1

Književna RijekaDAVOR VELNIĆPosjet precima

IGOR ŽICGrad potrošene ljubavi, III

ŽELJKO MAUROVIĆLignja veelika...!

DRAŽEN CUCULIĆAforizmi ( 2005.-2009. )

IVANA SUČIĆOdnos Maxa Frischa prema Švicarskoj u

Švicarska, obećana zemlja IGOR ŽIC

Miro Gavrana - središnja figura suvremene hrvatske književnosti?ZANETA SAMBUNJAK

Silbenske usmene predaje NIKOLA CRNKOVIĆ

Nova pjesma o kotarskom junaku Iliji Smiljaniću

MOLNAR MIKLOSSjena

SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVAVeliko sutra

DANIEL NAČINOVIĆMorčić fijumanski

TOMISLAV KOVAČEVIĆŽestoki mirisi jutra

2011.1

SUDBINA KNJIGE

ĐONI BOŽIĆPotka svilenog tkanja

RUŽICA CINDORIMaja Gjerek Nebo

ŽELJKA LOVRENČIĆRužica Cindori

Pamučno zvono

ŽELJKA LOVRENČIĆHrvoje Kačić

Dubrovačke žrtve. Jugokomunistički

teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim

godinama

ŽELJKA LOVRENČIĆCarmen Verlichak:

Maria Josefa Ezcurra - El amor prohibido de

belgrano...

NATAŠA MOŽGONEdo Popović Priručnik za hodače, mudrosni kompendij za ljubitelje

prirode

TOMISLAV KOVAČEVIĆ

Nino Bijelac Neobičan komadić svjetlosti

Književna RijekaČ A S O P I S Z A K N J I Ž E V N O S T I K N J I Ž E V N E P R O S U D B E

Broj 1, godište XVI., proljeće 2011.

N A K L A D N I K

Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci

Z A N A K L A D N I K A

Borben Vladović

U R E D N I Š T V O

Igor Žic ( glavni urednik ),Silvija Benković, Bože Mimica, Davor Velnić

I Z V R Š N A U R E D N I C A I TA J N I C A

Diana Rosandić

T I S A K

Impress, Opatija

A D R E S A U R E D N I Š T VA :

Rijeka, Korzo 28/II ( zgrada Filodrammatice )Tel./fax 385-51-214-206E-mail: dhk@inet.hr

ISSN 1331-0607

Časopis izlazi četiri puta godišnje.Tajništvo Ogranka radi svakog radnog danaosim petka i subote od 10 do 13 sati.Rukopisi se šalju obvezatno u računalnom ispisu.Rukopisi se ne vraćaju.Cijena pojedinom broju 20 kuna.Pretplata za jednu godinu (uračunat PDV) iznos 80 kuna, a uplaćuje se na žiro-račun: 2360000-1101361393kod Zagrebačke banke ZAGREB, s naznakom ZA KNJIŽEVNU RIJEKU.

Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova:GRAD RIJEKA - ODJEL GRADSKE UPRAVE ZA KULTURUŽUPANIJA PRIMORSKO-GORANSKA - ODJEL ZA DRUŠTVENE DJELATNOSTIMINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE

R IJEČ UR EDNIKA 4

PROZ A

DAVOR VELNIĆ Posjet precima 5IGOR ŽIC Grad potrošene ljubavi, III 16ŽELJKO MAUROVIĆ Lignja veelika...! 36DRAŽEN CUCULIĆ Aforizmi ( 2005.-2009. ) 44

E SE J

IVANA SUČIĆ Odnos Maxa Frischa prema Švicarskoj u Švicarska, obećana zemlja 56

IGOR ŽIC Miro Gavrana - središnja figura suvremene hrvatske književnosti? 60

ZANETA SAMBUNJAK Silbenske usmene predaje 70NIKOLA CRNKOVIĆ Nova pjesma o kotarskom junaku Iliji Smiljaniću 84

P OE ZIJA

MOLNAR MIKLOS Sjena 108SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA Veliko sutra 110 DANIEL NAČINOVIĆ Morčić fijumanski 114TOMISLAV KOVAČEVIĆ Žestoki mirisi jutra 122

SUDB INA K N JI G E

ĐONI BOŽIĆ Potka svilenog tkanja 126RUŽICA CINDORI Maja Gjerek Nebo 129ŽELJKA LOVRENČIĆ Carmen Verlichak: Maria Josefa Ezcurra -

El amor prohibido de belgrano... 132ŽELJKA LOVRENČIĆ Hrvoje Kačić Dubrovačke žrtve. Jugokomunistički teror

na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama 134ŽELJKA LOVRENČIĆ Ružica Cindori Pamučno zvono 138NATAŠA MOŽGON Edo Popović Priručnik za hodače, mudrosni

kompendij za ljubitelje prirode 141TOMISLAV KOVAČEVIĆ Nino Bijelac Neobičan komadić svjetlosti 145

Broj 1, godište XVI. PROLJEĆE 2011.

SADRŽAJ

KR

4

RIJEČ UREDNIKA

U novu 2011. Književna Rijeka ulazi s novim grafičkim izgledom koji se oslanja na klasični dizajn Partisan Review ( Boston ), desetljećima najutjecajnijeg svjetskog časopisa za književnost, koji je prestao izlaziti nedugo nakon smrti glavnog urednika Williama Phillipsa 2002. godine. Smatram da je povratak čistom prijelomu, način da se skrene pažnja na ljepotu samih riječi. Pustimo mašti čitatelja da stvara slike.

Svaki časopis dobar je onoliko koliko su dobri suradnici – glavni urednik tek je moderator koji mora pokazati dovoljno razumijevanja za različite iskaze, čak iako se ponekad ne slaže u potpunosti s onim što je napisano.

U prvom broju nastojao sam izbalansirati prinose na području proze, eseja, poezije i osvrta, ne bi li utisak bio čim homogeniji.

Ne vjerujem da ćemo promijeniti svijet, no možda ga možemo učiniti malo pismenijim.

Igor Žic

KNJIŽEVNA RIJEKA

5

P R O Z A

DAVOR VELNIĆ

Posjet precima ( ulomak iz Knjige o Kini )

Sakupljanje hrane, lov, ribolov, uzgoj, ratarstvo, stočarstvo... nisu faze i stupnjevi čovjekove inteligencije već okruženje i okolnosti; samo odluka što u životu raditi i od čega živjeti. Zašto bi lovac morao biti

na nižem stupnju razvoja na primjer od ratara, ili sakupljač od uzgajivača; barokni graditelji katedrala napredniji od renesansnog, renesansni majstori od onih gotičkih; Matisse bolji i napredniji od Caravaggia, Michelangelo od Fidije, ili rječnikom evolucije usporediti Boccaccia i Wildea, Shakespearea i Pirandella i graditi evolutivne sheme, debla i račvanja?

Nema neolitske revolucije ( kako je prvi spominje Gordon Childe 1936.) i metamorfoze lovca i sakupljača u ratara. Prirodni ( klimatski ) čimbenici su precijenjeni kako bi se umanjio poticaj iznutra, onu sakritu zadanost u čovjeku. Zašto se povijest i napredak povezuju uzročno-posljedičnom pupčanom vrpcom? I što kronološki niz dokazuje – napredak? A Homerove epove nazadne u usporedbi s Virgilijevim, predsokratovce i cijelu grčku filozofiju manje vrijednu u usporedbi s analitičkom filozofijom XX. stoljeća? Ne možemo definirati razvoj ako ne znamo što mu je suprostavljeno. Čovjek ne napreduje, umjetnost se ne diže poput nebeskog lifta: od glibnog prema zvjezdanom. Baš naprotiv. Previše se toga ukočilo, okoštalo ili se urušava. Sveprisutna je očigledna devolucija i još moćnija atrofija. Majmun iz čovjeka, pretilost iz gladi. Nedostojni i slabašni surogati arbitriraju i presuđuju umjetnosti. Pojam modernog pokriva i promovira sve mrtve rukavce prosječnosti.

Govoriti o slabijem i jačem, nužnosti i obijesti, i sve objesiti umjetniku o vrat, nema podloge. Umjetnost je imuna na vrijeme, modu i napredak. Svaka umjetnost započinje ispočetka i nema nastavljanja, kalemljenja i matičnih ploča što se s vremenom usavršavaju. Vrijeme i umjetnost se preziru. Kultura je potencijalno kumulativna, čak kolektivna, ali umjetnost ne poznaje množinu. Slikarstvo ne napreduje, niti napreduju glazba ili književnost; čovjek ne napreduje, svi su ljudi samo fraktalno isti; uvijek nebeske pahuljice, prepoznatljivo iste a različite. Duh kao dim koji pleše po

6

notama besmisla, lelujavi lik neprestane promjene, potrage i nezadovoljstva. Zanat se usavršava i napreduje, umijeće i tehnologija, naravno. Smrtni okov vremena i bolest prolaznosti isto zahvaćaju neznanog majstora u Aboriđina i velikog Picassa, Kokoschku i kineski slikare posljednje carske dinastije, Ovidija i Miltona. Razvoj i usavršavanje obilježje su vještine, tehnologije, čak i znanosti, ali iskrenost i nadahnuće pohode samo umjetnika, gomila to ne razumije. Umjetnost je osobna, kao i odgovornost, rađa se u čovjeku, a ne u mnoštvu, masi, gomili. Narodu, njegovoj savjesti, pripadaju mitovi. Mitovi su prvi učitelji, oni mijenjaju ljude, oni su zlatna podloga uljudbe.

Je li jazavac na većem stupnju razvoja od, na primjer, morskog psa ili kanarinca, lav napredniji od orla, krokodil od vinske mušice? Je li kompjutorski programer napredniji od automehaničara, kovača ili možda vinogradara? Ili neuka, jedva pismena radnica, što ubacuje čipove u televizor, je li ona na višem stupnju razvoja od žene amazonskog lovca, i što obije znaju o elektronici? Napredniji i razvijeniji, ključne su riječi izopačene umišljenosti i pravovjerne znanosti. Sve je to ( loše smišljena ) podvala: tek nedodirljivo poluznanje, grozne predrasude i tekuće laži. Samo školski udžbenici prepoznaju redoslijed napredovanja i svekolika poboljšanja. Život na zemlji – više i niže vrste, razvijenije i one manje razvijene, etikete i klasifikacije – izmislio je sebeljubljem i znanošću zaluđen čovjek. Od kada je izradio prvi alat i otkrio zanat, čovjek je zanemario imenice i postao opsjednut glagolima: razvijati, poboljšavati, unapređivati... I doista je započeo vjerovati da je vlastiti razvoj nužnost, jer se i svijet neprestano mijenja, razvija i poboljšava. A svijet se samo kreće u zatvorenim krugovima nepravilna oblika; eppur si muove, radilo se o kršćanskoj predodžbi geocentričnog, Hiparhovom konceptu heliocentričnog ili kompromisnom tychotičnom sustavu.

Magla povijesti najgušća je u poluznanju i našim moćnim predrasudama. Nije sva krivnja u pobjednicima, oni su zadovoljni s ponešto povijesne laži i hvalospjevnim ulaskom u povijesne udžbenike. Bila je to ipak znanstvena lukavost i intelektualna igrarija puna praznih riječi i nejasnih namjera: danas je naprednije od jučer, sutra bolje od danas. A sutra – to su samo nebo i raj što izmiču svakog jutra kada pomislimo da za naše planove uvijek postoji sljedeće svitanje. Nema generalne probe, danas nije uvertira za sutra, zagrijavanja, dani imaju svoju suverenost. Ali obmana boljeg sutra, što je nadoknadila drevni san o Rajskome vrtu, ne prestaje prožimati svaku našu misao.

Sutra je već na pragu našeg danas, tik iza horizonta što izmiče oku i mašti, ali nikad koracima putnika. Mrzovoljno jutarnje ustajanje, rutinsko ponavljanje bez pravog motiva... dnevne obveze postaju karike lanca naših okova. Jedna idila nemoći, prepuštanja i nužde; nevidljiv suživot ambicije i tvrdoglavosti pa se uskoro toliko traženi smisao zagubio među kanoniziranim

KNJIŽEVNA RIJEKA

7

hrbatima znanja i strogim prodikama s katedri. Valjana argumentacija silogizma, važnija od istine, odnijela je pobjedu. Znanost i razum već su odnijeli pobjedu nad ljepotom. Poteškoća nije istina već iskrenost: istina bogovima, a iskrenost ljudima.

Raj je početak i zametak; u čovjeka je to djetinjstvo. Ići k raju, kraju, svršetku, umrijeti... znači vratiti se u raj? Platonova Gornja zemlja, Kraljevstvo nebesko, Nebeski Jeruzalem, Hadama... vjerojatno nešto bliže koracima svakodnevice: sudbina i narav. Raj kao sudbina, odredište i rasplet, narav kao uzimanje, sudbina kao otimanje tek posuđene slobode. Beznadno smrtovanje na rubu očaja, jer ako očekujem čuda, onda sam tek nestrpljiva publika u cirkusu i sam Boga istjerao iz sebe. Raj je supstanca svih snova o povratku u svjetlost djetinjstva; metamorfoza ljepote obične prolaznosti u zagonetnu besmrtnost, u zaigrane dane okupane dječjim optimizmom; zamamna lakoća postojanja, igra koju želimo makar još jednom doživjeti – povratak u ishodište naših žuto-plavih dana, u vječito proljeće i bistrinu.

Najkomotnije je začetak uljudbe pripisati kreativnosti Prirode i teologiji napretka – evoluciji – potom sve smjestiti u ( evolucijski ) raj izvan Raja. U ono mjesto prisilne deložacije što sliči arkadijskom krajoliku i lako dostupnom obilju – pa sve pripisati sudbini koju prepoznajemo kao svoj usud što nam je po volji i koji smo svojim očajničkim optimizmom zaslužili. Toliko nesigurno grlimo sudbinu, neprestano u dvojbi je li zagrljaj dovoljno čvrst i dovoljan dokaz naše vjere, lojalnosti ili samo pokazatelj znojava straha pred nepoznatim. Junaci nisu sužnjevi svoje sudbine, oni sami biraju odredišta i krugove sukoba. Za nas prolaznike sudbina je onaj pepeo što preostane kad izgorimo na lomačama svojih iluzija i svoje nemoći.

Teško mi je zamisliti početak kao usavršavanje primata na prikladnom mjestu, na pitomim obalama rijeke bogate ribom ili na plodnom naplavnom tlu, kao čistu prilagodbu promijenjenim uvjetima i ustupak prirodnim katastrofama. Čovjek se već tisućama godina prilagođuje da bi ostao isti i jednak – rob svoje naravi – zavidnik koji dobitak drugih tumači kao vlastiti gubitak. Da se promijenio, ništa od iskonskih tekstova danas ne bi vrijedilo, a njihova vrijednost ostaje temeljna i uvijek ista, napisana za uvijek istog stvora – čovjeka. U nama ostaje sjećanje na Raj, makar na ozračje arkadije izvan Raja, na ono prvo stanje, sažetak svijeta, rodnost i obnavljanje. Uspomene na rijeke koje se uvijek ne zovu Gihon, Pishon, Eufrat i Tigris, ali snolike rijeke što nas odvode u nešto veće od života i vraćaju Božanskom izvoru – nevinoj slobodi prve mladosti.

Možda neka druga rijeka bogata ribom i plodnom vegetacijom, koja nije baš rajski darežljiva, ali donosi plodni mulj i rodi obilnim plodovima pa je dužina ruke dostatna svakoj potrebi gladi i užitka. Iz ove dalekoistočne

DAVOR VELNIĆ

8

udaljenosti Mediteran postaje šira slika biblijskog Raja. Sve odgovara i na svom je mjestu: flora, fauna, boje, mirisi, bistrina, Mediteran ima rijeka i rječica, toplinu, ali u kojem se od mediteranskih naroda sakrila guja prvogrešnica? Znanost zamišlja obilje hrane i pogodnu klimu što iz vlažne špilje vabi hominida nudeći mu ugodne prostore na plodnoj i pitomoj zemlji te ga polako mehanikom evolucije pretvara u moderna čovjeka. Napredak postaje sveta riječ i kanonizirana dogma suvremene znanosti, evolucija prema slobodi prvo uz pomoć zanata, potom i tehnologije. Možda je to još onaj arhaični homo sapiens u kojem kola predatorska krv primata i kanibala, ali sada već priučeni uzgajivač i poljodjelac? Ili je anđeo glibnih svojstava, plod morganatskog braka neba i zemlje, sinova neba i zemaljskih kćeri? Već tisućljećima čovjek se ne prestaje njihati između majmuna i anđela, između mraka primata i svijetla božanskog. Kimati između podmukle učtivosti i potisnutog sjećanja na nebesko korijenje – svoje savjesti. I sve se dvojbe iscrpljuju samo s jednim jakim pitanjem: očovječenje primata ili božje pripitomljavanje? Okusivši plod sa stabla Dobra i Zla ljudima je zagospodario fantom slobode; stekli smo slobodu i izgubili Božju zaštitu. Ipak, nisu Eva i Adam prognani iz Raja, već sreća iz njihova života. I to se ponavlja, svima, vlastitim iskustvom, neprekidno. Nije Faust stekao moći nego je izgubio obzir.

Djetinjstvo je samo nastavak Raja. Iz tog smo raja ponovno istjerani. Odrastanje je naš izgon. Putovanja su potraga za uskom stazom povratka.

No, nije bilo baš tako, nije bilo uopće tako, makar je teško i naporno dati otpor požutjelim enciklopedijskim činjenicama i ljudskoj navici da baš sve vidi očima ( makar na televiziji ) i opipa prstima. Kad oko pojede maštu, sve će postati negledivo isto bez rubova prepoznatljivosti. Evolucija nije rijeka koja teče, niti su zvjezdane spore preko noći pale na čvrstu čeonu kost primata. Moderni čovjek je živio uz neandertalca kao što danas mi živimo uz gorilu i orangutana, ptice i lavove. Neandertalci su možda bratska vrsta, ali ne i braća. Znanost je spremna raskoliti se na razini istobitan i sličan, ili kao jednom davno kad se prijepor zvao: homoúsios ili homoios. Možda je čak homo sapiens sapiens i glavni krivac istrebljenja neandertalca. Moguće, jer čovjek je čovjeku i prijatelj i predator. Nije trebao postojati neki razložni motiv ili biološka prisila: čovjek jednostavno ne voli sebi slične, a mrzi različite. Nestanak europskog neandertalca i okolnosti njegova dodira s modernim čovjekom ostaju trajna nepoznanica i prostor znanstvenih prijepora. Možda je sve to ostatak one nedokučive genetike prepune nepoznanica, šupljina i preskoka? Što uistinu razdvaja čovjeka od stvorova, civilizaciju od kulture, osobu od gomile..., samo 1,24% genetičke nepodudarnosti s čimpanzom?

Čovjek nije niti jednoj životinji prirodna hrana, plijen, tek u nuždi slučajni obrok. Samo su neke vrste primata ( australopitek ) bile sustavni

KNJIŽEVNA RIJEKA

9

kanibali. Donekle nas spašavaju okajanja i strašne riječi opomene zapisane u iskonskim knjigama i grčkim tragedijama, ali sjećanje na slijepu snagu ljudožderstva još potiče neugasivu mržnju prema svojima. Najradije bih ga pojeo, kažu ribari otoka Xisha kad su na nekoga posebno srditi. Idi Amin nije ostajao samo na riječima, makar je u njega bilo više ritualnog šarlatanstva nego sustavne kanibalne prehrane. Ljudi se ne hrane ljudskim mesom, nego ljudima, nisu ljudožderi već vampiri: žderu i loču jedan drugoga iz gladi zvane zlo. Dnevni obrok svježeg mesa za naše tijelo uzgajamo na farmama; hranu života, neutaživu žeđ za tuđim, tražimo među svojom vrstom. Naviknuti na neizvjesnost hranimo se nasilno, zarazom proždiranja. Između raspaljene želje i nepoznatog straha što koči nagon cijedi se tjeskoba, slina proždrljivica slatko-gorkog iščekivanja.

Lice nije za nas, ono je za drugoga. Upijam sva ta lica, tisuće zbunjenih došljaka na jednom mjestu; nekoga čekaju, svoju gradsku vezu, žele postati građani glavnog grada ili makar što dulje boraviti u njegovom smogu, nešto raditi i zaraditi. Žele makar pokušati. Migracijska sila što ih vuče u Peking strancu ostaje neshvatljiva. Svi mi tako malo znamo o Kini, ishodištu njenih migracija, stalnim ustancima u prošlosti, jer ne volimo i stoga izbjegavamo sela, jer doista ne želimo znati. Jedva da znam stranca koja je više od dvije noći prespavao u kineskom selu. Čak i njihove ogledne zadruge posjećujemo danju, zaokružujemo jednodnevnim izletom i odlazimo prvim mrakom. Svi se prešutno držimo udobnosti velikih gradova i luksuznih hotela, istina, ponekad udovoljimo pukoj znatiželji i kratkim izletom zavirimo u udaljena predgrađa, kao što posjećujemo gradski zoo ili cirkus. Predgrađa sliče selu, samo su šarena, jednako prašnjava, kisela..., vjetrovita. Ipak ne, sela su debelim zidom tradicije i predrasudama odvojena od gradova.

Zašto začuđenost ima otvorena usta, zašto se ljudi čude s otvorenim ustima? Neispavani, umorni, natovareni modernim torbama od jeftine plastike i starinskim smotuljcima sjede na betonskim kockama, ogromnom prostoru ispred glavne zgrade pekinškog kolodvora. Obučeni pretoplo, putno, za svaki slučaj, čak i za ovaj studeni. Tupi od umora i željni sna žmirkaju i pospano pogledavaju okolo sebe. Izbjegavaju poglede, na Istoku to je izazov, a plaše se i policije, kontrole dokumenata, provjere prtljage, svega. Znaju li uopće koliko dugo još moraju čekati i kakav je plan, imaju li ga uopće? Imaju li dozvolu posjeta, privremenog boravka ili useljenja u glavni grad ili se, kad ih ulove, izvlače na rodbinski posjet, glume izletnike? Teško, to ovdašnja policija ne žvače!

Dolaze sa sela iz udaljenih provincija na poziv svojih prijatelja i rodbine. Mnogi su nepozvani, improviziraju, ali imaju nekoliko zgužvanih pisama natučenih crvenim žigovima i poneku adresu, za svaki slučaj ako

DAVOR VELNIĆ

10

ih policija kontrolira. U Kini sam već preko godinu dana, ali ih još gledam više svojom neznanjem nego stečenim iskustvom. Teško je isprati prvi dojam i odložiti prtljagu predrasuda. Tražim iskre u njihovim pogledima, vjerodostojnost i bratstvo ljudi, istu i jednaku dvostruku zavojnicu... Sklanjaju pogled pred mojom znatiželjom, pred svakim, ukočeno lice postaje proteza, ali iskričavost nemira ne mogu prikriti umorom i pospanim pogledom. Žele ući u glavni grad, tu ostati, makar pokušati i platit će visoku cijenu ostanka. Ta visoka cijena podloga je podzemlju velegrada

Gledam ih i vidim vlastitu neizvjesnost, sebe i malu obitelj u egzilu Pekinga, samo nismo na kolodvoru, baš toliko izloženi... Primjećujem način na koji me gledaju oni koji u svojoj zemlji nemaju rat, a ovaj ratni zakon u Pekingu, kad im previše oteža život, zamijenit će mirnom adresom kod kuće. Kad god to odluče, uvijek mogu otputovati, jednostavno se vratiti, nama je taj glagol ( privremeno? ) oduzet.

Kineski poznanici i prijatelji imaju svojih briga, neki ozbiljnih poteškoća; mnogi su se nakon krvoprolića na Tien An Menu pritajili i utihnuli. Odlaze na posao i strahuju, nije uputno s njima se viđati – ne može im pomoći, nikome. Kontakti su sporadični, samo koliko je to nužno i neizbježno. Često preko zajedničkih poznanika, tek pozdrav. Za strance u Pekingu nevidljiv ja sjedim na nekakvom zamišljenom željezničkom kolodvoru, u lobiju omiljenog hotela, na domjencima, nespokojan i okružen ravnodušnim i znatiželjnim pogledima.

Kosti lica, frenologija, sve je to na koncu i samo ambalaža – ništa kao pogled ne progovori o sadržaju i tajnovitim sinapsama. Na licu se ispisuju misli. Ona davno ukrijepljena iskra inteligencije u primata jednostavno je neugasiva. I makar se radilo o sitnim neprozirnim očima sakrivenim u debelim svodovima čeone kosti, izgled može zavarati. Nezgrapno se doimlju široke glave klempavih ušiju i niska čela; vlasište što se približilo obrvama pa je do čela ostao samo prst-dva kože. Analogija nas vodi krivim smjerom. Samo vanjska zanimljivost koja može zavesti neuke i zlonamjerne lovce na predrasude. Kolike je zaveo baš taj uski prolaz, prst naborane kože između vlasišta i obrva?

Svi stvorovi i ljudi imaju lice. Svijet je napučen, naseljen..., krcat licima; lice je sveprisutno. Ovo je Svijet lica: oči, usta, nos, uši, izražajno ili sakrito, uočljivo ili neprimjetno, ali uvijek lice blisko ptici, krtici, zmiji, lavu, muhi, čovjeku, psu, demonu, pauku, anđelu... Bića posjeduju svijest o sebi i – lice; po licu smo svi braća. Lica su odredila povijest, prošlost, lice je kormilar naše sudbine. Lice je narav i bit osobe, stvora; unutarnje Ja, Stvoriteljevo u biću i stvorenju. Lice je uvreda i cijena.

Kad ih gledam prašnjave i pokrite umorom, živim živote milijuna; kao da živim izvan sudbine i više ne tražim izlaze. Povratak u dosuđenu brazdu

KNJIŽEVNA RIJEKA

11

prihvatio bih kao providnost. Lovim iskrenje njihovih očiju u trenutku kad među sobom pomno dijele rižin kruh na musavom rupcu. Gladni su i popustila im je pozornost. U Kini glad ima dugu tradiciju, ona je osobno iskustvo i kolektivno sjećanje. Glad diže ustanke, bira i ruši gospodare, kraljeve, careve, sustave i bogove. Glad je makar za mrvu snažnija i od sudbine.

Beskvasni kruh Manđuraca je mrvičast, grudvast i rado se muli. U Harbinu ga nazivaju li-ba, od ruskog khleb. Lomi ga najstariji muškarac onim izmučenim rukama seljaka, nježno i jednako svečano kao u euharistiji. Glad ne remeti svečanost trenutka; mladi su ponešto nestrpljivi, teško potiskuju glad i ruke im lete, ali puni straha pod nepoznatim nebom. U poštovanja prema starijima polako prinose zalogaj ustima i mjerkaju sljedeći. Na kraju djelitelj rubac prinosi ustima i usisava mrvice. Euharistija je gotova i nitko ne bijeli oči prema nebu nego pogledom uprtim u pod nastavlja s tišinom i čekanjem.

Male tibetanske grupice su najživopisnije, u Peking su došli svečano odjeveni, u najbolje. Uvijek se nađe i poneka žena, djevojka, čak i sitna djeca. Neobično lijepa i vesela djeca. Starost i mladost, oronulost i svježina; na vjetrom izrovanim licima odraslih očitava se devolucija iskričava dječjeg pogleda i bijelog osmjeha. U samo nekoliko decenija svježinu dječjeg lica zamijenit će zamagljene duplje i krezube grimase plahosti i nesigurnosti. Koja ih je nevolja dovukla u Peking?

Tibet nije djevičanska slika već onaj prvi krajolik osmog dana Stvaranja s kojim se putnik malokad prije bio susreo. U Europi nisam mogao reći tko sam i zašto sam, ovdje se ne ufam pomisliti što nisam i što sve smijem postati.

Prvo jezero je prizor onkraj života, toliko udaljeno od dosadašnjeg iskustva da ne želim niti stopalo umočiti na sjajnom pješčanom žalu. Ne zato jer nisam dostojan, nego je odbojno i ne znam što je točno lebdilo, a što se prostiralo iznad iskonskih voda, ali znam da se predamnom valjaju ostaci tih voda. Ostaci tekućeg neba u kojem se tajnovito sakrilo sunce, tako opisuju stari egipatski tekstovi Fayumsko jezero. Između mene i vodenog horizonta, na gotovo pet tisuća metara iznad mora smjestilo se more slatke vode – Monasarovar – Jezero vječite svježine. Ovoj vodenoj masi ne odgovara to ime, niti jedno ime, ovo su bezimene vode Stvaranja dok ništa nije posjedovalo ime, jer su i svojstva bila nepoznata, a Imenitelj pospan. Ovo je ostatak Početka, vodeni eremos i zaostale iskonske vode okružene svetim planinama.

Ljudi su na Tibetu višak. Nigdje stvora nego nas nekolicina putnika u crvenim vjetrovkama suočeni s vodenom pustopoljinom, zatravljeni prizorom. Nije to užas pred nepoznatom dubinom mora ili žuta pješčana

DAVOR VELNIĆ

12

pustoš užarenog zraka, tjeskobna osama planinskih vrhova ili nemoć pred divovskim liticama – uistinu nema nikakve opasnosti, samo nelagoda i osjećaj da gledam prizor s onu stranu zrcala, onkraj iskustva, odbojno nepoznato kao iščekivanje u Tatarskoj pustinji ili čudovište Ida u Zabranjenom planetu, ispunjava me ništavilom. U toj uzvaljanoj vodi otopljeni su svi moji strahovi, vrebaju sve tjeskobe i najavljuju kušnje. Vrulji neimenovano i neuhvatljivo. Nema istog, sličnog..., straha. Možda okrutna hladnoća pustinje Takla Makane ili vječiti led Tian Shana...? Ipak ne, samo je modro klupko strahova na dnu oceana, modri bezdan nepovratnog pada jednako neprihvatljiv i užasan.

Nebo od jednog komada izliveno u plavkastom olovu neprestano zove oluju. Boja kozmološkog početka je neodrediva. Nema oblaka, magle, ničega na nebu. Samo boja. Iz kozmoloških ostataka sačinjena leži pusta i beživotna obala. Pijesak i šljunak, lijepi i mrtvi. Ovo se mjesto hrani životima putnika, njihovim iskustvom. Prostranstvo vode, neba i vjetra bez mirisa i okusa. Pritajeno, u nepovrat. Nema fermentacije, ovdje se ništa ne raspada nego nestaje progutano. A vjetar huči, ruje površinu i diže vodenu prašinu; ni bura niti jugo, ni maestral još manje lebić. Samo nepoznati vjetar iz svih smjerova, Božji dah, ruah. Čvrsto sam zakopčao i pritegnuo vjetrovku, ne zbog hladnoće. Nisam želio da neimenovani ostaci uđu pod jaknu, dodirnu mi kožu, usele i nikad me ne napuste.

Tek sam treći dan hoda nedaleko Kailasha, na obroncima svete planine gdje jutarnja sunčeva svjetlost kameni krajolik oblači u pastelne žute i narančaste tonove, vidio suzu svijeta zatočenu rajskom pustoši. U ogromnoj vrtači gdje ne raste ništa osim zakržljalog magriža, dozrijeva tirkizno plavetnilo malog planinskog jezera. Bezimeno, dobro upućeni vodič samo odmahuje glavom: xiao, xia, premaleno da bi ga kineska sklonost megalomaniji zabilježila i dala mu ime. Pitam za lokalno ime, bilo kavo ime: bu đe dao – ne zna ili iz nekog razloga ne želi ga izgovoriti.

- Možda gledamo Seng-Ngu Yutso – pitam tek toliko da nešto progovorim

- Ne, Jezero snježne kraljice je mnogo veće i dva dana udaljeno od nas.

Dno je pokrito posve bijelim pijeskom, a voda povrh dovoljno je debela da prozirnost oboji intenzivnom bojom neba i začini zelenom. Sve prozirno postaje plavo, ali ovdje su se stopili smaragd, kamen Lucifera, i lapis lazuli, plavetnilo od kojeg je sazdan ogrtač božanskog. Buđenje i obnavljanje s vječnim, hladnim i čistim, zaštitnička krv Zmaja i sanjiva bezgraničnost plavog neba, Vairocana, vječita mudrost..

U toj krstionici Svijeta samo sam umio lice – i bacio kamenčić. Nekoliko njih... s ljubavlju, kao pozdrav? Bezglasno su dodirnuli površinu i bešumno

KNJIŽEVNA RIJEKA

13

potonuli; pljesnuo sam rukama, snažno, prostor je progutao zvuk, kriknuo sam, ali nimfa Eho još nije bila stigla u ove prostore Početka, i nitko mi nije uzvratio. Prostor bez jeke, stvor bez sjene, vrijeme bez prošlosti i budućnosti; temeljito usamljen i nikad napušten, bez vjetra i bila kakva zvuka. Ovo mjesto ne uzvraća jekom, u sebe uvlači drhtaje, naše misli, osjećaje i vraća ih umnožene. Čuo sam tišinu, intenzivan ton schva, nositelja svih konsonanata, zvuk prajezika. Sad razumijem sve jezike, njihov nastanak, kakofoniju nerazumijevanja i svrhu uljudbi. Hodam velikim oltarom, neimenovano jezerce je kalež i sveta tekućina. Ja sam uljez, muha na oltarniku, a misa traje. Smetam, svi smetamo i svi smo višak. San je nedokazivo iskustvo, ovaj krajolik je nedokaziva slika snažnija od mašte i svega zamislivoga. Mašta je sazdala ovaj svijet, ovo što gledam i maštu može opiti. Ovdje je oko pobijedilo misao.

Podnevom je bijela boja zavladala nebom, jezero je ostalo tirkizno, popodnevom je postalo modro – bijela i plava su marijanske boje. Tirkiz je sunce u zenitu. Ljepota utrnuća, blagost boja. Sanjam ili sam za trenutak napustio rutinu svakidašnjice i konačno živim zbilju, vratio sam se u stanje prije svog rođenja? Ne postoje ni prije niti poslije, uzrok i posljedica progutao je bezbroj, tu sam i nema me, sve sam i ništa sam. U srcu sam svog sna, sretan.

Prešao sam prag i plašim se hoću li se znati vratiti. Želim li se vratiti sićušnim zrncima prostora i običnim danima? Slutim koliko je promjena trajna pa ću zaražen slikama Početka samo odrađivati ostatak do sljedećeg susreta? Toliko se ufam i trsim, a o budućnosti ne znam ništa. Voda kao vrutak, prema našim željama jer one na koncu prevagnu i na svaki nas način upute odredištima. Na Tibetu sam za svaki prizor slutio da ga posljednji put gledam i neću mu se više vraćati. I tako svaka slika postaje jedinstvena i neponovljiva; sada i nikad više je težak rastanak, neprihvatljiva pretpostavka. Gledati i opraštati se od ljudi i krajolika, umirati i gledati umiranje kolikogod postoji makar i mala mogućnost povratka.

Samo smo varnica velikog plamena, a opet jedinstveni i neponovljivi. Temeljita analiza DNK potvrdit će poligenizam ili čak monogenizam. Kap krvi kao otvorena knjiga piše golicavu povijest i svojeglavo popunjava praznine. Vjerojatno otvara zaporku na putu u nesagledive dubine prapočetka? I manipulira, ljudska sklonost manipulaciji neprestano se potvrđuje. Čak i znanost govori mitološkim rječnikom, simbolima crta svoju ( hipo)tezu početka i već govori o pojavi modernog čovjeka. Pojava je posljedica kreacije. Znanstveni entuzijazam sve se više priklanja mitološkom rječniku. Djeca smo nepoznatih roditelja: jedne mitohondrijske Eve i jednog Y-kromosomnog Adama. I neka smo svih 99,9% isti i jednaki, od istog materijala, onih 0,1% je fraktalna razigranost i neponovljivost; naše neponovljivo i jedinstveno Ja.

DAVOR VELNIĆ

14

Nikakva neurološka mutacija ne objašnjava viši oblik svijesti. Duhovnost nije rezultat mutacijske greške ili tek puka slučajnost matematičke vjerojatnosti, onda je i čovjek plod slučaja, a mutacija njegov stvoritelj i roditelj. Nitko čovjeku nije predak, i kamen i vinska mušica samo su materijal, kompozicija 106 elemenata periodičkog sustava.

Mi smo naša narav, fysis kozmološke kreacije, neponovljivo i prepoznatljivo isto. Ne treba suprotstavljati izumitelje i duhovnike, i nikome od sučeljenih ne bi trebala kruna pasti s glave. Ateistička znanost i zagovaratelji tehnološkog progresa nastavit će s otporom, čak zdušno paliti moderne lomače znanstvenog pravovjerja, kako je znanstvena zajednica reagirala na Johna Schwarza i njegovu teoriju struna? Ljudi u bijelim ogrtačima sklonili su ga s govornice i zatočili u ustanovu. Na koncu će i oni najtvrdokorniji evolucionisti popustiti i moćnim napravama opipljivo potvrditi da moderni čovjek potječe iz samo nekoliko parova. Možda samo jednog. Adam Kadmon oduzet zemlji i Eva, majka živih ljudi; duh i putenost sjedinjeni i zaogrnuti plaštem nevinosti.

I bila je intervencija; preklapanje kruga ponad četvorine, dodir neba i zemlje, božanskog i glibnog; čudesna mandala u onoj točki gdje se evolucija i kozmologija, znanost i kazivanja tako neumoljivo mire i preklapaju. Nema sukoba, sučeljavanja, istinski razlaz nikad nije niti postojao, samo taština, glad i strah od neimaštine uvijek pretegnu. Možda će istraživanje u početku lutati, do sada dostupne činjenice su tanke i podilaze evolucionističkim spekulacijama napretka. A znanost je sujetna i tako prezriva prema svemu što se ne uklapa u njene teze, dogmatična i neumoljiva kao nekada sud pravovjerja – inkvizicija. Na kraju potrage za našim korijenima bit će razvidno da se nije to dogodilo baš na rijeci Omo u Etiopiji ili u Dar-es-Sultane u Tunisu, ili na nekoj trećoj ili bilo kojoj lokaciji, ali se fraktalno širenje iz Afrike prema Euroaziji događalo prije 80-ak tisuća godina. Mjesto je nebitno, jer i ono se s kontinentima seli po kugli zemaljskoj.

Geneza slikovito kazuje: napravi čovjeka od praha zemaljskog. I nismo li mi stvorovi od ilovače, prah što neprestano hrani ovaj glib zemaljski? Uspinjanje po Sefirotskom stablu naš je osobni izbor i čin, nikakva prisila. Nisu li naši preci ( hominidi ) onaj prah od kojeg je napravljen Adam Kadmon, prvi moderni čovjek, duhom dodirnuti homo?

Mitovi se bave iskustvom ljudi, naroda, a da bi saživjeli i sačuvali poruku morali su postati usmene slikovnice, bajkama nalik. Ne prestajemo vjerovati očima više nego srcu, prstima više nego očima. Prsti su naši arbitri više nego oči. Sklonost dodiru najviše nas povezuje s primatima, drevna želja za putovanjima – s bogovima. Usta nas povezuju sa zlodusima. Sada ne vjerujemo više ni očima ni dodiru. Niti sjećanju, još manje sebi, već neprestano snimamo, fotografiramo i tražimo opipljiv dokaz svog postojanja. Vjerujemo

KNJIŽEVNA RIJEKA

15

fotoaparatu, fotografiji. I stoga obožavamo kumire, u sebi utjelovljenog zloduha.

Fotografija je poništila figurativno, vjerno i prepoznatljivo, uništila zanate i otvorila prostor manje nadarenima. Neoprostivo. Knjišku pamet zamijenila je pamet s kauča, vlastito iskustvo zamijenjeno je televizorom. Televizija je postala mjerilo, zajednično iskustvo gledateljstva, presudno. Ubrzano 20. stoljeće više nije moglo izdržati pod pritiskom novih ideja bezidejnosti i popustilo je eksperimentu i stalnoj inovaciji, poboljšanju, ustuknulo pred pozom i ambicijom.

Zalijepili smo se za onih pet osjetila, pet gorkih otrova i kao list u vrulji okrećemo se koreografijom ambicije, oholosti, mržnje, neznanja, nemoći i slučaja... daleko od sebe i onog što jesmo. Još dalje od onoga što bismo trebali biti! Glumci. Čovjek je potkupljen svojim osjetilima, šesto osjetilo nije razum, nego luč naše savjesti – umjetnost – i samo ga ona još drži ga ispravnim i uspravnim. Umjetnost budi sile i pomaže preskočiti granicu urođene, posve biološke zadanosti i održati dodir s nebeskim precima.

Krk, kolovoz 2010., prema zabilješkama 1988. – 1992.

DAVOR VELNIĆ

16

IGOR ŽIC

Grad potrošene ljubavi Roman o D’Annunziju, Intruderu, pohlepi i smrti ( III. dio )

Sveti ulazak

Barun Guido Keller slušao je D’Annunzia i nije shvaćao što je problem. Pogledao je na sat: do ponoći je bilo pet minuta, a još se ništa nisu dogovorili. Pjesnik je bio odviše slikovit, pompoznan, nesređen, u

vrućici. Povišena temperatura mučila ga je već dva dana. Govorio je o velikim izazovima, što je zvučalo neobično u Ronchiju, usred ničega. To malo mjesto na cesti od Venecije prema Trstu, bilo je poznato samo po Guglielmu Oberdanku, tragično stradalom tršćanskom borcu protiv cara Franje Josipa. Zamorni monolog prekinuo je bojnik Reina, koji je bučno ušao u slabo osvjetljenu prostoriju. Čizme su mu bile prašnjave, a geste pretjerane. Rado je oponašao Vođu.

Izdani smo!… Nema nigdje kamiona s kojima smo trebali krenuti…Netko je u Rimu sabotirao cijelu akciju!

D’Annunzio je skrušeno sjeo na jednostavan metalni krevet, koji je zaškripio pod njegovih pedesetak kilograma. Bolio ga je jedan od donjih zuba na desnoj strani – što je bio loš znak, no Gatara mu je rekla da mora ući u Grad 12. rujna. Još je bilo par minuta do tog datuma, koji nikako nije želi propustiti. Zvijezde su bile uz njega, a već je poslao i telegram Mussoliniju. Poruka je bila dostojna Cezara: Alea iacta est! Kocka je bačena! - no nije odgovaralo satima mučnog iščekivanja.

Keller je stisnuo nosnice s dva prsta – uvijek se bojao da će netko vidjeti tragove kokaina! – zagladio njegovane brkove i bradicu i zamišljeno izašao na dvorište. Mjesec je podsjećao na starorimski srebrni tanjur svojim plemenitim, blijedim sjajem. Noć je bila kasnoljetno topla. Ušao je u spavaonicu u kojoj su svi bili budni. Zrak je smrdio po znoju i prljavim čarapama. Zabavljeni kartanjem i glasnim dobacivanjima, arditi ga nisu odmah ni opazili. Iako nisu bili regularna postrojba, ipak su, uz ponešto komešanja, zauzeli stav mirno. Poštovali su više Kellera kao hrabrog pilota, no kao nadređenog časnika. D’Annunzio ih je zbunjivao, a Keller ih je vodio.

I tu noć slijedili su ga u preuzimanju dvadeset i šest kamiona iz tri kilometra udaljene vojarne. Keller je sve dogovorio s dežurnim časnikom,

17

koji je bio obožavatelj D’Annunzia, božanskog pjesnika, pa je počeo recitirati stihove iz Lađe. Barun ga je prekinuo, objašnjavajući nestrpljivost potrebom da se djeluje najbrže što se može. Povijest ne čeka!

Ostatak vedre noći dvjestotinjak sardinijskih grenadira, koji su poželjeli uzeti nagradu za sve dane straha, dosade i blata u svjetskom ratu, proveli su u napetom iščekivanju. Iako ih je Keller ubjeđivao da je sve dogovoreno i da neći biti borbe, ipak nije bilo posve jasno što ih čeka na kraju višesatne vožnje prašnjavom cestom. Ni D’Annunzio nije spavao mirno. U Gradu je bio samo jednom i to pred točno dvanaest godina. Od tada se moralo puno toga promijeniti.

Utonuo je u sjećanja. Došao je u rujnu 1907. na Kvarner, zajedno s glumcem Ferucciom Garavagliom. Odsjeli su u elegantnom hotelu Europa, u sobi koja je gledala na užurbanu luku prepunu parobroda. U salonu na prvom katu, prelistavao je dnevnik La Bilanciu i znatiželjno je slušao razgovore ljudi za susjednim stolovima. Većina je govorila mađarski, poneki njemački, a konobari su međusobno razgovarali na hrvatskom. Nigdje nije uspijevao razaznati melodioznost talijanskog jezika, kojem je dao novo bogastvo, skidanjem prašine sa davno zaboravljenih fraza. Pogled mu je klizio i po nizu uljenih slika golih putta, utisnutih u udubine između štukatura.

Potom je došao Garavaglia i predstavio mu gradonačelnika Via, te uglednog kirurga Grossicha. Odložio je novine na stol. U takvom društvu D’Annunzio je povratio samopouzdanje – opet je postao Pjesnik koji će za Italiju dobiti ne samo Jadran, već i Sredozemlje. Riječima… ili oružjem. Bio je sjajan prateći Garavagliu u recitiranju fragmenata svoje programske dramske poeme La Nave. Garavaglia je bio najbolji talijanski glumac u tom trenutku, no D’Annunzio ga je mogao natkriliti u dramatičnoj patetičnosti. Ipak su stihovi bili isklesani u njegovoj duši.

Istu predstavu ponovili su i navečer. Iako je sjedio u svečanoj loži, odmah uz pozornicu, kazalište mu se nije dopalo. Odviše mu je mirisalo po Beču, po Franji Josipu, po Ringu, po Felneru i Hellmeru. I alegorijske slike oko velikog lustera, prizivale su ranog Klimta, a to nije bilo ono što je očekivao. Nije imalo ni boju, ni okus Italije. Previše kobasica i kiselog kupusa, premalo makarona, pelata i bosiljka…

Na dogovorenom mjestu Garavaglia je zastao, a D’Annunzio se ustao i svojim prodornim glasom ovladao gledalištem. Publika je nekoliko trenutaka bila zbunjena, no potom je svaki ulomak ispratila ovacijama. Patetično recitiranje stihova Lađe pretvorilo se u odu talijanstvu.

No kako će se grad ponašati danas, 12. rujna 1919. godine? Rat je bio krvav, Austro-Ugarska je nestala, a novorođena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca pokušavala je, ne naročito uvjerljivo, kontrolirati situaciju na zapadnim granicama. Nelagoda zbog pothvata koji je cijelo vrijeme bio

IGOR ŽIC

18

na rubu raspada, naglo je nestala kad je shvatio koliko mu se dobrovoljaca priključilo putem. Pred Gradom ih je dočekao i Giovanni Host Venturi sa svoje tri satnije i D’Annunzio je bio siguran da sve ide najbolje što može.

U jedanaest sati šareno društvo odmetnutih vojnika, zauzelo je nebranjeni Grad. Prašnjava vojska bila je dočekana cvijećem, pjesmom i uzvicima oduševljenja, kako se i dočekuju oni koje predvodi Pjesnik u crvenom kabrioletu. D’Annunzio, iscrpljen od vožnje ka neizvjesnosti, prepustio je rješavanje svih tehničkih pitanja svom akcionom tajniku Kelleru, a sam se povukao u istu sobu hotela Europa, u kojoj je odsjeo i 1907. godine. Uvijek je bio spreman ulagivati se Sudbini.

Pogled na luku ispunjavao ga je ugodom zbog uspjeha koji je smatrao samo prvim korakom u zauzimanju… Zadra… Cijele Dalmacije… I potom Rima… Kocka je zaista bila bačena, no možda će prepustiti i Mussoliniju ponešto slave.

Guido Keller sve je dogovorio s ostarjelim doktorom Grossichem, cijelo vrijeme znatiželjno promatrajući njegovu predugu, bečku bradu. Pomislio je da doktor izgleda odviše slavenski za pravog Talijana, kao i da mu je jezik prepun austrijskih i hrvatskih prizvuka, no morao je priznati da je bio djelotvoran. Na jedan austrougarski način.

Vrlo brzo je u nekadašnjoj palači mađarskog guvernera napravio novi raspored, odredivši gdje će biti spavaća, a gdje radna soba D’Annunzia. Potom je naredio vojnicima da izvjese talijanske zastave, pri čemu je najveću dao spustiti preko balkona do stepeništa u podnožju.

Oslonjen o hrapavu, kamenu ogradu, zagledan prema moru koje se naziralo iznad krovova, prvi put je osjetio određenu sumnju u cijeli ovaj poduhvat. U ovaj Sveti ulazak, kako ga je nazvao Pjesnik dok su žene bacale cvijeće prema njemu. Bilo je uzbudljivo, no nije bilo herojsko. Osjetio je nelagodu, kao lopov uhvaćen u krađi lažnog srebra.

D’Annunzijev govor, koji je započeo u pet sati poslije podne, pred tridesetak tisuća oduševljenih ljudi, pratio je stojeći malo iza njega. Uglavnom mu je gledao ćelavi potiljak. Morao se diviti Pjesniku i njegovom osjećaju za poigravanje s masom. Kontrolirao je svaki poklik, uzdah, pokret ruku. A glas mu se uzdizao poput Dedala ka još uvijek visokom suncu. Vosak se nije topio, iako su mu riječi dodirivale nebeske sfere…

U bezumnom i kukavičkom svijetu, ovaj grad danas predstavlja simbol slobode. U bezumnom i kukavičkom svijetu, ovaj grad je jedna jedina čista činjenica! Ovaj grad je jedna jedina istina! Ovaj grad je jedna jedina ljubav! Ovaj grad je poput blještave svjetiljke što sja nasred oceana podlosti!

Keller je zavukao ruku u džep hlača i napipao skupi koštani češalj. Izvukao ga je i provukao kroz valovitu, razbarušenu, nauljenu kosu. Ipak je on bio barun Keller von Kellerer. Ako je morao živjeti povijest, želio je da

KNJIŽEVNA RIJEKA

19

mu frizura bude besprijekorna. Potom se približio ogradi balkona i počeo bacati igraće karte as srce. Vrijeme pripada onima koji ga uzmu. Ili, kako bi to rekao D’Annunzio, prizivajući stari Rim: Hic manebimus optime – U slavi ostat ćemo ovdje…

Mali grad ori se od pjesme patuljaka

Loše vrijeme za mitove! Što su informacije dostupnije, to ostaje manje vremena - i prostora - za maštu. Kako zamisliti nešto što je gotovo istog trenutka moguće vidjeti na internetu? Kako sačuvati duh od terora istovremenosti događaja i njegove medijske slike? Kako ostati razuman u paklu svedostupnosti?

Preko Google Earth Spy Edition Intruder je potražio Rolandovu kuću, potom balkon njegovog stana. Povećao je sliku novina zaboravljenih na bijelom plastičnom stolu. Datum je pripadao prošlom tjednu. Polako se približavao i u vremenu, i u prostoru svojoj žrtvi. Uočio je i da je crvena kanta, u kojoj se skupljala voda iz klima uređaja, puna gotovo do vrha. Dakle, uređaj je radio, a netko je morao prazniti posudu, jer se po ovako sparnom vremenu voda ubrzano cijedila kroz rebrastu cijev. Pelargonije - crvene, bijele i ružičaste - izgledale su raskošno, iako su bile više sati dnevno izložene užarenom sunčevom dahu. Netko ih je zalijevao… Onaj zamorni Cihlar nije bio posve nepouzdan…

Poigravajući se satelitskim snimkama Grad mu se ukazivao u vrlo različtim oblicima. Najdojmljiviji bio je utopljen u tamno zelenilo pejsaža. Što mu je više prilazio to je sva njegova ružnoća bivala jasnija. Bio je to mali Grad, zelenkast od plijesni slavne jučerašnjice, mrtvački blijed zbog straha pred neizvjesnom sutrašnjicom. Gradonačelnika, sitnog, pogurenog i sasušenog našao je pokraj ribarnice, gdje je, u krugu desetak najodanijih službenika, otvarao javni zahod od inoxa. Napravljen za vječnost. Tako da neki budući arheolozi - za tisuću godina, kad se prašina vrati prašini, a pepeo pepelu - povjeruju da je riječ o hramu koji je otvarao put dušama ka podzemlju.

Povećavši još sliku mogao je vidjeti gradonačelnikov blistavi pogled, njegovu zelenu Lacoste majicu natopljenu znojem, a kad je prošao rukom kroz sijedu kosu, mogao je razbrati prsten s neukusno velikim brilijantom.

Intruder se rodio i odrastao u ovom gradu, no nakon što ga je napustio prije dvadesetak godina, sjećana su mu postala nepouzdana. Lažljiva. Kad mu je Naručitelj poručio gdje bi trebao potražiti Rolanda, osjetio je znatiželju – kako sve to izgleda danas?! - ali i neku odbojnost. Ništa ga zaista nije vezivalo uz mrtvu luku, zamrlu industriju i besmislen urbanizam. S druge strane, žene koje su mu u mladosti nešto značile, otežale su od rađanja. Žetone mladosti

IGOR ŽIC

20

razmijenile su za pravi novac, uz koji su dobile široke bokove, noge prošarane venama i preteške grudi. A niti jedna nije dobila važniji zgoditak na ruletu. Metalna kuglica bježala je od njihovih brojeva. Žene stare, muškarci sazrijevaju. U toj ciničnoj primjedbi, bilo je dovoljno istine da mu postane neprihvatljiva. Nikad nije volio tvrdnje koje se nisu mogle preokrenuti, negirati, zgužvati poput prazne kutije cigareta. Volio se poigravati neospornim, tražiti pukotine u savršenom komadu bazalta, izvući kameni blok iz sredine piramide. Upravo zato volio je svoj posao – mogao je ostaviti konačni trag u životima ljudi. Dati im novi smisao. Ili ih obesmisliti. Imao je moć Ljutitog Krista, onog koji predvodi vojsku anđela u pravednoj odmazdi. Onaj blagi Krist, koji pomaže ljudima i pruža im nadu u trenucima boli, nije mu bio naročito blizak. Pretpostavljao je da je omekšao zbog putenosti Marije Magdalene.

Zloupotrebljavajući satelit, povećao je sliku gradskog groblja. Bilo je gotovo dvije stotine godina staro, izniklo iz vrtače. Danas je izgledalo poput kratera ugaslog vulkana po čijim se rubovima naprasno ohlađena lava kristalizirala na dekorativan način. Pomislio je da podsjeća na Otok mrtvih koji se utisnuo u glinu, pretvorivši se u svoj negativ. Procijenio je da ima dosta hlada između gusto posađenih čempresa, čak i za ovako užarenog ljetnog dana.

Zumirao je pojedine grobnice, uzaludno raskošne, jer Tvorca se nije moglo potkupiti vapnencem. Čak ni poliranim, crnim mramorom. Redovito je slao četiri jahača Apokalipse, a Intruder je hodao negdje sa strane, podjednako pouzdan, no izbirljiviji. Bilo je romantičnog elitizma u njegovom pristupu smrti. Nastojao se zbližiti sa žrtvom, shvatiti je, olakšati joj patnje i odvesti na Otok mrtvih na pravi način. Svatko je zaslužio umrijeti u strahu od onog čega se najviše bojao za života. Tu je Tvorac bio neusporedivo nepravedniji, oduzimajući živote po nekom, krajnje proizvoljnom sustavu velikih brojeva.

Lako je našao grobnicu Nikosa Galosa u nizu sviježih ukopa. Bila je skromna na neukusan način, s plastičnim cvijećem koje je izgledalo uvenulo. Isprano. Kao da je doneseno s nekog drugog groba, na kojem je stajalo godinama. Pomislio je da je ironično da je neuspješni autoprijevoznik u ovom trenutku življi u njemu, no u bilo kojem drugom ljudskom biću.

Fokusirao je sliku na svoju obiteljsku grobnicu. Nije se dobro vidjela, jer su je zaklanjale tamnozelene grane čempresa. Nazirala se tek kamena piramida položena na četiri lavlje šape. Ni kad je kao dijete s djedom dolazio do nje, nije shvaćao poruku tog neobičnog nadgrobnog spomenika. Piramida na lavljim šapama? Klesar je imao košmarnu noć?! Naručitelj, neki davni predak koji se domogao na častan ili manje častan način nekog novca, poželio je dosegnuti Keopsa, samo na jedan mići način. Uostalom i ovaj grad bio je jedan mići Šangaj, sav okovan umanjenicama. Križići, putići, krovići…

KNJIŽEVNA RIJEKA

21

Nezadovoljan slikom na zaslonu računala, poželio je da može rendgenskim zrakama proći kroz kamenu ploču, kroz sanduke i među naslaganim kosturima naći šćućurene duše koje izjedaju jedna drugu. Koliko god je Google Earth Spy Edition bio dobar program, zahtijevao je nadogradnju rendgenom. Želim vidjeti širi spektar valova! Vidjeti duše… Što rade duše onih kojih se više nitko ne sjeća?! Želim shvatiti nerazumljivo, da bi mi postupci dobili nekakav privid logičnosti…

Približio se ocu, najbliže što je mogao, pogledom iz satelita. Nije bio na njegovom sprovodu. Ni da je znao da je umro, ne bi se pojavio. Odviše dugo se nisu razumjeli da bi između njih bilo ikavih emocija. Barem pozitivnih. Otac je ionako bio samo miris terpentina… I miris alkohola. Ili neugodna kombinacija ta dva agresivna mirisa, uz mukli pad tijela na jeftini tepih.

Dok je bio dijete volio je promatrati kako se otac igra kistovima i bojama. Kako praznu bjelinu pripremljenog lanenog platna pretvara u raskošnu iluziju stvarnog svijeta. Trošeći sve emocije na slikanje, nije ih ostalo dovoljno za žive ljude. Svjestan toga, morao je piti ne bi otjerao demone koji su se borili za njegovu dušu. Kao i svi alkoholičari bio je slabić, nesposoban da išta dovede do kraja. A Tvorac mu je dao razne talente, koji su sada svi, vraćeni zemlji.

Dust to Dust, Ashes to Ashes i David Bowie morao je priznati da je Major Tom, poznat kao Space Oddity, ipak bio junky. Bowiea je zavolio s mračnim živim albumom David Live iz 1974. godine. Potom ga je pratio s novim izdanjima, ali je kupovao i ranije objavljene ploče. Znao je satima slušati intrigantnu glazbenu depresiju koja je zazivala rock Hamleta. Bijelog krhkog vojvodu. Bowie ga je fascinirao jer je uvijek bio korak ili dva ispred aktualnih muzičkih zbivanja. Dolazio je iz budućnosti…

Amerikanci su se 1969. spustili na Mjesec – ili su barem uvjerljivo snimili taj događaj u studiju! – a Bowie je dramatično-patetičnim glasom pjevao o svemirskom čudaku koji pluta u limenci kroz ništavilo. Pogodivši duh vremena završio je pri vrhu engleske top-liste singlova. Broj jedan dosegnuo je tek ponovljenim izdanjem. S pjesmom Pepeo pepelu, trijumf NASA-e bio je razobličen kao narkomanska halucinacija. Bad trip. Koliko puta će nas Bowie prevariti? Da li je Nasmijani patuljak pjesma o Gradu… ili je to ipak Pepeo pepelu?

S viškom vremena potražio je Bowiea na Google Earth Spy Edition. Našao ga je u naslonjaču od bambusa, u vili u okolici Nassaua, na Bahamima. Pio je multivitaminski napitak odbojnog izgleda, a tamnoputa, graciozna Iman je prilazila s New Musical Expressom u ruci. Povećao je sliku do krajnjih granica. Dok je Bowie gledao u vedro nebo, Intruder se mogao uvjeriti da su mu šarenice raznobojne, no nije bio siguran što je iza njih.

IGOR ŽIC

22

Isključio je računalo, razočaran njegovim ograničenjima. Svaki put kad bi se ponadao da je blizu rješenja, ispriječili bi se slabašni strujni impulsi. Odlučio je navečer otići u Rolandov stan. Nije imao nikakav ozbiljan plan. Ako slučajno naleti na njega - jednostavno će ga ubiti! Ponekad su najjednostavnija rješenja najbolja.

Iako to nije mogao čuti, zbog zatvorenih prozora i ravnomjernog rada klima-uređaja, mali grad orio se od pjesme patuljaka. Gradonačelnik, u zelenoj, znojnoj Lacoste majici, potpisao je odluku o financiranju postavljanja keramičkih figura patuljaka u sve vrtove duž glavnih gradskih prometnica.

Neprijateljski teritorij

Uvjerivši se, prisluškujući, da nema nikoga u Rolandovom stanu, Intruder je otključao vrata s jednim od svojih univerzalnih ključeva. Našao se u skromnom prostoru radničkog stana, tipičnog za ono vrijeme šezdesetih i sedamdesetih godina XX. stoljeća, kad su se podizale sive zgrade, tankih zidova, niskih stropova, loših instalacija i još gore drvenine. Sve je izgledalo potrošeno i zapušteno – osim pogleda prema moru. No, između široke peterokatnice, s dva ulaza i obale bila je željeznička pruga, te sedmerokatno parkiralište predimenzioniranog trgovačkog centra. Tutnjava i škripa vlakova izmjenjivala se s cviljenjem guma brojnih automobila koji su se uspinjali po spiralnoj, betonskoj rampi.

Urbanistički Grad je izgledao poput metastaziralog karcinoma, no ovaj stan izgledao je još gore. Kao razrezani mrtvac na kamenom stolu za autopsiju. Ništa nije bilo na svom mjestu. Svi organi bili su negdje drugdje. Pretpostavio je da Roland samo povremeno živi u njemu. Zrak je bio pregrijan i zasićen vlagom. Kroz staklenu stijenu, koju je sunce nemilosrdno zagrijavalo, bacio je pogled na balkon. Tjedan dana stare novine i dalje su stajale na plastičnom stolu. Pelargonije su bile prepune raznobojnih cvjetova, koje su obilazile pčele, tiho zujeći i izvodeći neobične figure u zraku.

U susjednom stanu muškarac i žena prigušeno su, no ljutito razgovarali. Očigledno su bili svjesni tankih pregradnih zidova, a nisu željeli svoj život dijeliti s drugima. Intruder je nekoliko časaka osluškivao uzajamna optuživanja, u kojima je mogao razaznati i suhi, prijeteći ton, da bi se ubrzo usredotočio na prostor oko sebe. Iako se kretao polako, znoj mu je počeo izbijati na čelu. Kapljice su bile jedva vidljive, no činile su ga napetim.

Niski, tamnosmeđi, lakirani stol oštećenih rubova, bio je pun prljavih čaša i šalica, na kojima su se nazirali tragovi ruža za usne, ispucali talog kave, mrlje crnog vina. Neugodni miris raspadanja i truleži širio se zapuštenim dnevnim boravkom. Toliko mu je smetao da se jedva suspregnuo da ne uključi klima uređaj. Dok je koračao morao je izbjegavati knjige, papire,

KNJIŽEVNA RIJEKA

23

plastične čaše, prljave čarape, prazne boce.U uskoj kuhinji, u kojoj su se viseći ormarići prijeteći odvojili od

požutjelog zida i nered i smrad bili su još nepodnošljiviji. Ipak je otvorio hladnjak. Unutra nije bilo hrane, već samo pet limenki piva. Svjetlo je žmirkalo, jer se negdje gubio kontakt. Tiho je pritvorio vrata. Jeftini suveniri – Sydney, Santos, Rio, Mexico City, St. Petersburg – malo su se pomakli. Život koji je toliko zaokupljen plastikom sigurno ne teži vječnosti. Možda tek preživljavanju, uz otupljivanje oštrih pitanja s nešto alkohola. Jedna prazna boca na stolu bila je od vrlo skupog chiantia. Poklon? Besmislena bahatost?

Intruder si je predočio Rolanda kao masivnog, uvijek znojnog, čovjeka, s prosijedom bradom i velikim naočalama, koji se rijetko presvlači, pije previše i bježi od samog sebe. Previše gradova, uz ovakav nered, govori o paničnoj potrazi za nečim do čega se ne može jednostavno stići. Za plastičnim graalom? Pravi putnici putuju zbog usputnih susreta, turisti zbog prividnog cilja, a ostali su, uglavnom, bjegunci. Unutrašnji ili vanjski. Roland je bio bjegunac u preteškim cipelama, zaglibio u blatu svoje prošlosti.

U zamračenoj radnoj sobi, u koju je svjetlo prodiralo kroz istrunule škure, Intruder je otvorio laptop i vrlo brzo ukucao pravu šifru. Prijenosno računalo bilo je zadnji put korišteno prije sedam dana. Zahvaljujući dokumentima, fotografijama i kratkim filmovima, Roland je od plitkog reljefa izrastao u neherojsku skulpturu koja se pokušava osloboditi kamenog bloka iz kojeg je isklesana. Njegov svijet dobio je na trodimenzionalnosti, ali ne i na simpatičnosti.

Da, bavio se politikom, zastupajući krive strane u više zemalja. Da, bio je u čudnim vezama s oženjenim, uglavnom ružnim ženama, koje su mu slale elektronsku poštu prepunu erotskih aluzija. I razgolićenih slika koje nitko ne bi poželio vidjeti. Da, dugovao je novac različitim ljudima, u različitim zemljama. Dakle, bilo je i više nego dovoljno razloga da netko naruči njegovo ubojstvo…

Pri kraju pretraživanja našao je dokument Palazzo del Governo. Nakon što ga je otvorio vidio je uzdužni presjek Guvernerove palače, s više pečata i potpisa, te mađarskim pojašnjenjem Keresztmetszet. Arhitekt Alajos Hauszmann zamislio je fascinantnu građevinu - istovremeno raskošnu i dostojanstvenu. Sve je bilo na svom mjestu i savršeno logično. Besprijekorna pozornica za operetnog junaka kao što je bio D’Annunzio. Intruderu je bilo posve nejasno zašto je ovaj nacrt zanimao Rolanda… A onda je razabrao oštar potpis Guida Kellera, uz posve nečitak talijanski tekst koji je dijelom ulazio u presjek podruma. Povećanje nije pomoglo, jer je rezolucija bila loša. Zatvorio je dokument u računalu, no u njemu su ostali brojni upitnici. Labirint je bio neuredan, s brojnim skrovitim prolazima, Minotaur je ljutito dahtao, a

IGOR ŽIC

24

Arijadna se besciljno igrala s klupkom. Prebrisavši svaki trag pretraživanja, Intruder je zaklopio računalo.

U tom trenutku iz susjednog stana dopro je prigušen zvuk, koji je mogao biti i samrtni hropac. Pala je na pod i staklena čaša, razbila se, a krhotine su se razletile po keramičkim pločicama. Postao je krajnje oprezan, krećući se između već poznatih zapreka. Zvuk se ponovio na još mukliji način, no sada je bio siguran da je obiteljska svađa završila nasiljem.

Prislonio je uho na zid. Čuo se jak mlaz vode u kupaonici, dramatična glazba s nekog udaljenog televizora, dozivanje djeteta koje se igralo ispred zgrade. Intruder je pričekao još neko vrijeme, potom se tiho izvukao iz Rolandovog stana. U istom trenutku, na susjednim vratima pojavio se užasnuti muškarac četrdesetih godina, s očima punim smrti. Pogledi su im se sreli. Intruder, kao onaj koji je ubijao znatno duže - i s manje nekontroliranih emocija! - oprezno ga je propustio prema stepenicama. Poslije kraćeg nećkanja, muškarac je pohitao ka prizemlju, ne skrivajući paniku.

Intruder je pretpostavio da će se muškarac već idući dan sam prijaviti policiji, nesposoban da nosi breme uzimanja života. Gledati umirućeg ispunjava ili orgazmičkim zadovoljstvom ili moralnom dvojbom koja razapinje dušu. Neki to mogu podnijeti, no većina se slama poput mužjaka bogomoljke, kad ga, poslije parenja, presječe ženka svojim klještima.

Tek dijelom zadovoljan svojom akcijom, Intruder se tuširao kod kuće. Želio je sprati sve mirise Rolandova stana, ali i svu svoju napetost. Koristio je želatinoznu kupku koja je zrak ispunila prodornim, sintetskim, mirisom limete. Pod kapljicama vode mogao je osjetiti kako mu popušta napetost mišića nogu i ruku. Volio je svoj posao, no nije uspijevao dosegnuti mir zaleđenog finskog jezera. Osjećao je da povremeno dolazi do manjih lomova i da voda izbija između pukotina.

Obrisao se mekim ručnikom, namirisao dezodoransom – čak je stavio i nešto skupog parfema na ono mjesto gdje se lubanja oslanja o vrat, a gdje je često zadavao završne udarce svojim žrtvama. S narančastim ručnikom oko pasa otišao je do računala. Na Googleu je ukucao Rolandovo ime. Ugledao je niz dokumenata koji su mu bili dobro poznati… i jedan novi. Iako nije bio siguran da ga zaista zanima, ipak je kliknuo na nepoznatu adresu. Bio mu je ponuđen jednominutni film pod naslovom Vruće igre. Opet je kliknuo.

Ugledao je sebe kako pretražuje Rolandov stan. Bio je sniman s više kamera i moglo ga se pratiti iz prostorije u prostoriju. Vidio je znoj na svom čelu. Odbljesak u svom oku. Osjetio je jezu čovjeka koji je upao među izgladnjele morske pse. Opet ga je netko napravio budalom, iako je bio siguran da vodi igru. To mu se u ovom Gradu stalno događalo i počeo je sumnjati u svoj položaj u hranidbenom lancu. Osjećao je da se opasno približava ulozi lovine!

KNJIŽEVNA RIJEKA

25

Ostatak pretople večeri gledao je spotove Manu Chaoa na YouTubeu. Trebali su mu ti latino ritmovi, ne bi li svoje turobne misli ipak učinio nešto podnošljivijim. Akustične gitare, rasplesanost, ugodno slaganje glasova, meko buntovništvo Cigana s španjolsko-francuske granice. Ipak nije pomoglo. Morat će ubiti nekoga da povrati svoj mir.

Slatki život

Grad je i prije D’Annunzija bio sklon lagodnom životu, no kako su luka i industrija besprijekorno funkcionirali, višak novca ublažavao je etničke i sve druge netrepeljivosti. Taj mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski, tražio je Izbavitelja, a nahrupili su štakori. Ratus norvegicus. Grad prepun lijepih žena, koje su zavodljivo nosile hrvatsku vitalnost oplemenjenu talijanskom dekadencijom, čekao je da bude zauzet. Srpske jedinice izazivale su podsmjeh, hrvatske nevjericu, a D’Annunzio je bio nešto poput Deus ex machina, nelogično, ali spasonosno rješenje.

Zauzevši Grad, D’Annunzio je, kao božanski vitez, tražio daljnje izazove. Već 16. rujna 1919., točno u podne, organizirao je sastanak u bijelom salonu svoje rezidencije na kojem je okupio sve ono što je jalova, razočarana Italija, u tim mračnim vremenima navodne pobjede, uopće mogla dati. Po bijelim, izrezbarenim stolicama rasporedili su se vođe revolucije. Najbliži kaminu od kararskog mramora bio je Filippo Tommaso Marinetti, salonski militarist, koji je već desetak godina vrištao: Rat je higijena svijeta! Nije bio ni toliko ćelav, ni toliko talentiran poput D’Annunzija, no svugdje je privlačio pažnju izvještačenim držanjem i crnim, muževnim brkovima. Uniformiran, s crnom svilenom maramom, jahaćim hlačama i prašnjavim čizmama, izgledao je poput vojnika iz modnog časopisa.

Do njega je, podjednako elegantan, no s diskretnijim brkovima i njegovanom bradicom, sjedio Feruccio Vecchi, vrlo obrazovani ardit, koji je sumnjao u sve, pa i mogućnost da D’Annunzio i Marinetti dulje vrijeme borave u istom gradu. Ipak, došao je na ovaj sastanak, spreman na sve moguće stupnjeve neuspjeha. Računao je da uvijek može zahtijevati raspuštanje svih institucija u ovom Gradu, kao što je to tražio i u Italiji. Anarhizam je, za njega, bio jedini prihvatljiv sustav vlasti! Svi za Nijednog!

Guido Keller, odviše nervozan da bi sjedio, šetao se po salonu, noseći telegrame podrške Pjesniku, te parfimirana pisma s više ili manje otvorenim ljubavnim ponudama.

Ispod raskošnog murano lustera sjedili su: Host-Venturi, hrabar vojnik, operativan poput Kellera, no bez potrebe za umjetničkim u svojoj duši; Luigi Rizzo, legenda talijanske ratne mornarice, koji je potopio austro-ugarski bojni brod Szent Istvan kod Premude torpedima s MAS-a; Edoardo

IGOR ŽIC

26

Susmel, duša lokalnog fašizma koji je obećao D’Annunziu da će napisati knjigu o njegovom Svetom ulasku. S druge strane kamina sjedili su i vojni zapovjednik, bojnik Carlo Reina, prgavi Orazzio Pedrazzi, voditelj ureda za tisak i dopisnik lista L’Idea Nazionale, te Eugenio Coselschi.

Kad se napokon pojavio D’Annunzio, loše pripremljen skup pretvorio se u svađu istomišljenika, zagubljenu u oblacima dima od cigareta. Razmatralo se širenje revolucije prema Zadru i Rimu. Marinetti je izlagao, pretjerano kazališno, različite mogućnosti, no sve su zvučale nekako djetinje naivno. Luigi Rizzo mu je odrješito oponirao jer je sumnjao u izvodljivost ozbiljnih vojnih poduhvata bez temeljite pripreme i čvrste discipline. To što je jedna loše planirana, kaotična akcija uspjela ovdje, ne znači da će se više ikada i igdje moći ponoviti. Anarhizam je dobar za salone, a loš za barikade i rovove.

Ljudi poput Susmela vjerovali su u božansku silu, koju će Pjesnik pokrenuti. Smatrali su da je ovaj Grad bio neusporedivo veći izazov od Rima, jer je njegova duša prevrtljiva, dok je Vječni grad srce nacije. Svi će biti uz nas. Moramo umarširati i vojska će stati na našu stranu! Vlast je u Italiji na ulici i treba je uzeti!

D’Annunzio je dramatičnim pokretom prekinuo burnu raspravu. Ako je Smrt na našoj strani, bit će nas dovoljno… Kad se uvjerim da imamo njenu podršku – krećemo! Do tada, Guido, idemo do “La cerva d’oro”. Stari doktor Grossich kaže da su tamo najbolji škampi na Mediteranu. A to je ipak naše more…

Keller se osmjehnuo, ne osjećajući potrebu da podsjeti Pjesnika da ne jede nikakvo meso, pa ni ono malih rakova. Nagledavši se previše raskomadanih tjelesa tijekom Velikog rata, meso mu se zgadilo. Trebalo je neko vrijeme da mu se organizam navikne na tu promjenu, no potom se osjećao čišće i spokojnije. Kao da je stabilizirao nekakav unutrašnji žiroskop.

Dok su se spuštali prema Corsu strmom cestom prekrivenom sivim granitnim kockama, D’Annunzio je žučljivo, ali prigušeno procijedio: Marinetti mora otići iz Grada! Nemoguć je poput ostarjele kurve! Glumata meni, koji sam bio s Eleonorom Duse, najvećom talijanskom glumicom. Nađi načina da ga se riješimo!

Keller je kimnuo glavom, no zapravo ga je u tom trenutku više zanimalo kako doći do plaže na kojoj bi se mogao okupati. Kasno ljeto bilo je ugodno toplo i poželio je uroniti u Kvarner. Još prvog dana ulaska u Grad, s malog balkona salona hotela Europa, vidio je raskošno drveno kupalište Quarnero na lukobranu. Tornjevi i zastave. No, tamo je bilo previše ljudi, a on se volio kupati gol. Morat će otići u neku uvalu prema Abbaziji…

Dok su hodali sjenovitim rubom širokog Corsa i vojnici i prolaznici oduševljeno su ih pozdravljali. D’Annunzio je odzdravljao s osmjehom,

KNJIŽEVNA RIJEKA

27

uživajući u popularnosti kakvu nije dosegnuo ni u vrijeme dok je živio u Parizu. Onda je zastao, ugledavši vitku, nasmiješenu tridesetogodišnju ženu, u dugoj, laganoj haljini. Nosila je bijeli šešir širokog oboda. Ispod njega nazirala se duga, tamnosmeđa kosa, povezana straga širokom svilenom vrpcom. Kretala se u sjeni platnenih tendi s druge strane ulice. Vidjevši da je promatraju, zastala je kod oglasnog stupa obljepljenog političkim plakatima, te kazališnim i filmskim najavama. Osmjehnula im se, blago kimnula i potom nestala u prolaza ispod Gradskog tornja.

Prekrasna žena, moj Guido! Saznaj tko je i pozovi je u palaču!Keller mu je odgovorio s jednom rezignacijom u glasu, istovremeno

pun razumijevanja i prijekora, nadmoćan u svemu Pjesniku, osim u žudnji za vlašću.

Zove se Kitty, u stvari Katarina Radošević, a navodno je nedostupna…Kako to misliš – nedostupna?! Za D’Annunzija ne postoje nedostupne

žene!Bila je ljubavnica nekog hrvatskog pjesnika koji je prije desetak godina

umro u Barceloni…Mislim da se zvao Janko Polić…Potom se udala za nekog Matu Malinara, pravnika…Do tijela bi možda i mogao doći, no duša joj je nedostupna…

A odakle ti to znaš?!Jučer sam je vidio i pozvao na kavu. Mislio sam da će me odbiti, ali bila

je neočekivano srdačna. U stvari, koliko sam čuo, u ovom gradu sve su žene vrlo srdačne prema arditima. Rat je trajao dugo i žele nadoknaditi izgubljeno vrijeme… Dakle, sjeli smo se u “Caffè Specchi” na obali, pili kavu s mlijekom i jeli codognate.

Otvorila mi je dušu... Pričala je o tom Janku Poliću i oči su joj blistale, kao da govori o živom čovjeku… Recitirala mi je neke njegove stihove, na hrvatskom i odmah ih prevodila… Zvučalo je neobično, buntovno, prkosno… Spomenula je i da je slušala Garavagliu i tebe u kazalištu 1907. i da si je toliko oduševio da je odmah prevela tvoj roman “Nevini” i objavila ga, zajedno s mužem, u Zagrebu. Cijeni tvoju poeziju, no smatra da si ti odjek XIX., a Janko Polić istinski glas XX. stoljeća…

Posljednju rečenicu Keller je izrekao oprezno, pretpostavljajući da će se D’Annunzio naljutiti, no on je samo omalovažavajuće odmahnuo rukom. Potom je utonuo u svoja razmišljanja. Došli su bez riječi do Palazzo Modello, u kojoj je bila popularna Velika kavana. Prošli su uz terasu i ušli u gostinicu K zlatnom jelenu, koja se smjestila u prizemlju susjedne, jednostavne, četverokatne zgrade.

Trebalo je neko vrijeme da im se oči naviknu na polumrak. Sve je mirisalo po kapuli, ribi i palenti. Mutni prozori bili su dodatno zasjenjeni crveno-bijelim zavjesicama. Teški drveni stolovi bili su prekriveni stolnjacima

IGOR ŽIC

28

istog uzorka. Nevješta uljena slika jelena na proplanku, potamnila od dima, dominirala je nasuprotnim zidom. Na jednom kredencu stajao je i znatno manji, metalni jelen. Poslije dogovora s gazdaricom oko hrane i vina, D’Annunzio je nastavio razgovor.

Mussolini mi je jednom spomenuo nekakvog hrvatskog pjesnika kojeg je sreo u Rimu, a koji je izgledao poput tuberkuloznog Krista. Rekao je da se zove Janko Polić Kamov. S njim je na anarhističke skupove u Via Mattatoio dolazio i nekakav Mijo Radošević. Ta imena su mi bila tako barbarska, da sam ih pokušao zaboraviti, no podsvijest mi se ruga. I sada, tu, u trenutku ovog neusporedivog trijumfa, izranjaju poput sablasti! Zašto?! Ja sam jedini prorok XX. stoljeća, a ne neki jadni, mrtvi hrvatski pjesnik! Ja ću zapaliti baklju koja će osvjetliti mrak nad Europom. Odvest ću talijanski brod do svih luka Dalmacije, a ako treba i do Afrike! No, da bi to uspjelo, ti ćeš morati brzo naći neki novac kojim ćemo ovu revolucije učiniti dostojnom mog genija. Pogledaj samo Lenjina! On uzima od svih kako bi boljševike održao na životu! Ne smijemo se obazirati na ono što drugi misle! Mi postavljamo pravila! Zaboga, ovo je vrijeme aviona, drednaughta, torpeda, dirižabla, radija, filma… Oblikovat ćemo novi svijet, samo mi makni s leđa Marinettija, nabavi novac i dovedi mi tu Hrvaticu! Ti si moj akcioni tajnik i riješi te gluposti!

Iako je Keller želio još nešto dodati, D’Annunzio mu je dao znak da šuti. Gazdarica je donijela scampe, a miris crvenog luka i bijelog vina odveo je Pjesnikove nestabilne misli novim putevima.

Keller se zagledao ispred sebe, u keramičku zdjelu ukrašenu stiliziranim ribama, u kojoj je bila salata s rajčicama, fetom i maslinama. Maslinovo ulje imalo je intenzivan, težački miris. Znao je kako bi mogao nabaviti zaista veliki novac, nužan za preživljavanje u ovom Gradu, no nije bio siguran da želi odvesti Kitty D’Annunziju. Ona ga je očarala svojom melankoličnošću, tamnim očima i predanošću. Imala je nešto antičko u sebi. Penelopa koja ostaje vjerna mrtvom Odiseju - iako drži bogatog prosca za ruku!… A tuga je bila ona pukotina kroz koju bi se mogao provući do njenog srca…

Otok izgubljenih duša

Roland Artuković bio je nasukan na šljunčanoj plaži nepoznatog otoka. Iz sjene palmi vrebao je netko o kome nije znao ništa. To ga je ispunilo tjeskobom i prilikom trećeg gledanja snimki skrivenih kamera. Osim toga, tražio ga je u stanu za koji nitko nije znao. Kako bi malo raspršio mračne misli zalijevao je cvijeće na balkonu. Osluškivao je grad. Prolazak duge kompozicije teretnih vagona progutao je sve zvukove svojim ravnomjernim kloparanjem. Potom su učestalo škripale gume automobila koji su se uspinjali po spiralnoj

KNJIŽEVNA RIJEKA

29

rampi parkirališta trgovačkog centra. Nekad su ga ti zvukovi izluđivali, no trenutačno su mu misli bile drugdje.

Nikako nije uspijevao razaznati neprijatelja u mraku. Samo mu je bilo jasno da nije riječ o provalniku. Petljao mu je po laptopu i to ga je izluđivalo, jer kamera u sobi nije snimila dokumente koje je otvarao, a to nije bilo registrirano ni u računalu… Što ga je zanimalo i koliko je saznao? Da li će se vratiti? Za koga radi? Da li ga samo treba zastrašiti ili…? Nakon što mu je voda iz prepune posude za cvijeće počela curiti po nozi, podigao je zaljevač. Znojio se kako od topline zraka, tako i od grozničave brzine kojom mu je zmija mračnih misli grizla vlastiti rep. Bio je sve nervozniji. Osjetio je neugodan miris vlastitog znoja. Grlo mu se sušilo.

Grad se spremao za ljetnu noć. U zgradi preko puta, na petom katu, obitelj je večerala i živo raspravljala o nečem. Dva kata niže netko je preglasno slušao narodnu glazbu. Na zidiću u dvorištu sjedilo je četvero djece i pričalo o nezgodi na kupanju. Onda su mu neobični zvuci iz susjednog stana privukli pažnju. Zbunjivalo ga je što je razabirao više glasova – a niti jedan poznat! – no svi su bili nekako prigušeni. Povjerljivi. A opet službeni. Kao kad patolozi komentiraju tijela pred sobom, nastojeći im sačuvati bar malo dostojanstva u njihovoj konačnoj nagosti.

U trenutku kad je približavao uho pregradnom zidu, ne bi li jasnije čuo razgovor, začulo se zvono na vratima. Stresao se od tog jeftinog, metalnog zvuka. Duboko je udahnuo, prije no što je otvorio ulazna vrata. Ugledao je dva uljudno nasmiješena policajca. Pustio ih je u stan, jer su oni to očekivali, cijelo vrijeme ispričavajući im se zbog nereda. Odmjeravali su dnevni boravak zatrpan bocama, čašama, novinama, knjigama, prljavim čarapama. Potom su odmjeravali njegovo vidno napeto lice i mrlje znoja na košulji, koja mu se ljepila za tijelo. Posve neočekivano, zamolili su ga da pođe s njima …jer je kod njih nešto urednije.

Imao je osjećaj da u afričkoj džungli propada kroz improvizirani viseći most nad dubokim kanjonom. Slijedio ih je poput Tarzanovog čimpanze. Najgluplja stvar koja se zločincu može dogoditi je da bude uhvaćen zbog nečeg što nije napravio. Ili, još gore, da bude uhićen zbog ubojstva nekog koga je tek površno poznavao. I tako je od Chite postao Josef K., a lijane visećeg mosta bile su pred pucanjem…

Posjeli su ga u službeni Volkswagen, a sami su se sjeli na obližnji zid i zapalili cigarete. Nije bio siguran da li su to napravili da ga učine dodatno nervoznim ili zbog vlastite ugode. Uspjelo im je u njemu pokrenuti najmračnija sjećanja, čovjeka koji je zagazio u živo blato i kojem je svaki trenutak dragocjen. Iako to nije želio, prisjetio se očevih priča o Golom otoku. Tamo je bio prebačen u ožujku 1951. godine iz kaznionice u Staroj Gradiški. Bio je osuđen na sedam godina zatvora zbog odanosti Staljinu i

IGOR ŽIC

30

ideji boljševizma. Silazak s broda na otočku obalu bio je obilježen prolaskom između

tisuću starih zatvorenika koji su ih nemilosrdno udarali, dok su naoružani stražari sve nadzirali. Koncentracijski logor komunista za komuniste počivao je na razaranju ljudskosti, a ono je započinjalo na samoj obali. Udarci bez milosti u borbi za još jedna dan na pustom, kamenom otoku, toj izgubljenoj jadranskoj krhotini Sibira. Gulagu za siromašne. Otoku mrtvih s kojeg se vide susjedni otoci i nedaleko kopno. Sve je bilo blizu, no zastrto krvlju, prijelomima, otvorenim ranama, modricama. Hieronimus Bosch ogoljen na prostudašan balkanski način. Čudo logoraške naive.

Otac je padao, a onda su ga udarali nogama. Pridizao se uz pomoć nekog koga nije vidio, no potom ga je novi udarac šake u glavu tjerao da se pokuša uhvatiti za svog trenutnog krvnika. Nije vjerovao da će uspjeti doći do kraja tog podivljalog ljudskog tunela, no to mu je ipak uspjelo. Potom je, teško pretučen, više sati stajao ispred zida s golemim, nevješto ispisanim komunističkim parolama. Užasna bol, neizdrživa žeđ i beskrajno poniženje bili su utopljeni u prohladni ranoproljetni sumrak koji se spuštao na otok. Uz njega bio je Dragoslav Mihailović, kasnije slavni srpski pisac.

Već poslije nekoliko dana očeva ljudskost bila je razorena jer je i on sam postao dio ljudskog tunela. Postao je mučitelj koji je trebao udarati po ljudima iz nove grupe pristigle iz Stare Gradiške. Po ljudima koje je poznavao.

Mi koji smo prvi došli, onako isprebijani, otečenih glava i prebijenih ruku i nogu, tučemo, postrojeni u dva reda, svoje supatnike, pucaju njima glave, nose ih iz stroja - one koji ne mogu dalje! - a nas, koji ne možemo tući dobro ili to nećemo, ubacuje se u stroj i potom se nas tuče. Svi smo istovremeno bili žrtve i zločinci, u nekakvom Plesu mrtvaca… Smrt nas je sve držala za ruku…

Učili su nas kako je Partija kao majka koja tuče svoje dijete kako bi ga popravila i izvela na pravi put. Pod uslovima teškog, ropskog rada i redovitim batinama, ljudi su počeli lažno optuživati bilo koga, kako bi isljedniku predali izjavu da bi sebi olakšali život. Zbog ovog su se širila hapšenja na slobodi, no pojavio se problem, jer su hapšeni posve nevini ljudi. Tada su sobni starješine dobile direktive da upozore one koji pišu lažne izjave – da će se još gore provesti…

Osjećao je davnašnji miris očevog straha i onaj sram zbog nemogućnosti da se ostane uspravan u tom koncetracijskom logoru bez ikakvih pravila i ikakvog razuma. Otac mu je nekoliko puta otvorio taj kutak svoje duše, no nerado se vraćao na tu temu. Uspostavili su prešutan sporazum o lažnom zaboravu. Ipak, sjedeći na stražnjem sjedištu policijskog auta, u iščekivanju nekakvog ispitivanja za koje uopće nije mogao pretpostaviti kamo bi ga moglo odvesti, očev užas zbog vlastite lomljivosti otežao mu je i ruke, i

KNJIŽEVNA RIJEKA

31

noge, i dah, i misli. Poželio je vrištati: Nevin sam!, no kako je znao da to baš i nije istina, osjećao je kako mu jezik drveni i kako mu nedostaje dovoljno ohlađenog zraka. Činilo mu se da otac, onako slomljen i naglo ostario, sjedi pokraj njega i poput Vergilija postaje mu vodič na vrlo neizvjesnom putu.

Kad je druga grupa došla na obalu, mi smo ih tukli do iznemoglosti. Bio je u toj grupi jedan invalid i palo je naređenje sa začelja da ga se ne tuče – nego da svatko samo pljune na njega. On je išao kroz stroj vukući nogu i svatko je pljunuo na njega. Zamisli taj prizor, čovjeka popljuvanog od tisuću ljudi! Suboraca! Komunista! Svi smo vjerovali u Staljina, kao i sam Tito, no bili smo prevareni…

Vrijeme je prolazilo sporo, ispunjeno samo vlastitom prazninom. Uz automobil prošla je crvenokosa djevojka u vrlo kratkoj haljini s cvijetnim uzorkom, a uz nju je nevoljko hodao, povremeno je pogledavajući, zlatni retriver. Slina mu se cijedila iz rastvorenih usta, no u tome nije bilo ničeg ponižavajućeg. Potom je prošla starija žena oslonjena na štap, koja je vukla nogu zbog moždanog udara. Kako je bila zgurena pogledi su im se sreli. Njene oči bile su zastrte mrenom, a njegove pune potisnutog užasa. Otok izgubljenih duša jednom je pjevala Debby Harry, no to je bila samo pop pjesma. U stvarnosti to je bilo nepodnošljivo.

U trenutku kad su policajci popušili svoje cigarete, iz kuće je izašao njihov zapovjednik i rekao im nešto što im se nije dopalo. Obojica su se usprotivila, no potom je njegov glas postao nešto odlučniji. Odvojen staklom Roland se osjećao poput Munchova čovjeka na mostu. Vrištao je bezglasno. Nisam smio sve pohranjivati u računalu! Šifre se lako razbiju!

Jedan policajac nevoljko mu je otvorio vrata. Možete izaći… Iskrsli su neki novi elementi u ovom slučaju i ako bude

potrebno potražit ćemo vas idućih dana. Sada nemamo vremena za vas… Potom su zamijenili mjesta – on se oslonio o zid, a sva tri policajca

sjela su u automobil. Posljednje što je vidio, dok je bijeli Volkswagen vrlo sporo kretao, bila je neobična grimasa zapovjednika, u kojoj je bilo i nekog neuvjerljivog žaljenja zbog prouzročene neugodnosti, ali i određene prigušene prijetnje zbog mogućeg budućeg susreta. Svi ljudi nešto skrivaju. Svi imaju svoje mračne strane. Dok je Lou Reed pozivao na šetnju divljom stranom, svi ostali to su nastojali potisnusti negdje duboko u sebi.

Kako je vozač otvorio svoj prozor Roland je uspio razabrati i ulomak razgovora.

…Tako banalno! Opet je muž ubojica… Noć je bila slabašno osvjetljena jer je dio uličnih svjetiljki bio

porazbijan. Iz kontejnera za smeće širio se težak miris ostataka hrane. Roland je osjećao da je sve postalo komplicirano i da će morati biti neusporedivo oprezniji no do sada u svojoj potrazi. Možda će morati prekinuti sa stavljanjem

IGOR ŽIC

32

filmova na internet? S druge strane, koje je zadovoljstvo u velikoj igri za koju nitko ne zna? Svi mi trebamo malo kazališne rasvjete, dugačak aplauz i poneki buket cvijeća nakon dojmljive predstave. Savršenstvo bez publike tek je isprazna oholost.

O avionima i brodovima

U prijepodnevnim satima, 6. listopada 1919., jedan zrakoplov iz malobrojne D’Annunzijeve eskadrile uzletio je s improvozirnog aerodroma u okolici Grada. Aldo Bini i Giovanni Zeppegno odrađivali su rutinski izviđački zadatak, no motor im se ugasio nad Kvarnerom. Koliko god bio lagan avion od drva i platna, ipak se spiralno sunovratio ka zemlji. Ikari novog doba, rastopljenih krila, udarili su grubo o tlo. Zeppegno je izletio iz svog sjedišta, napravio neprirodnu figuru i nabio se, poput krpene lutke, na nakrivljeni metalni stup. Umro je proboden kroz grudni koš, na način kako je to nekad volio izvesti gospodar Transilvanije, okrutni Vlad Tepes, poznatiji kao Drakul, sa svojim turskim zarobljenicima. Binija su uspjeli izvući živog iz letjelice, no ubrzo je umro u bolnici.

D’Annunzio je procijenio da je taj tragični događaj prilika za pokretanje cijelog Grada. Osjetio se ponovno živ, ponesen kazališnom tragedijom koja je imala u sebi nečeg futurističkog. Pad novovjekih Ikara D’Annunzio je shvatio kao prst sudbine – iz Guvernerove palače usmjeravat će cijelo XX. stoljeće!

Kako su dva pilota bili prve žrtve zauzeća ove predstraže talijanskog probuđenog imperija ( La vedetta d’Italia! ), Komandant je naredio da im se već idući dan organizira veličanstven sprovod. Sve cvijeće koje se moglo kupiti u cvijećarnicama, nabrati u vrtovima i parkovima, iskoristilo se za raskošnu dekoraciju balkona i prozora. Svi su, u tom pretjerivanju, poželjeli doseći renesansni duh velikih obitelji Medici, Sforza i Borgia.

Beskrajnu povorku sredinom Corsa predvodila su dva pješačka voda. Potom je skrušeno išla gradska siročad, te dvije crne kočije s tijelima pilota u bijelim sanducima. S lijeve i desne strane nastupali su veterani, među kojima se isticao Guido Keller. Iza nekolicine svećenika, dostojanstveno usamljen, koračao je D’Annunzio, a tek za korak zaostajali su Rizzo, Ceccherini, zapovjednik zrakoplovstva Casagrande, predstavnik Kraljevske garde Vadala, te brojni drugi časnici. Vijenci su bili poslagani na dva kamiona koji su pratili povorku.

Dalje su koračali, uz žalobne tonove limene glazbe, vojnici i željezničari, vatrogasci i radnici brodogradilišta, političari i učitelji, te obični građani koji su se već privikli na predstave svog neumornog vođe.

S obje strane dugog gradskog šetališta natiskivalo se tisuće znatiželjnika, dijelom zaklonjenih ispod razvučenih tendi.

KNJIŽEVNA RIJEKA

33

Povorka je stala na Piazza Dante, onom trgu koji se širio na spoju strme ulice koja je spajala Guvernerovu palaču s lukom i Corsa. D’Annunzio je čekao nekoliko minuta dok napeta tišina nije postala gotovo neizdrživa, a potom je započeo govor.

Slava letačkom paru, koji je prinio prvu plamenu žrtvu za slobodu Napaćenog Grada! Poručnik Aldo Binni i Giovanni Zeppegno bili su pravi predstavnici nove Italije koja se rađa na obalama Kvarnera! Naređujem da se velika zastava razvije nad oba mrtvačka sanduka, jer je to ona zastava pod kojom su položili prisegu!

Piloti moji, prekrijte kovčege! Obavite ritual u znaku križa, jer taj znak ostavlja sjenka dvokrilnog zrakoplova!

Građani, gospodo vijećnici, predajemo naše mrtve ovoj svetoj, slobodnoj grudi! I budite uvjereni da svi mi ovdje, kao i ova dvojica vatrom žrtvovana nositelja vjere, želimo umrijeti u istoj vjeri!

Dok je uživao u snazi svog glasa i skladnosti svojih misli, ugledao je u gomili Kitty, pred kojom stajao dječak. Pretpostavio je da joj je to sin. Pomislio je da je njegov otac onaj Janko Polić, onaj Giovanni Paolo koji je objavljivao u firentinskoj Lacerbi uoči prvog svjetskog rata. Barbar je ostavio potomka koji će nas već sutra gnjaviti pozivanjem na svoja nacionalna prava!

Potom je, na drugoj strani polukruga, ugledao hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora. Prepoznao ga je prema fotografiji iz novina. Sada je Hrvat, iako mu je majka potjecala iz obitelji velikog Niccole Tommasea, talijanskog jezikoslovca iz Šibenika!? Navodno dobro prevodi moje pjesme, no zašto uopće tim prostodušnim seljacima prevoditi Božanskog Pjesnika?! I zašto, zaboga, ovdje, u ovom najtalijanskijem Gradu, ima toliko Hrvata?!

Osjetivši plimu mrzovolje, naprasno je dovršio govor, stavio odlikovanja na vrh koplja bijele zastave s okrunjenim orlom i dao znak da tužna povorka može krenuti uzbrdo, prema Guvernerovoj palači i potom dalje do groblja. Oglasila su se sva tri zvona sa Gradskog tornja i tisuće ljudi započeli su svoj tužni uspon, dok su bezbrojne talijanske zastave lepršale na vjetru.

D’Annunzio je i dalje koračao odvojen nevidljivim zidom od najbližih sljedbenika, kad mu je prišao Keller.

Dobio sam obavijest da sutra dolazi Mussolini! Tvrdi da ima važnih vijesti koje ti želi osobno prenijeti. Obećao je punu podršku, ali traži i našu pomoć u zauzimanju Rima! Vjeruje da je sada pravo vrijeme za preuzimanje vlasti u Italiji, po uzoru na tvoj veličanstveni poduhvat!

Pjesnik mu je dao znak da zašuti. Dragi moj, Guido! Bilo bi bolje da se malo više posvetiš svom Ministarstvu

za oružane prepade i da tvoji “uskoci” napokon zaplijene neki brod. Nemamo dovoljno novca za bilo kakve ozbiljnije poduhvate, a ja ne volim biti vezanih

IGOR ŽIC

34

ruku!Sam sprovod trajao je više od dva sata, ispunjen patetičnim govorima

koji su veličali Italiju, D’Annunzija i zrakoplovstvo, no Pjesnik je bio dekoncentriran. Nisu ga dirnule ni nadahnute riječi oca Reginalda Giulianija, kapelnika ardita. U sjeni čempresa pogled mu je lutao po impresivnim grobnicama na kojima je opažao bezbrojna hrvatska prezimena uklesana u vapnenac. Osjetio je nelagodu, kao da će se u nekom trenutku dići iz groba kosturi, koji će ga uzeti za ruku i odvući u podzemlje. Nije želio u Had, već moć, čistu moć! Fascinirao ga je Lenjin i beskrupuloznost s kojom je vodio boljševike protiv bijelogardista. No, Italija nije bila Rusija!

Tu noć nije mogao satima zaspati u svojoj natrpanoj sobi. Više puta dizao se iz masivnog kreveta od orahovine, prilazio prozoru i promatrao - osvjetljene hladnom i nasrtljivom mjesečinom - obližnji paviljon, fontanu u kojoj je voda mirovala, bujna stabla lovora, te, preko kamenog zida, susjedni park u kojem se nazirao krov vile nadvojvode Josepha von Habsburga. Pomislio je da je ironično da je samo pedesetak metara od njegovog sadašnjeg kreveta nekada spavao bratić austro-ugarskog cara Franje Josipa. Potom je, nekako mirniji, u trenucima kad se nebo počelo slabašno plaviti na istoku, navukao za sobom teške crvene zastore i u potpunom mraku napokon utonuo u san. Kitty…?

Izjutra, 8. listopada 1919. godine, u gradsku luku sletio je lagani hidroavion. U Gradu koji je, opijen vlastitom važnošću, često teturao kroz povijest, to je bio novi važan događaj. Iz zrakoplova, koji se ljuljao pod naletima juga, na obalu se iskrcao Benitto Mussolini. Taj učitelj i novinar, vođa tek rođenog fašizma, još uvijek je čekao svoju pravu priliku za preuzimanje vlasti u Italiji. Građani su, znatiželjni i prostodušni, ubrzo ispunili obalu, naguravajući se oko niskog, čvrsto građenog čovjeka u tamnom odijelu. No, Mussolini nije gubio vrijeme, već se odlučno zaputio ka Guvernerovoj palači.

Dvojica vođa revolucije susreli su se u bijelom salonu, prepunom svjetla. Dvije ćelave glave zablistale su spojene srdačnim zagrljajem ispod murano lustera. Potom su dugo razgovarali prije no što je Mussolini napokon otkrio razlog dolaska.

Obavijestio me je Lav Trocki, Lenjinova desna ruka, da će na brodu “Perzija”, koji plovi prema Siciliji, biti puno oružja za bijelogardiste. Bio bi zahvalan kad bi Kellerovi “uskoci” presreli taj brod u Mesinskom tjesnacu i dovukli ga u Grad. Smatra kako bi to bio veliki udarac “bijelima”, a da bi plijen mogao pomoći tvojoj revoluciji. Misli da se revolucije moraju pomagati…

D’Annunzio je pokušao dokučiti kamo vodi razgovor. Nadao se da će mu Mussolini doći s planom o zauzeću Rima, a ne s nečim ovakvim. Bio je siguran da će Kellerovi i Rizzovi ljudi to lako riješiti, no nije vidio zašto bi

KNJIŽEVNA RIJEKA

35

sam sišao s Parnasa zbog nečeg tako banalnog. Pomislio je kako ga Mussolini podcijenjuje. Poslije gotovo dva sata razišli su se vrlo suzdržano, poput zasićenih ljubavnika. Na samom izlasku iz zgrade Mussolini je, ne bez zavisti, dodao: Nikad ne bih u ovom Gradu očekivao ovako skladnu palaču!

Idući dan Mussolini je, govoreći na Prvom kongresu fašista u Milanu, dao otvorenu podršku D’Annunziju. Već 10. listopada uskoci su, zahvaljujući brzim torpednim čamcima, zauzeli Perziju, koja je, pod pratnjom tri MAS-a, uplovila 14. listopada u gradsku luku.

D’Annunzio je sjedio za radnim stolom, smještenim uz jedan od prozora bijelog salona. Dovršavao je, krupnim slovima i karakterističnim, oštrim rukopisom punim podvlačenja, uvodni tekst za novine La vedetta d’Italia. Naredio je pokretanje novog glasila jer ga je stara La bilancia odviše podsjećala na Austro-Ugarsku. Nije odgovarala novom duhu vremena. Dok se poigravao riječima, kao što se dijete igra s olovnim vojnicima, Keller je naglo otvorio vrata. Izgledao je ushićeno.

Dragi moj Gabriele, ovo je čudo! Na “Perziji” ima dvadeset tona oružja, ali i dvadeset tona različitih zlatnih predmeta!

D’Annunzio je osjetio kako ga ispunjava toplina. Upravo to mu je nedostajalo u širenju revolucije: oružje i zlato! Iz pepela sumnji i turobnih misli digao se feniks koji će se raskriliti nad Zadrom i cijelom Dalmacijom. Lađa će zaploviti istočnom obalom Jadrana! Lijevom obalom nekadašnjeg Golfo di Venezia!

IGOR ŽIC

36

ŽELJKO MAUROVIĆ

Lignja veelika...!

Bilo je to ljeto kao i ovo što će proći: vruće, sparno, dosadno, prepuno ničega. Ljudi su sjedili po kafićima, ispijali pivo i pijuckali tanki kapučino kao i mi što se nalazimo, svake subote, u Luci, na gatu

Karoline. Razglabalo se o vremenu, Schroedingerovu mačku i cicama izloženim za susjednim stolom: kao da su kvasale? Prija li im ljeto ili je riječ o plastičnim surogatima? Zrak se užario, bijela je maglica treperila poput struna na kozmičkoj gitari dok je M. zahtijevao od konobara da mu u čašu s vodom sruči omanji ledenjak. Ipak, ni vrućina, niti strune pa ni plavičasti led u čaši, nisu mogli spriječiti neizbježno: ure su curile kroz sunčevu klepsidru, kapučino i pivo niz grlo, znoj niz mliječne žlijezde za susjednim stolom. Ništa se, baš ništa nije dešavalo. A i zašto bi?

Uz sam gat, na mjestu gdje iz kanalizacijskog otvora naši ekskrementi utječu u more, odred cipala vježba za nastup na karnevalu. Nevjerojatno usklađeno, jato izvodi skupne figure što bi postidjele i gradske mažoretkinje. Djed i unuk promatraju ih s kamenog, derutnog mola i dive se skladnim formama jednosmjernog plivanja. Unuk je izveo djeda u šetnju i ne da mu da se, ma i za tren, zaustavi s kolegama suputnicima u nigdinu - Idemo djede, ma iiideeeemooo, mami ću te reći,’ajde idemoo.- I oni idu. Tek što malo odmaknu, približe se nekome od šetača koji je, možda, nečiji djed. Prorijeđena, nepočešljana sijeda kosa, staromodne hlače i cipele, pod rukom novine drpljene u nekom kafiću, pruža ruku prošaranu staklenim venama. Djed se, pokvarenjak stari, zaustavlja i pokušava pozdraviti, popričati s znancem. Ali se unuk, slatko dijete koje zna što hoće, ne predaje. Vuče starca za ruku, skoro ga je oborio, zanovijeta i cmizdri. Nisu se tako dogovorili. Ipak, u jednom mu trenu pušta ruku, nešto mu je ili netko zaokupio pažnju. Dva se umirovljenika uspiju pitati za zdravlje i za nedavno preminule znance, baš su zaustili koju i o lokalnom nogometnom klubu kadli se začuju uzbuđeni kliktaji djedova malog galeba. Spotaknuvši se o kamenu neravninu, malac je ljosnuo iz sve snage a djed je, klecavo, potrčao da podigne svog malog anđela koji je padajući, pogodio lokvu zaostalu od pranja brodske palube usidrenog ribarskog broda. No, dječak iznenađujuće nije plakao, urlao ni zazivao mamu, tetu, baku, ikoga od onih koji, u najvažnijoj fazi njihova života, načine djecu malim monstrumima što onda uspješno odrastaju u velike.- Lignja! - grgutao

37

je, slinio i pokazivao u pravcu onog mjesta na obali gdje su netom prije promatrali svadbeni ples cipala.- Lignjaaa, veeelikaa!!

I bila je. Gomila šetača koja se začas skupila oko kanalizacijskog otvora, bila je složna samo u jednomu: Velika, golema lignja pomaljala se, puzala je preko ruba kamenite obale. Kraci. Za početak su se pokazali kraci debeli poput užadi za privezivanje brodova. Izgledali su kao užad ali su bili sluzavoglatki, posuti smeđim i crvenkastim pjegama. Grdna se spodoba, za neko vrijeme, prebacila jednim svojim dijelom na obalu te se ukazala i glava s mnoštvom većih i manjih krakova usred kojih se, prijeteći, kočio moćan kljun nalik na kljun papagaja samo puno veći. Nisu samo okupljeni šetači buljili u čudovište. I njih je motrilo veliko crno, izbuljeno oko. Začudo, nitko od nazočnih nije zamijetio u njemu ni trunku zloće. Dapače, pogled kojim ih je stvorenje gledao bio je pitom umilan, vlažnosjajan poput golemog oka srne, kako je to kasnije objašnjavao jedan od očevidaca radoznalim reporterima. Sad, nakon svega što se kasnije dogodilo, bez materijalnih dokaza koji su, nažalost, namjerno uništeni, teško se prikloniti nekoj od teorija koje su nastale a tiču se porijekla i nacionalnosti Lignje Velike. Jesu li u pravu pristalice teze da je lignja k nama doplovila iz stranih i dalekih nam krajeva, držeći se za kobilicu nekog od prekooceanskih brodova koji tiču našu luku ili je, kako to tvrde pristalice teze o autohtonosti, monstrum naše gore list tj. našeg mora plod? Zagovaratelji prve teorije navodili su i navode brojne, dokumentirane slučajeve koji su opisani u svjetskoj literaturi, o golemim lignjama koje su pronađene na obalama Afrike i Oceanije, čiji su leševi bili dovučeni u luke i secirani na specijalno konstruiranim metalnim stolovima iako, ni znanstvenici nisu ušli u trag njihovu porijeklu pa ni staništu. Ipak, da bi takove lignje zalutale u naše, relativno plitko iako, dakako, lijepo more, to baš i nije neka uvjerljiva hipoteza. Ali da je smjela, jest. Hipoteza a ne lignja, dakako. Često su smjele ali malo vjerojatne hipoteze… ali o tomu nekom drugom prilikom. S druge strane, pristalice teze da je sve naše doista naše, tzv. Škola našijenaca, tvrdili su da ne može biti, da uopće nema sumnje u to kako je lignja o kojoj je ovdje riječ naša domaća, jadranska lignja što je napokon izronila iz vjekovne magle, tj. dubine, te su joj i nadijeli stručno latinsko ime Callamaris Adriatica. Usput su se ljutito osvrtali na pristalice suprotne teze, zamjerajući im nedostatak zdravog razuma i deficit patriotizma, ne nužno tim redom.

Kad je potpuno ispuzala na kopno, prevalivši i zadnji dio svog golemog, lignjastog tijela preko ruba gata, imalo se što i vidjeti. Stručnjaci su procijenili da joj je tijelo bez krakova dugačko između četiri i pet metara. Krakovi su se, koliko je to bilo moguće procijeniti protezali do u duljinu do deset i više metara. Duguljasto, sluzavo tijelo oblika torpeda, moglo je težiti od 200 do 250 kila, pretjeruju oni koji drže da je bila, preko svega,

ŽELJKO MAUROVIĆ

38

dugačka više od pedeset metara i težila više od petsto kila. U svakom slučaju, to je bio komad od lignje, nikad prije viđen u ovim krajevima. Iako, Matteo ribar tvrdio je da mu je jedna takova pobjegla s parangala tu u zaljevu ispred luke baš pred koji mjesec. Matteo je, svi su to znali, lažac i pijanac. Treba, svakako, pohvaliti građanstvo jer, unatoč golemoj gužvi i kaosu koji je nastao tom prigodom, nije se našao nitko tko bi nedolično reagirao na pojavu tako neobičnog „gosta“. Nisu se čuli urlici i zvižduci, nije bilo gađanja praznim bocama piva ili odlomljenim granama s gradskog raslinja, nije čak bilo ni povika: „Dolje vlada, dolje lopovi, dajte nam plaće…“ - što bi se moglo pripisati hladnokrvnosti, a možda i indiferentnosti na sve naviklog mnoštva.

Stvorenje se micalo! Ne samo da se micalo ili micao - ( Puk ga je odmah prozvao“ Adrijano“ jer puk bolje od vođa i znalaca naslućuje iskonsku povezanost neobičnih bića, zmajeva, vampira, krvoloka s nama samima. ) - već je ustrajno, tjeran nekom, samo njemu znanom voljom i upornošću, prešao već dvije gradske prometnice i, služeći se krakovima i sisaljkama zaputio prema Korzu. Kako se je uspijevao kretati? Zadivljujućom tehnikom: nakon što bi jedan od krakova fijuknuo zrakom, pri čemu bi to gomila, koja ga je u stopu slijedila, popratila uzdahom sličnim jauku, obuhvatio bi, recimo, gradski kandelabr što se našao tu, drugi bi krak obuhvatio obližnje stablo. Slijedilo je privlačenje trupa, pa ponovno fijukanje krakova, pa privlačenje trupa… Sve u svemu, ne baš najbrži ali svakako jedan od načina kretanja protiv kojeg ni Evolucija ne bi mogla imati ništa da ju se pitalo.

U međuvremenu su se promijenili početni zadati uvjeti: gradska komunalna služba i policija, reagirajući na dojavu i organizacije za zaštitu životinjskih prava, odzivajući se zovu savjesti, nakon vrlo kratkog vremena pojavile su se na licu mjesta i zadivljujuće efikasno organizirali su prohodnost, zaštitu, red i prvu pomoć onima koji su, uslijed uzbuđenja i vrućine, padali u nesvijest. Vatrogasci su, temeljem sugestija Ihtiologa, neprestano zalijevali Adrijana morskom vodom, a ribari su, lomeći se između proturječnih impulsa, priskrbili nekoliko kašeta inčuna ako bi „on“ ogladnio. Ne treba ni reći da su se odmah stvorili i ambulantni trgovci koji su nudili toplo pivo, idiot-kamere i traljavo skenirane razglednice s Adrijanom ( ustvari običnom lignjom s ribarnice, snimljenom pa uvećanom u fotoshop maniri.).

Nakon višesatnog, mukotrpnog puzanja, ostavljajući sluzav trag po pločama crvenkastog granita kojim je popločano Korzo, praćen gomilom i jedva podnošljivim zadahom friškine, Adrijano se našao na raskršću: s desne strane McDonaldsovo zdanje boje friške kakice, sprijeda Gradska čitaonica i zdanje gradskog poglavarstva bivša zgrada Banco Popolare, a nalijevo… Ostavimo sad lijevo, dosta je bilo moja vilo, pa pohitajmo za Adrijanom koji je krenuo prema zgradi Gradskog poglavarstva, zgradi u kojoj stoluje Prvi Građanin našeg, svejednako ubavog, grada. Kada stoluje. Jer u ovoj prigodi

KNJIŽEVNA RIJEKA

39

nije stolovao, a ni sjedavao pred gradskim vijećnicima. Stvar je u tomu da je on već dulje vrijeme bio izočan ( iz očiju nam se maknuo ) zbog obilaska i studijskog putovanja u najmnogoljudniju zemlju svijeta, slijedeći inspirativni nauk premudrog Kung Fu Tzea. Nisu, kao i obično, bile istinite zlobne tvrdnje opozicije da se sklonio pred nastupajućom juridičkom olujom koja je prijetila da ga pomete zbog nekih… ali o tom jednom ( i opet ) drugom prilikom. Točnije je izvijestio lokalni „Glasnik“ prigodom njegovog odlaska u Kinu, da je riječ o traženju partnera, grada prijatelja s kojim ćemo… a problem je bio kako tamo naći grad tako mali da bi nam bio dostojnim partnerom, te je ulagan golem napor ne bi li se ipak pronašao. U međuvremenu, dok mi razglabamo o stvarima o kojima doista malo znamo i nismo kompetentni, Adrijano je stigao do ulaza u zgradu poglavarstva. Puzi kroz visoka vrata od kovanog željeza, po crvenim tepihom mimo zblenutih recepcionerki - gospođe Marije i šjore Mercedes - koje su ga propustile upitati komu se zaputio i je li najavljen. A vi, kao, na njihovu mjestu ne biste zaboravili.

Shvativši da lift ne dolazi u obzir, Adrijano se zaputio stubama i, nakon ne baš malih napora, dopro do prvog kata, ignorirajući gradonačelnikovu „desnu ruku“, sekretaricu Anamariju, koja je, hodajući unatrag, pronašla naslijepo kvaku svog ureda i čvrsto zaključala vrata iza sebe. Kao da je poznavao raspored prostorija, namjerio se ravno prema uredu gradonačelnika i, zadivljujuće sretno, uvijajući krakom, otvorio vrata. Nespretnim se, ali upornim manevrima, „popeo“ u gradonačelnikovu preveliku fotelju i - odjednom je tako, uspravivši se u svoj svojoj veličini, stajao/sjedio u punom sjaju svoje vlažnosti. Svita koja ga je plaho slijedila uz stubište, gradski consiglieri, službenici, pročelnici, čistačice što su brisale zaostale lokve slane vode, nagurali su se u ured da bi udivljeno-zaprepašteno gledali i bili gledani. Stvorenje ih je gledalo jednim okom, jednim velikim, crnim, sjajnim okom. Bilo je jasno da on, zbog svoje anatomije, nije, poput nas, u stanju gledati stereoskopski. To vlažno oko, koje su lokalne novine patetično i ljigavo nazvale „lijepim“, nedvojbeno je iskazivalo emocije, pozitivne emocije, složili su se svi u sobi. Ovisno o tomu koga čitate, tko vas informira, za naš grad je otpočelo razdoblje „Lignje“ ili razdoblje „Ljige“. Nedvojbeno je pak da su žitelji našega grada, poznati nadaleko po svojoj dobroti, gostoprimstvu i plemenitosti Adrijana, nakon početne zbunjenosti i nesnalaženja, prihvatili i shvatili kao i brojne prije njega: kao dar sudbine, kao nepogodu koju treba izdržati, kao stvorenje komu se treba ili ukloniti ili pokloniti, kao monstruma koji je došao niotkud, kao izmišljotinu poremećenih umova, kao davno izgubljenog, a sad pronađenog pretka, kao biće s manama i vrlinama poput svih nas, kao kombinaciju vica i stvarnosti kakove nam život priskrbljuje sad i tad.

Život je morao teći dalje ( zašto je morao, to je već drugo pitanje,

ŽELJKO MAUROVIĆ

40

ali se ovdje pozivamo na princip deus ex machina i malo tautologije: morao je jer je morao, a nije da nije morao! ). Iako se iz ureda u kojem se smjestio Adrijano, konstantno osjećao miris friškine, kojeg nije bilo moguće eliminirati ni uz pomoć najmodernijih klima-uređaja, iako su se na početku službenice nećkale ulaziti u ured same i zahtjevale da ih, dok nose dokumente na potpis, prate pripadnici zaštitarske službe ili barem ekonom Mate, ubrzo je sve sjelo na svoje mjesto. Navikle su se na to da im Veliko Crno Oko ( kako su ga, ne bez simpatija, počele među sobom nazivati ), namiguje pružajući jedan od pipaka s upravo zatraženim štambiljem koji bi pritiskao na za to određenom mjestu dokumenta. Katkad bi došlo do simpatičnog hihotanja kad bi ih pipak, sve bez neke namjere, usput, poškakljao ispod brade ili nešto niže. Ubrzo se uspostavilo da je crnilo što ga je Adrijano proizvodio u svrhu samoobrane, a sad mu, kao, nije više za to potrebno, izvrsnog kvaliteta. Njime su počeli puniti štampače i za sve je, za Epsone, Canone ili HP-ove odgovaralo, a pritom je bilo besplatno. Po prvi su puta u uredima i odjelima počeli bilježiti uštede u stavkama materijalnih troškova. Čak su dio crnila koje je pretjecalo poklonili odjelu za grafiku Akademije primjenjenih umjetnosti. Studenti i profesori su, zauzvrat, priredili građanima izvanredno uspjelu izložbu pod nazivom „Reci to crno“. Izložene su bile crne i bijele grafike i instalacije a, ne na koncu, i crno-bijele. Na užetu.

Ružne glasine koje su širile podzemne snage, da je u vijećnici izgrađen veliki bazen s grijanom vodom u kom se Adrijano opuštao nakon napornog radnog dana, da se u bazenu katkad organiziraju orgije, ponoćna kupanja u kojima ne fali poluodjevenih mladih dama sumnjiva morala i debelih gradskih uglednika s cigarama i čašama šampanjca u ruci i sve to na račun poreznih obveznika, nisu se, naravno, pokazale istinitim. Nakon što su „nepoznati počinitelji klevete“ tuženi i izdana za njima tjeralica zbog „uznemiravanja javnosti“ glasine su prestale kao da ih nije ni bilo. Samo bi, tu i tamo, na zidovima zgrada, osvanuli lascivni napisi ili nespretne erotske slike goleme lignje koja u zagrljaju drži golu ljudsku ženku. Lignja je bila „opskrbljena“ neskladno velikim, karikaturalnim, penisom. Gotovo je sve bilo kao i prije. Opozicija je zvocala i zanovijetala kako sve to košta i kao najviše košta ono što je prividno besplatno. Vladajući su odgovarali priopćenjima, ( pisali su ih Adrijanovi savjetnici sve po izboru cvijet inteligencije ), da opozicija samo zna kritizirati, a kad su bili na vlasti, čega se ne žele sjećati, sve su potrošili i zadužili nas sve do koljena sedmog, pa se danas, sve da netko i želi, nema što trošiti i sva je sreća da se Adrijano zadovoljava s tjednim ulovom oborite, kvalitetne ribe. Na primjedbe da je kvalitetna riba skupa odgovaralo se da je puno skuplje bilo održavati, često i prečesto, skupštine gradskih vijećnika koji nikad ništa nisu riješili dok to sad Adrijano i njegovi savjetnici rješavaju promptno. Ustavni sud je potvrdio odluku o privremenom regentstvu

KNJIŽEVNA RIJEKA

41

Adrijana, jer legitimno izabranog gradonačelnika nije bilo, pa nije bilo kao da se izgubio u prostranstvima Tibeta ili netragom utopio u Žutoj Rijeci. Lokalni nogometni klub je dočekao seriju pobjeda, marihuana je pojeftinila, a vinogradi su neuobičajeno bogato rodili što je, uz pomoć vještih PR-ovaca, pripisano sretnoj zvijezdi pod kojom je Adrijano rođen. Javili su se i pobornici autonomije i zahtijevali da se grad nazove po imenu najvećeg od svih ( u međuvremenu je dogurao do 400 kila! ). Zahtjev je upućen u proceduru. Gradska vlast je diskretno - ali efikasno - bdjela nad životima svojih građana. Činovnici i činovnice brzali su okolo noseći svežnjeve dokumenata tiskanih izvrsnim crnilom, dokumenata koji život nekomu priječe, a nekomu omogućuju. Građani su čekali dobitak na lotu, ludovali na karnevalskim priredbama, psovali nogometaše lokalnog nogometnog kluba bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, povremeno stupali u rizične i manje rizične međusobne odnose i pili pivo, vino i kapučino. Najpopularnije piće bio je koktel „Adriano“, mješavina crnog vina i konjaka u velikim čašama, ukrašenim šlagom i višnjama, koje su trebale predstavljati zna-se-čije oči. Na desetine, ma na stotine novorođenih dobilo je imena Adrijan, Adrijana, Andrijana, Andrija, Hadrijan, Jadranka pa čak i Ardian. Svima je regent bio kum iako, iz razumljivih razloga nije napuštao zgradu poglavarstva već je slao osobne izaslanike u rodilište. Sve u svemu, idila i pravo mislite da, ako je ovo što čitate ma i blizu ičemu istinitom, vrijeme će doći da se s tim završi. I došlo je.

Počelo je nesuvislim telefaksom pristiglim iz nekog mjesta Nanchow, provincija Sechuan, NR Kina. Telefaks je brzo nestao ali je krenula priča: bivši ( ma što bivši, aktualni ) gradonačelnik se javio, nije izgubljen iako su ga, prema novouvedenom zakonu, nakon tri godine, proglasili nestalim. Zatim se oglasio pokret otpora, prigodnim lecima ali i na Facebooku : „Ne treba nam lignja hoćemo gradonačelnika kog smo zaslužili!“ U lokalno prevrtljivim novinama objavljivali su patetične članke-apele pod naslovima „Gradonačelniče vrati se skuvat ćemo ti paštašutu!“ ili „Platio komunalije pa si prerezao…“ ( pardon to je iz crne kronike ). Ili „Dosta nam je crnila, ex oriente Lux!“ no opozicijski listić se, začudo, nije slagao i pod naslovom „Di si bija kad je crnilo“ preporučio je gradonačelniku da učini harakiri i uputio ga je da Kinezi imaju za to mnoga drevna sredstva te će mu sigurno znati pomoći. A građani? Da su se kladili, jesu. I na Adrijana i na odbjeglog pa nadolazećeg gradonačelnika. Oklade su prihvatile i Internet kladionice pa i čak i gigant hazarda Betathome.com. Kladili su se i djed i unuk s početka priče pri čemu je djedu dobro došao besplatni tečaj informatike, koji je za penzionere organizirala gradska uprava.

Na dan kad je na aerodrom, obrastao busenjem zelene otočke trave, sletio avion Germanwingsa, na liniji Nanking-Braunschweig, a na njegovu se

ŽELJKO MAUROVIĆ

42

izlazu pojavio nasmiješeni gradonačelnik držeći u ruci crvenu knjižicu citata Kung Fu Tzea, osim novinara dočekali su ga samo šofer Pero i njegova vjerna šefica kabineta koja je proteklih mjeseci bila degradirana na šeficu smjene portirnice, ali mu je ipak ostala vjerna. Kako su se i dogovorili elektroničkom poštom, sve je već bilo spremno i gradonačelnik je u limuzini koju je pouzdani Pero vozio zavojitim cestama otoka, pa preko mosta i, zaobilazno, prema gradu, provjeravao mobitelom izdajući kratke zapovijesti: Komunalci-lojalni! Vatrogasci spremni zajedno s navalnim vozilima! Dizalica u pripravi! Kuhari, oštre noževe!! Stranački militanti, drže sve pod kontrolom. Zadovoljno je odahnuo i zaklopio mobitel, kinesku verziju i-phonea. – I, onda Pero, kako je?- Dobro je, šefe - odgovorio je Pero, gledajući u retrovizoru kako se gradonačelnik srdačno ljubi sa svojom šeficom kabineta. Dok su se približavali gradu, gradonačelnik je sklopio oči i za tren zadrijemao, put iz Kine je bio dugačak i naporan.

Ogromna tava od aluminija već je izvađena iz hangara i otpremljena na Korzo gdje su u nju kuhari lijevali litre i litre ulja. Komunalci su još, užurbano uređivali prostor ispred bine na kom su sijedi, bivši rockeri i polugole cajke ukrštali svoje poetike. Vatrogasci su razbijali prozore ureda gradonačelnika viseći akrobatski s ljestvi vatrogasnih vozila i sjekiricama napadali krakove koji su se pojavljivali iznutra. Slijedili su ih kuhari, koji su oštrim noževima odsijecali sve nove i nove krakove koji su palucali prema njima. Kad bi koji od njih bio zarobljen, obavijen krakovima što su stezali i boljeli, čije su sisaljke ostavljale bolne pečate na tijelima i licima, svi bi složno i uz povike kretali u pomoć i oslobađali nesretnika. Krakove koji su uvijajući se padali pred ulaz zgrade, skupljali su kuhinjski pomoćnici. Sve je bilo vlažno od crne, guste krvi beštijine pa su se ljudi, psujući klizali i padali, dizali i trčali dalje, gurajući desetine kolica, metalnih i plastičnih, prepunih tranširanog lignjuna. Ispuštajući žalosne zvukove, nešto između sirene za uzbunu i kočnica desettonca, životinja je priznavala poraz, umirala. Veselje je zavladalo. Kuhari su užurbano ubacivali u veliku tavu u kojoj je sve cvrčalo i mirisalo na još jednu kolektivnu gozbu, na desetine kila pomidora pelata, bacali sol i papar poput sijača u brazde, miješali velikim veslom koje su dvojica morala držati. U drugoj velikoj padeli dogotovljala se palenta, zlatnožuta, mirisna palenta koja nas je othranila. Ako nije nas, onda je njih, mi baš i ne marimo za palentu. Kad je gradonačelnik, onaj „pravi“ ( uostalom, ima li krivih? ), stigao na feštu, okružen svojim pouzdanicima, dočekan je gromkim „Živio!“ Već se bio formirao dugački red lignjoždera, koji su lupkali o plastične kutije podjeljene im kako bi zadovoljili požudu, a oni koji su već žderali vikali su, mrmljali, punih gubica - Ffivio nam gammoljačelniče! - i – Braavo! - i – Fuuj!- i pjesnički - Ne livaj mi brodet za vrat j…t ću ti mat! - i - Daj simo te malvazije!- i - Ni to malvazija, to je žlahtina!- i Eevvivanoi! - i poneki stranac

KNJIŽEVNA RIJEKA

43

je začuđeno vikao – Wasistlos?! - a oni iz Kawatapija, prijatelji kojima stalno izlazi sunce, tražili su da se slikaju s Angin-Sanom, a sve je otišlo u… kad se četristotisuća prijatelja Kineza, koje je gradonačelnik doveo sa sobom za prvu ruku, iz provincije Sechuan, napilo i počelo izazivati opoziciju, a opozicija, oporba naša premila je, sveudilj nezadovoljna gunđajući prebirala po brodetu od lignje s palentom: te da nije dovoljno slan, te da nije dovoljno crven, te da bi izvorno bio bolji crni s rižotom. Nikad zadovoljni. Tisuće i tisuće porcija brudeta je pojedeno, neki kažu i pola milijuna, ali to su oni koji uvijek pretjeruju. Petsto litara crnog vina je popijeno i za svakog je bilo dosta. Dobro, prijatelji životinja nisu, iz razumljivih razloga, bili pozvani. Pilo se i slavilo do duboko u noć a oni ne sasvim pijani pitali su one polupijane - Što slavimo?? - A ovi odgovarali - Kako što, Dan Velike Lignje! Skeptici bi zanovijetali - Ma nije li to malo… onako…-? Vječiti optimisti bi ih grubo ušutkavali - Ma što malo, to je veelika lignja!! -.

Napomena: onima zainteresiranim za moje priče, preporučujem svoj blog:

mauro-story.blog.hr Tu će, na miru ( uz nazočnost poneke gramatičko-stilističke

nezgrapnosti, propusta ) moći pročitati što to pisac ima za reći. Ako uopće ima nečeg što još nije rečeno. Nema, dakako da nema. Ali, JA to OVAKO kažem, odnosno pišem.

ŽELJKO MAUROVIĆ

44

DRAŽEN CUCULIĆ

Aforizmi (2005.-2009.)

Kad obećanja padnu u vodu, na površinu isplivaju laži.

***

Čovjek shvati gdje mu je mjesto tek kad izađe iz vlastite kože.

***

Proslavio se ulogom gubitnika - bila je to uloga njegova promašena života.

***

Imali su jednu zajedničku crtu - crtu razdvajanja.

***

Alibi poante za slučaj neuspjeha: u vrijeme kad je djelo dovršeno, bila je na sasvim drugom mjestu.

***

Ukoliko je netko i umro na pustom otoku, nema više živih svjedoka koji bi to potvrdili.

***

Misaoni talog skuplja mi se na dnu duše.

***

Jeftini trikovi najbolje se prodaju na totalnim rasprodajama.

***

45

Dok narod štrajka glađu, oni na vlasti jedu govna.

***

Neki su osigurali budućnost kopajući po otpadu tuđe prošlosti.

***

Pedofile treba otkriti dok su još mali.

***

Nepromišljenost je prvi stupanj heroizma.

***

U raspravama koje ne vode nikuda najčešće se za riječ javljaju oni koji ni ne znaju kamo bi krenuli.

***

Analfabete je teško tući njihovim citatima.

***

Tko se stalno vrti u krug, sigurno neće zalutati.

***

Bijeg od stvarnosti vodi preko zvijezda do trnja.

***

Nepotizam se prenosi s koljena na koljeno.

***

Toliko je volio Jehovine svjedoke, da bi im krvi dao.

***

DRAŽEN CUCULIĆ

46

Nekima su i Potemkinova sela epohalno otkriće.

***

Tišina se najbolje čuje u gluho doba noći.

***

Izborna šutnja: tko pisne govno stisne.

***

Tajna reinkarnacije: prezent je u prošlom životu bio pluskvamperfekt.

***

Razvoj znanstvene misli: da su znali čitati i pisati, dinosauri bi i danas vladali zemljom.

***

Ljubitelji mesa drže da je vegetarijanstvo čista svinjarija.

***

Kad se rasplinu ugodni snovi, budi se grižnja savjesti.

***

Živi bili, pa umrli.

***

Deja vu je neponovljiv osjećaj.

***

U bezizlaznu situaciju dolazi se kroz promašena vrata.

***Ljudi koji putuju bez cilja, bliže su cilju kad putuju u nepoznate krajeve.

KNJIŽEVNA RIJEKA

47

***

Nevidljivi čovjek ne boji se ni vlastite sjene.

***

Nerad stimulira simulante.

***

Suština loma: tko gleda pod krivim kutom, često ne vidi stvari u pravom svjetlu.

***

Tirani koji uživaju u lažnoj predstavi o svojoj veličini, dovode kritiku pred svršen čin.

***

Pas koji grize, ne gladuje.

***

Kako utvrditi duševnu bol kod ljudi koji nemaju duše?

***

Ima ljudi koji misle da su besmrtni. I brane taj stav po cijenu tuđih života.

***

U mladosti nisam gubio vrijeme na razmišljanje. Sad kad imam dovoljno vremena, ne znam što da mislim.

***

Ekstremni ljevičari dali bi desnu ruku za svoja uvjerenja.

***Znamo da je oprez majka mudrosti, ali tko je neoprezni otac?

DRAŽEN CUCULIĆ

48

***

Ako cilj ne bira sredstva, vodi li promjena cilja racionalizaciji sredstava?

***

Što se licentie poetice tiče, prorežimskim pjesnicima ruke su vezane.

***

Ako i jesam skeptik, sve se bojim da će me to proći na Sveto nigdarjevo.

***

Tjerajući narod u izolacionizam, državni vrh prešao je sve granice.

***

Mislim, dakle ne mogu vjerovati.

***

Neki su gradili povijest rušeći mostove za sobom.

***

Kad glavobolja mine, javlja se osjećaj praznine.

***

Novac kvari čovjeka, ali popravlja raspoloženje.

***

Pranjem ruku ne možeš sačuvati čist obraz.

***

Misija astronauta na službenom putu: “Trenutno nisam na Zemlji, nakon zvučnog signala ostavite poruku Mira!”.

KNJIŽEVNA RIJEKA

49

***

Beskičmenjacima je najlakše utjerati strah u kosti.

***

Egoistima je jedan život premalo, altruistima previše, hedonistima taman po mjeri.

***

Dopustili su mi da biram: život na Zemlji ili u paklu? Dakle, nisam imao izbora!

***

Došli mi na svijet namjerno ili slučajno, podjednako su nam slabe šanse preživljavanja.

***

Matematička formula života: kad sve skupa zbrojiš, nakon što ti sve oduzmu, ostatak pomnoži ako imaš s čim ili ga podijeli ako imaš s kim!

***

Tko god je kreirao Svemir, imao je beskrajno pretjeranu viziju razvoja.

***

Nostradamusova mračna proročanstva ostvaruju se brzinom svjetlosti.

***

Sila gravitacije svih nas u konačnici odvlači pod zemlju.

***

Bio bih i ja anarhist, samo kad bih imao organizacijske sposobnosti.

***

DRAŽEN CUCULIĆ

50

Pesimisti žive u nadi da će se sva njihova očekivanja izjaloviti.

***

Metafizika spoznaje: biti dirnut ljepotom netaknute misli.

***

Virtuoz improvizacije: on svira kako drugi plešu. ***

U plitkim grobovima ne kriju se duboke tajne.

***

Nepotrebne stvari dostupne su svima. I jedino se one proizvode u neograničenim količinama.

***

Neupotrebljivost ima neograničeni rok trajanja.

***

Nekome prođe cijeli život u nastojanjima da ga skrati.

***

Tamo gdje umiru od gladi nitko nije podlegao potrošačkoj groznici.

***

Nitko ti nije ravan, elipso!

***

Kome ništa nije dovoljno, traži previše. Tko ne traži ništa, svega mu je dosta. ***

Ključ uspjeha pristojnih provalnika: sva vrata otvaraju lijepim riječima.

KNJIŽEVNA RIJEKA

51

***

Previsoko postavljeni ciljevi mnoge su odveli na vješala.

***

Posljednja jezgrovitost obješenika: “Izvisio sam”

***

Osnove meteorologije: ako se po jutru dan poznaje, bit će to mračna noć.

***

Bogata nalazišta kao da su u zemlju propala?

***

Alkohol predstavlja loš odabir sredstva za čišćenje mrlja na savjesti.

***

Sirotinjska je baština neimaština.

***

Kakav bih ja pisac bio, samo kad bih imao što za reći?

***

Tko preglasno razmišlja, ne može čuti vlastite misli.

***

Elementarne nepogode žive u skladu s prirodom.

***

Kleptoman koji ne radi ništa krade Bogu dane.

DRAŽEN CUCULIĆ

52

***

Koincidencije ne treba prepustiti slučaju.

***

Posljednje riječi streljačkom vodu: “Ja sam promašen slučaj!”

***

Skepsa postoji. Ali gdje su dokazi?

***

Plagirao sam nepoznata autora. Uslijedila je anonimna prijava. ***

Prije izbora vlast dijeli šakom i kapom. Poslije samo šakom.

***

Neki koriste gužvu samo onda kad nema ni žive duše oko njih.

***

Idealni svjedok vidi i ono što se nije dogodilo.

***

Bolje da ne radim ništa nego da uzalud tratim vrijeme.

***

Šefovi podzemlja nikad se nisu niže spustili.

***

Živimo u svijetu iluzija. Zato i bijeg iz takvog svijeta predstavlja samo iluziju.

KNJIŽEVNA RIJEKA

53

***

Nisam ostao bez teksta. Samo nemam druge riječi da izrazim zaprepaštenje.

***

Odlučujući sastanak drži se iza zatvorenih vrata. Tako da zabrinutost za ishod nema kuda pobjeći.

***

Te izmišljene teze o zločinačkim pothvatima treba svim sredstvima eliminirati.

***

Dao bih i život za svoje zdravlje.

***

Glazba je doping dok konzumiraš alkohol.

***

Amoralna vertikala najbolje pristaje uz stup srama.

***

Razmrsio bih ja i gordijski čvor, samo da mi nisu ruke vezane.

***

Tek kad zaklopim oči jasno vidim što ni slijepcu ne bi promaklo.

***

Samoća nije neko društvo ali te barem sluša dok odjekuješ.

***

U ime naroda sud donosi presudu: zbog lošeg držanja kičma se proglašava - krivom!

DRAŽEN CUCULIĆ

54

***

Galileo je bio u pravu: Zemlja se ipak okreće. Ali u krivom smjeru.

***

Tko palcem potpisuje smrtne presude, prst sudbine uvijek mu je pri ruci.

***

Kompleks jednodimenzionalnosti treba sagledati sa svih strana.

***

Besposličarenje mi oduzima sve slobodno vrijeme.

***

Povukao bih psovke upućene na vašu adresu, kad me u tome ne bi priječila pristojna udaljenost od vas.

***

Karma Michaela Jacksona: crna ovca u svojoj obitelji.

***

Skratio si je život prekomjernom dozom eliksira vječne mladosti.

***

Lijepa riječ zlata vrijedi: daj pare ili život!

***

Od tih mrtvozornika ne da se više živjeti.

***Otkrio sam metodu mršavljenja u snu: prespavao sam ručak i večeru. ***

KNJIŽEVNA RIJEKA

55

Razloga za paniku nema. Ima dovoljno maski za sve zagađivače.

***

Pravi neprijatelj neće ti nikad okrenuti leđa.

***

Prolaznost života najbolje se vidi iz mrtvog kuta.

DRAŽEN CUCULIĆ

56

E S E J

IVANA SUČIĆ

Odnos Maxa Frischa prema Švicarskoj u Švicarska, obećana zemlja

Maxa Frischa, koji se za vrijeme govora Švicarska, obećana zemlja već dva tjedna nalazio u Münchenu, su zamolili da priča o svom rodnom gradu. Trebao je pričati o tome kakav je Zürich, ali to

mu je teško padalo. Zašto? „Zürich je čitav. A München je prvi uništeni grad koji gledam iz dana u dan. Prizor zastrašuje, ali ne iznenađuje; isti je kao što ga je naš strah zamišljao u svim tim godinama otkad se znalo da će doći do rata...“1 Čudila ga je činjenica da je puno Nijemaca u razgovoru s njim ostalo iznenađeno bijedom. Frisch na cijelu situaciju gleda sa stajališta osobe koja nije bila direktno pogođena ratom, ali koja se ipak nalazila dovoljno blizu ratnim događanjima.

U Švicarskoj se znalo, barem je Max Frisch znao, da se rat veliča i on je vidio bijedu koja je u tom trenutku već sedam godina postojala u svijetu. Zbog toga smatra da prizor Münchena „zastrašuje, ali ne iznenađuje.“2 U Njemačkoj se susreće sa stavom da je njemu lako jer dolazi iz Švicarske. Ljudi misle da je izbjegao ratna zbivanja i da ga rat nije pogodio – ni direktno, ni indirektno. „Dolazite iz Švicarske, ah, ta sretna Švicarska, ta slobodna Švicarska!“3 Takve izjave Frisch ne komentira. Uopće ne zna kako bi ih i mogao komentirati. Pita se bi li trebao pričati o Zürichu koji nije uništen, o netaknutim gradovima, o ulicama bez ruševina, o osvijetljenim izlozima ili o svakodnevnim događanjima jednog bezbrižnog života. „To sve je i ovdje postojalo i mi to Nijemcima nismo oduzeli.“4 Frisch se bori protiv predrasuda da rat nije utjecao na Švicarsku, osim možda kao na promatrača iz daljine. Iako patnja Švicarske u Drugom svjetskom ratu nije usporediva s patnjom Njemačke, Švicarska je također patila. Ali to nikoga ne zanima, jer on dolazi

1 Frisch Max, „Das Schlaraffenland, die Schweiz“. U: Hans Mayer (Hrsg.), unter Mitwirkung von Walter Schmitz, Gesammelte Werke in zeitlicher Reihenfolge, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1976, Band 2, str..312-319, ovdje: str.312.2 Ibid, str. 312.3 Ibid, str.312.4 Ibid, str.312.

57

iz slobodne Švicarske, kako se često s malo zavisti primjećuje.Švicarska je tijekom rata mogla promatrati kako se situacija u Njemačkoj

razvija, kako se rat veliča i kakve je razmjere poprimio. Švicarska je u svakom trenu bila svjesna onoga što se u Njemačkoj događalo i svakodnevno je živila u strahu da ratna zbivanja mogu prijeći granicu. Švicarska se morala nositi s gorkom istinom da joj izgledi nisu dobri ako bude umiješana u ratna zbivanja. Hitlerova vojska je u najkraćem roku pregazila veće i snažnije države. Kako bi se Švicarska mogla braniti? Svi su se samo nadali da će ih poštedjeti. U Švicarskoj se živjelo s tim strahom i sa spoznajom da u slučaju napada ne postoji ništa što bi se moglo poduzeti. Švicarskoj je preostalo tek pasivno promatrati ratna zbivanja oko sebe i nadati se iz dana u dan da rat neće prijeći granicu.

Frisch se susreće s predrasudama i stalno je konfrontiran s opće poznatim klišeima. „Mi smo zbog Božje volje zemlja sreće, pogotovo zemlja jestive sreće, obećana zemlja s maslacem i sirom, Matterhornom i slobodom koja raste u Alpama, s čokoladom, kavom i špekom...“5. Nije bitno je li Švicarska pošteđena zbog Božje volje, čiste sreće ili neke druge okolnosti. Jedino bitno je činjenica da je Švicarska bila pošteđena i Frisch ima osjećaj kako se upravo to Švicarskoj zamjera. „Bolje nam je nego Nijemcima i uopće se ne sramimo zbog toga, ne vidimo razlog za sram; nikad se nismo hranili osvojenom susjednom državom, a slobodu, na kojoj nam danas zavide, nismo nikada drugom narodu oduzeli, niti je ismijavali.“6 A što se tiče špeka i Švicarske kao obećane zemlje, Frisch nam prepričava ratna vremena koja ne odgovaraju takvoj slici Švicarske. Prepričava situaciju u kojoj je sreo njemačke carinike koji su prelazili južnu švicarsku granicu i vadili špek iz svojih svežnjeva. Špek koji su našli u Italiji i od kojeg je Frischu išla slina na usta. Količina koju je svaki od njih konzumirao bila je u Švicarskoj, tzv. obećanoj zemlji, količina za godinu dana.

U Švicarskoj su se za vrijeme rata javne površine i sportska igrališta koristili za sadnju krumpira, kako bi se barem tom namirnicom opskrbili. Raspodjela kruha i masti bila je skromnija nego u Njemačkoj, ali još gore bilo je to što je nedostajalo ugljena, plina, cementa i cigli. Gotovo ništa se nije moglo nabaviti bez markica. „Osim razmišljanja i znanja o ludilu koje je divljalo oko naših granica.“7 Bilo je to vrijeme očaja u obećanoj zemlji, ali ne zbog neimaštine koja je postojala i na drugim mjestima, nego upravo zbog slobodnog razmišljanja, zbog znanja o ludilu koje se događa. „ (...) zbog toga što smo znali za nizozemsku i grčku glad, za francusku bijedu, za istrebljenje

5 Frisch Max, „Das Schlaraffenland, die Schweiz“. U: Hans Mayer (Hrsg.), unter Mitwirkung von Walter Schmitz, Gesammelte Werke in zeitlicher Reihenfolge, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1976, Band 2, Str.312-319, ovdje: Str.3126 Ibid, str. 313.7 Ibid, str. 313.

IVANA SUČIĆ

58

u Poljskoj, za izmučenu Norvešku. Naravno da smo morali pomoći koliko god su nam to naše skromne mogućnosti dopuštale: a to je bilo malo. I koliko god nam je slavna Njemačka dopuštala: a to je bilo još manje.“8 Švicarska se ne može pohvaliti neznanjem; ljudi su stalno bili svjesni što se oko njih događa. Bili su svjesni činjenice da će i za Švicarsku doći teška vremena, ali isto tako da treba pomoći ostalima dok god se može, dok rat nije zahvatio i Švicarsku. Međutim, mogućnosti Švicarske bile su ograničene. Puno gori od siromaštva i od spoznaje o zlu koje se događalo bio je vječno prisutni strah da rat može pogoditi i Švicarsku te da su u tom slučaju mogućnosti Švicarske ograničene. „Šest godina smo bili svjesni činjenice da ćemo i mi doći na red.“9

Tijekom njegovog boravka u Münchenu, Frischu se često govorilo kako on dolazi iz mirne Švicarske i kako on sigurno ne zna koliko su ljudi u Njemačkoj patili. Ali to nije točno. U Švicarskoj su svi bili svjesni događanja u Njemačkoj i onoga što su ljudi tamo morali proživljavati. „Čuli smo avione kako noću lete za München, za Ulm (...) iako nismo imali ništa, imali smo jedno, i to nam nitko ne može osporiti: strah. A to znači i slutnju. (...) Tresli smo se od straha; na njemačkoj obali su se čula zvona pobjede, tjedan dana su se glasala, a mi smo gradili bunkere, i to sve u punoj svjesti da ionako nećemo moći zaustaviti veliku Njemačku. Nismo ih gradili zbog nade, nego zbog mržnje.“10 Svaki Švicarac je odradio neko vrijeme u Švicarskoj vojsci, ali u usporedbi s njemačkim vojnicima i njihovom broju, izgledi Švicarske u slučaju uplitanja u rat bili bi jako slabi.

Frisch se prisjeća i nekoliko pozitivnih aspekata tog vremena. S ponosom priča o tome da se u to vrijeme u Švicarskoj pisalo, čak i dobre knjige, kako priznaje. Priča o pjesništvu, znanstvenim radovima i o pjesnicima iz cijelog svijeta koji su tada doprinosili Švicarskom kulturnom životu. Priča o kazalištu u Zürichu, koje je tada predstavljalo jedinu slobodnu pozornicu na njemačkom govornom području. Berthold Brecht, Georg Kaiser, Jean Paul Sartre, Eliot, Garcia Lorca i mnogi drugi su bili umjetnici koji su u to doba jedino u Švicarskoj imali mogućnost za slobodan rad i koji su tako ostavili veliki trag u Švicarskoj.

U svom govoru uspoređuje Njemačku i Švicarsku. Kaže kako Švicarci ne mogu shvatiti njemačko obožavanje smrti i kako švicarske majke svoju djecu ne rađaju za domovinu, nego za život. Sam život po sebi čini im se dovoljno važan. „Ponos na pale sinove, za to im nedostaje smisla.“11 Frisch tvrdi kako

8 Frisch Max, „Das Schlaraffenland, die Schweiz“. U: Hans Mayer (Hrsg.), unter Mitwirkung von Walter Schmitz, Gesammelte Werke in zeitlicher Reihenfolge, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1976, Band 2, Str.312-319, ovdje str. 314.9 Ibid, str.314.10 Ibid, str. 314. Ibid, str. 314.Ibid, str. 314.11 Frisch Max, „Das Schlaraffenland, die Schweiz“. U: Hans Mayer (Hrsg.), unter Mitwirkung von Walter Frisch Max, „Das Schlaraffenland, die Schweiz“. U: Hans Mayer (Hrsg.), unter Mitwirkung von Walter Schmitz, Gesammelte Werke in zeitlicher Reihenfolge, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1976, Band 2, Str.312-319, ovdje str. 315.

KNJIŽEVNA RIJEKA

59

je cilj svakog života sreća i zbog toga ne razumije kako Nijemci mogu biti spremni i voljni umrijeti za domovinu, niti razumije s tim povezano veličanje vlastite domovine. „Sjećam se velikih natpisa: Rođeni smo kako bismo umrli za Njemačku. Takav stav se ne može nijednom narodu zabraniti: ako pritom i njegovi susjedi ne moraju umrijeti.“12 Frisch dodaje da Švicarci vole sve narode kojima takva vrsta obožavanja smrti nije potrebna i da Švicarci ne posjeduju sposobnost da razumiju ideologiju koja tvrdi da je smrt plemenita. Švicarcima nedostaje smisao za povijesnu veličinu i s obzirom na to da su oni jedan tako malen narod, Pestalozzi je za njih već velik čovjek. Švicarci su mišljenja da „(...) čovjek nije ni manji ni veći zbog toga što pripada jednoj velikoj ili jednoj maloj naciji.“13

Frisch smatra da u odnosu između Švicarske i Njemačke još uvijek postoje prepreke. Ne samo to da Švicarska Njemačku nakon svih promjena zadnjih godina ne može prepoznati, nego da Švicarska prema Njemačkoj osjeća veliku sumnju: „ (...) veliku, budnu i ustrajnu sumnju.“14 Frisch također sumnja da Nijemci vole Švicarsku: „Bilo bi protiv naših očekivanja i protiv svakog ljudskog iskustva da se vole ljudi kojima se zavidi na stvarnoj ili navodnoj obećanoj zemlji.“15 Sumnja je tim veća što je svima još u sjećanju što se jednom narodu može dogoditi ako ga Njemačka ne voli, a takva sjećanja se ne mogu brzo izbrisati. Njemačka se u svijetu osjeća usamljeno jer svijet ne može zaboraviti ono što je Njemačka učinila. Švicarska je spremna ponovno uspostaviti vezu s Njemačkom, ali još uvijek nije spremna stupiti u jedan jako blizak odnos. U interesu Švicarske je da se odnos s Njemačkom ponovno normalizira jer je svaki Švicarac svjestan da su Njemci njihovi susjedi i da i u budućnosti moraju živjeti jedni uz druge. Švicarska želi od sada u Njemačkoj prepoznati susjeda kome i u budućnosti može vjerovati i od kojeg ne mora strahovati. „Tražimo Njemačku koja ne napada ili prijeti svakih dvadeset godina i nadamo se da takva Njemačka postoji (...)“16.

Frisch završava svoj govor riječima da sada, baš zato što se nalazi na njemačkom teritoriju, vjeruje više nego ikada da Švicarska Njemačkoj može pomoći, ali da Njemačka odlučuje o trenutku kada Švicarska može započeti s pomoći. „Možemo im pomoći od onog trenutka od kojeg nas više neće uspoređivali s obećanom zemljom o kojoj sanjaju u trenutku svoga jada: znači od od trenutka od kojeg će nas shvaćati ozbiljno.“17

12 Ibid, str. 315.-316. Ibid, str. 315.-316.Ibid, str. 315.-316.13 Ibid, str. 316. Ibid, str. 316.14 Ibid, str. 316. Ibid, str. 316.Ibid, str. 316.15 Ibid, str. 316. Ibid, str. 316.Ibid, str. 316.16 Frisch Max, „Das Schlaraffenland, die Schweiz“. U: Hans Mayer (Hrsg.), unter Mitwirkung von Walter Frisch Max, „Das Schlaraffenland, die Schweiz“. U: Hans Mayer (Hrsg.), unter Mitwirkung von Walter Schmitz, Gesammelte Werke in zeitlicher Reihenfolge, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1976, Band 2, Str.312-319, ovdje str. 316.17 Ibid, str. 31�. Ibid, str. 31�.

IVANA SUČIĆ

60

IGOR ŽIC

Miro Gavrana - središnja figura suvremene hrvatske književnosti? Povodom novog romana Kafkin prijatelj

Pisac mora, poput prirode, u istom materijalu uvijek ostavljati isti trag. A taj trag mora biti čitljiv i za ljude koji imaju znatno drugačija iskustva. Naravno, svi smo oduševljeni kad u nekom tekstu nađemo

vlastite misli, sumnje, strahove i nade. Svi, osim mladih, ambicioznih pisaca, kojima se tada čini da im je netko ukrao već dobro promišljenu ideju. Zrelost je sposobnost opredmećivanja ideja, no nije jasno kad se dostiže. Remek-djela se ostvaruju u najrazličitijoj životnoj dobi, no, nekako, čovjek dok je mlađi ima više energije, više strasti, a kad proživi poneko desetljeće uglavnom piše bolje, sigurnije, dorađenije, s boljim razumijevanjem forme… Često su zrela djela formalno sjajna, ali im nedostaje nešto u emocionalnoj svježini. I knjiga puna grešaka može biti fascinantna, ukoliko osjećamo da greške daju jednu novu realnost, ukoliko tvore začudni svijet sa svojom vlastitom logikom i ukoliko nam donose nepatvorene osjećaje.

Nesretno djetinjstvo je naporno za proživljavanje, ali najveći Tvorčev dar za umjetnike. Možda je to pomalo cinično, no samo stalno raščišćavanje boli koja se tada nakupila može donijeti Umjetnost koja traje. Bol pretvoriti u Sreću i Ljubav, to je ona čarolija koja velike pisce odvaja od mase onih koji pišu. Pri tome je zanimljivo da pisanje o Sreći i Ljubavi najčešće završava u patetici, sladunjavosti, pa i kiču. Sreća nije prirodno stanje čovjeka i zato je stalno treba otkrivati i oprezno davati. Traženje sreće je cilj, a njen pronalazak tek kratkotrajna iluzija.

Broj stranica i tema ne određuju važnost umjetničkog djela, ali mogu biti suštinske za recepciju. Govoriti Istine na način da ih mogu prihvatiti posve različiti čitatelji veliko je umijeće, ono što odvaja svjetske pisce od ostalih. Pravi pisci uvijek pišu samo o sebi i samo za sebe. Previše razmišljanja o drugima rastače djelo i donosi problematične kompromise. Previše razmišljanja o uspjehu, slavi, spomenicima i imenima ulica i trgova – čime su pisci znatno više zaokupljeni no što bi se reklo! - vodi u bezimenu, loše osvjetljenu, slijepu ulicu. Od Boli se ne bježi već se mora zadržati na papiru.

Roman, taj odumirući oblik književnosti i dalje dominira na listama prodanih knjiga. O toj formi i njenoj podatnosti i važnosti Miro Gavrana je

61

zapisao:

“Jednom riječju: roman me najviše podsjeća na život u totalu. A to nije slučaj ni s jednom glazbenom kompozicijom, slikom, kratkom pričom, skulpturom, dramom, pjesmom…

Katkad kod nekih romana, kod nekih pisaca, prvo poglavlje nalikuje stvaranju svijeta. Autor nas svjesno ili podsvjesno postupno uvlači u svijet koji je nastanjen unutar prednjih i stražnjih korica.

Taj svijet ima specifičnu boju, okus i miris. Rečenice su poput zraka. Katkad je u pitanju reski planinski zrak, a katkad u nosnicama osjećamo vlagu, tjeskobu i pritisak koji ne popušta do zadnje stranice.” ( Gavran, M.: Književnost i kazalište, Zagreb, 2008., str. 16 )

Postoje različiti načini pisanja. Ne mislim samo na sredstvo koje se koristi - gušće pero, olovka, pisaći stroj, računalo - već i na način kako se fluidnost i nestabilnost misli nastoji uhvatiti. Neki pisci cijeli roman uobliče u glavi i onda ga jednostavno zapišu. Drugi počinju pisati bez ikakve ideje o tome što zapravo žele, a onda ih svaka napisana rečenica vodi u nekom pravcu. Jedni pišu samo prvu verziju, koja postaje i konačna, a drugi stalno ispravljaju vjerujući da se sve to skupa može bolje reći. Također su i sve mogućnosti jezika u igri - od baroknih rečenica, s beskrajnim brojem pridjeva, poput Marquezove Jeseni patrijarha, do ogoljenih rečenica, čija škrtost nas pogađa svojom funkcionalnošću, kao kod Saint-Exuperyjevog Malog princa ili u romanima Franza Kafke.

Miro Gavran više je od važnog hrvatskog književnika – on je središnja figura vrlo problematične i u osnovi prilično siromašne scene! Kamov naših dana! Svoj uspjeh u kazalištu zahvaljuje sjajnom osjećaju za sredinu u kojoj - i za koju! - stvara. Na ne tako davnom riječkom predstavljanju svoje knjige Književnost i kazalište on je, prije izlaska pred publiku, srdačno pozdravio sve one koje poznaje, što je jedna čisto teatarska rutina. Način kretanja, govor, odmjerena duhovitost, rutina u komunikaciji sa novinarima, sve to ukazuje na discipliniran i usredotočen duh. Takvo je i njegovo pisanje.

“Pisati, glumiti, režirati – znači tumačiti ovaj svijet, prepričavati ga

na začudan i atraktivan način, nasmijavati ljude, postavljati pitanja, davati odgovore, razobličavati laži i ljudske mane, tragati za istinom, pružati emociju, izazivati emociju…

Pisati kazališne drame i komedije – ima li išta ljepše od toga?” ( isto, str. 11 )

On to iskreno misli, dok je moj stav posve suprotan – pisanje je jedan

IGOR ŽIC

62

od najdosadnijih poslova uopće, pri čemu autor nikad nije siguran kakav će prijem imati njegovo djelo, kao ni da li će ga suvremenici uopće shvatiti. Problem unutar problema dramska su djela – njih uglavnom, nitko ne čita, osim dramaturga.

Sam Gavran rekao je o svom pisanju:

“Nikad nisam prišao radnom stolu bez velike želje da neki tekst napišem. Sama ideja dolazi kad ona hoće, a ne kad ja hoću. Kada se javi neka ideja, ja je zapišem na jednu ili dvije stranice, ako me ne prestaje privlačiti, onda načinim detaljan plan budućeg romana ili drame. Napišem biografiju glavnih junaka i što će se događati u planiranim poglavljima ili scenama. Tek kada je plan jasan, sjedam i pišem prvu verziju teksta… Inače, sve sam svoje tekstove napisao nalivperom ili kemijskom, iako sam s osamnaest godina naučio tipkati s deset prstiju. Naime kad pišem rukom i kemijskom onda sam nekako bliži tekstu, nego da to tipkam u stroj za tipkanje ili u računalo.” ( isto, str. 31 )

No, sve formalne karakteristike stvaranja moraju biti podređene temperamentu autora i njegovoj imaginaciji. Gavranov temperament velikim dijelom određen je početkom njegovog puta.

“Rodio sam se 3. svibnja 1961. u slavonskom selu Gornja Trnava, kao treće i posljednje dijete seoskih učitelja Ljilje Gavran i Ivana Gavrana. Moja jedanaest godina starija sestra Renata postat će profesorica književnosti, a moj četiri godine stariji brat Petar postat će diplomirani inženjer elektrotehnike.” ( isto, str. 81 )

Ono što je u najmanju ruku zbunjujuća koincidencija je da je Gavran rođen u hrvatskoj Gornjoj Trnavi, a da danas ima, kao jedini živući europski pisac, festival posvećen njegovim dramama u slovačkoj Trnavi! No, ni takava položaj na okrutnoj međunarodnoj sceni nije promijenio njegov odnos prema pisanju i posvemašnju predanost komunikaciji s bjelinom papira.

“Mislim da je najbolje kada svaki pisac i svaki čovjek radi u skladu sa svojim karakterom. Bitno je biti iskren, a ja ne mogu bježati od sebe. Moj pristup životu je izrazito afirmativan, ne volim nasilje, ne volim veliku galamu, ako imam što za reći, to nastojim reći svojim dramama i romanima. Istinski volim ljude, i to se vidi u većini mojih tekstova, kažem u većini jer i ja imam tekstova u kojima progovaram o stvarima koje mi se ne sviđaju.” ( isto, str 28 )

KNJIŽEVNA RIJEKA

63

Jedna od glavnih karakteristika njegovog položaja unutar hrvatske književnosti je njegova prisutna-samozatajnost. On je primjer vrlo produktivnog i prisutnog pisca koji istovremneo nema potrebe da komentira svaki aktualni događaj.

“Doista, posljednjih godina gotovo da i ne sudjelujem u onom što se zove javni kulturni život. Toliko imamo pisaca koji su spremni komentirati sve društvene događaje, da ja u tome i nisam nužan… Kad su u pitanju društveni događaji, meni već ide pomalo na živce model europskog pisca sveznalice, koji ima rješenja za sva društvena pitanja. To su Nijemci i Francuzi doveli do apsurda, tako da su u njih pisci poznatiji po medijskim istupima nego po književnim djelima, a to je katastrofalno za književnost.” ( isto, str. 50 )

Njegov dramski opus nisam čitao, jer drame čitam posve iznimno, a, na žalost, nisam imao prilike vidjeti kako njegova djela žive svoj život na pozornici. O tom segmentu njegovog umjetničkog iskaza objavila je iscrpnu studiju Gordana Muzaferija 2005. godine. Pod naslovom Kazališne igre Mire Gavrana, ta nedavno preminula teatrologinja iz Bosne i Hercegovine, analizirala je vrlo temeljito 34 njegova kazališna teksta i ukazala na teorijsku važnost poigravanja poznatim motivima, te na osjećaj za uključenost glumaca u konačan oblik dramskog djela.

Sve je to logično ako znamo da je diplomirao dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, te da je djelovao kao dramaturg i ravnatelj Teatra &TD. U tom kazalištu pokrenuo je 1990. godine scenu Suvremena hrvatska drama. Bio je idejni začetnik i glavni urednik književnog časopisa Plima (1993.-1996.), no važnije je da je bio pokretač i stalni pisac Epilog Teatra (1995.- 2001.). Najvažniji podatak je da je sa svojom suprugom, glumicom Mladenom Gavran, pokrenuo Teatar Gavran 2002. godine, našavši tako savršenu formu za uprizorenje svojih dramskih tekstova. Teatar Gavran svake godine izvede jednu njegovu premijeru i devedesetak repriza.

Cijeli Gavranov opus proizlazi iz njegovog umjetnički nezavisnog položaja, koji je čvrsto povezan samo s kazalištem. Kazališna publika najbrže reagira na komunikativnost književnog djela – ali pri tome ne mora dobro procijeniti i stvarnu vrijednost napisanog. No, ispraćajući, vrlo uspješno, svoja dramska ostvarenja u svijet, u jednom trenutku zaželio se temeljitije rasprave s Vječnošću i napisao je biblijsku trilogiju. Ozbiljnost motiva uozbiljila je i njegova promišljanja...

“Nakon što sam napisao nekoliko romana u kojima sam opisivao hrvatsku suvremenost, u četrdesetoj godini sam sjeo i napisao roman Judita,

IGOR ŽIC

64

koji se događa na prostoru Judeje šest stoljeća prije Krista. Glavni lik je mlada udovica koja pripovijeda svoj život u prvom licu u okrutnom patrijarhalnom okruženju, usred rata, kada joj se dogodi da se zaljubi u vojskovođu koji je najveći neprijatelj njezina naroda. Taj je moj roman bio inspiriran starozavjetnom biblijskom pričom i u hrvatskoj je imao šest izdanja ( sedam! ), a preveden je do sada na jedanaest jezika. Nakon tog romana Biblija me je nastavila privlačit i inspirirat pa sam napisao romane: Krstitelj i Poncije Pilat, u čijem su središtu novozavjetni junaci.” ( Gavran: 2008., str. 29 )

“Uglavnom, dok sam pisao Krstitelja, dogodilo se na moje iznenađenje da je Judita osvojila mnogo veći broj čitatelja, tako da je do danas taj roman imao šest ( sedam! ) izdanja na hrvatskom jeziku te prijevode na još deset. Srećom, i Krstitelj je osvojio srca mnogih čitatelja pa je do sad imao četiri ( pet! ) izdanja na hrvatskom jeziku, a na proljeće izlazi na njemačkom u Beču, na španjolskom u Buenos Airesu, te na ćirilici u srpskoj redakciji u Srbiji.

Napokon, kao posljednji u nizu nastao je roman Poncije Pilat, u kojem sam poželio dati odgovor na pitanje tko je bio čovjek koji je potvrdio odluku svećenika i dao razapeti Isusa Krista.” ( isto, str. 45 )

Francuski intelektualac Roger Caillois, koji je napravio neizmjerno puno na otkrivanju i približavanju velikih južnoameričkih pisaca - poput Borgesa i Carpantiera - francuskoj publici, organizirajući njihovo prevođenje i tiskanje kod Gallimarda, zapisao je važne, vanvremenske misli u svom Rječniku estetike:

„U umjetnosti nema napretka i upravo to omogućava remek-djelima da ostanu čudesna...“ ( Caillois, R.: Estetički rečnik, Novi Sad, 1982., str. 49 )

„Zato ja vidim samo prosječne talente kako izbjegavaju svaki uzor i čitav svoj napor usmjeravaju na traženje novog. Genij ima više hrabrosti: on po tisućiti put slika Skidanje s križa, kleše drugu Veneru, a za tragediju koju želi napisati bira najčešće obrađivanu temu.“ ( isto, str. 32 )

Na neki način Gavran je krenuo upravo tim putem - pričanjem poznatih priča. No, poslije prilično uvjerljivog trijumfa s biblijskom trilogijom, postavilo se neizbježno pitanje, kojim putem dalje? Odabir Kafke, koji je postao globalna metafora otuđenja i društvenog neslaženja - dakle cjelokupnog suvremenog življenja! - s jedne strane je, zapravo, bio logičan, a s druge izuzetno rizičan. Poigravanje općepoznatim temama nevještog autora može odvesti u šetnju tankim ledom, ispod kojeg su mračne dubine proždrljivog kiča i nezasitne parodičnosti! Ako se sadržaj i forma logične ne povežu, nastaje dr. Frankensteinov nakazni zombi! Ne zaboravimo da je G. G. Marquez napisao svoje prve - i najgore priče! - direktno inspiriran Kafkom!

KNJIŽEVNA RIJEKA

65

Zbog Kafkinog prijatelja, uzeo sam ponovo knjigu uglednog Nicholasa Murraya - Kafka, biografija ( Zagreb-Sarajevo, 2008.).

Dugo nisam pročitao tako temeljito i iscrpno djelo, koje je posve krivo zamišljeno i ostvareno. Iz njega se može saznati sve o Kafki, osim onog što je bitno - a to su veličina i važnost njegovog opusa! Jedna dosadna sitničavost u praćenju kretanja pisca i njegovih opsesija s bolestima ( izmišljenim, pa stvarnim ) toliko je sustavna da postaje iritirajuća i na kraju neprobavljiva. Pretpostavka za svaku dobru biografiju je da postoji određena pozitivna emocionalna veza između promatrača i promatranog, no u ovom slučaju, tekst ostavlja opor utisak. Jedini zaključak koji nepristran čitatelj može izvući iz opsežnog teksta je da je Kafka bio totalni luđak, koji je gnjavio sve ljude iz svoje okoline: od guvernante, preko roditelja, te ljubavnica s kojima se više dopisivao no što je ostvarivao fizički kontakt i neku stvarnu bliskost, do fanatičnog Maxa Broda, koji je napisao vrlo pozitivan osvrt na njegovo pisanje prije no što je išta objavio!

Nije Kafka zanimljiv po svom – apsolutno malograđanskom i neupadljivom! – životu, već po literarnom svijetu koji je stvorio, a koji je satkan od vrlo preciznih slika, te beskrajne neodlučnosti da se nešto poduzme u svijetu koji se tako opasno mijenja iz trenutka u trenutak, prijeteći da će se raspasti nakon beskrajnog košmara. Sitničavost autora tražila je dokaze Kafkine sitničavosti i sve je postalo iritirajuće malo. Knjiga je primjer mikro pogleda na makro književnika! Tako i podaci da je bio visok 182 cm, te da je imao od 55 do 60 kilograma, a da su mu oči bile ili plave, ili sive, ili smeđe, a da ih je većina poznanika smatrala tamnim, postaju tek pedantne bedastoće!

I tako, nakon što smo iznijeli cjelokupnu scenografiju, dolazimo do Kafkinog prijatelja, romana koji je izdala Mozaik knjiga iz Zagreba u veljači ove godine. Sve ono što Murreyu nije uspjelo, Gavran je s lakoćom ostvario! On je pišući krajnje jednostavno i pročišćeno, s malo pridjeva – poznato je da oni prvi zastarjevaju! - dao realističan prikaz jedne sumorne i teške biografije, vješto je nadopisujući kako bi dobio dodatnu dramatičnost, ljudskost i emocinalnost.

S jedne stane ovaj kratki roman drži se biografskih činjenica, no s druge izdiže se iznad njih i Gavran, poput maštovitog majstora svjetla, dinamizira pozornicu pravovremenim usmjeravanjem reflektora na sporedne glumce! Max Brod, fanatični obožavatelj Kafke i spasitelj njegovih rukopisa, pravi je nositelj radnje knjige, sa svim dvojbama svog, kontroverznog življenja. Kafkin prijatelj Max Brod i sam po sebi zanimljiva je figura svjetske književnosti. Njegova karijera išla je posve suprotno od Kafkine: bio je slavan već poslije svog prvog, ekspresionističkog romana Dvorac Nornepygge (1908.), koji je objavio kao dvadesetčetvorogodišnjak!

Zahvaljujući ugledu unutar brojne njemačke zajednice Praga, ali i u

IGOR ŽIC

66

Berlinu, promovirao je pisce poput Bečana Franza Werfela i Karla Krausa, no obojici je otvoreno zamjerao okretanje od židovstva kršćanstvu. Istovremeno strastno se zalagao za Jaroslava Hašeka i njegov besmrtni roman Doživljaji dobrog vojaka Švejka. No, ironija povijesnog sjećanja je da je danas najpoznatiji upravo kao Kafkin prijatelj, onaj koji je sačuvao rukopise genijalnog pisca i tiskao ih: 1925. Proces, 1926. Dvorac i 1927. Ameriku.

Murreyeva knjiga je činjenično točna, no sitničava i mrtva, a Gavranova je književno istinita i živa na način na koji je to svih ovih desetljeća Saint-Exuperyjev Mali princ. Gavran je zapravo ispričao priču o Malom, tužnom princu tame, spretno koristeći Maxa Broda kako bi sve učinio višeslojnijim. Takvim postupkom dobio je dvoranu ogledala u kojoj nije lako procijeniti što je stvarnost, što odraz, a što višestruki odraz.

Još davno je Saint-Exupery primjetio u svojoj nezaboravnoj knjizi: Idući ravno ne može se baš daleko stići… I Gavran ga je poslušao, zabilježivši na papiru osjećaje koji su nastajali u trenucima dok su snovi njegovih junaka nestajali… No, kako se stvarnost uklapa u roman?

Milena Jesenska napisala je emotivan, a opet vrlo precizan nekrolog tek preminulom Kafki, 5. lipnja 1924. godine u praškom Narodnom listu:

“Franz Kafka, njemački pisac iz Praga, umro je prekjučer u sanatoriju Kierling u Klosterneuburgu nedaleko od Beča. Malo ga je ljudi poznavalo ovdje u Pragu, jer je bio osamljenik, mudar čovjek koji se bojao života. Godinama je patio od plućnih bolesti i, premda se liječio, namjerno je njegovao i psihički ohrabrivao svoju bolest… Vidio je svijet napučen nevidljivim demonima koji ratuju s bespomoćnim ljudskim bićima i uništavaju ih. Bio je oštrouman, premudar za život i preslab za borbu… Napisao je najvažnija djela recentne njemačke književnosti. U svojoj nepretencioznoj formi ona utjelovljuju borbu generacija u našem vremenu. Ona su istinski ogoljena i stoga se čine naturalističkim čak i kad govore u simbolima…” ( Murrey: 2008., str. 307-308 )

Ovih nekoliko redaka govore nam o stvarnom Kafki, više od brojnih studija. Slično se može reći i za usputnu posvetu Philipa Rotha, najvećeg živućeg američkog pisca, koji je u romanu Profesor žudnje, iz 1977., napisao:

“Tramvaj me vozi iz centra Praga u udaljeno predgrađe, gdje je Kafka sahranjen. Okruženo visokim zidom, židovsko groblje s jedne strane graniči s mnogo većim kršćanskim grobljem – kroz ogradu posmatramo posjetitelje kako uređuju grobove, kleče i čupaju korov, kao uporni strpljivi vrtlari – a s druge, sa širokom, slabo prometnom cestom kojom se kreću kamioni koji

KNJIŽEVNA RIJEKA

67

ulaze u grad i izlaze iz njega... …Od svih mogućih stvari, Kafkine ostatke obilježava – za razliku

od svega ostalog što se vidi – jedan čvrst, duguljasti, bijeli kamen koji se sužava prema gore, sve do zašiljenog vrha, pravi falus od spomenika. To je prvo iznenađenje. Drugo je da ovaj sin opsjednut porodicom leži zauvijek – smiren! – između majke i oca koji su ga nadživjeli. Uzimam kamenčić sa pošljunčane staze i stavljam ga na jednu hrpicu koji su napravili hodočasnici koji su tu bili prije mene…” ( Roth, Ph.: Profesor žudnje, Beograd, 1982., str. 141-142 )

A Miro Gavran nam je ponudio nemiran san Maxa Broda kao način da se Kafka zadrži tu negdje, pokraj nas. Iz slijedećeg, tipično kratkog poglavlja može se dobro steći uvid u autorov stil, ali i osjećaj za ritam kojim vodi priču.

„Maxa je izjedalo grizodušje.Predbacio si je što posljednje Kafkine dane nije proveo uz njega.Noćima je sanjao židovsko groblje u Strašnicama i tužni Franzov

pokop. Njegovi pogrbljeni, neutješni roditelji, tugom shrvane sestre, šutljivi prijatelji, od blata zaprljani grobari, sve je u tom snu bivalo izobličeno i zastrašujuće.

Svi su plakali osim njega.U trenutku kad je rabinov glas utihnuo, zaplakano mnoštvo zagledalo

se u Maxa, na čijem licu nije bilo suza. Bilo mu je nelagodno. Poželio je nestati, iskočiti iz svoje kože.

U toj muci bi se probudio.Stvarnost mu nije pružala utjehu, jer je bila podjednako sumorna

poput te noćne more.Za njega se vrijeme razdijelilo na dvoje, a razdjelnicom je bio dan

Franzove smrti.Max otprije i Max nakon toga bitno su se razlikovali. Ponašao se kao

da nije pokopao samo prijatelja, nego i sebe negdašnjega.Kafkinim odlaskom otpočelo je Maxovo nepovratno udaljavanje od

vlastite mladosti.” ( Gavran, M.: Kafkin prijatelj, Zagreb, 2011., str. 154-155 )

Osobno sam veliki ljubitelj kratkih, zaokruženih i dorađenih tekstova, poput Kafkinog prijatelja. U principu lakše je dovršiti i ispolirati nešto malo, nego nešto veliko. Osim toga ljepota u malom uvijek je ljupka, dok grandioznost često zna biti nepodnošljivo dosadna u svojoj predvidljivosti.

Pri tome treba znati da ništa nije posve lijepo samo za sebe; ljepota je jedino u cjelini ( Emerson ). Gavranov tekst ne osvaja pojedinačnim iskričavim

IGOR ŽIC

68

mislima, već upravo kao fino iscizelirana cjelina, koja podrazumijeva i određeno obrazovanje čitatelja.

Ipak ima jedan dio koji mi se dopao upravo kao gruba krhotina.

“Maxova supruga Elsa umrla je 1942. Bio je to prvi grob koji je njegova obitelj stekla u Obećanoj zemlji.

Dolaskom smrti, za njega je Obećna zemlja postala poput svih drugih zemalja.” ( str. 171)

Pročitao sam roman u jednom dahu - i stalno sam osjećao prisutnost Saint-Exuperyja. I upravo zbog tog ogoljenog, a toplog stila - koji ima nešto od tona kasnovečernjeg pričanja priča uz otvoreno ognjište i tirtrave sjenke na zidu - imam i jednu malu sumnju koju će vjerojatno razriješiti tek čitatelji, odnosno roman sam kad zaživi svoj život nezavisno od autora. Naime, nisam siguran da li ovom sanjarskom i krhkom izričaju, koji autor savršeno kontrolira kroz cijeli tekst, odgovaraju povremene, kratke, naturalističke erotske scene. Pogotovo u kontekstu Kafke koji se prema svom tijelu odnosio gotovo s gađenjem!

Nitzsche, kao mračni prorok, izrekao bi, možda, dramatičniju i općenitiju primjedbu.

“Nekad su sva umjetnička djela bila izložena na velikom putu svečanosti čovječanstva, kao znakovi sjećanja i spomenici visokih i blaženih trenutaka. Sada ljudi žele umjetničkim djelima jadne i iscrpljene ljude i bolesnike odvući od velikog puta patnje čovječanstva, zbog najkraćeg trenutka žudnje; nudi im se mala opijenost i ludilo.” ( Nitzsche, F.: Vesela nauka, Beograd, 1984., str. 111 )

Ili, drugim rječima, već Nitzsche je osjećao da je Vječnost zapakirana u staklenku, s datumom do kojeg se može konzumirati - predvidjevši pogubne posljedice površnosti ubrzanog ritma življenja. No, takav pesimizam zaslužuje i malo sunca u hladnoj vodi… ( F. Sagan )

Miro Gavran napisao je svoje najbolje djelo, u kojem je pokazao kako se već izgrađeni stil može podignuti na višu razinu oduzimanjem, a ne dodavanjem. Kafkin prijatelj je mračna bajka o nekoliko prijateljstava i nekoliko ljubavi, o međusobnim utjecajima i prijevarama. Svojim lapidarnim stilom Gavran je riječima vratio važnost i ozbiljnost koju su izgubili u svijetu kojim dominiraju iskreći ekrani mobitela, televizora, računala i elektronskih čitača knjiga.

I da… postavio je, na samom kraju, pitanje o manipulaciji rukopisima, o spaljivanju jednih i čuvanju drugih, čime neki gubitnici postaju heroji, a

KNJIŽEVNA RIJEKA

69

neki heroji gubitnici. I tako, pomalo rezignirano, opisao povijest onih koji nisu uspjeli… Svakako se mora spomenuti da je originalan rukopis Kafkinog Procesa prodan 1988. godine za dojmljivih dva milijuna dolara, a da i dalje traje natezanje oko drugih rukopisa iz ostavštine Maxa Broda!

Ovaj roman trebao bi se čitati u nekoj praškoj kavani ili pivnici - možda restoranu Franz Kafka?! - jer tamo bi njegova isposnička pročišćenost dobila još poneki zvuk i miris. Najzabavnije je s Kafkom što su neki od njegovih najvećih štovatelja bili ubijeđeni da nikad neće biti šire prihvaćen jer je bio prvenstveno praški pisac! A Pražanima je trebalo dosta vremena da ga prihvate kao jedan od važnih simbola grada i oduže mu se trgom - imenovanim 2000., poslije 37 godina velikih svađa!, spomenikom (2003.!) i muzejem (2005.!)…

S druge strane Gavran, kao zagrebački i hrvatski autor, ovim roman dolazi u priliku da svoj već i onako vrlo ozbiljan međunarodni status – 150 različitih izdanja knjiga, prevedenih na 32 jezika, uz 200 premijera diljem svijeta, s ukupno više od 2 milijuna gledatelja! - podigne na Nitzscheu dragu razinu, na velikom putu svečanosti čovječanstva, i to jednom promišljenom ozbiljnošću, očaravajućom bajkovitošću i tragičnom nedovršenošću višestrukih ljubavnih priča. Današanje predstavljanje mislim da je tek slabašan obris onog što će tek doći…

Na neki način Miro Gavran dijelom ide za grafičarom, slikarom i kiparom Dimitrijem Popovićem koji je odavno shvatio da svoju umjetnost tematski mora vezati uz prepoznatljive motive, pa je tako napravio i cikluse Judita i Kafka. Potonji niz djela, koji se bazirao na pripovjetci Preobražaj i portretima slavnog pisca, bio je vrlo uspješno izložen, prije manje od godinu dana, u Pragu!

No Gavran bi, vjerojatno, samo rekao:

“Često se iznenadimo koliko nas ima u životima koji su različiti od našega.”

IGOR ŽIC

70

ZANETA SAMBUNJAK

SILBENSKE USMENE PREDAJE

Uvod

Tri su čuvene silbenske usmene predaje. Najprije, rimovana predaja o doseljenju Hrvata na otok, najpoznatija i često citirana u historiografskim djelima, po svojoj je strukturi

tipična indoeuropska predaja o utemeljenju mjesta – u njoj je riječ o eponimnim herojima (Eliade 1970: 160), ali je ovdje sačuvana krnja, svedena tek na imena te na podatak da su trojica čuvali životinje: Čuplija ki ovce zatira, Maganja ki ovce naganja, Mirvan ih goni, za svoje ih broji.

Zatim, tu je stravična pripovijest o vampiru Pankogulu koja izgleda da je izvorno slavenska - upyr je stara riječ sačuvana u Rusiji (Hamm 1970: 8) pa je moguće da je i sama predaja vrlo stara i slavenska (Perić i Pletenac 2008: 13), premda joj je funkcija često mogla biti aktualna te su stoga pripovjedači aktera i antijunaka željeli prikazati kao stvarnu osobu, poznatu i konkretnu, ma koliko ona istovremeno bila i odbojna i izmaštana (kako ćemo vidjeti u raspravi).

Konačno, sačuvana je jedna, također zastrašujuća, predaja o zakopanome blagu, tipična, vjerujemo, za društvene odnose koje karakterizira grabež i stjecanje bogatstva (Marks 1987: 61-66). Po tematici je univerzalna, ali je kao predaja o zakopanom blagu i ona protumačiva kao slavenska, no to je učinjeno samo u jednoj vrlo originalnoj recentnoj interpretaciji (Perić i Pletenac 2008: 86).

Međutim, od tri navedene silbenske usmene predaje mi ćemo se ovdje pozabaviti samo dvjema cjelovitima – predajom o Pankogulu i predajom o zakopanom blagu. Razmotrit ćemo njihov simbolički sastav uspoređujući ih i međusubno i pojedine varijante unutar jedne od njih, a iznijet ćemo i pretpostavku o njihovim mogućim funkcijama unutar seoske zajednice u prošlosti. Posebnu pažnju posvet ćemo imenu Pankogulo, uvjereni da će ono i po sebi govoriti ponešto bitnoga o predaji u kojoj se koristi.

Nećemo se, dakle, poslije više vraćati na predaju o doseljenju na Silbu najstarijih tamošnjih porodica, kako zbog toga što je često citirana, tako i zbog toga, rekli smo već, što je fragmentarna pa je u njoj izgubljen definicijski nužan element numinoznoga – preostalo je isključivo realno. Znamo naime

71

da se pri definiranju predaje ističe njezin nezemaljski i stravični osjećajni utisak (Bošković-Stulli 1963).1 Doduše, postoje naznake da je i u onome što je od nekadašnje znatno opširnije predaje gotovo jedino preostalo do danas, naime u imenima, u tragovima sačuvan numinozni element: na strašno, sveto, onostrano možda ukazuje mogućnost da je ime Mirvan moglo postati od imena boga Mihra, Mitre, poput riječi bog, vatra i sl. koje su iranskoga porijeka (F. Smiljanić i S. Sambunjak 1982; S. Sambunjak 1999) pa je i ime Maganja možda moguće dovesti u vezu s mag, magus a ime Čuplija u vezu s kršćanskim svecem Ciprijanom, koji je prije negoli se pokrstio bio poganski mag. No to o magijskim imenima samo je pretpostavka.

Mi ćemo dakle u ovom radu, slijedom navedenog određenja predaje i zbog iznesenih razloga, između drugih silbenskih predaja izdvojiti dvije, onu o Pankogulu i onu o zakopanome blagu.2 U njima se spominju najstarije silbenske crkve, a to su Sv. Marko i Sv. Ivan Krstitelj, što ih čini još zanimljivijima: svaka crkva je sa svojega kraja sela na najvišem središnjem dijelu otoka pa su i zato predaje dualističke i sveobuhvatne: njihov se poganski i magijski sadržaj suprotstavlja svetosti kršćanskih mjesta.

Pankogulo

Prva predaja koju ćemo obraditi ona je o Pankogulu. Donosimo ovdje najprije prijevod njemačkog teksta predaje koji je sačuvao Peter Sabel (1970: 1 Jezgru pripovijedaka u u�em smislu �ine bajke, a druga su osnovna skupina predaje (prema njema�koj termi- Jezgru pripovijedaka u u�em smislu �ine bajke, a druga su osnovna skupina predaje (prema njema�koj termi-nologiji koja se više puta upotrebljava u ostalim jezicima, to su Zaubermärchen i Sagen). … Predaje su druk�ije: umjetni�ki jednostavnije, primitivnije, a u isti mah emocionalno veoma anga�irane za razliku od bajki, one se kazuju s pretenzijom na istinitost (taj je element vjerovanja u istinitost prisutan u njihovoj strukturi i onda kada se stvarna vjera s vremenom izgubila). Predaje saopćavaju o sudaranju realnoga, svakodnevnog �ivota s razli-�itim i izuzetnim – bilo da se radi o tajanstveno-numinoznome, bilo o povijesnim pojavama i va�nim junacima, ratovima, ustancima, zlim gospodarima, kataklizmama, bilo o porijeklu stvari u društvu i prirodi (prema tome razlikujemo mitološke, povijesne, etiološke predaje). Čudesne, nadnaravne pojave svojstvene su i bajci i predaji, ali su u prvom slu�aju ne organski dio jednog cjelovitog svijeta, prozra�ne, lake, bez «specifi�ne te�ine» (po Lüthiju), a u drugome se slu�aju osjećaju kao «onostrane», sablasne, pune jeze. Legenda je bliska predaji, govori također o pronicanju neobi�nih pojava u svakodnevni �ivot, ali je uklju�ena u sistem religiozne propagande, pa kazujući o �ivotima svetaca i mirakulima ne izaziva strah … « (Bošković-Stulli 1963: 11-12).

2 U ovome radu nećemo uzeti u razmatranje ni one predaje koje to još nisu u pravom smislu rije�i jer su ili isuviše blizu stvarnim i mogućim, realnim događajima, ili su u vezi sa stvarnim osobama pa i kada im je sadr�aj sasvim fantasti�an. Takva je predaja o Toreti, mo�da i predaja o maliću na Silbi (Etnološka tribina: 19�3), ali i predaje koje se pri�aju u nekim porodicama na Silbi. Jednu od njih ćemo ovdje prenijeti kao još jedan primjer na�ina bogaćenja. Jedna lijepa kuća na Silbi nastala je tako da je njezin vlasnik, pomorac koji je putovao u Crno more u doba opsa-de Sevastopolja, prodavao vodu �ednim stanovnicima opkoljenoga grada po takvoj cijeni da je vrlo brzo skupio veliko bogatstvo. Uz francusku stra�u koja je trebala sprije�iti ulazak u grad s vodom, prolazio je zahvaljujući tome što je bio tako sna�an da je vodom napunjene kanistre nosio s takvom lakoćom da su stra�ari mislili kako su prazni, vjerujući njegovim gestama koje su trebale ozna�iti prazne demi�ane, jer nitko ne bi mogao u�initi ih s punima. Kad je procijenio da novca ima dovoljno, da je bogat, sašio je zlato u pojas i uputio se kući odjeven kao prosjak. Stigavši, pred �enom je na stol hvalisavo istrasao sadr�aj pojasa i ne sluteći kakva će biti njezina reakcija. Tradicionalna Silbenka bila je, međutim, prava suprotnost grabe�ljivome mu�u: smatrala je da toliko bogatstvo nije mogao steći poštenim radom, već prevarom, razbojstvom ili ubojstvom, pa je zlato proklela a njega istjerala iz kuće. Taj je zaista i otišao, izgradio je novu kuću i osnovao novu obitelj, ali je preostalo blago vjerojatno negdje sakrio. I danas ima onih koji ga na Silbi nastoje pronaći.

ZANETA SAMBUNJAK

72

79): Nekada davno na Silbi je živio samotnjak i ubojica

imenom Pankogulo. Noću bi se došuljao u spavaonice i ubijao djecu. Sisao bi krv jadnih žrtava i trgao im utrobu. Majke su jadikovale, a osvetnički bijes očeva Pankogulo je lako izbjegavao. Sklonište bi pronašao u nekom praznom grobu na groblju. Ali njegovo ludilo gonilo ga je na daljnje sramotne čine. Potajno je ulazio u selo i izgleda da je jednom u jednoj jedinoj noći ubio 47 djece. Silbenjani su pretpostavljali gdje će potražiti sklonište i postavili su se sa sjekirama na ulaz crkve Sv. Marka. Nisu trebali dugo čekati kad se na vrata sručio zakrvavljani zločinac. U bijesu i ne obazirući se na svetost skloništa, seljani su sjekirama napali na njega. Triput se podignuo, ali se konačno pred oltarom na kamenim stubama srušio mrtav. Njegova je krv obojala cijeli crkveni pod. Pozvane su žene da ga očiste. Trajalo je to satima. Jedna mrlja krvi, međutim, na nekoj od oltarskih stepenica, nije se dala ukloniti. Može se i dan danas vidjeti ako od grobara zatražite da ju pokaže. Pankogulove crte lica vide se na jednom kutnom kamenu na istočnoj strani crkvenog tornja. Odatle ubojica do Sudnjega dana mora gledati na mjesto svojih zločina.

No postoji i drugačija verzija ove predaje, s mnogo sličnosti, ali i razlika. O toj predaji pišu sljedeće:

Prema vjerovanju, Pankogulo Badurina stanovao je u kući kraj Torete. Bio je vampir, pio je i sisao krv. Tako su nastali i ovi stihovi:

Pankogulo Badurina,/ zaša ti je misečina,/ sada ti se valja stati,/ jadnu dicu poći klati./Priča se da bi se sve svijeće ugasile kad bi Pankogulo Badurina

stao na crkvena vrata.Jednom, dok su mještani palili vatru (koleda), nečiji

glas ih upita: «Oćemo na dvi ili na četiri?» Ljudi odgovoriše: «Na četiri!» Do jutra su sve životinje uginule.

Jedne su noći u grobljanskoj crkvi Sv. Marka dva čovjeka čuvala mrtvaca. Naišao je Pankogulo, a oni su se prestrašili i počeli bježati. No jedan je od njih imao nož i zaklao je Pankogula. U toj crkvi, malo poviše portala, na desnoj strani, nalazi se reljef ljudske glave. Vjeruje se da je to lik Pankogula. (Etnološka tribina 1983: 25).

KNJIŽEVNA RIJEKA

73

Citiranome tekstu treba pristupiti kritički, možda i ispitujući po Silbi informatore o njegovoj vjerodostojnosti,3 no svakako ima razlika u odnosu na Sabelovu verziju. Slično pogotovo vrijedi za tekst Ti si moj Ganđeo – vilenjak,4 taj ima «predaju» o Pankogulu s izrazito suvremenim i knjiškim karakteristikama, no i u tom se tekstu jedna verzija predaje nalazi i mi je donosimo. Glasi ovako:

Priču o vampiru Pankoguli mještani nerado slušaju, jer

je doživljavaju kao lokalnu sramotu. Radi se, zapravo, o Panu Koguli, poljskome klošaru koji je polovinom pretprošlog stoljeća dolutao do otoka iz austrijske Galicije. Domaći su se sažalili na njega i pronašli mu zapošljenje – postao je zvonar. Oženio se i dobio djecu. Ipak, 1895. je naglo poludio, ubio suprugu, potomke, a zatim i sebe. Grijesi mu nisu dali mira ni u grobu, pa se povampirio. Nastao je «moritud», pomor stoke. Seljani su se okupili da rasprave nastalu situaciju, a on im se obratio iz grma. «Hoćete u dvi, ili u četiri», pitao ih je zagrobnim glasom. «Četiri», odgovoriše. Te im je noći pobio svu krupniju stoku (koja hoda na četiri noge). U užasu od toga pokolja i nastale štete, mještani su se okupili u crkvi na groblju te su se molili Bogu i Djevici Mariji da ih oslobode Zla. Pankogulo se, bijući i nakon smrti častan Pan, pojavio na zahtjevanom suočenju: ušao je u crkvu u svom obličju krvave kozje mješine. Muži i žene su ga napali čim je ko imao, te su ga uskoro probili. Iz kozje je mješine potekla crna krv i onečistila crkvu… Da se svetogrđe popravi, seljanke su 40 dana prale pod crkve morskom vodom, što, istina bez objašnjenja, potvrđuje i arhiva austrijske Dalmacije.

Između osnovne predaje koju imamo kod Sabela i njezinih «nadopuna» postoje, rekosmo, sličnosti, razlike, ali i kontradikcije. Tako već oko samog imena Pankogulo postoje različita mišljenja. Slavomir Sambunjak pretpostavlja, zbog naziva Garška kapela nad kojom je tobožnji Pankogulov lik, da bi i ime Pankogulo moglo biti grčkoga porijekla, a reljef koji predaja povezuje s Pankogulom da je slika glagoljaša. Misli da su svi fenomeni u vezi s tim vrlo stari i da prethode reformi glagoljskoga bogoslužja u 13. stoljeću (S. 3 Tako smo mogli doznati da je Pankogulo imao sposobnost pretvaranja u �ivotinju (kad bi ga progonili znao se pretvoriti, ne u vuka, nego u «neku veliku �ivotinju»), bio je tako jak da je s ulaza u crkvu Sv. Marka svojim dahom mogao pogasiti sve svijeće na oltaru a jednom je pred potjerom seljana u tri skoka od sela došao do groblja Sv. Marka, udaljenog i nekoliko stotina metara. (Informator: Slavomir Sambunjak).4 URL: http://www.blog.hr/print/id/1621465565/ti-si-moj-gandeo.html, (16. sije�nja 2009.)

ZANETA SAMBUNJAK

74

Sambunjak 2004: 3). Dalje se tvrdi da je to prvo ime izvjesnoga Pankogula Badurine koji je živio na Silbi pored Torete, a danas da je to kuća u kojoj živi obitelj Lazarin (Etnološka tribina 1983: 25), ili čak, vidjeli smo, navode nekog Pana Kogula,5 poljskog klošara koji je polovinom pretprošlog stoljeća dolutao do otoka iz austrijske Galicije.6

Otočani s razlogom tvrde da riječ «pankogulo» znači «pekar» (kogo «kuhar»+pane «kruh») (Starešina 1971: 55). To je objašnjenje poticaj, vjerojatno, dobilo od talijanske riječi «pancogolo», riječi koja prema tršćanskom talijanskom dijalektu znači «pekar», a odnosila se i na žene s naših područja koje su iz jednog dijela Trsta (Servole) proizvodeći kruh rano ga noću/ujutro donosile u grad i prodavale. Glas o njihovom kruhu pronio se čak do Beča pa su one dospjele na carski dvor podučiti tamošnje pekare kako to one spremaju kruh.7

Pronašli smo još dva tumačenja navedene riječi i imena. Jedno objašnjenje imena Pankogulo možemo pronaći u Genovi krajem 16. i početkom 17. stoljeća. Riječ «pancogolo» značila je porez na prodaju malih količina potrošne robe, na pintu vina ili na kruh, pa se porez zvao «gabella della pinta» ili «pancogolo». Porez se plaćao, a to se nesumnjivo loše odražavalo na siromašne jer nisu imali dovoljno novaca za kupiti potrebne količine takve robe (Kirk 2005: 50). Možda je na Silbenjane, koji su bili trgovinom ili brodarstvom vezani za talijanske morske luke, plaćanje poreza ostavilo tako neugodan dojam da su svoje strahove i iskustva personalizirali u liku Pankogula koji siše krv i zbog kojega nisu mogli prehranjivati djecu. Strah je bio takav da su se od imena Pankogulo stvorile predaje sa zastrašujućim motivima. Drugo značenje riječi «pancogolo» također je u stanovitoj vezi s našom predajom: tu venecijanska dijalektalna riječ znači «pršut bez kosti», što bi se lako moglo dovesti u vezu s predodžbom Pankogula kao mješine – 5 Mo�da je od nekog zna�enja i podatak da se u Silbi ka�e kogul za «veliki kamen». Moguće je da se poljski Pan odmarao pored puta na velikom kamenu, mo�da �ak i prosio. U devetoj knjizi svoje Zlatne grane, Frazer (2002) opisuje �est obi�aj, zasvjedo�en kod mnogih naroda, da udaraju sebe kamenjem za vrijeme dugotrajnog hodanja, vjerujući da tako svoj umor prenose na kamenje i pridaju stijenju vlastita svojstva. Isto se tako, u mnogim krajevima, npr. na Salomonskim otocima i u Nikaragvi, mogu sa strane ceste vidjeti gomile kamenja kojima pješaci neprestano dodaju po koji kamen, odbacujući na taj na�in sa sebe umor. Ovom jednostavnom magijskom radnjom �ovjek se oslobađa fizi�kog umora i, u isto vrijeme, pribli�ava se ne�ivoj materiji, dijeleći s njom, ili na nju potpuno prebacujući, svoje poteškoće. Tako bi hipotetski Pan Kogulo još za �ivota imao magi�na znanja, što bi objasnilo njegovu kasniju pretvorbu u vampira/vukodlaka.6 URL: http://www.blog.hr/print/id/1621465565/ti-si-moj-gandeo.html, (16. sije�nja 2009.)7 C'è un rione di Trieste che si chiama Servola. Anzi, adesso è un rione, ma fino a qualche decennio fa era staccato dalla città, tanto che molte case riportano ancora doppio numero civico, uno con il nome della Via di Servola e l'altro con la dicitura "Servola villaggio". In questo rione, dove la maggior parte della popolazione era di lingua slovena, le donne erano famose per il loro pane. Moltissime lavoravano durante la notte per im-pastare e cuocere e alle prime luci dell'alba o nel buio delle mattine d'inverno si avviavano a piedi con i panieri pieni di pane caldo e fragante per portarlo a vendere in città. Venivano chiamate "pancogole" e pare che la fama del loro pane si fosse così diffusa da arrivare fino alla corte di Vienna, dove alcune di loro furono chiamate ad insegnare la loro bianca arte nelle cucine dell'Imperatore. "el picio pancogolo de mama" sarebbe quindi "il piccolo panettiere della mamma": URL: http://www.fantasymagazine.it/forum/viewtopic.php?t=4133&postdays=0&postorder=asc&start=1995&sid=d72��d451aec79475b7d99d1f3f�fb08, 16. sije�nja 2009.

KNJIŽEVNA RIJEKA

75

puna je krvi, ne mesa doduše, ali oboje je bez kosti.Dakle, kada ga ne prikazuju kao realna čovjeka, pripovjedači

prikazuju Pankogula kao zlog duha, neku vrstu čudovišta, ljudoždera, nečega neljudskoga: kao vampira ili vukodlaka. Evo zašto! Na vratima crkve, prije smrti, prema jednoj od predaja, pojavio se Pankogulo sav zakrvavljen od kidanja dječjih i životinjskih utroba. To je karakteristika divljih životinja kao što je vuk, što bi objasnilo moć vampira, njihovu sposobnost mijenjanja oblika, a omiljena pretvorba im je upravo u vuka. Jer vukovi kao grabežljivci vrlo su nalik vampiru samome, a i u uskoj su vezi s vukodlacima od kojih je do vampira samo jedna nijansa (Faust 1999: 62; Perić i Pletenac 2008: 21). Nije čudo stoga što su Pankogula zvali i vukodlakom (kudlakom).

U Hrvatskoj predaje o vampirima nisu toliko raširene, ali se kod onih koje postoje, kod predaja o vukodlacima (Vrkić 1995), radi o klasičnoj slavenskoj predaji. Budući da su vampiri nazvani vukodlacima, i karakteristike su im zajedničke: dižu se iz grobova po noći, napadaju ljude iz susjedstva, običavaju jesti njihova srca i utrobu ili im piti krv. U staro vrijeme pomori stoke pripisivali su se vampirima, odnosno vukodlacima. Lako ih je pronaći jer proizvode životinjske krikove, glasaju se kao magarci. Protiv njih se koriste glogovi kolci ili drugi oštri predmeti, uključujući i sjekire za odsijecanje glave (Faust 1999: 32). Sjekirama i kolcima i Silbenjani su ubili Pankogula u grobljanskoj crkvi Sv. Marka.

Rekli smo već da na istočnoj strani grobljanske crkve Sv. Marka postoji reljef sa likom Pankogula. Zanimljivo je da je kameni lik Pankogulov okrenut prema istoku, prema izlazećem suncu, kao da ga je ono skamenilo, jer on je ubijao samo noću i sunčevo svjetlo za njega je bilo pogubno. Odatle i stih o čekanju mjeseca da izađe da bi vampir mogao ići klati djecu, sisati im krv i vaditi im utrobe, naročito jetru, ili ubijati stoku. Danju se skrivao po grobovima. Po tome ispada da je živ, ali u isto vrijeme i da je mrtav, postoji kao živi mrtvac, nadnaravne snage i brzine kojom je izbjegavao osvetu očeva zaklane djece. Uz to, taj neobičan leš živi u grobu na otoku, baš kao grof Drakula (McNally i Florescu 1988: 118). A bradati lik s reljefa sa 7. ploče iznad kapele izvana na istočnoj strani crkve Sv Marka, izuzetno je sličan Drakulinom portretu u drvorezu iz 15. stoljeća, prikazu okrutna lika koji potječe iz pamfleta objavljenog 1491. godine u Bambergu (McNally i Florescu 1988: 6).

I sama Pankogulova smrt vrlo je slična onoj najpoznatijeg vampira. Drakula se našao opkoljen grupom neprijatelja, osobnih i ratnih, koji su ga ubili (McNally i Florescu 1988: 118). U silbenskoj predaji, ubojstvu vampira od grupe seljana nadodano je i ubojstvo posvećenim sredstvom (Faust 1999: 92). Sjekire kojima su ubili Pankogula vjerojatno su time što su se nalazile na posvećenom mjestu, u crkvi, dobile posvećenje i omogućile vampirovo,

ZANETA SAMBUNJAK

76

Pankogulovo, ubojstvo. Jedna od metoda uništenja vampira je i ubojstvo odrubljivanjem glave (Faust 1999: 92). Ta je metoda upotrijebljena u drugoj gore navedenoj predaji koja spominje klanje nožem.

Krvava žrtva

Predaju o Pankogulu karakterizira prolijevanje puno krvi, bilo da se odnosi na krv žrtava ili na krv samoga čudovišta - ubojice. Krv se u toj predaji čini jednim od temeljnih motiva. Ona je sama vrlo važna jer je povezana sa smrću, žrtvovanjima i nasiljem. Krv simbolizira, u skladu s logikom simbolike, i sve ono što je u vezi sa životnom i tjelesnom toplinom i njihovim izvorištem, svime lijepim, plemenitim i uzvišenim (Chevalier i Gheerbrant 1983: 327). Krv je simbol života, mladosti i snage. Postaje ključnim elementom u mitovima o vampirima, jer oni govore o vječnom životu ili vječnoj smrti. U tim mitovima krv predstavlja vezu između svijeta mrtvih i svijeta živih (Bartlett i Idriceanu 2006: 83). Sisanje krvi žrtava za vampira, i vukodlaka Pankogula, znači održavanja života, snage i mladosti, no postaje i uzrok koji Pankogula dovodi do smrti. Ako je imalo historijski prihvatljiva tvrdnja izrečena u predaji da je Pankogulo Badurina živio u kući današnjih Lazarina i bio Silbenjanin, onda možemo pretpostaviti da su ga se seljani sramili, sramili su se njegovih ubojstava, zvjerstava. Prolijevanje Pankogulove krvi u crkvi predstavlja simbolično prekidanje svih porodičnih veza koje su seljani imali s njim, jer krv naravno označava obiteljske veze i značajke. Neizbrisiva mrlja na podu kapelice postaje mrljom na nasljeđu i savjesti seljana. Mrlja na podu tamo je da bi seljane podsjećala na zabranjeni čin ubojstva koje su i sami počinili. U tom slučaju vampir je postao žrtvom seljana. No ako bismo pretpostavku proširili i utvrdili da je možda u ovom slučaju postao žrtvom u nekoj vrsti žrtvenog obreda, mudri bi Silbenjani postigli dva cilja jednim činom: osigurali bi blagostanje i mir na otoku.

Neizbrisiva mrlja krvi jedini je podsjetnik na Pankogulovo žrtvovanje na stepenicama oltara u crkvi Sv. Marka. Podsjetnik je na to da su se seljani riješili krivca koji je bio opasan i ugrožavao dobrobit čitave zajednice. Njegova je smrt donijela normalan nastavak života mještanima Silbe do današnjega dana. Postao je Pankogulo, otočka sramota, i njihov žrtveni jarac. Tako bi zapravo silbenska zajednica bila prinijela krvavu žrtvu kako bi umilostivila Boga, u nadi da će povratiti normalan životni poredak narušen počinjenim grijehom ubojstva posrnulog pojedinca. Takva su žrtvovanja u srednjem vijeku bila uobičajena. Vampire su žrtvovali jer su ih smatrali krivcima za epidemije poput kuge (Bartlett i Idriceanu 2006: 93), što bi onaj u predaji naveden «moritud» stoke, ali i djece, mogao u stvari i biti.

Svakako, žrtve su se prinosile da bi se od višnjih sila u koje se vjerovalo

KNJIŽEVNA RIJEKA

77

osigurala neka vrsta blagostanja, mira ili neke obveze. Vidimo to u silbenskoj predaji o Pankogulu, ali i u predaji o blagu u Dolcu kod crkve Sv. Ivana, jer možemo prepoznati zajedničke im elemente.

U predajama se jasno vidi da žrtveni obredi Silbenjanima nisu bili strani. U predaji o Pankogulu mještani su Silbe ostvarili kolektivno blagostanje i mir, dok predaja o blagu u Dolcu govori o tome kako ostvariti blagostanje na individulanoj razini. Najprije ćemo ovdje iznijeti prijevod predaje o blagu u Dolcu kraj crkve Sv. Ivana sačuvane u njemačkome prijevodu Petera Sabela (1970: 79), a onda ćemo obraditi sljedeće njezine temeljne magijske i simbolične motive: blago, obredni ples, golotinju, mjesečinu i gozbu.

Mladić je sjedio u krošnji smokve, koja se nalazila na rubu Dolca nedaleko od crkve Sv. Ivana. Tada su se približile tri osobe: muškarac, žena i malo dijete. Muškarac i žena zajedno su vukli jedan težak sanduk. Tek što su došli u Dolac počeli su kopati duboku rupu u koju su potom spustili sanduk. S jezom je promatrač, koji se skrivao među lišćem smokve, gledao kako ovo dvoje ubijaju dijete i polažu ga na sanduk. Potom su zatrpali rupu i poravnali zemlju nad njom. Čim su napustili mjesto svoga zločina, još su se dogovorili o uvjetima pod kojima se isključivo može preuzeti blago: samo muškarac i žena zajedno mogu ga dobiti i to samo ako su prije toga na grobu jeli, pili i plesali goli. Onda su odatle otišli.

Sa stabla se zbunjen spustio nevoljni svjedok i otišao kući. Teška tajna mu je ležala na duši, a u njegovom srcu borili su se strah i pohlepa. Konačno je pobijedila želja za bogatstvom te on naredi svojoj ženi, koja ni o čemu ništa nije znala, da spremi hrane i vina i da ide s njim u Dolac. Tamo je s neupućenom ženom jeo na grobu, a onda se razgolitio i isto zatražio od nje. Nakon što su oboje goli plesali na sudbonosnom mjestu, zgrabio je lopatu koju je ponio sa sobom i otkopao zemlju. Pronašao je blago i oboje su bili bogati sve do svoje smrti.

I ovdje je uočljivija ljudska žrtva, i to žrtvovanje djeteta. Žrtvovanje, osobito ljudi, temelji se, rekosmo, na pretpostavci da je krv nositeljica života a Montague Summers smatra da je prinošenje ljudske žrtve «vampirizam gledan iz sasvim drugog kuta». Vampiri i vještice u bliskoj su vezi jer posjeduju jake, neprirodne moći, koje su u službi zla. Vještice i vampiri isisavaju ili oduzimaju život, prolijevaju krv da bi ostvarili svoju zlu namjeru (cit. u: Bartlett i Idriceanu 2006: 92). Vampir i vještica dva su nasuprotna vida iste pojave. Ubijaju djecu, uzimaju živote iz njih, da bi njihovim žrtvovanjem

ZANETA SAMBUNJAK

78

stekli korist, iskoristili njihovu smrt za ostvarivanje vlastitoga blagostanja. Simbolično i nimalo slučajno, priča iz ove predaje događa se na suprotnoj strani mjesta na otoku Silbi. I Pankogulo u Sv. Marku na jugu (s likom visoko na zvoniku), i čarobnjaci kod Sv. Ivana na sjeveru (i na dnu duboke doline, Dolca), ubijaju djecu za svoje osobne ciljeve.

Taj element, zajednički vještičjim sijelima i pričama o vampirima, slavlje nad ubijanjem djece te jedenje njihova mesa i ispijanje njihove krvi, nije samo hereza, iako je simbolom izokrenute slike euharistije, već je i prikaz ljekovitosti i magične moći koju krv, osobito ona nevine djece, ima (Bartlett i Idriceanu 2006: 180). Rađanje djece iz koljena u koljeno značilo je postizanje besmrtnosti, osiguranje preživljavanja obitelji, temelj za osiguranje postojanja budućnosti zajednice. Ubijanjem djece sve se to onemogućuje, uništava se nevinost, čistoća, temelj svega poželjnoga, a oni koji to čine užasavaju nas više od ičega na svijetu (Bartlett i Idriceanu 2006: 180-181; usp. i T. Mann 1976). Slika muškarca i žene kako ubijaju dijete neprirodna je i izdaja je nevinosti koju predstavlja dijete, naročito ako svoju budućnost umjesto djecom osiguravaju blagom, a da bi to blago sačuvali zaštićuju ga magijom kojoj je zlo u samom temelju: ubojstvom djeteta.

Zakopano blago

Skrivanje blaga pod zemlju i magijska zaštita simboliziraju poteškoće s kojima je povezano traganje, ali još i više obvezu čovjeka da se potrudi da blago dobije – ono ne pada s neba. Ono se otkriva nakon dugog traženja, prolaženja kroz razna iskušenja. Blago postaje simbolom moralne i duhovne prirode iskušenja na putu do blaga. Skriveno blago u konačnici je simbol unutrašnjega života a magija i čudovišta što ga čuvaju samo su odrazi nas samih. Stoga seljanin koji je sjedio u krošnji smokve, čiji simbolizam navješćuje da će on krenuti zlim putem i posegnuti za izobiljem i moći (Chevalier i Gheerbrant 1983: 49, 611),8 nije bio puno bolji od vještice i vješca koji su ubili dijete da bi zaštitili blago. On se okoristio smrću djeteta, prevario je i samo zlo u svoju korist, a u svoju prljavu rabotu uvukao je i svoju neupućenu ženu. Posao im se isplatio uz primjenu magije, plesa obnaženih i objedovanja nad grobom djeteta. Epilog je predaje: živjeli su u blagostanju do kraja života - lukavost je postala dijelom magičnoga znanja (Z. Sambunjak 2008: 83). Vrlo je jednostavno i brzo slučajni promatrač, da bi postigao uspjeh u svom lovu na blago, svladao magična znanja.

Sam ples golog muškarca i žene te njihovo blagovanje jela i pila nad grobom djeteta, u ovom slučaju mogli bismo interpretirati kao dio obreda 8 Simboli�no zna�enje stabla masline je bogat urod, plodnost, pobjeda, nagrada. (Vinšćak 2002: 136) Da se promatra� nalazio i na stablu masline koje je na otoku Silbi više zastupljeno simbolika bi bila identi�na.

KNJIŽEVNA RIJEKA

79

zvanog sabath. Sabath je izvorno imao religijsko značenje sedmog dana odmora od aktivnosti, odnosno značenje svete dokolice, vremena posvećena Bogu. Značio je i svetkovinu vezanu uz mjesečev ciklus koja postanjem nije imala ništa zajedničkog s danom Gospodnjim. Sabath je bio dan punog mjeseca, potom se svetkovina proširila na svaku od četiri mijene lunarnog ciklusa pridružujući se tako svetkovini sedmoga dana. Na tu tradiciju nadovezuje se vještičji sabath: dan kad su se vještice okupljale na proplanku gdje su izvodile mahnite i grozne prizore. To je moćni aspekt simbola sedmog dana: dok se Bog odmara, zli dusi se pokreću (Chevalier i Gheerbrant 1983: 573). Čini nam se da se u predaji o blagu u Dolcu radi i o tradiciji vještičjeg sabatha.

Zanimljivo je da i vještice i vampir iz silbenskih predaja djeluju pod okriljem noći i za mjeseca. Vladarom noći i mjeseca smatrali su u antici trojnu božicu Hekatu. Božica je vrlo osebujna. Smatrana je gospodaricom duša umrlih. Vjerovalo se da prisustvuje spajanju i odvajanju duše od tijela, to jest da je sudjelovala i pri umiranju i pri rađanju (Baroja I 1979: 55). Grčku božicu Hekatu kasnije su smatrali božicom vještica a bila je i kraljicom svijeta utvara. Poput utvara, pod njom su djelovala nadnaravna zla bića (Bartlett i Idriceanu 2006: 173-174). No nisu li takve i vještice i vješci u orgijama za sabatha, kad u deliriju plešu s demonima prakticirajući crnu magiju (M. Bošković Stulli 1991: 132)?

Važna uloga u prakticiranju magije, naime, pripada magijskom plesu. Plesni obredi bili su prvotno usmjereni prema istom cilju kao i mnoge druge religiozne funkcije: osigurati uspjeh u lovu (Mandić 1954: 29-30), u slučaju ove silbenjske predaje: uspjeh u lovu na blago. Motiv lova poistovjećuje se s motivom žrtvovanja a time postaje jasna njihova povezanost s duhovnim i materijalnim istodobno. Žrtva znači, rekosmo gore, dodirivanje materijalnoga, onoga koji žrtvuje i žrtve, s nekom višnjom silom. Ona uvijek pretpostavlja i poistovjećivanje prinositelja žrtve sa žrtvom, a ta identifikacija proširila se na identifikaciju čovjeka s božanstvom, bilo dobrim ili zlim (I. Pederin 1998: 403). Žrtvovanje, pak, ljudi znači dogovor kojim se božanstvu daje dio sebe i zauzvrat osvaja naklonost božanstva. Nije se sklono žrtvovati sama sebe, već se više voli žrtvovati druge: djecu na primjer, pa ponekad i svoju (I. Pederin 1998: 395; Z. Sambunjak 2008: 95).

I obredni ples kakav je prezentiran u silbenskoj predaji o zakopanome blagu, način je uspostavljanja odnosa između zemaljskoga i nebeskoga, nezemaljskoga, a budući da se odvija noću i mislimo da se radi o sabathu pa tako i o slavljenju neke mjesečeve mijene: pokreti plesača iz silbenske predaje vjerojatno su povezani s gibanjem zvijezda i planetarnih sfera, odnosno Mjeseca. Veliki se značaj pridodaje Mjesecu kao simbolu biološkog ritma. Nebesko tijelo koje raste, smanjuje se i iščezava simbolom je univerzalnog

ZANETA SAMBUNJAK

80

zakona evolucije: rađanja i smrti. Mjesec pokazuje kakav je ritam života i kako je u njemu svima onima koji su podvrgnuti zakonima periodičnosti, evolucije .

U plesu se oživljuju kozmičke i mističke sile, u plesu se muškarac ostvaruje kao muškarac, a žena kao žena. A ako je ples bio silovit, bestidan i ekstatičan, onda je zasigurno bio u čast nekog božanstva, u čast Hekate ili možda Sotone. Upravo to je vjerojatno slučaj u silbenjskoj predaji o plesu na sabath. Općenito, plesalo se noću između petka i subote, tamo se u društvu svetogrdnih muškaraca i žena prepuštalo svim vrstama prijestupa čiji su detalji izazivali grozu (Baroja I 1979: 149-150). A budući da je ples prije nego što je postao pokret bio znak te je, kako bi što bolje izrazio svoju poruku, sustavno tražio nerede, suprotnosti i spontanosti, plesne su kretnje postale govor koji polazi iz dubina nesvjesnoga, a zanos plesača značio je prisutnost boga. Ples simbolizira i priziva djelovanje božanstva, tako da magijski i kozmički ples postaje obred poistovjećenja, u slučaju naših čarobnjaka, poistovjećenja i sjedinjenja sa Sotonom ili Hekatom, i uništenjem. Pridružuje se onoj energiji koja upravlja preobrazbama svijeta i slavi one snage kojima se obredom želi zahvaliti, ili ih pokoriti. A to što ga izvode goli plesači, znači spuštanje na razinu materijalnosti, jer blago je ipak ono što čarobnjaci skrivaju a naš seljanin uspijeva dobiti prevarivši vješticu i vješca. Simbolizam golotinje razvija se, i u slučaju golotinje iz priče o blagu u Dolcu, prema bestidnoj, izazovnoj razmetljivosti koja razoružava duh u korist materije i osjetila. Takva obredna golotinja postaje simbolom neke vrste povratka u prvobitno stanje, u središnji položaj, znači jedinstvo sa svijetom koji ga okružuje i svjedoči da prirodne sile bez zapreka mogu prelaziti iz jednoga u drugo. Skinuti odjeću, kao što je to slučaj u silbenjskoj predaji, znači zanijekati pripadnost nekom karakterističnom društvu, znači odbijanje pripadnost običnim ljudima, seljanima, ali istodobno i nesumnjivu uključenost u vještičje društvo okrenuto silama prirode. I to onima uništavačkima. Naći se golim znači odbaciti kršćanstvo, odnosno baviti se nečim što bi prihvatio Sotona ili vladar(ica) svijeta utvara. Skinuti odjeću tako postaje nekom vrstom Sotoninog krštenja, jer stoji u suprotnosti prema običaju odijevanja krštenika u bijelu halju koja simbolizira čistoću primljenu krštenjem.

Na ples se nadovezuje i gozba. Gozba je način izražavanje saveza, pričest. Ona je simbol zajedništva, dijeljenja iste milosti i istoga života (Chevalier i Gheerbrant 1983: 167, 173, 513, 406, 446), ali u ovome je slučaju, naglašavamo, suprotnost onoj euharistijskoj, to jest savez je, pričest, ne osoba svetih, nego zlih osoba nad zlim djelom radi ostvarenja materijalne koristi, bogatstva.

KNJIŽEVNA RIJEKA

81

Zaključak

Prema elementima koji sačinjavaju dvije silbenske predaje, onu o Pankogulu i onu o zakopanom blagu, možemo uočiti da one imaju gotovo istovjetnu tematsko motivsku i osjećajnu razinu s baladama, a to je tajanstvenost – numinoznost na lirskoj strani, sudaranje realnih, povijesnih činjenica, ali i onih svakodnevnih s nadnaravnima, prikaz povijesnih ličnosti, junaka, ratova, dobrih i loših gospodara, kataklizmi itd., na epskoj strani. Sam konflikt između kolektivnoga i individualnoga, običnoga i magijskoga, muškoga i ženskoga, nježnoga i okrutnoga, dnevnoga i noćnoga, sunca i mjeseca, ljudskoga i životinjskoga, crkvenoga i svjetovnoga kao dramski, dualistički, element predaje izuzetno je uočljiv. Budući da je balada proizvod narodne, usmene predaje, a došla je do izražaja početkom 19. stoljeća kao nastojanje pisaca na vraćanju i oživljavanju srednjovjekove kulture, možemo možda zaključiti da su silbenske predaje vjerojatno preko balada vukle svoj korijen još iz kasnog srednjovjekovlja i ranoga novovjekovlja. To objašnjava njihov magijski, nadnaravni, numinozni i dualistički sadržaj, koliko i prisutnost stihova u predaji o Pankogulu, takvoj prisutnosti da se može pomisliti da je i ona, poput predaje o doseljenju na Silbu, izvorno bila stihovana, rimovana i ritmička. No, od tri čuvene silbenske predaje, mi smo se pozabavili dvjema cjelovitim: 1. predajom o Pankogulu i, 2. predajom o zakopanom blagu. Razmotrili smo njihov simbolički sastav, uspoređujući ih, i naslutili ponešto od osloboditeljske funkcije koju su u prošlosti imale u seoskoj zajednici. Također, pokušali smo objasniti ime Pankogulo uvjereni da će ono i po sebi kazati ponešto o biti jedne od predaja. Izdvajajući motive (od kojih su krv i obredno žrtvovanje zajednički i ključni u objema razmatranim predajama), prosuđujemo da su silbenske predaje nastojale simbolički obuhvatiti cjelinu društvenoga život malene zajednice izložene mnoštvu opasnosti, koje su predstavnici mogli čuti odjeke stravičnih priča porijeklom s Crnoga mora.

Bibliografija

Baroja, Juan Carlos. 1979. Veštice i njihov svet. I. II. Beograd: Mala edicija ideja.

Bartlett, Wayne i Idriceanu, Flavia. 2006. Legende o krvi. Vampiri kroz povijest i mit. Zagreb: Naklada Ljevak.

Bošković Stulli, Maja. 1963. Narodne pripovjetke. Zagreb: Zora. MH.Bošković Stulli, Maja. 1991. «Predaje o vješticama i njihovi progoni u

Hrvatskoj». U: Pjesme, priče, fantastika. Zagreb: Nakladni zavod MH. Zavod za istraživanje folklora.

ZANETA SAMBUNJAK

82

Chevalier, Jean, Gheerbrant, Alain. 1983. Rječnik simbola. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Eliade, Mircea. 1970. «Le prince Dragos et la chasse rituelle». U: De Zalmoxis a Gengis-khan. Paris: Payot.

Faust, Viktoria. 1999. Vampiri. Legenda koja ne umire. Zagreb: Zagrebačka naklada.

Frazer, James, George. 2002. Zlatna grana : podrijetlo religijskih obreda i običaja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Hamm, Josip. 1970. Staroslavenska gramatika. Treće izdanje. Zagreb: Školska Knjiga.

Jurić, Ljubimir. 1910. Silba. Zadar.Kirk, Thomas Allison. 2005. Genoa and the Sea: Policy and Power in an Early

Modern Maritime Republic, 1559-1684. Baltimore: JHU Press. Mandić, Oleg. 1954. Od kulta lubanje do kršćanstva. Uvod u historiju religija.

Zagreb: Matica hrvatska.Mann, Thomas. 1976. Doktor Faustus. Život njemačkog skladatelja Adriana

Leverkühna – po pričanju jednoga njegova prijatelja. Zagreb/Rijeka: Naprijed/Otokar Keršovani.

Marks, Ljiljana. 1987. «Usmene predaje o zakopanom blagu». Etnološka tribina 10: 61-66.

McNally, Raymond T. i Florescu, Radu. 1988. U potrazi za Drakulom. Beograd: Prosveta.

Pederin, Ivan. 1998. «Putopis konkvistadora, engleske špijunaže i njihov odnos prema političkom animizmu». Crkva u svijetu XXXIII. 4: 389–407.

Perić, Boris i Pletenac, Tomislav. 2008. Fantastična bića Istre i Kvarnera. Zagreb: Vuković i Runjić.

Sabel, Peter. 1970. Die Insel Silba, eine monographische Skizze von Peter Sabel. Als Manuskript gedrückt in Burglengenfeld.

Sambunjak, Slavomir. 1997/1999. «Artemis i Artemid Slavenâ». Radovi FF Zd. 36 (26): 37-50.

Sambunjak, Slavomir. 2004. Libar glagoljaša don Antona od Silbe. Zagreb: Demetra.

Sambunjak, Zaneta. 2007. Heretičko bogoslovlje u strukturi srednjovisokonjemačke književnosti i hrvatskih srednjovjekovnih apokrifa. Zagreb: Demetra.

Smiljanić, Franjo i Sambunjak, Slavomir. 1982. «O besmrtnosti i svjetlosti kazuju kosti» Dometi: 12: 67-76.

Starešina, Petar. 1971. Pomorstvo Silbe. Zadar: Institut JAZU.Tomljenović, Mladen i Nikočević, Lidija. 1983. «Vjerovanja i legende sa

Silbe». Etnološka tribina (11./12.) 4-5: 25-27.Vinšćak, Tomo. 2002. Vjerovanja o drveću u Hrvata. Zagreb: Naklada Slap. Vrkić, Jozo. 1995. Vražja družba, hrvatske predaje o vilama, vješticama, vrazima

KNJIŽEVNA RIJEKA

83

i drugim nadnaravnim bićima. Zagreb: Glagol.

URL: http://www.blog.hr/print/id/1621465565/ti-si-moj-gandeo.html, (16. siječnja 2009.)

URL: http://www.fantasymagazine.it/forum/viewtopic.php?t=4133&postdays=0

&postorder=asc&start=1995&sid=d7288d451aec79475b7d99d1f3f8fb08, (16. siječnja 2009.)

ZANETA SAMBUNJAK

84

NIKOLA CRNKOVIĆ

Nova pjesma o kotarskom junaku Iliji Smiljaniću

1.Gdje piše i koja je logika da kazivači pučkih predaja moraju ostati

anonimni? Naprotiv, evo primjera, a sigurno ih ima mnogo, koji potiče i nameće opriečnu dispoziciju.

Moj nekadašnji susjed Kaži Vidas, rođ. 2. ožujka 1926., nije pjesnik, pisac pjesama, ali jest vrstan znalac pučkih pjesama i njihov pjevač. Gotovo bi se reklo zaokupljen je njima. Naravno, ne samo njima, nego i svekolikim memorijskim dobrom što ga je držao vriednim te ga uredno pospremio u svoju duhovnu riznicu, kojom sveudilj spremno raspolaže unatoč poodmakloj dobi. Što je najbolje uvjek skromno izriče stupanj sigurnosti o nekom svom znanju. To čini često jer ga svi poznati koriste kada su god u doticaju s njim. Zna mnogo ljudi, godine njihova rođenja, mnogo dogođaja i redoslied njihova zbivanja, jednostavno drži na pameti mnogo toga što drugi ne pamte, barem ne tako skrbno i sustavno kao on.

Pamtiti i znati, to je vriednost koju je Kaži stjecao od malih nogu. Ne pripada nametljivim radoznalcima, nego onima, dosta riedkim, koji pomno i s poštovanjem slušaju sugovornika, osobito sve starije. Tako je, slušajući gotovo iz prikrajka, odavna stekao svoj vlastiti prosudbeni sustav te pouzdan način slaganja i čuvanja zapamćenog. To umjeće i sposobnost sigurno ne bi sam znao definirati ni razložiti, kao što bi bilo uzaludno ičijim ga naporom preinačiti. Nije to znanje i njegova kakvoća nastalo odjednom, nego se taložilo u njemu kao vlastito životno izkustvo i kao oštrocrtna predočba ljudskih valjanosti na čvrstoj i nedvojbenoj kršćanskoj matrici.

Tako je Kaži od malena razvijao svoj posluh i odgovornost, svoju odmjerenost u svakom postupku, smisao za kooperativnost i poslovnu suradnji u svemu što je život preda nj stavljao kao pošten i valjan ljudski napor. Takav se sviknuo čobanskom i težačkom poslu nakon četverogodišnje pučke škole u Novalji, takav dočekao rat, drugi svjetski, naravno. Nije mobiliziran, jednostavno je dozorio za oružje. Samo je bilo pitanje čije će uzeti. Odgovor opet jednoznačan: one ratujuće strane koja ima najveće izglede da će dobiti rat, a njezina snaga već od ljeta 1943. godine svakodnevno tutnji preko

Kažimir Vidas

85NIKOLA CRNKOVIĆ

njegove glave u nezamislivim rojevima prietećih letjelica kojima se na nebu ovih prostora očito nema tko suprotstaviti. Na njegovu rodnom otoku bijaše tada izlišno pitati se gdje je veća mogućnost sačuvati živu glavu.

Naravno, nije to samo njegova, osamnaestogodišnjakova odluka. Živa su mu oba roditelja, otac Ivan (1902.-1974.) i majka Marija,1 djed Pave (1874.-1956.), otčeva i materina rodbina, prijatelji. Obća je klima: ne ići među očite gubitnike. Tako će se Kaži Vidas podkraj ljeta 1944. godine priključiti tzv. partizanima, domaćim udjelnicima u ratnom naporu moćnih iztočnih i zapadnih Saveznika protiv sila Osovine. Priklonio se oružju neobične ratujuće strane, sprezi protuosovinskih snaga, zapadnih kapitalističkih država s iztočnom komunističkom, dakle onih koji se uzajamno ne podnose te svatko svakom o glavi radi, ali svaki na svojim bojištima, međusobno udaljenim, bijahu vrlo učinkoviti.

U doba kad se Kaži sprema na se naprtiti oružje i umješati u rat, sile Osovine već drugu godinu doživljavaju težke udarce i u stalnom su povlačenju.2 Trojna je osovina razbijena, Italija je izključena iz rata,3 Njemačka i Japan, svaki na svom kraju svjeta, operativno ne mogu surađivati, vode zapravo separatne ratove protiv istih neprijatelja4; napokon je izkrcavanjem u Normandiji otvorena druga fronta na europskom kopnu. Praktički, protuosovinska koalicija je već 1944. godine dobila rat, ali je pobjedu tehnički valjalo privesti kraju, na žalost, uz ogromne žrtve na obje strane.

Osamnaestogodišnji Kaži je imao sreće: u postrojbama Drugoga pomorsko obalnog sektora (područje sjevernodalmatinskih otoka) kretao se po Olibu, Istu i Dugom otoku, sudjelovao u osiguranju strategijskih točaka, ustanova, vojnih objekata, luka. Što je bitno, mimoišla ga okrutna ratna izkušenja.5 Na kraju je razpoređen u topničku bitnicu, u kojoj je dočekao kraj rata i nastavio poratnu vojnu službu. Odgovoran i točan u bezpogovornom izvršavanju zapovjedi, razvojačen je početkom 1950. godine kao stariji vodnik I. klase, što je najviši dočastnički čin.6 Davna vojna služba i danas se još može prepoznati u ponekom njegovu izričaju, postupku, kao da mu je vojska neki nedosanjan san, a posve je siguran kako bi opet isto učinio da iz nje iziđe, kao što je to već jednom učinio.

1 Vršnjakinja svoga mu�a, ali će ga nad�ivjeti skoro dvadeset godina.2 Na izto�noeuropskom bojištu nakon poraza kod Staljingrada i Kurska; na sredozemnom bojištu nakon poraza kod El Alameina te izkrcavanja u Tunisu, na Siciliju i Italiju; na Tihom oceanu nakon poraza kod Midwaya i na Guadalcanalu do Leyte i Ivo Jime; na Atlantiku nakon izgubljena podmorni�kog rata do izkrca-

vanja u Normandiji. 3 Italija je izgubila osobnost zaraćene strane, ali je pogođena ratnim operacijama, jer se one vode na apenin-skoj �izmi.4 Doduše, SSSR i Japansko Carstvo zaratili su se tek nakon kapitulacije Trećeg Reicha.5 Izjavio mi je: "Bogu hvala, prošal san svoj del rata, a nikad nisan pušku opalil."6 U suvriemenoj hrvatskoj vojsci sto�erni narednik.

86 KNJIŽEVNA RIJEKA

2.Nije morao otići iz vojske. Nadležne vojne oblasti rado bi ga bile

pretvorile u svoga gojenca i profesionalca. Pače, otvarali mu se izgledi za daljnje napriedovanje. Ali njemu je više bilo stalo do njegove Luce,7 nego do svih armija i činova ovoga svjeta. Oženio se 26. veljače 1949. godine, crkveno. Time je komunistički nadrilanoj vojsci rekao sve o sebi. Tako njegov put za napuštanje vojske bijaše otvoren i - zaključen.

Vratio se Kaži Vidas skromnu obiteljskom životu, težačenju i čobanjenju, ali je u njemu nemir i uvjerenje da može i mora učiniti nešto više no što mu dopušta tjesnoća roditeljskog doma i već oddavna nedostatan posjed. Jedino što vidi kao mogućnost jest more i njegovo priobalno korištenje. Dakle, jedino je riešenje vlastit brod. Nu, ni on ni njegova obitelj nikako si nisu mogli priskrbiti dostatan novac. Jedina mogućnost da pribavi i koristi brod bila je u dvojnom ili trojnom suvlasničtvu i ortačtvu. Bijaše više takvih pokušaja. Gotovo ih se ne voli sjećati - makar je bilo volje, zdušna napora i uspjeha.8 Odjednom prekipjelo mu. Odustao od svega! Jer, ne spominjući druge nedaće, kako su vlasti samo porezima derale nepoćudne privatnike! Jedne je godine dao svekoliki godišnji prihod za porez... Pitao se: čime hraniti obitelj, kako obstati?

Kaži se po tko zna koji put na vlastitoj koži osvjedočio da mu kompartijska ideologija, ma koliko bio tih i kršćanski krotak, opet mu stoji za vratom samo zato što je katolički vjernik. Htio – ne htio, morao je shvatiti kako iza svega što se događa u njegovu mjestu i u državi stoji fatum izopačene komunističke mržnje prema svemu što nije komunističko, nakazna izključivost prema svemu što je naravno i u skladu s kršćanskom tradicijom.

Napokon će Kaži Vidas potražiti stalni posao i redovite prihode koji će mu omogućiti školovanje djece izvan Novalje. Sredinom 1966. dobiva posao u poduzeću Riba – Rijeka. Godinama će plivaricom9 prevoziti ulov novaljskih i rabskih koćarica na riečku tržnicu, a potom će, opet godinama, koćarom “Gavun” u vlastničtvu navedena poduzeća izlovljivati ribu na području srednjega i južnog Kvarnerića. I tako sve do odlazka u mirovinu 1. rujna 1981. godine. Kaži Vidas uztrajao je u skrbi za sebe i svoje, svemu uz prkos, za šticu, kako bi se reklo po domaću - uztrajao u svojoj duhovnoj datosti, čuvajući njezino obilje uvjek slatkim obnavljanjem svoga pjevnog i recitativnog repertoara. Tako je taj težak i čobanin, mornar i ribar i blagdanom i svakdanom živio kršćanski, pjesmom održavajući i izkazujući svoju duhovnu postojanost.7 Lucija Vidas, rođ. Vidas (1929.-2003.).� Najveći domet je nabava 17-tonske bracere "Gaj" kojom su on i njegovi ortaci prevozili pjesak i drugi građevinski materijal te ogrievna drva s Oliba i Punte kri�a.9 Vrst ribarske brodice za ulov malih plavih riba posebnom mre�om toga istoga imena. U ovom slu�aju brodica prilagođena za transport ribe.

87NIKOLA CRNKOVIĆ

3.Kaži je pjesmu o Iliji Smiljaniću našao u tankoj otčevoj bilježnici

malena formata, ispisanu njegovom rukom. Odmah je, još u doba svoga dječaštva, negdje u posliednjim međuratnim godinama poželio stvoriti vlastite takve pjesmarice. Ne sjeća se više je li u otčevoj bilježnici bila samo ta ili još koja pjesma. Tada ju je djelomice prepisao i naučio napamet. Zavolio ju je i često ponavljao. U međuvriemenu, za ratnih zbivanja i poraća, točnije za njegova petogodišnjeg izbivanja iz kuće, izgubio se taj priepis, zajedno s još mnogima, te otčev rukopisni predložak.10 Na sreću, Kaži, kao da je slutio što bi se moglo dogoditi, gotovo ih je kolekcionarskom strašću zapamćivao, to prije što mu to nije bilo težko te što je time potvrđivao svoje intelektualne sposobnosti i družtveni ugled.

Pjesmu o Iliji Smiljaniću ne stavljamo u ovom štivu pod povećalo zato što je ona sama bila nešto osobito reprezentativno u glavnici Kažova memorijskog kapitala. Jednostavno, ona je slučajni uzorak što ga je on sam izabrao. Naime, kad sam odlučio Kažimira Vidasa uvrstiti u ovu zbirku pučkopjesničkih pisaca, pjevača i kazivača, odmah se pojavilo veliko pitanje: kako prikazati sve ono što je on godinama pričao i recitirao piscu ovoga štiva te brojnim svojim prijateljima i znancima?

Naravno, bilo bi izlišno to ovdje učiniti inventarskim nabrajanjem naslova pjesama i cjelih spjevova što ih on zna napamet,11 kao što bi bila promašena i bezpredmetna neka njihova skraćena verbalna interpretacija. Jednako nas tako ne može zadovoljiti ni neka obća naznaka kako Kaži Vidas zna napamet na stotine, na tisuće strofa znanih i neznanih pjesnika, od onih što ih je naučio u ovdašnjoj pučkoj školi do onih što mu se urezaše u pamet šestdesetak i više godina poslije, od Kačićevih do Šugarovih, od Boškinčevih do Slavovih, od Ivešinih do Balabanićevih. Ne bi nam bila dostatna ni uvjerljiva slika kako je, držeći kormilo broda kojim je plovio, u noćnoj osami satima znao pjevati, zabavljati sadržajnim pjevom posadu i sebe, nikada ne ponavljajući niti jednog stiha.12

Zato ćemo se, umjesto svega toga, ovdje poslužiti samo navedenim primjerom, dosta dobrim uzorkom svega što je napried rečeno, a koji je on iz glave stavio na papir, izdiktirao u laptop svojoj unuki Ivani. Bit će to, uzdamo se, u ovoj prigodi dostatno za valjano poimanje Kažova memorijskog dobra, osobito zato što je uzorak cjelovit, valjan i takve kakvoće te će 10 Ka�i mi je više puta pri�ao o nestanku dviju svojih i ot�eve rukopisne pjesmarice. Glavni krivac: sve vrsti nestašica u posliednjim ratnim i neposrednim poratnim godinama, ali, dakako, i bezobzirni nehat.11 Naravno, u �ivotnoj dobi u kojoj je Ka�i sada, u šumi njegova pamćenja sve je manje svje�ih izdanaka, a sve više trula granja i slomljenih debala. Tu je nebrojena mno�ina pojedina�nih strofa i skupina strofa već zaboravljenih cjelina, zapamćenih dielova pjesama bez naslova, kojekakvih krhotina i rudimenata. Na �alost,

uztrajnije i pomnije lutanje bezpućima tih prostora te�ko bi danas moglo opravdati ulo�eni trud. 12 V. o tomu u N. Crnković, Paška pu�ka poetika kao povijestni govor, Zagreb – Novalja 2003., str. 9�.

88

predočba o njegovoj ukupnsosti dobiti barem približno zbiljsku dimenziju i vjerodostojnost.

4.Kažov izbor pjesme nije slučajan. U svojem je pamćenju morao

pronaći pjesmu koja nije već objavljena niti obćenito znana u njegovoj zavičajnoj ili široj pučkoj memoriji. Gotovo da je preda nj stavljena nemoguća zadaća.13 A on ju je riešio vrlo jednostavno, brzo i nadasve kvalitetno. Kako bismo to shvatili, valja barem nešto reći o temi njegove pjesme, o Iliji Smiljaniću i epskom pjesničtvu vezanom za nj.

U povorci slavnih hrvatskih junaka iz epopejskog doba našega vojevanja s Turcima taj je kotarski serdar jedan od najdičnijih, a upravo njega - na žalost, kao i tolike druge - naša je povjestnica gotovo maćehinski zapostavljala, osobito u 20. stoljeću. Stipan Banović je s razlogom napisao: “Prema zaslugama i slavi Smiljanića Ilije neuki naš narod pravedniji je i zahvalniji od svojih prosvjetljenih sinova, koji trista godišnjicu Ilijine smrti 5. svibnja 1954. g. nigdje ni jednom riječju ne spomenuše...”14 Pače, piše on u nastavku, pokazalo se kako je o tom pučkom vitezu “...narodna pjesma bolje upamtila historijsku istinu nego naučni istraživači.”15

O razlogu te činjenice ne trieba okolišati. Već su prije više od dva i pol stoljeća bitne činjenice o Ilijinoj pogibiji odkrila oba začinjavca naše auktorske epike, najprije Filip Grabovac (1697.-1749.),16 a malo zatim Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.). Potomnji ovako pjeva o smrti Ilije Smiljanića:

Pogibe nam na glasu delija, po imenu Smiljanić Ilija,

na Vučjaku izpod Velebita: pogubi ga Markić Radojica,

koga trikrat vadi iz galije, a četvrti s tanani’ višala. Radojica raja ne vidija,

jer pogubi svoga poočima!17 13 Ne hvalim se, nego priznajem svoju nesmotrenost što sam svoga prijatelja stavio pred tako te�ku zadaću, to više što on nikako nije mogao znati što je o Iliji Smiljaniću objavljeno, a što nije. Nu, dogodilo se �udo na koje je malo tko mogao pomisliti. 14 Stipan Banović, Osvrt na tristogodišnjicu smrti kotarskog serdara Ilije Smiljanića, Zadarska revija, 3, Zadar 1956, str. 170.15 Isto, str. 174.16 Filip Grabovac, Cvit razgovora naroda i jezika iliri�koga, aliti rvackoga, Stari pisci hrvatski, 30, Zagreb 1951., 344: "+ Serdar Ilija Smiljnić, koji pogibe na Vu�jaku ispod Velebita od Markića Radojice nevirnoga pobratima svoga..." Kri�ićem na po�etku citata ozna�io je Grabovac njegovu pripadnost katoli�anstvu.17 Prema Andrija Ka�ić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga. M. A. Reljković, Satir iliti divlji �ovik, Zagreb 19��., Korablica, Pisma od viteza dalmatinskih koji, posli nego mnoge turske glave odsikoše, od Turaka pogiboše /za/ rata od Kandije, Pet stoljeća hrvatske knji�evnosti, 21, Zagreb 1967., str. 249. Isto u Sveu�ilišna naklada Liber, Biblioteka Temelji, knj. 4. Zagreb 19��., str. �3�-�39.

KNJIŽEVNA RIJEKA

89

Krivac za smrt Ilijinu dakle nije Turčin, musliman, nego domaći izrod i izdajnik, Turkovlah18 kojem je taj isti Smiljanić tolika dobra učinio, spasio ga od sužanjskih okova vesala na galiji i od smrti na vješalima, a koji ga je prokazao turskoj zasjedi.19 Pogibija častna narodnog junaka s takve kukavičke nevjere, protivna je svemu što je obstalo na ovom nesretnom tlu koje se svim svojim snagama opire tuđinskoj vlasti.20 Zločin imenovana Turkovlaha, znane družtvene i vjerske pripadnosti, toliko je protuprirodan, toliko nespojiv s ičim čovječanskim, neviđenim i nečuvenim u ovom podnebesju da je njime obterećena i sama žrtva. Ilija će biti zatajivan, prešućivan, samo da se ne stvara zla krv među onima kojima je povjest namjenila živjeti na istom tlu.

Nu, kada je govor o historiografiji, valja se kaniti moraliziranja, jakih osjećaja i velikih rieči. Mnogi su njezine imperative u 19. i 20. stoljeću shvatili tako da valja zatomiti pa i zatajiti ono što je nepovoljno i obezhrabrujuće u nacionalno osloboditeljskom osvješćivanju, ono što nas tobože razlučuje i dieli, ono što može oslabiti razjediniti zajedničke napore eliminacije stranih vlasti s južnoslavenskih prostora.

5.U takvim okolnostima – recimo, u m√ku službene hrvatske

historiografije, pa i povjesti književnosti, navlastito povjesti naše pučke epike - nije čudo što se Smiljanićima i njihovom sudbinom više bavila srbska stručna i književna publicistika negoli naša hrvatska znanstvena i šira javnost. Na sreću, dva su hrvatska zaljubljenika u hrvatsku prošlost, već spomenuti Stipan 1� Poznati dalmatinski preporoditelj Ante Kuzmanić, Boj pod Ribnikom, Zora dalmatinska, 22, Zadar 1�4�., rabi ovaj termin koji dobro odra�ava stanje na našim prostorima u 17. stoljeću. Vlasi su etni�ki vrlo raznorodna skupina balkanskih sto�ara iz koje su se dotad regrutirale neregularne vojne postrojbe Turskog Carstva sa za-daćom da stalnim prodorima razaraju kršćanske zemlje i njihovu obranbenu moć. Promjena nastaje kada Turci gube vojnu premoć i napada�ku nezadr�ivost. Dio Vlaha preći će tursku granicu i staviti se u slu�bu kršćanskih dr�ava koje su dotad napadali, te se deklariraju kao Vlasi rišćani. Oni pak Vlasi što su ostali na turskom terito-riju i u njihovoj slu�bi zadr�avaju epitet Turkovlaha. Narodnostni etnonimi tek će se kasnije prikrpiti vlaškim etni�kim skupinama kao njihova nacionalna oznaka, a u �emu je odlu�ujuću ulogu imala Srbska pravoslavna crkva snagom svoga povlaštenog polo�aja u Turskom Carstvu, a ne njihova zbiljska etni�ka pripadnost.19 Pozivajući se na mleta�ke izvore, S. Banović, Osvrt, nav. dj., str. 177, uvjerljivo razla�e kako su oba korifeja hrvatske pu�ke epike s pravom uprli prstom u glavnog krivca Ilijine pogibije, jer "...kad vidimo da je turska zasjeda pustila mirno proći svoje zarobljene istovjerce kao i svu stoku i golemi plijen, te �ekala samo da naiđe Ilija Smiljanić, onda bistro vidimo da je smaknuće Ilijino bio glavni dobro smišljeni cilj zasjednika pomoću nekoga koji je Iliju dobro li�no poznavao, a taj je zaista njegov posinak, štićenik ili pobratim (...) Radojica Markić." 20 Znakovito je da je 164�. godine Ilijin otac Petar Smiljanić poginuo zbog izdaje istih onih koji će poslije izdati i samog Iliju. Ka�i Vidas mi je izdiktirao stihove što ih je zapamtio iz pu�ke škole o karakteru izdajni�-kog zlo�ina:Nek prošćeno je svima: zulumćaru, ubojici!Prošćeno je svima, svima, samo nije izdajici!

NIKOLA CRNKOVIĆ

90

Banović� i Roman Jelić,2122 svojim ozbiljnim marom i prinosom barem donekle izpunila nastalu prazninu, koliko se u doba jugokomunističke strahovlade - još protuhrvatskije i zločinačkije od predhodne karađorđevićevske - moglo i smjelo učiniti. To nam omogućuje da koliko-toliko kvalificirano razložimo valjanost pjesme što nam ju je iz izdašna vrela svoga pamćenja darovao Kaži Vidas.

U našem je narodu junački pjev, kako ga i koliko danas znamo, dobio svoju definitivnu stasitost, obličje i razgranatost tek u 17. stoljeću, upravo u doba kada je odpor turskoj vlasti dobio značajke obćenarodnog obranbenog rata, navlastito u najzapadnijim rubnim krajevima otomanske osvajačke stečevine. Naravno, junačke je epike bilo i u prijašnjim vriemenima, razdobljima našega srednjovjekovnoga vitežtva, ali je ona bila vezana poglavito za stare simbole državnoga i narodnog zajedničtva, za hrvatske i ostale južnoslavenske ustanove, njihove etablirane prvake, glavare i velmože, dinastički i staležki kategorizirane junake. Međutim, u doba kada turski osvajački mehanizam pokazuje ozbiljne nedostatke svoga civilizacijskog ustroja, kada tehnički zaostaje za ratnom doktrinom i praksom europskih država, kad uzastopno gubi bitke i ratove, gubi teritorije što ih je držao pod svojom vlašću, kad svaki rat s nekom kršćanskom zemljom potiče pobune potlačenih kršćanskih podložnika u tomu carstvu, junački etos postaje obćim narodnim obilježjem.

Od toga doba junačka pjesma ovih prostora ne slavi više vladare, poznate vojvode velikih vojska, otmjene ahilejske jurišnike, vitezove oklopnike iz sjajnih dvorova, nego slavi pučke junačine, uskočke i hajdučke megdandžije iz kamenih potleušica i brvnarskih prizemnica. Naš hrvatski Cid23 nije neumrli vitez koji i po smrti osvaja i vodi kao duh, kriepost i snaga srednjovjekovnoga vitežtva, nego je on, naš narodni junak, smrtnik koji ratuje jer hoće da obstane, jer je to preduvjet postojanosti na ovomu tlu, njegove i naroda kojemu pripada.

Od toga doba hrvatski je junak osoba dokazane ratničke valjanosti, koji je spreman ginuti i koji gine, ali se stalno obnavlja u još većem junaku i boljem čovjeku, u potomstvu svoga roda i naroda. Od doba takva svoga narodnog prečišćenja, reafirmacije skupnosti i pojedinačnosti vlastita etničkog bića, hrvatski je epski junak oličenje naroda koji nadmašuje i 21 Stipan Banović (1��4.-1961.), pu�ki u�itelj u svestranom i podpunom zna�enju te sintagme, skuplja� narodnog blaga, povjestni i knji�evni pisac, prosvjetitelj i uztrajni nacionalni borac. V ovdje bilj. 13, 14 i 1�; o �ivotu i djelima v. u HBL, 1, Zagreb 19�3., str. 425-426. 22 Dr. Roman Jelić (1905.-1993.), lie�nik, iztra�iva� narodnog �ivota i obi�aja, zdravstveni pisac i povje-stnik. O �ivotu i djelima v. u HBL, Zagreb 2005., str. 440-441. Ovdje se u prvom redu misli na plod njegova višegodišnjeg iztra�ivanja o ravnokotarskom rodu Smiljanića: Roman Jelić, Smiljanići – kotarski serdari, Radovi Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Zadru, 29-30, Zadar 19�3., str. 111-132. 23 Cid Compeador, mitsko ime kastilijanskog viteza, borca za slobodu zemlje, pravo (povjestno) ime mu je Rodrigo Diaz de Bivar (oko 1045.-1099.). Taj lik mitski je prototip neustrašiva i samopriegorna kršćanskog viteza u literaturi i glazbi zapadnoeuropskih zemalja od Španjolske do Njema�ke.

KNJIŽEVNA RIJEKA

2221

91

pobjeđuje tuđinsku vlast na svojoj zemlji. To je činjenica i slobodarski program, uzoritost osobne i narodne valjanosti. Stoga je upravo tadašnja hrvatska epika najbolji izraz krvave zbilje našega dugog osloboditeljskog napora. Zato u njoj, toj epici, s krunom onoga što je učinjeno i postignuto u Domovinskom ratu 1991.-1995., valja vidjeti najboljeg i sveudilj živa povjestnog učitelja Hrvata.24

6.Upravo o takvu narodnom junaku svjedoče dosadašnja iztraživanja

života i djela Ilije Smiljanića. Roman Jelić ovako sumira Ilijine junačke podhvate do kojih je uspio segnuti u povjetstnim vrelima: “Sudjelovao je pri osvojenju Zemunika 1647, kad je bio ranjen u lice, i u napadu na Ribnik u Lici u srpnju 1648. skupa s ocem Petrom(...). Krajem srpnja 1648. zajedno sa svojim prijateljem šibenskim harambašom Vukom Mandušićem dočekuje kod Zečeva u Ravnim kotarima Husein-bega, čehaju25 bosanskog paše Derviša Skopljaka. Od 700 vojnika na mletačkoj strani Ilija je vodio 230 ljudi. Husein-beg se vraćao s velikim plijenom iz Biogradskog primorja na putu prema Kninu. U tom sukobu poginuo je Vuk Mandušić.26 Iste 1653. godine(...) je u dva navrata predvodio napad na Knin, kojom prilikom je ubijeno mnogo Turaka, a ostali natjerani u bijeg. Isto se tako hrabri Ilija ponio u jurišu na Glamoč 1653, kada je bilo zapaljeno šest turskih veleposjeda, dovedeno mnogo plijena i stoke. Dva puta je stajao na čelu krajišnika u jurišu na Udbinu 1653, gdje se istakao posjekavši mnogo Turaka.

Udbinu je napadao zajedno s Jankom Mitrovićem27 4. rujna 1654. Na povratku prema Zadru Ilija je poginuo na brdu Vučjaku u Velebitu na putu između Gračaca i bukovačkog sela Krupe. Bilo je to 5. rujna 1654.”28

Kao mjerilo Ilijine glasovitosti u narodu dostatno je uzeti samo deseterački navod u kojem “starac Mjelovan” slavi kotarske junake što se proslaviše u Kandijskom ratu 1646.-1669.:

Pjeva starac Smiljanić Iliju, Zadranina na glasu deliju,

da je junak od mejdana bio, 24 U N. Crnković, Paška pu�ka poetika kao povjestni govor, Zagreb – Novalja 2003, str. 417, sli�nu sam sintagmu uporabio za Andriju Ka�ića Miošića. S pravom, jer su Filip Grabovac i on reanimirali hrvatsko iskonsko pjesni�tvo i pjevanje do nezamislivih razpona i dometa.25 Zastupnik, opunomoćenik za određene zapovjedi ili za određeno podru�je.26 A. Kačić Miošić, Razgovor, nav dj., str. �39-�40: Otkada su Mleci sagrađeni/ nije taki junak poginuo/ što delija Mandušić Vučene:/ pogubi ga Vidimljiću beže/ u Kotaru blizu Varivoda.27 Serdar Janko Mitrović bio je otac �uvenoga Stojana Jankovića (oko 1640.-16�7.) koji je nasliedio otca u toj �asti.2� R. Jelić, Smiljanići, nav. dj., str. 11�-120. /Stjepan Antoljak i dr.,/ Miscellanea, I., Historijskog arhiva u Zadru, Zadar 1949., str. 55, u bilj. dokumenta br. 36, navodi: “Smiljanić Ilija je vojevao u konjani�koj �eti na strani Mle�ana proti Turcima po Ravnim Kotarima za kandijskog rata 1645.-1669.). Istakao se u okršajima s Turcima kod Vrane, Nadina, Drniša i Knina (164�).

NIKOLA CRNKOVIĆ

92

krajišnike Turke pridobio29.Biše dika Zadra bijeloga,

krunu brani dužda mletačkoga, veće od sto posiče Turaka,

to svidoči dužde od Mletaka.Još nam kaže Petra Smiljanića30

i na glasu kano Kobilića da je junak od mejdana bio svitlu sablju krvce napojio.Kada Petar na konju igraše,

na njem zlatno krilo trepećaše; krajinu je tursku porobio, mnogo rusi glava odsikao.

Podjednako su znakoviti i slikoviti uzporedbeni Kačićevi navodi o Iliji i rodu Smiljanića obćenito kao junačkom uzoru i vriednostnoj mjeri ljudske valjanosti, vitežtva i postojanosti u vjerskom i narodnom određenju. Tako, primjerice, hrvatskoga viteza Juru Križanića31 iz 16. stoljeća, o kojem se u našoj povjestnici vrlo malo zna, slavi iz punih pluća: “Još ti kažem Juru Križanića,/ koji biše srca Smiljanića,32/ jer na vojsku često odlazaše,/ roblje fata, glave odsicaše.// U tursku je zemlju odlazio/ i varoše ognjem opalio,/ Drežnika je tvrda osvojio,/ krajišnike pod mač okrenuo.”33 Druga je usporedba: “Soko biše Vuče Perišiću,/ silni vitez kano Smiljaniću:34/ on na mejdan Turkom izlazaše/ ter im ruse glave odsicaše.”35

Pogledajmo koje još junake starac Milovan oplemenjuje imenom Smiljanića, kako ih narod slavi i o njima svjedoči. Ivandu Tepčevića ne resi samo uzoritost poznatih Kotaraca nego mu pridaje i valjanost najslavnijega šibenskog viteza, jer: “...biše junak srca Smiljanića, a desnice Vuka Mandušića.”36 Na moru je pak najveću slavu stekao stanoviti Rotundić. Kačić ovako izražava onodobno svjedočenje ljudi:

Dokazuju mlada Rotundića ter ga slave kano Smiljanića

29 Pridobio = nadmašio, pobjedio.30 Odnosi se na Ilijina otca o kojem Jelić, isto str. 116, piše: “...usko�io je sa cijelom svojom obitelji iz Udbine na mleta�ki teritorij kod Zadra po�etkom 1647. Sobom je doveo �etiri sina, Ivana, Matu, Iliju i Filipa, i kćer Anku. To je bilo u vrijeme mleta�ke protuofenzive protiv Turaka u Ravnim kotarima, za kandijskog rata.”31 Ne odnosi se, naravno, na poznatog Jurja Kri�anića (161�.-16�3.), svećenika, pisca, politi�ara i znanstve-nika, pobornika sveslavenske uzajamnosti.32 Kurziv je moj, N. C.33 A. Ka�ić Miošić, Razgovor, nav. dj., str. 61�.34 Kurziv je moj, N. C.35 A. Ka�ić Miošić, isto, str. 64�.36 Isto, str. 762.

KNJIŽEVNA RIJEKA

93

da je sika turske aramije37 po Levantu38 rata od Morije.39 On pofata turske ormanice,40 bolji junak biše od Varnice41: svidoče mu kolajne od zlata

da je bio dika od Rvata.42

7.Eto, dosad nepoznate stihove o takvu kotarskom junaku i njegovu

vitežtvu Kaži Vidas zapamtio je i sačuvao otočnoj i široj javnosti. Makar njegovi stihovi nisu s ovoga otoka, zanimljivo je zamjetiti kako su tematski vrlo slični pjesmi istoga naslova što ju je svojedobno zapisao Pavao Anđelić s područja gornje Neretve.43 Kažova je duža: ima 6o kvartinskih strofa, tj. 240 deseteračkih stihova, a Anđelićeva od nepoznata kazivača 166 isto takvih stihova, odnosno 33 kvintinske strofe i jedan dodatni stih.

U obje versifikacijske cjeline istovjetni su glavni likovi, Ilija i Hajkuna, središnja je točka zbivanja vezana za Udbinu, u objema se pričama očituje surovost maloga rata (guerilla) i životne svakodnevice onoga doba. Razlika je mnogo više, ali je to nebitno za okvir u kojem se odvija dramski zaplet pjesme. Nije bitno, primjerice, što je Ilijino prezime preinačeno u Cmiljanić, što je Hajkino podrietlo drugčije određeno te što su različiti svi sporedni likovi, kojih je zbiljskost najvećim dielom vjerojatna, makar ju je povjestno težko utvrditi.

Nu, iznad svih sličnosti i razlika tih dviju pjesama - kojima se ovdje ne možemo šire baviti - vriedi iztaknuti kako u Vidasovoj verziji, nazovimo je novaljskom, Ilija dolazi u Udbinu u dogovoru s djevojkom, ali kao neprijatelj: prerušen da ne bi bio prepoznat. U Anđelićevoj pak, nazovimo je konjičkom (po gradu Konjicu), on dolazi u isto mjesto sporazumno sa svojim muslimanskim prijateljem i pobratimom, kao i sa samom djevojkom, makar opet potajice. Znakovito je također da u obje verzije Hajkuna igra sličnu aktivnu ulogu: sklona je onomu što se događa i podjednako je određena prema glavnom junaku i prema njegovoj ratujućoj strani. Razlika je samo u tomu što je u novaljskoj inačici u tom smislu izričita, dok je u konjičkoj samopodrazumjevajuća.

Najbitnija je sličnost tih pjesmama što djevojka ni u prvoj ni u drugoj 37 Od tur. haramija = razbojnik, odmetnik od prave vjere, zakona i ljudske valjanosti.3� Izto�no Sredozemlje i Blizki iztok.39 Misli se na Morejski (peloponezki) rat 16�4.-1699.40 Lako oboru�an ratni brod na jedra i šest pari vesala.41 Junak iz splitskih Kaštela u Kandijskom ratu. V. A. Ka�ić Miošić, isto str. 716.42 Isto, str 717.43 Pavo Anđelić, Ženidba Cmiljanić Ilije, Usmene epske pjesme iz Neretve kod Konjica, Mostar 2006., str. 93-97.

NIKOLA CRNKOVIĆ

94

nije oteta, nije zarobljena, nego dogovorno i svojom voljom odlazi iz kraja pod Turskim Carstvom na područje pod kršćanskom crkvenom i svjetovnom vlašću. Osobita je činjenica što je u konjičkoj inačici Hajka sestra poznata kladuškog junačine Muje Hrnjice (oko 1600.- ?). Kao da je neretvanski pučki pjesnik ovim versima htio pomiriti tu dvojicu poznatih ratnika, Muju i Iliju, zbližiti ne samo njih, nego i sve ljude istog etnikuma, čeljad istoga ikavskog govora Dalmacije, Like, Bosne i Slavonije. Kao da htjede potrti njihovu neprirodnu razkoljenost, zlu krv međusobna iztriebljivanja i svrstati ih u jednu uljudbenu i civilizacijsku stranu.

Doista je neobična okolnost što se u dvije istonaslovne pjesme razpreda o istim glavnim licima i njihovoj povezanosti, gotovo čudovišnoj i nezamislivoj u okolnostima međusobno nepomirljivo zaraćenih država i uzajamno izključivih vjera kojima pripadaju. Već tim svojstvom obje pjesme izlaze iz uobičajena klišeja naše junačke pjesme toga doba, iz klišeja svesrdne pristranosti i naklonosti samo svojoj ratujućoj strani. Pače, upravo zbog toga imaju osobitu vriednost i značenje, makar se u tom smislu ne može o njima govoriti kao iznimkama i jedinstvenim pojavnostima.

Naime, upravo u tomu elementu nalazimo klicu vrlo zdrava određenja već u fra Andrije Kačića Miošića, rodonačelnika auktorskog pučkog pjesničtva u Hrvata. U svojim posliednjim pjesmama, navlastito 13144 i 136,45 oćutio je potriebu zapjevati o jedinstvu prostora i ljudi o čijim junačkim djelima i sudbinama zanosno niže davorije u svojem Razgovoru ugodnom.

U prvoj, revni franjevac opisuje bojovničtvo i pogibije brojnih Hrvata što primiše islam i staviše se u službu turskog osvajačkog stroja u gotovo neprekidnom stoljetnom ratu od 1645. do 1718. godine, kao što su to činili i u ratovina tjekom 15. i 16. stoljeća.46 U drugoj na isti način, ali s još više zanosa pjeva o Bosni.47 Zatomio je muku što opisuje kako Hrvati sjeku glave jedni drugima i divi se samouništavajućem junačtvu jednih i drugih, jer svi misle da su izabrali pravu stranu. Imajući pred očima takvu strašnu sliku, fra Andrija je občaran epopejskom predanošću da se gine. Vidi vrlinu, muževnost i hrabrost, svojstva koja su u to doba na najvećoj cjeni, vidi 44 A. Ka�ić Miošić, Pisma od glavara turski/h/ i silni/h/ junaka Rata od Kandije, Rata be�koga, Rata maloga i posli njega, Razgovor, nav. dj., str. �45-�51.45 Isti, Pisma najposlidnja od slavne Bosne, prikazana (...) od starca Mjelovana, Razgovor, nav. dj., str. �66-�69.46 Prije tih Hrvata isto predhodno u�iniše mnogi pripadnici drugih slavenskih i neslavenskih etni�kih zajed-nica s balkanskih prostora. Bitna je razlika što se niti jedna hrvatska svjetovna ili vjerska ustanova nije stavila u tursku slu�bu kao ustrojbeni element, kao što su to u�inile, primjerice, Gr�ka i Srbska pravoslavna crkva, pojedini srbski dinasti ili dr�avna tvorevina nazvana Srbska despotovina.47 Idealizirajući Bosnu i Hercegovinu, Ka�ić, dakako, pretjeruje kad tom prostoru pripisuje makedonskog dinasta Marka Mrnjav�evića, iz pjesme poznata Kraljevića Marka (oko 1335.- 1394.), Miloša Obilića (oko 1360.-13�9.), u nar. pjesmi Kobilić, Kobilović), legendarnog ubojicu sultana Murata I., srb. dinasta i protutur-skog bojovnika Vuka Brankovića (oko 143�.-14�5.), u nar. pjesmi poznati Zmaja Ognjenenog Vuka, pa �ak i albanskoga kneza i nacionalnog junaka Jurja Kastriotić- Skenderbega (1403.-146�.).

KNJIŽEVNA RIJEKA

95

zov zemlje, tla iz kojeg je i sam niknuo. Zato i govori jezikom zemlje, pjeva deseteračkim govorom koji se ne zaboravlja.

Kao da je, barem na trenutak, objesio habit i državnopodaničke obzire o klin, te sukladno organskom nagonu svoga iskona propjevao o svom rodu i narodu, o plemenitu stablu kojem pripada, stablu koje je razpolućeno i razčerečeno, a koje ipak u svim divotnim junacima ovih prostora struji sokovima jedinstva svoje tjelesnosti, zajedničarskom težnjom svoga duha, svoje biologijske i uljudbene osobnosti.

Da, na kraju svoga djela starac Milovan propjevao je o kršćanima i muslimanima što zginuše, izgorieše u plamenim sukobima, među sječivima civilizacija i vjera, u srazovima država i naroda. Možda je takva bosnocentristička dispozicija u Kačića s nekoga intuitivnog poimanja toga prostora. Možda upravo u njemu, tomu prostoru, najteže povjestno pogođenom, vidi jamstvo narodne obstojnosti, stožernicu etničkog i duhovnog jedinstva, neugasiv izvor civilizacijske određenosti i uobličenosti narodnoga jastva.48 Jer, kao da sve dobro, mudro, liepo i plemenito u naroda koji se zove hrvatski u najizvornijem obliku dolazi iz zemlje koja se zove Bosna i Hercegovina.49 Doista, možda se u Kačićevo doba još tako moglo oćutjeti duhovno pulsiranje naših prostora.

Na takvo nas razmišljanje navode i povjestni izvori. U Državnom arhivu u Zadru nalazio se do 50-tih godina 20. stoljeća svežanj spisa pod naslovom Turcica, u kojem je pismo udbinskog i ličkog kapetana Mustafage iz 1648. godine upućeno Petru Smiljaniću, otcu Ilije Smiljanića.50 Ovako mu se obraća: “... harambaši Petru Smilaniću poklon i vele drago lubeznivo pozdravlenje kako bratu i prijatelu našemu.” U pismu šalje Iliji pero sokolovo, znamen vojničke časti i bojovničke valjanosti, te obrazlaže:

Molimo vašu milost, pozdravite nam od naše strane sina vašega, harambašu Iliju. Čuli smo, da je junak na toj Kraini. Bog znade da nam je drago, jere je naš51. I oto mu uslasmo jedno pero sokolovo, zač je za nj52. Hoće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jednu signu karabinu,53 ča znate da tribuje.

4� Mo�da je upravo to pravi smisao izreke: Fućkaj zemlju koja Bosne nema.49 Gotovo u svakoj strofi Bosna kori Ka�ića i “�estoko kara” što je zaboravio da je upravo on sam, kad je pjevao o junacima najviše pjevao o onima “od Bosne i Ercegovine”, jer su najvećim dielom “ol Bošnjaci oli Ercegovci”.50 Pismo je objavljeno u �asopisu toga Arhiva Miscellanea, Zadar 1949., dok. 36, str. 55. Priređiva�, jama�-no Stjepan Antoljak (v. ovdje bilj. 26), opremio je pismo napomenama i bilj. Izpod navedena rednog br. 36 stoji: “Bez datuma (svakako prije srpnja 164�. godine).” Izpod teksta pisma nap.: “izvornik pisan bosan�icom, nalazi se u spisima “Turcica” – sv. CXVI, l. 12.” Sve�anj se sada nalazi u Dr�avnom arhivu u Dubrovniku.51 Fett je moj, N. C.52 U predlo�ku je napisano “za jn”, kako jama�no doslovno stoji u izvorniku, a što bi moglo zbuniti nekog �itatetlja.53 U ono doba kratka konjani�ka puška, bez kundaka, kojom se moglo pucati jednom rukom.

NIKOLA CRNKOVIĆ

96

Vira moja, hoćemo mu je pošteno jizpraviti.54 I Bog vas veseli. Molimo vas harambaša Ilija, da nam ušalete jednu bocu rakije, ča ćemo se napiti. I da ste veseli. Amin.55

Dakle, krbavsko-lički vojni zapovjednik, musliman u službi Turskoga Carstva - a ono je tada ratu s Mletačkom Republikom - šalje pismo Petru Smiljaniću, kojem su podređeni svi kotarski harambaše i njihove postrojbe što u ime Serenissime ratuju protiv navedena Carstva. Šalje mu pismo i naziva ga svojim, “našim”, ali ne turskim, ne muslimanskim, nego svojim, našim, jer obojica pripadaju nečem jačem od svega toga, pripadaju istom narodu.56 On protivničkom vojniku izriče počasti i šalje znake vitežkog dostojanstva što se mogu pridavati samo pripadnicima svoga vlastita roda i naroda. Tako čini, iako će se već sutra, kao i toliko puta dotad, opetovano sječivima sraziti s njim i njegovim postrojbama na bojnom polju.

Međusobno suglasje obiju pjesama o ženitbi Ilije Smiljanića tvori znakovit odklon od uobičajena klišeja junačke pjesme u Hrvata, pa i drugih južnoslavenskih naroda, u kojima prevladavaju zatorničke podjele i nagoni. U ovima je, naprotiv, glasniji zov iste krvi i istih životnih imperativa od njihove pripadnosti različitim vjerama i državama kojima služe. Uostalom, govore i međusobno se dopisuju istim jezikom, mada ne uvjek istim pismima.57

8.Pokušajmo utvrditi barem neke činjenice o Hajki i Iliji, njihovoj

ljubavi i braku. Jelić je na temelju svih poznatih mu izvora i literature zapisao: “Ilija je bio oženjen Turkinjom bogata i ugledna roda po imenu Fatom,58 koju je sâm zarobio i pokrstio na katoličku vjeru. Tom prilikom je Fata dobila ime Kata. I taj podatak govori da je Ilija bio katoličke vjere. Kako se Fata zvala prezimenom, nije nam poznato.”59

S obzirom na napried predočene “prijateljske i bratske” sveze obitelji krbavsko-ličkog vojnog glavara u turskoj službi Mustafage i glavara kotarskih harambaša Petra Smiljanića, moguće su i mnoge druge predpostavke o 54 Nije posve jasno zna�enje ovih dviju re�enica, ali je iz njih posve o�ito da se ovdje �astnici dviju vojska, koje međusobno ratuju (Kandijski rat), uzajamno poma�u u pribavljanju ili popravljanju oru�ja.55 Miscellanea HAZd, I., str. 55.56 Nemamo neku pouzdanu mjeru, ali se sa sigurnošću mo�e reći kako od vriemena Ilije i njegove Hajke do danas otrovi starih mr�nja nisu izvjetrili, nego se, naprotiv, njihova virulencija još poja�ala, navlastito u drugoj polovici 20. stoljeća. Danas politi�ka i vojna patrona�a međunarodne zajednice nad bosansko-hercegova�kim prostorom sladkorie�ivom pragmom svoga djelovanja više pridonosi produbljenju razdora i podjela, nego nji-hovoj civilizacijskoj sanaciji. Nije �udo, u toj patrona�i glavnu rie� vode stari majstori nesmiljena imperijalnog prosta�tva.57 Bijasmo tada pismeniji od najpismenijih naroda i kultura jer su na hrvatskim prostorima u uporabi �ak Bijasmo tada pismeniji od najpismenijih naroda i kultura jer su na hrvatskim prostorima u uporabi �ak �etiri pisma: latinica, glagoljica, ćirilica zvana bosan�ica i arabsko pismo, tzv. arabica. To jest, od 15. do 19. stoljeća hrvatske su se rie�i i tekstovi pisali znakovljem svih tih pisama, u ovom slu�aju bosan�icom; v. bilj. 4�. S toliko se pisama ne mo�e pohvaliti niti jedan drugi jezik na svjetu.5� Fata, od Fatima ar. �ensko ime; kćer proroka Muhameda.59 R. Jelić, nav. dj., str. 120.

KNJIŽEVNA RIJEKA

97

Hajkinom, odnosno Fatinom podrietlu, pa i ta da su se te obitelji međusobno orodile udajom Mustafagine sestre za Iliju. U spomenutu Mustafaginu pismu izražava se čuđenje što nije dobio pismo od Petra Smiljanića, “buduć s našim ocem prijatel.”60 Tu se ne izražava samo neka kurtoazna osobna blizkost Ilijina i Mustafagina otca, nego se izriekom vrlo uvjerljivo očituje njihova obiteljska povezanost brakom njihove djece, u ovom slučaju Ilije i Hajkune, odnosno Fatime - Kate.61 Mustafaga čak ztiče kako smrt njegova otca ni najmanje ne slabi tu obiteljsku povezanost, znači istovrstnu prijateljsku srodnost Mustafage i Ilije.62 U tom smislu valja tumačiti i poruku Mustafagine majke: “I pozdravlaše vas naša mati i molaše vas za jednu tursku robinjicu, a ča bude pravo, hoćemo vam uslati.”63

U okviru navoda istoga izvora zanemarit ćemo bezbrojna moguća pitanja o ljubavi Ilije i Fatime te okolnostima sklapanja njihova braka, što nam se namah roje u glavi i razigravaju maštu. Zadovoljimo se onim što Mustafagino pismo posve sigurno dokazuje,a to je da su obje njihove obitelji prihvatile fait accompli kao neizmjenjivu životnu činjenicu i ponašale se u skladu s njom, izvana gledano, vrlo razborito. Pače, kolikogod im možda bilo neugodno - navlastito muslimanskoj obitelji - pokušavali su to potisnuti i čak izkoristiti moguće prednosti takve bračne i obiteljske sveze.

Na žalost, taj brak trajao je kratko, do prerane Ilijine pogibije.64 Teoretski gledano, Smiljanići su Mustafaginu sestru Fatimu mogli ugrabiti ili s njezinom privolom odvesti sobom najranije 1647. godine. Tada su naime prebjegli s turskog teritorija na kršćanski. Svakako se to dogodilo prije smrti Petra Smiljanića, Ilijina otca, a to je bilo već u srpnju iduće, 1648. godine. Pismo, vidjeli smo, pouzdano svjedoči kako je Fata – Kata bila u kući Smiljanića prije toga vriemena, a ne poslije, kako se navodi u pjesmi.

O samoj Fatimi, odnosno Katarini - Kati doznajemo nešto više tek nakon Ilijine smrti: “Kata je tražila pomoć od mletačkih vlasti i dobila je 12 dukata mjesečno i dvije mjerice dvopeka. Godinu dana nakon Ilijine smrti Kata se preudala za šibenskog harambašu Milivoja Zubičevića. Djever Filip, 60 Miscellanea HAZd, isto.61 Vladimir Ma�uranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rje�nik, Zagreb 1975., str. 11�0: Prijatelj, propinquus, svaki od onoga roda u kojem je o�enjen moj sin ili udana kći; (...)dieli se svojta po o�inoj krvi (debeloj), po materinoj (tankoj), po tazbini, po prijateljštini: tj. svi ljudi, koji po prezimenu moje �ene dolaze mojoj kućnoj �eljadi /su/ prijatelji, a svi od mojega bratstva ili plemena postaju prijatelji porodici moje �ene...” Suvriemeniji rje�nici hrv. jezika stavljaju takvo zna�enje u drugi plan, kao zastarjelo ili folkloristi�ko. U 17. stoljeću pak takvo je zna�enje moglo biti ne samo u prvom planu nego i jedino, jer Ma�uranić na istomu mje-stu izti�e kako drugog zna�enja te rie�i nije ni nalazio: “...u pravnih izvorih za drugo zna�enje ne nađoh...”62 Miscellanea HAZd, isto: “Toliko mlite (tj. mislite) da mi nismo ništa posli oca vrini” (tj. harni u tomu prijateljstvu).63 Tj. ona se obraća Petru kao prija prijatelju, jer �eli odkupiti neku robinju što ju je on bio zarobio na turskom podru�ju, a ona će mu platiti koliko on odredi.64 Već smo spomenuli dio literature o Ilijinoj pogibiji; v. bilj. 13, 15-16. O tomu i njegovu grobu pisali su još Boško Desnica, Istorija kotarskih uskoka, Beograd 1950., sv. I., str. 75-76; isti, Li�nosti i prilike iz prošlosti primorja, Prilozi za knji�evnost, istoriju i folklor, knj. X., sv. I., Beograd 1931., str. 77-�2.; Ante Rukavina, Velebitskim stazama. Putopisi i eseji, Zagreb 1979., str. 74-�1.

NIKOLA CRNKOVIĆ

98

Ilijin mlađi brat, joj je tom prilikom dao miraz koji se sastojao od skupocjene odjeće, zlata, srebra i nakita u vrijednosti od 432 dukata. O tom postoji izjava njezina drugog muža Zubičevića.”65

Ilija kao ni ostala njegova braća, a svi izgiboše mladi, nisu imali djece. Nu, junačka se loza nije ugasila. Potomci njihove sestre Anke koja se dvaput udala i imala tri sina, svi su uzeli majčino prezime Smiljanić, ponosni na djeda Petra i svoje ujake. Tako se loza nastavila. Održala se na području Zadra i njegove okolice gotovo dva stoljeća, od 1647. do 1832. U tom razdoblju od sedam je naraštaja Smiljanića poteklo sedam serdara, veći broj harambaša i častnika profesionalne mletačke vojske. Stekli su zadarsko plemstvo, brojna odličja i prostrane posjede u okolici Zadra.

9.Pjesma o ženitbi Ilije Smiljanića govori o tom kotarskom i hrvatskom

nacionalnom junaku mnogo više i kompleksnije od obična opisa sklapanja braka. Uostalom, vidjeli smo kako sâm taj čin, i povjestno gledano i u vesifikaciji, izkače iz svih onodobnih, a dakako i današnjih standarda i običaja. Nu, bit nije u ekskluzivizmu, u spektakularnom odmaku od stereotipna ponašanja i djelovanja, nego u pokušaju da se pjesmom ovjekovječi iznimna osobnost narodnoga junaka, njegova bojovnička i ljudska valjanost te krvavo doba u kojem je tako kratko živio i poput nezaboravna kometa ostavio za sobom tako svjetli trag. Zato valja pustiti neka pjesma sama sobom to izreče.

Ženitba Ilije Smiljanića Hvalio se Tonkušić Osmane

da što god je ilirske krajine66 da takove divojke ne ima

u svom dvoru kakvu on imade.Bijaše je mladu zarobio,

u njedrima svojim odgojio. A kada je biše poturčio,

ime joj je Hajkuna67 nadio.Kad je Hajka velika naresla,

kao jelva u gori doresla, udati je Tonkušiću teži

65 R. Jelić, nav. dj., str. 120. V. o njoj još B. Desnica, Istorija, nav. dj., str. 79; isti, Udovica Ilije Smiljanića, Magazin Sjeverne Dalmacije za 1934., Split 1934., str. 9.66 Misli se obćenito na sve zemlje u kojima se govori hrvatski ili drugima ju�noslavenskim jezicima.67 Hipokoristik od ar. imena Aiša > Ajka > Hajka > Hajkuna = Živka, Živana. Tako je u muslimana. Međutim, moguće je da je oblik Hajkuna u hrvatskim katoli�kim krajevima nastao i od imena �ene proroka Muhameda Hatiđ�e > Hata > Hatka > Hajkuna, pa �ak i od obće imenice kaduna = �ena, supruga gospođa.

KNJIŽEVNA RIJEKA

99

kapitanu udbinskom Erdeži.68

Al se Hajki za Turčina ne će, sva sumorna po gradu se šeće.

Vrlo se je umom zabavila, od nevolje sebe izbavila.

Sve je misli u jednu smislila, u lice je perom udarila,

rujnom krvcom listak napisala, Smiljaniću pod Muć69 je poslala.

Krasno Hajka u listu zborila, ovako je Ili govorila:

“Kažu meni, Smiljanić Ilija, da si silni na glasu delija.70

Da si dika zadarskih junaka, strah i trepet udbinskih Turaka.

Da si junak, sad, Ile, pokaži, tebe Hajka u nevolji traži.

Ja sam, Ile, kršćanka rođena, al sam, evo, mlada zarobljena,

zarobljena još i poturčena baš u moja ditinjska vrimena.

Osman kani mene udavati, mene mladu za Erdežu dati.

Smiljaniću, skrati moju muku, izbavi me od nevjernih ruku!71

Volim tebi mlada robovati, nego s turskim carem carevati.”

Kad je Ile knjigu72 proučio, u misli se biše zadubio,

pa u mislih pojde u mehanu73 di junaci o svačem divanu.74

6� Ime nejasna postanja i zna�enja, mo�da naš oblik od tur. imena Hardoglu u zna�enju pratilac, zaštitar. U nar. pjesmi Ban Erdeljić i Tur�in Erdokleja, Mate Ujević, Hrvatska narodna pjesmarica, Zagreb 1941., str. 119-120, mo�da je ime Erdokleja nastalo od vojne funkcije.69 Mo�ebitna nekadašnja postojbina roda Smiljanića između ju�ne Svilaje i Moseća, sjeverno od Solina.70 Delija, tur. = junak.71 Misli se od vlasti pripadnika druge vjere.72 Ovdje u smislu pismo, pisana poruka.73 Od perz. meyhane = kr�ma, gostionica.74 Od perz. diwān = vjeće, razgovor, razprava.

NIKOLA CRNKOVIĆ

100

Onde najde Petra Mrkonjića75 i uz njega još Nožinovića,76

dva na glasu zadarskih junaka od družine trideset momaka.

Svi junaci jedne volje bihu, davoriše,77 rujno vino pihu.

Samo Ile sumoran bijaše, na desnu se ruku naslanjaše,

nit je pio niti davorio, nit s junacim rič progovorio.Veli njemu Petar Mrkonjiću: “Pobratime, Ile Smiljaniću,

il ti žališ ubita babajka78 il je tvoja na umoru majka?

Ili, pobre,79 obrčio ti si, a jošter se oženio nisi.

Imam, brate, do dvije sestrice, ko dvi lipe u bašti80 ružice.Pa ako ti baš to fali blago,

uzmi jednu, koju ti je drago.” Na to Ile digne glavu gori, Mrkonjiću tiho odgovori:

“Ja ne žalim junačkog babajka, nit je moja na umoru majka, već sam ti se, pobre, zamislio, kako bih se mlađan oženio.

Al’ nikakvom na svitu divojkom, već kadunom81 Tonkušića Hajkom,

kojoj, pobre, ne imade para 75 A. Ka�ić Miošić, Razgovor, nav. dj., Zagreb 19��., str. 755, u Pismi od vitezova dr�ave imotske posvetio je ove strofe Petru Mrkonjiću: “Da je komu pogledati bilo/ ljutu zmiju Petra Mrkonjića:/ u njega su o�i sokolo-ve,/ a desnica Miloš Kobilića!// Često ide u Bosnu ponosnu,/ vodi roblje na skelu makarsku/ ter prodaje Turke u Latine/ i lijepe bule i kadune.// Ni to Petru dosta ne bijaše,/ već juna�ke glave odsicaše./ To svido�e starci od krajine/ da bijaše junak od starine,// a najveće pisme i popivke/ kojeno se od njega pivaju:/ junak biše Petre Mrkonjiću,/ ognjenoga rata od Kandije.”76 Isto, str. �43, ne spominje ovoga kotarskog junaka, nego samo Muju No�inovića, koji je, primivši islam, ratovao na turskoj strani te pogubio kninskoga serdara Ivu Sinobada. Na drugom mjestu, isto, str. �6�, spomi-nje No�inoviće među uglednim muslimanskim junacima i rodovima.77 Od davoriti, ovdje u zna�enju pjevati, pjesmom se spominjati starih vriemena i juna�kih podhvata.7� Od milja babo = otac; v. bilj. 22.79 Skraćeno od pobratime, u ovom slu�aju bratstvo među bojovnicima po uzajamnoj prisegi o vjernosti u oru�anoj borbi do posliednje snage i do kraja �ivota.�0 Vrt, cvjetnjak.�1 Naslovna apozicija u perz., ar., tur. u zna�enju �ena, kojom se izra�ava štovanje prema �enskom �eljadetu iz ugledne obitelji; gospodi�na, gospođa.

KNJIŽEVNA RIJEKA

101

od Stambula82 do Ravnih kotara.”Veli njemu Petre Mrkonjiću:

“Ne budali, pobre Smiljaniću, evo ima tri godine dana

da ja trčim moga konja vrana.Ja ga jašem Hajki pod pendžere83

i udaram srebrene tambure, još ja Hajku nisam ni vidio,

kamoli bi ti nju izbavio.” Na to Ile ni rič ne izusti,

već desnicu u džepove pusti, pa izvadi trideset dukata

te ih baca prid trijest momaka.“Pijte, braćo, veselte si majke,

dok ja sebi domognem se Hajke!” Pa se baci na debela doru84

i odjaše svomu bilom dvoru.Kad je Ile dvoru dojizdio, starici je majci govorio:

“Daj mi, majko, najpri ruho belo, pa mi vadi bábino85 odjelo,

u čemu je babo četovao, bitke bio i hajdukovao!”

Ino86 činit majka ne mogaše, sva sumorna ključe uzimaše.

Iliji je ruho iznosila i gorkim ga suzami umila,

jer je mogla iz navade znati: sin će joj se s Turcim “poigrati”.

Njezin Ile, momče nagojeno, viteški je snažno i rumeno, još kako je krasno obučeno, po divojkah sanji saliveno, mislio bi kad si ga vidio –

Kraljević je Marko oživio. Muških prsa i čela visoka,

�2 Od tur. Istanbul = Carigrad, Konstantinopol, priestolnica Turskog Carstva od 1453. do 1923. godine.�3 Od turc. pengere = prozor.�4 Doro, dorat, tur. = konj zagasito smeđe (crvenkastosmeđe) dlake.�5 Od perz. i turc baba = otac, djed.�6 Drug�ije, ina�e, na drugi na�in.

NIKOLA CRNKOVIĆ

102

a pod njime dva sokolska oka, mrka brka i stasita struka,

dobra srca, a junačka ruka. O bedru mu sablja mletačkinja,

a na glavi kapa kubašlija.87

Zlatnoga je pripasao pasa, za pasom mu sedam samokresa.

Tiho mu je govorila majka: “Kud mi ideš, moja dušo slatka?”

A Ilija odgovori majki: “Idem, majko, pod Udbinu Hajki.

Ja bih rado š njome govoriti bil ti htila za snašicu biti.”Majka na to Ilu nagovara, a lice joj suzami obara:

“Ne hod tamo, moj jedini sine, da u tebi pleme ne pogine!Nije tomu ni misec minuo, tamo ti je babo poginuo.

Devet braće za njim se digoše na osvetu – i svi pogiboše.To sam jadna sve zaboravila, u tebe sam sve rane zavila.

Kud ću jadna, tužna osamljena kad i tebe čujem pogubljena?Koj će majku smrti dohraniti i u crnu zemlju pohraniti?”

Al se Ili ino ne mogaše, jer junacim svoju rič zadaše,pa je poći – makar i ne doći: Mora junak rič da osvidoči. Ode o’tle pod Udbinu Ile,

kao da ga odnesoše vile.U najbolje doba Ile banu,

baš na poklon turskom kapetanu, kada Turci pokoru klanjaju,88

a divojke u kolu igraju.I Hajka je u tom kolu bila,

sve je kolo stasom nadvisila, �7 Od turc. kuba = svod, kupola; neka starinska kapa sa štitnikom.�� Jedna od pet dnevnih molitava u muslimana.

KNJIŽEVNA RIJEKA

103

a lipotom kolo začinila, ko Danica nebo zadivila.Lice joj je ko bistra zorica,

rusa89 kosa ko gusta gorica, obrvice vitke lastavice,

sjajne oči dvi s neba zvizdice.Biser zubi, a usne malene

kao da su dukatom krojene. A odića od svile i zlata,

vridi možda hiljadu dukata.Jednom riči sijaše u kolu

ko sunašce po rodnomu polju. Malo zatim jedan aga90 dojde

te Iliju ispitivat pojde:“Oj delijo vrlo nagojena,

nagojena, snažna i rumena, otkuda si, od kojega grada,

kamo si se uputio sada?”Ilija se iz daleka kaže:

“Gdi se Savom bistar Dunav slaže, iz belog sam grada Biograda, evo idem do Glamoča grada.

Tamo jesam divojku našao, al mi evo dorat malaksao. Je li testir ovde počinuti i u divnu kolu zaigrati?”

“Jeste testir, koliko ti drago”- odgovori Udbinjanin ago.

Ile stupi do raskošne Hajke, pa je stišće za prelipe ruke.

Hajka Ilu odmah prepoznala, pa mu tiho govoriti stala: “Smiljaniću oka sokolova,

da si Ile od roda lavova, da te stotin sad ponese vila, da ti orli sad pozajme krila,

ne ćeš uteć preko gore tavne, stignut će te ljuti kapitane.”

�9 Riđa, crvenkasta, rumena, obćenito rudlasta.90 Tur. = gospodin, po�astni naslov svakoga uglednika, u našim krajevima pod tur. vlašću osobito za janji�a-re te janji�arske i druge vojne du�nostnike.

NIKOLA CRNKOVIĆ

104

Ile za to i ne mari jako, već zavrće brke naopako,

pa povadi ljutoga handžara,91 š njime agu turskoga raspara.

Pa je s Hajkon dori uzletio, š njim je ravno polje preletio.

Dok je Ile do gore dostao, hitar mu je dorat malaksao.

Obazre se Ile Smiljaniću, al za njime Osman Tonkušiću. Bedevija92 pod njim se izvija,

kopitima kamena razbija.Ile šarku93 spram cilja obara, pa Hajkuni tiho progovara:

“Reci sada, moja draga Hajko, ne bio ti Tonkušić babajko,

jel’ ti žao Osmana delije, da ga skinem s mrke bedevije?

Hajka oči ka zemlji obori, mukom muči, ništa ne govori.

Ile šarku od oka opali, Osman odmah na zemlju se svali.

Al’ što biše udbinskih Turaka, sve to jagmi na jednog junaka.

Turci viču, a barjak94 se vije. Što će biti sada od Ilije?

Ile stane kraj zelena bora, ko klisura pokraj sinjeg mora:

Sada mu je samokres napeti da junački svoj život osveti. Al’ busije95 iz gore grunuše, reć bi da se nebesa srušiše.Koliko je sivnulo pušaka, toliko je tu palo Turaka.

To bî četa Petra Mrkonjića, Mrkonjića i Nožinovića.

91 Velik, zakrivljen turski bode� (kratka sablja), zaoštren na obje strane.92 Bedevija, ar. = kobila; �enka u pasmine arabskih konja.93 Skupocjena puška, obto�ena uresima.94 Od tur. i perz. bajrak = zastava; vojni odred pod svojim znamenom.95 Od tur. pusija = zasjeda, zamka, stupica.

KNJIŽEVNA RIJEKA

105

Rastrgoše barjak Udbinjana, posikoše mlada kapitana.

Ilija im lipo zahvalio, u gostima braću ostavio,

kum debeli Petre Mrkonjiću, a svat stari mlad Nožinoviću

i ostali gospoda svatovi, gdi stalaće,96 a gdi diverovi.97

Barjak stari, zastave razviše, iz mješine rujno vino piše, vino piše, pisme davoriše i tako se Zadru zaputiše.Daleko ih majka ugledala

i još bliže prid njih izšetala, snašicu je svoju zagrlila, sina Ilu suzami umila.

Časti svate dvadeset danaka, časti Ile od zore do mraka

i do mraka do sutrašnjeg danka, od Uskrsa do svetoga Marka.Al’ da vidiš čuda od Turaka! Eno, brate, za tri bila danka

po Udbini tuge i žalosti ko da jesu ramazanski posti.98

Nit ko klanja99 nit abdest100 uzimlje, nit ko puši niti kavu pije

od žalosti za lipom divojkom, za kadunom Tonkušića Hajkom.

10.Kažimir Vidas je osoba sveudilj žive deseteračke mislenosti,

ukorienjenosti predajnoga blaga, uztrajnosti određenih duhovnih valjanosti, živi spomenar epopejske pučkopjesničke baštine. Samim time što je u sebi slagao i gomilao to blago, on je živi svjedok i dokaz koliko je ono dio 96 Rie� nejasna postanja i zna�enja; moglo bi se odnositi na stale�ke uglednike.97 Mlado�enjina braća, ovdje svatovska pratnja.9� Ramazan (ar. ramadan), deveti mjesec islamskoga vjerskog kalendara (lunarnog), vrieme je strogoga posta, podpuna svakodnevnog uzdr�avanja od jela, pića i svih tjelesnih u�itaka od izlazka do zalazka sunca.99 Vjerska je obveza svakoga muslimana da pet puta dnevno u određeno doba (zora, podne, popodne, zala-zak sunca, noću) obavlja namaz, tj. izri�e molitve i klanjanjem izra�ava svoju skrušenost Bogu.100 Obvezatno obredno pranje svih tjelesnih udova i otvora prije molitve.

NIKOLA CRNKOVIĆ

106

našega iskonskoga mentaliteta, našega psihofizičkog sklopa, bitna sastavnica naravi našega narodnog bića. Kaži Vidas personalizira sačuvanu pučku pripovjedačku strast, promišljenu i razboritu koliko i iskonsku. Već zato, a ne samo zbog milinja koje nam je nesebično poklonio, on zaslužuje svoje mjesto među onima koji u svojem vriemenu čuvaju, šire i promiču hrvatsku pučku uljudbu, njezinu poetiku.

Nisam pitao Kaža zašto nije pjesnik, što mu je ili što ga je priečilo da se zabavi tvorbom pjesme, jer takvo pitanje sliči na spočitavanje, podcjenjivanje. Odgovor bi valjda bio kako ih je zapamtio i kako ih zna toliko da mu ne trebaju vlastite; ili bi se zadovoljio protupitanjem: zašto se mučiti stvaranjem kad ih je jednostavnije pamtiti? Nu, umjesto toga, Kaži je živ i poticajan svjedok i poticatelj kako sveudilj valja iskati, iztraživati, kako posao prikupljanja narodnoga blaga ni izdaleka nije dovršen, niti će ikada biti dok je našega naroda i u njemu duhovnih impulsa da čuva i obnavlja ono što je vriedno pamćenja i nasliedovanja.

Napokon, mnogo važnije od činjenice što je taj naš suvriemenik uspio u svom sjećanju skupiti i sačuvati štovanja vriedno pučkopjesničko blago jest očit primjer i dokaz kako:

1. hrvatski puk sveudilj pokazuje, hoće, ima potriebu i umije čuvati svoju duhovnu i umjetničku ostavinu čak i u svom iskonskom obliku, kao nepisanu, tj. kao čistu memorijsku, narativnu i pjevnu vriednost;

2. taj puk znanje epskih pjesama shvaća kao osobnu valjanost, svojstvo narodne osobnosti i određenosti, kao skupno uljudbeno dobro svoga narodnog bića i imena;

3. naš puk čuva drevne predaje, njeguje, obnavlja i stvara nove umjetnine; to je živo tvorivo te proces skupljanja i objavljivanja toga ustmenog blaga ne smijemo držati obavljenim i zauvjek dovršenim, nečim što pripada prošlosti, nego kao nešto što je imanentno našem narodu, što jača njegovu osebujnost i postojanost;

4. Kaži nam svojom osobnošću poručuje kako ustmena pučka književnost kao temeljni povjestni i još uvjek živi oblik hrvatske nacionalne uljudbe mora ući u programe škola, pučkih učilišta, kulturnih udruga i ustanova, u iztraživačke i obrađivačke programe odnosnih znanstvenih i umjetničkih ustanova - do najviših;

5. sigurnost u takvu zahtjevu daje nam upravo primjer revna pamtioca pučkih pjesama Kažimira Vidasa, ne zato što bi u tom svojstvu bio iznimka, nego zato što je on sa svojim znanjem vrlo znakovit i ohrabrujući izraz duhovnih potrieba našeg naroda;

KNJIŽEVNA RIJEKA

107

6. eto, za kasna ljeta 2010. godine taj je Novaljac iz svoje začuđujuće memorijske riznice obogatio našu epsku baštinu novom versifikacijskom cjelinom, koja dosad nigdje nije zapisana ni objavljena; ali ne samo to, upravo nam njome donosi neke pojedinosti o tomu kotarskom junaku koje obogaćuju naše spoznaje i koje bi mogle potaknuti nova književno povjestna i povjestna iztraživanja.

NIKOLA CRNKOVIĆ

108

P O E Z I J A

MOLNÁR MIKLÓS Prijevod Eve Viole

Sjena

Da bih ponovno vidio rijeku u zoru iz svog klimatiziranog brloga, provirujem kroz prozor Mayflower kolegiuma.Sa ceste skroz gore dopire trenje automobilskih guma, već

oživljava promet a zvukovi podižu zvućni zid. Do kasno navečer samo se slažu i dižu a valjda će u neko doba noći urušiti.

Točno preko puta mene mazno pruža vrat jedna limunžuta dizalica drobeći dobre zalogaje obale. Ravnu površinu Iowa Rivera noge vrana dotiču a iz vode uskomiješano uzdižu se bijeli baloni vodene pare. Maglaste lopte, sjene nekadašnjih indijanaca valjaju se prema meni.

Samo što sam bljesnuo kao krijesnica u noći, postao sam bizonov izdah koji se raspršio jednog mraznog, zimskog jutra. Moja sjena prešla je preko travnjaka obale i utopio sam se u probuđenom Suncu.

Magla ispred, magla iza.

UVIĐAM VEĆTo popodne bio sam takav kao neki pakosnik. Ubojstvene istine iskakivale su režući iz mene, satrt u kut kao zvijer a na mojoj krvi i masti tovio se drevni krokodil.

Kada si izašla iz automobila, još sam bacio iza tebe jednu uvredu, kao vrhunac na sve moje već izrečene uvrede: - Ti si analfabeta ljubavi!

„Onda znači tome je kraj.” Pritisnuo sam gas da što prije prođem kroz dio života koji će teći bez tebe. Iza mene ostaje uljna površina jezera i obala na kojoj smo se prvi put sreli. Kako je brzo ostalo sve iza mene. Moj osobni vrag zadovoljno se ceri.Ima već tomu mjesec dana. Ali kamo god me bacao život vidim da mi

109

nema života bez tebe.Urliče moje tijelo, trajno osjećam tvoje bolno neprisustvo. Želim biti s tobom i u tebi stalno.Žeđam za tvojim dodirima, tvojim sokovima. Nedostaje mi ples tvojih grudi.Jesmo li raskinuli? Tek sam sada u tvojim okovima. Smirujem divljaka u sebi. Pomalo se stišava, više nije protiv tebe. Volim te, moje si sve. Postala si moja sudbina: nemoj da bude kraj, budi nesaglediva vječnost.

Sad već uviđam, kako sam veliki nepismenjak ljubavi.

MORSKA ŽENOMoja kraljevnodavno si bila kod mene.

U buđenju danatiho ušetaš u moju sobu.

Bacaš haljinu,pokazuješ tijelo:koje je poput vodopada, vrat ti je tiha molitva,grudi kao dvije gazele,tvoj pupak je posuda poljubaca,kukovi tvoji gibajući nakit,od tvojih bedara dahćema od slabina gubim razum.

Cijeli moj stanodiše tvojim mirisomod ljepote tvoje sjaji.

Dlanovi su ti mazni,radoznali i topli.Dvije nestašne dojkemoj poljubac traže.

Moje tijelo: tvoje tijelo.Privlačim te i privlačim tekao tvoj sultan, rob sam.

Morska kraljevno- užareni baršun.U tvojim očima dvostruka baklja gori.

MOLNÁR MIKLÓS

110

SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA

Veliko sutra

1

Na putu tkanom od svjetlosti i mraka mozaik života slaže svoju slikumali timbar u sveopćem krajoliku jedan kamen u arhivi poredaka…

A, koliko se puta rasprsnula boja i prosula negdje ko slučajni prasak pretvorivši htijenje u ništa, u dašak u peludni prašak prepun nespokoja

u slučajna zrnca na slučajnom mjestu bez naše volje da ondje narastu malene kocke za buduću sliku

onu koju možda priželjkivali nismo ali, gle: u odrazu tom upravo mi smo riječju i djelom u stvarnom obliku.

2

Pitaš li se ikad jesi li sretan u odrazu stvarnom vlastitog bića susret sa sobom tajanstvena je priča neka čudna knjiga, neki osjet sjetan

pri pomisli da si samo tren od praha načinjen da živiš kao čovjek griješan ponekad i Bogu i sam sebi smiješan s razumom i dušom na razmeđi straha?

111

Putuješ čovječe kako vrijeme hoće nošen i bačen na krilo samoće usprkos svemu što si jučer htio.

Sutra ćeš možda već biti onaj kojeg još upoznao nisi – onaj koji si doista uvijek i bio.

3

I tako putem pokupimo svaštai dobro i zlo u oblicima čudnim s namjerama dobrim i očima budnima najčešće slijepi pred ponudom mnoštva. Pa uprtimo na se tržnicu grada vjerujuć u zlatne omote sreće u čudo što čuči negdje na dnu vrećeone sljedeće gdje se sakrila nada.

I dovučemo sami virus vremena u akvizicije svoje bez imena trenutkom zaneseni - ispunjeni

i lažemo kradom čekajuć vreću onu sljedeću za konačnu sreću ufanjem ogrnuti – izgubljeni.

4

Ne možeš utjecati na veliko sutraniti znati možeš što će se zbiti i kad nemaš moći ni nad čim, nit nad ovim sad jer sve se obrće u snagama vjetra.

Kao da je zapisan još od začetka po logici višnjoj već označen put tebi u magli stranputica razasut a moraš ga proći do konca svršetka

SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA

112

s pitanjem čestim koliko još ima dana i noći u tvojim koracima? Hodaš tako po navadi čovjeka

a svijest i savjest putuju za tobom u želji da se sretneš sam sa sobom na putu životnom, na putu do vijeka.

5

Sve što jest il nije, zrcalo je tvoje jer obzor se širi i sužava kradom obložen sumnjom, otvoren nadom vidici se prema tebi kroje.

Odabireš boje nesvijestan čina i pretačeš svijet u svoju nutrinu slikaš u sebi šareno il tminu i prenosiš nama svoju suštinu.

Pa sjeti se uvijek da svatko žudi primiti ljepost od drugih ljudi jer osmijeh liječi, a grubost boli.

Oboji svoj svijet najdivnijim ruhom i dođi, pokaži nam obzor duhom jer ti to možeš, a ja te molim.

6

Moje dobre misli bajkovito zvuče u vremenu ovom sivih akvarela smijeh je luđi i od grijeha tijela – moderna vremena - zastara od jučer!

Zar sam prespavala cijeli jedan dan brzohodi žure dostić me u trenu i ja vidim žele čak i moju sjenu trčim nekud, bježim: to je ružan san!

KNJIŽEVNA RIJEKA

113

U trku tek vidim neka tmurna lica mračne oči pune nekih crnih ptica neke mlade ljude s očima od vina

neke stare ljude što grabe po smeću neke srednje ljude što kupuju sreću sebe kako bježim od ružnih sudbina.

7

Potpisujem svjesno ove svoje misli za one što pate na rubu obzora za one što nemaju nigdje nikoga za one što su se povukli i stisli

od nemoći, straha, od velikog sutra jer svi se mogu opravdati nečim okrenuti leđa – al pjesnici ničim!Oni slute što donosi sutra

oni jedini vide put u mraku i dužnost im je upaliti zraku širiti svjetlo niz dolinu crnu

jer ovo je vrijeme već kušalo sve a riječi su bile prve i posljednje svijeće u tami kada duše trnu.

SILVIJA BENKOVIĆ PERATOVA

114

DANIEL NAČINOVIĆ

Morčić fijumanski i druge va slatkemu „ča“ parićane istro-kvarnerske kanconeti

TRSATSKO POZDRAVLJENJE

San prošal po škalahko bin videl Učku,Porat i Rečinu, škoje, Vela vrata…Da pozdravin svetu na grote lanternu:Mariju od Mora, Kraljicu Trsata.

FIJUMANSKI MORČIĆ

Morčiću fijumanski ča si tu na Korzejene šinjorine na visokeh taki

z rećina na uhe va ćikaru pal…

Ajme, moj morčiću, nedeja je bilà:zvončarì žejanski, mužika i tanci:

veli Karneval!

A danas, caramba!Vrelo se je leto v Rekè inkantalo… Morčića ne vidin. Va fatamorgane,na visokeh taki, hlad je njen pasal.

Pak pitan na šanke ko je ki va đirevidel tu belecu ča pozna je saki!?

Konobar govori: A vrag bi ga znal!Si su šli na more. Morčić je na Lido

v Opatiju šal.

115

KARTULINICA

Dažjeni dan – ke pegula! –danas va Opatije…Gelateria „Mendula“:ja čekan svoj frappé.

Va „Noven liste“ stara stvar:po celen svete kriza,a mobitel je dosadan- po peti put zovè.

Piši mi kartulinicu od grada Opatije,da stavin va vetrinicutvoj dragi suvenir!

Pozdravi belu Slatinui kumpaniju svu,pak stavi dvê-tri rigicei mali I love you!

Oh, viele Grüsse! Adieu, so long…Arrivederci… Goodbye, my love!

Dažjeni dan… bin pošal spatva dih od ružmarina…Tuširane pod oblakonkamelije šumê.

Poglej ga, Sunce semo gre!i skače s trampulina…a mobitel je dosadan- po stoti put zovê:

Piši mi kartulinicu…

DANIEL NAČINOVIĆ

116

ZADNJI DANI LITA U PORTU

Rap-tapa-tap ka' i mačak je pasaloto zmućeno lito: tik-tak!Z hotela zletile su borše, valiže;s terace pitura i lak…

Na zvrnjenu barku Anita je sila,u lap-top još gleda, muči…U falu je zbrisala najlipče slikei sad se za glavu lovi!?

Zadnji dani lita tu u Portu,a vrime kroz prste mi biži!Rasteže se hlad od lanterne;na plaži već ninega ni…

Zadnji dani lita tu u Portu;brodić se torniva u snu.Blišćê se u glavi rikordika' iskre na morskemu dnu.

Rap-tapa-tap… glej, mačak je skočijana hlad svoj i još ga lovi…a tamo nad gradon, na velemu điru,rulot za ruloton leti.

Anitu ne briga ča sve gre in fondo(na zvrnjenoj barki sidi…).„Bye, bye!“ mi je rekla, kalala oćale,i sad se od srca smiji!

OPATIJSKA MADONINA

Noć je bila kad je barka vanka šla;noć kvarnerska, tiha ka' i naslikana.Pak skočil je oni huncut fortunal,zapljusnùl je malu barku veli val.

KNJIŽEVNA RIJEKA

117

Ča sve biva na ten moru, ki će znat…I va srcu bude jada sakega,širon sveta i zgor tla domaćèga:od Portića tamo do Voloskega.

Jidro san šaldal;anjele san zval.Va ten grotle od živjenja- ja san zakantàl:

Opatijska Madonina, Regina del Mare!Sve užanci nan stare…ne znan ko će još moć zduràt!?Ma na grotah su glasi od vavek jubav ča poznaju,a va sreći i sakoj nevoji tebè će zazvàt!

Opatijska Madonina, Regina del Mare!Ti nan ribare čuvaš…mornare, lanternu i grad.O, šalvaj nan i kosti i kožu na bisnemu moru;čuvaj sve vagabônde, vakòve kakov san i ja!

KAPLJA

Kako ča je griva barbanskega konjaletûć pod Prstencon zlaton rikamana,takova je kruna od zemlje i sunca:kaplja puna force našega terana!

PRID PORTUNON OD ARENE

Ne znan ko bi moglo pûsto stati vrimeu te tvoje dvore, o Divić moj grade?!

Ma noćas će kanat zide ti obajti,kad ga tebi spletu Puležànke mlade.

Kanat od katràna, petròlja i soli;bonace i nevere od našega roda;

DANIEL NAČINOVIĆ

118

Od makine bili dim ča suze skrivai monduru suru na kljunu od broda.

Prid portunon od Arene tristo lit je kako i nič…Ej, noštromo od konobe,daj nan simo još polić!

A mižerija, dešperija,neka skupa pojdu vrit!Prid portunon od Arene:ča nan bude - to će bit…

O, Areno dična, krov ti je od nebaa te tvoje oči letê na sve kraje…

Divojku pozdravi na vrelemu suncuča zâ te ni zâ me u preši ne haje!

Se drži visoko, bella Polesana,fija de tubišta Špakamonti Pino.

Cvatu oleandri na friškoj teraci…Ribari, mornari, tripice i vino!

MEDVEJSKI KVADRIĆ

Se jenu za drugon, barki va Portićefreški hlad od Učki pomalo prekriva.

Nisko leti galeb. Turist je šal videtki je ti ča tintu va more preliva…

Leteć preko vrta,jugo na verandevrata j' špalankalo.

Ka i brazda na moru,leto je pasalo.

KNJIŽEVNA RIJEKA

119

KASTAVSKI MOJ GRADE

Videl si oblake, gledal nevere,na zadnji si sêl se škalin…Od svete Jelene si zvona naslišal,armoniku i vijolin.

Ma, ča si još videl, kastàvski moj grade…i ča biš još reć mi otel?Povedaj mi štoriju od lišća na place ča ga je vetar pomel…

A ča san ja videl?Pul Cresa vaporei loze na dragemu tlu…Tu mi je Učka, tamo je more.Se ča mi rabi je tu!Videl san lepu Kastàvku divojku,pred Crèkvinun sama sedi.Galebe tiće pod oblakun pitakade si zgubil joj se ti!

Ja tu san na moru i doma prihajani Bogu fala još živ san i zdrav.Komoća čekan jubav da zagledan,Halubje moje i dragi Kastàv!

KAMELIJA

Lito je bilo ka vrela gromàča,a mi smo se skrili u hlad od zvonika.Rekla si: «Vrime je oblak na vitru.Još malo ću čekat, ma neću do vîka…».

Znan da još doli na kraju od Rivecvate kamelija u starin đardinu...Znan da na oknu ča gleda na morejena je ruka pomakla koltrinu.

A vali su vali, vajk će tako bit!i nidan ih neće više ulovit...

DANIEL NAČINOVIĆ

120

Ma nikad se neće moći pozabit:Kamelije cvit.

Ne hoj mi, srićo, ka' i pina na vodi...Nemòj poć za tin ča na Rivi govòre!Ti znaš za kanat od ljudi i brodi:More je more i... ča se tu morē!?

Znan da još tamo na kraju od Portacvate kamelija u starin đardinu.Znan da na oknu ča gleda na morejena je ruka pomakla koltrinu.

Na nebu visoko sad vitar speljivaoblake bile ka' i brode od perja.A ja te gledan kad kanat se javi- u mojin srcu di cvate kamelija.

BAKARSKE SERENADE

Ne znan kade san to ja videl…Va neken filme ol va sne?Va Porte punen od memorijjedan vapor je zatulel.

Nabot su stali tu na rivu va file pomorski školani;skalali su od srebra sidrosvi naši stari kapitani.

Ja gledan dole s kanoćalon,ko bin z baškoton videl nju…ma leh poneštru bura tuče,pak mi govori: „U-hu-hù…“

O, još je tu jub�v od Bakra,od žuteh kvadri je stareja,a srce tuče ka' i nad Gradonzvono od Svetega Andreja!

KNJIŽEVNA RIJEKA

121

Kantajte, vali, zakantajteda čuju pjace i kontrade:Navek živet će glas od morai bakarske nan serenade!

Šu, hote s nami kapitani,noštromi, mali od kužine!Skantevat ćemo našu štorijuod soli, suz i od miline!

* * *

Na Kvarnere bonaca, sunce je šlo va hlad…a va staklu od mora: Bakar najlepči grad!

MARIJA TEREZA

Marija Tereza je pošla na bal,va Riku je došla na naš Karneval.

Je videla Pusta, je ušla na breg.Zapolne na Rivu je pal prvi sneg.

Kantaju mornari i frajlice tri;a s Hàlubja zdolun letê zvončarì.

Ki semo, ki tamo… und alles is gut.Bastoni e spade… xe tutto kaputt!

Hej, popuhnul je od mora vetrić,raznesal je svud beli prah.Danas mesto Pusta ja ćun zgoret,čekajuć moju jubâf…

Je pošla Tereza, je šal Karneval,ma Pust, kako i vavek, je s nami ostal!

Sad neka se ranđâ, ki kako bolje zna…Još jena štorija s ten je finjena!

DANIEL NAČINOVIĆ

122

TOMISLAV KOVAČEVIĆ

ŽESTOKI MIRISI JUTRA ...

Žestoki mirisi jutra nalaktiše se na moju nesanicu i žednagrla noćnih ptica i ranoranilaca prijestolni se grad brani

šutnjom od povika rumenih prodavačica s obližnje tržnicei prigušenog posluha pobožnika pred prvostolnicom spotičem

se o nepometene riječi kavanskih sabornika i ravnodušanpogled dugonoge u prolazu uvodeći usput kakav takav

red među mrvicama peciva i prolivenog pića uzaludpretražujem adresar u glavi i listam zastarjeli tf. imenik

u pošti u jurišićevoj tražeći u njima crvenilo za usnešto ga je na mojoj bijeloj košulji sredinom veljače 1969.

ostavila početnica u ljubavi lingvistici i germanisticigolubovi odlepetaše podne i miris baruta s griča prekrije

finom prašinom moju nedoumicu: gdje mogu neštopojesti kad su meni poznati restorani davno pretvoreni

u banke kladionice i fast food zalogajnice ( a ja bihnešto jušno nešto sa žlicom! ) pristigli tramvaj ispuni

mi nosnice užicima iz predgrađa: goveđom juhoms domaćim rezancima sarmom kuhanom govedinom

s malo hrena puricom s mlincima zapečenim štruklamai štrudlom od jabuka te netom isprženom kavom i

sandukom " ožujskog " ohlađenog u obližnjem potoku

... prije nego prijeđem u tumače prošlosti bilo birazumno pomno pohraniti sadašnjost kod "zagorca"

u frankopanskoj ( ljeti ulaz iz varšavske! ) kojii ovog listopada ima svoje stalne goste ...

123

DRHTURE PRSTI JUTRA ...

Drhture prsti jutra iznad pospanih lira tramvajaprepuštajući im da se dogovore s nepočešljanom kišom

kako uputiti zasanjalog pridošlicu do nečitke adresena zgužvanom papiriću podvoltani me kolodvor gurka

s gađenjem prema zrinjevcu a užurbani me mrmori nezainteresirani fijakeraši još više zbunjuju velegradnamjerno slaže pijane drvorede kao lažnu ispomoć

a strogi imenjak s postamenta gleda iznad moje glaveobuzet svojim brigama ulicu po ulicu osvaja noć grad

ušivajući mu zvijezde-padalice u dugačku balsku haljinuprehlađeni krugovi vremena zbunjuju gradske satove

tvoreći mjesto zaborava u nezgodnom trenutku ( vjerujemda tu ne bi pomogla moja iskustva iz pohoda na voćnjakei galebova jaja) već me pomalo ljuti nebriga grada u kojem

ću zasigurno doživjeti i bolje trenutke neka se konačno odlučikojim će me sobičkom obujmiti na koji će me fakultet primitii koji će mi jeftini restoran sa samoposluživanjem preporučiti

inače ću se okrenuti na peti i vratiti kući jer mi je pun kofersvega i što mi vrijedi da me razumije punašna žena u dugomcrnom kaputu i crvrnom francuskom kapom na neurednoj

smeđoj kosi koja potrošenim glasom poziva prolaznikepred svoj fotoaparat obećavajući im takoreći odmahfotografije za osobne dokumente kad se grad prema

meni ponađa kao da sam mu nezaslužena kazna

... došlo je vrijeme pogrešnih procjena od čijih ću plodovaukuhati zimnicu u studomu "cvjetno naselje" u ulici

"ljubice gerovac" iza vjesnikovog nebodera ...

TOMISLAV KOVAČEVIĆ

124

GOLIM RUKAMA MJESEČINA...

Golim rukama mjesečina slaže primamljive mirise gradau menu iz kojeg mi neprimjetno nudi ono najbolje iza mojihleđa nadmoćno se ukipiše natkonobari iz restorana u kojimasam nekad bio široke ruke ako su mi preko "student-servisa"na vrijeme isplatili zarađeno restorana koji su danas okovanidebelim daskama na vratima i prozorima a sveznajući taksisti

više ne znaju za njihove adrese u krivom se vremenu raspitujemza stalne goste kumice s pušlecima ciklama ili ljubičica uporneprodavače srečaka od kojih svaka dobiva i preglasne izvikivače

naslova tek otisnutih dnevnih novina žmirkave reklame s "name"crtaju po prozoru tvoje oči i osmijeh i crtaju moje nemirne ruke

na tvojim nedosezima u podstanarskoj ti sobici tu iza ugla ujurišićevoj u tramvaju ili kod mene u studomu "cvjetno naselje"

sveudilj se osvrćući spušta se sparna noć do vrhova uličnih svjetiljkidok im četveronožni večernji šetači sline oko nogu trošeći svoje

siromaštvo u pokretima na malena veselja nad rahlim krtičnjacimakao teret nosim ovaj promrzli grad dok pred povratak u njega

doručkujem slano primorsko jutro razmazano po rumenojpogači izlazećeg sunca vjerujući da ću se znati suočiti s

prvim jesenjim kišama koje uporno ne zaobilazemoj povremeni dolazak u prijestolni grad

... zavukao sam ruke duboko u džepove mašteda bih donekle smirio nervoznu stvarnost ...

KNJIŽEVNA RIJEKA

125

OTVORENA VRATA TRAMVAJA ...

Otvorena vrata tramvaja pozivaju na kolovošku vožnjupo praznim ulicama prijestolnice i dokonom zijevu psa

ispruženog u polutami remize neodlučno stojim izaposljednjih kuća panično moleći grad za još jednu

ulicu i trg sa vodoskokom spomenikom palimau domovinskom ratu tržnicom polivalentnom

sportskom dvoranom i osvijetljenim restoranombrze prehrane pišem gradonačelniku pokazujem

mu na nekako dogovorenom sastanku teškommukom dobivene građevinsku vodoprivrednu

i druge dozvole trošim živce od nemila donedraga - uzalud! u vidokrug mi useljavaju

prašnjave gredice sparušenog lišća krumpiramrkve i repe useljavaju otužne stabljikekukuruza i rahitične pritke grahovice

useljavaju vrapci vrane i klimave vratnicena igralištu trećeligaškog nogometnog kluba

te nedovršena benzinska stanica nedalekobare sa žabama trskom patkama i ostalompripadajućom scenografijom ne nadam sedovoljno pa su me pre stigli oblaci musava

djeca dvojac bez kormilara i u saboru upravoizglasani brojni jalovi zakoni i podzakonski akti

... obruč oko kruha udrobljenog u varenikudrži na okupu strah da neću stići upotrijebiti

sve asove koje za tu prigodu čuvam u rukavu ...

TOMISLAV KOVAČEVIĆ

126

S U D B I N A K N J I G E

ĐONI BOŽIĆ

Potka svilenog tkanja

Želimo li pročitati kakvo književno djelo, najkomotnije ćemo postupiti ako se prošećemo do Gradske knjižnice, gdje možemo na jednostavan način posuditi odabranu knjigu. U tom mističnom knjiškom carstvu

moguće je s lakoćom pronaći pisano umjetničko djelo po vlastitom izboru bilo da se radi o tzv. visokoj književnosti, o klasičnim djelima ili o trivijalnoj književnoj produkciji – popularnoj književnosti, s više ili manje literarne vrijednosti i td.

Ali, prije nego što promotrimo dostupnu nam plejadu najnovijih književnih ostvarenja i manje spominjanih djela, potrebno je ukazati na barem djelić onog nevidljivog, emocijama protkanog vezivnog tkiva što ispunjava odnos knjige i čitatelja imperativnom srži jedinstvenog kulturnog poslanja knjižničarstva, iz čije institucionalne jezgrovitosti oduvijek proističu sve vrijednosti i sve blagodati civilizirane zajednice. Prozaično radi se o ustanovi koja baštini, skuplja i čuva te daje na korištenje izvor-knjigu zabilježenog znanja i informacija.

Knjigu kao kulturni proizvod, a danas pretežno i kao robu široke potrošnje ( korisnost opismenjavanja! ), nakon poslovične zapetljanosti oko pitanja njene produkcije, izdavaštva i marketinško-komercijalnog plasiranja na razgranato tržište, na kraju lanca dosiže specifična sudbina u vidu krajnjeg katalogiziranja i potom pohranjivanja ( deponiranja ) po policama brojnih riznica duha. Tako odloženu, manje ili više iščitanu, uzet će u ruke budući korisnik pa ovisno o zatečenoj sadržajnosti misaono oplemeniti svoje vrijeme. Strpljivo uranjanje unutar njenih tajanstvenih korica u papirnato pamćenje čovječanstva ( Arthur Schopenhauer ), raskrilit će mu maštu nad nekim novim još nedokučivim i tjelesno nedohvatljivim fiktivnim svjetovima.

A čitateljem se postaje već od malih nogu… Književnost obogaćuje čovjekovu spoznaju i produhovljuje njegovu

nutrinu, te jedan dio njegova života pretvara u literarni svijet koji je proživio putem knjiga. (Marko Ljubešić)

Čitanje čitateljevim čulima daruje spektralni refleks nagovještaja same biti jezičnoga čuda iz čijeg se nukleusa zrcale, ali i materijaliziraju, vidljivi

127

oblici ukupnog kulturno-tehnološkog napretka. O Riječi, o njenom božanskom utemeljenju i kroz nju prožetoj

životnosti ispisani su bezbrojni znaci, sažeti ili rasuti nepregledni nizovi slova, ovjekovječeni kroz zapise na glinenim pločicama, na papirusu, bambusovoj trski, svili, palminom listu, pergamentu, otisnuti na papiru… sve do današnjeg digitalnog medija što poput elektroničnih knjiga strujanjem neodoljivo snube poklonike virtualne računalne umreženosti.

Međutim, bez obzira na informatički utjecaj na ponudu knjiga, na podivljale instrumente njihove konzumističke promidžbe svega i svačega, suvremeni vrli čitatelj uvijek iznova, gorljivo, u njima sagledava svjetlost sumiranog znanja, škrinju mudroslovlja tisućljetne ljudske iskustvenosti, orise vlastite zagonetne osobnosti unutar egzistencijalne bujice mnogobrojnih identiteta, razložnosti svagdanjih sanjarija i njihove utemeljenosti u slojevitom dualizmu naravne pojavnosti…

U kontaktu s tako šarolikom literaturom, on meditira i uživa u njenim dobrima… razgovara s autorom... Da bi se uz nju bezbolnije i sigurnije raslo na dalekom putu koji stoji pred čovjekom, na putu prema dalekim zvijezdama. ( Zvonimir Balog ).

KNJIGA je nezaobilazno komunikacijsko sredstvo, jer sadrži pisanu riječ čije je biće nerijetko u funkciji našeg najizrazitijeg iskaza duhovnog stvaralaštva pa onda i kulturnog identiteta neke sredine, društva ili naroda. Da bi se (o)koristili već dostignutim, domišljenim, promišljenim, istraženim, utvrđenim, opisanim i doživljenim civilizacijskim znanjem, kako je ustvrdio prof. Josip Stipanov, potrebno je zaviriti u knjižnicu ili u njen: nepregledni svijet, nepregledniji od morske pučine… usporediv s nebeskim prostranstvima…

Ovaj nadahnuti opis, profesor Josip Stipanov je objavio u svome djelu: Knjižnice i društvo gdje iscrpno apostrofira knjižnice i knjižničarstvo kao temeljni preduvjet i obilježje, pokazatelj i dostignuće ( svake ) kulture i civilizacije, rezultat kulturne zrelosti svake sredine. To velebno znanstveno izdanje Školske knjige, Zagreb, 2010. godine, na 277 stranica detaljno promišlja utjecaj društvene zajednice na nastanak, djelovanje i razvoj knjižnica, danas već i kao komunikacijskih agencija različitih ustanova, u kojima se prepoznaju dvije bitne dimenzije nastanka i razvoja: društvena i tehničko-tehnološka koje nisu u povijesnom procesu odvojene već povezane i uvjetovane. Recenzent prof. dr. Aleksandar Stipčević, urednik Dražen Budiša i direktor Školske knjige Ante Žužul, u organizaciji Gradske knjižnice Rijeka, 27. siječnja 2011. godine, uspjeli su predstavili ovo vrijedno djelo riječkoj javnosti, stvorivši pritom: pravo kulturno, knjižničarsko ozračje. ( J. Stipanov )

Iako su posljednja, aktualna vremena časopisima, novinama i drugim vrstama tiskovina, pomoću agresivne nametljivosti uspjela jednim dijelom skrenuti pozornost s dobre, stare, vjerne i toliko podatne knjige ( kineski:

ĐONI BOŽIĆ

128

king, što znači – potka svilenog tkanja ), navikli čitatelj zabilježeno znanje, čiji medij generički nazivamo knjigom ( J. Stipanov ), zdušno nalazi u svojoj gradskoj knjižnici koja ga, povijesno smještena u strogom središtu grada, strpljivo skuplja i čuva te svakodnevno daje na korištenje.

U njenim popunjenim fondovima majčinski nas čeka skupno eksteriorizirano pamćenje s fluidno-simboličnim miomirisom opservirane povijesti posljednjih pet tisuća godina, od prve pojave knjiga i knjižnica. Točnije, od pojave Homo Scribensa, čovjeka koji piše, zapisuje ili ljepše i znamenitije rečeno: čovjeka koji je izumom pisma postao sposoban spremiti znanje izvan sebe.

Samo na taj način postavljen, kroz svojevrsnu simbiozu spoznat, obostranom ljubavlju i naravnom težnjom usmjeren k zajedničkom cilju, naš uvodno raščlambeni diskurs fenomena zatvorenog kruga knjige – knjižnice – čitatelja, može istinski artikulirati svoju utemeljenost u opstanku i neometanom egzistiranju kao civilizacijsko DOBRO, usprkos mnogim malodušjima i katastrofičnim proročanstvima…

Neizmjeran je ukupni doprinos naših katedrala duha razvoju znanosti, obrazovanju, kulturi, gospodarstvu, društvu u cjelini, tehnologiji…

Jedinstven je, nezamjenjiv i trajan.Ars longa, vita brevis!

KNJIŽEVNA RIJEKA

129

RUŽICA CINDORI

Maja Gjerek: Nebo (Koprivnica, DHK Podravsko-prigorski ogranak, 2010.)

Maja Gjerek je književnica izuzetno bogata opusa. U tridesetak godina bavljenja književnošću objavila je dvanaest pjesničkih knjiga ( ili jedanaest, ako ne računamo knjigu njezinih izabranih

pjesama na bugarskom jeziku Kristalnata roza, objavljenu u Varni 2009. godine), šest romana ( od toga roman Agora u dva izdanja ), a u suautorstvu s majkom Anicom Gjerek sedam knjiga za djecu i jednu za odrasle. Sve se to može iščitati u bogatoj bio-bibliografiji na kraju knjige, pa i popis nagrada kojima je Maja Gjerek nagrađena, no čini mi se da nije spomenuta bugarska nagrada Dimcho Debelyanov iz 2009. godine, nagrada koja nosi ime velikog bugarskog pjesnika rođenog u Koprivščici i poginulog 1916. u prvom svjetskom ratu, poput našeg, hrvatskog, koprivničkog, peteranečkog Frana Galovića.

Pjesnička knjiga Nebo još je jedan prinos tom bogatom opusu, u kojemu poezija, po mom skromnom sudu, zauzima središnje mjesto. A Nebo ima svoj korijen u Tajni, iz koje Trag nevidljivog preko Zlatnog zrcala, Mjesečeve karte i Staklenog mora vodi do pogleda kroz Metafizički prozor, da se poigram naslovima nekolicine njezinih pjesničkih knjiga. U pjesništvu Maje Gjerek kao središnja tema uvijek je stolovala ljubav, bila ona univerzalnog karaktera, kao ljubav spram apsoluta i jedna od pokretačkih sila svemira, ili pak ljubav spram neke pojedinačne osobe iz pjesnikinjina najintimnijeg okruženja, njezinih prijateljica pjesnikinja, ili književnih autoriteta iz prošlosti, kojima se obraća u svojoj knjizi Posvećene pjesme. Taj tip pjesničkog govora autorice Branimir Bošnjak je, u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Hrvatsko pjesništvo / pjesnici 20. st. ( Zagreb, Altagama, 2010. ), nazvao ekstatičkim misticizmom, upozorivši na „silinu ljubavi koja isijava iz lirske bujice pripovjedačice“ (str. 558), misleći pritom na pjesnički subjekt Majinih pjesama i poistovjećujući ga s autoričinom stvarnom osobnošću. Knjiga Nebo i u tematskom i u stilskom pogledu znači pjesnički kontinuitet stvaralaštva Maje Gjerek, oblikujući svijet rođen iz ljubavi i premrežen njome, ili kao što sama pjesnikinja kaže u pjesmi Ptica koja pjeva:

130

Jer su ulice postaleKrvotok naše ljubavi

(str. 26),

ili u pjesmi Mi(r):

Rijeke pokreće ljubav,Žito njiše ljubav

(str. 19).Sama ljubav počelo je i poezije, izvor one prebogate pjesničke bujice kojom nas daruje pjesnikinja:

RiječiOd koje

Prenuo se svemir,U zagrljajuNovih slova

( Nova pjesma, str. 58 ),

ali i završetak pjesničke i osobne, ljudske potrage za smislom, odnosno nebo. Treba ipak primijetiti da je pjesnički govor Maje Gjerek u ovoj knjizi zgusnutiji nego u njezinim ranijim djelima, a stihovi su kraći. Knjigom Nebo Maja Gjerek obogatila je hrvatsku književnost pjesničkim kanconijerom upečatljiva pjesničkog iskaza, ili, da još jednom citiram kritičara i pjesnika Branimira Bošnjaka, „ispovjedna istina pjesnikinje“ jest „petrarkistički nagovor na zaljubljenost i poeziju“, a sama autorica „kao da neprestano čisti svijet od onoga nesavršenog i ružnog, kako bi ljubav pobijedila i svladala sve one koji joj se nisu spremni predati (isto, str. 559). Štoviše, šest pjesama iz ove knjige ( U savršenom skladu, Mi(r), Svjetlosna glazba, Čudesni sat, Ljubavna čežnja, Tako počinje ljubav ) već je uvršteno u antologiju hrvatske ljubavne lirike na internetu, u virtualnu knjigu Maje Gjerek pod naslovom Tako nešto zacjeljuje, i to u prvom kolu, između knjiga Vesne Parun i Irene Vrkljan, u društvu s klasicima kao što su Tin Ujević, Dobriša Cesarić i Antun Gustav Matoš. Knjiga se može pogledati na adresi www.pjesnici-ane-horvat.net. Virtualno susjedstvo Vesne Parun i Maje Gjerek ondje je dobro pogođeno, jer pjesnikinju Maju Gjerek njezina raskošna metaforika, bujnost pjesničkih slika i strasan, iskren pjesnički govor približava velikoj poetesi Vesni Parun. Zajednička im je i veza s Bugarskom, a povezuje ih i bibliografska činjenica da je Maja Gjerek uredila knjigu pjesama Vesne Parun Bubnjevi umjesto srca, objavljenu u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika 2003. godine, te da je za

KNJIŽEVNA RIJEKA

131

tu knjigu Maja napisala pogovor naslovljen Kamen mudrosti izronjen u stihovima. Na njih dvije podjednako bi se mogla primijeniti formulacija da su okrunjene zapisanom ljubavlju, kako je to izrekla Maja za veliku poetesu Vesnu. Možemo zaključiti da se Maja Gjerek svojim djelom kao književnica, ali i kao urednica i suurednica 110 knjiga u Maloj knjižnici DHK, već odavno upisala u imaginarnu hrvatsku književnu enciklopediju, mnogo ranije no što je ona stvarno ukoričena ove jeseni ugledala svjetlo dana. Važno je istaknuti da je zbirka pjesama Nebo Maje Gjerek tiskana kao prva knjiga Podravsko-prigorskog ogranka Društva hrvatskih književnika, osnovanog 7. listopada 2009. godine, u njihovoj novopokrenutoj biblioteci Rukopis. Posebno treba pohvaliti uspješno likovno oblikovanje knjige, koje je osmislio naš prerano preminuli kolega književnik Zvonko Todorovski. Stoga, osim autorici Maji Gjerek, treba čestitati i Podravsko-prigorskom ogranku i zaželjeti im mnogo uspjeha u budućoj izdavačkoj djelatnosti. Maja Gjerek knjigom Nebo omogućila je još jedan nezaboravan susret s poezijom i stvorila prigodu

Da biLjubav

Mogla mirnoProšetati kroz

Grad

I dotaknutiNeiskazivoSrce mjestaI vremena.

( Plavi osmijeh, str. 39).

RUŽICA CINDORI

132

ŽELJKA LOVRENČIĆ

CARMEN VERLICHAK: MARÍA JOSEFA EZCURRA - EL AMOR PROHIBIDO DE BELGRANO (María Josefa Ezcurra: Belgranova zabranjena ljubav). Buenos Aires: Krivodol Press, 2007., 223 str.; CARMEN VERLICHAK-OSCAR MARZOL: CRÓNICAS DE CAMPO Y PUEBLO (Seoske i pučke kronike). Buenos Aires: Krivodol Press, 2008., 126 str.; CARMEN VERLICHAK: CROACIA – CUADERNOS DE UN PAÍS (Hrvatska - Zapisi iz jedne zemlje), Buenos Aires: Krivodol Press, 198 str.; ROBERTO AIZENBERG y VICTORIA VERLICHAK: AIZENBEG. Buenos Aires: Fund. Centro de Estudios Para Políticas Públicas Aplicadas, 2007., 280 str.

Među najaktivnijima članovima hrvatske zajednice u promidžbi naše zemlje u Argentini svakako je obitelj Verlichak. Dok joj brat Jozo uspješno uređuje list Studia Croatica, sveučilišna profesorica, novinarka i spisateljica Carmen Verlichak nakon svoje zanimljive studije Los croatas de la Argentina (Hrvati iz Argentine, 2004., 2006.) ne prestaje s književnim aktivnostima. Godine 2008. objavljeno je četvrto izdanje njezinog romana María Josefa Ezcurra - El amor prohibido de Belgrano ( María Josefa Ezcurra - Belgranova zabranjena ljubav) u kojemu autorica na temelju povijesnih činjenica opisuje ljubavnu vezu između Maríje Josefe Ezcurre, sestre supruge političara Juana Manuela Rosasa Encarnación Ezcurra, i Manuela Belgrana. U romanu vješto isprepliće fikciju i povijest, a knjiga nastoji razotkriti tajne koje su se događale između zidova kuće u kojoj je skoro čitavog života boravio Belgrano. Ta kuća i danas postoji u jednoj od najstarijih četvrti u središtu Buenos Airesa. Roman je pun strasti i napetosti; njemu se govori o životima ljudi vrlo bliskih argentinskome Obnovitelju. Autorica opisuje česte sastanke i druženja u kući Maríje Josefe koja je na neki način predstavlja usporednu vlasti. Autorstvo za knjigu Crónicas de campo y pueblo uz Carmen Verlichak potpisuje i Oscar Marzol. Argentinac i Argentinka hrvatskoga podrijetla čija je obitelj pronašla utočište u toj dalekoj zemlji, prolaze malim argentinskim mjestima i selima i istražuju običaje njihovih stanovnika. Zajedno doživljavaju ljepote argentinske provincije i života u njoj; blistava jutra, vruća podneva i tople noći u beskrajnim pampasima. Iz ovoga uratka saznajemo nešto više o životu u argentinskoj provinciji i pučkim običajima. Zanimljiva studija slične vrste je i knjiga Croacia : Cuadernos de un País u kojoj autorica opisuje zemlju svojih roditelja - Hrvatsku - i dojmove iz nje. U toj knjizi Verlichak na 198 stranica niže raznovrsne zapise o Hrvatskoj ( voje i drugih ljudi ) sa zamišljenog putovanja koje započinje u Zagrebu, nastavlja se u okolici hrvatskoga glavnog grada, Istri, Solinu, Splitu, Trogiru i

133

otocima, Dubrovniku, Vukovaru…. Uz tekst i slike, čitateljima španjolskoga govornog područja pruža se mogućnost upoznati znamenitosti naše zemlje i značajne ljude iz povijesti i suvremenosti. U knjizi se, između ostalih, spominju Tihomil Maštrović, Vesna Kusin, Tonko Maroević, Mate Maras i drugi. Osim hrvatske povijesti autori(ca) opisuju i hrvatske narodne običaje što čitateljima koji nas ne poznaju može biti jako zanimljivo. O monografiji Aizenberg posvećenoj Robertu Aizenbergu, argentinskome slikaru kojega nazivaju Spinoza argentinskog slikarstva, piše povjesničarka umjetnosti Victoria Verlichak koja čitatelja uvodi u život i rad umjetnika koji je obilježio argentinsko slikarstvo XX. stoljeća. Iako su djeca hrvatskih izbjeglica poslije Drugoga svjetskog rata koje su svoju sreću pronašle u dalekoj Argentini, i (neki od njih) rođeni u njoj i Španjolskoj, pripadnici obitelji Verlichak intenzivno njeguju veze s Hrvatskom, govore naš jezik i pronose glas o nama. To dokazuju i ove četiri knjige koje će biti pohranjene u Odsjeku inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

ŽELJKA LOVRENČIĆ

134

ŽELJKA LOVRENČIĆ

Hrvoje Kačić: Dubrovačke žrtve. Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama. Zagreb: Naklada Gea, 2009., 372 str.

Knjiga istaknutoga dubrovačkog pravnika, sveučilišnoga profesora, političara i poznatoga borca za ljudska prava prof. dr. Hrvoja Kačića Dubrovačke žrtve. Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i

poratnim godinama, plod je autorova istraživanja zločina koji su se dogodili 1944. godine na krajnjemu jugu Hrvatske prigodom dolaska partizana na to područje, o kojima se do dolaska demokracije nije smjelo ni govoriti ni pisati. Autor knjige osobno istražuje podatke o stradalima koji su osuđeni na smrt bez dokaza, istraga, branitelja, a bilo ih je iz redova svećenika, političara ( uglavnom pripadnika HSS-a ), službenika, seljaka, trgovaca…

Autor knjigu posvećuje „svim nevinim žrtvama komunističkih zločina i bliskim srodnicima pogubljenih mučenika“, a predgovore su napisali Trpimir Macan i fra Marijo Šikić.

Prema riječima urednika knjige, Mije Ivureka, Kačićeva je namjera bila istražiti i obznaniti istinu te ukazati na počinjene zločine i njihove naredbodavce.

U svojemu proslovu dr. Kačić napominje da nije povjesničar i da mu namjera nije bila ulaziti u njihov posao već otkriti nešto što je bilo dugo prešućivano te iznijeti te tužne činjenice u javnost.

U prvome poglavlju koje nosi naziv Sjećanje na ulazak partizana u Dubrovnik dr. Kačić govori o svojoj obitelji koji sačinjavaju otac Ante, liječnik i istaknuti član HSS-a, majka Anka rođena Pehovac te stariji brat Petar i sestra Mirjana. Opisuje život u Dubrovniku do listopada 1944. kad su u taj grad počele dolaziti partizanske jedinice. Već drugi dan po njihovome ulasku počelo se govoriti da su neki ugledni građani privedeni, a uskoro se pojavio proglas s imenima osoba osuđenih na smrtnu kaznu. Među njima je bilo svećenika, školskih profesora i drugih uglednih stanovnika Dubrovnika, između ostalih, i prijatelja Kačićeva oca. Mnogi od njih pogubljeni su na otočiću Daksa 25., 26. i 27. listopada.

Autor tvrdi da su na tome mjestu pogubljene 44 osobe, ali da Daksa nije bila jedino mjesto stradavanja. Naime, 11 mladića iz Konavala pogubljeno je na Orsuli i bačeno niz stijenu u provaliju, a i u gradu Dubrovniku počela su

135

hapšenja „u ime naroda Jugoslavije“. Iz knjige saznajemo da su u Dubrovnik, unutar zidina, prve

partizanske jedinice počele ulaziti 18. listopada 1944. u večernjim satima. Prema informacijama koje smo imali do sada, prva je ušla II. dalmatinska proleterska brigada, a tek nešto kasnije XXIX. hercegovačka divizija. Na taj se način glavna odgovornost za poslijeratne zločine na dubrovačkom području pripisuje toj brigadi. No, Kačić tvrdi drugačije:

Naime, 3. prosinca 1943. Vrhovni je komandant, to jest, sam Tito naredio štabu Drugoga udarnog korpusa da II. dalmatinsku proletersku brigadu izdvoji i da je što prije uputi na područje Boke kotorske i južne Dalmacije. Provedbom Titove zapovijedi smijenjen je dotadašnji zapovjednik II. dalmatinske proleterske brigade Savo Burić, a zamijenio ga je Obrad Egić. Pod njegovim zapovjedništvom peti bataljun II. dalmatinske proleterske brigade pod zapovjedništvom Đure Četnika, seljaka iz okolice Knina, skupa s XXIX. hercegovačkom divizijom, ulazi u Dubrovnik. Drugi bataljuni II. dalmatinske brigade upućeni su u Konavle pod zapovjedništvom Brune Vuletića, zamjenika komandanta II. dalmatinske brigade i na prostor Slanoga. U sastavu II. dalmatinske brigade nakon IV. i V. ofenzive bilo je jako malo Dalmatinaca pa se Tito poslužio lukavštinom i uz Hercegovačku diviziju popunjenu uglavnom četnicima koji su prešli u partizane, na krajnji jug Hrvatske uputio jednu dalmatinsku postrojbu za koju je smatrao da će biti bliža pučanstvu, ali koja je po svome sastavu uspješno surađivala s XXIX. hercegovačkom i pokorno izvršavala naredbe.

Među imenima koja spominje dr. Kačić u ovoj knjizi nalaze se poznati antifašisti svećenici Marijan Blažić (1897.- 1944.), Toma Tomašić (1881.-1944.), Mato Kalafatović (1910.- 1944.), Đuro Krečak (1883.-1944.), te neki ugledni članovi HSS-a kao što je Marko Marojica koji je zapravo pomagao partizanima i koji je primjer žrtve „totalitarnoga zločinačkog režima koji nije dopuštao da i njihovi stranački drugovi, članovi KPJ, u bilo kojoj situaciji smiju postupati izvan postavljenih zahtjeva“. Njegova supruga Ana Marojica ostala je sama sa šestero djece koje je usprkos svim poteškoćama uspjela izvesti na pravi put.

Dr. Kačić posebno poglavlje posvećuje rodoljubu i pjesniku Peri Kojakoviću (1912.-1942.), svećeniku i znanstveniku kojega su zvali crvenim fratrom Marinu Blažiću, te pateru Petru Perici, autoru pjesama Do nebesa nek se ori i Zdravo, djevo i utemeljitelju katoličkoga društva za intelektualce Liga preporoda u Šibeniku koji je došao u Dubrovnik 1937. kako bi obavljao dužnosti superiora u isusovačkoj zajednici. Za njega dr. Augustin Franić koji ga je osobno poznavao, u svojoj knjizi „Svećenici mučenici svjedoci komunističkog progona“ kaže da je imao „svetačke kvalitete“ . To je vjerojatno smetalo onima koji su došli po njega i odveli ga u zatvor.

ŽELJKA LOVRENČIĆ

136

Nova vlast nije imala milosti ni za Ivu Peku (1903.-1944.) koji je imao najveće zasluge što je Dubrovnik uz Zagreb bio jedini grad koji je imao radijsku postaju.

Osim svećenika i političara, Kačić govori i o stradanju mnogih drugih uglednih Dubrovčana, kako kaže „žrtava iz susjedstva“. Među njima se ističu odvjetnik dr. Baldo Poković (1897.-1944.), dr. Niko Koprivica (1889.-1944.) također odvjetnik i istaknuti član HSS-a, Frano Vojvodić (1897.-1944.), Ante Brešković (1912.-1944.), Stijepo Barbieri, ljekarnik i drugi.

Sve te drastične odluke nove vlasti o pogubljenju sugrađana žalostile su građane Dubrovnika i izazivale negativne reakcije prema njoj.

Njezine žrtve bili su i Ivo Mašina kojega autor naziva dikom Dubrovnika mladi Boris Krasovac (1924.-1948.) i pomorski kapetan duge plovidbe Ivan Hagji.

Osim tih tužnih primjera pogubljenih rodoljuba, autor knjige govori i o onima koji su poput Nikše Miloševića (1926.-1996.), izbjegli strašnu sudbinu. On je kao devetnaestogodišnjak uspio pobjeći i zauvijek napustiti svoju domovinu da bi se kasnije nastanio u New Yorku. Dirljivo je kad Kačić opisuje njegov dolazak u Italiju i kako s vrha poluotoka Gargano gleda prema Hrvatskoj u koju nije smio doći.

U knjizi autor govori i o sudbini Erike Milutin, udovice i majke troje malodobne djece, koja je bila osuđena na patnju i stradanja te na sedmogodišnju robiju samo zbog poznanstva s bivšim aktivnim kapetanom Jugoslavenske armije Slovencem Karelom Kovačičem koji je bio „izraziti neprijatelj društveno-ekonomskog sistema FNRJ“ te haški svjedok, te o svojim doživljajima s komunističkim vlastima. Naime, Hrvoje Kačić bio je 1946. u pritvoru zbog toga što je ocu Serafinu Cerjavcu na papir iz bilježnice zapisao adresu svojega brata Petra koji je bio na studiju medicine u Zagrebu, kojemu je svećenik želio poslati Božićnu čestitku. Osim toga, u tiskanoj knjižicu Latinsko-hrvatskog rječnika koju je nosio sa sobom, tadašnja je milicija pronašla rukom ispisane parole Živjela Hrvatska i Živio Maček. Na sreću, dugotrajnih posljedica nije bilo.

U zatvoru je završio u siječnju 1952. zbog pjevanja hrvatskih pjesama, te opet u ljeto isto godine zbog sudjelovanja u demonstracijama na utakmici Dinamo-Crvena Zvezda. Tom je prigodom osuđen na kaznu od 30 dana koju je izdržavao u Cavtatu na izgradnji odmorišta tadašnjega MUP-a iz Beograda. Također je izgubio pravo upisa na Sveučilište kroz dva semestra. Budući da je bio aktivni športaš i reprezentativac u vaterpolu, uživao je i izvjesne privilegije kao što su, primjerice, putovanja u inozemstvo u države izvan komunističkog bloka, ali ipak mu je tri puta onemogućen odlazak iz zemlje zbog oduzimanja dozvole. Zbog toga ovaj bivši vrsni vaterpolist nije mogao sudjelovati na sportskim natjecanjima ( primjerice na Olimpijadi u

KNJIŽEVNA RIJEKA

137

Helsinkiju 1952. ).Kačić u ovoj zanimljivoj i dirljivoj knjizi govori o sankcioniranim

slavljenjima Božića u vrijeme komunističke vladavine te o zabrani izlaska uposlenika iz sudske zgrade kako ne bi otišli na pokop kardinalu Stepincu. ( On je pobjegao kroz prozor ).

Vrlo pozitivno govori o dr. Vladku Mačeku i njegovoj ulozi u hrvatskoj politici, a spominje i predstavljanju knjige Ive Rojnice Susreti i doživljaji u Zagrebu 1995.

U završnim razmatranjima analizira razdoblje nakon 1989. kad su pali totalitarni sustavi i nestali komunistički režimi te poziva na primjenu Rezolucije 1481. Skupštine Vijeća Europe – Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima, 25. 1. 2006. te Deklaraciju Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. donesenu 30. lipnja 2006. godine.

Knjiga opremljena bogatim slikovnim i dokumentarističkim materijalom zanimljiv je i poučan zapis o nečemu što nismo znali, a što moramo znati zbog svih žrtava komunističkog terora kojima dugujemo pijetet. Ove je godine objavljeno i njezino drugo, prošireno izdanje.

ŽELJKA LOVRENČIĆ

138

ŽELJKA LOVRENČIĆ

Ružica Cindori: Pamučno zvono. Rijeka: Društvo hrvatskih književnika – ogranak Rijeka, 2010.

Nova, sedma knjiga stihova Ružice Cindori naslovljena Pamučno zvono na tragu je dosadašnjih zbirki ove pjesnikinje koja prije svega slijedi suvremene pjesničke tokove. I u njoj nailazimo na izrazitu

brigu za jezik, na njegovu posebnu čistoću i jasnoću, te na propitivanje isključivo unutarnjih, intimnih svjetova. I ovdje se, u svojoj već poznatoj maniri, ova samozatajna pjesnikinja bavi temama našeg vremena i zbilje koja nas okružuje. Knjiga se sastoji od šest tematskih cjelina naslovljenih: Napukline tisućljetnog sna, Mladost se više ne smiješi iz prikrajka, Stakleni zagrljaji, Žudnja za putovanjem, Žderači iluzija, Simultani prijevodi (trački portreti). U prvoj u kojoj pjesnikinja govori o našoj ponekad gorkoj svakodnevnici i sveprisutnoj politici, izdvojila bih pjesme Hostesa i Blues za državu i pojedinca. Osim politike i borbe za što bolji materijalni status nezaobilazna je važna uloga kompjutera, mobitela i općenito, tehnike. … Suvremeni hodočasnici Vrve kroz google,Lako se odriču Starih imena, Bogove mijenjaju Kao brojeve telefona.Proročice Se uredno javljaju Na mobitel, Imaju lica zaboravljenih susjeda,prebiru vozne kartei iz njih iščitavaju sutrašnje podne. ( Proročica ) U dijelu naslovljenom Mladost se više ne smiješi iz prikrajka dirljiva je pjesma Sretne naočale u kojoj se sluti dah nostalgije za nekim prošlim vremenima. … Ljudi bili blagi.

139

Ljudi su bili blizu,Pitome usnule mačke.Godine su bile mlade,Tek procvjetao ljiljan, A po jutro se putovalo U Holandiju ili Reykevik.Gdje su sada Naše sretne naočale?

Ističem i pjesmu Koncert te, prema riječima recenzentice Maje Gjerek, antologijsku Svečanost. U poglavlju Stakleni zagrljaji osobito me se dojmila toplina pjesme Popis životnih gubitaka … One cipelešto su me napustile.One košulje Koje sam bacilaJer su imale prevelikeOvratnikeI one koje sam darovala Jer su imale premale ovratnike.Ona dugmad Koju sam izgubila naguravajući se u tramvajima. Oni cvijetnjacikoje nisam oplijevila…. Osim svakodnevnice, suptilne kritike društva, sjete i čežnje za prošlim vremenima, u poglavlju Žudnja za putovanjem nailazimo na pjesme u kojima pjesnikinja govori o ljetu, o moru i ribarima, obalama. Također o dalekim ( Tunis ) i ne tako dalekim zemljama ( Bugarska ). Pjesma Žudnja za putovanjem zove nas u suncem obasjani Tunis, njegove drevne gradove i pješčani beskraj pustinje: Sunce Afrike,Tunis,Žut kao žeđ,Gorak kao smola, izbrazdan, osoljen.Bezvučne slike

140

grnu kao krdodivljih deva.Pijesak, vjetar i sjena, Prebrisani trag. Tu su i pjesme posvećene gradovima Beijingu i Varni, te otoku Visu. U poglavlju Žderači iluzija uz istoimenu pjesmu ističe se i pjesma Frizura, a u posljednjem, naslovljenom Simultani prijevodi (trački portreti ) ističem pjesme Noćni leptir …Nakloniš se duši,Palom listu, pepelu.Misliš na sebe,guliš nadu, crnu golubicu, crnu, crnu… i Melpomena koju Maja Gjerek smatra autoričinim neuništivim poetskim alter egom. Ukratko, ova je poetska zbirka skup duboko misaonih, proživljenih, bliskih i nadasve toplih stihova napisanih jasnim i pročišćenim jezikom. To je zbirka u kojoj se na jedinstven način isprepliću kritički tonovi koji nam govore o svakodnevnici i svijetu koji nas okružuje s tonovima punih blage sjete kad se govori o nekim prošlim vremenima, te oni prepuni suptilne žudnje za nečim drugačijim i naizgled dalekim. Stihovi su prožeti dubokim emocijama i mame nas da ih se čita polagano i više puta. I to činimo s užitkom.

141

NATAŠA MOŽGON

Edo Popović: Priručnik za hodače, mudrosni kompendij za ljubitelje prirode Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.

Edo Popović suvremeni je i suvereni dionik prozne scene u hrvatskoj književnosti , nemalih zasluga u novinarstvu i književnoj periodici: jedan je od pokretača časopisa Quorum što je svojevremeno okupio i

lansirao niz pisaca heterogenih žanrovskih i poetičkih putova, od kojih su tek neki sve do današnjice potvrđivali svoju kvalitetu novim i novim književnim djelima. Među njima neosporno je značajno mjesto upravo Popovića.

Pojavivši se 1987. godine prozom Ponoćni boogie, postaje omiljeni pisac urbane gerile odrasle na stranim ( angloameričkim ) uzorima pripuštenima putem glazbe i filma kroz nešto rjeđe sito mekše verzije komunističke diktature, kako se danas određuje onodobni društveni poredak. Već u prvim pričama Popović predstavlja galeriju likova iz kastinske piramide urbanoga miljea, s naglaskom na one niže slojeve: neambiciozne gubitnike, propale umjetnike, neshvaćene idealiste, marginalizirane genijalce i uslužne redikule... Fascinacija polusvijetom izniklim iz prljavoga asfalta više je puta dovedena u vezu s dugom tradicijom opisane tematike u američkoj književnosti, a i sam će Popović kao vlastite uzore navoditi Bukowskog i Carvera.

U vremenu nakon panegiricima zasutoga Ponoćnoga boogieja kada, po vlastitoj izjavi, nije spreman za novu knjigu, radi kao ratni izvjestitelj te će se novom prozom javiti tek 2000. godine, i to zbirkom priča San žutih zmija. I u sljedećim će knjigama proze Popovićevi najvažniji aduti biti slikoviti likovi i autentični dijalozi, dok će proza Oči označiti otvoreno okretanje optičkih sprava pripovjedača prema samome sebi. Ili kako to precizno primjećuje Delimir Rešicki, ova će proza biti „rukopis priličnoga egzistencijalističkoga značaja“.

Priručnik za hodače nastavak je prethodno zacrtanoga puta: nakon iscrpljivanja tematika i karaktera s urbanim predznakom, pisac se okreće introspektivnom sučeljavanju sa situacijama koje proizvodi mašinerija suvremenoga društva te pokušava odrediti vlastite pozicije u odnosu prema zatečenim pojavama. U tom sučeljavanju odnos autora prema vladajućoj impersonalnoj, a univerzalno prihvaćenoj logici življenja vrlo je kritičan. Potaknut nekim osobnim događajima u životu ( bolest ) Popović čini zaokret

142

u načinu življenja i pisanja: iz svojih dnevnih obaveza izbacuje suvišne stvari: novinarstvo, prisutnost u književnim krugovima, mijenja navike, utječe se boravku u prirodi, a u književnosti se okreće nefikcionalnoj prozi, u kojoj je on sam subjekt i objekt zbivanja, koji kroz niz poglavlja nudi vlastiti niz uporišnih točaka oko kojih se razmješta njegovo novo, osviješteno kretanje i mišljenje. Poput kozmogonijskog demijurga Popović nam kroz poglavlja predstavlja elementarne oslonce vlastitoga svijeta u kojemu ponajviše prostora nalazi za prirodu, umjetnost i osjećaj slobode.

Hodač Popović nakon Prvog koraka, u kojemu na duhovit način opisuje životne okolnosti čovjeka na putu od Pogrbljenoga do jurećega Homo Celera zaključuje kako su osnovne emocije u čovjeka unatoč razvoju i poboljšanim životnim uvjetima ostale nepromijenjene: i dalje osjećamo strah i ne možemo obuzdati prirodu, mada to mnogim prividima pokušavamo prikriti. Usto, moderni si je čovjek pridodao još mnoštvo nepotrebnih strepnji i strahova koji ga neprekidno udaljavaju od smislenoga življenja.

Nakon Ubrzanja autor tematizira Prostor. Uvriježene objekte civilizacijske dogme Popović bez problema ovdje preslaguje: za njega je tako Kineski zid simbol ljudske gluposti i čovjekova neshvaćanja prostora, bijedan pokušaj zauzdavanja neuhvatljivog. Jednak odnos pokazuje prema simbolima kulture: pretrpani muzeji na njega jednako pogubno djeluju kao nekultura sama. Popovićev Hodač ovdje teži za minimalnim znakovljem koje je onda moguće iščitati u svoj punini, čemu zatim može slijediti i estetski dojam. Oblici koje prihvaća oko Hodača djelo su i prirode i čovjeka; tako za njega osjećaj ljepote izaziva stijena na Velebitu, jednako kao instalacije u Guggenheimovu muzeju u Bilbaou. Nasuprot tome, suvremeni muzeji spomenici su ljudskoj maniji gomilanja, pohlepe i posjedovanja i ne odašilju ništa od navedenoga. No, to ne znači da i oni iznimno ne nude pojedine zakutke prihvatljivo oblikovane ideje slobode.

U poglavlju o Vremenu autor se utječe istočnjačkim filozofima ne bi li njihovim mudrim izrekama podupro vlastite zaključke o odnosu čovjeka i vremena. I ovdje izražava otpor prema pretvaranju čovjeka u programirane strojeve; pledira za čovjeka koji sam oblikuje svoje aktivnosti kroz vrijeme, uvažavajući pritom prirodne cikluse, a ne arbitrarne sustave mjerenja. A iz liste suvišnih obaveza zbog kojih nemamo vremena slijedi i Lista suvišnih stvari. Nabrojavši standardne potrepštine suvremenoga čovjeka ( novčanik, automobil, šalica, kompjuter…) Popović sve redom izbacuje s popisa naše nužne svojine, a ostavlja tek misli.

Doista, razmotrimo li u ovome vremenu imperativnog posjedovanja i gomilanja stvari što je doista naše, a što pripada izvorima našega dužničkoga ropstva, vjerojatno ćemo i sami zaključiti da posjedujemo tek odjeću na sebi i ponešto misli u sebi, vlastitih ili tuđih. Na ovom mjestu u tekstu

KNJIŽEVNA RIJEKA

143

se spominje primjer američkoga pisca H. D. Thoreaua koji je vlastitim primjerom oživotvorio sve o čemu Popović piše te je na neki način i dobri duh ovoga Priručnika. U svome poznatom djelu Walden opisuje svoj život u kućici na rubu civilizacije te pokazuje s koliko je malo sredstava mogao zadovoljno živjeti. Istovremeno, ova je knjiga prava oda slobodi čovjekova duha u suživotu s prirodom te nije slučajno što se uz Popovićev Priručnik pri kupnji dobiva i knjižica Hodanje, poglavlje iz spomenute Thoreauove knjige. Pravo osvježenje je uz knjigu dobiti knjigu, umjesto pomodarskoga pakiranja gratis alkoholnog pića i sličnih atrakcija, što bi nam valjda trebalo skrenuti pozornost i na knjigu samu. Popović zaključuje kako je začarani krug mahnitoga trošenja i kupovanja posljedica naše unutrašnje praznine koja nije ispunjena adekvatnim sadržajem. No, kako ističe, „ono što nam je zaista potrebno ne reklamira se u medijima…“.

Svoj ograđeni prostor osim nepotrebnim predmetima čovjek naseljava i bukom. Svakodnevno smo izloženi nepotrebnim informacijama putem agresivnih medija; to nas dovodi u vezu s irelevantnim informacijama i stvara umjetne potrebe. Sve to udaljava nas od kretanja k vlastitim ciljevima i uživanja u diskretnom, ali bogatom zvukovlju izvorne stvarnosti kojemu rijetko poklanjamo pažnju. Uz nužno vraćanje poštovanja Prostoru i Vremenu, autor sugerira da jednako dostojanstvo moramo priznati i tako rijetkoj Tišini.

Popovićev susret s Velebitom, kojemu posvećuje ostatak knjige počeo je kao želja za promjenom životnih navika koje su ga dovele do bolesti, a nastavlja se nakon spoznaje o unutrašnjem ispunjenju koje donosi boravak u prirodi. Popović ovdje poetičnim, pa i gnomskim iskazom opisuje trenutke upoznavanja planine i njezina živog svijeta te intimnoj listi istinski važnih pojava i predmeta pridodaje oblake, vodu, vjetar, konje i leptire. Njegov duh pritom dodiruje točke transcendencije prepoznavši u svemu doživljenome prisustvo Majstora Bezimenog, čije je remek-djelo priroda.

Planinarske oznake markacije - crveni krug s bijelom sredinom - razdvajaju tekst na manje cjeline, čime je jasno označena i željena čitateljska publika te ujedno i zazvana simbolika kruga u svim lepezama značenja koja ovu knjigu ne bi trebala zaobići: savršenstvo, vrijeme, unutrašnje usavršenje, sklad duha, cikličko gibanje, ishodišna neodređenost... Tako se na putu kroz tekst, od Prvoga koraka sve do Literature za hodače, slijedimo li dobre planinarske običaje, ne možemo izgubiti.

Žanrovski ova knjiga odslikava i piščevu početnu mentalnu poziciju; početnu pri hodanju, kao i pri samome pisanju: jasno je uvažavanje postojećih kontrolnih točaka, no pisac se slobodno kreće i vlastitim putovima i puteljcima. Tako će ova proza u sebi objediniti elemente putopisa i dnevnika, uz mnoštvo razasutih mudrih izreka autora koji sa sobom donose dijametralno suprotne

NATAŠA MOŽGON

144

civilizacijske kontekste, a potječu podjednako iz sfera visoke kulture, ako i iz supkulturnog ili miljea masovne kulture. Tekst je popraćen i fotografijama od kojih su mnoge i dostatna samostalna poruka. Ovakva mozaička struktura sadržaja piščeva je poruka kako je u tkanju vlastitoga svijeta individualnost najvažniji princip. A zviježđa vlastitoga neba slobodno možemo ucrtavati na svoj, čitateljski prazan prostor na kraju knjige, u Bilježnici. I konačno, dodati i ovaj Priručnik na popis Literature za hodače. Za u ruksak, naravno.

KNJIŽEVNA RIJEKA

145

TOMISLAV KOVAČEVIĆ

Nino Bijelac Neobičan komadić svjetlosti (30.-ak pri�a + 1 pjesma), vlastita naklada, Novi Vinodolski, 2009. godine.

Postoje ljudi koji se za čovjeka zalijepe kao čičak: kad te se jednom dohvate, ne pomažu starodrevni trikovi, ne pomaže uznapredovala nauka! Jedne naprosto zamoliš da te se okane, a za druge vjeruješ

da te neće poslušati i da će ti ostati nadohvat ruke, te pažljivo njeguješ tu neprirodnu simbiozu ... U ove druge spada neponovljivi Nino Bijelac ...

Ne mogu a da se ne pozovem na našu slavnu zajedničku prošlost, koja seže u Ninovu slikarsku fazu života, u kojoj sam mu, ničim izazvan, povremeno napisao tekst za katalog planirane izložbe ili relativno suvislo govorio na svečanosti otvorenja iste, a sebi davao oduška, u ukoričenju tih ciceronija u vlastitim knjigama likovnih ogleda... Od izložbe Cvijeće na granici – tonem u san ( iz 1996. godine. ) do Molitva iz tamnice - mala studija arhitekture kapelica ( izložbe iz 2002. godine. ) trajalo je to divno sudaranje njegovih suhih pastela na hameru i mojeg viđenja tih divnih tvorevina uma i ruke... U neko je doba Nino prestao s izlaganjem slika; dakako, priredio je tom prigodom pamtljivi likovni performans, potpisan je i nekakav dokument o petogodišnjem primirju između Nina, s jedne strane i nas kritika i njegovog publikuma, s druge... I ode Nino preko Rom... pardon, Viševice ...

Negdje s proljeća 2005. godine uvali mi Nino u ruke smotuljak papira, i pripomenu kako piše pjesme i neka ja vidim ima li tu nešto... Bacio sam oko na napisano i očinski promrmljao da se okani ćorava posla... Kažem, uredno sam ga odbio propustiti u posvećeni svijet prokletnika stiha, no, Nino ne priznaje odbijanje. Ne, nikako! On nastavlja istu bitku drugim sredstvima, te mi s jeseni 2006. godine, u gužvi otvorenja nečije izložbe, tutne u ruke, u lijepom fasciklu, uredno posložene svoje prozne umotvorine... Zakolutao sam očima, obećao da ću ih pročitati i o njima uredno sklepati odbijenicu. Ali, ne lezi vraže, ovo je stvarno sličilo na nešto! Gotovo u jedno dahu napisao sam mišljenje o proznom mu rukopisu i uredno vratio autoru fasciklu s pričama ( plus jednom pjesmom, molim!) i na sve to, kako mi moja povremena sklonost nekulturi nalaže, zaboravio ...

Nekog listopadnog dana ove, 2009. godine, obznani mi Nino da je konačno otisnuta njegova knjiga priča ( plus jedna pjesma, molim! ) i da mi

146

istu, još toplu, donosi na poklon!... Samo što sam isključio mobitel, zacvrkuće mi pod prozorom ono nešto što Nino, ne bez ponosa, naziva svojom jurilicom... Ozarena lica, usplamtjelih očiju, našušurene kose i razvučene harmonike od ustiju, uz obligatno rukovanje, uruči mi Nino primjerak knjige s posvetom... Našla mu se u autu i nekakva brlja, pa mi nazdravismo rečenom književnom uratku... I tako to... A predstavnika sredstava elektronskih i inih medija niotkud, baš kad ih čovjek najviše treba!!!

A što bi u ovom času trebalo reći o ukoričenim mu pričama ( plus jednoj pjesmi, molim! ), a da se ne nalazi u predgovoru ( profesorica Marija Gračaković ) ili pogovoru ( moja malenkost. ) ove knjige, nesvakidašnjeg vizualiteta?... E da, Nino ju je oplemenio ( ali, stvarno oplemenio! ) svojeručno snimljenim fotografijama i tu je njegova sklonost likovnome došla do punog izražaja... Jer, to u sebi ili imaš ili nemaš, a ako imaš, tu je dok te ima, zar ne?... Elem, vratimo se mi knjizi... S književnim prvijencima uvijek je tako: brbljavi su, žele reći sve odjednom, pa prešute najvažnije ili žele neizostavno s čim manje riječi izgovoriti čim više, pa u toj škrtosti s prljavom vodom proliju i dijete... Gomilaju se teme, naguravaju se, svaka za sebe misli da je baš ona ta od koje se očekuje da opravda postojanje nestašnog rukopisa koji će zasigurno promijeniti svijet pisane riječi, rukopisa koji će svojom mudrošću biti ono što smo desetljećima ( ma, kakvim desetljećima, stoljećima! ) čekali, čemu smo se potajno nadali, čitajući s dosadom njegove prethodnike... Jer, njima niti jedna tema nije sveta, niti jedna bol ne boli koliko boli ona u njihovom prvijencu ( i zato niti jedna suza u njemu prolivena, nije prolivena uzalud ... ), i niti jedan smijeh ne zvoni kao njihov...

U autora prve knjige neminovno postoji određeni strah da će biti krivo shvaćen, pa ga prikriva bijegom u nerazumljivost, bijegom u joycevštinu čak i u metafiziku; pokušava nas pridobiti lijepom, kolorističkom rečenicom ili zbuniti psovkama i hrabrim (?) imenovanjem genitalija, imenovanjem a nekako fino uvijenim u preneseno značenje... Rade to, vjerujući da će nas tako lakše pridobiti na svoju stranu nego zbunjivati gomilanjem nesuvislih riječi... Jer, danas svi psuju - od djece u vrtićima do Vedrane Rudan!...

Što od svega nabrojenog imamo u Nina Bijelca?... Imamo od svega ponešto... A imamo i Sizifa, imamo lijepo izguranu temu gotovo do kraja priče ( Sizif pomaže Ninu, Nino ne zabušava pomažući Sizifu ); u jednom se trenutku jedan od njih izmakne ustranu i ode mast u propast!... Znam da ne bi prošlo, kod njega to zasigurno ne bi prošlo, ali, trebao bi mu netko prišapnuti, trebao bi mu ubaciti bubu u uho tipa pročisti za iduću knjigu ovih nekoliko crveno podvučenih pričica, i napiši, brate, nešto vrijedno pamćenja, kad već nije za Nobela; ne bi prošlo, pa se barem ja ne pačam u to... Ima, doduše, u ovoj knjizi nekoliko crtica o čovjeku s misijom, nekoliko crtica u kojima se nazire upravo ono što u Ninovoj sizifovštini

KNJIŽEVNA RIJEKA

147

nedostaje - red i disciplina misli... Nanizao ih je nekoliko, vezanih za neko njegovo gledanje na tijek vremena, na minulo, na sadašnje, na nailazeće... Dobro, meni ta njegova filozofija nije prihvatljiva ( ja sam nekog drugog usmjerenja! ), ali je razložnost njegove obrane tog stava sasvim u redu - ako pritom zaboravimo iritantno mu razbacivanje interpunkcijama i tu i tamo sitno zanemarivanje pravopisa...

Nino je, pripomenuh, privremeno pristao da neće određeni broj godina ( njih pet! ) izluđivati pučanstvo prigodnim i zastrašujućim performansima, ali i pitomim izložbama, i to je u redu... U redu je i moje mišljenje da ne izlagati ne znači i ne stvarati... Upravo ga je ta nametnuta zabrana, jer, ne smetnimo to s uma, Nino je prvenstveno slikar, prisilila na drugovrsno pražnjenje boja. U ovoj knjizi susrećemo boju na svakom koraku, susrećemo je s razlogom, nikako nepotrebno, nikako van poruke, van kontrole... Mnim, u takvim je pričama Nino najsretniji...

Mislim da ga kao pisca bez nekih većih pretenzija treba neizostavno podržati... Neki mi signali s njegove strane govore da Nino jedva čeka da istekne taj likovni moratorij, da jedva čeka da se nađe kao riba u vodi u hameru, u kredi, u suhom obojenom pastelu... I da, kad mu nemirni duh ne nađe prikladnu boju za zamišljenu sliku, uzme u ruke olovku i ispuni prazninu čekanja barem skicom za neku priču...

TOMISLAV KOVAČEVIĆ

Knjiž

evna

Rije

kabr

.1

2011

HRBAT