Mira Bogdanovi

Hladno-ratovska i posthladno-ratovska recepcija ilasa u zemlji i inostranstvu:

Konstante konvertitstva

Milovan ilas (1911-1995) bio je od svoje kooptacije u CK KPJ 1938. i izbora u Politbiro

1940. jedna od vodeih glava u komunistikom pokretu Jugoslavije. Dva puta propali

student (knjievnost i pravo), neka vrsta samouka i nedouka (rijei kojima on slika N.S.

Hruova u svojim sjeanjima na Staljina, a koje se u istoj mjeri mogu odnositi i na njega),

sa robije je, kako pie Brkovi dospio u najue partijsko rukovodstvo. Na robiju je sluajno

dospio. Iako je antireimski nastrojen, nema jasne ideoloke stavove. Ne bira listove i

redakcije, nudi se i najreakcionarnijim, najreimskijim glasilima, to e ga, kako veli

Brkovi, pratiti do kraja ivota. Ne slae se s Marksom, kako je tad sam izjavio, ali ga je

zapazio Veselin Maslea u studentskim demonstracijama i preko jednog komuniste,

Stajkia, traio da takav istaknuti antireimlija napie za ilegalni Proleter jedan lanak.

ilas se odazvao, Proleter je zaplijenjen, Stajki je policiji propjevao, ali da spasi ilasa,

rekao je da ilas nije marksist. to je bilo tono, ali nije pomoglo. ilas je zaglavio na

trogodinjoj robiji. (Brkovi, 28). Tamo postaje komunist, na komunistikom univerzitetu,

kako su zvali robiju, se douava i diplomira za profesionalnog revolucionera. Kao samouku

i nedouku sve bi mu bilo odmah jasno: ak i teke filozofske knjige popout Hegelovih

Nauka logike, Fenomenologija i Estetika, (Brkovi, 31) a puno kasnije e se sa istom

samouvjerenou oprobati i u kvantnoj mehanici i teoriji relativnosti u svojoj knjizi

Nesarvreno drutvo. Nepopravljiv. Fanatinom vjerom u komunizam, SSSR i Staljina uz

izrazitu publicistiku i propagandno-agitacijsku sposobnost, ilas je bio prikladan aktivist i

agitator za potrebe datog trenutka pokreta. Podravao je vjeru vjernih s ultra-

revolucionarnih sektakih pozicija, a progonio nosioce dilema, skepse i samostalne misli u

pokretu. Isticao se u borbi protiv tzv. revizionista, naroito u sukobu na tzv. ljevici. (...)

ilasov nagli uspon poeo je u prvim poratnim godinama. Preuzeo je svu vlast nad

politikim radom Partije, nad agitacijom i propagandom i kulturnim ivotom zemlje. (...)

Istakao se u likvidaciji ostataka graanskih partija, u velianju Staljina, koji je u njegovim

napisima podignut na razinu poluboga, propagirao je stanje u SSSR-u kao dovrenom

'cvatuem vrtu socijalizma', kao gotovo dovrenom novom civilizacijom. (...) Pripremao je

partijsko lansvo za 'klasni juri' na seljatvo. (Bilandi, 7-8) Ukratko, bio je Bi Boji.

Potom slijedi njegova prva velika konverzija od staljinista u antistaljinista. (Bilo ih je i

ranije, ali manjih: od rusofila u rubaki i oboavatelja Tolstoja i Dostojevskog, pred ijom

slikom je s upaljenom svijeom kao pred ikonom jedne noi kleao, na njihovo totalno

odbacivanje i zagovaranje socijalistikog realizma, pa proganjanje slobodumnih lijevih

pisaca poput Krlee. Iz tog doba potie impresija o ilasu iz pera Savia Markovia

tedimljije, takoer, kako se kasnije pokazalo, konvertita od ljevice, do ustakog ideologa,

kao mnogo prevrtljivog i nepouzdanog mladog ovjeka koji e itavog ivota,

kontinuirano i ciklino, svakih est mjeseci mijenjati svoja miljenja! Njegova kontinuirana

promjena miljenja dolazi iz kultnog samoljublja i prenaglaenog egocentrizma u svim

situacijama, u kojima je, sticajem okolnosti imao znaajnu ulogu. Brkovi, 27-28).

U sukobu sa Staljinom bezrezervno je stao na stranu Tita i istakao se u ideoloko-

propagandnom ratu s Kominformom. Brzo se upustio u analizu staljinizma, ali ne sa

pozicija hladnog analitiara i politiara ve s pozicije vatrenog propagandista, publicista i

knjievnika, bez naunog kategorijalnog aparata. (...) Kroz dramatiku borbe protiv

staljinizma, M. ilas se, noen snagom svojih emocija postepeno pretvarao od vjernika u

nevjernika, ne uspjevi dosei razinu realista. (Bil 8-9) .

VI kongres KPJ 1952. g. u Zagrebu znaio je vrhunac ideolokog obrauna sa

staljinizmom, gdje ilas igra vanu ulogu. Kongres je u potpunosti (verbalno) odbacio

sovjetski model drutvenog ureenja, ali je u istim dokumentima upozorio da e se KPJ

suporotstaviti obnovi tzv. graanskog drutva. (Bilandi, 10). Kao izlaz partijski vrh

smilja samoupravljanje te dozirano uvoenje trita kao alternative sovjetskoj koncepciji

etatistike privrede i drutva. Zbog sukoba sa SSSR i njegovih ekonomskih i politikih

posljedica, Jugoslavija se otvara i pribliuje Zapadu u jeku hladnoga rata. Upravo je taj

sukob i osamostaljenje jugoslavenske KP i drave bio jedan od najvanijih prekretnikih

dogaaja u doba hladnog rata, to se danas u naim krajevima nedovoljno cijeni.Vjerujem

da je to zato to je protagonist ovoga epohalnog dogaaja bio J. B. Tito.

Buntovnika KPJ se potom nala u poloaju pjeaka po razapetoj ici: konfrontirana sa

Istoka optubama za izdaju socijalizma i faizam, i udvaranjima sa Zapada u nadi da e

promijeniti stranu, povui tako i druge zemlje realno-socijalistikog tabora svojim putem i

rasturiti komunistiki monolit, prisiljena je na borbu protiv oba protivnika. S jedne strane

da dokae da je zemlja jo socijalistika i da ne klizi u obnovu graanskog drutva i

kapitalizma, a sa druge da pokae da nije staljinistika despocija. Bilandi opisuje

tadanju politiku atmosferu u kojoj je i sam sudjelovao: U tako uarenom politikom i

ideolokom sukobu iz dana u dan je eskalirala i jugoslavenska propaganda protiv

staljinizma. Biti tada dobar partijac znailo je biti borac protiv svega onoga to se

oznaavalo kao birokratizam, kao nedemokratsko ponaanje, a u svakoj prilici se

izjanjavati za socijalistiku demokraciju. Budui da je tada (a i tijekom itavog

zemaljskog ivota socijalizma u Jugoslaviji!!) birokracija bila oznaena kao glavna snaga

kontrarevolucije, revolucionarnost se mjerila i stupnjem spremnosti za 'juri' na tu

drutvenu snagu. Ta svijest se kretala prema uvjerenju da je sve dozvoljeno to potkopava

i rui birokraciju. Nije teko zakljuiti da je osjeaj 'smrtne opasnosti' od birokracije

izazivao i podgrijavao anarhistike sklonosti i politike avanture. (Bilandi, 11). Kasnije

emo vidjeti da je to bila djelatna formula kojom se posluio i Miloevi u borbi za vlast.

A u borbi protiv birokracije, ilas je kao glavni ideolog Partije, bio pravi ovjek na pravom

mjestu u pravo vrijeme. Kao suvremenik i sudionik zbivanja, Bilandi (12) dobro ocrtava

ilasa na tome zadatku: Uvijek sklon jednostranoj radikalizaciji usvojene ideologije,

noen strau svojih emocija, i eljom za vodstvom, Milovan ilas se odjednom uplaio

opasnosti od birokracije. Zato je on odmah poslije VI kongresa maksimalno radikalizirao

antistaljinistiki duh tog kongresa i krenuo u 'rat' protiv 'postojeeg stanja stvari'.

Uvod u hladnoratvsku slavu navodnog prvog disidenta, svoju antibirokratsku revoluciju,

ilas je odrijeenih ruku zapoeo serijom od dvadeset lanaka u Borbi, krajem 1953. i

poetkom 1954. g.

Kad se danas itaju ti ilasovi lanci, nemoge je oteti se dojmu da se radi o prilino

konfuznoj lavini rijei (ilas ne zna metodiki i analitiki misliti) u kojoj se razlau

zacrtani partijski stavovi o goruim drutvenim pitanjima. Ti se stavovi mogu, ba

zahvaljujui autorovoj konfuznoj misli, na razliite naine interpretirati. Centralno je

pitanje, naravno, bauk birokracije i problem nove sadrine socijalistike demokracije, koju

treba razvijati nakon razlaza sa sovjetskom praksom, ali i u punijem smislu nego to je to

sluaj u liberalnim demokracijma Zapada. Krivo je danas kasniju ilasovu evoluciju

projektirati unatrag i u njemu ve tada vidjeti borca za liberalnu demokraciju zapadnog

tipa. Nita od toga. Ali ono to je Partiji u tim lancima osobito zasmetalo je odsustvo

kljunih rijei klasna borba i radnika klasa. No, au je prelio ilasov pamflet objavljen

poetkom januara 1954., Anatomija jednog morala. Tek tada je zazvonilo za uzbunu, te

hitno sazvan Plenum CK KPJ.

Ta ilasova pripovjetka prilino lii na herc-romane i opisuje duevne boli mlade ene

graanskog porijekla udane za mladog partizanskog generala, patnje zbog neprihvaenosti

u uskom krugu partizanskih supruga vodeih komunista, partizanskom mirnodopskom jet

setu. ilas iz prve ruke opisuje lagodan ivot na vrhu, u kojem je i sam zduno uivao, a u

tome romanu s kljuem prepoznali su se mnogi, a naroito mnoge.

Bilandi (6) s pravom smatra najvanijim trenutkom u ilasovom ivotu njegov sukob sa

KPJ 1953-1954., zapravo poetkom 1954., kad je povodom ilasovih lanaka i Anatomije

sazvan Plenum CK KPJ, odran 16. i 17. januara, prenoen preko radija i zvunika na

javnim mjestima.

Na scenu Plenuma su izili najkrpuniji likovi jugoslavenskog komunizma, od Tita i

Kardelja, do brojnih lanova CK. ilas se nemuto branio i pravdao, isticao da je marksist i

komunist, mada se ne slae sa lenjinskom koncepcijom Partije, priznao da nije itao

Berntajna (Lenjivovog bauka revizionizma i obaveznu lektiru ve za teorijski potkovanije

borce, a kamoli za glavnog partijskog ideologa). Uzgred, ilas je bio poznat po tomu da

moe satima priati o knjigama koje nije proitao. Jednom je nakon rata na sjednici

Politbiroa uhvaen kako s puno autoriteta govori o Lenjinovoj knjizi Materijalizam i

empriokriticizam, za koju je Zogovi, ilasov roak, intimus i kolega agitpropovac,

pouzdano znao da je nije proitao (Brkovi, 31). To mu je i javno rekao pred Titom i

Rankoviem. Priznavi u tome drutvu da knjigu nije proitao, ilas je potom nastavio da i

dalje pria o toj knjizi kao da nita nije bilo! Kakogod bilo, u zavrnici Plenuma ilas je

uklonjen sa sviju svojih funkcija (otuda nedostatak vremena za itanje), a u aprilu iste

godine vratio je partijsku knjiicu sekretaru svoje uline elije.

Recepcija ilasa na Plenumu je bila zapravo hladnoratovska: Kardelj u svojem referatu

brani poloaj Jugoslavije izmeu Istoka i Zapada, inzistira na ouvanju ekvidistance i

naglaava pravo na vlastiti put, tema koja e gospodariti slubenoj politikoj misli sve do

propasti realnog socijalizma. Uz to je slubeni stav da je jugoslavenski put jedini ispravan

put, koji podjednako ponitava pretenzije i Istoka i Zapada da se predstave kao jedini

modeli istinske demokracije. Drugim rijeima, i protiv restauracije graanskog drutva i

kapitalizma, koje je sad prva toka na dnevnom redu raznih stranaka, a najvie LDP, a sa

druge strane protiv restauracije staljinizma od kojeg je KPJ taman uzela verbalno-politiki

odmak.

Kakva je recepcija ilasa unutar zemlje prije njegova pada? O tomu ima tek malo

istraivanja, meni poznato samo jedno kolege Milana Terzia o odjecima ilasovih

lanaka u JNA utemeljeno na arhivskim istraivanjima i dounikim izvjetajima. Ali bitno

je da za ilasom, ni tad, ali niti kasnije, nisu pohrlile mase nezadovoljnika. Prije bi se

reklo da je bilo suprotno od toga: svi su od njega bjeali, ak su ga i kumovi i prijatelji

napustili. ilasove lanke i provokativne stavove svatko je tumaio na nain koji mu

najbolje odgovara. Tako imamo budno praenje vani, ali i u partijskim krugovima u zemlji.

U to vrijeme se raa tzv. kremljologija, koja zbog zatvorenosti zemalja realnog socijalizma

pribjegava bizarnim metodolokim postupcima poput prouavanja prvomajskih parola u

Moskvi ili mjesta koje pojedine krupne glave zauzimaju na tribini prilikom proslave

godinjica Oktobarske revolucije. Na osnovu toga se zakljuivalo kojim e pravcem udariti

KP. ilasovi lanci su bili jedan takav izvor na osnovu kojega se mogla predviati dalja

liberalizacija politikog ivota u Jugoslaviji i njezino pribliavanje Zapadu, ili po

reakcijama u SKJ, povratak u krilo staljinizma. Navodno su neki visoki funkcionari

(Kardelj i Bakari) bili na istoj crti oko provoenja rezolucija VI kongresa, ali su se

povukli i ostavili ilasa na tankom ledu. Radilo se zapravo o brzini kojom je trebalo vriti

proklamirane promjene i kontekstu u kojem se sve to odigrava: 1953. umire Staljin, a KPJ i

Tito zauzimaju stav iekivanja. Izgleda da ilas nije imao ula za takve finese, a Agitprop

je bio njegov feud, pri emu je status Agitpropa u itavoj graevini bio manje vaan od

ostalih partijskih resora.

U irokim krugovima partijskog lanstva voene su rasprave o tomu tko je za a tko protiv

ilasa. Meu lanovima je bilo mnogo onih koji su ilasova razmiljanja shvaali kao

dalji proboj u pravcu socijalistike demokracije, a tako ih i sam ilas prezentira. U

Terzievom radu nalazimo podatak o sluaju naeg profesora Vojina Milia, tada

potpukovnika JNA, koji je u spornim lancima vidio prvenstveno nastojanje da se proiri

socijalistika demokracija. A profesor Mili je bio tada, i, mada van partije nakon 1968.,

do smrti ostao komunist. Nije konvertirao i ostao je uvjeren da je socijalizam spojiv sa

demokracijom i da nije socijalizam ako u njemu nema demokracije. Pritom Mili borbu za

socijalizam vidi kao borbu protiv staljinizma i za slobodu ideja.

ilas je krenuo drugim putem. Dok su drugi pali visoki funkcionari izbjegavali publicitet i

nakon razlaza odlazili u privredu (Ljubodrag uri), ili se vratili svojoj prvobitnoj profesiji

(Blagoje Nekovi, vrlo uspjean lijenik onkolog, kasnije Rankovi, koji se povukao u

kuni ivot), ilas se je uzdravao samo do kraja 1954., da bi od tad nadalje koristio svaku

prigodu za davanje intervjua i komentara dopisnicima stranih medija koji su ga opsjedali.

Kao dokon penzioner, ilas je imao dosta vremena za razna smatranja i razmatranja, ali su

ga, zahvaljujui njegovoj proloj akumulaciji funkcija, drali za nekakvu vrstu

Nostradamusa koji o svemu ima relevatno miljenje ili predvianje. Da li je potrebno

isticati da su i Jugoslavija, zbog svoje uloge u svjetskoj politici, i ilas kao linost koja je

oiena iz pokreta, uivali ogromno zanimanje u zapadnoj javnosti? Publicitet je na prvi

pogled koristio ilasu, ali u najveoj mjeri ipak antikomunistikim krugovima na Zapadu.

Tu je ilasov simpatizer, ultradesniarski urednik Buckleyeve National Review, David

Pryce Jones u krivu: on tvrdi da je obraanje stranim medijima ilasu prualo zatitu. Meni

se ini da je bilo obratno. Egzibicionistika, osvetnika eksponiranost, ilasu je kodila.

To ga je otjeralo u zatvor. Tako se prave disidenti, jer zatvor stalno doliva ulje na vatru, a

najbolje je kad disident as ue, as izie. Ali je tu i, meni nerazumljiv, panini strah vlasti

od jedne takve figure. Valjda je u duhu konspirativno-patrijarhalne organizacije prljanje

vlastitog gnijezda bilo tada, kao i sad, na niskoj cijeni. Da je bilo pameti, partija je trebala

pustiti ilasa da dri svoje seanse ne obraajui panju na njega, njegove se izjave ionako

nisu mogle proitati u domaem tisku, a graja koja je dizana povodom svakog njegovog

istupa, samo je koristila vanjskom neprijatelju socijalizma, iji je instrument bio ilas.

ilas nije sve vrijeme provodio dajui intervjue stranim medijima, ve je u meuvremenu i

pisao: na kraju krajeva, uvijek je htio biti knjievnik. Tada nastalo djelo Besudna zemlja,

ponudio je Srpskoj knjievnoj zadruzi, ali iz politikih razloga bio odbijen. Da su bili

pametni i tampali Besudnu zemlju kad je nastala, moda od ilasovog otpadnitva ne bi

bilo nita. Zato je ilas preko svojih amerikih veza ponudio rukopis amerikom izdavau.

Bio je opet odbijen, ovaj puta zato to njegove rane uspomene tada nikoga nisu interesirale,

sumnjam i da su kasnije. Tada su u modi bili politiki spisi razoaranih komunista koji bi

mogli biti iskoriteni u antikomunistike propagandne svrhe. ilas je bio idealna meta:

otpadnik sa samoga vrha. Zainteresirani ameriki krugovi su od ilasa traili rukopis koji

bi im se dopao. Tako je nastao i rukopis, kako ilas sam kae nakon debakla sa Besudnom

zemljom, Svojina i sloboda, iz kojeg e se stvoriti, ili modelirati, najuvenije ilasovo

djelo, Nova klasa.

Konkretan povod za prvo, kao i sva kasnija glupo i nepotrebno ilasovo zatvaranje, bio je

njegov narueni komentar na zbivanja u Maarskoj 1956., i njegova kritika jugoslavenskog

dranja u toj krizi, objavljen u asopisu New Leader, za koji e se tek kasnije, nakon 1967.,

pokazati da ga je financijski potpomagala CIA. Kad se ita taj tekst, Bura u Istonoj

Evropi, neizbjean je dojam da je tekst dotjerivan kako bi se uklopio u tadanju retoriku i

oekivanja Zapada vezana za maarske dogaaje. I dok je ilas zbog Bure u Istonoj

Evropi sjedio u Mitrovici u zatvoru, u New Yorku se uurbano i uzbueno radilo na

fabrikaciji Nove klase. U tome pothvatu je sudjelovala itava ekipa pomonika, iji je

identitet bar koliko je meni poznato, do danas ostao tajna. ak se ne zna ni tko je rukopis

koji je ilas poslao na materinjem, prevodio na engleski, niti se, bez originalnog rukopisa

na starom papiru, moe utvrditi koliko je irok raskorak izmeu rukopisa nominalnog

autora i komercijalne verzije. Mnogi od onih koji su sudjelovali u aktivnostima oko

vercanja rukopisa, stvaranja i konanog lansiranja Nove klase, su ljudi nesumnjivih

obavjetajnih antecedenata. U kreativnom rukopisu Nove klase moe se naslutiti pero

nekadanjih amerikih staljinista koji su preli na stranu Trockog, da bi potom potpuno

otpali od komunizma i postali estoki hladnoratovski antikomunistiki jurinici. Otpadnici

poput ilasa. Dakle, ilas je upao kao pasivna podatna igraka u ruke iskusnih igraa, bez

mogunosti da na bilo koji aktivni nain sudjeluje u svemu. Niti se osjetio pozvanim da se

ikad distancira od krugova koji su najvie profitirali od njegovog pada sa vlasti. U svakom

sluaju, Nova klasa je, kako veli njezin izdava i CIA front, Frederick A. Praeger, bila

bomba.

Tek tada se postavlja problem hladnoratovske recepcije ilasa na irokoj skali.

Dok su prethodna ilasova istupanja i flert sa stranim dopisnicima, bila samo sitne arke sa

reimom pod budnim okom UDBe, pojava Nove klase je od ilasa napravila svjetsku

zvijezdu. Organizirana je silna propaganda za Novu klasu, koja je tiskana u viemilijunskoj

nakladi, itana danima i noima preko RFE i RL, tada na prakino stopostotnim jaslama

CIA, namijenjeno publici u Istonoj Evropi, kako bi se potaknula titiostika jeres. Takva

knjiga, prevoena na brojne svjetske jezike, sa imenom ilas na koricama (moj engleski

primjerak ak ima, na prvoj stranici, kad se otvore korice, faksimil ilasovog potpisa na

irilici), trebala je imati prosvjetiteljsku ulogu svuda gdje su se ljudi politiki kolebali ili

naginjali (komunistikoj, bilo je i ne- ili antikumunistike ljevice) ljevici, kako u Evropi,

tako u Latinskoj Americi i u Aziji, gdje je proces dekolonizacije ve bio zapoeo, koji je

otuivao bive kolonije od svojih kapitalistikih metropola i navodio ih na zao put.

Domaa recepcija je bila uglavnom policijska. Nedvojbeno je UDB pratila poiljke iz

inozemstva. Istina je da su zainteresirani vanjski promoteri u nevinim omotima slali u

zemlju na odreene adrese srpsko-hrvatski prijevod Nove klase, ali je to ostajalo izmeu

etiri zida. Sedamdestih godina sam sa svojim znacima oko CK SKJ priala o Novoj klasi

koju sam bila proitala u Njemakoj na engleskom, ali su mi oni rekli da postoji Nova

klasa i na srpskom. Oni su imali u posjedu to CIA izdanje. Tamo su to itali, slab im

engleski. Kakogod bilo, domaa javnost nije bila upoznata sa sadrinom knjige, a ona e se

u domaem izdanju pojaviti tek 1990., kao presloen prijevod engleskog originala na

srpsko-hrvatski, istog onog to je bio izdan i raspaavan bez naznaenog imena izdavaa,

mjesta i godine izdanja, sad pompozno najavljen i objavljen kod Narodne knjige u 10 000

primjeraka. Raunalo se na estoku radoznalost i veliko svejugoslavensko trite. Ali, bilo

je kasno. Drava se taman poela raspadati, a njezini podanici su imali vanije probleme na

glavi. Interesantno je da je to isto objavljeno u Hrvatskoj 2010. u nakladi od svega 400

primjeraka sa urednikom napomenom: U Beogradu je 1990. tiskano prvo, legalno,

izdanje knjige na srpskom jeziku, a ovo je prvo izdanje takoer na srpskom jeziku na

inzistiranje vlasnika autorskih prava, ali iz izravnog autorovog teksta. (Nova klasa,

Feniks, Zagreb 2010., str. 192, kurziv MB). Da li to znai da su sva ostala izdanja bila iz

nekog drugog a ne autorovog izravnog teksta? Vlasnik autorskih prava, Aleksa ilas, nam

duguje objanjenje kako je do toga dolo.

Posthladnoratovska recepcija ilasa u inozemstvu najbolje se dade oitati u rijeima

Davida Bindera, koji povodom 50godinjice ilasovog hapenja 19.11. 1956. razoarano

negoduje: U online encikolpediji Wikipediji, postoji natuknica 'uveni disidenti'. Ona

ukljuuje Johna Lennona, Susan Sontag i Aleksandra Zinovjeva. Ali nema Milovana

ilasa. Isto vrijedi za Wikipedijin popis 'politikih disentera': on ukljuuje Gadhija,

Nelsona Mandelu, Martina Luthera Kinga i druge. Ali ne i Milovana ilasa (Binder,

David: The days of the Dissident. Milovan Djilas Remembered. 11.24.2006.

http://www.balkanalysis.com/2006/11/24/the-days-of-the-dissident-milovan-djilas-

remembered/).

Tek se potom netko dosjetio da otvori natuknicu o ilasu. Ovo jasno pokazuje oroenost

ilasa na hladni rat. Ali to vrijedi za inozemstvo. Tamo je recepcija uglavnom okonana

propau komunizma. Kaem uglavnom, jer sad sve pripada prolosti, a povremene

reference na ilasa trebalo bi to pomnije istraiti u slavodbitnoj euforiji ga istiu kao

proroka. U svakom sluaju, propau realnog socijalizma, disidenti nestaju sa povijesne

scene, a njihova je glavna funkcija u doba konfrontacije dva bloka bila podrivanje

sovjetskog bloka iznutra. S tim se ciljem disidenti stvaraju koristei esto iskrene i naivne

kritiare unutarnjeg stanja u zemljama realno-postojeeg socijalizma, ali i sve mogue

protivnike reima bez obzira na demokratsku ili antidemokratsku politiku orijentaciju.

OVDJE DEFINICIJE To istodobno objanjava i odsustvo disidenata u naim uvjetima, jer

je Zapad Tita vidio kao najveeg disidenta novoga doba zato to je naeo monolit

komunistikog jedinstva istupivi protiv Staljina. Praksisovski filozofi, moji profesori,

htjeli su da revolucija ide dalje i da realno-postojei socijalizam vie lii na utopijske ideale

proklamirane slubene politike SKJ: prava i slobode, socijalna jednakost i pravda, brz

razvoj najintegralnijeg samoupravljanja, sve ono to bi socijalizam uinilo privlanim a ne

strailom kao socijalizam u SSSRu. Privlaan socijalizam nije iao na ruku protivnicima

bilo kakvog socijalizma. Ali je jo vanije da se Zapad nije htio zamjerati Titu i eljeo da

se stabilnost u zemlji ouva. A relevantni izvori navode da je, gledano sa Zapada, funkcija

disidenata bila subverzivni rad, to e rei, direktno ili indirektno podrivanje ili nanoenje

tete meu ostalim, jednom politikom reimu. U znak zahvalnosti za tu Titovu ulogu i

oekivanja da e se Titova suretljivost i dalje razvijati, Zapad od silnih disidenata koji su se

kod nas nudili, ne pravi svjetske zvijezde kao to su to inili od slinih likova u zemljama

sovjetskog bloka. Oni su bili ljeviari, nisu bili konvertiti a desniari su bili ve u

inozemstvu i pod odgovarajuem politikim krovom. Disdentska iznimka su ilas i

Mihajlov iz razliitih razloga: ilas, jer je takav kapitalac bio lovina kojoj nije bilo lako

odoljeti, a i sam se nudio, a Mihajlov jer je zapravo vie sovjetski nego na disident: ono

to ga je izloilo nedotupavnoj represiji u Jugoslaviji je tekst o SSSR koji je razljutio

sovjetski reim. Zanimljiv je slubeni stav Zapada prema ilasu: nisam naila na podatke

da se je slubeni Zapad trsio kod vrhovnih voa u brojnim kontaktima da se ilasa ostavi

na miru i pusti iz zatvora. Oni su ga koristili za svoje svrhe s njegovim preutnim

pristankom, a udruge koje su ga propagirale nisu, do razoblienja skandala, imale dokazive

direktne veze sa svojim vladama, ve su bile skrivene iza niza privatnih fondacija i udruga

kako bi zakrinkale tragove. A privatne fondacije i udruge graana, sad kod nas toliko

popularno i propagirano takozvano civilno drutvo, vode svoju politiku neovisno od

dravnih organa i agencija i nisu transmisija partijske ili dravne politike. Drava vodi

svoju politiku. To je prava demokracija. Tako su svi imali iste ruke.

Kod nas se javno interesovanje za ilasa budi tek onda kad vie nije bilo opasno. Ili se bar

doivljavalo kao opasno do odreenog momenta, a potom vie ne. Svatko uva svoju glavu

mada ona ne mora biti direktno ugroena. Iz predostronosti. Ja bih rekla da se radilo ako

ne o obinom kukaviluku, onda bar o niskom miljenju o ilasovim teorijskim

pregnuima. Tko je branio naim sociolozima teoretiarima drutvene strukture da na

fakultetskim predavanjima ili seminarima kritiki analiziraju Novu klasu kao socioloko

djelo? Izgovor ne moe biti injenica da su ilasove knjige bile nedostupne na naem

jeziku: mi smo na fakultetu itali mnoge knjige na stranim jezicima. Bit e da je u pitanju

neki drugi razlog: nai su profesori u to doba bili listom marksisti i lanovi SKJ. To je

povezano sa porijeklom i ulogom inteligencije u naem podneblju. Gramijevski reeno,

kod nas je tradicionalna inteligencija bila vrlo tanak sloj i u turbulentnim vremenima se

svrstvala uglavnom na krivu stranu. Realni socijalizam je stvorio vlastitu, organsku

inteligenciju, podrugljivo nazivanu 'potenom'. Kako su povijesne turbulencije i radikalni

rezovi u jednom ivotnom vijeku kod nas konstanta, konvertitstvo ljudi, praktino sviju na

dravnim jaslama, je tipina reakcija na radikalne promjene.

Poetkom osamdesetih jo nije dotle dolo. U Beogradu je oktobra 1982. odran nauni

skup pod naslovom Liberalne i socijalistike ideje i pokreti na tlu Jugoslavije., objavljeno

kao knjiga pod naslovom Liberalizam i socijalizam 1984. Na simpoziju se okupio cvijet

kritike inteligencije iz sviju krajeva nekadanje Jugoslavije. Tamo su i Boa i Sveta i

Ljubo, Zage nema, jo nije otkrila liberalizam. Latinka Perovi je tamo, ali se bavi svojom

strukom, povijeu irenja socijalistikih ideja u Srbiji. Ono to pada u oi je da na popisu

uesnika nema ilasa! Mada se radi o problemima koje dotie i Nova klasa, ne samo da ih

dotie, ve su u nemutoj formi okosnica itave knjige, a u kasnijim rekonstrukcijama i

sama njezina bit, to se djelo nigdje ne spominje. Bilo je suvie rano. Trebalo je ekati osam

godina da ilas postane privlani kolega. To su potpuno vanznanstveni razlozi i alosno je

to je takva analiza do dananjeg dana izostala.

Kakvu je reputaciju imao ilas jo polovicom 1980tih i kakav su odnos mogui kritiari

imali prema njemu, pokazuju Kalezieva opirna opravdavanja za korienje prepriane

Nove klase u njegovoj knjizi, ilas: Miljenik i otpadnik komunizma, kako bi zadovoljio

svuda skrivene slubeno nepostojee cenzore. Ali ni to nije pomoglo. Knjiga je objavljena

u privatnoj reiji februara 1986. u tirau od 22 primjerka, tri primjerka, po zakonskim

propisima dostavljena su Okrunom javnom tuilatvu u Beogradu, osam tzv. obaveznih

primjeraka dostavljena Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu, dok je 11 primjeraka bilo

namenjeno prodaji prodati su istog dana. Ipak nije bilo represivnog nastupa Tuilatva.

Knjiga je zapravo predstavljala fotokopiju rukopisa i objavljena kao autorsko izdanje,

nakon to je autor tri godine obijao nadlene pragove, komitete i kabinete, pokuavajui da

je objavi kod normalne izdavake firme. Pokazali su se jaki otpori, ak je rasturen slog

prvih nastavaka namjeravanog feljtona. Ne kae kod kojih novina. Moram naglasiti da se

radi o vrlo kritinoj knjizi tiskanoj u 3 750 primjeraka u Ljubljani ali tek 1988., opet od

autorske izdavake grupe Zodne. Hou rei da je Kalezieva knjiga mogla posluiti vlasti

da mjesecima vodi kampanju protiv ilasa. Poto je tako kritina, ona je moda zato sad

potpuno zanemarena.

Sasvim je druga situacija 1990. Oni koji su od ilasa u svojim analizama drutvene

strukture, dok su bili marksisti i komunisti, bjeali kao avo od tamjana, na skupu koji je

redakcija beogradske Sociologije upriliila 19. juna 1990. o ilasovim knjigama Nova

klasa i Nesavreno drutvo, ukazuju mu kolegijalno potovanje.

Na ovaj udvoriko-pokajniki skup bili su pozvani brojni uesnici, sociolozi, filozofi i

politolozi iz kulturnih centara irom Jugoslaviji. Na skupu se pojavilo svega 12 uesnika,

od kojih dvoje mladih iz Slovenije, jedan mladi Crnogorac i jedan iz Hercegovine, i

naravno, Boa, Ljuba, Sveta, kako neke od njih ilas intimno oslovljava. Uz puno

razumevanje za razloge onih koji nisu mogli da se odazovu pozivu, Redakcija duguje i

izraava zahvalnost svim uesnicima u raspravi. (Sociologija, 235). Kako bi bilo divno

znati kome je sve upuen poziv i koji su bili razlozi nedolaska brojnih uzvanika? Istiem

ovaj skup jer bi se njegovo odravanje mogao smatrati poetkom posthladnoratovske

recepcije ilasa u zemlji. Komunizam se svuda ve bio uruio i Zapad slavi trijumf.

Tada se i u Srbiji tek formiraju i hvataju korijen nove partije, a rat jo treba poeti. Bivi

organski intelektualci trae utoita na raznim stranama, ali e konani rezultati postati

jasni tek kad se rat rasplamsa. U novoj podjeli karata 'potena' inteligencija postaje

'nepoetna' inteligencija i treba opet postati 'potena'. Za mene je izgubljena nevinost

jednokratan dogaaj. Ali jedno je jasno: Slobodan Ini, nekadanji organski intelektualac i

pripadnik komunistikog trusta mozgova u nekakvom komitetu ili kabinetu, neka me

ispravi onaj tko tono zna, jasno je uoio poeljan trend. Ja mislim da e od cijelog

socijalizma moda ostati samo ilasovo ime, kao njegovog stvaraoca i kao kritiara

vjesnika jednog novog drutvenog stanja ili mogueg sistema u nastajanju. I druga stvar,

koja je vrlo vana, a to sam htio da kaem, jeste da ilas navjetava, kroz ono to se zbiva

i ta se zbilo, da je kapitalizam u stvari najvia faza u razvoju socijalizma (Sociologija,

287). Koplje u trnje. A pitam se i u emu je 'novost' toga 'novoga drutvenog stanja'?

Drugi su oprezniji od Inia, njihova se konverzija tek odvija. Zage ima, ali ni ovdje jo nije

otkrila liberalizam. Nova klasa, knjiga koja se ve golom oku ukazuje kao neskrivena

antikomunistika propaganda, analizira se kao u nekim tokama, vizionarski doprinos

sociologiji! Kad sam ja kod iste ove kole studirala sociologiju slavnih ezdesetih godina,

jedna od nezaboravnih stvari koje sam nauila je i da se analizira drutveno-politiki

kontekst u kojem neko djelo nastaje i njegova ideoloka i socijalna funkcija.

Rasprava se uglavnom trebala ograniiti na ideje izraene u Novoj klasi. Razloge za

otvaranje ove rasprave redakcija u uvodu svodi na dva. Prvi je da je re o sociolokim

delima koja su, u vreme kad su se pojavila, izazvala veoma snane odjeke u svetskoj

javnosti i ostavila dubok trag u sociolokoj i politolokoj literaturi irom sveta. S druge

strane, iz razloga koji ne lee u sferi kulture i nauke, ta dela su decenijama ostala van

vidokruga jugoslovenske sociologije. Ne uzlazei u ovom trenutku u procenu valjanosti

ideja koje sadre Nova klasa i Nesavreno drutvo, verujemo da je naa skoro beznadeno

zakasnela rasprava, bila ipak mali prilog uspostavljanju autonomije jugoslovenske kulture i

dokaz da je naelo tolerancije postalo deo jugoslovenske svakodnevice. (Sociologija Vol.

XXXII, (199), No. 3, 235). Moram ovdje usput primjetiti da se veoma snani odjeci u

svjetskoj javnosti lako mogu uoiti, a razlog zato je poznat. Meutim, duboki trag u

sociolokoj i politolokoj literaturi o kojem govori Jaki, nisu istraivani. esto se

spominje Thomas Bottomore i njegova knjiga Elite i drutvo. Bottomore, kao sociolog

politike, vrlo kritiki analizira ilasov osnovni koncept, za razliku od naih sociologa

kojima je za to nedostajala hrabrost. Kolakovski, u svojim Glavnim tokovima marksizma u

nekoliko reenica spominje ilasovu novu klasu. Sam ilas u Nesavrenom drutvu (8-9)

referira na knjigu Ralfa Dahrendorfa Class and Class conflict in Industrial Society u kojoj

autor posredno kritizira meu ostalim i ilasa za shematizam, a ilas mu otpisuje da

shematizam potie od marksistikog metoda kojim se sluio prilikom pisanja Nove klase.

Kriv je marksizam. Bilo bi dobro da se stvari stave na svoje mjesto i napie rad u kojoj je

mjeri ilas utjecao na socioloku i politoloku literaturu, tim prije jer je problem klasne

vladavine u realnom socijalizmu ostao sporan i mnogi su pravi teoretiari na njemu lomili

zube. Ali je lake priati napamet.

Na udvoriko-pokajnikom skupu najvie je ipak bilo rijei o ilasovom muenitvu.

itatelji njegovih tekstova u Borbi nakon toliko godina izjavljuju da su se sa tadanjim

ilasovim idejama, kao pripadnici komunistikog pokreta, u potpunosti slagali. To vrijedi i

za Besima Ibrahimpaia sa Univerziteta u Mostaru, koji se takoer sjeao svoje intimne

podrke ilasu u vrijeme hajke, ali je Besim i osvijetlio socioloki obraz istiui kao jedini

na skupu neke socioloki relevantne iskrene uvide u svoj doivljaj Nove klase kad se

pojavila. Kao ubijeeni antistaljinistiki marksista, kako on sebe vidi u to vrijeme,

Ibrahimpai istie da mu je bio blii Trocki jer je ovaj smatrao, za razliku od ilasa, da je

vladavina birokracije kratkotrajna, prolazna pojava, pa nastavlja: Ima jo neto to mi se

nije dopalo u toj knjizi. Na pojedinim mjestima, bar prema mom linom iskustvu iz rada

organa unutranjih poslova, nalazio sam da je pisac stvarao konstrukcije i pretjerivao u

ocjeni rada tuilatva, sudova i organa unutranjih poslova. Makar se radilo i o

pojedinostima u, inae, uglavnom tanom prikazivanju ovisnosti svih tih organa o moi

centralnih partijskih tijela SKJ, i njihovih elnika, ipak je taj manir neobjektivnosti kod

mene stvarao utisak da piscu nije toliko stalo do istine koliko do toga da 'ocrni' sve to u

tom drutvu egzistira. Jo jednu injenicu moram navesti koja je za mene bila nepovoljna

da bih to djelo doivio i primio na jedan objektivan nain. Radi se o ogromnoj

propagandnoj kampanji, koju sam mogao pratiti u stranoj tampi o znaaju tog djela, za

koje su neki pisci tvrdili da je to najstraniji 'dinamit' ili 'bomba', koja e razruiti vie nego

bilo to drugo taj svjetski komunistiki pakao i osloboditi ovjeanstvo tog zla. Dovoljno je

bilo da tu knjigu tako svesrdno primi i propagira najkonzervativnija antikomunistika

propaganda, bez obzira na njenu istinitost ili ne, pa da ja u to vrijeme nalazim slabe strane i

argumente protiv toga djela. (Sociologija, 305).

Ovdje moram napraviti jo jednu digresiju: kako je mogue da je u vrijeme estoke

komunistike represije nastao nevien procvat antirepresivne kulture u napr. knjievnosti i

na filmu? Sad su i svi bunkeri otvoreni, ono malo to se nije moglo vidjeti ili proitati

moe se sad vidjeti i proitati, pa se postavlja pitanje da li je to bio vrhunac kreativnog

dometa na tom polju, kojemu se bez rezerve moemo diviti. Da li bi ti stvaraoci, da ih je

netko htio uvesti na Zapad, mogli tamo ita bolje stvoriti?

Uvijek me iznova zapanjuje lakoa sa kojom se mijenjaju politika uvjerenja i brie vlastita

prolost. Nekomu to ide svaki par mjeseci, a kod nekih due traje. Ali je efekt identian:

odjednom se sve zaboravi i Savle postaje Pavle bez i najmanje ogrebotine. Tako je bilo sa

ilasom u posthladnoratovskoj recepciji u zemlji. Opralo ga je muenitvo, a zlotvori su

komunisti koji su ga zatvarali. Tako se pribavlja i odrijeenje od grijeha vlastite

komunistike prolosti, onih koji su ili zatvarali protivnike ili se nisu bunili kad su ih

nadleni organi zatvarali. ilasa budui konveriti hvale kao moralnu vertikalu. Ali je ta

vertikala kratka. Ona poinje i zavrava kod zadnje konverzije. Ne gleda se na lomove i

prethodno stanje, a to vrijedi za svakog konvertita. On zadaje koordinate i momenat kad se

treba poeti brojiti, a tu ima puno saveznika, sve samih konverita.

Bive komitelije, diktatori proletarijata, dobitnici sedmojulskih i oktobarskih nagrada,

konvertirali su ili u nacionalizam ili liberalnu demokraciju i obranu kapitalizma, uz njih i

ostaci etnike ratne emigracije, kao Desimir Toi, koji se hvali prijateljstvom i

suradnjom sa ivkom Topaloviem, jo jednim fanatinim konveritom u povratu, koji je od

istaknutog lana Tucovieve SSDP, nakon cijepanja stranke na komunistiko i

socijaldemokratsko krilo, postao antikomunist i voa skoro nepostojee socijaldemokrtaske

stranke, a potom i jedan od najvanijih suradnika Drae Mihajlovia. Jo jedan konverit.

Desimir Toi nije bio kovertit i svaka mu ast, ali je u Srbiji naao drutvo koje je u

meuvremenu konvertiralo. Toi na Peaniku, jedan od najeih i najmilijih gostiju

Peanika. Jedino su on i deak Vasa imali pravo da naruuju svoja gostovanja (Svetlana

Luki u najavi posthumom gostovanju) pria: Doi e neka vlast koja e mi dati penziju,

ali za sada sam umesto penzije dobio dosije. (Peanik, 15. 2. 2008.) Oekivao je valjda

od konveritita nakon promjene vlasti 2001. da e odsolunaiti svoje i dobiti za to nagradu.

Ali mu je ministar policije, Duan Mihajlovi, uvalio dosije kao suradniku britanske

obavjetajne slube. To pripisujem, u nedostaku drugih podataka, naoj tipinoj histeriji

oko slinih sluajeva. Sindrom balkanskog pijuna. Isto me gaenje obuzima u sluaju

ilasa, koji nije odbio da sudjeluje na udvoriko-pokajnikom skupu, kao i spremnost

Desimira Toia da se sljubi sa komunistima, u meuvremenu bivim, i nae ih kao

pomone snage u stvaranju ilasovog posthumnog kulta. Ostvarilo se proroanstvo

Plenuma CK SKJ iz 1954., na kojem je ilas razvlaen, da e se oko ilasa okupiti sve

snage koje su protiv socijalizma, dodue, tek nakon vie od pedeset godina. Bez obzira na

razlike koje ih razdvajaju, antikomunisti su u ilasu nali zajedniki interes, neto to ih

spaja, i poeli graditi ilasov posthumni kult.

Bilandi 5 pie 1987. o ilasu: ... od 1954. do danas bio je i ostao prvi jugoslavenski

disident i estoki antikomunsit, uven i poznat u svim antikomunistikim centrima svijeta.

A Jevrem Brkovi svojoj knjizi Milovan ilas:Anatomija morala jednog staljiniste, daje

podnaslov Od komunistikog fanatika, do fanatinog antikomuniste.

to je antikomunist? U svakom sluaju je protivnik takvog drutvenog ureenja i pristalica

neeg drugog, od faizma do anarhizma. I demokrate, osobito socijalne demokrate, zbog

zajednikog porijekla sa komunistima prije razvoda kojem je bio povod Oktobarska

revolucija, u socijalizmu vide diktaturu proletarijata, koja je nespojiva sa demokracijom.

Zapadnoevropski socijaldemokrate su takoer fanatini jurinici u hladnome ratu. Zato

udi ponavljana tvrdnja Latinke Perovi da ilas nije bio antikomunist, a i sam ilas se

tako povremeno deklarira. Meutim, tako ga ne doivljava zapadna javnost jer se Nova

klasa reklamira irom svijeta kao Antikomunistiki manifest, valjda da se parira Marx-

Engelsovom Komunistikom manifestu. Njih dvojica su napisali tanak knjiurak a on,

jedan, itavo debelo djelo. Ali nije vano skolastiko natezanje oko definicije

antikomunizma, niti to Latinka Perovi o tomu misli, niti je vana autopercepcija ilasa:

ono to jest vano je uloga koju ilas igrao kao prost objekt globalne antikomunistike

propagande, i to zahvaljujui ba svojoj komunistikoj prolosti. I ba se sa takvog ilasa

pokuava skinuti etiketa antikomunizma. Valjda zato to zaudara na faizam.

Posthumno oboavanje ilasa otima se svakoj kontroli. To me podsjea na jedno mjesto iz

Kauckijeve knjige Porijeklo kranstva. Odmicanjem vremena, obogotvorenje Isusa

takoer se otimalo svakoj kontroli, pa su mu popovi pripisivali mo da vaskrsne ak i

usoljene haringe, koje bi nakon uskrnua odmah veselo mugnule u bistru vodu. Na to sam

pomislila kad sam proitala napis Teofila Pania (Vreme, 1080, 15. 9.2011). Pani se tu

uputa u kontrafaktualnu rekonstrukciju srbijanskog puta u raj: da Miloevi nije doao na

vlast, tako to bi se centristike lijeve i desne struje (u emu je razlika, kad su svi u

centru?) dogovorile i kandidirale ilasa za predsjednika, sve bi krenulo drugim tokom.

ilas bi bio, rekli bi neki krivo, srpski Havel. Ne, uzvikuje Teofil, Havel bi bio eki ilas!

ilas je autor Nove klase i jo svata, ba tako, bez kojih nema ovakve liberalno-

demokratske misli druge polovine XX veka, a to je notorna stvar opte kulture na

globalnom nivou.

U Helinskoj povelji br. 151-152, maj-juni 2011. stoje dva zanimljiva teksta. Prvi,

nepotpisani tekst, je prenesen iz Ekonomist magazina broj 259, 9. maj 2005., pod naslovom

Kultura zaborava, a povodom desete godinjice ilasove smrti. Tekst dolazi iz radionice

Centra Milovan ilas, koji je prije nekoliko godina gromopucateljno osnovan, a potom mu

se izgubio svaki trag, a ija je dua bio, u meuvremenu preminuli Desimir Toi. Uzalud

sam tragala za websiteom te udruge, bojim se da je to mrtvoroene. Pretpostavljam da se

nije nalo finacijera za ovakvu instutuciju, to jo jednom pokazuje oroenost ilasa na

hladni rat.

Vaniji je tekst Latinke Perovi u istom broju Povelje Kultura zaborava-Post scriptum. Tu

se Milovan ilas prikazuje kao jedna od najznaajnijih linosti u istoriji misli i kulture

junoslovenskih naroda. Perovieva, koja je i sama bila meu osnivaima Centra Milovan

ilas, pie dalje: Za Desimira Toia koji se posle pedesetogodinje emigracije vratio u

zemlju, bilo je, na primer, indikativno da ni vlast ni opozicija nisu oseali potrebu da se 'u

trenucima promena koje su se valjale jo od 1986., obrate Milovanu ilasu za miljenje i

savet, da ga pozovu da uestvuje neposrednije u raspletu dravne i, posebno nacionalne

srpske i jugoslovenske krize'. Kao i da je vlast tek 1990., dopustila da se objavljuju njegove

knjige koje su ve davno objavljene u svetu, i od kojih su neke, kao Nova klasa, ve bile

kultne. Pogotovo je bio indikativan odnos opozicije prema Milovanu ilasu: samo ga je

jedna opoziciona stranka pozvala da prisustvuje njenoj osnivakoj skuptini, i to uz prekor.

Kakvu alternativu ukidanju politikog monopola Komunistike partije nagovetava takav

odnos prema Milovanu ilasu? U svakom sluaju ne idolopokloniki. Bez obzira na sve,

ilas pripada komunistikoj prolosti.

Nakon propasti komunizma, pie Perovieva, ilasa zaokuplja haos antikomunizma.

Milovan ilas se nije dao upotrebiti, ali ne samo zbog snanog oseanja asti.

Intelektualni revolucionar, kako je sebe video, on je ostao kritian prema

postkomunistikom dobu, naroito svestan snage istorijske inercije koja ini da se sve,

svesni ili nesvesno, menja, da se ne bi nita promenilo. Dakle, jedna posve pesimistika

vizija povijesti. Potom Perovieva pristupa projekciji kasnijeg ilasovog razvoja u in

pobune 1954. U savremenom srpskom drutvu koje je jo ideologizovano, u raljama

antikomunizma i nacionalizma, Milovan ilas se jo ne vidi, pre svega kao neko ko je rano

nagovestio alternativu ne samo komunistikom drutvu, nego i drutvu koje je iznedrilo

komunizam kao efikasnu alternativu. Za savremenike, taj nagovetaj je vien kao in line

pobune: veliina rtve (krziv MB) je zaklonila i jo uvek zaklanja sadraj ideja. Za

istoriare, Milovan ilas je vano poglavlje istorije jednog dugog i dramatinog procesa od

univerzalnog znaaja. Bez rekonstrukcije tog procesa svaki pokuaj ocene pojave Milovana

ilasa vodi u istorijsku i teorijsku improvizaciju. Slaem se u cijelosti i dodajem da ta

rekonstrukcija nije ni zapoela. Ali, ako nastavi ovim putem, bojim se najgoreg. to znai

veliina trve? Ako se objektivno protumae zbivanja koja su dovela do ilasovog

razvlaenja, on je u to uletio posve neoekivano, nema ni govora o svjesnom rtvovanju.

Latinka u svojim nastupima na simpoziju o liberalizmu i socijalizmu 1982. veli: U stvari,

pred istorijskom naukom, pred istorijom socijalizma, stoji problem da Svetozara Markovia

vrati nauci, da ga iz itija svetaca premesti u istorijsku nauku i da se pone baviti njegovom

ljudskom i politikom sutinom. Tanije, istorijskim procesima. (Liberalizam i

socijalizam, 243). Boidar Jaki jo pojaava stvar: Slaem se s tim da bi i Svetozara

Markovia i Dimitrija Tucovia trebalo vratiti kritikoj istorijskoj nauci, ali tu postoji jedan

problem. Ako smijem da primijetim, te kritike istorijske nauke, ako je rije o

jugoslovenskoj istoriografiji skoro da nema. Ne moe se, dakle, neto vratiti neemu to

ne postoji. Zbog toga je zadatak dvostruk: boriti se protiv mitova, ne samo nacionalistikih,

pa i komunistikih na jednoj strani, a sa druge, izgraivati kritiku svijest i kritiku nauku.

(Liberalizam i socijalizam, 259). To isto vrijedi za ilasa u principu, ali se Latinka toga

principa, kad je ilas u pitanju, odrie. Nije valjda zbog manjka povijesne distance? Ili su

u pitanju neke druge potrebe trenutka, potrebe konvertita da bi se njihova legitimnost

utemeljila. I tu se vraamo na priu o takozvanim srpskim liberalima.

Realno-postojei socijalizam je imao povijest raznih koncepcija daljeg razvoja u okruenju

koje nije bilo naklonjeno socijalizmu. Morali su se prilagoavati, pa se u okviru realno-

postojeeg socijalizma, od Lenjina nadalje, vode se debate o ulozi trita u bazino

netrinoj ekonomiji. Osim toga, liberalizam i liberalizacija imaju razna znaenja.

Komunistiki liberali nisu bili ni blizu Zagi, koja se eli vratiti na izvorni liberalizam u

kojem vidi modernu ljevicu, ve je u to doba liberalizacija znaila poputanje autoritarnih

stega. Za to su se uhvatili partijski higijeniari poput Kravca i Markovia, koji su

zdruenim snagama napisali knjigu u dva toma pod naslovom Liberalizam od ilasa do

danas. Te je knjige, kad su se pojavile 1978. bilo na lopatama zgrtati, prezrivo smo na njih

dizali nos, a ja sam ih nakon dugog traenja uz pomo brojnih prijatelja ljubitelja knjige,

nedavno uspjela nai. To je vrijedan povijesni dokument za one koji se bave ideologijom.

Tu su autori na jednu hrpu pomeli sve od ilasa preko srpskih liberala do uesnika

takozvanih lipanjskih gibanja. ilas je prauzrok sviju nevolja koje ometaju zakonomjerni

razvitak drutva i umeu klipove u kotae progresa. Meutim, niti je ilas bio liberal u

vrijeme kad se raziao sa Partijom, niti su to bili komunistiki liberali. Ironino je, ali

izgleda da su Markovi i Kravac svojim konstrukcijama pribavili naknadnu istinitost

rekonstrukcijama i projekcijama koje sada izvodi Latinka Perovi. Zanimljivo je da je Zaga

Golubovi u jednom svojem radu meu liberale takoer uvrstila i pobunjene studente 1968.

koji toga nisu bili svjesni, ali je ona nakon svoje konverzije projektirala vlastita nanovija

shvaanja natrag u povijest i prisvojila, ni kriv ni dunan, itav jedan pokret.

Da bi se odazvali Latinkinom pozivu na rekonstrukciju povijesnog procesa i ilasovu

ulogu u njemu, trebali bi kritiki zastati kraj raspoloivih izvora o ilasovim politikim

shvaanjima. Sve to znamo o ilasu, dolazi od njega i njegovih promotera koji se baziraju

na ilasovim spisima i njegovoj reputaciji proroka i muenika. Knjige koje dodaju malo

vie boje slici, ostale su posve nezapaene ili ih nema. Podnaslov ilasove knjge o Titu je

Kritika biografija. O ilasu, sad, kad se praina slegla, ne postoji znastvena, drugim

rijeima, kritika biografija, a njegova kritika biografija Tita, je sve prije nego znastvena.

isto memoarska stvar. Ali zato o J.B. Titu ne manjka kritikih biografija. To pokazuje i

relativni znaaj obje povijesne figure.

Ali ih Latinka Perovi svrstava u isti rang: U suenoj politikoj, pa i istorijskoj

perspektivi, gubi se iz vida da su se 1948., odnosno 1954. godine, unutar komunistikog

pokreta otvorile podele koje su starije od komunistike ideologije i koje i samu tu

ideologiju objanjavaju. U tom smislu ima se ta nauiti od istorinog Milovana ilasa. 'Sa

stanovita vlasti', pisao je, 'Tito je bio u pravu. Sa stanovita ideje, ja sam bio vie u pravu.

Jesam odstupio od partijskih normi koje su vladale, ali mislim da je Tito odstupio od ideje.

U ideji komunistikog, sem diktature ima i drugih strana a ideja je humanitarna,

oslobaajua, sveljudska, inae u komunizmu ne bi bilo jeresi'. Sukob izmeu Milovana

ilasa i Josipa Broza Tita izraava jednu temeljnu protivrenost drutva kakvo je bilo

jugoslovensko posle Drugog svetskog rata: siromano, bez demokratskih tradicija, sa

priguenim nacionalizmima. Kako u takvom drutvu uspostaviti sklad izmeu potrebe

razvoja i principa slobode? Posebno, kako to uiniti u blokovski podeljenom svetu, u

hladnom ratu? (HP, isto).

Za jednu buduu ilasovu kritiku biografiju, autoritativnu i dobro pokrepljenu, na koju

ve tako dugo uzaludno ekamo, vaan izvor moe biti Kalezieva spominjana knjiga kao i

citirana knjiga Jevrema Brkovia. Ali je vana i sloboda istraivanja i objavljivanja za koju

se ilas, a jedino je to nedvosmisleno, toliko zalagao i zbog ijeg je nepostojanja on toliko

propatio. Kako se netko moe upustiti u dugotrajno istraivanje kad je neizvjesno da li e

njegov rad biti objavljen jer postoji sad obavezna nametnuta interpretacija ilasovog ivota

i rada, ali i pendrek Alekse ilasa koji sudskim putem brani lik i djelo oca i namee

obavezno tumaenje. Jedino mogue.

Vratimo se ilasovim politikim idejama. Zato bi ga nove politike stranke zvale na

osnivake kongrese, osim da tamo sjedi kao antikomunistiki fikus ili ikona? Uvrijeeno je

miljenje da je ilas liberal zbog slobode, to misli duet Markovi-Kravac, a s njima se

slae i Latinka Perovi. Potom da je socijaldemokrata. Koliko znadem, ne postoji

objavljena zbirka ilasovih izjava stranim medijima, koja bi bacila svjetla na njegove

mijene. Ali pustimo ilasa da ih sam izloi. Moram u to uneti vie jasnoe da italac ne

bi moje reformatorstvo brkao sa zapadnom socijaldemokratijom, a moje nenasilje s onim

Gandijevim. Kao to sam se uvek oseao Jugoslovenom i Srbinom, odnosno Srbinom-

Crnogorcem, a nikad nisam bio ni jugoslovenskim integralistom ni nacionalistom, tako sam

od rane mladosti bio pristaa socijalizma, a nikad socijaldemokrata. Ne sporim da su dodiri

jugoslovenskog partijskog vostva sa socijaldemokratima, naroito sa britanskim

laburistima, u vreme sukoba sa Moskvom, i kasnije zalaganje Socijalistike internacionale

oko mog osloboenja, mogli da ubrzaju tok mojih razmiljanja o demokratiji i izotre neke

moje demokratske zakljuke, ali moja gledanja nikad nisu bila, pa nisu ni danas, istovetna

sa socijaldemokratskim. Jer mada i meni ponekad izgleda da nema bitnih razlika izmeu

mojih dosadanjih i socijaldemokratskih pogleda na tzv. graanske, a jo manje na line

slobode jugoslovenske i komunistike stvarnosti su takve da sredstva i oblici kojima te

slobode treba da budu ostvarivani i odravani (sic) ne mogu biti istovetni s onima na

Zapadu. Neku ideju, neki program, ne moemo same za sebe ni valjano shvaati i

pretresati. I mada ni borbe ni ivljenja nema i ne moe biti bez ideja one u ovima ne

mogu biti vie do, simbol, do osnaena tenja, doim su stvarna i ostvariva sredstva koja

kre put k njima oblici koje ljudi moraju da trpe i da nameu. Stranke, partije, klase,

drutvo u celini, mogu teoretski uzev u buduem demokratskom socijalizmu biti

slobodniji nego to su danas na Zapadu, ali jedino ako su uiljeni u svom tlu u datoj

komunistikoj i poslekomunistikoj drutvenoj stvarnosti i osobinama svake zemlje

ponaosob. Jer ne radi se o reformisanju drut(a)va u kojima postoje politike slobode, a

prevladava privatno vlasnitvo, nego obrnuto o drutvima oskudnim u politikim

slobodama a preobilnim u drutvenom vlasnitvu. (Nesavreno drutvo, 160-161)

ilas na udvoriko-pokajnikom skupu: Ja sam pisac koji je u isto vreme i revolucioner.

Mislim da sam ostao revolucioner do dananjeg dana. Dodue, ne pravim elije po

Beogradu jer sam sam nema uslova za to. Inae, pitanje je da li bih se ba odrekao, ako

bih bio malo mlai a prilike bile pogodne (Sociologija, 275). A kakav politiki program

ima ilas? Nikakav.

Nesavreno drutvo je prvi puta objavljeno u SAD 1969. a kod nas tek 1990. Da

pogledamo evoluciju politikih shvaanja Milovana ilasa u dvadeset godina. A kad

govorim o sebi, sebe oseam demokratskim socijalistom u smislu socijalnosti, to jest

socijalne pravde, borbe za pravedniju ne pravednu, jer takve ne moe biti! raspodelu,

borbe protiv divljanja raznih ekspolatatora i nasilnika. Po mom miljenju, Marks je u pravu

kada kapitalistu prikazuje kao instrument profita, gde ne igra ulogu da li je kapitalist

plemenit ili zao, nego je on u mehanizmu ekonomskom koji ga tera na bezdunu i

bezobzirnu eksploataciju za borbu sam protiv eksploatatorskog mehanizma kapitala i u

tom smislu sam demokratski socijalista. Mogao bih isto tako biti i demokrata, ali sam

socijalista zbog naglaska na socijalna pitanja. Pa dalje: (...) ne verujem u demokratsko

socijalistiko drutvo koje sad propagiraju u nekim socijalistikim zemljama, konkretno u

Bugarskoj i Srbiji, za mene je to samo nastavak utopijske ideje i udnje za vlau vrhova

da zadre kakav-takav kontinuitet ranijeg poretka. Dakako, u vrlo ublaenom vidu sve to

ide, ne moe se uporeivati sa diktaturama i totalitarizmima iz nedavnog perioda, ali to

svakako koi demokratske procese. Ne moe se govoriti o demokratskom socijalistikom

drutu kao o ozbiljnom temeljitom idealu ako postoji partijski pluralizam (sic): sutra

dobije jedna partija koja nije za to drutvo, takvo drutvo sve ode niz vodu. (Sociologija,

278). Snai se tko moe i zna u ovoj peenoj magli! Ako tomu dodamo i ilasovo

koketiranje sa Miloeviem nekoliko godina kasnije, onda je opaska Jevrema Brkovia o

ilasu da mu je sve jasno, a da mu nita nije jasno, dobija jo jednu potvrdu: Lazovi:

Verujete li u Slobodana Miloevia? ilas: Uspeo je na nacionalnoj osnovi da postigne

ozbiljan rezultat i mislim da je, uz ostale srpske rukovodioce, dosta uticao, ali i postigao na

slabljenju postojee autoritarne svesti. Nazdravlje! [Lazovi, 1989: 32].

Ali je vaan njegov zaokret k egzistencijalnom humanizmu: Hteo bih da objasnim termin

'egzistencijalni humanizam', koji sam upotrebio u Nesavrenom drutvu (...) Nisam

humanista u smislu klasine filozofije, jer tu vidim mnogo patetinog milosra, mnogo

frazeologije, mnogo nerealnih projekata. Ja sam za realni humanizam: poboljavati uslove

ivota, omoguavati kolovanje ljudi, smanjivati socijalnu bedu svuda i uvek, plus ono to

sam govorio o sebi kao demokratskom socijalisti. Stvoriti meu ljudima, koliko je mogue,

nenasilne odnose, demokratske uslove za tu sam vrstu humanizma. Humanizam koji je u

stvari pragmatian, prakian, koji je rukovoen samo optim idealom ljubavi prema

ljudima ili potovanjem ljudske linosti, potovanjem nacionalnih, verskih i drugih

tradicionalnih vrdnosti. To za mene znai termin 'egzistencijalni humanizam' (Sociologija,

278-279).

Haleluja.

Da li je to sve? Ili ilas nije shvatio programe socijaldemokratskih partija? Ili su drugi

uzeli ono to se njemu pripisuje kao povijesna zasluga iz vremena kad takvi istupi nisu bili

poeljni, ili nije za njih bilo dovoljno hrabrosti? Ili je odustao i od toga i ostao mu samo

egzistencijalni humanizam? On ak ni sam ne zna to je: da ponovim to je rekao Jevrem

Brkovi o ilasu jer ga to najbolje ocrtava: sve mu je jasno, a da mu nita nije jasno.

.Citirana literatura:

Bilandi, Duan: Predgovor knjizi Jevrema Brkovia Anatomija morala jednog staljiniste,

Globus, Zagreb 1988.

Brkovi, Jevrem: Anatomija morala jednog staljiniste, Globus, Zagreb 1988.

ilas, Milovan: Nesavreno drutvo: I dalje od Nove klase. Narodna knjiga, Beograd 1990.

Kalezi, Vasilije: ilas: Miljenik i otpadnik komunizma. Autorsko-izdavaka grupa Zodne

i autor, drugo, ponovljeno izdanje, Beograd 1988.

Lazovi, Goran: ilas o sebi drugi o ilasu, Beograd, VIS Banovci, 1989.

Markovi Dragan i Kravac Savo: Liberalizam od ilasa do danas, Sloboda, Beograd

1978.