Immanuel Kant

Pitanje

to mogu znati?

Kako nastaju ove spoznaje u ljudskom umu?

Kritika istoga uma - revolucija miljenja.

Kritika istog uma

Kant je govorio kako mu je godina 1769. donijela veliko svjetlo. Nadao se kako e ubrzo dovriti djelo kojim e osvijetliti sve probleme.

Meutim, trebalo mu je 12 godina meditacije kako bi Kritika istog uma ugledala svjetlo dana 1781.

Dvije godine kasnije Kant je objavio Prolegomena za svaku buduu metafiziku koja se hoe predstaviti kao znanost kako bi pojasnio Kritiku koja je ostala neshvaena,

a 1787. je objavio drugo izdanje Kritike koje je sadravalo i neke vane precizacije, posebice u uvodu.

Pitanja uma

Hume jako utjecao na Kanta.

Metafizika - naravna usmjerenost ljudskog uma.

Sudbina ljudskog uma je posebna: optereen je pitanjima koja ne moe odbiti, jer su mu dana samom njegovom naravi, ali koja ne moe odgovoriti jer nadilaze sve sposobnosti ljudskom uma.

Tri pitanja

U metafizici do izraaja dolaze elementarni i neizbjeni zadaci, temeljni problemi ljudske egzistencije:

to mogu znati?

to trebam initi?

emu se smijem nadati?

Prvi zadatak metafizike

Kritika spoznaje

Metafizika je znanost o granicama ljudskog uma

Kritika istoga uma je usmjerena protiv:

praznovjerja (Hume: superstition)

zanesenosti (ushienost), dogmatizma i skepticizma

zanesenost je fantaziranje, umiljaj, slobodne asocijacije o zbilji...

dogmatizam je nain izricanja sudova pod maskom znanstvenosti bez prethodne kritike sposobnosti i granica uma

veliki je dio filozofije bio dogmatizam, misli Kant.

skepticizam po kratkom postupku metafiziku proglaava nemoguom

U ovom intenzivnom vremenu Kant je uspio razrijeiti vorita zbrke problema s kojima se muio i uspio je pronai izlaz iz njih.

Svi ovise o jednom temeljnom i rjeivi su kada se rijei temeljni problem.

Temeljno pitanje

Da li je neto kao metafizika uope mogue kao znanost? (Prolegomena)

Za sebe kae da je bio zaljubljen u metafiziku, ali da se ne moe hvaliti kako mu je ona uzvratila ljubav.

Kant otkriva kako se narav znanstvene (istinske) spoznaje sastoji u sintezi a priori i kako sve ovisi o otkriu naravi sinteze a priori.

Rijei li se narav sinteze a priori lako e se rijeiti problem kako i zato su mogue matematiko-geometrijske znanosti i fizika i rijeit e se konano mogunost metafizike kao znanosti ili problem zato metafizika pitanja tako neodoljivo privlae ljudski um ako je metafizika nemogua.

Znanstvena se spoznaja sastoji od reenica, sudova koji imaju dva obiljeja:

univerzalni i

nuni

Istodobno znanstvena spoznaja neprestano tei rastu spoznaje.

Sud

to je to sud i od ega se sastoji?

Sud je povezanost dvaju pojmova od kojih je jedan (A) subjekt, a drugi (B) predikat.

Pojam koji je predikat (B) moe biti sadran u pojmu koji je subjekt (A) i moe ga se pronai istom analizom subjekta.

Takav sud je analitiki.

Kada kaem sud: "Tijelo je proteno", protenost je sinonim za tjelesnost pa je prema tome su "Tijelo je proteno" analitiki, jer protenost nalazim ve u tijelu.

Ovaj sud je analitiki, to jest samo tumai ono to je ve sadrano u subjektu.

Pojam koji je predikat (B) moe i ne biti sadran u subjektu, nego mu moe biti pripisan.

Tada je rije o sintetikom sudu, budui da predikat dodaje subjektu neto to u njemu nema i to se ne moe pronai analizom.

Kada kaem sud "Svako tijelo je teko" izriem sintetiki sud stoga to u pojmu tijela ne nalazim nuno i teinu.

Od Aristotela, naime, postoji uvjerenje kako postoje tijela koja su po naravi teka i druga koja to nisu.

Analitiki sud oblikujemo a priori, tj. bez potrebe da odlazimo u iskustvo.

Predikatom, naime, izriemo isto to i subjektom pa nam nije potrebno provjeravati u iskustvu istinitost suda.

Stoga je analitiki sud univerzalan i nuan.

No, takav sud ne proiruje nae znanje.

Stoga se znanost uvelike slui ovim sudovima kako bi pojasnila mnoge stvari, ali se ne temelji na njima kada proiruje svoje znanje.

Tipini znanstveni sud ne moe biti analitiki sud a priori.

Sintetiki sud proiruje znanje, u onoj mjeri u kojoj mi predikat kae ono to ne postoji u subjektu.

Predikat kae neto novog to analizom ne mogu pronai u subjektu.

Sintetiki sudovi su uglavnom oni koje formuliramo temeljei se na iskustvu.

Rije je o eksperimentalnim sudovima.

Eksperimentalni sudovi su uvijek sintetiki i kao takvi proiruju znanje.

No, znanost se ne moe temeljiti na njima zato to su to sudovi a posteriori, to jest dolaze iz iskustva.

Budui da dolaze iz iskustva, ne mogu biti univerzalni i nuni.

Iz iskustva mogu imati najvie neke generalne sudove, ali nikada univerzalne i nune.

Znanost se temelji na treoj vrsti sudova, na onima koji sjedinjuju apriornost, a time univerzalnost i nunost, s onim to daje novost, dakle sintezu.

Sudovi na kojima se temelji znanost jesu sintetiki sudovi a priori.

Kant uope ne dvoji u ovu postavku.

Sintetiki sud a priori

Primjer: dirigent orkestra

Sabire sve svirae i instrumente, daje im ritam, povezuje ih u cjelinu, sintetizira...

Dirigent to ini prema prethodnoj ideji to eli izvui iz orkestra, to eli proizvesti zvukom...

Apriorna interpretativna sinteza nekog dirigenta

Sve matematie operacije su takvi sudovi.

Primjerice: 5 + 7 = 12.

Ovo nije analitiki, nego sintetiki sud.

Isto vrijedi i za geometrijske sudove.

Da je ravna crta najkraa izmeu dvije toke to je sintetiki sud, jer pojam ravne crte ne sadri kvantitativna obiljeja, nego samo kvalitativna.

Pojam najkrae crte je dakle pridodan i ne moe se izvui iz pojma ravne crte.

Sinteza ovih pojmova moe se dogoditi samo intuitivno.

Slino, sudovi fizike kao: "u svim tjelesnim promjenama svijeta kvantitet materije ostaje isti" su sintetiki sudovi a priori, jer, veli Kant, u pojmu materije ne mislim trajnost, nego samo njezinu prisutnost u prostoru ukoliko ga ispunja.

Stoga uistinu nadilazim pojam materije kako bi mu pridodao neto to u njemu ne nalazim.

Sud dakle nije analitiki, nego sintetiki, a miljen je a priori.

Isto vai i za sve temeljne sudove u fizici.

I metafizika se slui sudovima koji su sintetiki a priori te nam valja vidjeti da li to ini s pravom ili ne.

Kada se jednom utvrdi kako je znanstveno znanje konstruirano od sintetikih sudova a priori, ako otkrijemo koji je temelj sinteze a priori, moi emo rijeiti sve probleme koji se odnose na ljudsku spoznaju, njezinu narav, granice, obzor.

Moi emo openito procijeniti vrijednost ljudske spoznaje.

Kant upravo to namjerava svojom Kritikom istog uma.

Temeljni problem

Temelj analitikih sudova a priori je princip identiteta i ne-proturjeja.

Kada bih rekao kako tijelo nije proteno, upao bih u proturjeje.

Temelj sintetikih sudova a posteriori, ukoliko je rije o iskustvenim sudovima, je oito, iskustvo.

Sintetiki sudovi a priori se ne temelje na principu identiteta (ne-proturjeja), jer ono to oni spajaju nije predikat koji odgovara subjektu.

Ne temelje se na iskustvu stoga to su a priori, a sve to dolazi iz iskustva je a posteriori.

Ovi su sudovi univerzalni i nuni, a ono to dolazi iz iskustva je partikularno i kontingentno.

Za Kanta se problem postavlja: to je ova nepoznanica X na koju se oslanja um kada vjeruje da izvan subjekta A nalazi predikat B koji mu je stran a koji tom usprkos odgovara subjektu?

Otkrie ove nepoznanice X krije sr kritike, svjetlo koje je Kant ugledao.

Kako izgleda Kantovo rjeenje?

Kopernikanski obrat

Matematika kao znanost koja a priori odreuje svoj objekt nastala je davno, "s udesnim grkim narodom", djelom samo jednog ovjeka.

Prije toga matematika je trebala napredovati nesigurnim pokuajima (kod Egipana), ali se nakon toga u jednom trenutku dogodila promjena koju valja pripisati revoluciji, a koju je nainio samo jedan ovjek.

Prvi, Tales ili kako god ga hoemo zvati, bio je pogoen velikim svjetlom jer je shvatio kako ne treba slijediti korak po korak ono to je vidio u figuri trokuta niti se vezati na taj lik, nego onim to je mislio svojim pojmovima mogao je i proizvesti i kako bi znao sa sigurnou a priori nije trebao pripisivati stvari nita osim onog to je nuno proizlazilo iz onog to je on sam, prema pojmu, stavio u njega.

Geometrija se rodila u trenutku kada je Tales shvatio kako je ona stvorenje ljudskog uma i kako ne ovisi ni o emu drugom doli o ljudskom umu.

Slino se dogodilo mnogo vremena kasnije s fizikom koja se pojavila kao znanost zahvaljujui jednoj revoluciji prethodnog naina miljenja.

Ona se dogodila premjetanjem teita istraivanja od objekata na ljudski um i otkriem kako um u prirodi pronalazi ono to sam u nju stavi.

Galileo i Toricelli su otkrili kako um vidi samo ono to on sam proizvodi po svom nacrtu i kako po njemu prisiljava prirodu da odgovori na njegova pitanja.

Ne doputa vie da ga vodi priroda, nego on vodi nju. Nuno je da se um predstavi prirodi s principima u ruci i da ini eksperimente prema tim principima.

No, on vie ne odlazi prirodi kao uenik koji odlazi uitelju da ga poui, nego kao sudac koji svoje svjedoke prisiljava da mu odgovore na pitanja koja on postavlja.

Fizika je je postala sigurna znanost tek revolucijom koja je proizvela da razum mora u prirodi traiti ono to mora nauiti shodno onom to um sam stavlja u prirodu.

Tamo gdje je stoljeima bila samo tapkanje sada je postala sigurna znanost.

U metafizici se, meutim, nastavlja hod na slijepo, tapkajui.

Metafizika je ostala u pred-znanstvenoj fazi.

Zato?

Moe li uope postati znanost?

Ako ne, kako to da je priroda u um postavila pitanja koja um ne moe odgovoriti?

Odakle nagnue prema metafizici?

Odgovor je odgovor na pitanje o nepoznanici X i Kant ga naziva kopernikanskim obratom.

Do sada se spoznaja shvaala kao subjekt koji ide oko objekta, ali kako su na taj nain mnoge stvari ostajale nejasne, Kant je preokrenuo uloge i pretpostavio kako je objekt onaj koji mora kruiti oko subjekta.

Kopernik je napravio slinu revoluciju.

Kant smatra kako nije subjekt onaj koji otkriva zakone objekta, nego kako stvari stoje obrnuto, kako se objekt prilagoava kada ga spoznajemo zakonima subjekta koji ga prima spoznavajui.

Kant pretpostavlja kako se naa osjetilna intuicija ne ravna prema naravi objekta, nego kako se objekti ravnaju prema naravi nae intuitivne sposobnosti.

Ne ravna se um prema objektima, nego se objekti kada ih mislimo, ravnaju prema pojmovima uma.

Ukratko, mi stvari spoznajmo a priori samo onoliko koliko u njih sami stavimo.

Za Kanta je dakle jasno koji je temelj sintetikih sudova a priori: sam subjekt koji osjea i misli, subjekt sa svojim zakonima osjetilnosti i razuma.

Osim analize osjetilnosti i zakona, valja nam razumjeti i pojam transcendentalno.

Kant naziva transcendentalnom svaku spoznaju koja se ne odnosi na objekte, nego na na nain spoznaje objekata ukoliko ona mora biti mogua a priori.

Naini spoznaje subjekta su osjetilnost i um.

Ove su strukture a priori, pripadaju subjektu a ne objektu, ali su strukture koje predstavljaju uvjete bez kojih nije mogua nikakvo iskustvo ikakvog objekta.

Transcendentalno je uvjet spoznaje objekata

Za klasinu metafiziku transcendentali su bila obiljeja bitka, odnosno obiljeja bia kao bia.

Ukinemo li transcendentale, nema ni bia.

Od Kanta o tom se vie ne moe govoriti, nego samo o objektu koji stoji u odnosu prema subjektu.

Transcendentalno se smjeta posve na stranu subjekta i oznaava ono to subjekt smjeta u svari u inu spoznaje.

Transcendentalna estetika

Spoznaja ima dva korijena: osjetilo i razum.

Razlika meu njima nije samo u stupnju (prva nejasna druga jasna), nego u naravi.

Oni moda proizlaze iz istog korijena, ali on nam je nepoznat.

Preko osjetila objekti su nam dani, preko uma ih mislimo.

Valja studirati odvojeno ova dva izvora.

Objekti su najprije dani, a onda miljeni.

Nauk o osjetilima Kant naziva estetikom u smislu etimologije gr. rijei aisthesis, osjetilno opaanje.

Transcendentalna estetika je studij strukture osjetilnosti, naina na koji ovjek ima osjetilnost i kako oblikuje osjetilnu spoznaju.

osjet je ono to objekt proizvodi na subjektu, mijenjajui ga (hladno, toplo, crveno, slatko)

osjetilnost je sposobnost primanja osjetilnih podraaja

intuicija je neposredna spoznaja objekta Za Kanta postoji samo jedan oblik intuicije: onaj o vlastitoj osjetilnosti. Um nema intuiciju, nego se uvijek odnosi na ono to mu daju osjetila

objekt osjetilne intuicije je fenomen ono to se pojavljuje. U osjetilnoj spoznaji nemamo objekt u sebi, nego objekt kakav nam se pojavljuje

fenomen ima materiju i formu.

Materija dolazi iz pojedinanih osjetilnih datosti, odnose se na ono to objekt mijenja na nama.

Forma ne dolazi iz osjetila, nego iz subjekta i ona stavlja u red razliite osjetilne podraaje.

Empirijska intuicija je spoznaja u kojoj su prisutni osjetilni podraaji, a istom intuicijom naziva formu osjetilnosti.

ista intuicija ili forme osjetilnosti samo su dvije: prostor i vrijeme

Prostor i vrijeme nisu dakle ontoloka obiljeja objekata, nego naini i funkcije a priori koje pripadaju subjektu.

Prostor je forma vanjskog osjetila, uvjet prema kojem se ravnaju osjetilni podraaji izvanjskih objekata,

a vrijeme je forma nutarnjeg osjetila, dakle forma svakog nutarnjeg osjetilnog podatka.

Prostor obuhvaa sve stvari koje se mogu pojaviti izvana,

a vrijeme sve stvari koje se mogu pojaviti unutra.

Prostor i vrijeme nisu apsolutni, ne vrijede neovisno o formi nae osjetilne intuicije i Kant nijee da su povezani sa stvarima kao njihova obiljeja.

ovjek obuhvaa stvari kroz prostor i vrijeme stoga jer posjeduje senzibilnost koja je tako oblikovana.

to su objekti u sebi, neovisno o naoj spoznaji - ne znamo.

Znamo samo ono to pripada naem nainu spoznaje.

Stvari u sebi moe spoznati samo izvorni um (Bog) u trenutku kada stvara stvari.

Naa intuicija nije izvorna, nego osjetilna.

Forma spoznaje ovisi o nama, sadraj ne ovisi o nama, nego nam je dan, a spoznajemo samo ono to nam je dano i to sam stavljamo u predmet.

Stvar u sebi nam izmie.

Kako su mogui sintetiki sudovi a priori?

Ovi sudovi su mogui samo za objekte mogueg iskustva.

Bog

Da li je Bog objekt mogueg iskustva?

Kant vjerojatno nije poznavao izvorni tekst Anselmova Pro-slogiona.

Poznavao je samo denaturirani dokaz Boje opstojnosti i odbacio ga.

No, s Anselmom je suglasan u jednome tom da ima samo jedan argument za Boju opstojnost.

Kant sve mogue dokaze svodi na tri, a onda ova tri svodi na jedan, na onaj koji se pripisuje Anselmu, a koji od Kanta nosi naslov ontologijski dokaz Boje opstojnosti.

U Kritici istog uma Kant je raspravio o svim moguim teoretskim dokazima Boje opstojnosti.

Time je otvorio put za postulat Boje opstojnosti praktinog uma.

Postoje tri mogua dokaza Boje opstojnosti. Prvi je ontologijski. On Boju opstojnost izvodi iz pojma Boga kao beskonanog bia.

Drugi je kozmologijski. Ovaj sva postojea bia svodi na zadnji uzrok.

Trei je fizikoteologijski. On Boju opstojnost izvodi iz udesne ureenosti u prirodi.

Prvi dokaz ne uspijeva jer iz pojma jedne stvari nikada ne slijedi njezina egzistencija.

Za drugi veli kako je niz uzroka ili konaan ili beskonaan. Ako je beskonaan, nikada ne stiemo do zadnjeg uzroka. Ako je konaan, onda zadnji uzrok opet valja zamisliti kao bie ija opstojnost dolazi iz njega samoga, dakle iz njegova pojma.

Tako se kozmologijski dokaz pokazuje kao prikriveni ontologijski dokaz.

O treemu Kant primjeuje kako red u prirodi i nije ba tako savren, a da bi nas taj red vodio u zakljuak o savrenom biu kao njegovu uzroku, a s druge strane bi ga se svakako moglo svesti na boanski uzrok.

Tako smo stigli do drugoga, kozmologijskog dokaza, a onda preko njega opet istim putem do ontologijskog.

Kant opaa kako se u svim dokazima na koncu dogaa ono to se ini u denaturiranom ontologijskom dokazu.

Zakljuuje se iz pojma na opstojnost.

To je, meutim, prema Kantu, nedopustivo.

Postojanje nije stvarni predikat.

Pojam neke stvari obuhvaa sve stvarne predikate te svari.

Postojanje, meutim, niti to dodaje niti to oduzima ve postojeim predikatima.

Kako mogu biti siguran u postojanje neega

Da je rije o nekom predmetu osjetila, mogao bih ukazati na iskustvo. Iskustvo bi miljenju dalo jedno mogue iskustvo.

elimo li, meutim, postojanje misliti istom kategorijom, ne moemo pokazati nikakvo obiljeje koje bi razlikovalo postojanje od mogunosti.

Mi nikada ne bismo zamijenili nikakav pojam stvari sa samom stvari.

Kada je, meutim, rije o objektu istog miljenja, ne postoji nikakvo sredstvo koje bi nam omoguilo da pokaemo njegovo postojanje.

Nema proturjeja ako ga mislimo kao nepostojeega.

Opstojnost, egzistencija ne pripada predikatima pojma, nego odnosu stvari prema naem postojanju u kontekstu naeg iskustva.

"Sto zbiljskih talara nema nita vie od sto moguih talara... Ali u mom posjedu ima vie u sto zbiljskih nego to ih ima u njihovu pojmu."

Kant odbacuje mogunost da unutar miljenja budemo sigurni u opstojnost neke stvari.

Miljenje treba nadopunu ukoliko eli dobiti predmetno znaenje.

Kant postavlja isto pitanje kao i Anselmo:

Kako mogu biti siguran da Bog jest?

Anselmo odgovor trai unutar miljenja koje transcendira sve to moe misliti, a Kant postulira Boju opstojnost unutar moralnog djelovanja.

I budui da se sigurnost Bojeg postojanja ne moe temeljiti na predmetnom dokazu razuma, Kant ne kae da je sigurno da Bog postoji, nego da je on siguran.

Za Kanta u misaonom susretu sa zakonom koji valja slijediti ima vie od samog zakona.

To vie je boansko.

Za Anselma u miljenju onoga iznad ega neto vie ne moe biti miljeno lei vie od misli.

To vie je Bog.

Bog nije posjed neutralnog znanja. On je prisutan u umu koji vjeruje.

Anselmu je sigurnost mogua samo uz istou srca koja je pretpostavka da se istinski moe misliti.

I Kantu i Anselmu je miljenje unutar kojega su sigurni da Bog jest, dogaaj.

No, prenesemo li tu sigurnost u racionalno pojednostavljenje, sigurnost Boje opstojnosti blijedi.

Budui da se i Kant i Anselmo kreu u istoj dubini miljenja, Kant nije mogao prihvatiti Anselmov dokaz u denaturiranom obliku u kakvom ga je poznavao.