Kič – manifestacija neukusa ili lažnosti?

UREDNIKOVA RIJEČ

1

ŽIVO VRELO 6-2010

NKič – manifestacija neukusa ili lažnosti?

Novost koju je Drugi vatikanski sabor svojom obnovom unio u li-turgiju Crkve nije moguće ostvariti tek jednostavnim prihvaća-njem obredne forme slavljenja, nego postupnim prihvaćanjem

nove liturgijske paradigme. U staroj paradigmi slavlja svećenika se po-ticalo na osobnu duhovnu uronjenost u ono što vrši i izgovara (pobož-nost), dok se u obnovljenoj liturgiji od svećenika zahtijeva ars celebran-di, umijeće slavljenja. Svećenik slavitelj tako postaje služitelj Kristova otajstva u zajednici, a ne vršitelj obrednih čina pred zajednicom. Ovaj primjer prijelaza od osobne pobožnosti na slavljenički čin zajednice, sa-mo oprimjeruje razdaljinu koja stoji na liturgijskome putu obnove. Ako se od svećenika iziskuje umijeće slavljenja, onda je ta ista ars, prema ra-zličitosti liturgijskih službâ, potrebna i cijeloj liturgijskoj zajednici. Slavi-ti liturgiju jest umijeće, umjetnost koja ima zadaću u jednu zbilju sjedi-niti lijepo i istinito. U liturgijskoj je estetici riječ o nutarnjemu skladu, a ne tek o izvanjskoj ljepoti, koja se lako može prometnuti u puki i prazni estetizam. Zato je obrednost koja je ostala na razini manifestativnoga i izvanjski pobožnoga – unatoč tomu što se znade voditi visokim kriteri-jima estetike govora, estetike prostora, glazbe, umjetnosti – zapravo po-kazatelj kiča koji zasjenjuje autentičnost i istinitost vjere, zadovoljavaju-ći se prividnošću i dojmljivošću. Kič ne znači uvijek odsutnost estetskoga i lijepoga, nego nijekanje ili zasjenjenje istine. Najzavodljiviji je onaj kič koji se skriva iza »umjetnički lijepoga« i »originalnoga« izričaja, iza for-me, a da pri tom ljepota nije očitovanje istine i smisla.

Dosadašnji hod liturgijske obnove prošao je kroz mnoga nastojanja za »liturgijski lijepim« i »liturgijski pravilnim«, ali je, čini se, tek malo ostvareno u otkrivanju liturgijske istinitosti. Liturgiju, naime, još uvi-jek u velikoj mjeri doživljavamo kao obredno predočavanje ili pokazi-vanje Krista i njegova spasenja, ili kao obredni govor o Kristu, a sama zbiljnost (istinitost) Kristova otajstva kao da slavljem ne biva zahvaće-na i iskušena. Zato govor o kiču u liturgiji tek dijelom zahvaća područje umjetnosti kojoj se daje mjesto u liturgijskome prostoru. Govor o kiču otvara, prije svega, pitanje same istinitosti liturgije, njezine životnosti i autentičnosti. Ljepota doseže svoj vrhunac postajući transparentnošću Istine. Tek kad se »izgubi« u Istini, ljepota je ostvarila svoju svrhu. To je kriterij za »ljepotu« naših liturgijskih slavlja.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Liturgija između ljepote i kiča

AAko je danas umjetnost ‘način življenja’, sve čega se život dotakne postaje umjetnost i sve što je živo za suvremenu kulturu, biva pod-ložno estetskom sudu i ukusu. Tako široko, a istodobno suženo po-

imanje odnosa između umjetnosti i života, postaje nezaobilazni dio stila i kulture naše suvremenosti. Taj je način življenja, naravno, ishod razvoja tehnologije i komunikacije, dvaju ‘klasičnih’, ali i odveć važnih čimbenika razvoja kulture novoga doba, koji su stvorivši novu sliku svijeta i čovjeka, i s njime nove potrebe estetiziranja svijeta života, nametnuli kanon osje-ćanja kao sveprožimljujući princip koji je u stanju svemu dati novi duh privlačnosti i novo iskustvo bliskosti. Taj je civilizacijski preokret, mije-njajući čovjekov stav prema stvarnosti, a ne samo vrijednosni sud njego-va djelovanja, unio kreativni i emotivni tonalitet u gotovo sva područja čo-vjekova bivanja, oblikovanja i shvaćanja zbiljnosti. Doista, u našoj kulturi sve je umjetnički priređeno da bi bilo prihvatljivo; sve treba imati estetski naboj da bi bilo blisko; i u svemu je važan stil da bi bilo razumljivo jer, u konačnici, sve treba biti podređeno kanonu osjećanja.

Kult i kultura osjećanja Michel Lacroix u djelu Kult osjećaja s pravom tvrdi da je naša kultura hi-peremotivna. Emocija je postala predmetom štovanja, ali i tržišnom ro-bom koju se kupuje i konzumira kao i sve druge proizvode. Kult osjećaja vlada televizijskim programima, videoigrama, ritualiziranim spektakli-ma najrazličitijih vrsta. Potraga za emotivnim uzbuđenjima podjednako je važna u sportu i u spektaklu, u ekstazama brzine i ritma, u vibracija-ma emotivno nabijenih koncertnih događanja, u potrazi za alternativnim iskustvima onkraj uobičajenosti svakodnevlja. Ništa drukčije nije ni na području novih religijskih pokreta (New Age) gdje osjećaj svetoga po-staje pravi put otkrića božanskog u sebi i sebe u božanskomu. Čini se da je na kulturalnom obzoru današnjice nova slika čovjeka, satkanog od osjećaja, a ne od razuma, kao što je to bilo u razdoblju moderniteta.

Premještanje težišta s razuma na osjećaje važan je, gotovo ključni tre-nutak, koji objašnjava kulturalna gibanja naše suvremenosti. Stimulaci-ja osjećaja i manipulacija osjećajima glavni su motivacijski pokretač naše kulture i to toliko važan da je pokrenuo procese urušavanja nekih tradi-cionalnih žarišta zapadnjačke kulture. Izmijenivši, primjerice, oblik živ-ljenja vremena, posebno nedjelje – koja je postala »slobodno vrijeme«, a u svojoj ‘slobodi’ najprije bila izgubljena u »nedjeljnim neurozama« (V. Frankl) da bi potom bila utomljena u postmoderni kanon osjećanja – taj je model življenja uvjetovao stvaranje novih oblika obrednosti, posve usredotočenih na gratifikaciju, na zahvaćenost i prožetost »oceanskim osjećajima«. Takav je slučaj kod športskih i glazbenih ‘kultnih’ događa-

Liturgija u traganju za »plemenitom jednostavnošću«O liturgijskoj estetici pred kultom i kulturom osjećanja

Ivica Žižić

Premještanje težištas razuma na osjećaje

važan je, gotovo ključni trenutak, koji objašnjava kulturalna gibanja naše

suvremenosti. Stimulacija i manipulacija osjećajima

glavni su motivacijski pokretači naše kulture i to

toliko važan da je pokrenuo procese urušavanja

nekih tradicionalnih žarišta zapadnjačke kulture. Izmijenivši,

primjerice, oblik življenja vremena, taj je model

uvjetovao stvaranje novih oblika obrednosti,

posve usredotočenih na gratifi kaciju, na

zahvaćenost i prožetost »oceanskim osjećajima«.

3

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo66živo vrelo620102010

tike vezano je prvot-no uz teoriju o osjet-noj spoznaji, a potom, taj će pojam postu-pno bivati sve više ve-zan uz stil življenja, da bi u naše doba bio ‘pro-širen’ na sva područ-ja ljudskoga stvara-laštva ili pak ‘sužen’ u uske okvire, primjeri-ce razumije vajući este-tiku kao »umjetnost uljepšavanja«. Kobna je sudbina ovoga poj-ma da bude primjenjiv na sva područja i ujed-no da se u svakome od njih raspline. Više-značnost ipak nije sla-ba strana ovoga pojma. Ona u sebi sadrži tako-đer mogućnost iščita-vanja duhovne kvalite-te estetiziranja života, kako pokazuju neki no-viji teološki i filozofski nacrti; otvara moguć-nosti mišljenja kulture čovjekova življenja pod vidom kreativnosti i emotivnosti, a da pritom ne padne u zamku estetizma – kulta vanjštine.

Upravo je kanon osjećanja onaj preko ko-jega se kult vanjštine nametnuo ne samo širo-koj kulturi, nego i liturgijskoj praksi, odvodeći je daleko od njezine istine i pridajući joj značaj-ke izvanjske ceremonije sa svim efektima ko-je tvore svjetovni obredi. Čini se da mnogi pro-blemi današnje liturgijske prakse leže u lošem ‘estetskom stanju’ forme, koja se neuravnoteže-no kreće između duhovnosti pobožnih osjećaja i ceremonijalnoga estetizma, između odmaka od svega osjetnoga i pada u razmetljivu izvanj-skost. Primjera za jednu i drugu pojavu zacije-lo ima mnogo.

U želji da se stane uz bok svjetovnih obred-nosti, a ponekad i da se pokaže superiornost,

nja, gdje je na djelu omasovljena emocija kadra pružiti osjećaj pripadnosti, ushit ekstatičnih na-dilaženja i poniranja. Ništa manje značajni ni-su trgovački centri ili medijski spektakli, mjesta novih ‘hodočašća’ i ‘ceremonija’, koji očarava-ju uvijek novim scenarijima ponuda. Nije odveć teško prepoznati magijski karakter strategija nove religije konzumerizma (G. Ritzer), kao što je primjerice ritualna dispozicija shopping-cen-tra u kojem se produciraju iracionalni osjećaji sveopće sreće, kao što nije teško shvatiti njihovu efikasnost glede racionalno zadanih ciljeva pro-fita. No, ono što je zajedničko svim novim po-kušajima estetiziranja života jest dokinuti sva-kodnevicu sa svim svojim zadanostima u strogo organiziranom i racionaliziranom načinu života i uvesti u jednu novu, sveobuhvatnu stvarnost. Biti unesen u drugo stanje svijesti, u drugo sta-nje osjećanja, makar se radilo i o pukom privi-du, zacijelo je osnovni motiv na kojega se osla-njaju današnje svjetovne svetkovine.

Suvremene obrednosti, kao zrcalo kolektiv-ne svijesti, više su usredotočene na pokret nego-li na sabranost, više vrjednuju djelovanje nego-li kontemplaciju. Možda su time nanovo otkrile ono što su tradicionalne religijske obrednosti zaboravile, a to je da iskustvo izranja iz djelo-vanja. Osigurati snažan emotivni naboj, omo-gućiti osobno dioništvo i sudjelovanje, stvoriti globalnu atmosferu »dobroga osjećanja«, cilje-vi su koje ni jedan medij ne podcjenjuje, nego do u pojedinosti razrađuje sav simbolički po-tencijal tih danosti. Da se kultura emocija zao-dijeva obredom i da se time stavlja uz bok reli-gijskih obrednosti, a u mnogočemu ih i nadilazi, činjenica je pred kojom valja postaviti pitanje o »estetskom stanju« kršćanskoga bogoslužja, o njegovoj istini da uvede zajednicu vjerujućih u milosnu gestu Bogo-ljudske razmjene, da bu-de iskustveno blisko, a dostojanstvom ‘na visi-ni’ slavljenoga Otajstva.

Pred izazovima estetizmaEstetika, kako veli grčki izraz (aisthesis), izvor-no upućuje na osjetilnost. Tek kasnije će pojam estetike biti primijenjen na umjetnost i praktički izjednačen s umjetnošću. Moderno otkriće este-

Suvremeni kult osjećaja zaustavlja ‘slavlje’ na razini emotivnog doživljaja. (Rudolf Mirer)

NAŠA TEMA

4


nije slučajno da se ‘masovna’ liturgijska slav-lja događaju nerijetko na istim mjestima gdje se zbivaju i druge manifestacije svjetovnoga ka-raktera. ‘Sekularizacija’ liturgije, međutim, ni-je toliko stvar izmještanja liturgijskoga slavlja u ‘javni prostor’, koliko je problem sve veće pribli-žavanje liturgije spektakularnom načinu slavlje-nja, načinu kojeg zadaje sama kultura osjećanja, kultura pojavljivanja, nastupanja i izvođenja, zabavljačka kultura publike i izvođača, kultura pojavnoga i virtualnoga. Ako spektakl, koji do-minira estetskim prostorom današnje kulture, zadire i u samu liturgiju te je odvraća od njezi-ne istine i odvodi prema gratificiranju osjećaja mase, nije li za očekivati da će se pritom iskon-ski osjećaj vjere, koji se rađa iz vedrine susre-ta s Gospodinom u sakramentalnome slavlju

subjektivnih ili masovnih osjećaja, izrazom po-božnih misli ili zadanih projekata. Time sve više postaje predmetom različitih tendencija estetiz-ma o kojoj se god poziciji radilo: bilo da je riječ o spektakularnom ili pak o onom intimističkom – svagda je na djelu banalno estetiziranje obredne forme s ciljem »dobrog osjećanja«.

Čini se da je kult osjećanja, čijim punim plu-ćima današnja kultura diše, udahnuo i u kršćan-sko bogoslužje duh funkcionalnosti, kakvoga prepoznajemo u arhitekturi lišenoj svetoga, u podređenosti brzini i učinkovitosti liturgijskih slavlja; duh vanjštine, koji se očituje u »doslov-noj jednostavnosti«; jednom riječju, duh este-tizma, kojim se izvorni govor lijepoga i istinitoga zamjenjuje svjetlucavom privlačnošću kitscha. Nasuprot tome, liturgija iščekuje biti izvorom kršćanskoga osjećanja, kao što uostalom išče-kuje biti izvorom umjetnosti i kulture, stila i for-me kršćanskoga življenja. A to želi biti upravo zato jer je forma svetkovanja Kristova Otajstva, koja u sebi sažima duhovni dinamizam osjeta i osjetnu sponu odnosa s Gospodinom. Svođenje liturgije na pobožni osjećaj ili na spektakularni događaj izravno se protivi duhu liturgije, duhu koji nije ni povrh niti ispod njezine forme, nego upravo u formi liturgijskoga čina po kojem Bo-go-ljudsko zajedništvo izrasta u plemenito svet-kovanje vjere, a time i u iskustvo jednostavne blizine, u osjećanje Duha dok daruje život.

Obredno osjećanje između stila i estetizmaNema sumnje da je na pozornici današnje kul-ture osjećanja jedan od glavnih imperativa pri-vlačnost, koja osjete ne vodi k smislu, nego pre-ma konzumaciji estetski priređenih proizvoda. Sve mora imati svoj ‘sjaj’ da bi bilo prihvatljivo. I sve mora biti jednostavno da bi bilo uporablji-vo. ‘Sjaj’ i ‘jednostavnost’ osnovni su kriteriji su-vremenog estetizma koji povrh svega vrjednuje pojavnost i uporabljivost. Sve što je iznad toga, postaje odveć teško za osjetilnost, priviknutu da se pokrene, privučenu očaranošću ili iznenađe-nu jednostavnošću. Nije rijetkost da se liturgi-ju vrjednuje na temelju ‘ukusa’, da ju se sma-tra značajnom samo ako izaziva osjećaje ugode, ekstaze, ushićenja, kao što nije rijetkost da li-

‘Sjaj’ i ‘jednostavnost’ osnovni su kriteriji suvreme-nog estetizma koji povrh svega vrjednuje pojavnost i uporabljivost. Sve što je iznad toga, postaje odveć teško za osjetilnost, priviknutu da se pokrene, privu-čenu očaranošću ili iznenađenu jednostavnošću.

zajedništva Crkve, pretvoriti u »emotivni apla-uz« odobravanja ili u distancirano promatranje »uprizorenoga« bogoslužja.

Iste poteškoće pogađaju različite ‘duhov-ne’ tendencije koje, zabrinute za tradiciju i za sustavnu sekularizaciju bogoslužja, posežu za estetizmom nekih minulih vremena, sve s ci-ljem priskrbljivanja »pobožnih osjećaja«. I u tom pogledu liturgija biva podvrgnuta nekoj drugoj svrsi: u ovom slučaju to je osobni pobož-ni pokret duše kojoj ‘izvanjski’ oslonci tek biva-ju podloga, a u najboljem slučaju sredstvo »in-timnog smirivanja« u okrilju svetoga.

I u jednom i u drugom slučaju prelama se estetsko stanje liturgijske forme. U oba slučaja, naime, forma biva udaljena od duhovnoga sredi-šta i smještena na periferije vanjštine: bilo da je riječ o ‘sceni’ izvanjskoga sjaja ili pak o ‘zastoru’ intimne pobožnosti, liturgijska forma u današ-njoj praksi teško uspijeva biti i ostati kanon osje-ćaja vjere, koji objedinjuje duh i formu, osjete i odnose, lijepo i istinito. Ona više biva izrazom

5


turgijska forma biva podređena kriterijima ko-mercijalne umjetnosti kitscha, a sve kako bi bila neposredno pristupačna, ‘funkcionalna’ i pri-vlačna, tj. razumljiva. Zapravo, određujući se više prema kriterijima kulta osjećanja, kakvog nude obredi spektakla, liturgija gubi svoju otaj-stvenu bit, svoju izvornu nakanu da bude ka-non osjećaja vjere. A to je više nego razvidno u slučaju komercijalizacije osjećaja, na što naila-zimo kad liturgijska slavlja zaodjenu svjetovno ruho lažnoga sjaja te kad se liturgijski govor ra-stvori u »doslovnu jednostavnost« vanjštine.

Jezikom lažnoga sjaja i doslovne jednostav-nosti govori kitsch. U stvarnosti, kitsch je »loš ukus«, koji u svakom pogledu hini autentič-nost. On je razdvajanje ljepote od istine i stva-ranje lažnoga sjaja. Kitsch se hrani pojavnim i u njemu se iscrpljuje tražeći uvijek nove pred-mete zadovoljavanja svoje estetske gladi. U tu navodnu ‘istinitost’ lažnoga sjaja vanjštine kits-ch uvjerava nametanjem samodopadnosti. Kundera će reći da čovjek kitscha ima potre-bu gledati se u lažno zrcalo koje uljepšava i da se pritom, sav dirnut svojim likom, osjeti zado-

voljnim. Sentimentalno zadovoljstvo koje pru-ža kitsch, međutim, bijeg je od istine. Dok je sve usredotočeno na »dobro osjećanje«, lažne sli-ke otupljuju osjete, a osjeti postaju nesposob-ni ćutjeti istinu. Trend promicanja ‘svjetluca-ve’ vanjštine a zaslijepljenih osjeta, iza čega se skriva i otkriva samo traganje za osobnim za-dovoljstvom i ugodom, atmosfera je pod čijim utjecajem »estetsko stanje« kršćanskoga bogo-služja proživljava duboku krizu. No, ona ne će biti prevladana otporom prema kulturi osjeća-nja, koja je nametnula spektakularni stil kulta vanjštine, nego upravo otkrićem istinskih zasa-da liturgijske estetike vjere.

Istinski liturgijski stil ne vodi se »razlozima srca«, nego razlozima upisanima u Objavu Bož-ju, u spasenjsku Božju nakanu da se ljudima da-ruje u svome Sinu i da Duhom trajno osvjetlju-je ljudske osjete. Liturgijska estetika vjere nije odgovor na ljudska traženja, nego je izraz Bož-jega traganja za čovjekom u cjelini njegove du-hovne, tjelesne i povijesne egzistencije. Litur-gija je mjesto gdje se ljudski osjeti, spašeni od pada u sentimentalnu utjehu ili u spektakular-ni zanos, otvaraju istini Bogo-ljudskoga saveza, gdje se uzdižu onkraj obzora neposredne ugo-de i otkrivaju u svojoj duhovnoj danosti. Tu je istina povjerena osjetima, a ne pojmovima; od-nosima, a ne osobnim ukusima. Istinski litur-gijski stil ne podilazi trenutnim trendovima i ne kani priskrbiti ugodu lažnim fasciniranjem sve-toga. Istodobno, liturgija ne nadilazi čovjekovu osjetilnu narav. Ona nije nedohvatljiva osjetima kojima ćutimo smisao i prispijevamo k istini o sebi. Liturgija je svagda forma osjećanja vjere jer je zahvalno svetkovanje prisutnosti Kristo-va Otajstva u gestama i riječima koji odsijevaju plemenitom jednostavnošću, prepunom sveča-ne veličine dostojanstva.

Svjetlo osjeta vjereKad Crkva u glasovitom himnu Duhu Svetome pjeva: »Zapali svjetlo osjeta« (Accende lumen sensibus), nije riječ o nekom nutarnjem, od svi-jeta i od tijela otuđenom osjetu vjere. Riječ je o istini i ljepoti koje bude ljudske osjete na po-vjerljivi pristanak, riječ je o tome da je liturgi-

Plemenita jednostavnost otkriva obzore Ljepote.

NAŠA TEMA

6


ja po svome dostojanstvu, ali i po svojoj blisko-sti, dostojna povjerenja, jer je mjesto gledanja i slušanja Riječi. R. Guardini će reći da se u li-turgiji ponavljaju ona iskustva koja su ima-li apostoli, a koje je Ivan Evanđelist opisao riječima: »Što bijaše od početka, što smo ču-li, što smo vidjeli očima svojim, što razmo-trismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu –da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama – što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama” (1Iv 1-4). Taj estetski kanon Objave na-stavlja biti djelatan u liturgijskom slavlju Crkve, gdje osjeti uvijek iznova bivaju ozareni prisut-nošću Riječi, osvjedočeni Životom i uneseni u zajedništvo navještaja. Tu osjeti nisu gluha i sli-jepa ticala tijela, nego živa žarišta sposobna vi-djeti, razmotriti, opipati, osvjedočiti se i navje-šćivati Riječ Života.

Liturgija unosi u osjećanje, koje nadilazi pu-ki osjetilni opažaj; ne podcjenjuje niti precje-njuje ljudske osjete već u njih pripušta Duha da

uzmognu nadići ono što neposredno godi i nad-visiti ono što obećava brzi probitak. Zato liturgi-ja ne trpi kult osjećanja od kojega živi današnja kultura. Taj je kult, naime, pravo idolopoklon-stvo koje ‘osljepljuje’ osjete, odvodi ih u ‘prosja-čenje’ smisla, diljem ponuda umjetne sreće, te, u konačnici, otupljuje osjećaj istinitosti i ljepote.

Imati iste osjećaje koji bijahu u Kristu, ka-ko veli Apostol, temelj je na kojemu se gradi li-turgijska estetika. Ona se oplemenjuje svezom zajedništva, nipošto individualnom konzuma-cijom »dobroga osjećanja«; nadilazi ‘doslov-nu jednostavnost’, a unosi jednostavnost pre-punu osjećaja bliskosti i poštovanja; ona izvire iz liturgije i u nju uranja, određena je njezinim redom; odgovara ljepoti kao istini stvari, pa se stoga ne povodi za blještavilom vanjštine, nego svoj sjaj pronalazi u nutarnjem skladu simbo-la, boja, gesta i riječi, koji iskre istinom odno-sa s Gospodinom. Konačno, liturgijska estetika ne zapušta ‘vanjštinu’ da bi se posvetila ‘nutar-njem’, nego skrbi da cjelina odjekne svakim de-taljem i da svaki detalj navijesti srast jedinstva.

Da bi liturgija bila dostojna čovjeka i na visi-ni slavlja Otajstva, nije dovoljno da nudi ‘već vi-đeno’ ili već konzumirane proizvode kulta i kul-ture osjećanja. Zapravo, time urušava načelo plemenite jednostavnosti, zastire istinu epifa-nije Kristove prisutnosti, rastače svezu između Duha i osjeta. Potrebno je, naprotiv, da liturgija otkrije istinu preko ljepote (via pulchritudinis), da putem ljepote dostojne povjerenja uvijek iznova izoštrava vid i sluh u ispovijedanju isti-nitosti vjere. Liturgija iskonski gravitira ljepoti kao sjaju istine (splendor veritatis). Ne radi se o istini povjerenoj misli, nego o istini razvidnoj osjetima prosvijetljenima Duhom. I nije riječ o ljepoti kao fascinantnom, izvanjskom sjaju, već o plemenitoj jednostavnosti u čijoj jasnoći (cla-ritas) i skladu (proportio) odsijeva sjaj istine.

Da bi liturgija bila kanon osjećanja vjere, ni-je joj potreban izvanjski sjaj, koji biva posredo-van na današnjim tržištima ljepote, nego povra-tak na istinu njezinih simbola i govora, njezine forme ucijepljene u Otajstvo Božjega sebedarja. Doista, istina forme (R. Guardini) ona je u kojoj liturgija pronalazi sjaj Objave i svjetlo osjeta.

Estetika obreda čuva sklad između liturgijskog čina Crkvei utemeljujućeg spasenjskog događaja.

7


PNeprihvatljivost kiča u liturgijiFalsifikat u dinamici dvostruke apstrakcije

Ivan Šaško

Ondje gdje postoji život, izvornost je preduvjet životnosti; život traži

ukus, a kič zovemo baš proturječjem ukusa,

tj. neukusom. A neukusa ima u svim područjima

u kojima čovjek dohvaća osjetilima. Istinska

umjetnost je uvijek izvorno produžavanje objave smisla

(i onda kada je njegovo traženje). Zbog toga je teško misliti umjetnost

zatvorenu u ono što je čovjeku dohvatljivo

osjetilima. Umjetnost je proturječan govor koji

priznaje svoju ograničenost kada su u pitanju sadržaji

i oblici, ali ispovijeda svoju bezgraničnost kada

je posrijedi simboličko sudioništvo na objavi.

Premda se ne zna točno podrijetlo riječi ‘kič’ i premda se govo-reći o njemu ulazi u područje ukusâ (»o kojima se ne rasprav-lja«), slobodno se može ustvrditi da je kič u svome temelju

oprječan istinitosti izvornosti. On je kopija, odnosno, u stanovito-me smislu falsifikat. Ova zadnja riječ povlači za sobom i puno gru-blju definiciju koja uključuje prijevaru i laž. Time se ne misli da kič nema svoju funkciju (ponekad i važnu; ovisno o nakani), ali je u dnu uvijek posrijedi drugotni učinak. Zašto je to važno za odnos prema liturgiji i zbog čega se liturgija ne raduje kiču, premda se kič lako li-jepi na religijsko iskustvo?

Prvi je razlog taj što liturgija u sebi živi kao kultura originala, kultura izvornika. Liturgija je na tragu ponovljive neponovljivosti, gdje se ponovljivost veže uz obred, a mogućnost ponavljanja koja je uronjena u neponovljivo pripada Bogu i njegovoj snazi posadaš-njenja. To je na tragu teološkoga događaja ‘jedanput zauvijek’ (na objektivnoj razini Božjega čina) i ‘svaki put kada’ (na razini objek-tivnosti liturgijskoga čina).

Ako se religija promatra samo kroz obrednost koja postaje ritua-lizmom i ceremonijalizmom, na to se neprimjereno shvaćanje litur-gije lako nadovezuje kultura imitacije, ponavljanja, replike… Štovi-še, to se čini prirodnim i poželjnim. U vremenu koje nije sposobno za istinitost življenja prostornosti, vremenitosti, u odnosu prema otajstvenosti (Objave), poseže se za oblicima koji pokazuju nemoć izražavanja. A u liturgiji, ne želi li se skliznuti u pogibeljnu nelitur-gičnost, nezaobilazna je istinitost vremena (veritas horarum), za-tim istinitost mjesta i istinitost cjelokupnosti govora.

Vjerujem da je na toj pozadini lakše dohvatiti liturgijsku proble-matičnost sadržaja i oblika koje prepoznajemo kao kič. Dodajem da bi se kič – iz jednoga sloja moguće etimološke pozadine – mogao shvatiti kao skupljeno ‘smeće’, poput blata i prljavštine na cesti. Ne-ki ga izvode iz engleskoga jezika i riječi sketch (skica) za predmete male vrijednosti, na primjer za turističke spomen-predmete. Mogu-

NAŠA TEMA

8


će je kič promatrati i iz značenja riječi verkits-chen (iz jezika jidiš) – nekomu prodati nešto što mu uopće nije potrebno (‘podvaliti’).

Njegova je glavna snaga zavodljivost nepo-sredne ‘prepoznatljivosti’, jer se bazira na ste-reotipima i time se ucjepljuje u obredno ponav-ljanje, kao poželjnu odrednicu liturgije. S druge strane, u svojim je sadržajima pojavno jasan; kič ne problematizira; on je više prihvaćen stav, negoli nejasan cilj koji treba dosegnuti. No, u tim ‘prednostima’, u onome po čemu se lako prihvaća, leži i njegova neprihvatljivost.

Dvostruka apstrakcijaZa neprihvatljivost kiča u liturgiji nalazim upori-šte u onome što nazivam dvostrukom apstrakci-jom. Apstrakcija je, inače, slojevito pitanje unu-tar liturgijske umjetnosti, a kič je nešto sasvim drugo od apstrakcije. U svome doslovnome zna-čenju apstrakcija je odvajanje, odvlačenje, ot-klon. U tome smislu je nepovezanost (izravno mišljenoga i izraženoga objekta) sredstvo novo-ga smisla ili generiranje novih oblika smisla na razini doživljajnosti. Kič je drukčije naravi.

On je najprije otklon od izvornika, njego-va negacija i to tako da snagom ponavljanja i prenošenjem izražajne originalnosti, najčešće na uporabljivost, zatvara krug smisla u samo-me sebi. U onome što postaje konkretnost za-pravo je postala apstrakcija od izvornika i smi-sla. Umjetničko djelo ima snagu upućivanja na drugo i na širenje smisla, dok se kič bori pro-tiv simboličnosti. Njemu smeta bilo koje me-ta-značenje. Tako se događa i odmak na drugoj razini, tj. druga apstrakcija. Otklonjen od izvor-nika forme, otklanja se i od sadržaja, ne dopu-štajući mu da bude naslućivanje, doživljajnost, traženje i objava. On se raduje ponavljanju ko-je se otklanja od svega, osim od nove svrhe ko-risnosti, koja baš zbog toga postaje besmislena i beskorisna. I opet se ne radi o obrednoj ne-ko-risnosti, koja daje novi smisao, nego o narciso-idnome ponavljanju smisla prividno korisnoga koje se konzumira u sebi, te ne uspijeva dohva-titi niti neposrednu korisnost.

Zbog toga je zanimljivo primijetiti da su predmeti koje zovemo suvenirima (doslovno:

ono što dolazi ispod; temelj; nositelj) daleko od mogućnosti buđenja spomena, baš zbog toga što postaju predmetima koji niječu njihovu doga-đajnu doživljajnost. To su predmeti koji bi tre-bali pobuditi slike i osjećaje, ali ih njihova upo-rabljivost prenosi u novi kontekst. Da bi zadobili snagu spomena, morali bi biti uronjeni u doga-đaj i doživljaj koji ima veze s njihovom upora-bljivošću (žličica za čaj s ugodnim ispijanjem ča-ja; kišobran s dojmljivim hodom po kiši...).

To ne vrijedi samo za takve predmete, jer kič se prostire na područje cjelokupnoga izražava-nja i govora. Ondje gdje postoji život, izvornost je preduvjet životnosti; život traži ukus, a kič zo-vemo baš proturječjem ukusa, tj. neukusom. A neukusa ima u svim područjima u kojima čo-vjek dohvaća život osjetilima. Istinska umjet-nost je uvijek izvorno produžavanje objave smi-sla (i onda kada je njegovo traženje). Zbog toga je teško misliti umjetnost zatvorenu u ono što je čovjeku dohvatljivo osjetilima. Umjetnost je proturječan govor koji priznaje svoju ograni-čenost kada su u pitanju sadržaji i oblici, ali is-povijeda svoju bezgraničnost kada je posrijedi simboličko sudioništvo na objavi.

Kič je u suprotnosti s istinskom umjetnošću i po tome što umjetnost ima snagu preobražava-nja ili barem, ako se o svrsi može govoriti, smje-ra prema njoj, odnosno postoji samo takva po naravi svoga govora. Kič nema svrhovitosti ni traženja. On se konzumira u sebi samome. On je prostorno i vremenski autoreferencijski. A to ni-je odlika preobražajnosti kao nedovršenosti.

Načini stvaranja kičaNakon što se uočilo da je kič neistina koja se ti-če mjesta, vremena i materijala (ne samo u smi-slu imitacije materijalnoga sredstva, nego i na području osjećaja: uporaba klišeja, stereotipa umjesto istinitosti osjećaja), kič se – premda ne nužno – može tražiti i prepoznati i po: a) pre-čestome reproduciranju umjetničkih djela; da-nas su neka nova djela mišljena za umnažanje te stoga nisu nužno definirana kao kič; b) oso-bama i događajima kojima se daje obredna vri-jednost koju ne mogu zbiljski nositi (mit ko-ji obredno ne funkcionira); c) prenošenjem iz

Ljepota je u jednostavnosti koja progovara Istinom.

9


turnih slojeva. Svaki put kada nije imalo snage za takav govor, posezalo se za starim oblicima i ulazilo u opasnost kiča. Svaka retro-kultura, građena svjesno ili nesvjesno, ima tu poteškoću. Umjetnost i liturgija žive drukčiji suodnos.

Ljepota jedinstvenosti osoba,trenutka i mjestaLjepota liturgije urešena je posebnošću svako-ga sudionika liturgijskog okupljanja. Svaki su-dionik upućuje na otajstvo jedincatosti stvore-nosti, spašenosti i pozvanosti (usp. 2Tim 1,9), a njihov se poziv proširuje i na ostale. Kršćanin u molitvi jest živući simbol Krista koji zove ljude u zajedništvo.

Kako kaže A. Rouet, umjetnosti imaju po-vlašteno mjesto za posebnost i jedinstvenost. Svako ostvarenje umjetničkoga djela u sebi sa-drži opasnost ponavljanja, rutine, pogrješnoga znaka. ‘Umjetnost koja ponavlja’ može izgubi-ti sebe i svoju privlačnost i čar, ali može također ponovo otkriti značenje Boga čije je Ime (Jhvh) objavljeno kao riječ koja se može prevesti i kao: »dolazim bez prekida umijeća postojanja«. Pu-nina je ostvarena jedinstvenim i konkretnim djelima. Akademske se rasprave iscrpljuju u vraćanju k sebi.

Ljepota je, s druge strane, obnovljiva u sva-kome izražaju. Uvijek pokreće zbilju nadilazeći se. Zbog toga je dragocjen liturgijski kontekst, jer liturgija oslobađa umjetnosti od njihove sa-modostatnosti i samoprivlačnosti i samodopad-

jednoga medija u drugi (na primjer iz romana u film; teme klasične glazbe u popularnu glaz-bu; slikarska djela u kiparska i sl); d) ublažava-nju i stvaranju obilježja umilnosti, ljupkosti; e) prenošenju jednoga oblika u drugi; f) oponaša-nju drugoga vremena.

Kič se može predstaviti i kao opasnost u društvenome kontekstu. Razlog je jednostavan, budući da smo naznačili da on uvijek u sebi no-si neku dimenziju prijevare. Svojim klišejima, iluzijom, eufemizmima može pripremiti ozrač-je za široko djelovanje i dojam, a u sebi ne sadr-ži obrednu istinitost. U postmodernističkoj kul-turi pojam kiča djelomice je zamijenio pojam trash i velikim dijelom preokrenuo negativne konotacije kiča. Manje je važno je li riječ o li-kovnoj umjetnosti, glazbi, književnosti, arhitek-turi, tehnici (robot), biomedicini (kloniranje) ili pak općenito o kulturi življenja i govorenja, kič ne trpi dubinu, ozbiljnost ulaženja u problema-tiku i raščlambu, a u intuitivnosti se nužno tre-ba odmaknuti od bilo kakvoga upućivanja na transcendenciju.

Stoga možemo reći da kič nema svoje po-drijetlo u istinskoj kršćanskoj pobožnosti te da joj je zbog svojih karakteristika istinska prijet-nja. Kršćanstvo je zbog toga, po svome inkarna-cijskom načelu, prihvaćalo različite umjetničke stilove i ostaje otvoreno umjetničkim izražaji-ma, kako bi im dalo svoje specifičnosti. U proš-losti je uspijevalo kršćanstvu imati svoje stilove koji su građeni na autentičnosti necrkvenih kul-

NAŠA TEMA

10


(Nicht-Konsumierbarkeit) moderne umjetnosti. Upravo ona primorava na slikovnu askezu, koju se ne smije pomiješati s ikonoklazmom.

Važno je upozoriti na lakomisleno ophođe-nje sa slikom. Slikom siromašan prostor može u sebi imati estetsku dimenziju i baš tako može biti snažno izražen suprotni pol bučnomu šare-nilu naše svakodnevice i zloporabi koju vrši ra-znovrsna promidžba sa slikama. Crkveni pro-stori u mnogim europskim zemljama često su izraziti primjeri za to.

Pitanje o ‘kršćanskoj umjetnosti’ postav-lja se danas utoliko drukčije, koliko su se okvir-ni uvjeti potpuno promijenili. U doba »tehničke reproduktivnosti« (W. Benjamin) i odnedavno neograničene elektroničke dostupnosti svih sli-ka, nerazmjerno brže nego prije, nastaje déjà-vu-efekt. Ta prisiljenost na površnost sprječava upravo kod stare umjetnosti spoznavanje dimen-zije dubine. Zbog toga s pravom govorimo o po-vršnosti, o stvaranju dojmova, što je kulturološki opasno, a čemu se pridaje premalo pozornosti.

Postoji stanovita opasnost upravo religio-zne ili sakralne slike. Ona je bila sasvim prepo-znata u klasičnoj moderni. Njezina dalekosež-na slikovna askeza, koja je djelomično ponovo

ljivosti. Otvara ih novomu bogatstvu punine otkupljene stvorenosti. Liturgijski obredi nad-mašuju estetiku, budući da je bogoslužje dano Crkvi po Kristu, Bogo-čovjeku, koji u Duhu i po Duhu djeluje unutar njih.

To je razlog, zbog kojega trebamo učiniti sve da svaki liturgijski subjekt i objekt bude ‘litur-gijski, tj. potpuno živ, jer djelatnost svakoga ele-menta sudjeluje u simboličnoj cjelini koja priziva sve ostale. Razlog posebnosti i jedinstvenosti vo-di do zaključka opravdanosti inzistiranja na to-me da svaki liturgijski subjekt, mjesto, vrijeme i predmet imaju svoju posebnost: da se crkve ne mogu graditi ‘tipski’ (stilski da, ali to ne znači tipi-zaciju do mjere replike); da liturgijski govor mo-ra čuvati specifičnosti; da liturgijska odjeća mo-ra biti usklađena s otajstvom koje je dohvatljivo na različite načine, ali ga je moguće izraziti samo umjetničkim jezikom (autentičnošću koja sadrži simboličku dosljednost, otvorenost transcenden-ciji i snagu preobrazbe). Jasno je da je u pitanji-ma kiča u dubljim slojevima zapravo odnos litur-gije i umjetnosti kao kulturološko pitanje.

Crkva i slikeU nekim pokušajima ostvarivanja tzv. sakralne umjetnosti, ozbiljnost poruke dovedena je u pi-tanje različitim oblicima estetske neadekvatno-sti: nedostatak vještine, neprilagođen stil, trivi-jalnost prezentacije. Religijski kič je veoma čest. Osim toga, postoji i sakralna umjetnost koja je prvenstveno dekorativna; ona pruža vizualno za-dovoljstvo, što nije nevažno, ali sudionik proma-tranja i doživljavanja u tome djelu ne može istin-ski sudjelovati. Naravno, i dobra i loša umjetnost povezane su s oskudnošću teološke dimenzije: vremenski uvjetovano nerazumijevanje ili veza s kulturom koja ima malo toga s izvornim znače-njem onoga što nazivamo »izražaj«.

Nasuprot pesimističkomu pogledu na mo-dernu i suvremenu umjetnost, kako kaže A. Ge-rhards, treba iznijeti jedan vidik umjetnosti 20. stoljeća koji je od velikoga značenja za određi-vanje odnosa između umjetnosti i teologije, od-nosno slike (sa svim konotacijama koje nadilaze likovnu umjetnost) i liturgije. Pristup tomu razu-mijevanju leži u dalekosežnoj nekonzumentnosti

Reproduciranje, istrgnuto iz izvornoga konteksta,priječi mogućnost autentičnoga iskustva.

11


oživjela u poslijeratno doba, nije se mogla traj-no zaustaviti. U ono doba doživljavamo katkada zastrašujući, upravo nasilan povratak slike, sta-noviti ‘obrnuti juriš slika’. Iza fenomena povrat-ka slike stoji postulat, da vjera treba slike. Usta-novljeno je, da u intelektualno ‘naprednome’ čovjeku ostaje djetinja čežnja za očitošću i udo-mljenošću. To je dakako veoma ambivalentno. Bečka folkloristkinja Helga Maria Wolf kon-statira supostojanje obredne, tzv. kultne slike, umjetničke slike i kič slike u narodnome vjero-vanju, pri čemu su slike u svome djelovanju isto tako potpuno ambivalentne. One mogu imati npr. iscjeliteljsko i udomljujuće djelovanje, ali i ranjivo i otuđujuće, pa sve do stvaranja nezdra-vih simptoma.

Crkva je tu višeslojnost i višedimenzionalnost u svojem ophođenju sa slikama i drugim umjet-ničkim djelima učinila uporabljivom. Katha rina Winnekes piše: »Nastala je slika jednoga ‘ugla-đenoga’ i ‘neproblematičnoga’ Krista… To je pri-kaz bez unutarnje snage, ali ugodan za gleda-nje. Granica prema kiču jedva se može dokučiti, ali te slike Krista imale su izniman utjecaj – kao elementi dekoracije. One su preko toga nadale-ko oblikovale običaje gledanja i stilove ponizno-sti – do danas.« Iz toga slijedi: crkveno uređeni kanon o slikama vodi – slično kao i na područ-ju glazbe – u aporije koje se mogu nadvladavati samo ako se prizna autonomija umjetnosti i ako postoji spremnost da se vodi dijalog na istoj ra-zini. Samo tada mogu djelovati dimenzije slike, koje odgovaraju vjeri odraslih.

Kritika slike i liturgijaUmjetnost u Crkvi često stoji u opasnosti, da bu-de iskorištena, odviše pedagogizirana kao sred-stvo za obrazovanje odraslih i da bude rastoplje-na u svojoj otuđenosti i autonomiji. »Možda bi se više trebalo zadovoljiti time, da se mi učini-mo pristupačnima umjetnosti, a ne ona nama.« (W. Hofmann) Isto vrijedi i za Boga. Umjetno-sti i Bog ne trebaju biti popularizirani i prilago-đeni našoj razini razumskih opravdanja. Njihov karakter otuđenosti i otajstvenosti jest prilika da se individualno i društveno pokrenu proce-si refleksije i preokreta. U okviru senzibilizaci-

je za prostor, vrijeme, ton, oblik te boju i susret s autonomnim, umjetničkim iskustvima svijeta i vremena, u prostoru se crkve može nanovo ču-ti i iskusiti poruka Evanđelja kroz ta »otuđenja« i »susrete«.

Umjetnosti i Bog ne trebaju biti populariziranii prilagođeni našoj razini razumskih opravdanja. Njihov karakter otuđenosti i otajstvenosti jest prilika da se pokrenu procesi refleksije i preokreta.

Teološka kritika slike oduvijek je postojala tamo gdje je slika započela graditi svoju zavod-ljivu moć. Umjetnička kritika Crkve ima svoje opravdanje tamo gdje Crkva više ne odgovara svojemu vlastitom karakteru slike. On se sasto-ji u njezinoj sakramentalnosti ili – najmanje – u funkciji upućivanja na Drugoga. Prema kršćan-skome poimanju, čovječanstvu je darovana Ri-ječ u Logosu koji je postao tijelom. Ali mi tu Ri-ječ još ne posjedujemo, nego moramo uvijek iznova moliti za nju. Riječ svakako mora izno-va postati tijelom. Riječ-Tijelo je Crkva sama u svojoj raščlanjenoj cjelini. Njoj je zadano da ju za sva vremena učini jasnom.

Crkva utjelovljuje tu Riječ-Tijelo onda kad je sasvim svjesna sebe. Ona je to kod slavlja bo-goslužja, prije svega kod slavlja Euharistije. Cr-kva time sama postaje ‘slikom’. Na djelu se zr-cali oblik sastanka zajednice kroz stoljeća onako kako ona preslikava Tijelo Kristovo. Čitavi je cr-kveni prostor slika odnosnoga poimanja Crkve o njezinoj biti i poslanju. Ponovno plodno pri-bližavanje umjetnosti i Crkve, slike i liturgije, morat će voditi računa o toj činjenici. Upravo zbog njezine principijelne slikovitosti, Crkvi bi u ovome vremenu dobro pristajalo naglašenije asketsko-estetsko držanje prema slikama u cr-kvenome prostoru. U svakom slučaju treba pro-misliti njihovu kvalitetu i uvrštavanje u prostor i događaje u skladu s obrednim programima, ne zaboravljajući da je Crkva proročki narod, a proroci se mogu opisivati različitim načinima, no nipošto im se ne može pripisati kič. To bi bila dobro polazište za novi prilog: Proroci kao su-protnost kulturi kiča.

NAŠA TEMA

12


UUmjetnost je pojam kojemu je dvadeseto stoljeće donijelo nesa-gledivo široku značenjsku primjenu. Nazvati nešto »umjetnič-kim« više ne znači potvrditi ljepotu i skladnost. Od ‘umjetnič-

kog’ se danas nerijetko očekuje tek originalnost izražaja, pa i po cijenu gubljenja ili zapostavljanja smisla i(li) sadržaja. Dostatno je u pristupu i izražaju biti »originalan« i nadići »već viđeno« da bi se bilo ‘umjetni-kom’. Istovremeno, sa željom za originalnošću dogodila se i populariza-cija umjetnosti, što je dovelo do njezine industrijalizacije i sveprisutno-sti, do te mjere da svatko može biti ‘umjetnikom’. Takvo ‘stvaralaštvo’ zamjećujemo na mnogim poljima: slikarski hobi pojedince lako dovede do izložbe i galerije (uglavnom prodajne), površna upućenost u glazbu lako odvede u izazov solo pjevanja ili skladanja, osposobljenost za gra-đevinarstvo pojedincima dade hrabrosti za arhitektonsko projektiranje, a medijska eksponiranost neke potakne da bez straha krenu u ‘književ-no’ stvaralaštvo. Nova »kulturna revolucija« dovela je do umjetničkog konzumerizma koji otvara široki prostor kiču, stvaralaštvu koje to za-pravo nije. Kič je umnažanje, preoblikovanje, premještanje sadržajâ i idejâ izvornoga konteksta u drugi, fingiranje autentičnoga. Posljedica je da se u težnji za originalnošću zaboravilo autentičnost. Tako se slikarska ‘djela’ mogu kupiti u shopping-centrima, a vrijednost književnoga djela mjeri se brojem prodanih primjeraka knjige. Umjetnost koja je namije-njena tržištu nužno mora zadovoljavati zahtjeve tržišta. Zato umjetnost više ne susrećemo samo u crkvama, katedralama i muzejima, nego po-najviše na tržištu koje joj određuje kvalitetu i ‘cijenu’. Kao da se zabo-ravilo da je umjetnost imala najveću vrijednost kad nije bila procjenji-vana, kad se zadovoljavala ‘beskorisnošću’ i ‘suvišnošću’, smještena u »prostore duha« koji govore o drukčijim, nemjerljivim vrijednostima.

Novo ozračje »bezduhosti« zamjećuje se i na području umjetnosti koja nosi predznak ‘duhovnoga’, kršćanskoga, svetoga ili crkvenoga. Gi-llo Dorfles, koji je pokušao teorijski rekonstruirati nastanak kiča, s pra-vom se pita: »Može li, doista, vjera biti dostatna da bi se prihvatilo i na-dišlo osrednjost suvremene crkvene umjetnosti?« Nerijetko se, naime, neautentičnost i osrednjost umjetnosti na području duhovnoga i crkve-noga pokušava opravdati vjerom i pobožnošću. Štoviše, kriterij za pro-sudbu umjetnosti u liturgiji ne počiva više ni u liturgiji ni u samome djelu, u njegovoj istinonosivosti, nego u mogućnosti »duhovne konzu-macije« od strane puka. Tako se pokušava nametnuti kriterij da samo ono što širi slojevi vjerničke zajednice mogu u svojoj ‘pobožnosti’ lako prihvatiti i razumjeti, biva prikladno za liturgijski i molitveni prostor te za okvir liturgijskoga slavlja. Nismo li time, i ne znajući, zašli u područje »pop kulture« i pop-arta? Takvim je kretanjima na području liturgijsko-

Liturgija u ozračju neautentičnostiKič kao obredna forma lišena smisla

Ante Crnčević

Problem kiča u ispovijedanju i slavljenju

vjere ne tiče se samo izvanjsko-estetskih

vrijednosti predmetâ i elemenata koji se unose

u prostor slavlja, nego se dotiče same vjere čija otajstva u liturgiji postaju

estetična. Govoriti o liturgijskom kiču ne znači

nužno dati negativnu kvalifi kaciju nekomu

djelu, nego uočiti njegovu nepripadnost

liturgijskome činu Crkve. Ako liturgija ne otvara vrata Otajstva i ako ne

omogućuje iskustvo Krista i Crkve, nije li

ona kič u punome smislu riječi?

13


ga života Crkve danas, čini se, najviše podložna glazba. Udaljivši se u liturgiji od liturgije, osta-la je vezana za trendovsku dopadljivost duhov-nim konzumentima i time se prepustila raljama kiča. Sasvim je nevažno jesu li konzumenti dje-ca, mladi ili odrasli članovi kršćanske zajedni-ce. Glazba koja ne izrasta iz liturgije i koja ne srasta s njezinim sadržajem, tj. sa slavljenjem Kristova otajstva, ostaje u kategorijama kiča, jer kič je manifestacija dojmljivosti, koja zaborav-lja sadržaj, i očitovanje istrgnutosti iz izvorno-ga (prostornoga, vremenskoga, značenjskoga) konteksta izvan kojega djelo gubi vrijednost. Ta-ko i neko iznimno vrijedno glazbeno djelo, istr-gnuto iz izvornoga konteksta (u kojemu je npr. namijenjeno samo slušanju ili glazbeno-scen-skom prikazu) te stavljeno u okvir liturgijskoga slavlja (gdje je ‘događajnost’ nužni element za ‘razumijevanje’ i sudjelovanje), postaje jasnom manifestacijom kiča. Govoriti o liturgijskom ki-ču ne znači nužno dati negativnu kvalifikaciju nekomu djelu, nego uočiti njegovu nepripad-nost liturgijskome činu Crkve. Stoga u liturgiji ne govorimo samo o kič-slikarstvu, nego i o kiču koji se jednako očituje i u arhitekturi, glazbi, li-turgijskom odijevanju, obrednosti, liturgijskom posuđu, govoru (verbalnom i neverbalnom)... Sve može biti kič, pa i sama molitva, ukoliko ne odiše autentičnošću i izvornim smislom.

Slaviti liturgiju i sudjelovati u njoj naziva se umijećem (ars celebrandi). Ta istina predmnije-va ‘umjetnikovu’, tj. slaviteljevu, sraslost s onim što se slavljem doživljava u zajednici vjernika. Kao što umjetnost ne trpi produktivnost i umna-žanje, nego traži stvaralačku originalnost u sva-kome djelu, tako i liturgija iziskuje da udioništvo u svakom slavlju bude autentično, spasenjski stvaralačko, neponovljivo. Zato je potrebno gle-dati umjetnost, poštujući njezinu istinitost, u svemu što tvori cjelinu liturgijskoga slavlja: u oblikovanosti i uređenosti prostora, u prostor-nim ‘elementima’ koji pružaju mjesto obred-nom događanju, ali i u onomu što pripada samoj obrednosti – u autentičnosti vremena slavlja, u glazbi, u liturgijskom ruhu, u različitim načini-ma liturgijskoga govora, u obrednim gestama... Liturgija, naime, ne traži specifičnu primijenje-nu umjetnost, nego očekuje da umjetnost bude su-stvaralačka s otajstvom koje Crkva slavi. Za-daća je umjetnosti da bude istinskim, a ne tek prividnim, dijelom liturgijske cjeline.

Nerazdvojivost estetskoga i noetskogaProblem kiča u ispovijedanju i slavljenju vjere ne tiče se samo izvanjsko-estetskih vrijednosti pred-metâ i elemenata koji se unose u prostor slavlja, nego se dotiče same vjere čija otajstva u litur-giji postaju estetična, tj. zamjetljiva i iskustve-

Oltar i sjedište predsjedatelja oblikovani logikom koja ne polazi od liturgije Crkve pretvaraju umjetnost u liturgijski kič.(Rudolf Moratti, Župna crkva u Kleinwarasdorfu, Burgenland, Austrija)

NAŠA TEMA

14


na u najosnovnijem smislu riječi. Ako je, naime, »estetsko« u svome temelju ono što je zamjetlji-vo i iskustveno (aisthesis), onda je estetskome nužno supostaviti noetsko, umno, ono što se do-seže umnom spoznajom (noesis). Liturgija, kao zbilja otajstva, koje je Istina od pravječnosti, ni-pošto ne dijeli estetsko od noetskoga, ne razdvaja objavljeni Božji »naum spasenja« od spasenjske zbilje, koja je zamjedbena i iskustvena u liturgij-skoj obrednosti. Liturgija je, naime, objaviteljski Božji čin. U njoj se Bog objavljuje i ujedno daje iskusiti, nudeći iskustvenost svoje blizine i da-ra spasenja. Liturgijska estetika nije, dakle, ništa drugo doli dodirnost Boga u životu Crkve.

Upravo tijesna povezanost estetskoga s no-etskim, tj. s istinom vjere i »nedohvatljivošću« otajstva, uvodi u liturgijsku estetiku sasvim drukčiji pristup »lijepomu« i skladnomu ne-go što je to slučaj u drugim »lijepim umjetno-stima«, a na poseban način u »primijenjenoj umjetnosti«. Estetika obreda i elemenata koji se unose u prostor i vrijeme slavlja ne može, naime, biti shvaćena tek kao estetsko ili lijepo druge ra-zine, odnosno kao izvanjska ljepota skrivene bi-ti. Estetika se u liturgiji ne tiče »izvanjske ljepo-te očitovanja« ili zamjećivanja, nego u sebi jest očitovanje uzvišene Ljepote, Boga koji se objav-ljuje. Zapravo, liturgijska estetika nadilazi po-dijeljenost liturgijskoga čina na izvanjsko i nu-tarnje. Te liturgijske nerazdruživosti estetskoga i noetskoga, obrednoga i otajstvenoga, nije uvijek dostatno svjesna ni sama teologija sakramena-ta (osobito u dogmatskome promišljanju), pa li-turgijski čin pokušava razumjeti i predstaviti tek kao izvanjsko očitovanje ili »prikaz« nevidljivo-ga otajstva, ‘dohvatljivoga’ i ‘spoznatljivoga’ sa-mo kroz »unutarnje moći« bitka. Samo pak raz-dvajanje sakramentalnoga slavlja na izvanjsko i nutarnje, vodi u liturgijski kič jer obredno, ukoli-ko je razdvojeno od otajstvenoga, ostaje na razi-ni privida i dojma. A to je, nesumnjivo, područje kiča. Ljepota za kojom liturgija teži, govoreći je-zikom filozofije, ostvaruje se u sjedinjenju i po-mirenju idealnoga i zbiljskoga. Tako je ljepota, ako se usudimo nazvati je estetikom, zapravo rasvjetljenje Istine, omogućavanje ulaska u nju i zahvaćenosti njome (perihoreza). Ljepota i este-

tika liturgije nemaju tek neku izvanjsku zadaću, niti se imaju oblikovati na način da bi bile ‘do-stojne’ uzvišene istine otajstva, nego one same jesu dio te Istine, posredujući je i uprisutnjuju-ći. Time ostajemo na području liturgijske simbo-ličke komunikacije, koja daje sigurnost spoznaje i iskustva. Estetsko u liturgiji po svojoj je naravi »simboličko« jer nudi zbiljnost istine i otajstva u iskustvenosti ljudskih osjetila. Kao što ljepo-ta, shvaćena u svojoj »biti«, ne biva samo gle-dana, podložna kriteriju »dojma«, nego nužno stoji zajedno s bitkom, tako i estetika obrednoga čina ne može i ne smije biti reducirana na obred-nu »pravilnost« i dojmljivu skladnost. Liturgija pripušta i ono što po sebi nije dojmljivo, ali je »lijepo« jer u sebi nosi istinu. Nisu li »skromne« i neugledne crkvice ranokršćanske arhitektu-re iznimno »lijepe« jer svojom jednostavnošću

Likovna realističnost ne govori o zbiljnosti Otajstva.

A. Le

hmde

n, Ž

upna

crkv

a u K

lein

war

asdo

rfu, B

urge

nlan

d, A

ustri

ja.

15


ne očituju ništa drugo doli zbilju koja se u njima slavi? Nisu li drevni gregorijanski napjevi, una-toč monodiji i jednostavnosti melodije, istinski »kanon glazbene ljepote« jer omogućuju tijesno srastanje s onim o čemu govore? U liturgijskoj je estetici riječ o nutarnjemu skladu, a ne o izvanj-skoj ljepoti, koja se lako može prometnuti u pu-ki i prazni estetizam.

Heideggerova filozofija umjetnosti pomaže nam razumjeti da je umjetnost »u-djelo-postav-ljena istina«. U umjetnosti istina postaje djelom. Ona nije tek očitovanje istine, nego prije sve-ga djelo istine. Kristovo utjelovljenje u čovješ-tvo i iskustvo svijeta, postaje temeljem razumi-jevanja liturgije. Liturgija je u-djelo-postavljeno otajstvo Boga i njegova spasenja. Zato liturgijska umjetnost i estetika ostaju nerazdruživo vezane uz istinu Boga i uz njegovu bit. Liturgija je, da-kle, estetsko uzbiljenje Boga i njegova spasenja u život Crkve.

Postaje, dakle, jasno da su liturgijski čin i umjetnost, koja je njegov dio, eminentno teološ-ko mjesto. Priznajući da u liturgiji susrećemo kič umjetnosti i kič obrednosti – nazvane tako zbog svoje razdvojenosti od otajstva – zapravo prizna-jemo da kriza estetskoga oblikovanja liturgije očituje krizu njezinoga teološkoga vrjednovanja. Štoviše, kršćanski bi kič bilo moguće trpjeti i do neke mjere prihvatiti kad on ne bi bio pokazatelj zasjenjenja i gubitka teološke biti (G. Dorfles).

Razumijevajući kršćansku liturgiju na taj na-čin, dolazimo do spoznaje da je u liturgiji kič pri-sutniji znatno više nego što se obično misli. Kič je u mnogim slučajevima zaodjenuo samu kr-šćansku misao. Nije li činjenica da je vjera mno-gih kršćana ostala na razini manifestativnoga i izvanjski pobožnoga, zapravo pokazatelj kiča koji zasjenjuje autentičnost i istinitost vjere, zadovo-ljavajući se prividnošću i dojmljivošću. Kraljev-stvo je Božje, na razini misli, nerijetko svedeno na »sliku« rajskih vrata, a Kristovo otajstvo lju-bavi pobožnost je pretočila u čašćenje »presve-toga Srca Isusova«; čašćenje svetaca ponegdje je uvelike zastrlo istinsko poklonstvo pred Bogom, a pobožne se vježbe katkad više vrjednuju nego-li samo slavljenje sakramenata. Priznamo li da u mnogim našim crkvama gotovo neizostavno

nalazimo lik blažene Djevice Marije i lik svetoga Antuna (i to u više »izdanja«), a da istovreme-no liturgija sakramenta krštenja ostaje bez svo-ga vlastitoga (i stalnoga) prostora i mjesta, dakle »utopična«, onda je to znak da je posrijedi ne-autentičnost kršćanske vjere. Nadalje, sam kr-šćanski govor utkan u liturgijsku homiliju, zna-de nositi jasna obilježja kiča, no ne zato što bi liturgijski služitelj bio loš govornik, nego zato što nije dostatno dobar teolog (G. Dorfles).

Kič i zavodljiva »ljepota« liturgijeLjepota je zavodljiva. Mnogi su postali žrtvom ljepote, vlastite ili tuđe. Takvu se ‘mudrost’ mo-že često čuti. No, pokušamo li razmišljati o ljepo-ti kao skladu, kao istinitosti koja odsijeva na ‘licu’ koje zamjećujemo, bit će nužno uočiti svu dubi-nu laži u tvrdnji da je ljepota zavodljiva. Ljudi se daju zavesti lažju, onim što se doima kao ljepota. Ljepota, ukoliko je istinita, ne može biti zavodlji-va, ne može biti pogubna, jer je nositeljica istine.

Liturgija, dajući važnost »izvanjskoj ljepo-ti«, može biti lako zavodljiva. Slojevitošću svojih obrednih formi, redom, uzvišenošću i nepristu-pačnošću, simbolima uzetima iz života te razve-denošću kroz vrijeme, ona lako postaje »mre-žom« u koju se iz pastoralne želje nastoji »uloviti ljude«, ostajući u zabludi kako im je samim time darovana iskustvenost otajstva. Nije li liturgi-ja nerijetko mišljena da bude privlačna, s naka-nom da okupi ljude i da ih uvijek iznova dovo-di »u crkvu«, kako bi im se »u liturgiji« govorilo o kršćanskim istinama i kako bi ih se njihovom redovitošću na liturgijskim slavljima (svedeni-ma na ‘misu’) učinilo ‘dobrim’ kršćanima? Broj-ni su primjeri pedagogizacije liturgije, pretvara-jući je u sredstvo odgoja vjernika, a iz tih motiva počesto se nastoji liturgijsko slavlje »učiniti ra-zumljivim svima«, pa i onima koji ne nose svi-jest o vrijednosti zajedničkoga slavljenja vjere i koji nisu dosegli zrelost doživljavanja otajsta-va. Polazeći od površnosti i istinske neživljenosti vjere mnogih vjernika, olako se liturgiju nasto-ji prilagoditi takvoj ‘vjerničkoj’ većini, smatraju-ći to pastoralnom razboritošću i uspjehom. Us-poredimo li liturgiju s umjetnošću, takva ćemo nastojanja na području liturgije moći lako ko-

NAŠA TEMA

16


relirati sa željom da glazbeno operno djelo pri-lagodimo ljudima niže glazbene kulture i slabi-jega sluha, ili pak da neko zahtjevno književno djelo pojednostavnimo kako bi bilo ‘razumljivo’ i osnovnoškolcima. Potrebno je prihvatiti istinu da liturgija ne traži mnoštvo, nego zajednicu, i da ne smjera da bude shvaćena, nego doživlje-

bu, kroz su-vremeni ‘trendovski’ način govora, kroz unošenje »svima zanimljivih tema«, kroz ‘neformalnost’ liturgijskoga obreda – ali tu je izvanjskost sudjelovanja moguće postići na jed-nak (i još jednostavniji) način i bez liturgijsko-ga slavlja. Ostaje tako pitanje, u čemu je speci-fičnost liturgijskoga skupa vjernika.

Banalizacija i kriterij istinitostiBriga oko istinite ljepote liturgije i svega što li-turgijski čin u sebe uključuje trajna je i uzvišena zadaća Crkve. Uzvišenost ne traga za dragocje-nošću, nego za jednostavnošću i istinitošću. Jed-nostavnost pak, kao odraz uzvišene ljepote i kr-šćanske usmjerenosti na otajstvenost, ne može biti pretočena u banalnost koja ne dotiče ljepotu. Takva »ljepota u jednostavnosti« predstavlja po-teškoće današnjemu tehniciziranom svijetu. Ono što je nekoć smatrano jednostavnošću zbog svoje istinitosti i nepatvorenosti, danas je banalizirano proizvodnim »kopiranjem« i umnažanjem bez puno truda. Primjeri su brojni. Jednostavnost i iskrenost liturgijskoga ruha očitovala se prije sve-ga govorom ‘materijala’, tkanine koja je bila tka-na od prirodnoga materijala (npr. lana ili svile). I kad je bila najjednostavnije izrade, ta je tkanina u sebi nosila znak života i ljudskoga rada, te tako u liturgiju unosila čovjeka. Današnji umjetni mate-rijali čine se znatno »jednostavnijima«, ali je nji-hova jednostavnost izjednačena s banalnošću jer u sebi više ne nose ljudski rad i ljubav utkanu u ruho. Liturgijsko ruho na taj način, pa i kad se čini »dojmljivo« lijepim, ne biva doživljeno kao pripadno liturgiji, nego kao njezin »nametnuti« i neosmišljeni suvišak. Tako kič liturgijskoga ru-ha ne govori samo o njegovu »stvarnom bescje-nju« i banalnosti, nego i o njegovoj neistinitosti i nesraslosti s liturgijskim činom.

Briga za svjetlo nekoć je zahtijevala izniman trud ljudi i njihovu zahvalnost prirodi. Plamen uljanica i voštanica, potrebnih stalne brige, gajio je u ljudima stalnu brigu za liturgiju. To je na po-seban način očevidno kad je riječ o svjetlu koje nema zadaću osvjetljavati prostor, nego simbo-lizirati Svjetlo. Stoga, zamjena svijeća u liturgi-ji banalnim imitacijama plamena (po električnoj žaruljici ili tinjalici) ili svijeće (po banalnoj pla-

na. Možda nismo dostatno svjesni da nastojanje oko privlačnosti liturgije rađa njezinom zavod-ljivošću. Ona, kao simbolički čin otajstvene zbi-lje, nema zadaću plijeniti pozornost ili zavoditi (seducere) svojom obrednom formom i dojmlji-vošću, nego uvoditi (inducere) u otajstvo Krista. Zato ona radije traži šutnju nego pljesak, radije poniranje u otajstvo nego sigurnost znanja, radi-je traži slušanje nego govor te daje više prostora Božjoj riječi nego »razuzdanosti« ljudskoga du-ha – a sve to sa željom da bude istinita, pružaju-ći ozračje Istine koja je u Bogu. Stoga je i njezi-na ljepota ovisna o njezinoj istinitosti. Sve drugo je laž, privid, ili pak grubo izrabljivanje liturgije. Liturgija je dar odozgor, a ne naša ponuda, naš »pastoralni projekt«, još manje naša zadaća da bi se njome ljude privuklo i učinilo drukčijima. Potrebno je prihvatiti istinu da je liturgija »pa-storalno bezinteresna« jer uvelike nadilazi naše pastoralne interese. Liturgijski pastoral ne zna-či uprezanje liturgije u zadane ili trenutne pasto-ralne zadaće, nego, naprotiv, otvaranje sveuku-pnoga pastoralnoga nastojanja liturgiji koja daje temelj i smisao svemu životu vjere.

Ova rasprava o zavodljivoj »ljepoti«, a koja to zapravo nije, potiče u nama hrabrost prizna-nja neautentičnosti, tj. kiča naših liturgijskih slavlja. Ako liturgija ne otvara vrata Otajstva i ako ne omogućuje iskustvo Krista i Crkve, ni-je li ona kič u punome smislu riječi? Moguće je u liturgiji postići izvanjsko sudjelovanje svih – kroz dojmljivu i okupljenima prikladnu glaz-

Briga oko istinite ljepote liturgije trajna je i uzvišena zadaća Crkve. Uzvišenost ne traga za dragocjenošću, nego za jednostavnošću i istinitošću. Jednostavnost pak, kao odraz uzvišene ljepote i kršćanske usmje-renosti na otajstvenost, ne može biti pretočena u ba-nalnost koja ne dotiče ljepotu.

17


27 N TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 28 P Sv. Irenej, biskup i mučenik; spomendan

Am 2,6-10.13-16; Ps 50,16b-23; Mt 8,18-22 29 U SV. PETAR I PAVAO, apostoli, svetkovina

vl.: Dj 12,1-11; Ps 34,2-9; 2Tim 4,6-8.17-18; Mt 16,13-19 30 S Svagdan; ili: Prvomučenici Svete Rimske Crkve

Am 5,14-15.21-24; Ps 50,7-14.16b-17; Mt 8,28-34

SRPANJ 1 Č Svagdan: Am 7,10-17; Ps 19,8-11; Mt 9,1-8 2 P Svagdan: Am 8,4-6.9-12; Ps 119,2.10.20.30.40.131; Mt 9,9-13 3 S SV. TOMA APOSTOL, blagan; vl.: Ef 2,19-22; Ps 117,1-2; Iv 20,24-29

4 N ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 5 P SV. ĆIRIL I METOD, zaštitnici Europe, blagdan

vl.: Dj 13,46-49; Ps 117,1-2; Lk 10,1-9 6 U Svagdan; ili: Sv. Marija Goretti, djevica i mučenica

Hoš 8,4-7.11-13; Ps 115,3-10; Mt 9,32-38 7 S Svagdan: Hoš 10,1-3.7-8.12; Ps 105,2-7; Mt 10,1-7 8 Č Svagdan: Hoš 11,1-4.8c-9; Ps 80,2ac.3bc.15-16; Mt 10,7-15 9 P Svagdan; ili: Bl. Marija od propetog Isusa Petković

Hoš 14,2-10; Ps 51,3-4.8-9.12-14.17; Mt 10,16-23 10 S Svagdan: Iz 6,1-8; Ps 93,1-2.5; Mt 10,24-33

Liturgijski kalendarLIPANJ 11 P PRESVETO SRCE ISUSOVO, svetkovina 12 S Prečisto srce Bl. Djevice Marije; spomendan

vl.: Iz 61,9-11; Otpj. Ps.: 1Sam 2,1.4-8; Lk 2,41-51 13 N JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 14 P Svagdan: 1Kr 21,1-16; Ps 5,2-3.4b-7; Mt 5,38-42 15 U Svagdan: Kr 21,17-29; Ps 51,3-6b.11.16; Mt 5,43-48 16 S Svagdan: 2Kr 2,1.6-14; Ps 31,20-21.24; Mt 6,1-6.16-18 17 Č Svagdan: Sir 48,1-14; Ps 97,1-7; Mt 6,7-15 18 P Svagdan: 2Kr 11,1-4.9-18.20; Ps 132,11-14.17-18; Mt 6,19-23 19 S Svagdan; ili: Sv. Romuald, opat

2Ljet 24,17-25; Ps 89,4-5.29-34; Mt 6,24-34

20 N DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 21 P Sv. Alojzije Gonzaga, redovnik; spomendan

od dana: 2Kr 17,5-8.13-15a.18; Ps 60,3-5.12-13; Mt 7,1-5 22 U Svagdan: 2Kr 19,9b-11.14-21.31-35a.36; Ps 48,2-4.10-11;

Mt 7,6.12-14 23 S Svagdan: 2Kr 22,8-13; 23,1-3; Ps 119,33-34.36-37.40;

Mt 7,15-20 24 Č ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA, svetkovina

Iz 49,1-6; Ps 139, 1-3.13-15; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80 25 P Svagdan: 2Kr 25,1-12; Ps 137,1-6; Mt 8,1-4 26 S Svagdan: Tuž 2,2.10-14.18-19; Ps 74,1-7.20-21; Mt 8,5-17

stičnoj formi voštanice), oslobađa čovjeka bri-ge za svjetlo i pruža jednostavnije ophođenje, ali je čovjek time prestao zamjećivati znak svjetla. I ovdje nije riječ samo o banalizaciji materijala, nego o neistinitosti znaka i o gubljenju smisla. Opet smo, dakle, na području kiča.

Možda je suvišno nabrajati ovakva najdu-blja posrnuća liturgije u tamu kiča. No, porazna je činjenica da ga se u mnogim slučajevima ne zamjećuje. Štoviše, često ga se pažljivo njeguje. Ako ćemo jednostavnu otisnutu »sličicu« blaže-ne Djevice Marije, uokvirenu u plastični okvir, nedvojbeno nazvati kičem, što priječi da se kič zamijeti u predmetima koji su u liturgiju une-seni iz sasvim drugoga konteksta, npr. kuhinj-skog (posude za vodu i vino)? Ili, kakav je litur-gijski smisao moguće otkriti u stavljanju cvijeća u svaki kutak liturgijskoga prostora? Čini se da su takve pojave – kao i prekrivanje gotovo svih

elemenata liturgijskoga prostora prekrivačima, često ‘urešenima’ etno-elementima ili ‘kršćan-skim znakovima’ koji svojom posvudašnjošću gube smisao – samo nadomjestak za našu ne-sraslost s otajstvom koje liturgija uzbiljuje.

No, katkada se kič ne nudi u tako banal-nim formama. On znade biti zaodjenut i u ru-ho ‘umjetničkoga’ djela koje je oltaru, ambonu, krstionici ili pak cjelokupnome liturgijskome prostoru dalo »jedinstvenu« formu, ali bez do-statnoga promišljanja iz liturgijske teologije i otajstvenosti liturgijskoga slavlja. Moguće je, na kraju zaključiti, da banalizacija liturgijske jed-nostavnosti i ljepote te sve veća prisutnost ne-autentičnosti i kiča, nisu pokazatelj gubitka estetskih kriterija, nego ponajprije gubitka te-ološkoga smisla i razumijevanja liturgije iz nje same. Zato obnova liturgijske estetike ne zapo-činje iz umjetnosti nego iz teologije.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

11. lipnja 2010.

Presveto Srce Isusovo

Ulazna: 75.3 Misli su ili: 175 O Srce Sina BožjegaOtpjevni ps.: III Gospodin je pastir mojPrinosna: 176 U slavu svetog Srca (ili 756)Pričesna: 244 Odzivam se, IsuseZavršna: 753 Do nebesa

Ulazna pjesma Misli su srca njegova od koljena do koljena da im od smrti život spasi, da ih nahrani u danima gladi.

Ps 33,11.19

Zborna molitvaSvemogući Bože, štujemo Srce tvoga ljubljenog Sina i slavimo spomen njegove ljubavi prema nama. Daj da iz tog nebeskog vrela crpemo obilne darove milosti.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pogledaj neizrecivu ljubav u srcu svoga Sina, da ti naš dar bude prijatan te nam izmoli pomirenje.Po Kristu.

Prvo čitanje Ez 34, 11-16Sam ću pasti svoje ovce i dati im počinka.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin Bog:»Evo me, sam ću potražiti ovce svojei sam ću ih pasti! Kao što se pastir brineza ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koja se raspršiše u dan oblaka i mraka. Izvest ću ih iz narodâ, skupit ću ih iz zemalja i dovesti ih u zemlju njihovu da ih pasem na gorama izraelskim, po svim dolinama i travnjacima. Pâst ću ih na izvrsnim pašama, ovčinjaci će im biti na visokim gorama izraelskim; ondje će počivati u dobrim ovčinjacima i pâst će na sočnim pašama, po gorama izraelskim. Sâm ću pâsti ovce svoje i sâm ću im dati počinka – govori Gospodin Bog. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenui okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilomi jakom – pâst ću ih pravedno.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23,1-6

Pripjev: Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam!

Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje Rim 5,5-11Bog pokaza ljubav svoju prema nama.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo: Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko

19


Braćo i sestre, po snazi Božjega dara u Kristusvi smo djeca nepresušne Božje ljubavi.Kristu Gospodinu, koji nam se daje kaonajveći dar te ljubavi, uputimo svoje molitvei zazovimo ga vapajem:

Daruj nam, Gospodine, snagu ljubavi.Za Crkvu, zajednicu vjernika: prodahni je1. svojim Duhom da uvijek pronalazi put ljubavido svakoga čovjeka te svima očituje tvojublizinu i tvoj dar spasenja, molimo te.Za pastire Crkve: rasvijetli ih Duhom svoje 2. mudrosti da u ljubavi služe tvome narodu, kako bismo po zajedništvu vjere i ljubavi svi bili jedna obitelj, molimo te. Za sve koji su ranjeni nemirom svijeta:3. potakni ih svojom milošću da prihvateriječ evanđelja i u njoj nađu mir i sigurnost,molimo te.Za one koji trpe u osamljenosti i sve koji su 4. ranjeni našom sebičnošću ili nesavršenom ljubavlju: da u tebi prepoznaju Ljubav koja uvijek oprašta i uvijek vjerna ostaje, molimo te. Za nas ovdje okupljene: novi duh i novo srce 5. koje si u nama stvorio, obnovi danas u svakom od nas, molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, ti ne prestaješ iskazivati svoje ljubavi prema svakom čovjeku. Okrijepi nas svojom mudrošću da umijemo prihvatiti tvojdar ljubavi i uzvratiti ti radosnim predanjem. Koji živiš i kraljuješ.

Pričesna pjesmaJedan od vojnika kopljem mu probode rebra,i odmah potečekrv i voda.

Iv 19,34

Popričesna molitvaNek nas otajstvo tvoje ljubavi, Gospodine, zauvijek privuček tvome Sinu, nek u nama zapali svetu ljubav, da mognemo Krista u braći prepoznati i služiti. Koji živi.

i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim.I ne samo to! Dičimo se u Bogupo Gospodinu našemu Isusu Kristupo kojem zadobismo pomirenje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Iv 10,14

Ja sam pastir dobri, govori Gospodin,i poznajem svoje ovce i mene poznaju moje.

Evanđelje Lk 15,3-7Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu!

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Reče Isus farizejimai pismoznancima ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovacapa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ’Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebubiti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Kristovo srce očituje snagu Božje ljubavi.


20

Presveto Srce Isusovo

Pregledaj svoje srce. O teološkoj kardiologiji

lo. O srcu sve ovisi. O njemu ovisi kakav nam je razum, ljubi li on istinu ili laž, je li zaintere-siran ili umoran za svaku spoznaju. O srcu ovi-se naši osjećaji, jesu li upravljeni prema do-bru, vođeni razumom, ili nas udaljuju od nas samih i od drugih te nas guraju u propast. O srcu ovisi hoćemo li njegovati duh, ili nam je na pameti samo požuda tijela. O srcu ovisi ka-ko se ophodimo sa svojim tijelom, ljubimo li ga i pretvaramo li ga u hram Duha Svetoga, ili ga uništavamo bilo pogrješnom duhovnošću koja zanemaruje tijelo, bilo pogrješnom tjelesnošću koja zapostavlja duh.

Da, o srcu zaista sve ovisi. To je lijepo, ali istovremeno i zastrašujuće. Lijepo je jer znamo da je potrebno »samo« pronaći smiraj srca da bi sve bilo ‘u redu’. Zastrašujuće je to kad po-gledamo sebe i kad uvidimo koliko nam je sr-ce nemirno, koliko je izranjeno vlastitim grije-sima i izrovano zloćom osoba s kojima živimo. I nije ni čudo da onda bludimo razumom i osje-ćajima, da lutamo duhom i tijelom. Zavirimo li bolje u svoje srce, onako iskreno i istinski, mo-ći ćemo ga čuti, moći ćemo čuti njegov vapaj i molitvu: »Čisto srce, stvori mi, o Bože.« (Ps 51,12) Želim čisto srce, želim susresti Božje sr-ce koje će zacijeliti rane mojega srca. Tako sada razumijemo što je Augustin htio reći, pozivaju-ći nas da se vratimo svojemu srcu. Ono nas zai-sta vodi Njegovu srcu, Kristovu srcu.

Srcem vjerovati u Isusa KristaKristovo srce upravo je ono srce koje čovjeko-vo srce traži. U Kristu istovremeno kuca Božje i čovjekovo srce za čovjeka. Novi zavjet, dodu-še, ne govori o Kristovu srcu, ali Kristovo je sr-ce prisutno na svakoj njegovoj stranici. Kristo-vo nam srce objavljuje Boga koji je uzeo ljudsko srce. To nije Bog koji nezainteresirano proma-tra čovjekova traganja i propitivanja. Bog je, uzevši ljudsko srce, sišao među nas ljude. Uči-nio se tako bliskim da možemo stvarno sluša-ti kako njegovo srce kuca za nas, tako bliskim da naše srce može razgovarati s njegovim sr-

R edeamus ad cor, ut inveniamus Eum – »Vratimo se srcu da bismo našli Nje-ga.« Sveti Augustin nas poziva da uđe-

mo u svoje srce, da se vratimo srcu kako bismo susreli Isusa Krista. No, odmah nam se name-ću mnogobrojna pitanja: zašto je baš potreb-no vratiti se srcu? Što je to u srcu da ono pred-stavlja povlašteno mjesto susreta s Kristom? A možda nam nije ni jasno koji je razlog štova-nja Srca Isusova. Čemu Kristovo srce, ako se vjera odnosi na cijeloga Isusa Krista, a ne sa-mo na njegovo srce? Imajući u vidu ova i slična pitanja, pokušat ćemo pružiti kratku »teološku kardiologiju«.

O srcu sve ovisiKao što znamo, srce je jedan od najvažnijih tje-lesnih organa u ljudskom organizmu. O njemu ponajviše ovisi zdravlje cijeloga organizma. Sr-ce se također nalazi u središtu čovjekova tije-la. Upravo zbog središnjega mjesta u tijelu, srce je oduvijek, u svim religijama i kulturama, bilo privilegirani simbol onoga što je u čovjeku naj-bitnije, najdublje, najintimnije. Srce označava onu središnju točku čovjekova bića, po kojoj on jest ono što jest. Srce tako u sebi obuhvaća sve dimenzije čovjekova bića, a opet se ni na jed-nu ne može svesti: razum i osjećaj, duh i tije-

21


Odjeci RiječiLjubav je Božja u srcima našim uz: Rim 5,5-11Nakon tvrdnje da svi trebaju prihvatiti evanđelje Božje po vjeri, Pavao zaključuje taj središnji odlomak Poslanice (5,1-21) izlažući njegove posljedice. Za svakog vjernika to znači najprije mir s Bogom, iskustvo milosti koje nas podržava u trpljenju i tvori temelj nade u budućnost. Božja inicijativa, njegova preobilna milost i iskustvo njegove ljubavi, koje se već pokazalo u smrti Kristovoj, i dar Duha Svetoga čine tvrdu stijenu na kojoj vjernik može živjeti sadašnjost i budućnost, s potpunim povjerenjem. To je ono isto povjerenje koje je pokazao i Abraham svojom primjernom vjerom. Kristova smrt označava početak svega no-vog, ne samo za pojedinog čovjeka, nego za cijelo čovječanstvo. Kristova sveopća važnost je dakle pretpostavka, jer je Krist predstavljen kao stijena spoticanja (usp. Rim 9,32-33), kako je to već Izaija prorekao.

Mario Cifrak

Zrnj

e

Prispodoba o izgubljenoj ovci ne oslikava tek dubinu ljudskoga

grijeha, nego ponajviše snagu Očeve ljubavi. On »ostavlja onih devedeset i devet« i ide tražiti izgubljenu. Sve

dok nismo spremni prihvatiti ovu Božju »ostavljenost« zbog »izgubljene

ovce«, naše mjesto nije među onih devedeset i devet. Samo se u ljubavi

može razumjeti ostavljenost. Ona nije bol, nego nesebična radost zbog

ljubavi prema drugome. Božja nas Ljubav ostavlja, kušajući nas,

da bismo umjeli više ljubiti.

cem (»cor ad cor loquitur« – J. H. Newman). To je srce koje se dalo probosti radi nas (Iv 19, 34), srce koje ne živi za sebe, nego daje svima da imaju udjela u njemu, da se napiju njegove ljubavi (Iv 7,37-39). To je srce koje želi posta-ti jedno s našim srcem (Iv 17,21-23) i koje nam daje svojega Duha da se to zaista i ostvari: „Tà ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Du-hu Svetom koji nam je dan.« (Rim 5,5) Kakav li smo samo dar dobili u Kristovu srcu?! Imamo srce samoga Boga kod kojega može biti sigurno naše srce. (Ps 108,2)

No, to Kristovo srce može prepoznati samo onaj tko se »vratio svojemu srcu«, tko je ‘na-ćulio’ uši svojega srca. Kristovo srce zahtijeva naše srce jer »ako srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen« (Rim 10,9). To znači da u Krista možemo vjerovati, razu-mjeti ga i ljubiti samo ako ga štujemo svim svo-jim bićem, i razumom i osjećajima, i duhom i tijelom. Štovanje Kristova srca oslobađa nas od dvaju ekstrema. S jedne strane, postoji opa-snost da vjeru reduciramo na razum, da ona postane ‘stvar’ uma. Nema više osjećaja, stra-sti, ‘krvi’, predanosti u takvoj vjeri te ona više

nije ‘srčana’. U takvoj racionalističkoj duhov-nosti i Bog postaje apstraktan, dalek, Bog bez srca. Čovjek tada susreće samoga sebe. Koliko li je samo hladnih kršćana! S druge pak stra-ne štovanje Kristova srca također ne dopušta da se vjera reducira na osjećaje, na bigotnu du-hovnost bez razuma, gdje vršimo emocionalno nasilje nad drugima, gdje se vrtimo oko svojih osjećaja bez istinskoga obraćenja, zaboravlja-jući pritom samoga Krista.

A onaj tko iskreno štuje Kristovo srce svo-jim srcem, može biti siguran da je istinski vjer-nik, svećenik, biskup, teolog. Njegova će duhov-nost i teologija biti duhovnost i teologija Isusa Krista, razumna i osjećajna, srčana i srdačna za Boga i za bližnjega. Vratimo se stoga svojemu srcu, susretnimo Kristovo srce i dajmo mu svo-je srce: »Sve koje ti, Gospodine, svojim rukama grliš, snažno ih prislanjaš na svoje srce. Isuse, tvoje je srce slatka màna koju ti u svojoj mu-drosti nosiš poput zlatne posude. Blaženi oni koje tvoj zagrljaj vodi prema toj màni, blaženi oni koje si ti sljubio s otajstvom svojega srca.« (Vilim od Saint-Thierryja)

Ivica Raguž


22

Ulazna: 167 O Stvoritelju ljudi (1. i 2. kitica)Otpjevni ps.: 98 Prosti, GospodePrinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 200 O Kruše živi, milosniZavršena: XXIV Isuse Kriste, slava ti, slava

13. lipnja 2010.

Jedanaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Ne skrivaj lica svoga od mene, ne odbij u gnjevu slugu svoga!

Ps 27,7. 9

Zborna molitvaBože, jakosti onih što se u te ufaju, snago slabih i smrtnih, koji su bez tebe nemoćni: pomozi nam svojom milošću da vršimo tvoje zapovijedi i voljom tii djelom omilimo. Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, ovim darovima ti čovjeku krijepiš zemaljski i duhovni život Molimo te da nas uvijek prati njihova pomoć za tijelo i dušu.Po Kristu.

Prvo čitanje 2Sam 12,7-10.13Gospodin ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti.

Čitanje Druge knjige o SamueluU one dane: Natan reče Davidu:»Ovo govori Gospodin, Bog Izraelov:’Ja sam te pomazao za kralja nad Izraelom, ja sam te izbavio iz Šaulove ruke. Predao sam ti kuću tvoga gospodara i tebi u krilo žene tvoga gospodara, dao sam ti dom Izraelov i dom Judin; i je li to premalo, još ću ti dodati. Zašto si prezreo Gospodina i učinio što je zlo u njegovim očima?Ubio si mačem Uriju Hetita, a njegovu si ženu uzeo sebi za ženu.I ubio si ga mačem Amonaca. Zato se neće nikada više okrenuti mač od tvoga doma; ta prezreo si me i uzeo ženuUrije Hetita da ti bude žena.’«Tada David reče Natanu:»Sagriješio sam protiv Gospodina!«A Natan odvrati Davidu:»Gospodin ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 32,1-2.5.7.11

Pripjev: Oprosti mi, Gospodine,krivnju grijeha moga.

Blažen onaj kome je grijeh otpušten,kome je zločin pokriven!Blago čovjeku kome Gospodin ne ubraja krivnjui u čijem duhu nema prijevare!

Grijeh svoj tebi priznahi krivnju svoju više ne skrivah.Rekoh: »Priznat ću Gospodinu prijestup svoj«,i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

Utočište ti si moje,od tjeskobe ti ćeš me sačuvati,okružit me radošću spasenja.

Radujte se Gospodinu i kličite, pravedni,kličite svi koji ste srca čestita!

Drugo čitanje Gal 2,16.19-21Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Znamo: čovjek se ne opravdava po djelima Zakona, nego vjerom u Isusa Krista. Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. Ne dokidam milosti Božje! Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja 1Iv 4,10b

Bog nas je ljubio i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.


23


Braćo i sestre, iskrenom se molitvom utecimo Bogu, izvoru milosrđa i vrelu istinske ljubavi:

Za tvoju Crkvu: da u svijetu nastavlja 1. vršiti Kristovo djelo milosrđa i ljubavikoja spašava svijet, molimo te.Za svećenike, služitelje sakramenta 2. pomirenja: obdari ih snagom Kristoveljubavi prema grješnicima da umiju svakome čovjeku pokazati tvoju blagosti ljubav, molimo te.Za sve one koji se nalaze na putu grijeha:3. probudi u njima plamen ljubavi koja će ih privesti tvome spasenju, molimo te.Za nas ovdje sabrane: daj nam spoznati 4. da grijeh ranjava ljubav i da ljubav oprašta svaki grijeh, molimo te.Za pokojnu našu braćui sestre: po svojoj 5. ljubavi oprosti im svaki grijeh i obdari ih vječnim životom, molimo te.

Bože, Oče milosrđa i izvore svakoga oproštenja, molimo te, podigni nas iz grijeha i ojačaj nam vjeru kako bismo mogli neprestano kročiti putem darovanog spasenja.Po Kristu, Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma Za jedno molim Gospodina, samo toja tražim: da živim u Domu Gospodnjem u sve dane života svoga.

Ps 27,4

Popričesna molitvaGospodine, sveta pričestšto je primamo označuje zajedništvo svih vjernikas tobom. Daj da urodi jedinstvom u tvojoj Crkvi.Po Kristu.

Evanđelje Lk 7,36-50Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme: Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivalai mazala pomašću.Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli:»Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.« A Isus, da mu odgovori, reče: »Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.« I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Žena, sva zaplakana, stane Isusu kvasiti i cjelivati noge…(V. Blažanović, 2004.)


24

Šimune, zaboravio si miomiris ljudskosti

Farizej Šimun pozvao je Isusa na objed. Ne znamo što je točno Šimun očekivao i što je želio postići. Možda je htio pokazati svo-

ju važnost pred drugima ili Isusa kao gosta pod-vrgnuti promatranju i pitanjima. U taj se prizor Isusova dolaska ubrzo smješta dolazak jedne že-ne koju su svi poznavali; žene koja nije bila na popisu gostiju i koja nije bila pozvana.

Jedna od onih o kojima se šapuće, koja slovi kao javna grješnica… Jedna o onih o kojima se, navodno, sve zna… Takva žena u kući Židova ko-ji je sebe smatrao poštenim nije bila dobrodošla. Čitavo je ozračje pretvoreno u napetost i u iza-zov. Pojavio se netko neželjen, nepredviđen, net-ko tko je doveo u pitanje poštenje prisutnih.

Evanđelje ne spominje ženino ime, bila je tek ‘jedna’, tek ‘neka’. Pa ipak, čini se da je ta-kvomu društvu bila potrebna, barem kao uspo-redba za sve one koji su mogli reći – mi nismo kao ona, mi nismo pali na tako niske grane.

Ta je pak žena dobro poznavala društvo ko-je je samo naizgled bilo dobro i pošteno. Možda je i među uzvanicima bilo onih koji su je isko-rištavali, stavljali masku čistunstva i besprije-kornosti, ali ona ih nije prokazivala. Znala je da se ispod njihova morala, religioznosti i lica na-lazi sve drugo samo ne pobožnost. Nije se da-la zavesti ni njihovim ugledom, ni bogatstvom. Kao da ju ne zanimaju. Odmah je došla do Isu-sa. Dok su ljudi oko nje bili prisiljeni nositi krin-ke na licu, ona je sa sobom nosila svoje lice: pr-ljavo, nečasno, ali svoje. I znala je gdje se nalazi izvor istinske čistoće i opraštanja.

Nada koje nije svatko dostojanTa žena u sebi nosi nešto što nije nikomu rekla, tajnu koje drugi nisu bili dostojni. Osjećala je grijeh zbog svoga života i tragedije, ali je nosi-la nadu da će susresti čovjeka koji je neće prezi-rati i suditi samo po onome što ne valja. Traži-la je nekoga komu će moći povjeriti dušu, srce, a s njima i tijelo, u zajedništvu ljepote. Ne tijelo koje se prodaje, iskorištava i živi kao podijelje-nost, uvjetujući njezin život. U njoj je nada da će

Jedanaesta nedjelja kroz godinu

moći početi sve iz početka. Svoje je iskustvo na-de željela pretočiti u neobičnu, a tako govorlji-vu molitvu. Njezina je molitva šutnja u suzama. Njezina je molitva praćena nježnošću pomazi-vanja Isusovih nogu i otiranja kosom. Našla je način kojim Isusu pokazuje kajanje i ostvare-nost nade baš u njemu. Vjerojatno je već ranije vidjela i čula Isusa, te ostala potresena. Možda joj je uputio pogled koji je spojio neodobravanje i prostor povjerenja; dao do znanja da je ne osu-đuje, ali da njena radost traži promjenu života. Od toga se trenutka sve uistinu i mijenja.

U očima drugih ljudi sve je izgledalo kao i ranije, ona je i dalje za njih bila grješnica, ali je njezina duša bila promijenjena slobodom pro-mjene življenja. Znala je da nosi etiketu i tuđe osude, ali je dodirnula istinu novosti. Sada do-lazi zahvaliti Isusu za dar ljubavi koji joj u živo-tu nije darovan ili ga je odbacila. Čin je to žene koja osjeća da je istinski voljena.

Misli koje zaudarajuNo, Šimun misli drukčije: “Kad bi ovaj bio Pro-rok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se do-tiče.” To se ne usudi reći na glas. Time se potvr-đuje izreka: “Reci mi što misliš o drugima, pa ću ti reći tko si.” Obično se o drugima misli loše, jer se s drugima loše postupa.

Farizej se nije pomaknuo od

svoje pravednosti, a njoj bi oprošteno

jer je prepoznala da je u Kristu ljubljena.

(Đ. Seder )

25


Odjeci Riječi

Zrnj

e

Farizej iz evanđelja predstavlja praved-nika. On je u svojoj pravednosti činio

sve što ga je obvezivalo, ali ništa više od toga. Isus zato ne nabraja njegove grije-

he, nego mu na primjeru grješnice otkri-va da je potrebno »više od pravednosti«. Pranje nogu i mazanje uljem bili su čini

koje je gostu iskazivao sluga. Farizej je uglednik kojemu to ne pristaje. No, Isus

pokazuje da upravo ono manje znači »više«. Zato je žena grješnica pokazana kao ona koja je više ljubila. Doista, pra-vednosti može biti i bez ljubavi, ali, po-trebno je »više od pravednosti«. (A. C.)

U meni živi Krist uz: Gal 2,16.19-21Pavao izlaže sadržaj vlastitog evanđelja i pri tom koristi inovativni rječnik opravdanja (2,15-21). Djela koja traži Zakon nisu u mogućnosti opravdati grješnike. Jedino rješenje je u prihvaćanju po vjeri dara Božjega, opravdanja, koje se temelji na Kristovoj smrti za grješnike. Pavao time zaključuje prvi dio svoje Poslanice Galaćanima. Taj prvi dio obrana je njegovog evanđelja s autobiografskim argumentima. On uvodi i prvu diskusiju o nauku i tako nas uvodi u drugi dio Poslanice (3,1 – 5,12). Upravo završni redci (2,19-21) opisuju Pavlovu situaciju kao kršćanina: jaka suprotstavljanja smrti i života, života »u tijelu« i života »u vjeri«. Umrijeti Zakonu po Zakonu, umrijeti da bi se živjelo, živjeti razapet s Kristom, dopustiti da vlastito »ja« bude zamijenjeno s »ja« Drugoga – izvanredni su izričaji mističnoga jedinstva s Kristom.

Mario Cifrak

Dostojevski je zapisao: “Da ljudske misli ima-ju miris, svijet bi zaudarao nepodnošljivim smra-dom.” Krist je to osjećao, čitao stavove i iznosio na vidjelo patvorenu ljubav i pobožnost. “Šimu-ne, imam ti nešto reći…” Uhvaćen u svojim misli-ma, farizej je bio prisiljen slušati pouku o lijepo-me ponašanju. Čovjek koji je vrijedio kao ugledan i pošten, suočen je s primjerom žene koju je sma-trao najgorom. Ona mu je stavljena pred dušu kao mjerilo gostoljubivosti i zahvalnosti.

“Šimune, imam ti nešto reći…” Ti koji se-be smatraš uglednim i velikim zbog posjeda i uspješnih kompromisa, igre privida i zbilje, vje-ruješ da se neće otkriti prave misli koje gajiš. Uči od ove žene, uči voljeti i radovati se zbog oprošte-nja. “Oprošteni su joj mnogi grijesi, jer je mno-go ljubila.” A tebi, Šimune, što se može oprostiti kad se smatraš nepogrješivim i pravednim?

Susret koji mirišeŽena odlazi. Svi su je smatrali ‘lakom že-

nom’, ali sada je uistinu njezina duša olakšana. I tako Šimun, koji je Isusa vjerojatno pozvao da bi ga promatrao i mjerio je li uistinu to što lju-di o njemu govore, da bi možda vidio neko čudo i iskoristio Isusa za svoj ugled, doživljava nešto sasvim suprotno tomu.

Svatko se od nas može prepoznati čas u ulo-zi farizeja Šimuna, a čas u liku grješnice, a malo je trenutaka kada se ponašamo poput Isusa. Isus ne opravdava ženin dotadašnji život, već traži obraćenje, ali evanđelje nastavlja svoj govor. Ko-liko li je samo ljudi koji svoj ugled grade na bije-di drugih ljudi: bogati na račun siromašnih; ne-pravedni koji nikada ne govore o svojoj nepravdi i nameću drugima norme i slike o sebi. Isus je pomogao Šimunu da se pogleda u lice. Šimune, imam ti nešto reći. Ono što nisi učinio ti, učinila je ova žena. Uči od nje da je prava veličina u pri-znanju svoje grješnosti i obraćenju; uči od nje, jer je puno ljubila; uči kako se traži oproštenje.

A Šimun je ostao ispunjen samim sobom. Šimune, imam ti nešto reći… Sve je na svome mjestu i prema pravilima, ali gdje ti je ostalo srce? Šimune, želim te nešto pitati… Bojiš li se malo topline koja bi rastopila pastelne namaze boja i malo suza koje bi raskvasile krinku? Ši-mune, imam ti nešto reći… Imaj hrabrosti za trenutak slabosti; neka se ponovno u tvoj život uvuče (su)osjećaj; vrati lice čovjeka i čuvaj se da krjeposti ne počnu zaudarati. Zbog toga bi bilo dobro upitati onu nedostojnu ženu gdje je uze-la miomiris koji mi je darovala. Jer Isusu se više od spomenika sviđa miris raskajana čovjeka.

Ivan Šaško


26

20. lipnja 2010.

Dvanaesta nedjelja kroz godinu

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakostOtpjevni ps.: 107 Tebe žeđa (ili 106)Prinosna: 325 Evo BožePričesna: 246 Ovdje je sadaZavršna: 184 Ti divni Kralj si nebesnik ili: 755 Srce Božansko

Ulazna pjesmaGospodin je jakost narodu svome, tvrđava spasa svom Pomazaniku. Spasi narod svoj, Gospodine,i blagoslovi svoju baštinu, pasi ih i nosi dovijeka!

Ps 28,8-9

Zborna molitvaDaj, Gospodine, da ti uvijek služimo sa strahopoštovanjem i ljubavlju. Ti nikada ne kratiš svoga vodstva vjernima koje si utemeljio u svojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi žrtvu pomirenja i hvale: po njoj nas očisti od grijehada ti se svidi ljubav naših duša. Po Kristu.

Prvo čitanje Zah 12,10-11; 13,1Gledat će onoga koga su proboli (Iv 19,37)

Čitanje Knjige proroka ZaharijeOvo govori Gospodin:»Na dom Davidov i na Jeruzalemceizlit ću duh milosni i molitveni.I gledat će onoga koga su proboli;naricat će nad njim kao nad jedincem,gorko ga oplakivati kao prvenca.U onaj dan plač velik nastat ćeu Jeruzalemu, poput plača hadad--rimonskog u ravnici megidonskoj.U onaj dan otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da seoperu od grijeha i nečistoće.«Riječ je Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 63,2-6.8.9

Pripjev: Tebe žeđa duša moja,Gospodine, Bože moj!

O Bože, ti si Bog moj:gorljivo tebe tražim;tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U Svetištu sam tebe motriogledajuć ti moć i slavu.Ljubav je tvoja bolja od života,moje će te usne slavit.

Tako ću te slavit za života,u tvoje ću ime ruke dizati.Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,hvalit ću te kliktavim ustima.

Ti postade meni pomoć,kličem u sjeni krila tvojih.Duša se moja k tebi privija,desnica me tvoja drži.

Drugo čitanje Gal 3,26-29Koji ste god u Krista kršteni,Kristom se zaodjenuste.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo! Svi ste sinovi Božji,po vjeri, u Kristu Isusu.Doista, koji god ste u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.Nema više: Židov – Grk!Nema više: rob – slobodnjak!Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo,baštinici po obećanju.Riječ Gospodnja.


27


Svemogućemu Ocu, koji je poslaosvoga Sina da nam svojom riječju i životom bude Put spasenja, uputimo svoje molitve proseći snagu vjernoga nasljedovanja:

Za Crkvu koja hodočasti ovom zemljom: 1. vodi je svojim Duhom da zbog teškoćai otporā svijeta nikad ne posustaneu svjedočenju evanđelja, molimo te.Za sve koji se priznaju Kristovim učenicima:2. daj im spoznati da biti njegovim učenikomznači radosno prihvatiti križ života,molimo te.Za mlade koji se nalaze pred izazovom 3. radosti što ih nudi svijet: ne dopusti da ih zamamnost svijeta odvrati od radosti koju ti daruješ, molimo te.Sve koji su zauzeti u skrbi za siromašne, 4. potrebne i nemoćne: okrijepi nesebičnošćui radošću darivanja, molimo te.Za nas ovdje sabrane: okrijepi nam vjeru 5. da Kristov put prihvatimo kao svoj put,molimo te.

Svemogući Bože, usliši nam smjerne molitve i pomozi da nas križ i zaprjeke ljudi i svijeta ne obeshrabre i ne smetu. Daj nam vjerno ići za tvojim Sinom te jednom zavrijedimo biti dionici tvoje slave. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaOči sviju u tebe su uprte, Gospodine,ti im hranu daješ u pravo vrijeme.

Ps 145,15

Popričesna molitvaGospodine, pričest svetog tijela i predragocjene krvi obnavlja nam božanski život. Molimo te da svako slavljenje otajstva učvrsti jamstvo našeg spasenja.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Iv 10,27

Ovce moje slušaju glas moj, govori Gospodin, ja ih poznajem i one idu za mnom.

Evanđelje Lk 9,18-24Ti si Krist – Pomazanik Božji!Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiDok je Isus jednom u osami molio,bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj,drugi: da si Ilija, drugi opet: da neki od drevnih proroka usta.«A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist – Pomazanik Božji!«

A on im zaprijeti da toganikome ne kazuju.

Reče:»Treba da Sin čovječji mnogo pretrpi,da ga starješine, glavari svećeničkii pismoznanci odbace, da bude ubijeni treći dan da uskrsne.«

A govoraše svima:»Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.«

Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Ti si Krist – Pomazanik Božji!


28

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Dvanaesta nedjelja kroz godinu

Razmišljajući o kršćanstvu, Albert Camus u jednom svom eseju zaključuje da odri-canje koje je nužno pri radikalnom na-

sljedovanju Krista treba gledati u perspektivi vi-šeg, a ne eventualno nekakvoga drugog života. S njim povezana oskudica biva sredstvom oslobo-đenja jer ne postoji ništa što čovjeka zarobljava. Na koncu uzvikuje: »Rado bih se preobratio na takvu religiju da već nije bila moja!« Današnja čitanja stavljaju nas pred pitanje: Bismo li se mi obratili na ovu vjeru, da ona već nije naša?

Obraćenje i molitvaČak ako smo najenergičniji zagovornici katoli-čanstva u privatnom i javnom životu, zapitajmo se bismo li postali kršćanima da smo rođeni u ne-kom drugom okruženju ili bismo bili vjerski fa-natici bilo koje religije, budući da je doživljava-mo više kao ‘mentalni sklop’ i društveno ozračje, a ne izbor. Ukoliko bi odgovor bio i potvrdan, put vjere time nije završen. Današnje evanđelje pred-laže nam izazov neprestanoga obraćenja. Ono ni-je jednom dogotovljeni čin, nego stalni proces kroz koji svakodnevno i više pu-ta prolazimo. Obraćenje znači mijenjanje puta i povratak na-trag. Za vjernika je ono ostav-ljanje grijeha i svega onoga što je zlo te okretanje k Bogu. Bu-dući da svakodnevno griješimo, onda se moramo svakodnevno i obraćati. Međutim, sami mo-žemo pogriješiti, ali ne i obra-titi se. Uviđa to i starozavjet-ni molitelj Jeremija kad veli: »Obrati me da se obratim!« (Jr 31,18). Obraćenje, dakle, uklju-čuje volju za moralnom promje-nom, ali je prije svega ponizni vapaj Bogu da nam se smilu-je. Zato nam današnji evanđeo-ski ulomak naglašava u kakvom se ozračju događa razgovor Isu-sa s učenicima. Evanđelist kaže

Bismo li bili kršćani da to već nismo?

da se »Isus u osami molio«. Molitva je preduvjet te stoga prethodi obraćenju, ali je jednako tako i posljedica, odnosno plod obraćenja. Ona je vapaj Bogu da se smiluje, ali je i razgovor s Bogom s ko-jim je ponovno uspostavljen dijalog koji je preki-nut grijehom. Bez molitve nema obraćenja, niti molitve bez neprestanog obraćanja.

Samoća i zajedništvoIsus je sâm sa svojim učenicima. Dok se skoro svi drugi događaji njegova života odvijaju u mnoštvu ljudi, ovdje se naglašava samoća. Ono što se doga-đalo pred masom, dovelo je do ovog trenutka. Gle-dajući što Isus čini, slušajući što govori te osluš-kujući »što govori svijet«, učenici su zaključili o njemu ono što je Petar javno izrekao: » Ti si Krist – Pomazanik Božji.« Jednako tako, ovaj događaj u samoći učenike je odveo u mnoštvo kojemu su propovijedali ono što slušamo u današnjem dru-gom čitanju: »Svi ste sinovi Božji po vjeri… Nema više: Židov-Grk! Nema više: rob-slobodnjak! Ne-ma više: muško-žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!« Tako biva očitovano da je naša vjera dvo-

struke naravi. Iz zajednice izlazi i u zajednicu vodi. Mi smo također do svoje vjere došli preko drugih koji su nas dali krstili, o Kristu nam govo-rili i u vjeri nas poučili. Slušali smo »što govori svijet«. Među-tim, vjera se ne može tu zausta-viti. Ona je osobna. Svakoga od nas Isus pita: »A vi, što vi kaže-te, tko sam ja?« Zato je, nakon onoga početnog impulsa, ko-ji je došao od drugih, potreb-no zapitati se: Tko je Krist? Tko je Bog za mene? Ne može se ži-vjeti od tuđe vjere. Ona mo-že biti poticaj i pomoć, ali ne i odgovor. Nije dosta što su dru-gi u njemu prepoznali Spasite-lja. Mene će spasiti tek kad ga ja takvim prepoznam. Sam po-

Hoće li tko za mnom, neka danomiceuzima križ svoj i neka ide za mnom.

29


Hoće li tko za mnom, neka danomi-ce uzima svoj križ i neka ide za mnom. Svaki dan, danomice! Križ nije slika tek povremenih životnih kušnja i trpljenja,

nego istinskoga nasljedovanja Krista. Križ, naime, vodi i kroz kušnje ugodno-

ga, kroz kušnje koje ne nose trpljenje.U takvim se situacijama otkriva smisao poziva: »Hoće li tko za mnom…« Lako

se sebe odreći u trpljenju, ali odreći sesebe u zamamnosti uspjeha i vlastitih že-

lja – to je istinsko nasljedovanje Krista.

Zrnj

e Odjeci RiječiSvi smo jedan u Kristu uz: Gal 3,26-29Da bi pokazao kako vjernici u Kristu više nisu podložni Mojsijevu zakonu, Pavao usvaja perspektivu povijesti spasenja i pokazuje da je u Božjem planu spasenja Zakon imao provizornu zadaću, koja je došla do kraja Kristovim dolaskom. Galaćani su bili obuzeti činjenicom da moraju ostvariti zajedništvo s Abrahamom kako bi postigli blagodati obećanjâ danih Abrahamu te postigli obećanu baštinu. Judaizanti (kršćani Židovi) su bili uporniu dokazivanju da je zato neophodno prihvatiti obrezanje koje traži Post 17,9-14. Pavao pokazuje Galaćanima da krštenje i vjera u Krista povezuju vjernike s Abrahamom, a to su jače veze od onih koje bi dalo obrezanje. Zahvaljujući vjeri i krštenju, vjernici su Kristovi, a kako je Krist jedini potomak za kojega vrijedi obećanje, vjernici su u Kristu »Abrahamovo potomstvo,baštinici po obećanju«. Dokaz je potpun.

Mario Cifrak

ručuje: »Bit će ti po vjeri tvojoj!« (usp. Mt 9,22). Vjera nije samo ono što je naučeno. Nije samo iskorak razuma u područje koje ne može dokuči-ti. Ona je prije svega pouzdanje u vjernu osobu. Sve dok u Kristu ne prepoznamo osobu na koju možemo računati, kojoj vjerujemo i u koju smo sigurni, odgovarat ćemo na pitanje: »Što govo-ri svijet?«, ali ne i na ono: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Kad nas vjera, poput Petra, potpu-no zahvati i angažira, tada ćemo sigurno uskli-knuti: »Ti si Krist – Pomazanik Božji!« Unatoč tomu što će i kasnije biti trenutaka sumnji i nesi-gurnosti vezanih uz egzistenciju i smrt u ovome svijetu, ipak ćemo se nakon toga odvažno okre-nuti zajednici i svjedočiti svoju vjeru. To je jedini pravi znak zahvalnosti za dar vjere koju nam je kršćanska zajednica posredovala. Zajednica nas je učvrstila u vjeri, a mi svojom vjerom učvršću-jemo zajednicu.

Krist i križNakon Petrove ispovijedi vjere slijedi Isusov nalog da »toga nikomu ne kazuju«, a potom sli-jedi govor o križu. Ono što su učenici spozna-li svima će biti objavljeno tek preko križa. Za-to će odgovor, identičan Petrovu, dati poganin, rimski stotnik, ispod Kristova križa: »Doista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« Tako se križ uzdi-

že na razmeđu Starog i Novog zavjeta te posta-je most koji spaja očekivanja izabranog naroda sa spasenjem ponuđenim svim ljudima svije-ta. Od sredstva poniženja postao je mjestom čo-vjekova uzdignuća, novim stablom života i zna-kom spasa. Zato je križ okosnica vjere. Odnos prema križu postaje mjerilom vjere u Onoga ko-ji se na križu svima očitovao raširivši ruke za Ži-dova i Grka, roba i slobodnjaka, muško i žen-sko. Na križu je ispunio proročanstvo koje smo čuli u prvom čitanju: »Gledat će onoga koga su proboli…, a na njih ću izliti duh milosni i moli-tveni.« Taj duh pokreće našu vjeru u nasljedo-vanju Krista i daje nam snagu da u molitvi i sa-moći neprestano doživljavamo obraćenje te se tako, obraćeni, okrećemo drugima i svjedočimo vjeru u Krista, čak i kad treba nositi križ.

Taj križ jesu i naši grijesi. Ako se znademo s njima suočiti, vjerovati u dar opraštanja, a ne očajavati, onda potvrđujemo da je Krist za nas Spasitelj. Tada i naša molitva, čak i kad znamo da nas čekaju teškoće, neće biti vapaj ugroženo-ga, nego pjesma spašenoga. To je ujedno i odgo-vor na početno pitanje. Nije toliko bitno bismo li se obratili na kršćanstvo da već nismo kršća-ni, koliko je važno da se, upravo zato što jesmo kršćani, neprestano obraćamo.

Slavko Slišković


30

27. lipnja 2010.

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Ulazna: 238 Dan Gospodnji ili: 109 Neka te slave narodi, BožeOtpjevni ps.: 89 Ti si Gospodine (ili 90)Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 288 Zdravo sveti SakramenteZavršna: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekova

Ulazna pjesmaNarodi svi,plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim.

Ps 47,2

Zborna molitvaBože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom. Po Gospodinu.

Prvo čitanje 1Kr 19,16b.19-21Elizej ustade i pođe za Ilijom.

Čitanje Prve knjige o KraljevimaU one dane: Reče Gospodin Iliji: »Pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe.«Ilija ode odanle i nađe Elizeja, sina Šafatova, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova,sâm bijaše kod dvanaestoga. Ilija priđe k njemu i baci na nj svoj plašt. On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: »Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku pa ću poći za tobom.« Ilija mu odgovori: »Idi, vrati se; ja sam svoje učinio.« On ode, uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom skuha meso i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 16,1-2a.5.7-11

Pripjev: Ti si, Gospodine, baština moja!

Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar!«Gospodin mi je baština i čaša:ti u ruci držiš moju sudbinu.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetujete me i noću srce opominje.Gospodin mi je svagda pred očimajer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,pa i tijelo mi spokojno počiva.Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemljuni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,puninu radosti lica svoga,sebi zdesna blaženstvo vječno.

Drugo čitanje Gal 5,1.13-18Na slobodu ste pozvani!

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Za slobodu nas Krist oslobodi!Držite se dakle i ne dajte se ponovnou jaram ropstva!Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizetei glođete, pazite da jedni druge ne proždrete.Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete.Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom.Riječ Gospodnja.


Darovna molitva Bože, ti daješ učinak svojim otajstvima. Molimo te da naše služenje bude sveto kao i tvoji darovi. Po Kristu.

31


Pjesma prije evanđelja 1Sam 3.9;Iv 6,68

Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša;ti imaš riječi života vječnoga.

Evanđelje Lk 9,51-62Isus krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.Za tobom ću kamo god ti pošao.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiKad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenui prekori ih. I odoše u drugo selo.Dok su išli putom, reče mu netko:»Za tobom ću kamo god ti pošao.«Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine,ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječjinema gdje bi glavu naslonio.«Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!«A on će mu: »Dopusti mi da prije odemi pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,i sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Ps 103,1

Popričesna molitvaGospodine, žrtva koju smo prinijeli i primilinek nas ojači da uvijek ostanemo u tvojoj ljubavii donosimo plod u postojanosti. Po Kristu.

Braćo i sestre, pouzdanom se molitvom utecimo nebeskome Ocu, koji nas je u Kristu pozvao na put vjere i spasenja.

Tvoja Crkva, Gospodine, novi je narod 1. hodočasnika prema vječnoj domovini:budi joj svjetlo na putu kroz svijetda posvuda ostavlja snagu tvoje riječii trag tvoje ljubavi, molimo te.Ti i danas pozivaš ljude da krenu putem 2. spasenja: daj svima pozvanima svjetlo vjerei snagu vjernosti, molimo te.Tvoj je Sin, Gospodine, na zemlji bio bez3. kuće i doma: budi darežljiv prema svimakoji u oskudici osjećaju nesigurnost i strahpred budućnošću, molimo te.Po riječi evanđelja ti nas učiš da je svatko 4. nositelj tvoga poziva: obdari nas evanđeoskom mudrošću da vjernost tebi stavimo na početak svega što u životu činimo, molimo te.Za naše pokojne: njihovo hodočašće ovom 5. zemljom ovjenčaj zajedništvom s tobomu kraljevstvu nebeskom, molimo te.

Svemogući Bože, ti si nas po svome Sinupozvao da hodimo putem spasenja. Ne dopustida nas zaslijepi i zaustavi ono što je prolazno; pomozi nam da vjerno hodimo prema onom što je vječno. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Htjedoše za njim, ali…(Đuro Seder )


32

Trinaesta nedjelja kroz godinu

jasnoće Pisma. Zato su ovi opisi više od slučajnih zabilješki Isusovih susreta na putu prema Jeru-zalemu. Oni su dani kao mjera pozivima.

U prvom susretu inicijativa ne dolazi od Isu-sa. Isusov odgovor na čvrstu volju čovjeka koji obećava da će ići za njim kamo god on išao po-kazuje posljedice hoda za njim. Isus je bez krova nad glavom, bez svoga mjesta u svijetu. »Ići za njim« znači upustiti se u avanturu koja se ‘smje-šta’ u odnos s Ocem umjesto pod krov. Tamo gdje ljudi grade svoju sigurnost, stoji odnos s Ocem. Ovaj koji hoće za Isusom, ne zna što zna-či njegov hod u Jeruzalem. On je lik oduševlje-noga čovjeka koji ne poznaje kamo vodi put i što se od njega očekuje. Upada u oči da Isus ne po-ziva, a niti ne odbija onoga koji hoće ići za njim. Podjednako, nema ni odgovora na Isusove rije-či. Kao da između ponude nasljedovanja i pozi-va na nasljedovanje stoji nepremostiva razlika. Svaki je poziv izložen pitanjima izbora osigura-noga života i odnosa s Ocem.

U drugom susretu inicijativa je Isusova. On poziva. Poziva neimenovanoga čovjeka da ide za njim. Poziv je osoban i precizan. Ići za Isusom. Ne za nekom idejom ili nekim pokretom. Poziv uspostavlja osobni odnos s Isusom i može posto-jati samo dok traje takav odnos. Odgovor na po-ziv nije negativan. Pozvani ga prihvaća, ali po-stavlja uvjet: pokopati oca. Učiniti ono što Zakon nalaže. Pozvani zna što treba činiti i hoće to čini-ti. Između njega i Isusa stoji Zakon. No, upra-vo tu gdje postoji jasna spoznaja Zakona i čvrsta volja njegova ispunjenja mora se dogoditi jasni izbor između Zakona i Isusa. U ovom se položa-

Isus je na putu u Jeruzalem. Jeruzalem će za njega postati mjesto odluke, zakonski done-sene nepravedne osude, muke i uskrsnuća.

Od središta Božje prisutnosti Jeruzalem će po-stati mjesto nasilne odbačenosti utjelovljenoga Boga. No, Jeruzalem nije cilj njegova puta. Cilj je uznesenje. Na putu prema Jeruzalemu doga-đaju se različiti susreti. Odlomak Lukina evan-đelja počinje opisom jednog odbacivanja i na-stavlja opisom triju poziva. Isus, poput kralja, šalje pred sobom glasnike. Samarijanci mu, ka-da su doznali da je na putu prema Jeruzalemu, odbijaju gostoprimstvo. Kako da prime nekoga tko ide u Jeruzalem, neprijateljsko središte? Ja-kov i Ivan odbijanje doživljavaju kao poniženje. Oni bi se osvetili. Odmah. I to ničim blažim doli ognjem s neba. Na odbačenost bi odgovorili uni-štenjem s neba.

Isusov put u Jeruzalem postaje vrijeme ško-le za njegove učenike. Njegovi će od njega tre-bati učiti drukčije odgovore na ljudsko odbaci-vanje. Umjesto da na negostoljubivost jednoga sela odgovori uništenjem sela i njegovih sta-novnika, Isus ide u drugo selo, a njegovi s njim. Kada na odbačenost ne odgovorimo istom ili još oštrijom mjerom, ne nastaje doduše zajed-ništvo, ali se izbjegava uništenje. Ne ulazimo u opasni mehanizam spiralnoga porasta nasilja. Ovdje se već sluti i temeljni odgovor na nepra-vednu osudu. Na nasilje ne odgovoriti nasiljem. Podnijeti nasilje kako bi ono nenasilnim odgo-vorom izgubilo izvor iz kojega se hrani. Osim toga, odbijanje ne zatvara put u neko drugo se-lo i u neke druge odnose.

Tri susreta i jedan pozivU sva tri opisana susreta nema jasnoga opisa tko se susreće s Isusom. Nema ni imena ljudi s koji-ma se susreće. Riječ je o tri različite priče o po-zivu. U njima će se kroz stoljeća prepoznavati mnogi koji su se našli pred zahtjevom poziva. Ovi opisi služe kao pomoć razlikovanju pozivâ i naka-nâ koje se mogu skrivati iza volje da se ide za Isu-som. Poziv treba dobiti jasnoću o sebi samome iz

Poziv

Lisice imaju jazbine i ptice

nebeske gnijezda,a Sin Čovječjinema gdje bi

glavu naslonio.

33


Odjeci Riječi

Zrnj

e

»Dopusti mi da prije odemi pokopam oca.« Slika oca utjelovljuje

navezanost na korijene, na kulturu, tradiciju, na obitelj i vlastitu

prošlost. Isus traži neodgodivost nasljedovanja. Nije moguće čekati

»trenutak slobode« u kojem bi nasljedovanje Krista bilo bez

ikakvoga reza s vlastitom prošlošću i s drugima. Potrebno je »pokopati«

sve što je zaprjeka nasljedovanjui življenju evanđelja.

Ako vas Duh vodi… uz: Gal 5,1.13-18Pavao piše Galaćanima koji su se povodili za onim strujama u židovskom kršćanstvu koje su držale da je obrezanje i obdržavanje židovskoga zakona potrebno za postizanje spasenja. Zato uzvikuje: »Za slobodu nas Krist oslobodi!« (Gal 5,1). Ipak, ta sloboda nije anarhija. Ona ima svoju vodilju, a to je ljubav (5,13). Time Pavao preuzima dio evanđeoske dvostruke zapovijedi ljubavi (usp. Lk 10,27), koja je pak preuzeta iz Staroga zavjeta (usp. Pnz 6,5; Lev 19,18). U Poslanici Rimljanima to će Pavao još jezgrovitije naglasiti: »Punina Zakona jest ljubav« (Rim 13,10). Zakon nije svrha samome sebi, on ne može spasiti, pa stoga ne može biti ni počelo kršćanskoga života. Ono što je u životu kršćanina važno, to je njegova motivacija, a motivacija mora biti ljubav. Nju rađa Duh te upravlja postupke i odluke. Tko dopušta da ga Duh vodi, nije pod Zakonom (Gal 5,18), nego je pod milošću.

Darko Tepert

ju nalazi samo Isus. Jedino on stoji iznad Zako-na. Premda je bio podložan Zakonu (Gal 4, 4), on je iznad njega. U Isusovu odgovoru slutimo zahtjev koji ide iznad Zakona. Na jednoj su stra-ni mrtvi, a na drugoj navještaj kraljevstva Božje-ga. Kraljevstvo se Božje ne bavi najprije mrtvi-ma. Ovdje se može naslutiti i odgovor na pitanje što je s kraljevstvom Božjim i njegovim navješta-jem ondje gdje se odnos s Bogom i njegovim kra-ljevstvom pretvorio u pokapanje mrtvih, u obre-de vezane za umrle, u skrb vezanu uz sjećanje na mrtve. Ne dovodeći uopće u pitanje ništa od ci-vilizacijski samorazumljive skrbi za mrtve, valja uočiti kako je navještaj kraljevstva Božjega nešto drugo, različito od te skrbi.

U trećem susretu inicijativa opet ne dolazi od Isusa. Ni ovdje nemamo ime čovjeka koji želi ići za Isusom. Osim što Isusu dolazi sa svojom po-nudom, ovaj čovjek postavlja i uvjet. Dolazi Isu-su, ali istovremeno između sebe i njega postav-lja nešto treće. Želi se najprije oprostiti od svojih ukućana. Njemu je nasljedovanje Isusa vezano uz ispunjenje njegovih uvjeta. Isus mu ne kaže da je pozvan, niti mu odgovara na njegov uvjet. Go-vori o pozivu koji je bezuvjetan. Poziv je nalik po-slu kojega netko započne i ne ostavlja dok ga ne završi. On je bez uvjeta. Poziv pod uvjetom naliči

početku koji se prekida. Poziv, ovdje se sluti, nije privremen niti stoji pod ikakvim uvjetom. Život u pozivu nije moguć s rukama na njemu, a s pogle-dom izvan njega. Poziv zahtijeva potpuno uronu-će, potpuni pristanak i nepodijeljeno srce.

Zov, odziv, pozivIz ova tri susreta moguće je vidjeti poziv i kao ljudski oblikovan život. On je shvatljiv, predvid-ljiv, autonoman, opravdan. Tako se poziv po-kazuje kao ljudska konstrukcija. No, to je on-da istovremeno i dokinuće poziva. Ako ja mogu sam sebe pozvati i ako mogu postavljati uvjete svome nasljedovanju, onda mogu i dokinuti od-nos s onim komu dolazim da ga nasljedujem, a da život ne promijeni smjer.

Poziv, međutim, postoji samo ako je odgo-vor na inicijativu izvana. Ona, naravno, ne ovi-si o meni ili o mom odgovoru. No, bez moga od-govora nema poziva. Poziv je suradnja između onoga koji poziva i onoga koji se odaziva. Zov odozgor, odziv iznutra, poziv na službu drugi-ma. U mnoštvu onoga što ljudi, pojedinci ili me-đusobno organizirani, mogu činiti za kraljev-stvo Božje, ono temeljno – poziv da se naviješta to kraljevstvo – nije u ljudskim rukama. U na-šim je rukama odgovor na zov.

Ante Vučković


34


4. srpnja 2010.

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

Ulazna: 81 Bog je u svom svetom hramu Otpjevni ps.: 108 Kliči Bogu (ili 131)Prinosna: 237 Mir svoj, o BožePričesna: 186 Sva ljubavi mi, IsuseZavršna: 175 O Srce Sina Božjega ili: 753 Do nebesa

Ulazna pjesma Spominjemo se, Bože,tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do nakraj zemlje doseže.

Ps 48,10-11

Zborna molitvaBože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnog veselja. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 66,10-14cEvo mir ću na njih kao rijeku svratiti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeVeselite se s Jeruzalemom,kličite zbog njega svi koji ga ljubite!Radujte se, radujte s njime,svi koji ste nad njim tugovali,da se nadojite i nasitite na dojkama utjehe njegove,da se nasišete i nasladite na grudima krepčine njegove.Jer ovo govori Gospodin: »Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda.Dojenčad ću njegovu na rukama nositi i milovati na koljenima.Kao što mati tješi sina,tako ću i ja vas utješiti– utješit ćete se u Jeruzalemu.«Kad to vidite, srce će vam se radovatii procvast će vam kosti ko mlada trava.Očitovat će se ruka Gospodnjana njegovim slugama.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 66,1-3a.4-7a.16.20

Pripjev: Kliči Bogu, sva zemljo!Kliči Bogu, sva zemljo,opjevaj slavu imena njegova,podaj mu hvalu dostojnu.Recite Bogu: »Kako su potresna djela tvoja!«

»Sva zemlja nek ti se klanja i nek ti pjeva,neka pjeva tvom imenu!«Dođite i gledajte djela Božja:čuda učini među sinovima ljudskim.

On pretvori more u zemlju suhute rijeku pregaziše.Stoga se njemu radujmo!Dovijeka vlada jakošću svojom!

Dođite, počujte, svi koji se Boga bojite,pripovjedit ću što učini duši mojoj!Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi,naklonosti ne odvrati od mene!

Drugo čitanje Gal 6,14-18Ja na svom tijelu nosim biljege Isusove.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe!Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove!Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo! Amen.Riječ Gospodnja.

35

Braćo i sestre, pridruženi mnoštvuKristovih učenika poslanih u svijet,molitvom se utecimo nebeskomu Ocu,proseći snagu vjernosti.

Svojoj Crkvi, Gospodine, povjerio si1. riječ evanđelja: daj da njezino lice u svijetublista svjetlom evanđelja i duhom ljubavi prema svakom čovjeku, molimo te.Za sveto djelo naviještanja evanđelja 2. odabrao si apostole i učenike: daj da se svi koje danas zoveš na put svećeništva spremno i radosno odazovu tvome pozivu, molimo te.Za sve ljude do kojih je doprla tvoja riječ 3. spasenja: nek ona postane put njihova života, molimo te. Za nas koji danas zajedno slušamo tvoju riječ:4. okrijepi nas svojim Duhom da ovo zajedništvo slušanja uzraste u zajedništvo svjedočenjatvoje riječi, molimo te.Preminulu našu braću i sestre primi u5. zajedništvo svoje nebeske slave, molimo te.

Svemogući Bože, u riječi svoga Sina rekao si namda je žetva velika, a radnika malo. Učini nas dostojnim i vrijednim radnicima na njivi Gospodnjoj. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Pričesna pjesmaDođite k meni svi, izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin!

Mt 11,28

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas božanskim darovima. Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti.Po Kristu.

Pjesma prije evanđelja Kol 3,15a.16a

Mir Kristov neka upravlja srcima vašim. Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama!

Evanđelje Lk 10,1-9Počinut će na njemu mir vaš.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobomu svaki grad i u svako mjestokamo je kanio doći. Govorio im je:»Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite!Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ’Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondjeprijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jeditei pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje.Ne prelazite iz kuće u kuću.«Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Posla svoje učenike, dva po dva, u svaki grad i mjesto.( Evanđelistar s područja Njemačke. British Library, 15. st. )


36

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

Poslanje je drugo ime Crkve

jeta. Ne iz sebičnih razloga. Ne iz razloga moći ili širenja vlastitoga utjecaja. Ona je takva jer je istovremeno sabrana, okupljena i poslana. Ka-kve je naravi njezino poslanje, njezina missio?

Poslanje – drugo ime za nasljedovanjePrije svega, zadaća Crkve jest pripraviti put Gospodinu. On šalje učenike pred sobom, svu-da kamo je kanio doći. Oni koje šalje u njegovoj su službi, a ne u službi vlastitih interesa. Oni su podložni njemu sa zadaćom da navijeste i pri-prave njegov dolazak, koji je dolazak mira. Isus po sedamdesetdvojici učenika želi navijestiti mir i kraljevstvo Božje, isto ono što je Bog že-lio navijestiti po prorocima. Gospodin ih šalje »po dvojicu« jer je njihovo zajedništvo i brat-stvo, onkraj svakog lažnog intimizma, naviještaj kraljevstva i mira. Taj naviještaj, koji u središtu ima Krista, na pravi je način moguć jedino kroz život u odnosu, kroz život onih koji se međusob-no pomažu i podržavaju u dobru, a ne u zlu.

Oni koji su poslani neznatni su brojem i snagom u odnosu na zadaću koja je pred nji-ma. Evanđelje nam otkriva temeljnu dispropor-ciju između cilja i sredstava. Osim što ih je ma-lo, imaju malo sredstava i malo sigurnosti; prati ih siromaštvo, osjećaj manjine i nedostatnost u svakom smislu. No, sve to nije tek preprjeka u navještaju Evanđelja. Sve te nedostatnosti bi-vaju shvaćene kao preduvjeti postavljeni od sa-mog Gospodina. Samo ako su istinski siromaš-ni, ako su Božji ljudi, ako su ljudi mira, učenici mogu biti »janjci« koji slijede Krista, Jaganjca Božjeg. Poslanje, misija, nije ništa drugo nego nasljedovanje Krista, hod njegovim stopama.

Ako na taj način nasljeduju Gospodina, oni koji su poslani uživaju Gospodinovu zaštitu, premda znaju da nemaju nikakvoga jamstva za uspjeh. Gospodin računa s mogućnošću neuspje-ha. Stoga i oni koji su poslani moraju računati s neuspjehom. Upravo kroz prihvaćanje neuspje-ha, kroz podnošenje neprihvaćanja i odbijanja od strane drugih, prepoznaje se vjernost učite-lju. Jedino tako moguće je ljude oduševiti za kra-

Crkva je misionarska zajednica, zajednica poslanja. Tu smo tvrdnju često čuli, prem-da je danas postala gotovo politički neko-

rektnom. Danas se postavlja pitanje zašto uop-će ići u misije, kome one trebaju i koji je smisao misijskog djelovanja? Živimo u vremenu u ko-jem vlada uvjerenje da treba jednostavno pustiti i dopustiti svakome da bude ono što jest, ostaviti ga ukorijenjenim u njegovu vlastitom identitetu, pa i u stranputicama života. Osim toga, naglaša-va se da svi oni koji vjeruju, u konačnici vjeru-ju u istoga Boga, samo na različite načine, pa ih, prema tome, ne bi trebalo izazivati pozivom na obraćenje i promjenu. Često su vjerske zajedni-ce, pa i sama Crkva, vršile misijsko poslanje na neprimjeren i nimalo evanđeoski način, bivajući tako, često i nesvjesno, u službi širenja koloniza-torskih ideja i dosega određenih kultura. Sve je to, uz početni zamah na početku dvadesetog sto-ljeća, dovelo nakon Drugoga vatikanskog kon-cila do slabljenja misijskog nastojanja Crkve. A ako već trebamo misionare, misionarke i misi-je, oni prvotno – pomišlja se – imaju zadaću so-cijalnog i društvenog zauzimanja za siromašne, slabe i nemoćne, za sve one koji su ugroženi.

Pa ipak Crkva je u svojoj naravi misionarska zajednica i neće to prestati biti sve do konca svi-

Isusova riječ poslanja traži danas nove učenike…

37


Raspeti s Kristom uz: Gal 6,14-18Pavao je ovaj odlomak vlastoručno dopisao (Gal 6,11). U to su se doba ljudi služili uslugama pisara koji su zapisivali diktirane tekstove. Pavao se u Poslanici Galaćanima osjetio pozvanim dodati i ovaj vlastoručni dio jer mu je toliko bila na srcu kršćanska sloboda vjernika koje su lažni učitelji htjeli vratiti u ropstvo Zakonu i obvezi obrezanja »da bi se ponosili njihovim tijelom« (6,13). Nato Pavao dodaje: »Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista« (6,14). S Kristova križa kršćanin prima milost novoga života jer s Kristom je raspet te tako u njemu živi Krist (Gal 2,20). Svijet, za kojega apostol kaže da je po Kristovu križu raspet, svijet je tijela i grijeha. On više nema značenja za vjernika u kojem, po tom istom križu, živi Krist. Stoga je jasno da obrezanje ničemu ne služi. Jedino što vrijedi to je »novo stvorenje« (6,15), to je Kristovom milošću obnovljeni čovjek.

Darko Tepert

Odjeci Riječi

Zrnj

e

Isus šalje učenike u svijet »dva po dva«. Vjera se, prije svega, prenosi i očituje

u zajedništvu. No, slanje »dva po dva« postaje izazovom istinskoj ljubavi

učenikâ. U zajednici sedamdeseti dvojice ljubav je norma života, koja na ispit dolazi tek u zajednici dvojice

poslanih. Zajednica »dvojice« ne dopušta povlačenje i uzmak u ljubavi.

Poslanje se ili prihvaća ili odbija.»Po ovome će znati da ste moji učenici:

ako ljubavi budete imalijedni prema drugima.«

ljevstvo i jedino je tako – u odbijanju svake moći, u stanju posvemašnjeg predanja i siromaštva – moguće svjedočiti dolazak Božjeg kraljevstva.

Time se oblikuje još nešto važno: ako oni koji su poslani tako pristupaju drugome i dru-gačijem, ako ih tako susreću, onda će otpasti još jedan od čestih prigovora upućenih misio-narskom djelovanju. Ono se često proglašava nametanjem, netolerancijom, neprihvaćanjem različitosti, prijetnjom. Zar od onih koji su sve svoje snage stavili u Gospodina i u pouzdanje u njega može doći prijetnja? Zato Isus poziva one koje šalje da ništa ne nose sa sobom. Jedino što moraju nositi jest navještaj i svjedočenje, poziv na obraćenje. To je poziv koji ne trpi odgode ili sporosti. Zato se, poučava Isus, ne treba zau-stavljati na ulicama i pozdravljati. Ništa nebit-nog ne treba biti preprjeka navještaju da je Krist izvor mira i donositelj Božjeg kraljevstva.

Poslanje – drugo imeza svjedočenje slobodeRedemptoris missio, enciklika pape Ivana Pa-vla II. o trajnoj vrijednosti misijske naredbe, u mnoštvu važnih misli ističe, između ostaloga, u br. 39: »Crkva mora biti vjerna Kristu, čije je ti-

jelo i čije poslanje nastavlja. Crkva mora kora-čati putem kojim je koračao Krist, ‘putem siro-maštva, posluha, služenja i žrtvovanja samog sebe do smrti, iz koje je po svome uskrsnuću izašao kao pobjednik’. (...) Inače, Crkva se obra-ća čovjeku u punom poštivanju njegove osobe: misija slobodu ne sužava, nego je radije podupi-re. Crkva nudi, ne nameće ništa: poštuje osobe i kulture i zaustavlja se ispred svetišta savjesti.«

Navještaju Crkve čovjek može reći »Ne« jer je slobodan (br. 7). Ali i Crkva mora biti slobod-na, ponajprije sama u sebi, za misijski navještaj, u svijesti da je sazvana, ali i poslana. Možda se danas previše bavimo onim što bismo mogli na-zvati »sabiranjem« i »okupljanjem« Crkve, a premalo »poslanjem« Crkve u svijetu. Možda i zato što ne vjerujemo dovoljno da navještaj Kri-sta kao Spasitelja nije suprotan ni slobodi, ni to-leranciji, ni priznavanju drugoga. Međutim, da bismo bili slobodni, tolerantni i da bismo mo-gli priznati drugoga u njegovoj drugotnosti, ne trebamo se i ne smijemo odreći vjere da nas je Krist sabrao i poslao, da je on pravi mir i kra-ljevstvo. Vođeni duhom današnjeg evanđelja, tu istinu trebamo svom odlučnošću navijestiti i ži-votom posvjedočiti svima oko sebe.

Željko Tanjić

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Glazbeni prilog

Hva la- ti što sam stvo ren- ta ko- u de- sno!-

2. Jer ti si moje stvorio3. Dušu moju do dna si po

1. Gospodine, proni eš me svega i poznaješ,ti znaš kada sjednem i kada

Ps 139

u

-buzna

sta

vabre

--- o,

ge,nem,-

-- satkao me u kri

kosti moje ne bijahu

izdaleka ti ve misli moluti

je-

-majpo

sai

zna

kri--

-

ješ.

tenu.-

-

-

3. dok nastajah u

1. Hodam li ili ležim, sve ti2. Hvala ti što sam stvoren tako

viu

tajdeno

--

diš,sno,sti,

---

što suotkan u du

znani su ti svi modjebi-

la-ji

tvoni

-

-ja-

zem

pupre

todiv

--

vi.na.lje.-

--

Maruša Bartolić

Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!Otpjevni psalam za svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja (danja misa)

39


An e- o- Go spod- nji- iz bav- lja- što va- te- lje- Bo žje.-

3. U

1. Bla

2. Ve

4. An

Ps 34(33)

nje

go

li

e

-

-

-

-

ajte

o Gospodnji

ga gledajte i razveEto, jadnik vapi, a Go

Kušajte i vidite kako je

slivljat u Gospodina u

Tražio sam Gospodina, i

Nek se Gospodinom duša

-

-

-

se

svamosaon

tado

spo--

li

koja

mnomme

borbar

din-

--

--

-

Go

Go

gate

dohva

spou

pospo

u-

-

-

disli

di

--

-

se

bali,na,ša,

žedin:

je,

--

-

-

--

-

izbavi me od

izbavlja ga iz3. da se ne postide

nek uju ponizni i2. uzvisujmo ime nje

blago ovjeku koji se4. oko njegovih štovalaca

1. njegova e mi hvala biti svag danekgostra

danje

lisvih

-

- nasevoha

ihmu

catje

--

-

-sko

urazasva

spau

va-

stidujeko

tje

----

--

ma.ju.

dno.ga.

si.e.

ša.ba.- -

- -

----

-

Miroslav Martinjak

I. psalmodijski tonus

Anđeo Gospodnji izbavlja štovatelje BožjeOtpjevni psalam za svetkovinu svetih Petra i Pavla

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Svaki liturgijski čin nalazi svoje opravda-nje i osmišljenje u dinamici dotičnoga slavlja. Značenje nije »sadržaj« ili »poruka« koju bi se nekoj obrednoj gesti ili činu moglo dodati izva-na, iz »znanja« o liturgiji. Značenje je, naime, neodvojivo od obrednoga smisla. Tako je i s praksom nošenja evanđelistara u ulaznoj proce-siji. Budući da ulazna procesija očituje i uzbilju-je hodočasnički hod i susret okupljene zajednice s Kristom, u procesiji se nose križ i evanđelistar, kao eminentni kristološki znakovi. Dok obredne upute predviđaju da se križ nosi uvijek u sveča-noj ulaznoj procesiji, nošenje evanđelistara ovi-sno je o nazočnosti vlastitih liturgijskih služite-lja. U misi na kojoj sudjeluje đakon, nošenje evanđelistara pripada njegovoj službi jer mu pri-pada i navještaj evanđelja u samome slavlju (pa i onda kad je nazočno više prezbitera). Ako pak đakon nije nazočan na slavlju, tada kod svečane ulazne procesije evanđelistar nosi jedan od sve-ćenikâ suslavitelja (ukoliko ih ima), ili se pak ta služba može povjeriti čitaču (Opća uredba Rim-skog misala, 120, 194). No, važno je imati u vidu da u govoru Opće uredbe pojam »čitač« označa-va službu u koju je netko »obredno uveden« (ri-te institutus), tj. da ju je, nakon predviđene pri-prave i osposobljenosti, primio pred zajednicom vjernika i bio u nju uveden po propisanome obrednom obrascu (br. 99). Iz ovoga je jasno da evanđelistar u ulaznoj procesiji euharistijskoga slavlja ne može nositi netko komu je, u odsutno-sti liturgijskoga čitača, tek povjereno da u neko-me slavlju navijesti svetopisamsko čitanje. U takvim slučajevima vjernik laik samo vrši povje-renu mu zadaću naviještanja čitanja, ali nije no-sitelj liturgijske službe. Odredba da se, u odsut-nosti đakona, nošenje evanđelistara u ulaznoj procesiji može povjeriti »obredno uvedenom« čitaču, ne gubi snagu ni činjenicom da u najve-

Tko nosi evanđelistar u ulaznoj procesiji?Poštovano Uredništvo, u našoj se župi na nedjeljnim slavljima ustalila praksa nošenja evanđelistara kod ulazne procesije. Evanđelistar redovito nosi jedan od ministranata ili netko od angažiranih laika (najčešće čitač) jer nemamo đakona. Molim vas odgovor na pitanje: Tko nosi Evanđelistar u procesiji?

Gabrijela M.

ćem dijelu naših zajednica ne postoje takvi »li-turgijski čitači« nego laici koji te zadaće »de fac-to« ispunjavaju. Razvidno tomu, sasvim je jasno da evanđelistar ne može nositi ni netko od onih ‘poslužitelja’ koje jednostavno nazivamo mini-strantima.

Kad se nošenje evanđelistara povjerava »li-turgijskom čitaču«, on, došavši pred oltar, po-laže evanđelistar na oltar, a u procesiji prije evanđelja evanđelistar će nositi svećenik koji će navijestiti evanđelje.

Još je jedna napomena potrebna s obzirom na nošenje evanđelistara u procesiji. Budući da svečano nošenje evanđelistara u ulaznoj proce-siji ima opravdanje i svrhu u navještaju evanđe-lja – kojemu prethodi procesija s evanđelista-rom te iskazivanje časti Kristu znamenovanjem i kađenjem evanđelistara – jasno je da u ulaznoj procesiji evanđelistar ne može biti zamijenjen lekcionarom. Na oltar se, naime, polaže samo evanđelistar, dok lekcionar, još i prije početka slavlja, stoji pripravljen (zatvoren) na ambonu. Evanđelistar sadrži samo evanđeoske odlom-ke i u tome je njegova različitost od lekcionara. Osim toga, evanđelistar je uvijek tako oblikovan i umjetnički urešen da kod procesijskoga noše-nja bude govorljiv znak očitovanja Riječi.

Premda liturgijske odredbe dopuštaju da evanđelistar u ulaznoj procesiji može nositi li-turgijski čitač koji je u tu službu obredno uve-den, potrebno je naglasiti da nije uputno da to postane redovitom nedjeljnom praksom, iz razloga što takva redovitost zasjenjuje smi-sao đakonske službe kao i zadaće službe čita-ča. Postavljeno pitanje zato otvara nova pitanja i zadaće liturgijskom pastoralu: senzibilizirati prikladne vjernike laike za prihvaćanje trajno-ga đakonata, kao i one koji će biti nositelji litur-gijske službe čitača.

Documents

Kič – manifestacija neukusa ili lažnosti?