PETRIĆEVA KRITIKA (KLASIčNE) RETORIKE

Franjo Zenko

PetriĆ'eva dijaloška rasprava .o retorici, što se već kao četvrto njegovo dj'elo pojavljuje u hrvatskom prijev.odu,! potječe iz ra­nijeg autorova raztloblJa O'bnj~žena is,kljUčivo .interesom za ~hu­manističke« teme u strogo kulturi[lio-povijesnom smislu. ~Huma­njz·am« u u:rem smislu, začet Petra:rcom .u 14. stolJeću, 'skolasttčk.o­-.univerzitetskom tipu obrazovanja u kojem su pret.ežno bUe za­stupljoene l.og iika , prirodna fil'Ozofija, met,afiztka, matematika, ast.ronomija, medicina, pravo i teologi}a, suprotstavio je novi tip Qb~azov·anja P.od nazlv·om studia humanita.tis. Taj nov.i ~h.uma­nisti:čkl« program oibrazovanja nagla:ša.va »humanistl·č·ke« disci­pline kao št'O su gramatika, retorika, historija, književnost, od­nosno pjesništvo, a od fllooofij.e samo moralnufU.ozofiju.2

Usporedimo II sadržaj e Petrićevih ral1lih radova, vidj'et remo da se taj (period njegova miadena:čkog stvarala.štva m,ože 'Okarak­terizirati kao ~humanističlki« 'll tom užem kulturno-povijesnom smlmu. Do kraja 1560-tih godina napisao je, na.ime, nek'oliko ra­dova što pj'esnićkog, š·to moralno-,fi'lozofij.skog, po Utološ'kog , teo-

1 Do sada su objavljena u hrvatskom prijevodu ova Petrićeva djela: Sretan grad, Zagreb 1975; Nova sveopća filozofija, Zagreb 1979 (dvojezično, s paralelnim latinskim originalom i u dodatku s iscrpnom biografijom i kompletnom bibliografijom); Deset dijaloga o povijesti, Pula-Rijeka 1980 (dVOjezično, s paralelnim talijanskim o.riginalom, u istOj ovoj seriji Istra kroz stoljeća). Kao na najnovije radove o Petriću, upozoravam na materijale sa Internacionalno1g simpozIja na Cresu, održanog povodom 450-godišnjice rođenja hrvatskog filozofskog mi­slio'ca Frane Petrića, objavljene u časopisu Prilozi za istraživanje hr­vatske filo,zofske baštine, Zagreb 1979, broj 9-10.

2 Uz ovo i ovakvo određenje ~humanizma« u užem smislu usp. P. O. Kristeller, Renaissanee Thought, New York 1961, naročito Pi"VO poglavlje pod naslovom The Humanist Movement; Georg Weise, Der Humanismus und das Prinzip der klassischen Geisteshaltung. U zbor­niku Zu Begriff und Problem der Renaissanee (priredio August Buck) f' Darmstadt 1969 (Wege der Forschung, Band CaIV).

26 Franjo Zenko

rijsko-ihistorlogratskog, poetičkog i retoričkog sadržaja.3 Nema još tra.ga interesu za prirodnu fUOZOifiju, metaifizi,ku, matema:tliku, t·eologiju, što će biti njegova kasndja preokupacija.4

No v.eć .se u tim ranim ra-dovima jasno nazrij eva ona ri1ozo­fijskio-znanstv,ena tendencija koja će ne :samo ~od Petrića nego i u humanisti1člko.-renes'ansnompo.kretu ucje:lini nadvladati i nadživj,eti 'retori<čkio-liteLarni elemerit što je prožimao cj1elo.kupno humanističko 'knj lževno stvaralaštvo, posebno historiografdj u.

U sv.ojim Dijalozima o povijesti, što ih je objavio 1560, dakle, dvije .godine ran1}e nego ovu dijalošku raspravu o retorici, Pet­rić podvrg;av;a kmtici teoriju i pra'ksu humani.stLčlkio-retorič'ke hhstoriografIje što ju j:e Petrarca zač1eo kao. književni rod moral­no-dd:daktilč~og kara:kt'era (historia magistra vitae!).5 Odijelivši Je od retorl-čko-lit.erarnog umijeća (ars oratoria), Petrić nastOji historiju (ars historica) utemeljiti kao str'ogu znanost (scientia). Svrha historiogranje prema njemu nije odabiranje moralno po­zdtivTIlih likova i njihova djelovanja koje .su humanistički histo­riogra.fi tr,elbali književno prikazati kao. »primjere« (egsempla) moralnog savršiens'tva 1 tim.e po.učavati i poticatl članove poU­t'ilč,k-e z'ajledni:ce na. »dlObro« (bonum). Takvom utildtarLstulč'kom moralno-ped'agošk.om shvaćanju htstoriogra,fije Petrić suprot­stavlja historl-ograrfiju kao znanost kojOj je prvenstvena zadaća dia strogom ,kritičkom metodom istraži i ut'vrdl istinu (verum) povijesnoga zbivanja što ga poglavito Sačinjavaju ljudska dje­lovanja.6

3 Mislimo tu na Dialogo dell'honore, Il Barignano; Discorso della aiversita de turori poetici. Lettura sopra il sonetto del Petrarca: la gola, e l'sonno, e l'ociose piume. Sve to objavljeno je zajedno s djelom La cita jelice (1553); Della Historia diece dialoghi (1560) i Della retorica dieci dialoghi (1562). Zatim izdanja koja je on priređivao, u koje je uvrštavao i svoje stvari: Le rime di Messeu Luca Contile ( ..• J con discorsi et argomenti di M. Francesco Patrizio... (1560); Giulio Delminio. Opere. (Petrić uredio II tom) (1560); Diversorum praestantium poetarum in obitu [renis Spilimbergiae (Petrić ima dva soneta) (1<561) i L. ContHe, Lettere da lui publicate (1564).

4 Ta se preokupacija .razabire iz samih naslova njegovih kasni­jih djela, kao što su: prijevodi Proclovih Elementa theologica et phy­sica . .. (1583); DeUa nuova geometria ... (1587); Philosophiae de rerum natura libri II priores, alter de spacio phisico, alter de spacio methematico (1587), Nova de universis philosophia (1591), kao i ostala djela Sličnog sadr~aja iz kasnijeg perioda.

5 O centralnom položaju i značenju historiografije u humanizmu vidi u habilitaciji E. K.esslera, Petrarca und die Geschichte. W. Fink Verlag Mi1nchen 1978.

6 Najdosljedniju interpretaciju sa stanovišta hipoteze da je Pe­trić zasnivao historiju kao znanost -»more geometrico«, izveo je Stephan Otto u raspravi Die »mogliche Wahrheit« der Geschichte. Die »Diect Dialog hi -della H istoria« des Francesco Patrtzi (1529--1597 J in ihrer geistesgeschichtlichen Bedeutung. U: Stephan Otto: Materialien zur Theorie der Getstesgeschichte. W. Fink Verlag, Milnchen 1979. Str. 134-:-173. .

Petrićeva' kritika (klastčne) retorike 27

RazgranLčiv'ši ta'ko retoričko (ars oratoria) , pjesničko (ars poetika) 1 historijs.k.o umijeć,e (ars his;torica), Petrić u Dijalo­zima o retorici ide korak dalj ,e : podvIga va kritiici samu retoriku ~ao govorničku umjetnost i 'kao znanstvenu disciplinu i njlen 1mperijailnipoložaj što' g,a ,jie za-lmimala II duhovnoj ,kulturi sve tamo.od grčkih sofista, rimskih govornika i prozaista preko sred­njovjekovnih ;kompi1atora i pisaca retoričkih ud~benika do hu­manist'ičko-renesansnog vrernena ,štO pOČIinje Petrarcom. Pobu­niv1ši se !protiv kuTtu1'le dek,adentne ,skolastike što je kao nasLi­jeđe bar.bal'!stva svojim bežlv.otnlm formaliz,mom osiromašila i sasUfšHa tnt,elektualni i duhovni život u korijenu, ,svodleći ga na kontemplLaciju Vječnih prinCipa, lsklj učuj ući iz raz,m1atranja ljud­sIre stv'ari promjenljive u prostoru i vr,emenu, unaltazujući jezik besadmajnim dij alektičko-m,etarfizičkim dist.inkclj ama, Petrar.ca se 'Okrenuo antičkom svijetu u kojem pjesni'oka riječ proizlazI iz bujnosti ljudskog života.' Između ostalog .otkriva stlavnu rlet.o­ričku tradtclj u i .od Cic'erona i Kvin'tdlijana preuzima i usv'aj a reto!'ličku poetiku n.a temelju koje stvara :osebujni hum,aIIlist1č(ko­-retorički .obrazovni ideal što v'aži kao norma kulture duha l 'ln­te'lekta kroz dva stolj eća, sve do Petrića. I za nj ega osobno.

Nep.osrednimotlv koji navodi p1etrića da tematizira retoriku j e v'rlo osobne nar-a vi: nakon završenog studij a u Padovi, neko­llk:o godina lutanJa i traganja za pozivom kojim bi organski s.trukturirao svoj svestrani interes, bav'i s.e mišlju da »posta­ne(:m) ugledni govotnik«.8 Ne dakako u klasilčnom grčkom smislu kao što su to bili Gorgija, Protag.ora i čitav niz rretora sofista. što je Petrić mogao unati u vidu i izgledu s Hterarno-retortčkom naobrazbom? Sva'ka,ko jedno od tipičnih zanim.anja tadašnjih humanista, kao što je nastavnik u srednjoj šlto.u iU na sv.eUiči­lištu, dvor,ski učitelj, h istori.č ar, znanst'vendk ill sekr,etar, visOki fUn~ci:onar u drmvnoj upravi, dip10mat i, dakako, .samostalni knj12evnik lli pjesnilk. Sva ta i nji'ma slična zanimanja lienesan­sndh hUlIIlanista zahtij.evala su da se .ovlada vj.e,šMnom dobrog govorenj.a li. dobrog pisanj'a.

Taj renesansni kult dobrog govorenja i pi:S'an}a ima međutim dugu tradl.ciju Iroja u krajnjoj Uniji i~vire iZ razdoblja grčke s.o­fistike: !Qna je naime prva retoričld fenom,en osvijetldla. teorijs'ki, filozofijsko-antropologij:ski (Protagora) te dosljedno uzdigla

, O korijenima humanističkog pokreta u Petrarce vidi u opširnoj popratnoj studiji Petrarca i petrarkizam što ju je objavio Frano Cale uz dvojezično hrvatsko izdanje Francesco Petrarca, Kanconijer, Za­gre,b-Dubrovnik 1974. Str. 1069-1180.

8 Della retorica dieci dialoghi, II, 8b (rimskim brojem označa­vam redni broj dijaloga a arapskim stranu talijanskog originala. Citiram na hrvatskom prema prijevodu A. Marasa).

28 Franjo Zenko

dobro go~orenje o svemu, a .onda i pisanje, na rang apsolutnog obrazovnog ideala.9

Koji }e bio posljednji smisao apsolutiziranja tog ld-eala u Grč­koj d poslije, analogno, u renesansno doba, jedva da danas mo­žemo do. kraja shvatiti. Jakob Burchardt je naznačio samo razlog našeg danaAnjeg oretžanog razumijevanja nekad.a,šnjeg izvom.og zanosa ~a retO'rrički fenomen, kada se zapitao: :\)Nije li an tl ka precijenila obrazovan}e g.ovorenja l pisanja? Ne bi li bila bolje \lč-inila da ispunj a glave dj ečaka i mladića korisnim r.ealijaIn'a? Odgovor jte da mi nismo uopć'e ovlašteni o tome donositi neku presu<iu, dokle .god nas same prati posvuda, u govorenju i pdsa­nj u, bezob1ičj e, dokle god od stotine naših. obrazovanih lj udi mož­da jedan ima pojma 'o pravoj vještIni izgradnje perioda. Retorika sa svojim nuznaukama bijaše· ijudim'a antike najneophodnija nadopuna njihova- zakonski lijepa i slobodna života, njjhovih. um.j;etnosti, njihove poezije«.lo

Nešto 'analogno zbilo se i zbivalo u humanistič'ko-renesans­nom razdoblju kada je oblik postao principom sve'kolikog života a retoričko-literarni izraz na.jsvaJkodne,vntja i najprisutnija nj'e­gova manifestacija. Elokvencija, elegancija i ljepota govorenja nisu bile ne'ki njegov vanjski dodatak, suvišni ukras. Te osobine bile su supstancijalna određenja govoI1a, garancija nj,egove iJStt­nitosti. Nakon Petrarcina .otkrića ddeala klasiične retori'ke - »Pe­trarca j e probudio duhove govornika što ih pokopaše monarsl i barbari, :sa svim drugim književnicimia, našavši Ciceronove knji­ge«, monstatIra Petl'lić porijeklo obnovljenog kulta retorike svo­jeg doball - elegancija govorenja i pisanja učila se zdušnim .oponašanjem velikl'h klasičnih .govornika i pro'zaista. (O svojim mulrotIipnim govorničkim vježbama govor! Petrić na ne:ko1iko mjesta.)

Sam.o uč,enj e prakti'čnog umij.eća dobrog govorenj,a i pisanja n1j!e međutim još speclf1.čnost r,enesansno-humanist1čk·e reoorič­ke kulture što j e kao njen snažan ~dan.ak mladi humanist Petri,ć počinje iznutra kriti,čki ispitivati. I II srednjovj·ekovnoj Ita:liji je postojala pro1f'esija UiČiteija, ~oH su se zv'a1i dictatores a sastav­ljaLi su p.riručn~ke i prema nji!m'a učili učenik'e liJepo govoritI i lijepo pisati. Sa.mi su pa'k dictatores prakMcira1i iSiklJučivo prak­tično umijeće sastavlj.anja dokum,enata, pisama, poslranica, i jav-

9 O umjetničkoj, filozofijskoj i ~dagogijskoj relevantnosti sofi­stičke retorike vidi H. Gomperz, Sophistik und Rhetorik. Das Bildung­ide-al des EY AErEIN in seinem Verhliltnis zur Philosophie des V. Jahrhunderts. Leipzig und Berlin 1912.

10 Die Zeit Constantins des Grossen. Kroner VerI. 1852. str. 304. (Gitirano prem·a Ourtiusu, Evropska književnost. 1. Latinsko srednjo­vjekovlje. Zagreb 1971. str. 68. Preveo S. Markuš.)

11 Della retorica, VrI 42b.

Petrićeva kritika (klasične) retorike 29

nin gOV1ora. Renesansni ihumanisti su pro1'!esionalnl nasljednici tih sr;ednjovjekovn1h taUjansk1h dict.atores, kako konstatir.a Kri­stener. Ali on u!pućuje i na bitnu TlazUku među njim'akada ka~e: ~Ipak sredn}ovjekovni dictat:ores nisu biH i:stra1živači klasike i nisu se služili klasIčnim uzorima za svoj'e ·S'alstav'k·e. Norv dopri­nos humanista Je bio u tome što su dodali čvrsto uvjerenje da Je za doibro .govorenje i dobro pisanje nužno studiratI i opona'šati klasil~e. Stoga možemo razumjeti z·ašto su se klasične studije rijetko, ako se uopće ikada i jesu, razdvajale od literarne i pr:akti,čne svrhe retoričara da dobro piše i dobro .govori«.12

Upravo iz to.g, kako već za grčku soflstLčku i kasnije rimsku govorničku praksu tako i za renesansnu r.etorilčku kulturu spe­oifičnog spajanja. i stapanja retorike kao prruktične vj,eštiJne i retorike kao teorijske refleksije ,o retorič'kom flenomenu, nastala je i Petrićeva rasprav'a o retorici u nizu sličnih renesansniih trwk­tata što su s:e javljali tijekom 15. i 16. stoljeća, da.kle prije i poslij.e P.etrićev(iih Deset dijaloga o retorici. 13

Uza svu raznolik:ost motiva prva zajedničkakara'kterlstika humanističko renesansnih retoričara jest kult klasične retoriJke.14

Taj kult, iza kojeg se kriJe klalsicistička ideja o nadvrem'enskom li natlpovijesnom idealu ljepote, P,etrić kritizira suprotstavljanjem ide,je oo usavršavanju u vremenu, što j,e ilustrira upr:avo ·genooom 1 razvojem same retori,ke od njezina začetnik'a Tisije preko Arl­st,ot;'ela, Cicerona, Kvintilijana pa do suvremenika Delminija..15

Druga z.aj edni,čka. t·endencij a humanističkih r.etoričara j est da od retorike nastoje učiniti um1j,eće nad umijećima, a u znan­stvenom pogl,edu, univerzalnom humanističkom disciplinom. Ona bi kao svojevrsna retorička dijalektika, budući da je ljudsk!om nes1gumo.m i vje'riOjatnom a nipošto apsolutnom znanju primje­renija, trebala nad.omj,estiti star.u logiku, met'a.fi'ziku i filozo­fiju u cjelini.16 Na taj način se funkcija retorike, ori}entirane

12 Cit. djelo, str. 13. 13 Kao najtipičnije humanističko-renesansne rasprave o retorici

neka budu ovdje spomenute: B. Tomitano, I precetti della rhetorica secondo l'artijicio d'Aristotile e Cicerone ... (1546); G. Trapezunti, Rhetoricorum libri quinque (1547); R. Agricola, De inventione diaZec­tica ... (1558); M. Bartolomeo Cavalcanti, La Retorica (1574).

14 Kritizirajući taj kult starine u svojih suvremenika, Petrić se služi slikom :.vreće« za vrijeme i starinu u koju teoretičari retorike zatva'raju sve koji žele o njoj raspravljati i tako zatvaraju svaku mogućnost da se teorija o retorici usavrši (Vreća vremena i starine: čim čovjeka strpate unutra, ne biste htjeli da on ikada više pokuša iz nje izaći. IX 49b).

15 Della retorica, IX 50a. 16 Polizianov .tekst o univerzalnoj funkciji retorike kao reprezen­

tativan za renesansno shvaćanje zada-će reto'rike donosi E. Garin u antologiji Testi umanistici su la retorica (u Archiv·io di fHosofia 1953. str. 16).

30 Franjo Zenko

bitno na ov.o~emaljske, ljudske stvari, apsolutizira i u antltezi prema skolastLčkoj fllozof1j i, orij entiranO'j onO'stran.o, m,eta.fizi­č,kl, 1l2diže na rang obr.azovnO'g ideala. AnaLQgnO' nač~n u na koji su to ne.koĆ s.oftstl pokuša vali iz,vesti izazvavši ·snaznu PIa tQnO'vu reakiCiju.17 Petrićeva krl tik'a tog svoj evrsnO'g ih umanističko-rene­sansnog panretorizma nadahnjuje se upra vo sO'kra tističko-pla­tonist,iČikim ospor.avanjem retQrLke ~aO' umijeća i kao filozO'­fijsko znanstvene discipline.

što pr eds.t a vlJa Petrićeva ra,Slpra va 'O' .~etodci? Svakak.o ne udlŽibenik prema kQjem bi on kao !škO'lovani retoričar mQgao u škOlli Ui privatno učiti zainteresirane gQvQrnič·kQj vještini. Da bi nel~O' djelO' .o retoriici to. moglO' biti, mQralo je imati ka.o obavezni dodatak antQlogiju najbolJih govora klasika i njlihQvu pedagoš­ku oibr:adu u kOjoj bi se Qni prikazali kao sa vršeni uzori 1 mQd.eli koje tr:eba .oPQnašati. ToO se paJk .od Petrića najmanj em,oglQ ·oč'e­kivati imamO' li na umu njegovu radikalnu kritiku retQričarske pedagogije kOja se temeljila na načelu oPQnašanja.11l Načelu OPQ­naš,anJa suprotistavlja ideju o povijesnQj Qtv.orenosti u kojQj na­staju n.Qve situa,cije, nameću,se nQvi ,sadržaji 111, njlegQvim vlasti­tim rd.ječima, »mD!oge se stvari znaju danas, i znat ć:e se u budućnosti, a nisu niti će bitI i.SUčne Qnima što su ih u proš·lost1 rječit1 ljudi rječito Qpisali ... I budući da među njima nema sličnos,ti, ove se neće moći .onima oponašati«.19

Petrićevi dijalozi nisu ni neka;kav priručnik teO'rijs~og, poe­to1Qiškog karaktera u kQjem bi se sistematski i kritički izlagala materija klaslčne' retol'li.lke kako s·e ona tijekom duge tradLclje oblikovala i sistem.ati~ir;ala u pet dij:elova: u nauk o pronalaženju (EuQE(n~, inventio) , nauk .o rasPQređivanju ('ta;Lr, dispositio) nauk o izrarlu ()"E;L~, elocu.uo), nauk o p.am:ćenju (t!v1)t!Tl, memoria) , na uk o preda vanj u (tnt6KQLcrLr, actio), sa teQrij Qm .o tri vrste gQ­vor.a: suda'čkom ('YEVO~ 8t.Ka.Vf,K6v, genus i.udiciale) , savjetod.av-

17 O Platonovoj antitezi sofističko-retoričkom obrazovnom idealu vidi u standardnom djelu Wernera Jagera, Paideia. Die Formung des griechischen Menschen. (Dritter Band), Berlin 1959 (Dritte Auflage).

18 Kritika takve reroričarske pedago·gije je prisutna gotovo u svim dijalozima, posebno pak u VIII i IX. Možda je O. Guerrini u sv·ojoj još i danas vrijednoj raspravi Di Francesco Patritio e della rarissima edizione della sua N ova Philosophia (U Il Propugnatore, XII, I dio, 1879) imao pred očima upravo ta dva dijaloga kada je ustvrdio da je glavna Petrićeva teza u njegovoj Retorici da pisac i uopće umjetnik treba biti originalan, a tu tezu da je suprotstavio suvremenim retoriča·rima i poetičarima koji su naglašavali oponašanje, ma kako se ono imalo shvatiti. Croce je odbio takvu inte·rpretaciju, mada ni ona nije bez osnove. V. BenedeUo Croce, Francesco Patrizio e la critica della Retorica antica (1903) u njegovu djelu Problemi di Estetica e contributi alla Storia dell'estetica italiana. Bari 1923 (drugo revidirano izdanje), str. 299.

19 Della retorica, IX 57a.

Petrićeva kritika (klasične) retorike 31

nom ili popularnije, pol,iti1čkpm govoru (YE'VO~ 't'vf1 {:SOVAEU'tLK6v,

gen.u,s del.i.berativu,m) i poihvalnom 111 kićenom govoru (YE'VO~

IhCI;OELlK't'tK6'V lli 7t(X.'V1)YVPLlK6v, gen.us demonstrativu.m).

Ni sustavno izlo~en u tu og~omn u građu klasične ret'orike ne nalazim.o dakl.e u Petrića. A kak!O' da j,e nađemo u gnj evnog mladog humanistek'Oji, prk!oseći struji sv'oga 'eminentn.o reto­ričkog vremen.a, nastoji, treba i to reći, svim rasp.olO'živim sred­stvim'a što ih je sOlftstiČlka retorika s Gorgijom na čelu iznašla da razuvjeri d uvjeri u suprotno, iznutra razO'ritI retO'riku kao umijeće i dLsciplinu. Točnije, nj!en ~pri'vid« umijeća i znanstvene disc1pline. S koliko ironije i sarkazma govori .o uvjerenju SVO'j,ih. suvremenika da je gO'vO'rništva najljepše i najčudesnije umijeće, vidljiv.o je na poč,etku 8. dijalO'ga kada ga sugovornik Pantal,eO'ne grdi za njeg.ov bogohulni ćin: ~Upr.op:astili ste naj'ljoepše i naj­čudesnij!e umijeće ,štO' bijaše na svij.etu. PE. A j,a t.o zabO'ga ne znam. Umijeće? A k.oJe umijeće? PAN. Oh, kako to: koje umi­j,6Će? Govorničk!O' u.mijeće. Ili se pretvarate? PE. GovorničkO' umi­Je'ć1e? O t.ome ništa ne rz;nam .... A ja vam se BO'gom kunem da nikada nisa'm znao da to umijeće PO"stoji, jer da sam znao nl­kada se ne bih usudio uništiti ga«.20

Evo nas O'dmah kO'd osnovne Petrićeve teze kOja prožima raspravu u ,cjelini i svaki .od njenih deset dijaloga: Reltorika što je sla:vn.om tr.adi:cijom posvećena a.od humanista ponO"vno O'tkri­v·enakao božansko umijeće, kojemu su daH ,savršen oblik Ari­stotel, ClceroJl, Kvintilij an i drugi slavni retO'ričari sv·e d.o Del­minij a, uij e u.temleljena ni kaO' istinsiko umij eće ni kao znanost, ni kao fHO'~ofij a ,g.ovorničkO'g umijeća. Namjeru da toO PO'kaže i dok!a:že naznačiO" je .autor u :dodatku nasIovu, u kO'jem se kaže da se II njegovim dij,a1O'zima ~pripO'vijeda .o govornltčkom umi­jeću IS obrazlaganje,m koje je op,rečno m,išljenju što su ga o nje­mu imali stari p'isci« (istaknuo F. Z.).

C!loc1e j e, kao j edan od rij etkin mod,emiih filozofa umj etnos ti koji je čitao Petrićeve dijaloge .o retorici, i to kaO" jednu .od .onih knjiga koje su »manje poznate po svom sadržajU nego pO' na­slovu i glasQvltosti«, možda bio prev1še zaved;en cftir.anim dod'at­kom kad je očekivao O'd P.etri,ćeve raspr:av.e nO'vo i .originalno utemeljenj>e retO'rike.2! Očlto ga je zavelo i t,O" štO' u posveti Nik.oli Sfondrato, kraljevskO'm senatO'ru .i biskupu, Petrić izričito kaže da lzlaže ,».0 retO'rici starih« ali i ~n.ačel.o :svoje r:etorike«. Ka.kvu je ~.svoju« retoriku mO'gaO' zasnovati Petrić kada je .usvojivši već s Pl:atO'nov:om filozofijO'm I radikalnu kritIku retorike, sav btO' ra­spoložen antiretorički? PO vlastitO'm priznanju, rječitost mu ide

20 Is'to, VIII 44a. 21 Croce, cit. djelo u bilješci 18.

32 Franjo Zenko

na živce jer prikriva neznanje. A osim togia, kada se, kako to Petrić čini, polazi .od Platonove filozofije jezika u k.ojoj je rij,eč, taj osnovni nosilac retoričlrog fenomena, i prema Petrićevu pri­znanju, samo u fun~ciji dtskurzivnog mišlj'e!Ilja a u intuitivnom zrenju ideja,što Je bit filozofiJe 1 filozofijskog života, nema mJe­sta, onda je vrlo teško izgraditi jednu .sustavn.u retori-ku čiji predInet bi .bio ,»dobro govoriti o svim stvarima prema fl1ozofiji«, kako bi glasilo Petrićevo određenje retorike.

Valja stoga čitati i vrednovati ovo mladenačko Petrićevo dje-1.0, ne kao neko novo i .originalno ut,emelj.enje retorike,22 već pr­v.enstv:eno, .gotovo bih rekao iskljUčivo, s one njegove bolje strane: kaor,adi,kaln u kritiku klasične retorike. Prjznaj.e to 1 Croce, mada je nezadovoljan slamo s negattvnom Petrićevom kritik.om, kada :k~e: »Petrlć zna pokrenuti sumnju, uočiti nekoherentnosti, po­bijati doktrine; ali ne zna graditi«.23

Kako izvodI Petrić tu s'voju kritiku? Valj.a reći od,mah na početku: na paradoksalan na:čin. Dabi srušio temeljte retorike, služi se m·oćnim nj.ezinim oru~jem, tj. upravo onom metodom Iroj u je, izgradHa. sofistička retorika.

Da bi u svojih sugovornika, koji su poštovaoci r,etor1ke, po­budio s.umnju u njezinu utemeljenost, Petrd.ć razot·kriva nekon­herentnost teorijie retorike u najpriznatijih autoriteta. PO pro­kušanom mo.delu retora sofista da s·e svjedoci u nekoj s·tv,ari dis­kvalilfLcir,aju i dlskrediti~aJu, on aut.ore :k1a.Sličnih retorika dovodi do protuslovlja sa samima sobom, a zatim j.ednoga s Idrugim. Na taj način Aristotela, Cicerona, Kvintilijana, kao priznate vrhov­ne učitelj.e retorike u rienesansi, diskreditira po form uli po koj oj na jednom m.jestu raskrinkava 1 dva slavna rimska retora 1 reto­ričara, Antonija i Krasa: »Zbog (ovih) protus.lovlja tih dv,aju ljudi prema s.amimasebi l jednoga prema drugom·e, te ztbog prl­je·vare što nam je oni u dušu posla·š'e, neć·emo mOći po is Un l reći, što je .od onoga što su rekU lstlnito«.24

22 Nije bez osnove ni teza da Petrić pledira za jednu st·rogo znanstvenu retoriku izvedenu more geometrico, utemelj enu na teo­logiji jezika. Takvu tezu sugerira Stephan Otto II već c'itiranoj ras­pravi (str. 138). - No svih deset dijaloga ne može se strogo »izvesti« iz takve jednostavne interpretacijske sheme. Između ostalog i zato, što je taj dijalog pisan retoričkim, literarnim, a ne znanstveno­-aksiomatskim stilom. S pravom je upozorila na opasnost shematizira­nja u tumačenju ovo,g djela Lidia Menapace Brisca kada u svojoj raspravi La retorica di Francesco Patri zi o o del platonico antiaristo­telismo kaže: Benche sia necessario non sopravalutare gli schemi, pro­prio qui, in un'opera di cui valore e tutto dei particolari. (U: Aevum .26/1952, str. 434-461. Citirano mjesto na str. 436)

23 Croce, cit. dj. str. 309-310. 24 Della retorica, II 13a.

Petrićeva kritika (klasične) retorike 33

S naročitom upornošću iznalazi kontl"adikcije u spomenutIh autoriteta u vezi s »predmetom govora«, čemu je posvetio čak tri dijaloga (II do IV). Pod tom temom ispituje teoriju o tri roda govorništva (sudačkom, savjetodavnom -lU poUtičkom - i po­hvalnom), odnosno žeU istražiti jesu U klasični teoretičari jed­noznačno .odredili predmet o kojem »pravi govornik« govori. U pozadini j e problem starih retoričara i uopće starih poetologa: može U se materijom ill, jezikom klasične filOZOfije rečeno, ma­terijalnim uzrokom j:ndividuirati svaku umjetnost, dosljedno i gov,orničku, i tako ut,em,eljiti njezinu .autonomnost?

Dva .osnovna i uj edno suprotna stava nalazi Petrić u gotovo svih ,starih retoričara počevši od Aristot,ela. On naime prvi jed­nom kaže da su predmet retorike »sve stvari«, a drugi puta samo ».k:ori.sne i štetne« po pOlitičku zajednicu (poUti'čki govori), »pra­vedno« i »nepravedno« (sudački govori), »vrlina« i ono što je njoj suprotno (pohvalni govori). Ako su »sve stvari«, onda nema spe­Cifične ra'zlike između retorike i dijalektike, kojima je zajednički posao uvjeravanje o dvojbenim stvarima dokazivanjem i pobija­njem. Prema Aristotelu, izvodi dalje Petrić, i dijalektdčari i re­toričari služe se u dokazivanju i pobijanju istom vrsti sllogizma !koja se odnosi na sve stvari, odnosno, Aristotelovim riječima, »na opća mjesta koja su zajednička i pravednim i prir.odnim i građanskim i mnogim drugim rnzličitim stvarima«.25 Ako je pak pra v~ predmet retorike samo ono što j e korisno, odnosno štetno za zajednicu, onda r,etorika nema u svom materijalnom uzroku svoju ,autonomnost nege je privjesak politici, .odnosne etici ako se radi e sudačkom rodu govorništva kojemu je pred:met praved­no 1 nepravedno.

U petom dijalogu pak dokazuj e nea ut.onomnost retorike s obzirom na literarna sredstva ill »ukrase« 'što ih g.ov,ornici upo­trebljavaju. Ta sredstva n.aim,e nisu izmisliU sami, nego pjesnici čij e j e umij eće starij e od retoričkog umij eća. Prema tome se, zaključuje Petf1ić, autonomnost govorničkog umijeć,a ne može zasnivati ni na umjetničkim sredstvima kOjima se ono slUŽi jer ih nije ,samo stvorilo nego već stvorena od pj.esn1štv:a samo po­sudilo i usvojile.26

Isto se može reći.o ranije spomenutim dijelovima govora, što ih Petrić t,ematizira u šestom dijalogu. Oni također nisu izna­šašće retora, nego pj esnika čij e su tekstove retoričari studi:Dali i izvlačili pravila invenCije, kompollicij.e itd. Osim toga, napo­minJe Petrić, dijelovi gov,ora što ih je retorika kodificirala za­j ednički su svim piscima (i fl1ozofima i historičarima i pr1po-

25 Isto, II 14a. Petrić citira i interpretira Aristotelovu Retoriku (135Sa 10).

26 Isto, V 32.a - 32.b.

34 Franjo Zenko

vjedačima) pa ni}e istina dia su oni· »svojlstveni govorniku, ka'ko su se sovi njieg·ovi učitelji trudili da nas uvjer.e«.:n

Valja l'1eći da na kraju šestog dijaloga Petrić zastupa .opće prihvatljiv.o retori!čko-poetol.oško, u biti aristotelovsko rješenje, kada ikaže da j.e govorniku kao govomfku »SV.ojstv1en samo naĆin, a ne i dije1:ovi«. On to. proš1ruje pa kaže da se to »može jedna,ko r.eći za .obUke i cilj eve govor;enja, da govoOrniku pripada samo na­čin kakio ih .upotreblj ava«. Na tom istom mjestu razrj ešava i ranij.e spomenuto pitanje predmeta govornič:ke umjetnosti, 'kada kaže: »1 tako vjeruj.em da se također može reći da je pred.met, što ga .govornik \Wima, ~aJednič,ki mnogima. ... Jer ljuds'ka su dJela. pred'm,et građansl~og fUorofa, i historičara, 1 pj 'esn ika, i možda koga drugoga .... Ali način upotrebe, u svakoj je razli­čit, bit će svojstven svakome (od njih) .... Jer način kojim to čini pjesnik jest pjesnički. ... Kojim to ćini povjesničar, svoj­stven je nj.emu; a način kOjim to čini govornik, upr.avo le go­vorn~čkl. Tallro je z3!stalno, i nipošto drukčije«.23

U čemu bi s,e međutim prema P.etriću sastoj ao taj specifični retorički način, trebala bi odgovoriti »savršena retorika«, što je tem'atizira u devetom dijalogu. No iako su njezLni obrisi nejasni, 1zvođ'enj:a š:krta, kak.o je to, sp.omenuli smo r.anije, v,eć kriti,čkI

primijetio Cr.oce, ipak se jasno naz'ire horioont u koj.em bi seana tr.ebala izgradi vati.

Prema platoniJčko-a,ristotel.ovs'koj općoj teoriji umiJeća što j'e p·etrić razvij a u osmom dij alogu, retorika bi k'aa umijelć'e tre­bala biti savršeno znanje ~svih uzroka« stvari o kOjoj go'Vomiik ima govoriti, a ,kao filozofIjsko znanstvena disciplina ~etorika bi morala znati »sve uzroke« govorničkog umije:ća.29 Takva retorika bi se odlikovala dvostruk'o: kao umiJeće ne bi se zasnivala na mnijenju i lsmust:vu (empiriji) , nego na znanju stvari; a kao znanost ne bi .se, poput 'klasične retorike, zaustavljata. samo na kocUf1kiaciji ~p:r,avUa« !zvuč.enih iz povijesno određenog, tj. an't'1lk­nog, i !prema tome ograničenog iskust,va govo.rnilčke umjetnosti. Utemeljena tako na savršenoOm znanju uzroka, retorH~a se po­kazuje u oba slučaja i kao potpuno um:ijeće i kao znanost: »Jer je u potpunom umIJeću potrebna potpuna ulančlanost uzroka tako da znanju savrš'en.stvo bude znanost, a radu da to bude umlj'eće« .30

Pre'ma ko.j,em tipu i idealu znanstvenost! bi se imala izgra­diti njegova retorika, Petdć jasno kaže: »On.ako kako se vidi da

27 Isto, VI 37a. 28 Isto, VI 37b. 29 Isto, VIII 47a - 48b. 30 Isto, IX 51a.

Petrićeva kritika (klasične) retorike 35

su (grane) matemat1'kečiste znanosti ... «.31 Mogućnost pak ma­tematike kao j,edine ,člst:e znanosti Petrić tumači platonlzirajući mito.m o padu čijilsadrZaj je u njegQvoj, tj. PetrićevQj verziji očIta kontaminaciJa grčke mitologije i ,kršćanskog vjer,o.v'anja. Nakon katastrofe što je u povijestl .svijeta nastup,i,la »~bog grijeha na ... Aeg presmionog oca«, Petrić izvodi mitskom pričom genezu ljud­ske spoznajne (ne)moći, čovjek »lišen Po.svema znanja nutrine stvari ... ostad,e siguran samo što se tič'e bro.j'a i mjiera i težine 1 :razmJera što mu ih je u stvaranju i prlje Promete}ev,e krađe dopust:!o Jupiter«.32

Tumačeći genezu neznanja, P,etrić, međutim, mitom o. padu ujedno. upućuj-e na sudbinu govora neraskidivo vezanog uz zna­nje. 1z.gu:bivši padom jas'an uvid u unut,r,aSnjo.st i počela stvari, čo.vjek ih je počeo. _nazivati imenima neprimjerenim njihovoj biti, stv,arajući tako metaforu, taj samom govoru imanentni temelj 1 uzrok pjesničkog i ret'or1č,kog fenom,ena. Odatle je jasno. za~'to

je retori ta:ko često i rado eksploatiraju. Oni su naIme metaforu, taj ind'eks islronskog loma unutrašnje izvorne sralšćenos'ti go­vora i zn,anja, logQsa i eplsteme,transforrnirali u moćno. sreti­stvo da prikriju pred neukim pukom svoje vlastito neznanje o. stvarima o ko.jima im govore.

Time dolazimo. i do. drugQg, ovaj puta So.clo.Polltiičkog, u mitu jednako tako sađrtanog uzroka koji je neposredno d,o.veo do.' re­toričke situacije. S pojavom neznanja nastUJpila je naime i opća p'ometnja u ljudskoj zajednici. U njo.j je počelo. svakovrsno di­ferenciranje l raslOjavanje, pa je tako nastupila I pojava jakih, lukavih i smjelih ko.ji su tiranizlraU :slabe, neuke 1 pla,šljive. Da bi se obranUi od onih prvih, ovi posljednji, okupIvši se oko. svog tribuna, izmislIše mir, pravdu i zakone. To je bio prema Petriću povijesni rođendan govornika l govorni'Štva uopće. Pre,ko mud­raca irz EtiopIje koji, odm'ah u prvom dij.alogu, prlpo.vijeda mit o. padu, Petrić svoju sociogenerzu retorike formulira o.v'ako: »1 tada, kad se strašljivei stisnuše zajedno da nađu obrane protiv moć­nijih, rodi se kazlv'ač savjeta. A kad ga /Zovnuše da presudi, rodi se kazivač sudova«.33 Aluzija na g,enezu Po.litičkih i sudačkih go­vora, ta dva najstarija roda ugovomištvu,očlta je.

Anali.tičari i egzegeti o.vih dijaloških raspr,a va o. retorici rado ističu modernost Petrićeva so.eioPQlitičkog pristupa re­toričkom fenomenu.M Taj j:e pristup o.čit, vidjeli smo., u re'kon-

31 Isto, IX 51a:. 32 Isto, IX 52a. 33 Isto, I 8a. M Usp. P. M. Arca.:ri, Il pensiero politico di F. Patrizi da Cherso,

Rim 1935; E. Garin, cit. djelo, naročito prvi dio l. Retorica e politiea, str. 13-15. te Lidia Menapace Brisca, cit. djelo.

36 Franjo Zenko

strukciji izvorne retoričke sItuacije, ali i u njegovoj sociogenezl antiknog govorništva 1 klasične retorike, što je zacrtava u sed­m.om dijalogu.35 No on je vidljiv i u kritici pokušaja humanistH~.;. ko renesansnih retoričara, od Petrarce do njegovih dana da ožive klasičnu retoriku bez adekvatne socio-političke republikansko­-demokratske pozadine.36

Manje je istican njegov antiretoričkistav, prisutan eksplici­tno ill implicitno u svim njegovim razmišljanjima o odnosu re­torike i politike. Izgubivši mjesto u sudnici gdje su Ih zamijenili učeni pravnici koji optužuju, brane i sude, ne vi.še po nekom mutnom u narodu skrivenom osjećaju pravde nego po p1SanIm zakonima, govornicima je .ostalo jOš samo da kao pučki, poli­tić'ld, socijalni tribuni govore o budućnosti narOda i države. A kako je to, prema Petriću, s obz.irom na znanje, najnesigurnije podru.čje, govornici će ovu preostalu funkciju vršiti »s najvećim neznanjem. ( ... ) Jer ljudi imaju najviše neznanja o budućno­sti .... A ponajvećma govornici koji, po svjedočanstvu Cicerona i Gorgije, Jesu i moraju bit.i noonalice u onome što govore«.;j·/

Aristotel je diefinirao retoriku kao umije,će uvjeravanja II

situaciji kada nema pouzdana i sigurna znanja.38 Posvema sigur­na znanja ima samo u stvarima koje nisu čovjekovo djelo i koja su pr,edme't teorijskih znanosti, kao što su metafizika, fizika 1 m.atemattka. PodrUČje ljudskih djela i djelovanja št.q ih kao pred .... met imaj u ekonomij a, etika i politika, dakle discipline praktične filozofije, ili područje činjenja (razna umijeća i umjetnosti) što su predmet poetikA, neima apsolutno sigurnog, nego prlbl1žnog, odnosno vjerojatnog znanja. Međutim, ta su područja važna 1 za

35 Della retorica, VII 38a i 42 b. Na istu aristotelovsku tradiciju kao i Petrić pozivaju s·e i moderni teoretičari pri rekonstrukciji socio­geneze retorike. Usp. na pr. Anna Ludovico, Retorica e scienze del linguagio. Per una funzionale ridefinizione dei termini. U: Retorica e scienze del Zinguagio. Bulzoni, Roma 1979. Str. 11-24.)

36 Isto, VII 42b--43a. Karakterističan je u tom smislu ovaj dio razgovora između sugovornika Maresia i Petrića: MA. Vi,ste, Petriću, razumjeli te govorničke stvari drugim, vrlo različitim putem nego što je put svih drugih ljudi koji proučavaju elokvenciju; njih danas ima bezbroj, a unatoč tome nema ni1ednoga koji je savršen govornik. PE. I ne nadajte mu se, zbog toga razloga, dok se svijet vrti u ovom krugu. J er premda je Petrarca probudio duhove govornika što ih pokopaše monarsi i barbari, sa svim drugim književnicima, našav§i Ciceronove knjige, i (premda) mnogi drugi poslije njega pokušaš~ taj pothvat da dosegnu njihov duh i život, ipak ih nisu mogli pokre'­nuti iz grobova u koje su ih položili monarsi i oko kojih ih oni još prisiljavaju da blude u obliku nečistih duhova. I neće se toga oslo­boditi sve dok ne dođe narodna vlast da razveže spone zakona što ih tu drže svezane.

37 Isto, VII 41a. 38 Aristotelis ars rhetorica. (W. D. Ross). Oxford UniveTsity Press,

1975. Definicija .retorike dana je odmah na početku: 1355b 25-2~,

Petrićeva kritika (klasične) retorike 37

filozofa, mudraca, te i o njima mora izgraditi filozofijske zna­nosti. Stoga je i r.etorIka ušla u Aristotelov sistem filozofijskih znanosti.

Platon je odbio retoriku ne s'amo zato što su je sofisti kori­stili u nemoralne svrhe jer su obmanjujućI svojim ret.orlčko­-sofističkim trikovima neukom puku pr.oda vali za novac samo mni1en1e a ne pravo znan1e. Retorika, ni kao umjetnost uvje­ravanja u ono v1erojatno a niti kao znanost .o tOj i takvoj umjet­nosti, nije mogla ući u Platonovu filozofiju iz razloga koji su imanentni njegovoj vlastitoj filozofiji, izgrađenoj na ontologič­kom principu u sebi neproturječne i jedne istine: istine vje,čnih i nepromjenijivih ideja. Samo onaj koji zna ideje zna i njima pripadajuće stvari po njihovoj biti a ne po mnijenju, prtčinu, vjerovanju neukog puka od kojeg žive i zbog kojeg postoje re­tori i retorika. 39

Petrićevu kritiku klasične retorike a time i ,kritiku retoričko­-literarne osnove humanističko-renesansnog duhovnog i int'e­lektualnog svijeta, iznutra pokreće ovaj platonički antiretorički duh. No taj isti duh navodi i usmjeruje Petrića prema onoj 1110-zofijsko-znanstvenoj tendenCiji što je očitava.mo 1 u drugih re­nesansnih mislilaca, kao što su ~icino, Leonardo da Vinci, Pico de la Mirandola, ParaceIsus, Melanchton, Cardanus, Telesio, Bru­no i ostali koji stvaraju onu duhovnu i intel,ektualnu atmosferu iz koje se rađa, Kopernik, Galilej i Des,cartes. Ovi su samo jasno formulirali principe novog već prisutnog filozofi,jsko-znanstve­nog duha, što je u temelju ovoga našega svijeta koji Još traje,. ili, po nekima, ,samo još dotrajava.

I da zaključi'mo. Deset di1aloga o retorici jedan Je od prvo­razrednih dokumenata koji nam otkrivaju na koje se sve načine rađao i probijao duh nov,ovjekovne znanosti i filozofije. Kao i ostali Petrićevi mladenački radovi, i ova nam dijaloška raspra va .o . retorici svjedoči o osebujnom razvoju svoga autora, koji se kao autentični izdanak humanističke retoričko-filozof1j,ske kul­ture (samo)kritičkim razračunavanjem s tradicijom iz kOje je ponikao probijao pre'ma novom filoz·ofijsko-znanstvenom duhu. Specifičnost pak ovog dijaloškog traktata jest u tome što baš on naznačuj e cezuru u sklopu sveukupnih Petrićevih dj ela: kao posljednje u nizu mladenačkih djela svjedoči o završ.enom pro­cesu intelektualnog obraćen1a, nakon kojeg slijedi znakovita, očito krizom obilježena, gotovo desetogodišnja šutnja filozofa s Cresa. Za to vrijeme, međutim, u odisejskom lutanju Petrić saz-

39 O filozofijskom utemeljenju retorike kod Platona i Aristotela vidi George Herbert Wikramanayake Das Verhčiltnis von Philosophie und Rhetorik bei Platon und Aristoteles (Dissert.ation). Gottingen 1965, 319. str.

38 Franjo Zenko

rije'va u pravog i tipičnog renesansnog mislioca koji ć'e kasnije napisati, među ostalim, i dva kapitalna djela renesansne 1110-

zofije: Discussiones peripateticae (1581) i Nova de u.niversis phi­losophia (1591).

Summary

PETR.ICH'S CR,ITICISM OF (CLASSICAL) RHETORIC

The aim of this study is the analysis of Petrich's tre atis e in dialDgue form ~Della retorica dieci dialDghi« (1526) as a radical cri­ticism of classical rhetoric and as an attempt by the humanists with Petrarca as a leader, to create a humanistic culture through the re­vival of classical rhetoric. Classical rhetoric as an art is based on reflection and on the experience in connection with the subject about which a speaker has to speak, and not on his knowledge Df ~all the causes« linked with it. As a philosophical discipline classical rhetoric did not go beYDnd the codification of the ~rules« summarised from its historically limited, that is, classical experience of rhetDric art, consequently, it could not be based on the perfect ~knowledge Df all the causes« Di rhetoric art. Based on the perfect ~knDwledge of causes« true rhetoric according to Petric h, would be at one and the same time ~perfect art« and »perfect science«.

The second chapter of this study reconstructs Petrich's theory of the genesis of the rhettorical phenomenon itself, which arose when man lost his clear insight into the essence of the inception of things in the great ~fall«. Consequently, he started to call them by names out of all proportion to their essence. That was the creation of me­taphor,the immanent basis Df speech itself and the reason for poetic and rhetorical phenomena. Rhetors took their advantage Df this me­thaphor, which was born out of the ancient split in the inward unity of speech and knowledge, logos and episteme, as a powerful tool tD disguise their ignorance about the matters they discussed for money in front of the ignorant folk. Next comes Pet'rich's critical socio-g'enetic and socia-political approach to the rhetorical pheno­menon both in his reconstrucMon of the basic rhetorical situation and the socio-genesis of ancient rhetoric, and in his criticism of the humanistic, renaissance rhetors who tried to revive clasical rhetoric without an adequate socio-political, republican-democratic background. In connection with the chapter just mentioned the further aim 'Of this study is to point out Petrich's antirhetoric attitude in his re­flections Dn the relatiDn between rhetoric and politics.

Pet'rich's criticism of classical rhetoric, and with it his criticism Df the Thetorical-lite·rary foundation of the humanistic renaissance spiritual ,and intellectual world itself, is motiva ted by the. PlatDnic anti-rhetorical spirit. But this ve'ry spirit led and directedPetrich towards the same philosophical-scientific tendency SD evi'dent in the

Petrićeva kritika (kZasi'Čne) retorike 39

works of other renaissance thinkers such as Ficino, Leonardo da Vinci, Pico de la Mirandola, Pa'racelsus, Melanchton, Cardanus, Telesio, Bruno and others, who created the spiritual and intellectual a·tmo­shere out of which Copernicus, Ga1ileus and Decartes were born. The latter only formulated more clearly the principles of a new, already existing philosophical-scientific spirit.

Ten dialogues on Rhetoric is one of the most outstanding docu­ments which threw light on all the possible ways in wnich the spirit of modern science and philosophy arose and was propagated. Like other of Petrich's early works. this treatise on rhetor ic in dialogue form bears witness to the dis,t1nctive development of its author, who as an authetic son of humanistic rhetorical-philosophical culture self-critically got even with the tradition from which he e-merged and f.ought his way towards the mode'rn philosophical-scientific spi­rit. What is unique about the treatise in dialogue form is l;hat it marks the ceasure in the Petrich's works as a whole; as the last work in the series of his early w.orks it testifies to a completed pro­cess of intelectual »conversion«, followed by a characteristic, evident crisis marked by a ne'arly ten-year silence by the philosopher from the island o,f Cres. But thr.ough this period, however, in his Odysseian wanderings he matured int.o a genuine ~nd typical renaissance thin­ker who was later to write, among other things, his two capital works of renaissance philosophy: Discussiones peripateticae in 1581 and Nova de universis philosophia in 1591.