O SMOTANCIMANa početku, a bilo je to jednog običnog dana, Ivana se dosađivala. Pa je počela crtati. U kompjutoru.

Crtala je i crtala i pomislila kako joj to baš dobro ide (poslije će se po­kazati da jedna Goga ipak malo pa i puno bolje crta).

Onda je počela razmišljati o imeni­ma likova koje je nacrtala. Tea, Mat­ko, Ruža, Slavica, Jelica, Vera, Boki i svi zajedno postali su Smotanci.

Smislila je Ivana da bi ti Smotanci sigurno htjeli živjeti u gradu koji se zove Vrlingrad i da će sve što će im se tamo događati biti jednostavno i komplicirano – smotano.

Naposljetku se i Ivana preselila u Vr­lingrad i još uvijek je tamo. A smo­tana je ionako bila oduvijek.

Nakon što su se Smotanci i Ivana nastanili u Vrlingradu, pridružila im se i ilustratorica Goga. Nakon toga su se događaji počeli zbivati vrlo brzo, i to prošle jeseni, kad je smo­tanka Keka na početku aleje ugle­dala nešto šokantno.

Da, šokantno i interesantno upravo toliko da se taj događaj jednostav­no morao zapisati i ispričati.

A ovo je tek početak.

O IVANI Rođena je u Karlovcu i uglavnom je uvijek bila vrlo ozbiljna. Neko­liko godina nakon studija drama­turgije shvatila je da voli pisati, i to uglavnom za djecu. A usput je shvatila da i neozbiljnost katkad može biti sasvim u redu.

O GORDANII ona je rođena u Karlovcu, a na­kon studija stomatologije, shva­tila je da voli crtati, i to uglavnom za djecu. Uslijedile su brojne iz­mišljancije u bojama, a prošle je­seni kistovima je sasvim lagano lagala u gradu Vrlingradu.

A Vrlingrad? Tu je negdje… negdje blizu nas.

Naklada Nika • Amruševa 10/II

HR-10000 Zagreb

Tel./Fax:+385 1 49 22 962

E-mail: info@nakladanika.hr

55,00 kn

Ivan

a Fr

anci

škov

ić

•

L

AGAN

E LA

ŽI

Ivana Francišković

LAGANE LAŽI

PRIČE O SMOTANCIMA

5

Prije svega nešto…O FACAMA KOJE ĆETE OVDJE UPOZNATIOni su Smotanci. Žive u gradu Vrlingradu, a to je tu negdje,

negdje blizu nas. I vrlo su slični nama. Vole jesti pizzu, gledati bedaste emisije na televiziji i igrati igrice. Oni malo stariji Smo-tanci katkad su preozbiljni, ali znaju biti i drugačiji. Najveća je vrlina svih Smotanaca to što za razliku od većine nas, oni nešto zaista i nauče na svojim greškama.

Pa kako im to uspijeva? Nimalo lako i na primjer ovako:

Ovo je priča o jednoj jeseni. Onoj lanjskoj jeseni, dugoj, suhoj i hladnoj jeseni, kada je lišće šuštalo na tlu, a Vrlingra-dom se šuškalo o ljubavi, nevjeri, prijateljstvima i biciklima.

A najviše se šuškalo o lažima.

8

n

Kraj ljeta. Ono doba godine kad ne znaš jesi li sretan ili nesretan. Keka je, recimo, prilično sretna. Uskoro poči-

nje škola, a Keka voli školu više od svega. Nije ni čudo, dobro joj ide. Ima gotovo sve petice, zapravo, u njezinoj svjedodž-bi stoji samo jedna četvorka, i to iz tjelesnog. Keka nikako ne može uhvatiti ili nedajbože vratiti loptu. A kamoli zabiti koševe i golove. To izluđuje njezinu najbolju prijateljicu Rot-kvićku, kojoj je košarka smisao života. I tako Keka jedva čeka ponedjeljak, kad napokon ima nešto pametno raditi; izleža-vanja pokraj rijeke već joj je dosta.

Za razliku od nje, Krešo bi najradije imao stroj kojim bi mogao pomaknuti vrijeme unatrag, i to baš na početak lje-ta. Školu ne voli nikako. Uz to, uskoro će početi jesenske ki-še i više neće biti natjeravanja lopte po nogometnom igrali-štu. Njegovi prijatelji planiraju osnovati bend i Krešo je pri-stao, iako baš nije muzikalan tip. Nema veze, rekao mu je frend Boki.

“Možda nemaš sluha, ali imaš uha.” Boki se ponosno na-smijao sam sebi kada je to rekao.

Ne čini se baš kao neki biser mudrosti, ali da znate kako je Krešo nevjerojatno sladak i popularan među curama na vr-lingradskoj školi, odmah bi vam sve bilo jasno. No Krešu baš briga za svu tu popularnost. Ljubavne priče nisu njegov stil i točka. I tako Krešo jadikuje zbog početka najgoreg dijela go-dine i jedva čeka – sljedeće ljeto.

9

Krešo i Keka se ne poznaju. Vrlingrad nije baš veliki grad, ali je dovoljno velik da se ne poznaju baš svi. Keka je nešto načula o tom famoznom Kreši, koji je kao najslađe stvorenje na školi i šire, ali nju to uopće ne zanima. Bolje reći, pravi se da je ne zanima. Odlučila je da se nikada, apsolutno nikada neće zaljubiti, jer svaka ljubavna priča počne sretno a završi nesretno. To dokazuju bezbrojni primjeri. Samo je u filmo-vima i serijama sve obratno od toga. No u životu nema sreće na duge staze. Evo, njezini mama i tata, na primjer. Možda se i vole, ali što imaju od toga kad se jedva i vide. Tata radi u tri smjene, a kada dođe kući, izvali se na kauč od umora. Gdje je tu smisao, pita se Keka i odmahuje rukom na sve ljubavne ponude, kojih, ruku na srce, nije bilo baš puno. Bolje reći, bi-la je samo jedna ponuda, i to od malog Mirkeca, koji je čak tri godine mlađi od Keke i misli da je ona ljubav njegova ži-vota. Samo zato što ga je jednom odvela na sladoled. Činje-nica da je to učinila kada je mijenjala njegovu dadilju Ružu, inače Kekinu tetu, Mirkecu nije uopće bitna.

I tako se Krešo i Keka ne poznaju, ali ne znaju oni ni da će se to uskoro promijeniti. A i bolje da ne znaju, jer im ne-će biti lako.

}

Kažu da nije dobro misliti o lošim stvarima, jer ti se onda i dogode. Keka se u to uvjerila na najgori mogući način. Po-tvrdilo se njezino uvjerenje da ne postoje sretne ljubavi. I ako mislite da se Keka nesretno zaljubila, to nije ono što ju je po-godilo, barem ne još. Kekini problemi počeli su s najobični-jim od običnog - školskim priborom.

10

Prošla su već dva tjedna od početka škole i sve se činilo normalnim. U srijedu ujutro Keku je razrednik Peh poslao u trgovinu po kredu. Poslao je baš nju, jer je znao da se neće vući ulicom kako bi što kasnije stigla na sat. A ne, Keka nije jedna od takvih. Ona uvijek sve napravi kako joj se kaže. Na putu do dućana treba proći pokraj aleje kestena. Keka obič-no samo projuri onuda, ali tog je jutra zastala. Pažnju joj je privukla jedna plava kuta. Ista onakva kakvu nosi njezin tata Tomo kad ide na posao u tvornicu cipela. Međutim, tvorni-ca nije bila u tom smjeru. Ali ovo je očito bio tata, njegov cr-no-bijeli bicikl bio je jedini takav u Vrlingradu. Da stvar bu-de još gora, tata nije bio sam. Pokraj njega i bicikla koračala je jedna žena. Tko je bila ta žena, Keka nije vidjela, ali je zna-la da to nije njezina mama Ljubinka, jer mama nema niti bi ikada odjenula ljubičasti kaput i crvenu kapu. I da stvar bu-de najgora, u jednom je trenutku tata stavio ruku preko ra-mena te nepoznate ženske. Dok su se plava kuta, crno-bijeli bicikl i ljubičasti kaput s crvenom kapom sve više udaljavali, Keka je samo nepomično stajala. Stajala je tako dugo da je, kad se vratila u razred, taman zvonilo za kraj sata. Uz to, ni-je ni kredu donijela.

Peh je bio u šoku, učenici su se cerekali, a Keka je samo izgubljeno stajala, jednakog izraza lica kao i tamo, na počet-ku aleje kestena. Čak ni uporna Rotkvićka nije mogla iz nje izvući neku suvislu riječ. A ta Rotkvićka, Vedrana Rotkvić, Kekina je najbolja prijateljica. I dvaput je viša od nje, iako je Keka starija punih četrdeset osam dana. Čak ni tako velika, Rotkvićka nije uspijevala svoju prijateljicu natjerati da do-

11

đe k sebi. Na matematici je Keka zaradila jedinicu, jer pro-zvana, pred pločom nije bila u stanju napraviti ništa više od buljenja u pogađate, kredu. Pod velikim odmorom svi su se smijali neobičnoj situaciji, a zabrinuta Rotkvićka otišla je po razrednika Peha koji je nakon kraćeg promatranja zaključio kako Keku treba uzeti za ruku i odvesti kući. Za taj zadatak je jasno, odabrao Rotkvićku, koju to baš i nije oduševilo, jer je morala propustiti tjelesni. Ma koliko voljela svoju najbo-lju prijateljicu Keku, neke su joj stvari ipak bile važnije. Ona ima svoj cilj i već je davno shvatila da će ga samo uz puno truda i ostvariti.

Rotkvićka ne samo da obožava košarku nego je i trenira i jako joj dobro ide. No njoj to nije dovoljno. Ona želi biti naj-bolja košarkašica, ne samo u Vrlingradu nego i u cijeloj ze-mlji, a kada bi joj to uspjelo i u cijelom svijetu, bome se ne bi bunila. Stoga ne propušta niti jednu priliku za vježbu.

}

Nakon što je Rotkvićka dovela Keku kući, Keka je otišla ravno u svoju sobu i zajedno s torbom na leđima legla u kre-vet. Nije zaspala, samo je puno plakala, a u takvom ju je sta-nju našla i mama.

“Neću te pitati što je bilo. Samo mi reci kako ti mogu po-moći”, pokušavala je mama sakriti svoju zabrinutost za Ke-kine suze.

“Ne možeš”, procijedila je Keka. Mama je pomogla Keki skinuti torbu, zatim je još nekoli-

ko trenutaka sjedila pokraj nje. A onda je tiho izašla iz sobe,

12

tužno se pitajući zašto pubertet ne bi mogao biti malo ugod-nija faza života.

Sat vremena kasnije, Keka je napokon izašla iz svoje sobe, ušla u kuhinju, uzela čašu, natočila sok i sjela za stol.

Mama je nastavila pripremati ručak, odlučivši kako se Keki neće obratiti, sve dok Keka sama ne odluči progovoriti. Samo joj je dodala zdjelu i salatu, koju je trebalo očistiti. Ke-ka je šutke pomogla mami i isto tako šutke nastavila sjediti.

}

Nedugo nakon toga, kući je stigao tata. Nije primijetio ništa neobično nego je kao i uvijek poljubio mamu, poljubio Keku, sjeo za stol i prepričao svoj naporni dan na poslu.

“Znate što ima novo? Počeli smo proizvoditi tenisice! I to ne bilo kakve, nego baš one prave, za tenis! Imamo narudžbu za sto tisuća komada, zamislite, a?”

Keka je na to bijesno pogledala tatu, ali on, zanesen svo-jom govorancijom, to nije ni primijetio.

“Divno. Samo se pitam za koga je to? U Vrlingradu sta-novnika nema više od trećine te brojke. Osim ako svatko od nas ne kupi po deset pari”, komentirala je mama.

“Izvoz, Ljubinka! Pa gdje ti živiš, zar ne znaš ništa o tome kakva je današnja ekonomija?! Koliko samo ima Kineza! Da njima izvozimo, stajao bih za onim strojem od jutra do noći i od noći do jutra!” strasno je objašnjavao tata, a zatim je uz ručak uslijedio njegov podulji govor o stanju u gospodarstvu. Ljutitoj Keki nikako nije bilo jasno kako mama može tako smireno i sa smiješkom slušati tatino pametovanje.

13

“Kelj i kosani odresci stajali su netaknuti pred Kekom, a onda je tata napokon primijetio kako s njegovim djetetom nešto možda i nije u redu.

“Ljubinka, rekao sam ti da ne stavljaš puno soli u hranu. Vidiš da ni dijete ne može jesti.” Mama nije ništa odgovori-la, samo se ustala, natočila bokal vode i stavila ga na stol.

“Umoran sam k‘o pas. Dok napravimo sve tenisice, bit ću star i imati grbu. Ne zna čovjek što je gore, raditi za druge i biti siromah ili raditi za sebe i biti isto siromah...” Zijevnuo je, zavalio se pred televizor i blaženo - zaspao. Možete samo zamisliti bijes na Kekinu licu.

Mama je počistila stol i uključila radio. Počela je pjevušiti neku veselu pjesmu o ljubavi i vjernosti. Keka više nije mogla izdržati. Ustala je, ugasila radio i pogledala mamu.

“Tata ima ljubavnicu. Vidjela sam ih danas”, najozbiljnije je progovorila Keka dok je mama šokirano gledala kroz nju.

Onda je mama sjela, a Keka je nastavila s bujicom riječi koja je odjednom krenula iz nje.

“Tamo u aleji, šetali su zajedno, zagrljeni. Ne znam tko je, jer sam ih vidjela s leđa. I htjela sam plakati, ali nisam mo-gla. Onda me razrednik poslao kući i Rotkvićka me dopratila i odmah je otišla, jer je kasnila na tjelesni, a ja ionako nisam mogla razgovarati s njom. I nisam nikome ovo rekla, tebi pr-voj. Tata nema pojma da sam ga vidjela.” Keka se nije mogla zaustaviti, a kamoli doći do daha.

“Idi u svoju sobu.” Bilo je to sve što je mama rekla, a zbu-njena Keka nastavila je stajati pred njom, iščekujući urlanje,

14

suze ili bilo kakvu reakciju u smjeru sobe i fotelje u kojoj je blaženo drijemao tata. No mama je rekla samo ovo: “U svo-ju sobu, Keka.” Keka nije imala izbora nego poslušati i po-vući se.

}

Dani su prolazili, a u kući je bilo ratno stanje. Keka nije puno znala o tome što se zapravo događalo nakon što je ma-mi odala tatinu tajnu. Bilo je jasno da mama i tata ne razgo-varaju. Zašutjeli su, iako tome nije prethodila apsolutno ni-kakva svađa.

Prvih nekoliko dana, kad bi se Keka vratila iz škole, kao i do tada, čekalo se tatu da dođe kući. Zatim bi svi sjeli za stol i jeli. Jedina razlika bila je u tome što je vladala napeta tišina. Na tati se vidjelo da nema pojma zašto je odjednom s mami-ne strane došlo do prekida komunikacije, ali pred djetetom se nije usudio ništa zapitkivati. Ma nije se on općenito usu-dio išta pitati, jer je mama bila poznata po tome kako u ljut-nji sva njezina blagost ispari k‘o dim.

Nakon točno dvadeset dana uslijedila je promjena u sad već uhodanoj rutini. Mama je progovorila. Odjednom je, usred pirea i bataka, upitala tatu:

“I, kako napreduju tenisice?” Na to je tata napravio fa-cu kao da guta čitave knedle sa šljivama, a ne žlicu kašastog pirea.

“Pa dobro, ide... Brzo ide, znaš kako je to danas, više se ni-šta ne šiva, sve se lijepi...” procijedio je tata, a njegovi bucma-sti obrazi zažarili su se gotovo poput nijanse soka od maline koji je stajao nasred stola.

15

Sekundu kasnije mama je pilećim batkom nasrnula na ta-tu, vičući: “Lažove jedan glupi!” A onda se smirila, natrag sjela i plakala kao nikad prije.

Tata je tužno pogledao Keku i samo joj rekao ovo: “Idi u svoju sobu, Keka.” I ona je to učinila. Uslijedila je

svađa mame i tate, ali Keka, čak i kroz odškrinuta vrata nije uspijevala razumjeti o čemu je riječ. Mama je grcala u suza-ma i jedva govorila, a tata je samo ponavljao: Oprosti, opro-sti, oprosti.

}

Tek kasno navečer, mama je oprezno ušla u Kekinu sobu i pogledala je očiju crvenih od suza.

“Nešto se dogodilo. I jako sam ljuta na tatu.” Mama je primila Keku za ruku.

“Znam.” Keka je čvrsto stisnula majčinu ruku. “Ne znaš. Nije ono što si mi rekla... Tata nema ljubavni-

cu.” “Nego što?” Keka sada više ništa nije shvaćala. “Nema ništa. Nema ni posao.” Mama je ponovno poče-

la plakati, a onda nastavila: “Lagao mi je. Pravio se da ide na posao i izmišljao priče o tenisicama i Kinezima...” Suze su se polako pretvarale u vodopad.

“Pa to nije tako strašno”, s olakšanjem je rekla Keka.“Naći će novi posao.“ “Ne razumiješ ti. I ne trebaš razumjeti, Kečkice moja”,

plakala je dalje mama i nježno popravljala Kekine kike.

16

Mama je te noći zaspala pokraj Keke, ali prije toga su još do dugo u noć razgovarale o svemu što se dogodilo.

Naime, nakon što je Keka mami objavila da tata ima lju-bavnicu, mama se upustila u pravu detektivsku istragu. Tako je otkrila što tata zapravo radi. Ili, točnije, što ne radi. Dobio je otkaz, jer su ga nekoliko puta za redom uhvatili kako spa-va ispred kutija u koje je trebalo staviti cipele. Gomila izgu-žvanih kutija izazvala je kvar u stroju. Tata je najprije dobio opomenu, zatim opomenu pred otkaz, a onda naposljetku i otkaz. ”Pa što onda ako sam kojiput malo zadrijemao, na svi-jetu ionako ima previše cipela, ne ovise ničije nožice o meni!” branio se tata. Kakva promjena u stavu u usporedbi sa svim onim velikim govorima o vrlingradskom gospodarstvu, proi-zvodnji, brojkama, Kinezima i svjetskom gospodarstvu. Ma-mino razočaranje u tatu nije se moglo izmjeriti niti jednom jednadžbom koju je do sada Keka učila u školi.

I to nije bilo sve što je izašlo na vidjelo.Otkrila je mama i tko je tajanstvena žena u ljubičastom

kaputu. Njezina sestra, teta Ruža, ni manje ni više. Ljubavnica?

Ma kakvi. Sudionica u zločinu? Apsolutno i totalno. Teta Ruža je tatu skrivala kod sebe i pomagala mu pronaći novi posao. Nakon svih saznanja, mama i tata su se satima svađali i svađali i svađali, a onda prestali razgovarati. Ne treba ni reći da je mama prestala razgovarati i s tetom Ružom.

Keka na kraju više nije znala s kime ona smije razgova-rati. Osjećala se užasno krivom, jer joj se to što je tata ostao

O SMOTANCIMANa početku, a bilo je to jednog običnog dana, Ivana se dosađivala. Pa je počela crtati. U kompjutoru.

Crtala je i crtala i pomislila kako joj to baš dobro ide (poslije će se po­kazati da jedna Goga ipak malo pa i puno bolje crta).

Onda je počela razmišljati o imeni­ma likova koje je nacrtala. Tea, Mat­ko, Ruža, Slavica, Jelica, Vera, Boki i svi zajedno postali su Smotanci.

Smislila je Ivana da bi ti Smotanci sigurno htjeli živjeti u gradu koji se zove Vrlingrad i da će sve što će im se tamo događati biti jednostavno i komplicirano – smotano.

Naposljetku se i Ivana preselila u Vr­lingrad i još uvijek je tamo. A smo­tana je ionako bila oduvijek.

Nakon što su se Smotanci i Ivana nastanili u Vrlingradu, pridružila im se i ilustratorica Goga. Nakon toga su se događaji počeli zbivati vrlo brzo, i to prošle jeseni, kad je smo­tanka Keka na početku aleje ugle­dala nešto šokantno.

Da, šokantno i interesantno upravo toliko da se taj događaj jednostav­no morao zapisati i ispričati.

A ovo je tek početak.

O IVANI Rođena je u Karlovcu i uglavnom je uvijek bila vrlo ozbiljna. Neko­liko godina nakon studija drama­turgije shvatila je da voli pisati, i to uglavnom za djecu. A usput je shvatila da i neozbiljnost katkad može biti sasvim u redu.

O GORDANII ona je rođena u Karlovcu, a na­kon studija stomatologije, shva­tila je da voli crtati, i to uglavnom za djecu. Uslijedile su brojne iz­mišljancije u bojama, a prošle je­seni kistovima je sasvim lagano lagala u gradu Vrlingradu.

A Vrlingrad? Tu je negdje… negdje blizu nas.

Naklada Nika • Amruševa 10/II

HR-10000 Zagreb

Tel./Fax:+385 1 49 22 962

E-mail: info@nakladanika.hr

55,00 knIv

ana

Fran

cišk

ović

•

LAG

ANE

LAŽ

I