doc. dr. sc. Romana Caput-Jogunica

KINEZIOLOGIJApriručnik za studente Učiteljskog fakulteta-

dislocirani studij u Slavonskom Brodu

Sveučilište u Osijeku2009. godine

0

Sadržaj:

Predgovor

1. Pojam i razvoj kineziologije

2. Struktura kineziologije i kinezioloških aktivnosti

3. Antropološka obilježja učenika od 1. do 4. razreda

4. Utjecaj kinezioloških podražaja na zdravlje učenika

5. Motorička znanja

6. Motoričko učenje

7. Osnove upravljanoga procesa vježbanja

8. Istraživanja u kineziologiji

9. Zaključna misao - uloga učitelja u kineziologiji

10. Literatura

11. Prilozi

11.1. Opis postupka i mjernih instrumenta za morfološku antropometriju (1.- 4. razreda)

11.2. Opis postupka i mjernih instrumenata za motoričke i funkcionalne sposobnosti

(1.- 4. razreda)

11.3. Smjernice za izradu seminara

1

Predgovor

Poštovani studenti,

Priručnikom su obuhvaćena osnovna znanja iz kineziologije podijeljena u nekoliko poglavlja: pojam i razvoj kineziologije, struktura kineziologije, antropološke karakteristike učenika i utjecaj tjelesnoga vježbanja na pojedine osobine, sposobnosti i zdravlje učenika.

Slijede poglavlja o motoričkim znanjima i osnovnim zakonitostima motoričkoga učenja. Na kraju priručnika su poglavlja koja se odnose na osnove upravljanog procesa vježbanja, osnovne upute o istraživanjima u kineziologiji i pregled nekih dosadašnjih istraživanja koja su provedena na većim uzorcima učenika od 1. do 4. razreda osnovne škole u Hrvatskoj. Za korisnike ovoga priručnika su nakon svakoga poglavlja pripremljenja pitanja u svrhu provjere znanja i pripreme za kolokvije i ispit.

Umjesto zaključka, istaknuta je uloga učitelja u provedbi nastave tjelesne i zdravstvene kulture, osobito u procesu usvajanja navika učenika za redovito samoinicjativno tjelesno vježbanje u slobodno vrijeme.

U prilogu su opisani postupci i mjerni instrumenti koji se koriste u praćenju i vrednovanju upravljanoga procesa vježbanja i smjernice za izradu seminarskih radova iz ovoga modula. Za sva vaša ostala pitanja o kineziologiji, spremna sam pronaći odgovore tijekom semestra, putem interaktivne nastave, na konzultacijama ili na vježbama iz kineziologije......

doc. dr. sc. Romana Caput-Jogunica

2

1. POJAM I RAZVOJ KINEZIOLOGIJE

U ovom poglavlju možete upoznati pojam, poviijesni razvoj i osobe koje su najviše utjecale na razvoj kineziologije kao samostalne znanosti od kojih je posebno važno istaknuti Nicolasa Dally i prof. Miloša

Mrakovića. U drugom dijelu poglavlja su predstavljeni ciljevi i međupovezno primjenjena područja kineziologije.

Kineziologija je kombinacija riječi grčkoga podrijetla; kinezis // - kretanje, gibanje i logos // - zakon. Prema tome etimološki, kineziologiju možemo odrediti kao znanost o kretanju. (Mraković, 1993).

Znanost o kretanju – vježbanju pojavila se u Parizu, 1857. godine. Prvo publicirano i do sada poznato djelo pod nazivom “Kineziologija ili znanost pokreta u svojim odnosima s odgojem, higijenom i terapijom”1, napisao je Nicolas Dally (1795. – 1862.). Prema Prot, autor u navedenom djelu ujedinjuje europske i izvaneuropske dosege te izlaže svoje poglede u okviru kojih ističe ulogu i važnost kretanja u razvoju sposobnosti i osobina, usvajanju znanja i vještina s ciljem očuvanja zdravlja.2 Dally najavljuje novu znanstvenu disciplinu koja će integralno i antropološki proučavati kretanje čovjeka. Od pojave kineziologije do danas, nailazimo na različite pristupe poimanja kineziologije. Primjera radi u Americi već krajem 19. stoljeća, prihvaćaju kineziologiju, ali ne u njezinom izvornom značenju, kao znanost o utjecaju vježbanja na rast, razvoj, odgoj i zdravlje, već isključivo kao biomehanika. U prilog tome su mnogobrojni časopisi pod nazivom „Kineziologija“ koji analiziraju kretanje isključivo s biomehaničkog gledišta, što navodi na pogrešna uvjerenja da se ljudsko kretanje – vježbanje isključivo temelji samo na zakonima mehanike. (Mraković, 1977).

Poimanje kineziologije kao znanosti koja proučava mehaničke zakonitosti kretanja čovjeka, zastupljen je u prvom dijelu povijesnoga razvoja ove znanosti koja datira od antike i Aristotelovih (384. – 322. g.p.n.e.) analiza osnovnih principa kretanja, hodanja i pretvaranja rotatornog u translatorno kretanje.

Osim Aristotela, važno je istaknuti doprinos najvećega fizičara i jednog od najvećih matematičara u starom vijeku, Arhimeda (287.-211. g.p.n.e.). Arhimed se bavio običnim, praktičnim problemima, koji su bili primjenjivani na mnogim mjestima, od polja do rudnika. Definirao je zakone poluge, položio osnove hidrostatici i odredio približnu vrijednost broja Pi= 3,14.

Za razliku od Aristotela i Arhimeda koji su bili usmjereni na proučavanje mehaničkih zakonitosti, Grk Claudius Galen (129. – 200. g.p.n.e.) fizičar i filozof, liječnik koji je proučavao anatomiju. U 35. godini postaje liječnik Marka Aurelija. Napisao je oko 400 djela s područja medicine, filozofije i matematike. Anatomiju proučava isključivo na životinjama.

1 “Cinesiologie ou Science du Mouvement Dans SesRraports Avec L'education, Ll'hygiene et la Therapie“2 Prema Prot: Nicolosa Dally – život i djelo (Zbornik radova 1. Međunarodna znanstvena konferencija “Kineziologija – sadašnjost i budućnost 1997.,u Dubrovniku, 13-15.

3

Utvrdio je živčane puteve kroz kralješnicu te da se uslijed prekida kralježnične moždine uzrokuje kljenut određenih dijelova tijela. Galen je zaslužan za prvu koncepciju krvotoka koja će se održati do 17. stoljeća.3

Razdoblje renesanse je jedno od najkreativnijih razdoblja koje je označilo prekid sa srednjim vijekom (vremenski od 14. do 16. stoljeća). Tijekom razdoblja renesanse došlo je do novoga pokreta u kulturi Europe, osobito zapadne Europe, koji je doveo do preokreta i u znanosti.

Mehaniku tijela u različtim aktivnostima je opisivao i Leonardo da Vinci (1452. - 1519.), talijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer. Njegov utjecaj iako je bio najjači u slikarstvu nije samo ostao na tome već se osjetio i u anatomiji, optici, hidraulici, odnosno u većini grana moderne znanosti. Prema A. Kuzle4, već od antičkih vremena kipari i slikari tajnu "lijepe estetike" željeli su objasniti uz pomoć matematičkih odnosa. U tome je prednjačio starorimski arhitekt Vitruvije iz čijeg je univerzalnoga djela “O arhitekturi”, Leonardo učio o proporcijama ljudskoga tijela. Vitruvije u tom djelu navodi proporcije od kojih samo primjera radi ističemo neke; dlan je širine 4 prsta, korak je 4 lakta, visina muškarca je 4 lakta (odnosno 24 dlana), duljina ruke je 1/10 visine muškarca…..

Kao rezultat proučavanja Vitruvijevih proporcija, nastao je poznati Leonardov crtež Vitruvijev čovjek, upotpunjen bilješkama (1492. godine) slika XX. Na crtežu je zorno prikazan lik gologa muškarca s ispruženim rukama u dvije pozicije, upisan istodobno u krug i kvadrat. Crtež i tekst ponekad se zovu zakon proporcija. To je bila znanstvena analiza koja je imala kozmološki značaj (povezanost čovjeka i svemira) i umjetnički značaj (pravilna reprezentacija ljudskoga tijela i stvaranje arhitekture temeljene na proporcijama ljudskoga tijela).

Slika 1. da Vinci : Vitruve Luc Viatour (izvor Wikipedia)

U razvoju kineziologije od izuzetnoga značaja je doprinos velikoga izumitelja Galileo Galileja (1564.-1643.), talijanskoga fizičara i matematičara, koji uvodi eksperimentalnu metodu istraživanja. Eksperimentalne metode istraživanja od velike su važnosti za kineziologiju, a time i njegova uloga u njenom razvoju.

3 www.medicina.hr Povijest medicine4 Kuzle A. (2007). Leonardo i matematika. Hrvatski elektronički časopis. br. 10

4

Razvoju kineziologije, indirektno je pridonio Isac Newton (1642. - 1727.), engleski fizičar, matematičar i astronom, jedan od najvećih znanstvenika u povijesti. Postavio je osnovu klasične mehanike, u kojoj je formulirao tri poznata zakona koji izražavaju odnos između sila, njihovu interakciju i efekte, tzv. Newtonovi zakoni gibanja (1. inercije ili tromosti, 2. proporcionalnosti sile i ubrzanja i 3. jednakosti akcije i reakcije), a koji su objavljeni 1687. godine u djelu “Philophiea naturalis prinicipia mathematica”.

Kineziologija u Europi stagnira gotovo jedno stoljeće, tek potkraj 18. stoljeća ponovo se javlja u izvornom obliku. Uzrok tome vjerojatno leži u činjenici nagloga razvoja drugih antropoloških znanosti ili disciplina, koje su svaka sa svoje pozicije proučavale procese kretanja – vježbanja. Nove znanosti i discipline pridonijele su proširenju spoznaja o čovjeku, ali su istodobno negativno utjecale na razvoj kineziologije kao samostalne znanosti, stvaranjem pogrešnih uvjerenja da se kretanje, odnosno tjelesno vježbanje može objasniti samo nekom od tih znanosti ili jednostavnom sumom njihovih spoznaja.5

Krajem 19. stoljeća razvijaju se znanstvene discipline anatomije i fiziologije koje objašnjavaju funkciju i mehanizme pokreta. Istraživanja iz područja anatomije i fiziologije pridonose općem zaključku prema kojem su mnogobrojne antropologijske discipline međupovezne s kineziologijom.

Na prepoznatljivost kineziologije kao opće znanosti o kretanju, znatno je utjecao i sport. Ideja Pierra de Coubertina (1863. - 1937.) o obnavljanju olimpijskih igara doprinosi spoznajama da je sport sve više sinonim za sveokupnu djelatnost, odnosno da se kineziologija određuje kao “znanost o sportu”. Međutim, važno je istaknuti da je sport samo jedan oblik aktivnosti čiji su glavni ciljevi usmjereni na postizanje što boljih rezultata u nekoj aktivnosti i sudjelovanje na sportskim natjecanjima na različitim razinama, što nas navodi na zaključak da se radi o primjenjenoj kineziologiji u sportu, a o čemu će biti više riječi u drugom dijelu ovoga poglavlja koje se odnosi na ciljeve i predmet istraživanja kineziologije.

Kineziologija danas dobiva sve veći značaj u suvremenom društvu te polako postaje jedna od najvažnijih znanosti, osobito zbog sve većih zahtijeva u sportu, odnosno postizanja vrhunskih sportskih rezultata, ali jednako tako zbog potrebe očuvanja zdravlja stanovnika. Zdravlje je sve više ugroženo radi sve veće zastupljenosti pasivnog, sjedilačkog tzv. sedentarnog stila života osobito djece i mladih ljudi.

Sve veći broj europskih zemalja ističe potrebu redovitoga tjelesnog vježbanja, s obzirom na učinke koji istodobno u velikom broju slučajeva mogu preventivno utjecati na pojavu bolesti suvremenoga društva, osobito krvožilnoga i respiratornoga sustava, osteoporoze, malignih oboljenja i depresije.

5 Mraković M. (1977.) Kineziologija sadašnjost i budućnost, str. 8.

5

Kineziologija je kao znanost sve više prisutna u drugim znanostima i disciplinama, osobito se to odnosi na antropološke znanosti. Osim toga važno je istaknuti razvijenu znanstvenu metodologiju putem koje se mogu riješiti brojni specifični problemi vježbanja što je važno za daljnji razvoj znanosti.

Razvoj kineziologije u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se kineziologija kao samosvojna znanost pojavljuje prvi put 1967. godine. U okviru djelatnosti, tada Fakulteta za fizičku kulturu, Sveučilišta u Zagrebu, a danas znanstveno-nastavne ustanove Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Na Fakultetu se školuju visokokvalificirani stručnjaci iz područja kineziologije za izvođenje nastave tjelesne i zdravstvene kulture na svim stupnjevima odgoja i obrazovanja (od predškolskoga do visokoškolskoga stupnja), za provođenje programiranih sportskih aktivnosti i treninga selekcioniranih pojedinaca i skupina na svim kvalitetnim razinama natjecateljskoga sporta djece, mladeži i odraslih te za provođenje rekreacijskih aktivnosti u okviru pokreta “Sport za sve”, kao i za provođenje kineziterapijskih postupaka i realizaciju tjelesnih aktivnosti osoba s invaliditetom i osoba oštećena zdravlja. “Danas je kineziologija transdisciplinarno opće znanstveno polje u kojemu dominira, prije svega, eksperimentalni pristup u sveobuhvatnim istraživanjima principa i zakonitosti ljudskog pokreta ili tjelesne aktivnosti i vježbanja. Pri tome se čovjek promatra kao cjelovito, bio-psiho-socijalno biće. Kineziologija također istražuje zakonitosti upravljanja sustavnim, prema cilju usmjerenim procesima vježbanja i sportskog treniranja. Ti procesi obuhvaćaju sustavno motoričko učenje, usvajanje i usavršavanje motoričkih znanja i vještina u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture unutar školskog sustava, u sportu, sportskoj rekreaciji i kineziterapiji.6

Zaslužan za razvoj i današnji status suvremene kineziologije u Hrvatskoj je prof. Miloš Mraković. Znanstvena karijera prof. Mrakovića bila je posebno usmjerena na razvoj Sistematske kineziologije. Njegovim odlaskom ostale su zabilježene njegove misli u knjigama, znanstvenim i stručnim radovima i znanstvenim projektima, od kojih neke navodimo i u ovom poglavlju.Nakon njegove smrti na Međunarodnoj konferenciji iz kineziologije, koja se svake dvije godine organizira u organizaciji Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, dodjeljuje se nagrada “Miloš Mraković” uspješnim mladim znanstvenicima.

Kineziologija u 21. stoljeću – Miloš Mraković (1999.)

“Našu pažnju u 21. stoljeću osobito valja usmjeriti na područje školstva i rekreacije odraslih. U tim su kategorijama i najveće potrebe, jer njih čini preko 90% pučanstva. Osnovno je nastaviti s naporima omasovljenja pokreta vježbanja radi unapređenja i očuvanja zdravlja koristeći se pri tom iskustvima naprednih zemalja svijeta, gdje vježbanje postaje svakodnevna potreba sve većeg broja ljudi i nezaobilazan čimbenik zdravlja, odgoja i općenito kulture življenja. U svezi s tim kineziologija i znanosti koje su s njome povezane već duže vrijeme upozoravaju na svu štetnost ograničavanja kretanja, osobito u doba mladosti i djetinjstva.

6 O Kineziološkom fakultetu, (www.kif.hr)

6

Prema našim iskustvima, problem leži u sve većem nesrazmjeru između tzv. intelektualnog i mišićnog naprezanja. Rastu školske obveze, povećavaju se potrebe za učenje enormno velikog teorijskog gradiva, koje se ne stigne svladati u školi, pa se obveze učenja prenose i na slobodno vrijeme, tako da ne ostaje vremena za vježbanje ni izvan škole. U našem školstvu, primjerice, nastava tjelesnog odgoja zastupljena je samo dva sata tjedno. Isto kao i pred 125 godina. A u međuvremenu su se višestruko povečale obveze usvajanja različitih teorijskih znanja koje prisiljavaju učenike na statičan život. Prema svemu sudeći, škola se sve manje obraća učeniku kao integralnom bio-psiho-socijalnom biću, a sve više učenikovom mozgu, pa i to na vrlo pogrešan način. Prema našim istraživanjima takvo stanje negativno se odražava na optimalni rast i razvoj najvećeg broja ljudskih osobina i sposobnosti koje se nalaze u osnovi najšire shvaćenog pojma zdravlja. Zbog toga bi bilo nužno da kineziologija i dodirne znanosti, tj. stručnjaci koji se brinu o zdravlju i sreći budućih generacija, agresivnije zahtijevaju uvođenje svakodnevnog vježbanja u škole, i više slobodnog vremena za kreativne djelatnosti, pa i vježbanje, što neke zemlje u svijetu već uspješno provode.”

Definicija kineziologije

U uvodu poglavlja objašnjen je pojam kineziologije i međupovezno jednostavna etimološka definicija koja objedinjuje pojmove. U prenesenom smislu kineziologija je znanost koja proučava ljudsko kretanje, zakonitosti upravljanja procesom vježbanja i posljedice tih procesa na ljudski organizam (prema Mraković, 1993).

U analizi definicije kineziologije istaknut je pojam upravljani proces vježbanja o čijim osnovama se može više saznati u 7. poglavlju. U ovom uvodnom dijelu važno je istaknuti da se pod pojmom upravljanoga procesa vježbanja podrazumijeva primjena određenih, ne bilo kojih vježbi. Naime, često smo svjedoci zabluda, poistovjećivanja svakodnevnih kućanskih poslova i poslova održavanja okućnice, s upravljanim programima tjelesnoga vježbanja. Stoga je važno posebno napomenuti da samo primjerenim kineziološkim programima koji sadrže određene vježbe i/ili motoričke zadatke, možemo utjecati na optimalan razvoj i održavanje pojedinih sposobnosti i osobina. Redovito vježbanje putem kojeg utječemo na razvoj i/ili održavanje sposobnosti i osobina i motoričkih znanja, može nam omogućiti veću radnu učinkovitost u obavljanju svakodnevnih poslova i obveza, npr. u školi i na poslu.

Osim upravljanoga procesa vježbanja, nekoliko puta smo istaknuli tjelesnu vježbu kao osnovu, stoga je važno ukratko definirati taj pojam. Što je tjelesna vježba? Tjelesnu vježbu definiramo kao određenu strukturu gibanja koja objedinjuje mehaničke i energetske elemente i ritam. (Prskalo, 2004). Dodatni razlog zašto ne možemo poistovjetiti kineziološke vježbe s kućanskim ili nekim drugim poslovima može se objasniti na sljedeći način; za svaku vježbu je poznata namjena u upravljanom procesu vježbanja, način izvođenja, ritam disanja te mogućnosti prilagodbe vježbi s obzirom trenutno stanje osobe koja je u procesu vježbanja.

7

Ciljevi kineziologije

Kineziologija je jedina znanost koja se bavi proučavanjem zakonitosti upravljanoga procesa vježbanja, osobito vježbanja kojemu su ciljevi7:

1.  unapređenje zdravlja, 2.  optimalan razvoj i održavanje na što višoj razini antropoloških obilježja i razine motoričkih

znanja,3.  preventivno utjecati na opadanje pojedinih osobina i sposobnosti i motoričkih znanja,4.  maksimalan razvoj osobina i sposobnosti u natjecateljski usmjerenim kineziološkim

aktivnostima.

U ovako razrađenoj podjeli cilja na četiri dijela utemeljuju se primijenjena područja kineziologije, a to su edukacija, rekreacija, sport i adaptirana tjelesna aktivnost (kineziterapija).

Primjenjeno područje kineziologije u edukaciji je usmjereno na optimalan razvoj i zadržavanje na što višoj razini ljudskih osobina, sposobnosti i motoričkih znanja (podrazumijeva cijelu vertikalu odgojno-obrazovnoga sustava; od predškolskoga do visokoškolskoga obrazovanja.) U rekreaciji (lat. recreare – obnoviti, ponovo stvoriti) primarni cilj je preventivno utjecati na opadanje pojedinih antropoloških karakteristika i motoričkih znanja. Područje adaptirane tjelesne aktivnosti (kineziterapije - grč. kinesis - kretanje; therapeia – služenje, liječenje) je primjenjeno područje kineziologije koje se bavi liječenjem i prevencijom pomoću pokreta. Primjenjeno područje - sport je usmjereno na maksimalni razvoj osobina i sposobnosti u svrhu postizanja vrhunskih rezultata u natjecateljski usmjerenim kineziološkim aktivnostima. Zaključna misao

Kineziologija je jedina znanost koja se bavi proučavanjem zakonitosti upravljanoga procesa vježbanja. U području edukacije, cilj kineziologije je usmjeren na izvođenje upravljanoga procesa vježbanja koji osigurava optimalan razvoj sposobnosti i motoričkih znanja učenika na što višoj razini. Kineziologija se formirala pod utjecajem drugih znanosti i istraživanja. Najveći utjecaj na razvoj kineziologije kao znanstvene discipline imali su Aristotel, Arhimed, Galen, Leonardo da Vinci, Galileo Galilei, Isaac Newton i drugi. Prvo publicirano djelo pod nazivom «Kineziologija» (Cinesiologie) je objavljeno 1857. godine u Parizu, autora Nicolasa Dallyja (1795. – 1862.) kojeg su povjesničari imenovali ocem kineziologije. U Hrvatskoj ta uloga pripada prof. dr.sc. Milošu Mraković i ustanovi Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Pitanja1. Kako definiramo kineziologiju?2. Koje procese vježbanja proučava kineziologija?3. Navedi zaslužne osobe koje su utjecale na razvoj kineziologije i njihove uloge.

7 Prema Mraković (1997) Uvod u sistematsku kineziologiju, Fakultet za fizičku kulturu

8

4. Navedi i objasni razlike između kineziološke i nekineziološke aktivnosti5. Navedi ime osobe koju smatramo ocem kineziologije i obrazloži zašto. 6. Tko je začetnik suvremene kineziologije u Hrvatskoj?

2. STRUKTURA KINEZIOLOGIJE I KINEZIOLOŠKIH AKTIVNOSTI

U prvom dijelu poglavlja prikazana je struktura kineziologije kao multidisciplinarne znanosti. U drugom dijelu studenti mogu upoznati vrste kinezioloških aktivnosti.

Svaka znanost ima vanjsku (eksternu) i unutarnju (internu) strukturu, vanjska određuje mjesto znanosti prema drugim znanostima s kojima je povezana, a unutarnja određuje primjenjene, pomoćne i specijalne znanstvene discipline unutar neke znanosti. Unutarnju strukturu kineziologije možemo podijeliti na četiri grupe znanstvenih disciplina: primjenjene, antropološke, medicinske i metodičko – metodološke discipline (crtež 1).

Zašto su nam navedene discipline važne, objasnit ćemo primjerom jednog procesa tjelesnoga vježbanja (više u poglavlju 7). No, prije toga važno je istaknuti da pod kineziološkom aktivnosti podrazumijevamo samo one aktivnosti kojima možemo cjelovito utjecati na pojedine osobine i sposobnosti odnosno aktivnost(i) koje imaju određen sadržaj i modalitete rada. Promjene, odosno razlike u pojedinim osobina i sposobnostima uzrokovane tjelesnim vježbanjem mogu biti korisne spoznaje za antropološke i medicinske specijalne znanstvene discipline. Za metodičke discipline (kineziološka metodika, teorija treninga) interesantne su analize prijedloga novih metoda i/ili kombinacije istih te njihova primjene u procesu učenja ili vježbanja. Izrada eksperimentalnoga istraživanja, prikupljanje navedenih informacija i evidencija podataka, obrada i analiza rezultata, pripadaju metodološkim disciplinama odnosno metodologiji istraživanja (kinezimetrija, kineziološka informatika i statistika).

Crtež 1. Osnovna struktura kineziologije

9

kineziologija

PRIMJENJENESistematska kineziologijaMotoričko učenjeBiomehanika

ANTROPOLOŠKEKineziološka antropologijaKineziološka psihologijaKineziološka sociologija

MEDICINSKEFiziologijaAnatomijaSportska medicinaKineziterapija

METODIČKO –METODOLOŠKEKibernetikaKineziološka metodikaTeorija treningaMetodologija istraživanja; KinezimetrijaKineziološka informatikaKineziološkastatistika

Struktura kinezioloških aktivnosti

Kineziološke aktivnosti možemo podijeliti na 5 grupa s obzirom na osnovne specifičnosti kretnih struktura:

1. Monostrukturalne cikličke – cikličke aktivnosti, odnosno jedna struktura kretanja koja se stalno ponavlja u nekom ciklusu: trčanje, hodanje, plivanje, biciklizam, veslanje,...

2. Monostrukturalne acikličke - jedna kretna struktura koja se povremeno ponavlja: streljaštvo, dizanje utega, bacanje koplja, skok u vis, ...

3. Polistrukturalne acikličke - kretne strukture acikličkog tipa,8 a kretanje se izvodi i ograničava u kontaktu s partnerom, više kretnih struktura koje se povremeno ponavljaju: boks, mačevanje, judo,...

4. Polistrukturalne složene aktivnosti - aktivnosti kojima se teži pogađanju određenoga cilja u prostoru vođenim ili bačenim projektilom, veći broj struktura kretanja i izmjene cikličkih i acikličkih sadržaja: sportske igre s loptom (košarka, nogomet, odbojka, rukomet, vaterpolo, ...)

5. Polistrukturalne estetske aktivnosti - aktivnosti kojima je cilj dostići neki estetski kriterij izvođenjem dozvoljenih kretanja, veći broj struktura kretanja i izmjene cikličkih i acikličkih sadržaja: ritmička gimnastika, ples, umjetničko klizanje,....

Zaključna misao

U poglavlju je prikazana osnovna podjela kineziologije na pojedine znanstvene discipline. U osnovnu strukturalnu podjelu kineziologije ubrajamo: primjenjene, antropološke, medicinske i metodsko – metodološke znanstvene discipline. U drugom dijelu poglavlja navedene su vrste kinezioloških aktivnosti i kratki opis pojedinih s obzirom na specifičnosti kretne strukture i primjeri pojedinih kinezioloških aktivnosti koje ubrajamo u pojedinu vrstu aktivnosti.

Provjera znanja

1. Objasni na jednom primjeru kineziološke aktivnosti važnost pojedinih znanstvenih disciplina koje su međupovezne s ciljevima kineziologije.

2. Objasni i navedi cikličke kineziološke aktivnosti.3. Navedi razlike između cikličkih monostrukuturalnih i polistrukturalnih kinezioloških

aktivnosti.4. Objasni razlike između polistrukturalnih složenih i estetskih aktivnosti.5. Navedi minimalno tri kineziološke aktivnosti za koje imaš interes i objasni kojoj vrsti

aktivnosti pripadaju.

8 Aciklička struktura kretanja – bez ciklusa, struktura kretanja se ne ponavlja

10

3. ANTROPOLOŠKA OBILJEŽJA UČENIKA OD 1. DO 4. RAZREDA

U ovom poglavlju upoznat ćete se s pojmom antropoloških obilježja i utjecajajem kinezioloških podražaja na morfološke karakteristike, motoričke, funkcionalne i intelektualne sposobnosti, osobine ličnosti i socijalni status

te međupovezno s općim zakonitostima u kineziološkoj edukaciji.

Tijekom rasta i razvoja organizam je osjetljiv na utjecaj različitih tjelesnih aktivnosti koje uzrokuju promjene morfoloških obilježja i pozitivno utječu na funkcionalne i motoričke sposobnosti.9

Pod pojmom rasta podrazumijevamo anatomske i fiziološke promjene, a pod pojmom razvoja psihološka zbivanja te razvoj osjetnih i motoričkih sposobnosti. Procesi rasta i razvoja međusobno se dopunjuju i nije ih moguće oštro odijeliti.10 Mnogobrojna longitudinalna istraživanja pokazuju da rast kod učenika i učenica od 6 do 11 godina nije linearan, odnosno prirasti iz godine u godinu nisu podjednaki (tablica 1).

Tablica 1. Visina učenika i učenica u Hrvatskoj prema dobi (Prebeg, 2002., izvor: Mišigoj-Duraković, 2008)

Dječaci Djevojčicedob/ n X SD dob / n x SD

6 g, n=702 120,8 5,49 6g, n=699 120,0 5,237g, n=2657 124,8 5,70 7g, n=2607 124,0 5,588g, n=3039 129,6 6,09 8g, n=2883 128,7 6,159g, n=3159 134,9 6,41 9g, n=2981 134,1 6,4310g, n=2873 140,1 6,93 10g, n=2768 139,5 7,0711 g, n=3252 145,0 7,19 11g, n=3234 145,8 7,69 Poznavanje zakonitosti rasta i razvoja te praćenje morfoloških obilježja i funkcionalno-fizioloških promjena koje se zbivaju u razdoblju od 6. do 11. godine neophodno je za sve koji sudjeluju u procesu tjelesnoga vježbanja učenika (učitelji, prof. kineziologije, treneri i dr.).

U nastavnom planu i programu osnovnih škola, tjelesno i zdravstveno odgojno-obrazovno područje je jedinstveno po mogućnostima utjecaja na antropološka obilježja učenika. Antropološka obilježja su organizirani sustavi svih osobina, sposobnosti i motoričkih informacija te njihove međusobne relacije. (Prskalo, 2004). Najčešće spominjana antropološka obilježja su antropometrijske ili morfološke karakteristike, motoričke sposobnosti, funkcionalne sposobnosti, intelektualne ili spoznajne (kognitivne) sposobnosti, osobine ličnosti (konativne osobine) i socijalni status.

9 Nastavni plan i program za osnovnu školu; Tjelesna i zdravstvena kultura str. 321-32610 Mišigoj – Duraković M. (2008.) Kinantropologija. Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu str. 130-146.

11

U navedenim antropološkim obilježjima potrebno je razlikovati sljedeće pojmove: karakteristike (eng. characteristics - podaci o nekome, svojstva neke osobe), sposobnosti (eng. abilities - temeljna ljudska svojstva koja su preduvjetom postizanja nekoga cilja, npr. radne sposobnosti i sl.) i osobine, odnosno svojstva koja pripadaju nekoj osobi. Kroz cijelu vertikalu odgojno-obrazovnoga sustava (od predškolskih do visokoškolskih ustanova) prate se kvantitativne i kvalitativne promjene rasta i razvoja u okviru sistematskih pregleda, kinezioloških mjerenja, primjenom anketa i upitnika i dr.

Sukladno nastavnom planu i programu tjelesne i zdravstvene kulture pod pojmom općih morfoloških učinaka podrazumijevamo utjecaj tjelesnoga vježbanja na sastav tijela, odnosno utjecaj na povećanje mišićne mase i regulaciju potkožnoga masnog tkiva. Fiziološki učinci su usmjereni na poticanje funkcija krvožilnoga i dišnoga sustava i funkcionalnost koštano-mišićnoga sustava.

Čovjek je otvoren dinamičan sustav koji je podložan kvalitativnim (funkcionalna – razina djelovanja) i kvantitativnim (strukturalna – količinska) promjenama koje se događaju kao posljedica transformacijskih procesa uslijed pravilno dizajniranoga upravljanog procesa vježbanja (nastava TZK) ili kao posljedica tzv. trenažnih procesa u sportskom treningu. Elementi tog organiziranoga, otvorenoga i dinamičnoga sustava su u međusobnoj sinergiji i dijele se na sljedeće podsustave; morfološki, funkcionalni, motorički i psihološki (kognitivni dio i konativni dio) te socijalni (timski rad, komunikacija, sportska kultura, pravila i dr.) podsustav11.

Temeljne antropološke pretpostavke rada u kineziološkoj edukaciji usmjerene su na utvrđivanje zakonitosti promjena antropoloških obilježja u skladu s fiziološkom i kronološkom dobi te spolom. Ove promjene su jedinstvene koliko je jedinstvena svaka ljudska jedinka te se moraju promatrati individualno za što je osnovni preduvjet poznavanje antropoloških obilježja i općih zakonitosti u kineziološkoj edukaciji od kojih je važno istaknuti sljedeće12:

1. Mnoge osobine i sposobnosti od kojih ovisi uspjeh u nekoj aktivnosti mogu biti izmijenjene pod utjecajem učenja i vježbanja.2. Utjecaj učenja i vježbanja na razvoj pojedinih osobina i sposobnosti nejednak je, na neke sposobnosti možemo utjecati više, a na neke manje.3. Učenje i vježbanje mijenjaju ne samo razinu osobina i sposobnosti nego i njihove međusobne relacije.4. Pri jednakom opsegu i intenzitetu učenja i vježbanja, učenici kojima je početna razina osobina i sposobnosti bila viša, na kraju transformacijskoga procesa13 postignut će višu razinu promjena.

11 Pistotnik B. Osnove gibanja; “Gibalne sposobnosti in osnovna sredstva za njihov razvoj v športni praksi. Univerza v Ljubljani, Fakulteta za šport, Inštitut za šport. Ljubljana.12prema Prskalo i Babin, (2007.) Antropološke, metodičke, metodološke i stručne pretpostavke rada u području edukacije, Zbornik radova 16. ljetne škole kineziologa RH. Poreč, 26-31. 13 Lat. trans – preobražaj, promijeniti, izmijeniti (upravljani proces rada za kojeg je karakterističan stalan protok informacija između učenika i učitelja)

12

5. Vjerojatnost da se učenjem i vježbanjem postigne željeni rezultat je veća ukoliko je proces započeo ranije.U tekstu koji slijedi predstavljena je struktura antropološkoga prostora, a u prilogu se nalaze opisi mjernih postupaka i mjernoga instrumentarija koji se primjenjuje u osnovnoj školi u svrhu praćenja rasta i razvoja učenika.

Antropometrijske karakteristike (ili morfološke karakteristike) opisuju građu tijela, a procjenjuju se na osnovu morfološke antropometrije14. Morfološke karakteristike su podložne promjenama tijekom rasta i razvoja uslijed mnogobrojnih unutarnjih (endogenih) čimbenika (genetski, endokrini i faktori vezani za spol15) i vanjskih (egzogenih) čimbenika od kojih su značajni: prehrambeni, socioekonomski i psihološki, razina tjelesne aktivnosti, klima i drugo. (tablica 2). Latentni morfološki prostor prema rezultatima mnogobrojnih dosadašnjih istraživanja određuju četiri latentne morfološke dimenzije:

- longitudinalna dimenzionalnost skeleta (visina tijela, dužina noge, dužina ruke…)- transverzalna dimenzionalnost skeleta (raspon ramena, raspon zdjelice, dijametar

ručnoga zgloba, dijametar lakta…)- volumen i masa tijela (težina tijela, opseg podlaktice, opseg potkoljenice, opseg

grudnoga koša…)- potkožno masno tkivo (kožni nabor; nadlaktice, leđa, trbuha, potkoljenice…)

Rezultati istraživanja provedenih na uzorku učenika nižih razreda osnovne škole ističu da struktura morfološkoga prostora je nedefinirana i nediferencirana te se značajno razlikuje od strukture utvrđene na uzorku odraslih ispitanika.1617 Poznavanje strukture morfološkoga prostora nužno je, između ostalog, za izradu nastavnih programa tjelesne i zdravstvene kulture. U nastavi tjelesne i zdravstvene kulture (kineziološke kulture) za učenike nižih razreda osnovne škole trebale bi se sustavno mjeriti i pratiti sljedeće antropometrijske (morfološke) mjere: 1. visina tijela (cm), 2. masa tijela (kg), 3. opseg podlaktice (cm) i 4. kožni nabor nadlaktice (cm).

14 Morfološka antropometrija je metoda koja obuhvaća mjerenje ljudskog tijela te obradu i proučavanje dobivenih mjera. (Mišigoj-Duraković M., 2008.)15 Endokrini sustav ili sustav žlijezda s unutarnjim izlučivanjem sastoji se od niza žlijezda različitih po sastavu, smještaju, veličini i funkciji, a sudjeluju u regulaciji rasta i razvoja, metabolizmu i reprodukciji. Zajedničko im je što vlastite produkte – hormone, izlučuju direktno u krv. Hormoni su kemijske tvari koje jedna ili više stanica luče u tjelesne tekućine i koje fiziološki kontroliraju neke druge stanice. Neki učinci hormona zbivaju se u djeliću sekunde, dok je za neka druga djelovanja potrebno nekoliko dana, a učinci mogu trajati danima, mjesecima pa čak i godinama. Smanjeno, odnosno povećano lučenje hormona hipofize za vrijeme rasta djeteta može izazvati patuljasti rast ili gigantizam. U odraslih ljudi koji su završili svoj rast, pojačano lučenje hormona hipofize može izazvati bolest akromegaliju – povećavaju se okrajine: prsti ruku i nogu, donja čeljust i čelo se izboči naprijed, nos postaje veći, a povećavaju se i organi izgrađeni od mekih tkiva.

16 Bavčević T. i sur. (2006.) Struktura morfološkog prostora kod učenika i učenica u dobi od šest do sedam godina. 15. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske str. 67-70.17 Babin J. i sur. (2006.) Kanoničke relacije latentne morfološke strukture i varijabli snage učenica u dobi od šest i sedam godina. 15. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske str. 62-66.

13

Proces mjerenja ljudskog tijela, obrada i analiza rezultata mjerenja, te usporedba s obzirom na rezultate pojedinih longitudinalnih istraživanja, utvrđuje se morfološkom antropometrijom. Postupak mjerenja antropometrijskih mjera nalazi se u prilogu priručnika.

Stručne analize i rezultati znanstvenih istraživanja pokazuju najveće učinke redovitoga tjelesnog vježbanja na sastav tijela18 unutar kojeg se ističe povoljan odnos između količine mišićne mase i potkožnoga masnog tkiva.

Tablica 2. Sažeti prikaz utjecaja endogenih i egzogenih čimbenika na morfološke karakteristike učenika

Endogeni Čimbenici

Utjecaj Egzogeni čimbenici

utjecaj

Genetski- na brzinu rasta i konačnu visinu

Prehrambeni- na pravilan rast, razvoj i sazrijevanje

Endokrini- na pravilan rast i razvoj(utjecaj pojedinih hormona mijenja se tijekom rasta i razvoja)

Socioekonomski ipsihološki

- na uvjete odrastanja i kvalitetu života- na rast i vrijeme sazrijevanja

Spolna obilježja- vrijeme ubrzanih faza rasta, intenzitet rasta - specifičnosti pojedinih antropoloških obilježja

Razina tjelesne aktivnosti

- regulacija tjelesne mase- sastav tijela, mišićna masa- na gustoću kostiju

KlimaGodišnja doba

- na veličinu i proporciju tijela- na vrijeme sazrijevanja- prirast u visinu (proljeće), prirast u masi (jesen)

Motoričke (kretne) sposobnosti su sposobnosti koje sudjeluju u rješavanju motoričkih (kretnih) zadataka i odgovorne su za učinkovitost našega kretanja. Na crtežu 2. je prikazana tzv. hijerarhijska struktura motoričkoga prostora koja je rezultat mnogobrojnih dosadašnjih istraživanja od sedamdesetih do danas, a koja su provedena na različitim uzorcima ispitanika. U strukturi motoričkoga prostora razlikujemo primarne motoričke sposobnosti (koordinacija, brzina, preciznost, ravnoteža, snaga, gibljivost).

U prostoru drugoga reda su tzv. sekundarne motoričke sposobnosti, sposobnost regulacije kretanja (za izvođenje gibanja u prostoru i vremenu) i sposobnost energetske regulacije (za optimalno korištenje energije tijekom aktivnosti).

18 Sastav tijela može se utvrditi odnosom nemasne i masne komponente u ukupnoj masi tijela. Nemasnu masu tijela čine mišići, skelet i unutrašnji organi, a masnu masu tijela čini tzv. “bitna” i “nebitna” mast. “Bitnu” mast 2 do 5 % čine lipidni sastojci stanica (stanična membrana je građena od sloja lipidnoga materijala-lipidni matrix), a “nebitna” mast pohranjuje se u masnim naslagama.

14

Crtež 2. Nomotetički19 model podjele motoričkih sposobnosti (prema Pistotnik, 2003).

Na crtežu se ne navodi izdržljivost iz razloga što pojedini kineziolozi ovu sposobnost navode kao motoričku (mišićna izdržljivost), a neki kao funkcionalnu (aerobna izdržljivost) jer je uvjetovana radom dišnoga i krvožilnoga sustava.

Neke motoričke sposobnosti su više, a neke manje urođene, odnosno genetski uvjetovane. Redovitim tjelesnim vježbanjem možemo na pojedine motoričke sposobnosti utjecati u većoj mjeri nego na druge, što ovisi o koeficijentu urođenosti (h²) pojedine sposobnosti, spolu i životnoj dobi. Na razvoj snage može se učinkovito djelovati tijekom cijeloga života, dok se na razvoj sposobnosti kao što su; brzina i koordinacija, može najviše utjecati u ranom djetinjstvu.

Primjera radi, na crtežu 3., je prikaz razlika dviju motoričkih sposobnosti: snage i brzine. Snaga je motorička sposobnosti koja je 50% genetski određena, a 50% ove značajne motoričke sposobnosti je podložno razvoju tijekom cijeloga života. Za razliku od snage, brzina je 80-95% urođena te je utjecaj na razvoj brzine znatno manje moguć u odnosu na snagu i kreće se u rasponu od 5 do 20% (prema Pistotnik, 2003).

19 Znanost je usmjerena prema spoznaji zakona (st. grč. nomos = zakon) kojima se mogu objasniti pojave. U društvenim i humanističkim znanostima traže se zakoni koji vrijede za široke grupe ljudi (populacije). Nomotetičkim pristupom žele se utvrditi prosječne ili tipične reakcije ljudi u različitim situacijama. Zato se istraživanja u principu vrše na relativno velikim uzorcima ispitanika.

MOTORIČKE SPOSOBNOSTI

Sposobnostregulacije kretanja

Sposobnost energetskeregulacije

KoordinacijaRavnotežaGibljivost (fleksibilnost)Preciznost

Repetitivna snagaEksplozivna snaga Statička snagaBrzina

15

Crtež 3. Koeficijenti urođenosti (h²) (Pistotnik, 2003)

Sposobnost regulacije kretanja

Koordinacija je sposobnost učinkovitoga izvođenja kompleksne strukture pokreta. Složenija definicija koordinacije određuje je kao sposobnost centralnoga živčanog sustava u upravljanju lokomotornim sustavom ili njegovim pojedinim dijelovima u svrhu učinkovitoga usklađivanja složenih kretnji za koje je potrebno usavršiti informacijsku komponentu pokreta. Osnovne karakteristike koordiniranoga pokreta su: pravilnost, pravovremenost, racionalnost i stabilnost. Koeficijent urođenosti je visok i iznosi h²=0.80.Koordinacija je zastupljena u svim sportovima, a posebno se ističe u sportovima u kojima su kretnje polistrukturalne i kompleksne (npr. sportska gimnastika, umjetničko klizanje, akrobatika, sportske igre, borilački sportovi i sl.) Najbolji rezultati u razvoju koordinacije postižu se u ranijoj životnoj dobi, do 6 godine. Na koordinaciju se utječe tako da se uče nove, raznolike kretnje ili se izvode poznate kretnje u izmijenjenim uvjetima. Pri vježbanju brzo dolazi do umaranja centralnoga živčanog sustava (kao i kod drugih vrsta učenja), što zahtijeva uzimanje odmora tijekom vježbanja čime se obnavlja mentalna energija. Koordinacija se može testirati različitim testovima koji se najčešće sastoje od više zadataka koji se trebaju izvesti što brže po točno određenom redoslijedu. Zadaci koji se izvode su poznati, ali se izvode na neuobičajeni način i različitim redoslijedom. Npr: različiti poligoni koji mogu sadržavati zadatke poput: trčanja unazad, okrete, provlačenje ispod klupice, penjanje po ljestvama, uzimanje lopte s vrha ljestvi, nošenje lopte između nogu, ubacivanje lopte u neki prostor, itd.

Iako ravnotežu u pojedinim analizama latentnoga motoričkog prostora svrstavaju u strukturu koordinacije, smatra se važnim istaknuti nekoliko osnovnih odrednica ravnoteže koju definiramo kao sposobnost održavanja željenoga stava pod utjecajem gravitacije. Za percipiranje vlastitoga položaja u prostoru kao receptor služi vestibularni aparat, koji se nalazi u labirintu unutrašnjega uha, odgovoran za smjer djelovanja sile teže, ubrzanje, usporenje i rotaciju tijela.

KOEFICIJENTI UROĐENOSTI MOTORIČKIH SPOSOBNOSTI

Koeficijent urođenosti snageh² = 0.50

(50% urođeno, 50% podložno razvoju)______________________________________________

Koeficijent urođenosti brzineh² = 95%

(95% urođeno, 5% podložno razvoju)

16

Razlikujemo dva pojavna oblika ravnoteže; sposobnost održavanja ravnotežnoga položaja i sposobnost uspostavljanja ravnotežnoga položaja. Sposobnost održavanja ravnotežnoga položaja je sposobnost brzoga oblikovanja kompenzacijskih gibanja koja mogu osigurati stablilan stav u ravnotežnom položaju. Sposobnost uspostavljanja ravnotežnoga položaja je sposobnost što bržega zauzimanja stabilnoga položaja, odnosno aktivnost vestibularnoga aparata i sinteze informacija iz ostalih receptora: vid, sluh, mišićna napetost i drugih.

Za razvoj ravnoteže potrebno je učestalo ponavljati radnje, jer se tako usklađuju informacije vestibularnoga senzora i rad lokomotornoga sustava. Sportovi u kojima je ravnoteža značajnije zastupljena su: sportska gimnastika, akrobatika, skateboarding, snowboarding, surfing, jedrenje na dasci i sl. Primjer testova za procjenu ravnoteže: stajanje na dvije noge uzdužno na klupici za ravnotežu s otvorenim očima ili stajanje na jednoj nozi uzdužno na klupici za ravnotežu s otvorenim očima i sl...20

Gibljivost (sinonim – fleksibilnost) je sposobnost izvođenja maksimalne amplitude pokreta u nekom zglobu ili nizu zglobova kralješnice. Svi zglobovi nisu jednako gibljivi što je uvjetovano građom zglobnih tijela, ali i elastičnošću ligamenata, tetiva i mišića koji izvode pokret. Gibljivost zavisi i o dobi, spolu, kao i temperaturi tijela i prostorije. Djeca su gibljivija od odraslih, a žene od muškaraca. Gibljivost je višedimenzionalna sposobnost koja je primarno određena topološki (ruku i ramenoga pojasa, trupa te nogu), s obzirom na akcijski kriterij razlikujemo: ekstenziju – istegnuti, fleksiju – zgrčiti, addukciju – primicati, abdukciju – odmicati i rotaciju – kruženje i posljednje prostorni kriterij s obzirom na ravninu u kojoj se izvodi gibanje: sagitalna – bočna, frontalna – čeona, horizontalna – vodoravna) (prema Pistotnik, 2003).

Navedeni pojavni oblici gibljivosti mogu biti aktivni (mišićna sila) i pasivni (uz pomoć partnera) u odnosu na izvor sile koja je odgovorna za postizanje maksimalne amplitude pokreta. S obzirom da je na razvoj morfološke građe zglobova nemoguće utjecati, najveći utjecaj na gibljivost je u ranoj životnoj dobi (od 5. godine), dok je lokomotorni sustav još u razvoju. Kao praktični primjer ističemo početak vježbanja sportske i ritmičke gimnastike, baleta i ostalih kinezioloških aktivnosti u kojima je primarna motorička dimenzija gibljivost i sukladno tome vrlo rana selekcija djece u navedenim sportovima.

Koeficijent urođenosti ove sposobnosti je mali, h²=0.50. Redovitim, kontinuiranim izvođenjem vježbi istezanja, gibljivost se može uspješno održavati kroz cijeli život. Potpuna amplituda pokreta u zglobu kao i elastičnost ligamenata, tetiva i mišića, značajno smanjuje mogućnost ozljeđivanja, pospješuje ukupnu stabilnost lokomotornoga sustava i doprinosi poboljšanju ukupne motoričke efikasnosti.

Metode za razvoj gibljivosti su različiti oblici istezanja: statički, tzv. stretching (izvode se do praga boli, a u maksimalnoj amplitudi položaj se zadržava oko 20 sekundi) i dinamički, tzv. balistična ili klasična (opetovano se izvode pokreti maksimalne amplitude). Gibljivost se može testirati različitim testovima: npr. maksimalnim pretklonom u sjedećem raznožnom stavu, dubokim pretklonom iz uspravnoga stava, mjerenjem kuta izvođenja pokreta u zglobu goniometrom, itd.

20 Metikoš D., Hofman E., Prot F., Pintar G., Oreb G. (1989.) Mjerenje bazičnih motoričkih dimenzija sportaša. Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu.

17

Posljednja u nizu motoričkih sposobnosti regulacije kretanja je preciznost koju definiramo kao sposobnost živčanoga sustava u kontroliranju fine intramuskularne koordinacije. Za precizno izvođenje pokreta potreban je dobar kinestetički osjećaj cilja, procjena i kontrola gibanja na određenom putu i vrijeme koncentracije. Kontrola izvođenja preciznih pokreta provodi se na temelju vidnih informacija iz objektivne stvarnosti i kinestetičkih informacija iz memorije i receptora o čemu ovisi uspješnost izvođenja preciznih radnji. Sportske aktivnosti u kojima je preciznost zastupljena su sve sportske igre, streljaštvo, streličarstvo, golf, pikado, itd. Za razvoj preciznosti potrebno je ponavljanje nekoga motoričkog zadatka namijenjenoga razvoju preciznosti najprije u jednostavnijim uvjetima, a zatim u složenijim (npr. gađanje gola u nogometu vježba se prvo iz mjesta, zatim iz kretanja, a na kraju iz igre).

Preciznost se može testirati raznim testovima; gađanja horizontalnog cilja rukom (tenis loptice u košaru ili kutiju), gađanje vertikalnoga cilja nogom (unutrašnjim dijelom stopala uputiti npr. tenis lopticu u označen prostor na zidu na određenoj udaljenosti i sl.).

Sposobnost energetske regulacije

Snagu definiramo kao sposobnost učinkovitog iskorištavanja mišićne sile u svladavanju različitih otpora. Snaga ima mali koeficijent urođenosti (h²=0.50) što znači da je možemo značajno unaprijediti. Vrlo srodna motorička sposobnost je jakost koju definiramo kao sposobnost proizvodnje maksimalne mišićne sile tijekom voljne kontrakcije u definiranim uvjetima.21 (Primjera radi: maksimalno privlačenje podlaktice prema tijelu na nekom fiksacijskom sustavu.) Snaga, kao što je prikazano u prvom dijelu ovoga poglavlja, ima relativno mali koeficijent urođenosti, pa se primjerenim kineziološkim programima na njezinu razinu može značajno utjecati tijekom cijeloga života. U nastavi tjelesne i zdravstvene kulture (kineziološke kulture) najčešće su zastupljena tri tipa snage koja se razliku po tipu i dijele na eksplozivnu, repetitivnu i statičku snagu. Osim akcijskog tipa, snagu topološki dijelimo na: snagu ruku i ramenoga pojasa, snagu trupa i snagu nogu. U obrazovnom sustavu snaga se mjeri standardnim motoričkim testovima: skok u dalj s mjesta (eksplozivna snaga nogu), podizanje trupa iz ležećeg položaja zgrčenim nogama u 30 sekundi (repetitivna snaga trupa) i izdržaj u visu zgibom (statička snaga, ruku i ramenoga pojasa).

Eksplozivna snaga je sposobnost maksimalnoga ubrzanja vlastitoga tijela, nekoga predmeta ili partnera. Kod ovoga akcionog tipa snage karakteristična je brza mobilizacija velike količine mišićne sile. Urođenost eksplozivne snage je prilično velika i iznosi h²=0.80 (Pistotnik, 2003).

U različitim sportovima, eksplozivna snaga se manifestira kao snaga odraza, udarca, nagloga ubrzanja, izbačaja različitih sprava i rekvizita (kugla, koplje, lopta). Sportovi u kojima je eksplozivna snaga značajno zastupljena su: atletski sprintevi, skokovi i bacanja, dijelovi sportskih igara, borilački sportovi i sl.

21 Prema Marković G. (2008) Jakost i snaga u sportu: definicija, determinante, mehanizmi prilagodbe i trening. U: Kondicijska priprema sportaša. 15-21.

18

S razvojem eksplozivne snage optimalno je započeti što ranije (oko 7. godine), primjenom primjerenih vježbi koje neće dovesti do ozljeda lokomotornoga sustava (kratki sprintevi, sunožni i jednonožni poskoci, različiti udarci u borilačkim sportovima i sl.). U nižim razredima osnovne škole je skok u dalj s mjesta, mjerni instrument kojim se procjenjuje eksplozivna snaga. (opis u prilogu)

Repetitivna snaga je sposobnost dugotrajnoga rada u kojem je potrebno savladati vanjsko opterećenje koje nije veće 75% od maksimalnoga. Dosadašnja istraživanja provedena na uzorku ispitanika različite dobi potvrdila su pozitivan utjecaj redovitoga tjelesnog vježbanja na repetitivnu snagu na koju se može utjecati tijekom cijeloga života. Koeficijent urođenosti repetitivne snage je h²=0.50. Sportovi u kojima je repetitivna snaga značajnije zastupljena su: veslanje, biciklizam, plivanje, kuglanje, aerobika i dr. Repetitivna snaga može se testirati maksimalnim brojem ponavljanja npr. zgibova, sklekova, čučnjeva koji se mogu izvesti u određenom vremenu. Repetitivna snaga u nižim razredima osnovne škole utvrđuje se mjerenjem testa: dizanje trupa u 30 sek. (opis u prilogu)

Statička snaga je sposobnost maksimalne statične (izometrijske) kontrakcije mišića, odnosno, sposobnost zadržavanja željenoga stava mišićnom kontrakcijom. Kao i repetitivna snaga, statička snaga ima isti koeficijent urođenosti i mogućnost utjecaja i razvoja tijekom cijeloga života. Važnost ove motoričke sposobnosti očituje se u sportovima kao što su: hrvanje, sumo, dizanje utega, izdržaji u gimnastici, potezanje konopa i sl.

Na statičku snagu možemo utjecati mnogobrojnim fitness programima na spravama s otporom (tzv. trenažerima), slobodnim utezima velike težine i vježbama relativne snage bez upotrebe rekvizita. Izdržaj u zgibu je mjerni instrument koji se primjenjuje u odgojno-obrazovnom sustavu u svrhu procjene statičke snage ruku i ramenoga pojasa.Navedeni akcijski faktori snage međupovezni su i ovisni o funkciji dišnoga i krvožilnoga sustava te motivaciji učenika.

Najčešći modaliteti vježbi koji se koriste za razvoj snage u nižim razredima osnovne škole jesu:

- vježbe u kojima se savladava težina tijela ili dijelova tijela,- vježbe s vanjskim opterećenjem (bučice, medicinke do 2 kg.),- vježbe u paru (potiskivanje, povlačenje, nošenje),- vježbe poput skokova, poskoka na povišenja, doskoci, penjanja i sl.

Brzina je sposobnost brzoga reagiranja i izvođenja jednog ili više pokreta kojim se svladava što duži put u što kraćem vremenu. Kao što je prikazano na slici 2., brzina je urođena, pa se stoga trenažnim procesom ne može mnogo utjecati na njezin razvoj. Na razvoj brzine prema rezultatima dosadašnjih istraživanja najviše se može utjecati u mlađoj životnoj dobi (osobito od 10. do 14. godine) i to pažljivo odabranim vježbama.

19

Prijedlog vježbi za razvoj brzine:

1. prirodni oblici kretanja (brzo trčanje, trčanje na usponima, brzo izvođenje različitih ostalih osnovnih oblika kretanja i sl.), 2. elementarne igre (start iz različitih položaja, štafetne igre..), 3. vježbe kojima možemo utjecati na pravilno izvođenje tehnike trčanja, hodanja i slično, 4. vježbe koje su namijenjene razvoju snage i gibljivosti.Sportovi u kojima je brzina značajnije zastupljena su sve sprinterske atletske discipline te gotovo sve sportske igre. Testovi brzine koji se najviše koriste u nastavi su: kratki sprintevi iz letećega starta (start se nalazi 10-20 m prije startne linije za mjerenje) te razni oblici taping testa (taping rukom, taping nogom).

Izdržljivost je sposobnost organizma da rad određenoga intenziteta održava što duže vrijeme bez smanjenja efikasnosti. Ima izuzetno veliki značaj za opće zdravstveno stanje čovjeka, a budući da izdržljivost ima koeficijent urođenosti (h²=0.50) kao i repetitivna i statička snaga, redovitim tjelesnim vježbanjem možemo utjecati na ovu motoričku sposobnost tijekom cijeloga života. Značaj ove sposobnosti je prepoznat u prevenciji srčanih oboljenja, održavanju radne sposobnosti i emocionalnoj kvaliteti života. Ovu sposobnost možemo smatrati jednom od najvažnijih determinanti opće kondicije značajne za učinkovito uspješno obavljanje svakodnevnih aktivnosti.

Za svaki rad je potrebna energija, stoga je važno istaknuti da su energetski kapaciteti (odnosno funkcionalne sposobnosti) čovjeka glavne determinante izdržljivosti. Hodanje, maraton, trčanja na duge staze, biciklizam, plivanje, trčanje na skijama te razni oblici višeboja su kineziološke aktivnosti u kojima je izdržljivost aerobnoga kapaciteta više zastupljena. Test za procjenu izdržljivosti za učenike nižih razreda osnovne škole je trčanje ili hodanje 3 min.

Aerobna izdržljivost se uspješno razvija već u dobi od 7-10 godina, a posebno efikasno u dobi od 11-14 godina.Sposobnost aerobne izdržljivosti najbolje se može trenirati kod djevojčica u 12-toj ili 13-toj godini, a kod dječaka u 13-toj i/ili 14-toj godini života.

Funkcionalne sposobnosti su sposobnosti regulacije i koordinacije funkcija organskih sustava. Osim toga pod pojmom funkcionalnih sposobnosti podrazumijevamo sposobnost oslobađanja energije u stanicama koja je neophodna za održavanje homeostaze i za rad specifičnih funkcija pojedinih dijelova organizma.

Energija je neophodna za bilo koji oblik mišićnoga rada, a dobiva se unosom hranjivih tvari, tekućine i kisika u organizam. Energetske potrebe su različite s obzirom na aktivnost(i) koju tijelo obavlja; npr. u mirovanju i za vrijeme spavanja energija je potrebna samo za održavanje osnovnih životnih funkcija što se naziva bazalni metabolizam22. Bazalni metabolizam je kod svake osobe različit, a ovisi o dobi, spolu, količini mišićnoga tkiva, vrsti, intenzitetu i trajanju tjelesne aktivnosti, dnevnim obavezama, stanju organizma, itd. Primjera radi mišićno tkivo u mirovanju „troši“ više energije od npr. potkožnog masnog tkiva.

22 Metabolizam (grč. metabole – zamjenjivanje) – izmjena tvari u tijelu; fizikalna i kemijska prerada hrane u tijelu čime je omogućen rast, održavanje i čitav normalan rad organizma (Klaić, str. 873.)

20

Redovitim tjelesnim vježbanjem možemo utjecati na veći omjer nemasne mase tijela u odnosu na masni dio, što ubrzava metabolizam pa je i u mirovanju energetska potreba i potrošnja veća. Energetska potreba organizma za izvođenje nekoga rada, uključujući tu i tjelesnu aktivnost, ovisi o intenzitetu i trajanju toga rada te o vrsti aktivnosti. Rad koji je kratkotrajan (do 2 minute), a intenzivan, najčešće koristi energiju iz anaerobnih izvora, dok dugotrajnije aktivnosti energiju koriste pretežno ili isključivo iz aerobnih izvora.

Energija nije potrebna samo za rad mišića već i za obavljanje svih ostalih fizioloških funkcija. Tijelo kao izvor energije prvenstveno koristi ugljikohidrate i masti, a u kojem omjeru, ovisi o intenzitetu i trajanju rada. Bjelančevine prvenstveno služe za izgradnju tijela i vrlo rijetko se iskorištavaju kao izvor energije, osim u nedostatku drugih hranjivih tvari. Da bi se hranjive tvari (ugljikohidrati i masti) mogle upotrijebiti, tijelo ih razgrađuje, a krajnji produkt u najvećoj je mjeri glukoza. Glukoza se optokom krvi raznosi po cijelom tijelu. Nakon ulaska u stanice, glukoza se uz pomoć niza kemijskih reakcija, može odmah upotijebiti kao izvor energije ili se pretvori u glikogen i pohranjuje u stanice za kasnije potrebe. Glukoza se može razgrađivati na dva načina: bez prisustva kisika – anaerobno ili uz prisustvo kisika – aerobno. Za svoje neposredne potrebe, stanice koriste isključivo ATP (adenozin-trifosfat) koji se dobiva raznim kemijskim i hormonalnim reakcijama iz glikogena. Da bi organizmu dao energiju, ATP se u prisutnosti enzima dalje dijeli na ADP (adenozin-dva-fosfat) i na anorganski fosfat. Količina ATP-a u stanici je ograničena – dovoljna je za samo 1-2 sekunde rada pri vrlo intenzivnoj tjelesnoj aktivnosti. Međutim, može se jako brzo obnavljati energijom koja se anaerobno oslobađa razgradnjom drugoga spoja KP-a (kreatin fosfata).

Oba izvora energije pri zajedničkoj maksimalnoj aktivnosti mogu dati energiju za 10-20 sekundi rada. Ipak, organizam može proizvesti još nešto energije resintezom ATP-a i KP-a, no pri tom nastaje mliječna kiselina koja prodire u tjelesne tekućine, remeti homeostazu, „zakiseli“ organizam i prisiljava da se intenzitet rada snizi ili potpuno prekine. Maksimalna aktivnost temeljena na dobivanju energije bez prisustva kisika traje u prosjeku 60-90 sekundi. Ukupna količina koja se može osloboditi na ovaj način iz uskladištenih izvora predstavlja anaerobni energetski kapacitet. Uz anaerobni kapacitet vezane su kratkotrajne aktivnosti visokoga intenziteta kao npr. bacanja, skokovi, sprintevi...

Aerobni energetski kapacitet označava maksimalni protok energije. Uz prisustvo kisika oslobađa se velika količina energije u mirovanju i pri aktivnosti dužega trajanja, a ne previsokoga intenziteta, te se aktivnosti nazivaju aerobnima. Uz aerobni kapacitet vezane su dugotrajne aktivnosti npr. trčanja na srednje i duge pruge, biciklizam, veslanje.

Većina sportskih aktivnosti u većoj ili manjoj mjeri koristi oba energetska sustava. To su npr. sportske igre: košarka, rukomet, vaterpolo, odbojka, tenis, stolni tenis, badminton i sl., koje imaju faze rada visokog intenziteta i kratkoga trajanja (sprint, skok uvis, udalj, brzo plivanje) i aerobnoga režima rada kroz cijelu utakmicu ili meč (1-2 sata).

21

Intelektualne (kognitivne, spoznajne) sposobnosti

Stručne studije istaknule su značajnu povezanost motoričkih i intelektualnih (kognitivnih) sposobnosti. Prema rezultatima istraživanja23 može se procijeniti indeks za prognozu školskoga uspjeha učenika četvrtoga razreda na osnovi analize rezultata u pojedinim motoričkim (koordinacije i ravnoteže) i intelektualnim sposobnostima. Zaključna misao spomenutoga istraživanja je da program tjelesne i zdravstvene kulture ne utječe na rezultat kvocjenta inteligencije, ali povoljno utječe na rezultate u testu školskoga znanja.

Jedna od niza definicija inteligencije određuje inteligenciju kao globalni kapacitet pojedinca da djeluje s namjerom, misli racionalno i efikasno se bavi svojom okolinom. Uloga intelektualnih sposobnosti tijekom tjelesnoga vježbanja je značajna s obzirom da se vježbanje izvodi u određenoj okolini, prema određenim pravilima i uvjetima kojima se pojedinac treba prilagoditi da bi funkcioniranje u toj aktivnosti moglo biti uspješno.

Kognitivne sposobnosti su na kompleksan način povezane s emocionalnim i motivacijskim funkcijama i strukturom ličnosti u cijelini, tako da sve ove navedene funkcije omogućuju prilagodbu uvjetima u postizanju efikasnosti u nekoj aktivnosti Što su kretne strukture neke aktivnosti složenije, pokreti finiji, precizniji, neuobičajeni, to će u početnim fazama učenja i vježbanja tih kretnih struktura, više sudjelovati intelektualne sposobnosti. Drugim riječima, pri jednakim ostalim kvalitetama, intelektualno razvijeniji učenici mogu učiti takve kretne strukture znatno brže u odnosu na učenike nižih intelektualnih sposobnosti.Osnovne karakteristike koje povećavaju povezanost s intelektualnim sposobnostima su informacijska kompleksnost zadatka, ritmička cjelina zadatka i neuobičajeni pokreti u zadatku, kao i ravnopravno korištenje dominantne i nedominantne strane tijela. 24.

Osobine ličnosti (konativne osobine)

Od velikog značaja za učitelje je poznavanje osnova o osobinama ličnosti (konativnih osobina) s obzirom da su konativni faktori odgovorni za razumijevanje i predviđanje ponašanja učenika u različitim situacijama. Model konativnih osobina sadrži nekoliko konativnih regulatora koji su zaduženi za adaptaciju osobe na različite vanjske i unutarnje uvjete i okolinu. Svaki od konativnih regulatora osjetljiv je samo na neke od promjena u okolini i specijaliziran za određeni tip reakcija što se onda očituje u različitim modalitetima ponašanja.

Regulator obrane – je osjetljiv na sve situacije kojima je zajedničko bilo fizičko ili psihičko potencijalno ugrožavanje pojedinca. Reakcija je stvarni ili simbolički bijeg (strah). Osnovni tip poremećaja je anksioznost koju definirano kao stanje neodređenog straha, tjeskobe, nesigurnosti i zabrinutosti.

23 Prema A. H. Ismail (1976.) Integrirani razvoj: teorija i eksperimentalni razvoj, Kineziologija vol. 6, 1-2, 7-28.24 Horga S., N. Sabioloncello (1993.) Struktura konativnih faktora i uspjeh u sportu. U:Priručnik za sportske trenere. Fakultet za fizičku kulturu, 277-282.

22

Regulator napada – je osjetljiv na situacije sprečavanja ili ometanja dostizanja nekog cilja, odnosno u situacijama kada se sve ne odvija prema nekom planu. Reakcije u takvim situacijama mogu biti verbalne, fizičke, osjećaji bijesa te fiziološke promjene u radu unutarnjih organa. Osnovni tip poremećaja je agresivnost koju definiramo kao sklonost reakcijama bijesa, antisocijalnim, asocijalnim i destruktivnim reakcijama.Regulator organskih funkcija je osjetljiv za skladno odvijanje osnovnih životnih procesa te je osjetljiv na slučajeve povreda, ozljeđivanja i ranjavanja, kao i u stanjima bolesti. Osnovni tip poremećaja prepoznajemo u vidu pojave umora, boli i nelagode. Takva stanja obično automatski izazivaju niz zaštitnih reakcija poput odustajanja od naporne aktivnosti ili povlačenja od izvora ranjavanja i sl. Situacije uslijed poremećaja ovoga regulatora su sklonost dramatiziranju, površna emocionalnost, bespomoćnost ili osjećaj intenzivne potrebe za privlačenje pažnje.Regulator aktiviteta brine o stanju budnosti i mijenja stanje od najdubljega sna do maksimalne uključenosti pojedinih dijelova ili cijeloga živčanog sustava. Razlikujemo niski aktivitet (introverzija) i visoki aktivitet (ekstraverzija). Poremećaji su vrlo teški i javljaju se uslijed preniskoga aktiviteta (depresija) ili previskoga (manija).Regulator cjeline ličnosti usklađuje sve psihičke funkcije odnosno motoričke, kognitivne i konativne, odnosno osigurava cjelovitost ličnosti pojedinca. U ponašanju se manifestira kao pribranost. Gubitak kontrole na cjelovitost ličnosti dovodi do disocijativnih poremećaja; shizoidnosti i paranoje. Regulator socijalnih odnosa – usklađuje ponašanje čovjeka sa zahtjevima, normama i običajima socijalne sredine. Njegov rad proizvodi različite vidove moralnosti te ukoliko je kvalitetan, prepoznatljiv je kod pojedinca koji je pouzdan i odgovoran. Ukoliko slabije radi, manifestira se suprotno, odnosno osoba je nepouzdana i ćudljiva. Dvije osnovne osobine koje omogućuju prilagođavanje čovjeka socijalnoj okolini su ego struktura i samokontrola. Razvijena ego struktura karakterizirana je emocionalnom zrelošću i stabilnošću dok razvijena osobina samokontrole omogućuje kontrolu.

Uloga kinezioloških aktivnosti u procesima socijalizacije

Socijalizacija (lat. socius – drug, socialis – društven, druželjubiv, eng. socialisation) je proces kojim pojedinac uči kulturu svoga društva. Socijalizacija se odnosi na usvajanje onoga dijela kulture koja obuhvaća međuljudske odnose i njihov razvoj, dakle predstavlja usvajanje oblika društvenoga života.25 Rano usvojena znanja o značaju tjelesnoga vježbanja kao i usvajanje navike redovitoga tjelesnog vježbanja značajno pridonose kvaliteti zdravlja tijekom djetinjstva te predstavljaju osnov za cjeloživotno sudjelovanje u različitim oblicima sportsko – rekreativnih programa primjerenih interesima i dobi.

25 Piršl E. (2008.) Pedagogija, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, predavanje Socijalizacija.

23

Mnogobrojne stručne analize utvrdile su razloge zbog kojih se djeca počnu baviti sportskim aktivnostima: 1. motivacija za igru, 2. utjecaj vršnjaka i 3. utjecaj roditelja, odnosno obitelji.

Kontinuirano tjelesno vježbanje i uključivanje u izvannastavne i izvanškolske sportske aktivnosti može pozitivno utjecati na socijalizaciju učenika s nekoliko aspekata: stjecanje sigurnosti i samopouzdanja, samostalnosti i razvijanje samopoštovanja, discipline, upornosti, sigurnost u komunikaciji s okolinom i drugo. Prihvaćajući norme i vrijednosti u kineziološkim aktivnostima dijete će se lakše i sigurnije integrirati u društvenu zajednicu.26 Edukacijom roditelja na roditeljskim sastancima i promicanjem kinezioloških aktivnosti u svrhu unapređenja zdravlja i stjecanje socijalnih vještina potrebnih za svakodnevni život, može se utjecati na uključivanje većega broja djece u organizirane oblike tjelesnoga vježbanja u domicilnoj sredini, stvaranje navike za redovitom tjelesnom aktivnosti i, istodobno, unapređenju emocionalne kvalitete života.

Problem nasilja u školama

U ovom poglavlju važno je istaknuti problem sve više prisutnoga nasilja među vršnjacima tzv. bullyinga. Nasilje (bullying) prepoznajemo kada je učenik zlostavljan ili viktimiziran, kad je opetovano i trajno izložen negativnim postupcima jednoga ili više učenika (Olweus, 1998). Ta definicija ističe negativno (agresivno) djelovanje koje se ponavlja tijekom duljeg razdoblja.27

Nasilje među djecom možemo podijeliti u nekoliko oblika: fizičko, verbalno, emocionalno, seksualno, kulturalno i ekonomsko. U fizičkom nasilju među dječacima iznimno je važna tjelesna snaga. U najvećem broju slučajeva žrtve su učenici ispodprosječne tjelesne snage, dok su nasilnici često tjelesno jači od njih. Međutim, to ne znači da će snažni dječaci nužno zlostavljati druge. Ono što doista obilježava nasilnika (dječaka) jest spoj agresivnoga obrasca reakcija (pogledati konativne regulatore) i tjelesne snage, a žrtvu obilježava kombinacija strašljivoga obrasca reakcija i tjelesne slabosti. 27 Neka od obilježja tipičnih žrtava koje ih razlikuju od drugih učenika su, primjerice, da su niskoga samopoštovanja, plašljiviji su i nesigurniji nego ostali učenici. Često imaju slabo razvijene socijalne vještine te se u velikom broju slučajeva osjećaju potišteni i bespomoćni.

Škole u mnogim europskim zemljama ulažu napore kako bi smanjile pojavu i posljedice nasilja među učenicima na nekoliko načina; podizanje razine svijesti o nasilju u školi, stalnom edukacijom uposlenika u školama o znakovima uočavanja nasilja i mjerama intervencije, uključivanje lokalne zajednice, školskoga liječnika i roditelja učenika, uključivanje sadržaja povezanih s nasiljem u redoviti nastavni program (kontrola bijesa, nenasilno rješavanje sukoba i dr.), pojačano praćenje ponašanja djece u školi za vrijeme nastave i odmora, donošenje školske politike o nasilju i ohrabrivanje djece da potraže pomoć u slučaju nasilja.28

26 Prema S. Bartoluci (2007) Socijalni aspekti rekreacijskog bavljenja tjelesnom aktivnošću. U: Sport za sve u funkciji unapređenja kvalitete života. Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 57-61.27M. Krmek (2006). Krije li se u Vašem djetetu žrtva ili nasilno ponašanje. Vaše zdravlje , 46 2/06. 28 Kako prepoznati nasilje među djecom (www.zdravlje.hr/članak)

24

U mjere prevencije nasilja u školi može se uključiti i poznate sportaše i sportske djelatnike u svrhu promicanja sporta i tjelesne aktivnosti kao oblika prevencije nasilja među vršnjacima koje se postiže usmjeravanjem agresivnosti u postizanje sportskih postignuća.

Kako bi učenici – promatrači uvidjeli da i oni mogu spriječiti nasilje u školi, predlaže se aktivnost učitelja na način da organiziraju rad u razredu i školske aktivnosti tako da ohrabre razvijanje pozitivnoga odnosa između promatrača i mogućih žrtvi (ako među učenicima vladaju ugodni, pozitivni odnosi, prije će pomoći jedni drugima i neće tolerirati nasilje).

Osobito važno istaknuti…

Nakon uvoda u osnovna teorijska znanja o antropološkim obilježjima učenika, potrebno je međupovezno istaknuti promjene koje nastaju dolaskom predškolca u školu, a koje istodobno mogu značajno utjecati na razvoj i zdravlje učenika.

Prethodno smo u ovom poglavlju istaknuli da razdoblje od 6. do 9. godine (prema Eksperimentalnom nastavnom planu i programu za osnovnu školu (2005./2006.) godine, tzv. treće razvojno razdoblje29 karakterizira usporen rast u visinu i istodobno ubrzano povećanje tjelesne mase. Kostur djeteta u ovom razdoblju je gibak i podložan raznim štetnim utjecajima, kosti su još bogate hrskavičnim tkivom, dok je vezivno tkivo elastično. Kralješnica se zbog mekoće tkiva i elastičnosti veza može lako deformirati uslijed dugotrajnoga nepravilnog sjedenja u školi i kod kuće, uslijed jednostranoga opterećenja (nošenje školske torbe tijekom školske godine na istom ramenu). Nepravilan položaj kod sjedenja kao i sva ostala nepravilna opterećenja obično uzrokuju loša držanja (kifotično), no kroz duže vrijeme može doći i do prvih naznaka deformacije kralješnice (skolioza – bočno iskrivljenje)... Međupovezno, nepravilan položaj kralješnice može nepovoljno utjecati na pravilan razvoj grudnoga koša koji se u ovom razdoblju snažno razvija proširujući se u gornjem dijelu. Odnos mase srca prema težini tijela sve se više približava proporcijama koje su kod odrasloga čovjeka.

Osobito je važno istaknuti razloge zašto opterećenja tijekom redovite nastave tjelesne i zdravstvene kulture, izvannastavnih sportskih aktivnosti, ali i svih ostalih organizacijskih oblika rada u ovoj dobi ne smiju biti velika i dugotrajna; zbog veće frekvencije srca i bržega kretanja krvi, opskrba tkiva krvlju kod djece je dvaput veća nego kod odraslih, što znači da srce djeteta treba raditi više i brže da bi moglo potiskivati krv u sve krvne žile. Broj srčanih otkucaja kod djece u dobi od 8. do 12. godina iznosi od 90 do 84 u minuta. Disanje je u ovom razvojnom razdoblju površno, nedovoljno duboko te se često potrebna količina zraka kompenzira većom frekvencijom disanja.

Stoga je u ovom razdoblju potrebno posebnu pozornost usmjeriti na vježbe ritmičkoga dubokog disanja u svrhu razvoja skupina mišića odgovornih za disanje (međurebrani mišići, grudni, trbušni i dr.).

29 Prvo razvojno razdoblje odnosi se na djecu do treće godine živta, dok drugo razvojno razdoblje obuhvaća djecu od četvrte do šeste godine.

25

Prema Žuvela, (2005) povećanje balastne mase, poremećaji krvožilnoga sustava, oštećenja kralješnice, mišićna insuficijencija, niska razina motoričkih i funkcionalnih sposobnosti samo su neke negativne posljedice sa kojima se susreću roditelji i učenici pri prijelasku djeteta iz jednoga razvojnog razdoblja, u kojem je dominirala igra (predškolsko), u drugo – školsko, tijekom kojeg učenici provode više vremena sjedeći u školskim klupama, pred kompjutorom, TV i sl.

Analiza rezultata u okviru provedenih istraživanja Mraković i sur., 1992., Katić i sur. 2002., na uzorku učenika mlađe školske dobi pokazuje da je većina motoričkih sposobnosti učenika pod znatnim utjecajem genetskih faktora i egzogenih (vanjskih) čimbenika, od kojih je u mnogobrojnim istraživanjima potvrđen pozitivan utjecaj tjelesne aktivnosti, odnosno tjelesnoga vježbanja.

U mlađoj školskoj dobi, može se znatno utjecati na koordinaciju, brzinu, gibljivost, ravnotežu i funkcionalne sposobnosti te je za ovo razdoblje izrazito važno redovito i kontinuirano provoditi kineziološke aktivnosti koje su u skladu s interesom učenika i uvjetima rada u školi.

Uslijed sve većih školskih obveza učenici nemaju dovoljno slobodnoga vremena za igru. U prilog tome idu rezultati istraživanja prema kojima je zabrinjavajuća pojava proporcionalnog smanjenja tjelesne aktivnosti, odnosno usvajanja sedentarnoga stila života. Učenici starije dobi, ukoliko nisu usvojili naviku za redovito i samoinicijativno tjelesno vježbanje, sve veći broj sati u slobodno vrijeme provode pred kompjutorom, televizijom i drugim tehnologijama, a koji prema mnogobrojnim pokazateljima višeznačno negativno utječu na njihovo zdravlje.

Svrha isticanja navedenih problema o kojima raspravlja sve veći broj europskih država je usmjerena na vas kao buduće učitelje u svrhu osvješćivanja i poticanja učenika i njihovih roditelja od prvoga dana škole na svijest o važnosti redovitoga tjelesnog vježbanja.

U tablici 3. je pregled pojmova po pojedinim segmentima i kratko objašnjenje osnovnih pojmova sadržanih u ovom poglavlju.

U tablici se nalaze pojmovi (konativni regulatori, bullying…) koji su prema mišljenju autora ovoga materijala vrlo važni za studente - danas, a učitelje – sutra. Sve više prisutni i kompleksni problemi u školstvu, više odgojne naravi, ukoliko su prepoznati na vrijeme, mogu se rješiti, a na neke se može preventivno utjecati mnogobrojnim programima i organizacijskim oblicima tjelesno i zdravstveno odgojno-obrazovnoga područja.

Tablica 3. Prikaz osnovnih pojmova antropološkoga prostora i značaj pojedinih

26

POJAM Osnovni pojmovi Osnovno objašnjenje

Antropološkaobilježja

morfološke karakteristike, motoričke, funkcionalne i kognitivne sposobnosti, konativne osobine

organizirani sustavi osobina, sposobnosti i motoričkih informacija

Morfološke karakteristike

rastrazvoj

endogeni čimbenici-----------

ezgogeni čimbenici ----------morfološka antropometrija-----

morfološke varijable------------

- anatomske i fiziološke promjene- psihološka zbivanja i razvoj osjetnih i motoričkih sposobnosti- genetski, endokrini i faktori vezani za spol - prehrambeni, socioekonomski i psihološki, razina tjelesne aktivnosti, klima- proces mjerenja ljudskoga tijela, obrada i analiza dobivenih mjera i usporedba s ostalim istraživanjima- visina, masa, opseg podlaktice, kožni nabor nadlaktice

Motoričkesposobnosti

koordinacija ------------------snaga ---------------------------jakost --------------------------brzina --------------------------

izdržljivost----------------------

fleksibilnost--------------------preciznost-----------------------

ravnoteža-----------------------

motorički testovi--------------

- sposobnost upravljanja pokretima tijela- rad obavljen u jedinici vremena- maksimalna voljna aktualna sila nekog pokreta -sposobnost brzoga reagiranja tijekom izvođenja pokreta

- sposobnost ponavljanja neke aktivnosti određenoga intenziteta u što dužem vremenu- sposobnost izvođenja pokreta što veće amplitude- sposobnost u aktivnostima gađanja i ciljanja statičnih ili pokretnih ciljeva

- sposobnost održavanja željenoga stava pod utjecajem gravitacije- skok u dalj, 20 m sprint, taping rukom, izdržaj u visu, trčanje 3 min., podizanje trupa i poligon natraške

Funkcionalne sposobnosti

Anaerobni energetski kapacitet

Aerobni energetski kapacitet---

- maksimalna aktivnost temeljena na dobivanju energije bez prisustva kisika traje u prosjeku 60-90 sekundi.- označava maksimalni protok energije, uz prisustvo kisika oslobađa se velika količina energije u mirovanju i pri aktivnosti dužega trajanja

Kognitivne (intelektualne)

sposobnostiInteligencija

- globalni kapacitet pojedinca da djeluje s namjerom, misli racionalno i efikasno se bavi svojom okolinom

27

POJAM Osnovni pojmovi Osnovno objašnjenje

Konativneosobine

regulatorinapada------------------------

obrane------------------------

aktiviteta---------------------

organskih funkcija------------

cjeline ličnosti ----------------

socijalnih odnosa--------------

- osjetljivost na situacije sprečavanja, dostizanje nekog cilja- osjetljiv na situacije ugrožavanja pojedinca

- brine o stanju budnosti

-sklad životnih procesa i osjetljivost na bolesti i povrede

- usklađivanje svih psihičkih funkcija

- usklađuje cjelokupno psihičko funkcioniranje i ponašanje u skladu sa normama, običajima i sl.

Socijalniodnosi

integracija u sredininasilje u školama (bullying)

- prihvaćanje normi i vrijednosti- kada je učenik zlostavljan ili viktimiziran, kad je opetovano i trajno izložen negativnim postupcima jednoga ili više učenika

Zadaci za provjeru znanja

1. Kako definiramo antropološka obilježja?2. Što je rast, a što razvoj?3. Koji su endogeni, a koji egzogeni čimbenici koji utječu na morfološke karakteristike učenika?4. Navedi na koje se motoričke sposobnosti može najviše utjecati redovitom upravljanim procesom vježbanja po pojedinim razvojnim razdobljima! 5. Objasni pojam energije i energetskih izvora!6. Koja je razlika između anaerobnoga i aerobnoga energetskog kapaciteta? 7. Objasni ulogu intelektualnih sposobnosti u procesu vježbanja!8. Opiši utjecaj tjelesnoga vježbanja na socijalizaciju učenika!

28

4. UTJECAJ KINEZIOLOŠKIH PODRAŽAJA NA ZDRAVLJE UČENIKA

U poglavlju se određuje pojam zdravlja, mjere zdravstvene zaštite i rezultati sistematskih pregleda učenika. Predstavljena su osnova znanja o tzv. sekularnom fenomenu rasta i razvoja. U drugom dijelu

poglavlja navedene su posljedice hipokinezije i smjernice za preventivne mjere.

U znanstveno stručnim studijama i ostalim materijalima, ističe se definicija zdravlja koju je odredila Svjetska zdravstvena organizacija (WHO): «Zdravlje je stanje potpunog, tjelesnog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti.» Mjere koje je potrebno poduzeti kako bismo utjecali na stanje zdravlja možemo pročitati u nacionalnim strategijama i nacionalnim programima.30 Nacionalnim programima se utvrđuju osnovna načela državne politike prema mladima i radni plan kojim Hrvatska daje osnovne zadaće tijelima u sustavu državne uprave za njegovu provedbu.

Školska djeca, mladež i studenti čine oko 15,5% populacije Republike Hrvatske. Skrb o bolesnoj djeci školske dobi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti provode liječnici opće/obiteljske medicine, a preventivnu i specifičnu zdravstvenu zaštitu liječnici školske medicine. Mjere zdravstvene zaštite školske djece dijelimo na nekoliko osnovnih područja: mjere preventivne zdravstvene zaštite koje obuhvaćaju provedbu obveznih cijepljenja, sistematske i sve ostale preventivne preglede: zdravstveni odgoj i provođenje programa promicanja zdravlja; savjetovališni rad i rad s djecom s posebnim potrebama.

Rezultati sistematskih pregleda pri upisu u prvi razred osnovne škole u 2006. godini pokazuju 22% učenika ima nepravilno držanje, a odstupanja od normalnoga stopala je utvrđena kod 34% dječaka i 31% djevojčica. Strukturalne deformacije kralježnice su češća pojava kod djevojčica. U prilog tome su podatci koji se odnose na pojavu skolioze31 u osnovnim školama koja je registrirana kod 2,5% dječaka i 4,4% djevojčica (slika 2).

30 Nacionalni program djelovanja za mlade (2004.-2007.), Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. god. (ožujak 2006. godine)

31 Skolioza je deformitet lokomotornog sustava koji se javlja tijekom rasta te se nakon završenog rasta stabilizira. Kralješnica čovjeka gledana sprijeda ili straga (frontalna ravnina) ravna je, bez ikakvog postraničnog zavoja. Ako takav postranični zavoj ipak postoji, govorim o skoliozi.

29

Slika 2.Tri stupnja skolioze (prema “Zdravlje”)

Tijekom rasta i razvoja stanje se mijenja uslijed utjecaja genetskih i socijalnih čimbenika. Kvalitetni uvjeti života utjecali su na pojavu bržega rasta, uslijed kojeg se prosječna visina tijela u odrasloj dobi povećava u odnosu na druge generacije, tzv. fenomena «biološke akceleracije» ili tzv. sekularni trend.32 Sekularni trend je fenomen povećanja visine i mase tijela današnje djece i mladeži i njihovoga bržeg sazrijevanja u odnosu na prijašnje generacije iste dobi.

Prema M. Mišigoj-Duraković, 2008. uzroci sekularnoga trenda nastaju uslijed boljih uvjeta življenja i uvjeta stanovanja, cijepljenja, urbanizacije, napredovanja medicine, porastom raspoloživosti hrane, povećanjem mobilnosti stanovništva, redukcijom veličine obitelji i drugo. I dok su tijekom evolucije čovjeka, mjere visine bile znatno niže, danas se osim karakteristike većih vrijednosti u visinu, susrećemo i s problemom većih vrijednosti tjelesne mase koja nažalost nije uzrokovana snažnom mišićnom muskulaturom, nego je uslijed hipokinezije33 kod većeg broja mladih ljudi uzrokovana tzv. balastnom masom (ili tzv. potkožnim masnim tkivom). Stoga osim hipokinezije, pretilost je sljedeća u nizu poremećaja koje nastaju kao posljedica uslijed nedovoljne tjelesne aktivnosti. Veća visina i tjelesna masa uslijed nedostatnoga kretanja i nedovoljno snažne mišićne muskulature direktno utječu na kosti i zglobove, što je i statistički potkrepljeno rezultatima sistematskih pregleda u osnovnim školama i problemima lošega držanja te deformitetima kralješnice i stopala.

Pojedina istraživanja slobodnoga vremena učenika osnovnih škola Republike Hrvatske pokazuju nezadovoljavajuću razinu bavljenja nekom kineziološkom aktivnosti u slobodno vrijeme, osobito kod učenica. Zaključci pojedinih istraživanja navedenih u popisu literature ističu nedostatak edukacije o utjecaju redovitoga tjelesnog vježbanja na zdravlje učenika. Autori su istaknuli problem velikoga postotka roditelja koji se u slobodno vrijeme ne bave kineziološkom aktivnosti te na taj način ne mogu biti primjerom djeci, a istodobno niti poticati stvaranje navike za redovitim tjelesnim vježbanjem.

Redoviti obvezni oblik je jedino nastava tjelesne i zdravstvene kulture u fondu od tri sata tjedno po 45 minuta što je prema mnogobrojnim rezultatima istraživanja nedostatno za optimalan individualan razvoj funkcionalnih i motoričkih sposobnosti učenika te se sve više susrećemo s rezultatima istraživanja koji ističu problem opadanja pojedinih sposobnosti. Ista je sudbina i s motoričkim sposobnostima čije je opadanje zabrinjavajuće samo po sebi, posebno kada treba riješiti jednostavne svakodnevne motoričke zadatke, a koji su međupovezni s funkcionalnim sposobnostima.

Na osnovi navedenoga, zabrinjavajuća je pojava i sve višeprisutna opća značajka motoričkih i funkcionalnih sposobnosti kod djece i mladeži da s uzrastom opadaju umjesto da rastu. (npr. 9-godišnjaci i 10- godišnjaci koji stalno vježbaju imaju neke motoričke i funkcionalne sposobnosti veće nego 18-godišnjaci koji ne vježbaju).

32 engl. secular trend – obuhvaća promjene drugih somatskih karakteristika ili motoričkih sposobnosti koje mogu biti pozitivne, ali i negativne (prema M. Mišigoj – Duraković, Kinantropologija 2008.)33 Hipokinezija – nedostatak kretanja

30

Kako se tijekom života vježbanjem može značajno utjecati na funkcionalne i neke motoričke sposobnosti nije isključeno da neki 60-godišnjaci koji redovito vježbaju tijekom cijelog života imaju pojedine funkcionalne i motoričke sposobnosti podjednakih vrijednosti kao 20-godišnjaci koji su skloni sedentarnom stilu života. Nažalost, vrlo zabrinjavajuće je da živimo u vremenu kada je hipokinezija uzrokovala nova nazivlja populacije mladih ljudi koji su skloni sedentarnom načinu života i koju u Velikoj Britaniji zovu «coach potato society», a na našim prostorima terminima kao što su; «homo-sedentska populacija» i/ili «populacija mladih staraca».U prethodno opisanim uvjetima nedostatnoga kretanja djece i mladeži postoji opasnost da se neće usvojiti ni motorička znanja neophodna za rješavanje svakodnevnih motoričkih zadataka, posebno motorička znanja neophodna za urgentne situacije.34

Nastavni planovi i programi kineziologije sadrže čitav niz organizacijskih oblika rada koji su predviđeni kao obveza za realizaciju tijekom školovanja te su izrađeni sukladno karakteristikama pojedinih razvojnih razdoblja.35 Organizacijski oblici su podijeljeni na osnovni sat tjelesne i zdravstvene kulture (kineziološke kulture), natjecanja u razredu, priredbe, izleti, obuka neplivača, logorovanja i diferencirani programi (izborne aktivnosti, izborni programi, međurazredna i školska, sportska natjecanja na višim razinama, zimovanje i ljetovanje).Iz mnogobrojnih stručnih analiza možemo zaključiti da količina i kvaliteta tjelesnoga vježbanja utječe na zdravstveno stanje. Nekretanje uvjetuje loše stanje lokomotornoga i živčanoga sustava, sve je veći broj mladih ljudi s poremećajima lokomocije, osobito zglobova i kralješnice.Ubrzani tempo života i nedostatak vremena uvjetuje neredovitu prehranu, jednom dnevno preobilan obrok, mnogobrojne stresne situacije koje su uz nedostatno kretanje prepoznate kao uzroci mnogobrojnih bolesti od kojih oboljeva i umire sve veći broj mladih ljudi (maligna oboljenja, bolesti srca i krvožilnoga sustava, različiti neurovegetativni poremećaji unutarnjih organa, ulkusna oboljenja i svake godine sve veći porast broja osoba oboljelih od dijabetisa.

Potrebno je istaknuti ulogu učitelja koji mogu značajno pridonijeti u prevenciji navedenih negativnih pojava. Osiguravanjem uvjeta za redovito i primjereno tjelesno vježbanje djece mlađe školske dobi prioritetno mogu utjecati na pravilan rast i razvoj te usvajanje navike kod učenika za svakodnevno samoinicijativno tjelesno vježbanje. Osim odgovarajućega vježbanja značajnu ulogu učitelji imaju u informiranju učenika o pravilnoj prehrani i stvaranju preduvjeta za osiguravanje dostupnosti iste u odgojno-obrazovnim ustanovama. Prehrana djece i mladih treba biti raznovrsna i prirodna hrana sa svim potrebnim sastojcima osobito u vrijeme intenzivnoga rasta i razvoja. U edukaciji osobito je važno upoznati specifičnosti pojedinih kinezioloških aktivnosti s obzirom na zahtijevnost i potrošnju unesenih energetskih vrijednosti i srazmjernoj energetskoj potrošnji u svrhu prevencije nagomilavanja balastne mase. Dosadašnje stručne analize ističu potrebu edukacije, a time istodobno značaj stvaranja «zdravih prehramebnih navika u životnoj dobi od 2 do 11 godine. Preporuča se da djeca do 10-te godine imaju obroke svakih 4-6 sati kako bi se osigurala potrebna količina ugljikohidrata, odnosno glukoze neophodne za rad mozga i nervnoga sustava (obzirom da su dječja jetra manja od odrasle osobe te je manji deponij glikogena).

34 Krizne, opasne situacije npr. požari, poplava, nesreća, napad….35 Razvojna razdoblja: prvo: od 1-3 godine, drugo 4-6, treće 7-9, četvrto 10-12, peto 13-15, šesto 16-18, sedmo 18-

31

Djeca u školu dolaze s već značajno razvijenim navikama u prehrani koje ovise o utjecaju obitelji, tradiciji sredine i medija. Liječnici školske medicine ističu upravo školsko vrijeme pogodnim za postepenu modifikaciju navika i načina prehrane, sustavnom edukacijom o značaju prehrane i njenom utjecaju na zdravlje, odnosno na razvoj bolesti. Prema podacima HZJZ-a, u Hrvatskoj je pravilno uhranjeno 70% djece, a prekomjernu tjelesnu težinu ima 11% djece. Analizom rezultata sistematskih pregleda tijekom posljednjih dvadesetak godina evidentan je trend porasta pretilosti među školskom djecom.36 Problem prekomjerne tjelesne težine (povećane tjelesne težine i pretilosti) predstavljaju sve veći zdravstveni problem u cijelom svijetu. Analiza prehrambenih navika školske djece u Hrvatskoj ističu neredovito uzimanje obroka. Veliki broj djece ne jede prije polaska u školu. Uslijed velike zaposlenosti roditelja i generacijskog raslojavanja sve je manje moguće ponuditi djeci kuhane obroke od raznovrsnih namirnica. U školskim kuhinjama najviše su zastupljeni sendviči, slastice, pizza i zaslađeni napitci te još uvijek u manjoj mjeri mliječni obroci i voće.37

U prilog tome su rezultati istraživanja u HZJZ prema kojima voće svakodnevno konzumira 42% djece u dobi 11 godina, a 28% u dobi od 15 godina, dok je konzumacija povrća nezadovoljavaća, u dobi od 11 godina povrće svakodnevno jede 33% djece, a u dobi od 15 godina samo njih 20%.

Prehrambene navike i tjelesna aktivnost značajno utječu na sastav tijela, koji se može utvrditi odnosom nemasne i masne komponente u ukupnoj masi tijela (crtež 4). Nemasnu masu tijela čine mišići, skelet i unutrašnji organi, a masnu masu tijela čini tzv. “bitna” i “nebitna” mast. “Bitnu” mast 2 do 5 % čine lipidni sastojci stanica (stanična membrana je građena od sloja lipidnoga materijala-lipidni matrix), a “nebitna” mast pohranjuje se u masnim naslagama. Odnos masnoga i nemasnoga dijela tijela mijenja se tijekom života. Značajne promjene i optimalni odnos mišićne i balastne mase postiže se isključivo redovitom tjelesnom aktivnosti.

36 Strateški okvir županijskog plana za zadravlje na temelju slike zdravlja Brodsko posavske županije. Hrvatski časopis za javno zdravstvo (http://www.hcjz.hr/clanak.php)37 Antonić-Degač K., Laido Z., Kaić-Rak A. Obilježja prehrane i uhranjenosti stanovništva Hrvatske. Hrvatski časopis za javno zdravstvo.

UKUPNA TJELESNAMASA

NEMASNA MASA(mišići, skelet i unutrašnji

organi)

MASNA MASA

BITNA MAST(lipidni sastojci stanica)

32

NEBITNA MAST(potkožno masno tkivo,

žuta koštana srž...)

Crtež 4. Dvokomponentni model sastava tijela (prema Mišigoj Duraković, 2008.)

Zaključna misao

„Zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, psihičkog i socijalnoga blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti.“ (WHO) U svrhu postizanja potpunog tjelesnog, psihičkog i socijalnoga blagostanja učenika, uloga učitelja je informiranje učenika o značaju svakodnevnoga tjelesnog vježbanja i pravilne prehrane na njihovo zdravlje. Upoznavanje učenika s posljedicama hipokinezije i lošim navikama u konzumiranju brze hrane i gaziranih pića, učitelji mogu utjecati na svijest učenika i brigu za osobno zdravlje. Rezultati sistematskih pregleda pokazuju nezadovoljavajuće stanje, osobito s obzirom na odstupanja od normalnoga stopala i kralješnice, učestalost loših držanja te sve veći postotak djece s prekomjernom tjelesnom težinom. Istodobno stručne analize i rezultati pojedinih istraživanja ističu skolonost većega broja djece sedentarnom načinu životu i nedostatsku navike za redovitim tjelesnim vježbanjem. Radi usmjeravanja djece na put poželjne tjelesne težine i očuvanja zdravlja, stručnjaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, izradili su brošuru «Prehrambene smjernice za djecu» namijenjenu za edukaciju djece od 1. do 4. razreda osnovne škole. Svrha brošure je promicanje pravilne prehrane i tjelesne aktivnosti radi pravovremenoga stjecanja i usvajanja navika pravilne prehrane, kao i zdravih životnih navika u što ranijoj životnoj dobi. Potrebno je kontinuirano poticati djecu na usvajanje pravilnih prehrambenih navika, a za pravilne prehrambene navike ključna je potrošnja raznovrsnih namirnica jer smanjuje mogućnost prekomjernoga unosa jednoga nutrijenta.

Osnovne poruke za djecu koje su istaknute u Brošuri su sljedeće:

1. Jedite raznovrsne namirnice.2. Redovito jedite glavne obroke i počnite dan s doručkom. 3. Proizvode od žitarica, rižu i krumpir jedite nekoliko puta dnevno.4. Jedite više od pet obroka povrća i voća dnevno 5. Pijte dovoljno mlijeka i jedite mliječne proizvode, jer je kalcij neophodan za rast.6. Ne zaboravite na meso, perad, ribu, jaja i mahunarke.7. Odaberite manje masnu hranu.8. Budite umjereni pri uživanju slastica i zašećerenih napitaka.9. Umjereno solite hranu.10. Uzimajte dovoljno tekućine i preduhitrite žeđ.11. Budite tjelesno aktivni svaki dan, bavite se sportom i vodite računa o tjelesnoj težini.

33

Pitanja

1. Kako je Svjetska zdravstvena organizacija definirala zdravlja? 2. Objasni fenomen sekularnoga trenda i uzroke?

3. Navedi i objasni najmanje tri negativne pojave hipokinezije!4. Što pokazuju rezultati sistematskih pregleda učenika u osnovnim školama?5. Kako učitelji mogu preventivno djelovati na posljedice hipokinezije?

5. MOTORIČKA ZNANJA

U ovom poglavlju upoznat ćete se s definicijom i podjelom motoričkih znanja te koji su osnovni preduvjeti za učenje novih motoričkih znanja.

Pod pojomom motoričkih znanja ili motoričkih informacija podrazumijevaju se algoritmi naredbi smješteni u odgovarajućim zonama centralnoga nervnog sustava (CNS) odgovorni za određenu strukturu gibanja. Učinkovit način formiranja motoričkih programa je da se odgovarajuće strukture kretanja uče ponavljanjem konkretnih pokreta (točno određena struktura i redoslijed) pri čemu je važno istaknuti da će broj ponavljanja nekoga pokreta (gibanja) ovisiti o: a/ složenosti strukture gibanja, b/ vrsti pokreta i c/ stanju osobina i sposobnosti pojedinca.

Uz navedene preduvjete važno je istaknuti još jedan, a to je interes i motivacija učenika za učenje nekoga gibanja, pokreta i sl. Neki motorički programi će se brže učiti što je razina osobina i sposobnosti viša te što su metode učenja primjerenije pojedincu koji uči. Ako su osobine i sposobnosti na niskoj razini, onda se mnoge korisne motoričke informacije neće moći usvojiti ili se zbog pada osobina i sposobnosti već usvojeni motorički programi neće moći ostvariti. Važno je istaknuti da motorička znanja nisu pod utjecajem genetskoga činitelja nego se stječu isključivo vježbanjem.

Cilj procesa vježbanja je podići razinu osobina i sposobnosti i razinu motoričkih programa, pazeći pri tome da se od početka uči pravilno izvođenje pokreta jer su kasnije korekcije izvođenja pokreta vrlo složene i dugotrajne te traže visok stupanj motivacije. Osnovna podjela motoričkih znanja razlikuje: 1. biotička, 2. opća kineziološka i 3. radno manipulativna motorička znanja.

Biotička motorička znanja su genetski uvjetovana potreba čovjeka koja imaju dvostruku funkciju:

1. za rješavanje svakodnevnih motoričkih zadataka tijekom života, 2. za optimalan razvoj najvećeg broja antropoloških obilježja.

To su prirodni oblici kretanja koji omogućuju savladavanje prostora, prepreka, otpora različitih vanjskih objekata i manipuliranje objektima.

34

Sukladno tome razlikujemo biotička motorička znanja:

1. za savladavanje prostora (valjanja, puzanja, hodanja i trčanja), 2. za savladavanje prepreka (preskoci, naskoci, saskoci, penjanje i provlačenje), 3. za savladavanje otpora (dizanje, nošenje, guranja, vučenja, upiranja i višenja), 4. za manipulaciju objektima (hvatanja, dodavanja i bacanja, vođenja, žongliranja). Obuhva

Ovom skupu znanja bi trebalo davati veće značenje tijekom djetinjstva u čemu značajnu ulogu imaju roditelji, odgojitelji, učitelji, profesori kineziologije i ostali subjekti koji sudjeluju u odgojno-obrazovnom procesu.

Osim biotičkih, od velikog značaja su opća kineziološka motorička znanja:- vježbe aerobne i anaerobne izdržljivosti, - vježbe za koordinaciju,- vježbe brzine,- vježbe gibljivosti,- vježbe snage,- vježbe preciznosti,- vježbe ravnoteže.....

Radno manipulativna motorička znanja podrazumijevaju znanja za kvalitetno obavljanje nekog posla. Koriste se u pojedinim profesijama i životnim situacijama.Motorička znanja mogu biti usvojena na razini gruboga motoričkog programa i preciznoga motoričkog programa. Karakteristike gruboga motoričkog programa su neučinkovitost i prostorna i vremenska neracionalnost izvedbe. Precizno usvojen motorički program određuje učinkovitost u odnosu na cilj te energetska i prostorna racionalnost izvedbe.m njihove efikasnosti na

Zaključna misao

Zadaća nastave tjelesne i zdravstvene kulture (kineziološke kulture) je usvajanje teorijskih i motoričkih znanja za svakodnevne motoričke aktivnosti, snalaženje u urgentnim situacijama i aktivno provođenje slobodnoga vremena. Motorička znanja ili motoričke informacije su algoritmi naredbi smješteni u centralnom nervnom sustavu. Učenje motoričkih znanja izvodi se ponavljanjem konkretnih pokreta koji imaju precizno određenu strukturu i redoslijed gibanja.Broj ponavljanja nekoga pokreta (gibanja) ovisi o: složenosti strukture gibanja, vrsti pokreta te stanju osobina i sposobnosti pojedinoga učenika. Motorička znanja dijelimo na: biotička motorička znanja, opća kineziološka motorička znanja i radno manipulativna motorička znanja. Motorička znanja mogu biti usvojena na razini gruboga motoričkog programa i preciznoga motoričkog programa, gdje gruba usvojenost motoričkih znanja pogoduje razvoju pojedinih motoričkih sposobnosti, koordinacije i ravnoteže, a precizno

35

usvojena motorička znanja imaju veliki značaj u provedbi upravljanoga procesa vježbanja i ostvarivanje željenih promjena stanja, o čemu će više biti riječi u narednim poglavljima.

Pitanja

1.Navedi definiciju i podjelu motoričkih znanja!2. Koji čimbenici utječu na proces usvajanja motoričkih znanja?3. Što su biotička motorička znanja i kako se dijele?4. Objasni i navedi opća motorička znanja.5. Navedi biotička motorička znanja za savladavanje prostora i prepreka!6. Navedi praktične primjere za pojedinu skupinu biotičkih motoričkih znanja (za savladavanje prereka......)

6. MOTORIČKO UČENJE

Predstavljene su osnove motoričkoga učenja ili vježbanja. Učenje motoričke vještine predstavlja zapravo intelektualni zadatak jer većim dijelom ovisi o psihičkim procesima kao što su pažnja, pamćenje i motivacija. Proces učenja neke motoričke vještine ovisi o kvaliteti pojedinih izvora informacija,

učinkovitosti primjenjenih metoda učenja i vježbanja te interesu i sposobnostima učenika.

Motoričko učenje ili vježbanje odnosi se na proces formiranja motoričke vještine, koju možemo ukratko odrediti kao sposobnost glatkoga i skladnoga izvođenja nekoga motoričkog zadatka. Najvažnije komponente motoričke vještine su; efikasnost, automatsko izvođenje, adaptabilnost, točnost izvođenja pokreta, brzina, skladnost, ekonomičnost i drugo. Vještina se gradi korak po korak i od prvih netočnih, nepreciznih i sporih pokušaja do usvajanja osnovne strukture pokreta i na kraju učinkovitoga izvođenja u različitim uvjetima. Usporedbe radi proces usvajanja vještine sliči procesu učenja te im je zajedničko ponavljanje, ispravljanje, spor i mučan napredak.

S druge strane formiranje motoričke vještine sliči procesu rješavanja problema, zajednički im je proces uviđanja, tj. razumijevanje koja se gibanja trebaju povezati, kako uskladiti pokrete da se postigne željeni rezultat i sl. Učenje motoričke vještine predstavlja zapravo intelektualni zadatak jer većim dijelom ovisi o psihičkim procesima kao što su pažnja, pamćenje i motivacija.

U procesu motoričkoga učenja razlikujemo četiri faze: 1. generalizacija, 2. diferencijacija, 3. automatizacija i 4. modifikacija (prema Pistotnik, 2003).

Za svaku od navedenih faza ukratko će se navesti osnovne karakteristike s aspekta učenika i uloge učitelja.

1. faza: Generalizacija

36

Osnovna karakteristika prve faze je površna izvedba gibanja i tzv. iradijacija (raspršenje) informacija. Na osnovi demonstracije od strane učitelja ili nekoga učenika i/ili prikaza putem audio – vizualnih tehnologija kod učenika se formira tzv. program gibanja. Osnovna karakteristike prve faze je u neracionalnost korištenja velike količine energije i angažiranost velikoga broja mišića koji nisu odgovorni za izvedbu određenoga gibanja.

Uloga učitelja u prvoj fazi motoričkoga učenja je informiranje, tj. jasna demonstracija gibanja. Učitelj učenicima daje upute o nekom motoričkom zadatku ili gibanju koristeći:a/ verbalnu uputu (opisuje gibanje, upozorava na pojedine dijelove, naglašava pogreške u izvedbi) b/ vizualnu uputu (demonstracija, film, kinogram, slike) i c/ kinestetičku uputu (pomoć u zauzimanju pravilnoga položaja, asistencija i ispravljanje u zadržavanju u određenom dijelu u svrhu ukazivanja na pogrešku i dr.)

2. faza: Diferencijacija

U drugoj fazi motoričkoga učenja slijedi veliki broj ponavljanja pod stalnim nadzorom učitelja. Cilj druge faze je odrediti pravilnost izvedbe i smanjiti greške u izvedbi. Uslijed velikoga broja ponavljanja učenik stječe samopouzdanje, prepoznaje svoje greške u izvedbi, odnosno sposoban je diferencirati (razlikovati) kada se zadatak izveden pravilno, a kada nije.

Samopouzdanje tijekom velikoga broja ponavljanja povezano je s motivacijom za učenjem i istodobno većom koncentracijom što pridonosi većoj racionalnosti korištenja energije i uključivanje mišića koji su odgovorni za izvedbu određenoga gibanja.

Učiteljeva uloga u drugoj fazi motoričkoga učenja je ispravljanje (korekcija) učenika i stalna potpora i poticanje učenika u narednim izvedbama. Učitelj primjenom verbalnih i kinestetičkih uputa ističe upute za otklanjanje pogreške. Osobito važna uloga učitelja je u održavanju motivacije u drugoj fazi učenja. U prvoj fazi je motivacija visoka jer se učenik susreće s novim gibanjem. Dosadašnja istraživanja ukazuju na pad motivacije u drugoj fazi te se kao najučestaliji uzroci navode umor, zasićenost ponavljanjem, i sl.

U ovoj fazi je jako važna kreativnost učitelja koji pridonosi održavanju motivacije učenika primjenom reorganizacije izvedbe u različitim uvjetima, prostoru, primjenom različitih metoda rada ili putem pohvala za uspješnu izvedbu.

3. faza: Automatizacija

U trećoj fazi motoričkoga učenja gibanje se izvodi s lakoćom, kompleksnija gibanja su povezana i nije više potreban stalan nadzor nad učenikom. Rezultat velikoga broja ponavljanja dovodi do automatizacije pokreta, odnosno stabilizacije informacija u

37

centralnom nervnom sustavu, optimalne izvedbe pokreta s aspekta količine potrebne energije i uključenih mišićnih skupina.

U ovoj fazi učiteljeva uloga je usmjerena na ispravljanje eventualno malih grešaka. U finalizaciji izvedbe pažnja je usmjerena na detalje koji pridonose dojmu izvedbe poput brzine izvedbe, snazi izvedbe, preciznosti i dr., a što ovisi o specifičnosti gibanja, odnosno sporta.

4. faza: Modifikacija

Proces motoričkoga učenja (prema Pistotnik, 2003) teorijski ni praktično nije nikad zaključen. Ova konstatacija se osobito odnosi na kategorizirane sportaše.38 U prethodnim fazama smo istaknuli karakteristike koje se odnose na motoričko učenje u centralnom živčanom sustavu: iradijaciju (1. faza), koncentraciju (2. faza) i stabilizaciju (3. faza).

U četvrtoj fazi Pistotnik ističe pojavu asocijacije koju objašnjava potrebom dopune gibanja na osnovi asocijativnih povezivanja s ostalim programima koji su pohranjeni u centralnom živčanom sustavu.

Uloga učitelja u četvrtoj fazi motoričkoga učenja je vrednovanje (validiranje) izvedbe gibanja na osnovi prethodno utvrđenih kriterija.

Metode učenja i vježbanja

Metode učenja u kineziologiji određujemo kao skup metodičkih postupaka kojima se ostvaruju uvjeti da se neko novo motoričko znanje nauči ili da se već postojeće motoričko znanje, usavrši.39

U motoričkom učenju primjenjujemo:

1. sintetičku metodu učenja; izvođenje motoričkoga zadatka u cijelini, 2. analitičku metodu učenja; izvođenje motoričkog zadatka u dijelovima i 3. kombiniranu metodu, koja objedinjuje obje metode.40

Koju od navedenih metoda ćemo primijeniti ovisi o:

38 Vrhunski športaši (I. , II. i III. kategorija), vrsni športaši (IV. kategorija) i daroviti športaši (V. i VI.kategorija) su kategorizirani športaši, odnosno osobe kojima je na temelju ostvarenih športskih rezultata izdano rješenje o razvrstavanju športaša u određenu kategoriju od strane Hrvatskog olimpijskog odbora, Hrvatskog paraolimpijskog odbora odnosno Hrvatskog športskog saveza gluhih.39 Sekulić D. Osnove kineziološke transformacije 1. Uvod u transformacijske postupke u kineziologiji. predavanja40 Prema S. Horga i Sabioloncello N. (1993.); Zakonitosti procesa učenja i vježbanja. Osnove psihologije sporta. Priručnik za sportske trenere. Fakultet za fizičku kulturu.

38

1. dužini motoričkoga zadatka, 2. težini motoričkoga zadatka u smislu kompleksnosti zadatka i 3. integraciji zadatka u dijelove.

Integriranost motoričkoga zadatka pa time i stečene vještine osnovni je argument za preporuku sintetičke metode ili metode cjeline, tj. vježbanje zadatka u onom obliku u kojem će se kasnije izvoditi. Metoda cjelina je vremenski ekonomičnija, ukupno vrijeme vježbanja je kraće kod metode cjeline. Vježbanje metodom dijelova traje dulje zbog toga što ova metoda zahtijeva dodatno vrijeme potrebno da bi se dijelovi integrirali u cjelinu. Napredovanje u zadatku nije jednako, metoda dijelova omogućuje brži napredak u učenju na početku, a kasnije sve sporije i sporije što ponekad može dovesti do gubitka motivacije i samopouzdanja.

Kod metode cjeline je obratno, vježbanje cjeline održava pažnju učenika jer metoda prati smislenost strukture koja se želi uvježbati.

Učinkoviti način postizanja visokoga stupnja vještine izvođenja motoričkoga zadatka postiže se kombinacijom metoda, tzv. kombiniranom metodom učenja. Pravilan redoslijed metoda je: metoda cjelina – metoda dijelova – metoda cjelina.

Analitičku metodu koristimo u slučaju kad učenik ima teškoće u savladavanju cjelovitoga gibanja te se predlaže primjenom analitičke metode vježbati samo dijelove koji učeniku predstavljaju teškoće na način da se taj dio povezuje s prethodnom strukturom koju je dobro usvojio. Izoliran dio s kojim učenik ima poteškoće nije potrebno uvježbavati do savršenstva jer postoji mogućnost da se teže poveže u cjelinu. Ponavljenje dijela pokreta analitičkom metodom izvodi se do približno točnoga izvođenja. Nakon savladanosti po dijelovima prelazi se na izvođenje gibanja sintetičkom metodom.

Sposobnosti učenika

Izbor metode vježbanja ovisi o karakteristikama učenika, odnosno stupnju razvijenosti sposobnosti, osobito motoričkih sposobnosti i spoznajnih osobina. Što je stupanj razvijenosti navedenih sposobnosti i osobina veći, primjenit će se metoda cjelina.

Na izbor metode vježbanja mogu utjecati i osobine ličnosti učenika, od kojih je važno posebnu pažnju usmjeriti na anksioznost. Naime anksioznost kod učenika može pridonijeti procjeni motoričkoga zadatka kao teškog, pa se u radu s anksioznim učenicima treba primjenjivati metoda dijelova.

Zaključna misao

Motorički programi će se brže stjecati što je razina osobina i sposobnosti viša te što su metode učenja primjerenije pojedincu koji uči. Svrha procesa vježbanja je podići razinu osobina i sposobnosti i razinu motoričkih programa, pazeći pri tome da se od početka učenje bazira na pravilnom izvođenju pokreta, jer je kasnije ispravljanje nepravilno usvojenoga pokreta vrlo

39

složen i dugotrajan proces koji traži visok stupanj motivacije pojedinca. Motoričko učenje ili vježbanje odnosi se na proces formiranja motoričke vještine. Vještina je sposobnost glatkoga i skladnoga izvođenja nekoga motoričkog zadatka. Optimalno izvođenje programskih sadržaja nastave kineziološke kulture ovisi o primjeni metoda rada. Koju ćemo metodu učenja i vježbanja koristiti u procesu motoričkoga učenja ovisi o dužini zadatka, kompleksnosti sadržaja i integraciji zadatka u dijelove. Kombinirana metoda učenja je primjerena za realizaciju programskih sadržaja za učenike. Zadano motoričko gibanje izvodi se najprije sintetičkom metodom, a ako tijekom učenja učenik ima poteškoće u pravilnom izvođenju nekoga motoričkog zadatka, koristimo analitičku metodu. Nakon što je učenik usvojio dio motoričkoga zadatka, možemo ponovo primijeniti sintetičku metodu.

Provjera znanja

1. Kako definiramo motoričko učenje?2. Navedi i objasni osnovne faze motoričkoga učenja!3. Što je vještina i koje su komponente vještine?4. Navedi i opiši metode učenja i vježbanja!5. Objasni primjenu metoda vježbanja u procesu motoričkoga učenja.6. Opiši ulogu učitelja u pojedinim fazama motoričkoga učenja!

6. OSNOVE UPRAVLJANOGA PROCESA VJEŽBANJA

U ovom poglavlju predstavljene su osnovne informacije o pojmu i značajuupravljanoga procesa vježbanja te osnovne upravljačke aktivnosti: planiranje i programiranje.

Svaki sat tjelesne i zdravstvene kulture može se smatrati upravljanim procesom vježbanja ako se za njega unaprijed odredi sadržaj, redoslijed i način izvođenja vježbi, broj ponavljanja pojedine vježbe, intervali rada i odmora, metode rada, organizacijski oblici rada… Navedene aktivnosti su sastavni dio procesa planiranja i programiranja.

Planiranjem određujemo ciljeve i zadaće vježbanja, njihovo postizanje u nekom vremenu i potrebne uvjete za realizaciju ciljeva.

1. Definiranje cilja vježbanja Kako bismo znali što, koliko i kako vježbati, prvo treba znati u kojoj je mjeri to poželjno i moguće učiniti. Vježbanje, kao i svaki rad bez cilja ili određene svrhe, zapravo je besmisleni rad. Što je cilj vježbanja? Cilj tjelesnoga vježbanja u školstvu je u funkciji zdravlja i

40

harmoničnoga rasta i razvoja te je usmjeren na usvajanje navike i osposobljavanje učenika za samostalno tjelesno vježbanje.

Posebni ciljevi tjelesnoga i odgojno-obrazovnoga područja odnose se na razvijanje zdravstvene kulture učenika u svrhu čuvanja i unapređivanja vlastitoga zdravlja, zadovoljiti potrebe učenika za kretanjem, stvoriti u učenika čvrste navike zdravoga načina življenja te usvajanje osnovnih motoričkih znanja i vještina, postizanje određene razine motoričkih postignuća kao i osposobljavanje učenika za racionalno provođenje slobodnoga vremena.41

Osim ciljeva, važno je istaknuti zadaće tjelesnoga vježbanja:1. upoznavanje učenika o zakonitostima rasta i razvoja, 2. informiranje učenika o potrebi očuvanja i unapređivanja zdravlja, 3. sadržajno provođenje slobodnoga vremena, 4. njegovanje higijenskih navika kod učenika, 5. promicanje osnovnih načela “fair playa” u igri i svakodnevnom životu.

2. Definiranje stanja učenika

Stanje je skup podataka koji opisuju kvantitativna i kvalitativna obilježja osobina i sposobnosti, motoričkih znanja i stanja zdravlja pojedinoga učenika. Učitelj razredne nastave tijekom školske godine s obzirom na nastavni plan i program utvrđuje stanje u morfološkoj antropometriji, funkcionalnim i motoričkim sposobnostima.

U upravljanom procesu vježbanja razlikujemo:

1. Početno ili inicijalno stanje (npr. na početku šk. godine; početno stanje svakog učenika su rezultati morfološke antropometrije i rezultati u motoričkim testovima kojima se procjenjuje početna razina pojedinih motoričkih sposobnosti; podizanje trupa, skok udalj s mjesta…. i funkcionalnih sposobnosti; trčanje 3 min. (pogledati u prilogu) 2. Prijelazno ili tranzitivno stanje – se može provoditi više puta tijekom školske godine npr. u tromjesječju ili na polugodištu. Cilj je utvrditi je li došlo do promjena u pojedinim sposobnostima, odnosno promjena vrijednosti rezultata što ovisi o redovitosti učenika na nastavi, zdravstvenom stanju učenika, motiviranosti i sl. Važno je da vrijednosti rezultata tranzitivnoga stanja nisu niži u odnosu na iskazane rezultate početnoga mjerenja.3. Finalno stanje – utvrđuje se na kraju školske godine na osnovi postignutih rezultata u pojedinim motoričkim i funkcionalnim varijablama i vrednovanja razine usvojenosti motoričkih znanja koja su sadržana u nastavnom planu i program (crtež 5).

41 Findak V. (2003.) Metodika tjelesne i zdravstvene kulture. Priručnik za nastavnike tjelesne i zdravstvene kulture. Školska knjiga. Zagreb str. 23-25.

41

Crtež 5. Osnovni model upravljanoga procesa vježbanja u školi

3. Definiranje uvjeta rada

Nakon definiranja cilja i aktualnoga stanja učenika, u procesu planiranja posebnu pozornost treba usmjeriti na uvjete rada, odnosno pronalaženju primjerenih rješenja s obzirom na faktore ograničenja ili remeteće faktore. Osnovna podjela faktora ograničenja razlikuje: vanjske ili egzogene faktore i unutarnje ili endogene faktora.

Vanjski faktori ograničenja odnose se na : a/ raspoloživo vrijeme, b/ uvjete rada, c/ vrstu i kvalitetu prostora i d/ društveni interes za provođenje procesa tjelesnoga vježbanja.

Unutarnji faktori ograničenja su: a/ koeficijent urođenosti pojedinih osobina i sposobnosti, b/ razdoblja sporoga i ubrzanoga rasta i razvoja i c/ zdravlje učenika.

Programiranje se međupovezno temelji na postupcima planiranja (ciljevima i zadaćama, vremenskim rokovima i uvjetima rada) na osnovi kojih se određuju: 1. izbor i distribuciju sadržaja vježbanja, 2. volumen vježbanja, 3. metode i modalitete rada i 4. kontrola stanja tijekom procesa vježbanja.

1. izbor i distribucija sadržaja

Zadatak, vježba

Početno stanje

(na početku šk. god.)

Prijelazno ili tranzitivno stanje (npr. na kraju polugodišta)

Finalno stanje

(na kraju šk. god.)

42

Prva u nizu operacija programiranja je izbor i distribucija sadržaja prilikom koje je važno odrediti: 1. cilj vježbanja, odnosno na koje osobine, sposobnosti i motorička znanja trebamo utjecati da bismo postigli finalni cilj, 2. trenutno stanje učenika te s obzirom na stanje učenika odrediti homogene skupine učenika za koje izrađujemo program, 3. interes učenika za pojedine sadržaje i4. faktori ograničenja koji mogu utjecati na izbor sadržaja.

U kineziologiji sadržaje dijelimo na konvencionalna (određeni pravilima, npr. sportske igre) i nekonvencionalna (nemaju stroga pravila). Nekonvencionalne sadržaje dijelimo na motorička znanja koja su prethodno navedena (biotička motorička znanja, opća kineziološka motorička znanja i radno manipulativna motorička znanja). (više u poglavlju 5.)

Sadržaji u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture u nižim razredima osnovne škole usmjereni su na usvajanje bazičnih motoričkih znanja: savladavanja prostora, prepreka, otpora i manipulacije predmetima i to iz razloga što u doba sazrijevanja postoji prirodna potreba usvajanja veće količine motoričkih znanja koja omogućuju optimalni razvoj učenika i rješavanje motoričkih zadaća u svakodnevnom životu i važnim situacijama.42

Uloga učitelja razredne nastave je u poticanju učenika za usvajanje motoričkih znanja i razvoj onih ljudskih osobina i sposobnosti na koje je utjecaj u trenutnom razvojnom razdoblju objektivno moguć.

2. Volumen vježbanja

Općenito volumen vježbanja možemo definirati kao ukupnu količinu rada. U distribuciji volumena vježbanja potrebno je voditi brigu o zastupljenosti energetske i informatičke komponente s obzirom da je ukupni volumen vježbanja produkt navedenih komponenti. Zadaća energetske komponente je osigurati promjene osobina i sposobnosti, a informatičke komponente usvajanje određene količine motoričkih znanja do određene razine. Ove se dvije komponente ne isključuju nego dopunjuju, i to tako da je u prvoj etapi nužno pristupiti usvajanju određenih znanja, a potom povećati udio energetske komponente.

Kao što variraju energetske komponente s obzirom na stanje, zdravlje, ciljeve i vrstu aktivnosti tako variraju i informatičke, što je aktivnost jednostavnija, manja je informatička komponenta i obrnuto. Međutim, količina emitiranih poruka nije jednaka za sve ljude, ista količina za nekog može biti velik, a za neke manji napor.

42 Prema Delija i Pokec (2002.) Programiranje rada u području edukacije. U: Zbornik radova 11. ljetne škole kineziologa Republike Hrvatske.

43

Volumen vježbanja određuju tri međupovezne komponente proizašle iz biotičkih zakona funkcioniranja ljudskoga organizama. Utvrđeno je da učinkovitost upravljanoga procesa vježbanja ovisi o adaptabilnosti ili sposobnosti prilagodbe organizma na opterećenja koja trebaju odgovarati osnovnim karakteristikama razvojnoga razdoblja učenika. Bez svojstva adaptabilnosti organizma ne bismo mogli utjecati na promjene osobina i sposobnosti. Za razvoj na pojedine motoričke i funkcionalne sposobnosti potrebno je odrediti primjereno opterećenje na satu tjelesne i zdravstvene kulture. Za utjecaj na pojedine osobine i sposobnosti, znakovita je primjena velikih i maksimalnih opterećenja, a za održavanje dostignutoga stupnja primjenjuju se submaksimalna ili velika opterećenja (prema Milanović, 2001). Sve što je ispod tih razina opterećenja pripada području relaksacijskih odnosno subliminalnih opterećenja (crtež 6).

Prema Delija 2001 intenzitet vježbanja ovisi prije svega o aktualnom stanju organizma učenika s obzirom da su ciljevi upravljanoga procesa vježbanja, unapređenje zdravlja, optimalni razvoj osobina i sposobnosti i motoričkih znanja te održavanje istih na što višoj razini i sprečavanje preranoga pada pojedinih antropoloških karakteristika i motoričkih znanja. Trajanje opterećenja (ekstenzitet) određuju dvije komponente, prva broj ponavljanja, a druga se odnosi na vremensko trajanje izvođenja nekoga zadatka.

Sukladno navedenom za razvoj osobina i sposobnosti su važni intervali rada u kojima se ponavlja proces vježbanja. Primjerenim programima upravljanoga vježbanja možemo u organizmu izazvati pozitivne adaptacijske procese. Problem nastaje ukoliko novi napor slijedi prekasno te su pozitivne promjene upravljanoga procesa vježbanja poništene. Ovaj problem koji se odnosi na intervale rada susrećemo ponekad i u praksi. Nastava tjelesne i zdravstvene kulture izvodi se od 1. do 4. razreda u fondu od tri školska sata tjedno, a od četvroga razreda do kraja školovanja izvodi se u fondu od 2 sata tjedno. S obzirom na fond sati i rezultate dosadašnjih istraživanja o utjecajima nastave na antropološka obilježja učenika, možemo uočiti da propisani broj sati nastave tjedno, ukoliko se redovito provodi, može osigurati minimalne pozitivne adaptativne procese. Često zbog nedostatka prostornih i materijalnih uvjeta te ostalih faktora ograničenja, u pojedinim školama se nastava izvodi kao blok sat, što dovodi u pitanje adapatativne procese organizma.

44

Crtež 6. Komponente volumena vježbanja

3. Metode rada u području edukacije

Metode rada u realizaciji programskih sadržaja nastave tjelesne i zdravstvene kulture (kineziološke kulture), kao i ostalih organizacijskih oblika rada, čine jedinstvenu cjelinu povezanosti svih metoda rada: 1. nastavne metode, 2. metode vježbanja i 3. metode učenja.

U nastavi tjelesne i zdravstvene kulture primjenjujemo sljedeće nastavne metode:

1. metodu usmenog izlaganja (opisivanje motoričkoga zadatka, ispravljanje, analiza) 2. metodu demonstracije (jasno pokazivanje motoričkoga gibanja), 3. metodu postavljanja i rješavanja motoričkih zadaća (zadana motorička gibanja izvoditi u različitim situacijama; promjena smjera, trajanja i sl. što učenici rješavaju po vlastitom izboru.)

Metode vježbanja dijelimo na:

VOLUMEN VJEŽBANJA

INTENZITET RADATRAJANJE RADA

(ekstenzitet)INTERVALIMaksimalni 90-100%Broj ponavljanja

Vremensko trajanje nekoga zadatkaIntervali radaSubmaksimalni ili veliki

75-90%Intervali odmoraMedijalni ili srednji

60-75%Umjereni 45-60%Mali 30-45%

Adaptabilnost organizma na

napore

Ciljevi vježbanja,unapređenje zdravlja,optimalni razvoj…

45

1. metode standardnoga ponavljajućeg vježbanja (ponavljanje gibanja bez značajnih promjena), 2. metode promjenjivoga vježbanja (primjena različitih vježbi i različitog opterećenja; mijenja se tempo, brzina, trajanje rada i opterećenje), 3. kombinirane metode vježbanja (kombinacija različitih metoda koja ovisi od cilja i zadaća), 4. situaciona metoda vježbanja (u realizaciji sadržaja koji imaju cilj natjecanje).

Metode učenja u pedagoškoj praksi dijelimo na:

1. sintetičku metodu (motoričko gibanje se izvodi u cjelini), 2. analitičku metodu (učenje zadanog motoričkog gibanja po dijelovima) i 3. kombiniranu metodu (kombinacija sintetičke i analitičke metode ako dolazi do nemogućnosti ispravnoga izvođenja).

Tablica 4.: Pregled metoda rada u edukaciji

Nastavne metode Metode vježbanja Metode učenjaUsmenoga izlaganja Standardnoga ponavljajućeg

vježbanjaSintetička

Demonstracije Promjenjivoga vježbanja Analitička

Postavljanje i rješavanjemotoričkih zadataka

Kombinirane metode vježbanja Kombinirana

Situaciona metoda vježbanja

4. Kontrola stanja tijekom procesa vježbanja

Upravljanje procesom tjelesnoga vježbanja podrazumijeva stalno praćenje, provjeravanje i analize dobivenih rezultata. Učinke vježbanja možemo pratiti i vrednovati na osnovi mjerljivih osobina i sposobnosti, stupnja usvojenosti pojedinih motoričkih znanja i odgojnih varijabli na koje proces vježbanja ima utjecaja. Stalno praćenje navedenih parametara provodi se tzv. tranzitivnim provjeravanjem. Osnovno je pravilo da se kontrola stanja provodi u vremenskim razmacima tijekom kojih se mogu ostvariti promjene. S obzirom da se nastava tjelesne i zdravstvene kulture (kineziološke kulture) izvodi u malom broju sati tjedno (od 1.- 4. razreda po 3 sata tjedno) kontrola stanja se najčešće utvrđuje na početku i na kraju školske godine, mjerenjem morfološke antropometrije (visina, tjelesna masa, opseg podlaktica i kožni nabor nadlaktice) i testovima motoričkih sposobnosti (skok udalj s mjesta, poligon natraške, taping rukom, pretklon raznožno, podizanje trupa iz ležećega položaja zgrčenim nogama, trčanje ili hodanje 3 min. i izdržaj u visu zgibom.) Cjelokupni postupak mjerenja, mjerni instrumentarij je opisan u prilogu br. 2 ovoga priručnika.

Zaključna misao

46

Osnove upravljanoga procesa vježbanja za učitelja predstavljaju abecedu u izradi plana i programa nastave i okvir za učinkovitu organizaciju sata tjelesne i zdravstvene kulture i izvannastavnih kinezioloških aktivnosti. Problem kvalitetnoga izvođenja programa nastave i postizanja ciljeva su ograničenje vremena i nezadovoljavaljuće propisan broj sati nastave tjelesne i zdravstvene kulture. Dodatnu složenost predstavlja nedostatak kvalitetnih materijalnih uvjeta za ostvarivanje ciljeva vježbanja. Posljedice su zabrinjavajuće s obzirom na sve više prisutan nedostatak navike učenika za redovitim tjelesnim vježbanjem, nedostatnu razinu motoričkih znanja uslijed nedovoljno razvijenih osobina i sposobnosti u odnosu na potrebe i moguću razinu promjena.

Provjera znanja

1. Objasni planiranje upravljanoga procesa vježbanja i ciljeve vježbanja u školstvu.2. Opiši utjecaj kinezioloških podražaja na motoričke sposobnosti.3. Objasni utjecaj kinezioloških podražaja na morfološke karakteristike i navedi varijable

koje se koriste u obrazovnom sustavu za praćenje i provjeravanje morfoloških karakteristika učenika.

4. Utjecaj tjelesnoga vježbanja na kognitivne sposobnosti i konativne osobine učenika.5. Navedi metode rada u upravljanom procesu vježbanja. 6. Kojim komponentama određujemo trajanje opterećenja?7. Objasni zastupljenost informatičke i energetske komponente u volumenu vježbanja!8. Vrednovanje upravljanoga procesa vježbanja u osnovnoj školi.

47

8. ISTRAŽIVANJA U KINEZIOLOGIJI

Kineziologija je egzaktna znanost u okviru koje se planiraju, pripremaju, provode i analizirajumnogobrojni znanstveno- istraživački projekti, pilot projekti, longitudinalna i druga istraživanja iz područja

edukacije, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije. O fazama istraživanja u kineziologiji i osnovnim metodološkim postupcima možete više saznati u ovom poglavlju! Na kraju će se međupovezno predstaviti rezultati nekih istraživanja provedenih u okviru redovite nastave, a u svrhu utvrđivanja utjecaja tjelesnoga

vježbanja na antropološka obilježja učenika od 1. do 4. razreda osnovne škole.

Kineziologija kao znanstvena disciplina pripada području društveno-humanističkih znanosti. U isto područje ubrajaju se pravo, ekonomija, sociologija, pedagogija, defektologija, povijesne znanosti, filozofija i druge. Kineziološka istraživanja se provode u odgojno-obrazovnom sustavu, sportu, kineziološkoj rekreaciji i kineziterapiji.

Osnovne upute o provedbi istraživanja

Istraživanja u kineziologiji izvode se u nekoliko faza, a za svaku fazu postoje određeni principi rada. Prije nego što se započne s radom potrebno je objasniti ideju zadatka kako bi se utvrdio predmet i problem istraživanja.1. Definiranje problema istraživanja se temelji na nekom prethodnom znanju i opažanju.

Uočavanje problema predstavlja jedan od najkreativnijih doprinosa istraživanju.Tema istraživanja treba biti suvremena s obzirom na zbivanja u teoriji i praksi, zasnovana na najnovijim rezultatima istraživanja na koje se odnosi. Pri izboru teme je značajno procijeniti značaj očekivanih rezultata za razvoj znanosti i unapređenje trenutnoga stanja. Tema može imati teorijski i praktični značaj. Konačni rezultat je formiranje teme tako da je iz naziva moguće saznati temeljni smisao i osnovne ciljeve rada. Potrebno je istaknuti da naslov ne treba odmah na početku detaljno utvrditi, nego tek nakon završenoga istraživanja zadatka i analize rezultata.

2.  Proučavanje literature u današnje vrijeme kad je svjetska znanost svakodnevno bogatija za nebrojeno mnogo novih činjenica objavljenih u mnoštvu naslova, faza istraživanja je vrlo opsežna. Zahvaljujući bazama podataka o objavljenoj literature, moguće je računalno pretraživanje na temelju ključnih riječi o nekom problemu. Nakon izbora teme pristupa se proučavanju literature kako bi se dobilo uvid u rezultate prethodnih istraživanja, činjenice i zaključke te pravilan izbor metoda. Proučavanje literature možemo podijeliti na fazu koja prethodi provedbi istraživanja, koja ima za cilj uvođenje u metodologiju istraživanja, i fazu proučavanja literature, nakon provedbe istraživanja, u svrhu bolje interpretacije rezultata i definiranja zaključaka. Putem Carnet modemskog sustava mogu se pretraživati sljedeće baze podataka: EBSCO; ERIC (obrazovanje, bibliotekarstvo, računalstvo i informacijske znanosti), MEDLINE (medicina, psihologija), SPORTDiscus (kineziologija, sport, tjelesni odgoj)… .

Nakon što je proučena prikupljena literatura, donose se zaključci o stanju znanosti o istaknutom problemu te se utvrđuje plan aktivnosti.

48

3.  Definiranje cilja istraživanja - na temelju problema istraživanja i proučene literature moguće je izvesti ciljeve istraživanja koje treba definirati kratko, precizno i nedvosmisleno.

4.  Formuliranje hipoteza – Hipoteza je teorija za koju mislimo da bi mogla riješiti neki problem. Hipoteza se mora odnositi na problem koji se istražuje i mora dati odgovor na postavljeno pitanje. U istraživanjima se može definirati jedna ili više hipoteza, ovisno o kompleksnosti istraživanja i o tome koliko su prethodna istraživanja rasvijetlila problem. Hipoteza se provjerava eksperimentom, a nakon toga se prihvaća ili odbacuje.

5.  Izrada eksperimentalnoga nacrta je vrlo važan i odgovoran posao. Eksperimentalni nacrt obuhvaća definiranje uzorka ispitanika (slučajni, stratificirani, grupni, namjerni), uzorak mjernih instrumenata (metrijske karakteristike), postupak provođenja eksperimenta (mjesto, uvjeti) i izbor metoda za analizu podataka. U proceduri definiranja uzorka važna su pravila slučajnoga izbora (svaki učenik ima šansu da bude izabran u uzorak) i pravilo veličine uzorka kako bi se omogućila što pouzdanija generalizacija rezultata na cijelu populaciju.

Za izbor mjernih instrumenata je bitna njihova praktična primjena, provjera, poduka mjerilaca ako ispitivanje izvodi veći broj mjerilaca, kako bi se maksimalno smanjila pogreška mjerenja. U nacrtu je potrebno navesti popis i kratki opis mjernih instrumenata, metrijske karakteristike, postupak primjene i način registracije rezultata mjerenja. U izradu eksperimentalnoga nacrta treba uvrstiti i izbor metoda analize podataka i provjera postoji li za predložene metode programi elektroničke obrade podataka.

6. Provođenje eksperimenta se utvrđuje izradom plana aktivnosti-nacrta koji sadrži; gdje će se istraživanje izvoditi, kakvi uvjeti moraju biti, kada će se provoditi, tko će ga provoditi, po kojem redoslijedu te ostale uvjete važne za kvalitetnu organizaciju cjelokupnoga mjernog postupka. Predlaže se voditi iscrpan zapisnik o provedenom istraživanju. Proceduru mjerenja i prikupljanja podataka potrebno je organizirati da se maksimalno neutralizira pogreška koja može biti sadržana u instrumentu i postupku mjerenja.

7. Obrada podataka dobivenih mjerenjem obrađuje se u dvije faze. Prva faza je priprema podataka za elektroničku obradu prema uputama o registraciji rezultata u testu. U drugoj fazi je obrada podataka primjenom predviđenih metoda za analizu podataka, a na osnovi čega je moguća interpretacija rezultata.

8.  Analiza rezultata istraživanja je kreativan dio istraživanja koji sadrži analizu rezultata istraživanja, usporedbu s ostalim rezultatima istraživanja i autorovo poznavanje problema i čimbenika koji direktno ili indirektno utječu na predmet istraživanja. Analiza mora biti potpuna, odnosi se na ono što se istražuje, i orginalna. Osim toga treba biti orijentirana na provjeru formuliranih hipoteza. Važno je istaknuti da dio problema uvijek ostane neriješen te se treba poticati i predložiti da se provjeri u drugim istraživanjima

9.  Zaključak predstavlja sažet prikaz cjelokupnoga istraživanja u kojem treba biti vidljivo što se željelo istražiti, kako je to provedeno, koji su rezultati. Na kraju zaključka mogu se naznačiti prijedlozi i potrebe narednih istraživanja.

Istraživanja u edukaciji

49

Praćenje i provjeravanje predstavljaju osnovne aktivnosti za optimalno izvođenje nastave kineziološke kulture za učenike od 1. do 4. razreda. Na početku svake školske godine učitelj bi trebao upoznati učenike i roditelje s ciljem vježbanja, sadržajima, a na kraju školske godine i s rezultatima praćenja i provjeravanja. Nastava tjelesne i zdravstvene kulture za učenike od 1. do 4. razreda izvodi se 3 sata tjedno. Prema nastavnom planu i programu kontrola stanja se utvrđuje na početku i na kraju svake školske godine. Na početku školske godine, cilj inicijalnoga provjeravanja odnosi se na utvrđivanje postojećega stanja učenika u sklopu kojeg se mjere antropometrijske značajke, motoričke i funkcionalne sposobnosti i motorička znanja. U prvom razredu osnovne škole nema potrebe za inicijalnim provjeravanjem motoričkih znanja i motoričkih postignuća jer se učenici prvi put uključuju u nastavu kineziološke kulture.43 Na kraju školske godine provodi se finalno ili završno provjeravanje u svrhu utvrđivanja opsega realizacije programa i učinaka na pojedina antropološka obilježja.

U tablici 5. je pregled nekih istraživanja provedenih u Hrvatskoj u razdoblju od 2000. do 2008. godine na većem uzorku učenika u dobi od 6 do 10 godina. Istraživanja su provedena u svrhu utvrđivanja stanja u antropološkim obilježjima, osobito promjena stanja uslijed upravljanoga procesa vježbanja. U tablici su navedeni autori istraživanja, uzorak ispitanika i metode rada (varijable) i dio iz zaključaka istraživanja.

Na osnovi prikaza istraživanja može se zaključiti da upravljani proces vježbanja, odnosno nastava tjelesne i zdravstvene kulture, ukoliko se izvodi redovito i primjerenoga volumena opterećenja može značajno utjecati na ukupni morfološki status i na promjene pojedinih motoričkih sposobnosti. S obzirom na sve više prisutan problem loših držanja i gojaznosti kod djece, uslijed sedentarnoga načina života, u pregledu se nalazi i istraživanje iz adaptirane tjelesne aktivnosti (kineziterapije). Temeljna postavka nastave tjelesne i zdravstvene kulture polazi od biološke i popratne psiho-sociološke različitosti između učenika i učenica. U tu svrhu u prikazu je istraživanje provedeno u svrhu utvrđivanja razlika u latentnoj strukturi morfološkoga prostora u odnosu na spol.

43 prema Findak V. (2003.) Metodika tjelesne i zdravstvene kulture, str. 208-212.

50

Tablica 5. Pregled nekih istraživanja na većem uzorku učenika od 1. do 4 razreda

Autori/

Godina

Uzorak

Ispitanika

Metode Zaključci

Babin, Vlaović

2002.

310 učenica, 7 godina

14 morfoloških mjera; visina, dužina noge, dužina ruke, širina ramena, širina zdjelice, dijametar ručnoga zgloba, dijametar koljena, masa, opseg podlaktice, opseg potkoljenice, opseg grudnog koša, kožni nabor nadlaktice, kožni nabor leđa i kožni nabor trbuha.- model razlika kvantitativnih promjena u dvije vremenske točke

Programirana nastava je utjecala na ukupni morfološki status djevojčica.Diskriminativna funkcija varijabli razlika pokazala je u drugom mjerenju značajne promjene u visini i težini tijela te mjerama za procjenu transverzalne dimenzionalnosti i volumena tijela.

Katić, Pažanin2002.

249 dječaka, 7 godina- 10 motoričkih varijabli; poligon natraške, ravnoteža, koraci u stranu, taping nogom, taping rukom, izdržaj u visu, podizanje trupa, 20 m sprint, skok udalj, bacanje loptice- kanonička korelacijska analiza u svakoj od tri kontrolne točke

Uzorak je podijeljen u 2 skupine /eksperimentalni – posebno programirani tretman/ i kontrolni – standardna nastava.Kontrolna mjerenja su se izvodila svakih 9 mjeseci. Jedan od zaključaka je da programirani transformacijiski postupak kraći od godinu i pol dana ne može izazvati promjene u općoj koordinacijsko-energetskoj integraciji.

Horvatin-Fučkar, Tkalčić,Vraneković2003.

400 učenika, 7-10 godina100 učenika u svakom razredu

- Tri standardne varijable morfološke antropometrije: visina, masa i opseg podlaktice

- Multivarijantna analiza varijance, F test

Opći zaključak da se učenici po kronološkoj dobi praktički razlikuju u svim analiziranim varijablama, uz napomenu da su razlike najviše u varijabli visine, potom tjelesnoj masi te opsegu podlaktice.

Pejčić, 2001.655 učenika od 1-4 razreda

4 morfološke (visina, masa, opseg podlaktice, kožni nabor) i 6 motoričkih testova (skok udalj, 20m sprint, izdržaj u visu, podizanje trupa, poligon natraške)- multivarijantna analiza varijance

Dječaci imaju veću masu i opseg podlaktice, djevojčica imaju bolje rezultate samo u testu gibljivosti.Nastava TZK od 1. do 4. razreda može utjecati na promjene morfoloških karakteristika i motoričkih sposobnosti

Bavčević, Vlahović, Mađor, 2006.

608 ispitanika, dobi od 6-7 godina

14 standardnih antropometrijskih mjera; visina, dužina noge, dužina ruke, masa, opseg podlaktice, opseg potkoljenice, opseg grudnog koša, raspon ramena, raspon zdjelice, dijametar ručnog zgloba, dijametar koljena, kožni nabor nadlaktice, kožni nabor leđa i kožni nabor trbuha

Prostor morfoloških karakteristika na uzorku 6 i 7 godina je strukturalno nedefiniran. Utvrđene su razlike u latentnoj strukturi morfološkog prostora dječaka i djevojčica.

Babin, Bavčević, Moretti2006.

294 učenica, prvi razred14 morfoloških varijabli i 3 motoričkevarijable (skok udalj, podizanje trupa, izdržaj u visu zgibom)

Visok stupanj povezanosti latentne strukture morfološkog prostora i dimenzija snage. Istaknut je negativan utjecaj povećane količine potkožnog masnog tkiva što utječe na rezultate u testovima snage.

51

Autori/

Godina

Uzorak

ispitanika

Metode Zaključci

Kosinac2007.

150 učenika i 155 učenica6,5 do 8,5 godina

14 varijabli – pokazatelja otklona posture; vrat, asimetrija; ramena, loptatica, prsnih mišića, Lorenzovoga trokuta, asimetrija epigastričnoga kuta, kokošja prsa, ljevkasta prsa, kifoza, lordoza, X noge, O noge, unutarnja rotacija natkoljenice, hiperekstendirano – uleknuto koljeno, status stopala i 4 somatkse mjere; gojaznost, pothranjenost, spolna pripadnost i godina života.

Otkloni posture su relativno česta i raznolika pojava. Najznačajniji prediktor u definiranju skolioze je asimetrija epigastričnoga kuta kod učenika, a kod učenica je asimetrija Lorenzovoga trokuta i epigastrični kut. Kritična razdoblja narušavanja posture za učenice je 7. i 12. godina, a za dječake 8. i 13. godina, tada mogu nastati patološke promjene na prsnom košu i kralješnici.

Prskalo I. i sur., 2008.

199 učenika93 učenika i 106 učenicadobi 7 do 9 godina

7 moroloških varijabli (visina, tjelesna masa, nabori na šaci, nadlaktici, trbuhu, leđima i potkoljenici) na snovi kojih su izračunati body mass indeks BMI i % potkožnoga masnog tkiva.

Utvrđene su značajne razlike izmjerenih morfoloških varijabli u odnosu na spol. Značajne promjene morfoloških karakteristika u odnosu na dob utvrđene su samo kod djevojčica od 7. do 9. god.Razlike u % potkožnoga masnog tkiva su izrazite kod djevojčica u dobi od 9. godina.

Babin J. i sur.2008. godine

635 učenika278 eksperimentalna (140 M+138 Ž)357 kontrolna (185M+172Ž)7 godina

14 morfoloških varijabli na početku i na kraju šk. god. na 2 subuzorka.Eksperimentalna skupina je sudjelovala u programu koji je uključivao elemente; atletike, sportske gimnastike, igre, sportska natjecanja i kondicijske vježbe.

Utvrđene su velike razlike eksperimentalne grupe u odnosu na kontrolnu skupinu u izmjerenim varijablama.Učenici u odnosu na učenice razlikuju se u mjeri transverzalne dimenzionalnosti skeleta i više mišične mase. Jedan od zaključaka je usmjeren na ostvarivanje preduvjeta, potreba izrade i provedbe kvalitetnoga plana i programa TZK.

Pejčić A. i sur.2008.

1028 učenika509 učenika519 učenica7 godina

11 varijabli koje se standardno koriste u obrazovnom sustavu (4 morfološke te 6 motoričkih varijabli i 1 za procjenu funkcionalnih sposobnosti)

Učenici su postigli bolje rezultate u testovim eksplozivne i statičke snage, koordinaciji i aerobnoj izdržljivosti.Utvrđena je povezanost cijelokupnoga antropološkog prostora, odnosno značajna povezanost morfoloških karakteristika i motoričkih sposobnosti na aerobnu izdržljivost.Autori ističu važnost izvođenja kvalitetne nastave TZK u okviru koje se primjenjuju programi koji učinkovito pridonose razvoju motoričkih sposobnosti i međupovezno funkcionalnih sposobnosti.

52

Zaključna misao

Upravljani proces vježbanja u školi trebao bi omogućiti učenicima podjednak razvoj osobina, sposobnosti i usvajanje motoričkih znanja i odgojnih vrijednosti. U tu svrhu predlaže se informirati učenike o značaju procesa praćenja i vrednovanja, utjecaju vježbanja na antropološki status te potrebi individualnoga pristupa s obzirom na osobine, sposobnosti i stanje zdravlja svakoga učenika i drugo. Predloženim pristupom možemo utjecati na veću motivaciju učenika na satu i na samostalno vježbanje u slobodno vrijeme u svrhu ostvarivanja optimalnih motoričkih postignuća. O rezultatima procesa praćenja i vrednovanja potrebno je informirati roditelje na roditeljskim sastancima i poticati raspravu o značaju i utjecaju svakodnevnoga tjelesnog vježbanja i pozitivne promjene na antropološka obilježja učenika koje potvrđuju rezultati navedenih istraživanja predstavljenih u tablici 5.

Pitanja

1. Koji su osnovni ciljevi praćenja i provjeravanja u kineziološkoj kulturi?2. Opiši proces praćenja i provjeravanja u kineziološkoj kulturi!3. Navedi tko bi sve trebao sudjelovati u procesu praćenja i provjeravanja i zašto?4. Navedi antropološka obilježja koja su najviše zastupljena u pregledu istraživanja.5. Opiši osobna iskustva i stav o praćenju i vrednovanju u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture tijekom pohađanja osnovne škole! .

9. ZAKLJUČNA MISAO - ULOGA UČITELJA U KINEZIOLOGIJI

Svrha ovoga poglavlja je istaknuti ulogu učitelja, osobito u promicanju tjelesnoga vježbanja učenika, stjecanja navike i usmjeravanja u sport, a u skladu s poznatom latinskom izrekom

“Men sana in corpore sano” (Zdrav duh u zdravom tijelu).

Treće razvojno razdoblje od 6. do 9. godine44 je pogodno za formiranje pozitivnoga stava prema predmetu kineziološka kultura i značaju tjelesnoga vježbanja na zdravlje. Učitelji mogu značajno utjecati na informiranje učenika o značaju redovitoga tjelesnog vježbanja. Tijekom prva četiri razreda osnovne škole, učitelji trebaju informirati učenike o pravilnom držanju tijela i posljedicama koje mogu nastati uslijed intenzivnoga rasta i razvoja kod učenika koji ne vježbaju (loša držanja, deformacije kralješnice). Osim toga ovo razdoblje je optimalno za usmjeravanje učenika u pojedine sportove koji se izvode u okviru školskoga športskog društva. Učitelji u suradnji s profesorima kineziologije mogu značajno pridonijeti u otkrivanju i razvoju sportskih talenata.

Četvrto razvojno razdoblje, odnosno njegov početak, kad govorimo o učenicima četvrtoga razreda, obilježavaju biološke promjene koje su osobito više zastupljene kod djevojčica. U ovom razdoblju je važno informirati učenike o osnovama pravilne prehrane i utjecaju tjelesnoga vježbanja na tjelesnu masu, osobito na redukciju potkožnoga masnog tkiva, a u svrhu spoznaje o razlikama između spolova.

44 Sukladno Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu

53

Od velike važnosti je senzibilizirati učenike za međusobnu suradnju, timski rad te važnost pružanja pomoći učenicima koji su manje motorički sposobni, a osobito učenika s posebnim potrebama ukoliko su uključeni u redovitu nastavu.

Na kraju, od prvoga do četvrtoga razreda kod učenika se treba poticati značaj higijenskih navika koje pridonose očuvanju zdravlja. Osim osobne higijene važno je zahtijevati donošenje primjerene i čiste odjeće i obuće za vježbanje te osigurati preduvjete za održavanje higijene nakon tjelesnoga vježbanja.

Kineziološka kultura je jedinstven predmet koji omogućava učenje odgojnih vrijednosti, osobito usmjeravanje i kontrolu agresivnosti te savladavanju bijesa i nezadovoljstva. Poticanjem i učenjem učenika za svakodnevno sudjelovanje u elementarnim igrama učitelji mogu utjecati na mnogobrojne odgojne vrijednosti od kojih ćemo istaknuti sljedeće: učenje poštivanja pravila igre, promicanje i informiranje o “fair play” pokretu, usklađivanje osobnih interesa s interesima ekipe kojoj pripada, kako se veseliti pobjedi i časno prihvatiti poraz, upornosti nakon poraza u svrhu postizanja cilja koji nije prvi put ostvaren, pravednosti i poštenju i drugo.

U proces vrednovanja tjelesnoga vježbanja predlaže se aktivno uključiti učenika u svrhu stjecanja znanja: o pojedinim mjerama i svrsi postupka mjerenja i vrednovanja, pravilnom korištenju instrumentarija i radi upoznavanja s vrijednostima pojedinih mjera, normama i sl. Aktivnim uključivanjem učenika u proces vrednovanja pridonosimo većoj motivaciji učenika za sudjelovanje u upravljanom procesu vježbanja.

54

10. LITERATURA

1. Babin J., Vlahović L. (2002.) Utjecaj programirane nastave tjelesne i zdravstvene kulture na promjene morfoloških karakteristika sedmogodišnjih učenica.U: Programiranje rada u području edukacije, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije. 11. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske., Rovinj 50-53.

2. Babin J., Vlahović L., Bavčević T. (2008.) Influence of specially programmed PE lessons on morphological characteristics changes of 7-year-old pupils. U; Milanović D. and Prot F. (ed.) “Kinesiology research trends and applications” 5th International scientific conference on Kinesiology. Faculty of Kinesiology University of Zagreb. 483.-486.

3. Babin J. Bavčević T., Moretti V. (2006.) Kanoničke relacije latentne morfološke strukture i varijabli snage učenica u dobi od šest do sedam godina. U; Kvaliteta rada u područjima edukacije, sporta i sportske rekreacije. 15. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske, Rovinj, 62-66.

4. Barić R. (2006) Utjecaj izvora informacija na uspjeh u motoričkom učenju; verbalna uputa, vizualno modeliranje i povratna informacija o izvedbi. Diplomski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za psihologiju.

5. Bartoluci S. (2007) Socijalni aspekti rekreacijskog bavljenja tjelesnom aktivnošću. U: Sport za sve u funkciji unapređenja kvalitete života. Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 57-61.

6. Bavčević T., Vlahović L., Babin J. (2006.) Struktura morfološkog prostora kod učenika i učenica u dobi od šest i sedam godina. U; Kvaliteta rada u područjima edukacije, sporta i sportske rekreacije. 15. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske.67-72.

7. Delija K., Pokec J. (2002) Programiranje rada u području edukacije. U: Zbornik radova 11. ljetne škole kineziologa Republike Hrvatske. Hrvatski kineziološki savez. 10-14.

8. Delija K. (2003.) Metode rada u području edukacije. U:Zbornik radova 12. ljetne škole kineziologa Republike Hrvatske. Hrvatski kineziološki savez. 12-17.

9. Findak V., D. Metikoš, M. Mraković, B. Neljak, F. Prot (1993.) Motorička znanja. Primjenjena kineziologija u školstvu. Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu. 9-22.

10. Findak V., M. Mraković (1997.) Praćenje i vrednovanje rada u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi, sportu i sportskoj rekreaciji.U: Zbornik radova 6. ljetne škole pedagoga fizičke kulture Republike Hrvatske. 4-10. Savez pedagoga fizičke kulture Republike Hrvatske.

11. Findak V. i sur. (2000) Motorička znanja, Graftrade d.o.o. Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu

12. Findak V. M. Mraković (2001.) Programiranje opterećenja u području edukacije, sporta i sportske rekreacije. U: Zbornik radova 10. ljetne škole kineziologa Republike Hrvatske. Hrvatski savez pedagoga fizičke kulture.6-10.

13. Findak V. (2003.) Metodika tjelesne i zdravstvene kulture. Praćenje, provjeravanje i ocjenjivanje. Školska knjiga. Zagreb.

14. Findak V., Prskalo I. (2004.) Kineziološki leksikon za učitelje. Visoka učiteljska škola. Petrinja 2004.

15. Horga S., N. Sabioloncello (1993.) Osnove psihologije sporta. U: Priručnik za sportske trenere. Fakultet za fizičku kulturu. 295-300.

55

16. Ismail A. H. (1976.) Integrirani razvoj: teorija i eksperimentalni razvoj, Kineziologija vol. 6, 1-2, 7-28.

17. Katić R., Pažanin R. (2002) Efekti eksperimentalnog programiranog rada na uzrastu 7 godina u smislu energetske integracije složenih gibanja. U: Programiranje rada u području edukacije, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije. 11. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske., Rovinj. 138-140.

18. Kosinac Z. (2007.) Relacije između nekih pokazatelja otklona posture i skolioze u djece različitog spola. U: Antropološke, metodičke, metodološke i stručne pretpostavke rada u područjima edukacije, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije. 16. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske, Poreč, 129-135.

19. Krmek M. (2006.) Krije li se u vašem društvu žrtva ili nasilno ponašanje. Vaše zdravlje, 46, 2/06.

20. Marković G. (2008) Jakost i snaga u sportu: definicija, determinante, mehanizmi prilagodbe i trening. U: Kondicijska priprema sportaša, Zagreb. 15-22.

21. Milanović D. (1993.) Osnove teorije treninga. U: Milanović M. i Kolman M. (ur.) Priručnik za sportske trenere. Fakultet za fizičku kulturu, HOO, ZŠS. 446-451.

22. Milanović D. i sur. (2001.) Programiranje opterećenja u sportu. U; Delija K.(ur.) Programiranje opterećenja u području edukacije, sporta i sportske rekreacije. 10. ljetna škola pedagoga fizičke kulture. Poreč.16.-23.

23. Milanović L. (2008.) Trening snage djece i mladih – najčešće dvojbe. U: Kondicijska priprema sportaša, Zagreb.74-79.

24. Mišigoj Duraković M. i sur. (1999.) Tjelesno vježbanje i zdravlje. Grafos Fakultet za fizičku kulturu. Zagreb

25. Mišigoj Duraković M., Heimer S., Matković Br., Ružić L. Prskalo I. Physical activity, obesity indicators and aerobics capacities in Croatian urban vs. Rural population. Ibidem, pp 556-559.

26. Mišigoj-Duraković M. (2008.) Kinantropologija. Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

27. Mraković M., Metikoš D., Findak V. (1993.) Teorijski model klasifikacije motoričkih znanja. U: Motorička znanja u funkciji razvoja čovjeka. 2. ljetna škola pedagoga fizičke kulture Republike Hrvatske.(3-17)

28. Mraković M. (1993.) Osnove sistematske kineziologije. Priručnik za sportske trenere. Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu. 19-61.

29. Mraković M. (1997.) Uvod u sistematsku kineziologiju. Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb.

30. Mraković M. (1997.) Kineziologija sadašnjost i budućnost, 140 obljetnica kineziologije. U:

31. Milanović D. (1997.) 1. međunarodna znanstvena konferencija “Kineziologija - sadašnjost i budućnost” Dubrovnik, 7.-9.

32. Milanović D. (1993.) Osnove teorije treninga. Priručnik za sportske trenere. Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb.

33. Mraković M. (1999.) Kineziologija za 21. stoljeće, U: Milanović D. Kineziologija za 21. stoljeće, Dubrovnik. 9.-12.

34. Mraković M. V. Findak, M. Buterer (2001) Komponente volumena opterećenja. U: Zbornik radova 10. ljetne škole pedagoga fizičke kulture Republike Hrvatske. Hrvatski savez pedagoga fizičke kulture. 195-196.

56

35. Neljak B. (1997.) Praćenje i vrednovanje antropoloških obilježja u području edukacije. U: Praćenje i vrednovanje rada u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi, sportu i sportskoj rekreaciji. 6. ljetna škola pedagoga fizičke kulture. 4-10.

36. Pejčić A. (2001.) Razlike između dječaka i djevojčica od prvog do četvrtog razreda osnovne škole u morfološkim karakteristikama i motoričkim sposobnostima. U:Zbornik radova 10. ljetne škole kineziologa Republike Hrvatske. 137-142.

37. Pejčić A. at el. (2008). Relation between morphological and motor-functional variables and their effects on aerobic capacity of boys and girls in the firs class of elementary school. U; Milanović D. and Prot F. (ed.) “Kinesiology research trends and applications” 5th International scientific conference on Kinesiology. Faculty of Kinesiology University of Zagreb.532.-535.

38. Pistotnik B. (2003.) Osnove gibanja. Gibalne sposobnosti in osnovna sredstva za njihov razvoj v športni praksi. Univerza v Ljubljani, Fakulteta za šport. Inštitut za šport.

39. Piljek Z. (2003.) Kineziolog i ja 2. Priručnik za učitelje 2. razreda osnovne škole. Školska knjiga. Zagreb

40. Pokec J. (1993.) Motorička znanja u funkciji utiliteta. U: Motorička znanja u funkciji razvoja čovjeka. 2. ljetna škola pedagoga fizičke kulture Republike Hrvatske.(36-40).

41. Prot F. (1993.) Sveze između motoričkih znanja i ljudskih sposobnosti i osobina. U: Motorička znanja u funkciji razvoja čovjeka. 2. ljetna škola pedagoga fizičke kulture Republike Hrvatske.(32-35)

42. Prot F. (1997.) Nicolas Dally – život i djelo. U: Milanović D. 1. Međunarodna znanstvena konferencija “Kineziologija - sadašnjost i budućnost” Dubrovnik, 13.-14.

43. Prskalo I. (2004.) Osnove kineziologije. Visoka učiteljska škola. Udžbenik za studente učiteljskih škola.

44. Prskalo I. Findak V. (2003.) Metode učenja – čimbenik uspješnosti. U; Metode rada u području edukacije, sporta i sportske rekreacije. 12. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske. Rovinj. 96-98.

45. Prskalo I., Babin J. (2006.) Kvaliteta rada u području edukacije. U; Kvaliteta rada u područjima edukacije, sporta i sportske rekreacije. 15. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske. Rovinj.26-34.

46. Prskalo I., Babin J. (2007) Antropološke, metodičke, metodološke i stručne pretpostavke rada u područjima edukacije. U; Antropološke, metodičke, metodološke i stručne pretpostavke rada u područjima edukacije, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije. 16. ljetna škola kineziologa Republike Hrvatske. Poreč. 26-31.

47. Prskalo I. at el. (2008) Structure of gender differences in distribution of skin folds in children at early school age. U; Milanović D. and Prot F. (ed.) “Kinesiology research trends and applications” 5th International scientific conference on Kinesiology. Faculty of Kinesiology University of Zagreb. 180-183.

48. Sekulić D. Uvod u transformacijske postupke u kineziologiji. Predavanja; Osnovne kineziološke transformacije 1.

49. Žuvela F. (2005.) Morfološka i motorička obilježja sedmogodišnjih dječaka uključenih u 9 mjesečni program dodatnog atletskog vježbanja. Magistarski rad. Kineziološki fakultet u Zagrebu.

57

11. PRILOZI

11.1. Prilog. Opis postupka antropometrijskih mjerenja

U svrhu prevencije pogrešaka mjerenja, predlaže se provoditi postupak mjerenja prema uputama IBP-a45:

1. uvijek u isto doba dana – s obzirom da se pod utjecajem vanjskih čimbenika (prehrane, temperature, vode, tjelesne aktivnosti) visina i masa mijenjaju tijekom dana

2. istim propisanim i baždarenim instrumentom 3. ista osoba mjeri cijeli uzorak dok se ne završi cijeli postupak mjerenja (pogreške između

dva mjerioca u postupku mjerenja su veće u odnosu na pogreške koje može uraditi jedan mjerilac tijekom postupka mjerenja)

4. uvijek propisanom tehnikom IBP- a (opis i upute slijede u tekstu)

IBP predviđa da se mjerenja na simetričnim dijelovima tijela provode na lijevoj strani tijela.

Pogreške mjerenja prema Mišigoj – Duraković, 2008. godine moguće je smanjiti:

1. izborom iskusnih mjeritelja,2. korištenjem kvalitetnih mjernih instrumenata,3. višestrukim ponavljanjem,4. učinkovitom organizacijom mjerenja.

U svakodnevnom radu dimenzije tijela mjerimo jedanput, osim kožnoga nabora nadlaktice koju mjerimo tri puta za redom, a rezultat je srednji rezultat mjerenja.

11.1.2. Antropometrijski instrumentarij

Osnovni antropometrijski instrumentarij, koji bi trebala osigurati škola samostalno ili u suradnji sa zdravstvenom ustanovom, odnosno školskim liječnikom je:

1. vaga za mjerenje tjelesne mase, preporučuje se decimalna vaga s pomičnim utegom ili digitalna vaga s preciznošću skale 0,1 kg. Danas kod novih digitalnih vaga se može procijeniti sastav tijela procjenom postotka tjelesne masti.

2. antropometar – mjerni instrument sastavljen od pomičnoga i nepomičnoga metalnog kraka. Sastavljen je od četiri dijela koja se koriste za mjerenje visine tijela. U skraćenom obliku, antropometar koristimo za mjerenje manjih dužinskih longitudinalnih dimenzija. Preciznost mjerenja je 0,1 cm.

3. kaliper – je šestar za mjerenje kožnih nabora na način da se krakovima obuhvati duplikatura kože i mjerenje kožnog nabora uvijek pod istim tlakom. Postoji više tipova kalipera stoga je potrebno pročitati upute o mjernoj skali i pravilnom očitavanju rezultata.

45 IBP – Međunarodni biološki program

58

4. centimetarska vrpca - služi za mjerenje opsega, preporuča se upotreba metalne vrpce, no može se upotrijebiti plastificirana vrpca. Vrijednosti opsega podlaktice zaokružuju se na 0,5 cm.

11.1.3. Standardizirani postupak mjerenja (prema IBP)

1. Masa tijela Mjeri se decimalnom vagom s pomočnim utegom ili digitalnom vagom. Prije početka mjerenja vaga se postavlja u nulti položaj. Ispitanik stoji na vagi odjeven u gačice s rukama opruženim niz tijelo.

2. Visina tijela

Mjeri se antropometrom. Ispitanik stoji na ravnoj podlozi, težina je podjednako raspoređena na obje noge. Pete su skupljene, ramena opuštena, a glava postavljena u položaj tzv. frankfurtske horizontale (vodoravan položaj zamišljene linije koja spaja najvišu točku gornjeg ruka lijevog vanjskog zvukovoda i najnižu točku donjeg ruba lijeve orbite.) Antropometar se postavlja vertikalno uz ispitanikova leđa tako da ih dotiče u području sakruma i interskapularno. Vodoravni krak antropometra spušta se do tjemena glave, čvrsto bez pritiska.

3. Kožni nabor nadlaktice

Mjeri se kaliperom. Ispitanik stoji rukama ispruženim i opuštenim niz tijelo. Mjeritelj lijevom rukom odigne uzdužni kožni nabor sa stražnje strane nadlaktice, iznad troglavog mišića na najširem mjestu i prihvati ga vrhovima kalipera te očita vrijednost. Mjeri se tri puta u nizu s mjerenjem ostalih kožnih nabora.

4. Opseg podlaktice

Mjeri se centimetarskom vrpcom. Ispitanik stoji opuštenih ramena i rukama opruženim niz tijelo. Vrpca se postavlja na najšire mjesto u gornjoj trećini podlaktice.

59

11.1.4. Osnove analize antropometrijskih morfoloških mjera

Mjere koje su dobivene postupkom mjerenja mogu se usporediti s mjerama dobivenim na velikom uzorku prosječne populacije u svrhu praćenja pravilnoga rasta i razvoja učenika. S obzirom na sve više prisutni problem prekomjerne tjelesne težine, odnosno praćenja uhranjenosti djece i mladeži, predlaže se utvrđivanje indeksa tjelesne mase (Quetletov indeks) tzv. BMI (body mass index) koji definiramo kao omjer tjelesne mase izražene u kilogramima i kvadrata tjelesne visine izražene u metrima. Služi za okvirnu procjenu stanja uhranjenosti.

Svjetska zdravstvena organizacija odredila je stanja s obzirom na vrijednosti indeksa tjelesne mase: - pothranjenost kada su vrijednosti indeksa tjelesne mase niže od 18,5 kg/m²- normalno stanje podrazumijeva vrijednost indeksa mase od 18,5 do 24,9 kg/m²- prekomjerna tjelesna masa kada su vrijednosti indeksa mase između 25 i 29,9 kg/m² - pretilost – tri stupnja, I. (između 30 i 34,9 kg/m²), II. (između 35 i 39,9 kg/m²) i III. stupnja (kada je indeks tjelesne mase 40 i više kg/m²).

11.2. Prilog. Opis postupka i mjernih instrumenata za motoričke i funkcionalne sposobnosti

Poveznica s poglavljem Antropološka obilježja učenika od 1. do 4. razreda

U prilogu su predstavljene okvirne smjernice koje će omogućiti učinkovitu proceduru mjerenja i manju količinu potencijalni pogrešaka tijekom mjerenja. U organizaciji mjerenja važno je testove snage i izdržljivosti izvoditi iza svih ostalih zadataka kako bi se neutralizirao utjecaj umora na rezultate u ostalim zadatcima. Sukladno predloženim motoričkim testovima koji su zastupljeni kao instrumentarij u odgojno- obrazovnom sustavu, predlaže se izvoditi mjerenje motoričkih sposobnosti ovim redom: gibljivost, brzina pokreta, koordinacija, eksplozivna snaga, repetitivna snaga, statička snaga i izdržljivost.

Na osnovi prethodno istaknutoga prijedloga o redoslijedu mjerenja pojedinih motoričkih sposobnosti, mjerni instrumenti namijenjeni procjeni pojedinih motoričkih sposobnosti su opisani prema redoslijedu mjerenja. Za svaki mjerni instrument prema osnovnim kineziometrijskim pravilima navedeno je sljedeće:

- svrha testa,- pomagala, - izvođenje zadatka: početni položaj, opis zadatka i ocjenjivanje,- položaj učitelja,- najčešće pogreške u izvođenju.

60

11.2. 1. Opis mjernih instrumenata

11.2.1.1. PRETKLON RAZNOŽNO

Namjena testa: procjena gibljivosti (fleksibilnosti)Pomagala: zid, metar, kredaMjesto izvođenja zadatka: ispred zida povuku se dvije linije duge 2 m pod kutom od 45 stupnjeva, vrh kuta dodiruje zid

Izvođenje zadatka: Učenik raznožno sjedne na tlo oslonjen leđima i glavom uza zid. Raznoži u sjedu nogama iza označenih linija. Predruči desnim dlanom na nadlanicu lijeve, tako da se prekrivaju srednji prsti. Tako postavljene ruke spušta na tlo ispred sebe. Ramena i glava za to vrijeme su i dalje naslonjene na zid. Učitelj postavlja metar s nulom na mjestu gdje je učenik dodirnuo tlo vrhovima prstiju. Učenik tada izvede što dublji pretklon, ali tako da vrhovi spojenih prstiju lagano klize uz metar po podu. Učenik zadrži maksimalni položaj na trenutak dok učitelj ne registrira rezultat. Zadatak se izvodi tri puta bez stanke.Ocjenjivanje: Rezultat u testu je maksimalna daljina izražena u centimetrima od početnog dodira (nule) do krajnjeg dodira. Registrira se najveća udaljenost.Najčešće pogreške: razmicanje prstiju ruku, jako pogrčena koljena, pogrbljena leđa.

11.2.1.2. TAPING RUKOM

Namjena testa: procjena brzine Pomagala: školska klupa, stolica, 2 kruga promjera 20 cm, razmak između unutarnjih rubova krugova je 61 cm ili daska za taping rukom, štoperica.

Izvođenje zadatka: Test se može izvesti u sportskoj dvorani ili u razredu. Učenik sjedne na stolicu nasuprot dasci za taping. Dlan lijeve ruke stavi na sredinu daske. Desnu ruku prekriži preko lijeve i dlan postavi na lijevu ploču na dasci (ljevaci postave ruke obratno). Noge učenika su razmaknute i punim stopalima postavljene na tlo. Na znak “sad” učenik što brže može u trajanju 15 sekundi, dodiruje prstima desne ruke (ljevaci lijeve) naizmjenično jednu pa drugu ploču na dasci. Ocjenjivanje: Rezultat je broj dvostrukih dodira (1 ciklus), a test se mjeri jedanput.Položaj učitelja: Učitelj sjedi nasuprot učeniku, s druge strane stola na kojem se izvodi test.Najčešće pogreške: neprecizno udaranje označenih krugova (izvan kruga), iskrivljeni položaj tijela, odizanje stopala od tla, neritmičnost izvođenja, raniji prekid prije isteka vremena…

61

11.2.1.3. POLIGON NATRAŠKE

Namjena testa: procjena koordinacijePomagala: švedski sanduk (okviri), štoperica, metar, kreda ili ljepljiva traka u bojiMjesto izvođenja zadatka: prostor u dvorani ili školskom hodniku minimalnih dimenzija 12x3 m. Prvo se povuče linija od 1 m (start), a paralelno s njom na udaljenosti 10 m još jedna linija (cilj). 3 m od linije starta označava se nova linija i postavlja tapecirana baza švedskoga sanduka, a na 6 m od startne linije, označavamo novu liniju i postavljamo najveći okvir sanduka poprečno na stazu, tako da tlo dodiruje svojom duljom stranom.

Izvođenje zadatka: Učenik se spusti u pretklon, leđima okrenut preprekama, osloni na dlanove i stopala koja su neposredno ispred linije starta. Zadatak učenika je da na znak “sad” četveronožnim hodanjem unazad prijeđe prostor od 10 m savladavajući prepreke, tako da prvu prijeđe penjanjem, a drugu provlačenjem, a da pri tome ne okreće glavu u stranu.Ocjenjivanje: Rezultat je vrijeme izraženo u sekundama od znaka “sad” do prelaska ciljne linije cijelim tijelom, odnosno dlanovima. Učenici mogu test jednom probati prije mjerenja.Najčešće pogreške: neravnomjerno raspoređena težina na stopala i dlanove, okretanje glave u stranu, nedostatak ritma i usklađenosti kretanja ruku i nogu….

11.2.1.4. SKOK UDALJ S MJESTA

Namjena testa: procjena eksplozivne snage noguPomagala: strunjača (1 velika ili 2 manje spojene ljepljivom trakom ili strunjača - podložak s mjernom skalom za procjenu skoka udalj), centimetarska limena vrpca

Izvođenje zadatka: Učenik stane ispred strunjače u stav raskoračni u širini kukova, zaruči, snažnim zamahom do predručenja istovremeno sunožno skoči što više u dalj.Ocjenjivanje: Rezultat je udaljenost skoka od početka strunjače do otiska pete na strunjači. Test se ponavlja 3 puta, a upisuje se najveća udaljenost.Položaj učitelja: Učitelj stoji bočno u odnosu na učenika, uz bočnu strane strunjače, odnosno uz mjernu traku kako bi što preciznije odredio doskok i upisao rezultatNajčešće pogreške: nedovoljan zamah rukama, doskok u sjed, doskok u iskorak (mjeri se otisak prve pete od početka strunjače).

11.2.1.5. PODIZANJE TRUPA

Namjena testa: procjena repetitivne snage trupaPomagala: strunjača, štoperica

Izvođenje zadatka: Učenici su u parovima, učenik koji će izvoditi zadatak legne na leđa licem okrenutim prema paru, prednožno zgrči raznožno u širini kukova, ruke predručno zgrči i prekriži na prsima. Drugi učenik čvrsto drži stopala od učenika koji izvodi zadatak na podu. Na znak učitelja, zadatak je ispitanika napraviti što veći broj podizanja do sjeda i vratiti se u početni položaj.

62

Ocjenjivanje: Rezultat je broj pravilnih podizanja trupa do sjeda u vremenu od 30 sekundi. Broj ponavljanja prijavljuje učenik koji je držao stopala. Nakon toga mijenjaju uloge. Test se izvodi jedanput.Položaj učitelja: Učitelj se nalazi bočno u odnosu na postavljene parove kako bi svi učenici mogli vidjeti učitelja i pravovremeno čuti znak početka i kraja izvođenja. Nakon završenoga mjerenja učenici redom odlaze do učitelja kako bi registrirali rezultat u testu.Najčešće pogreške: pogrbljenja leđa, bacanje u stav na leđima, zamah rukama, dizanje preko boka pa naprijed i sl.

11.2.1.6. IZDRŽAJ U VISU ZGIBOM

Namjena testa: procjena statičke snage ruku i ramenoga pojasaPomagala: visoka prečka, strunjače, štoperica, magnezij, strunjača ispod prečke, šv. sanduk ili neko drugo povišenje – stolica, klupica i sl.

Izvođenje zadatka: Učenik namaže rukom magnezijem ili u slučaju da nema magnezija, potrebno je dobro osušiti ruke, popne se na povišenje i rukama u širini ramena hvata prečku nadhvatom, podigne se u položaj zgiba bradom iznad prečke. Tijelo, noge i ruke vertikalno su opruženi. Kada podigne noge od oslonca, učitelj starta štopericu. Test se izvodi jedanput.Ocjenjivanje: Rezultat je vrijeme izraženo u sekundama u kojem se učenik nalazi u pravilnom položaju izvođenja testa. Test se ponavlja jedanput.Položaj učitelja: Učitelj stoji bočno uz učenika u slučaju potrebne pomoći kod silaženja (doskoka) ili nagloga prekida testa i sl.Najčešće pogreške: opušteno tijelo, spuštanje brade ispod prečke, noge u zanoženju pogrčenom i sl.

11.2.1.7. TRČANJE ili hodanje 3 min

Namjena testa: procjena funkcionalnih sposobnostiPomagala: vanjsko igralište, kreda za oznake, štoperica

Izvođenje zadatka: Učenici se poredaju iza startne linije, na znak trčećim korakom optimalnom brzinom nastoje prijeći što veću udaljenost (broj krugova) u zadanom vremenu od 3 minute. Ocjenjivanje: Učitelj registrira svaki pretrčani krug, a u posljednjoj minuti registrira udaljenosti od po 5 m od starta. Na znak isteka vremena učenici moraju stati. Učitelj pretvara ukupnu pretrčanu dužinu s točnošću od 5 m.Najčešće pogreške: brzi tempo na početku koji može uzrokovati umor u drugom dijelu, loša tehnika trčanja, nepravilno disanje…

63

11.3. Prilog. Smjernice za izradu seminarskih radova

11. 3.1. Analiza istraživanja u kineziologiji

Potrebno je izabrati jedan znanstveni i/ili znanstveno stručni rad čije su ključne riječi: tjelesno vježbanje, zdravlje, uzorak od 6 -11 godina, antropološki prostor. Nakon što pročitate rad, potrebno je napisati analizu prema poglavljima i sljedećim smjernicama:

Na prvoj stranici potrebno je navesti: Seminarski rad iz Kineziologije, Analiza znanstvenoga (i /ili stručnoga) rada, napisati imena autora i naslov rada te referencu (gdje je objavljen rad) i svoje ime i prezime.

1. U uvodu prije analize izabranoga rada potrebno je obrazložiti izbor rada i teme, odnosno odgovoriti na pitanje zašto ste izabrali rad. 2. Za svako poglavlje u izabranom radu potrebno je istaknuti ono što je prema vašem mišljenju važno, nova saznanja, ili nove spoznaje koje mogu vama osobno biti od koristi u studiju i vašem budućem pozivu.

3. Na kraju je potrebno ukratko obrazložiti što ste novo saznali i međupovezno kako rezultati koji se navode u istraživanju mogu koristiti učiteljima u izvođenju nastave tjelesne i zdravstvene kulture.

Uz seminarski rad potrebno je dostaviti kopiju rada koji ste analizirali.

Ciljevi pisanja ovoga seminarskog rada:

1. usvojiti znanja o pisanju znanstvenih i stručnih radova,2. poticanje studenata za čitanjem znanstvenih i stručnih radova iz kineziologije,3. isticanje i selekcija najvažnijih informacija upotrebljivih u praktičnom radu,4. stjecanje znanja i uvid u tehniku pisanja radova, a u svrhu kvalitetne izrade drugoga seminarskog rada.

64

11.3.2. SEMINAR IZ KINEZIOLOGIJE – DNEVNIK UPRAVLJANOGA PROCESA VJEŽBANJA

- Naputak izrade -

1. S obzirom na dostupne uvjete rada potrebno je odlučiti se za način praćenja rada tijekom zimskih praznika:

- bilježnica, digitalni oblik ili kombinacija,

- odrediti frekvenciju vježbanja i vrijeme (planirati dan, datum i sat) kada će se izvoditi vježbanje u tjednu (min. 3 puta).

UVODNI DIO

U uvodnom dijelu ukratko istaknuti osnovne aktivnosti upravljanoga procesa vježbanja: planiranja i programiranja na kojima će se bazirati proces vježbanja; npr. izbor aktivnosti (kondicijske vježbe), cilj; unaprijediti razinu tjelesne snage, osobito (istaknuti npr. repetitivne snage) ili navesti više sposobnosti na koje želite djelovati – odnosno definirati cilj, što ste odlučili s obzirom na uvjete i raspoloživo vrijeme, interes i motivaciju.

SADRŽAJ UPRAVLJANOGA PROCESA VJEŽBANJA

1.Navesti koje ćete SVE aktivnosti izvoditi (npr. trčanje, hodanje, vježbe snage, istezanja i sl.)2.Opisati 2-3 kompleksa sadržaja za zagrijavanje; npr. KOMPLEKS 1: kod kuće, 3x20 polučučnjeva, niski skip, prednožno zgrčiti pljesak ispod koljena ili lijevim laktom dotaknuti desno koljeno (u poskocima – poput koraka kan-kana samo pogrčenim nogama i sl....) ili KOMPLEKS 2: ako imate stepenice, 5 min. laganim trčećim korakom stepenicama i sl. ili hodanje brzim tempom 20 minuta...penjanje na povišenje 15 minuta... KOMPLEKS 3: kombinacija trčanja i brzoga hodanja (15-20 minuta) uz praćenje frekvencije srca svakih 5 minuta3. Opisati riječima i nacrtati 2-3 kompleksa opće pripremnih vježbi (kompleks = minimum 6 vježbi) navesti broj ponavljanja.Npr. vježba za ruke i rameni pojas: bočni krugovi naprijed, nazad (8x), otkloni u d-l (8x), mali preklon – zaklon, stav raskoračni ruke o bok, pretkloniti ravnim leđima, zakloniti (12x)Zasuci trupom u pretklonu (l rukom na desno stopalo i obr.) 12x, prednoženja (l, d) 16x, ispad u stranu (l, d) 12x.4. opisati 2-3 kompleksa vježbi (min. 6 vježbi: 2 za ruke i rameni pojas, 2-3 za trup, 2 za noge) kojima djelujemo na razvoj repetitivne tjelesne snage: npr. ruke i rameni pojas, sklekovi iz upora klečećeg rukama u dijagonali (12x s lijevom naprijed, 12x s desnom naprijed), stav raskoračni, uzručiti i držati u rukama neku tešku knjigu ili sl, zgrčiti podlakticama iza glave do lopatica i ispružiti nazad iznad glave – vježba za jačanje stražnjeg dijela nadlaktice...)To su vježbe koje smo radili u dvorani i na kraju posljednjega predavanja, odnosno mjerenja.5. opisati 2 kompleksa vježbi istezanja, npr. vježba istezanja za nadlakticu; stav raskoračni, uzručiti, pogrčiti iza glave lijevom, desno povući lakat – izdržaj 15 sek., duboki pretklon u stavu

65

spetnom, istezanje potkoljenice; stav raskoračni, prenjeti težinu na jednu nogu, pretkloniti naprijed, osloniti rukama o nadkoljenicu, odignuti prste stopala druge noge osloniti petom....5. utvrditi inicijalno ili početno stanje, ovdje ide tablica i rezultati motoričkih testova snage koje smo radili na satu:- napisati kratko obrazloženje; mjerenje se izvodilo u nezadovoljavajućim uvjetima što je razlog da (svoje osobno mišljenje kako ste doživili mjerenje i svoja očekivanja nakon tri tjedna vježbanja...)Na osnovi mjera tjelesne visine i tjelesne mase izračunati BMI (indeks tjelesne mase)

DNEVNIK VJEŽBANJA;Tjedan: prviDatum: npr. 22. 12. 2008.Vrijeme vježbanja: početak npr. 9.15 , završetak vježbanja npr. 10.00 sati (bez prekida, ili s nekim prekidom iz opravdanih razloga...)Vježbate li sami ili imate društvo: npr. individualno ili u paru (u društvu prijateljice, dečka)Mjesto vježbanja: (može biti i kombinacija npr. zagrijavanje; brzo hodanje vani, kod kuće u sobi vježbe zagrijavanja, opće pripremne vježbe, vježbe snage i vježbe istezanja)Cilj vježbanja s obzirom na vaše stanje tog dana; npr. utjecati na funkcionalne sposobnosti, tjelesnu snagu, koordinaciju i gibljivost, ili npr. prioritetno djelovati na smanjenje potkožnoga masnog tkiva na trbuhu...

- Tijekom vježbanja možete uključiti glazbu koja je uvijek dodatno poticajna - uvodni dio: kompleks (navesti br. ), izmjeriti u 10 sek. frekvenciju srca (odrediti opterećenje – koristiti tablicu koju imate u attach. uz prezentaciju s posljednjeg predavanja) pripremni dio: kompleks opće pripremni vježbi – navesti ako ste radili neke korekcije, dodali ili modificirali neku vježbuglavni dio: kompleks vježbi snage; navesti broj ponavljanja, serija koliko ste radilizavršni dio: kompleks vježbi istezanja (navesti trajanje u sek. za pojedinu vježbu)osobni osvrt: opisati osjećaj prije i nakon vježbanja, je li došlo do nekih promjena u raspoloženju, jeste li zadovoljni s onim što ste uradili ili ako niste zašto i što planirate napraviti da biste sljedeći put bili zadovoljni....NAKON 6 SATI VJEŽBANJA – napravite kontrolno mjerenje (nekih ili svih testova snage koje imate u tablici – radi se 60 sekundi, upišite u tablicu rezultate) ili ako niste napravili kontrolno mjerenje, obvezno napraviti finalno mjerenje nakon svih planiranih sati vježbanjaNa kraju - zaključak: Ukupni broj sati vježbanja od planiranih na početku, osvrt na učinke vježbanja, problemi s kojim ste se susretali tijekom upravljanoga procesa vježbanja, određivanje cilja za sljedeći mjesec, jeste li tijekom vježbanja pazili i na prehranu, jeste li uspjeli motivirati i ostale oko sebe - ukućane, prijatelje, susjede da vam se priključe....

66

11.3.3. Smjernice za izradu plana i programa upravljanoga procesa vježbanja (samo za studente koji iz opravdanih razloga, a u dogovoru s voditeljem modula ne mogu voditi Dnevnik)

Na prvoj stranice navesti sljedeće:Prijedlog plana i programa za (razvoj, unapređenje, održavanje i sl.) ___________ (navesti sposobnost koju ste izabrali)ime i prezime, modul, mjesto i datum

1. Uvod – antropološka obilježja i utjecaj tjelesnoga vježbanja na određenu dob učenika za koju je namijenjen plan i program, - potrebno potkrijepiti rezultatima istraživanja 2. Predmet seminarskoga rada: - navesti definiciju izabrane sposobnosti – osobine ili određene morfološke karakteristike,- kratko obrazložiti zašto ste izabrali baš tu sposobnost, osobinu ili karakteristiku,- navesti osnovne zakonitosti upravljanoga procesa vježbanja (aktivnosti koje su sastavni dio izrade plana i programiranja) 3. Cilj seminarskog rada- opisati kratko i jasno cilj i ukratko ga obrazložiti

4. Prijedlog plana i programa rada - razraditi upravljačke aktivnosti

4.1. Planiranje - napraviti poveznicu aktivnosti koje uključuju planiranje s izabranom sposobnosti, (osobinom ili karakteristikom) dobi učenika, spol, uvjetima rada koji su vam poznati u školama u kojima obavljate praksu

4.2. Programiranje- na isti način uraditi s programiranjem (izboru sadržaja vježbanja kojim ćemo utjecati, metodama rada koje ćete koristiti (učenje, vježbanje i sl.) i kako ćete kontrolirati stanja tijekom procesa vježbanja (vrijeme, instrumenti, način mjerenja, itd.) 5. Zaključna misao - poveznica s rezultatima dostupnih istraživanja i uvjetima rada u školama, iskustvom u praksi - osobno mišljenje

Ciljevi seminarskoga rada:1. povezati teorijska i praktična znanja iz Kineziologije,2. informirati se o rezultatima dosadašnjih istraživanja koja su provedena na uzorku

učenika od 1. do 4. razreda iz tjelesne i zdravstvene kulture,3. usvojiti znanja o zakonitostima upravljanoga procesa vježbanja,4. izraditi seminarski rad koji ćete kao model koristiti u nastavi nakon završetka studija.

67