Omnibus izbjeglikih sudbina Put dug sedam godina

Povratak kui je, bar za mene, jedini put da se vratim sebi. Jer, kad sam dolje, onda sam sa sobom! O ovom ovdje vie ne mogu misliti, ovo ovdje nije moje, nemam vie te dodirne take..

Prema Kninu i ivotu u njemu nikad neu imati jasan stav, ne mogu bez njega, a opet bjeim od njega, oito to me eka u procesu razrjeenja. Ali poslije svega ultimativno treba vjerovati u dobro u sebi samome, sve e ostalo izai kako treba.

Konano, moram se ve jednom probuditi i shvatit gdje sam. Uspostaviti

harmoniju. Prihvatiti Ameriku kao mjesto gdje mogu ipak funkcionisati kako- tako... Bilo je to dugo, dugo putovanje... sve to imam je jo jedna milja..., tiho je bluzirao stari crnac, uhvaen na talasima Radio Prnjavora, negdje u srcu Bosne, usred izbjeglike kolone, koja je na svoj put krenula tog avgusta 95.I ta jo jedna milja traje evo ve, sedmu godinu. eta, od kraja do kraja svijeta, vraa opet u rodni kraj, vodi pod svijetla velegrada ili depresiju zabitih provincija. Kad sam ve izgubio kuu, dom mi je postala cijela planeta, zakljuio je jednom jedan od takvih putujuih likova, sjedei u bati velegradskog kafia, ljeno ispijajui svoj espreso. Dodavi kako, nakon Oluje, vie nema sidro. Samo bovu koju spusti, kad odlui da malo zapluta po prostoru u kojem se zatekao. Ovaj omnibus sudbina apatrida, prie su o trojici ljudi, Borisu, psihologu iz Knina, povratniku, Draganu, pjesniku iz Knina, jo uvijek prognaniku i Milanu iz Obrovca, kamiondiji, iseljeniku u Ameriku. Njihove razglednice sa puta dugog sedam godina, potrage za sobom, odlascima i povracima... pie: Igor oko PRIA PRVA: Dragan, 32. godine, pjesnik, Knin/Beograd Dragan je iz Knina. Jedan od nezaobilaznih likova nekadanjeg ivota kninske ulice. Gradski frik. Danas ivi u Beogradu. Pie poeziju. Sanja o povratku. Bio, vidio, vratio se. Opet otiao. Trai nain kako da pronae sebe. Jo uvijek je na putu... Ovo su njegovi utisci. SAN SA VIE DIMENZIJA

Unutranja emigracija: Nikad nisam prihvatao rije izbjeglitvo. Niti samu tu priu. Uvijek sam to tretirao kao nekakvo preseljenje. Kao, eto, nisam vie u Kninu. Ali, nikad nisam prihvatao ovo okruenje. Ovdje sam samo fiziki. Najiskreniji u biti ako kaem da u proteklih sedam godina ovdje nisam bio ni minute! To je kao nekakav oblik untranje emigracije. Uvijek mi je bilo smijeno kad me neko tretira kao izbjeglicu, priblinija mi je rije stranac. Ovdje se osjeam loe, nikako! Moda bi nam bilo bolje da smo doli u Ujedinjene Arapske Emirate. TAmo bi nas moda tretirali kao strance. A ovdje, imamo tretman kao domai koji nisu domai. Kad smo ovim vlastima i narodu trebali, onda su nas svojatali. A kad okolnosti trae drukije, onda smo auslenderi. Izmeu tog ekia i nakovnja postojimo ovdje sedam godina. E sad, ne treba imati puno mate da se shvati ta se tu deavalo. Malo je rei loe. Najbolje je u stvari poeti sa onim zbunjeno, zbunjujue pa... ka onim gorim varijantama. Povratak sebi: Povratak? Apsolutno! Prvo, povratak u psiholokom smislu, povratak sebi. Otili smo od normale, sad se moramo vratiti. I onaj koji ostaje ovdje, mora se vratiti. Sebi. Nakon sedam godina izbjeglitva plus jo etiri godine rata, vie ni ne znamo ko smo mi to bili onda kad smo postojali. Bjeei od tih udaraca, nekako smo se pretvarali u amfibije, prilagoavajui se okolnostima, postali smo neto drugo. A povratak kui je, bar za mene, jedini put da se vratim sebi. Jer, kad sam dolje, onda sam sa sobom! O ovom ovdje vie ne mogu misliti, ovo ovdje nije moje, nemam vie te dodirne take. Kad hodam, onda mogu zamisliti da hodam bilo kojim gradom, Njujorkom, Atenom... A kad idem Kninom, onda idem Kninom.. Ovdje mi je sasvim svejedno gdje sam. Uope nije bitno gdje sam. Bio sam u Kninu. Odlazak kui je... kao bajka! Kad odem u Knin, kao da sam doao u neto to ne postoji! Nekoliko dana nakon to sam prvi put otiao u Knin, poslije pet godina, prosto mi je bilo nevjerovatno! Nisam mogao shvatiti da je to mogue, da mogu opet biti tu. Gledam oko sebe, sve sam morao obii da bih svatio da taj san ima vie dimenzija. Tu sam i shvatio da je to jedini put povratka k sebi. Povratak. Trebalo mi je nekoliko dana da shvatim da je Knin u stvari, ostao isti. Da se nije promjenio. Jebe se one Tvrave za bilo kim. Makla se s mjesta nije! Razumje... Sve je to isto. Nekad sam mislio da gradove ine ljudi. Meutim, to nije tano. Gradovi su geometrija. Zgrade, ulice... Neto to stvori konstalacju snaga unutar kojih se ti ponaa na odreeni nain. U tome je stvar, to ja teko mogu biti Beograanin jer sam formiran kao Kninjanin. To je druga geometrija. Buenje iz bajke: Auuuu... To je opet fenomen! Ode malo u bajku i odjednom, probudi se u komaru. To nema ni u Matriksu. Dodirne taj oblik raja i odjednom se mora vratiti negdje. Kad su mi rekli, vraamo se u Beograd, nisam bio toliko svjestan ta je Beograd. Bar ne u tom momentu impresije

Kninom. Meutim, kad sam se vratio u Beograd, shvati sam gdje sam stigao. Iako sam tu evo, godinama. U odnosu na Knin, Beograd je za mene komar. Upravo zbog te bajke. Imam osjeaj da emo se, ako ostanemo ovdje, svi pretvoriti u marginalce koji jednim licem ive ovaj grad, obavljaju poslove, a nou sanjaju mreke, grabie i kamenine... Ba zbog toga ljudi i postaju dvostruke linosti. Ostajui bilo gdje, u Americi, Australiji, Beogradu, dolazi do formiranja podvojene linosti. Jedan dio linosti ivi po danu, drugi, po noi. Dnevni i noni lik. Dnevni vri svakodnevne obaveze, pria na engleskom, na ekavici, a noni ljee i bunca, sanja kako parip ide oko stoine. To je loe za ovjeka. Utjeha je kao golub sa jednim krilom. Ima jedno krilo, ali je nemoan da poleti. Crnjak. Ako nita, otiao bih u taj Knin da zbriem makar od ovih izbjeglica! PRIA DRUGA: Boris, 36 godina, psiholog, Knin Boris iz Knina, Boris u Knin. I tako puta tri. Preko Beograda, Holandije, izbjeglitva, azila, ivota apatrida i ivotarenja po azilantskim logorima...Traenje sebe i na kraju, uvijek povratak na lice mjesta, u Knin, odakle je pria krenula. I gdje e se neminovno zavriti. Ovo je njegova razglednica. DOBRODOLI OPET U DUHOVNU I SVEMIRSKU PROVINCIJU Dolazak u izbjeglitvo: U izbjeglitvu ili tonije progonstvu, proveo sam pune tri i pol godine. Prvi osjeaji su bili izgubljenost, praznina, nesnalaenje ali, to zvui malo kontradiktorno, veliko olakanje nakon to se pune etiri godine na mojoj dui irio kancer zvan Republika srpska krajina. Prvi dani izbjeglitva za mene su bili oznaeni slobodom, olakanjem i rastereenjem. No, to je kratko trajalo i ve kod prvog koraka ka adaptaciji u srbijansko drutvo imao sam problema nevjerojatnih razmjera. Mada sam poeo raditi ve mjesec dana nakon Oluje i to sa narkomanima, nije bilo anse doi do ravnopravnog statusa sa domorocima i to je trajalo do novembra 1998. godine kada sam se vratio u Hrvatsku. Jednostavno, bilo kakvo formalno pokretanje postupka ka dobivanju onih atributa koji su osnovni za jedno civilno drutvo za mene je bio Sizifov posao, tu priam o dokumentima, pravu na legalno zaposlenje, pravu na krov nad glavom, prehranu.. Ma, pravu na ivot! ivjeti u srbijanskom drutvu u letalnoj miloevi-miramarkovi fazi je imalo smrtonosne oznake. Pa to je bilo strano! Samo me je opi kaos, romska snalaljivost i masturbiranje nad planovima za preseljenje na Sejele ili Arubu spaavalo od ope dezintegracije linosti, to je vodilo ka pristajanju na predaju koje je u mom sluaju konkretno predstavljalo ulazak u brak sa kolegicom, kerkom provincijskog JUL-ovskog monika. I ta sad rei na te godine progonstva, osim par prijateljstava sa domorocima, prekrasni Beograd u proljee

tamo negdje oko Maratona, pa etnje do donjeg Dorola i moje kolovanje na planu porodice psihologije sve ostalo bi dao za jedno ventranje na stijene iznad izvora Zrmanje. Crv privremenosti: Simboliki sam se sveano vratio u Knin ve na ljeto 1997. godine kada sam nakon sreenih hrvatskih dokumenata u Slavoniji aterirao u rodni grad, tu jebenu provinciju koja nikako da mi izae iz srca i due, taj zabijeni kolac nostalgije i ezoterije, s kojim u otii u grob. To je bilo na deset dana, nakon toga sam se vratio u Beograd sa natakanim rezervoarima psihike energije u smislu, imam i ja neto, sauvanu kuu, Mediteran, Krku, ak i lokalne prijatelje! A vi u Srbiji koljite se oko sibirske zime, zloljeta, vode koja smrdi i kao da je sa planete Uran i vae potrebe da se pobijete sa najroenijim, zbog prilaza kui na 38 katova i tome slino. To je bila moja osnovna greka, obrazac koji vjeito ponavljam u svim sredinama u kojima sam pokuao pustiti korijenje tipa ja sam ovdje samo privremeno pa mogu biti malo manje malograanin nego to su mi susjedi. I onda, udri po svima sa tehnikom paraanarhoidnog suicudalnog stila u ponaanju. Sve je po povratku krenulo OK, naao sam posao za novac koji je za mene bio nepristojno velik, pa novo drutvo, pa odlasci na more, pa jednostavno- sve! Ali onaj crv privremenosti koji se kod mene rodio poslije Oluje svo vrijeme mi je svrdlao pamet. Sve se zavrilo sa novim odlaskom, ovaj put u Holandiju na politiki azil. I to na isti dan kada formalno zavrava desetljee tumanizma u Hrvatskoj, ba na dan smrti Prvog Predsjednika, 10.12.1999. Bez obzira na daleko bolje materijalne uvjete ivota u Hrvatskoj 99-e, na auto kojim se odveze do bezbroj nacionalnih parkova oko tebe, a da ne pita za gorivo, bez obzira na polovno raunalo kojim sebi nabacuje veinu atributa, koje sa ponosom nose pripadnici western civilizacije, bez obzira na posao, kuu, odustaje od takvog ivota sa razlogom. Onda vri selekciju u glavi pa se sjeti da si se mogao bezbroj puta potui sa nekim hrvatskim promaajem, zato to te ovaj nazvao srpski upak, to nisi imao pristup hrvatskim enama, zato to su jednim dijelom i one kao i hrvatski mukarci velike, velike rtve rata pa briju segregacijsku priu na profinjen nain. I nakon selekcije i te zbrke, hvata se za onaj stari paraanarhoidni mehanizam tipa nije mi ovdje mjesto, hou van i odlazi jedne noi sa prijateljem i poinje brijati i automatski postaje rtva te nove brije koja se ovaj put zove ivot u zapadnom liberalnom svijetu. Jednostavno trai izlaz u zatvorenom krugu.

Sofisticirani pakao: ...Moj ivot u Holandiji kao politiki, a u isto vrijeme i ekonomski azilant, trajao je nepunih osam mjeseci, od decembra 1999. do augusta 2000. godine. Holandija vas lako primi na azil, onda proete tri kruga sofisticiranog pakla kroz razne azilantske centre. Nizozemcima je jako u interesu da vas prime na status traitelja azila jer za svakog novog traitelja azila dobiva se znaajna financijska sredstva od UN, a i imaju osloboen put u

njihovom stranom, neshvatljivom samoljublju, u smislu kako su oni dobri, veliki u njihovoj humanosti prema svim otpacima svjetskih zbivanja, kako oni razumiju i jednog eenca i Sijeraleonca i Kineza i Bosanca.U svemu tome dravnom arhinarcizmu nigdje kraja, sve se ori od himni njihovom liberalizmu i moi kao da ponovo osvajaju Indoneziju u kolonijalnim bitkama. A realnost je drugaija: dravni djelatnici koji se bave azilantima, ali ne samo njima, obrazovno su ispod razine jednog kolovanog Tadikistanca, ne razumiju oni ponaanje svoje opjevane kraljice Beatrix, a kamoli ne nas azilanta. Pravno su savreno postavili zamke gdje vam daju ponovo pa ponovo negativne odgovore na vae zahtjeve za azilantskim statusom, nema anse da radite legalno bilo kakav posao, sve vas tjera da se bavite najogoljenijim kriminalom ili da utite i ekate deportaciju za godinu vie ili manje. Meni je jedan njihov priueni policajac zabranjivao gledanje CNN-a, jer to je, kako kae on, previe nasilja za nas azilante, spre te u nekakav improvizirani mega ator ili kontejner na granici sa Njemakom ili Belgijom, Bogu iza tregera. Nakon mog uzornog ponaanja u prva dva centra, smjestili su me u ator pored tronog trapistikog samostana da se pokuam integrirati sa Romom iz Lazarevca, Somalijcem pripadnikom Al-Quaide i dva Armenca sa lanom Armanijevom odjeom, koji pue kokain ujutro umjesto kave i pljakaju draguljarnice nou na drugoj strani zemlje pa se vrate sa svitanjem i prave se mutavi i pod traumom rata u Armeniji, kojeg nikad nije ni bilo tamo, ali ajde ti uvjeri Holandjanina koji misli da sve zna. I tako prolaze dani, a ti si iza ice, gotovo se rasplae nad sudbinama jednog eenca ili Ugandijca koji su istinski azilanti i koji nemaju gdje, dri se svetog pravila da nema nikakav kontakt sa bilo kojim predstavnikom naih bivih naroda i narodnosti, jer su svi odreda verceri, polukriminalci, ili su ludi od rata i neimatine, mogu ti samo odmoi kako na kozmikom planu, tako i na planu dobivanja azila. Na kraju sam odustao, srce mi se paralo nad sudbinom Jume iz Ugande kome su poklali sve lanove obitelji, s jedne strane, i bijesa koji se kuhao u meni na nemoralne prijedloge nekog od mojih zemljaka da opljakamo koju benzinsku pumpu i odemo na drogu i kurve u Rotterdam. Razlog za odlazak iz Holandije je bio stvarno u prezasienosti nesreom oko mene ali i u meni samome i opet aktiviranom mehanizmu da je srea negdje drugdje pa bila ona i tamo gdje je za mene bio konstantan izvor nesree!

Opet povratak: Sjeam se kako sam letio avionom iz Zagreba za Split (plaeno od strane IOM-a kao i let iz Amsterdama za Zagreb- ak vam kao individui dadu nekih 300 dolara za novi poetak!!) i opet utripovao, a to je i istina, kako je moja Hrvatska lijepa zemlja. Uistinu, u Nizozemskoj sam ekao na povratak u azilantskom centru, a da kia nije prestala od poetka jula do zakazanog leta krajem istog mjeseca. Gotovo mjesec dana ljetne kie bez i sekunde predaha! A onda- more, Roki slap, sunce! Ali ovjek je socijalno bie, povratak meu ljude znailo je opet prolaenje kroz Golgotu, nerazumijevanje, nesporazume, lana oekivanja. Ovaj put me malo tko razumio, pa pobogu, vraam se ve trei put!

Ali, neto sam nauio na grekama. Nema vie bavljenja sa bilo kakvim oblikom politikog angamana, cijeniti to to ima i zato si spreman, istrpiti i opet istrpiti sve oblike ponienja od onih situacija da ti netko uzme posao zato to je druge nacije, ima sise ili je prazniji od tebe do prizivanja svijesti da si stariji koju godinu, da polako posustaje. Dobrodoli opet u duhovnu i svemirsku provinciju. Ali sa mirom u dui i sa suncem na elu. Mada sve opet iz poetka morao raditi, bolje je neto na ruevinama napraviti kako valja, nego minkati sebe i sve oko sebe. Prema Kninu i ivotu u njemu nikad neu imati jasan stav, ne mogu bez njega, a opet bjeim od njega, oito to me eka u procesu razrjeenja. Ili nikad neu rijeiti to, ne mogu biti na tom planu u nita siguran. Ali poslije svega ultimativno treba vjerovati u dobro u sebi samome, sve e ostalo izai kako treba. PRIA TREA: Milan, 24 godine, Obrovac/Lynn, SAD, kamiondija Rekao sam ti da e u drugoj poruci biti malo opirnije i da u pisati vie o sebi i kako ivim ovdje. Trenutno ne radim nigdje i ne radim nikako. Bio sam deset dana u bolnici za ludake i jo uvijek sam na tabletama. (Suze. Pausa...) Tako je poela pria sa Milanom iz Obrovca. Njegova se izbjeglika pria zaustavila na Istonoj obali Amerikog kontinenta, u Lynnu, mjestu jedanaest milja udaljenom od Bostona. Prethodno, nomadska avantura trajala je tri godine. Nakon odlaska iz Obrovca u maarski grad Komaron, kod majine robine, neposredno pred Oluju, usljedilo je spustanje do Pritine i Kosova, a odatle, kad je opet poelo goriti pod petama, novi let za Ameriku i Lynn. Mjesto gdje je trenutno baeno sidro. Milan je ljetos nakon tri godine opet boravio u Beogradu. Povratak u Ameriku je prouzrokovao nervni slom. Nekoliko dana nakon prve poruke, u kojoj je opisao svoje trenutno psihiko stanje, Miki se sabrao i poslao pismo u kome je staloeno objasnio svoje impresije o ivotu u Americi i ponovnom dolasku u Beograd. Ovo je njegova pria. TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO Protiv maine: Jebi ga, izvini, proli dolazak u Beograd bacio me u teku depresiju. Ne znam da li mi je gore kada vidim kako tamo stoje stvari ili situacija da moram odande da odem. Kad sam sletio na Surin, klekao sam, prekrstio se tri puta i poljubio zemlju. Nisam mogao vjerovati da sam opet tu, nakon tri godine. Da se vraam na mjesto sa kojeg sam poletio u taj nekakav bolji ivot. udan je taj osjeaj koji ispuni ovjeka kad se opet nae na ovim prostorima. Jebe Internet, plakanje preko mree, to je sve zavaravanje. Osjeaj tog pozitivnog haosa koji sam ivio proteklih desetak godine ostane u ovjeku

kao klica i ne moe je se rijeiti da si ne znam ko i da ima ne znam kakve moi. Moe to nazvati i neprilagoenou, ne znam. U Americi je sve maina, funkcionie po avu, isprogramiran da prui fiziki i psihiki maksimum ako eli opstati. A mi smo Dalmatinci, navikli na lak ivot, pa ti onda taj novi reim u stvari, razbija psihu. Nisi prirodno takav da upadne u njihovu mainu. Onda trpi jebi ga, privikava se snalazi se. Zbog toga sam se po samom dolasku u Ameriku i razbolio! Jednostavno, nisam mogao izdrati, sve me to strano nerviralo. Vremenom sam prihvatio igru, sa nekim svojim odstupanjima. I onda, zbog svega toga, prikriva tu svoju klicu anarhinosti u sebi, tripuje, sanja. Pa se onda nae opet meu svojim ljudima i osjeti kako ta klica u tebi buja, kako te ispunjava nekim perverznim zadovoljstvom. Kao erupcija. Kao dop. Ali jebi ga, sputanje sa toga boli, munina je gadna. Pukao sam na povratku, neto se slomilo u meni. Uh, zajebano... Samoa ubija: Mrzim Ameriku. Iako nam je ona pruila jedini izlaz iz haosa. ivjeli smo u Pritini. Moji su tamo otili direktno, nakon Oluje, ja sam im se vremenom pridruio iz Maarske. Moji su mi rekli, dolazi u Pritinu, imae sobu u Studentskom domu, besplatan fakultet... Nisam se dvoumio. U Pritini je bilo odlino. Dogodilo se ono neizbjeno klinako iivljavanje strasti i emocija. Mrtav grad, ali dobra ekipa. Moji su ivjeli u kolektivnom centru, sa jo trista ljudi. Onda smo dobili sobu u jednoj baraci. Onda je opet doao rat. Kad je UNHCR otvorio konkurs za iseljenje u tree zemlje, nismo se dvoumili. Iako je odluka bila teka, predstavljala nam je jedini izlaz. Razmilja da se ve jednom skui, nema vie Obrovca, nema vie Pritine, dosta je lutanja. Ostavlja sve iza sebe, kree na taj put, vie ni sam ne zna koji po redu. Kasnije sam uo da je baraka u Pritini u kojoj smo ivjeli, izgorila u NATO bombardovanju. Eto, vidi. Mislim, dobro mi je u Lynnu, situiran sam, imam skoro sve ta mi treba u ivotu. Imam sve te svakodnevne materijalne pizdarije, ne znam ta u od njih. Potar radi za mene. Sjedim, zajebavam se, cimam ga, naruujem iz dosade. Diskove, muzike instrumente i aparate. Moe mi se. Imam muziki kuni teatar, monstruozan zvuk... I da ti kaem, neto sam kalkulisao. Ako sad, nakon ovako relativno kratkog perida ivota ovdje imam vie od onog to mi treba, ta li e tek biti za koju godinu? Sve ta sam u Obrovcu i Pritini izgubio, ovdje sam povratio. I udvostruio. Imam kuu, svako od nas u familiji ima po kola, ja imam najnovoji model Fordovog dipa, otplaujem ga 500 dolara sedmino. Ali, ta e mi sve te pare i stvari kad ih ne mogu potroiti i podjeliti sa ljudima koje volim, a koji nisu tu kraj mene!?!? U stvari, kad bolje razmislim, nemam nita! I onda, mater mi se udi kad doe 300 dolara rauna za telefon. ta da ti kaem, zovem Jugu, priam po sat vremena sa ljudima. Tada imam osjeaj da mi je ekipa tu, sa mnom u sobi. Pijemo pivo. Zezamo se. Kao. I onda, konano, zapalim za Beograd, da se naem sa ljudima koji mi nedostaju. Nevjerovatan osjeaj oputanja, rada te klice. injenica da ne radi nita, da se

izleava, zajebava, tamani te proklete dolare... I onda se vrati u Ameriku i vidi koliko se zapravo jadno osjea. Samoa ubija. Imam ja ovdje nae ljude, sa Amerima se ne druim, ali i oni su ve pod uticajem Velikog brata. Sraunate interedije. Jebe ti to... Grubo buenje: Kad sam prvi put stigao u Lynn, radio sam svata. Od banket set up persona po hotelima do moleraja. Procedura je bila slijedea; ustane u est ujutro, pali kola, bori se sa majmunima po autoputu da bi stigao na posao, tamo se prebacuje na engleski, slabo mi ide jebi ga, ne trudim se da ga neto nauim. Sjeam se, jednom me tako pandur nagazio zbog prekoraenja brzine. Imao sam nedavno roite na sudu. Smanjili su mi kaznu, dobio sam samo po depu jer sam, kao, useljenik novijeg datuma. Tek treba da dobijem Zelenu kartu. Pa onda doe na posao, napree mozak da bi efu neto objasnio, pa onda lomi glavu da li e te shvatiti, zajeban je taj proces prebacivanja misli sa srpskog na lo engleski, spor.... Pa se onda cimam po itav dan, vratim se kui oko deset uvee, mrtav umoran, sposoban jedino za spavanje. Tad sam shvatio zato Ameri toliko slave vikend... Onda sam konano poloio vozaki i pronaao posao kao truck driver za jednu kompaniju. Kamionina brale, sam za volanom, od obale do obale. Nema ta tu razmiljati. Mozak na otavu. Minimalna komunikacija, slua vezu preko motorola, to je jedini kontakt sa ljudima. Osim momenata isporuka. Tri mjeseca na drumu kroz Ameriku. Super osjeaj. Doivljaj sve te prirode, svog tog prostranstva oko tebe. Ali, umori se ovjek i od toga. Dobra lova, ali nije sve u tome. Ne znam, moda je moj problem ta u stvari jo uvijek ne znam ta hou? ...ta jo da ti kaem osim toga da se konano moram ve jednom probuditi i shvatit gdje sam. Uspostaviti harmoniju. Prihvatiti Ameriku kao mjesto gdje mogu ipak funkcionisati kako- tako. Tjei me to saznanje da je ekipa na samo dvanaest sati leta od mene. Za dan sam tamo ako hou. Toliko daleko, a opet, toliko blizu... Izvini, idem sad. Aj, ivio!