KOMPARATIVNI POLITIČKI SUSTAVI

JÜRGEN HARTMANN: Politički sustavi Velike Britanije, SAD i Francuske

DRŽAVA U MEĐUNARODNOM PRAVU

Međunarodno pravo mjeri državnu kvalitetu neke političke tvorine prema tri kriterija razlikovanja prema Jellineku:

prema određenju područja države tj. prema teritorijalnim granicama prema određenju državnog naroda, tj. prema definiciji državljanina prema učinkovitosti državne vlasti – sposobnost države da provede pravne norme

koje važe za područje države i za državni narod.

Organizacija tvorbe volje je uži predmet državnoga prava, a bavi se time kako narod sudjeluje u politici, koje državno tijelo ostvaruje volju naroda između izbora, kako se stvara vlada, tko predstavlja državu prema vani... Države tipa zapadne demokracije organiziraju oblikovanje političke volje i zbivanje u vlasti prema načelu podjele vlasti. Pojam države naglašava pravne odredbe u kojima se razvija politika.

PREMA LEGITIMACIJI DRŽAVNOG POGLAVARA, KOJE OBLIKE DRŽAVE RAZLIKUJEMO?

Razlikujemo monarhiju i republiku:

monarhija – oblik države u kojem je državni poglavar pojedinačna osoba, monarh, koji je postavljen doživotno. Razlikuju se nasljedna i izborna monarhija. Prema dosegu monarhijske vlasti, odnosno prema ograničenju prava monarha, razlikuju se apsolutna monarhija, staleška monarhija, ustavna monarhija i parlamentarna monarhija;

republika – vladavinski poredak u kojemu se državni poglavar postavlja izborima na određeno razdoblje.

ŠTO JE POLITIČKI SUSTAV?

U najširem modelu političkog sustava politika dobiva zadaću da izražava i rješava sukobe. Temeljni model političkog sustava razvio je David Easton, a potom i Gabriel A. Almond i John Bingham Powell. Primarno je društvo, te društvo uspostavlja politički sustav kako bi mu služilo. Zamisao političkog sustava usmjerava na uzroke političkih interesa i sukoba. Interesi su sastavni dio procesa oblikovanja političke volje i ubrajaju se u premdet razmatranja sustava vlasti. Treći kompleks političkog sustava čine strukture procesa vladavine, tj. vrsti institucija koje se brinu za posao vladanja

i uprave, o njihovoj suradnji i tipičnim sukobima, kao i o vrsti i načinu na koje stranke i savezi suodređuju vladanje. Riječ je o isječku političkog sustava koji čini srž sustava vlasti. Društveni interesi u političkom sustavu pritječu u tu srž, u njoj se povezuju i tamo se donose odluke. Te odluke djeluju povratno na društvo, gdje stvarno proizvode različite učinke, kao što su tekuće priznavanje političkog sustava kao cjeline, nezadovoljstvo, prosvjed, dodatni zahtjevi...

ŠTO JE SUSTAV VLASTI?

Sustav vlasti označuje cjelinu svih institucija i praksi obilikovanja političke volje (izbori, glasovanja), političkog odlučivanja (zakonodavstvo, vlada) te pripreme i primjene odluka (uprava, sudstvo). Pravna državnost i oblikovanje političke volje koje izvire iz glasovanja naroda ukazuju na podjelu vlasti kao konstitutivno obilježje demokratskog sustava vlasti.

PO ČEMU SE AUTORITARNI REŽIMI RAZLIKUJU OD DEMOKRACIJE, A PO ČEMU OD TOTALITARNIH DIKTATURA?

Autoritarni režimi razlikuju se od demokracije po ograničenima odnosno nepostojećim prostorima slobode za društveni i poltiički pluralizam. Nasuprot totalitarnim diktaturama, autoritarni režimi odriču se i stalne mobilizacije društva i formulirane ideologije koja prodire na sva područja društva. Autoritarni režimi danas su ponajprije prošireni u zemljama Trećeg svijeta u obliku jednostranačkih i vojnih režima. Oni mogu nastati iz krize demokratskih sustava te iz promjene totalitarnih režima.

ŠTO JE TOTALITARIZAM?

Totalitarizam je tip novije, nasilne političke vladavine koja pod predznakom težnje za svjetonazorskom hegemonijom instrumentalizira cijelu državu, pretendirajući da obuhvati i ujednači sva područja društvenog i osobnog života. Za razliku od autoritarnih režima, totalitarizam je moderna pojava u masovnim industrijskim društvima, vladavina pomoću moderne tehnologije, sveobuhvatne ideologije, privodno demokratskih strukutra i monopolističke državne stranke. Totalitarizmom se označuju talijanski fašizam, njemački nacionalsocijalizam i komunizam.

KOJE SU RAZLIKE IZMEĐU PARLAMENTARNOG I PREDSJEDNIČKOG SUSTAVA VLASTI?

1. parlamentarni sustav vlasti: pripadnost vlade parlamentu pravno je dopuštena i politički nužnaPredsjednički sustav vlasti: pripadnost vlade parlamentu ustavnopravno je zabranjena

2. Parlamentarni sustav vlasti: obveza vlade da odstupi ako joj se izglasuje nepovjerenjePredsjednički sustav vlasti: vlada opstaje neovisno o parlamentarnim većinama

3. Parlamentarni sustav vlasti: pravo vlade da raspusti parlamentPredsjednički sustav vlasti: predsjednik ne može raspustiti Kongres

4. Parlamentarni sustav vlasti: vladinu stranku strogo kontrolira šef vlade. Obvezatna frakcijska disciplina. Predsjednički sustav vlasti: predsjednikova stranka (moguće i manjinska stranka) razmjerno je neovisna o predsjedniku. Ne postoji frakcijska disciplina u svim pitanjima, osim personalnopolitičkih.

TKO IMA PRAVO DONOSITI ZAKONE PO LOCKEU?

Locke se ubraja u vodeće teoretičare modernog prirodnog prava. Državu konstruira kao rezultat nepodnošljivosti prirodnog stanja, tj. zamišljenoga prvobitnog stanja bez prava i zakona. U prirodnom stanju ljudi žive od polodova zemlje. Onaj tko obrađuje dio zemlje kako bi osigurao opstanak na životu, spaja tu zemlju sa svojim radom te tako nastaje vlasništvo. Ako je zemlja oplemenjena samo radom, nitko drugi ne može više zahtijevati. S vlasništvom ne nastaje samo razlikovanje vlasnika i nevlasnika, neog i razlike među vlasnicima. Onaj koji privređuje uspješnije od svoga susjeda, ubrat će bogatiju ljetinu. Novac sve više potiskuje čisti opstanak na životu kao cilj privredne djelatnosti. Prinosi ljetine mijenjaju se u novac, a razlike u imutku bujaju još jače. Posljedice su zavist, zloba, pohlepa i zločin. Mnogi ne prihvaćaju pravila stjecanja vlasništva. Doduše, još vrijedi deviza da ljudi ne smiju nekažnjeno posezati za životom i vlasništvom drugih, ali je vlasnicima sve teže osigurati poštovanje svojih prava vlastitom snagom.

Na toj točki Locke je došao do utemeljenja države. Lockeu je stalo do toga da država osigura život i slobodu svojih građana. Glasoviti obrazac, sličan obrascu o Life, Liberty and Estate koji su susreće u Američkom ustavu – Estate je kratica za vlasništvo – ukazuje na njihovu usku unutarnju povezanost. Kod Lockea se svrha osnutka države ne može odvojiti od interesa vlasnika. Nevlasnici se i bez države malo boje zavisti i zlobe te malo dobivaju od države.

U svojoj političkoj teoriji, Locke nudi dobro obrazloženi, dorađeni model podjele vlasti. Lockeova podjela vlasti zaslužuje vleiku pozornost jer se mnogo više približuje sustavu vlasti kakav danas prevladava u zapadnim industrijskim društvima od uobičajenog modela podjele vlasti koji se svodi na Montesquieua. taj je učinak zasnovan na tome što Locke svoj nauk o podjeli vlasti usmjerava na engleski konstitucionalizam kasnoga 17. stoljeća, tj. što predočava model podjele vlasti koji je proizašao iz konkretnog shvaćanja ustavnih odnosa u Engleskoj u 17. stoljeću, koji tek malo kasnije prelaze u predmoderni parlamentarni način vlasti. Činjenica što Locke iscrpno razmišlja o strukturi države opet je povezana s društvenim pretpostavkama njegove teorije države. Locke konstruira svoju državu oko onoga što je pojedinačno ili oko pojedinačnog vlasništva. najvažnije zahvate države u život podanika Locke definira kao zakone, napose kao kaznene zakone, ali i kao porezne zakone koji djeluju tako da smanjuju prihode i imutak samo onih podanika koji imaju vlasništvo. Odatle proizlazi načelo koje je u Američkoj revoluciji sažeto u kratki slogan no taxatation without representation. Porezi i državni izdaci moraju, prema Lockeu, stupiti na snagu ako predstavnici onih koji su pogođeni, dakle osobito predstavnici posjednika, sudjeluju u tim odlukama. Mjesto tog sudjelovanja jest parlament, zakonodavno tijelo. A zakonodavno tijelo sastoji se od predstavnika građana koji se, u određenim razmacima, moraju potruditi da im se mandat obnovi. Tako nastaje stanje u kojemu same platiše poreza i izdataka, predstavljni preko svojih zastupnika, odlučuju o tome hoće li dio svoje imovine ustupiti državi kako bi se pobrinula za njihove zajedničke interese.

Lockeov nauk o podjeli vlasti u prvom je redu zasnovan na funkcijama države, a tek u drugom redu na institucijama. Zakonodavna funkcija zajedno pripada zakonodavnom tijelu, izabranoj predstavničkoj skupštini i kruni, monarhu. Osim toga, Locke razlikuje prerogative, tj. pravo vladara da u okviru zakona što ih je donio parlament donosi političke odluke. On, nadalje, imenuje izvršnu vlast, onu koja provodi zakone te, napokon, i federativnu vlast, pod kojom razumije pravo vladara da s drugim vladarima sklapa međunarodne ugovore. Vladaru pripadaju prerogative, izvršna i federativna vlast. Tako je precizno opisano ustavno stanje kakvo je nastalo u suvremenoj Engleskoj nakon Slavne revolucije 1688-1689: ustavna monarhija, sustav vlasti koji je centriran na vladara, no u kojemu sve ovlasti države kojima se građanima nameću tereti koji djeluju na njihovu imovinu ili interveniraju u njihovu osobnu slobodu moraju odobriti predstavnici onih koji su pogođeni. Taj posljednji uvjet Locke je vidio zapravo kao dostatno jamstvo protiv nedopustivih zahtvata vlasti u život, slobodu i vlasništvo građana. Na toj osnovi, u Lockeovu nacrtu države neovisna sudbena vlast nije važna. No, monarh kao jedini vlasnik funkcija vlade i parlament kao predstavničko tijelo djeluju u odvojenim područjima. Taj model još nije parlamentaran u smislu parlamentarnog sustava vlasti.

KOJE VRSTE VLASTI DAJE MONTESQUIEU?

Dominantna tema Charlesa de Montesqueua jest pravno uređen sustav vlasti koji sprečava svevlast vladara. Montesquieu vidi podanika kao nositelje određenih prava koja se moraju zaštititi od samovoljnog zahvata vladara. Montesquieuovo djelo inspirirala su dva iskustva: prvo, odnosi u suvremenoj Francuskoj s njezinim dvorskim intrigama i koruptivnim činovnicima, i drugo, obrazovno putovanje po Velikoj Britaniji na kojemu je studirao političke odnose u Londonu. Despocija je njegova glavna i ključna tema. Odbacujući despociju, cilja na apsolutistički režim Bourbona.

U tradiciji klasika Aristotela, Montesquieu razlikuje dobre i loše oblike vladavine. Apsolutno loš oblik vladavine je despocija u svim svojim pojavnim oblicima. Oblikuje je strah kao nosivo načelo vladavine. Od despocije pozitivno razlikuje takozvane umjerene režime, tj. demokraciju, aristokraciju i monarhiju. Državnopravni oblici, odnosno broj onih koji vladaju, manje su mu važni od vrste i načina na koje se vlast obavlja i od toga moraju li se oni koji vladaju posebno prilagoditi posredničkim vlastima. Među njima misli na parlamente i ostala samoupravna tijela pomoću kojih podanici sudjeluju u vlasti.

Stožerna točka Montesquieuova nauka o oblicima vlasti jest zakon. Zakon regulira zajednički život ljudi bez obzira na osobu. U despociji ne postoje zakoni nego samo ćud autokrata: despot danas odlučuje ovako, a sutra onako. Podanik se ne može prilagoditi tome, pa posljedično susreće predstavnika države sa strahom. Svoj život uređuje tako da ima što manje posla s njime. Bolji oblici vlasi mogu se, mrema Montesquieu, podvesti pod viši pojam republike. On razlikuje demokratske i aristokratske republike.

U zakonodavstvu demokratske republike sudjeluje cijeli narod. U njoj vrijede načela ćudorednosti, ljubavi prema jednostavnom životu i poštovanja jednakosti.

Aristokratska republika je izgrađena prema načelu umjerenosti. Zakon donosi jedna klasa. Ona vlada ostalim stanovništvom s mjerom. Stoga se onima koji vladaju ne uskraćuje poslušnost.

I monarhija se ubraja u umjerene sustave vlasti. Njezino je nosivo načelo čast, tj. nastojanje za isticanjem u odnosu prema drugima, učeći se pritom pravednosti i

poštujući preuzete obveze. Monarhija može imati jednako zakone kao i ostale varijante republike.

Svaki od tih pozitivnih oblika vlasti pretvara se u loš oblik vlasti čim oni koji vladaju zapostave svoje vrline:

demokratska republika bez vrline izrođuje se u državu u kojoj liksuz i neumjerenost korumpiraju građane

aristokratsku republiku u kojoj se izgubila vrlina umjerenosti podanici će vrlo brzo doživjeti kao tlačiteljsku, te će ona izgubiti svoj temlej i pretvoriti se u oligarhiju

monarhija bez časti tone u korupciju zbog težnje monarha i njegovih činovnika za materijalnim povlasticama.

Pristanak naroda odnosno aristokracije na dobre zakone u republikama jamči da neće nastati samovoljna vladavina. Drukčije je u monarhiji. Monarhija se razlikuje od despocije samo „čašću“. U oba oblika vladavine naposljetku odlučuje samo „jedan“. No stvarna monarhija koja zaslužuje da bude uvrštena u umjerene sustave vlasti uključuje niz posredničkih instancija između volje suverena i naroda, koje u formalnom postupku prosuđuju i suoblikuju volju vladara. Naime, plemstvo i parlament imaju nalog da volju vladara podvrgnu određenim postupcima suglasnosti i provjere. Monarhija se kao dobar ili umjeren sustav vlasti pod tim uvjetom pretvara u republiku. Doduše, u tom obliku države „vlada“ monarh. No, vlada i zakonodavstvo države uključujući i druge vlasti koje ne stječu legitimnost iz monarhijskog načela. Prema historijskom stanju stvari, sudjelovanje plemstva u politici ne znači ništa drugo do da plemstvo suutječe na vladu posredstvom prijestolnih savjetnika ili staleža. U doba Montesquieua parlamenti su kao sudovi provjeravali akte vladara u odnosu prema postojećim zakonima i običajnim pravima. Plemstvo i parlamenti legitimiraju se drukčije od monarha. Montesquieuova predodžba o monarhiji odgovara idealu „mješovitog ustava“ koji je hvaljen još od Aristotela.

U šestom poglavlju jedanaeste knjige De l'Esprit des Lois Montesquieu precizira svoju zamisao o podjeli vlasti. Taj dio Montesquieuova djela, po kojemu je autor postao najpoznatiji u djelatnome povijesnom smislu, nastao je pod utjecajem boravka u Engleskoj. U tom poglavlju Montesquieu opisuje institucije engleskog ustava i uklapa ih gotovo kao uzor u svoje djelo o teoriji države. Engleski ustav ne konstituira samo tipični umjereni sustav vlasti nego, osim toga, pomoću ravnoteže svojih konstitutivnih institucija jamči slobodu podanika. Na tom se mjestu Montesquieu ponovno vraća na zakon. Njegova su proceduralna prava jednako važna za slobodarsku vlast kao i sadržaji. U Montesquieuovu prikazu prava suverena u Engleskoj dijele se na tri vlasti:

1. krunu kao izvršnu vlast – kralj kao izvršna vlast ima povlastitcu da vlada i da primjenjuje zakone koje je donio parlament

2. parlament kao zakonodavnu vlast – parlament kao predstavničko tijelo naroda, među ostalima i plemstva, ima zadaću donositi zakone. Kruna može svojim vetom spriječiti da parlament usvoji zakone koji su, prema njezinu shvaćanju, suvišni, pogrešni ili nesvrhoviti.

3. neovisni sudački stalež kao sudbenu vlast – sudački stalež bdije nad time da kruna vlada u duhu zakona. On ima pravo poništiti postupke izvršne vlasti koji narušavaju postojeće pravo.

Zbiljska sloboda može, prema Montesquieu, postojati samo ondje gdje se, kao u Engleskoj, svaka od tih triju vlasti ograničuje na ispunajvanje zadaća što su joj dodijeljene. Ako se neka vlast mjeri prema izvršavanju zadataka na području neke druge vlasti, ona ugrožava promišljeni sustav

kontrole vlasti. Nastaju poremećaji u političkom životu koji naposljetku mogu dovesti u pitanje i slobodu podanika. Despotski odnosi nastaju onda kada jednoj vlasti uspije u sebi koncentrirati zakonodavne, vladine i sudbene ovlasti. Sve dok postoje najmanje dvije neovisne vlasti, još uvijek postoji i stanovita preostala kontrola slabije nad jačom vlašću, premda je time već osjetno poremećena ravnoteža vlasti.

TKO JE OSMISLIO SHEMU O PODJELI VLASTI?

Postoji klasična shema o podjeli vlasti checks-and balances. U njoj su vlada i parlament strogo odvojeni i svatko je za sebe samostalan. Zanemari li se Velika Britanija u kojoj nema zatvorenog, formalnog ustava, raščlanjenje demokratskih ustava poštuje poznatu Montesquieuovu shemu o odvojenosti parlamenta i vlade. Ovisnost vlade o većini u parlamentarnom sustavu vlasti po pravilu se ne izražava u ustavnoj sistematici, koja uglavnosm slijedi raščlanjivanje na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, nego često u jednome ili dva posebna članka. Oni pomiču ravnotežu između parlamenta i vlade u korist parlamentarne većine koja održava vladu na položaju. Tako se problem podjele vlasti prikazuje posve drukčije no u uobičajenom sustavu checks-and-balances kakav je poznat u SAD-u. Posredstvom hrpe literature o teoriji države, koja svoj tribut zahvaljuje izumitelju te sheme, Montesquieu, taj je koncept ušao u svijet političkih ideja.

TRI NAJVAŽNIJA AUTORA FEDERALISTIČKIH SPISA

Federalistički spisi obuhvaćaju 85 novinskih članaka koji su napisani u sklopu rasrava o usvajanju američkog ustava, koji je izrađen 1787, a radi obrane novoga ustavnog dokumenta. Njegovo je ratificiranje u zakonodavnom tijelu države New York bilo krajnje prijeporno. Federalistički spisi u tom su sporu zauzeli stranu. Autori eseja što su prikupljeni u Federalističkim spisima bili su James Madison, John Hamilton i John Jay. J. Madison je neprijeporno najvažniji autor Federalističkih spisa. Dva od tri ključna eseja nastala su iz njegova pera. To su:

Federalist br. 10. – Madison postavlja glasovito pitanje o smislenu putu suzbijanja uzroka frakcija i, još bolje, kontrole njihovih posljedica. Pod frakcijom se ne misli na danas uobičajen stručni izraz u političkoj znanosti, nego samo na šifru za udruženja ljudi radi bilo kakvih ciljeva. Frakcija ima negativan prizvuk. Frakcije se formiraju oko unaprijed stvorenih mišljenja koja pojedincu otežavaju ili uskraćuju vlastito prosuđivanje. One slijede neku materijalnu korist koja služi isključivo njihovim članovima. Stvar je u tome da se stvarna republika konstruira tako da frakcije čine što manje zla. Madison strahuje od frakcija iza kojih stoji većina građana ili od saveza frakcija, u kojem slučaju frakcija može postati većina koja nema uvijek pravo, ali joj nema alternative. Rješenje za taj problem Madison vidi u opredjeljenju Philadelphijske konvencije za dvodomni parlament koji se bira u političkim jedinicama različite veličine i u kojemu se zakonu moraju donositi suglasnošću većina u oba doma.

Federalist br.51. – shema vlasti checks-and-balances je tema o kojoj se raspravlja. Izvršna vlast treba se držati daleko od zakonodavnih poslova, a zakonodavna vlast ne smije preuzimati funkcije izvršne vlasti.

Treći spis, Federalist br. 78. pripisuje se Johnu Hamiltonu, a u njemu se govori:

Federalist br. 78. – Hamilton opravdava sudbenu kontrolu zakonskih normi o kojima je odlučilo zakonodavno tijelo. Ustav je iznad jednostavnog prava, tj. iznad prava većine. Ako zakonodavno tijelo ne može samo promijeniti tekst ustava u nadasve složenom postupku promjene ustava, onda su sudovi čuvari ustava.

NA KOJIM PRETPOSTAVKAMA CONSTANT RAZVIJA MODEL USTAVA tj. MODEL PODJELE VLASTI?

Benjamin Constant posebno je značajan s obzirom na francuski sustav vlasti. Njegovo je ishodište sloboda, pod kojom shvaća razvoj ličnosti, duhovne i materijalne neovisnosti, vjerske i misaone slobode, trgovinske i obrtničke slobode te sigurnosti vlasničkog prava. Onome tko ne uspije stvoriti vlasništvo ili ostvariti materijalnu neovisnost, sloboda ne služi ničemu. Sloboda važi kao vrijednost koja ovisi o pojedinačnom uspjehu.

Constantnov model podjele vlasti nastao je iz shvaćanja britanskih odnosa o kojima je Constant stekao sliku tijekom boravka u Engleskoj (kao i Montesquieu). Constantov model podjele vlasti predviđa pet vlasti koje sudjeluju u klasičnim državnim funkcijama: u zakonodavstvu, vladi i sudstvu. Zakonodavnu vlast ima zakonodavna skupština koja se sastoji od dva doma: jedan dom utjelovljuje gornji dom, koji je postavljen kao plemički dom, a u njemu glas imaju samo predstavnici visokog plemstva koje na položaju ostaje doživotno i u zakonodavnom procesu izražava kontinuitet i postojanost. Koncipiran je kao protuteža drugom domu zakonodavnog tijela koji predstavlja mišljenje građana s biračkim pravom koje je isto što i politički relevantno javno mnijenje, koje podliježe raspoloženjima, kolebljivo je u svojem sudu, sklono spontanu oduševljavanju ili razočaranju. Kako bi se utjecaj promjenjivih raspoloženja na zakonodavstvo ograničio, plemićki dom ravnopravno sudjeluje u zakonodavnom procesu. Osim dvaju domova, na zakonodavni proces utječe i vladar, monarh. Vlada provodi zakone i vodi upravu. Constant zahtijeva da vlada u sovjim mjerama uvažava i mišljenja koja su važna u raspravama zakonodavnog tijela. Zadaću sudbene vlasti Constant definira kao i Montesquieu (sudački stalež koji bdije nad time da kruna vlada u duhu zakona).

Constantov model podjele vlasti poseban je zbog vlasti vladara. Vladarska vlast označava se kao nadstranačka, koja ne sudjeluju u uobičajenom poslu vlade i zakonodavnog tijela, već je riječ o sankcionirajućoj instanciji koja autoritetom vladarskoj položaja formalno stavlja na snagu odluke zakonodavnog tijela i vlade. Vladar više ne upravlja nego samo vlada, osim u izvanrednim slučajevima, kada je vladar pozvan da intervenira:

kad u ustavnom životu nastanu poremećaji zato što su parlamentarni domovi ili parlament i vlada dospjeli u sukob koji onemogućuje rad vlade, vladar treba razjasniti stanje svojim posredovanjem ili odlukom.

ŠTO JE ISHODIŠTE ROUSSEAUOVE POLITIČKE FILOZOFIJE?

Ishodište Rousseauove političke filozovije jest kritika civilizacije. Prema Rousseauu, znanost, tehnika, literatura i umjetnost izobličile su prvobitnog čovjeka koji se pokoravao svojim prirodnim nagonima i sklonostima. Čovjek u prirodnom stanju ne poznaje moral, nikakvo „dobro“, „loše“ i „zlo“. Pretpostavi li se stanoviti rast stanovništva, ti neizobličeni ljudi dolaze u međusobni kontakt. rousseau pretpostavlja da je čovjek prirodno sposoban da živi u zajednici.

Državu iziskuje činjenica da među ljudima nastaju sukobi koji se ne mogu riješiti bez posredovanja ili boz odlučujuće riječi nekog trećeg. Država postaje nužnom najkasnije onda kada netko među već podruštvovljenim ljudima ogradi komadić zemlje i proglasi da on pripada njemu i da nitko drugi nema pravo obrađivati tu zemlju ili žeti s nje. Tada je sukob neizbježan. U nepovratnim uvjetima moderne civilizacije prvobitno jedinstvo morala i oblika života može se opet uspostaviti samo odgovarajućim državnim i društvenim poretkom. Civilizacijsko zlo čovjek može prevladati samo u državnoj zajednici s drugima. U državi čovjek stječe novu, nekrivotvorenu moralnost jer se identificira sa zajednicom, tj. svoje mišljenje, djelovanje i svijest ne gradi na privatnim potrebama nego posve na potrebama u državu ujedinjenih ljudi kao cjeline.

Na početku Rousseauove teorije države jest ideja ustavotvorca (législatura), čija je zadaća da ljudima koji tragaju za primjerenim političkim oblikom života predloži ustavni program. U ideji federalizma Rousseau je vidio praktičnu mogućnost usklađivanja prednosti pregledne male države s prednostima moćne velike države. Législateur odeređuje suverene, oblik države i državnu religiju (réligion civile) pod kojom se misli na minimalne standardne kriterije ponašanja državljana, dakle na kanoniziranje građanskih vrlina. Rousseauova idealna država pretpostavlja funkcionalni program političkog odgoja. Svi građani trebaju sudjelovati u suverenosti, a svaki je građanin zakonodavac. Kako zakonodavna pitanja ne bi izazvala sukob među građanima, već jedinstvo, državi ne smije biti svejedno što njezini građani misle i koje vrijednosti poštuju. Društveni ugovor kojim se utemeljuje država u Rousseaua nastaje tako da budući građani države obećaju jedni drugima kako će se potpuno pokoravati volji budućeg suverena. Ugovorom utemeljeno udruživanje s drugima ostavlja pojedinca onoliko slobodnim koliko je bio i prije. Dakako, tu slobodu uživa u ugovornom stanju kao građanin, kao citoyen, koji državu prihvaća razumski s punim uvjerenjem.

U duši svakog čovjeka suprotstavljena su dva osjećaja:

1. nagon za samoodržavanjem (Amor de soi) – prirođen svim ljudima, njime upravlja razum i on pomaže ljudima da kao citoyeni budu zakonodavci

2. sebičnost, individualna korist (Amour propre).

ABBÉ SIÉYES

- mislilac iz duhovog staleža- razlikovao je izvornu volju naroda i izvedenu volju naroda. - Predstavnička skupština bi trebala štititi prava naroda.- neposredno očitovanje volje naroda, izraženo referendumom, ima veću težinu od

glasovanja parlamenta

VELIKA BRITANIJA

KOJI JE DOKUMENT UTVRĐIVAO DA SU ODLUKE KRALJA O POREZIMA VEZANE ZA FORMALNI PRISTANAK DONJEG DOMA VELIKE BRITANIJE?

Prvih desetljeća 17. stoljeća sitno plemstvo i građanstvo razmišljali su o tome da se udruže. Donji dom je u to vrijeme postao političkim glasnogovornikom imućne klase sa zajedničkim interesima i oblicima života. Između nižeg plemstva i građana bile su srušene naslijeđene granice. Ukidanje povlastica visokog plemstva u vladanju teritorijem omogućilo je sitnom plemstvu i građanima da prosperiraju. U Donjem domu su sudjelovali u politici. Donji dom je koristio pravo na odobravanje poreza i službenu tužbu kao politička sredstva u borbi za vlast. nakon 1621. sve se više sukobljavao s krunom. Monarhu Karlu I. iz dinastije Stuarta Donji dom je predbacivao kako u Engleskoj kani uspostaviti apsolutističku vladavinu po uzoru na kontinentalni apsolutizam, tj. da parlament, po mogućnosti, ne sudjeluje u njegovim odlukama i da u tom slučaju ne djeluje protiv njegove volje.

Dugo prije no što su se Stuarti popeli na prijestolje postalo je uobičajeno da Donji dom, kao protuuslugu za odobrenje novčanih želja krune, dobije potvrdu svojih starih i novih prava. Tako je 1628. povezao svoje porezne odluke s usvajanjem Petition of Rights u kojoj je utvrđeno da su odluke kralja o porezima vezane za formalni pristanak Donjeg doma i, osim toga, da je bio obvezan otkloniti moguće nepovoljne prilike u vladi i upravi koje je parlament kritizirao. Petition of Rights također je sadržavala tvrdnju da je posezanja kralja u vlasničke i imovinske odnose podanika bez pristanka parlamenta nezakonito. Ona je postala dokument zahtjeva za političkim sudjelovanjem i želje za pravnom državom ponajprije gentryja, tj. nižeg plemstva, i građanstva.

U DONJEM DOMU BILA SU ZNAČAJNA DVA MEHANIZMA KOJA SU MU SLUŽILA KAO POLITIČKA SREDSTVA U BORBI ZA VLAST

U Donjem domu bila su značajna dva mehanizma sudjelovanja: sudjelovanje u odobrenju poreza i pravo na službenu tužbu (impeachment). U Engleskoj u 17. stoljeću impeachment je stekao znatno političko značenje. Službena tužba je stari anglosaksonski pravni institut koji je oponašao redoviti sudski postupak. Slično Velikoj porotničkoj komori (Grand Jury), koja je prema anglosaksonskom pravu podizala tužbu u običnim kaznenim postupcima, Donji dom je ostvario pravo službene tužbe protiv ministara i činovnika krune kojima su se predbacivale političke greške ili prekršaji. Nositelj krune, sam monarh, bio je i jest pravno nedohvatljiv. Sukladno Maloj porotničkoj komori (Petit Jury) u kaznenom postupku, o tužbi je morao odlučiti Gornji dom, te je optuženoga mogao proglasiti krivim ili nevinim. Osuda je značila gubitak službe ili čak državni zatvor ili pogubljenje.

DEFINICIJA PATRONAŽE

Patronaža je postavljanje na javne dužnosti (političke dužnosti, činovnička mjesta) kao priznanje ili nagradu za učinjene političke usluge. Riječ je o postavljanju na dužnosti isključivo prema političkoj oportunosti.

NABROJI ŠEST DOKUMENATA KOJI SE SMATRAJU ZAČECIMA PISANOG USTAVA VELIKE BRITANIJE

Prema proširenome pogrešnom mišljenju, Velika Britanija nema pisani ustav. Jamačno, postoje začeci pisanog ustava u koje se ubrajaju:

a) Magna Charta Libertatum (1215) – prvi temeljni dokument engleske ustavne povijesti koji je od krune iznudilo visoko plemstvo zajedno s najvišim crkvenim dostojanstvenicima. U tom je dokumentu kruna osigurala visokom plemstvu i kleru zaštitu od samovoljna uhićenja, zaštitu vlasništva i sudjelovanje u određivanju poreza. Sudjelovanje se ostvarivalo u Curia Regis, Krunskom vijeću, krugu povjerljivih osoba iz visokog plemstva.

b) Habeas Corpus Acts (1679) c) Bill of Rights (1689) – Slavna revolucija okončana je 1689. postavljanjem Vilima III. iz

protestantske nizozemske dinastije Orange za kralja Engleske. Prije nego što se popeo na prijestolje, Vilim III. morao je prisegnuti na Bill of Rights. Bill of Rights potvrđivala je prava parlamenta da bude redovito sazivan, sudjelovanje lordova (Gornji dom), naroda (Donji dom) i krune u zakonodavstvu i neovisnost sudova, a prenijela je i vrhovni autoritet nad državnom engleskom crkvom na parlament. Naposljetku, Bill of Rights je zabranila kruni da drži stajaću vojsku. Ako se uspostavi vojska, njezino je držanje svake godine iznova morao potvrditi parlament. To je faktično značilo kraj Božje milosti u

Engleskoj. Kralj je otada bio vladar samo milošću parlamenta. S Bill of Rights u Engleskoj je konačno ukorijenjena ustavna monarhija, tj. kruna je podređena pravu.

d) Act of Settlement (1701) – Engleska je 1689. u biti, premda ne i prema pravno smišljenoj shemi, stvorila ustav s podjelom vlasti, koji je imenovao sve tri vlasti modernih sustava: pralament kao zakonodavno tijelo podijeljeno na Gornji i Donji dom, krunu kao izvršnu vlast i neovisne suce kao sudbenu vlast. Act of Settlement je uređenjem prijestolonasljedstva kuće Orange, koja nije ostavila prijestolonasljednika, zapečatio rezultate Slavne revolucije. Za budući razvoj britanskog parlamentarizma vrlo je važna bila okolnost što je Act of Settlement u svakom obliku potvrđivao ovlast parlamenta da odredi prijestolonasljednika, neovisnost sudaca i podjelu državne suverenosti između parlamenta i krune.

e) Union Act (1707) – zapečatio je ujedinjenje Engleske i Škotske. Personalna unija Engleske i Škotske, koja je dugo postojala, pretvorila se u realnu uniju: ubuduće monarh više nije bio jedina spojnica dvaju kraljevstva na britanskim otocima, nego i parlament u Londonu koji je otad predstavljao oba dijela zemlje. Union Actom je engleski ustavni razvoj postao britanskim.

f) Parliament Acts (1911, 1949)

TKO U VELIKOJ BRITANIJI PREDLAŽE PUBLIC BILLS, A TKO PRIVATE MEMBER BILLS?

Vlada potpuno kontrolira zakonodavni proces. Vlada predlaže sve važne zakonske prijedloge – tzv. public bills. Osim toga, postoje i tzv. private member bills, tj. prijedlozi što ih podnose obični zastupnici. Oni se uvijek odnose na zakonske odluke o pojedinačnim osobama, općinama ili javnim tijelima. Riječ je zakonima o pojedinačnim slučajevima (private laws) kojima se, pored općih zakona, ne pridaje veliko značenje.

TKO SE BRINE ZA DNEVNI RED U BRITANSKOM PARLAMENTU?

Kabinet de facto određuje i dnevni red i poslovnički postupak u Donjem domu. Leader of House, ministar u kabinetu koji je nadležan za poslove Donjeg doma, sastavlja plan rada kojega se speaker Donjeg doma tradicionalno drži. Speaker je govornik Donjeg doma, čisti proceduralni moderator koji je vezan za okvire tema i dnevnog reda što ih je utvrdila vlada Prema staroj tradiciji određivanja tema, neke dane zasjedanja i raspravu o proračunu zadržava za sebe opozicija.

OBJASNI POSTUPAK „GILJOTINE“ I KANGAROO U BRITANSKOM PARLAMENTU

O prijepornim prijedlozima vlade, koji bi vjerojatno mogli isprovocirati mnoga javljanja za riječ i, s gledišta vlade, neželjeno odugovlačiti raspravu, raspravlja se prema postupku takozvane „giljotine“. za raspravu o svakoj točki prijedloga o kojemu se raspravlja vlada postavlja maksimalni vremenski rok, a nakon što on istekne speaker Donjeg doma proglašava raspravu završenom i otvara raspravu o sljedećoj točki. Nadalje, postoji i postupak takozvanog Kangaroo: speaker otpočetka dopušta raspravu samo o određenim točkama nekog prijedloga, dok se o svima ostalim točkama odlučuje bez rasprave.

TKO JE BIO NAJVAŽNIJI KRONIČAR KLASIČNOG BRITANSKOG PARLAMENTARIZMA?

Walter Bagehot (1826-1877), svojedobno glasoviti novinar, izdavao je svoj kućni list Economist. Njegova tema je tzv. efficient secret „tajna djelotvornost“ britanskog ustava. Pritom misli na prikrivene mehanizme koji su priječili uvid u stvarni način funkcioniranja sustava vlast. Razlikuje ih od institucija i struktura koje su vidljive u pravnim dokumentima i državnom ceremonijalu. Prema Bagehotovu mišljenju, trojstvo kruna-Donji dom-Gornji dom izgubilo je na važnosti, jer nisu više važni u djelovanju vlade. Bagehot ih otpisuje na tradicijski konto kao dignified parts ustava. Kao efficient parts preostali su još samo kabinet i Donji dom. U njegovo doba kabinet se uopće ne pojavljuje u službenom poretku Velike Britanije. Prema Bagehotu, kabinet je pravi vladar Velike Britanije, a tu je zadaću stekao zato što je povezan s većinom u Donjem domu . Bagehot, dakle, jasno uočava podjelu funkcija u parlamentarnom sustavu vlasti između parlamentarne većine i vlade nasuprot parlamentarnoj opoziciji. Pomoću raznovrsnih ilustracija obrazlaže da se ustav koji se kretao oko Donjeg doma i kabineta temelji samo na običajima, na constitutional conventions. Bagehot želi znati kako stvari doista stoje i zašto je tako.

Walter Bagehot je najznačajniji kroničar „ere klasičnog parlamentarizma“ – doba u kojemu je Donji dom odlučivao o egzistenciji vlada, ne riskirajući da bude privremeno raspušten, i u kojemu su glasovanje nekih zastupnika stvarno određivali argumenti, retorika i intelektualna briljantnost priloga parlamentarnoj raspravi, neovisno o njihovoj stranačkoj pripradnosti.

RICHARD CROSSMAN

- govorio je o permijerskoj vlasti, čime želi kazati da je britanski parlamentarizam postao vehikl vladavine stranaka. Stranke vode izborne borbe, nominiraju kandidate i discipliniranim glasovanjem svojih članova u parlamentu usvajaju zakone. Vlada odlučuje o tome što će parlament raditi. Premijer ima posebnu važnost u vladi, a njegova popularnost ovisi o njegovu vrednovanju u medijima.

RICHARD NEUSTADT

- u studiji Presidential Power (1960) opisuje koliko je američki predsjednik stvarno moćan- sustav vlasti u SAD-u opisuje kao separate institutions sharing power – odvojene institucije

zajedno sudjeluju u fukcijama vlasti- stvarna kočnica u sustavu vlasti nisu powers, poput zakonodavstva i primjene zakona, već

predsjednik, vladina birokracija, Kongres sa svojim brojnim odborima i sudove, prije svih Vrhovni sud.

VRHOVNA SUDBENA VLAST U VELIKOJ BRTANIJI?

Za Petition of Rights bila je mjerodavna historijska pozadina, tj. to što su sudovi u doba Stuarta još bili ovisni i nipošto nisu bili obvezni da, u prvom redu, poštuju zakone parlamenta. Suce je imenovao kralj i oni su djelovali u interesu krune. Vrhovna sudbena vlast bila je Star Chamber koja je djelovala na dvoru i koja je svojim presudama pod Stuartima postala simbolom samovoljne

vladavine kralja. Djelovanju Star Chamber parlament je suprotstavio impeachment, službenu tužbu.

KOJE GODINE SE STVORIO DUGI PARLAMENT (Velika Britanija)?

Vjerski su razdori potaknuli borbu za vlast između krune i parlamenta. Karlo I. bio je u personalnoj uniji kralj Engleske i Škotske. Škoti su od reformacije imali vlastitu kalvinističku državnu crkvu. Kralj je svome anglikanskom nadbiskupo dpouštio da reformira liturgiju u Škotskoj. Razumljivo, to je shvaćeno kao pokušaj da se i u nju uvedu rituali engleske državne crkve. Tome su se usprotivili plemstvo i crkveni ljudi u Škotskoj. Podigli su vojsku koja je umarširala u sjevernu Englesku. Zbog nedostatka novca i postrojbi Karlo I. nije se mogao suprotstaviti Škotima vlastitom vojskom. Popustio je u pitanju liturgije i obvezao se da će snositi troškove škotske vojske. No, njegovi uobičajeni izvori novca nisu dostajali za nastale izdatke. Dodatna je sredstva mogao pribaviti samo parlament. Tako je 1640. godine sazvan parlament koji je kasnije nazvan Dugim parlamentom.

Parlament je potpuno iskoristio nepovoljan položaj kralja kako bi kruni jednom zauvijek pokazao ustavnopravne granice i spriječio svoje ponovno isključivanje iz procesa vladanja:

Putem službene tužbe nakon 1641. s položaja je uklonjeno ukopno 98 oosba, među njima i članovi visokog plemstva i biskupi

isposlovao da mora biti sazivan u redovitim razmacima potvrđene su neovisnost i nesmjenjivost sudaca, ukinuta Star Chamber zabranjena su uhićenja dulja od tri dana bez sudačke odluke kralj smije slušati samo činovnike i savjetnike koji uživaju povjerenje parlamenta. izgrađena je ustavna monarhija u modernom smislu, tj. oblik vlasti u kojemu monarh mođže

ostvarivati pravo da vlada samo u ustavnopravnim granicama, napose uz suglasnost parlamenta.

1649. godine Karlo I. je uhićen i pogubljen, a Engleska je potpala pod apsolutizam parlamenta. Dugi parlament, koji je trajao od 1640. do 1653. nametnuo je zemlji strogi puritanski ćudoredni kodeks. Do 1653. Dugi parlament je, bez članova vjernih kralju i anglikanaca, bio najviši zakonodavni i izvršni autoritet u Zemlji. Engleska je u to vrijeme bila republika; monarhija je bila ukinuta pogubljenjem stuartovskog kralja.

ŠTO JE RELIGION CIVILE?

Prema Rousseauu, Religion civile je oblik države i državna religija, a podrazumijeva minimalne stanrdne kriterije ponašanja državljana, dakle kanoniziranje građanskih vrlina. To je posebno važno jer ukazuje na to da Rousseauova idealna država pretpostavlja funkcionalni program političkog odgoja. Svi građani trebaju sudjelovati u suverenosti, a svaki je građanin zakonodavac. Kako zakonodavna pitanja ne bi izazvala sukob među građanima, nego, štoviše, stvorila jedinstvo, državi ne smije biti svejedno što njezini građani misle i koje vrijednosti poštuju. Mnoštvo mišljenja i otvorena konkurencija vrijednosti uzrokovat će to da o nekom problemu o kojemu treba donijeti odluku prema zakonu nastanu različita gledišta, tako da se na kraju ostvari shvaćanje većine. Pritom je zapravo upitno hoće li ta većina donijeti ispravnu odluku. Za prosuđivanje suverena važnije je mjerilo s onu stranu pravila većine koje se, u modernim pojmovima, može opisati kao predodžba o zajedničkom dobru.

ŠTO JE PERSONALNA, A ŠTO REALNA UNIJA?

Personalna unija je kombinacija dvaju položaja u istoj osobi, tj. osoba čini spojnicu između dva položaja. Odstupi li ta osoba s jednoga ili s oba položaja, personalna se unija gasi. Od nje se razlikuje realna unija, tj. spajanje dvaju položaja zato što to određuju državnopravni ili međunarodnopravni akti. Do 18. stoljeća engleski su kraljevi u personalnoj uniji spajali kraljevstva Engleske i Škotske. Škotska je ostala samostalno kraljevstvo s vlastitim parlamentom. Union Actom iz 1707. godine Engleska i Škotska spojene su u realnu uniju: kraljevska kuća iz bilo koje dinastije koja je vladala Engleskom trebala je otada vladati i Škotskom, a nedležnost engleskog parlamenta, sukladno tome, proširena je i na Škotsku.

SLAVNA REVOLUCIJA

Za odane pristaše krune u parlamentu udomaćila se oznaka tories, a za kritičare oznaka whigs. Obje su skupine obrazlagale svoju poziciju određenim teorijama o vladavini. Torijevci su prihvaćali Bogom dano pravo kralja da vlada iako je to pravo bilo vezano pravnim tekovinama i ograničeno povlasticama parlamenta, ali u načelu nesporno kao dio svjetskog poretka. Vigovci su tvrdili da je ugovorni odnos između lordova i naroda koji su predstavljeni u parlamentu s jedne strane, i krune s druge strane, dao kruni i parlamentu obostrana prava i obveze. Ako kruna povrijedi svoje obveze, vlast se vraća parlamentu.

Tek je uspon na prijestolje katoličkog kralja Jakova II. Stuarta dao politički zamah vigovcima. Tom monarhu bilo je do toga da utiša bure vjerskih sukoba. Donio je 1687. godine deklaraciju o snošljivosti koja je puritanskim disidentima i katolicima trebala omogućiti jednako zakonsko prakticiranje njihove vjere. To je nastojanje uvijek moglo biti protumačeno kao politika pomirenja ili kao pokušaj proširenja političke osnovice krune u zemlji: ustavnopovijesna posljedica bio je potpun gubitak povjerenja biskupa državne crkve i parlamenta. Biskupi su bili obvezni braniti isključivo važenje anglikanske vjere u Engleskoj. Kruna je optužena za povredu prava.

Jakov II. je stavio na teško iskušenje političko uvjerenje torijevaca: jesu li se trebali pokoriti pravu kralja da vlada ili su trebali dati prednost nastavku važenja vjerskih odnosa pred aktom kraljeve volje i tako u osnovi potvrditi tvrdnju svojih protivnika, vigovaca, da je vladavina kralja ugovornog karaktera? Torijevci su se naposlijetku odlučili protiv krune. Biskupi su se usprotivili čitanju deklaracije o snošljivosti s propovjedaonica. Vigovci i torijevci suglasili su se 1688. godine u parlamentu da prijestolje fiktivno proglase slobodnim, a time i kraj dinastije Stuarta, dok je Jakov II. još stvarno bio u zemlji. Taj je događaj naknadno označen kao Glorious Revolution, Slavna revolucija, koja je kao nekrvavo rušenje vlasnika prijestolja jednom zauvijek utvrdila ograničenja prava krune. Svjestan sudbine Karla I., Jakov II. je dao prednost napuštanju zemlje.

Slavna revolucija je okončnana 1689. godine postavljanjem Vilima III. iz protestantske nizozemske dinastije Orange za kralja Engleske. Prije nego što se popeo na prijestolje, Vilim III. morao je prisegnuti na Bill of Rights. Bill of Rights potvrđivala je prava parlamenta da bude redovito sazivan, sudjelovanje lordova (Gornji dom), naroda (Donji dom) i krune u zakonodavstvu i neovisnost sudova, a prenijela je i vrhovni autoritet nad državnom engleskom crkvom na parlament. Naposljetku, Bill of Rights je zabranila kruni da drži stajaću vojsku. Ako se uspostavi vojska, njezino je držanje svake godine iznova morao potvrditi parlament. To je faktično značilo kraj Božje milosti u Engleskoj. Kralj je

otada bio vladar samo milošću parlamenta. S Bill of Rights u Engleskoj je konačno ukorijenjena ustavna monarhija, tj. kruna je podređena pravu.

ŠTO SE SMATRA ZAMETKOM DANAŠNJEG PREMIJERA U VELIKOJ BRITANIJI?

Novčane potrebe krune i prava parlamenta da se suglasi s financijskim zahtjevima krune već su početkom 18. stoljeća učinila potrebnim da se u tom pogledu osigura sposobnost parlamenta da djeluje. Donji dom je 1706. i 1713. usvojio poslovničke odredbe prema kojima je inicijativa u poreznim i proračunskim pitanjima morala poteći isključivo od vlade i prema kojima je Donji dom neodgodivo i brižljivo morao biti savjetovan o tome. Prvi lord državne riznice (First Lord of Treasury) stekao je na taj način važan položaj. Pripala mu je zadaća da u Donjem domu propagira financijske želje krune i skupi potrebne većine. Upravitelj državne riznice koji bi u tom pogledu zakazao, kruni više nije bio od koristi, pa bi bio otpušten. U funckiji dvorskog činovnika Prvog lorda državne riznice krije se zametak današnjeg premijera koji tradicionalno još nosi taj naslov.

REFORME BIRAČKOG PRAVA U VELIKOJ BRITANIJI

Prva reforma biračkog prava 1832. godine neznatno je proširila krug birača, pa je tada biračko pravo imalo 4,2% stanovnika (oko milijun birača). Posrijedi su bili ponajprije tvorničari, trgovci i bogati obrtnici koji su posjedovali imovinu koja je bila propisana da bi se steklo biračko pravo. Reforma se uvelike ograničila na gradske izborne okruge. Do Prve reforme, biračko pravo imalo je 2,1% stanovnika, izborni okruzi bili su podijeljeni na podlozi gorfovija.

Druga reforma biračkog prava 1867. godine proširila je biračko pravo i na dio stanovnika seoskih izbornih okruga i snizila cenzus (imovinsku kvalifikaciju za stjecanje biračkog prava). Na taj se način broj birača udvostručio, ali je još uvijek ostao mali. godine 1871. samo je 8,3% stanovnika imalo biračko pravo. Dakako, biračko pravo već se toliko proširilo da je iziskivalo strukturnu promjenu sustava vlasti: stvaranje organiziranji zemaljskih stranaka.

Treća reforma biračkog prava 1884. godine dala je biračko pravo, otprilike, polovici odraslog muškog stanovništva: 1891. biračko pravo je imalo 15,9% stanovnika. Ta bi se reforma opsegovno doista mogla označiti kao napredak u demokratizaciji, a i učvrstila je ulogu stranaka kao najmodernijih sastavnica britanskog parlamentarnog sustava. Žene su dobile biračko pravo tek 1925. godine.

Nakon prve reforme biračkog prava 1832. godine nastala su takozvana registration societies. Njihova je zadaća bila da se, dok je biračko tijelo nekog okruga još bilo pregledno, pobrinu za to da birači budu pravodbno uneseni u biračke popise kako bi na dan izbora mogli iskoristiti svoje biračko pravo.

DISRAELI – STRANAČKI VOĐA KONZERVATIVACA

Stranački vođa konzervativaca, Disraeli, napravio je prvi korak utemeljenjem prve moderne stranačke organizacije u Britaniji. Iz izbornog poraza što su ga konzervativcima nanijeli liberali 1865.

izvukao je posljedicu tako što je utemeljio središnji stožer Konzervativne stranke. U izbornim je okruzima potaknuo osnivanje pojedinih, formalno neovisnih, organizacija izbornih okruga Konzervativne stranke. Glavni stožer je podupirao organizacije u izbornim okruzima u ispunjavanju njihovih zadataka, napose u središnjoj zadaći nominacije kandidata. Pomagao im je i u širenju političke propagande i mobilizacije birača, nadalje stvarao je smejrnice, brošure i slogane za rad lokalnih stranaka i poticao njihov rad zalaganjem svojih stalno uposlenih suradnika. Uspjeh u osnutku organizacije, koji je konzervativcima ubrzo donio uvjerljivu izbornu pobjedu, prisilio je Liberalnu stranku da ih oponaša.

AD-HOC ODBORI

Kako bi upravljao poslovima u vladi, premijer raspolaže pomoćnim sredstvom kabinetskog ureda (Cabinet Office). Kabinetski ured priprema premijeru sjednice kabineta i odražva kontakt s resorima ministara u kabinetu. On premijeru izrađuje i aktualizira pregled tekućih poslova u ministarstvima. Nadalje, sudjeluje u stvaranju kabinetskih odbora koji trebaju pripremiti odluke o problemima koji nadilaze podjedine resore. Kabinetski odbori su jedno od najvažnijih sredstava vodstva pemijera. Stvaraju se ad-hoc, pri čemu je stvar premijera da okupi ministre, činovnike i stručnjake od kojih očekuje rješenje u duhu svojih zamisli.

OD KOJA SE DVA ORGANIZACIJSKI ODVOJENA ELEMENTA SASTOJI KONZERVATIVNA STRANKA U VELIKOJ BRITANIJI?

Konzervativna stranka sastoji se od dva organizacijski odvojena elementa (b i c):

a) konzervativni backbencheri u Donjem domu, tzv. 1992 Committee, u opoziciji biraju vođu opozicije, a u vladi de facto premijera

b) National Union – zemaljsko udruženje konzervativnih stranaka izbornih okruga, to je krovna organizacija kozervativnih saveza izbornih okruga

c) Central Office – glavni stranački stožer koji podupire i usklađuje rad konzervativnih stranaka u izbornim okruzima.

KOJA JE ULOGA PRIJESTOLNOG VIJEĆA (PRIVY COUNCIL) U BRITANSKOM ZAKONODAVNOM PROCESU?

Zakonski prijedlozi vlade parlamentu donose se u kabinetu. Personalne odluke i pravne uredbe formalno donosi prijestolno vijeće (Privy Council), koje je danas čisto ceremonijalno tijelo koje služi kao kulisa za ustavnu fikciju o vladavini monarha. U nazočnosti monarhinje ili njezina predstavnika brzo se pročita cijeli snop tekstova uredbi koje se potom paušalno blagoslove.

KOJE JE GODINE UTEMELJENA SOCIJALDEMOKRATSKA STRANKA KAO LIJEVA ALTERNATIVA LABURISTIČKOJ?

Iz prosvjeda protiv lijevog krila Laburističke stranke, koje je imalo mnogo pristaša u članskoj bazi stranke, kao i iz ljutnje zbog političkih postupaka u lijevom krilu, iz stranke su 1980. godine izašli istaknuti vođe umjerenog krila laburista. Utemeljili su vlastitu stranku, Socijaldemokratsku stranku, koja se postavila kao moderna lijeva alternativa staroj Laburističkoj stranci.

TKO SU LAW LORDS?

Law lords su izabrani članovi Gornjeg doma kojima se priznaje pravna stručnost. Imenuje ih vlada. Law lords obavljaju zadatke Gornjeg doma kao vrhovnog britanskog suda.

ŠTO SU COUNTIES, A ŠTO TZV. SPECIAL DISTRICTS?

Među svim zapadnoeuropskim zemljama Velika Britanija (uz Švicarsku) ima pravno i financijski razmjerno najjaču komunalnu samoupravu. Britanska vlada izvrđava preko svojih upravnih nadleštava samo malobrojne političke zadatke u odnosu prema građanima. Osim malobrojnih područja koja imaju izgrađenu podupravu u ministarstvima, uprava Velike Britanije počiva na plećima grofovija:

→ 54 counties u Engleskog i Walesu,→ 12 parishes u Škotskoj→ 22 countiese manjeg opsega u Sjevernoj Irskoj.

Counties su odgovorni za policiju, sigurnosti i red, građevinske poslove i još mnogo toga. Osim counties, postoji i veći broj, oko 150, takozvanih special districts koji, kao komunalne uprave koje imaju poreznu vlast, održavaju škole, uklanjaju onečišćenu vodu i odvoze smeće. Najdonju razinu komunalne samouprave čine male službe koje se skrbe za sve ono što više komunalne razine ne obave. U okviru zakona koje donosi parlament, counties i ostala općinska tijela su samostalna. Stvarno, pak, djeluju kao izvršna tijela londonskih ministarstava. Središnja vlada podupire djelatnost counties svrhovitim doprinosima. Counties mogu pokriti samo oko trećine izdataka vlastitim sredstvima. Premda bi counties mogli pravno odbiti prihvaćanje naloga središnje vlade, morali bi računati na sankciju na svim područjima. Zbog financijskih upletenosti counties tako dospijevaju u status kakav je u kontinentalnim europskim zemljama utvrđen za komune: one fungiraju kao izvršne uprave, kao mjesni ogranak opće državne uprave.

TKO ČINI VLADU VELIKE BRITANIJE U ŠIREM SMISLU?

Kabinet se sastoji od dvadesetak ministara koji su na čelu nekog ministarstva ili odjela. Posredstvom političkih voditelja koji su članovi Donjeg doma, u kabinetu su predstavljene samo uprave najvažnijih ministarstava, među njima resori financija, obrane, vanjskih poslova, rada, socijalne politike, zdravstva i poljoprivrede. Osim resora koji su zastupljeni u kabinetu, postoji još niz ministarstava ili odjela koji imaju više tehničke zadatke, a kojima upravljaju članovi parlamenta bez ranga ministra u kabinetu. Te manje vrijedne resore obvezuje, točno kao i važnije resore u kabinetu, kabinetska disciplina. Odlukama kabineta i oni mogu biti u svako doba reorganizirani, a njihovi upravitelji, sukladno ocjeni premijera, otpušteni ili premješteni

SAVEZI U VELIKOJ BRITANIJI

Savezi u Velikoj Britaniji slabiji su od saveza u npr. Njemačkoj ili pograničnim zemljama Srednje i Sjeverne Europe. Dva su razloga takve situacije:

a) industrija, trgovina, obrt i banke dugo uopće nisu trebali posezati za pomoći države kako bi osvojili tržišta i obranili tržišne pozicije. Velika Britanija kao najranija industrijska nacija dugo je imala prirodnu početnu prednost pred ostalim europskim nacijama

b) uzroci se pronalaze i u osobitostima britanskog sustava vlasti – ministri ne moraju biti strukovno kompetentni za svoje ministarstvo, činovnici su ti koji izrađuju planove, inicijative i zakonske nacrte.

Središnji britanski savez poduzetnika je Confederation of British Industry (CBI). Nastao je 1965. godine spajanjem triju odvojenih saveza:

- Federation of British Industri (FBI) – bio je krovna organizacija birtanske krupne industrije- National Association of British Manufactures (NAMB) – predstavljao je poduzeća male i

srednje veličine- British Employers Confederation (BEC) – bio je savez birtanskih organizacija

poslodavaca.

Novoosnovani CBI trebao je učiniti djelotvornijim rad poduzetničkih saveza uklanjanjem mnoštva krovnih saveza. CBI je i krovni savez industrijalaca, i krovni savez poslodavaca. CBI je ostao slab savez, jer velikim i jakim poduzećima i višenacionalnim koncernima nisu potrebne organizacije saveza. Oni imaju potrebne kontakte i financijekse resurse da se artikuliraju i u političkom pogledu.

Britanski sindikati su najstariji, nastali u 19. stoljeću kao strukovni sindikati kvalificiranih stručnih radnika i obrtnika. Postupno su se sindikati otvarali i za neizučene radnike, odnosno, u svoje redove primaju svakog radnika (general unions). Sindikalni savez Trade Union Congress (TUC) danas organizira oko 75 strukovnih sindikata. Kao organizacije za pregovore o tarifnoj politici, sindikati općenito nisu jako važni.

U Velikoj Britaniji dugu tradiciju ima shop bargaining tj. pregovori sindikata i poslodavaca u poduzećima.

U središtu interesnog predstavljanja u poduzećima u Velikoj Britaniji jest institucija shop steward, čija se funkcija može donekle usporediti s funkijom sindikalnog povjerenika u radnim odnosima u Njemačkoj. Shop steward zastupaju sve zaposlenike nekog poduzeća koji pripadaju određenom sindikatu. Kako su pojedini sindikati usmjereni strukovno, to većinom znači da je riječ o zaposlenicima koji se uglavnom nalaze u određenome proizvodnom odjelu, odnosno u određenoj grani poduzeća. Shop stewarde ne određuje sindikat nego ga biraju sami članovi sindikata na radnom mjestu. Shop steward je čovjek za kontakt svojih kolega s upravom poduzeća u razgovorima i pregovorima. U poduzećima sa složenom, višestruko raščlanjenom strukturom proizvodnje, koja upošljavaju radnike i namještenike različitih struka, ima najmanje onoliko shop stewarda koliko je u njima i sindikata koji organiziraju dijelove radnog kolektiva.

Tijekom posljednjih godina shop stewards različitih sindikata često su stvarali tzv. shop stewards committees, odbore povjerenika, u kojima su se predstavnici pogonskih sindikata međusobno dogovarali o tome kako će se zajednički suprotstaviti poslodavcima.

National Framers' Union (NFU) i British Medical Association (BMA) slabi su i malo značajni savezi.

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

KADA JE DONEŠENA DEKLARACIJA O NEZAVISNOSTI?

Deklaracija o neovisnosti donešena je 1776. godine. Tim je dokumentom u Sjevernoj Americi nastalo trinaest neovisnih država.

Deklaracija o neovisnosti je klasični dokument građanske slobodarske i ugovorne teorije. postulirala je jednakost svih ljudi, pravo na slobodu, vezanost vlade za suglasnost onih kojima vlada, te je zahtijevala pravo na neposlušnost ako vlast ne poštuje život, slobodu i vlasništvo svojih podanika. kao državnopravni raskid s maticom, Deklaracija o neovisnosti bila je, doduše, revolucionarni akt, ali je zbog misaonog dobra kojim je obrazloženraskid nepredvidivo zadržala kontinuitet s pritanskom ustavnom mišlju. Deklaracija o neovisnosti obilježila je prvi korak u pravcu samostalnoga ustavnog poretka američkih država. Starije kolonijalne skupštine u načelu su zadržane, ali su gornji domovi, čiji su članovi dotad bili imenovani, morali biti birani.

U godini neovisnosti (1776) počeli su radovi na zajedničkom ustavu. Države koje su ljubomorno držale do svoje suverenosti najprije su se ujedinile oko „Članaka o konfederaciji“ (Articles of Confederation). Taj prvi Ustav SAD-a stvorio je labavo međunarodnopravno udruženje, tj. više savez država nego saveznu državu. Ratificiran je 1781. godine. U zajedničkom Kongresu kao zakonodavnom tijelu svaka je država bila predstavljena jednakim brojem glasova. Odluke su se morale donositi većinom od tri petine svih država. Promjene „Članaka o konfederaciji“ pretpostavljale su suglasnost svih država. Ovlasti Kongresa bile su vrlo uske. Zbog neprimjerenosti i neprikladnosti „Članaka o konfederaciji“ u odnosu na unutarnje i izvanjske izazove konfederacije, zakonodavna tijela trinaest saveznih država sazvala je 1787. godine ustavnu konvenciju u Philadelphiji koja je trebala preraditi ustav.

Konvencija je izradila potpuno nov ustav. Nacrt se u temeljnim crtama još uvijek višestruko držao uzora ustavnog poretka država. Zakonodavno tijelo trebalo se sastojati od dva doma, a oslanjajući se na status guvernera u državama, izvršnu je vlast trebala obavljati jedna osoba.

OD KOJIH SU SE PRIJEDLOGA SASTOJALI „VIRGINIA PLAN“ i „NEW YEARSEY PLAN“?

Značajni prijepori o nacrtu Ustava kretali su se oko prava država i saveza država. Delegati država s brojnijim stanovništvom stali su iza plana delegata države Virginie (Virginia Plan). Oni su predlagali da države budu predstavljene u zakonodavnom tijelu sukladno veličini svoga stanovništva. Manje države podupirale su protuprijedlog države New Yersey (New Yersey Plan) koji je predviđao da sve države budu jednako predstavljene.

VELIKI KOMPROMIS

Kasnije nazvani „veliki kompromis“ (Great Compromise) premostio je suprotnosti: on je predložio podjelu saveznoga zakonodavnog tijela na dva ravnopravna doma. U Predstavničkom domu (House of Representatives) dražve su trebale biti predstavljene primjereno svojemu stanovništvu, a u Senatu (Senate) svaka je država trebala poslati po dva predstavnika koja je morao izabrati gornji dom zakonodavnog tijela svake države. I Senat, dakle dom država, odluke je

trebao donositi jednostavnom većinom. Države koje bi bile poražene u glasovnaju morale su se pokoriti glasovanju većine.

KOLIKO TRAJU MANDATI PREDSJEDNIKA, ZASTUPNIKA U PREDSTAVNIČKOM DOMU I SENATU?

Mandat članova Predstavničkog doma traje dvije godine, mandat predsjednika četiri godine, a mandat članova Senata šest godina.

OVLASTI FEDERACIJE U SAD-u

U Ustavu su ovlasti federacije većim dijelom točno opisane, a manjim su dijelom napisane tako da im je bilo potrebno kasnije tumačenje. Sve nadležnosti koje nisu bile prenesene na federaciju ostale su državama. Federaciji je prenesena isključiva nadležnost u vanjskoj politici, zajedničkoj obrani, valuti i vanjskoj trgovini. Nadalje, ona je dobila i pravo da uređuje trgovinu među državama. Naposljetku, zahvaljujući carinama dobila je vlastite prihode. O spornom saveznom pravu i o sporovima među državama trebali su odlučivati savezni sudovi.

PROMJENA USTAVA SAD-a

Tekst Ustava zahtijeva složeni postupak promjene Ustava koji iziskuje širok konsenzus. S promjenom se mora suglasiti najmanje dvotrećinska većina u oba doma Kongresa. promjenu potom moraju odobriti zakonodavna tijela ili samo za tu svrhu sastavljene ustavne konvencije u tri četvrtine svih država u određenom roku (danas, tijekom sedam godina). Tek tada promjena stupa na snagu. Ustavne promjene su dopune izvornoga ustavnog teksta, koji je vezan za tekst Ustava što je usvojen 1787. Prvih deset članaka o promjenama (Amendments) steki su pravnu snagu već 1791. Do danas je stupilo na snagu ukupno samo 27 promijenjenih članaka.

NA KOJI NAČIN PREDSJEDNIK MOŽE BITI PRIJEVREMENO UDALJEN S DUŽNOSTI? ili KOJA JE ULOGA PREDSTAVNIČKOG DOMA, A KOJA SENATA U POSTUPKU IMPEACHMENTA PROTIV PREDSJEDNIKA SAD-a?

Prema uzoru na engleski postupak uklanjanja s dužnosti kraljevih činovnika iz 17. stoljeća, predsjednik može prijevremeno biti udaljen s dužnosti samo ako Predstavnički dom pokrene postupak službene tužbe (Impeachment), a Senat ga osudi na gubitak položaja.

KOJI JE IZBORNI MODEL UTVRĐEN ZA IZBOR PREDSJEDNIKA?

Kao model izbora za instituciju predsjednika utvrđen je neizravan izbor posredstvom izbornika (electors) koji odlučuju prema izbornom pravu pojedinih država. Oponašajući „veliki kompromis“, broj izbornika koji pripada svakoj državi odgovarao je broju njezinih predstavnika u oba doma Kongresa.

TRADICIONALNI NAZIV ZA FRAKCIJE DEMOKRATA U PREDSTAVNIČKOM DOMU AMERIČKOG KONGRESA

Frakcija demokrata u Predstavničkom domu tradicionalno se naziva caucus. Republikanci u Predstavničkom domu , kao i obje stranke u Senatu, nazivaju se conference. Na zajedničkoj sjednici novoizabranog Kongresa fracijske skupštine odlučuju o tome tko će biti nominiran na ključne položaje u oba doma. Nominacijske prijedloge prakcija potom potvrđuje većinska stranka u plenumu. Glasovanja o osobama jedina su točka u kojoj kongresne frakcije doista nastupaju disciplinirano.

ŠTO JE JACKSONIAN DEMOCRACY?

Jacksonian democracy je doba ranih organiziranih stranaka, nazvano prema predsjedniku Adrewu Jacksonu. Pristaše neke stranke najprije su se okupljali na općinskoj razini. Određivali su kandidate za lokalne dužnosti i istodobno birali delegate za konvenciju koja je određivala kandidate na razini upravnog okruga (county) ili kongresnoga izbornog okruga (congressional district). Konvencija je birala delegate za sljedeću višu razinu – razinu pojedine države . Stranačka konvencija pojedine države potom je birala delegate za nacionalnu stranačku konvenciju, kojoj je najvažnija zadaća bilo određivanje kandidata za predsjednika. Tu višestupanjsku konvencijsku građevinu održavali su stranački dužnosnici, tzv. bossovi . Oni su uglavnom obnašali dužnosti gradonačelnika ili gradskih vijećnika gdje su svakodnevno imali posla s građanima i biračima. Bili su informirani o tome što su birači željeli i znali su što treba učiniti da kandidati njihove stranke pobijede na izborima. U epohi koja nije poznavala ni elektroničke ni tiskane masovne medije, sustav stanačkih konvencija jamčio je povratnu spregu između volje birača i stranačkih dužnosnika i službenika na višoj razini.

MARBURY PROTIV MADISONA

Funkcija ustavnog suda ne može se iščitati iz doslovnog teksta Ustava. Zahtjev da Supreme Court konrolira norme, koji je trajno odredio ustavni razvoj SAD-a, naposlijetku se svodi na vlastitu inicijativu suda. Povod je bio nevažan slučaj spora kojega su suci Vrhovnog suda iskoristili kako bi utvrdili svoj položaj u ustavnoj strukturi. U povodu predmeta spora Marbury protiv Madisona savezni Vrhovni sud potvrdio je 1803. godine da je jedan zakon protuustavan. To je zapravo slijedilo pravno shvaćanje nove odredbe koja je tek postala službenom, a protiv koje je bila usmjerena tužba. Presuda prvotno nije naišla na veliku pozornost. Sud je protumačio da sudovima pripada ovlast da se ispita ustavnost jednostavnoga zakonskog prava, odluka Kongresa. Ustav se smije promijeniti samo dvotrećinskom većinom u oba doma Kongresa i uz suglasnost tri četvrtine saveznih država. Iza nekog zakona stajale su, pak, jednostavne većine u Kongresu. Ustav se tako može promijeniti a da se to ne izrazi u nejgovu tekstu, što protuslovi smislu pisanog ustava. Prema tome,

Ustav je nadređen jednostavnom zakonu, pa zakon koji narušava Ustav mora biti nevažeći. No tko, argumentira Sud, treba ispitati može li zakon biti prije Ustava? Smisleno je da to nije stvar zakonodavnog tijela koje je samo usvojilo upitni zakon. To ne može biti ni predsjednik jer se on tako lako može uzdići do gospodara Ustava. Ostaje dakle samo savezni sud, u posljednjoj instanciji sam savezni Vrhovni sud, da obavi to ispitivnaje. Oslanjajuće se na taj ustavni pravorijek, savezni Vrhovni sud već gotovo 200 godina ima ulogu najvišeg američkog ustavnog suda. Sud je 1819. godine prvi put ukinuo jedan zakon vrlo spektakularnom i politički prijepornom odlukom. Slijedile su nove odluke slična dosega. One su zasnovale ugled suda kao čuvara ustavnih granica vladavine većine.

KOJE SU NAJVAŽNIJE PROMJENE USTAVA?

a) prvih deset članaka (amandmana) u Ustav ugrađuju moderni katalog temeljnih prava,b) modifikacija postupka izbora predsjednika i potpredsjednika (čl. 12), kao i nasljednika

predsjednika na dužnosti između dvaju izbornih razdoblja (čl. 20, 22, 25)c) pravna jednakost građana SAD-a, neovisno o podrijetlu ili boji kože (čl. 14 i 15)d) izravni izbor senatora Sjedinjenih Država (čl. 17).

KONGRES

Zastupnici Kongresa biraju se sustavom relativne većine u jednomandatnim izbornim okruzima. Kongres SAD-a sastoji se od 535 članova, pri čemu 100 konstituira Senat, a 435 Predstavnički dom.

NAČELO SENIORITETA U KONGRESU

U vrijeme dok je Woodrow Wilson bio predsjednik SAD-a (1913-1921) dogodile su se značajne reforme u Kongresu. Senat je od 1913. godine, izravnim izborima senatora stekao političku važnost. Većina u većinskoj republikanskoj frakciji pobunila se protiv „diktature“ speakera i uvelike ga razvlastila. Promjenom statuta oduzela mu je pravo da odbore sastavlja po vlastitom nahođenju i da lojalne sljedbenike postavlja za predsjednike odbora. Frakcija je ubuduće trebala imati raspodjelu po odborima u vlastitim rukama, a na čelo odbora trebali su biti promaknuti oni članovi odbora koji su bili članovi dotičnog stručnog gremija najdulje i bez prekida . Tako je etablirano načelo senioriteta, koje je određivalo odnose moći u Kongresu do sedamdesetih godina.

TKO BIRA SENATORE SAD-a?

Senatore Sjedinjenih država (po dva senatora iz svake države Unije) biraju birači njihove države, tj. države Unije čine izborne okruge američkih senatora. To je pravilo uvedeno člankom 17. kojim je dopunjen Ustav SAD-a. Do tada je u Senat svaka država trebala poslati po dva predstavnika koja je morao izabrati gornji dom zakonodavnog tijela svake države.

PREMA KOJEM SE NAČELU IZBORNOG SUSTAVA BIRAJU ZASTUPNICI NACIONALNE SKUPŠTINE (PREDSTAVNIČKI DOM)?

Izborni okruzi za 435 zastupnika Predstavničkog doma moraju se, u razmacima, iznova krojiti. Zakonovavna tijela država Unije obvezna su da na osnovi posljednjeg popisa stanovništva sama vode računa o migracijama stanovništva između država i unutar država. Savezni Vrhovni sud nameće državama obvezu poštovanja načela one man, one vote, tj. da nijedan izborni okrug za Kongres ne smije biti bitno veći od drugoga. Samo je za najmanje države propisano da moraju biti predstavljene s najmanje jednim mandatom. Zastupnici žive s političkim rizikom kojega ne poznaje nijedan senator: s opasnošću da će izgubiti naslijeđeni izborni okrug ili da će se morati prilagođavati drugome biračkom tijelu u izmijenjenome izbornom okrugu. Zbog dvogodišnjeg mandata zastupnici su praktično u stalnoj izbornoj borbi.

BOSTONSKA ČAJANKA 1773

Zbog sedmogodišnjeg rata s Francuskom (1756-1763), koji se među vodio u Sjevernoj Americi, birtanska je vlada dospjela u financijske nevolje. Da bi se matica rasteretila, vlada u Londonu uvukla je u financiranje imperija i kolonije u Sjevernoj Americi. To se dogodilo u obliku poreza koji je 1765. propisan na službene dokumente i tiskarske proizvode (porez na pečat). S gledišta naseljenika, posrijedi je bila čista fiskalna mjera koja je koristila isključivo matici. Porez je doživljen izrabljivačkim. Zbog bijesnih prosvjeda stanovništva u kolonijama, porez je povučen.

Sljedeći pokušaj da kolonije sudjeluju u troškovima britanskog imperija ticao se povećanja carina na uvozne robe. Neke od tih carina vlada je zadržala čak i onda kada je zbog novih prosvjeda opet povukla jedan dio paketa mjera. Kad je u koloniji Massachusetts simbolično uništena jedna trgovina uvoznog čaja (Bostonska čajanka 1773.), vlada se umiješala kako bi demonstrirala svoj autoritet. Ukinula je samoupravu kolonije, zatražila da se isporuče krivci i suspendirala prava podanika u Massachusettsu (1774.) Taj je korak bio početak kraja britanske vladavine u trinaest kolonija.

TKO SLUŽBENO PREDSJEDAVA SENATOM?

Senatom službeno predsjedava potpredsjednik Sjedinjenih država kao predsjednik Senata. Podpredsjednik rijetko izvršava tu obvezu, i to uglavnom u ceremonijalnim povodima. Njegovo mjesto obično zauzima Senate President pro tempore, izabrani senator koji formalno vodi senatske rasprave. Položaj predsjednika Senata pro temp je navažan. Tim je važniji vođa većine u Senatu, predsjednik većinske frakcije.

SENAT JE NERAVNOPRAVAN U ZAKONODAVNOM PROCESU U NACIONALNOJ SKUPŠTINI – točno ili netočno?

Netočno. Dva doma Kongresa potpuno su ravnopravna u zakonodavnom postupku. Svaki senator ili zastupnik (predstavnik) može podnijeti neki prijedlog zakona na raspravu u respektivni dom. Plenum Senata i Plenu Predstavničkog doma moraju usvojiti doslovan tekst prijedloga prije nego što bude podnesen na potpis predsjedniku. Ako domovi usvoje odstupajuće oblike prijedloga, poseže se za nekim od postupaka posredovanja što su propisani poslovnicima Senata i Predstavničkog doma. Kao posrednik djeluje „konferencija“ (conference committe) koja se stvara ad hoc od predstavnika nadležnih

stručnih odbora Predstavničkog doma i Senata. Ako se ne postigne suglasnost o zajedničkom tekstu, prijedlog propada.

TKO PREDLAŽE, A TKO POTVRĐUJE SUCE SAVEZNOG VRHOVNOG SUDA?

Sve suce saveznoga Vrhovnog suda predlaže i naposlijetku imenuje predsjednik, a potvrđuje ih Senat.

ODBOR ZA POSLOVNIK

U radu Predstavničkog doma posebnu ulogu ima Odbor za poslovnik (Rules Committee). Kad bi se na plenumu Predstavničkog doma raspravljalo o svakom prijedlogu prema složenim pravilima koja iziskuju mnogo vremena, Predstavnički dom ne bi bio sposoban savladati svoje zakonodavno gradivo u doglenom razdoblju. Stoga dom redovito odstupa od svog poslovnika kako bi raspravljao o zakonimskim prijedlozima prema jednostavnim pravilima. Te odmjerene ad hoc postupke, koji uvijek važe samo za određeni prijedlog, izrađuje Odbor za poslovnik. Odbor nerijetko preporučuje plenumu da se uopće ne bavi prijedlogom kojega na plenum kani iznijeti neki stručni odbor. Na klupi većine u Odboru za poslovnik nalaze se oni zastupnici većinske frakcije čija je lojalnost najvažnijem predstavniku većinske frakcije, speakeru Predstavničkog doma, zajamčena. Odstupajući od pravila nominiranja u ostale odbore, speaker Predstavničkog doma predlaže kandidate svoje stranke za taj odbor.

Dom iscrpno raspravlja o prijedlozima zakona, a prema referencijama Odbora za poslovnik, u posebnom obliku Committee of the Whole House (nešto kao Glavni odbor). U toj fazi postupka zastupnici ne napuštaju plenarnu dvoranu. Speaker Predstavničkog doma prepušta vođenje rasprave jednome zastupniku, većinom predsjedniku odbora koji je nadležan za taj predmet. Kao Committee of the Whole House Predstavnički dom može usvojiti izmjene prijedloga zakona ako je nazočno samo stotinu zastupnika. Plenum Predstavničkog doma zadržava povlasticu da zakone konačno usvoji. Sposobnost odlučivanja gubi samo onda kada se utvrdi da nije nazočna većina zakonskih članova – 218 zastupnika.

SENAT – NAČELO JEDNAKOSTI

I Senat raspravlja o prijedlozima zakona uvelike odstupajući od svoga složenog poslovnika. Za razliku od Predstavničkog doma, o tome da se poslovnik pragmatično stavi izvan snage odlučuje se prema načelu jednoglasnosti. Senat otvara svako zasjedanje prijedlogom da se poslovnik suspendra u korist ad hoc procedure koja je prije toga dogovorena s manjinskom frakcijom. Protuslovi li tome jedan jedini senator, Senat je osuđen na to da postupa prema nepraktičnim poslovničkim odredbama.

ŽELJEZNI TROKUT

U „željeznom trokutu“ kongresnih odbora, interesnih skupina i birokracije obavlja se velik dio svakodnevnog vladanja, na koje predsjednik i politički činovnici teško mogu utjecati.

IZBORNIČKI KOLEGIJ

Postupak izbora predsjednika je složen. Predsjednika, tehnički gledano, ne biraju izravno američki građani s biračkim pravom, nego neizravno skupština delegata, izbornički kolegij. Izbornički kolegij se sastoji od 538 delegata iz 58 država Unije i tri delegata saveznoga glavnog grada . Kontingent delegata pojedinih dražva izračunava se, prema čl. 2. Ustava, sukladno ukupnom broju senatora i zastupnika pojedine države (dva senatora u svakoj državi i najmanje jedan zastupnik). Ta ustavna pravila povećavaju razmjernu važnost manjih država u Kongresu, a time i u izborničkom kolegiju. Odatle može proizaći stanje u kojemu predsjednički kandidat dobije većinu u izborničkom kolegiju, ali ne i većinu u biračkom tijelu. Upravo je takvo stanje nastalo u predsjedničkim izborima 2000. godine: republikanac G. Bush ml. tijesno je pobijedio u izborničkom kolegiju, a njegov poraženi konkurent, demokrat Al Gore, dobio je pak tijesnu većinu u biračkom tijelu. Institucija izborničkog kolegija objašnjava se iz novine o kojoj su raspravljali očevi Ustava na konvenciju u Philadelphiji 1787. godine: o izboru poglavara države koji je na dužnosti određeno vrijeme . Izbornički kolegij bira predsjednika i potpredsjednika SAD-a.

NA KOJE SE SVE NAČINE PREDSJEDNIK SLUŽBENO OBRAĆA KONGRESU?

Američki predsjednik službeno komunicira s Kongresom svojom porukom o stanju nacije što je podnosi svake godine, porukom o proračunu i posebnim porukama kojima predsjednik pokreće zakonodavne inicijative

ITEM VETO

Predsjednik može neku zakonsku odluku Kongresa potvrditi ili odbiti. Ako predsjednik uloži veto protiv nekog zakona, propada cijeli zakon, a ne samo oni dijelovi s kojima se predsjednik nije suglasio. Godinama se raspravlja o tome, a ima i nekih političkih proboja, da se predsjedniku dade item veto. Taj punktualni veto uskratio bi mu odluku da zbog nekih dijelova s kojima nije suglasan prouzroči propadanje cijelog zakona protiv kojega uopće nema prigovora. Procjenjuje se da su slabi izgledi za uspjeh odgovarajuće promjene Ustava. Pokušaj da se item veto uvede jednostavnim zakonom, s kojim se suglasio čak i predsjednik Clinton, iznenadno je propao 1998. na saveznome Vrhovnom sudu nakon što je jedan tužitelj prigovorio da se time potkopava tekst Ustava.

WAR POWERS ACT

Sedamdesetih godina Kongres je različitim reformama ojačao svoj položaj u odnosu prema predsjedniku. To ponajprije vrijedi za područje vanjske i sigurnosne politike. Kao posljedica Vijetnamskog rata, u koji su SAD bile uvučene 1964. godine samo mjerama izvršne vlasti, Kongres je odlučio da suzi slobodu djelovanja predsjednika u intervencijama američkih oružanih snaga u inozemstvu. Od 1973. godine, donošenjem War Powers Acta, predsjednik smije poslati postrojbe u inozemstvo samo uz suglasnost Kongresa. Sama je intervencija vremenski ograničena, sve dok Kongres ne odluči drukčije. Ako prethodno sudjelovanje Kongresa u slanju nije moguće, predsjednik ipak može narediti intervenciju. No mora o tome obavijestiti Kongres u roku od 48 sati, koji tada treba

potvrditi intervenciju. Ako Kongres to odbije, intervencija se mora okončati u roku od 60, a najviše 90 dana.

PRORAČUNSKI PROCES

Proračunski proces je složen. U zakonskim odlukama koje zahtijevaju znatne izdatke Kongres najprije pravi razliku između ovlaštenja i odobrenja. Ako Senat ili Predstavnički dom usvoje neki zakon, oni daju – a na temelju stručnog odbora – ovlaštenje (authorization) predsjedniku da za taj zakon izdvoji određeni iznos. U drugom koraku oba doma moraju usvojiti paralelno odobrenje (appropriation) kojim se utvrđuje iznos što ga predsjednik, u okviru ovlaštenja, doista smije izdati. Odobrenje je, kako pokazuje iskustvo, ispod granice ovlaštenja. Predstavnički dom i Senat zasnivaju ovlaštenje o izdacima na izvješću sturčnog odbora, dok se u odobrenju oslanjaju na preporuke svojih odbora za odobrenje. Ti su moćni odborski gremiji osnovali pododbore koji usporedo rade na području poslova stručnog odbora. U stručnim podgremijima odbora za odobrenje uglavnom se odlučuje o tome s koliko će financijskih sredstava biti popraćena neka zakonska odluka. Do 1974. godine američki savezni proračun nastajao je zbrajanjem mnoštva odobrenih zakona.

KOJA JE ULOGA OMB-a U KREIRANJU PRORAČUNSKE POLITIKE U SAD-u?

Od 1921. je u okružju predsjedničkih nadleštava u obliku Ureda za proračun postojala instancija u kojoj su se usklađivali zahtjevi vladinih nadleštava za sredstvima. Ta je služba 1971. godine preimenovana u Office of Management and Budget (OMB). OBM izrađuje cjelovit plan financijskih izdataka saveznih vlasti što ga podnosi Kongresu s predsjednikovom porukom o proračunu.

Office of Management and Budget (OMB) je mjerodavno mjesto gdje svi departmani i ostala savezna nadleštva postavljaju zahtjeve za sredstvima iz saveznog proračuna. Prema predsjednikovim mjerilima, OMB utvrđuje izdatke i raspodjelu sredstava među granama savezne birokracije. OMB se kao nadleštvo za proračun američke vlade može usporediti s moćnim ministarstvima financija u ostalim demokracijama. Riječ je o najvažnijemu mjestu američke vlade u unutarnjoj politici. Zbog desetljetnog rasta proračunskog manjka njegova je uloga u novijoj povijesti postala još važnija. Otkako je 1997. proračun prvi put opet uravnotežen, OMB dobiva zadatak da brani taj status i da štiti politički bok predsjedniku u znaku temeljnoga političkog raspoloženja u kojemu polemika protiv big governmenta nailazi na pozitivan odjek.

EXECUTIVE OFFICE

Zakonom o reorganizaciji izvršne vlasti 1939. nastao je Executive Office of the President, predsjedničko nadleštvo koje je podređeno samo predsjedniku. U njemu su osobni savjetnici predsjednika i služba za proračun etatizirani. Executive office je sljedećih godina neprestance izgrađivan. Danas je to veliko, diferencirano nadleštvo. Ima mnoštvo stručnih odjela koji savjetuju predsjednika o određenim područjima politike, pa je usporediv s kancelarskom službom u SR Njemačkoj. Kao cjelina sastoji se od birokratskih aparata u kojima se usklađuje rad široko razgranatih vladinih nadleštava. Ukratko treba objasniti nekoliko stvari

NAJVAŽNIJI DEPARTMANI

- State Department (vanjski poslovi)- Treasury Department (privreda i financije)- Department of Defense (obrana)- Department of Justice (pravosuđe).

THE PRESIDENT PROPOSES, THE KONGRESS DISPOZE (Predsjednik predlaže, Kongres odlučuje)

Najkasnije od mandata F. D. Roosevelta od predsjednika se očekuje da daje zakonodavne inicijative kako bi zemlju izveo iz privredne bijede i doskočio drugim društvenim nevoljama. Moderni predsjednici nemaju drugu mogućnsot nego da službeni nedostatak očekivanja inicijativnosti, intervencije i vodstva u odnosu prema Kongresu rješavaju uvelike neformalno. Uz sve nepredvidive razlike u odnosu prema drugim parlamentima, Kongres ne postupa drukčije od njih. Predežnos e bavi poslovima koji su nekako uzrokovani inicijativom vlade. Općenito vrijedi deviza: „The President proposes, the Congress dispose“. Na razini departmana i drugih stručnih nadleštava Kongres i izvršna vlast surađuju mnogo češće i uglavnom glađe nego kongres i predsjednik i njegovi suradnici.

TKO SU POSLJEDNJI KONGRESNI PROFESIONALCI U BIJELOJ KUĆI?

Zadaće vlade iziskuju poznavanje Kongresa i washingtonskog pogona vlasti. Posljednji kongresni profesionalci u Bijeloj kući bili su Kennedy i Johnson. George Bush st. poznavao je oboje, i Kongres i vladu, ali nikad nije bio na glasu kao kongresni virtuoz poput Johnsona. Carter, Reagan, Clinton i Bush ml. došli su u Bijelu kuću kao washingtonski amateri.

SAVEZNI VRHOVNI SUD

Savezno sudstvo zasniva se na tri instancije: na 94 okružna suda, 13 prizivnih sudova i jednome saveznome Vrhovnom sudu. Posebno sudstvo postoji samo na malobrojnim područjima što ih je predvidio Ustav. Sve suce saveznog Vrhovnog suda predlaže i naposljetku imenuje predsjednik, prema političkim kriterijima, ali uvijek uvažavajući i stručnu kvalifikaciju, a potvrđuje Senat apsolutnom većinom. Savezni suci na dužnosti su doživotno. S dužnosti suce saveznog vrhovnog suda može udaljiti samo službena tužba zbog osobnog postupka ili zbog zlouporabe službe. Saveznih Vrhovnih sudaca ima devet (9), a svaki sudac ima tri do četiri visokokvalificirana pomoćnika, tzv. law clerks. Savezni vrhovni sud često odlučuje jednodušno.

Savezni Vrhovni sud SAD-a, Supreme Court, kombinira zadatke najvišega prizivnog suda SAD-a i najvišega ustavnog suda. Savezni su sudovi nadležni u svim sporovima koji se tiču saveznog prava, saveznog Ustav i povezanosti saveznog prava s pravom saveznih država . Niže instancije saveznog suda su okružni sudovi. Protiv njihovih odluka može se uložiti priziv saveznim prizivnim sudovima, a protiv odluka prizivnih sudova može se zatražiti i priziv na saveznome Vrhovnom sudu. No djelatnost Vrhovnog suda samo se manjim dijelom svodi na prizive. Kao prizivni sud posljednje

instancije, Supreme Court mora djelovati samo u malobrojnim slučajevima koji su točno navedeni u Ustavu.

Osobitost saveznoga Vrhovnog suda jest njegovo svojstvo tijela ustavnog sudovanja. SAD poznaju samo opće sudstvo. Svaki sud, na bilo kojoj razini, jednako odlučuje o civilnim, kaznenopravnim, upravnim i ustavnim sporovima. Svaki savezni okružni sud može, kao ustavni sud, poništiti kongresni ili državni zakon tako što će proglasiti da je nespojiv s Ustavom. No, to ne može učiniti konačno jer je moguć priziv na višoj razini ili postupak provjere na Vrhovnom sudu. Savezni Vrhovni sud je tijelo posljednje instancije u ustavnom sudovanju. Američko ustavno sudovanje poznaje samo kontrolu konkretnih normi, a na protuustavnost se može žaliti samo onda kada građanin ili zastupnik vlade u procesu ustvrdi da se neki zakon ne smije primijeniti jer narušava prava koja štiti Ustav.

POSTUPAK CERTIORARI

Veće značenje ima postupak certiorari. Savezni Vrhovni sud uzima tada postupak sebi. Ako niži savezni sud presudi da se u nekom slučaju što ga je on vodio zakon ogriješio o Ustav te, prema tome, slijedi da je zakon ništavan, može naložiti da se na saveznome Vrhovnom sudu provjeri njegova protuustavnost (writ-of-certiorari). Sud se ne smatra obveznim da, nastavljajući konvenciju koja se prakticira od 1925. godine, i stvarno preispita svaku podnesenu ustavnu presudu neke prethodne instancije. Ako četiri suca Vrhovnog suda zaključe da se podneseni slučaj isplati staviti u postupak provere (grant-of-certiorari), sudački će kolegij donijeti načelnu odluku. Velika većina inicijativa za preispitivanjem se ignorira.

SUDAČKA SUZDRŽANOST (Judicial restraint)

Savezni sud može odlučivati o politički osjetljivim pravnim slučajevima ako zaključi kako je potrebno da ih protumači netko tko ima sudski autoritet. Ako, naprotiv, zaključi da bi bilo prerano angažirati se u politički prijepornome pravnom pitanju, uopće ne prihvaća slučaj ili ga nakon podrobnog preispitivanja odbija s izričitim obrazloženjem kako je riječ o političkom pitanju o kojemu sud uopće ne smije odlučivati. Ta tzv. sudačka suzdržanost (judicial restraint) poznata je kao political-question-doctrine. Sud se tako štiti od opasnosti da donese odluke koje bi ga uvukle u neželjene političke prijepore.

CATEGORIAL GRANTS (kategorijalne dotacije)

Categorial grants su najstariji i klasični dotacijski programi putem kojih federacija odobri novac za neki cilj, ali ga isplaćuje samo ako država primateljica sudjeluje u provedbi te zadaće s propisanim udjelom vlastitih sredstava. Države mogu slobodno odbiti sudjelovanje u dotacijskim programima federacije. Takvi programi su npr. uspostava širokog sustava brzih cesta, zaštita kvalitete tla... Ni u jednome trenutku udio federacije u državnim financijama nije prešao 20%.

BLOCK GRANT

Block grant je vrsta dotacijskog programa koja definira široke ciljeve primjene. Primjer je veliko područje sigurnosti i reda. Na njemu države same odlučuju na što će staviti naglaske, primjerice na policiju, izvršenje kazni ili sudstvo.

GENERAL REVENUE SHARING (opće dijeljenje prihoda)

General revenue sharing je model s kojim se eksperimentiralo između 1972. i 1986. godine, a određivao je da federacija dio svojih prihoda ustupi državama, a one su ih potom mogle upotrijebiti kako su htjele. Revenue Sharing nije stekao veću prihvatljivost. Razlog je uglavnom to što je Kongres htio zadržati kontrolu nad onim što se događalo sa saveznim novcem. Kako zastupnici ili senatori u odborima guraju ono što je zanimljivo za njihove izborne okruge, dodjela dotacija služi i kao sredstvo osiguranja vlastite političke budućnosti.

UTEMELJITELJI DEMOKRATSKE STRANKE

Korijeni Demokratske stranke sežu do grupacije „Demokratski republikanci“ koju je 1793. osnovao Thomas Jefferson. Drugi je otac utemeljitelj stranke predsjednik Andrew Jackson, pod kojim je prihvaćeno stranačko ime „Demokrati“. Od predsjednikovanja Franklina D. Roosevelta Demokratska stranka je stekla glas da se zauzima za prava privredno slabih, rasno diskriminiranih i sindikata.

REPUBLIKANSKA STRANKA

Republikanska stranka je utemeljena 1854. godine. U osnivačkoj inicijativi bilo je važno odbacivanje ropstva. Predsjednik Abraham Lincoln, koji je nakon secesije južnih država bio predsjednik krnje unije sjevernih država, u 19. stoljeću bio je identifikacijska figura stranke. Republikanci su, kao protuigrači Demokrata, preuzeli naslijeđe Federalističke stranke i stranke Whig. To je do danas najvažnija konzervativna snaga u SAD-u.

PO ČEMU SU SLIČNI, A U ČEMU SE RAZLIKUJU DEMOKRATI I REPUBLIKANCI?

Republikanci i Demokrati suglasni su o temeljnim pitanjima političkoga i privrednog poretka, a razlikuju se uglavnom u pitanjima socijalne politike i opsega državne intervencije u privredni proces - Republikanci se zauzimaju za još suzdržaniju ulogu vlade. Demokrati slove kao liberalni (lijevi), a republikanci kao konzervativni (dsesni). Pojmove „liberalno“ i „konzervativno“ u uporabu je uveo demokratski predsjednik F. D. Roosevelt u eri New Deala, tragajući za etiketom za svoju politiku socijalnih reformi kojom bi izbjegao pridjev „socijaldemokratski“ koji nije mogao proći u unutarnjoj politici. Danas stranke najjače razdvajaju pitanja stila života i mjesta religije u javnom životu.

ŠTO SU POLITICAL ACTION COMMITTEES (PAC)?

Glavni izvori prihoda potrebnih za financiranje izborne kampanje su dotacije. Najvažniji izvor dotacija su Political action committees (PAC). Od sredine sedamdesetih godina dopušteno je poduzećima, sindikatima, savezima, udrugama ili građanskim inicijativama da osnuju donacijske udruge – tzv. political action committees – koji se smiju natjecati za donacije, u zakonski određenom maksimalnom opsegu među svojim namještenicima i članovima. Predsjedništvo donacijske udruge određuje kako se raspodjeljuju prihodi od donacija na predizbore i glavne izbore te na kandidate koji dolaze u obzir. U tvrtkama PAC-ova u kojima se prikupljaju najveći iznosi predsjedništvima vladaju menadžeri. U predsjedničkim izborima i predizborima, visina dotacija i obveza prikazivanja prihoda zakonski su regulirani, dok u izborima za Kongres nema ograničenja

PARTY GOVERNMENT DEMOKRATSKE STRANKE: predsjednik demokrat i demokratska većina u Kongresu.

DEVIDED/SPLIT GOVERNMENT REPUBLIKANSKE STRANKE: predsjednik republikanac i demokratska većina u Kongresu.

Novost je DIVIDET GOVERNMENT u konstelaciji predsjednika demokrata i republikanske većine (1994-2000)

NATIONAL ASSOCIATION FO MANUFACTURES (NAM) – najstariji središnji krovni savez poduzetnika, osnovan 1895. godine.

NATIONALN CHAMBER OF COMMERCE (– najveća krovna organizacija, komora fungira kao krovni savez lokalnih trgovačkih komora i trgovačkih komora u pojedinim državama, osnovana 1912. godine.

AMERICAN FEDERATION OF LABOR/ CONGRESS OF INDUSTRIAL ORGANIZATIONS (AFL/CIO) – krovna sindikalna organizacija koja organizira stotine pojedinačnih sindikata. Njaveći pojedinačni sindikat u SAD-u, sindikat vozača teretnjaka na duge pruge, ujedno je i najuspješniji pojedinačni sindikat.

WAGNER ACT

Temeljne crte američkoga radnog prava određuje Wagner Act iz 1935. godine, koji je prvi put obvezao poslodavce izvan poljoprivrede da pod određenim pretpostavkama priznaju sindikate. Radno pravo do danas ne važi za poljoprivredne radnike. Tarifne strane nadzire zakonom stvoreno nadleštvo za rad (NLRB – National Labor Relations Board) koje određuje veličinu jedinica tarifnih pregovora i nadzire izbore u organizacijama unutar poduzeća. U izborima se mogu kandidirati svi sindikati koji imaju članove u poduzeću. Onaj sindikat za kojeg glasuje apsolutna većina organiziranih članova među zaposlenicima predstavlja sve članove sindikata dotičnog poduzeća.

Wagner Act određuje, nadalje, da NLRB može narediti nove izbore ako to zatraži 30% organiziranih i tako izrazi mišljenje da izabrani sindikat ne može više zadovoljavajuće predstavljati sve organizirane zaposlenike. U svim sporovima koji potpadaju pod Wagner Act, NLRB je prva instancija. Protiv njegove odluke može se uložiti priziv saveznim sudovima.

TAFT-HARTLEY-ACT

Odredbe Wagner Acta dopunjene su još dvama zakonima koji utvrđuju pravni status američkih sindikata. Taft-Hartley-Act iz 1974. godine ovlašćuje predsjednika SAD-a da neki štrajk prekine za osamdeset dana ako dođe do mišljenja da on šteti važnim nacionalnim interesima . Osim toga, on daje mogućnost državama Unije da zabrane kolektivne sporazume kojima se zaposlenici nekog poduzeća obvezuju da pristupe sindikatu.

KOJA JE DRŽAVA U 19. STOLJEĆU SVOJ POLITIČKI SUSTAV OBLIKOVALA PO UZORU NA AMERIČKI SUTAV?

Nekoliko desetljeća nakon utemeljenja, predsjednički sustav vlast u SAD-u pronašao je oponašatelje u Srednjoj i Južnoj Americi. U modernizaciji političkih odnosa u 19. stoljeću i Švicarska se usko oslanjala na američki uzor. U novije vrijeme tvorci ustava malo mogu dobiti od uzora SAD-a. To se pokazuje, među ostalim, i u tome što u donošenjima ustava u Istočnoj Europi i u državama sljednicama SSSR-a kao uzor nije služio američki predsjednički sustav nego više polupredsjednički sustav vlasti u Francuskoj. Zaoštri li se pitanje o djelovanju sustava SAD-a kao uzora na njegovu privlačnost u demokratskim društvima, ostaje malo što osim Švicarske. Doduše, većina latinskoameričkih zemalja čvrsto se drži predsjedničkoga ustavnog konstrukta. No, u novijoj povijesti nijedno od tih društava nije bilo pošteđeno vojnih diktatura ili autoritarnih vladara.

FRANCUSKA

FRANCUSKE REPUBLIKE I CARSTVA

Prva Republika (1792.-1804.) – dospjela pod okrilje tzv. strahovlade jakobinaca, radikalne republikanske frakcije u Nacionalnoj skupštini. Monarhija je ukinuta, kralj ubijen, a ideja naroda apsolutizirana i kanonizirana, da bi naposlijetku poslužila osobnom častohleplju nekih vođa radikalne frakcije

Prvo Carstvo (1804.-1815.) – uspostavljena nova monarhija u Francuskoj. Ukinuta je Nacionalna skupština, stvorene su nove klase i novo plemstvo koje se nije temeljilo na rođenju nego na vojnom uspjehu. Ta nova autokracija učinila je djelotvornom tradicionalnu francusku birokraciju i vojsku. To je era Napoleona Bonapartea.

Drugo carstvo (1815.-1848.) – došlo je do tzv. restauracije, tj. povratak bourbona na obnovljeno francusko prijestolje. No to je bilo neuspješno i neodrživo te je došlo do velikog političkog nezadovoljstva građanstva koje se slilo u tzv. srpanjsku revoluciju. Bogato građanstvo, bankari i tvorničari uvidjeli su da bi za njihove poslove bilo bolje kada bi Bourboni nestali iza historijske kulise. Za poslove i ugled Francuske prikladnijom se činila ustavna monarhija u kojoj bi bogati staleži mogli sudjelovati u događajima u obliku parlamentarne skupštine. Šef nove monarhije postao je daljnji rođak bourbonske kuće, tzv. „građanski kralj“ Luj Filip. Moto njegove vladavine, koji je do danas ostao dostojan spomena, glasio je: „Bogatite se, gospodo!“. Tako je i bilo. Društvo srpanjske monarhije izrodilo se u neometanu profitnu i izrabljivačku privredu, što nije bilo jedinstveno samo za Francusku nego se događalo i u susjednim zemljama. Osiromašeni radnici što su prešli sa sela u grad pokazali su se kao eksplozivna naprava. Tzv. srpanjska monarhija propala je samo nakon 18 godina u pobuni pariškog proletarijara i sitnog građanstva.

Druga Republika (1848.-1852.) – doba Luja Bonapartea (predsjednika Druge republike). Obrazac prema kojemu je republika bila ustrojena snažno je podsjećao na američki ustav sa strogom podjelom vlasti između Ncionalne skupštine i predsjednika. Jedna od najvažnijih osnova vladavine Luja Bonapartea bio je najsiromađšniji proletarijat kojemu je, kao rezultat posljednje revolucije, bilo zajamčeno biračko pravo. Otada se opće biračko pravo ubraja među članke političke vjere u fancuskoj ustavnoj kulturi (biračko pravo žena uvedeno je tek 1946. godine).

Treća Republika (1875.-1940.) – uspostavljena nakon poraza u njemačko-francuskom ratu 1870-1871. godine. Dok je francuski državni brod nakon uhićenja Napoleona III. plovio bez kormilara, u Parizu, u regiji s najdinamičnijim rastom u Francuskoj, izbio je pučki ustanak. Zaslijepljen socijalističkom ideologijom, pobunio se dio jednostavnog pariškog puka i, prema predlošku Komunističkog manifesta, 1871. proglasio komunu, samovladu radnika. Komunu su porazile preostale naoružane snage Privremene vlade Francuske. Ubrzo nakon toga sklopljen je mir s Njemačkom, što je bilo povezano s osnutkom Njemačkog Carstva, i to na najprovokativniji način – u Versaillesu. Kao posljedica Drugoga Carstva konstituirana je Nacionalna skupština. Usvojivši respektivne ustavne zakone, ona je 1875. uspostavila treću, parlamentarnu republiku. U prvim godinama ta je republika bila opetrećena velikim sukobima. Francuskom građanstvu bio je utjeran strah u kosti zbog posljedica Druge republike,

koja je skliznula u plebiscitarnost, i Komune. Izborni sustav i oblik izbornih okruga bili su napravljeni tako da su konzervativne, seoske regije bile mnogo bolje zastupljene u parlamentu od malobrojnih industrijskih metropola s radništvom primčivim za socijalističke ideje. Treća Republika bila je konstituirana kao čista parlamentarna republika. Izvršeno je strogo razgraničenje države i Crkve i zadržala je centraliziranu i vrlo učinkovitu državnu upravu koju je uveo Napoleon. Središte sustava vlasti Treće Republike bio je parlament. Sastojao se od Predstavničkog doma i Senata. Palamentu odgovrnu vladu mogao je opozvati i jedan i drugi dom. Predsjednika države birala su oba doma parlamenta. Stranke su imale slab utjecaj, izabrani zastupnici nisu ovisili o svojim strankama, već o svom ugledu u izbornim okruzima. Treća Republika nestala je kad je Francuska u lipnju 1940. kapitulirala pod njemačkom vojskom.

Četvrta Republika (1945.-1958.) - Godine 1945. sazvana je Ustavotvorna skupština kako bi izradila ustav.De Gaulleove predodžbeo jakoj izvršnoj vlasti odbacili su komunisti, a smanjen je i proračun za obranu, zbog čega je De Gaulle odstupio kao šef Privremene vlade (osnovane u Parizu u ljeto 1944. godine) i povukao se iz politike. Ustavni dokument oko kojega se ujedinila Ustavotvorna skupština 1946. godine, sadržavao je mnoge programske izjave o odgovornosti države za socijalnu pravdu. Samo je Nacionalna skupština (bivši Predstavnički dom) mogla prisiliti vladu da odstupi, a Senat više nije postojao pod tim imenom – naslijedila ga je nova institucija, Vijeće republike, koja je imala znatno manja prava u zakonodavnom postupku od Nacionalne skupštine. Predsjednika su birala oba doma parlamenta. Za razliku od Treće Republike, Četvrta Republika je snizila prosječnu trajnost kabineta, na otprilike šest mjeseci. Jezgru većine kabineta činile su uvijek iste stranke: socijalisti, kršćanski demokrati i lijevi liberali. Ministarstvena uprava jedini je mirni pol u političkom događanju. Zbog posljedica rata i devijacije poslijeratnog doba stvorile su mnoge društvene nepravde. Francuska je, uz pomoć Velike Britanije opet zaposjela svoje kolonije u Indokini (današnjem Vijetnamu). No tamo je postojao masovni otpor oživljavanju kolonijalnih odnosa, te je Francuska 1954. pretrpjela uništavajući vojni poraz. Posjedi u Sjevernoj Africi, posebice Alžir, sljedeći je kolonijalni problem. U državnopravnom smislu, alžirska su područja bili sastavni dijelovi francuske domovine. Usred muslimanske većine, kojoj su bila uskraćena francuska građanska prava, tamo su naraštajima živjeli Francuzi te velik broj naturaliziranih španjolskih i talijanskih useljenika. U Alžiru se stvorio pokret za neovisnost koji je sigurnosnim službama i vojsci davao pune ruke posla u podzemnom ratu. Pokušaji da se slomi otpor gutali su sve veće resurse i ljudske žrtve te su sve više iritirali francuske saveznike. Javni atentati u Alžiru izložili su vladu golemom pritisku. Vlade Četvrte Republike nisu 1958. godine znale kako izaći iz toga. Rat nije bio dobiven. Republika je bila preslaba da dopusti gubitak Alžira. Vojska u Alžiru je 1958. izvela puč. Postojala je prijetnja da se pobuna prenese i u domovinu. Četvrta Republika kolabirala je u dramatičnim okolnostima rata s Alžirom, a posljednja regularna vlada te republike odlučila je zamoliti generala De Gaullea da preuzme poslove vlade, te De Gaulle nalaže izradu novog ustava. Posrijedi je bila politička kapitualcija pred „jakim čovjekom“ koji je trebao okončati alžirski rat.

Peta Republika (1959. →) - Vladu preuzima De Gaulle i nalaže da se izradi novi ustav. Prihvaćen je nacrt ustava koji je on predložio i nastala je Peta republika 1958. godine. Prema tom Ustavu, francuski je narod jedinstven i nedjeljiv, a Francuzi ne smiju biti jako podijeljeni ideologijama i vjeroispovjestima. Stoga je jasno da se legitimnost ustava i sustava vlasti mjeri i po tome predstavlja li politika naciju.

USTAV FRANCUSKE IZ 1958. GODINE (PETA REPUBLIKA)

Ustav iz 1958. obogatio je ustavni krajolik zapadnih demokracija novim tipom. Bio je doduše parlamentaran – vladi treba povjerenje parlamenta, Nacionalne skupštine, koja može vladu i opozvati – ali istodobno daje predsjedniku više vlasti no što je uobičajeno u parlamentarnom sustavu

- predsjednik može raspustiti vladu ako to smatra ispravnim - predsjednik može raspustiti i parlament - Ustav mu daje posebno pravo u oblikovanju vanjske i sigurnosne politike - pučkim izborima predsjednik dobiva legitimacijsku osnovu koja se može mjeriti s

legitimacijskom osnovom parlamenta.

Ustav, ostim toga, predviša Ustavno vijeće koje je u izvornoj ustavnoj koncepciji imalo podređeno značenje. Ustav Pete Republike bio je zamišljen kao tehničko sredstvo pomoću kojeg bi se parlamentu suzile granice, a Ustavno vijeće je trebalo bdjeti nad očuvanjem tih granica, no Ustavno je vijeće postavilo Ustav kao granicu volje većine, što je imalo veliku posljedicu: danas se ustavno vijeće razvilo u tijelo ustavnopolitičkog značenja koje se može usporediti s modernim ustavnim sudovima. U važeći su Ustav integrirane Deklaracija o ljudskim pravima iz 1789. i preambula Ustava Četvrte Republike o socijalnoj državi. Oni čine neku vrstu kataloga temeljnih prava . Pozivajući se na ljudska i građanska prava, Ustavno vijeće već četvrt stoljeća ulazi u tumačenje Ustava.

Na Ustavu je uvelike vidljiv rukopis generala De Gaullea. Svoju zamisao u ustavu razvio je rano, u programskom govoru u normandijskom gradiću Bayeuxu (1946). Tamo je rekao da je za sigurnost nacije potreban jak predsjednik koji se postavlja nadstranački i koji se, ako to iziskuje stanje, može postaviti iznad svađe pralamentaraca. Predsjednik bi trebao imati mandat naroda, dakle zahtijevati da njegova legitimnost bude iste kvalitete kao i legitimnost parlamentaraca. Stoga bi morao posegnuti i za insturmentom referenduma. Odredbe o promjeni Ustava pokazuju da predsjednik može spriječiti plebiscit ako mu se to čini oportunim. Plebiscit mogu predložiti parlament, premijer ili predsjednik. Promjena Ustava mora se potvrditi plebiscitom ako tako odluče oba doma dvotrećinskom većinom. No ako predsjednik poželi, plebiscit se neće održati, te o promjeni može odlučiti tropetinska većina članova oba doma parlamenta zajedničkim glasovanjem u svojstvu „Kongresa“.

Znatan utjecaj na nacrt ustava imao je Michel Debré, De Gaulleov suborac u pokretu otpora. Njemu se pripisuje velik utjecaj na pojedinosti racionaliziranog parlamentarizma koji obilježuje Petu Republiku. Pojam racionalnog parlamentarizma naglašava suprotnost u odnosu prema pretjeranom parlamentarizmu Četvrte Republike.

PARLAMENT

Francuski parlament sastoji se od dva doma: Nacionalne skupštine i Senata.

Nacionalna skupština bira se prema načelu izbornog sustava apsolutne većine. Parlamentarci se biraju u jednomandatnim izbornim okruzima. Izabran je onaj kandidat koji prikupi 50% i više glasova, a ako nijedan kandidat ne uspije prikupiti dovoljan broj glasova, nakon dva tjedna

održava se drugi krugi izbora u kojemu mogu sudjelovati samo kandidati s najboljim rezultatima iz prvog kruga. Izborni sustav treba djelovati tako da stvori većinu i usmjeren je na taj učinak. Francuska ima jače diferenciran stranački sustav, pa se u prvom izbornom krugu ne donosi odluka u svim izbornim okruzima, već se u tim izbornim okruzima odvija intenzivno pregovaranje među strankama kako bi se pronašlo drugo najbolje rješenje.

Izborni sustav djelovao je tako da parlamentarni izbori budu odlučeni između dvaju tabora. Komunistička stranka je notorna žrtva izbornog sustava jer su njezini birači bili jako podpredstavljeni. Isto je i sa novim i manjim strankama, tim jače što im je prilazilo više birača tradicionalnih stranaka. Vrsta većinskog izbornog sustava kakav je zastupljen u Petoj Repubici ima još jedan učinak, a to je da i snaga većih frakcija u Nacionalnoj skupštini znatno varira od izbora do izbora. Stoga je „parlamentarno pješaštvo“ snažno potaknuto da se u slučaju gubitka mandata osigura dvostrukim lokalnim ili regionalnim mandatima.

Senat ima 321 člana i predstavničko je tijelo departmana i općina. Svaki od 89 francuskih departmana bira tri senatora, i to tako da se u trogodišnjim intervalima bira trećina senatora. Biračko pravo imaju samo gradonačelnici, predsjednici općinskih vijeća i ostali nositelji općinskih funkcija. Senat je izvorno zamišljen kao predstavništvo nižih upravnih razina centralističke države, no Francuska je danas decentralizirana unitarna država u kojoj departmani ne obavljaju više svoju tradicionalnu upravnu funkciju. Unatoč tome, Senat ima značajnu ulogu u zakonodavnom procesu, što je određeno Ustavom.

Nacionalna skupština je strpana u luđačku košulju „racionaliziranog parlamentarizma“ jer Ustav točno određuje koliko dugo Nacionalna skupština smije zasjedati – do 1975. samo šest mjeseci; od 1976. devet mjeseci; 1995. najviše 120 dana. Ta restriktivna odluka vodila se negativnom slikom parlamentarnih skupština u režimima Treće i Četvrte Republike kad su domovi praktički zasjedali stalno.

Ustav svojim člankom 48. propisuje da se o prijedlozima zakona koji su podneseni na raspravu mora raspravljati tako da prednost imaju prijedlozi vlade. To vrijedi i za prijedloge same Nacionalne skupštine za koje se vlada izričito zauzme. Prema članku 44. odj. 3. Ustava, vlada može zahtijevati da se o zakonu mora glasovati tako da se uvaže promjene koje želi vlada, i to samo u jednome umjesto u tri uobičajena čitanja. Ako vlada poveže neki prijedlog s pitanjem povjerenja i ako Nacionalna skupština u roku od 24 sata ne izrazi nepovjerenje vladi, prijedlog se prihvaća i bez glasovanja (članak 49. odj. 3. Ustava, tzv. vote bloquee).

U kabinetu je jedan parlamentarni ministar nadležan za dnevni red Nacionalne skupštine i Senata (pandan vođe doma u britanskom parlamentu). U glasovanju vladine većine, koja je dosad obično obuhvaćala više od jedne frakcije, važni partneri vlade zapravo su predsjednici parlamentarnih skupina tj. predsjednici frakcija.

Ustav nadalje određuje da Nacionalna skupština i Senat smiju osnovati samo po šest stalnih odbora, koji imaju između 80 i 140 članova među zastupnicima. To je unikum među ustavima zapadnog svijeta.

Premijer može postaviti pitanje povjerenja u Nacionalnoj skupštini a može od toga i odustati. Nacionalna skupština može postaviti pitanje povjerenja, no ako dođe do glasovanja o prijedlogu o nepovjerenju, o kojemu se smije glasovati tek nakon dva dana, protiv vlade se računaju samo negativni glasovi, dok suzdržani i glasovi odsutnih zastupnika ne vrijede.

Senat je u zakonodavnom procesu potpuno jednakopravan Nacionalnoj skupštini. Zakon se usvaja samo ako su oba doma prihvatila usuglašeni tekst. Ako se dva doma ne usuglase o nekom nacrtu, u igru ulazi odbor za posredovanje. Ako mu ne uspije stvoriti kompromis dvostruke većine, nacrt kruži između dvaju domova s uzajamnim željama da se promijeni.

PO De GAULLEU, KOJA SU DVA STUPA USTAVA PETE REPUBLIKE?

Peta Republika je prvi put nakon Druge Republike u svoj sustav vlasti opet ugradila plebiscit. Za De Gaullea je plebiscit, uz pučki izbor predsjednika, bio drugi stup Ustava. Ako bi se pokazalo nužnim, predsjednik se mogao o nekom pitanju izravno obratiti narodu kako bi donio odluku bez miješanja pralamenta i stranaka. Referendum može raspisati predsjednik, na prijedlog vlade. Predsjednik koji pripada istom taboru kao i vlada, može naručiti referendum. U početnom razdoblju Republike, plebiscit je korišten razmjerno često, no kasnije su referendumi imali manje značenje i služili su tome da se šef države uvjeri uživa li još naklonost većine Francuza. U francuskoj konstrukciji referendum nije sredstvo izražavanja pravog sudjelovanja naroda u politici. Nije predviđena pučka inicijativa (pravo cijelog puka ili jednoga njegova dijela da zatraži izravno pučko izjašnjavanje o nekom političkom ili društvenom pitanju; pučka odluka – oblik izravnog pučkog glasovanja o nekom pitanju; pučko zakonodavstvo – oblik izravnog pučkog prihvaćanja ili odbijanja nekog zakonskog prijedloga).

TKO PREDLAŽE PREMIJERA, A TKO MINISTRE?

Nakon okupljanja novoizabrane Nacionalne skupštine ili nakon raspuštanja vlade predsjednik predlaže novu vladu. Ta vlada može potom zatražiti glasovanje o povjerenju u parlamentu. Predsjednik predlaže premijera, a ministre predlaže premijer. Ako premijer ima posla s predsjednikom iz vlastitog političkog tabora, on de facto uvažava personalne prijedloge predsjednika.

ŠTO JE DOMAINE RESERVEE?

Od 1986. godine se uobičajilo da i onda kada premijer ne dolazi iz predsjedničkova političkog tabora, predsjednik sudjeluje u imenovanju ministra obrane i ministra vanjskih poslova. Taj se zahtjev izvodi iz takozvane domaine reservee, koja se oslanja na ustavne odredbe koje predsjedniku kao vrhovnom zapovjedniku oružanih snaga dodjeljuju posebnu ulogu u sigurnosnoj i vanjskoj politici.

- predsjednik ne smije raspustiti vladu, osim ako premijer ne zatraži da vlada odstupi, no predsjednik ima pravo raspustiti Nacionalnu skupštinu i sazvati nove izbore, uz ograničenje da se Nacionalna skupština ne smije raspustiti više od jedanput godišnje

- ministri moraju biti iz redova Nacionalne skupštine, ali moraju vratiti mandat nakon što uđu u vladu

DVIJE TEMELJNE KONSTELACIJE ODNOSA IZMEĐU PREDSJEDNIKA I VLADE KOJE POZNAJE USTAVNA PRAKSA PETE REPUBLIKE?

Odnos između predsjednika i vlade u Petoj Republici ukratko se može okarakterizirati tako da se praksa vlade kreže između krajnjih dviju točaka na osi. U homogenoj taborskoj konstelaciji, kad predsjednik i vlada dolaze iz istog političkog tabora, postoji praktična podjela rada, ali konačnu odluku o o temeljnim pitanjima vanjske i unutarnje politike donosi predsjednik. To vrijedi i za odluku o osobi premijera. U heterogenoj taborskoj konstelaciji, kad predsjednik i vlada pripadaju različitim političkim taborima, predsjednik odustaje od svojih ovlasti te prepušta unutarnju politiku i pojedinosti iz vanjske i sigurnosne politike vladi koja je odgovorna parlamentu. Dosadašnja praksa omogućuje još jedno zapažanje: ako se u stanju nejedinstvenog tabora među polovima moći u sustavu vlasti predsjedniku pruži prigoda da raspuštanjem Nacionalne skupštine ponovno uspostavi taborsku homogenost, sudeći prema iskustvu, on neće oklijevati da to i učini.

Predsjednici Pete Republike

1. general Charles De Gaulle2. Georges Pompidou3. Giscard d'Estaing4. Francois Mitterand5. Jacques Chirac

PREDSJEDNIK

Kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, predsjednik ima dalekosežne ovlasti u stanjima unutarnje i vanjske nužde. Od 1962. godine predsjednik se bira izravnim pučkim izborima. Prvi put prema tom pravilu za predsjednika je izabran De Gaulle 1965. godine. Za izbor predsjednika vrijede ista pravila kao i za izbore za Nacionalnu skupštinu – izabran je onaj kandidat koji dobije apsolutnu većinu glasova u prvom izbornom krugu, ili se provode uži izbori u drugome izbornom krugu u kojima se natječu dva natjecatelja s najviše glasova. Do 2002. godine mandat predsjednika trajao je sedam godina, a na referendumu održanome 2000. godine biračko je tijelo odobrilo promjenu Ustava kojom je mandat predsjednika skraćen na pet godina. Moguć je ponovni izbor. Nijedan natjecatelj dosad nije izabran u prvom krugu.

TKO VODI MINISTARSKO VIJEĆE?

Vlada donosi odluke u Ministarskom vijeću. Ono raspravlja o dekretima, propisima i nacrtima zakona. Ministarsko vijeće vodi predsjednik. Dnevni red predlaže premijer. Ako predsjednik i premijer pripadaju istom taboru, predsjednik može neposredno iznijeti svoje političke zamisli. U stanju kohabitacije odnosi su delikatniji. Predsjedniku preostaje malo što drugoga do da se povuče i glumi moderatora. U cohabitation rasprava u vladi premješta se prije zasjedanja Ministarskog vijeća. Stalni ili ad hoc osnovani međuministarski odbori čine važna sredstva vodstva premijera. Posebno značenje ima interministeriel za europske poslove koji usklađuje francusku politiku u Vijeću Europske unije kao najvažnijem tijelu Europske Unije.

VLADA I MINISTARSTVENA BIROKRACIJA

U prijašnjim republikama resorni su ministri bili stranački dužnosnici ili verzirani parlamentarci koji su slabo razumjeli upravu. Uprava je uživala ugled zbog svoje profesionalnosti i udaljenosti od

stranaka. Ecole Polytechnique slovi kao prva postaja u birokratskoj karijeri, koja se nakon apsolviranja te zahtjevne obrazovne ustanove grana na daljnje upravne škole za djelatnost prefekata, upravno sudstvo, financijsku kontrolu, diplomaciju i tehnička područja uprave. Na poticaj Michela Debréa, oca Ustava Pete Republike, 1946. godine je osnovana Ecole Nationale d'Administration (ENA). Apsolventi ENA-e danas su parlamentarci, ministri, visoki upravni činovnici, kao i ljudi u velikim privatnim i javnim poduzećima i osiguravajućim društvima. U politiku su prodrli tek s Petom Republikom.

Ministarstveni kabineti (cabinets ministeriels) – članovi su suradnici koji uživaju osobno povjerenje, najčešće stranački opredijeljeni, školovani na ENA-i, a bira ih resorni šef prema svojem nahođenju. Oni nisu imali nalogodavne ovlasti u odnosu prema resornim činovnicima, već podnose izvješća u užim resorima, daju procjene ministru i održavaju kontakte s drugim ministarstvima. I premijer ima birokratsku infrastrukturu koja mu omogućuje usmjeravanje i usklađivanje u rosirma.

SUDSTVO

Ustavno vijeće mora tzv. organske zakone, tj. zakone koji se odnose na same državne institucije poput parlamenta, vlade i pravosuđa, preispitati prije nego što stupe na snagu. Ostali zakoni podliježu fakultativnom preispitivanju Ustavnog vijeća. Svojedobno je bilo koncipirano kao pomogač kako bi se parlament uputio na svoje granice. Ima 9 članova, od kojih po jednu trećinu imenuju predsjednik države, predsjednik Nacionalne skupštine i predsjednik Senata. Pravo da se pozovu na Ustavno vijeće imaju predsjednik, premijer, predsjednici domova, a od promjene Ustava 1976. i minimalan broj zastupnika ili senatora (najmanje 60 članova jednoga od dvaju domova parlamenta). Ustavno vijeće je još vrlo nepotpun ustavni sud. Nijedan sud ne može se pozvati na Ustavno vijeće kako bi se uvjerio u ustavnost nekog zakona. Ni građani još nemaju pravo na ustavnu žalbu.

Državno vijeće čini vrh vrlo razgranatog upravnog sudstva. Zadaća je jedne grane da održava jedinstvenost i zakonitost upravne prakse i obvezatnih tumačenja. Druga grana Državnog vijeća funkcionira slično kao njemački upravni sudovi. Građani ga mogu pozvati da dokaže kako su neke upravne odluke pogrešne tj. protuzakonite. Državno vijeće mora ocijeniti jesu li nacrti zakona u skladu s ostalim zakonima prije rasprave u parlametnu. Rezultat te može ignorirati.

TERITORIJALNA UPRAVA

Od 1982. godine Francuska prakticira samourpavni regionalizam. Promjenom Ustava 2003. godine utvrđena je decnetralizirana organizacija države. Današnje 22 regije uživaju samostalnost na područjima regionalnog privrednog planiranja, gradnje i održavanja škola i kulturnih ustanova. Regije biraju vlastite parlamente, a oni vlade pod vodstvom predsjednika regije. Departmani su također pretvoreni u ustanove komunalne samouprave i samostalno se brinu za jedan dio zadataka koji su im unaprijed dodijeljeni kao podupravama središnje države. Prefekti su predstavnici države u departmanima i uređuju cjelokupno područje sigurnosti i reda. Brojne općine. Slaba točka procesa regionalizacije je mala porezna osnovica departmana i regija. Veliki i unosni izvori poreza uglavnom pritječu u blagajne ministarstva financija u Parizu, koje dio toga prenosi regijama i ostalim samoupravnim jedinicama. Regionalni izbori izazivaju veliku političku pozornost i tumače se kao glasovni barometar popularnosti većine koja vlada u Parizu.

STRANKE

Suvremeni stranački sustav oblikovan je osnutkom Pete Republike. Jedina stranka koja i danas ima kontinuitet sa strankama prethodnih republika jest Komunistitčka partija Francuske. Tradicionalne stranke centra uglavnom su bile ukorijenjene u seoskoj i malogradskoj sredini. Organizacijsko središte tih honoracijskih stranaka bio je parlamentarni zastupnik. On je obično desetljećima predstavljao jedan izborni okrug te se podrazumijevalo da služi zahtjevima klijenata iz svog biračkog tijela. Izraženi sekularizam u političkoj tradiciji zemlje do danas sprječava djelotvorno organiziranje katolika u politici.

Kršćanski demokrati – privremeno nastaju iz kršćanskog pokreta otpora njemačkoj okupaciji u Četvrtoj Republici, djeluju pod imenom Pokret za okupljanje naroda (MRP)

Degolisti - De Gaulle je zamoljen da se u njegovo ime osnuje jedna stranka. Kako bi poduprli predsjednika, degolistički zastupnici povezali su se u savez promjenjihvih oznaka, koji je 1967. načinio korak ka tome da postane stranka.Tadašnji vođa degolista Chirac započeo je 1975. graditi učinkovitu stranačku organizaciju. Degolistička stranka - u međuvremenu nastali UDR (Demokratski savez za republiku) kasnije se preimenovao u RPR (Pokret za okupljanje za republiku) – pretvorila se u snažnu organizaciju. RPR je neka vrsta velike pučke stranke koja više uzima u obzir socijalno slabije. Ističe konzervativne vrijednosti poput obitelji, društvene discipline i autoriteta države. Ujedinjuje se s UDF-om 2002. godine u Savez za predsjedničku većinu (UMP), a kasnije preimenovali u Savez za pučku većinu.

Neovisni republikanci (UDF) – vođa im je Giscard d'Estaing. Slaba stranka koja podržava degoliste. Savez s Neovisnim republikancima činile su mnoge male stranke na rubu beznačajnosti koje je u parlamentu često predstavljalo malo zastupnika. Njima su se priključili i kršćanski demokrati, te se zajedno ujedinjuju 1978. godine pod imenom UDF. UDF nastupa kao liberalna stranka u privrednom pogledu. Jače naglašava učinak i nagrađivanje učinka, samorazvoj i distanciranost države od građana.

Socijalistička stranka (PS) – tvorevina kasnijeg predsjednika države Mitteranda. Prethodnica je stranka SFIO. Pri osnutku stranke 1969-1971 pozivalo se na socijalističke ideje i program socijalnih reformi, ali je ona ponajprije stvorena kao sredstvo slamanja konzervativne većine Pete Republike. 1978. gotovo su po snazi izjednačeni s Komunističkom partijom. Organizacijski je slaba, a ujedinjuje različite struje. Etablirala se kao alternativa degolistima.

Komunistička partija (PCF) – glavni oslonac bila joj je sredina industrijskih radnika, no danas su komunisti samo mlađi partner socijalistima.

Front National (FN) – desnopopulistička stranka, politička snaga koja je dosad bila posve pod prevlašću svoga utemeljitetlja Le Pena. Le Pen je iskorištavao teme koje je politika zapostavljala (nezaposlenost, konkurencija useljenika, loše plaćeni poslovi...). 1998. borba za vodstvo okončana je rascjepom stranke.

INTERESNE SKUPINE

Conseil National du Patronat Francais (CNPF) – predviđen kao zajednički krovni savez veleindustrije, te malih i srednjih tvrtki. Nakon nekog vremena, pripala mu je uloga predstavljanja velikih i jakih industrijskih poduzeća. Reorganizirao se krajem devedesetih i preimenovao se u Mouvement des Enterprises Francaise (MEDEF), te kao takav preferira diskretne razgovore s ministrima i

činovnicima. Objedinjuje funkcije industrijskog saveza i saveza poslodavaca. Zadaci tijela krovnog saveza uglavnom su koordinacijske i reprezentativne prirode. Pregovore sa sindikatima i interesima u specifičnim industrijama obavljaju priključeni članski savezi. Problem CNPF-a, kao i svih francuskih saveza, jest visoka samosvijest birokracije u ministarstvima. Stara industrija i proizvođači kojima je potrebna potpora ne uživaju poštovanje u visokoj birokraciji.

Confederation Generale des Petites et Moyennes Enterprises (CGPME) – poseban savez formiran kao interesni predstavnik malih i srednjih poduzeća. Nastupao je radikalno. Predstavlja poduzeća onog reda veličina kojima procesi privredne koncentracije nanose glavno zlo. Taj savez i do danas povremeno govori o sebi spektakularnim demonstracijama.

Federation Nationale de Societes Agricoles (FNSEA) – najvažniji agrarni savez koji organizira najimućnije, privredno vrlo učinkovite poljoprivrednike sjeverne Francuske. Malja poljoprivreda koristi se vlastitim savezom. I kod poljoprivrednika svih kategorija postoji izražena pripravnost na prosvjede.

KOJI SU RAZLOZI SLABOSTI SINDIKATA?

Jedan razlog treba tražiti u tome što mnogi francuski posloprimci rade u tradicionalnoj sitnoj trgovini i sitnom obrtu, te u malim i srednjim industrijskim poduzećima. U njima je tradicionalno volja poslodavca, patrona, zakon. I u drugim zemljama sindikati imaju znatne organizacijske poteškoće upravo u poduzećima tog reda veličina. Ozračje za sindikalni pokret pogoršala je privatizacija mnogih državnih poduzeća sredinom osamdesetih godina. Utvrde industrijskih sindikata su u politički donekle zaštićenim državnim industrijama. Napokon, tome treba pridodati i opći razvoj u pravcu produktivnijih tehnika proizvodnje. On je toliko promijenio industrijska radna mjesta da ona jednostavno ne odgovaraju klasičnoj organizacijskoj slici industrijskih sindikata.

Confederation Generale du Travail (OGT) – utjelovljuje organizacijski najjači pravac, obzirom da se sindikalni krajolik diferencira na političke pravce. Usko je povezana s Komunističkom partijom i organizira klasična industrijska područja metalske proizvodnje. Dobro je zastupljen i u javnim prometnim poduzećima.

Confederation Francaise Democratique du Travail (CFDT) – organizacija koja uglavnom organizira zaposlene u branšama budućnosti, kao što su kemija i elektronika. Zastupljen je i u javnoj službi. Slovi kao najmoderniji francuski sindikat. Vodi pragmatičnu politiku u odnosu prema menadžerima i oni ga posebno cijene kao pregovaračkog partnera. Uz to, slovi i kao posebno borbeno iskusna orgnaizacijama koja sudjeluje u radničkim borbama kao vođa. Mnogi njegovi dužnosnici bliski su Socijalističkoj stranci.

Confederation Generale du Travail – Force Ouvriere (CGT-FO) – sindikalni savez manje veličine koji uglavnom organizira javnu službu.

NA KOJE JE DRŽAVE UTJECALA FRANCUSKA PETA REPUBLIKA U ZAPADNOJ EUROPI, A S KOJIMA POVIJESNIM DRŽAVAMA IMA NAJVIŠE SLIČNOSTI?

Peta Republika stupila je na historijsku pozornicu toliko kasno da je mogla utjecati samo na oblikovanje malobrojnih ustava zapadno od negdašnje željezne zavjese. Jedan je primjer takva utjecaja

Portugal, a drugi Grčka. Obje su se zemlje odlučile 1975. godine za polupredsjedničke sustave i obje su ih nakon kratkog vremena odbacile u korist parlamentarnih.

Dva su sustava koja historijski nemaju veze s francuskim ustavom, ali dijele s njime temeljne sličnosti. Nakon Prvog svjetskog rata zabačena Finka (1919) i Njemački Reich (1919) donijeli su ustave koji su predviđali izrazito jake predsjednike države. Kad je izravno izabrani predsjednik Njemačkoga Reicha shvatio da se ni raspuštanjem Reichstaga ne može oblikovati većina koja je sposobna vladati, mogao je djelovati kao nadomjesni zakonodavac jer je zakone mogao učiniti pravosnažnim putem svojih uredbi iz nužde. Finski predsjednici Mannerheim i Kekkonen imali su veliki autoritet. No, finski sustav vlasti nikad nije otklizao u pravcu autoritarne vladavine. Formalni ustavni položaj parlamenta, vlada koju podupire parlament i stranke nisu naštetili temeljnim strukturama sustava vlasti. Početkom 2000. i Finska se udaljila od semiprezidencijalizma, budući da je promjenom Ustava predsjednik ograničen na čisto reprezentativne zadatke. Iza toga je bila nakana da se ustavno stanje prilagodi ustavnim stanjima u zemljama članicama Europske Unije, s iznimkom Francuske.

AREND LIJPHART: „Parlamentarna ili predsjednička vlast“

RAZLIKE IZMEĐU PARLAMENTARNE I PREDSJEDNIČKE VLASTI, PREMA VERNEYU?

Prva razlika između parlamentarne i predsjedničke vlasti sastoji se u tome što u prvoj predsjednik/ca vlade (premijer, kancelar, ministar-predsjednik, taoiseach) i njegova/njezina vlada ovise o povjerenju zakonodavne vlasti i mogu se smijeniti izglasavanjem ili votumom nepovjerenja zakonodavnog tijela. U predsjedničkim oblicima vlasti predsjednik vlade (predsjednik) bira se na određeno, ustavom propisano razdoblje, te ga u normalnim okolnostima zakonodavna vlast ne može prisiliti na ostavku.

Drugu važnu razliku čini to što državne poglavare-predsjednike narod bira na izborima, neposredno ili pomoću kolegija izbornika, dok premijere odabire parlament.

Treća temeljna razlika: parlamentarni sustavi imaju kolektivnu ili pluralnu izvršnu vlast, a predsjednički sustavi nekolektivnu izvršnu vlast koju čini jedna ososba. Položaj premijera u vladi variria od dominacije do jedakosti s ostalim ministrima, ali u donošenju odluka uvijek postoji razmjerno visok stupanj kolektivnosti. Nasuprot tome, članovi predsjedničkog kabineta puki su savjetnici, podređeni predsjedniku.

TRI NAJVAŽNIJE PREDNOSTI I TRI NEDOSTATKA PREDSJEDNIČKOG SUSTAVA?

Prednosti:

1. stabilnost izvršne vlasti – temelji se na vremenski ograničenom predsjednikovu mandatu, za razliku od nestabilnosti izvršne vlasti u parlamentarnom sustavu, koja nastaje ako zakonodavno tijelo često svrgava vlade izglasavanjem nepovjerenja, ili se vlada često

mijenja zbog gubitka većinske podrške u parlamentu. Lijek je tzv. konstruktivno izglasavanje nepovjerenja – pravilo po kojemu se premijer može smijeniti samo ako se izabere novi

2. veća demokratičnost – neposredni izbor predsjednika ima velik demokratski značaj. Još je važniji „demokratski“ argument taj što zakonodavno tijelo u parlamentarnim sustavima ima dvije funkcije: donošenje zakona i podržavanje vlade na vlasti.

3. ograničenija vlada – podjela vlasti znači ograničenu vlast, a to je nužna zaštita pojedinca od tiranije vlasti.

Nedostaci:

1. sukob izvršne i zakonodavne vlasti koji se može pretovriti u paralizu ili opstrukciju –kad se pojave nesuglasice, nema institucionalnog načina da se one riješe. Rješenje je odvajanje tih dvaju oblika vlasti, ali im ne dati jednaku moć (povećati ovlasti predsjednika u usporedbi s ovlastima parlamenta, obzirom da predsjednik ima plebiscitarnu legitimnost za razliku od parlamentarnih zastupnika). Snažna predsjednička vlast kao problem rješava se zabranom ponovnog izbora. Drugo rješenje je prihvaćanje višečlane ili pluralne izvršne vlasti.

2. strogo vremenski ograničeni mandat predsjednika – razbija politički proces na razlomljena, nepovezana, strogo ograničena razdoblja, te ne ostavlja prostora za stalne prilagodbe što ih nalaže situacija (Linz). Paradoks predsjedničke vlasti je da, premda vodi personalizaciji vlasti, njezini zakonski mehanizmi mogu na vlast dovesti, u slučaju iznenadne promjene unutar mandata, osobe koje uobičajeni izborni postupak nikad ne bi učinio državnim poglavarom (Bagehot) – sve je kruto, određeno, datirano, a revolucionarne pričuve koja je potrebna vlasti, uopće nema. Najvažnije metode kojima se ublažava krutost vremenski ograničenih mandata je ovlast predsjednika da raspusti parlament (Francuska) ili komplementarna ovlast zakonodavnog tijela da smijeni predsjednika.

3. predsjednička vlast funkcionira na temelju pravila „pobjedniku sve“ koje pretvara demokratsku politiku u igru nulte sume, sa svim mogućnostima sukoba kakvu takve igre nose – na predsjedničkim izborima mogu pobijediti samo jedan kandidat i jedna stranka, a svi ostali gube. K tome, koncentracija vlasti u rukama predsjednika pruža njemu ili njoj malo poticaja da stvara koalicije, sklapa dogovore o podjeli vlasti ili sudjeluje u pregovorima s oporbom – „ja tebi-ti meni“ – koji su, možda, potrebni da se prevladaju nove podjele i polarizacije u podijeljenim i polariziranim nacijama. Politika postaje ekskluzivnom, umjesto inkluzivnom. Prema Horowitzu, rješenja za ovaj problem su: zahtjev za apsolutnom izbornom većinom s propisanim drugim krugom, što osigurava da predsjednik uživa demokratsku legitimnost, ali time se načelo „pobjedniku sve“ samo mijenja u načelo „većinskom pobjedniku sve“. Drugi je način izbor predsjednika relativnom većinom ukupnog broja glasova, ali najmanje 25-postodna potpora u dvije trećine države, što predsjednika potiče na piroku kampanju i da vlada slično inkluzivno nakon što bude izabran. Nedostaci su ti što predsjednički kandidat može ostvariti tek minimalnu relativnu većinu ili nijedan kandidat ne uspije zadovoljiti dvojni zahtjev za većinom i distribucijom glasova.

Prednosti prezidencijalizma nedostaci su parlamentarizma, i obratno.

ŠTO JE KONSTRUKTIVNO IZGLASAVANJE NEPOVJERENJA?

Konstruktivno izglasavanje nepovjerenja je pravilo prema kojemu se premijer može smijeniti samo ako se izabere novi. Konstruktivno izglasavanje nepovjerenja znači da vlada može ostati na vlasti ali, budući da je parlamentarna većina oporbena, ne može osigurati prihvaćanje nijednoga svog zakonskog prijedloga. Tako nastaje paraliza u odnosu izvršne i zakonodavne vlasti – problem koji muči predsjedničke sustave, ali koji se ne bi smio pojaviti u parlamentarnim sustavima. Premda konstruktivno izglasavanje nepovjerenja može ublažiti nestabilnost vlade, ono ni izbliza nije konačno rješenje.

TKO ČINI VLADU U VELIKOJ BRITANIJI U ŠIREM SMISLU?

Osim kabineta koji ima 20 članova, vladu u širem smislu čine i ministri bez kabinetskog ranga, zamjenici ministara ili niže rangirani ministri (junior ministers), državni parlamentarni tajnici, privatni državni parlamentarni tajnici.

11 TEMELJNIH NAČELA PARLAMENTARIZMA (primjenjiva na obje najvažnije inačice parlamentarne vlasti – britanski i kontitentalni)

1. Skupština postaje parlament – prvo obilježje: parlamentarizam je politički sustav u kojemu je izvršnu vlast izvlastila skupština koja se potpom pretovrila u parlament koji obuhvaća i vladu i skupštinu. Postojale su tri faze u razvoju parlamentarizma (prva – vlast monarha koji je odgovoran za cijeli politički sustav, druga – nastanak skupštine koja osporava kraljevu hegemoniju, treća – skupština preuzima odgovrnost za upravljane zemljom i služi kao parlament, a monarh biva lišen većine svojih tradicionalnih ovlasti) – V. Britanija potkraj 17. stoljeća, u 18. stoljeću proživljava treću fazu razvoja parlamentarizma. Skuštine su dobile na važnosti kad su preuzele vlast nad proračunom. Parlament uvijek označuje tijelo koje uključuje vladu, skupština je zakonodavno tijelo bez članova vlade.

2. Izvršna vlast dijeli se na dva dijela – jedna od važnih posljedica pretvorbe skupštine u parlament jest podjela izvršne vlasti, te premijer ili kancelar postaje šef vlade, a monarh ili predsjednik služi kao državni poglavar. Monarh najčešće stupa na prijestolje po svom nasljednom pravu, a predsjednika bira parlament.

3. Predsjednik države imenuje predsjednika vlade – u prirodi parlamentarnog sustava je da postoje dva odvojena položaja, predsjednika vlade imenuje predsjednik države.

4. Predsjednik vlade imenuje ministre – razlika između premijera i ostalih ministara je obilježje parlamentarizma – premijera imenuje predsjednik države, no na imenovanje premijera, osim predjsednikove volje, može utjecati i stanje stranačkih odnosa i frakcija u skupštini, dok ministre premijer nakon svog imenovanja, po vlastitom izboru.

5. Vlada (kabinet) je kolektivno tijelo – prijelaz s izvršne vlasti monarha na ministarsko vijeće značio je da je jedna osoba zamijenjena kolektivnim tijelom. U prijašnjim režimima vladala je kraljeva volja, dok je u parlamentarizmu premijer samo prvi među jednakima.

6. Ministri su najčešće i članovi parlamenta – u parlamentarnom sustavu članovi vlade imaju dvostruku ulogu: oni su ministri i članovi parlamenta izabrani kao članovi skupštine, ali po definiciji

ne mogu biti članovi skupštine (objašnjenje: prvo obilježje). Uobičajeno je da većina ministara (pa čak i svi) budu članovi parlamenta, a tamo gdje nisu, sustav se ipak može nazvati parlamentarnim ako ministri mogu sudjelovati na sjednicama parlamenta i ako su doista odgovorni skuštini za rad izvršne vlasti.

7. Vlada je politički odgovorna skupštini – formalnim glasovanjem o nepovjerenju ili jednostavnim nepristankom na neki važan vladin prijedlog skupština može prisiliti vladu na ostavku, a predsjednika države na imenovanje nove vlade.

8. Predsjednik vlade može savjetovati predsjedniku države da raspusti parlament – danas državni poglavar može raspustiti parlament, ali samo na zahtjev šefa vlade.

9. Parlament kao cjelina nadređen je svojim sastavnim dijelovima, vladi i skupštini, a nijedna od njih nema ovlasti nad drugom – postavka o nadređenosti parlamenta kao cjeline svojim dijelovima jest posebno obilježje parlamentarnih sustava. Nijedan sastavni element parlamenta ne može potpuno dominirati drugima. Opstanak vlade ovisi o potpori skupštine, ali skupština joj nije nadređena jer vlada može raspustiti parlament i obratiti se biračkom tijelu na biračkim mjestima.

10. Vlada u cjelini smao je posredno odgovorna biračkom tijelu – vladu u cjelini birači ne biraju neposredno, nego se ona posredno imenuje između predstavnika koje su oni izabrali u skupštinu.

11. Parlament je žarište vlasti u političkom sustavu – stapanje izvršne i zakonodavne vlasti u parlamentu uzrok je dominacije parlamenta u političkom porektu.

11 ZAHTJEVA PREDSJEDNIČKOJ VLASTI

1. Skupština ostaje samo skupština – predsjednički sustav kakav je uspostavljen u SAD-u učinio je parlamentarizam u toj zemlji nepraktičnim i nepotrebnim.

2. Izvršna vlast nije podijeljena: izvršna je vlast predsjednik kojega bira narod na određeno razdoblje, istodobno s izborima za skupštinu – predsjednik se bira na određeno razdoblje, što znači da ga skupština ne može prisiliti na ostavku (osim u slučaju opoziva zbog ozbiljnog kršenja ovlasti), ali znači to da predsjednik mora izaći na ponovne izbore ako želi produljiti svoj mandat.

3. Šef vlade je državni poglavar 4. Predsjednik imenuje čelnike ministarstava koji su mu podređeni5. Predsjednik je jedina izvršna vlast (tj. individualna za razliku od kolektivne vlade u

parlamentarnom sustavu)6. Članovi skupštine ne mogu se birati na položaje u administraciji, i obratno – u

predsjedničkim je državama običaj da su dužnosnici zakonodavne i izvršne vlasti odvojeni.7. Izvršna vlast odgovorna je ustavu – najčešće skupština prisiljava predsjednika da se

pridržava ustava postupkom opoziva. Opoziv osigurava pravno pridržavanje (ustavnog) slova zakona.

8. Predsjednik ne može raspustiti skupštinu ili vršiti pritisak na nju 9. Skuština je nadređena ostalim dijelovima vlasti i nema stapanja izvršne i zakonodavne

vlasti kao u parlamentu10. Izvršna vlast neposredno je odgovoran biračkom tijelu11. Nema žarišta vlasti u političkom sustavu

KABINETSKA VLAST PO WILSONU

Kabinetska vlast jest vlast koju obavlja izvršna vlada, koju bira poglavar nacije iz redova stranke koja ima većinu u zakonodavnom tijelu – vlada čiji članovi sjede u zakonodavnom tijelu i služe kao izvršno povjerenstvo, koja upravlja njegovim poslovima i vodi njegove rasprave, koja predstavlja istu stranku i ista načela, „povezana osjećajem odgovornosti i odanosti stranci kojoj pripada“, podložna opozivu kad iznevjeri povjerenje i izgubi potporu tijela koje zastupa. Kabinetska vlast ima mnoge vrline: to je najjednostavniji i najotvoreniji sustav stranačke vlasti.

ŠTO JE PREMA ALEXANDERU HAMILTONU NAJVAŽNIJI ELEMENT U ODREĐENJU DOBRE VLASTI?

Djelotvornost izvršne vlasti najvažniji je element u određenju dobre vlasti. Ona je nužna za zaštitu zajednice od napada izvana; nije ništa manje važna za dosljednu primjenu zakona, za zaštitu vlasništva od protupropisnih spletova okolnosti, koje se katkad ispriječe pravdi na putu, za sigurnost slobode od poduzetnosti i nasrtaja ambicije, klika i bvezvlađa. Nedjelotvorna izvršna vlast znači nedjelotvorni poredak (...). To je drugi naziv za lošu izvršnu vlast.

KOJI ELEMENTI SAČINJAVAJU DJELOTVORNOST IZVRŠNE VLASTI?

1. jedinstvo2. trajnost3. dovoljan novčana potpora za njezino uzdržavanje 4. kompetetnta vlast.

KOJI ELEMENTI SAČINJAVAJU SIGURNOST U REPUBLIKANSKOM SMISLU?

1. dužna ovisnost o narodu2. dužna odgvornost.

KAKAV JE POLOŽAJ PREDSJEDNIKA U ODNOSU NA KONGRES U KRIZNIM STANJIMA?iliDVA TIPA STANJA DRŽAVE PO HAROLDU LASKOM

Moramo razlikovati „krizna“ i „normalna“ stanja. U kriznom stanju položaj predsjednika je toliko važan da Kongres mora podržati predsjednika što god on učinio. U takvom stanju, narod zahtijeva akciju i upire pogled u predsjednika da odredi kakva je vrst akcije potrebna. Pretpostavlja se da mu je u krizi nužno dati široke ovlasti: nema strpljenja za sumnje ili nepirjateljski odnos prema tom prijenosu ovlasti. Ukratko, u krizi javno mnijenje nameće ukinuće podjele vlasti. Tada postoji samo jedna volja koja djeluje, a to je volja predsjednika.

U „normalnom stanju“ taj je položaj znatno drukčiji. Američki sustav počiva na vjeri u slabu vlast. Oni koji su sastavili američki ustav ponajviše su strijepili od proizvoljne vlasti. Konstruirali su sustav nadzora kao obrambenu kulu protiv nastanka takve vlasti.

KOJI ISKAZ PREMA LINZU NAJBOLJE OPISUJE RAZLIKU IZMEĐU PARLAMENTARNOG I PREDSJEDNIČKOG SUSTAVA?

Vjerojatno je najbolji način da se sažmu temeljne razlike između predsjedničkih i parlamentarnih sustava iskaz da parlamentarizam čini politički proces fleksibilnim, a predsjednički sustav prilično krutim.

TRI KATEGORIJE PO BOLIVARU LAMOUNIERU U KORIST PREZIDENCIJALIZMA

Argumenti u koristi prezidencijalizma mogu se podijeliti u tri skupine:

1. skupina klasičnih argumenata prema kojima predsjednički položaj s ograničenim mandatom osigurava veću stabilnost i programsko jedinstvo u saveznoj vlasti

2. drugi je argument da se nakon stotinu godina stvorila prepoznatljiva prezidencijalistička tradicija i da je ta tradicija u skladu sa stilom vlasti u Brazilu koji je prirođen političkoj kulturi te zemlje

3. treći i najnoviji argument jest da je otpor vojnoj vlasti bilo blisko povezan s prijedlogom o uvođenju neposrednih predsjedničkih izbora

KOJU DRŽAVU DUVERGER NAZIVA ZEMLJOM SA SVEMOĆNIM PREDSJEDNIKOM?

Prema Duvergeru, zemlja sa svemoćnim predsjednikom je Francuska. Tri zemlje s predsjednikom kao figurom su Austrija, Irska i Island, a tri zemlje s ravnotežom između predsjednika i vlade su Weimarska Republika, Finska i Portugal.

PRIMJER NAJTRADICIONALNIJEG OBLIKA DVOJNOG VODSTVA

Sustav dvojnog vodstva jest onaj u kojemu dvije osobe formalno, praktično i trajno zajednički vode opće državne poslove. Jedna osoba je najčešće monarh ili predsjednik. U sklopu sporazuma prema kojemu dvije osobe učinkovito dijele opće vođenje državnih poslova, ima dovoljno prostora za varijacije u načinu na koji je ta podjela uređena. Najtradicionalniji je oblik dvojnog vodstva onaj koji je sad najrjeđi – dvojna monarhija – sustav u kojemu vladaju kralj i premijer (Britanija, Švedska, Egipat, Irak, Jordan, Nepal, Etiopija i Maroko). U europskim i sjevernoazijskim komunističkim zemljama položaj partijskog sekretara i premijera pripadaju dvjema osobama, posebice pedesetih i šezdesetih godina. Potkraj četrdesetih godina bilo je samo šest primjera polupredsjedničkih dualističkih sustava: Finska, Peru, Libabon, Sirija, Sjeverna Koreja i Indonezija. Dvadeset pet godina potom bilo je otprilike dvadesetak takvih republika.

Pet je najvažnijih razloga uvođenja dualizma:

- posljedica postojanja raznih političkih interesnih skupina, koje nijedan vođa ne može nadzirati sam i koje moraju biti zajednički zastupljene na vrhu

- potreba da se kontroliraju političari izvan vlade

- želja da se zemljom upravlja djelotvornije- potreba državnog poglavara da svome potencijalnom nasljedniku omogući da se

upozna s procesom odlučivanja- dvojno vodstvo može nastati kao posljedica želje državnog poglavara da zadrži

distanciju od obične politike.

PREDNOSTI NEPOSREDNIH (IZRAVNIH) IZBORA U IZRAELU

1. Neposredni izbori premijera prepušta izbor biraču, što ima demokratsku vrijednost, jer neposredno izabrani premijer ima nedvojbenu potporu većine birača

2. Izbor premijera na općim izborima skraćuje dugo postizborno razdoblje koalicijskog cjenkanja

3. Da bi bio izabran, kandidat bi morao uživati priličnu potporu u narodu: on ili ona ne bi mogli biti puki stranački dužnosnici i bili bi neposredno odgovorni biračkom tijelu, a ne stranci

4. U praksi, kolektivna je odgovornost izvor slabosti u izraelskoj vlasti i stvara vladu najmanjeg zajedničkog nazivnika. Osnaženi ugled i moć neposredno izabranog premijera uspješno bi zamijenili kolektivnu odgovornost njegovom osobom, poboljšala bi se disciplina u vladi, ako i uspješnost vlade.

5. Neposredni izbori premijera ojačali bi bipolarnost izraelskog stranačkog sustava6. U sustavu koji jasnije odjeljuje pobjednike od gubitnika, i gubitnici moraju određenije

osmisliti svoju ulogu, što znači da će nastati djelotvorna parlamentarna oporga7. Novo javno obilježje koalicijskih pregovora ojačalo bi poštenje u političkom životu i

poboljšaljo imidž političara. To bi moglo imati blagotvorne implikacije za izraelsku političku kulturu

8. Izbor premijera na vremenski određeni mandat unio bi više stabilnosti u vanjsku politiku.9. Ako bi se izbori za Knesset održavali nakon izbora za premijera, birači bi imali priliku

izabrati Knesset u kojem bi većinu činila premijerova stranka ili Knesset pod kontrolom oporbe

10. Knesset bi imao odriješene ruke da obavlja ulogu psa čuvara izvršne vlasti. Glasovanje o nekom zakonu ne bi se vezalo uz opstanak ili smjenjivanje vlade

11. Premijer s osnovicom neovisnom o strankama mogao bi imenovati ministre u svoju vladu ne samo na temelju njihova političkog ugleda u strankama ili koaliciji, već bi ministri bili depolitizirani, što bi poboljšalo profesionalizam i podiglo razinu vlasti.

NEDOSTACI NEPOSREDNIH IZBORA U IZRAELU

1. Politička se vlast temelji na uvjeravanju i cjenkanju2. Neposredni izbori premijera ne bi ublažili problem sastavljanja vlade3. djelotvorna vlast ipak bi se oslanjala na parlamentarnu većinu, a kriza autoriteta bi nastala

kad te većine ne bi bilo4. postoji stvarna opasnost da se u istom društvu razviju dva pola demokratske legitimnosti –

premijer i Knesset5. ekstremistički kandidati mogli bi na općim izborima trijumfirati, a ne biti eliminirani6. pretjerana personalizacija politike, koja se očekuje od neposrednih premijerskih izbora,

smanjit će kvalitetu političkih vođ

7. većinski sustav izbora nacionalnog vođe nije podesan za heterogeno društvo poput Izraela8. smanjila bi se ministarska odgovornost pred Knessetom, a time i Knessetov utjecaj na

vladu9. neposredni izbori premijera rezultirali bi namjernim slabljenjem malih stranaka10. hoće li neposredni izbori premijera riješiti kronične strukturne probleme ili samo

neposrednu krizu11. vlada bi mogla posano oslabiti ako postane potpuno podređena dominantnoj volji jednog

pojedinca – premijera12. tri posebna ciklusa nacionalnih izbora u kratko vrijeme (dva za premijera i jedan za

Knesset) mogli bi izazvati zamor, malodušje, polarizaciju i otuđenje13. takva reforma je velika promjena izraelskog sustava vlasti14. zabluda je misliti da se može promijeniti jedna sastavnica političkog sustava, a da se ne

mora preurediti cijeli sustav15. trebalo bi regulirati stranački postupak nominacije kandidata za premijera, što bi uplelo

državu u rad političkih stranaka16. nema jamstva da bi predsjednički sustav uvijek stvorio moćnu izvršnu vlast17. personalizacija vlasti dio je autoritarnih režima, a lakše je skrenuti u autokraciju iz

predsjendičkog sustava18. predsjednik ima dvostruku funkciju: on je šef izvršne vlasti i državni poglavar, simbol

nacionalnog jedinstva19. sva nužna poboljšanja u statusu premijera mogla bi se postići izbornom reformom.

KAKO BINGHAM POWELL ML. NAZIVA PARLAMENTARNI SUSTAV GDJE SE BIRA 1 ILI 2 PREDSTAVNIKA PO OKRUGU?

U parlamentarnim sustavima očekuje se da će konstitucionalni aranžmani koji promiču jednomandatne okruge ili barem nekoliko mandata po okrugu, a vjerojatno i isključenje malih stranaka, biti stabilniji od njihovih potpuno razmjernih ekvivalenata. Na temelju tih očekivanja, parlamentarni sustavi s jednim ili nekoliko predstavnika po okrugu nazivaju se „većinski parlamentarni sustavi“, dok se ostali nazivaju „predstavnički parlamentarni sustavi“.

NADOPUNA

Zbog nepostojanja apsolutne i jedinstvene većine, parlamentarni sustav neizbježno uključuje elemente koji se institucionaliziraju u onome što se naziva „konsocijacijska demokracija“.

POLITIČKI REŽIM SMATRA SE POLUPREDSJEDNIČKIM AKO USTAV SADRŽI TRI ELEMENTA. NAVEDI IH.

Koncepcija polupredsjedničke vlasti određena je sadržajem ustava. Politički režim smatra se polupredsjedničkim ako ustav kojim je uspostavljen sadrži tri elementa:

1. predsjednik republike bira se općim izborima

2. posjeduje prilično velike ovlasti3. no protiv sebe ima premijera i ministre koji imaju izvršne i državne ovlasti i koji mogu

ostati na položaju sve dok se tome ne usprotivi parlament.

KOGA JAMES MADISON U FEDERALISTIČKIM SPISIMA BR. 47 I 48 SMATRA NEPOGREŠIVIM AUTORITETOM U TEORETIZIRANJU OBLIKA VLASTI?

Nepogrešivi autoritet jest slavni Montesquieu.

SCOTT MAINWARING NAVODI KAKO PREDSJEDNIK IMA NA RASPOLAGANJU NEKOLIKO OPCIJA DA BI SE IZBJEGLA OPSTRUKCIJA KOJA NASTAJE SUKOBOM IZVRŠNE I ZAKONODAVNE VLASTI. NAVEDI IH.

Da bi se izbjegla opstrukcija, predsjedniku je na raspolaganju nekoliko opcija, a nijedna ne ide u prilog demokratskoj stabilnosti:

1. predsjednik može pokušati zaobići kongres, ali takav postupak podriva demokraciju,2. predsjednik može zahtijevati ustavne reforme kako bi dobio šire ovlasti3. predsjednik može pokušati oformiti koalicijsku vladu

OVLASTI PREDSJEDNIKA U POLUPREDSJEDNIČKOM SUSTAVU

Polupredsjednička vlast je vrsta vlasti na prijelazu između predsjedničkog i parlamentarnog sustava. Nalazimo ga u Francuskoj, Finskoj, Austriji, Irskoj i Isladnu, te u Njemačkoj za Weimarske Republike (1919-1933). Ustavi kojima se utvrđuje polupredsjednička vlast razmjerno su ujednačeni, ali pokazuju prilične razlike glede ovlasti državnog poglavara. U tom smislu, razlikujemo tri modela polupredsjedničkih sustava:

a) tri zemlje s predjsednikom kao figurom (Austrija, Irska, Island) – premda se bira općim izborima i posjeduje osobne ovlasti temeljem zakona, u sve tri zemlje državni poglavar ratificira sve odluke koje mu vlada podnese , a njegova je jedina povlastica izbor premijera , ako njegov izbor ne nalažu rezultati izbora. U praksi se predsjednik češće služi svojim ovlastima u Irskoj nego u Islandu, češće u Austriji nego u Irskoj.

b) zemlja sa svemoćnim predsjednikom (Francuska) – dopunjen 1962. godine uvedbom općih izbora za predsjednika, francuski ustav iz 1958. nije dao prevelike ovlasti predsjedniku republike, osim u čl. 16 koji mu omogućuje da bude pravi privremeni diktator u izvanrednim okolnostima, tj. ako „institucije Republike, neovisnost nacije, cjelovitost njezina teritorija ili ispunjenje njezinih međunarodnih obveza budu ozbiljno i neposredno ugrožene i ako se onemogući normalno funkcioniranje ustavnih javnih vlasti“. Predsjednik republike može donositi odluke na svoju ruku, bez supotpisa premijera i bez dogovora s vladom ili parlamentarnom većinom, ali samo u četiri slučaja: (1) raspustiti Nacionalnu skupštinu, s time da se to ne može ponoviti unutar iste godine; (2) dati na razmatranje Ustavnom vijeću zakone ili međunarodne sporazume koje smatra protuustavnima; (3) imenovati tri člana i predsjednika Ustavnog vijeća po isteku mandata njihovih prethodnika i (4) obraćati se parlamentu . Osim

toga, predjsenik može odbiti potpisati uredbe (tekstovi koji imaju snagu zakona) i ukaze (imenovanje viših dužnosnika) o kojima je raspravljalo Ministarsko vijeće. Predsjednik može odbiti raspisati referendum premda to od njega traži vlada ili parlament, ali ne može bez inicijative vlade ili parlamenta sam raspisati referendum.

c) tri zemlje s ravnotežom između predsjednika i vlade (Weimarska Republika, Finska i Portugal) – polupredsjednički ustavi uspostavljaju diarhiju vlasti time što predviđaju postojanje predsjednika, koji dolazi na vlast općim izborima i ima osobne ovlasti povrh onih koje imaju premijeri i parlamentarna vlada, a nositelj je i izvršne vlasti. Takvi ustavi uvode dualizam u srce države. No taj je dualizam u četiri od sedam slučajeva samo simboličan, jer predsjednik u Islandu, Irskoj i Austriji samo figurira, doku je francuski premijer sveden na ulogu šefa administracije. Dualizam postoji ili je postojao u stvarnom smislu i u Finskoj, Portugalu i Weimarskoj Republici.

DVA OBILJEŽJA, PREMA LINZU, KOJA SE ISTIČU U PREDSJEDNIČKOJ VLASTI?

U predsjedničkoj vlasti ističu se dva obilježja:

(1) predsjednikova demokratska, čak i plebiscitarna legitimnost (2) vremenski ograničeni mandat

KOJI JE TEMELJNI NEDOSTATAK VREMENSKI OGRANIČENOG MANDATA KAO TIPIČNOG OBILJEŽJA PREDSJEDNIČKIH SUSTAVA VLASTI?

Politički se proces lomi na nepovezana, strogo ograničena razdoblja, te ne ostavlja prostora za stalne prilagodbe što ih nalaže situacija. Paradoks predsjedničke vlasti je da, premda vodi personalizaciji vlasti, njezini zakonski mehanizmi mogu na vlast dovesti, u slučaju iznenadne promjene unutar mandata, osobe koje uobičajeni izborni postupak nikad ne bi učinio državnim poglavarom.

U KOJIM ČIMBENICIMA LEŽI ODGOVOR NA LIPSETOVO PITANJE ZAŠTO VEĆINA LATINOAMERIČKIH POLITIČKIH POREDAKA NE FUNKCIONIRA KAO AMERIČKI POLITIČKI SUSTAV?

Odgovor je u gospodarskim i kulturološkim čimbenicima.

GDJE SU SE PREMA JEANU BLONDELU VLADAVINE PREDSJEDNIKA NAJČEŠĆE PRETVARALE U DVOJNO VODSTVO?

Crna je Afrika područje gde su se najčešće vladavine predsjednika pretvarale u dvojno vodstvo.

ZAŠTO PREMA SCOTTU MAINWARINGU KOMBINACIJA FRAKCIONIRANOG STRANAČKOG SUSTAVA I PREDSJEDNIČKOG SUSTAVA NE VODI DEMOKRATSKOJ STABILNOSTI?

Kombinacija frakcioniranoga stranačkog sustava i predsjedničkog sustav ne vodi demokratskoj stabilnosti jer lako izaziva probleme u odnosu između predsjednika i kogresa. Da bi bile djelotvorne, vlade moraju biti sposobne progurati političke programe, a to je teško kad je izvršna vlast suočena s golemom oporbenom većinom u zakonodavnim tijelima. Parlamentarni sustavi imaju institucionalizirane načine rješavanja tog problema: u većini primjera premijer može raspisati parlamentarne izbore, a parlament uvijek može zbaciti vladu. Manjinske vlade postoje u parlamentarnim sustavima, ali one su iznimke i najčešće im nije namjera da potraju dulje. Predsjednički sustavi nemaju institucionalizirane mehanizme za takve slučajeve, te su česti sukobi izvršne i zakonodavne vlasti kada različite stranke nadziru te dvije grane vlasti. Tad može nastati trajna opstrukcija, koja može imati potencijalno štetne posljedice za demokratsku stabilnost.

WOLFGANG MERKEL: „Transformacija političkih sustava“

ŠTO JE POLITIČKI SUSTAV?

Politički je sustav „funkcionalno specijalizirani“ parcijalni sustav kojemu je zadaća osigurati preživljavanje cijelog društva posredstvom društveno „obvezatne raspodjele vrijednosti i dobara“ (Easton). Da bi mogao ispuniti tu funkciju, potrebna su mu potrebna sredstva državne sile i sankcija koja nemaju ostali parcijalni sustavi privrede, znanosti ili prava. Max Weber je govorio o „monopolu legitimnoga fizičkoga nasilja“ koji pripada samo državi kao unutarnjoj organizacijskoj jezgri političkog sustava. Politički sustavi nisu, dakle, samo funkcionalno specijalizirani, nego su i manifestacije političke vladavine, a legitimirani su različitim oblicima. Sukladno vrsti i načinu svoje legitimacije, politički sustavi izgrađuju određene strukture i mehanizme pristupa političkoj vlasti i osiguranja političke vlasti. Te se strukture i mehanizmi mogu shvatiti kao unutarnja normativna i institucionalna oprema političkog sustava. Pritom vrijedi pravilo: norme na kojima se temelje respektivni politički sustavi određuju pretenziju na opseg vlasti i posebnu konfiguraciju

institucija državne vlasti. One utječu na oblike, postupke i organizacije pristupa vlasti, strukture vlasti i načine vladanja.

TRI OBLIKA VLASTI PREMA ARISTOTELU

Aristotel je u svojoj akademiji prikupio ukupno 158 ustava i usustavio ih prema brojačnome (koliko ih vlada?) i kvalitativnom kriteriju (kako se vlada u odnosu prema općem dobru?). Pomoću ta dva kriterija Aristotel raščlanjuje tri oblika vlasti u kojima su tri dobra oblika suprotstavljena trima izopačenima:

u samovladi - to je monarhija nasuprot tiraniji; u vladavini malobrojnih - aristokracija nasuprot oligarhiji; u vladavini mnogih – politiea nastuprot demokraciji

NA KOJA DVA TEMELJNA TIPA MACHIAVELLI DIJELI POJAVNE OBLIKE DRŽAVE?

Na početku novog vijeka Machiavelli svodi mnoštvo pojavnih oblika države na dva temeljna oblika: republiku i kneževinu.

KOJE OBLIKE DRŽAVE RAZLIKUJE MONTESQUIEU?

Montesquieu razlikuje tri oblika vlasti: republiku (u aristokratskom ili demokratskom obliku), monarhiju i despociju.

NABROJI I OBJASNI ŠEST KRITERIJA KLASIFIKACIJE KOJI SE ODNOSE ISKLJUČIVO NA SREDIŠNJE ASPEKTE VLASTI U NEKOM POLITIČKOM SUSTAVU

Šest kriterija klasifikacije koji se odnose isključivo na središnje aspekte vlasti u nekom političkom sustavu su:

1) Legitimacija vlasti – kako se i u kojem opsegu vlast legitimira? događa li se to na načelu narodne suverenosti, korištenjem različitih mentaliteta kao što su nacionalizam, patriotizam, sigurnost i red ili zatvorenog svjetonazora koji pretendira na apsolutnu istinu?

2) Pristup vlasti – kako je uređen pristup vlasti? To dotiče pitanje o izboru onih koji vladaju. Postoji li univerzalno (jednako, slobodno, opće i tajno) biračko pravo svih odraslih građana ili biračko pravo podliježe nekim ograničenjima koja su motivirana političkom vlašću, svjetonazorom, rasom, etničnošću, rodom ili nečim drugim? Jesu li adresadti vlasti potpuno isključeni iz izbora nositelja vlasti?

3) Monopol na vlast – tko donosi politički obvezujuće odluke? Jesu li to samo demokratski legitimirane i ustavno predviđene instancije, jesu li to samoimenovani despoti ili se demokratski nelegitimnim akterima (primjerice vojsci) ustupaju izvanustavne domene odlučivanja?

4) Struktura vlasti – je li državna vlast podijeljena na više nositelja vlasti ili je objedinjena u rukama jednog jedinog nositelja vlasti? „Jedini nositelj vlasti“ može biti pojedinačna osoba,

jedna skupina, hunta, stranka ili komitet. Pitanje o strukturi vlasti dotiče tradicionalno pitanje, što su ga već postavili Locke i Montesquieu, o podjeli, ograničenju i kontroli vlasti

5) Pretenzija na opseg vlasti – je li pretenzija države da vlada nad svojim građanima jasno ograničena ili tendencijski neograničena? To je pitanje o dubini regulacije i intervencije što ih zahtijevaju nositelji državne vlasti u odnosu prema društvu i njegovim članovima.

6) Način vladanja – obavlja li se državna vlast u skladu s načelima pravne države ili je protivna njima, represivna, samovoljna ili čak teroristička? To dotiče pitanje obvezatnog normiranja državne sile pomoću legitimnih zakonskih normi.

U demokracijama je pristup vlasti otvoren, struktura vlasti je pluralistička, pretenzija na opseg vlasti je ograničena, vlast se obavlja u skladu s pravnom državom, a pravo na vlast temelji se na načelu narodne suverenosti. Monopol na vlast imaju samo demokratski i ustavno legitimirane institucije.

U defektnim varijantama demokratskih sustava ograničen je način funkcioniranja koji je u skladu s demokracijom i pravnom državom jednoga ili više kriterija vlasti. Cjelokupna logika vlasti ipak više slijedi demokratske nego autokratske oblike vladavine. Drugim riječima, u defektnim demokracijama neki od šest kriterija demokratske vladavine samo su narušeni, ali nije dokinuta logika demokratskih izbora.

U autoritarnoj varijanti autokratskih sustava pristup vlasti podliježe znatnim ograničenjima, pluralistička struktura vlasti vidljivo je ograničena, vlast pretendira na to da uvelike zađe u individualnu sferu, način vladanja nije normiran u skladu s pravnom državom, a vlast se nastoji legitimirati uporabom određenih mentaliteta. Monopol na vlast imaju vođe, oligarsi ili hunte, koji uopće nisu demokratski legitimirani ili su nedostatno demokratski legitimirani. Drugim riječima, kriteriji demokratske vladavine narušeni su tako da se logika demokratske interakcije potiskuje i zamjenjuje autoritarnim oblikom vladavine koji suspendira institut općih, slobodnih i jednakih izbora.

U totalitarnim podsustavima autokratskih sustava pristup vlasti je zatvoren, struktura vlasti je monistička, tj jest usmjerena na jedno jedino središte vlasti, pretendira se na totalan opseg vlasti, način vladanja je represivan, teroristički i nadkriljen sveobuhvatnim svjetonazorom koji pretendira na apsolutnu istinu. Drugim riječima, svaki od šest kriterija demokratske vladavine zamijenjen je potpuno suprotnom logikom vladavine.

DVA TEMELJNA TIPA POLITIČKE VLADAVINE PREMA HANSU KELSENU

Hans Kelsen spominje dva temeljna tipa političke vladavine: demokraciju i autokraciju. Prema njemu, ta dva tipa vladavine načelno se razlikuju po tome što u demokratskim sustavima zakone „prave“ oni na koje se oni primjenjuju (autonomne norme) , dok se u autokratskim sustavima razlikuju zakonodavci i adresati zakona (heteronomne norme) .

KOJA SU PREMA DAHLU DVA ELEMENTARNA DEFINICIJSKA OBILJEŽJA DEMOKRACIJE?

Robert Dahl navodi dva elementarna, međusobno povezana, definicijska obilježja demokracije:

1. mora se zajamčiti otvoreno natjecanje za političke dužnosti i vlast i istodobno2. mora se zajamčiti dostatan prostor za političku participaciju svih građana.

Dahl to jezgrovito naziva „javnim osporavanjem i pravom na participaciju“. Kako bi se u nekoj demokratskoj zajednici zajamčio nužan stupanj odgovornosti vlasti prema preferencijama jednakih građana, moraju im, prema Dahlu, biti otvorene i tri sljedeće mogućnosti, odnosno tri nužna, ali ne i dovoljna uvjeta demokracije:

1. mogućnost da oblikuju svoje preferencije2. mogućnost da svoje preferencije pojasne sugrađanima i vlasti pojedinačnim i kolektivnim

djelovanjem3. dužnost vlasti da jednako vrednuje sve preferencije, neovisno o njihovu sadržaju i podrujetlu.

NABROJI OSAM INSTITUCIONALNIH JAMSTAVA DEMOKRACIJE

1. sloboda udruživanja i koaliranja,2. pravo na slobodno iskazivanje mišljenja3. pravo da se bira (aktivno biračko pravo)4. pravo da se bude biran na javne dužnosti (pasivno biračko pravo)5. pravo političkih elita da se natječu za glasove i potporu birača6. postojanje alternativnih pluralističkih izvora informiranja (sloboda informiranja)7. slobodni i pošteni izbori8. institucije koje političku vlast čine ovisnom o glasovima birača i ostalim oblicima izražavanja

preferencija građana.

POLIARHIJA

Poliarhija, doslovce „vladavina mnogih“, označuje, prema Robertu Dahlu, svojemu pojmovnom začetniku u modernoj teoriji demokracije, prosječan tip demokracija koje stvarno postoje. Ona je udaljena od „idealne demokracije“, ali ne ukazuje na rastuće defekte, budući da je u njoj ostvareno osam institucionalnih jamstava pluralističke vladavine mnogih.

Analitička slabost Dahlova modela poliarhije sastoji se u tome što su iz njega koncepcijski isključene jamstvene dimenzije horizontalne kontrole vlasti i pravne države koje su za demokraciju životno važne. (Rusija, Turska ili Venezuela morale bi se označiti kao poliarhije)

USIDRENA DEMOKRACIJA

Koncept „usidrene demokracije“ slijedi zamisao da su stabilne demokracije u pravnoj državi dvostruko usidrene: iznutra, budući da pojedini parcijalni režimi u demokraciji osiguravaju svoje normativno i funkcionalno postojanje pomoću međusobne ovisnosti i samostalnosti; i izvanjski, budući da su pracijalni režimi u demokraciji usidreni pomoću niza uvjeta koji omogućuju demokraciju i štite je od izvanjskih i unutarnjih šokova i tendencija destabilizacije.

o Unutarnja usidrenost – uzajamno usidrenje pojedinih demokratskih institucija u ukupni splet institucionalnih parcijalnih režima, što demokraciju čini funkcionalnom i otpornom

o Vanjska usidrenost – svaka je demokracija kao cjelovit režim usidrena u okolinu. Ona okružuje, omogućuje i stabilizira demokraciju odnosno sprječava je ili destabilizira. Najvažnije vanjske karike usidrenja su:

→ društveno-ekonomski konteskt – S. M. Lipset je definirao vezu između stupnja društveno-ekonomskog razvoja i sposobnosti nekog društva za demokraciju: „Što je nacija bogatija, to su veći izgledi da će održati demokraciju“. Razvijena privreda koja sprječava krajnju bijedu, pluralizira društvenu strukturu te pridonosi tome da se materijalni i kognitivni resursi društva ne raspodjeljuju eklatantno nejednako i nepravedno jest zaštitnik demokracije i obično pridonosi kvaliteti pravne države i participacije u demokratskoj zajednici. Vrijedi i obratno.

→ civilno društvo – uvjerenje da razvijeno civilno društvo pridonosi snazi demokracije ima dugu tradiciju, ovdje se ističe pet najvažnijih središnjih argumenata koji istodobno označuju središnje funkcije teorije demokracije:

zaštita od samovolje države (Lockeova funkcija) ravnoteža između autoriteta dražve i civilnog društva (Montesquieuova

funkcija) škola demokracije (Tocquevillevova funkcija) proizvodnja socijalnog kapitala (Putnamova funkcija) javnost i kritika (Habermasova funkcija)

→ međunarodna i regionalna integriranost – uklopljenost u međunarodne, mulitlateralne, privredne ili demokratske političke integracijske sklopove vrlo je važna za stabilnost i kvalitetu demokracije. Historijski najuspješnijim međunarodnim odnosno regionalnim usidrenjem demokracija pokazala se Europska unija (EU) odnosno Europska zajednica za ugljen i čelik, Europska ekonomska zajednica i Europska zajednica kao njezine prethodnice. Kombinacija interesne zajednice tržišne privrede i demokratske vrijednosne zajednice čini EU dosad jedinstvenim modelom u cijelom svijetu. Usidrenost u međunardne i regionalne organizacije posebno je poticajna za demokraciju onda kada nadilazi čiste ekonomske ili sigurnosno-političke interese te članstvo vezuje za načela demokracije i pravne države.

NAVEDI PET NAJVAŽNIJIH SREDIŠNJIH ARGUMENATA KOJI ISTODOBNO OZNAČUJU SREDIŠNJE FUNKCIJE TEORIJE DEMOKRACIJE

Pet najvažnijih središnjih argumenata koji istodobno označuju središnje funkcije teorije demokracije:

zaštita od samovolje države (Lockeova funkcija) ravnoteža između autoriteta dražve i civilnog društva (Montesquieuova

funkcija) škola demokracije (Tocquevillevova funkcija) proizvodnja socijalnog kapitala (Putnamova funkcija) javnost i kritika (Habermasova funkcija).

KOJA JE REGIONALNA ORGANIZACIJA SMATRANA NAJUSPJEŠNIJOM?

Historijski najuspješnijim međunarodnim odnosno regionalnim usidrenjem demokracija pokazala se Europska unija (EU) odnosno Europska zajednica za ugljen i čelik, Europska ekonomska

zajednica i Europska zajednica kao njezine prethodnice. Kombinacija interesne zajednice tržišne privrede i demokratske vrijednosne zajednice čini EU dosad jedinstvenim modelom u cijelom svijetu.

NABROJI PET PARCIJALNIH REŽIMA KOJI DEFINIRAJU DEMOKRACIJU U PRAVNOJ DRŽAVI

Demokraciju u pravnoj državi definira pet parcijalnih režima:

a) demokratski izborni režim – ima funkciju povezivanja pristupa središnjim položajima u državnoj vlasti s otvorenim natjecanjem za glasove građana. Među parcijalnim režimima usidrene demokracije zauzima središnje mjesto jer su izbori najočitiji izraz suverenosti naroda. kako bi se trajno etablirao djelotvoran demokratski izborni režim (periodični, slobodni, opći, jednaki i pošteni izbori) jednaka prava na sudjelovanje u politici nisu minimalni uvjeti koji se mogu izigrati. Prema Dahlu, demokratski izborni režim obuhvaća četiri nosiva elementa: univerzalno aktivno biračko pravo, univerzalno pasivno biračko pravo, slobodne i poštene izbore te izabrane nositelje mandata. Demokratski izborni režim jest nužan, ali nikako dostatan uvjet demokratskog vladanja.

b) režim prava na političku participaciju – prava na političku participaciju prethode izborima i nadilaze ih, a upotpunjuju vertikalnu dimenziju demokracije. Konstituiraju arenu javnosti kao samostalnu sferu političkog djelovanja u kojoj se razvija organizacijska i komunikativna moć, a njezina je prva funkcija da omogući demokratske izbore u kojima se nadovezuje na organizirane i neorgnaizirane pluralističke interese kompleksnih društava. Prava na političku participaciju sadržavaju neograničeno važenje prava na slobodu mišljenja i govora, te pravo na udruživanje, prosvjedovanje i peticije, a mediji, bilo privatni, bilo javni, pri širenju ili dobivanju informacija i vijesti ne smiju podlijezati nikakvim, politički motiviranim, ograničenjima.

c) parcijalni režim građanskih prava na slobodu i zaštitu – čine središnji kamen temeljac pravne države u usidrenoj demokraciji. Kao „negativna“ prava na slobodu u odnosu prema državi, građanska prava na slobodu dotiču pitanje dometa vlasti odnosno pretenzije na opseg vlasti. To su prava koja su u demokracijama pravne države izuzeta iz odluka većine. Izvršnoj i zakonodavnoj vlasti moraju se postaviti prepreke koje sprječavaju da se pomoću ovlasti demokratske većine potčinjavaju pojedinci, skupine ili politička opozicija. Pojedinačna prava na zaštitu jamče pravnu zaštitu života, slobode i vlasništva..., što implicira da su jednak pristup pravu i jednak postupak pred zakonom shvaćeni kao temeljno građansko pravo.

d) institucionalno osiguranje kontrole podjele vlasti – razmatra se podjela vlasti i „horizontalna odgovornost“ što je institucionalizirana posredstvom nje. Pod horizontalnom odgovornošću mislimo na to da se izabrani dužnosnici kontroliraju preko mreže razmjerno samostalnih institucija i da u njezinoj ustavno definiranoj sferi utemeljuju svoje zakonito djelovanje. To pretpostavlja, prije svega, neovisnu i funkcionalno sposobnu sudbenu vlast koja omogućava pravnu kontrolu (judical rewiew) akata izvršne i/ili zakonodavne vlasti. Američko, britansko i njemačko shvaćanje prava suglasno je o tome da je taj aspekt podjele vlasti neizostavan element demokracije u pravnoj državi.

e) djelotvorno vladanje vlasti tj. jamstvo da je, de jure i de facto, osigurano „učinkovito vladanje vlasti“ demokratski izabranih predstavnika – naglašava se nužnost da izabrani predstavnici doista budu oni koji vladaju. Akteri, kao što je vojska i ostali moćni akteri koji nisu podređeni demokratskoj odgovornosti, nemaju vlast raspolaganja određenim područjima politike

ili područjima unutar države. Djelotvorno vladanje vlasti demokratskih autoriteta nužna je implikacija usidrene demokracije.

ŠTO SU DEFEKTNE DEMOKRACIJE?

Defektne demokracije definiraju se kao sustavi vladavine koje odlikuje postojanje uvelike funkcionalnoga demokratskoga izbornog režima koji regulira pristup vlasti, ali su zbog poremećaja u funkcionalnoj logici jednoga ili više ostalih parcijalnih režima izgubljeni komplementarni oslonci koji su u funkcionalnoj demokraciji nužni kako bi se osigurali sloboda, jednakost i kontrola. Defektne demokracije su one demokracije u kojima je razorena uzajamna usidrenost parcijalnih režima i poremećena cijela logika demokracije u pravnoj državi.

OBLICI DEFEKTNIH DEMOKRACIJA

Razlikujemo četiri oblika defektnih demokracija:

1. ekskluzivna demokracija – budući da je temeljno načelo demokracije suverenost naroda, ono mora biti zajamčeno univerzalnim biračkim pravom i njegovom poštenom primjenom. To ne postoji ako je jedan ili više važnih segmenata odraslih građana isključeno iz državljanskog prava na univerzalne izbore. S druge strane, ako je iz biračkog prava isključeno pet do deset posto stalnog stanovništva neke zemlje, ne može se, neovisno o okolnostima, zaključiti da je sustav autokratski.

2. enklavna demokracija – ako „sile veta“ – vojska, gerila, milicija, poduzetnici ili veleposjednici, multinacionalni koncerni – izvuku određene političke domene iz dohvata demokratski legitimiranih predstavnika, nastaje poseban sindrom iskrivljene tvorbe vlasti. Enklana je demokracija ponajprije regionalno specifičan tip u Latinskoj Americi i Jugoistočnoj Aziji, jer vojska preuzima ulogu veta u politici. U istočnoj Europi ili Srednjoj Aziji to je rijedak tip.

3. neliberalna demokracija – u nepotpunoj ustavnoj i narušenoj pravnoj državi neliberalne demokracije narušena je kontrola izvršne i zakonodavne vlasti od strane treće vlasti . Slab je obvezujući učinak ustavnih normi na djelovanje vlade i na zakonodavstvo. Prava pojedinca na građansku slobodu i zaštitu djelomice su suspendirana ili još nisu etablirana. Neliberalne demokracije obilježuju narušavanja dimenzije pravne države, koja pogađa navlastitu srž liberalnog samorazumijevanja, naime jednaku slobodu svih pojedinaca. Neliberalna demokracija najčešći je tip defektne demokracije. Susreće se u svim regijama svijeta.

4. delegativna demokracija – kontrola izvršne vlasti od strane zakonodavne i treće vlasti je ograničena. Slab je obvezujući učinak ustavnih normi na djelovanje vlasti. Narušene su kontrole podijeljenih vlasti, koje su funkcionalnim demokracijama potrebne kako bi održale uravnoteženim lanac političkog predstavništva. Vlade, koje većinom vode karizmatični predsjednici, zaobilaze parlament, utječu na pravosuđe, narušavaju načelo legalnosti, potkopavaju kontrolu vlasti i jednostrano pomiču odmjerenu ravnotežu vlasti u krosit izvršne vlasti.

KOJI SU UZROCI NASTANKA DEFEKTNIH DEMOKRACIJA?

Uglavnom su postojale posebne kombinacije više uzroka koji su određenim akterima pružali posebne prigode da uzurpiraju vlast, suspendiraju norme ili da zaobiđu kontrole koje ograničuju vlast. Najvažniji skupovi uzroka nastanka defektnih demokracija su:

o Put modernizacije – vjerojatnost nastanka demokrartskih defekata veća je ako društveno-ekonomska modernizacija neke zemlje slijedi polumoderni put koji proizvodi eklatantne neravnoteže u moći i posjedničke klase koje demokraciju shvaćaju kao prijetnju svojim privrednim i političkim interesima

o Razina modernizacije – veća je vjerojatnost nastanka defektne demorkacije što je niža razina društveno-ekonomskog razvoja i što je nejednakija raspodjela društvenih resursa. Asimetrična raspodjela ekonomskih, kulturnih i kognitivnih resursa potiče eklatantno nejednaku raspodjelu resursa za političko djelovanje i moži među političkim akterima i otežava ostvarenje standarda pravne države i demokracije.

o Privredna konjuktura – ekonomske krize nude situacijske poticaje za institucionalizaciju defekata u nekonsolidiranim demokracijama. One su često razdoblja posebnih ovlasti i uredaba iz nužde, napose u predsjedničkim i polupredsjedničkim sustavima vlasti, koje često prelaze ustavne granice i učvršćuju se i izvan akutnog izvanrednog stanja

o Socijalni kapital – vjerojatnost nastanka defektnih demokracija povezana je s vrstom i opsegom socijalnog kapitala što je akumuliran u nekom društvu. Socijalni kapital koji se pojavljuje u etnički ili vjerski segmentiranom obliku pogoduje nastanku demokratskih defekata. Socijalni kapital u „Tocquevillevoj ili Putnamovoj varijanti“, koja premošćuje etnička i vjerska segmentiranja u nekom društvu, suprotstavlja se ekskluzivnim ili neliberalnim tendencijama.

o Civilno društvo – slabo povjerenje među osobama otežava izgradnju dobro institucionaliziranog sustava političkih stranaka, udruženja i asocijacija civilnog društva. Tako nedostaju važni posrednički oslonci za priznavanje političkih i osiguranje građanskih prava. U okružju takve političke kulture nastanak karizmatično-populističkih obrazaca odlučivanja u izvršnoj vlasti u defektnim demokracijama vrlo je obećavajući put ka alternativnom stvaranju suglasnosti.

o Stvaranje nacije i države – uvjeti za razvoj liberalne demokracije bez opterećujućih defekata posebno su loši ako je transformacija obremenjena neriješenim krizama identiteta ili državnosti poltiičke zajednice. Secesionističke težnje ili diskriminacije manjina narušavaju nužne standarde prava građana na slobodu i političku participaciju.

o Tip prethodnoga autoritarnog režima – što su totalitarni, posttotalitarni, sultanistički ili novopartimonijalni režimi bili dulje institucionalizirani i/ili što su dulje obilježavali političke kulture društva, to su vjerojatniji defekti u demokraciji koji ih nasljeđuje. Takva društva tendiraju tome da izvršna vlast zaobilazi kontrole drugih vlasti i da se primjena „delegativnih“ praksi vlasti nagrađuje premijama u izbornoj areni.

o Modus tranzicije – što je inkluzivniji konstitutivni kompromis elita neposredno nakon promjene ustava, to važni akteri jače prihvaćaju i štite nova demokratska pravila igre. Što elite više poštuju nove demokratske institucije, to im brže raste potpora stanovništva kojom se legitimira sustav.

o Političke institucije – što je obrazac interakcije elita i stanovništva jače obilježen klijentelizmom, patrimonijalizmom i korupcijom, to nove „formalne“ institucije teže razvijaju važeću i normativnu snagu. Neformalne institucije prijete da slome, preoblikuju i potisnu funkcionalne kodove formalnih, demokratski legitimiranih institucija. Na bitnim područjima odlučivanja demokracija funkcionira u skladu s nelegitimnim, neformalnim institucijama i pravilima koja protuslove nosivim načelima demokratske pravne države.

o Međunarodna i regionalna uključenost – ondje gdje nema regionalnih mehanizama (npr. EU) za zaštitu institucija liberalne demokracije ili ondje gdje su oni slabi, širi je prostor za djelovanje vlasti koje ih narušavaju, jer su oportunitetni troškovi takva djelovanja znatno niži.

KADA SE POLITIČKI SUSTAVI MOGU NAZVATI AUTOKRATSKIMA?

- kada se politička vlast ne temelji na načelu narodne suverenosti nego zahtijeva poslušnost i sljedbeništvo, pozivajući se na opće mentalitete ili „objektivno istinite svjetonazore“ (legitimacija vlasti)

- ako je zbog vjerskih, etničkih, rodnih motiva ili motiva političke vlasti ograničeno ili čak ukinuto aktivno ili pasivno biračko pravo za političke vlasti (pristup vlasti)

- kad monopol državne vlasti nije pod kontrolom demokratski legitimiranih institucija i kad akteri koji nisu demokratski legitimirani prisvajaju monopol nad državnom vlašću i silom (monopol vlasti)

- kad nema ograničenja vlasti i uzajamne kontrole vlasti, te kad su vlasti monistitčki koncentrirane u izvršnoj vlasti, neovisni sudovi prisiljeni su izricati političke presude, a zakonodavnoj vlasti je uskraćen odlučujući utjecaj na zakonodavstvo (struktura vlasti)

- kad su povrijeđena ili čak stavljena izvan snage ljudska odnosno temeljna građanska prava, te kad su ona stavljena na raspolaganje državnoj izvršnoj vlasti kako bi svoj zahtjev da vlada uvelike proširila i na svakidašnji život građane (pretenzija na opseg vlasti)

- kad stvaranje i primjena pravnih normi ne poštuju načela koja su primjerena ustavu i pravnoj državi, te kad oni koji vladaju ostvaruju svoje pretenzije za vlašću nad onima kojima vladaju samovoljno, nezakonito, represivno ili čak teroristički (način vladanja).

TKO JE DAO NAJUTJECAJNIJU DEFINICIJU AUTORITARNIH SUSTAVA U POLITIČKOJ ZNANOSTI?

Najutjecajniju definiciju autoritarnih sustava u političkoj znanosti dao je Juan J. Linz. Prema njemu, autoritarne sustave razlikuju od demokratskih i totalitarnih sustava pojanprije tri obilježja:

1. u autoritarnim je sustavima politički pluralizam ograničen nasuprot načelno neograničenom pluralizmu u demokracijama i monizmu u totalitarnoj vladavini

2. autoritarni sustavi se ne legitimiraju svjetonazorom koji obuhvaća sva područja života, kao totalitarni sustavi, nego posezanjem za pojedinim vrijednostima i mentalitetima, kao što su patronizam, nacionalizam, unutarnja i vanjska nacionalna sigurnost ili društveno-ekonomska modernizacija

3. politička je participacija ograničena, a društvo demobilizirano, za razliku od totalitarnih sustava koje obilježuje trajna, strogo inscenirana, kontrolirana i ritualizirana mobilizacija.

10 TEMELJNIH TIPOVA AUTORITARNE VLADAVINE U 20. STOLJEĆU

1. Komunistički autoritarni partijski režimi – povijesno su se pojavili u dvije varijante: kao komunistička partijska diktatura ili kao komunistička diktatura vođe. Na podlozi lenjinističke teorije partije i države, komunistička partija fungira kao avangarda radničke klase i jedino legitimno središte državne vlasti, po pravilu nema drugih stranaka. Središte vlasti obično je mali politbiro na partijskom vrhu. Značajno je da vlast drži kolektivni vodstveni gremij, da se prihvaća minimalni pluralizam i da pretenzija da se vlada ne obuhvaća sve zakutke svakidašnjeg života. Povijesni primjeri bili su SSSR 1924-1929, 1953-1956, 1985-1991, komunistički sustavi Poljske i Mađarske. Titova snažno personalizirana vladavina u Jugoslaviji (1945-1980) ostala jedini je jedini primjer autoritarne komunističke diktature vođe.

2. Fašistički autoritarni režimi – fašistički oblik vladavine postoji samo kao fašistička diktatura vođe, što znači da su fašistički pokret, stranka ili državni aparat uvijek podređeni neospornom vođi. Prema E. Nolteu, o fašističkoj se diktaturi može govoriti onda kada postoji „fašistički minimum“ sljedećih obilježja: protusocijalizam, protuliberalizam, načelo vođe, korporativistička ideologija i organizacijske strukture, stranačka vojska, reakcionarni cilj kombiniran s modernim sredstvima masovne mobilizacije, te podupiranje kapitalističkog privrednog poretka uz istodobno zadržavanje zahtjeva za totalnošću u političkim pitanjima. Povijesni prototip fašizma uspostavio je Mussolini u Italiji od 1922/1926. do 1943/1945.; te njemački nacionalsocijalizam koji slovi kao klasičan slučaj fašističke diktature vođe.

3. Vojni režimi – militarizam kao oblik legitimacije vlasti shvaćen je kao skupni pojam za nacionalne vrijednosti i tradicionalne mentalitete na koje se pučističke vojske često pozivaju. Najvažniji su patriotizam, nacionalna sigurnost te mir i red. Nerijetko se tradicionalni mentalitete nadopunjuju ciljem modernizacije privrede i uprave. vojske se nastoje legitimirati kao jamci tih vrijednosti, što im većinom uspijeva smao kratkoročno. Kad se te vrijednosti i ciljevi osiguraju i ostvare vojnom silom, događa se da se vojske opet povuku u vojarne, budući da se gase temelji legitimacije koji su otpočetka bili slabi. Tri najvažnije varijante vojne diktature su:a) birokratsko-vojni režimi – većinom ih vodi hunta nekarizmatičnih vojnih časnika, koji

se više usmjeruju na ideološki siromašan pragmatizam koji se orijentira na vrijednosti nacionalne sigurnosti, modernizacije i law and order. Često nasljeđuju liberalne demokracije u kojima su se političke stranke pokazale nesposobnima da ostvare te tri vrijednosti i stvore dostatnu suglasnost u stanovništvu koje je pripravno participirati. Na taj se tip režima najčešće nailazilo u Latinskoj Americi 60-ih i 70-ih goidna, u Grčkoj '67-'74., te u Tajlandu i Južnoj Koreji;

b) vojni režimi vođa - njima vlada jedan, najčešće karizmatski, vojni vođa. Nakon osvajanja vlasti on se često odvaja od preuske povezanosti s vojskom kao institucijom i pokušava proširiti osnovicu svoje vlasti nekom vrstom izravnoga plebiscitarnog odnosa s narodom. Historijski su primjeri režimi admirala Horthyja u Mađarskoj, „meka diktatura“ poljskog generala Pilsudskoga ii Paragvaj pod vojnim diktatorom Alfredom Stroessnerom;

c) vojni režimi gangstera i gospodara rata – posebna varijanta vojnih diktatura vođa koji stano nastaju, posebno u Africi. Često ih treba promatrati kao čiste represivne režime bez vrijednosno orijentiranih ciljeva, koji su gotovo isključivo zainteresirani za puku

uzurpaciju vlasti i osobno bogaćenje gospodara rata. Vojni gangsterski režimi često su uzrok ili rezultat raspadajuće odnosno propale državnosti. Gospodari rata ispunjavaju državni vakuum privatizacijom vojne sile koja se često isprepleće s privatnim poslovnim interesima. Ti su režimi prekarni (neizvjesni) i uglavnom kratkotrajni. Bili su očiti u završnoj fazi Mobutova režima u Kongu, u Afganistanu, U liberiji pod Charlesom Taylorom, u Somaliji od devedesetih godina i sve više u Myanmaru.

4. Korporativistički autoritarni režimi – obilježava ih sustav rješavanja društevnih sukoba koji je država prisilno institucionalizirala. Krupni privredni i društveni interesi obuhvaćeni su privrednim i profesionalnim staležima odnosno korporacijama koje kotrolira država, te su pod državnim nadzorom prisiljeni da se nekonfliktno pogađaju o svojim interesima. Institucionalno mjesto za to stalno prisilno poravnanje u zajedničkom nacionalnom interesu većinom je drugi dom parlamenta koji postoji formalno. Historijski su primjeri tog tipa režima Estado Novo pod Salazarom i Caetanom u Portugalu, Dollfusov režim u Austriji, te povremeno Francov rećim u Španjolskoj i Mussolinijev režim u Italiji.

5. Rasistički autoritarni režimi – obilježuje ih isključenost neke rasno ili etnički definirane skupine iz sudjelovanja u demokratskim procesima i građanskim pravima (prijašnja Južna Afrika ili Rodezija).

6. Modernizacijski autoritarni režimi – pojavljuju se kao vojni režimi u Latinskoj Americi i Istočnoj Aziji, kao jednostranački režimi ili režimi vođa. Nastanak tih režima može se svesti na nedostatak odnosno fragmentaciju tradicionalnog autoriteta vlasti i na nerazumijevanje kompleksnosti legalne vlasti. Na čelu režima bile su figure karizmatskih vođa. Primjeri su Ataturkova Tuska, Naserov Egipat, Peronova Argentina, Pinochetov Čile.

7. Teokratski autoritarni režimi – imaju svjetonazor koji je obvezan za sva područja života. Svjetonazor se odnosi na obvezujuće propise nekog vjerskog nauka o spasenju. Tendiraju k totalitarizmu, a dosad nisu imali etatističko-birokratske orgnaizacijske strukture za totalno vladanje svojim podanicima.

8. Dinastijski autoritarni režimi – pristup vlasti na vrhu države nije uređen biračkim pravom demosa nego dinastijskim načelom. Postoje u najmanje dvije varijante: (1) oblik ustavne monarhije u kojoj vlast monarha ograničuju ustav i uglavnom neka vrsta poludemokratski nastalog parlamenta (ustavne monarhije u Engleskoj od 17-20 stoljeća) i (2) neustavne monarhije u kojima je kralj istodobno vrhovna izvršna i zakonodavna vlast. Nema pravih ovlasti parlamaneta ili jasnih ograničenja monarhijske vlasti od strane pravne države (Maroko, Jordan),

9. Sultanistički autoritarni režimi – mješavina su krajnje personalističkog stila vladanja, strukture i mehanizama vladavine obiteljskog klana s elementima autoritarnih ili totalitarnih sustava. Zamisliv je i ostvariv u autoritarnome (sultanat Brunej) ili totalitarnom (Ceausescuov režim u Rumunjskoj) obliku,

10. Rentijerski autoritarni režimi odnosno rentijerske države – glavna legitimacija sastoji se od korištenja tzv. rentijerskih prihoda, ponajprije eksploatacije nafte, kako bi se podanici rasteretili od poreza i odbitaka. Nositelji vlasti često su dinastijski ili sultanistički moćnici, a katkad i vojnici ili mule.

SAMORAZUMIJEVANJE TALIJANSKOG FAŠIZMA I NJEMAČKOG NACIONALSOCIJALIZMA OSOBITO SU OBILJEŽAVALA DVA SREDIŠNJA ASPEKTA. NAVEDI IH I OBJASNI?

- Etatistički aspekt – to jest svjesno postdemokratsko utemeljenje novog protuliberalnog i protupluralističkog oblika vladavine

- Akcijski aspekt – to jest tendencijski iracionalan radikalizam neograničenog militantnog vladanja vođe u sklopu etatističkog oblika vladavine.

DEFINICIJA TOTALITARIZMA IZ ETATISTIČKE I AKCIJSKE PERSPEKTIVE

Iz etatističke i akcijske perspektive totalitarizam se može definirati kao načelo onoga oblika političke vladavine koji zahtijeva neograničeno vodstvo nad onima kojima vlada: nad njihovom političkom egzistencijom, nad svijetom njihove svakidašnjice i nad sviješću svakog pojedinca. Totalitarnu vladavinu definira upravo komplementarno djelovanje izvan državnih institucija, dake politička vlast koja nije vezana za norme. U posljednjoj fazi, ona je usmjerena na potpuni prodor u društvo i političku kontrolu nad njim.

PET FAZA RAZVOJA TEORIJSKOG KONCEPTA TOTALITARIZMA

prva faza (1922-1930) druga faza (1930-1945) treća faza (1950-1965) četvrta faza (kraj 1960-ih i 1970-e) peta faza (nakon 1989)

KOJIH ŠEST KRITERIJA MORAJU ISPUNITI DIKTATURE DA BI SE MOGLE NAZVATI TOTALITARNIMA?

1. Ideologija koja nadsvođuje cijeli sustav – ona obuhvaća sve životno važne aspekte ljudskog postojanja. Ideologija ima telos, obično neku vrstu idealnoga konačnog stanja. Ostvarenje tog cilja legitimira radikalno odbacivanje pluralistički izdiferenciranog društva, s jedne strane, i izbor sredstava za izgradnju novoga homogenog društva, s druge strane;

2. Jedna jedina masovna stranka – njome obično upravlja jedan vođa i po pravilu je organizirana kao centralističko-hijerarhijska zapovjedna struktura. Često je izvan odnosno iznad državnog aparata s kojim je ipak uvelike isprepletena.

3. Sustav terora – izgradile su ga i kontroliraju ga stranka i tajna služba.4. Medijski monopol – režim ima potpun monopol nad svim medijima masovnog komuniciranja.5. Monopol nad oružanim snagama – samo režim ima monopol nad oružjem za borbu.6. Centralno upravljanje privredom – režim kontrolira cilju privredu i upravlja njome.

TRI TIPA TOTALITARNIH REŽIMA

1. Komunistički totalitarni režimi – pristup vlasti potpuno je zatvoren; komunistička partija ima isključivu vodeću ulogu; politibiro kontrolira pristup vlasti; vlast je strukturirana monistički i nema začetaka političkoga, društvenog ili privrednog pluralizma; pretendira se na potpunu vlast koja seže do svijesti podanika vlasti, a to se ostvaruje represijom i terorom, sve do masovnog

fizičkog uništenja. Primjeri su Staljinov SSSR, NR Kina pod Mao Cetungom, Kambodža pod Polom Potom...

2. Fašistički totalitarni režimi – pristup vlasti potpuno je zatvoren; vlast je strukturirana monistički; pretendira se na totalan opseg vlasti, način vladanja je teroristički. Jedini primjer je nacionalsocijalistička Njemačka od 1938-1945.

3. Teokratski totalitarni režimi – pretendiraju na to da reglementiraju i kontroliraju društveni život sve do intimne sfere pojedinih građana; religija se instrumentalizira u sveobuhvatnu ideologiju političke legitimacije.

NAVEDI PET BITNIH IZAZOVA KOJE POLITIČKI SUSTAV MORA SVLADATI DA BI BIO DJELOTVORAN I DA BI „PREŽIVIO“.

a) politička i društvena integracija (integracijski kapapcitet)b) mobilizacija resursa (mobilizacijski kapacitet)c) održavanje mirno uređenih odnosa s drugim državama ( kapacitet za međunarodnu

prilagodbu)d) sudjelovanje stanovništva u procesu političkog odlučivanja (participacijski kapacitet)e) raspodjela društvenog proizvoda pomoću izvantržištnih mjera privredne i socijalne politike

(distribucijski kapacitet).

Da bi preživio, političkom je sustavu potreban zadovoljavajući input za aktivnu i pasivnu potporu, to jest onaj stupanj lojalnosti masa koji podržava njegovo postojanje. Te su potporne usluge građana (supports) neizostavni resursi koji su političkom sustavu potrebni da bi zahtjeve (demands) što dolaze iz „okoline“ pretvorio u političke odluke i primijenio ih (outcomes). Proces pretvaranja i provedbe u politološkog teoriji sustava obuhvaća četiri središnje „procesne funkcije“: artikulaciju interesa, agregaciju interesa, oblikovanje politike i primjenu politike te moguću kontrolu normi od strane ustavnog suta ili preispitivanje državnih mjera od strane upravnog suda. Procesne su funkcije nadsvođene „funkcijama sustava“: socijalizacijom, regrutacijom elita i društvenom komunikacijom. One znatno utjeću na učinkovitost, razvidnost i legitimnost političkog sustava.

TRI TEMELJNE POLICY FUNKCIJE OUTPUTA

Iz procesnih funkcija političkog sustava proizlazi output. On se sastoji od provedenih političkih odluka, kao što su zakoni, naredbe i propisi. Te sadržajno raznovrsne odluke mogu se povezati s trima temeljnim policy funkcijama:

→ extraction – sposobnost političkog sustava da iz društva izvuče nužne poreze koji su mu neophodni da bi obavio svoje zadatke,

→ regulation – uređenje ponašanja i odnosa građana jednih s drugima i s političkim institucijama

→ distribution – raspodjela materijalnih dobara, usluga, statusa i životnih šansi.

DVIJE VRSTE POTPORA

Output odnosno outcome (materijalni rezultati politike) i input povezani su povratnim mehanizmom. Ako nastane output/outcome koji ne zadovoljava široke dijelove stanovništva, a koji je izazvan funkcionalnim krizama određenih dijelova političkog sustava, smanjuju se input aktivne potpore koji stabilizira sustav i pasivna lojalnost prema političkom sustavu. Pritom se razlikuju difuzna i specifična potpora:

specifična (utilitaristička) potpora reagira na rezultate djelovanja političkog sustava koje je stanovništvo uočilo i nositelja vlasti u njemu. To znači da se ona ponajprije ravna prema tome u kojoj mjeri građani smatraju da su osigurani njihovo materijalno blagostanje i sigurnost;

difuzna (i afektivna) potpora tiče se temelja političkog poretka, negova načelnog priznavanja i legitimnosti.

Izvori difuzne i specifične legitimnosti mogu privremeno nadoknađivati međusobne slabosti. U određenim okolnostima smanjena djelotvornost sustava (specifična potpora) može se nadoknaditi time što građani načelno prihvaćaju njegove norme, strukture i postupke (difuna potpora). I obratno, nedostatak difuzne potpore privremeno se može nadoknaditi dobrom bilancom djelovanja političkog sustava. No ako političkom sustavu dugoročno nedotaje dostatna i specifična i difuzna potpora, on ne može zadovoljavajuće ispunjavati svoje funkcije i postaje nestabilan.

PREDNOST DEMOKRACIJE

U odnosu prema autokratskim sustavima demokracije imaju jednu izrazitu prednost: pomoću općih i slobodnih izbora one su institucionalizirale mehanizam feedbacka (pristup vlasti) koji ih u znatnoj mjeri prisiljava na stalan proces učenja. Ako demokratski izabrane vlasti zakažu u proizvodnji dovoljne količine dobara koju zahtijevaju birači (poput unutarnje i vanjske sigurnosti, privrednog napretka, socijalne sigurnosti ili društvene integracije) nastaje opasnost da budu opozvane.

Osim pristupa vlasti koji je uređen slobodnim izborima te time institucionalizirane prisile učenja, demokratski sustavi imaju i tu prednost što samoograničuju pretenziju na opseg vlasti. Kako ne pretendiraju na to da urede i kontroliraju sva područja života, daju više prostora pojedinim parcijalnim društvenim sustavima (privreda, kultura, pravo i znanost) da upravljaju sami sobom pomoću pravila i komunikacijskih kodova koji su specifični za te parcijalne sustave.

UNUTARNJA NESTABILNOST AUTOKRATSKIH REŽIMA

U usporedbi s demokracijama, autokratski su sustavi neprijateljski prema participaciji, zatvoreni, nefleksibilni, adaptacijski i inovacijski tromi. To smanjuje sposobnost političkog sustava da djeluje i mogućnost da pribavi legitimnost. Ta se dva svojstva međusobno isprepleću i pojačavaju sve dok ne nastane znatan unutarnji destabilizacijski potencijal , koji se u razvijenijim društvima može kompenzirati samo ograničeno, i to povećanom represijom. Destabilizacijski potencijal u autokratskim sustavima stalno se iznova stvara, ponajprije na normativnoj i djelatnoj razini legitimacije.

Normativna razina legitimacije – protuliberalizam, protuindividualizam, protuparlamentarizam, rasizam, evokacije anakronističkih poredaka, ali i marksističko-lenjinistički nacrti budućnosti besklasnog društva svakako su mogli kratkoročno i srednjoročno mobilizirati ograničeni pristanak građana. Dugoročno, ti opravdavajući nacrti ne mogu proizvesti vjeru u legitimnost koja je nužna da bi se politički sustav stabilizirao. U onoj mjeri u kojoj su lijeve ili desne autokracije pretvarale ukidanje ljudskih i građanskih prava pojedinaca u temelj svoga vladavinskog poretka, u toj su mjeri isušivale društvene, kulturne i političke izvore legitimnosti koja je osiguravala njihovu vladavinu. Ako privredno blagostanje i razvoj izostanu, punoljetni privredni građani zahtijevaju okončanje svoje političke nepunoljetnosti, a time i kraj autoritarne vladavine. Primjer: Tajvan, Južna Koreja, Čile – privremeno stvoren važan izvor legitimacije u uspjesima u modernizaciji, ali su istodobno proizvedeni samosvjesni srednji slojevi koji su zahtijevali da, osim u privredi, sudjeluju i u politici;

Djelatna razina legitimacije – zbog suspendiranja odnosno neuvođenja slobodnih izbora autokratski su sustavi sami u sebe ugradili „strukturnu slabost učenja“. Kako nemaju nikakve djelotvorne mehanizme povratne povezanosti s društvom, izgubili su sposobnost da uopće prepoznaju kad politički sustav ugrožava sam sebe. Nasuprot izborima, informacije tajnih službi ne uzrokuju eventualno kažnjavanje onih koji vladaju (opoziv) nego uvijek kažnjavaju one kojima se vlada.Također je zamrznuta ili unazađena i funkcionalna diferencijacija društva na specijalizirane parcijalne sustave što je nastala u procesu modernizacije. Politički je sustav represivnim sredstvima uzdignut na položaj dominantnoga, nadređenog zapovijednog sustava, te duboko preseže na parcijalna područja privrede, prava, znanosti ili kulture koja funkcioniraju prema sovjim unutarnjim logikama. Posljedično se parcijalnim društvenim sustavima privrede, prava i znanosti, koji su svoje mehanizme komunikacije i ecficijencije izgradili u procesu funkcionalne diferencijacije, nameću politički imperativi koji umanjuju njihovu učinkovitost.

OBJASNI POJMOVE MIJENJANJE REŽIMA, PROMJENE REŽIMA, TRANZICIJA I TRANSFORMACIJA

Mijenjanje režima – o mijenjanju režima govori se onda kada se počnu mijenjati temeljni načini funkcioniranja i strukture poretka vladavine. Proces mijenjanja teče evolucijski, tj. postupno. Ako mijenjanje vodi u drugi tip režima, o izvršenoj promjeni režima možemo govoriti onda kada su temeljito promijenjeni pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i način vladanja. Primjeri uspješnog mijenjanja autoritarnog režima u demokratski bili su procesi demokratizacije dogovoreni između vojnih i civilnih elita u Španjolskoj, Brazilu, Urugvaju, Tajvanu i Južnoj Koreji. Ako se odstrane vanjski i unutarnji čimbenici poremećaja, proces mijenjanja može se opet svesti na razmjerno stabilnu ravnotežu istog tipa režima. U tom slučaju mijenjanje režima ne uzrokuje promjenu režima. Primjeri koji to potvrđuju su vojnom silom zaustavljeni procesi reforme u komunističkim sustavima Mađarske i Čehoslovačke. Ako procesi mijenjanja ne obuhvate samo strukture političke vlasti nego i društveno-ekonomske odnose, govorimo o promjeni sustava.

Promjena režima i sustava – pojam promjene režima odnosi se na procese transformacije koji definitivno dovode do drukčijeg tipa sustava. Vijesnici promjene režima i sustava mogu biti tendencije evolucijskog ili reformski induciranog mijenjanja. Pod promjenom režima i sustava

misli se ponajprije na „vremenski dramatične“ prijelaze iz jednog režima ili sustava u drugi. Da bi se pojmovno razlikovala od mijenjanja režima, presudno je da se o promjeni režima govori samo onda kada su načelno promijenjeni pristup vlasti, struktura vlasti, pretenzija na opseg vlasti i način vladanja u nekom režimu. Hibridni režimi i vrlo defektne demokracije nisu se u potpunosti promijenili u novi tip režima demokratske pravne države. Tu se može govoriti o zaustavljenoj ili nepotpunoj promjeni režima

Tranzicija – pod znanstvenim vodstvom G. O'Donnella, P. C. Schmittera i L. Whiteheada razvijen je teorijski i komparativni koncept tranzicije koji se osobito primjenjivao na procese demokratizacije u Latinskoj Americi i Južnoj Europi. Transition /transicion, doslovce prevedeno, znači „prijelaz“. Pojam se gotovo isključivo koristi da označi prijelaz iz autokratskih u demokratske sustave. „Tranzicija“ je semantički istoznačna „prijelazu u demokraciju“. Tzv. istraživanje tranzicije nastalo je ponajprije u sklopu politološkog istraživanja procesa demokratizacije u Južnoj Europi i Latinskoj Americi, a predmet mu je bilo istraživanje pretpostavki, uzroka i procesnih obrazaca demokratizacije političkih sustava. Njegova velika zasluga i posebna snaga sastoje se ponajprije od dviju činjenica: prvo, ono posvećuje posebnu pozornost ulozi aktera u prijelazu u demokraciju; drugo, ono prvi put razvija sustavnu periodizaciju procesa tranzicije. Na promjenu komunističkih sustava u Istočnoj Europi i Aziji primjenjivo je samo ograničeno.

Transformacija – pojam nema posebno značenje nego je viši pojam za sve oblike, vremenske strukture i aspekte mijenjanja sustava i promjene sustava. Uključuje mijenjanje režima, promjenu režima, mijenjanje sustava i promjenu sustava ili tranziciju.

ČETIRI PRAVCA U TRANSFORMACIJI – ČETIRI TEORIJE TRANSFORMACIJI

U teoriji i istraživanju transformacije prepoznaju se četiri velika pravca: teorije sustava, strukturne i kulturne teorije i teorije aktera. Ti različiti pristupi tragaju za uzrocima, uspjesima i neuspjesima demokratskih promjena sustava u različitim parcijalnim sustavima društva: na sustav usmjereni teoretičari modernizacije traže ih ponajprije u privredi i društvu, strukturalisti u državi i društvenim klasama, kulturalisti u religiji i kulturi te iz njih proizašlim odnosima društvene interakcije, a teoretičari aktera u genuinoj (iskreno, istinsko, pravo) političkoj sferi djelovanja.

Teorije sustava – može se raščlaniti na tri različita pravca:

Parsonsova teorija sustava – Parsonsov put u modernost vodi preko diferencijacije četiriju središnjih funkcionalnih sustava: privrede (prilagodba), politike (ostvarenje cilja), društvene zajednice (integracija) i kulture (održanje vrijednosnih obrazaca). Samo ako društva izgrade određene „evolucijske univerzalije“, mogu dugoročno osigurati razinu kapaciteta za svoje prilagodbe okolini, a time i vlastito postojanje. U najvažnije univerzalije koje su nužne za postojanje modernih, funkcionalno izdiferenciranih društava Parsons ubraja birokraciju, organizaciju tržišta, univerzalističke norme, pravo na demokratsko udruživanje i opće slobodne

izbore. Ako nema središnjih evolucijskih univerzalija, politički sustav ne može više obavljati nužnu selekciju u redukciji sve veće kompleksnosti okoline, čime potkopava svoju legitimnost i postaje nestabilnim.

Luhmannova autopoietična teorija sustava – Luhmann tvrdi da „nijedan funkcionalni sustav ne može nadomjestiti neki drugi, ni jedan ne može zamijeniti ili samo rasteretiti nekoga drugog“. To vrijedi i za politiku, u odnosu prema parcijalnim sustavima privrede, religije i prava. Prema Luhmannu, parcijalni sustavi izgrađuju temeljne komunikacijske kodove koji se načelno međusobno razlikuju. To djeluje poput nekog prirodnog osiguranja samostalnosti, koje makar djelomice štiti od presezanja drugih kodova koji umanjuju njegovu učinkovitost. Iz toga proizlazi sljedeća postavka: što politički režimi na kontinuumu od idealne demokracije do potpunog totalitarizma više tendiraju k totalitarnom polu, to su funkcionalni imperativi politike nadmoćniji kodovima parcijalnih sustava, sprječavaju njihovo prevođenje u programe i tako koče daljnju funkcionalnu diferencijaciju parcijalnih društvenih sustava, poput privrednoga, pravnog i znanstvenog sustava, koja je nužna za porast eficijentnosti. Pojam autopoiesis u teoriji sustava znači da je narušen kod koji se zasniva na plaćanjima i koji sam jamči ekonomsku racionalnost u rukovanju oskudnim dobrima, kao i to da mu je nadređen politički kod koji je obvezan zaštititi vlast i komunistički model društva. Umjetnim i nasilnim instaliranjem države kao svenadležnog vrha društva parcijalni su sustavi bili preusko vezani za politiku. Stoga su se gubici u eficijentnosti i funkcionalne krize u parcijalnim sustavima, napose u privredi, izravno probijali u politički sustav. Središnji argument teorije sustava glasi: ako se funkconalna diferencijacija parcijalnih društvenih sustava blokira i spriječi, to dugoročno uzrokuje krize eficijentnosti i legitimnosti koje potkopavaju stabilnost sustava.

Teorija modernizacije – Lipset: „što je nacija bogatija, veći su izgledi da će se demokracija održati“. Najvažniji uvjet uspjeha demokratizacije su privredni razvoj i prevladavanje bijede i siromaštva. Lipset formulira jasan međuodnos između stupnja društveno-ekonomskog razvoja i sposobnosti nekog društva za demokraciju. Brojne studije pokazuju da se razina privrednog razvoja, mjerena društvenim bruto proizvodom po glavi stanovnika, mora promatrati kao najvažnija pojedinačna varijabla koja objašnjava stupanj demokratizacije neke zemlje ili razliku između demokracije i dikteture na globalnoj razini. To znači: što je neka zemlja privredno razvijenija, manja je vjerojatnost da u njoj postoji diktatura ili da ona u njoj može dugoročno opstati. U novije se doba, uz razmjerno visoku razinu društveno-ekonomskog razvoja, veliku vertikalnu mobilnost tj. propusnu klasnu strukturu, brojni srednji sloj te radničku klasu i donji sloj koji nije egzistencijalno ugrožen, zadovoljavajuće obrazovno stanje, sustav razmjerno egalitarnih vrijednosti te visoku razinu organizacije i participacije u klubovima i udruženjima, kao pretpostavka sposobnosti za demokraciju navodi se i raspodjela dohotka koja ne smije podijeliti društvo na krajnje siromašne i bogate skupine. Raspravu o teoriji modernizacije iznova je potaknuo Adam Przeworski potkraj '90-ih godina prošlog stoljeća. On razlikuje endogene i egzogene teorije modernizacije. Endogena verzija slijedi klasičnu postavku da društveno-ekonomski razvoj neke nedemokratske zemlje vidljivo povećava statističku vjerojatnost da će ona ući u fazu demokratizacije. Egzogena postavka tvrdi da privredni i socijalni razvoj nekog društva učvršćuje demokraciju nakon što se

ona etablira. Endogena teorija modernizacije nije potvrđena, tj. nije potvrđeno da razvoj u diktaturama generira demokracije, ali je potvrđena egzogena postavka prema kojoj jednom uspostavljena demokracija u bogatoj zemlji ima tendenciju trajno opstati.

Strukturalističe teorije

Neomarksistički strukuralizam – na uspjeh ili neuspjeh demokratizacije i konsolidacije gleda se kao na rezultat dugoročnih pomicanja u strukturama moći u društvu. Demokracija se ne pojavljuje kao prisilni nego kao mogući rezultat promjena odnosa među društvenim klasama i ostvarenja njihovih interesa. Iz strukturalističke perspektive uspostava demokracije ovisi ponajprije o pet čimbenika:

a) raspodjeli moći unutar elitab) ekonomskoj osnovici gornjega agrarnog slojac) konstelaciji klasnih koalicijad) raspodjeli moći među društvenim klasamae) samostalnost države u odnosu prema dominantnim klasama.

Pokretačku društvenu snagu demokratskog razvoja Barrington Moore vidi u privrednom građanstvu. Njegov položaj kao snažne, neovisne klase nužna je pretpostavka demokracije.Rueschemeyer i suradnici smatraju da su za izglede neke države da se demokratizira presudni oblikovanje odnosa moći između države i društvenih klasa, među samim klasama te nadnacionalni utjecaj na te odnose. Iz proširene strukturalističke perspektive, na izglede da se demokracija uspostavi i konsolidira utječu ponajprije dvije varijable:

1. klasne strukture i klasne koalicije – kapitalistički razvoj potiče demokraciju zašto što uzrokuje nastanak i porast radništva i srednjih slojeva. Rueschemeyer i suradnici gledaju na radništvo kao na najvažnijeg aktera demokratizacije poredaka političke vladavine koji je dorastao buržoaziji ili srednjim slojevima;

2. odnos moći između države i civilnog društva – ako su u civilnom društvu nastale samostalne organizacije poput stranaka i udruženja, one čine protutežu državi i tako povećavaju izglede da se politički sustav uspješno demokratizira, jer nastaje stanovita ravnoteža između moći države i civilnog društva.

Teorem o disperziji moći – razvio ga je Finac Tatu Vanhanen, koji razvija sljedeću postavku: što su izvori moći u društvu raspršeniji, viši je stupanj njegove demokratizacije. Drukčije rečeno: što je moć u društvu koncentriranija, veće su prepreke na putu u demokraciju. Procesi demokratizacije u nekom društvu obećavaju uspjeh samo ako su izvori društvene moći široko raspršeni, tako da nijedna skupina nije više sposobna potčiniti svoje društvene konkurente ili druge skupine te održati svoju durštvenu i političku hegemoniju. Vanhanenova je postavka da demokracija nastaje ponajprije kao racionalni kompromis između elita i skupina u nekom društvu. Izradio je „indeks izvora moći“ koji se sastoji od triju sastavnica koje mjere disperziju privrednih, kognitivnih i profesionalnih resursa u nekom društvu na podlozi stupnja njegove urbaniziranosti, raspodjele resursa znanja i obrazovanja, raspodjele zemljišnog posjeda i drugih ekonomskih resursa.

Kulturalističke teorije

Religijsko-kulturni tipovi civilizacije – prevladavajuća psotavka glasi: fundamentalistička religijska kultura sprečava širenje normi i načina ponašanja u društvu koji podupiru demokraciju. Kulturalistička hiopteza može se formulirati na dva načina: u restriktivnoj i u umjerenoj verziji.

Restriktivna postavka postuplira da je samo „zapadna kultura“ poticajna osnovica demokracije, a da je demokracija neprikladna nezapadnim društvima. Premda historijski razvoj zapadnih demokracije djelomice podupire tu postavku, obratan zaključak prema kojemu demokracija protuslovi kulturnim normama nezapadnih društava in toto nije održiv i pobijaju ga azijske demokracije ili pravoslavno-kršćanska društva koja su se demokratski ustrojila.

Manje restriktivna varijanta kulturalističke hipoteze (umjerena varijanta) glasi: ne postoji samo jedna (zapadna) civilizacija koja je prikladna osnovica demokracije nego ima nekoliko vjerskih kultura koje se odnose pozitivno prema demokraciji, dok su ostale izrazito skeptične, pa čak i neprijateljske prema njoj.

Samuel P. Huntington definirao je osam tipova civilizacija:→ zapadna kultura – kompatibilna s demokracijom→ latinskoamerička kultura – kompatibilna s demokracijom→ japanska kultura – kompatibilna s demokracijom→ slavensko-pravoslavna kultura – ne smatra se osobito poticajnom za

demokraciju, ali nije ni naročito neprijateljska prema demokraciji→ hinduistička kultura - ne smatra se osobito poticajnom za demokraciju,

ali nije ni naročito neprijateljska prema demokraciji→ afrička kultura - ne smatra se osobito poticajnom za demokraciju, ali nije

ni naročito neprijateljska prema demokraciji→ konfucijanska kultura – nespojiva s liberalnom demokracijom→ islamska kultura – nespojiva s liberalnom demokracijom

Prema Huntingtonu, konfucijska društva ili društva pod utjecajem kofucijanstva „negostoljubiva“ su prema demokraciji. Klasično konfucijanstvo stavlja skupinu iznad pojedinca, autoritet iznad slobode, tradicionalne odgovornosti iznad prava zapisanih u pravnoj državi te harmoniju iznad konfliktnog nadmetanja. Fukuyama navodi četiri komponente konfucijanstva koje potiču demokraciju:

- posebno isticanje obrazovanja i izobrazbe, na koje se gleda kao na kardinalne pokretačke snage uspješne demokratizacije samo u teoriji modernizacije. Uska povezanost obrazovanja i demokracije govori u prilog izgledima za demokraciju i u konfucijanstvom obilježenim društvima,

- konfucijanstvo je razmjerno tolerantno, a u tom pogledu zasigurno ima manje okrutnu historijsku bilancu od islama, hinduizma ili kršćanstva,

- konfucijanstvo je razmjerno egalitarno, što je posve poticajno za demokraciju u smislu Vahanenova indeksa disperzije moći

- u kineskom konfucijanstvu najviša vrijednost nije autoritet države nego obitelj, ona može djelovati kao zaštitni bedem od autoritarnoga državnog presezanja u privatnu sferu.

Islamizam, kao fundamentalistički zaoštrena varijanta islama, protuslovi demokraciji. U onoj mjeri u kojoj se politička legitimnost temelji na vjerskim načelima, a konkretna poltiika ne ovisi o demokratski promjenjivim preferencijama nego o nadvremenski važećim dogmama koje kontroliraju islamski duhovnici, nema mogućnosti pomirenja s demokracijom u kojoj je politika podređena kontingentnosti periodično održavanih izbora. Treba ustvrditi da religijsko-kulturni čimbenici djeluju kao zapreke demokratizaciji društva onda kada se reklamira prednost tobožnjeg Božjeg prava nad demokratski konstituiranim porecima pravne države, što se ponajprije događa u islamizmu.

Socijalni kapital – vjeruje se da su same formalne političke institucije nestabilne i da nisu dostatno „institucionalizirane“ ako nemaju primjerenu društvenu potporu civilne kulture koja je sklona demokraciji. Jasan je problem s kojim se sučeljavaju nastajuće i mlade demokracije: dok se ustavi, političke institucije, stranke i udruženja mogu konstruirati, osnovati i organizirati u kratkim rokovima, društvene vrijednosti i načini ponašanja koji podupiru demokraciju ne mogu se planirati na crtaćoj dasci socijalnih inženjera. Štoviše, oni se moraju naučiti, habitualizirati i povijesno akumulirati kao „socijalni kapital“ dugoročnim angažmanom u civilnom društvu. Što je u nekom društvu skupljeno više socijalnog kapitala, može se očekivati da autokratski sustavi neće preživjeti i da će se demokratski poreci konsolidirati.

Teorije aktera – nasuprot teorijama modernizacije, kulturalistima i strukturalistima, teorije aktera postavljaju djelatne aktere na mikrorazinu i mezorazinu. Teorije aktera naglašavaju neodređenost političkog djelovanja s obzirom na tijek i ishod promjene sustava. One smatraju da je odluka za ili protiv demokracije naposljetku rezultat situacijski određenoga, stalno novog definiranja uočenih preferencija, strategija i mogućnosti djelovanja relevantnih aktera. Dominantni akteri jesu elite. Teorije aktera međusobno se razlikuju prema polaznim premisama i značenju što ga pripisuju pojedinim računicama troškova i dobiti djelatnih aktera. Raspoznaju se dvije glavne struje:

o deskriptivno-empirijska struja – njihova je prva posebna zasluga to što su našu pozornost usmjerile na promjenjive konstelacije aktera u pojedinim fazama transformacije i između njih. Autokratske režimske elite odlučuju se za demokratizaciju, ako nisu izravno prisiljene na to, kad misle da će očekivani društveni i politički troškovi represije što bi nastali novim autoritarnim zatvaranjem režima biti veći od pretpostavljenih troškova gubitka vlasti zbog demokratizacije. Režimske elite koje su pripravne na reformu i vođe opozicije koji su voljni pregovarati određuju početnu fazu „paktovske tranzicije“. Sklapanjem konstitutivnih paktova akteri (elite i vođe opozicije) definiraju sadržaje i granice demokratizacije, a oni obuhvaćaju dvije dimenzije: utvrđivanje općih građanskih prava i sloboda te proširenje političke participacije na relevantna područja i institucije. Procesi demokratizacije mogu uspješno teći i bez paktova. To se događa ponajprije onda kada stari vlastodršci naglo izgube osnovicu vlasti u svojoj autokratskoj vladavini (Grčka, Argentina ili Čehoslovačka). Paktovi su najvjerojatniji ako ni autoritarne ni opozicijske elite nemau resurse pomoću kojih mogu jednostrano ostvariti svoje interese. Unatoč njihovu često nedemokratskom karakteru, u istraživanju transformacije koje je usmjereno na teorije aktera paktovi se smatraju poželjnima zašto što ograničavanjem političkih

sukoba povećavaju izglede konsolidacije. Uspješan tijek prvih faza liberalizacije i demokratizacije općenito ovisi o sljedećim konstelacijama aktera i interesa:

- ako unutar autokratskog režima nastane rascjep na tvrdolinijaše i mekolinijaše - ako potonji steknu političku prevlast ili uvjere tvrdolinijaše da strategija

liberalizacije ima izgleda uspjeti- ako ograničeno otvaranje autoritarnog režima što ga je započela reformska

režimska frakcija durštvo uoči i iskoristi za oblikovanje opozicijskih potencijala- ako reformske snage starog režima i umjereni opozicionari sklope

liberalizacijsku i/ili demokratizacijsku koaliciju te demokracija postane stvarna alternativa sustavu

- ako su reformske elite starog režima sposobne neutralizirati vetovski potencijal režimskih snaga koje su ostale ortodoksne

- ako u opozicijskom spektru nastanu snage s umjerenim stavovima - ako se demokratska opozicija i umjerene autoritarne režimske elite ujedine oko

ustavnog i političkog pakta, što osobito pogoduje institucionalizaciji demokracije.

o Pristup racionalnog izbora – na liberalizaciju autokratskog sustava gleda se kao na niz promjenjivih strateških situacija koje se mogu riješiti u teoriji igara. Svaka je situacija određena kofiguracijom određenih političkih snaga s različitim interesima, koji djeluju u uvjetima koji su opet rezultati prethodnih akcija i izvanjskog pritiska. Promjene jedne situacije u drugu rezultat su djelovanja aktera, koje se može okončati demokracijom kao kontigentnim rezultatom političkih sukoba.

KOMPROMISI ELITA (ELITE SETTLEMENTS)

Središnja postavka istraživača transformacije i elita Burtona, Gunthera i Higleya glasi: mlade se demokracije mogu uspješno konsolidirati samo ako nastane načelni kompromis elita o temeljnim demokratskim pravilima igre. Kompromis elita mora se odnositi na proceduralnu razinu političke interakcije. Za konsolidaciju demokracije još je povoljnije ako se istodobno oblikuje i načelni, temeljni konsenzus o vrijednostima na kojima se procedure zasnivaju . Ako se, osim toga, stvori i programski konsenzus o najhitnijim reformama, na razini elita nastaju optimalne pretpostavke za konsolidaciju demokracije.

Načelni kompromisi elita obično se sklapaju brzo i, pod dominacijom malobrojnih iskusnih političkih vođa, umnogome tajno, tj. što samostalnije od skupina, pokreta i masa koje ih podupiru. Mase se pojavljuju samo kao dio konteksta djelovanja na koji elite moraju računati, ali ga one znatno mogu oblikovati i instrumentalno uključiti u svoje strategije. Iz te perspektive paktovi i sporazumi elita istinski su temeljni čin demokracije. Nastanu li, dobri su izgledi da se demokracija ostvari. No, ako noseći kompromisi elita propadnu ili uopće ne nastanu, akutna je opasnost od povratka u autoritarne oblike vladavine ili prijeti stvaranje hibridnih oblika sustava (democradure, delegativne demokracije, defektne demokracije).

TRI FAZE PRIJELAZA IZ AUTOKRATSKIH U DEMOKRATSKE SUSTAVE VLASTI

Promjena sustava općenito se može definirati kao interval između staroga i novog političkog sustava. Sadržava raspad stare i izgradnju nove strukture političke vlasti. Mijenjaju se temeljne strukture, funkcije i mehanizmi integracije. Promjena autokracije u demokraciju razgraničena je s dviju strana. Prvo razgraničenje obilježava početak raspadanja starog autoritarnog odnosno totalitarnog režima. Drugo razgraničenje obilježeno je novouspostavljenim demokratskim sustavom. Između autokratskog sustava i konsolidirane demokracije nalaze se tri faze prave promjene sustava:

1) kraj autokratskog režima2) institucionalizacija demokracije3) konsolidacija demokracije

TKO JE NAJJASNIJE IZLOŽIO FAZE PROMJENA SUSTAVA OD AUTOKRACIJE U DEMOKRACIJU?

Faze promjene sustava od autokracije u demokraciju najjasnije su izložili Guillermo O'Donnell i osobito Philipe C. Schmitter.

UZROCI KRAJA AUTOKRATSKOG SUSTAVA

Sustavno možemo razlikovati unutarnje i izvanjske čimbenike sustava koji izazivaju određene reakcije u autokratskim elitama i u opoziciji režimu, a koje mogu uzrokovati kraj autokratskog sustava:

Uzroci unutar sustava kriza legitimnosti zbog ekonomske neeficijentnosti kriza legitimnosti zbog ekonomske eficijentnosti kriza legitimnosti zbog ključnih političkih događaj

Uzroci izvan sustava poraz u ratu

→ kao posljedica poraza autokratskog režima u vojnom sukobu s demokratskim državama

→ humanitarne intervencije koalicija država kao napadački ratovi protiv autokratskih režima – humanitarne intervencije imaju implicitni ili eksplicitni cilj da osim nužnih humanitarnih pomoći, uvedu demokraciju

→ poraz autokratskih okupacijskih režima oslobađaju put za redemokratizaciju okupirane zemlje

izostanak izvanjske potpore učinak domina

TRI FAZE PROMJENE SUSTAVA

1) smjena starog režima 2) institucionalizacija demokracije 3) konsolidacija demokracije

NABROJI I OBJASNI ŠEST IDEALTIPSKIH PROCESNIH OBLIKA SMJENE AUTOKRATSKIH SUSTAVA

1) Dugotrajna evolucija – demokracija se ostvaruje evolucijski u dugom razdoblju, a ne zbog dramatične historijske prijelomnice (Novi Zeland, Australija, Finska, Norveška, SAD, Velika Britanija).

2) Promjena sustava kojom su upravljale elite starog režima – promjenu sustava potiču elite staroga autokratskog režima i one uvelike kontroliraju nastavak tog procesa, odnosno određuju način na koji će autokratski režim biti zamijenjen i strukture novog demokratskog sustava. Da bi to bilo moguće, elite se ne smiju previše diskreditirati svojom autokratskom vladavinom, moraju raspolagati znatnim izvorima političke moći, a opozicija mora biti bespomoćna (Španjolska, Brazil, Paragvaj, Tajvan, Meksiko, Bugarska i Rumunjska).

3) Odozdo iznuđena promjena sustava – gotovo ih uvijek obilježuje brza smjena autokratskih vlastodržaca. Mogu biti uvedene „odozdo“ ako mobilizirana javnost svoj prosvjed protiv autokratskog režima manifestira tako moćno da suzbijanje opozicije represivnom silom obećava malo uspjeha autokratskim elitama. Iz tog oblika promjene sustava vlasti nositelji stare vlasti bivaju politički potpuno razvlašteni (Portugal, Filipini).

4) Pogodbena promjena sustava – ako se između režimskih elita i opozicije režimu iskristaliziralo pat stanje, pa nijedna strana nema moć da jednostrano definira modalitete buduće političke vlasti, a uz pretpostavku da obje strane djeluju „racionalno“, dolazi do pregovora o novom obliku političke vlasti (Urugvaj, Južna Koreja, Poljska, Mađarska, Tajland, Južna Afrika).

5) Kolaps režima – događa se kad nastupi nagli slom autokratskog sustava. Za smjenu autoritarne ili totalitarne vlasti nisu odgovorni „unutarnji akteri“, već izvanjski uzroci potpunog gubitka legitimnosti i moći vladajućih autokratskih elita, poput izgubljenih režima (Italija, Njemačka, Austrija, Japan – sve zemlje 1945 godine, kasnije Grčka (1974) i Argentina (1983). Autokratski sustav može kolabirati i bez izravnog izvanjskog utjecaja. To se događa kada zbog promjena konstelacija u vanjskoj politici postanu manifestne dotat latentne krize legitimnosti (Čehoslovačka i DR Njemačka)

6) Raspad države i osnutak novih država – raspadom Habsburškog carstva nastao je niz suverenih država od kojih su demokratski ustav imale Austrija i Čehoslovačka. Daljnji primjeri su SSSR i Jugloslavija.

ŠTO JE DEMOKRATIZACIJA

Demokratizacija je proces u kojemu se neograničena, nekontrolirana i beskompromisna politička vlast jedne društvene skupine ili osobe premješta u institucionalizirane postupke koji izvršnu vlast ograničuju, stalno kontroliraju, čine propisno odgovornom i omogućuju kontigentne rezultate. Faza demokratizacije počinje kad se kontrola političkih odluka oduzme

elitama stare autokratske vlasti i prenese na demokratske postupke u kojima supstancijalni rezultati nisu odredivi a priori. Faza institucionalizacije završava kad se usvoji novi demokratski ustav i kad on obvezatno normira političko natjecanje i postupke političkog odlučivanja. To je faza u kojoj se uspostavljaju nove demokratske institucije.

KRITERIJI ZA KONSTRUKCIJU TIPOVA SUSTAVA VLASTI PREMA SHUGARTU

pravo parlamenta da opozove vladu pravo parlamenta da kontrolira vladu pravo predsjednika države da raspusti parlament pravo državnog poglavara da smijeni vladu zakonodavna prava veta političke domene državnog poglavara u vanjskoj, sigurnosnoj i unutarnjoj politici

ČETIRI TIPA SUSTAVA VLASTI PREMA SHUGARTU

1) Predsjednički sustav vlasti – predsjednika kao šefa vlade izravno biraju građani. On nominira ili imenuje članove kabineta. Ne postoji ni glasovanje o nepovjerenju parlamenta vladi ni mogućnost da vlada raspusti parlament.

2) Predsjedničko-parlamentarni sustavi vlasti – ima dvoglavu izvršnu vlast u kojoj predsjednika države izravno bira narod, a premijera nominira predsjednik i (neizravno) bira parlament. Predsjednik ima prava opozvati pojedine ministre ili cijeli kabinet i protivno volji parlamentarne većine. Parlament ima ovlasti da glasuje o nepovjerenju vladinu kabinetu, ali predsjednik može uložiti veto na glasovanje parlamenta o nepovjerenju, odnosno u posljednjoj instanciji može raspustiti parlament.

3) Parlamentarno-predsjednički sustavi vlasti – ima dvoglavu izvršnu vlast, ali predsjednik ne može otpustiti vladu ili šefa vlade bez volje parlamentarne većine.

4) Parlamentarni sustavi vlasti – parlament je suveren kako u izboru ili opozivu vlade tako i u zakonodavstvu. Državni poglavar – izravno ili neizravno izabrani predsjednik ili monarh – nema samostalnih ovlasti da intervenira u tvorbu vlade ili da raspusti parlament. Nema ni neovisnih ovlasti da intervenira u zakonodavni proces u parlamentu.

ČETIRI EKSPLANACIJSKA PRISTUPA U USTAVNOM NAUKU I U INSTITUCIONALNO USMJERENOM ISTRAŽIVANJU TRANSFORMACIJE

a) Historijsko-ustavna objašnjenja – vrsta i oblik ustava tumače se kao rezultat konkretnih historijsko-ustavnih iskustava u nekoj zemlji, normativnih uvjerenja ustavotvoraca i posebnosti u društvenoj sturkturi neke zemlje

b) Procesno orijentirana objašnjenja – utvrđuje se povezanost procesa promjene sustava s konkretnim oblikom nastajućeg sustava vlasti

c) Perspektiva teorije aktera – ustav i oblik sustava vlasti tumače se kao rezultanta racionalnih strategija i djelovanja racionalnih aktera koji su ponajprije zainteresirani za vlastitu korist

d) Objašnjenje o uvozu - ustav i sustav vlasti oblikuju se ponajprije prema obrascu „uspješnih“ uzornih demokracija

ŠTO SE SMATRA POČETKOM DEMOKRATSKE KONSOLIDACIJE?

U literaturi o transformaciji, početkom demokratske konsolidacije često se nazivaju prvi slobodni izbori, tzv. konstitutivni izbori. No, smislenijim se ipak čini da se kao početak demokratske konsolidacije uzme donošenje ustava ili demokratska revizija starog ustava. Tada se normiraju najvažnija pravila političke igre i uspostavljaju središnje političke institucije kao što su parlament, vlada, predsjednik i sudstvo

NEGATIVNA I POZITIVNA KONSOLIDACIJA

Engleski politički znanstvenik Geoffery Pridham razlikuje negativnu i pozitivnu konsolidaciju. Demokracije su po njemu kosolidirane negativno kad nijedan važan politički ili društveni akter ne traži svoje interese i ciljeve izvan demokratskih institucija, jer u tom trenutku ne postoji nikakva privlačna sustavska alternativa demokraciji.

Politički sustav je pozitivno konsolidiran ne samo onda kada je cijeli sustav legitiman i kad nema alternative u očima elita , nego i kada obrasci stavova, vrijednosti i ponašanja građana odražavaju stabilnu vjeru u legitimnost demorkacije.

ČETIRI ANALITIČKE RAZINE KONCEPTA POZITIVNE KONSOLIDACIJE

Ustavna konsolidacija – odnosi se na središnje ustavne političke institucije kao što su državni poglavar, vlada, parlament, sudstvo i izborni sustav (makrorazina: struktura). Obično biva najranije dovršena te djeluje kroz normativne, sankcionirajuće naputke i utječe na drugu, treću i četvrtu razinu time što strukturira i ograničava djelovanje.

Predstavnička konsolidacija – tiče se teritorijalnoga i funkcionalnog predstavljanja interesa, ponajprije stranaka i interesnih udruženja (mezorazina: akteri). Konstelacije i djelovanja aktera na drugoj razini odlučuju, s jedne strane, o tome kako se konsolidiraju norme i strukture na prvoj razini te, s druge strane, utječe li konfiguracija prve i druge razine pozitivno ili negativno na ponašanje aktera na trećoj razini sobzirom na demokratsku konsolidaciju.

Konsolidacija ponašanja – djeluju neformalni tj. potencijalni politički akteri kao što su vojska, zemljišni veleposjednici, financijski kapital, poduzetnici, radikalni pokreti i skupine (mezorazina: neformalni politički akteri). Uspjesi konsolidacije prve i druge razine vrlo su važni za to hoće li tzv. neformalni politički akteri ostvarivati svoje interese unutar demokratskih institucija ili izvan njih odnosno nasuprot demokratskim normama. Ako su prve tri razine konsolidirane, s njih potječu odlučujući poticaji da se izgradi građansko društvo koje stabilizira demokraciju.

Konsolidacija građanskog društva – ovdje završava konsolidacija demokratskog političkog sustava izgradnjom građanske kulture kao socijalno-kulturnog temelja demokracije. Može trajati desetljećima i biti zapečaćena smjenom naraštaja (mikrorazina: građani).

TRI RAZINE DEMOKRATSKE LEGITIMNOSTI POSTUPKA KOJIM SE DONOSI USTAV

Legitimacija odozgo – ustav može pretendirati da bude demokratski legitiman ako je ustavotvorna skupština nastala demokratski legitimno

Interna legitimacija ustava – postupak u ustavotvornoj skupštini mora poštovati demokratska načela

legitimacija odozdo – nacrt ustava daje se na referendum kako bi ga ratificirao narod.

ČETIRI TIPA LEGITIMACIJE USTAVA tj. USTAVOTVORSTVA

Narod bira skupštinu (konvent) koja, neovisno o službenom parlamentu, stvara ustav. Ona izrađuje nacrt ustava, usvaja ga i podnosi na glasovanje naroda na referendumu. Primjer: Ustav Četvrte Republike Francuske 1946.

Ustavna skupština (konstituanta) bira se demokratski. Ona izrađuje ustav, odlučuje i usvaja ga sama. Ustav se ne podnosi na glasovanje narodu u smislu državljana s biračkim pravom. Primjer: Ustav Vajmarske Republike.

Određeno državno tijelo (npr. parlament, vlada) izrađuje nacrt ustava kojega obično usvaja parlament. Ne bira se skupština neovisna o postojećem sazivu parlamenta i vladi koja treba izraditi nacrt ustava. Održava se referendum o nacrtu ustava. Primjer: Ustav Pete Republike Francuske 1958.

Određeno državno tijelo izrađuje nacrt ustava, odnosno revidira stari ustav, a usvaja ga parlament. Ne provodi se referendum o ustavu. Primjeri: revizije ustava Mađarske i Poljske 1989.

ŠTO JE EMPIRIJSKA LEGITIMACIJA USTAVA?

Empirijska legitimacija znači da ustav stječe dostatnu vjeru u legitimnost odnosno specifičnu i difuznu potporu svojim utjecajem na stvarnu politiku i društvene odnose . Izgledi za to posebno su dobri ako su u stav snažno ugrađena tri načela:

a) društvena i politička inkluzivnost – ne smije biti većih strukturnih manjina, kao ni političkih i društvenih skupina koje su grubo oštećene u institucionalnom pristupu političkoj vlasti

b) institucionalna eficijentnost – političke institucije moraju omogućiti neometana odlučivanja i implementacije

c) politička djelotvornost – političke odluke moraju vidljivo pridonositi rješavanju društvenih problema.

STRANAČKI SUSTAVI SE OBLIKUJU POD KOJA TRI UTJECAJA?

U postautoritarnim transformacijskim društvima stranački se sustavi oblikuju pod tri utjecaja:

1) kroz transformacijski sukob između autoritarnog režima i demokratske opozicije – ima oblikovnu snagu samo prijelazno, u razmjerno ranoj fazi promjene sustava. Kako demokratska konsolidacija napreduje, tako se formunske stranke kao bivša opozicija režimu raspadaju uzduž ideoloških, socijalnih i osobnih crta polarizacije.

2) kroz strukturu društvenih rascjepa – nakon nestanka starog autokratskog režima, strukturu dinamike natjecanja u stranačkom sustavu dugoročno obilježuju ponajprije socijalne i u manjoj mjeri osobne crte sukoba.

3) kroz izborni sustav – izborni sustavi mogu znatno pridonijeti tome da se stranački sustavi racionaliziraju tako da grubo ne narušavaju imperativ o socijalnoj inkluzivnosti, ali i da potiču formiranje stabilnih vladinih većina.

KOJI STRANAČKI SUSTAVI POTIČU ODNOSNO UGROŽAVAJU DEMOKRATSKU KONSOLIDACIJU?

Demokratsku konsolicdaciju mogu ugrožavati izborni sustavi relativne i apsolutne većine, jer često diskriminiraju veće društvene i političke skupine u pristupu političkoj vlasti, te čisti razmjerni izborni sustavi bez prohibitivne klauzule, jer otežavaju formiranje stabilnih vladinih većina.

Spektar izbornih sustava koji potiču demokraciju proteže se od razmjernih izbornih sustava s prohibitivnom klauzulom do rovovskih odnosno kompenzacijskih izbornih sustava koji, približno uravnoteženo, kombiniraju elemente razmjernih i većinskih izbornih sustava. Oni pogoduju stabilnim vladinim većinama jer u sebi obično ne skrivaju eklantne diskriminacije manjih stranaka i potiču smjene u odgovornosti za vladu. Primjeri Španjolske nakon 1975. s pojačanim razmjernim izbornim sustavom i Mađarske nakon 1990. s kompenzacijskim rovovskim sustavom pokazuju da su izborni sustavi koji potiču demokraciju više smješteni u sredini između čistih tipova većinskih i razmjernih izbora.

Uvažavajući kriterije široke društvene inkluzivnosti i stabilnosti vlade, demokratsku konsolidaciju potiču varijante umjerenih višestranačkih sustava koji se nalaze između dvostranačkog sustava i ekstremnoga polariziranog pluralizma. To znači da stranački sustavi djeluju poticajno na demokratsku konsolidaciju ako imaju određena svojstva s obzirom na tri kriterija:

fragmentacija – vrlo fragmentirani stranački sustavi slove opasnima za stabilnost cijeloga političkog sustava. To je osobito često onda kada se snažna fragmentacija poveže s ideološkom polarizacijom, slabim i heterogenim koalicijskim vladama i čestim smjenama vlada. Primjeri su Vajmarska Republika, Četvra Republika u Francuskoj, Poljska '90-'93, Talijanska Republika prije i poslije 1994 i Republika Slovačka od '93-'98.

polarizacija i protusustavske stranke – stranački sustavi u kojima je mala distanca između važnih lijevih i desnih stranaka i u kojima nema protusustavskih stranaka imaju prednost u konsolidaciji.

fluktuacija birača (volatilnost) – stranački sustavi u kojima je fluktuacija birača niska ili srednja djeluju poticajno za konsolidaciju cijeloga političkog sustava. Smanjivanje fluktuacije birača ukazuje na to da se stvara stabilizirajući element stranačke

identifikacije koji pokazuje da stranke kao intermedijarne strukture stvaraju nužne korijene u društvu, a da pritom ne onemogućuju interesno posredovanje između države i društva. Također, opadanjem fluktuacije birača postaju nevjerojatnima nemiri pri promjeni vlade i radikalni obrati u politici vlada.

KOJE VRSTE SUSTAVA UDRUŽENJA POTIČU, A KOJE KOČE DEMOKRATSKU KONSOLIDACIJU?

Same stranke ne mogu zajamčiti posredovanje interesa između društva i države. Iz perspektive teorije demokracije, samoorganiziranje udruženja u društvu osigurava autonomne prostore za djelotvorno djelovanje nasuprot državi. Po svim pravilima, ono znači i upravljačko rasterećenje države, a time i stjecanje racionalnosti u privrednoj politici.

Sustavi udruženja trebali bi biti inkluzivni i eficijentni. Inkluzivni su ako su reprezentativni; eficijentni su ako djeluju kooperativno. Ako su velika udruženja rada i kapitala reprezentativna, njihove interesne računice manje konfligiraju s općim interesom društva. Što ta udruženja više i obuhvatnije organiziraju respektivne društvene interese, to su propravnija za kooperativno djelovanje sa svojim interesno-političkim protuigračima i državom. Kooperacija opet znači eficijentnost u procesima odlučivanja i provedbi privredne politike.

ŠTO SU VETO SILE?

U sklopu promjene sustava vetovske sile shvaćaju se kao moćni društveni i državni akteri koji nemaju ustavni mandat da politički djeluju. Najvažniji neformalni politički akteri odnosno političke sile veta koje utječu na uspjeh ili neuspjeh procesa demokratizacije su: vojska, paravojna udruženja, predstavnici financijskog i industrijskog kapitala, krupni zemljoposjednici, radikalni sindikati ili terorističke grupacije. Njihovo djelovanje, njihove privredne transakcije ili društvene mobilizacije izvanredno su važni za konsolidaciju, dekonsolidaciju ili slom demokracija. Njihovi motivi i prostori djelovanja, koji određuju oblik političke vladavine izvan ustava, osobito rastu u stanjima privrednih, socijalnih i političkih kriza.

GRAĐANSKA KULTURA (civic culture)

Građanska kultura, pojmljena kao temelj demokracije, može se podijeliti na dvije, međusobno isprepletene, dimenzije:

Građanska kultura – odnosi se ponajprije na stavove i vrijednosti građana, a idealnu građansku kulturu obilježuje trostruka ravnoteža:

ravnoteža među ideološkim podkulturama nekog društva ravnoteža između parohijalnih, integrativno-pasivnih i demokratsko-

participacijskih podkultura u društvu ravnoteža između parohijalnih, integrativno-pasivnih i demokratsko-

participacijskih stavova i vrijednosti u svijesti svakog pojedinca.

Civilno društvo – označuje aspekt djelovanja građana u društvu i prema državi. Duga je tradicija ideje da razvijeno civilno društvo pridonosi jačanju demokracije. Može se osloniti na važne argumente: od J. Lockea, preko Tocquevillea do R. Dahrendorfa i J. Habermasa. Četiri su obrazloženja tome:

John Locke: središnja je funkcija civilnog društva autonomija pojedinca, osiguranje vlasništva i sfera društva zaštićenog od države. Prema tom shvaćanju, civilno društvo ima negativnu funkciju: osiguranje slobode i vlasništva od intervencija države – služi tome da se ograniče pretenzija i opseg vlasti države

prema teoretičarima pluralizma (Truman, Lipset i Rokkan), organizacije civilnog društva pridonose slabljenju društvenih sukoba, stvaraju potencijal za regrutiranje elita i rasterećuju državu preuzimanjem usluga na sebe

središnji argument Alexisa de Tocquevillea glasi: organizacije i udruženja civilnog društva jesu „škole demokracije“ u kojima se demokratsko mišljenje i ponašanje uvježbavaju u svakodnevnoj praksi. Prema tome, one služe ukorjenjivanju građanskih vrlina poput snošljivosti, uzajamnog prihvaćanja, pripravnosti i sposobnosti za kompromis, povjerenja, časnosti i pouzdanosti.

kritička teorija (Keane, Rödel, Cohen i Arato, Habermas): strukture civilnog društva proširuju područje artikulacije i agregacije interesa izgradnjom „predpolitičke“ pluralističke interesne mreže u kojoj se i interesne skupine koje je teško organizirati ili su zapostavljene mogu obratiti javnosti odnosno uspostaviti javnost. Mogućnost određivanja dnevnog reda i javnog tematiziranja društvenih sukoba trebali bi imati određujući utjecaj na ulaznu stranu političkog sustava. Svako uistinu demokratsko oblikovanje mišljenja i volje u udruženjima, strankama i parlamentima upravo je upućeno na „dotok neformalnih javnih mišljenja“ koja se oblikuju samo izvan „struktura političke javnosti koje nisu pod kontrolom vlasti“. Participacijski aspekt mimo tradicionalnih institucija političkog predstavništva naglašeno je izrađen i zgusnut do ključnog pojma emancipacijski shvaćene koncepcije demokracije. U toj se perspektivi civilno društvo i demokracija stapaju.

VALOVI DEMOKRATIZACIJE PO HUNTINGTONU

Samuel P. Huntington val demokratizacije definira kao skupinu prijelaza iz nedemokratskih u demokratske režime koji su se dogodili u specifičnom razdoblju i koji su brojčano znantno nadmašili prijelaze u suprotnom smjeru u istom razdoblju.

Huntington raspoznaje tri velika vala demokratizacije, pri čemu je nakon prva dva vala uslijedio autoritarni protuval u kojemu su se mnoge demokracije slomile i opet su morale ustuknuti pred autoritarnim i totalitarnim režimimia. Velike valove demokratizacije Huntington periodizira ovako:

prvi dugi val demokratizacije (1828 – 1922/1926) – dobio je duhovne i pokretačke impulse od Američke i Francuske revolucije.

prvi autokratski protuval (1922/1926 – 1942) – počeo je Mussolinijevim Maršem na Rim 1922. godine, posljedica kojega je bila kapitulacija krizama potresane krhke talijanske demokracije gotovo bez reakcije. Nastale su diktature koje su bile desne, etatističke, vladavina jednog čovjeka i nacionalističke.

drugi kratki val demokratizacije (1943 – 1962) – vrhunac drugog vala bio je neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Izravna posljedica ratnog poraza fašističkih i vojnih režima u Italiji, Njemačkoj, Austriji i Japanu bila je okupacija tih zemalja od strane pobjedničkih savezničkih sila te dekretiranje, iniciranje i nadgledanje demokratizacije pod posebnim nadzorom SAD-a.

→ zemlje Sjeverne i Zapadne Europe: Danska, Norveška, Nizozemska, Belgija i Francuska uspješno su uspostavile demokraciju

→ zemlje Istočne Europe: nisu demokratizirane, pripale su području sovjetske vlasti – u Čehoslovačkoj je bila uspostavljena razmjerno stabilna međuratna demokratska, ali ugušena savezom jakih čehoslovačkih komunista sa SSSR-om

→ Azija i Afrika – nastale su nove države: u Africi nisu poduzeti ozbiljni pokušaji demokratizacije, dok su Indija, Indonezija i Sri Lanka uspostavile demokratske institucije. Indija i Izrael trajno su uspostavile demokraciju

→ Latinska Amerika – Urugvaj, Kostarika i Brazil, Argentina, Kolumbija, Peru, Venezuela održani pluralistički, otvoreni i demokratski izbori, no demokratski izabrane vlasti srušene su početkom pedesetih godina i pale u autokratske vojne diktature

→ Njemačka, Japan i Italija – institucionalizirani osobito izraženi autokratski režimi, koje je većina stanovništva prihvatila i dugo podupirala u ratu, nakon dva desetljeća proces demokratizacije u svim trima zemljama bio je uspješan

drugi autokratski protuval (1958/1962 – 1974) treći val demokratizacije (1974 – 1995)

PET UZROKA SLOMA DEMOKRATSKIH USTAVA U LATINSKOJ AMERICI I DJELOMICE U AFRICI

1) propala odnosno blokirana privredna modernizacija2) blokirane socijalne promjene3) neriješeni problemi tvorbe nacije i države4) mali kapital civilnog društva i visoka pripravnost da se upotrijebi nasilje5) geostrateška instrumentalizacija pitanja demokracije od strane SAD-a u sklopu sukoba Istoka i

Zapada.

ZAJEDNIČKE VARIJABLE PREŽIVLJAVANJA MEĐURATNIH DEMOKRACIJA

a) razmjerno visok stupanj društveno-ekonomskog razvoja, mjeren bruto drutšvenim proizvodom po glavi stanovnika i razinom obrazovanja

b) komparativno snažni srednji slojevic) politička kultura obilježena tolerancijom, sekularnošću i razmjerno visokom participacijom; i

obratno, slabo su bili izraženi nasilje, obrasci parohijalnih stavova i podanička kulturad) vojska se suzdržava od miješanja u unutarnju politiku, a ne postoje ni značajne paravnojne

skupinee) izvršna vlast u državi poštuje politička i civilna prava građanaf) često su postojala parlamentarna i demokratska iskustva prije Prvoga svjetskog rata

OBILJEŽJA PROPALIH DEMOKRACIJA U MEĐURATNOM VREMENU

- komparativno niska razina društveno-ekonomskog razvoja- ekstremne klasne i socijalne razlike- slaba tolerancija, visoka pripravnost na uporabu nasilja, niska politička participacija i prošireni

obrasci parohijalnih stavova u političkoj kulturi- miješanje vojske u unutarnju politiku i postojanje paramilitarnih političkih milicija- zanemarivi utjecaji pragmatične, parlamentarne i demokratske anglosaksonske političke kulture- fragmentirani i polarizirani stranački krajolici- visoka nestabilnost vlada

ČETIRI SKUPINE VANJSKIH ČIMBENIKA KOJI SUODREĐUJU USPJEH ILI NEUSPJEH PRIJELAZA IZ AUTOKRATSKIH U DEMOKRATSKE SUSTAVE

Američki istraživač transformacije Philippe C. Schmitter navodi četiri skupine vanjskih čimbenika koji suodređuju uspjeh ili neuspjeh prijelaza iz autokratskih u demokratske sustave:

Ideološka i materijalna potpora demokratizaciji izvana

timing – norme koje vladaju u međunarodnoj zajednici, izvanjske potpore i mreže, kao i istodobne regionalne procese u zemljama koje su susjedi transformacijskoj državi

events – obuhvaćaju inozemne intervencije i okupaciju, vojne urote i bijeg kapitala

Privredni razvoj u razdoblju demokratizacije

trends – označuju stupanj i budući razvoj društveno-ekonomske modernizacije, integraciju u svjetsko tržište i intenzitet društvenih sukoba

cycles – odnose se na razvoj međunarode privredne konjukture, razvoj vanjske trgovine, kao i razvoj nacionalne zaposelnosti i proizvodnje

KOJI SU NAJVAŽNIJI POZITIVNI KONTEKSTUALNI UVJETI ZA RAZVOJ DEMOKRACIJE U NJEMAČKOJ, ITALIJI I JAPANU?

diskreditiranje fašističkih i militarističkih ideologija vladavine kažnjavanje ratnih zločinaca od strane saveznika u sklopu Hladnog rata i ideološko-političke konkurencije sustava SAD su, kao

hegemonijska sila, osobito podupirale zapadne demokracije kao model suprotan komunistitčkoj diktaturi

okupacija od strane saveznika „demokratizacijske kampanje“ kroz obrazovni sustav i medije

Marshallov plan kao učinkovita i ciljana materijalna pomoć za izgradnju stabilnih struktura sustava tržišne privrede i demokracije nakon 1947. godine

uključivanje u međunarodne privredne kooperacije i zapadne vojne saveze irelevantnost odnosno nepostojanje vojske, koja je u sve tri zemlje nosila autokratski

režim ili je s njima kolaborirala, zbog demilitarizacijske politike okupacijskih sila u prvom poratnom desetljeću.

UNUTARNJI ČIMBENICI UTJECAJA NA USPJEH DEMOKRATIZACIJE U NJEMAČKOJ, ITALIJI I JAPANU – PET FAZA

1) Predautokratska iskustva s demokracijom - sve su se tri zemlje 1945. mogle osloniti samo na kratke faze iskustava s

demokratskim sustavom, iskustvo je bilo prekratko, prejako obilježeno krizama i po svojim učincima preslabo da bi se demokratske institucije i postupci pozitivno upisali u kolektivnu sviejt društva i u upravnu strukturu države

- sve tri zemlje imale su posla i s nestabilnim demokracijama koje su potresale krize i u kojima društvene i političke elite nisu dostatno prihvatile upravo središnje demokratske institucije i organizacije

- u sve tri zemlje vlade su bile krajnje nestabilne

2) Iskustva s autokratskim režimima- autokratski režimi u Njemačkoj i Japanu vladali su 12, odnosno 13 godina, a

Mussolinijeva fašistička diktatura u Italiji trajala je 21 godinu

3) Kraj autokratskih režima- sve su tri diktature okončane porazom u ratu, nakon što su same presudno

pridonijele izbijanju Drugog svjetskog rata. Nakon vojnog poraza uslijedio je kolaps režima

- U Italiji se kolaps zbivao u dvije etape: prva je počela iskrcavanjem saveznika na Siciliju 10. srpnja 1943. Nakon toga fašizam se održao još 20 mjeseci Hitlerovom milošću, no režim je slomljen zbog ujedinjenja talijanskog pokreta otpora

- kraj autokratskih režima u Njemačkoj i Japanu bilo je djelo saveznika, a saveznici su učinili i prve korake u demokratizaciji u te dvije zemlje

4) Institucionalizacija demokracije- institucionalizacija demokracije počinje kad su pravila autokratske vladavine

potpuno ili djelomično suspendirana i kad su stare vladajuće elite izgubile vlast ili je moraju dijeliti s novim demokratskim elitama

- sudjelujući akteri mogu se podijeliti na vanjske (savezničke pobjedničke sile) i unutarnje (nove demokratske snage)

U demokratizaciji Japana raspoznaju se tri relevantna aktera: američke vojne vlasti japanska vladina birokracija u kojoj su od predstavnika

autoritarnog režima bili očišćeni samo vodeći položaji u vojsci, politici i privredi

američki ustavni pravnici U demokratizaciji Italije mogu se uočiti tri važna aktera:

saveznici, Velika Britanija i SAD monarh Vittorio Emanuele i maršal Badoglio, Comitati di Liberazione Nazionale tzv. nacionalni oslobodilački

odbori

5) Konsolidacija demokracije

Najvažnije demokratske institucije u SR Njemačkoj su stabilnost vlade autoritet vlade izborni i stranački sustav

SR Njemačka u potpunosti je sposobna da bude demokracija zbog tri čimbenika:

duboka osobna povijesna iskustva poput vojnog sloma, okupacije, podjele i međunarodngo poniženja uzrokovali su veliku distancu prema nacionalsocijalističkoj diktaturi i autoritarnim oblicima uopće

umješno ustavotvorstvo smjena generacija

NAJVAŽNIJI ARGUMENTI PROCESUIRANJA I KAŽNJAVANJA SUDIONIKA PROŠLOG AUTOKRATSKOG REŽIMA

1) nasljedni demokratski režim ima moralnu obvezu kazniti zločine protiv čovječnosti; to ponajprije vrijedi u odnosu prema žrtvama režima

2) kažnjavanje je nužno kako bi se odvratilo od budućih povreda ljudskih prava3) kažnjavanje treba pokazati da je demokracija dostatno moćna da ne poklekne pred

prijetnjama elita starog režima i da demonstrira nadmoć pravne države i demokracije

ARGUMENTI PROTIV KAŽNJAVANJA tzv. „OPROŠTAJA I ZABORAVA“

1) demokracija se mora temeljiti na pomirenju i ne smije iznova stvarati jazove u društvu2) krhki proces demokratizacije traži jamstvo da neće biti odmazde prema zločinima prijašnjeg

režima kako se ne bi stvorili vetovski potencijali protiv mlade demokracije3) kako su često u povredama ljudskih prava sudjelovale mnoge skupine i pojedinci, amnestija

stvara povoljniju polazišnu osnovu za demokraciju od mogućega arbitrarnog kažnjavanja nositelja starog režima

4) kažnjavanje može ugroziti konsolidaciju demokracije; stabilizacija suvremene demokracije jest više dobro od kažnjavanja prošlih zločina.