197

Jelena Belamarić

KAKO USKLADITI DOSLJEDNU ZAŠTITU I ODRŽIVO KORIŠTENJE JADRANSKOGA MORA

Cilj mojeg sudjelovanja u radu skupa More – hrvatsko blago i pisanja ovog rada jest detaljno obrazložiti duboko uvjerenje da je dosljedna i efikasna zaštita Jadranskih ekosustava ne samo moguća i prijeko potrebna, nego i da ona nije ni u kakvoj suprotnosti sa njegovim održivim razvojem i čak povećanim iskorištavanjem. Usudim se tvrditi da je dosljedna i efikasna zaštita Jadrana najsigurnija moguća dugoročna investicija za Hrvatsku. Očigledni su trendovi degradacije mnogih jadranskih morskih ekosustava, i to posebno populacija gospodarskih vrsta flore i faune – čak i na području nacionalnih parkova, gdje nema mogućnosti da se zaštita provodi dosljedno. Opisujem nedostatke i potencijale sadašnjeg stanja te predlažem strategiju sveobuhvatnog zaokreta Hrvatske prema moru, u cilju istodobnog postizanja efikasne zaštite i održivog korištenja Jadranskog mora - pa time i održivog razvoja priobalja i otoka. To bi se moglo postići u tri koraka. Prvi je korak: proglašenje “zona ne-uzimanja” (ZNU, “No-take zone”) na 20% područja svakog jadranskog morskog ekosustava što bi omogućilo održivo i povećano iskorištavanje komercijalnih vrsta faune i flore te porast prihoda od ribolova na područjima izvan ZNU. Drugi je korak: dosljedna zaštita koja bi se, primjenom postojećih te novih, prilagođenih propisa, mogla višestruko poboljšati subvencioniranjem ili masovnim zapošljavanjem samih žitelja zaštićenih područja na njezinom provođenju; za to bi trebalo osnovati niz morsko stručnih ustanova (centri “Morsko dobro”) pri dugo očekivanom samostalnom Ministarstvu mora. Treći je korak: u sveobuhvatno praćenje (“monitoring”) mogli bi se putem Interneta uključiti svi hrvatski građani vezani za more: ribari, ronioci, nautičari i drugi, pa bi se znanstvenom analizom podataka iz tako dobivene baze dobivala vjerodostojnija slika stanja morskih ekosustava našeg dijela Jadrana, a to bi omogućilo pravodobno provođenje pojačanih mjera zaštite u slučaju pada veličina populacija gospodarskih vrsta morske faune i flore.

Uvod

Degradacija podmorskih životnih zajednica, tijekom zadnjih četrdesetak godina, na mjestima na našoj obali Jadrana koje dobro poznajem i obilazim godinama (uvale, otoci, otočići, brakovi, litice), doslovno me boli. San mi je da jednom opet iskusim

Autori fotografija: na slikama 1a, 1e, 1g i 3a, autori su pioniri hrvatske

podmorske fotografije Vladimir Pfeifer i Krešimir Pregernik; na svim ostalim slikama autorica je Jelena Belamarić.

198

prizore u podmorju Jadrana koje sam imala sreću iskusiti šezdesetih i sedamdesetih godina.

Velik je raskorak između količine, dobre kvalitete, i detaljnosti i razrađenosti raznih publikacija i projekata usmjerenih na zaštitu i održivi razvoj Jadrana, s jedne strane, (a koje su većinom proizvedene od odgovarajućih infrastruktura i stručnjaka, neki od njih i na zahtijev same hvratske vlade, kao npr “Projekt Jadran” (15) te stanja i događanja “in situ”, s druge strane. Spomenute pozitivne inicijative i strategije ne utječu znatno na očuvanje morskih ekosustava kao i na kvalitetu života domaćeg stanovništva.

Dobro je da je opće razumijevanje neophodnosti zaštite i održivog razvoja Jadrana na društvenoj razini, pa i u Vladi, izgleda konačno doseglo “kritičnu masu”, pa je pravi trenutak za organiziranu, sveobuhvatnu i konkretnu akciju za provođenjem efikasne i dosljedne zaštite našeg najvećeg blaga. To bi nam donijelo ne samo održivi ekonomski rast nego i dodatne međunarodne “poene”.

Hrvatska je javnost, u zadnje vrijeme, glede zaštite Jadrana, nesrazmjerno fokusirana na političku trakavicu oko Zaštićenog ekološko ribolovnog pojasa, ZERP-a. Ma koliko da je taj pojas važan, za vrijeme dok se taj paradoks rješava, treba imati na umu de se ipak najveći degradacijski pritisak zbiva (kao posljedica ribolova, turizma, urbanizacije, plovidbe i ostalih vrsta onečišćenja) unutar našeg teritorijalnog mora, uzduž nešto više od 6000 km obala uz kopno i otoke, a unutar 12 milja od obale vanjskih otoka. Baš to područje jest ono koje naš dio Jadrana čini draguljem. Tu se, između ostalog, očituju zamjetljivi trendovi smanjenja količine i veličine primjeraka pojedinih gospodarski značajnih vrsta bijele ribe (“ribe od kamena”) i drugih – a za to ne možemo kriviti talijanske ribare.

Najveći dio informacija i opažanja koje iznosim u ovom radu dolaze iz vlastitih znanstvenih istraživanja te ronilačkih opažanja i bilježaka na području Jadrana, tijekom posljednjih tridesetak godina. Većina tih podataka i bilježaka se odnosi na Dalmaciju, a posebice na NP Kornati i NP Mljet. Dodatni dio podataka priskrbila sam iz osobnih razgovora sa vlasnicima Kornatskih otoka, murterskim (kornatskim) ribarima, maslinarima, malim ugostiteljima, radnicima u marinama i drugim poduzetnicima te zaposlenicima Nacionalnog parka Kornati. Podaci o količini i veličini pojedinih gospodarski vrijednih vrsta koje se love na otvorenom moru u Šibenskom akvatoriju, dolaze od mnogih iskaza murterskih ribara, a sve ih je sažeo ribar (i inž. geofizike) Vladimir Tandarić. Ekološka udruga “Argonauta”, Murter (21) - čija je voditeljica mr.sc Martina Markov Podvinski iz Murtera, u suradnji sa Wageningen University u Nizozemskoj), provela je detaljnu anketu među Kornatarima o zaštiti biodiverziteta i općeg okolišnog statusa Kornata, pa sam se poslužila i rezultatima te hvale vrijedne inicijative.

Fokus ovog priloga je na problemu neracionalnog i neodrživog eksploatiranju gospodarski važnih jadranskih morskih vrsta i mogućim riješenjima toga problema. Preskačem, dakle, dileme oko ZERP-a, kao i važna pitanja urbanog, poljoprivrednog, naftnog, industrijskog zagađivanja, problema odlagališta smeća, probleme akvakulture i probleme nehotično unešenih invazivnih vrsta.

S dužnim poštovanjem prema hrvatskom jeziku, u tekstu sam ipak namjerno zadržala mnoge uobičajene internacionalizme za znanstvene i neke druge uobičajene pojmove, da bih bila sigurna da me čitaoc razumije. Naime, sama ponekad imam teškoća razumjeti tekstove u kojima su znanstveni pojmovi previše “žustro” prevedeni na

199

hrvatski jezik. Za neke nove pojmove i nazive, o kojima ovdje raspravljam, punudila sam hrvatske izraze koji su mi se činili najjednostavniji, svjesna da su to zasada samo radni i privremeni nazivi.

Promjene u jadranskom podmorju u zadnja tri desetljeća Usprkos dobroj reputaciji u evropskim okvirima, Jadranski morski ekosustavi su

daleko od toga da bi ga mogli nazvati “netaknutim”. Uvjerena sam da u podmorju Jadrana više ne postoji originalno “nulto stanje” – odgovarajuća klimaks životna zajednica, u kojoj je većina vrsta prisutna u svojem “kapacitetu nosivosti” (“carrying capacity” = maksimalna veličina pojedine populacije koja je prirodno dugoročno održiva, kad nema utjecaja čovjeka i/ili drugih drastičnih utjecaja). Isto bih se usudila tvrditi i za ostatak Sredozemnog mora, pa i čak i najvećeg dijela svjetskih oceana.

Pojedine faze degradacije podmorskih ekosustava kamenitih dna mogu se “dijagnosticirati” prema sastavu životnih zajednica i indeksu diverziteta (3). Prva primjetna faza degradacije morskih ekosistema jest smanjenje veličina populacija i smanjena veličina primjeraka pojedinh većih (obično i gospodarski značajnih) vrsta, a posebno onih pri vrhu hranidbenih lanaca.

OSVRT NA KORNATSKO OTOČJE Kornatsko otočje uzimam ovdje kao primjer zbog toga što je ono Nacionalni Park,

pa je zbog toga pod relativno manjim ribolovnim pritiskom nego druga područja. Značajne promjene u veličini populacija i u veličini pojedinih primjeraka komercijalnih vrsta i u zaštićenim su Kornatima očigledne, a drugdje još izraženije. U Kornatima sam redovno ronila u razdoblju od trideset godina, od 1978. pa do 2008., na dah i sa ronilačkim bocama, bilježeći opažanja i / ili fotografirajući. U razdoblju od 1984. do 1990. sam i ciljano istraživala sastav bentoskih zajednica na podmorskim liticama Kornata, uzorkovanjem i podvodnom fotografijom. Sve rezultate, podatke i analize sakupila sam u pregledanoj i od doktorske komisije odobrenoj ali neobranjenoj doktorskoj dizertaciji (1). U posljednjih pet godina u kornatskom podmorju snimila sam i velik broj digitalnih podvodnih fotografija i to na mnogim od postaja na kojima sam istraživala prije dvadesetak godina, što mi je omogućilo usporedbu.

Promjene koje sam zapazila u podmorju Kornata u s spomenutom razdoblju od tridesetak godina manje su, na sreću, od onih kojih sam se svojevremeno pribojavala, ali su one ipak zabrinjavajuće.

Dobre vijesti: Laičkim okom vidljiva kvaliteta mora i njegova prozirnost, u najvećem dijelu kornatskog otočja, malo se ili nimalo smanjila. Utješno jest i da se veličina i količina sjedilačkih, filtratorskih i slabo pokretnih nekomercijalnih vrsta gotovo nije promijenila, iako bi samo detaljna studija indexa diverziteta mogla to potvrditi. Na podmorskim liticama uz otoke Balun i Mrtovac pojedina tipična naselja, kao naselja kamenih koralja Leptosammia pruvoti, rožnatih koralja vrsta roda Eunicella i Paramuricea, raznih vrsta mahovnjaka, žute vrste kolonijalnih moruzgvi roda Parazoanthus i gerardia Gerardia savaglia, mekani koralji Alcyonium acaule, veliki

200

izbor vrsta spužava, uključujući i dominantnu vrstu Verongia aerophoba te osobito lijepu i rijetku vrstu Reniera rosea, ostala su jednako gusta i rasprostranjena kao i prije tridesetak godina (Slike 1a,b,c,d,e,f,g,h,i – za usporedbu naselja sjedilačkih organizama osamdesetih godina i u periodu od 2006-08).

Slika 1a Rožnata gorgonija Paramuricea clavata i spužva Verongia aerophoba, otok Balun, Kornati, ljeto 1984, skan dijapozitiva, kvadrat – uzorak, 36m

Slika 1b Spužva Verongia aerophoba, otok Balun, Kornati, 2008, 36m.

201

Slika 1c Crvena gorgonija (Velika rožnjača) Paramuricea clavata morsko stabalce (Žuta rožnjača) Eunicella cavolinii kameni koralj žuta čaška Leptosammia pruvoti,

mahovnjak , Porella sp. i razne spužve, otok Balun, 35m, kolovoz 2008.

Slika 1d Šuma gorgonija Paramuricea clavata te crneji i bugve , otok Balun, , Kornati, kolovoz 2008, 35m

202

Slika 1e Naselje mekanog koralja crvene morske ručice Alcyonium acaule , 34m, otok Balun, Kornati, skan dijapozitiva snimljenog između 1982-87.

Slika 1f Mekani koralj crvena morska ručica Alcyonium acaule, na potpuno istoj poziciji, otok Balun, Kornati, 34m,

203

Slika 1g Naselje žute kolonijalne moruzgve Parazoanthus axinellae, skan dijapozitiva snimljenog u 1982-83., otok Mrtovac, Kornati, 10m

Slika 1h. Naselje žute kolonijalne moruzgve Parazoanthus axinellae, otok Mrtovac , , Kornati, 10m, prosinac 2007.

204

Slika 1i. Rijetka spužva Reniera rosea, otok Balun, Kornati, srpanj 2008, 37m

Naselja crvenog koralja Corallium rubrum u poluspiljama litica, osim na jednoj poziciji, bila su potpuno izlovljena ili uništena već osamdesetih godina, pa se nisu imala od čega oporaviti. Naselja Jadranske komercijalne spužve Euspongia officinalis očigledno ne trpe od pretjeranog izlova, i posvuda u Jadranu a naročito u rupama i spiljama Kornata se mogu naći veliki i lijepi primjerci (slika 2a, b).

Jedinu na prvi pogled zamjetljivu promjenu u sesilnim naseljima Kornata zatekla sam u podmorju Malog Obručana gdje dio naselja velike rožnjače Paramuricea clavata propada zbog mehaničkog gušenja od nataloženog “morskog snijega”, detritusa i epifitskih alga. Može se nagađati da je to posljedica učestalije eutrofikacije (slika 3).

Loše vijesti: Smanjene količine i veličine primjeraka pojedinih gospodarski značajnih vrsta. Roneći na kornatskim podmorskim liticama tijekom spomenutih tridesetak godina, opazila sam višestruko smanjenje veličine populacija i veličine jedinki mnogih gospodarski značajnih vrsta “ribe od kamena” ili “bijele ribe”, rakova i školjkaša. Slijedeću sažetu analizu temeljim na usporedbi rezultata mojih opažanja i ciljanih istraživanja u periodu od 1978 do 1984. sa opažanjima iz 2003. – 2008.

Na podmorskim liticama u Kornatskom otočju, u spomenutom razdoblju drastično su smanjene populacije jastoga Palinurus vulgaris, murine Muraena helena, velike škarpine Scorpaena scrofa. Onomad bi se u svakom uronu na litici susrele i po nekoliko velikih škarpina, jedna ili dvije velike murine te više manjih kao i dvadesetak odraslih jastoga. U poslijednje pet godina nisam susrela niti jedan odrasli primjerak ovih vrsta tijekom mnogih ronjenja na kornatskim podmorskim liticama. Tome nije doprinijeo samo pretjeran ribolov mrežama i vršama nego i činjenica da su ronioci na Kornatima su godinama iznosili velike škarpine (teške po nekoliko kilograma) nabodene na osti. Na posebno strogo zaštićenoj Purari zaronila sam u rujnu 2003. i snimila svega četiri nedorasla jastoga na cijeloj Purarinoj podmorskoj litici do dubine od 40m. U posljednje

205

Slika 2a Crveni koralj Corallium rubrum, otok u južnom Jadranu, 43m, listopad 2003.

Slika 2b Domaća spužva Spongia officinalis, rujan 2003., otok Borovnik, Kornati, 31m

206

Slika 3. Vladimir Pfeifer – hrvatski pionir podvodne fotografije uz crvenu gorgoniju sa nataloženim “morskim snijegom”, organskim ostacima od cvatnje mora. Balun, , Kornati,

30-40m, skan dijapozitiva snimljenog između 1984-87?

Slika 4. Jastog, Palinurus vulgaris , skan dijapozitiva snimljenog u periodu 1982-1986., otok Mrtovac, Kornati, 55m

207

dvije godine vidjela sam ukupno svega pet (!) minijaturnih primjeraka jastoga, u desetak jednosatnih urona na liticama (slika 4). Žitelji Kornata napominju da se populacije jastoga još donekle održala na podmorskim liticama Dugog Otoka i Žirja – gdje ih se intenzivno tamani nedozvoljenim lovom pomoću ronilačkih boca. Jaja morske mačke zakvačena za crvenu gorgoniju bila su čest prizor osamdesetih godina, a danas se nađu još samo prazna. Kirnja Ephinephelus sp. je nerijetko viđana i lovljena ispod kornatskih kruna osamdesetih, ali već godinama je nisam ni vidjela niti čula da ju je netko vidio ili ulovio. Rijetka ribica, karakteristična za polutamne spilje, matulić barjaktar, Anthias anthias se danas rijetko viđa, a još prije desetak godina bio je uobičajen kraj špilja i špiljica na liticama, ispod 30m.

Znatno su se prorijedile i populacije i smanjila veličina primjeraka velike rakovice Maya squinado, te školjkaša periske Pinna nobilis, kunjke Arca noae i kopita Spondylus gaederopus. Količina hobotnica Octopus vulgaris varira iz godine u godinu i veličina im se znatno smanjila, ali se više ne viđaju na podmorskim liticama (slika 5).

Vrste bijele ribe koje žive u grupama, kao šarag Diplodus sargus, kavala, Scyaena umbra, kantar Spondyliosoma cantharus, se još susreću u šupljinama i uz rub podmorskih litica ali znatno rjeđe a i primjerci su znatno manji. Zubatac Dentex dentex znatno je rijeđi, a i veličina mu je također manja. Populacija ugora Conger conger se samo donekle smanjila, on je u posljednje vrijeme najčešći ulov u vršama, ali se rijetko uhvate kapitalni primjerci, koji je nekad bilo zaista mnogo.

Slika 5. Hobotnica Octopus vulgaris, srpanj 2003., uvala Lojena, otok Levrnaka, Kornati, 6m

.

208

Naprotiv, škarpinica Scorpaena notata hvata se u mrežu češće nego je to bilo slučaj osamdesetih. Razlog tome može biti činjenica da ribari čisteći mreže, škarpinicu, često još živu bacaju nazad u more, pa se njezina populacija ne smanjuje, za razliku od drugih ulovljenih riba. Na Kornatima je u posljednjih nekoliko godina uz litice uobičajena termofilna vrsta vladika Thalassoma pavo. U sedamdesetim i osamdesetim godinama nije je bilo u Kornatima, mogla se tada vidjeti samo na južnom Jadranu. Danas je česta, na izloženim stijenama i liticama, a vidjela sam je i znatno sjevernije od Kornata.

Iz razgovora sa kornatskim ribarima saznala sam da je u Kornatima gotovo ponestalo psa kostelja, sklata i morske mačke, ali se pojavio škaram Sphyraena sphyraena kojega prije nije bilo.

Vrste gospodarski značajne bijele ribe koje u Kornatima još ima u značajnim količinama, iako ne onoliko kao nekad, te ih se u ronjenju vidi posvuda u Kornatima, jesu salpa Sarpa salpa, pic Diplodus puntazzo i ušata Oblada melanura (slika 6). Veličina komarče Sparus aurata se smanjila (slika 7) ali se viđa gotovo jednako često kao i nekad, što bi mogao biti rezultat njezinog sve intenzivnijeg uzgoja.

Slika 6. Smanjena jata gospodarski vrijedne ribe. Tipičnim vrstama koje se u jatima zadržavaju uz kornatske litice i drugdje gdje je

dno razvedeno, količina se nije smanjila: crnej Chromis chromis, ušata Oblada melanura, bugva Boops boops, gira Spicara maena (Slika 1d, 8) knez Coris julis i mnoge usnjače osim vrane i drozda Labrus merula i Labrus bergylta. Zanimljiv je i slučaj populacije fratra Diplodus vulgaris u Kornatima, kojega se u posljednje vrijeme nerijetko viđaju velika jata i do stotinjak primjeraka, baš kao nekad, sa mnoštvom velikih primjeraka.

209

Slika 7. Rijedak prizor: jata velikih primjeraka nekoliko vrsta gospodarski važnih vrsta riba, uz rub podmorske litice, kolovoz 2006, otok Balun, Kornati, 8m.

Slika 8. Tipične vrste malih riba koje se u jatima zadržavaju uz kornatske litice.

210

Izgleda da je prelov većeg i traženijeg šarga pogodovao fratrima, jer dijele sličnu ekološku nišu.

Populacije trlje kamenarke Mullus surmuletus jesu se smanjile ali su one u posljednje vrijeme najčešća kvalitetna riba koja se uhvati u mrežu (slika 15).

Uz smanjenje ribljih vrsta, zapazila sam i smanjenje broja školjkaša kopita Spondilus gaederopus i kunjki Arca noae.

Spomenute promjene u veličini populacija riba u Kornatima, slažu sa Crvenim popisom riba dr Jardasa i drugih (6) u kojem se većina njih navodi u kategoriji NT (gotovo ugrožene “nearly threatened”), te sa istraživanjima “Degradacija ekološki i gospodraski značajnih staništa” Programa Jadran, u okviru IZORa, pod vodstvom dr Jakova Dulčića (14). Prema njihovim rezultatima istraživanja indeksa obilja i indeksa raznolikosti, vidi se da je na Kornatima stanje primjetno bolje nego na drugim istraživačkim postajama. To pokazuje da znatno ograničenje ribolova u NP Kornati funkcionira iako se ne provodi dovoljno efikasno i dosljedno.

Ističem paradoks da se najdrastičnija opustošivanje određenih vrsta kornatske ribe od kamena zbilo upravo nakon proglašenja područja nacionalnog parka.

Uzroke drastičnog smanjenja navedenih populacija ribe i rakova u Kornatima (i drugdje) navodim u nastavku. Nedovoljno kontrolirano ribarenje manjim brodicama i brodovima

Žitelji i vlasnici Kornatskih otoka imaju dozvole za ribolov na području

Nacionalnog Parka, ali ih većina koristi barem dvostruko veću metražu mreža od one dozvoljene, a nerijetko se koriste i nedozvoljene mreže. Večernja invazija “malih” ribara iz okolnih pa čak i udaljenih područja redovna je pojava u NP Kornati (slika 9).

Slika 9. Ribarice iz okolnih područja u sumrak ulaze loviti u Kornate. Prosinac 2007. Oni nemaju posebne dozvole za ribolov u Kornatima. Količina ribarskih oznaka na koje se nailazi u plovidbi u Kornatima tijekom cijele godine, jednaka je ako ne i veća nego u

211

sličnim područjima izvan područja Parka. U spomenutoj “Argonautinoj” anketi Kornatari predlažu strožu kontrolu i ujednačen sustav prepoznatljivih (obilježenih) oznaka mreža. Kornatski ribari znaju da ako oni ne bace koju dodatnu mrežu na neku dobru “poštu”, bacit će je neki “gost sumraka” iz okolnih područja, sa svoje brodice. Tako da ih većina ima stav, bolje uloviti što više i što prije, jer će inače to učiniti drugi.

Uz to, rastrgane ribarske mreže i zaboravljene vrše, s mrtvim ribama nerijedak su prizor prilikom ronjenja u Kornatima. Nerijetki pokušaji izvlačenje zadijenute mreže destruktivni su za sjedilački naselja podmorskih litica.

Ribolov podvodnom puškom

Taj se ribolov godinama potcjenjivao kao čimbenik koji ugražava populacije gospodarski značajne ribe na cijelom Jadranu. Takav krivolov se u Kornatima ne rijetko odvija i danju, ali vjerojatno najviše noću kad riba ne bježi i kad nema baš nikakve kontrole u Nacionalnom Parku (slika 10a,b). Nesumljivi pokazatelji da se podvodni krivolov redovno odvija unutar granica NP su slijedeći: prilikom ronjenja nerijetko se viđaju ribe ranjene puškom. Osim toga ponašanje ribe je tipično za područja u kojima je podvodni ribolov dozvoljen i intenzivan; veće i iskusne ribe, čim zapaze ronioca, munjevito bježe u dubinu ili u nedostupne pukotine. Etološki gledano (s točke gledišta o znanosti o ponašanju životinja), ovo je naučeno ponašanje koje je riba morala steći iskustvom, tijekom života. U popuno zaštićenom morskim rezervatima ribe znatiželjno i bez straha prilaze roniocima. Sama sam se u to osvjedočila roneći u rezervatu otoka Mede u Kataloniji (25).

Slika 10a. Puškarenje, otok Panitula u blizini Marine Piškera, Kornati, kolovoz 2006.

212

Slika 10b. Podvodni ribolovac u odijelu se sprema u ribolov usred bijela dana, otok Kornat, srpanj 2007.

Nedostatnu kontrolu podvodnog ribolova žitelji i vlasnici posjeda na Kornatima

navode u spomenutoj “Argonautinoj” anketi kao jedan od glavnih prijetnji kornatskom biodiverzitetu.

U vodstvu hrvatskog ronilaštva godinama se zagovarao stav da podvodna puška ne nanosi značajne štete ribljem fondu u Jadranu. To je možda i bio slučaj sedamdesetih i ranijih godina, ali više sigurno nije. Drugdje u Jadranu, gdje je podvodni ribolov dozvoljen, populacije ribe se primjetno smanjuju iz godine u godinu (a to se zaustavilo jedino za vrijeme domovinskog rata), a za naći ribu roni se na dah u sve veće dubine, uglavnom na više od 20m, i to bez partnera. Broj smrtnih slučajeva prilikom podvodnog ribolova se povećao, naročito među mladima koji se na taj način uzdržavaju.

U zadnje vrijeme podvodni ribolovci za razliku od nekadašnje dnevne dozvole, kupuju godišnju dozvolu za podvodni ribolov, koja stoji samo 500kn, a uključuje i udičarenje. Čak i u znatno opustošenim podmorskim zajednicama, prosječno iskusan podvodni ribolovac može pokriti cijelu tu svotu u svega dva ili tri ronjenja, ilegalnom prodajom ulova malim ugostiteljima - što je redovita pojava.

Također je izostala nekadašnja godišnja rotacija područja koja su dozvoljena za podvodni ribolov, tako da niti jedno područje nema prilike obnoviti populacije ribe koja se lovi podvodnom puškom.

213

Ronjenje s bocama i krivolov puškom U NP "Kornati" postoji devet zona u kojima su dopuštene organizirane ronilačke

aktivnosti. To su: Kornat (Opat - Tanka Prisliga), Samograd, Oključ, Mala Panitula, Vela Panitula, Veli Rašip, Mali Rašip, Mana, Borovnik (20). No svake godine zamjećujem brodove ronilačkih centara iz Zadra, ronilačke krstaše a ponekad i ronioce sa otoka Murtera kako rone i na drugim pozicijama, a naročito oko otoka Baluna (slika 10c) – koji je, po mojem mišljenju, vrijedan najstrože zaštite. Nerijetko ronioci ne mogu odoljeti uzeti poneki suvenir iz podmorja - a ponekad i večeru. Vjerojatno najgori oblik krivolova zbiva se noću, ilegalnim ronjenjem s puškom (nerijetko i s bocama), jer tada riba ne bježi, a kontrole nema nikakve ni u parkovima niti drugdje. Samo jednim takvim uronom, populacije ribe i rakova na ne nekoj podmorskoj poziciji mogu se desetkovati.

Slika 10c. Ronioci ulaze na podmorsku liticu otoka Baluna , Kornati, rujan 2003.

Utjecaj nautičkog i masovnog turizma - Propadanje livada morske cvijetnice voge Posidonia oceanica

U uvalama koje su ljeti opterećene brodovima kao što su kanal između Panitule i

Piškere u kojemu je ACI marina “Piškera”, uvale Vrulje, Levernaka, Lavsa i druge koje ljeti prime i po stotinjak plovila dnevno, primijetila sam svake godine sve veće propadanje i povlačenje livada voge Posedonia oceanica, koju je ondje nadomjestila tolerantnija svilina Cymodocea marina. (slika11a,b,c). Prije izgradnje marine Piškera, kanal između Panitule i Piškere bio obrastao gustom i zdravom livadom voge i bio je pun

214

Slika 11a. Zdrava livada morske cvjetnice voge Posidonia oceanica, i bugve Boops boops otok Šilo, Kornati, 4m

Slika 11b. Morska svilina Cymodocea nodosa potiskuje vogu Posidonia oceanica, srpanj 2006., Kornati, tjesnac između Panitule Vele i Piškere , Kornati, 3m.

215

Slika 11c. Potpuno odumiranje naselja voge u neposrednoj blizini marine Piškera. velikih periski Pinna nobilis. Poznato je da je propadanje voge uzrokovano organskim onečišćenjem i posljedičnom povećanom sedimentacijom. Slična pojava je odavno primjećena i istražena u drugim dijelovima Jadrana. Npr morsko dno oko Savudrije i Umaga je još sedamdesetih godina bilo obraslo gustim livadama voge a danas joj u većem dijelu Istre nema ni traga, isto kao i uz veći dio dna uz otok Ugljan u Zadarskom kanalu. Povlačenju zajednica morskih cvjetnica, u nenaseljenim uvalama diljem Jadrana uzrok je nekontrolirano korištenje nautičarskih i brodskih zahoda, te kuhinjskih ispusta od brodova i turističkih objekata, kao i rovanje dna preučestalim nekontroliranim sidrenjem, ondje gdje ne postoje bove ili gdje ih je premalo. Anketirani Kornatari navode nekontrolirano sidrenje kao glavni uzrok unjištavanja kornatskih dna.

Livade voge su izuzetno važno stanište za mnoge vrste beskralješnjaka kao i za mlađ mnogih vrsta ribe, pa i njihovo uništavanje također znatno utječe na veličinu populacija gospodrskih vrsta.

Ne treba propustiti spomenuti i nalaz invazivne vrste Caulerpa racemosa u uvali Sedlasti bok prije godinu i pol, uz deponij odbačenih plastičnih boca koja je onamo dospjela morskim strujama, a koja ondje doslovno guši vogu (slika 12a) a mnogi se pribojavaju njezinog brzog širenja.

Glisiranje i buka

Dok su nekada Kornati, čak i ljeti, bili oaza mira, u posljednje vrijeme za

turističke sezone Kornatima, uz veliki broj brodova koji se ondje zadržavaju, prolaze i nebrojena druga plovila, bez zaustavanja i naplate ulaza u Park.

216

Slika 11c. Potpuno odumiranje naselja voge u neposrednoj blizini marine Piškera u tjesnacu između otoka Panitula Vela i Piškera , Kornati, srpanj 2006, 3m.

Kornatari su suglasni da je u Kornatima buka i druge neugodnosti od glisiranje

brzih brodica i skutera ljeti dosiže teško podnošljive razine. Osim buke, ljeti je ploviti Kornatskim kanalom u manjoj brodici vrlo neugodno, zbog valova koju gliseri uzrokuju a ponekad čak i opasno zbog ponašanja nedovoljno obučenih skipera unajmljenih glisera. U “Argonautinoj” anketi mnogi Kornatari navode buku i glisiranje kao velik problem.

Nije mi poznato jesu li u Jadranu obavljana istraživanja kako glisiranje i buka utječe na ponašanje i veličinu ribljih populacija pri morskom dnu, ali ne sumnjam da značajnog utjecaja ima, osobito u turističkoj sezoni. Za a negativan utjecaj buke na populacije dupina se zna, a i oni se u Kornatima rjeđe viđaju nego nekad.

OPUSTOŠENA OSOBITA STANIŠTA U DALAMCIJI

Ovdje navodim četiri četiri izuzetna pridnena kamenita staništa na kojima sam bila svjedokom “faunocida” ribe od kamena, puškom ili mrežom. Ona su (bila) idealna obitavališta za brojne vrste plemenite bijele ribe, i to zbog svoje specifične geomorfo-biološke građe sa složenim sistemom povezanih rupa i/ili špilja, a ipak sa dovoljno svijetla i hrane. Ta četiri staništa nesumljivo su vrijedna potpune zaštite i stalnog praćenja.

1. Podmorje u blizini otočića Mežnja, južno od uvale Sakarun na Dugom otoku.: sastoji se od sistema golemih kamenih ploča odmaknutih od dna, a u blizini se nalazi i podvodna litica puna spilja. Mežanj je već godinama dozvoljeno područje za podvodni ribolov i gotovo je “religiozna” destinacija za podvodne ribolovce.

217

2. Brak između otoka Piškera i Rašip Veli. to je pozicija slična Mežnju ali nešto manja

3. Brak kraj uvale Orlanduša na Korčuli. To je geološka formacija poput piramide načinjene od švicarskog sira, visoka kojih dvadesetak metara i višestruko toliko široka u bazi. Ondje sam vidjela najveću raznolikost i količinu i veličinu bijele ribe u cijelom svom ronilačkom iskustvu.

4. Na ulazu u Veliko Jezero na Mljetu nalazi u svjetskim razmjerima jedinstven, mediteranski koraljni greben sastavljen of vrste Cladocora caespitosa, koji su otkrili studenti, članovi NGO-a “Thais” (čiji sam istraživački program vodila tijekom prve dvije godine). To je do sada najveći poznati koraljni greben u Jadranu i Sredozemlju (7).

Ono što sam vidjela zaronivši prvi puta na svakoj od četiri navedene lokacije, bilo je, za današnje pojmove, nevjerojatno i usporedivo jedino sa otocoma Mede u Kataloniji, strogom morskom rezervatu (26). Na sve četiri pozicije gustoća ribljih populacija kao i veličina primjeraka plemenite “bijele” ribe od kamena bila je zapanjujuća: kapitalni primjerci zubaca, šargi, kavala, kirnji, škarpina, murina, jastoga i drugih vrsta bili su neustrašeni prisustvom ronioca (slika 12a) Nažalost nekoliko godina poslije toga roneći na dva od tih staništa, Mežnju i Velom Jezeru, zapazila sam golemu razliku (slika 12b,c). Najviše me šokirala pustoš koju sam zatekla, samo dvije godine nakon njegovog otkrića, na spomenutom koraljnom grebenu u Velikom Jezeru na Mljetu. Golemi primjerci i množina zubataca, pagara, šargi, kavala pa i rijetkih vrsta kirnji nestali su bez traga, a preostali su samo uobičajene nedorasle kirnjice, te nešto manjih fratara i ušata. Tijekom ljetovanja na Mljetu više sam puta ugledala domaće brodice kako bacaju mrežu ili udičare točno na poziciji grebena i to praktički ispred nosa uprave NP Mljet, iako je svaki ribolov u velikom Jezeru trebao biti strogo zabranjen.

Poznato mi je da u Jadranu i drugdje ima takvih izuzetnih i vrijednih staništa. Sve takve pozicije trebale bi se znanstveno registrirati, redovno pratiti a najveći broj njih i strogo zaštititi. Već je i pokrenuta inicijativa da se neka od takvih znanstvenicima poznatih područja zaštite, kao na primjer područje kod Silbe i Grebena, te pojedina područja na podvelebitskom Prviću (8, 10).

PROFESIONALNI RIBOLOV

Iskazi profesionalnih murterskih ribara, koji love na otvorenom moru, uglavnom se poklapaju sa rezultatima istraživanja stručnjaka iz IZORa u okviru Projekta Jadran (14) i to na istraživanim pozicijama u Jadranu a unutar 12 milja teritorijalnog otvorenog mora. Murterski ribari navode da je količina riba hrskavičnjača, kao raznih vrsta psa, morske mačke i raža višestruko smanjila, zbog lakoće kojom se hvataju u mreže potegače i zbog sporog rasta, a sklat Squatina sp. gotovo je nestao (u Crvenom popisu označen kao jako ugrožena vrsta). Grdobina Lophius piscatorius je postala vrlo rijetka, i hvataju se samo manji primjerci, a slično je is arbunom Pagellus erythrinus, kovačem Zeus faber i oslićem Merluccius merluccius. Znatno smanjena veličina primjeraka ovih vrsta zabrinjava jer ugrožava reprodukciju tih vrsta (maleni spolno zreli primjerci proizvode znatno manje jajašaca, a mnogi ulovljeni primjerci još nisu niti dosegli spolnu zrelost). Takvo stanje prijeti kolapsom ovih populacija. Oko godišnjeg ulova plave ribe

218

murterski ribari i izvještaji stručnjaka iz IZORa se ne slažu. Murterini tvrde da se i količina plave ribe smanjila, a jedino ulov tune varira bez prepoznatljivog trenda.

Slika 12a. Grafička montaža: Osobito stanište, podmorska litica (kornatska ili neka druga) u “nultom stanju”, kako je otprilike izgledala prije tridesetak godina. Isti prizori

mogu se još naći jedino u dosljedno zaštićenim zonama ne-uzimanja.

219

Slika 12b. Riblje populacije na istoj podmorskoj litici, koja je pod stalnim nekontroliranim ribolovnim pritiskom. Čest prizor uz naše vanjske otoke.

220

Slika 12c. Ista litica, opustošena, nakon niza godina nekontroliranog ribolova, najčešći prizor uz obalne podmorske litice.

221

Slika 13. Grafikon prikazuje sigmoidalnu krivulju populacije; kad je populacija malena, rast je spor, populacija se u neuznemirenom ekosustavu održava u svojoj stalnoj, održivoj veličini, tzv. “Carrying capacity” – “Kapacitet nosivosti”. Populacija ima najveći prirast

kad je na polovici svog “Kapaciteta nosivosti”.

U ribarstvu je poznata matematička zakonitost koja se pokazala točnom u stotinama svjetskih mora i u oceanima: porast ribarske flote i razvijenost ribarske tehnologije (“fishing effort” ili “fishing pressure”) odražava se proporcionalnim i eksponencijalnim padom zaliha ribe (“fish stock”) na nekom području odnosno smanjenom količinom ulova. Slijedi, ako se broj ribarskih brodova s dozvolom i modernom efikasno ne ograniči, da će ribari tog područja ili propasti ili morati ploviti sve dalje da bi ostvarili zadovoljavajući ulov. Takav je slučaj je i sa talijanskom ribarsklom flotom, zbog koje ona, da ne bi propala, mora loviti unutar hrvatskog epikontinentalnog pojasa. Sličan je slučaj sa hrvatskim koćarenjem i lovom plivaricama, kako slijedi u daljnjem tekstu

Kočarenje – najdestruktivnija ribolovna metoda

Klasično kočarenje (potezanje mreže po dnu) je u Jadranu već dulje vremena zakonski strogo regulirano, tako se uopće ne smije koćariti bliže od milje od najbliže obale (a za NP Kornati ne bliže nego na tri milje od najbližeg otoka, ali samo ljeti). U kanalima između obale i otoka smije se koćariti samo u zimskom dijelu godine i to samo na određene dane. Desecima godina je najbolja zona za lov škampa Nephrops norwegicus bila ona kod svjetionika Blitvenice u blizini Rogoznice. U tom području je prirodno bogata zajednica škampa, uskoro nakon završetka domovinskog rata bila potpuno kolabirala, a umjesto njega je prevladalo naselje velike kozice Penaeus kerathurus. Mnogi ribari kočari su odustali od kočarenja jer se više od toga ne može živjeti.

222

Smanjeno ribarenje za vrijeme ratova imalo je pozitivan učinak na stanje ribljeg fonda u Jadranu.

Prema iskazima murterskih ribara, nakon drugog svjetskog rata 1949.g. , na Blitvenici su hvatali i do 900 kg škampa prve i druge klase u jednom jedinom potegu koće. U vrijeme domovinskog rata pak, ribari bi uhvatili ukupno po 700kg ribe i rakova (uključujući škampe druge klase), u tri dana i nekoliko potega, što nije bilo moguće niti prije niti poslije toga rata. Nakon domovinskog rata to je područje vrlo brzo potpuno izorano i opustošeno koćama. Zbog toga je prije nekoliko godina koćarenje unutar 3 milje od Blitvenice u potpunosti zabranjeno. Slično je bilo i sa područjem oko otočića Jabuke.

Međutim, ribari već znaju da su se bentoske zajednice škampa oko Blitvenice i Jabuke otada znatno oporavile, zbog te lovostaje. Kako znaju? Jer ondje ipak love, i to sa dozvolom (30). Prema njihovim iskazima, populacija škampa se znatno oporavila, na račun populacije kozice, a već se mogu loviti i škampi prve klase.

Rupa u zakonu prijeti postojećim ribljim zalihama Jadrana

Murterski ribari upozorili su me na slijedeće: tijekom posljednjih godinu dana

primjenjuje se propis da ribar koćar može izvaditi dodatnu dozvolu za tzv. pelagičnu, lebdeću koćarsku mrežu. Takva je mreža jedva nešto drukčija od klasične koćarske mreže i namijenjena je za lov srdele i slično, pa se ne bi smjela potezati po dnu. Mnogi ribari užurbano vade takvu dozvolu, ali tu “pelagičnu koćarsku mrežu”, uz zanemarive preinake, koriste na isti način kao klasičnu koćarsku mrežu. Policija, dolaskom na brod koji je zatečen u području zabranjenom za koćarenje, ne kontrolira kakva je mreža utopljena i na kojoj se dubini nalazi, nego samo da li ribar posjeduje spomenutu dozvolu za lebdeću koćarsku mrežu. Zakonska crna rupa se sastoji u tome da se ta pelagična koćarska mreža smije upotrebljavati svuda i u bilo koje vrijeme, čak i unutar potpuno zabranjenih zona, kao što su Blitvenica i Jabuka i Jadranski kanali (30).

Upravo ta nezgodna činjenica da koće opet love na području Blitvenice, ukazuje na golemi potencijal i brzi samo-oporavk bentoskih ekosustava, ako ga se ostavi nedirnutim, na svega nekoliko godina. Ako se ova rupa u zakonu ne zakrpa , pozitivan utjecaj te višegodišnje lovostaje na mnogim područjima, neminovno će se obrnuti.

Porast broja plivaričara

Iako je fokus ovoga priloga na “ribi od dna i kamena” ili “bijeloj ribi”, smatram da je neophodno osvrnuti se ovdje “iz prve ruke”, samo u kratkim cratma, i na stanje pelagične, plave ribe. Murterski ribari smatraju da se i količina plave ribe znatno smanjila te da je i ona ugrožena iako ne tako izrazito kao bijela. Uzrok tome je porast broja brodova plivaričara s mrežom plivaricom (kružna mreža za lov pelagičke ribe uz jako svijetlo) kao i razvoj ribolovne tehnologije. Plivaričari danas posjeduju izuzetno jaka svijetla tako da ne love samo za “mraka” nego i u noćima s mjesečinom pa i danju. Osim toga tehnologija je uznapredovala tako da jedan brod može dići mrežu i po nekoliko puta tijekom jedne noći. Ribari se žale da je ulov sve slabiji i hvataju se zanemarive količine u odnosu na one iz sedmdesetih i osamdetih godina (30). Mnogi od njih propadaju jer troškovi izlaska na more i održavanja brodova nereijetko ostaju nepokriveni prihodom od ulova. To je već spomenuta tipična pojava u ribarstvu diljem svijeta – povećana ribolovna

223

tehnologija i broj ribarica uzrokuje obrnuto proporcionalan pad količine ribe. Samo zadarska luka udomaćuje barem 25 plivarica, a u drugim mjestima i gradovima ih je često još više. Kad se tijekom jedne noći nabroji više od dvadeset svijetala plivarica nedaleko jedna od druge na istom pordučju, to ne samo desetkuje količinu ribe nego zasigurno i raspršuje i zbunjuje jata riba (30). To bi moglo imati negativan utjecaj i na reprodukciju tih riba, ali mi nije poznato da li su vršena istraživanja u tom smislu.

ANTIOBRAŠTAJNE BOJE I NASELJA ŠKOLJKAŠA UZ MURTERSKE OTOČIĆE

Podmorje s istočne strane otoka Murtera i pripadajućih otočića bilo je još

osamdesetih godina izuzetno bogato raznim gospodarski vrijednim školjkašima, naročito kunjkama Arca noae, kamenicama Ostrea edulis i prnjavicama Venus verrucosa. Njihova se količina u zadnjih desetak godina katastrofalno se smanjila. Vjerojatan indirektan uzrok tome je, uvjerena sam, u većoj mjeri nego nekontrolirano vađenje, doslovna eksplozija nautičkog turizma; izgradnjom marina se umnogostručio i intenzitet radova na održavanju brodova u murterskim marinama i brodogradilištima. Nebrojeno puta sam promatrala kako se, kod pranja izvađenih brodova, stari premaz “kopera”, direktno i bez “bez pardona” cijedi u more. Tu on kumulativno čini ono što bi otrovne antiobraštajne boje trebale činiti samo na brodskim koritima – sprečava rast svih sjedilačkih organizama. Taj problem bi se problem riješio tako da se donese propis da se antiobraštajne boje prilikom pranja korita brodova ne cijede u more nego sakupljaju na neki drugi način (uz visoke kazne za prekršitelje). To bi se moglo izvesti na isti hvale vrijedan način kojim smo se u kratko vrijeme riješili plastičnih boca – pronalaženju efikasnog načina recikliranja antiobraštajnih boja.

U samim Kornatima vjerojatno i sama prisutnost velikog broja brodica ljeti odražava u porastu količine otrovnih teških metala u morskoj vodi, pa je navedeno prorijeđenje populacija kopita i kunjki možda s time u vezi.

Prepreke u dosljednoj zaštiti jadranskih ekosustava Stanje nedovoljne zaštite u NP Kornati upozorava na potencijalne probleme

budućih strogo zaštićenih područja. Te probleme bi trebalo riješiti prije nego se proglase bilo kakva nova zaštićena područja.

Posvuda u svijetu može se opaziti paradox da se u “Marine reserve” ili morskim rezervatima i nacionalnim parkovima smije ribariti. Naime, status parka ili rezervata nekog morskog područja, tipično se odnosi uglavnom na kopneni ekosustav a samo djelomično – ili ne i na njegovo podmorje. U najvećem broju takvih parkova ribarenje je samo donekle ograničeno. Tako se u našim NP Kornati i NP Mljet ograničenje sastoji u tome da bi ondje domaći žitelji smjeli ribariti ali samo za osobne potrebe domaćinstva.

Osim zastarjelih zakona i propisa, koji presporo reagiraju na promjene u društvu i na promjene u stanju u podmorju, uz rupe u zakonu, glavni je problem u zaštiti jadranskih podmorskih ekosustava u nedosljednom ili manjkavom provođenju već postojećih propisa. Uzrok tome je, s jedne strane, premalen broj uposlenika i plovila koji

224

provode zaštitu na terenu (službenici NP-ova. “obalna straža”, policija), i to pogotovo izvan sezone i tijekom noći. S druge strane, uzrok je i u tome što ti uposlenici nerijetko “gledaju kroz prste” prekršiteljima propisa. Rijetki su “dopunski” ribari, koji žive u blizini Kornata a koji nisu u nekom ribolovnom prekršaju. Problem je, pritom, mnogo dublji i širi nego navodna “neposlušnost i svojeglavost” žitelja naše obale i otoka.

MANJAK MOGUĆNOSTI ZA ZAPOŠLJAVANJE I POSLJEDIČNI ODLJEV OTOČKOG STANOVNIŠTVA U GRADOVE

U kulturnoj i političkoj javnosti često se čuje jadikovanje oko odumiranje naše

autohtone mediteranske kulture i stila života i odliva mladih iz priobalja i otoka u velike gradove. Ali malo se konkretnoga poduzelo da se mladima, a posebno onima poduzetnima, inteligentnima i originalnima, život uz more i na otocima učini stvaralačkim izazovnim vrijednim pokušaja.

Murter je samo donekle iznimka u tome, zbog snažnih stoljetnih i preživjelih tradicija vezanih za pripadajuće Kornate, pa je on jedno od rijetkih jezgara na Jadranu gdje se mediteranska otočka kultura života na moru u mnogim svojim aspektima očuvala (posebno u tradicionalnoj brodogradnji i jedrenju, maslinarenju te njegovanju napjeva). Mnogi mladi, nerijetko visoko obrazovani Murterini, ne mogu se zadovoljiti rutinskim poslom uz računalo u četiri betonska zida negdje u metropoli, te ostaju na otoku, pa i po cijenu nezaposlenosti i preživljavanja iz dana u dan.

U periodu izvan turističke sezone, dobar dio žitelja Murtera nema nikakvog posla i životari, hrvajući se s dugovima i svakodnevnim troškovima. Samo manji dio žitelja ima dovoljno sredstava za izgradnju većih ugostiteljskih objekata ili restorana, te jedino oni tijekom tri ljetna mjeseca zarade dovoljo da bi dobro živjeli tijekom ostatka godine. Za razliku od 70tih godina, Murterski ribari profesionalci su danas relativno siromašan svijet jer je ribe premalo da bi se od toga moglo dobro živjeti, a troškovi izlaska na more i održavanja brodova ogromni. Zar im se onda može suditi kad odlaze loviti ribu i na zabranjene lokacije, zabranjenim sredstvima i što koriste rupe u zakonu?

Poznajem ne jednog mlađeg Murterina kojemu, kad dođe zimska financijska kriza, preostaju slijedeće alternative: bacati mreže uz zabranjena, ribom bogatija područja, ići u noćni podvodni ribolov, otići u inozemstvo raditi na crno – ili se prepustiti apatiji, alkoholu i drogi. Lako je kriviti zaposlenike Nacionalnog Parka ili čak službenike Policije što “ne vide” ilegalne akcije domaćih žitelja, a oštru kontrolu primjenjuju samo na nautičare i turiste. Ali većina njih je i sama domaće življe koje razumije probleme svojih poznanika, prijatelja i rođaka.

Tako je nastao paradoks je da, s jedne strane, nema dovoljno zaposlenih u zaštiti da bi se ona efikasno sprovodila, a s druge strane nema dovoljno posla i kreativnih mogućnosti zapošljavanja za mlade. (Tako da se domaćim žiteljima isplati, ili ne preostaje drugo nego kršiti propise). Upravo u tom paradoksu krije se veliki potencijal.

225

NACIONALNI PARKOVI I REZERVATI PRIRODE: ZAKONOM SU ZAŠTIĆENI MORSKI EKOSTSTAVI ALI NE I NJIHOVO STANOVNIŠTVO

NP Kornati proglašen je 1980. i tada je uključivao i uvalu Telašćicu na Dugom

otoku, ali je dvije godine kasnije ona isključena iz Parka. Nacionalni park i zaštita prirode koja uz njega ide, nametnuta je lokalnim žiteljima “odozgo”. U većini slučajeva je ispalo da je obitelji čiji su preci stoljećima održavali i brinuli o Kornatskim otocima, odjednom ograničeno korištenje vlastitog posjeda. Zaštita i Nacionalni Park ih je sputao - a da im to nije pružilo pažnje vrijednu naknadu ili odgovarajuću zamjensku priliku za zaradu. Od čega onda živjeti; ne smije se intenzivno ribariti, maslinarenje se više ne isplati (još jedan hrvatski paradoks o kojem bi se moglo raspravljati na dugo i široko), a ne smije se niti izgraditi ili proširiti neki manji turistički objekt. Dilema je: ili kršiti zakon pa ipak osigurati kakav takav prihod i život - ili napustiti otok. Zbog toga je neizbježno da je većina onih, koji ipak još žive od Kornata, u nekom prekršaju, ili građevinskom ili ribolovnom.

Zakon o zaštiti prirode koji je skrojen tako da ne štiti i ljudske žitelje koje pripadaju tom zaštićenom području, nego ih čini prekršiteljima, ne može biti dobar zakon.

Prijeka potreba subvencioniranja žitelja zaštićenih područja

Jedini način, po zdravoj logici, a i kako se to pokazalo u svijetu, da se neko područje efikasno zaštiti jest da se njegovom stanovništvu u najmanju ruku redovno nadoknađuju sredstva sa život koja su izgubili zbog proglašenja zaštite njihovog područja. A još je bolje te žitelje zaštićenih područja motivirati i kreativno angažirati da sami štite što je ionako njihovo - uz redovnu i solidnu plaću i odgovarajuću obuku te mogućnost napredovanja.

U “Argonautinoj anketi” većina kornatskih posjednika izjasnila se da bi željeli biti uključeni u zaštitu Kornata. Prije nekoliko godina se sa tim i pokušalo. Svi su vlasnici posjeda dobili zaštitarske iskaznice, ali je pokušaj propao jer je naknada bila premalena da pokrije finacijski gubitak koji bi im zbog takvog radnog obilaženja nastao u jedinom sigurnom ali kratkoročnom prihodu, turizmu.

Država bi subvencioniranje žitelja sadašnjih i budućih zaštićenih područja na Jadranu trebala shvatiti kao dugoročnu sigurnu investiciju. Za dosljednu zaštitu (sprečavanje krivolova), granice zaštićenih morskih područja trebalo bi efikasno nadgledati u svako doba dana i noći, tijekom sve četiri sezone.

Laička računica: Kad bi se svakoj obitelji koja ima posjed u Kornatima, omogućilo jedno do dva radna mjesta i solidne stalne plaće, za Kornate i njihovih tridesetak obitelji, to bi ukupno bila investicija od oko 500000 eura godišnje. To bi iznosilo oko 1.5 milion eura za sva tri postojeća morska nacionalna parka na Jadranu. Bilo bi to vrlo malo ulaganje u odnosu na potencijalnu dobit – kako obrazlažem u daljnjem tekstu.

Jedan dio tih sredstava za subvencioniranje žitelja zaštićenih područja mogao bi se pokriti novcem od, na primjer, naplaćivanja prekršaja te poreza za ekološki agresivna plovila - kad bi postojao dobro sročen zakon u tom smislu. Kad bi se ti domaći zaštitari dodatno nagradili prema broju naplata prekršaja, uspjeh bi bio još veći. Na taj način bi

226

se, na primjer, i stupanj buke u Jadranu, a posebno u njegovim zaštićenim područjima, u ljetnim mjesecima mogao bitno smanjiti. Rekreacijski brodovi i gliseri koji mogu postići brzine veće od 8 čvorova, mogli bi plaćati povećan (progresivno) porez na buku i emisiju ugljičnog dioksida, prilikom kupnje goriva. A u nacionalnim parkovima bi trebalo dosljedno provoditi potpunu zakonsku zabranu kretanja na motor brzinom većom od 8 čv, provoditi visoke kazne za prekršaj te povećati cijenu ulaznica agresivnim plovilima. Priliv prihoda od svega toga morao bi biti centraliziran i usmjeren u na plaće domaćih zaštitara.

Većina spomenutih obrazovanih mladih Murterina koji ne žele u grad, a s kojima sam o tome razgovarala, bi se od sveg srca prihvatila zaštite, kad bi primali plaću od koje bi mogli pristojno živjeti, a još bi više bili motivirani kad bi im se osigurala obuka i usavršavanje u struci zaštitara prirode te mogućnost napredovanja.

Postojeće uprave Nacionalnog Parka trebale bi i dalje obavljati praktične, administrativne i propagandne poslove, te raditi na razvoju infrastrukture i ekološki orijentirane turističke ponude. Ali takvi profesionalni zaštitari bi trebali bi biti zaposlenici još ne postojećeg samostalnog Ministarstva mora – i pritom usko surađivati s Nacionalnim parkom.

Zone ne-uzimanja (“No-take zones”) Postoji nekoliko načina zaštite morskih ekosustava u svijetu. Svi oni pripadaju u

kategoriju “Marine protected area” (MPA) kojih ima posvuda po svijetu a razine zaštite u njima su različite. Stroži oblik MPA su “Marine reserves” (MRV), strogi morski rezervati, u kojima se ili ne bi smjelo biti eksploatacije i iznošenja organizama osim u znanstvene svrhe. U praksi je, u većini slučajeva, eksploatacija ipak samo ograničena, ali ne i potpuno zabranjena.

“No-take zone”, “zona ne-uzimanja”, u daljnjem tekstu ZNU, po definiciji jest morsko područje koje je trajno ili privremeno potpuno zatvoreno za ribarenje i iznošenje drugih organizama, kao i bilo kakvog drugog uznemiravanja, a u svrhu da bi se zaštitio i obnovio riblji fond, životne zajednice i stanište te obogatila okolna područja gospodrski važnim vrstama. U takvom području pristup je dozvoljen samo zaštitarima i znastvenicima pod strogo kontorliranim uvjetima. Nakon što se ekosustav dovoljno oporavi, može se dozvoliti dovođenje ronioca radi obrazovanja te strogo kontrolirani ekološki turizam.

DOSADAŠNJA NAJSTROŽE ZAŠTIĆENA PODRUČJA U NAŠEM JADRANU I NOVIJE ZAŠTITARSKE INICIJATIVE

U NP Kornati sa otočić Purara s okolnim hridima ima status posebno zaštićenog prostora gdje čak niti plovidba nije dozvoljena a pristup dozvoljen jedino zaposlenicima Parka, znastvenicima i policiji. Odnedavno su tome dodani i otoci Mrtenjak, Klobučar te Mali i Veliki Obručan. To su, koliko mi je poznato, uz Mljetska Jezera, jedina morska područje na Jadranu, koje se, prema zakonskim regulacijama (ali na žalost ne i u praksi) mogu nazvati zonama ne-uzimanja.

227

U projektu “Ocjena stanja bioraznolikosti morskog okoliša i priobalja u trećem Nacionalnom izvješću o provođenju konvencije o biološkoj raznolikosti u Republici Hrvatskoj” (12) kao i na brojnim konferencijama prikazano, predviđeno ili zahtijevano je osnivanje mreže posebno zaštićenih područja - morskih parkova duž hrvatske obale Jadranskog mora (8,9,10). To je u suglasju s Nacionalnim programom razvitka otoka (13) i nacionalnim prioritetima znanstveno-istraživačke djelatnosti i treba osigurati trajnu dobit od ribarstva i turizma i utjecala na razvitak hrvatskog priobalja a osobito otoka.

U UN publikaciji Mediteranska Startegija Održivog Razvoja - Okvir za održivost i zajednički prosperitet / zajedničko blagostanje, navodi se povećanje broja zaštićenih područja diljem Sredozemlja tako da obuhvaćaju najmanje 10% obalnih i morskih staništa s oblicima zaštite koji ispunjavaju kriterije IUCN-a (11).

Treba imati na umu da je Jadran u okvirima Sredozemlja posebno osjetljivo, a istovremeno izuzetno vrijedno područje bogato raznolikim staništima, pa bi zbog toga u Jadranu trebalo zaštiti barem 20% od svih tipičnih ekosustava. Na inicijativu dr Davora Vidasa i drugih, čeka se na proglašenje Jadranskog mora “Posebno osjetljivim morskim područjem” (14).

I u Projektu Jadran (15) ističe se nedostatak mjera sustavne zaštite prirodnih populacija, prelov reproduktivnih jedinki, te nestanak prirodnih mrijestilišta koji dovode u pitanje opstanak nekih od vrlo značajnih gospodarskih riba i drugih morskih organizama. Nastavlja se rasprava o osnivanju posebno zaštičenih područja radi očuvanja i zaštite biološke i genetske raznolikosti koja bi omogućila prirodnu obnovu bioloških zaliha. Predložene pozicije su otok Prvić, Ćutin, područje oko Silbe i Lastovo – Struga, na kojima su izvršena detaljna istraživanja “nultog” stanja (10). No koliko mi je poznato, ta područja za sada još uvijek nisu zakonom zaštićena.

U međuvremenu su nikla dva hvale vrijedna ali izolirana zaštitarska projekta; Istraživačko edukacijski centar za zaštitu prirode “Caput insulae” u Belome na otoku Cresu, sa svojim rezervatom bjeloglavih supova, ali koji ne uključuje morske ekosustave (27) . “Plavi svijet”, Institut za zaštitu i istraživanje mora u Lošinju (24), koji se nadovezao na talijanski institut “Thetis” iz Milana (23), koji je pokrenuo inicjativu osnivanja Lošnjskog rezrvata za dupine. Taj rezervat je, nakon tri probne godine, trebao proraditi ove godine, ali izgleda da je projekt “zamrznut” zbog osobnih interesa nekih investitora – koji ondje žele graditi marine.

Očigledno je da svjesnosti o potrebi dosljedne zaštite te publiciranih inicijativa i ideja o njoj uopće ne nedostaje. Došao je trenutak da se sve to objedini u jednoj zajedničkoj akciji i zaokretu Hrvatske prema svome najvećem blagu – Jadranskom moru.

“ZONE NE-UZIMANJA” I NJIHOVA ULOGA U POSTIZANJU DUGOROČNO ODRŽIVOG RIBARSTVA

Uspjeh uvođenja zona ne-uzimanja na oporavak zaliha gospodraski važnih vrsta u područjima koja okružuju ZNU je, u većini do sada opisanih slučajeva u svijetu, bio izvan svakih očekivanja. Gospodarski najvažniji aspekt zona ne-uzimanja nije samo zaštita biološke i genetske raznolikosti životnih zajednica na samom području zaštite, nego i činjenica da ZNU više, brže i bolje nego druge metoda kontrole ribarenja, dovode do povećanja količine i velčine ribe u moru izvan granica stroge zaštite.

228

Dr Callum Roberts, jedan je od inicijatora osnivanja i promoviranja ZNU a u velikoj Britaniji i svijetu (17). U seriji znanstvenih radova sa analizom rezultata monitoringa mnogih ZNU u svijetu on navodi brojne specifične primjere; u pravilu se količina i veličina individua pojedinih gospodarski zanimljivih populacija riba, rakova i školjkaša, umnogostručila tijekom nekoliko prvih godina, a, bez razlike, prvi su se rezultati vidjeli već nakon godinu dana (5). Roberts, Gell i suradnici navode primjer najstarije ZNU, rezervata Goat Island na Novom Zealandu, gdje se nakon 25 godina ZNU uz rubovre ali izvan samoga rezervata, na 5 km ulovi isto toliko jastoga po jedinici ribarskog napora koliko na 100km nekog za ribolov otvorenog područja. To znači da se njihova gustoća populacija u 25 godina povećala za 20 puta! Tako su neki od ribara žitelja, prvotno gorljivih protivnika uspostavljanja spomenute ZNU, već nakon nekoliko godina dobro zaradili na ribolovu, pa su isti ti ribari postali gorljivi zaštitari toga područja koji vrebaju i prijavljuju bilo kojeg prekršitelja.

Dr Roberts tvrdi da se u pet godina provođenja potpune ZNU na nekom području redovito može očekivati porast potencijalnog ulova između 49-90% u susjedstvu ZNU. Na prvom ZNU rezervatu u Velkoj Britaniji, otočiću Lundy, koji je proglašen ZNUom 2003, znanstvenici su već za 18 mjeseci ustanovili triput veći ulov hlapova komercijalne veličine, po jedinici ribolovnog napora nego što je to bio slučaj u susjednom području otvorenom za ribolov.

Jedan od rijetkih ZNU-a u Sredozemlju jest spomenuti morski rezervat otoci Mede u Kataloniji, koji je po tipu staništa sličan nekom manjem Kornatskom otoku s krunom. Količina, veličina i pitomost riba, posebno kirnji, omogućila je i golem prihod od strogo kontroliranog ronilačkog turizma (26).

U prilog tvrdnji da se u ZNU veličina populacija gospodarski važnih vrsta i u nas može oporaviti vrlo brzo jest već spomenuti pozitivni utjecaj smanjenog ribarenja na povećanje ribljiha zliha tijekom prošlih ratova, kao i činjenica da se gotovo potpuno istrijebljena populacija škampa oko Blivenice već nakon nekoliko godina oporavila do komercijalne razine (28).

Slijedi grafikon koji pokazuju rezultate osnivanja zona ne-uzimanja na fond odabranih komercijanih vrsta (slika 14).

Grafikon je preuzet iz publikacije (5a). Niz drugih znanstvenih radova i izvještaja donose slične rezultate kao na primjer izvještaj iz rezervata Kaimoana na otoku Kapiti na Novom Zealandu (30).

Različite vrste su različito osjetljive na prelov pa tako postoje i razlike u brzini oporavka ribljih populacija u raznim zonama ne-uzimnja, što ovisi o podobnosti staništa (njegova geomorfolška struktura), dostupnost riblje hrane, dužini životnog ciklusa prisutnih vrsta, o dobi njihovog spolnog sazrijevanja, o stopi rasta, o ponašanju, pokretljivosti i stilu života. Neke populacije se oporave vrlo brzo, a drugima treba više vremena.

Roberts i drugi su zapazili i dokumentirali da područje zatvoreno za ribolov samo nekih vrsta a dozvoljeno za druge vrste, nema niti iz daleka tako povoljan učinak na cjelokupni riblji fond, kao što to ima potpuna zaštita u ZNU. Također zone ne-uzimanja neusporedivo bolje utječu na riblji fond nego “gotovo potpuna zaštita”, a očigledan hrvatski primjer su naši NP Kornati i Mljet.

229

Slika 14. Dijagram prikazuje dva morska područja iste površine. U jednom je određena

zona ne-uzimanja (krug) iz koje se višak jedinki (i riblja mlađ I jaja) neprestano prelijevaju (“spill over”) u okolna područja. U drugom zone ne-uzimanja nema, pa se niti

populacije nemaju od čega obnavljati, ako je pod stalnim ribolovnim pritiskom.

Prema Robertsu, potrebno je proglasiti između 10 i 20 posto svake vrste podmorskih staništa morskom dijelu biosfere na Zemlji, uključujući tu i bentos i pelagijal, da bi se moglo uspješno i održivo ribariti u ostalim područjima. Trenutno je u svijetu potpuno ili djelomično zaštićeno između 1 i 2 posto cjelokupnih morskih ekosustava. Kako stvari stoje trenutno, u nas i u svijetu, mnoge, ako ne i većina, ribljih populacija u najvećem broju morskih ribolovnih područja, osuđene su na potpuno propadanje, i to u skoroj budućnosti – ako se nastavi s jednako intenzivnim ili još intenzivnijim ribolovom. A time je osuđena na propast i ribolovna industrija te ekonomija mnogih pomorskih zemalja. Osnivanje dovoljnog broja zona ne-uzimanja, te međunarodno zalonsko usklađivanje i dosljedno provođenje dozvoljenih ribolovnih “kvota” u područjima izvan ZNU, bi to zasigurno spriječili.

Osnivanje zona ne-uzimanja na Jadranu, koje je prirodno osobito bogato more izvanrednim staništima, najsigurnija je moguća financijska investicija – ako se dosljedno provede. Pojašnjenje: kapacitet nosivosti i zona ne-uzimanja

U prirodnom i neuznemirenom ekosustavu većina populacija većih vrsta prisutna u svom tzv. “kapacitetu nosivosti” (“Carrying capacity”) koji se definira kao maksimalni broj jedinki u nekoj populaciji, koji se može može neograničeno dugo održati u tom ekosustavu, sve dok se prirodni uvjeti okoliša ne promijene – ili dok ne dođe do izražaja utjecaj čovjeka. Kad je neka populacija ima veličinu kapaciteta nosivosti, prirodni mehanizmi regulacije veličine populacije veoma su izraženi a to su: inter i intraspecijska

230

kompeticija za hranu i zaklonište, pojačan pritisak predatora zbog oskudice zakloništa, olakšano širenje bolesti i parazita u gustoj populaciji te gomilanje otpada metabolizma. Zbog tih prirodnih mehanizama regulacije veličine populacije, znatan broj jedinki untar populacije koja je dosegla kapacitet nosivosti, podliježe zakonima prirodne selekcije. To je razlog zbog kojeg u prirodnom, uravnoteženom sustavu ekosustavu (tzv klimaks stadiju), većina populacija ne raste nego njihova veličina varira tijekom vremena oko stalne vrijednosti - kapaciteta nosivosti (slika 13).

U tom ekološkom principu leži potencijal i mudrost osnivanja zona ne-uzimanja. Činjenica da su mnoge vrste prelovom svedene na količine daleko ispod svojeg kapaciteta nosivosti je u stvari sreća u nesreći za brzi oporavak faune u zonama ne-uzimanja i njihovoj okolini. Naime već za godinu-dvije dana, kad se prva nelovljena generacija neke populacije razmnožila, gustoća populacije u ZNU će primjetno porasti. Za koju godinu, kad se veličina te populacije počne približavati svom kapacitetu nosivosti, emigracija jedinki na okolna, za ribolov dozvoljena područja, biti će sve intenzivnija – jer će migracijom izbjeći kompeticiju za hranu i prostor, izloženost širenju bolesti itd. Ribari će to primijetiti povećanjem ulova i veličine primjeraka na rubovima ZNU. Ne samo da će odrasle jedinke migrirati u okolna područja nego će doći do izražaja i slobodno širenje planktonskih gameta i larvi. Taj proces “pretakanja” (“spillover”) populacije iz zone ne-uzimanja u okolna područja, jest ključan u svjetskoj zaštiti morskih ekosustava Tako zone ne-uzimanja funkcioniraju i kao mrijestilišta i kao zaliha (“morski bankovni račun s kamatama”) koja obogaćuje susjedna područja (slika 16).

Populaciju neke gospodarski važne vrste, u područjima koja graniče sa zonom ne-uzimanja, dugoročno je najekonomičnije održavati na otprilike polovini njezinog kapaciteta nosivosti. Naime pri toj veličini populacije prirodni prirast najveći – znatno veći nego kada je populacija dosegla svoj kapaciet nosivosti.

Razumije se, da bi se tako organizirana zaštita trebala i dosljedno provoditi. Za to u nas broj zaštitara i radnika obalne straže na terenu nije dovoljan. Australija može u tome poslužiti kao model. Oni imaju strogo ograničen i kontroliran broj izdanih ribolovnih dozvola, dozvoljenih kvota i veličine ribe, kao i veličine oka mreža i to za svaki od različite tipove ribolovnih brodova i alata. Obalna straža je na terenu 24 sata dnevno, te rutinski dolazi na brodove i bilježi točnu veličinu ulova, vrste i veličinu jedinki pojedinih vrsta. Ako se primijeti da je ulov na nekom području opao, ono se uskoro zabranjuje za ribolov sve dok se ne ustanovi da su se veličine populacija oporavile.

Slični propisi postoje i kod nas iako oni slabo ili nikako ne prate trenutnu situaciju na terenu i ne provode se dosljedno.

Uspješna strategija dugoročno održivog upravljanja ribarstvom nekog područja sastojala bi se u proglašenju 20% tog područja zonom ne-uzimanja (uz obavezan studiozan odabir takvih područja). Uz to bi se podrobnim praćenjem i kontrolom ribolova u okolnim područjima (ograničenjem broja ribolovnih dozvola, dosljednim provođenjem zakonskih ribarskih kvota i dozvoljenih ribolovnih alata) treba osigurati da veličina populacija gospodarskih vrsta prvo naraste a zatim da se ona održava na razini od najmanje 50% od kapaciteta nosivosti. Populacije ribe u područja podalje od zona ne-uzimanja mogle bi se dodatno, po potrebi, obnavljati i zatvaranjem ribolova na određen period ili dvogodišnjom rotacijom dozvoljenih i nedozvoljenih područja.

231

Pothvat “dobitak-dobitak”

Pažljivim odabirom i proglašenjem 20% svakog od Jadranskih morskih ekusustava (u teritorijalnim vodama a po mogućnosti i u isključivom gospodarskom pojasu) zonama ne-uzimanja, te dosljednim provođenjem tave zaštite, populacije gospodarskih vrsta u Jadranu bi se mogle najkasnije u roku od desetak godina vratiti na ono stanje kakvo je bilo pedesetih godina prošlog stoljeća. Godišnji ulov komercijalnih vrsta bi se time umnogostručio, pa bi i lokalno pučanstvo od toga osjetilo direktnu dobrobit. To bi zasigurno doprinijelo porastu stanovništva u priobalju i na otocima to jest ondje zadržalo mnoge mlade ljude.

Bio bi to “win-win” (“dobitak–dobitak”) pothvat: dosljedna zaštita i obnova biološke i genetske raznolikosti te fonda gospodarskih vrsta, a istovremeno mnogostruko povečanje ulova gospodarskih vrsta, te prosperitet i obnovljena atraktivnost života na otocima.

Da bi se razumjela hitnost, treba imati na umu da svaki ekosustav, pa tako i svaka populacija ima krajnju granicu tolerancije prelova, nakon kojega oporavka više nema. Npr. populacije haringa u dijelu sjevernog Atlantiku, se nakon potpunog istrebljenja, nikad više nisu oporavile, pa čak ni “re-introdukcija” nije pomogla.

Proglašenje zona ne-uzimanja je najnoviji (i najefikasniji do sada) zaštitarski trend u svijetu. Hoće li Hrvatska čekati zadnji trenutak za proglašavanje takvih zona ne-uzimanja u ukupno 20% morskih ekosustava hrvatskog dijela Jadrana, ili bi možda , za promjenu, i na svoju višestruku dobrobit (i povećanu popularnost i reputaciju u Evropi i svijetu) mogla u tome postati vodeća sila na Sredozemlju?

KAKO ZAPOČETI PROCES OSNIVANJA MREŽE ZONA NE-UZIMANJA NA JADRANU

Prvi korak u sprovođenju takvog projekta bio bi okupiti inicijalnu grupu

stručnjaka zaštitara, iz naših i vanjskih morsko istraživačkih i ribarskih instituta, zaštitarskih organizacija, ekoloških udruga i povezati ih sa profesionalnim ribarima, dopunskim ribarima i iskusnim dugogodišnjim podvodnim ribolovcima i roniocima, koji bi znali i željeli ukazati na izuzetna podmorska, nekada ribom bogata staništa. Takva radna grupa bi sastavila preliminarnu kartu osobitih staništa hrvatskog dijela Jadrana (još bolje, cijelog Jadrana).

Zatim bi se odredile granice zona ne-uzimanja u 20% površine svakog tipa morskog ekosustava u teritorijalnim vodama, uključujući tu i različita dna otvorenog mora i kanala među otocima, kao što su to npr. koćarska dna, a po mogućnosti, i unutar ZERP-a, u suradnji sa susjednim zemljama. ZNU bi trebalo rasporediti tako da podržavaju ravnomjerno “prelijevanje” riblje mlađi i odraslih jedinki u lovna područja posvuda u Jadranu. U tu mrežu bi se, logično, uključila sva već postojeća zaštićena područja, ona koja su u procesu provođenja potpune zaštite, kao Lošinjski rezervat za dupine (24), i ona tek predložena za zaštitu (Prvić, Ćutin, Silba) .

232

Istovremeno bi grupa stručnjaka biologa trebla započeti intenzivno snimanje “nultog stanja” u tim zonama ne-uzimanja.

U pravilu, najučinkovitija za zaštitu i brzo obnavljanje populacija gospodarski značajnih vrsta su geomorfološki razvedena, prošupljena kamenita dna, jer ona pružaju veći broj i raznolikost odgovarajućih mikrostaništa za razne vrste ribe i druge. Oporavak i održanje populacija komercijalnih vrsta (kao i njihova osjetljivost na prelov) ovisi i o brzini rasta, životnom ciklusu, dobi spolnog sazrijevanjai i ponašanju. Primjer: neprekinuti sustav od oko 80 kilometara podmorskih litica, prepunih rupa i špilja, koji se proteže cijelom dužinom vanjskih Kornatskih otoka i Dugog otoka, jedinstven je u Jadranu i cijelom Sredozemlju (3). Bilo bi idealno proglasiti barem pola tog ekosustava; 20 km na Dugom Otoku, i 20 km na području NP Kornati, zonom ne-uzimanja, jer bi to u kratkom roku obogatilo sva susjedna područja ribom. Taj sustav neprekinute podmorske litice kao i podmorske litice uz vanjsku stranu večine naših vanjskih otoka, te mnoga druga razvedena kamenita dna, jesu izvanredna staništa za gospodarski važne vrste ribe od kamena, i zbog toga su baš ta područja trenutno najugroženija nekontroliranim ribolovom malim brodicama i mrežama te podvodnom puškom.

Posebno zaštićen otočić Purara u NP Kornati nije po staništu nimalo osobit u okvirima Kornatskog otočja, ali njegova prednost i razlog zaštite je njegova izdvojenost i relativna nepristupačnost zbog otvorenosti. U Kornatima postoje druga staništa sa znatno većim potencijalom, kao na primjer podmorje oko otočića Balun, Mrtovac, Borovnik i Mali Obručan. Sve takve činioce bi trebalo imati na umu prilikom određivanja granica zona ne-uzimanja.

Mnogi podaci o izuzetnim pridnenim staništima i područjima već postoje u u literaturi i u arhivama naših morskih instituta i fakulteta. Vrijeme je da se sve to objedini u zajedničkom koordiniranom planu i akciji. Pritom se treba orijentirati principom maksimalnog postignuća željenog efekta uz minimalan napor - jednako kako što se odlučuje o položaju bolnica, protupožarnih centara i škola na kopnu.

Zanimljiva, je ideja morske areheologinje Irene Radić, sudionika konferencije “More hrvatsko blago”, da se značajna hidroarheološka nalazišta, koja također trebaju dosljednu zaštitu, uključe u granice zona ne-uzimanja, odnosno da se prilikom određivanja granica tih zona uzmu u obzir i hidroarheološki lokaliteti.

Dosljedno vrednovanje našeg najvećeg blaga UKLJUČIVANJE GRAĐANA HRVATSKE U SVEOBUHVATNI MONITORING MORSKIH EKOSUSTAVA JADRANSKOG PRIOBALJA I OTOKA

Fizikalna i kemijska svojstva mora i plankton prati se već godinama u okviru

naših oceanografskih instituta (CIM Zagreb i Rovinj the IZOR Split i Dubrovnik), te okviru raznih projekata, npr UN program za Sredozemlje, MEDPOL (28).

Spomenuti hrvatski nacionalni monitoring program “Projekt Jadran” (15) a koji je započeo 1997., pripremila je šira skupina znanstvenika, stručnjaka za istraživanje mora (IZOR, CIM, HHI, PMF i drugi), na izričit zahtjev Vlade. To je “Sustavno istraživanje Jadranskog mora kao osnova održivog razvitka Republike Hrvatske” a “Očekuje se da će rezultati projekta biti neposredno korisni stvaraocima politike i upravljačima”.

233

U projektu se izvode redovna istraživanja uobičajenim i nekim vrlo suvremenim tehnologijama praćenja. Smjernice su temeljito razrađene za praćenje gospodarski važnih ribljih i drugih vrsta, a koje su praćene već u daljoj prošlosti. Podaci se dobivaju gotovo isključivo uzorkovnim ulovom pomoću institutskih brodova te praćenjem profesionalnog ulova na nekoliko većih gradskih tržnica. I sami autori spominju da su ti podaci nedovoljni i da ih treba uzeti s rezervom. Nedostaju podaci od ribara koji se bave ribarenjem dopunski i amaterski, a čiji je broj u posljednje vrijeme ogroman. Povrh toga, koliko je meni poznato, nigdje se ne skupljaju podaci o ulovu ribe podvodnim ribolovom (jedini način lova “in situ”), koji bi mogli biti izvanrednim pokazateljem stanja ribljeg fonda uz obale i litice.

Znanstvenici naših Instituta trenutno nemaju mogućnosti, niti brojem stručnjaka niti sredstvima, pokriti redovnim i sveobuhvatnim praćenjem sva biološki i gospodarski posebna i značajna područja.

Neiskorišteni potencijal za sveobuhvatni monitoring jadranskog priobalja i otoka Do sada je praćenje ekosustava bilo isključivo u domeni znanstvenika. Međutim

porast interesa za okoliš a naročito masovnost rekreativnih aktivnosti na moru te razvoj digitalne tehnologije mogli bi se uspješno upregnuti u sveobuhvatno i temeljito efikasno praćenje podmorja Jadrana. Ne-vladine istraživačke i ekološke udruge

Te udrugeokupljaju mlade i stare morske entuzijaste i biologe, kao npr Podmorsko

istraživačka grupa “Thais” (čiji sam znanstvni program istarživanja mljetskog podmorja vodila tijekom prve dvije godine(22), ekološka udruga “Argonauta” (21) i udruga studenata biologije “BIUS” (29). Ove udruge organiziraju čišćenja ali i projekte istraživanja i praćenja i kopna i podmorja, nalazeći sredstva purtem sponzorstva, nerijetko iz inozemstva (“Argonauta” npr., suradjuje sa Nizozemskom i Finskom). Na žalost većina se sposobnih morskih biologa entuzijasta, nakon što steknu znanje i iskustvo u znanstvenom monitoringu podmorja, zaposli na radnim mjestima izvan struke. Broj odgovarajućih radnih mjesta takvog profila je minimalan. To je zaista neracionalan gubitak ljudskih resursa. Kad bi se ostvario plan koji spominjem u daljnjem tekstu svi ti mladi stručnjaci bi se zaposlili a spomenute ekološke udruge imale bi funkciju selekcije i pripreme studenata i mladih za takav posao. Profesionalni i dopunski ribari, podvodni ribolovci i udičari

Danas se, više manje, svi mlađi profesionalni i dopunski ribari služe mobilnim telefonom, Internetom i GPSom. Pogotovo je to slučaj sa podvodnim ribolovcima i udičarima amaterima – a koji bi se mogli i trebali angažirati u čuvanju ribe kao što su lovci na kopnu angažirani u očuvanju divljači. Internet je sve više dostupan i preko mobilnih telefona. Nakon svakog lova ribari i ribolovci bi mogli unijeti, pomoću

234

jednostavnog prilagođenog upitnika na Internetu, koje vrste ribe i drugog su ulovili, količinu, veličinu primjeraka, način lova, ribolovni alat točnu poziciju, vrijeme, stanje mora, meterološke uvijete itd. Na to bi ih se moglo potaknuti nekom nagradom, nakon što prijave određenu količinu podataka; ribarima bi se mogli isporučiti dodatni bonovi za gorivo, smanjiti porez ili slično, a podvodne ribolovce i udičare motiviralo bi se smanjenjem cijena ribolovne dozvole. Moglo bi ih se i potaknuti i na taj način da prilikom vadjenja svoje prve ribolovne dozvole trebaju proći kratak tečaj o metodama monitoringa i korištenja takve ankete na Internetu, a mogao bi im se, nakon prve zahtjevane prijavljene količine podataka i pokloniti mobilni telefon, pretplata ili GPS.

Pritom je neophodno, barem za početak, da se takav upitnik ispunjava anonimno ili pod strogo zaštićenom šifrom. Naime, trenutno, prema propisima, svaki ribar mora prijaviti popis svih ulovljenih vrsta i njihove količine, pa prema tome dobija poticaj u vidu jeftinijeg goriva. Međutim ako prijave sav ulov plaćaju veći porez, tako da ribari uobičajeno prilažu netočne, često umanjene podatke, i to ne zbog “zloće našeg čovjeka” nego zbog toga što ionako jedva vežu kraj s krajem jer im prihod od ulova rijetko pokrije troškove izlaska na more i održavanja brodova. Popratna pojava je pak da neki vlasnici rekreativnih plovila, izvade ribolovnu dozvolu, iako se ribolovom uopće ne bave, pa nakon izlaska na more često prijave nepostojeći ulov, da bi dobili spomenuti poticaj u vidu jeftinijeg goriva. Očigledno je da su zbog toga podaci o količini ulova pri Ministarstvu ribarstva netočni (30)

Takvi podaci od ribara, ribolovaca i drugih, unešeni putem upitnika na Internetu, u za to prilagođenu bazu podataka, bili bi svima dostupni, uz jednostavno pretraživanje. Nakon uhodavanja, taj sustav bi mogao funkcionirati poput “Wikipedie” čime bi se osigurala njihova vjerodostojnost. Većina bi ribara i ribolovaca sa zanimanjem pregledavala što i koliko su ostali prijavili i zasigurno bi prepoznali i prijavili netočne informacije i “lovačke priče”. Netočnost ili iskrivljenost podataka moglo bi se izbjeći i zahtijevom za prilaganjem fotografije cjelokupnog ulova i pojedinih primjeraka uz metarsku mjeru (također jednostavno izvedivo pomoću mobilnih telefona), koji bi se također ubacivali u spomenutu bazu podataka na Internetu. Nakon godinu dvije uhodavanja, takva centralizirana baza podataka odražavala bi sveobuhvatno stanje ribljeg fonda gospodarski značajnih i drugih vrsta, te bi značajno doprinijela realističnoj znanstvenoj analizi. A pritom bi podigla svijest svih koji iskorištavaju more.

Ronilački klubovi i centri

Maleni je postotak ronilaca koji nakon završenog ronilačkog tečaja i prvih

dvadesetak urona nastave s ronjenjem, jer se većina novopečenih ronilaca ospe kad prođe prvo uzbuđenje i izazov ronjenja. Hrvatski ronilački savez bi mogao motivirati nove ronioce da se nastave baviti ronjenjem, poticanjem ronioca u klubovima, u ronilačkim centrima te turista ronioca, da sudjeluju u praćenju našeg podmorja unošenjem podataka (viđene vrste, pozicija, dubina, vrijeme itd.) u spomenuti prilagođeni upitnik, odnosno bazu podataka na Internetu. Posebnu dokumentacijsku vrijednost imale bi pritom snimljene podvodne fotografije. Digitalni fotoaparati i odgovarajuća kućišta za vodu dostupna su danas gotovo svakom roniocu, i mnogi ih posjeduju. A dodatni poticaj od HRS-a bi se mogao sastojati i u smanjenju cijene godišnje ronilačke dozvole ili naprednih

235

tečajeva za one ronioce koji su registrirali određenu količinu podataka. Dapače taj bi se sustav praćenja mogao ujediniti sa sustavom registracije broja ronjenja.

Pored toga klubovi i stalni ronilački centri mogli bi se angažirati na redovnom standardiziranom fotografiranju (nekoliko puta godišnje), serije smišljeno odabranih profila dna sa fiksnim probnim kvadratima, na dugoročno označenim postajama na cijelom Jadranu, pričem bi se točno znalo koje postaje pripadaju u nadležnost kojeg ronilačkog kluba ili centra. Poticaj klubovima i centrima za to bi se mogao ostvariti npr doniranjem ronilačke i fotografske opreme za taj klub ili centar.

Metodologiju korištenja podvodne fotografije (dijapozitiva) za praćenje dinamike populacija i izračunavanje indexa diverziteta i indexa sličnosti u podmorskim zajednicama, opisala sam u svojem istraživanjima kornatskih podmorskih litica (4b). Baza podataka s digitalnim fotografijama koje bi redovno pristizale sa stalnih postaja iz ronilačkih centara i klubova, mogla bi se obrađivati i analizirati neusporedivo brže i efikasnije nego što sam to činila nekad, i to odgovarajućim kompjuterskim programima, čije varijante već postoje. Na dobroj digitalnoj fotografiji, bez problema se mogu prepoznati (i odrediti približna količina) svih onih vrsta za koje nije potreban mikroskopski pregled, a to je više nego dovoljno za izračunavanje ekoloških indeksa (npr index diverziteta) koji su glavno oruđe moderne biocenologije u praćenju stanja ekosustava.

Osim toga već postoji golema količina dijapozitiva podmorja Jadrana među generacijama podvodnih fotografa, samo bi ih trebalo okupiti na jednom mjestu, digitalizirati i analizirati. Grupa “Thais” je 1995. i 1996., uz skupljanje uzoraka snimila istotine dijapozitiva na fiksnim profilima i dubinama u NP Mljet a te fotografije nisu nikada kvantitativno obrađene (22). Na taj način bi se ti dijapozitivi izvrsno iskoristiti za procjenu promjena u bentoskim ekosustavu mljetskog podmorja nastalih u međuveremnu.

Na posebno zaštićenim područjim gdje bi se želilo izbjeći uznemiravanje ronjenjem ili na područjima koja su nepristupačna, ili pak za praćenje brzo pokretnih pelagičkih riba moglo bi se uspostaviti praćenje digitalnim video kamerama, uz pristupačna sredstva.

Potreba osnivanja samostalnog ministarstva mora Iako je fokus moje rasprave naše teritorijalno more, u potpunosti podržavam stav

Dr Davora Vidasa da bi Hrvatska trebala pod hitno, i bez neopravdanog ustezanja i oklijevanja, proglasiti isključivi gospodarski pojas, kako je definiran UN-om, a ne samo kompromisni ZERP. Uz to nadam se da će pokrenuta inicijativa za proglašenje Jadrana “Posebno osjetljivim morskim područjem” uskoro uroditi plodom (14). I sama već dulje vremena uviđam neophodnost odgovarajućeg koordinacijskog i izvršnog tijela, na državnom nivou, za provođenje projekta dosljedne zaštite i održivog iskorištavanja Jadrana. Već godinama se čudim činjenici da Hrvatska nema zasebno ministarstvo mora, te, kao i Dr Vidas, smatram da je za njegovo osnivanje krajnji trenutak. Ono bi trebalo okupiti renomirane stručnjake i te žitelje Jadrana raznih profesija kako bi kordiniralo provedbu konkretnih akcija zaštite, na nivou međunarodnih konvencija i zakona, kao i na nivou konkretnih zahvata u pojedinim područjima te organiziranja i zapošljavanja žitelja Jadranskog priobalja i otoka.

236

OSNIVANJE MORSKO STRUČNIH CENTARA (CENTARA “MORSKO DOBRO”) PRI MINISTARSTVU MORA

Dosljedno provođenje zaštite u zonama ne-uzimanja, sveobuhvatno praćenje te centraliziranje i obrađivanje podataka od praćenja jadranskih ekosustava bio bi projekt za koji trenutni broj zaštitara i stručnjaka za more u Hrvatskoj nije dovoljan. Zbog toga bi trebalo otvoriti nove ustanove i mnoga radna mjesta, koja bi se tome posvetila. To bi bila ona nedostajuća radna mjesta zbog kojih mladež odlazi iz priobalja i otoka u velike gradove.

Osnivanjem niza morsko stručnih centara, Centara “Morsko dobro”, uzduž našeg Jadrana riješilo bi problem. Na našim otocima postoji mnoštvo napuštenih škola i zadruga, koje bi se mogle obnoviti i prilagoditi toj namjeni, kao što je to učinjeno sa školom u Belom na otoku Cresu koja je preobražena u naš najpoznatiji ekološko obrazovni centar, sa osmišljenom ponudom ekološkog turizma (27).

Centri “Morsko dobro” upošljavali bi mnoge; osim zaštitara zaposlenih u zonama ne-uzimanja te obalne straže izvan njih, još i oceanologe i morske biologe, predavače, vodiče, ekonome, pravnike, programere, fotografe, ronioce, administratore, tehničko osoblje, održavatelje itd. Takvi centri bili bi pod administrativnim vodstvom novoosnovanoga Ministarstva mora, a pod stručnim vodstvom znanstvenika iz Oceanografskih instituta, fakulteta i profesionalnih zaštitarskih udruga. To bi, očigledno, zahtijevalo znatna ulaganja koja bi trebalo uključiti u državni proračun , a usmjeravala bi se putem samostalnog ministarstva mora (slika 15).

Centri “ Morsko dobro” mogli bi se i sami djelomično uzdržavati ekološkim turizmom, obrazovnim programima i tečajevima za ronilačke centre, škole i razne posjetionce, ljetnim seminarima i obrazovnim kampovima. Osim toga oni bi bili i centri prihavata za inozemne znanstvenike ekologe i/ili oceanologe te studijska putovanja. Naime, danas na Jadran dolaze istarživačke i obrazovne grupe iz zemalja Evropske zajednice i svijeta te provode svoje programe i istraživanja nezavisno, pa i njihovi rezultati ne koriste hrvatskom Jadranu. Nadalje mnogi projekti zaštite prirode u svijetu baziraju se na ekološkom turizmu gdje posjetioci svojim radom doprinose zaštiti ili praćenju te sami snose troškove boravka, pa bi takvi morsko istraživački centri mogli i to provoditi. Na primjer talijanski istraživački institut Tethys (23), započeo je na Velom Lošinju istraživanje populacije dupina još osamdesetih godina. Tethys institut ima razvijen program ekološkog volontiranja, koji je vrlo popularan među mladim ljubiteljima mora i studentima prirodnih znanosti na mnogim mjestima u sredozemlju. Danas je tu ulogu preuzeo hvale vrijedan institut “Plavi svijet” (24), koji nudi slične programe, a koji je pokrenuo inicijativu da se područje te najveće i jedine praćene populacije Dobrog dupina Tursiops truncatus u našem Jadranu proglasi strogim rezervatom. Projekt zaštite i praćenja morskih kornjača “svijet kornjače” ima sjedište u Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu (25), kao i “Grupa Sredozemne medvjedice”, a pravo mjesto bi im bilo na moru, u nekom od predloženih centara “Morsko dobro”.

U nadziranje procesa osnivanja zona ne-uzimanja te centara “Morsko dobro” svakako bi trebalo uključiti voditelje spomenutih ekoloških centara i projekata, koji već imaju mnoga korisna iskustva.

237

Slika 14. Dijagram moguće opće organizacije dijela samostalnog Ministarstva mora - koji bi vodio provođenje dosljedne zaštite i praćenje (monitoringa) Jadranskog mora (u koje bi se mogli uključiti svi građani Hrvatske koji su na bilo koji način vezani za more).

Osnivanje zona ne-uzimanja te niza pripadajućih morsko stručnih centara

“Morsko dobro” pri zasebnom Ministarstvu mora, uz otvaranje odgovarajućih radnih mjesta, bila bi ogromna investicija koja bi označila dugo raspravljani isčekivani hrvatski zaokret prema Jadranu – hrvatskom najvećem blagu. Uvjerena sam da bi se ta investicija isplatila za već za nekoliko godina, i to znatnim porastom prihoda od ribolova, prihodom od oporezivanja agresivnih plovila prilikom kupnje goriva (onih koji proizvode ogromne količine ugljičnog dioksida, buke i valove) i naplate kazni za prekršitelje, a nešto kasnije i od razvoja vrhunskog ekološkog turizma. Uz to, uvjerena sam, da bi se sa razrađenim planom ovakvoga projekta, podržanim od Vlade, osigurala i financijska potpora od odgovorajućih ustanova Evropske unije, jer bi takav projekt bio u interesu cijele Evrope a naročito njezinih sredozemnih zemlja. Hrvatska za sve to ima i prirodni i ljudski

238

potencijal, pa bi mogla postati jedna od pionirskih, vodećih zemalja u dosljednoj zaštiti mora u Sredozemlju, Evropi i svijetu.

Naravno, ništa od toga ne može se postići bez blagoslova Vlade te svesrdnog usklađivanja suradnje odgovarajućih stručnjaka iz Ministarstava zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Ministarstva poljoprivrede ribarstva i ruralnog razvoja te postojećeg Ministarstva mora, turizma, prometa i infrastrukture sa stručnjacima naših oceanografkih znanstveno istraživačkih institucija, ekološko obrazovnih i zaštitarskih udruga sa stručnjacima iz zakonodavnih i financijskih ustanova, a putem osnivanja odgovarajućeg kordinacijskog tijela.

Američki Governor Arnold Schwartzeneger je u svom poznatom govoru rekao da brigu o planetu Zemlji i akcije vezane za to treba učiniti “cool and sexy”. Koliko god to banalo zvučalo, mislim da je tom izjavom pogodio “u sridu” problema. Kad bi spomenuti centri “Morsko dobro” pružali kreativan i dostatno plaćen posao i organizirali dobro osmišljene programe za ostale ljubitelje mora, za očekivati bi bilo da bi i njihove aktivnosti postale “cool and sexy” za mnoge mlade, a to bi zasigurno podiglo svijest o potrebi zaštite mora i aktivnosti vezane za to na znatno višu razinu od dosadašnje.

Zaključci 1. Populacije komercijalnih morskih vrsta znatno su ugrožene, posebno u

teritorijalnim vodama hrvatskog dijela Jadrana, i prema izvještajima znanstvenih institucija i prema valstitim istraživanjima i opažanjima tijekom posljednjih tridesetak godina. Pojedina osobita područja i staništa su doslovno opustošena tijekom posljednjih dvadesetak godina. Provođenje zaštite populacija komercijanih vrsta u Nacionalnim parkovima je nedosljedno pa su riblje populacije i u njima znatno ispod nekadašnjih razina, ali ipak primjetno veće nego u nezaštićenim područjima.

2. Dosljedna i efikasna zaštita Jadranskih ekosustava je moguća i nužna i nije u kontradikciji sa održivim razvojem! Ona bi se sastojala u proglašenju 20% svih jadranskih podmorskih ekosustava zonama ne-uzimanja (“No-take zone”) - i u njihovoj dosljednoj zaštiti. U zonama dozvoljenim za ribolov, trebalo bi provoditi dosljednu kontrolu ribarenja i ribolova tako da se populacije komercijalnih vrsta održavaju na oko pola njihovog klapaciteta nosivosti. Provođenje takve zaštite bi ne samo sačuvalo biodiverzitet i biomasu našeg mora (i najvećeg blaga), nego i omogućilo brz oporavak sveukupnog ribljeg fonda pa tako i znatno povećnje ukupnog i pojedinačnog ulova gospodarski značajnih vrsta - kao i znatniji prihod od osmišljenog ekološkog turizma. Pritom je neophodno sveobuhvatno praćenje svih morskih ekosustava našeg dijela Jadrana.

3. Najvažnije jest da za tu zaštitu moraju biti motivirani i u njoj sudjelovati neposredno i prvensveno žitelji jadranske obale i otoka, uz subvencioniranje odnosno zapošljavanje od države. Osnivanjem znatnog broja kreativnih radnih mjesta u provođenju zaštite i praćenju ekosustava Jadrana, spriječio bi se (i obrnuo) odljev žitelja s priobalja i otoka. To bi se moglo provesti uz osnivanje morsko stručnih centara – centara “Morsko dobro” pri zasebnom Ministarstvu mora Hrvatske. Zaposlenici takvih centara ne samo da bi dosljedno provodili zaštitu i znanstveno praćenje nego bi usklađivali složen sustav sveobuhvatnog praćenja stanja podmorja u koji bi bili uključeni svi ljudi vezani za

239

more; ribari, ronioci, nautičari, turisti i drugi. Bila bi to najbolja investicija za Hrvatsku kojom bi konačno priznali status Jadrana kao našeg najvećeg blaga. Pri takvoj preobrazbi bi već postojeći ekološki centri i udruge (Caput Insulae u Belom Cresu i Plavi svijet u Velom Lošinju) mogli imati vodeću ulogu.

4. Hrvatski Jadran je u okvirima Sredozemlja, još uvijek smatran morem koje je relativno malo degradiralo ljudskim utjecajem. Ako taj status želimo zadržati (ili čak poboljšati), ionako ćemo, prije ili kasnije, morati provesti u praksi efikasnu i dosljednu zaštitu. Što kasnije to učinimo, to će veći biti dugoročni gubici, i to će veći vremenski period trebati za oporavak ekosustava i ribljeg fonda. Ako u to krenemo uskoro, dobiti ćemo vrlo brzo neusporedivo više nego što bismo trebali uložiti, u ovom trenutku, da to i ostvarimo. Proglašavanje zona ne-uzimanja je u samom začetku u svijetu. Hrvatska ima velik prirodni i ljudski potencijal da postane u tome vodeća sila u Sredozemlju i svijetu – što bi se odrazilo i na uzdignuće njezine reputacije, a to bi zasigurno imalo brojne povoljne indirektne posljedice.

5. Proces osnivanja zona ne-uzimanja, morsko stručnih centara - centara “Morsko dobro” i samostalnog Ministarstva mora, trebalo bi započeti svesrdnim usklađivanjem suradnje odgovarajućih motiviranih stručnjaka iz Ministarstava zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, Ministarstva poljoprivrede ribarstva i ruralnog razvoja te postojećeg Ministarstva mora, turizma, prometa i infrastrukture sa stručnjacima naših oceanografkih znanstveno istraživačkih institucija, voditeljima morsko zaštitarskih institucija i ekoloških udruga te stručnjacima iz financijskih i zakonodavnih ustanova, a putem osnivanja kordinacijskog tijela.

6. Dobrobiti od takovog “općeg zaokreta Hrvatske prema moru” bile bi višestruke (osim očuvanja biološke raznolikosti). Bio bi to“win-win” (“dobitak–dobitak”) pothvat u kojima bi sve strane bile na dobitku: Jadranski ekosustavi, žitelji priobalja i otoka te hrvatska država;

Porast ulova i obnavljanje ribarstva znači porast nacionalnog dohotka. Povratak stanovnika i motiviranje mladih da se vrate u mala mjesta i na otocima i

priobalju, zbog mogućnosti kreativnog zapošljavanja te stručnog usavršavanja = održivi razvoj priobalja i otoka.

Razvoj znanstvenog, ekološkog i cjelokupnog hrvatskog turizma = dodatni porast nacionalnog dohotka

Vodeća uloga Hrvatske u svjetskoj zaštiti prirode = doprinos njezinoj dobroj međunarodnoj reputaciji.

Značajan doprinos čuvanju Sredozemlja i Planete Zemlje. Radost, ljepota, uživanje i ponos za nas Hrvate (i naše goste). Predložena okvirna strategija u provođenju dosljedne i efikasne zaštite i održivog

iskorištavanje Jadrana, hrvatskog najvećeg blaga, bila bi najlogičnija i najsigurnija investicija za Hrvatsku. U zdravlje nas i našeg mora!

240

Literatura i drugi izvori

ZNANSTVENI RADOVI (1) Belamarić, J, Biocenoze kornatskih podmorskih litica, neobranjena doktorska

dizertacija, Zagreb 1994. (2 ) Belamarić, J. Jedinstveni podmorski svijet u Nacionalnom parku "Kornati". //

Ekološki glasnik. 10 (2002), 10/12, str. 5-14. (3) Belamarić, J., Kornatska podmorska litica kao jedinstvena i nedjeljiva životna

zajednica. Četvrti kongres ekologa Jugoslavije, Ohrid, 1988, Plenarni referati i izvodi saopštenja, 333-334.

(4a) Belamarić, J., Diving and underwater photography in biocenologiocal investigations. Periodicum Biologorum 91, 126, 1989.

(4b) Belamarić, J. Pokazatelji degradacije priobalnog bentosa. Zbornik sažetaka priopćenja Trećeg kongresa biologa Hrvatske, Mali Lošinj 1987. Monografija.

(5a) Gell, F.R, Roberts, C.M, : The fishery effects of marine reserves and fishery closures. World Wildlife Fund US, 1250 24th Street, NW, Washington DC 20037, USA, 2003.

(6) Jardas, I., Pallaoro, A., Vrgoč N.: Crveni popis ugroženih riba Jadranskog mora.

(7) Kružić, P, Benković, L,: Bioconstructional features of the coral Cladocora caespitosa (Anthozoa, Scleractinia) in the Adriatic Sea (Croatia). Marine Ecology. ISSN 0173-9565. 2008.

(8) Požar-Domac, A, Bakran-Petricioli, T, Filipić, P, Jaklin, A, Leder, N, Olujić, G, Pallaoro, A, Sinovčić, G, Smirčić, A, Šimunović, I, Šojat, V, Vidič, S, Vučetić, M, Vučetić, V, Zahtila, E, Zavodnik, D, Zavodnik, N,: Morski park "Silba". Zbornik sažetaka priopćenja Šestog kongresa biologa Hrvatske = Proceedings of abstracts of the papers of the sixth Congress of Croatian Biologists. Huber, Đuro (ur.). - Zagreb : Hrvatsko biološko društvo , 1997. 236-337.

(9) Požar-Domac, A,: Upravljanje zaštićenim područjima – prvi korak u gospodarenju obnovljivim biozalihama mora. Tisuću godina prvog spomena ribarstva u Hrvata. Finka Božur, Zagreb HAZU 1997. 579-594

(10) Požar-Domac, A., Bakran-Petricioli, T., Radošević, M., Kružić, P., 2000. Marine park network establishment in the Adriatic Sea – Croatian coastal zone development and protection. LITTORAL 2000, Cavtat.

PUBLIKACIJE

(11) Program Ujedinjenih naroda za okoliš,: Mediteranska Startegija Održivog Razvoja Okvir za održivost i zajednički prosperitet / zajedničko blagostanje. UNEP/MAP, Atena, 2005

(12) Ocjena stanja bioraznolikosti morskog okoliša i priobalja u trećem Nacionalnom izvješću o provođenju konvencije o biološkoj raznolikosti u Republici Hrvatskoj

<http://www.dzzp.hr/publikacije/UNDP_GEF_MMastrovic-moreiokolis.pdf>

241

(13) Nacionalni program razvitka otoka, Sabor Republike Hrvatske 1997. (21) Analiza upitnika “ Strategijska usmjerenja zaštite bioraznolikosti Kornatskog

otočja”, Ekološka udruga “Argonauta” i Wageningen university, Nizozemska, 2008.

KNJIGE (14) Vidas, D,: Zaštita Jadrana, Školska knjiga, Zagreb, 2007.

WEB STRANICE (15) Projekt Jadran – Hrvatski nacionalni monitoring program

(http://www.izor.hr/jadran/index.htm) (16) Crveni popis ugroženih vrsta riba <http://www.dzzp.hr/publikacije/Crveni%20popis%20riba%20Jadrana.pdf> (17) No-take zones < http://www.jncc.gov.uk/page-1572> (18a) No-Take Zone otok Lundy, UK <http://www.jncc.gov.uk/page-1572> (18b) Uspjesi u The Lundy No-Take Zone <http://www.wwf.org.uk/news/n_0000001751.asp) (19) New Zeland geographic : The 1st strict Marine reserve (No-Take Zone) on

“Goat Island Bay” on Northland coast Novi Zeland, cijela povijest. <http://www.nzgeographic.co.nz/articles.php?ID=234> (20)Nacionalni park Kornati http://www.kornati.hr/ (21) Ekološka udruga Argonauta, Murter <http://www.argonauta.hr/index.php?option=com_contact&Itemid=3> a) Strategijska usmjerenja ocuvanja bioraznolikosti Kornatskog otocja u sklopu

projekta Promocija aktivne zastite bioraznolikosti b) Neobjavljeni rezultati ankete (22) Ekološka udruga “Thais” <http://thais_hr.tripod.com/thclanstvoie.htm> (23) Institut Thetys: <http://www.tethys.org/tri> (24) “Plavi svijet” Institut < http://www.plavi-svijet.org/> (25) Svijet kornjače pri Prirodoslovnom Muzeju u Zagrebu

<http://www.kornjace.com/modules/news/article.php?storyid=2> (26) Las islas Medas <http://www.porlibre.com/CATALUNYA/Medas.htm> <http://www.youtube.com/watch?v=xFa3yZcjc1E&feature=related> <http://video.google.com/videosearch?client=safari&rls=en&q=Las+islas+Medas

&ie=UTF-8&oe=UTF-8&um=1&sa=X&oi=video_result_group&resnum=4&ct=title#> (27) Istraživačko edukacijski centar za zaštitu prirode “Caput insulae” otok Cres http://www.supovi.hr/ (28) UN program za Sredozemlje, MEDPOL < http://www.unep.org/regionalseas/default.asp.

242

(29) udruga studenata biologije BIUS < http://www.bius.hr/> (30) Stewart, R.A. and MacDiarmid A.B., A Survey of Kaimoana at Kapiti

Island, 1999 and 2000. NIWA Client Report: NEL 2003 – 015, 2003 < http://www.doc.govt.nz/upload/documents/conservation/marine-and-

coastal/marine-protected-areas/survey-of-kaimoana.pdf>

PRIVATNA DOKUMENTACIJA

(31) Kompilacija usmenih saopćenja murterskih ribara: inž Vladimir Tandarić, ribar, Vlake 22, Murter, Hrvatska