KATARINA MICH

VRATI MI SREĆU

Nakon jednog desetljeća Amy se vraća na svoj rodni otok. Iako je bila uvjerena da to nikada neće učiniti, zbog bolesti svojeg oca bila je prinuđena vratiti se i susresti se s prošlošću.

my Larson nabrala je čelo. Riječi njezine majke odzvanjale su joj u ušima. Otac je bio teško bolestan i iako se posvađala s njim prije desetak godina, bila je previše

ponosna da bi priznala da je pogriješila. Kad je odlazila s rodnog otoka, mislila je da se nikada neće vratiti, a hoće li? Još uvijek nije donijela nikakvu odluku.

- Nije li vrijeme da oprostite jedno drugom? -majka ju je upitala.

- Ne znam – Amy je rekla tiho. Doista nije znala što da radi. Mogla je biti s ocem u još

većoj svađi, ali ga je ipak voljela. Najteže je bilo progutati ponos i prihvatiti istinu onakvom

kakva je ona i bila. -Kćeri... - majka je rekla. Čula je uzdah tuge koji joj se oteo s usana. - Nije on jedini zbog koga se ne želim vratiti – Amy je rekla. -Znam, ali... - što god da joj je majka namjeravala reći, to joj

nije pošlo za rukom. - Za dva dana ide na ugrađivanje srčane premosnice... -

iako je oklijevala, ipak joj je rekla o čemu se radi. - Doći ću – Amy je donijela odluku. Pozdravila se s majkom i

poklopila slušalicu. Osjetila je kako joj se oči pune suzama. U ova-kvim trenutcima ponos i stare svađe postali su beznačajni. Mogla se ljutiti do nebesa, mogla je ne priznati sebi istinu, ali je ipak znala da je njezin otac imao pravo kada je postupio onako kako jest. Međutim, svađu i sve ono što se dogodilo nikada neće zaboraviti. Otac je uništio sve njezine snove i s tim se nikada nije mogla pomiriti.

Amy je spakirala samo ono najnužnije. Rezervirala je kartu za idući dan. Kad je legla, misli su joj se vratile deset godina u prošlost. Sjetila se svojeg djetinjstva koje je bilo kao i kod većine njezinih vršnjaka na otoku. Ni po čemu se ona nije razlikovala od njih. Imala je majku i oca koji su je voljeli, školovala se i sa svojim je vršnjacima prolazila prve ljubavi i prve brige te koliko god mi

A

željeli odrasti, odrastanje je bio dug i bolan proces, a pogotovo u dobi kada smo u pubertetu, osjetljivi i ranjivi. Kada je imala osamnaest godina, zaljubila se toliko jako da je znala da je to za cijeli život. Kad se sjetila tog vremena, suze su joj nahrupile u oči. Bezbrižnost je nestala i kao da se u samo jednom trenutku sve promijenilo. A kada, to točno nije znala.

S Benom Ashom družila se od svoje desete godine. Bio je stariji od nje dvadeset godina i koliko god da je ona imala povjerenja u njega, imao ga je i njezin otac. Ben je sasvim slučajno stigao na otok, a to joj je i priznao. Tražio je mjesta na kojima bi mogao slikati u miru, a pronašao je ono na kojem se poželio nastaniti. I učinio je to.

Kupio je malenu kućicu nadomak plaže koja se nalazila samo nekoliko stotina metara dalje od njihove. Amy se sjetila trenutka kada ga je prvi put vidjela. Sjedila je na plaži promatrajući valove. Sanjala je da će jednom otići s tog otoka i znala je da će sve učiniti da se taj njezin san i ostvari. Što se nalazilo iza te nepregledne vode? To je pitanje sebi uvijek postavljala kao djevojčica. Svijet joj se činio prostranim i bila je sigurna da nije skučen kao njezin otok. Ipak, jednom će se vratiti ovamo, pomislila je u sebi. A željela je samo iskusiti život izvan otoka, vidjeti sva čuda koja je samo mogla gledati na televiziji. Koliko je velika dječja mašta i dokle sve može sezati, ona je to najbolje znala. Tog dana, a sjećala ga se kao da ga je jučer proživjela, čula je kako se kamenčići pomiču. Okrenula je glavu i susrela se s pogledom mladića koji je izgledao... Kako je onda mislila da izgleda? Ni sama nije znala to opisati. Činilo joj se da je bio toliko lijep poput svih onih glumaca čije je postere lijepila po zidovima sobe. Kad joj se osmjehnuo, ona je samo ustala.

- Mislio sam da ću biti sam - rekao je blago. Amy je spustila pogled. Osjećala je krivnju, ali nije znala zbog čega.

-Ja... ovdje sam svaki dan - rekla je. -Ne smeta mi. Ja bih se trebao osjećati neugodno.

Prišao joj je. Gledao ju je s visine. Amy je osjetila koliko je

doista malena, ili je samo on bio previsok. -Ja sam Ben - predstavio joj se. Promatrala ga je s puno

povjerenja. Ni sama nije mogla objasniti zašto je on to u njoj probudio. Ona nije bila osoba koja bi nekomu vjerovala, a pogotovo ne strancu. A on je to i bio. Što je radio na njezinu otoku? Kad je vidjela stalak za slikanje, sve joj je postalo jasno. Osmjehnula mu se. Pružila mu je ruku.

-Ja sam Amy - rekla je mirno. -Što radite? - radoznalo je zavirila na platno, ali na njemu

nije bilo ništa. -O! - bila je istinski razočarana. Što god da je mislila da će

vidjeti, ostala je razočarana. -Nema ništa - rekla je uz grimasu. Bio je to njihov prvi

susret. Od tog dana družili su se gotovo svakodnevno. Što je vrijeme više odmicalo i što ga je bolje poznavala, to se više radovala svakom njihovu susretu. Ben je nerijetko dolazio i k njezinim roditeljima. Sve je bilo gotovo savršeno dok ona nije napunila osamnaest godina. Bila je odrasla, a kako se mijenjala ona, tako su se mijenjali i njezini osjećaji. Bila je toliko zaljubljena u Bena da nije znala kako bi preživjela ijedan dan bez njega. Kad mu je to odlučila priznati i kad mu je otvoreno rekla što osjeća, izraz njegova lica promijenio se.

-Amy - prošaputao je. Pognuo je glavu. Razmišljao je. Činilo joj se da to čini cijelu

vječnost. Rukom je prolazio kroz kosu, pokušavao je nešto reći, ah nije uspijevao. Dala mu je još nekoliko minuta. O njegovu odgovoru ovisio je njezin život, njezina budućnost, ali i njezina sreća, jer je on bio sve ono što je željela. Više nije htjela otići s otoka, htjela je biti s njim zauvijek, gdje god to bilo.

-Još si dijete - rekao je kruto. -Nisam – Amy je hrabro stala ispred njega. -Odrasla sam žena. Čudi me da to nisi primijetio - rekla je

mirno, ali je to bio samo prividan mir koji je skrivao pravi orkan što se nalazio u njezinoj nutrini.

-Amy - opet je izgovorio njezino ime. -Ja nisam onaj koga ti trebaš. Ne mogu to učiniti tebi, sebi

ni tvojim roditeljima. Oni ne očekuju da ih ja izdam - rekao je. Znala je da se trudi urazumiti je, ali mu to nije polazilo za rukom. I neće, odlučila je.

-Kako ne shvaćaš? - Amy ga je upitala. -Ti si sve što želim - uhvatila ga je za ruku, ali ju je on

povukao kao da je dotaknuo žeravicu. -Nemoj - rekao je tiho. -Ne dovodi me u situaciju u kojoj ja

ne želim biti - imala je osjećaj da joj je sve rekao tim riječima, ali se s njima nije mogla pomiriti.

-Daj mi vremena - molio ju je. -Ne mogu reći da sam zatečen. Slutio sam ovo. Sve je upućivalo na to da su se tvoji osjećaji promijenili. Ne znam, zbunjen sam i... - slegnuo je ramenima.

-Ti ne shvaćaš ono što je meni savršeno jasno - upozorio ju je.

-Jedno od nas dvoje ne shvaća - Amy je kiselo rekla. -Zašto jednostavno ne kažeš da ti nije stalo? -upitala ga je. -Ne mogu to reći - Ben je odgovorio. -To nije istina. Na taj

način lagao bih sebi, ali i tebi. Ja mnogo više znam o životu, mnogo više od tebe. Ne želim ti staviti okove a da nisi upoznala život - priznao joj je.

-To su samo izgovori – Amy je rekla. -I nije nimalo primjereno što nisi iskren prema meni kao što

si uvijek bio - povrijeđeno je otišla. Više nije bilo nikakvog zavaravanja. Bila je otvorena, onako

kako je i naučila biti. Cijenu svoje otvorenosti platila je, to svakako. Ben ju je počeo izbjegavati i ona ništa nije shvaćala. To je trajalo predugo. Koliko god da se ona trudila dati mu vrijeme koje je tražio, prošla je gotovo cijela godina prije nego što joj je pokušao dati obrazloženje. Većinu tog vremena on nije bio na otoku, no ona je znala da je odlazio samo zbog nje, a izložbe su mu bile samo izgovor.

-Želim da se strpiš. Svijet se ne sastoji samo od ovog otoka. Otići ćeš na koledž, i... - napravio je grimasu.

-Ja želim biti s tobom – Amy je tvrdoglavo rekla. -Tebe volim i koledž mi ništa ne znači - priznala mu je. -Ne zavaravaj se - pokušao ju je upozoriti. -Ovo je samo

prolazan zanos. Ja ne mogu biti siguran da osjećaš ono što misliš da osjećaš. Sve to je varljivo i ja sam toga svjestan.

-Reci da ti nije stalo – Amy je bila spremna pogledati stvarnosti u oči.

-Komplicirano je, Amy - rekao je kruto. -Razgovarat ću s tvojim roditeljima - obećao joj je.

Amy mu je prišla. Bila je Ijutita kao nikada do tog trenutka. Znala je kako će njezin otac reagirati. Ako on spomene riječ "ljubav", otac će sve napraviti kako bi to spriječio. Za nju je imao sasvim drugačije planove od onih koje je ona imala.

-Nemoj - Amy je rekla. -Pomirit ću se s tim da me ne voliš - rekla je i otišla. Da je on samo znao što je sve ona proživljavala dok on nije

bio tu, ne bi bio toliko hladan. Ali nije znao. Bio je slijep pored zdravih očiju, a to sljepilo bilo je ono najgore i ničim se nije moglo opravdati.

-Razgovarat ću s tvojima! - viknuo je za njom. Kamo sreće da to nije učinio. Nije znala što je rekao njezinu ocu, ali je otac pokazao svu snagu svojeg bijesa. Kad je vidjela koliko je ljut, čemu je svjedočilo i njegovo izobličeno lice, znala je što se dogodilo.

-Amy - obratio joj se. -Sjedni - rekao je glasom koji nije trpio nikakvo protivljenje. -Razgovarao sam s Benom. Ono što sam čuo nije me

nimalo oduševilo. Što ti znaš o životu?-upitao ju je. -Mnogo više nego što slutiš - Amy ga je pokušala uvjeriti. -Ići ćeš na školovanje i zaboraviti da Ben uopće i postoji -

iako je očekivala lošu reakciju od njega, ipak je bila šokirana onime što je čula.

-Neću - Amy se pobunila.

-Ja ga volim - odlučila je braniti svoju ljubav. -A što Ben osjeća? Ne želi te povrijediti i toliko je obazriv da

nije želio izigrati moje povjerenje, on koji je stranac, ali moja kći to bi učinila bez imalo dileme.

-On je moja sreća i bez njega ne želim živjeti - ustala je. -Sjedni - otac joj je rekao. -Ništa od te ljubavi, ne dok sam ja živ – rekao je tiho. Da, iza toga tihog glasa nazirala se oluja. -Ti mi to nećeš

braniti. Ako mi ne dopustiš, otići ću i nikada me više nećeš vidjeti -

zaprijetila mu je. -Ne bi se usudila - otac ju je uhvatio za ruke. -Dok si pod mojim krovom, dok te ja hranim, bit će onako

kako ja želim da bude. Ne zanimaju me te tvoje mladenačke fantazije. Kamo bi pošla? Bez novca i bez pameti, kako mi se čini - boljele su ga njegove riječi, ali ih je morala odslušati.

-Otići ću čim prođu ova dva mjeseca škole - rekla je odlučno.

-Naravno, samo ako me Ben ne bude htio - nadopunila se. Otac je izišao. Snažno je zalupio vratima. Već idućeg dana

Amy je otišla do Bena, željela je s njim razgovarati, ali je počela gubiti hrabrost kad ga je vidjela.

-Što je? - upitao ju je hladno. Amy je doista imala osjećaj da je nitko ne shvaća. Od oca je to očekivala, ali ne i od Bena. On je bio njezino najveće razočaranje.

-Što želiš? - prizemljio ju je tim svojim pitanjem. -Ne voliš me? - Amy je stala ispred njega. -Još si dijete. Meni treba žena, a ne dijete - bila je povrijeđena njegovim

riječima. -Ja i jesam žena. Pogledaj me - rekla mu je. -Nisi žena, Amy. Ako imaš tijelo žene, to ne znači ni da si

odrasla, a ni da si zrela.

-Idi do vraga. Rekla sam ti da ne razgovaraš s mojim ocem. Možda bi bilo najbolje da pobjegnemo zajedno...

-Amy! - Ben je planuo. -Pobogu - nemoćno je raširio ruke. -Kako ne možeš shvatiti neke stvari? Znaš li koliko sam ja

stariji od tebe? - upitao ju je. -Meni to nije nikakva prepreka - Amy ga je pokušala

uvjeriti. -Meni jest. Mnogo je prepreka, a ja neke ne želim prijeći.

Kao prvo, ne volim te kao ženu. Za mene si uvijek bila i ostat ćeš ona mala Amy i ništa više. Mislio sam da prema meni gajiš prijateljstvo, a ti si očito sve pobrkala. Ne voliš me, Amy. Znam da je to istina. Jedini sam muškarac koji je u tvojoj blizini. Nekako je logično da me idealiziraš, a ja sam doista sve ono što tebi ne treba - uvjeravao ju je.

-Zar ne bih ja o tome trebala odlučiti? - upitala ga je. -Ne bez mene. Ti se pod svaku cijenu želiš udati. Ne ide to

tako... -Idi do vraga - Amy je planula. Krivo je shvaćao njezine

riječi, postupke, sve je krivo shvatio. Očito se nije ni trudio shvatiti je na način na koji je ona to željela. Voljela ga je. Što je u tome bilo čudno? Zašto se toliko opirao toj njezinoj ljubavi? Nikada ga nije manje shvaćala. Uvijek je mislila da se savršeno razumiju i da se nadopunjuju, ah se očito prevarila.

-Volim te onako kako samo žena može voljeti - uvjeravala ga je.

-Ja tebe ne volim onako kako ti misliš da bih trebao - nije ju gledao u oči dok je to govorio.

Pobjeći ću i sama - izišla je. Nije mogla ostati ni sekundu duže pored njega. On ju je ponižavao. Zašto? Nudila mu je čistu i iskrenu ljubav, a on ju je popljuvao na najgori mogući način. Uvjeravao ju je da je dijete, a bila je žena. A otac? Znala je da će opet izbiti svađa. Rekao joj je da ne izlazi, a ona je izišla. I imala je pravo. Otac joj je očitao još jednu bukvicu i zabranio joj je izići iz kuće. Nije mogla otići nikamo osim u školu. Dok je on mislio da se

ona primirila, Amy je kovala plan o bijegu. Skupljala je svaki novčić. Imala je za kartu i za nekoliko tjedana života dok se ne snađe. Povjerila se majci, ali ju je ona pokušala spriječiti. Kad je rekla ocu njezine namjere, opet je izbjegao skandal.

-Ako odeš, ići ćeš u školu - rekao je. -Ne možeš me spriječiti - Amy je rekla. -Ovdje ne postoji ništa što bi me zadržalo. Majka me je

iznevjerila, ti isto tako. Mrzim vas! - Amy je vrištala. -Odeš li, ne vraćaj se - rekao joj je ljutito. -I neću - Amy je obećala. Samo mjesec dana poslije otišla je. Koliko se puta pokajala

zbog toga? Bezbroj, ali se nije željela vratiti pognute glave. Željela je uspjeti. Radila je i pohađala školu. Snalazila se na sve moguće načine. Iz inata je upregnula sve svoje snage. Željela je da svi oni koji nisu u nju vjerovali promijene mišljenje. Upoznala je svijet za kojim je žudjela, a on nije bio onoliko lijep koliko je ona mislila da će biti. Ali je ništa nije moglo obeshrabriti ni natjerati da odustane. To nikako nije bila opcija. Nije se željela vratiti na otok, ne pognute glave. Dok je bila na koledžu, otkrila je svoju ljubav prema modi. Od nje je napravila dobar posao. Njezine kreacije išle su prema vrhu i ona je na to bila ponosna. Ona koja nije znala kako se odjenuti sada je odijevala većinu najvažnijih žena u društvu. Daleko je dospjela, ponosno je pomislila. Bila je samostalna, imala je dovoljno za sebe, i više od toga. Vraćala se na otok, ali uzdignute glave. Školovala se sama. Nitko joj nije dao nijedan novčić i postigla je sve što je bilo moguće ih većinu onog što je zamislila. Ah sve proteklo vrijeme u njoj je vladala praznina. Ničim je nije mogla popuniti. Nedostajao joj je Ben, čak ni vrijeme nije ublažilo ono što je ona osjećala. Imala je dojam da se sve promijenilo osim njezinih osjećaja. Iako je održao nekoliko izložbi u gradu, trudila se izbjeći ih. Ipak je na jednu otišla, i to prije dvije godine. Promatrala je slike, dobro poznate pejzaže, svoju uvalu, ali i svoje portrete. Kada je njih vidjela, stala je kao ukopana.

-Nisu na prodaju - čula je glas pored sebe. Okrenula se i

susrela s Benom. Vidjela je kako se trgnuo, kako mu se izraz lica mijenja i kako je s nevjericom promatra.

-Amy - prošaputao je njezino ime. -Moja Amy - uz uzdah je izgovorio tu rečenicu.

Amy ga je samo pogledala. Nije zaboravila vrijeme kada ga je molila za ljubav, a on joj je nije dao. Otjerao ju je od sebe i što je sada htio?

-Nisam tvoja - Amy je rekla mirno. Iako se trudila ne pokazati osjećaje, to joj nije polazilo za rukom. On je bio ono što nikada nije preboljela, sinonim svega lijepog, ah ponos... Godinama ga je razvijala i on joj je pomogao da opstane.

-Samo sam svoja. Zaboravio si da sam ti se nudila, a ti si me odbacio - rekla je samo naizgled mirno.

-Ono su bila neka druga vremena - priznao joj je. -Samo sam bila radoznala. Da sam znala da ću tebe sresti,

ne bih došla - krenula je prema izlazu. Potrčao je za njom. Pokušao ju je spriječiti da ode, ali mu

ona to nije dopustila. Znala je da je ispravno postupila. Da, to je bio jedini način da opet ne vrati svu onu bol koju je pokopala duboko u sebi. Željela je zaboraviti sve ono što ju je povezivalo s prošlošću, ali i njega, najviše njega. Izgledao je prokleto lijepo, muževno i potpuno se razlikovao od onog mladića kojeg je ostavila na otoku. Bio je zreo muškarac, onaj koji je možda usrećio neku ženu, jer nju nije. Nikada nije prestala koriti sebe zbog te slabosti. Ali dogodilo se to što jest. Bila je samo čovjek, osjećala je, vukla ju je čežnja prema svemu onom što je imala na svojem otoku. Nedostajala joj je majka, no nju je povremeno i čula, ali i otac.

Koliko god da je mislila da u ono vrijeme nije imao pravo, znala je da jest. Želio joj je samo najbolje, a ona je bila toliko tvrdoglava da to nije uviđala. Ona mu je služila da ostvari snove koje je imao, a nikada nije ostvario. On je otok smatrao mjestom bez budućnosti i imao je pravo. Dok je to shvatila, trebale su proći godine, a ipak mu nije prišla. Nije ni on njoj. Od njega je i

naslijedila tvrdoglavost. Po tom pitanju bili su isti. Nijedno nije popuštalo.

Što će se dogoditi kada dođe na otok? Kako će se otac ponašati? Gdje je bio Ben? Samoj sebi postavljala je bezbroj pitanja, ali odgovore će saznati uskoro. U to nije nimalo sumnjala. Kakav bi bio njezin život da se udala za Bena? Nekako je imala osjećaj da ne bi uspjeli, bili su previše različiti, ali su se ipak dobro slagali. Ona je bila mlada, on zreo, a to je bila kombinacija koja ih je mogla odvesti u propast. Njezin otac imao je pravo. Njoj i Benu nije bilo suđeno, ali to njezino srce nije moglo shvatiti ni nakon deset godina. Još ga je uvijek voljela. Bila je to poražavajuća činjenica, ali istinita. Imala je veza, neke su bile više, a neke manje uspješne, ali su sve završavale na isti način. Kad god bi nekog muškarca usporedila s Benom, bilo je to na njihovu štetu. I tu bi sve prestajalo. Imala je osjećaj da je Ben zarobio njezino srce i da joj ga nikada neće vratiti. U tom srcu nalazila se i njezina sreća i koliko god to čudno zvučalo, to je bila istina. Ni njoj samoj nije bilo jasno kako je ta njezina ljubav uspjela opstati sve proteklo vrijeme. Je li ga idealizirala? Nije imala nikakvog povoda za to. Imala je više motiva za mržnju, ali njezino srce nije moglo mrziti. Ono je voljelo, a to se nikada neće promijeniti. Mogla se zavaravati, ali je dovoljno poznavala sebe da to shvati. Mogla je lagati svima osim svom srcu. Ono se nije dalo prevariti. Ono je ostalo na otoku i sve proteklo vrijeme ondje je i bilo. Iako je tražila sreću, nije ju pronašla. Već je bilo vrijeme da se pomiri s tim da nikada i neće. Ben je bio prošlost. Ali zašto nije želio prodati njezine portrete? Na to pitanje nikada nije saznala odgovor, a bojala se nagađati. Jeli se i on s radošću prisjećao svega onog što su dijelili? I ona je to činila, ali onaj drugi dio njihova druženja željela je zaboraviti. Moja Amy, tako ju je nazvao. No ona nikada nije bila njegova, a željela je to biti. Odmahnula je glavom. Nije imalo smisla plakati nad prošlošću. Trebala se veseliti danu kada će se vratiti na otok. Ondje će provesti neko vrijeme, sve dok se njezin otac ne oporavi. Nije

željela misliti na ono najgore. Znala je da se sve može zakomplicirati i zbog toga ju je majka i zvala. Ako otac ne preživi, ona to sebi nikada neće onrostiti. Oboje su izgubili toliko dragocjenog vremena i moglo je sve biti drugačije, ali nije.

Okretala se po krevetu. Slike prošlosti još uvijek su je salijetale. Nisu joj davale mira, a ona je taj mir tako željela. Sve je bilo nekako nedorečeno, isto kao i njezin život. Mladost je prestala biti bezbrižna kada je otišla s otoka. Suočila sa se svijetom, sa svim problemima i s načinom života koji joj je bio potpuno stran. Trudila se uklopiti se, a to joj je i pošlo za rukom, ali nakon mnogo vremena. Morala je prihvatiti nametnuta pravila i prihvatila ih je s vremenom. A onda je ta pravila počela koristiti da bi uspjela. Nije mogla osporiti utjecaj vanjskog svijeta na nju. U njemu je očvrsnula, postala je ono što je bila u tom trenutku i naučila je da život nema samo jednu stranu nego više njih. Hoće li njezin otac biti zadovoljan? Možda omalovaži sve ono što je postigla? Ne bi trebao to učiniti. Znala je da sve zna. Majka je znala i bez sumnje je i njemu rekla. Vidjet će ih. Sama ta misao bila je dovoljna da se u njoj izmiješaju sreća i tuga, strah i ponos te se doista veselila što se vraća, ali ju je misao na očevu bolest natjerala da zatomi svu tu sreću. Bilo bi mnogo ljepše da je razlog bio drugačiji, ali nije. Jednostavno je tijekom godina naučila prihvatiti ono što joj se pružalo i iz toga je izvlačila samo ono najbolje. To joj je i pomoglo da opstane.

I I.

rod je pristajao. Amy je bila vrlo uzbuđena. Sam pogled na njezin otok izmamio joj je suze u očima. Sve je bilo tako lijepo, nedirnuto, bio je to biser koji je trebalo ostaviti

onakvim kakav je i bio. Sišla je s broda. Okrenula se oko sebe. Očekivala je da će je netko dočekati, ali nikoga nije bilo, razočarano je pomislila. Sama je živjela, sama je otišla, a sama će se i vratiti svojoj kući. Da se ocu nije nešto dogodilo? Kada joj je to palo na um, protrnula je.

-Amy - čula je glas koji bi prepoznala među milijunima. -Došao sam po tebe - Ben je stao ispred nje. Amy mu se

osmjehnula. Što je očekivao? Da će ona zaboraviti sve i dopustiti mu da opet unese nemir u njezin život? To joj nije bilo ni na kraj pameti. Zaboravio je prošlost, ali ona nije. Htjela mu je dati svoju nevinost, mladost, svoj život, a on je odbio.

-Ja to nisam tražila i nemam namjeru poći s tobom - uzela je putnu torbu i krenula prema kući.

-Tvoj me je otac to tražio - Ben je išao za njom. -Njemu čini usluge, ali mene izostavi iz svojih planova -

Amy je nastavila koračati. -Pobogu - Ben je stao ispred nje. -Mislio sam da si se

promijenila - pokušao joj je uzeti torbu, ali ju je ona još čvršće stisnula uz sebe.

-Da se nisi usudio! - rekla je ljutio. -Što dalje od mene, molim te - pokazala mu ie rukom

pored njega i trebala ih je shvatiti, a zašto nije? -Odrasla si - Ben je pogledao njezino bujno tijelo.

Ne, nije imala višak kilograma, ali je imala ženstvene obline, a on je to napokon primijetio. Je li se trebala radovati zbog toga? Nije, naravno da nije.

-Kasno si uočio. Da, odrasla sam i mogu se sama snaći -

B

odbrusila mu je. Ben ju je pratio. Amy se okrenula prema njemu. Ljutito ga je odmjerila.

-Što ti nije jasno u mojim riječima? Ako njih ne shvaćaš, shvati moje ponašanje. Ništa ne razumijem. Samo me pusti da idem k svojem ocu. Zbog tebe sam otišla, Bene. Zbog tebe sam se udaljila od svoje obitelji. Na koji ti način trebam objasniti da bi to shvatio? - bila je istinski ljuta.

-U redu - Ben se povukao. -Ovo sam mogao i očekivati - uzdahnuo je. Lice mu je bilo blijedo. Je li moguće da je on sve proteklo vrijeme bio na otoku? Možda je dolazio samo povremeno, a možda i nije. On je imao sasvim drugačiju viziju svijeta od nje. Želio je mir, povukao se, ali... Što je to govorilo o njemu? Onako kako je ona otišla s otoka, tako je i on otišao iz grada. Očito je i njega nešto mučilo jer samo rijetki mogu tako lako okrenuti novu stranicu i krenuti iz početka.

-I jesi - Amy je krenula dalje. Da, prevladala je još jednu svoju slabost. A on joj je bio najveća. Zaljubila se dok je bila gotovo dijete, ali je tu ljubav nosila neprestano u sebi. I sada ga je voljela, željela ga je na isti način kao i prije, ali mu ni pod koju cijenu to neće otkriti. Bit će jaka kao što je bila sve protekle godine. Snaga joj je trebala u tom trenutku više nego ikada. Samo da sve prođe u redu s njezinim ocem, ona će otići i... Što onda?

Vratiti se načinu života koji je vodila, ali bi se ipak povremeno mogla vratiti i na otok. Požurila se. Još malo, pomislila je. Dok je koračala, promatrala je sve oko sebe. Otok je bio gotovo neprepoznatljiv. U deset godina toliko se toga izgradilo da je ona imala osjećaj kao da se nalazi na nekom drugom, pogrešnom otoku. Ljudi su bježali iz grada, tražili su oazu i civilizacija je otimala ono što je bilo netaknuto, a tako je i trebalo ostati. Bojala se da se ovo mjesto ne pretvori u nešto poput malenog gradića.

Kad je vidjela svoju kuću, oči su joj se orosile suzama. Nije bilo nikakvih promjena na njoj. Vidjela je majku kako proviruje kroz prozor. Ona je očekivala da će doći s Benom, ali se prevarila.

Zar ju je tako malo poznavala? Nekad je bila tvrdoglava, a sada je to postalo još

naglašenije. -Amy! - majka je izišla čim ju je vidjela. Amy je odložila

torbu nasred puta. Ništa joj nije bilo važno osim da se nađe u majčinu zagrljaju. Lijep je to bio osjećaj, pomislila je dok ju je grlila. Osjećala se zaštićeno, sretno, voljeno, a to joj je doista nedostajalo.

Da te vidim! - majka ju je odmaknula od sebe. Trudila se diskretno obrisati suze. -Izrasla si u prelijepu

ženu, Amy. Tako sam ponosna na tebe - rekla je sretno. -Nije mi bilo lako proteklih godina, ali sam ja vjerovala u tebe. I znam da sam imala razloga za to.

Otac je u bolnici - rekla je tužno. -Što će biti sa mnom ako se njemu nešto dogodi? Ostat ću sama... - više se nije mogla savladati.

-Ništa mu neće biti - i Amy je željela vjerovati u svoje riječi. -A kako je mogao poslati Bena ako je u bolnici? - upitala je

majku. -Ben je neprestano pored njega - majka joj je odgovorila. -Sve slobodno vrijeme provode zajedno. On nam je poput

sina... Oprosti - rekla je kada je vidjela njezin pogled. -Znači, on je zauzeo moje mjesto - Amy je bila razočarana. -Nitko tvoje mjesto ne može zauzeti. Ti si naša kći. Idemo u

kuću - rekla je. Dok je hodala ispred nje, Amy ju je promatrala. Mnogo se promijenila. Bila je pogrbljenija i kao da je na leđima nosila velik teret, a to je i bila istina. Na licu je imala bore koje prije nije vidjela. Naravno, deset godina je dugo razdoblje. Ljudi se mijenjaju i vrijeme čini svoje. Kad je ušla u kuću, Amy je imala osjećaj kao da onih deset godina nije postojalo. Sve je bilo isto, sve. U toj kući kao da je vrijeme stalo. A to je i bila istina.

-Kada ćemo moći do oca? - upitala je majku. -Ben... -Ne spominji mi njegovo ime - Amy ju je upozorila. -U redu - majka je pogledala u pod. -Kako želiš - njezino lice

postalo je prepuno tuge. Amy je odložila torbu i okrenula se oko sebe. Primijetila je

da na zidu visi nekoliko njezinih portreta, ali i isječaka iz novina koji su opisivah njezin uspjeh. Među njima je bio i onaj portret za koji je Ben rekao da se ne prodaje. Sada je znala i razlog tome. Što god da je bilo između nje i oca, on ju je volio. Znala je da je to istina.

-Pozvat ću taksi i otići do bolnice. Želim vidjeti oca što prije - rekla je majci.

-Bit će sretan - majka ju je uhvatila za ruku. -Tvoj ga je odlazak slomio, ali i mene. No, on je to podnio

na mnogo gori način. Krivio je sebe zbog toga, ali ja i dalje mislim da je ispravno postupio. Možda je samo mogao upotrijebiti drugačije riječi, ali ljutnja ne bira. Pod njezinim ti je utjecajem rekao čak i ono što nije mislio. Voli te on, samo nije želio da se udaš mlada i da se brzo pokaješ. Želio je da vidiš svijet, da ga upoznaš, da...

-To nije važno - Amy je rekla. -To je prošlost - pokušala je utjecati na majčine riječi. -Ručaj pa ćemo zajedno do oca - majka je pošla prema

kuhinji. -Ne mogu - Amy je rekla. -Previše sam uzbuđena da bih jela. Samo ću popiti gutljaj

kave pa idemo - rekla joj je. Dok je pila kavu, majka ju je promatrala. Pratila je svaki njezin pokret, svaku mimiku lica i kao da je pokušala spojiti nju u sadašnjem stanju s onom djevojkom koja je onako buntovno otišla od kuće.

-Amy - majka joj se obratila šapatom. -Što imaš protiv Bena? - upitala ju je. -Njegovo ime ne

želim čuti - razgovor na tu temu bio je završen. -Zašto? - majka ju je upitala. -Nije važno - Amy je rekla. Doista je željela da ga ona ne

spominje. Kad je govorila o njemu, ona je imala osjećaj kao da govori o nekom božanstvu. Ben ovo, Ben ono, samo je njega

spominjala. Istina, razumjela ju je na neki način. Bila je sama s ocem i Ben im je očito pomagao. A ona? Sve je ostavila zbog glupog ponosa. Sve se moglo i nadoknaditi osim vremena koje je uludo bacila. Što je imala od tog ponosa? Ništa. Uspjela je, ali nije bila sretna onako kako je mislila da će biti. Uspjeh je nije ispunio zadovoljstvom, kao što ni udaljenost nije izbrisala njezinu ljubav prema Benu.

-Idemo li? - Amy ju je upitala. -Pozvat ću taksi - Amy je već birala broj. Desetak minuta

poslije obje su se nalazile u taksiju. Kad se Amy našla pred vratima bolnice, osjećala je kako joj ponestaje hrabrosti. Mnogo je lakše bilo suočiti se s majkom nego što će biti s ocem. Da je barem bio zdrav, sve bi proteklo drugačije, barem se ona nadala da bi tako bilo, ali...

-Zašto stojiš? - majka ju je upitala. -Idemo li? - razumjela ju je, ali se ponašala kao da ne

shvaća. -Da - Amy je odgovorila iako joj je grlo bilo suho. Samo se nadala da Ben neće biti u bolnici. Kakve je ona sreće, i to je mogla očekivati.

Bojažljivo je ušla za majkom. Kad su se vrata očeve sobe otvorila u potpunosti, trgnula se kada je vidjela oca u krevetu. Ostao joj je u sjećanju kao jak čovjek, kao onaj koji ne preže ni pred čim. A kad je prišla krevetu, samo jehtjela biti jaka jer se nije željela rasplakati pred njim. Da, bit će jaka, pomislila je. Prišla mu je i uhvatila ga za ruku. Osjetio je njezin dodir. Znao je dobro tko je. Otvorio je oči i... Istogtrenutka suze su mu krenule niz lice.

-Sad mi ne bi bilo žao ni da umrem. Dijete... -Amy je jedva susprezala suze. Vidjela je da je Ben tu. Nije obratila pozornostna njega.

Trudila se ponašati se kao da ga i ne vidi. Nadala se da joj to i polazi za rukom.

-Oče - Amy je prošaputala.

-Tu sam i bit ću tu još neko vrijeme. Ne troši snagu – savjetovala mu je. -Čuvaj je. Trebat će ti - nakon njezinih riječi zatvorio je oči. -Upravo je dobio lijek. Spavat će - Ben je rekao.

Amy se okrenula prema njemu. Samo ga je prostrijelila pogledom. Okrenula se prema ocu.

Njegov je stisak popustio. Zaspao je. -Idite vi, ja ću ostati s njim - majka im je predložila.

-S kim da idem? - Amy ju je upitala. -S njim ne bih ni u raj - pokazala je prema Benu. -Amy, prošlo je deset godina, a ti se nisi nimalo

promijenila. Ben... - sjetila se što joj je obećala pa je zašutjela. -Idem ja - Ben je izišao. -Očito je da me ona ne želi ovdje - rekao je kiselo. Majka ju je prijekorno pogledala, kao da je i nju povrijedila

svojim ponašanjem. Što se događalo? Otkad su oni bili na njegovoj strani? Pogledala je u majku koja je držala očevu ruku. Oni su se oduvijek gotovo savršeno slagali. I ona je sanjala o tome da doživi takvu ljubav mada ni u njihovu braku nisu uvijek cvjetale ruže, ali i to je bio život.

-Idem po kavu - Amy je rekla. Majka je nije ni pogledala. Jaz od deset godina osjetio se. Nije da se nisu voljeli, ali kao da su jedna drugoj imale reći malo toga. Valjda su se naviknule na život jedna bez druge i koliko god da je bilo novosti u njihovim životima, nedostajalo je riječi. Kako to popraviti? Otišla je kao mlada buntovna djevojka, a vratila se kao samouvjerena mlada žena. Možda joj njezini roditelji nikada neće oprostiti odlazak, a možda je majka krivi za bolest njezina oca. Što god da je bilo, ona je osjećala da je potpuno nemoćna.

-Znao sam da ću te ovdje naći - Ben je rekao. Amy se nije ni okrenula. Ako je želio glumiti njezinu sjenu i koristiti svaku priliku da joj se približi, trebao je znati da će doživjeti neuspjeh. Bez njega je mogla deset godina, a može i ostatak života. Koliko god da je njezina ljubav bila velika, ona ju je znala staviti pod

kontrolu. Godinama nije imala izbora i to je usavršila. -Nedostajala si mi - rekao je tiho. Amy je slegnula

ramenima. Nije imala namjeru započinjati razgovor s njim. Sve što su imali rekli su jedno drugom davno, a pogotovo on. Bio je kristalno jasan u svakom pogledu. Da mu je nedostajala, spriječio bi je da ode, ali nije. Prekasno se sjetio izgovoriti te riječi.

-Govorim istinu - nastavio je govoriti kao da ne primjećuje njezino ponašanje. Amy se okrenula prema njemu.

-A da me pustiš na miru? - upitala ga je. -Slijediš me kao što sam ja tebe slijedila dok sam bila dijete. Odrasla sam, Ben. Ništa nije isto kao nekada.

-Znam - Ben je tiho rekao. -Svjestan sam toga. I te kako sam svjestan. Za otvaranje starih tema trebali bismo imati vremena za razgovor...

-Prošlost ostavi na miru - Amy je rekla. -Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Kažu da se protiv sudbine ne treba boriti. I ja mislim da imaju pravo. Ne znam kakav je tvoj život i to me ne zanima. Ja samo želim da ne zadireš u moj i da u ime prošlosti ne radiš ono što ti kao odraslom čovjeku ne priliči.

-Što ako sam pogriješio? - Ben je stao pored nje. U ruci je imao plastičnu šalicu s kavom. I on je stekao

naviku o kojoj je ona u gradu postala ovisna. Prije ga nikada nije vidjela da pije kavu. Mnogo se toga promijenilo, a to je i očekivala.

-U čemu? - Amy ga je upitala radoznalo. -Onda kada sam te odbio... -O! - Amy se nervozno osmjehnula. Sjetila se koliko je

bolno bilo njegovo odbijanje. Ne samo da ju je odbio nego joj je i srce slomio. A voljela ga je toliko da se i sama plašila te ljubavi. Sve njezine misli bile su upućene njemu i godinama je samo o njemu sanjala. Kad se napokon pomirila da joj snovi nikada neće biti ostvareni, on se pojavljuje s pričom koja nije imala nikakvog smisla.

-Bila si mlada... - s oklijevanjem je rekao.

-Još uvijek sam - rekla je uz osmijeh. -Drago mi je što si me odbio. Isto mi je tako drago što si sve rekao mojem ocu. Učinio si mi uslugu, Ben. Kakav bi moj život bio pored tebe? Nevino dijete i iskusan mladić, odrastao čovjek. Nekad sam imala sasvim drugačije snove - ipak je razgovarala s njim. A što je drugo i mogla? Željela mu je reći ono što je mislila, ali nije bila iskrena. To nije ni namjeravala biti. Njezin ponos tražio je zadovoljštinu od njega, a riječi su bile njezino jedino oružje, jer da se trebala braniti osjećajima, izgubila bi bitku.

-A sada znaš što želiš... - Ben je izgledao kao da je poražen. -Naravno. Ne ono što sam nekad željela - značajno je rekla. -A ti? - podrugljivo ga je pogledala. -Nikada se nisi oženio? - osmjehnula mu se. -Nisam - Ben je kratko odgovorio. -Nisam naišao na ženu

koja bi mi odgovarala - rekao je tiho. -To sam mogla i očekivati. Tvoji su kriteriji toliko visoki da

ih nijedna žena ne može ispuniti. A nekad sam naivno mislila da je ljubav dovoljna za sreću. I bila sam ti je spremna dati, a ti... Odbacio si je - rekla je tiho.

-To je bilo nužno - Ben je uzvratio. -Razumijem - Amy je uzdahnula. Okrenula se od njega.

Promatrale je ljude koji su išli prema bolnici. Dok je tu stajala, imala je dojam da su svi bolesni. Kako čovjek može lako sagledati stvari na drugačiji način! Dovoljno je bilo da promijeni mjesto na kojem stoji i onda se doista može upitati postoji li smisao svega, od života do želja. Možda su one bile samo tu da bi ispunile život i nisu nam dale da odustanemo. Tko zna. Iz dana u dan razmišljala je potpuno drugačije. Sazrijevala je, sagledavala situacije na drugačiji način i mogla se othrvati mnogim iskušenjima. Nije išla sa srcem na dlanu kao nekad. Nadala se da je to u potpunosti promijenila. Naučila je koristiti razum i intuiciju. Imala je veliku unutarnju snagu i ona joj je pomogla da izdrži sve ono kroz što je prolazila. Bila je prokleto sama u vrijeme kada je otišla. Nije imala nikog komu bi se povjerila. Zato se i okrenula prema sebi i imala

je neiscrpan izvor koji se nalazio u njoj. -Ne razumiješ - Ben joj se usprotivio. -To nije ni važno - Amy je odmahnula rukom. Otpila je

gutljaj kave. Čula je kako Ben diše. Nekad je uživala slušajući taj zvuk, a sada joj je smetao. Jednostavno ju je podsjetio na vrijeme koje je željela zaboraviti. Da, voljela ga je. To se nije promijenilo, ali ona jest. On nije morao znati što se s njom događalo. Naučila je skriti ono što joj se nalazilo u srcu.

-Važno je - Ben joj se približio. Amy se okrenula prema njemu. Vidjela je da njegova tamna kosa ima sijedih vlasi. To ga je samo učinilo muževnijim. Oko očiju mu se nalazila fina mreža bora, ali to nije nimalo utjecalo na njegovu ljepotu. Kod žena bore poružne lice, a muškarcima daju pečat zrelosti, iskustva te čak i s njima izgledaju veličanstveno kao što je i on izgledao u tom trenutku. Tijelo mu je još uvijek ostalo isto. Bio je mnogo bolje i ne onako opušteno odjeven kao nekada. S obzirom na uspjeh koji je postigao, to je nije ni trebalo čuditi. Materijali su bili pomno birani i skupocjeni te iako je odavao dojam da je nemarno odjeven, to je bio samo varljiv dojam i na taj je način isticao svoj seksepil.

-Meni nije - Amy se okrenula od njega. -Davno mi je to prestalo biti važno - rekla je dovoljno jasno da nije imao dilemu na što je mislila.

-Jasno mi je - Ben je očito pokušavao odustati od nauma koji je imao i činilo joj se da mu to teško polazi za rukom. Promatrao ju je. Bila je potpuno različita od one djevojke s kojom je proveo nekoliko svojih najljepših godina. Vrijeme ju je milovalo, barem kada je izgled bio u pitanju, ali od one slatke i naivne Amy ništa nije ostalo. Pred njim je stajala žena koja je znala što želi, a on sigurno nije bio dio tih njezinih želja. Sve se promijenilo. Kako da joj objasni ono što se događalo u prošlosti? Doista je sumnjao da bi ga ona shvatila. Davala mu je sve i mislila je da je on to odbacio, ali to nije bilo ni nalik na istinu. Htio je uzeti ono što mu je ona nudila, ali se trudio da mu razum bude

jači od osjećaja. Koliko god da je volio misliti da mu je dala najljepše trenutke u životu, ona je ujedno bila i njegovo prokletstvo. To joj nije mogao reći. On ju je promatrao kako odrasta, kako sazrijeva i kako se djevojčica pretvara u ženu. Da nije bilo te njezine proklete tvrdoglavosti, oni su mogli biti zajedno. Tek kada je otišla, shvatio je koliko mu je ona doista značila.

-Kad bih mogao vratiti vrijeme... - znao je da je izgovorio najgluplju rečenicu koju je mogao izgovoriti.

-Na sreću, to se ne može - Amy ga nije ni pogledala. Bila je tako daleka, strana i u njoj nije vidio ništa što bi ga

podsjetilo na onu nekadašnju Amy. Što je sve prošla u proteklih nekoliko godina? Znao je da od oca nije uzela nijedan novčić.

Sama se školovala, sama je gradila karijeru i na otok je zaboravila kao da on nikada nije ni postojao u njezinu životu. Nekad je mislila da bez njega ne može živjeti, ali je živjela. Dokazala je sve ono što se moglo dokazati. Njezina tvrdoglavost postajala je sve izraženija. Dok je on živio s uspomenama, ona ih se očito nije ni sjetila. Kad je otišla s otoka, okrenula je novi list. Koliko je to bilo teško učiniti tako mladoj djevojci! Nekad je mislio da je krhka, da preveliku pozornost pridaje osjećajima, ali je promijenio mišljenje. Nekad ju je čak i osuđivao. Koliko čovjek treba biti tvrdoglav da cijelo jedno desetljeće ne prijeđe preko jedne obične, ali i uobičajene svađe? Kad je mogla biti toliko okrutna prema svojim roditeljima, što je tek on mogao očekivati od nje?

-A ja to i ne želim - rekla je nakon kratkog razmišljanja. -Možda nisi jedina - Ben je prošaputao. Bilo mu je ugodno

u njezinu društvu. Nešto ga je podsjećalo na dane kada su znali satima sjediti na plaži i razgovarati. U ono vrijeme čak je i šutnja bila ugodna, a to se sada ne bi moglo reći.

-Onda... - pogledala ga je u oči. -Mislim da smo sve rekli jedno drugom, sve ono što smo trebali. Razgovor između nas nema smisla. Hvala ti na uspomenama koje si mi dao jer si doista

uljepšao moje djetinjstvo. Proširio si mi vidike, ali... Za sve ostalo pobrinula sam se sama. Ako sam pobjegla od prošlosti, onda sigurno ne želim opet joj se vratiti. Nadam se da me shvaćaš. Ja imam svoj život i ovdje sam samo privremeno. Čim moj otac ozdravi, vraćam se u grad. Ondje je moj život, moj posao i sve što imam osim roditelja.

-Nikada nisi poželjela vratiti se? - Ben ju je upitao. Amy je slegnula ramenima. Što je želio? Prodrijeti do njezinih skrivenih želja i misli? Neće mu to dopustiti. Htjela ih je sačuvati za sebe. On nije znao i nije trebao znati koliko se svakodnevno morala boriti protiv te želje. Bila je to okrutna borba koja je godinama trajala. Mnogo njezinih želja ostalo je neostvareno. Živjela je za ovaj otok i on je bio dio njezina života. Mogla se truditi koliko god je htjela, ali želja je u njoj uvijek tinjala.

-Jesam - rekla je mirno. -Željela sam, i vratila sam se - za nju je razgovor bio gotov.

Okrenula se i pošla do oca. Razmišljala je o tom susretu. Ben je nešto želio, ali nije otkrivao sve ono što je trebao. Imala je dojam kao da samo ispipava neku novu Amy i da je želi upoznati, a on ju je znao bolje od ikoga, samo što toga nije bio svjestan.

I I I.

my je bila napeta. Operacija je bila teška i oni su samo mogli biti ispunjeni nadom. Prema svemu sudeći, sve je moralo biti dobro, ali...

Bojala se da nešto ne krene po zlu. Taj strah u njoj bio je paničan. Nikada nije živjela s toliko straha. Po kući je hodala poput sablasti, s nadom čekajući lijepe vijesti. Nerijetko je odlazila na plažu na kojoj je prvi put vidjela Bena. Nije ga nijednom srela na tom mjestu. Bilo joj je drago zbog toga. On nije nasrtao i imala je dojam da se povukao te da je napokon shvatio da ona želi samo djelić mira i tišinu, a to joj je u gradu najviše nedostajalo. Ostat će ovdje još nekoliko tjedana. To je sebi mogla priuštiti. Odmor nakon mnogo godina rada, a to joj je čak bilo teško i pojmiti. Uzela je kamenčić i bacila ga u vodu. Maleni valovi vrlo su se brzo smirili. Nekad je to stalno radila, opčinjeno promatrajući te malene i neznatne promjene.

-Znao sam da ćeš biti ovdje - čula je Benov glas. Ljutilo ju je to što ju je pronašao. Mislila je da je odustao od

tih čestih uleta u njezin mir. Željela sam biti sama - pokušala se ponašati dostojanstveno.

Naravno, to je bilo teško. Nikako nije mogla shvatiti što on to u njoj budi. Uspomene na njega proganjale su je, a ona im se žestoko opirala. Čak i sada, kada je sve bilo iza nje, taj otpor nije slabio. Sve što joj je imao reći rekao je prije mnogo godina.

Da odem? - Ben je ipak sjeo do nje. Kakvog je smisla imalo bilo što mu pokušati objasniti? Napetost u njoj je rasla, poprimala je razmjere koje nije mogla kontrolirati. Čak i da je željela misliti da on nije pored nje, njezino ga je tijelo i te kako bilo svjesno.

Nisam te vidjela da slikaš - okrenula se prema njemu. Ako bude ljubazna i hladna, valjda će na taj način shvatiti

njezine želje. Je li i on razmišljao kao i većina? Kad ju je odbio,

A

shvatio je što je zgubio. To je želio popraviti, ali ona nikada nije zaboravila način na koji ju je odbio i doslovno izgurao iz svojeg života. Mogla ga je kriviti za svađu s roditeljima, ali to ne bi bilo i redu. Ona je bila kriva, i nitko više. Ona je i to vrijeme mislila da ljubav pokreće svijet, a nije pokretala ništa kod Bena. Ostao je hladan. Dok je on na njihovo druženje gledao kao na »prijateljstvo«, tek probuđena žena u njoj vidjela je nešto sasvim drugo. Sanjala je o njemu, nije nogla spavati zbog čežnje za njim i doista je htjela biti ona koju će voljeti zauvijek. No, nijihove želje nisu bile usklađene, kao ni njihovi isjećaji.

Previše sam uzbuđen zbog cijele ove situacije da bih to mogao raditi - priznao joj je.

Znaš... Ne želim znati - Amy ga je prekinula. Sve što želim je da me

pustiš na miru. Ako ne želiš otići, ja te ne mogu na to prisiliti, ali me barem pusti na miru. Ne razgovaraj sa nnom...

Zašto me mrziš? - Ben ju je upitao, ponašao se kao da nije čuo njezine riječi. Nikako to nije mogla shvatiti. Nije joj dugo trebalo a shvati da je on za nju samo stranac.

-Ja nikoga ne mrzim - Amy je rekla hladno. -Zašto želiš biti u mojem društvu? - upitala ga je.

-Ja to nikako ne mogu shvatiti. Istina, nekad smo bili prijatelji, ali je to prijateljstvo nestalo, ostalo je u mojem djetinjstvu.

-Nekad si mi se povjeravala... -Molim? - Amy se zagrcnula. Zar je očekivao da će to opet

učiniti? Nije bila toliko glupa. Nije imala u njega povjerenja kako ga je nekad imala. Ona se nikomu nije povjeravala. Znala je kako ljudi mogu iskoristiti povjerenje i nanijeti rane zbog tog moćnog oružja. Bila je sama, usamljena poput otoka na kojem se nalazila. Živjela je na način na koji su i drugi živjeli, ali nije nikomu poklanjala povjerenje. Ono je bilo pokopano u njoj. Na taj način samo je sebe štitila od mogućih razočaranja. Trudila se nešto naučiti iz prošlosti i vjerovala je da joj to polazi za rukom.

-Zaboravljaš bitne činjenice - Amy je rekla. -Sve se promijenilo, Bene. Ja, ti, otok, čak i ova uvala

djelomično je neprepoznatljiva. Jaz od deset godina nije jedino što nas razdvaja. Tu su i tvoje riječi, odbijanje koje je u tim godinama doista bolno, tu je i svađa s mojim ocem. I ja sam se promijenila, ti isto, sve, baš sve. Ništa nije isto kao nekad. Život me je odveo na drugačiji put, a ja sam se doista borila da budem ovo što danas jesam.

-Znam da si to učinila iz inata - Ben ju je ipak poznavao dovoljno dobro da bi to zaključio. -Nisi željela da tvoji pomisle da si ona koja bi prihvatila poraz...

-Zar to nisam učinila? - upitala ga je. -Prihvatila sam poraz kada su osjećaji u pitanju. Otišla sam samo s nešto novca u džepu. Radila sam i školovala se. Dokazala sam svima da sam odrasla i dorasla svim iskušenjima, a najviše sebi. To je bilo ono što sam željela. Ispit snage sam položila, i to uspješno, barem se tako nadam. Nije bilo nimalo lako snaći se, ali je meni pošlo za rukom. Da sam se vratila na otok pognute glave, to sebi nikada ne bih mogla oprostiti. Smatrala bih se manje vrijednom. Željela sam svima dokazati da griješe, kako ti, tako i moji roditelji. Prošlost me još uvijek prati. Zbog nje sam i ovoliko jaka.

-Nisi se vratila pognute glave. Čak i da jesi, nitko te zbog toga ne bi manje volio - Ben ju je uvjeravao.

-Ali bih ja sebe - Amy je ljutito rekla. -Za mene poraz nije bila opcija. Nikada neće ni biti - rekla je

ogorčeno. -Jedan si poraz pretvorila u pobjedu - Ben joj se pokušao

nasmiješiti. -Shvati kako želiš - Amy nije imala namjeru razvući tu temu

unedogled. -Sada kada si uspjela, jesi li sretna? - upitao ju je. Doista se zamislila nad tim pitanjem. Je li bila sretna? Jedan

dio nje svakako jest. Bio je ispunjen srećom i ponosom, a onaj drugi dio, onaj koji je čak i od sebe same skrivala, nije plivao u

sreći. Bolje bi mu pristajao opis tame, praznine, a ne sreće. -Sreća se ne mjeri količinom uspjeha. Ali... -zastala je. Nije mu željela dati do znanja da nema ono što želi. -Ne mogu se buniti - priznala mu je. -To sam i očekivao.

Poznajem te... -Mene nitko ne poznaje. Ben, ona djevojka ne postoji. Nestala je prije mnogo godina. Pred tobom stoji sasvim nova osoba. Trebao bi to već jednom shvatiti. Koliko god da se ja trudim uvjeriti te da je to istina, ti kao da ne obraćaš pozornost na sve moje riječi. Sve što je bilo povezano s prošlošću, sve je nestalo. Ja sam se potrudila da nestane ona mlada djevojka. Uništila sam je u sebi. Koliko god to okrutno zvučalo, samo to sam i radila u posljednjih nekoliko godina. Postala sam njezina potpu-na suprotnost. Ista, a ipak toliko različita. Ne znam kako ćeš ovo shvatiti, ali govorim istinu.

-Znam - Ben je prošaputao. Amy se okrenula prema njemu. Lagan povjetarac jedva da je milovao njegove vrhove kose. Micali su se tek neznatno. Lice mu je bilo kao isklesano iz kamena. Na njemu nije mogla vidjeti nijednu emociju. Da nije bilo ogorčenosti koja se osjećala u njegovu glasu, mislila bi da mu nije stalo do nje, a i nije, ukorila je samu sebe zbog tih misli. On je samo želio ispraviti prošlost, a to nikomu nije pošlo za rukom, pa neće ni njemu.

-Shvatio sam - rekao je tužno. -Svi smo se promijenili. Vrijeme je učinilo svoje. -Nešto me zanima... - Amy ga je oprezno pogledala. -Zašto nisi želio prodati moje portrete? - to ju je pitanje

doista mučilo. -Možda zato što si ih obećao mojem ocu? -zanimalo ju je.

Ben se osmjehnuo. Čak i da joj je pokušao objasniti, ona bi to krivo protumačila. Uvijek je iz njegovih riječi izvlačila nešto negativno, a to joj je zadivljujuće uspješno polazilo za rukom. Slegnuo je ramenima.

-Da sam ih prodao, to bih smatrao nekom vrstom izdaje. Oni su bili samo moji - priznao joj je.

-Ne shvaćam - Amy se udobnije namjestila. -Ni ja. To je ipak istina. Nekako sam želio dio prošlosti zadržati za sebe. Oni za mene imaju značenje koje ljudi ne shvaćaju. Ti si mi pokazala sasvim novi pogled na svijet. Kada sam došao ovamo, nisam očekivao ništa, a dobio sam mnogo toga. Velik dio su uspomene, ali sam od tebe naučio više nego od svih ljudi koji su se nalazili u mojem životu.

-Ne vjerujem - Amy je rekla. -Bila si zadivljujuće iskrena. Jedan dio istine za tebe je ostao skriven. Kada sam otišao k tvojem ocu...

-Ne zanima me - Amy je ustala. -To me doista ne zanima - uvjeravala ga je. -Vrijeme je da se vratim kući - ustala je. -Da odemo u šetnju? - i Ben je ustao, ali je očito imao neke

sasvim drugačije planove od njezinih. -Ne - Amy ga je odbila. -Idem kući - mahnula mu je rukom.

Ben ju je promatrao dok je odlazila. Bila je previše lijepa, čak mnogo ljepša nego prije. U ono vrijeme bio je lud od ljubavi za njom, a sada je ta ljubav poprimila mnogo veće razmjere. Volio ju je na drugačiji način. Ti osjećaji bili su mnogo izraženiji. Bol koju joj je on nanio ona mu nikada neće oprostiti. A nije ni znala veći dio istine. Kada mu je ona priznala osjećaje, on je otišao do njezina oca. Sjećao se svake izgovorene riječi, svakog pokreta, doslovno svake pojedinosti. I on je nju volio, ali ta ljubav nije bila tako jednostavna. Bio je dva desetljeća stariji od nje. Za njega je ona bila samo pupoljak koji nije želio prerano ubrati. Htio je da se rascvjeta, da bude sigurna u svoju ljubav, trudio se staviti pod kontrolu svoje osjećaje, ali mu to nije polazilo za rukom. Naravno, nije želio ništa odlučiti dok nije razgovarao s njezinim roditeljima. Upravo zbog toga je i otišao do njih. Sjetio se dana kada im je sve priznao i pogleda njezina oca koji nije pokazivao nimalo iznenađenja.

-Amy je mlada - njezin otac je rekao. -Znam - Ben je pognuo glavu. I sam je bio svjestan te istine.

Da nije bila toliko mlada, sve je moglo biti drugačije. -Ne želim stajati na putu vaše ljubavi, ali... Ona treba ići u

školu, treba upoznati život, a ako ta ljubav nakon svega opstane, ja ću vam dati svoj blagoslov. Samo nemoj učiniti nešto zbog čega biste se oboje kajali, i ti i ona, ali i mi.

-Neću - Ben mu je obećao. Naravno, nije imao namjeru prekršiti to obećanje. I nije ga prekršio. A sam Bog mu je bio svjedok koliko je teško bilo oduprijeti se svojim osjećajima. Odbio ju je, a nije to želio. Sve je mogao podnijeti osim njezinih optužbi. A nije joj mogao reći istinu. Na taj način zavezao bi je za sebe i ona ne bi mogla imati slobodu koju joj je otac želio dati. Morao je svu tu ljubav pokopati duboko u sebi i biti jači od svega, a nikada nije doživio toliko razočaranja kao u tim danima. Dok ga je ona doslovno molila za ljubav, davala mu svoje srce, on ju je odbijao. A želio ju je zagrliti, htio joj je reći da i on osjeća sve ono što i ona, ali nije mogao. Njoj je trebala sloboda, a ne bračni okovi. Bila je previše mlada. Koliko se puta upitao je li pogriješio? Što bi bilo da je prihvatio njezinu ljubav i pokazao joj svoju? A onda su događaji izmaknuli kontroli. Amy, tvrdoglava koliko je uvijek i bila, to nije mogla podnijeti. Otišla je s otoka, iz svoje obitelji, od njega, i kao da je odlučila okrenuti novi list u svojem životu. To je i bila istina. Kako li se samo obradovao kada ju je vidio onog dana na izložbi! Bio je sretan kao nikada. Nada je zapljusnula cijelo njegovo biće, a ona je otišla. Učinila je to ledeno hladno i nije se ni okrenula da ga pogleda. Bolno je sve to bilo. Proživljavao je pravi pakao u posljednjih nekoliko godina, ali je čekao, samo nju je čekao. Naravno, imao je podršku njezinih roditelja, a što mu je ona mogla značiti? Imao je osjećaj da tješe jedno drugo, a riječi utjehe nisu postojale. Amy je imala svoj život. Mogla je pronaći novu ljubav, ali nije. To je bilo jedino čime se mogao utješiti u tom trenutku, mada je to bila slaba utjeha. Tražio je znakove nekadaš-nje ljubavi, ali ih nije bilo. Čak ako je nešto i ostalo, ona je to vješto skrivala. Na sebi je imala oklop koji nije mogao ukloniti. Ogradila se zidovima koji su bih neprobojni. Izgubio ju je,

zaključio je s porazom. Bila je to bolna spoznaja. Nade više nije bilo i nije mogao dopustiti joj da se rasplamsa. Ona je na njega gledala kao na nekog neprijatelja. Sve protekle godine živio je za njihov susret, vjerovao je da će se dogoditi čudo, čekao je samu nju, ali... Nije to čekanje imalo smisla, ali isto tako nije mogao zamijeniti je drugom ženom. Srce nije mogao prevariti. Volio ju je dugo, jako, previše snažno da bi tu ljubav čak i vrijeme ubilo. Nije mislio da druga može biti poput nje. Na ovom otoku doživio je toliko radosti, ali i tuge. Sve je bilo povezano samo s njom. Neće odustati, znao je da nikada neće. Pronaći će način da dopre do nje. Ako ga je nekad toliko voljela, trebalo je barem malo ljubavi ostati u njoj. A možda je ona nije ni bila svjesna. Hvatao se za slamku, za slabašnu nadu, a i to je bilo mnogo bolje od onog što je imao prije kratkog vremena. Svi njegovi vršnjaci imali su odraslu djecu, a on se još uvijek zanosio poput dječarca čekajući svoju ljubav. Čekao je Amy, samo nju je čekao, a ako nju ne bude imao, nije želio nikoga. Otišao je do svoje kućice. Ona je bila pusta otkada je Amy otišla. Ako ikada dođe u nju, sve će shvatiti. Svi zidovi bili su prepuni njezinih portreta. Na njima je jasno mogao vidjeti njezino odrastanje, sazrijevanje, vidio je kako se dijete pretvara u ženu. Bio je zadivljen. Prišao je posljednjem portretu. Amy je bila drugačija. Lice joj je imalo izraženije i oštrije crte te kao da je nestalo onog djetinjeg izraza koji je tako obožavao. Njezine sive neobične oči oduvijek su bile njegova inspiracija. U njima je vidio sve ono što je ona osjećala, barem je nekada tako bilo. Tamna kosa, prelijepo lice, tijelo kakvo su samo sirene imale, sve je to bila ona i nije bilo ni čudno što je potpuno izgubio glavu za njom. Odložio je portret. Koliko je večeri proveo promatrajući je? Bezbroj. Odavno ih je prestao brojati. Kad je malo bolje razmislio, uvijek je promatrao taj oltar ljubavi, nju, i maštao je o svemu onom što je moglo biti, ali nije bilo. Je li tako trebalo biti? Ako jest, znao je da će se pokoriti sudbini. Najvažnije je da je ona bila tu. Nije smio biti nametljiv, ali je bio. Želio je svaki trenutak provesti s njom iako ona to nije željela. Nadao se

da će se sve promijeniti. Što je drugo i mogao? Nije ga moglo održati ništa drugo osim nade koja je to i činila cijelo proteklo desetljeće. Kako da dopre do nje? Na koji način? Trudio se pokušati sve, ali je nailazio na nerazumijevanje. Želio joj je tog dana reći istinu, ali mu ona to nije dozvolila. Nije ju zanimalo. Na neki ju je način i razumio. Ona je okrenula novi list. Preboljela ga je ih je uvidjela da joj i nije značio onoliko koliko je nekad mislila da mu znači. Nestala je njezina ljubav i trebalo se dogoditi čudo da se ona ponovno vrati. Sve je bilo potpuno drugačije od onog što je nekad bilo. Koliko god se s tim teško pomiriti, ništa mu drugo trenutačno nije preostalo.

Kad je njezin otac izišao iz bolnice, Amy je bila sretna. Imali su priliku razgovarati i kao da su se trudili nadoknaditi sve ono što su propustili tijekom vremena. Oboje su shvatili da ih tvrdoglavost nikamo nije odvela i nekadašnja bliskost pomalo se uvlačila u njihov život. Tog dana otac ju je promatrao.

-Znaš li koliko sam ljut na tebe, ali sam ujedno i ponosan? - upitao ju je.

-Ista si kao ja - pokušao joj se osmjehnuti. -Jesam - Amy je rekla. -Naslijedila sam tvoju tvrdoglavost - priznala mu je. -Mislio sam da se nećeš usuditi otići onako kako si otišla.

Znaš li koliko sam se bojao? -upitao ju je. -I ja sam - Amy mu je priznala. -Ali se ni za što ne bih

usudila vratiti pognute glave. To ti zadovoljstvo nikada ne bih priuštila - priznala mu je.

-Nisam ti trebao braniti da ispuniš svoje želje, mislim na Bena... - zastao je.

-To je prošlost. Dobro si postupio. Ovako sam izgrađena osoba. Znam što želim i ni o komu ne ovisim. Ovaj otok je lijep, ali ne pruža mogućnosti koje meni trebaju. Ipak sam uspjela - rekla je ponosno.

-Znam - otac je zatvorio oči. -Znaš, bio sam nepravedan i prema Benu - priznao joj je.

-On te je volio, a ja sam stao između vas - iako su je njegove riječi pogodile do same srži, Amy se pokušala pribrati.

-Bila je to mladenačka zanesenost - slagala mu je. Željela je umiriti njegovu savjest. Nije znao što je ona sve

osjećala, a bolje je i da ne zna. Njemu je trebao mir, a ne uzbuđenje. Upravo je zbog toga i željela zaboraviti svu prošlost i sve ono što je proživjela.

-Spava mi se - otac je rekao. -Idem u šetnju - Amy je ustala. Pogledala je u oca. Oporavljao se. To ju je silno radovalo. Gotovo se užasavala pomisli da se moglo dogoditi ono najgore. Na sreću, nije se dogodilo. Imali su priliku razgovarati, ispraviti prošlost, a to je željela iskoristiti do maksimuma. Kad ode s otoka, i vratit će se, znala je da će tako biti. Ništa je više nije sprječavalo da to učini. Otišla je u šetnju. Trebala je razbistriti misli. Nakon puno godina bila je sretna. Na neki način to je bila istina. Nije to bila potpuna sreća i njezina ženstvena strana nije bila zadovoljena, ali je bila kći, a tu ulogu je zapostavila, no na to je jednostavno bila prisiljena. Da je mogla vratiti vrijeme, drugačije bi postupila. Bila bi strpljivija, ali njezina mladost to nije mogla podnijeti. Prošlost se nije mogla promijeniti, ali je mogla budućnost. Ni sama nije bila svjesna da je došla pred Benovu kuću. Osmjehnula se i zastala. Nije ga trebala izbjegavati. Znala je da je on odigrao jako veliku ulogu u životu njezinih roditelja. Samo će ga zamoliti da ne dira u osjećaje, a to je bilo jedino ispravno. Odlučno je zakoračila i pozvonila na njegova vrata.

-Tu sam - Ben se gotovo niotkud stvorio pored nje. -Zar se nešto dogodilo tvojem ocu? - upitao ju je uplašeno. -Ne - Amy je rekla tiho. -Išla sam u šetnju, a put me nanio ovamo. Nije li to čudno?

- osmjehnula mu se. -Da - Ben je pokazao na stol koji se nalazio u sjeni.. -Najbolje bi bilo da sjednemo u vrt, ako imaš namjeru

ostati - blago je rekao. Amy je neodlučno zastala. Ton njegova glasa nije joj se nimalo sviđao. Želio je nešto postići tom blagošću

i kad ga je pogledala, shvatila je da je to istina. -Samo sam ti se htjela javiti – priznala mu je. -Ovdje čovjek

nema mnogo prilike s nekim se družiti. Amy - izgovorio je njezino ime na način na koji je to nekad činio. Amy se trgnula. Imala je dojam da je nestalo onih deset godina razdvojenosti. Samo što ga ona nije molila za ljubav. A to ju je godinama proganjalo. Ta ista ljubav bila je i njezino prokletstvo.

-Žao mi je - Amy je slegnula ramenima. -Ja doista želim popraviti naš odnos, ali mi se čini da je sve ovo preuranjeno. Nekako nisam spremna - iskreno mu je priznala. -To te ne bi trebalo spriječiti da sjedneš - Ben joj je uputio osmijeh kojem je bilo teško odoljeti.

Taj je osmijeh obožavala u tom trenutku, a i prije, bolje rečeno oduvijek. On je u njoj budio ljubav koja je deset godina bila uspavana, negirana i koju je ona pokušavala umanjiti na sve moguće načine.

-Molim te - rekao je molećivo. Amy je pristala. Što je drugo i mogla? Nije odoljela, a to ju

je ljutilo. Nekako je željela pružiti mu ruku prijateljstva i barem donekle vratiti onu bliskost koju su nekad imali. Nikada joj neće to u potpunosti poći za rukom, ali djelomično bi i moglo, a ona se upravo tome nadala.

-Idem po limunadu - Ben je krenuo u kuhinju. Naravno, namjerno ju je želio ostaviti u vrtu. Nije htio da ona vidi sve te silne portrete koje je imao u svojoj kući. Ako ih ikada vidi, shvatit će. Jesu U zamijenili uloge? Nekad je ona njega molila za ljubav, a on je teško odolijevao iskušenju da tu učini. Bojao se da bi je na taj način samo otjerao od sebe i samo to ga je sprječavalo da joj se u potpunosti ne otvori.

-Evo me - rekao je kada se vratio s limunadom. Amy je kimnula glavom. -Pripremljena je upravo onako kako si je nekad pila. To

nisam zaboravio - sjeo je nasuprot njoj. Promatrao ju je. Imala je tako prekrasne oči, one koje su ga

proganjale godinama. Što je ostalo od njezine ljubavi? Je li je ona ugušila ponosom ili ju je negirala?

-Hvala - Amy je rekla tiho. Uzela je žličicu i promiješala limunadu. Nekad su ovako znali satima sjediti. Razgovarali bi o svemu, dodirivali su se svih tema, a Amy je najviše zanimao život izvan otoka. Nekad je tako bilo. Sada vanjski svijet njoj nije predstavljao nikakvu tajnu. Upoznala je sve njegove okrutnosti.

-Kako si se uspjela školovati? - Ben ju je upitao. -Imala sam novca za nekoliko tjedana. U međuvremenu

sam tražila posao. Radila sam sve što mi je bilo ponuđeno. Čuvala sam djecu, čistila urede, radila kao konobarica, kao pomoćnica u kuhinji i nekako sam uspijevala sastaviti kraj s krajem. Nekako mislim da mi je u tome pomogla i moja skromnost na koju sam navikla ovdje na otoku. Tako malo mi je trebalo, ali je život izuzetno skup. Uspjela sam i... - zastala je.

-Da, jesi. Bila si zadivljujuće uporna - priznao joj je. -Jesam. Da sada sve ono trebam proživjeti, mislim da ne

bih imala snage za toliko borbe. Onda nisam imala izbora, a sada ga imam. Uživam u plodovima svojeg rada. Ovo je moj prvi odmor. Nakon toliko godina besposličarenje me ubija. Ne znam kamo bih sa sobom i samu sebe primoravam da odgodim sve poslove. Ima vremena za njih. Ne želim biti napeta, ne ovdje.

-Razumijem. Kod nas je situacija potpuno obrnuta. Ja sam iz grada pobjegao ovamo, a ti si učinila upravo suprotno. Ovaj otok ima magičnu ljepotu. Kad odem u grad, jedva čekam da se vratim. Ne bih mogao živjeti bez njega - priznao joj je.

-I ja sam tako nekad mislila. Nedostajao mi je, ali... - napravila je grimasu.

-Ta tvoja tvrdoglavost! - Ben ju je ukorio. -Pobjegla sam od tebe - Amy mu je priznala. -Svađu s ocem

nekako bih i riješila, ali tvoje odbijanje nisam mogla podnijeti. Ono me je dotuklo. Uništilo je sve moje snove. A toliko sam te voljela da sam mislila da ću umrijeti od te ljubavi. Zanos, snovi, sve je bilo uništeno. Kada sam otišla s otoka, samo sam željela biti

što dalje od tebe - priznala mu je. Znala je da on zna da je to istina. Svojim riječima ništa nije otkrila. On je i te kako znao da joj je stalo. Da, znao je za prošlost, ali nije za sadašnjost.

-Kakav je osjećaj sve ostaviti? Zar to ne donosi prazninu? Meni je poznato da je to obično tako. Ah ja sam imao sreću da si ti moju prazninu popunila...

-A ja sam imala nesreću da sam te poznavala - Amy je kruto rekla. -Zašto to misliš? - upitao ju je.

Promatrao je njezine ruke. Bile su njegovane i nježne pa kad je pomislio na to kakav bi osjećaj bio da ga ona miluje njima, zadrhtao je. Trebao se kontrolirati, ukorio je samog sebe. Ako ona primijeti što se s njim događa, pobjeći će. Neće joj biti prvi put, to nikako. Nakon svega onog što je proživjela očito je bježala od osjećaja koliko god su je noge nosile. Što bi učinio kada bi mu sada otkrila da ga voli? Trudio se kontrolirati te svoje misli, ali mu je to teško polazilo za rukom. Sanjao je o njoj godinama i samo o njoj je mislio. Stajala je pred njim, lijepa poput priviđenja i samo je trebao posegnuti rukom da je dotakne. Kad bi to učinio, otišla bi. Podigla bi još jednu prepreku između njih, a on je vidio da su se neke od njih srušile. To ga je silno veselilo.

-Pa, eto... Mislim - Amy je prošaputala. -Ljubav koju sam prema tebi osjećala.... Ne želim misliti o

tome - prekinula se. -Što sada osjećaš? - nije odolio, morao ju je to upitati. -Što osjećam? - pogledala ga je u oči. -Osjećam da je moj

trud uzaludan i da nikada više nećemo biti ono što smo nekad bili - priznala mu je.

Doista je to i mislila. On joj je ukrao srce i trebala ga je natrag.

-Očito se ne trudiš dovoljno - Ben je rekao. -Možda ne želim. Neke sam stvari raščistila sama sa sobom. Sada ne želim griješiti ondje gdje sam nekad griješila.

-Postoji li netko koga voliš? - upitao ju je. Trgnula se. Pogledala ga je u oči. Teško je bilo obuzdati sve one riječi koje je

mogla izgovoriti. Da, postojao je netko koga je voljela, i to godinama. Zar je bio slijep? Ili je ona vješto skrivala svoju nutrinu? Što je od toga bila istina? Činilo joj se da je ovo posljednje u pitanju. Ako muškarac ne vidi ljubav u ženinim očima, to može značiti samo jedno, da je ne traži. Da, to je bila istina.

-Uvijek netko postoji - Amy je neodređeno rekla. -Srce se ne daje olako, ali kada se da, nema povratka.

Ustala je. Pogledala je u njega. Sjedio je skamenjeno. Ne, nije shvatio. A trebao je. Mogao je shvatiti njezine riječi, ali on kao da se bojao to učiniti. Nije imalo smisla nadati se. Nada je posljednje što bi netko trebao izgubiti, ali ona jednostavno nije imala razloga gajiti je, ali nije postojao način da ona umre u njoj.

I V.

idućih nekoliko dana Amy nije vidjela Bena. Otišao je u grad. Imao je još jednu izložbu i ona nije bila odveć sretna zbog njegove odsutnosti. Iako je mislila da će se osjećati

drugačije, ipak je osjetila prazninu koju ni sama nije znala objasniti.

-Dao bih novčić za tvoje misli - otac je stajao pored nje. -Ne vrijede toliko - Amy mu se nasmiješila. -Ne vrijede

ništa, a kamoli novčića - pokušala ga je zavarati. Otac je sjeo pokraj nje. Promatrao ju je. Ništa nije moglo promaknuti njegovu pogledu. Znala je kako on može skidati jedan po jedan sloj duše. Pored njega se osjećala onako kako se osjećala prije deset godina. Bio je moćan, jak kao stijena, ponosan i nikada nije gazio svoju riječ. Oporavljao se bolje nego što je to itko od njih očekivao.

-Ben mi se javio - rekao je nehajno. Bila je to samo maska iza koje se skrivalo mnogo toga. Znala je prepoznati iskrice u njegovim očima. Bio je zabrinut, a to nije pokazivao.

-Što ja imam s tim? - upitala ga je. -Kada si otišla s otoka, bila si dijete. Imam osjećaj da si se

vratila kao još veće dijete. -Na što misliš? - Amy je bila zapanjena. Ako ga je i

razočarala, nije to učinila svjesno. Što je on od nje očekivao? Koliko je visoko postavio ljestvicu tih svojih očekivanja? Ona očito nije dosegnula ni najmanju razinu, a kamoli nešto više od toga.

-Ti uporno ne želiš vidjeti ono što je očito - prekorio ju je. -Ne razumijem - Amy je doista grcala u nerazumijevanju. -Ja nisam taj koji bi trebao ispravljati tvoje pogreške. To

sama moraš učiniti. Spusti se na zemlju. Odbaci ljutnju i ponos. To je ono što bih ti savjetovao u ovom trenutku.

-Zar to nisam učinila? - upitala ga je. -Nisi - otac je jednostavno rekao.

U

-Imao sam mnogo godina za razmišljanje. Nekad si voljela Bena, a gdje je sada ta ljubav? - upitao ju je. -Nisi li se klela da će ona vječno trajati? - nastavio je sa svojim pitanjima.

-Kamo vodi ovaj razgovor? - upitala ga je. -Sama to otkrij - otac je ustao. Pogledao ju je sa

sažaljenjem. - Želio joj je pomoći, ali ona to nije dopuštala. Želio je to

isto i s Benom, ali su oboje bili tvrdoglavi poput mazgi. Ben je mislio da ga ona ne voli, ona je mislila da je Ben nikada nije ni volio, a oboje su izgarali od ljubavi. Bili su poput dvoje ljudi na različitim obalama rijeke. Ona je mislila da je porušila sve mostove koji su je vodili do druge obale, ali to nije bila istina. Čak i da jest, mogao se sagraditi novi. Bilo mu je žao mnogih postupaka i trudio se ispraviti barem neke, ali dok ona ne shvati što osjeća, bio je nemoćan.

-Čemu tajne? - upitala je oca. -Za mene to nije tajna, ali za tebe? - osmjehnuo joj se

zagonetno. -Kažu da sudbina uvijek pronađe put koji je zacrtala.

Možemo skrenuti s tog puta, lutati puteljcima, ali ćemo kad-tad doći do cilja.

-Oče - Amy je ustala. -Misliš li na Bena? - upitala ga je. -Mislim na sve - neodređeno je rekao. -Tvoj put je bio dug.

Odvojila si se od doma, od svojih korijena, a poznavajući te, znao sam da se želiš vratiti. Ovaj otok je tvoj život. Nigdje ne možeš biti tako sretna kao na njemu. To sam trebao vidjeti prije deset godina, ali nisam vidio. Za tebe sam želio mnogo više od onog što sam ja imao. Ništa te moje želje ne vrijede. Ljudska sudbina ucrtana nam je samim rođenjem. Kada bi shvatila da je tvoja sreća ovdje, na otoku, sve bi ti postalo jasno.

-Imam posao, ljude s kojima radim. -Ja sam rekao što sam mislio - otac je otišao. Amy se nije

mogla ni pomaknuti. Što joj je otac želio reći? Da je Ben voli? Nije

li on bio taj koji se protiv njihove ljubavi borio na sve moguće načine? Što se promijenilo? Kako? Na koji način? Ako ju je Ben volio, nije li on to sam trebao reći? Ona je bila direktna kada je priznala svoje osjećaje. Ništa nije skrivala. Iako ju je odbio, opet bi to ponovila, ali na sasvim drugačiji način. Prije je mislila da tako treba postupiti. Slijepo je nudila sve vrijedno što je imala, a sada bi bila mnogo opreznija.

-Zaboravio sam ti reći da Ben ima izložbu na otoku. Za dva dana se otvara. On večeras dolazi... - nakon što je to izgovorio, otac je otišao. Voljeti u tišini, patiti u samoći, je li to bila njezina sudbina? Ben se nije ženio? Zašto? Pazio je i on, promatrao ju je kao što je to nekad činio. Ah sada je bila odrasla i nije podnosila taj njegov pogled. On kao da ju je podsjećao na sve ono što su mogli imati, a nisu imali. Ustala je. Prišla je ogradi i naslonila se na nju. Pogledala je u more. Više nije bilo čežnje u njezinu pogledu. Znala je sve što se nalazi iza te nepregledne morske površine. Upoznala je sve čari velegrada, ali je one nisu učinile sretnom. Više je sreće osjećala dok je stajala naslonjena na ogradu nego svih proteklih godina. Na neki način nije mogla poreći svoju sreću. Nije sve bilo onako kako je željela, ali je bila sretna. Pomirila se s ocem, izgladili su odnose. Oporavljao se, a to je značilo da ima vremena ispraviti prošlost. Razmišljala je o povratku u grad. Ta joj se ideja sve manje sviđala. Nekako je ovdje pronašla mir koji je izgubila prije toliko godina. Iako nije željela otići na izložbu, otac je bio toliko oduševljen da mu jednostavno nije imala hrabrosti odbiti tu molbu. Naravno, želio je ponosno prošetati s njom kroz mjesto. To mu je zadovoljstvo bilo uskraćeno godinama.

-Ovo je velik događaj - otac je rekao. -I ni za što ga ne bih propustio. Ben mi je poput sina - rekao joj je.

-Dobro - Amy nije imala izbora. -Idem se samo spremiti - rekla je ocu. -Vraćam se za nekoliko minuta - obećala mu je.

Nije vidjela njegov značajni pogled. Da jest, možda bi drugačije postupila. Kad je došla u sobu, Amy je pogledala ono malo odjeće što je ponijela sa sobom. Odjenula se. Već se dugo

nije šminkala, a u tom trenutku imala je potrebu naglasiti sve ono što je bilo lijepo na njezinu licu. U samo nekoliko poteza naglasila je ono što je željela. Kad je sišla, otac ju je ponosno promatrao.

-Ovo je poseban dan - rekao je. Trebalo im je samo deset minuta da stignu na izložbu. Ben ih je dočekao na ulazu. Osmijeh mu je bio širok, a odavno takav nije vidjela na njegovu licu.

-Svi ste ovdje - rekao je sretno. -Ova izložba bez vas ne bi imala smisla – rekao je. Nije skidao pogled s Amy. Znao je da će se ona iznenaditi.

Jedan dio izložbe bio je posvećen njoj. Ako ne shvati ono što joj je on želio reći, onda doista ne bi imalo smisla više pokušavati.

-Na raspolaganju sam vam - Ban je uhvatio pod ruku njezinu majku. Vodio ih je iz prostorije u prostoriju. Kad su ušli u onu u kojoj su se nalazili samo Amyni portreti, Amy je zastala kao da je naletjela na nevidljiv zid. Sve se tu jasno vidjelo, od prvih dana njihova susreta pa sve dok nije otišla. Okrenula se. Vidjela je novi portret, sebe u sadašnje vrijeme. Odmahnula je glavom. Po-gledala je u Bena.

-Nije li ovo opsesija? - upitala ga je tiho. -Ne, nego inspiracija - priznao joj je. -Što želiš postići ovime? - upitala ga je. Pogledala je u oca i

majku. Oni su se divili svim slikama. Bili su tako ispunjeni pono-som da to nije ni mogla opisati riječima. Za njih je ovo bio velik događaj, a za nju veliko poniženje. Što joj je Ben želio dokazati? Zar je mislio na taj način ispraviti prošlost? Kad je vidio njezin ljuti pogled, uhvatio ju je za ruku i poveo sa strane.

-Nisam ti dala dozvolu da ovo učiniš - rekla je kiselo. -Nisam je ni tražio - Ben je hladno rekao. -Ako se želiš iskupiti za prošlost, onda ih skini - rekla je

ljutito. Ben je promatrao vrhove svojih cipela. Nadao se, ali je ona

uništila tu njegovu nadu. Umjesto da bude sretna, ona se ponašala kao da je izvan sebe od bijesa.

-Boginju treba izložiti. Ljudi joj se trebaju diviti - rekao je

oklijevajući. -O! - Amy je stala ispred njega. -Kako dojmljivo! Ja nisam

osoba koju bi se ovime moglo fascinirati. Što si želio postići? -upitala ga je. -Nije li to očito? - Ben ju je upitao. -Meni nije. Doista nije - rekla je bijesno. -Htio si udovoljiti

mojim roditeljima. Da, sada mi je jasno. Obasipao si ih mojim portretima da bih im manje nedostajala...

-Potpuno pogrešno. Ovo su moji portreti. Nijednog se nisam odrekao, nijedan nisam prodao. Nikada to ne bih učinio. Ti si za mene... - zastao je.

-Što? - Amy ga je upitala. -Što sam ti ja? Ona koja ti je rekla da te voli? Očito sam bila jedina koja je to učinila pa sada ovako preuveličavaš. Idi do vraga! - izišla je. Bila je toliko bijesna da to nije mogla opisati riječima. Osjećala se iskorištenom, izdanom po drugi put. Da, upravo tako se osjećala. Ako joj je tim portretima nešto htio reći, ne bi li bilo logičnije da je pokušao upotrijebiti riječi? Ali ne. On ih je koristio samo kada ju je odbijao. Neka ide do vraga, pomislila je. Vratila se natrag i prišla roditeljima. Nije ni pogledala u Bena.

-Idem kući - rekla je tiho. -Idi - otac je sretno rekao. -Nas će Ben odvesti. -Naravno. Ionako ste na njega navikli. Ja ovdje nisam bila, a

on je bio sve ono što sam ja trebala biti - otišla je a da se nije ni okrenula. Umjesto da pođe kući, otišla je na plažu. Oči su joj bile pune suza. Željela je otići s tog otoka. Osjećala se zarobljenom i što je bilo najgore, nemoćnom. Ljubav u njoj kao da se namnožila i sve je manje imala snage boriti se protiv nje. Samo joj ponos nije dopuštao da mu opet sve prizna. Nije željela doživjeti poniženje koje je već jednom doživjela. Trebala je pobjeći, a to joj sigurno ne bi bio prvi put. I učinila bi to da joj se otac oporavio u potpunosti. Bio je na dobrom putu i njezin ponovni odlazak ne bi, dobro podnio. Toga se najviše i bojala. Koliko god da je za sebe voljela misliti da je hrabra, to nije bila. Gubila je bitku koju je

vodila protiv svojeg srca. Ono je bilo u blizini onog što je voljelo i pokazivalo je izdajničke znakove popuštanja. Bila je najviše ljuta na sebe. Trebala je znati da će se ovo dogoditi. Sva njezina borba bila je uzaludna. Trudila se sve protekle godine, i imala je dojam da je sav trud bio uzaludan. Ne, nije ona uspjela zato što se zainatila ocu. Željela je Benu pokazati da je pogriješio kada u je odbacio. To ju je slomilo. Srce joj je bilo ugaženo. Ponos joj je jedini preostao i on ju je tjerao naprijed. Postigla je što je željela, a što joj je to značilo? Zauzvrat je dobila prazninu, osjećaj da nije sretna i da je žena u njoj zatomljena do krajnjih granica. Nije željela o sebi razmišljati na taj način. To nikada nije činila do tog trenutka. Pobjedu je pretvarala u poraz, a to je bilo nedopustivo. Hodala je dobro poznatim uvalama.

Amy - čula je Benov glas. Nije se ni trgnula. Očekivala je da će je potražiti. Mnogo toga između njih je ostalo nedorečeno. Što god da je želio, on će ipak reći svoje želje.

- Pobogu - promrmljala je sebi u bradu, nastala je i okrenula se prema njemu. Išao je prema njoj sigurnim korakom. Željela je, htjela je vjerovati da su ga osjećaji doveli k njoj, ili bi to bila još veća pogreška od one koju je počinila.

- Prestani me pratiti - rekla je ljutito. - Amy - napravio je tako tužan izraz lica da ona nije mogla

odvojiti pogled od njega. - Možemo li razgovarati? - upitao ju je. - O čemu? - stavila je ruke u džepove. Između nas je sve

rečeno prije deset godina. Nisa li u pravu? - Nikada mi nećeš oprostiti što sam te odbio? -upitao ju je. Oprostila sam ti to odavno. Ali ti ovo ne mogu oprostiti.

Zašto me pratiš? Zašto me zbunjuješ svojim ponašanjem? Samo te ne želim susretati. Kako to ne shvaćaš? Idi do vraga ti i svi oni portreti! Što si njima želio pokazati? Da sam lijepa samo kao model i u tome je sva moja vrijednost? To možda imponira mojim roditeljima, ali se ja osjećam poniženo. Pobjegla sam od tebe, a to sam učinila s razlogom. Vratila sam se zbog svojih roditelja, a

ne zbog tebe. Ne želim te u svojoj blizini. Ako si mi ikad nešto značio... - zastala je. Nije znala kako da nastavi rečenicu. Jednostavno je ostala bez riječi. Vidjela je koliko njega boli sve ono što je rekla, ali je na tu bol trebala biti imuna, no nije bila. Željela ga je otjerati od sebe da ne dođe u iskušenje. To prokleto iskušenje bilo je veće od bilo kojeg za koje je znala. Deset godina? Previše vremena, a ona je sve to vrijeme prolazila samo pakao. Nije željela njegov nastavak, nego kraj. Tonula je u zamku osjećaja. A mislila je da će sve proći na drugačiji način. Mrzila je sebe zbog slabosti koju je prema njemu osjećala. Zar će vječno patiti zbog neostvarene ljubavi?

-Sada ti ne značim - Ben je ustuknuo. -Misli što ti paše - Amy je planula. Bila je toliko bijesna na

sebe da bi izgovorila mnogo toga samo da ga povrijedi. -A to je očito istina - rekao je tužno. -Istina je ono u što mi

vjerujemo da jest i ništa drugo. Ovo proganjanje nema smisla. Ako si željan društva, onda otiđi do grada. Ondje ga možeš imati napretek. I ja ću to učiniti što prije. Imam dojam da je ovaj otok premalen za nas oboje.

-Bila si dovoljno jasna - Ben se nije ni pomaknuo. -Nadam se da jesam - rekla je ljutito. -Kopaš po prošlosti, a

ja je nastojim zaboraviti. Ne želim se sjećati vremena kada sam bila glupa i naivna. Na sreću, bio si toliko pametan da to ne iskoristiš. Što bi se dogodilo da si drugačije odlučio? Umrla bih od razočaranja - uzdahnula je.

Ben se samo okrenuo i otišao. Amy je osjetila kako joj suze klize niz lice. Prinijela je ruku usnama. Znala je da je pokvarila sve ono što je između njih moglo biti. No, i to je bilo bolje od mučenja koje nije prestajalo. Jednostavno je došlo vrijeme da ona shvati kako mora nastaviti živjeti bez njega onako kako je to činila sve protekle godine. Odgurnula je nogom kamenčić. Sjetila se da je to često radila dok je bila malena. To ju je izuzetno zabavljalo. No, u tom trenutku nije u tome pronalazila zadovoljstvo. Nije bila sretna i ni u čemu nije mogla pronaći ono što je nedostajalo

njezinoj nutrini. Pekla ju je savjest zbog svih izgovorenih riječi. Govorila je jedno, mislila drugo, ali... Ništa nije bilo onako kako je trebalo biti. Razočaranje je postajalo sve veće i veće. Kad je došla kući, majka i otac su bili ondje.

-Vidjela si koliko je Benu stalo do tebe? - majka ju je upitala.

-Nisam - Amy je odgovorila. -Te slike nemaju nikakvo značenje.

-Amy - otac joj se obratio. -Da se potrudiš, vidjela bi ono što samo ti ne vidiš - rekao je glasom koji je još uvijek odražavao čuđenje.

-A što to ja ne vidim? - Amy je planula. -Benu je stalo do tebe. Koliko bi još znakova trebala vidjeti

da to shvatiš? Na koji bi ti način to trebao pokazati? - upitao ju je oštro.

-Znam ja što vi želite - Amy je rekla. -Ako se ja udam za njega, bit ću pored vas. Domišljato, i to jako. To vam doista moram priznati. Neće to tako biti - rekla je ljutito.

-U kakvu te je osobu svijet pretvorio? - majka je podbočila ruke.

-Ne razlikujem se od ostalih. Nisam onoliko naivna koliko sam nekad bila. Kako to da ste najednom na Benovoj strani, a nekad vam nije odgovarao? Sila vas je natjerala da promijenite mišljenje. Sada sam postala toliko loša da je i on dobar za mene iako nekad nije bio! - bjesnjela je.

-Amy - otac ju je upozorio. -Mi nismo promijenili mišljenje. Ono je ostalo isto. Kad je Ben došao prije deset godina i rekao nam što osjeća prema tebi, zamolili smo ga da pričeka. Volio te je onoliko koliko si i ti njega voljela. Želio je brak onoliko koliko si ga i ti željela, ali sam ja bio taj koji je želio da to odgodite. Nisi znala istinu. Ja nisam želio da je saznaš. Mislio sam da je pametnije da odeš na školovanje pa da onda oboje budete sigurni u svoju ljubav. Pogriješio sam. Prekasno sam to shvatio. Nije te odbio zato što te nije volio, nego zato što sam ja to tražio od njega.

Godinama čeka tebe, Amy. Živio je za trenutak kada ćeš se vratiti. Bio je toliko obziran da nije nasrtao. Znao je da nikoga nećeš moći voljeti kao što si njega voljela i imao je pravo. Ni on nije poželio drugu ženu. Zar će mu život proći u čekanju? Bijesan sam na tebe. Ako su se tvoji osjećaji promijenili, a koliko te ja poznajem, to nije istina, onda bi trebala biti malo popustljivija. Ben ima neograničeno mnogo strpljenja, ali mislim da se bliži krajnjoj granici - otac joj je objašnjavao.

-Što je ovo? Poduka o ljubavi? - Amy ga je upitala. -Jedino što želim je da ti budeš sretna. To je sve što želim.

Ja sam spreman priznati svoju pogrešku, ali ti očito nisi. Ta tvoja prokleta tvrdoglavost uzrok je svim problemima. Kako si se samo usudila otići? Znaš li koliko sam premirao od straha? Mislio sam da bi se moglo dogoditi ono najgore, ali na sreću, nije. Da, Bena sam ja odgovorio od njegove ljubavi. On me nikada nije okrivljavao zbog toga, ali ti jesi. Dobio sam najmanje razumijevanja od osobe koja ga je trebala imati najviše. Ne sumnjam u tvoju ljubav, ali... Tvrdoglavost nikamo ne vodi. To si trebala naučiti. Dokazala si mi da si samostalna. To mi je jasno, a što svi mi imamo od toga? Jesi li sretna? Znam da nisi. Tvoje oči ne sjaje. Osmijeh ne dopire do njih. Tuga se ugnijezdila u tvojim grudima. Ne možeš ljubav zamijeniti poslom. Da se to može, svijet bi bio prepun sretnih ljudi. Ali nije, Amy. Nisi sretna. Ne zavaravaj se. Znam da je to istina. Idi do Bena i ako ti je stalo do njega, priznaj mu to - savjetovao ju je.

-Nikada - Amy je planula. -Jednom sam se ponizila, to nikada više neću učiniti. To je jedino što znam.

-Opet taj tvoj ponos - otac je ustao. -Idem se odmoriti. A i tebi bih savjetovao da iskoristiš vrijeme kako bih razmislila o svemu. Budi otvorena prema Benu. Ako ti nije stalo, reci mu - savjetovao joj je.

-Da, da, svakako - Amy je bila ljuta. Kad je on otišao, pogledala je u majku.

-I ti si sve znala? - upitala ju je.

-Da - potvrdila joj je. -Lijepo. Baš lijepo - Amy je ljutito izišla. Prva svađa, barem

nešto nalik na nju, opet je poremetila odnos s njezinim roditeljima. Novo saznanje ipak ju je dotuklo. Ona nije ni slutila istinu. Mislila je da ju je Ben odbio zbog nedostatka osjećaja, ali to nije bila istina. Bože, pomislila je u sebi. Zašto se baš to njoj moralo dogoditi? Deset godina uludo je bačeno. Ona nije vidjela ono što je bilo očito. Nije znala što je osjećao. On joj to nije ni priznao onako kako je trebao. Mislila je da ju je odao ocu, a on ju je išao zaprositi. Uzdahnula je. Kaos u njezinoj glavi postajao je sve veći i veći. U tom trenutku mnogo toga joj je postalo jasnije. Shvatila je što joj je želio reći svim onim portretima. Kazivao joj je koliko je voli, a ona? Optužila ga je za sve ono za što je bio kriv i za što nije. Bilo joj je žao, ali... Nije imala namjeru opet ga moliti za ljubav. Ako ju je volio, bio je muškarac, a to joj je onda trebao i pokazati. Ako nije... Nije znala što da misli ni kako da sve to shvati. Bilo je naznaka da mu je stalo, ah ih ona nije željela vidjeti. Isto tako je bilo i onih u kojima je pokazivao neodlučnost. Do vraga sve, pomislila je u sebi. Krenula je prema Benovoj kući. Ako bude imala sreće, bit će kod kuće, a ako ne bude, nije znala hoće li opet imati hrabrosti učiniti ono što je u tom trenutku namjeravala. Odlučila je sve staviti na kocku. To joj je jedino i preostalo. I njoj je bilo previše svega. Željela je čuti istinu i od njega. Kakva god ona bila, bila je bolja od onog što je proživljavala u tom trenutku. Trebala je prekinuti agoniju koju je proživljavala godinama. Ništa drugo nije bilo važno. Kad je pokucala na njegova vrata, čula je korake. Ben ih je otvorio. Kad ju je pogledao, oči su mu bile potpuno bezizražajne. To ju je zbunilo. Umjesto da bilo što kaže, samo je kimnula glavom. Propustio ju je.

-Moram te nešto pitati - rekla je kada je ušla. -To je neka novost - Ben nije skrivao ironiju. -Što god da

jest, ja jednostavno moram saznati istinu - rekao je ljutito. -Koju istinu? - Ben ju je upitao. -Što te zanima? - ponudio

joj je da sjedne, a onda je i on sjeo. -Što se dogodilo prije deset godina? - upitala ga je. -Na što misliš? - Ben je odglumio da ne shvaća, a znala je da

mu je sve kristalno jasno. - Nisam znala da si me volio... – Amy je zastala kada je to

izgovorila. -Mnogo toga ti nisi znala. Možda to nisi željela znati. Nije te

čak ni zanimao razlog zbog kojeg te odbijam jer si vidjela samo odbijanje. Bila si previše mlada da bi neke stvari shvatila. Naravno da sam te volio. Tko te ne bi volio onakvu kakva si ti bila? Znaš, nije samo tvoje srce bilo slomljeno, bilo je i moje. No, ja nisam pobjegao.

-Ali me nisi ni potražio - Amy je rekla. -Obećao sam tvojem ocu - Ben je rekao. -A nijedna me ljubav ne bi natjerala da pogazim svoje riječi.

Za mene si bila cvijet koji sam ja trebao promatrati i diviti mu se. Čuvao sam te za sebe i sanjao sam dan kada ćeš u potpunosti postati moja. Nikada to nisam dočekao. Nije nam bilo suđeno.

Amy je promatrala tugu na njegovu licu. Osjetila je kako joj se oči pune suzama. Zar je moguće da joj se to događa? Zašto? On ju je volio? To je zvučalo tako nevjerojatno. Ne samo da ju je volio nego je i on patio jednako koliko i ona. Dvoje zaljubljenih čekalo je svoju ljubav, patili su, a nisu trebali. On je dao riječ, a ona je zbog odbijanja i ponosa otišla. Došlo je do nesporazuma. Strašnog nesporazuma. Upitala se što sada.

-Nije - Amy je rekla. -Život nas je razdvojio - prošaputala je. -Još uvijek nije kasno - Ben je rekao. Amy je uzdahnula. Da,

bio je to lijep zaključak, ali... Što ako je bilo kasno? Što onda? -Sjećam se svakog trenutka koji smo proveli zajedno. Kad

sam te ugledao prvog dana, nisam mogao vjerovati. Bila si minijaturna boginja. A onda si odrastala preda mnom. Dijete se pretvaralo u ženu. A ta žena je mene voljela. To sam smatrao izuzetnom srećom. Znaš li koliko sam bio sretan kada sam otišao do tvojeg oca? Nada, sreća, ushićenje, svega je toga bilo u meni.

Ali rekao mi je da čekam. Imao je pravo, barem sam u ono vrijeme mislio da ima. Mislio sam da ću čekati godinu, dvije, ali... Ovoliko nisam mislio. Ja... Je li sva ona patnja bila uzaludna? -upitao ju je.

Amy se ugrizla za usnu. Gledala je pred sobom nekog sasvim drugačijeg Bena. Nije bilo nimalo arogancije u njegovim postupcima. Nije bilo nikakvih dvosmislenosti, nego samo čista iskrenost koja je proizišla iz tuge.

-Ne znam - Amy je slegnula ramenima. Bila je toliko uzbuđena da nije znala što da kaže ni kako da se ponaša.

-Ako sada ništa ne osjećaš, onda je sve bilo uzalud - rekla je tiho.

Nije ga mogla pogledati. Sve je stavila na kocku. Ponašala se onako kako je samoj sebi obećala da nikada neće. Opet je mogla biti odbijena, ali... Željela je znati istinu. To je silno željela. Nitko je u tome nije mogao spriječiti u tom trenutku. Barem je istinu zasluživala. To je bilo najmanje što je mogla dobiti.

-Što ti misliš? - Ben se nagnuo prema njoj. Oči su mu sjale. Osmijeh mu je titrao na licu.

-Ne mislim ništa. Svako moje mišljenje ispostavilo se pogrešnim. Želim znati istinu. Samo to želim - tvrdoglavo je ustrajala.

-Koga sam ja sve protekle godine čekao? - Svoju boginju. Šanse da je dočekam onako kako sam želio bile su vrlo malene. No, to me nije spriječilo da se nadam. I... evo nas... - rukom je okružio oko sebe.

-Sa sobom si odnijela sve ono što je bilo ljepo, što sam volio, ali to nije uništilo moju ljubav. Slikao sam te neprestano. U sjećanje sam prizivao svaku crtu tvojeg lica, Amy. Od tvojih portreta napravio sam hram koji je bio olakšanje mojoj duši. Gledao sam te i samo to sam mogao, gledati i maštati. Da, volim te. Iz dana u dan bio sam sve sigurniji da je to istina. Da nije u pitanju prava ljubav, ona ne bi opstala ovoliko dugo vremena. Nije kasno za nas, ja mislim da nije. Hoćeš li ubiti moju nadu kao

što sam ja ubio tvoju, bolje rečeno, bio sam prisiljen učiniti to? -Ja... - Amy je zamuckivala. -I ja tebe volim - rekla je tiho.

Čak nije znala ni je li on čuo. Možda jest, a možda i nije. Imala je osjećaj da je njezino srce vrištalo te riječi, ali nije bila sigurna je li ih izgovorila ih joj se samo pričinjalo.

-Što si rekla? - Ben joj se pribhžio. -Da te volim - Amy je ponovila. -Amy! - Ben je uzviknuo. -Moja Amy! - zagrlio ju je i

okrenuo oko sebe. Bio je sretan poput malenog djeteta. I ona je tu sreću dijelila s njim. Nasmiješila mu se. Takav sretni osmijeh nije godinama imala na svojem hcu. Srce joj je uzbuđeno lupalo. Nije li sanjala o ovom trenutku? Milijun puta ga je proživljavala i pokušala zamisliti, ah nije mogla ni dočarati toliku ljepotu.

-Da, tvoja sam - Amy je rekla. -To sam oduvijek i bila - priznala mu je. -Da sam znao koliko sam dugo trebao čekati tebe i sve ovo, pobjegao bih zajedno s tobom. Znaš li koliko sam puta požalio za tim? - upitao ju je.

-A ja sam žalila što nisam ostala. Ah sada hoću - rekla je šapatom.

-Volim te - Ben joj je dlanovima obuhvatio lice. -Kad si otišla, odnijela si i moju sreću sa sobom. Vrati mi je, Amy. Zaslužio sam je kao i ti. Nadam se da je patnja iza nas i da će moja vraćena sreća zauvijek ostati uz mene - rekao je tiho.

-Naravno da hoću - obećala mu je ono što je namjeravala obećati prije jednog desetljeća. Još uvijek nije mogla vjerovati da joj se to događa. Trebalo joj je mnogo dok nije vidjela ono što je bilo očito. Nije slijedila srce jer se bojala da će pogriješiti. Ali poslušala je ono što joj je otac rekao, ali i majka. Na sreću, Ben je potvrdio istinu, čekao ju je i ona se vratila. Zajedno s njom vratila se i njegova sreća, a to je on i želio.

Nikoga nije voljela kao njega. Nije ni mogla voljeti. Ako je

njihova ljubav bila toliko jaka da je odoljela svim iskušenjima tijekom jednog desetljeća, onda će biti i jaka da opstane sve do

kraja njihovih života. Prvi poljubac ponio ju je na krilima sreće na kojima će zajedno letjeti zajedno sa svim svojim snovima koji su se počeli ostvarivati, a to je bio tek početak, sretno je pomislila.

KRAJ

By glorij@