GEOGRAFIJA LATINSKE AMERIKE

GEOGRAFSKI POLOŽAJ

Granice Najčešće se za granicu između Latinske Amerike i Angloamerike uzima rijeka Rio Grande. No postoji više kriterija za određivanje granica između Sjeverne, Srednje i Južne Amerike te su se te granice mijenjale kroz povijest. Po prirodno-geografskom kriteriju granica između Sjeverne i Južne Amerike je rječica Atrato na sjeveru Kolumbije jer ona dijeli prevlaku (kopneni most) od Anda. Kasnije se uzeo u obzir društveno-ekonomski kriterij po kojem se granica smješta na Darijenski zaljev (granica Paname i Kolumbije), zatim i na Panamski zaljev, te na Tehuantepečku zavalu u srednjem Meksiku (širine 210 km i visine 207 m). Sve su ove granice formalno određene u razdoblju prvih geografskih upoznavanja tj. starijeg su datuma (16-19.st.). U najnovije vrijeme granica se smješta na rasjednu liniju južno od Ciudad de Mexica. To je prostor u kojem se mijenjaju mnoge prirodne osobine. Tu je rasjedna linija koja odvaja planine Sierra Madre Occidental i Sierra Madre Oriental na sjeveru od planine Sierra Madre del Sur južno. Planinski lanac presječen je rijekom Balzas (Rio Balsas o Mezcala). To je također tektonski nestabilan prostor s nizom aktivnih (i ugaslih) vulkana (Popocatepetl, Nevado de Colima). U blizini tihooceanska (pacifička) tektonska ploča podilazi pod kontinentalnu (subdukcija) pa je to najnestabilniji dio Srednje Amerike (klizišta, potresi). Rasjedna linija koja se pruža u smjeru istok-zapad uzrokovala je i promjene u hidrologiji tog prostora: rijeke ne teku u smjeru sjever-jug već prema Pacifiku ili Meksičkom zaljevu, a ovdje postoje i zone visokoplaninskih bazena (endoreički prostori).

Po fizičko-geografskom kriteriju izdvajamo tri cjeline: • Sjeverna Amerika – sjeverno od rasjedne linije u Meksiku • Srednja Amerika – od rasjedne linije do Darijenskog zaljeva • Južna Amerika – južno od Darijenskog zaljeva.

Po socijalnom kriteriju nema čvrstih granica, a kao granica uzima se rijeka Rio Grande – južno je Latinska Amerika, a sjeverno Angloamerika. Ta granica je fiktivna jer je to prijelazni prostor. Prostor sjeverno od rijeke Rio Grande pripadao je sve do 1848. Meksiku (Texas, Nevada, New Mexico, Arizona, California), a danas je to prostor živih migracija radne snage. I sjeverno od rijeke dominira španjolski jezik i kultura (1/4 stanovnika govori španjolski jezik). Po sociološkom kriteriju Južna i Srednja Amerika pripadaju Latinskoj Americi. Po istom kriteriju otočni prostor (Antili) pripada Latinskoj, a po fizičko-geografskom Sjevernoj Americi. Prostor Latinske Amerike obilježen je španjolskom, portugalskom i francuskom kulturom.

Latinska se Amerika dijeli na: 1) SREDNJA AMERIKA • AMERIČKO SREDOZEMLJE (Veliki i Mali Antili i Bahami) • KOPNENI MOST 2) JUŽNA AMERIKA

Površina, oblik i veličina Površina Latinske Amerike → 20 533 000 km2

Površina Južne Amerike → 18 900 000 km2 (četvrti kontinent po veličini) Površina Srednje Amerike → 2 480 000 km2

Površina otočnog dijela → 238 000 km2

Južna Amerika ima oblik trokuta čiji su vrhovi rt Branco u Brazilu, rt Horn na jugu i Darijenski zaljev na sjeveru.

Udaljenost krajnji jug – krajnji sjever iznosi 7 645 km (7 600 km World Book), a istok –zapad u najširem dijelu 5 150 km. Od granice sa Sjevernom Amerikom do Darijenske prevlake udaljenost je 2 000 km.

Položaj Ovo je (relativno) osamljen, izoliran kontinent. Od rta Branco do Dakra ima 3 000 km, a do Libervilla 6 475 km. Od Buenos Airesa do Cape Towna udaljenost je 6 700 km (6 860 km). Najbliži dio Azije su Molučki otoci, udaljeni 18 100 km.

POVIJESNI RAZVOJ

Do dolaska Europljana na prostoru Latinske Amerike živjelo je oko 45 mil stanovnika (po nekim podacima 30 – 35 mil). Krajem 15.st. počinje razdoblje istraživanja tog prostora od strane Europljanja. Prostor Latinske Amerike najprije su naseljavali Španjolci i Portugalci. Španjolci su prvo naselili pacifičku obalu pa smjer prodora nije bio istok → zapad već obrnuto (preko Anda u unutrašnjost). Portugalci su naselili istok pa su Španjolci plovili oko rta Horn ili su išli do Paname gdje su brodovi kopnom prenošeni do Pacifika. Ovaj raspored posljedica je sporazuma iz Tordesillasa kojim je papa Aleksandar VI. 1493. odredio sfere utjecaja Španjolaca i Portugalaca. Granica je išla meridijanom 49° ZGD. Prvi španjolski prodori s istoka bili su 1580., na prostoru Argentine. Crnci su u ovaj prostor došli na dva načina: prvo kao robovi, a zatim kao slobodni radnici nakon što je prestala trgovina robljem. Azijati, u prvom redu Kinezi i Japanci, dolaze kao rudari na pacifičku obalu (Peru). Kasnije dolaze i Indijci i Javanci (u Gvajanu).

Otkrića Latinske Amerike 1492. s tri broda (Santa Maria, Pinta, Niña) Kristof Kolumbo dolazi do otoka Votlinga (nazvao ga je San Salvador). On je u svoja četiri putovanja (1492., 1494., 1498. i 1501.) istražio veći dio otočnog prostora Srednje Amerike i sjeverni dio Venezuele do ušća rijeke Orinoco. Na trećem putovanju (1498.) otkrio je Trinidad i obalu Venezuele, a na četvrtom (1502-04.) obale Hondurasa, Nikaragve i panamske prevlake. 1499-1500. Ojeda i Amerigo Vespucci istražuju sjeverni dio Južne Amerike, dolaze do Gvajane i donose prve vijesti o ušću Amazone.1500. Pedro Cabral krenuo je rutama Vasca da Game, prema rtu Dobre Nade i Indiji, no ekvatorska ga je struja bacila na zapad pa dolazi do istočne obale Brazila. 1501. Coelho i Vespucci pristaju na rtu Sao Agostinho na 35°JGŠ. Vespucci je svoja izvješća sa putovanja slao Lorenzu de Mediciju, a ona su došla i do njemačkog kartografa Martina Waldsemüllera te je on ustvrdio da Vespucci nije došao do Indije već do novog kontinenta te već 1507. daje obrise novog kontinenta kojeg je nazvao Amerika. 1501/02. Bastoides i La Casa dolaze do zaljeva Maracaibo i zaljeva Uraba. 1508. Pinzos i Solis traže prolaz za Indiju te dolaze do istočne obale Yucatana. 1510. Vasco Nunez de Balboa utemeljuje na Darijenskoj prevlaci prvu koloniju: Santa Maria la Antigua del Darien. 1512/13. Ponce de Leon istražuje Yucatan. 1513. Balboa prelazi prašumski prostor Darienske prevlake i dolazi do Pacifika. (Drugi put do Pacifika otkrili su Magellan i Juan Sebastian de Elcano 1520.)1515-16. Juan Diaz de Solis traži vodeni put do Pacifika te otkriva ušće Rio de la Plate. 1516. De Cordobia plovi s otoka Kube, istražuje zapadnu i sjevernu obalu Yucatana te donosi prve vijesti o Mayama. 1517. Grialva istražuje Meksički zaljev i dolazi do rijeke Panuco. 1519-22. Magellan i Juan Sebastián de Elcano – prva plovidba oko svijeta. 1519. Hernan Cortez iskrcava se u Meksiku i osvaja carstvo Asteka. 1532. Francisco Pizzaro osvaja carstvo Inka.

1541-42. Orellana i Francisco su prvi Europljani koji plove Amazonom i nakon šest mjeseci dolaze do njena ušća. 1535-37. Mendoza te 1540-44. Cobez de Voce istražuju Argentinu tokovima Parane i Paragvaja i dolaze do jezera Gaiba u središnjem brazilskom visočju.

Naseljavanje i povijest 1493. Španjolci grade svoje prve postaje s namjerom da iskoriste ležišta zlata i srebra, ali i da nađu trgovački put prema Indiji i Kini. Jače naseljavanje Španjolaca počinje 1510. 1519. sagrađen je grad Panama iz kojega se išlo dalje prema Peruu i prema Meksiku. Meksiko i Peru bili su najveća uporišta Španjolaca – tu su ih privlačili srebro i zlato. Iz Santa Marie i Cartagene širio se španjolski utjecaj, te iz Lime u unutrašnjost. Španjolci 1540. počinju eksploatirati srebro. San Louis Potosi, u središnjem Meksiku, bio je tada najveći rudnik srebra na svijetu. U njemu su prvo radili Indijanci, a zatim crnci. Do 1560. zlato i srebro bili su glavni izvozni artikli Španjolaca iz Latinske Amerike. U Europu su otpremani transatlantskim konvojima uz pratnju vojnih brodova. 1560ih na sjever dolaze Francuzi, a tada i Portugalci počinju jače naseljavati sjeveroistočni Brazil. Oni 1567/68. počinju saditi kavu i šećernu trsku na plantažama na kojima rade crnci iz Angole. Crnci su dovođeni samo iz Angole jer su Španjolci do 1580. kupovali crnce od Portugalaca. Te godine se te dvije sile udružuju (Sebastijan i Filip II.). 1641-1880. ovdje je živjelo 25 mil crnaca. 1588. engleska flota kojom su zapovijedali Lord Howard i Francis Drake porazila je španjolsku “nepobjedivu armadu”. Španjolska je izgubila nekoliko otoka npr. Jamajku s koje su naseljavali Meksiko… Nosioci ekspanzije u “novom svijetu” bili su HIDALGOSI – vitezovi avanturisti koji su imali konje, puške i oklope pa im se domoroci nisu mogli suprostaviti. Pojava bijelca na konju, u oklopu, s oružjem bila je psihološki šok za domoroce nad kojima je izvršen masakr. Preživjeli domoroci povukli su se u nepristupačnije prostore u kojima su se sačuvali do danas kao INDIOSI – u Andama od Meksika do Perua te u prašumskim prostorima. Oni danas čine većinu stanovništva u Boliviji, Peruu i Ekvatoru. U otočnom prostoru prevladavaju potomci doseljenih robova tj. crnci. U cijeloj Srednjoj Americi većinu čine mestici – mješanci bijelaca i indiosa. Poslije Španjolaca i Portugalaca dolaze Francuzi, Talijani i Nijemci koji naseljavaju prostor Argentine, južnog Brazila i Čile. U tom prostoru dominiraju bijelci.

Španjolci i Portugalci su, po svom dolasku, imali isključivo dva cilja: • maksimalno iskoristiti prirodna bogatstva (zlato, srebro) • maksimalno iskoristiti domoroce (indiose).

Španjolci u Novom svijetu formiraju tri skupine ljudi na kojima temelje vlast: • aristokracija (svjetovna vlast, ona upravlja novoosnovanim kolonijama) • vojska (drži indiose u pokornosti) • crkva (psihološki djeluje na stanovništvo da razbije ideje o pobuni).

Indijanci su prihvaćali određene ideje jer se nisu protivile njihovoj religiji pa Indijanci 250 godina nisu ni pomišljali na pobunu. Na ovom prostoru srednji se vijek produljio u odnosu na Europu. Dva stoljeća Španjolci su na umjetan način održavali feudalnu strukturu. 1492. u Španjolskoj je završena reconquista kojom su protjerani su Arapi i Židovi (Serafi), a Španjolci su nastojali katoličku vjeru i svijest prenijeti u Novi svijet pa je na području španjolske vlasti bilo zabranjeno naseljavanje Židova i protestanata. Osim katoličanstva Španjolci su prenijeli i mediteranski tip gradnje gradova – grad utvrđen bedemima, s pravokutnim rasterom ulica, a u centru je trg s katedralom i upravom. Temelj feudalne strukture bile su HACIENDE – plantaže tropskih kultura (šećerna trska, kakaovac, kava). Na njima su do dolaska crnaca, 1621., radili indiosi. Crnci su bili prilagodljiviji. U Brazilu je etničko miješanje bilo izraženije dok su na Haitiju, Portoriku, u Dominikanskoj Republici crnci potpuno potisnuli domoroce.

Španjolci su formirali potkraljevstva (vicekraljevstva): 1) NOVA ŠPANJOLSKA s centrom u Ciudad de Mexicu (grad je izgradio Hernan Cortes po uzoru na mediteranske gradove)2) PERU s centrom u Limi, a zatim, i: 3) LA PLATTA s centrom u Buenos Airesu 4) NOVA GRENADA sa središtem u Bogoti. Ovaj tip vlasti održao se do 1588. Portugalci su središte imali u Salvadoru (Bahia), a kasnije je to bio Rio de Janeiro (do 1961. glavni grad Brazila). Vrlo važna bila je veza s matičnom zemljom koja se ostvarivala morskim putem do Cartagene (Kolumbija) i Vera Cruza (Meksiko), a zatim je kopnom išla do Pacifika. Španjolci su tek kasnije počeli uviđati (nakon pobjede Velike Britanije) da bogatstvo počiva na novim kulturama, na kakaovcu, kaučukovcu, krumpiru, kukuruzu i duhanu. Ove kulture su preporodile Španjolsku (a dovođenjem krumpira u Europu prestaje glad). Samo se dvije kulture nisu smjele saditi – vinova loza i maslina jer su Španjolci željeli zadržati tržište za izvoz vina i maslinova ulja iz Španjolske. Do 19.st. u Americi nema masline i vinove loze već se dopremalo gotovo maslinovo ulje i vino. Tek u 19.st. vinsku kartu Latinske Amerike oblikuju Hrvati, Mađari…

Prva polovica 19.st. je i početak oslobodilačke borbe Latinoamerikanaca od španjolske vlasti. Društvo je tada bilo podijeljeno u nekoliko staleža: 1. Najvišu vlast u Latinskoj Americi su imali PENINSULARESI (“poluotočani”). To su Španjolci koji su rođeni i živjeli u Europi (na Iberskom poluotoku), a u Latinsku Ameriku su došli s isključivim ciljem da upravljaju. Obavljali su vodeće funkcije (guverneri, biskupi…). Oni imaju pravo na veleposjed (hacienda). 2. Tek potom dolaze stanovnici koji su rođeni u tim kolonijama – KREOLI koji su uglavnom bili trgovci, plantažeri, obrtnici… 3. Zatim dolaze MESTICI, INDIOSI, MULATI i na dnu CRNCI.

Najnapredniji sloj stanovništva bili su kreoli jer su oni, kad su se počeli bogatiti, svoju djecu slali u Sjevernu Ameriku i Europu na školovanje. Bili su jedino zakinuti u napredovanju. Oni su došli u Europu u doba prosvjetiteljstva (Rousseau, Voltaire…), vrijeme američke i francuske revolucije… Posebno početkom 19.st. približili su se idejama sjevernoameričke građanske revolucije (Jefferson). Iste te ideje kreoli su nastojali prenijeti u Novu Španjolsku, Peru, Argentinu… te su tako postali nosioci ideje nacionalnog oslobođenja. Toj težnji za ukidanjem španjolske vlasti povod je pružio Napoleon koji je 1806. i 1807. zavladao Španjolskom te je svog brata Josepha postavio za španjolskog kralja (1809.). Peninsularesi su se bojali za svoj položaj te su podržali Napoleona, ali kreoli su se suprostavili. Smatrali su da nemaju nikakve obveze priznati Francuza za španjolskog kralja te su proglasili nezavisnost vicekraljevstava. Vicekraljevstva se oslobađaju i postaju samostalni teritoriji. Indiosi se dugo nisu bunili jer nisu imali vođu, ali sada se i oni bune. Tupac Amaru (Tupakamaru je potomak Inka, danas ime terorističke organizacije) je 1783. u Peruu pokušao osloboditi Indiose od ropstva. Borio se za političku samostalnost Indiosa, ali ustanak nije uspio. Indiosi se okreću novom vođi kreola – Simonu Bolivaru (kreol iz Venezuele).Simon Bolivar je 1821. pokrenuo kreole na pobunu protiv španjolske vlasti. Pokrenuo je niz oružanih akcija protiv Španjolske, od Kolumbije do Gvajane. 9. prosinca 1824. uspio je u Boliviji do nogu poraziti španjolsku vojsku i to je formalno bio kraj španjolske vlasti u Latinskoj Americi. Do II.svjetskog rata smjenjivale su se razne (vojne) diktature koje su na vlast dolazile vojnim udarima. Drugi svjetski rat i razdoblje 1930ih doveli su na prostoru Latinske Amerike do jačanja različitih komunističkih pokreta što je bilo vezano uz pobjedu socijalizma u Rusiji te uz zaoštravanje socijalnih sukoba između peona (bezemljaša) i latifundista (veleposjednika).Prvi komunistički pokret formiran je 1935. u Brazilu, kada Brazilska komunistička partija ruši režim generala Vargasa, a zatim 1944. i u Gvatemali.

1951. novi je gvatemalski predsjednik Jacob Arbenzo Guzman (1951.-54.) uz podršku komunista uspio provesti agrarnu reformu. Međutim tada se upliću SAD koje potiču revoluciju i ruše Arbenza. Američka je vlada u strahu od komunizma poduprla oružani otpor protiv predsjednika Guzmana iz susjednog Hondurasa (1954.). Uslijedilo je novo razdoblje vojne vladavine, političkih nereda i djelovanja ljevičarskih i desničarskih terorističkih skupina, koje su podupirale Kuba i SAD. Amerikanci su svuda intervenirali. Popis njihovih intervencija jako je dug:• Meksiko – 1846., 1905., 1914., 1917., • Nikaragva – 1850., 1853., 1854., 1855., 1857., 1909., 1910., 1912., 1926., 1929., 1933., 1934., 1981., 1983., • Kuba – 1903., 1906., 1912., 1917., 1923., 1933., 1953., 1961., 1996., • Haiti – 1911., 1915., 1921., • El Salvadoru – 1931., 1944., 1960., 1968., 1972., 1984., • Dominikanska republika – 1904., 1916-24., 1930., 1963., 1965., • Gvatemala – 1921., 1954., 1960., 1963., 1966., 1982., 1983., • Panama – 1856., 1903., 1908., 1918., 1925., 1941., 1981., 1989., • Honduras – 1905., 1907., 1911., 1943., 1980., • Čile – 1970., 1973., • Bolivija – 1952., 1967., • Kostarika – 1948., Ekvador – 1961., Brazil – 1962., 1964., Urugvaj – 1973., Grenada – 1983… Slično kao i u Gvatemali, dogodilo se 1952. i u Boliviji kada je lijeva struja započela nacionalizaciju rudnika, banaka, agrarnu reformu i davanje političkih prava indiosima. I ovaj pokušaj završio je neuspješno zbog upletanja SAD-a. 1970. u Čileu je na izborima pobijedila ljevičarska narodna fronta Salvadora Allendea. On je planirao izvršiti nacionalizaciju željeznica, pošte, rudnika…, ali Amerikanci (koji su uložili ogromna sredstva u tu državu) državnim udarom na vlast dovode generala Augusta Pinocheta 1973. On je uveo vojnu diktaturu, ubijen je Allende, otvoreni su koncentracioni logori na stadionima...Sličan sistem bio je u Argentini koja se tek u vrijeme demokracije počela oslobađati nacista. Populistički pokret u Argentini (Peron) oslanjao se na radnike i sindikate – davao im je zdravstveno i socijalno osiguranje. To je bio klasični populistički pokret – na površini je dobar vladar koji štiti siromašne, prava radnika, sindikate (samo one koji pristaju na zahtjeve vlasti), ali svime zapravo upravlja vojska. Ona dopušta predsjedniku da ojača do određene granice koju ona odredi, a tada ga sklanja. Tako je 1955. vojska zbacila Perona s vlasti iako ga je sama dovela na vlast 1944. Peron je bio oduševljen fašizmom (naručito Mussolinijevim populističkim pokretom). Nakon što je zbačen, otišao je u Španjolsku. Na vlasti je sve do 1972/73. bila vojska, a tada se Peron vratio zajedno s drugom ženom Izabelom (1974.). 1976. u Argentini je ukinut populistički režim i uspostavljena je vojna hunta. Poraz Argentine u Falklandskom ratu doveo je do pada vojne hunte.10.3.1952. uspostavljena je na Kubi vojna hunta kada Batista uz pomoć SAD-a dolazi na vlast. Skupina vojnih časnika na čelu s Fidelom Castrom 26.7.1953. napala je vojarnu u gradu Santiago de Cuba. Pokret je nazvan “Pokret 26.srpnja” te je doživio neuspjeh. Pobunjenici na čelu s Fidelom Castrom su uhvaćeni i zatvoreni. Castro je u sklopu opće amnestije dobio pomilovanje te prelazi u Meksiko gdje okuplja novu skupinu. 1956. skupina od 82 čovjeka iskrcala se na Kubi. Batista je znao za to pa ih je dočekao te je 70 ljudi poginulo. Preostali su pobjegli u planine. Oni su bili jezgra komunizma na Kubi te su počeli gerilski rat. Dobili su podršku velikog dijela stanovništva. Amerikanci se odmiču od Batiste, pa Castro kreće u ofenzivu. 1959. na Novu godinu Batista je izgubio vlast. Castro je započeo agranu reformu. U to vrijeme presjednik SAD-a bio je D.Eisenhower koji je mrzio Ruse. On umjesto da pruži podršku Castru u razvoju gospodarstva odbija pružiti pomoć što koriste Rusi. Zamjenik predsjednika SSSR-a došao je na Kubu 1959. i obećao pomoć u svemu. Uspostavljeni su diplomatski odnosi što je iznerviralo SAD pa je predsjednik uveo šećerni embargo na Kubu, a kako je 85% šećera Kuba izvozila u SAD time je prekinut jedini izvor prihoda za kubansku državu. Rusi to koriste za daljnje jačanje odnosa. U sve se umiješala i CIA koja je organizirala iskrcavanje Castrovih protivnika u Zaljev svinja 17. travnja 1961. No Castro ih je sve likvidirao ili uhitio. 2. prosinca 1961. Castro Kubu proglašava socijalističkom republikom. U međuvremenu u SAD-u predsjednik postaje J.F.Kennedy, a u SSSR-u

na čelo partije dolazi Nikita Hruščov. Dolazi do situacije u kojoj hladni rat postaje sve vrući. Naime, Kuba je bila glavni uzročnik mogućeg izbijanja III.sv.rata zbog instaliranja ruskih raketa na Kubi. Sukob je 1962. završio povlačenjem raketa s Kube. Fidel Castro je nastojao proširiti komunizam i izvan granica Kube, u Južnu Ameriku. Pod tim izgovorom, Ernesto Che Guevara je otišao u Boliviju gdje je poginuo 1967. (pretpostavlja se da ga je Castro svjesno poslao u smrt jer je Che bio omiljeniji u narodu).

Iza diktatura po kojima je Latinska Amerika poznata ostaju tisuće nestalih i ubijenih (uglavnom mladih). S druge strane u Latinskoj se Americi javljaju brojni gerilski pokreti – Tupac Amaru u Boliviji, u Gvatemali, u Meksiku u regiji Chiapas, a nosioci tih pokreta su Indijanci. Postoje i masovna kršenja ljudskih prava u zemljama Latinske Amerike, osobito prava djece (Kolumbija).

PRIRODNO-GEOGRAFSKE OSOBINE

Klima Prostor Latinske Amerike najvećim se dijelom nalazi u toplom (žarkom) pojasu (osim krajnjeg južnog dijela). Tijekom godine nema mjeseca s prosječnom temperaturom manjom od 10°C, a u Srednjoj Americi temperature tijekom cijele godine nisu niže od 20°C, osim u najvišim dijelovima Anda. Razlog visokim temperaturama je tropsko toplo Karipsko more i Meksički zaljev tj. stalni dotok tople ekvatorske vode – topla morska struja – i topli vlažni sjeveroistočni pasati. Golfska morska struja ulazi u Karipsko more te dodatno zagrijava obalni prostor čime se intenzivira količina padalina (topla morska struja omogućava veliko isparavanje što dovodi do veće vlažnosti). Uz Kalifornijski zaljev i poluotok Baja California teče Kalifornijska struja koja spriječava isparavanje pa je ovo vruć, pustinjski i polupustinjski kraj s 500-200 mm padalina godišnje (količina padalina Baja Californie je manja od 200 mm/god.) Prema jugu Kalifornijska struja slabi, ekvator je bliže te se more zbog toga više zagrijava i isparavanje je veće. Od Kostarike i Paname količina padalina se povećava na 500-1500 mm/god. Hladna Kalifornijska struja također suši zrak i time stvara maglu. Važan klimatski modifikator je i reljef. Za određivanje klime važno je pružanje planinskih lanaca. Yucatan prima 1500-5000 mm/god, a sjeverni i zapadni dio Meksičke visoravni manje od 500 mm padalina godišnje čemu je razlog planinska barijera – Sierra Madre Oriental – bedem koji onemogućava prodor vlažnog zraka u unutrašnjost pa unutrašnjost ima vruću i suhu klimu. Planinski lanaci predstavljaju granicu između privjetrine i zavjetrine. Sjeverne strane otoka Velikih i Malih Antila su u privjetrini i pod djelovanjem pasata primaju više padalina, a južne strane primaju manje padalina.

Padaline Najveću količinu padalina ima prostor Amazone gdje padaju stalne ekvatorske kiše, zatim primorje Brazila – i to središnji dio oko Salvadora – 4000-5000 mm/god – te primorje Kolumbije – i do 7000 mm/god. Jedina sušna područja su sjeverni Čile i Peru tj. prostor uz koji prolazi hladna Humboldtova struja i prostor Patagonije uz koji prolazi hladna Falklandska struja.

Tlak zraka U Južnoj Americi u ljetnim mjesecima (siječanj) je polje niskog tlaka, a nad okolnim morima (Karipsko more, Pacifik, Atlantik) je polje visokog tlaka pa se zračne struje kreću s Atlantika, Pacifika i Karipskog mora prema kontinentalnoj unutrašnjosti. Sjeverni dio ima obilne padaline, prosječna izoterma od 20°C ide na jug gotovo do Rio Negra (Argentina 40° JGŠ). Samo krajnji jug – Patagonija i Ognjena zemlja – ima prosječne temperature od 10°C. Zimi je slično stanje – nad kontinentom je opet područje niskog tlaka (kao i na Karibima) pa unutrašnjost prima zračne mase sa Atlantika, Pacifika, ali manje je padalina (južni dijelovi imaju manje padalina zimi zbog hladnih morskih struja, Humboltove i Falklandske), a izoterma od 20°C se povlači na sjever. Izoterma od 20°C je oko Rio de Janeira, od izoterma od 10°C do Rio Negra. Nema temperatura nižih od 0°, osim u Andama. Patagonija i planinski lanci Anda imaju E klimu pa predstavljaju najhladniji dio kontinenta.

Temperature Na prostoru Srednje Amerike (unutar i južnije od sjeverne obratnice) sunce je u zenitu dva puta godišnje što znači da su temperature tijekom godine jednolične pa je godišnja amplituda temperatura 8°C, a prema ekvatoru samo 3-4°C. Najviše temperature su u ljetnim mjesecima, a kako je tada i isparavanje najveće, najveće su i količine padalina. Razlog je i djelovanje prostrane vodene mase koja u Karipsko more ulazi kroz prostor Malih Antila i donosi toplu vodu karipskom moru i dalje Meksičkom zaljevu te izlazi u ocean kroz Floridski prolaz. To je Golfska morska struja koja dodatno zagrijava obalni prostor, a temperatura mora je 25-29°C. Mora Srednje Amerike imaju temperaturu 25-27°C. Na Karipskom prostoru postoji velika razlika između otoka koji su u privjetrini i otoka koji su u zavjetrini. Otoci koji se nalaze u privjetrini dobiju i do 2 000 mm padalina godišnje sjeverna i sjeveroistočna strana Haitija prima do 2 000 mm/god, a južna do 1 500 mm/god. Sjeverni dijelovi Kube primaju do 2 000 mm padalina, a južni 500-700 mm/god. Južna strana zavjetrinskih otoka prima 500-1 000 mm/god. Tako sjeverne strane s oko 2 000 mm padalina godišnje imaju ekvatorsku klimu, a južnije stepsko-savansku klimu.

Vjetrovi Pasati imaju najveću ulogu od svih vjetrova (određuju klimu Srednje Amerike). Pasati pušu sa sjeveroistoka na područje srednjeg i sjevernog dijela Južne Amerike i donose obilje padalina – 2 000-5 000 mm/god – Velikim i Malim Antilima, Srednjoj Americi i sjevernom dijelu Južne Amerike. Izuzetak su Meksička visoravan i prostor uz koji teče hladna Kalifornijska struja. Pored pasata za cijeli prostor Srednje Amerike važan je i vjetar norder (nordes), vjetar sa sjevera. Hladi se u Hudsonovu zaljevu te prodire prema Meksičkom zaljevu, gdje se navlaži pa postaje hladan i kišovit vjetar. Antili i Meksički zaljev također su prostor hurricana.

Tipovi klime Klima uglavnom ovisi o dva elementa: 1. planinski lanci (nadmorska visina) 2. geografska širina Na istočnom dijelu Latinske Amerike važna je geografska širina, a na zapadu nadmorska visina. Prema Köppenovoj klasifikaciji u Latinskoj Americi postoji svih pet tipova klime (A-E).

1. EKVATORSKA KLIMA Niska primorja srednjoameričke prevlake i velika prostranstva na sjeveru Južne Amerike imaju tropske kišne klime (A). Prostor uz tok i ušće Amazone, srednjoamerička prevlaka, uski primorski pojas Kolumbije i Ekvadora, sjeveroistočna obala Južne Amerike uz Atlantik – Gvajana do sjevernog dijela Brazila i sjeverozapadnog dijela Brazilskog visočja – imaju pravu ekvatorijalnu tj. prašumsku klimu (tip Af). To je topla i vlažna klima s najmanje 2 000 mm/god. Temperature su stalno visoke temperature, preko 25°C. Količina padalina je velika, a uzrok im je različit (pasati, morske struje). Prostor rijeke Orinoco prima zbog svog položaja do 4 000 mm padalina, a prostor ušća Amazone je pod utjecajem vlažnih sjeveroistočnih pasata pa prima dodatne količine. Primorje Kolumbije i Ekvadora su pod utjecajem vlažnih pacifičkih vjetrova jer sjevernije prestaje djelovanje hladne Kalifornijske struje pa je količina padalina do 7 000 mm/god. Najveći prostor Af klime je porječje Amazone, a prašuma se širi u priobalje Brazila (oko Bahie i Salvadora) i obuhvaća istočno podnožje Anda. U tom zapadnom dijelu je Amazonska prašuma najgušća. Dijelovi Af klime obuhvaćaju i gornje tokove rijeka Orinoco i Parana. Po Köppenu Af klima obuhvaća cijelo područje srednjoameričke prevlake, istočno primorje Anda, podgorje Anda, gornji tok Amazone, sjeveroistočni dio Brazila, brazilsku obalu od Salvadora do Recifea i granični pojas prema Boliviji.Vegetacija je tropska prašuma – selvas (južnoamerički tip prašuma), stepenasta je i, za razliku od Srednje Amerike, ovisi o položaju prema toku rijeke i čvrstoći zemlje. Igapo je stalno plavljena šuma.

Nalazi se uz samu rijeku i sliči na mangrove šume. Tlo je odnešeno u vrijeme povlačenja rijeke. Ete je povišeni dio šume koji se nalazi iznad zone poplavnih voda i tu postoje dva kata. Prvi kat je varzea – šuma na prijelazu iznad više razine poplavnih voda, povremeno izložena utjecaju poplava. To je najkvalitetniji dio šume jer u njemu rastu kaučukovac i mahagonij. Drugi kat čini terra firma – dio šume van dosega poplavnih voda (nikad nije pod utjecajem rijeke).

2. SUBEKVATORSKA KLIMA Subekvatorska klima zauzima prostor uz tok rijeke Orinoco, Gvajansko gorje, najveći dio Brazilskog visočja, prema unutrašnjosti, Brazilsko primorje do planina Serra do Mar, istočni dio unutrašnjosti Kolumbije. Temperature su visoke, količina padalina varira. Veliku količinu padalina ima prostor Serra do Mar s 4 000 mm/god. Manju količinu padalina ima prostor Orinoca – 1 000-1 500 mm/god.

3. SAVANSKA KLIMA U klasičnoj klasifikaciji postoje razlike između subekvatorske i savanske klime. Savansku klimu (Aw) ima prostor južnije od prašumske klime – veći dio Brazila (Brazilsko visočje), Paragvaja i Bolivije. Tu raste biljna zajednica savana koja se naziva campos. Sjevernije od porječja Amazone – Venezuela, Ekvador, Kolumbija – rastu savane koje se nazivaju llanosi [ljanosi]. Razlike se očituju u količini padalina – od 1 000 do 2 000 mm/god. (Venezuelansko primorje <500 mm/god.) Tamo gdje je najveći utjecaj pasata količina padalina je najveća – 2 000-4 000 mm/god. Već smo spomenuli kako u sjevernom dijelu rastu llanosi. To je biljna zajednica visokih trava. Na prostoru savanske klime u Brazilu rastu camposi. To je također biljna zajednica visokih trava odnosno nešto niže savane, često miješane s listopadnim šumama (galerijske listopadne šume). U sjevernom dijelu, prijelaz između prašume i llanosa je direktniji, a južnije od Amazone nije direktan već postoji prijelazan prostor između selvasa i camposa – catingas – ili campos cerrados, niska bodljikava stabla koja u sušnom periodu gube lišće, degradirana džungla. Prostor catingasa je prostor sinijske klime s vrućim ljetima (Cwa).

4. HLADNA SUHA KLIMA Suhe klime (B) mogu biti pustinjske (Bw) i stepske (Bs). Suhe klime na prostoru Latinske Amerike zastupljene su pustinjskom vegetacijom uz Pacifičku obalu i suhom stepom Bajom Californije. Patagonija ima Bsh klimu, suhu hladnu klimu s manje od 200 mm padalina. Amplituda između najtoplijeg i najhladnijeg mjeseca iznosi do 5°C.

5. SUHA KONTINENTSKA KLIMA Južni dijelovi Brazila, Paragvaj i sjeverni dio Argentine su prostor Gran Chaca – niski plato sa specifičnom šumskom vegetacijom. To su guste niske šume monte koje su vezane uz smjenu kišnih i sušnih razdoblja. Sastoje se od vrste skupocjenog drva quebracho. To se drvo dugo koristilo za izradu željezničkih pragova, a danas se destilacijom njegove kore dobija veći dio svjetske proizvodnje tanina (za kemijsku industriju).

6. PUSTINJSKA KLIMA Ekvatorska klima na Pacifičkoj obali naglo od Guayaquilskog zaljeva (Ekvador) prelazi u pustinjsku klimu (Bwh). Razlog je hladna Humboldtova struja zbog koje taj prostor ima manje od 150 mm padalina godišnje (struja onemogućava isparavanje; iz dubine oceana se diže hladna voda koji hladi zrak i isušuje ga). U pustinji Atacama je naselje Iquique sa samo 2 mm padalina godišnje. Postoji period od nekoliko godine bez padalina. Ova se klima proteže do 30°JGŠ, kada počinje sredozemna klima.

7. SINIJSKA KLIMA (Cwa, vlažna kontinentalna klima)Prijelaz između A i B klima u Južnoj Americi čine C klime – umjereno tople kišne klime. U Srednjoj su Americi C klime vezane za nadmorsku visinu – viši dijelovi Tiera Templade i niži dijelovi Tierra Frie.

Najizrazitija C klima je sinijska klima s vrućim ljetima – Cwa. Najtopliji mjesec je često prije kišnog razdoblja. Klima ima veliku količinu padalina (1 000-2 000 mm/god), razlika između najsušeg i najkišovitijeg mjeseca je velika. U Južnoj Americi na prostoru ove klime rastu dijelom camposi, dijelom catingas.

8. UMJERENO TOPLA KLIMA S VRUĆIM LJETIMA (Cfa, vlažna kontinentalna klima) Umjereno topla vlažna klima sa suhim i vrućim ljetima proteže se od Bahia Blance u Argentini preko La Plate, Urugvaja, Paragvaja do Sao Paula. Dominira listopadna šuma i na većim visinama miješana šuma. Temperaturne amplitude se smanjuju – zime su hladne, a ljeta svježa. Temperature u siječnju su oko 24°C, a količina padalina iznosi 700-1 500 mm/god (umjereno vlažna). U sušnijim dijelovima tople klime sa suhom zimom – Cw – i u umjereno toploj vlažnoj klimi – Cf – raširene su travne stepe (biljna zajednica niskih trava) koje se zovu pampe.

9. SREDOZEMNA KLIMA Između 33 i 39° JGŠ je prostor sredozemne klime – Csa – etezijska mediteranska klima. To je “klima maslina” na području srednjeg Čilea, oko Santiaga. Ljetne temperature su 18-20°C, a zimske 10-11°C. Kako ljetne temperature nisu previsoke, suhi ljetni period nije jako izražen.

10. HLADNA VLAŽNA OCEANSKA KLIMA Sredozemna klima zbog vlažnih vjetrova južnije prelazi u vlažnu i hladnu oceansku klimu – D klima (snježno-šumske klime). To je prostor južnog Čilea i dijelom Patagonije, gdje s Pacifika djeluju hladni i vlažni vjetrovi pa je klima vrlo vlažna (preko 5 000 mm/god).

11. PLANINSKA KLIMA Na prostoru Latinske Amerike razlikujemo dva tipa planinske klime: • hladna planinska klima • tropska planinska klima. Na prostoru Anda klima se mijenja od sjevera prema jugu. Sjeverni dio Anda ima ekvatorijalnu klimu s temperaturama od 13 do 15°C, ujednačenim tijekom cijele godine. U prigorju i priobalnom pojasu je prašumska vegetacija – selvas. U središnjem dijelu vegetacija je paranos – visoke trave. Granica snijega je na 4500 m nadmorske visine. Središnji dio Anda ima klimu sličnu klimi Meksičke visoravni. To je prostor manje količine padalina, slanih stepa i savane. Najsuši dio Južne Amerike su unutrašnje visoravni Bolivije i Perua.Južne su Ande pod utjecajem stalnih vlažnih vjetrova. To je prostor stepa i zaslanjenih kotlina, a rastu i guste četinarske šume, dok je snježna granica na 700 m nadmorske visine. Uz Magellanov prolaz ta je granica na razini mora.

Klimatski pojaseviOvisno o klimi rasprostranjena je i vegetacija pa imamo ove klimatske pojaseve Anda:

sjeverni dio Anda Središnje Ande Meksička visoravan temperature u MeksikuTierra caliente 800 m 500 m do 1000 m 25°C

Tierra templada

2000 m 2400 m 1000-3000 m 18-13°C

Tierra fria 2100 m 2400 m 3000-4500 m 13-9°CTierra helada 3300 m (<10°C) 4000 m (<6°C) >4500 m <9°C

Visinska raspodjela temperatura u Latinskoj AmericiVisinske zone sjeverni dio Latinske Amerike Sjeverne Ande Srednje Ande

V T V T V TTierra helada preko 3300 ispod 10 preko 3500 ispod 6 preko 4000 ispod 6

Tierra fria 1800-3300 (2200)

10-17 1900-3500 (2100) 6-18 2000-4000 (2400) 6-18

Tierra templada 800-1800 (2000) 17-22 500-1900 (2100) 18-24 500-2000 (2400) 18-24Tierra caliente ispod 800 preko 22 ispod 500 preko

24ispod 500 preko 24

granica snijega 4950 - 4800 - 4800-5300 -granica drveća 4200 - 4300 - 4300-4700 -

V – visina u metrima (na mokrim planinskim stranama je viši broj, a na suhim je niži broj) T – srednja godišnja temperatura u °TIERRA CALIENTE (ili calida, “vruća zemlja”) U Srednjoj Americi atlantska obala ima velike količine padalina i visoke temperature. Vegetacija je prašumska, a uz samu obalu su šume mangrova. Na pacifičkoj obali izmjenjuje se vegetacija listopadnih šuma, savana, stepa i polupustinja.Količina padalina je do 500 mm/god, a na poluotoku Baja California 150-200 mm/god. Ovo je zona uzgoja kultiviranih biljaka. Uzgajaju se kakaovac, kaučukovac, šećerna trska, duhan, banane, a iznad 300 m kava.

TIERRA TEMPLADA (“umjerena zemlja”) Na atlantskoj strani je prostor pod direktnim utjecajem sjeveroistočnih pasata. Količina padalina je veća nego u prostoru tierre caliente. I prašuma je gušća i bujnija. Ovdje dominira uzgoj pamuka (na višim visinama), šećerne trske (na nižem prostoru), kave (600-1200 m). Glavna kultura, uz ostale žitarice, je kukuruz.

TIERRA FRIA (“hladna zemlja”) Tierra fria je prijelaz prema planinskim šumama i njeni niži dijelovi predstavljaju glavnu zonu naseljenosti (prostor oko Ciudad de Mexica). To je prostor Cf klime (do 4500 m). U nižoj zoni (2000 m) uglavnom raste suptropska šuma koja prelazi u listopadne šume, a one u pašnjake tierra helade. Ovo je ujedno i glavna zona ratarske proizvodnje, glavno područje uzgoja kukuruza (na 3000 m nadmorske visine), a uzgaja se i voće. Tu raste degradirana crnogorica, hrast, bukovina i klekovina, a iznad 4000 m visokoplaninski pašnjaci. To je prostor ekstenzivnog stočarstva.

TIERRA HELADA Tierra helada je prostor suhe kontinentalne hladne klime iznad 4500 m nadmorske visine.

Vegetacija Najveći dio teritorija Latinske Amerike – 40% – prekrivaju šume i to tropske šume – prašume. Najveći prostor prašuma u Latinskoj Americi je prostor selvasa. Prašume su najgušće u zapadnom dijelu porjećja Amazone, a obuhvaćaju i prigorje Anda (do 1500 m), Brazilsko visočje, jug Gvajanskog visočja, priobalje Gvatemale, Hondurasa, Kolumbije i dio Bolivije. U Amazoniji do sada je registrirano oko 20 000 vrsta različitih biljaka od čega samo 600 vrsta različitih paprati, niz orhideja, dijaneda (biljke ljudožderke), kaučukovca, bambusa, palmi, viktorija regis... Na sjeveru selvas prelazi u llanos, a na jugu u catingas. Južnije je campos – biljna zajednica nešto nižih trava i galerijskih listopadnih šuma uz tokove rijeka. Krajnji sjeveroistočni dio Brazila prostor je kserofitne vegetacije sertao, a u zoni Gran Chaca rastu šume monte. Južnije su pampe koje ovisno o strujanju pasata mogu biti vlažne, polusušne i sušne.

STANOVNIŠTVO

Indijanci Prema jednoj teoriji prvi stanovnici Amerike došli su na prostor Amerike prije 12 000 godina iz Azije preko Beringova tjesnaca, no u suprotnosti s tim je nalaz kopačice stare 12 500 godina na nalazištu Monte Verde u južnoj Argentini na temelju čega se smatra da su Indijanci trebali doći tisuću godina ranije. Kopačica je nađena 1988., a do tada se najstarijom kulturom smatrala kultura naroda ili plemena Clovis u središnjem dijelu Meksičke visoravni – Monte Albano – čiji su nalazi petstotinjak godina mlađi. Pretpostavlja se da su dva nalazišta otkrivena 1988-1997. još starija pa se drži da su prvi Indijanci došli prije 13 000–14 000 godina. To su nalazišta Goya u sjeveroistočnom Brazilu i Taima-Taima u Venezueli. Na prostoru Srednje Amerike obitavala su brojna plemena: Asteci, Maje, Mixteci, Olmeci, Tolteci… , a na području Anda skupine: Atakama, Aimara, Čimu, Inke, Tarapaka…

Indijansko društvo Srednje Amerike i zapadne obale Južne Amerike prošlo je faze pretklasičnog, klasičnog i postklasičnog perioda. U Srednjoj Americi prva skupina Indijanaca za koje postoje dokazi o postojanju su Olmeci iz oko 1300.pr.Kr. Njihova kultura traje do oko 600.pr.Kr. i predstavlja predklasično doba. Klasično doba počinje s Majama, a postklasični period počinje provalom toltečkih plemena i završava 1500. s Astecima.Plemena Karipskih otoka su istrijebljena dolaskom crnaca. Indijanci tropskog podneblja sačuvali su se od Europljana povlačenjem u prašume, a Indijanci u Andama su se uspjeli očuvati do danas. Oko 1500.pr.Kr. neke od plemenskih zajednica Amerike prelaze na sjedilački način života te su se počeli formirati prvi veći gradski centri – sjedinjavanjem iz manjih sela – a glavno zanimanje postaje poljoprivreda. U Srednjoj Americi to su Olmeci –Meksički zaljev, oko La Vente, San Lorenza – i Zapoteci – Monte Alban – a u Južnoj to je kultura Chavin.

INDIJANCI SREDNJE AMERIKE

OLMECI Olmeci su prva matična, izvorna civilizacija današnjeg Meksika (1300.pr.Kr.-400.pr.Kr.). Ime im dolazi od riječi olmek što je naziv koji su ovom plemenu dali Asteci u značenju “ljudi iz zemlje guma”. To se odnosi na prostor uz Meksički zaljev, kraj iz domovine Chico Zapote. Tu raste kaučukovac. Kultura im je bila vezana uz obalu Meksičkog zaljeva, zapadno od Yucatana, na prostoru današnjih država Vera Cruz i Tabasco.Sjedišta su bila San Lorenzo, Tres Zapotes… Grad San Lorenzo je najraniji poznati centar. Razrušen je oko 900.pr.Kr. i zamijenio ga je grad La Venta.Kulturu karakteriziraju monumentalne granitne i bazaltne glave – do 2,5 m visine – koje prikazuju zbijeni tip čovjeka s ispupčenim ustima i raširenim nosom. Takav tip lica je poput lica jaguara (čovjek-jaguar) i naziva se “tigerface” ili “babyface”. Te su glave napravljene iz jednog komada kamena i u prosjeku su teške nekoliko tona ili desetaka tona. Glava iz nalazišta San Lorenzo visoka je 2,75 m. Kako Olmeci nisu poznavali kola i kotač još se ne zna kako su te kamene gromade dopremali iz udaljenih kamenoloma.Pismo im još nije uvijek odgonetnuto. Olmeci su bili vjerski narod koji je često običavao prinositi ljudske žrtve. Bili su politeisti – prirodne sile kao bogovi. Bog Xipe Totec – “oguljeni” – bio je glavni bog, bog ratara (bili su poljoprivredna kultura) i zapada. Njemu su se prinosile žrtve mladih djevojaka. Nožem od opsidijana im je u jednom potezu, dok su žive, skidana koža koju je zatim na sebe oblačila svećenica. To je bila čast za svakoga čija je kćer bila žrtvovana. Obred ima svrhu obnavljanja života svakog proljetnog solsticija. Olmeci su značajni i po najstarijem pronađenom datumu Amerike koji je sačuvan uklesan u stijeni: 2.9.31.pr.Kr. solsticija.

MAJE (MAYE)Olmeke je nasljedila kultura Maja čime započinje klasično i najdulje razdoblje. Postojale su ravničarske Maje, Maje na Meksičkoj visoravni i Maje na Yucatanu (oko 800-700.). I sama civilizacija Maja prolazi tri faze: predklasičnu, klasičnu i postklasičnu. Maje i do danas velikim dijelom nisu poznate. Između 100. i 300.po.Kr. dogodila se erupcija vulkana Ilopanjo što je dovelo do migracije 30 000 Maja.Maje su imale nekoliko središta, jer su se središta civilizacije Maja mijenjala od središnjeg Meksika gdje počinje pretklasična kultura Maja, preko prašuma Gvatemale i Hondurasa u klasičnom periodu do postklasične kulture na Yucatanu. U prvoj fazi Maje su se razvijale pod utjecajem Olmeca u blizini grada Teotihuacana. Taj je grad u pretklasičnom periodu najveće vjersko i upravno središte s preko 250 000 stanovnika (više od Atene i Rima). Pismo nije u potpunosti odgonetnuto (kombinacija govornog pisma i simbola). Poznavali su nulu prije Europljana, izračunali su mitološki datum od 90 milijuna godina unatrag.Glavnu ulogu u proučavanju svemirskih tijela imaju piramide. Najpoznatije piramide su Sunčeva i Mjesečeva piramida u Teotihuacanu. Rađene su kao i sve građevine Maja, od opeke i premazane

crvenom bojom. Sunčeva piramida bila je opservatorij, a baza je bila skladište za žitarice. Visoka je 65 m.Organizacija Maja je nepoznata. Do 600.pr.Kr. Maje imaju dva odvojena vladara – svjetovnog i vjerskog. Vlast svećenika i kneževa dobro funkcionira, ali u postklasično doba jača svjetovna funkcija. Maje su na svim stelama urezivali datume. Kalendar Maja ima 365 dana i imao je važnu ulogu u vjerskom i svakodnevnom životu. Godina se dijelila na 18 mjeseci po 20 dana i konačni period od 5 dana. Važnu ulogu imala je i igra loptom koja bi se mogla smatrati pretečom košarke, ali je imala daleko okrutnije značenje jer je predstavljala borbu dobra i zla, dana i noći, života i smrti. Bila je pod nadzorom svećenika, a cilj je bio ubaciti loptu u koš kukom. Lopta se nije smjela dotaknuti rukom, a igrače koji je izgube čekala je smrt. Poražena momčad je također smaknuta. Igralište je bilo okrenuto prema sjeveru i predstavljalo je svemir, a lopta – ollin – je predstavljala Sunce tj. put Sunca u svemiru. Tako se proricala budućnost. Lopta znači i potres. Pronađeno je oko 50 takvih igrališta, a najveće je u Copanu, na granici Hondurasa i Gvatemale.No u početku je kultura Maja bila miroljubljiva. Glavna božanstva ravničarskih Maja bila su dva boga (politeisti): Tlaloc – bog kiše i Chalchiuhtlicue –boginja vode (dama s ogrtačem od nefrita). I u početku su im prinošene samo biljne i životinjske žrtve.Maje su vjerovale da je svijet trg na čijim kutevima stoje Bacabi – bogovi. U podzemlju stoje četiri Pahuatuna koji nadziru Zemlju. Smjerovi i bogovi su obojani. Crveno je istok (najvažniji smjer), crno zapad, bijelo sjever, a žuto jug. U centru svijeta je Drvo života čije je korijenje u podzemlju, a krošnja na nebu. Nebo ima 13 razina, a podzemlje osam. U njemu vlada Jaguar – bog noći. U razdoblju klasične civilizacije središte se seli na područje Chiapasa, Hondurasa i Gvatemale – Tikal, Copan i Bonampak. Tikal je znanstveno središte za proučavanje astronomskih pojava s najvećim piramidama Maja (urezan je datum 6. VII. 292.) Najveća piramida je Hram 4 s opservatorijem na vrhu. On je glavno središte i najveći grad. Nalazi se u pokrajini Peten. Copan je kulturno središte. Bonampak je grad s oslikanim zidovima. Otkriven je 1950ih u Chiapasu kao nalazište s najvećim brojem fresaka na oba američka kontinenta. Vlast Maja se širi prema sjeveru pa je u trećoj fazi središte Maja na Yucatanu. Ovdje počinje renesansa ili postklasična kultura Maja koja je vezana uz nekoliko središta. To su Uxmal, Labna i Chichen Itza – miješani gradovi Maya i Tolteca (Tolteci su pokorili Maje, ali su ih Maje apsorbirali jer su bili brojniji).Ispred zapadne obale Yucatana na otoku Jaina – otok mrtvih – otkrivena je najveća nekropola Maja. Nađeni su grobovi istaknutijih Maja, uglavnom svećenika čiji su oči i usta bili prekriveni zlatnim pločicama. Oko 600. svjetovni vladari preuzimaju vlast i tada pored hramova počinje gradnja palača. Uxmal je grad renesansnih palača. Postklasično doba završava s kulturom u gradu Chichen Itza [čičen ica] na sjeveru Yucatana. Kultura Maja je tada već pod utjecajem Tolteca, plemena koje je došlo sa središnje Meksičke visoravni. Oni su dali ratničku fazu samim Majama. U ovom razdoblju počinje žrtvovanje ljudi, i to djevojaka. U gradu Chichen Itzi nalazio se sveti bunar, ispunjen živim vapnom. U njega bi se ujutro s darovima bacale i mlade djevojke. Ako je djevojka preživjela do zalaska sunca izvlači se iz bunara i ona prenosi poruku bogova. U bunaru su pronađena 42 kostura. Oko 1200. Chichen Itza je napuštena.Čest je prikaz božanstva Quetzalcoatl – “pernata zmija”. On nije pravi bog, već je to postao tijekom vremena. On je najstarija poznata stvarna ličnost Amerike. Bio je peti kralj Tolteca kojeg su njegovi nezadovoljni podanici zbacili, a on je obećao da će se vratiti “s istoka kao bijeli bog”. Maje i Tolteci su izračunali da će se to dogoditi 1519., a upravo te godine u Meksiku se pojavio Hernan Cortes (Maje na Yucatanu Španjolci su pokorili 9.11.1546. Noć prije, sa 8. na 9.11. bila je noć punog mjeseca, u majanskom kalendaru 5 CIMI 19 XUL → dan Smrti i noći, a kako su Maje bili fatalisti jednostavno se nisu ni borili jer su vjerovali da se ne mogu oduprijeti sudbini.).Danas živi oko 2 milijuna Maja i govore 24 narječja.

TOLTECI, ZAPOTECI, MIXTECI, TOTONACI

Tolteci (״veliki graditelji״) su putovali Meksičkom visoravni sa sjevera i sjeverozapada, te su osvojili središnji dio visoravni, a oko 900. proširili su se na Yucatan, pokorili Maje i formirali svoje najveće središte – Chichen Itza. Sa sjevera su oko 1000. provalila plemena Zapoteca (kultura Monte Alban; po njihovom najznačajnijem središtu) koja se naseljavaju na mjesto Tolteca. Oni su se razvijali paralelno s drugim plemenima koja su provalila u to vrijeme sa sjevera i sjeverozapada – Totonaci, Mixteci i Chichimeci. Zapoteci su veliku pažnju posvećivali štovanju predaka pa su najljepša ostvarenja ostavili u materijalnoj kulturi vezanoj uz grobove i štovanje preminulih – urne, grobovi… Zapoteke su pokorili Mixteci iz zemlje Montenegro koji su preuzeli vlast na središnjem dijelu Meksičke visoravni. Ostali su samostalni sve do dolaska Španjolaca usprkos jakoj državi Asteka u susjedstvu. Totonaci (kultura Vera Cruz) su se naselili uz obalu gdje su sagradili grad El Tajin – “munja”. U njemu je sagrađena sedmerokutna piramida sa 365 niša. Neki drže da je to simbol kalendara, a svaki kat predstavlja jedno nebesko tijelo. Posljednji na ovaj prostor dolaze Chitimeci (čičimeci – koji su se naselili (״pasji narod״ na jezeru Texcoco, oko grada Tule (“rogozov grad”) koji je postao najveće znanstveno i intelektualno središte – posebno nakon što su sa sjevera došli Asteci – sedmo, posljednje pleme Chitimeka.

ASTECI Asteci su posljednje, sedmo pleme Chitimeca Indijanaca i pripadaju skupini Nahuatl Indijanaca. Naziv Asteci dobili su od drugih plemena, a sami su sebe nazivali Mexica Indijanci [mehika]. Oni su sa sobom nosili drveni kip koji im je predstavljao vrhovnog boga, te su se naselili tamo gdje im je taj bog rata i sunca Uitzilopochtli ([uičilo-počtli], ljevoruki kolibrić) to naredio riječima: “Kad vidite na jezeru otok, na otoku kaktus, na katusu orla koji drži zmiju, tu trebate izgradite vaš centar”.Asteci su bili okruženi moćnijim narodima, no s vremenom su rasli i uspostavili superiornu vojnu i civilnu organizaciju. 1325. sagradili su na mjestu današnjeg Ciudad de Mexica Tenochtitlan – najveći grad. Asteci su bili pleme koje se širi. Nisu sklapali savez sa slabima protiv jačih, već sa jačima da bi svladali slabije, a zatim su zajedno sa svladanim, slabijim napadali jake. Bili su okrutni ratnici. Po legendi njihovog boga sunca i rata, Uitzilopochtlia, rodila je stara žena koja je čuvala sveti hram. Ona je na podu našla jednu lopticu od perja te ju je podigla i spremila u prsa. Ostala je trudna, a imala je mnogo sinova i jednu kćer koji su je tada htjeli ubiti. Ali iz trbuha je iskočio bog. Kako je on imao gubu odlučio se žrtvovati i kao bog sunca utopio se u jezeru, ali kako se morao stalno rađati za to mu je trebala hrana – mladići. Zarobljenici su žrtvovani u manje važnim rizualima, a kod važnih ratnici su se dobrovoljno javljali za žrtvovanje jer je to uz pogibiju u borbi bila najveća čast. Godišnje se žrtvovalo i do 5 000 mladića. Pri tome im se jelo srce, a ponekad i tijelo. Vjerovalo se da se muškarci poslije smrti reinkarniraju tj. odlaze u raj kao kolibrići – sveta ptica za Asteke. Seljaci su odlazili u raj, a loši, zarobljenici i potlačeni u podzemni svijet. Ti su okrutni ratnici štovali cvijeće i ptice. Važna je bila vještina mirisanja cvijeća koja se posebno učila (to je bila vještina muškaraca).Odgoj Asteka. Obrazovanje je bilo obavezno za sve Asteke. Učili su praktične vještine, ali i plemenitost, ljubaznost, mirisanje cvijeća, hodanje i pjevanje. Noću su odlazili sami na planine. Razlikovalo se nekoliko stupnjeva odgoja: • telpochcalli – priprema mladića za rat (ratne vještine) – za običan puk • calmecac – više obrazovanje za elitu • cuicacali – centar za glazbu, ples i obrede. Bez obzira na vrstu škole dječaci su obavezno radili na polju, održavali vatru u hramovima. Strogo su se kažnjavali i za najmanji prekršaj. Po završetku škole slijedila je ženidba. Plemići su mogli imati više žena. Kad dijete umre zakopa ga se pored kukuruznog polja kako bi štitilo polje. Sam porod je borba čime žena postaje ratnica. Žena koja umre pri porodu postaje besmrtna. Ona je ratnica ubijena u boju i odlazi u kuću Sunca. Društvena struktura. U Astečkom društvu postojalo je nekoliko skupina stanovnika:

• Robovi – kažnjenici za ratne zločine ili ljudi koji su se sami prodali u roblje. Oni mogu postati slobodni kada otplate dugove, ako rodbina zauzme njihovo mjesto ili kad vlasnik umre. Djeca robova su slobodna. • Seljaci bezemljaši – tlalmaitl – “ruke zemlje”. • Radnici, seljaci, obrtnici – macehualtin (glavnina stanovnika). • Gospodari, upravitelji gradova, generali – teculi – žive u palači, ne plaćaju porez. Jezik Asteka je nahuatl. Glas “c” prije “a” i “o” prelazi u “k”, a prije “e” i “i” u “qu”. “Ch” se čita “č”, a “x” kao “sh”. Primjeri: mexica se čita [may SHEE-kah], huitzilopochtli [weets-eel-oh-pohch-tlee], a tenohtitlan [tay-nohch-TEE-tlahn]. Asteci su održavali “ciklus velike vatre”. Svake 52 godine, kada se zviježđe Plejada našlo na sredini neba, na vulkanskoj kupi palila se velika Nova vatra. Time se održavala moć Asteka i nastojao odgoditi povratak protjeranog boga Quetzalcoatla. Vrhovna božanstva su još Gospodar i Gospodarica dvojnosti koji žive na trinaestom nebu i stvorili su sve bogove, božice, Sunce, Mjesec odnosno vječno svjetlo.Quetzalcoatl se po legendi trebao vratiti s istoka 1519. Asteci su imali nesreću što se tada s pojavio Hernan Cortes pa je vladar Asteka Montezuma II. – “gnjevni vladar” – 8. studenog 1519. otvorio vrata Tenochtitlana misleći da je došao sam bog (bijeli čovjek s bijelom bradom, na konju, u oklopu, a došao je s Istoka preko mora – točno kako je stajalo u legendi na točan datum iz legende.) . Cortez je tako ušetao u grad i potpuno ga uništio. Time prestaje period Asteka i počinje vladavina bijelaca.

INDIJANCI JUŽNE AMERIKE

Velike kulture Indijanaca u južnoj Americi su kulture Chavin, Paracas, Moche (kultura klasičnog perioda središnjih Anda čija je vojna država egzistirala uz sjevernu peruansku obalu od 200.pr.Kr. do 700.po.Kr. Ime je dobila po svom ceremonijalnom i upravnom centru), Tiahuanacu, Huari (vojno društvo koje je egzistiralo od 750. do 1000. u Peruu i sa kulturom Tiahuanacu dijeli religiju i ikonografiju), Chimu (kultura Chan Chan), kultura Inka… Počeci poljodjeljstva datiraju se u Južnoj Americi oko 8000.pr.Kr., a prelazak na sjedilački način života u 4.tis.pr.Kr. ujedno je i početak metalnog doba. Prva visoka civilizacija nastaje u 1.tis.pr.Kr. i tada zapravo počinje urbani razvoj Južne Amerike. To je kultura Chavin.

KULTURA CHAVIN Kultura Chavin (kultura pretklasičnog doba Južne Amerike i traje od 1200. do 200.pr.Kr.) nastala je kao i kulture Srednje Amerike te i u njoj važnu ulogu ima prikaz čovjeka-jaguara. Ova kultura osim nekih materijalnih ostataka nije ostavila ništa pa je poprilično nepoznata. Kultura je poznata po ostacima trokutastog hrama, reljefnim prikazima čovjeka-jaguara, naseljima s vodovodom i sl. Keramika pokazuje sličnost s kulturama zapada. U početku je jednobojna, a poslije crvena i crna. Iznenada nestaje krajem 1.tis.pr.Kr.

KULTURA PARACAS Kultura Paracas (pretklasična kultura koje je egzistirala uz obalu južnog Perua od 1100. do 200.pr.Kr.) se razvijala južnije od kulture Chavin. Ime je dobila po poluotoku koji je bio glavno pokapalište istaknutih članova društva. Grobovi su bili usjecani u kamen. Specifičnost te kulture je mumificiranje. Pokapanje se vršilo u dvije faze. U prvoj su svi pokojnici bili obučeni i u zgrčenom položaju. U tkaninama koje su nam se, u suhoj klimi, izvanredno sačuvale pronađene su nijanse 190 različitih boja. U drugoj fazi tijelo se umatalo u nekoliko slojeva platna. Usta i oči bili su pokriveni zlatnim pločicama, zubi i prsti povezani, a lice je bilo premazano bojama – tamnocrvenom – i deformirano – osobito donja vilica. Kultura Paracas ima tri faze koje su dobile imena prema dolinama u kojima su nastala: Paracas Nazca, Paracas Ica i Paracas Pisco.

KULTURA NAZCA

Za kulturu Nazca karakteristične su cik-cak građevine i veliki reljefni oblici u prostoru koji se vide iz zraka – likovi ptica, pauka…

KULTURA CHAN CHAN Chan Chan je glavni grad države naroda Chimu na području Kolumbije. On u 10.st. predstavlja najveće trgovačko središte Južne Amerike – kao Teotichuacan u Srednjoj Americi – s više od 250 000 stanovnika na 15-18km2 površine.

KULTURA SAN AUGUSTIN Kultura San Augustin razvijala se na prostoru Kolumbije od 1000.pr.Kr. do 800.po.Kr. Do danas je nepoznata i relativno “mračna”. Na cijelom prostoru Kolumbije sačuvani su veliki kipovi ljudi, životinja (čovjek-jaguar) i demona (do 4 m visine). Postavljeni su na brežuljcima ili u podzemnim kultnim prostorijama. Okrenuti su prema istoku (Suncu). Kultura je, kao i južnija kultura Tiahuanacu, naglo nestala pred dolazak Inka.

KULTURA TIAHUANACU Kultura Tiahuanacu je najveća kultura Južne Amerike u vremenu prije Inka. Ta je kultura poznata po monolitnim Sunčevim vratima. To je ritualno mjesto posvećeno bogu sunca (najveće božanstvo). Visoka su 3 m i napravljena su od jednog komada kamena andezita. Kultura je postojala od 300. do 600., a nakon toga je naglo nestala. Egzistirala je na prostoru oko jezera Titicaca.

INKE Inke su došle na prostor današnjeg Perua i Ekvadora u 14.st. Ime Inka je zapravo naziv za vrhovni sloj društva – sloj koji potječe od praoca Manco Capac. Ta riječ na quetchua jeziku znači “princ” ili “kralj”. Inke su stvorile državu koju neki drže izvornom demokracijom, neki feudalnom državom, neki socijalističko-komunističkom državom tog perioda, a neki diktaturom. U svakom slučaju razvili su jednu od najvećih svjetskih civilizacija i kultura. Po legendi Inke je vodio Manco Capac – “sin sunca” – kojeg je poslao bog sunca Inti da nauči ljude. Kad je to učinio pretvorio se u kameni kip koji je čuvan u glavnom hramu Coricancha u Cuzcu. Manco Capac rođen je, po legendi, u pećini zajedno s tri brata i deset klanova Inka. Inti mu je rekao da osnuje grad tamo gdje uspije ugurati zlatni štap u zemlju dok štap ne nestane. Na tom mjestu osnovan je Cuzco. Mama Kilya je Intijeva žena i sestra i pramajka Inka.Do 14.st. Inke su beznačajno malo pleme. Prva ekspanzija počinje za vrijeme 8. kralja Viracoche [virakoča] i njegova sina Pachacutia. Viracocha je carstvo proširio na oko 40 km oko Cuzca s čime je Pachacuti nastavio. Pachacutia mnogi povjesničari smatraju najvećom ličnosti obje Amerike, jednim od najvećih osvajača i vladara svijeta. On je osvajao, ali je i proveo velike promjene u društvu. On je prvi veliki reformator. Podijelio je godinu na 12 mjeseci, a ljude na 12 životnih doba tj. klasa. Izvršio je prve popise uroda i uveo je porez. Odredio je da 1/3 uroda dobivaju Inke, 1/3 svećenstvo, a 1/3 ide u zajednička skladišta. On uvodi kult Viracoche, boga stvoritelja svijeta. Viracocha je prvi svijet napučio kamenim divovima, a uništen je velikom poplavom. Zatim je Viracocha od gline napravio ljude i poslao ih na Zemlju, a zatim je stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde. Pachacutijev brat, Topa Inca Yupanqui, bio je jednako sposoban vladar za kojeg dolazi do nove ekspanzije. On 1471. osvaja sjevernu Argentinu i Čile. On centar države postavlja u Cuzcu.Carstvo je najveći opseg doseglo za njegova sina i nasljednika, Huayna Capac (1493-1525). Carstvo se tada protezalo od južne Kolumbije, preko Ekvadora, Perua, Bolivije do sjeverne Argentine i Čilea. To je zlatno doba carstva. Nakon njegove smrti došlo je do borbe između njegova dva sina što je oslabilo carstvo.15.11.1532. dolazi Francisco Pizzaro sa oko 180 ljudi. On je Atahualpu, koji ga je držao polubogom, napravio zatočenikom u vlastitoj kući. Da bi se otkupio Atahualpa je naredio da se cijela

jedna soba napuni zlatom te je prešao na kršćanstvo. Pizzaro mu je stoga ukazao “milost” tako što ga je ubio davljenjem. Pizzaro je za novi glavni centar 1535. odredio Limu. Dopustio je da Manco Capac, Huascarov brat, preuzme vlast, a on je nakon nekoliko godina digao ustanak protiv Španjolaca. Kako je bio poražen morao se povući u planine gdje su ga ubili vlastiti ljudi. Posljednji pretendent na prijestolje Inka bio je njegov najmlađi sin, Tupac Amaru, kojem su Španjolci odrubili glavu.Inke su bili nenadmašni graditelji. Njihovi zidovi su građeni od nepravilnih oblika kamena bez vezivnog materijala, utiskivanjem jednog kamena u drugi. Kamenje se tako uklapa jedan uz drugog da između njih nije moguće uvući žilet. Gradili su ogromne palače, a izgradili su i ogromni sistem cesta koji se protezao kroz cijelo carstvo. Također su imali najrazvijeniji sistem pošte bez pisma. Mogli su od sjevera carstva do juga prenijeti pošiljku u roku od 24 sata. Nisu poznavali ni glasovno ni slikovno pismo. Postojali su samo quiposi – vezice s čvorićima na špagu. Svaka vezica je predstavljala simbole za određene riječi. Poruke su iščitavane prema ornamentici, boji, veličini i razmještaju čvorića. Inke su bili i vrsni tkalci i umjetnici. Jedan od njihovih najvećih gradova bio je Machu Picchu [maču pikču]. Njega je tek 1911. otkrio američki istraživač Hiram Bingham. Nalazi se 80 km sjeverozapadno od Cuzca, na hrptu između dva planinska vrha, a 600 m iznad kanjona rijeke Urubambe. Mislilo se da je to izgubljeni grad Inka, njihovo posljednje utočište, ali utvrđeno je da je to bilo vrhovno svetište posvećeno bogu sunca (hramovi, palače, fontane…). Krajem 1980ih u prašumama zapadne Amazone pronađen je grad Vitkabamba kojeg su Inke naselili nakon dolaska Španjolaca. Pravili su kruh od dvije žitarice: kukuruza, lobode i đavoljeg brašna. Nisu bili stočari. Životinje im nisu služile kao hrana već su bile tegleće životinje te su se koristile za dobivanje vune ili kože, a njihov izmet kao ogrjev (alpake i ljame).

INDIJANSKO ŠTOVANJE

Indijanci su štovali svetost stabla, vjetra, križa, broja 4 i sna i to je zadržano do danas. Povezani su i sa štovanjem biljaka. Svaka biljka po njima ima četiri moći. One su sadržane u lišću, lukovicama, plodovima i sjemenkama. Sve imaju funkciju da ljude hrane i napajaju, da ih liječe, ali i truju, a mogu im poslužiti kao začini ili kao sredstvo za uživanje. Biljke također pružaju vizije. Plemena uz rijeke Purus i Jurua poznaju tri takve biljke koje tako djeluju: paticuni (pruža vizije), chupa (čini ljude agresivnima) i Yura Yuti (smrtonosna biljka koja služi za neprijatelje). Indijanci posebno štuju stabla. Stablo je simbol broja četiri, doziva vjetar, kišu, ono je živo biće. Stabla su vrijedna kao i ljudi, i vrijednija. Drvo je po njima os svijeta jer krošnjom dodiruje nebo, a korijenom zemlju i tako ujedinjuje kozmičke sile. Biljka kukuruz se štovala kao majka, posebno kod Inka. Kukuruzno brašno i crvena glina bili su najveći darovi koji su se mogli žrtvovati moru. Štovali su i životinje. Životinje su dane ljudima na uživanje, ali pod uvjetom da ne ubiju životinju majku. U tijelu životinja nalaze se duhovi koji određuju smisao čovjekova života na Zemlji. Vladar duha životinja određuje svakom čovjeku broj životinja koje smije ubiti. Prekomjerno ubijanje životinja je smrtni grijeh.Neke su životinje Indijanci vidjeli tek s dolaskom Europljana npr. kokoš. Indijanci nisu mogli shvatiti da postoji neka toliko glupa životinja koja čovjeku služi i nosi mu jaja pa su neka plemena npr. Coniba u Boliviji odbijala kokoš. Kokoš je za Indijance bila opasna. Smatrali su da će oslijepiti ako pojedu jaje. Plemena oko rijeke Purus bojala su se goveda jer je dolazak goveda značio bijes duhova vode, a to znači smrt. Vjerovali su da su ljudi potekli od životinja. Sve što se rodi živo proizlazi iz duha životinje. Plemena iz Amazonije su vjerovala da su ljudi nastali iz ličinki koje se nalaze u tijelu divova što su potopljeni u velikom potopu. Grand Chaco Indijanci su smatrali da su mali kukci stvoritelji svijeta.Kornjača je bila simbol mudrosti. Maye i Asteci su posebno štovali pernate životinje: papige, prepelice, purana, kolibrića, orla. Kod Asteka muškarci su bili obučeni u bogove ptica. Zajedno s

pernatim životinjama veliku važnost imala je zmija. Maye su štovale boga Kukulcana u obliku zmije sa zelenim perjem. Tog su boga kasnije preuzeli Asteci kao Quetzalcoatla. Indijanci su posebno štovali jaguara – od Olmeca do Inka. Postojalo je vjerovanje da su se mrtvaci ponovno pojavljivali na svijetu kao jaguarov duh kako bi se mogli osvetiti. Jaguar odabire šamana (vrača). Šaman može biti samo onaj čovjek kojeg je u djetinjstvu dotakao ili ogrebao jaguar. On se smatra posvećenim. Sam šaman je u obredu mogao poprimiti oblik jaguara. Izobrazba šamana bila je dugotrajna i stroga. Šamani i danas imaju sposobnost komunikacije s duhom prirode i sposobnost da koriste razne opijate (kaktus pejotl). Šaman se mogao postavljati i generacijski (nasljedno). Šaman može komunicirati s duhovima, mora poznavati sve vrste opojnih sredstava, zna čistiti selo od zla, liječiti ljude, tjerati uroke, pomrčine Sunca i Mjeseca, ublažiti djelovanje potresa… zbog svega toga naobrazba je duga i počinje se dok je osoba još dijete. Broj 4 je mistični broj. Proizlazi iz snage vjetra, donosi plodonosnu kišu, a dolazi sa četiri strane svijeta. Ljubiti vjetar za Indijance je molitva svim bogovima. Iz slavljenja tog broja i vjetra proizlazi sveti simbol križa. Križ su poznavali i prije dolaska Europljana. Križ se štovao i kod Maya. I Maye i Asteci i drugi Indijanci u svojim su hramovima imali prikaze bogova na zidovima, a oni su u ruci nosili križ. Asteci su imali običaj u vrijeme proljetnog ekvinocija mlade ratnike pribijati na križ kao žrtvu bogova. Veliko značenje imao je i san. Vjerovali su u snove i morali su se ravnati po njima. San ih je mogao potaknuti na izuzetno velika, “nadnaravna” djela, ali ih je mogao dovesti i u potpuni fatalizam gdje im je bilo lakše trpjeti veliku patnju nego se boriti. San je bio vrijednost kojoj se sve moralo žrtvovati. On je objašnjavao ponašanje u svakodnevnom životu. Tumačenje snova tako je prisililo Indijance na povlačenje pred bijelcima umjesto na borbu jer su smatrali da je svaka borba uzaludna kako su i sanjali. Sa snom je povezano i vjerovanje da čovjek ima dvije duše. Jednu čovjek dobiva kad se rađa, a druga se razvija s vremenom. Prva je biljna duša, miroljubljiva duša dobrote ili duša leptira, a druga životinjska duša, okrutna duša zloće ili duša jaguara. Obje se duše nalaze u istom tijelu. Kada čovjek umre, duše se razdvajaju. Duša leptira ide na jug, istok i/ili zapad, a duša jaguara odlazi na sjever.

INDIJANSKE JEZIČNE SKUPINE Postoji nekoliko skupina Indijanaca što je posljedica migracija i širenja Indijanaca. Skupine se izdvajaju po jezicima (jezične skupine). Najznačajnije su: Chon (južna Argentina) Ges (istočni Brazil) Tupi-Guarani (raštrkani su po cijeloj Južnoj Americi u osam skupina) Araukijska skupina (od Kube do Bahama i od ušća Amazone do Urugvaja) Karipska skupina (Antili – Mato Grosso – Peru – jug Amazonije) Chiheba (prevlaka) Aymara (jezik prije Inka) Quechua (jezik Inka)

Crnci

CRNAČKA VJEROVANJA Crnci koje su Španjolci doselili na Karipske otoke potpuno su potisnuli Indijance. Oni su sa sobom iz Afrike donijeli svoja vjerovanja. Crnci koji su došli s prostora današnjeg Benina (pleme Joruba, nekadašnji Dahomej) donijeli su svoje religije Voodoon, Orisha i Santeria. Aida Vedo je bog duge, Baku je zao duh, Inkubi je duh koji dolazi noću opsjeda ljude, Baja Samedi štiti grobove, a Dombala je bog zmija. Ezuli je božica ljubavi, Maniza bog kreacija, Ogun bog rata, Leiba muško-ženski bog, Emanja božica vode, a Lebi božica ljubavi. Orisha je religija bogova i polubogova. To je oznaka za bogove. Štuje polubogove i glavnog boga Orishu. Prinose se žrtve u obliku hrane. Voodoon je religija bijele magije – za žrtvu se prinosi hrana. Naziv dolazi od dahomejske riječi vudun što znači duh. Najraširenija je na Haitiju, a prakticira se i na Kubi, Trinidadu, u Brazilu i na jugu SAD –

posebno New Orleans. U obredima se koristi glazba → bubnjevi → ples. U transu houngani [hungan] inicira vjernika. Santeria je religija crne magije – žrtve su žive životinje. Santeria je sinkretistička religija koja se posebno prakticira na Kubi i Puerto Ricu te SAD-u. Uz santeriju se veže pojam zombi. To je tijelo bez duše. Houngan, vrač ga ili uzdiže iz mrtvih ili živog čovjeka lišava duše kako bi ga pretvorio u zombija koji će mu služiti kao rob (Osoba je u transu, pada u kliničku smrt te je svećenik zakopa. Nad grobom pravi krugove čime doziva duhove koji kroz zemlju ulaze u osobu. Kada se grob iskopa osoba se budi iz transa i postaje poslušna.).

DOLAZAK CRNACA Crnci su u ovaj prostor došli slučajno. Prvi crnci u Novi svijet došli su još s Kolumbom. Pedro Alonso Niño bio je navigator na Kolumbovu brodu. Crni kolonisti pomogli su Nicolasu de Ovandu da osnuje prvo španjolsko naselje na Hispanioli 1502. Juan Valiente vodio je Španjolce u više bitaka protiv naroda Araucanian na sjeveru čilea između 1540. i 1546. zbog čega je, iako rob, nagrađen imanjem sjeverno od Santiaga. Crnci su zajedno sa Španjolcima početkom 16.st. osvojili Gvatemalu, 1527. pružili su glavnu pomoć kad su Španjolci osvajali Floridu. Španjolci su od 1502. do 1518. slali u Novi svijet kao radnike na stotine crnaca, Afrikanaca rođenih u Španjolskoj koji su se nazivali Ladinosi. U Latinskoj Americi provodio se sistem encomiendosa u kojem su Španjolci zajedno sa zemljom dobijali i Indijance koji su im postajali robovi. Svećenik Bartolome de Las Casas (1474-1566.) je za pomoć u nekoliko ekspedicija dobio jednu encomiendu (imanje s robovima koje daruje kralj). Vidjevši iz prve ruke kako bijelci postupaju s Indijancima, užasnut time Las Casas se počeo boriti za ukinuće ropstva i poboljšanje uvjeta u kojima žive. 1515. traži od kralja da se dovezu crnci kako bi zamijenili Indiose. U pismu Karlu V. on navodi da je sistem encomiendosa nepravedan i da Indijanci ne mogu izdržati velike napore te predlaže da se počnu dovoziti crnci iz Afrike koji su izdržljiviji. 1517. kralj potpisuje odluku da se na područja pod španjolskom upravom počnu dovoziti crnci. Prvo su crnci bili samo sluge vezane ugovorom. Oni su tada zajedno s bijelcima sudjelovali u osvajanjima i istrebljivanju Indijanaca. Od 1661. oni postaju doživotne sluge, da bi na kraju postali robovi (dolazi do zbližavanja crnaca i Indijanaca, a tako dolazi i do približavanja vjera; crnci su sa sobom donijeli hašiš i koku).1817. ukinuto je ropstvo u španjolskim posjedima, 1823. ukinuto je Južnoj Americi, osim u portugalskim posjedima (Brazilu) gdje je ukinuto 1888. Rasno miješanje stanovništva u Latinskoj Americi bilo je slobodnije nego u SAD-u. Udio miješanog stanovništva znatno je veći nego u Sjevernoj Americi. U Sjevernu Ameriku uglavnom su se doseljavale obitelji i to iz konzervativnih dijelova Europe, a u Latinsku Ameriku uglavnom su dolazili samo muškarci, vojnici te robovi iz Afrike. Danas mulati (mješavina crnaca i bijelaca) i zambosi (cabodos, cafuso; mješavina crnaca i Indijanaca) čine većinu na srednjoameričkim otocima. Crnci nisu samo populacijski već su i kulturološki odredili prostor Srednje Amerike.

SUVREMENE DEMOGRAFSKE KARAKTERISTIKE LATINSKE AMERIKE

Broj stanovnikaBroj stanovnika Latinske Amerike se brzo mijenja, a kao i kod drugih zemalja u razvoju smanjuje se i natalitet i mortalitet. Latinska Amerika je, pored Afrike, kontinent s najbržim porastom broja stanovnika. Nakon II.sv.rata (1950.) Latinska je Amerika imala 166 mil stanovnika, a 1995. 482 mil. Najveći broj stanovnika imaju Brazil (152 mil), Meksiko (93 mil), Argentina (34,38 mil) i Kuba (11 mil).

Godišnji porast stanovnika Godišnji porast stanovnika je iznad svjetskog prosjeka (1,6%) i iznosi 1,8%. No, stopa rasta nije jednaka u svim dijelovima. Najveći je rast ostvaren u kopnenom dijelu Srednje Amerike sa stopom od 2,2% (Meksiko, Panama; povećanje sa 37 mil stanovnika na 129 mil). Najmanji porast imaju Karipski

otoci (1,3%, sa 17 mil na 36 mil stanovnika). U Južnoj Americi broj stanovnika povećao se sa 112 mil na 324 mil.

Natalitet i mortalitet Stopa nataliteta Južne Amerike je 26 ‰, a u Srednjoj Americi natalitet iznosi 29 ‰. Najniži natalitet je na Karibima (22 ‰), a tu je najveća stopa mortaliteta (8 ‰). Mortalitet je tipičan za nerazvijene zemlje (1995. je u Južnoj Americi iznosio 5 ‰, Meksiko 7 ‰). Prosječna stopa infantilnog mortaliteta u Južnoj Americi iznosi 40 ‰ (Urugvaj 18 ‰, Bolivija do 71 ‰).

Gustoća naseljenosti Latinska Amerika je vrlo rijetko naseljen kontinent, samo 23 st/km2. To je posljedica niza prirodnih faktora kao što su ogromni prašumski prostori (Amazona, Honduras, Chiapas, Gvatemala), pustinjski prostori (Atacama, Baja California, sjeverni Meksiko), hladni prostori (Patagonija). Najmanju gustoću naseljenosti ima Južna Amerika sa 18 st/km2, a najveću Karipski otoci sa 152 st/km2.

Prosječna životna dobProsječna životna dob je 68,5 godina – dosta velika za nerazvijeni kontinent. Muškarci u prosjeku žive 65 godina, a žene 71,8 godina ( Francuska Gijana – muškarci 73, a žene 79 godina).

Prosječna životna dobmuškarci žene

Srednja Amerika (kopneni dio) 68 74Južna Amerika 65 72

Karibi 67 71

Udio urbanog i seoskog stanovništva Koncentracija stanovnika je uglavnom vezana za gradove. Vrlo je velik udio gradskog stanovništva u ukupnom broju stanovnika. Urbano stanovništvo na Haitiju i u Gvatemali čini oko 32% ukupnog broja stanovnika, na Porto Ricu 71%, u Brazilu i na Kubi 75%, u Čileu i Venezueli 84%, Urugvaju 90% (3 mil stanovnika). Velik broj stanovnika živi u glavnom gradu. U Urugvaju je to 50% stanovništva. Na Bahamima, oko Nassaua koncentrirano je 65% stanovnika. To ne odgovara potrebama jer je gospodarstvo nerazvijeno i grad nema snage da prihvati sve ovo stanovništvo koje uglavnom čine mladi. Najveći dio stanovništva unutar gradskih naselja živi oko središta i u metropolitanskim regijama (64%). Posljedica toga je da se brojni južnoamerički gradovi suočavaju s problemima doseljavanja stanovništva iz ruralnih područja koji se naseljavaju u rubne četvrti grada.

Urbanizaija u Latinskoj Americi Proces urbanizacije Latinske Amerike traje od razdoblja starih kultura. Za suvremena urbana obilježja Latinske Amerike važan je dolazak Španjolaca i španjolskog načina gradnje početkom 16.st. Španjolci su tada formirali jezgru gradova koji, za razliku od indijanskih gradova, postoje i danas. Prvo naselje koje su Španjolci osnovali je Santo Domingo na Haitiju. On je osnovan 1520. i bio je baza za osvajanje kontinenta. 1521. osnovan je Ciudad de Mexico, 1529. Maracaibo, 1535. San Salvador, 1536. Lima, 1535. Caleo, 1545. Habana, 1546. Monterrey… Gradovi Indijanaca su bili otvoreni prema okolnom, ruralnom prostoru i stanovništvu, dok su španjolski gradovi bili zatvoreni, utvrđeni zidinama. Portugalci se naseljavaju kasnije kad se pojavila opasnost da njihove posjede zauzmu Francuzi. 1555. na mjestu današnjeg Rio de Janeira Francuzi su podigli naselje, a 1567. otjerali su ih Portugalci koji su tu zatim uspostavili svoje naselje. Gradovi Latinske Amerike imaju veliku stopu imigracije. Stanovništvo koje doseljava je uglavnom ruralnog porijekla i čini ga siromašna, nekvalificirana radna snaga. Ono se doseljava u rubne dijelove grada pa nastaju favele, “divlja naselja” (villa miseria). To je osobina svih latinoameričkih gradova. Stanovništvo se ponaša kao i u razvijenijim zemljama – središnje zone napušta visoka klasa, a tu se otvaraju banke i drugi poslovni prostori. Na periferiji živi sirotinja, a bogati sele van grada.

U novije vrijeme nastoji se promijeniti unutrašnja struktura grada. U dijelove središta koje napušta visoka klasa naseljava se ruralno stanovništvo koje dolazi (dok se ne konsolidira), a zatim se ono seli u rubne zone.U središtu grada je CBD. Industrija je suburbanizacijom doživjela promjenu. Ona se koncentrira u vanjskim zonama, na periferiji podijeljenoj na trgovački (banke, hoteli, trgovine…) i poslovni dio. Oko uskog poslovnog dijela je stambena zona koju je napustilo bogato stanovništvo – zona slamova. Iz centra idu tri osovine razvoja prema periferiji gdje su zone industrijskih parkova povezane brojnim brzim cestama, autoputevima... – vezano uz glavne željezničke i cestovne pravce. Ovakav tip grada karakterističan je za gradove koji su nastali dolaskom Španjolaca.

OSOBINE FAVELA • Ilegalno sagrađene, naseljene stanovništvom niže socio-ekonomske kategorije • Gusto izgrađene, obitelji imaju često samo jednu prostoriju • Izgrađene od kartona, lima, starog željeza, betonskih cijevi • U naselju manjkaju osnovne životne potrebe – pitka voda, kanalizacija, struja, plin, rasvjeta • Česte su bolesti – kolera, dijareja – većina stanovništva lošeg je zdravstvenog stanja • Izvori pitke vode i kanalizacija neadekvatno su odjeljeni • Javne pumpe koriste se više tisuća puta dnevno • Zbog blizine smetlišta – česti su glodavci • Javni promet je loš – svega nekoliko autobusa dnevno prevozi putnike na posao • Ceste su neasfaltirane, nema ni pošta, ni telefona • Velika je nezaposlenost, obrazovanje je nedovoljno, manjak je liječnika, životni vijek je za trećinu kraći nego u ostatku grada

POZITIVNO NEGATIVNODomovi ruralnih doseljenika Izgrađene ilegalnoJeftino stanovanje za siromašne Nezdravi uvjeti stanovanjaJednostavna gradnja Visoka nezaposlenost, središte masovnog siromaštvaVelik izvor radne snage za grad Središte kriminala, nasilja, droge

REGIONALNI PREGLEDSrednja Amerika Srednja Amerika je prostor između 9° SGŠ i 32° SGŠ. Najvećim dijelom nalazi se u tropskom klimatskom pojasu. Reljefno je nastavak Sjeverne Amerike, a klimatski je više vezan za Južnu Ameriku. Ovo je nestabilni teren. Lanci sjeveroameričkih planina se spuštaju paralelno prema Južnoj Americi. Na prostoru Srednje Amerike, u južnom Meksiku planinski lanac mijenja smjer pružanja te se sada pruža u smjeru istok-zapad. On se dijeli na više krakova. Jedan krak ide preko južnog Meksika, Gvatemale, Belizea te preko podmorskog grebena na Kubu. Drugi niz ide preko Hondurasa i podmorskih grebena na Jamajku, Haiti i Puerto Rico. Između ova dva kraka nalazi se Bartletov jarak (7 680 m dubine). Treći se niz pruža kroz uski dio prevlake, te na sjeveru Južne Amerike skreće prema istoku na Venezuelu (jezero Maracaibo) i otoke Trinidad i Tobago. Posljedica ovakvih tektonskih odnosa su potresi i erupcije vulkana. Meksiko, Honduras, Gvatemala su nestabilna tektonska zona što se vidi u čestim erupcijama vulkana kao što su Mont Pele, Montserat…Od potresa samo ćemo spomenuti neke – 1930. na području Maraque dogodio se veliki potres, 1985. dogodila se serija potresa s katastrofalnim potresom u Ciudad de Mexicu, 1997. dogodio se potres na otoku Montserat. Razlozi potresa su sukobi dviju strukturnih osobnosti – jedna dolazi iz smjera sjever-jug, a druga iz smjera istok-zapad. To su zone najveće tektonske nestabilnosti i obuhvaćaju južni dio Meksičke visoravani. Ovaj reljef je nastao tercijarnim nabiranjem u periodu alpske orogeneze. Kasnije sedimentacijom dolazi do stvaranja jedinstvenog reljefa (nizinski reljef): Yucatan – zapadni dio Kube – Bahami. To

je zaravnjena vapnenačka ploča nastala sedimentacijom nakon morskih transgresija. To je prostor izrazitog krškog reljefa s krškom cirkulacijom i crvenicom.Prostor Srednje Amerike se s obzirom na reljef dijeli na tri strukturne jedinice: 1. Meksička visoravan 2. Američka prevlaka – međumorski pojas između Atlantika i Pacifika odnosno zemlje prevlake 3. Antilski otoci

1. MEKSIČKA VISORAVAN Lanac planina sa sjevera – Stjenjak – ovdje se račva na dva planinska niza: na zapadu je planinski lanac Sierra Madre Occidental, na istoku Sierra Madre Oriental. Sierra Madre Occidental je niži, zatvoreniji i suši lanac koji se strmo obrušava prema Meksičkoj visoravni, a Sierra Madre Oriental je viši i otvoreniji zračnim strujanjima sa zapada te se blago spušta prema nizini uz more. Na sjeveru je širi lanac. Baja California je nastavak Primorskih planina sa sjevera (Coast Range, zapadni planinski niz Pacifičkog obalnog niza). Nizine u ovom prostoru su iz kenozoika i ispunjene su tercijarno-kvartarnim nanosima pa je prostor bogat naftom i zemnim plinom. U ovom prostor prevladavaju visoravni s udolinama na 1 000 m nadmorske visine. Posljedica sužavanja planinskih lanaca prema unutrašnjosti je podjela visoravni na dva dijela – Messa del Norte (Sjeverna visoravan) i Messa del Central (Središnja visoravan). Messa del Norte je, zbog hladne Kalifornijske struje uz obalu i planinskih lanaca, uglavnom suha i rijetko naseljena. To je niski prostor stepa, polupustinja i pustinja. Messa del Central je vlažnija, viša, tektonski je nestabilna – to je glavna vulkanska zona s paralelnim nizom vulkana: Orizaba, Popocatepetl… Ovo je glavno područje naseljenosti.

2. AMERIČKA PREVLAKA (međumorski pojas) Ovo je uski pojas između Atlantika i Pacifika te Tehuantepečkog zaljeva do Kolumbije. Prostor se sastoji od dvije cjeline:

a) SJEVERNI ili ZAPADNI dio je viši, širi i tektonski je nestabilan (aktivan). Stepenasto se spušta na Yucatan, zapadnu Kubu i južnu Floridu.

b) JUŽNI ili ISTOČNI dio počinje u Nikaragvi. Uži je i to je pojas stabilnih stijena (tektonski stabilan).

Od Atlantika do Pacifika ovo područje se sastoji od niza visoravni i udolina. Na zapadu su velike udoline između planinskih lanaca – Jezerska udolina u Nikaragvi (najniža točka je na 50 m nadmorske visine), Panamska prevlaka (83 m nadmorske visine). Najviše visine su u sjevernom dijelu, u Hondurasu s oko 1000 m nadmorske visine.

3. ANTILSKI OTOCI Antilski otoci (Veliki Antili, Mali Antili, Bahami) se dijele na tri cjeline:

a) Vanjski antilski luk čine Bahami, privjetrinska (zapadna) strana Kube, sjeverna strana Velikih Antila koja je okrenuta prema Atlantiku i Mali Antili.

b) Srednjoantilski luk čine istočni dio Puerto Rica (tj. nastavak vapnenačkog niza Floride), dio Kube i Haitija te Jamajka.

c) Unutrašnji antilski luk je ulaz u Američko sredozemlje i usmjeren je prema Karibima. Čini ga istočni dio Kube, istočni dio Haitija i Jamajke.

Klima Srednje AmerikeNa prostoru Srednje Amerike sunce je dva puta godišnje u zenitu. Godišnje temperaturne amplitude su male. Postoji kratko i ugodno zimsko razdoblje i dugo, vruće ljeto. Zbog činjenice da se nalazi unutar tropskog i suptropskog pojasa, vode cijelog prostora zagrijane su tijekom cijele godine. Golfska struja donosi masu tople vode i time dodatno zagrijava vodu Karipskog mora i Meksičkog zaljeva. Temperatura mora iznosi 26-27°C. Ogromna količina tople vode omogućuje konstantno, veliko isparavanje, a to dovodi do obilja padalina u velikom dijelu prostora. Pacifička obala je suša od atlantske, a na njenom sjeveru postoje i

pustinjska područja Baje Californie i sjevernog Meksika s količinom padalina manjom od 150 mm/god. Uzrok tome je hladna Kalifornijska struja koja teče uz pacifičku obalu. Uz samu obalu je pojas vruće zemlje ili tierra calida. Idući prema jugu utjecaj Kalifornijske struje slabi pa se povećava količina padalina, a povećava se i djelovanje ljetnih pasata – posebno na prostoru od Kostarike do Paname. Taj je prostor topliji i ima i do 1500 mm padalina godišnje.Zbog pružanja planinskih lanaca, unutrašnjost ima znatno manje padalina od obalnih prostora. Sierra Madre Oriental ima količinu padalina od 1500-2000 mm/god, a unutrašnjost oko 250 mm/god. Pasati imaju dominantno značenje u sistemu vjetrova. Javljaju se i vjetrovi northes, ali oni ovdje nisu suhi kao u Sjevernoj Americi. Vrlo česti su i tropski uragani ili hurricani. Oni se javljaju od lipnja do studenog, a najintenzivniji su u kolovozu i rujnu. Ljetni hurricani vezani su za prostor Kube i Jamajke, a jesenski za vanjski antilski luk. S obzirom na položaj prema dominantnim pravcima vjetra razlikuju se otoci privjetrine i zavjetrine. Otoci zavjetrine (Leeward Islands) su otoci koji su u zaklonu od prevladavajućih zapadnih vjetrova. To su: Djevičanski otoci (Virgin Islands), Anguilla, St Martin, Antigua, St. Kitts, Nevis, Montserrat i Guadeloupe. Otoci privjetrine (Winward Islands) nisu zaštićeni od prevladavajućih vjetrova. To su: Dominica, Martinique, St. Lucia, Grenada i Grenadini.

Baja California, sjeverni dio Meksika i Messa del Central imaju tropsko-suptropsku aridnu klimu. Po Köppen-Trevoru to je klima 320 (Bwh, tropsko-suptropska pustinjska klima). Meksička visoravan ima tropsko-suptropsku klimu. Po Köppen-Trevoru to je tropsko-suptropska suha klima (Av). Obala Meksičkog zaljeva, prevlaka i Antili imaju tropsku vlažnu ili prašumsku klimu (Ar ili M 420).

Stanovništvo Srednje Amerike Bijelci u ovom prostoru predstavljaju manjinu. U nešto većim brojevima javljaju se na Kubi, Puerto Ricu i u Kostariki. Na prostoru prevlake dominiraju mestici odnosno Indiosi, a na otočnom prostoru najbrojnije stanovništvo čine crnci i mulati.

Gospodarstvo i geopolitikaZa gospodarstvo Srednje Amerike važan je Panamski kanal, nafta i poljoprivredni proizvodi. Glavni poljoprivredni proizvodi su kava, kaučukovac, sisal, šećerna trska, banane…, a najviše nafte eksploatira se u Meksiku (u Južnoj Americi to je Venezuela). Tri su velika politička čimbenika imala utjecaj na ovaj prostor. U ovom prostoru između Atlantika i Pacifika prvo su svoje interese ostvarivali Španjolci, zatim Britanci te SAD. Španjolci su donijeli jezik i kulturu. Britanci su najveće značenje imali od 18.st. do poč.20.st. Od tada, pa i danas, najveći utjecaj imaju SAD koje kontroliraju gospodarski život Srednje Amerike zbog sirovina koje zemlje Srednje Amerike izvoze uglavnom u SAD (kava, šećerna trska, banane, nafta, zemni plin…). Amerikanci su u gospodarstvo tog prostora investirali ogromna sredstva – 90% plantaža je u vlasništvu Amerikanaca. Cjelokupni zračni prijevoz ovog prostora, također, je u rukama američkih kompanija (Pan-American Airways). Glavnu osnovu razvoja, uz naftu u Meksiku, za regiju predstavlja Panamski kanal. On je veliki geostrateški interes Amerike koja je cijeli pojas oko kanala okružila sistemom zračnih baza: Key West, Guantanamo na Kubi, na Jamajci, Grenadi, Trinidadu… Panamski kanal završen je i otvoren 1914. Dug je nešto više od 64 km, a kanalska zona ima površinu od 1 676 km². SAD su vlast nad kanalom i kanalskom zonom 31. prosinca 1999. predale Panami. 1981. male države Antila stvorile su organizaciju država istočnih Kariba. To je organizacija za zajedničko nastupanje na tržištu. Uvedena je zajednička valuta (East Caribbean Dollar). U tu asocijaciju ušle su: Antigua i Barbuda, Dominica, Grenada, St. Kitts i Nevis, St. Lucia i St. Vincent i Grenadini te Montserrat. Najznačajnija država Srednje Amerike je Meksiko.

MEXICO Površina: 1 973 000 km2

Broj stanovnika: 95 mil (1996.)

Položaj i prirodne karakteristikeMeksiko se nalazi na prijelaznom prostoru između dva pola razvoja – između najrazvijenije zemlje (SAD-a) na sjeveru te Belizea i Gvatemale na jugu i jugoistoku. Na zapadu je Pacifik, a na istoku Meksički zaljev. Na istoku je topla Golfska struja, bujna prašumska vegetacija, a na zapadu i jugozapadu Pacifik i hladna Kalifornijska struja koja uvjetuje pustinje. Meksiko reljefno predstavlja nastavak Sjeverne Amerike. Središnji dio Meksika je Meksička visoravan koja je nastavak sjevernoameričkih kordiljera i proteže se do Tehuantepečke prevlake. S istoka Meksičku visoravan okružuje Sierra Madre Oriental, a sa zapada Sierra Madre Occidental, u južnom dijelu završava planinskim lancem Sierra Madre del Sur (istok-zapad). Meksiku pripadaju dva poluotoka – Yucatan na jugu (tropsko-prašumski prostor) i Baja California na sjeveru (stepsko-pustinjski prostor). Na Tehuantepečkoj visoravni nalazi se aktivni vulkan Popocatepetl, a najviši vrh Meksika je Pico de Orizaba s 5 747 m nadmorske visine.

Povijest i društveno uređenjePo uređenju Meksiko je federativna država sastavljena od 31 savezne države (estadosi) i distrikta glavnog grada. Do 1810. Meksiko je bio u sastavu podkraljevstva Nova Španjolska. Tada je izbila pobuna pod vodstvom svećenika Miguela Hidalga. 1821. Meksiko postaje nezavisan i 1824. dobiva ustav. 1833. na vlast dolazi Antonio Lopez de Santa Anna koji je vladao do 1855. kada ga na vlasti zamjenjuje Benito Juarez. Nakon građanskog rata 1858-60. smjenjuju se različite diktature (vlast lokalnih moćnika, vojnih dikatatora…). Od 1876. do 1880. i od 1884. do 1911. na vlasti je Porfirio Diaz. U vrijeme Diaza diktatura je dosegla vrhunac, a istodobno je središnja vlast bila najslabija jer je hacienda predstavljala malu feudalnu državu. Vlasnici su imali ogromne, utvrđene kuće i malu privatnu vojsku koja je čuvala haciendu. U tom razdoblju dolazi do masovnog upliva američkog i britanskog kapitala koji se koncentrira u željeznice, banke i rudnike. Do poč.19.st. Europljane je privlačilo srebro i zlato, od poč.19.st. to je nafta. Tako je masovno rasprodano bogatstvo države. U razdoblju 1896-1911. potpuno je izražena suprotnost između ogromne mase mestika i Indiosa (seljaci bezemljaši, peoni) i manjine kreola (vladajući sloj). Vlasnici haciendi bili su bijela manjina. Tako je u Meksiku 1911. došlo do specijalne revolucije – ne samo protiv španjolske vlasti, već i protiv bijelih veleposjednika. Ta je revolucija, dakle, imala socijalni karakter. Pobuna je završila 1917. Prvo je imala vojni karakter, a zatim se pretvorila u širi narodni ustanak. Veliku su ulogu imali Pancho Villa i Emiliano Zapata. 5. veljače 1917. formira se nezavisna država Meksiko i donesen je Ustav kojim su prvi put na svijetu regulirana osnovna socijalna prava radnika. Nacionalizirane su banke, zemljište, rudnici, provedena je agrarna reforma (prva država na svijetu). Stvoren je sistem eidosa → zajedničko vlasništvo nad zemljom jednog sela ili općine, a svako gospodarstvo individualno obrađuje zemlju (ovo je preuzeto od Asteka). To razdoblje obilježeno je nesređenim stanjem u zemlji i kaosom. Red je ponovno uveden za presjednika Eliasa Callesa, a duže razdoblje konsolidacije bilo je pod generalom Lazarom Cardenasom u drugoj polovici 1930ih (1934-40). Cardenas je u cjelosti nacionalizirao sve željeznice, rudnike…, a to mnogima nije bilo po volji pa 1940. nije ponovno izabran. U političkom uređenju na čelu države je demokratska stranka Partido revolucionario institutional (PRI), koja je na vlasti od 1929. 1994. u državi Chiapas izbila je pobuna Zapatističke Nacionalne Oslobodilačke Armije koja se pobunila protiv nepravednog postupanja prema indijanskom stanovništvu i centralizacije vlasti. U Meksiku se 16. prosinca slavi kao Dan nezavisnosti (16.12.1810.), a 2. prosinca slavi se praznik Marije od Guadalupe.60 % stanovništva su Mestici, 30 % Indiosi, a bijelci i kreoli čine 10 % stanovništva.Raspodjela stanovnika je nejednolika. Najnaseljenija je meksička visoravan Anahuac. Prema periferiji koncentracija stanovništva je sve manja. Najrjeđe su naseljeni Yucatan i Baja California.

Slabija neseljenost je i u Chiapasu jer je to prašumski, neprivlačan prostor i većinu stanovništva tu čine indijanska plemena – ostaci Maja.

Gospodarstvo Poljoprivreda - U gospodarstvu je najvažnija poljoprivreda. Meksiko ima 26 mil ha obradivog tla. 75% stanovništva se bavi poljoprivredom. Meksiko ima oko 3,5 mil ha navodnjavanih površina i to najviše u sjevernom dijelu Mese del Norte, oko gradova Mexicali i Ciudad Juarez. Tu se za navodnjavanje koriste otpadne industrijske i gradske vode. Od 26 mil ha obradivog tla 68% je pod žitaricama – 59% pod kukuruzom, a 9% pod pšenicom . Preostali dio čine plantaže šećerne trske, kave, banana i ananasa (uz priobalje Sierra Madre Oriental). Veliku važnost imaju kaktus, agava i konoplja.Rudno bogatstvo - Meksiko je srebrom najbogatija zemlja svijeta. Najveći dio izvozi se u SAD i Francusku. Druga je zemlja svijeta po proizvodnji sumpora, a treća u proizvodnji olova (poslije SAD-a i Australije). Do 19.st. glavno rudno bogatstvo bilo je srebro, a danas je to nafta i to u pojasu uz Meksički zaljev. 1905. pronađena su prva naftna polja uz Meksički zaljev, te je počela je s radom prva naftna rafinerija u Tampicu. Tu se prerađuje nafta s najvećeg polja Poza Rica. Veracruz je najveća luka za izvoz nafte.Industrija - Domaća industrija je vezana za proizvodnju stakla, tekstila i keramike. Važna industrijska biljka je kaktus (hrana, građevni materijal, sok, češalj), posebno u sjevernom pustinjskom dijelu. Destilacijom soka agave Maguey dobija se tekila i vino, a kaktus heneken se koristi za brodsku užad.Trgovina - U vanjskoj trgovini Meksiko ovisi o SAD-u – 70% uvoza potječe iz SAD-a, a 65% izvoza ide u SAD. 1994. sklopljen je pakt između SAD-a, Kanade i Meksika → NAFTA. Njime su zapravo neke prljave industrije i otpaci prebačeni u Meksiko. Po američkim zakonima, država koja je vlasnik tvornice mora sama skloniti svoj otpad. Tako se u Meksiku uz američki i kanadski kapital razvija metalna, kemijska, petrokemijska i slične industrije. 61% svih investicija u Meksiko čini američki kapital.

Regionalna podjelaMeksiko se dijeli u tri cjeline koje su pune kontradiktivnih prirodnih i društvenih odnosa. To su: 1. sjeverni Meksiko, 2. srednji Meksiko i 3. južni Meksiko.

1. SJEVERNI MEXICO Sjeverni se Meksiko proteže od granice sa SAD-om do 22° SGŠ. Ovo je planinski kraj omeđen Sierrom Madre Occidental sa zapada i Sierrom Madre Oriental s istoka. Visine su do 1 000 m, osim na krajnjem sjeveru lanca Sierra Madre Occidental gdje vrhovi prelaze 2 000 m nadmorske visine. Klimatski to je pustinjsko-stepski aridni kraj sa balsanima – žbunjevita vegetacija. Naseljenost je sporadična i vezana uz pojedine rudnike (uglavnom srebra), manje oaze obradivog tla, područja za poljoprivredu uz navodnjavanje i pašnjačke površine. Zbog ovoga tri glavna zanimanja stanovništva su ratarstvo, stočarstvo i rudarstvo. Stanovništvo je periferno smješteno – na dodiru planinskih lanaca i nizina ili uz granicu sa SAD-om. Na samom sjeveru najvažniji gradovi su Mexicali, nedaleko od ušća Colorada u Zaljev Baja California i Ciudad Juarez. Ratarstvo je vezano za sjeverni dio, uz ušće rijeke Colorado, tok Rio Grande. To je prostor uzgoja pamuka koji se izvozi u SAD. Južnije je veća mogućnost navodnjavanja, naručito oko grada Torreona, prvog grada u Meksiku gdje je navodnjavanje vezano uz otpadne gradske vode (fekalne i industrijske). Tu je ratarstvo prošireno na žitarice – kukuruz, pšenicu (manje), te stočarske proizvode.

Najveće značenje u sjevernom dijelu ima grad Monterrey na istočnoj strani, na važnom prometnom pravcu od Pacifika preko središnje visoravni u priobalni pojas SAD-a. Monterrey je najveći centar crne metalurgije. Industrija je vezana uz lokalne izvore ugljena. Sa 3 mil stanovnika treći je grad Meksika po veličini. Ovaj sjeverni prostor je glavni prostor eksploatacije srebra još od poč.16.st. kada su Španjolci počeli eksploataciju. Meksiko je prvi na svijetu po proizvodnji srebra. Prvi veći rudnik bio je San Louis Potosi.Sjever je također glavni prostor uzgoja kaktusa. U Meksiku postoji preko 850 vrsta kaktusa. Kaktus se koristi u različite svrhe: kao građevinski materijal, za hranu, sok, češljeve… Kaktus tipa pejotl (plavičaste boje, bez bodlji) služi kao vrsta droge – za prelazak u duhovne sfere. Destilacijom soke agave Maguey dobivaju se dva nacionalna pića Meksika: Pulke (vino) i Tequila (rakija).Istočna obala je prašumska (tierra calida), a pacifička je jedan od najnenaseljenijih krajeva Meksika. Baja California je mlado kopno koje se od ostatka kopna odijelilo prije 5 mil godina. Ta periferna regija Meksika je bezvodan kraj, u kojem se razvija turizam. Uz zapadnu obalu (rt Magdalena) su kolonije kitova pa je tu razvijeno proučavanje kitova (San Ignazio i Santa Magdalena). U južnom dijelu zaljeva uzgajaju se tune pa je tu razvijen sportski ribolov na tune.1970ih na području Sierra Madre Occidental i u dolini rijeke San Miguel (Sonora) pronađeno je pleme Tarahumara. Oni su se u 16.st. povukli pred Španjolcima, te su sačuvali jezik i način života Maya. Održalo ih se preko 70 000. Planine Sierra Madre Occidental su isprekidane nizom dubokih, usječenih kanjona – to je reljefna i demografska zagonetka Meksika. U južnom dijelu sjevernog Meksika nalazi se Barranca del Cobre – jedan od najdubljih kanjona Srednje Amerike, istražen do 1 600 m dubine.

2. SREDNJI MEXICO Srednji Meksiko se proteže od 22° do 18° SGŠ. Povijesna granica između sjevernog i središnjeg Meksika tj. sjevernog dijela Messe Central i južnog dijela Messe del Norte je linija koja povezuje Tampico, San Luis Potosi, Guadalajaru i Pacifik. U središnjem Meksiku Sierra Madre Occidental i Sierra Madre Oriental se snižavaju i stvara se nova tektonska jedinica, smjera istok – zapad. Mesa Central je najgušće naseljeni dio Meksika sa preko 50% ukupnog stanovništva. Glavna koncentracija je uz visoravan Anahuac. Tu je glavni grad Ciudad de Mexico koji se razvio na mjestu astečke prijestolnice koju je Cortez 1521. obnovio po uzoru na europske gradove. Ima 16 mil stanovnika, a svake godine u Ciudad de Mexico useljava se 400 000 novih stanovnika, uglavnom iz ruralnih južnih predjela. Predviđa se da će do 2010. imati preko 30 mil stanovnika. Grad ima preko 30 000 tvornica, a industrija i automobili ispuštaju 12000 t dima, ugljičnog monoksida i sumpornih spojeva pa se grad često naziva “Smogopolis”. Zagađenje atmosfere je vrlo veliko. Ciudad de Mexico je glavno središte industrije. Većinom je to lakoprerađivačka, tekstilna i prehrambena industrija te prerada zlata, srebra, keramike i stakla (Mexico i Guadalajara).Južno od glavnog grada je grad Puebla, na Transameričkoj autocesti (na putu iz Gvatemale prema sjeveru) sa teškom metalurgijom. Sjevernije od glavnog grada je Pachuca, važno prometno središte. Jugoistočno od Ciudad de Mexica je grad Toluca koji je glavno žitno središte s glavnom burzom za pšenicu i kukuruz. Na istočnoj su obali Veracruz i Tampico. Veracruz je najveća izvozna luka za Europu i za transport nafte. Tampico je prvo središte prerade nafte u kojem su već 1905. Amerikanci postavili postrojenja petrokemijske industrije. Tu se prerađivala nafta iz najvećeg nalazišta Poza Rica.Na zapadu je Guadalajara. Po veličini to je drugi grad Meksika sa 3 mil stanovnika. Oko njega su veliki rudnici srebra pa se razvio u vodeće središte prerade srebra. Jaka je i industrija keramike. Zacatecas, sjeverno od Guadalajare je, također, središte za preradu srebra, a grad Quero glavni je centar za izvoz srebra i danas najveća burza srebra u Meksiku. Srebro se izvozi isključivo u Francusku i SAD. Guadalajara važno prometno središte jer se nalazi na pravcu koji povezuje pacifičku obalu s unutrašnjošću (povezuje Manzanillo sa Monterreyem), a zatim i SAD-om (prema Californiji i prema Texasu). Puerto Vallarta je danas jedno od vodećih turističkih središta. Važnu ulogu odigrao je film

“Noć iguane” koji je tu sniman. Prije toga tu je bilo samo malo ribarsko selo. Manzanillo je glavna luka na Pacifiku.U južnom prostoru nalazi se područje najjače vulkanske i tektonske aktivnosti – Kordiljeri Neovulcanica. Tu su četiri velika aktivna vulkana: Orizaba (5 747 m nadmorske visine, najviši vrh Meksika, i treći vrh Sjeverne Amerike), Toluca (4 558 m), Popocatepetl (5 490 m) i Colima (3 960 m). Plodno vulkansko tlo omogućilo je uzgoj kukuruza što je glavna hrana 70-80% stanovnika Meksika. U ovom prostoru počinjala je i kulturna granica koja danas više ne postoji – između stočara i ratara. Protezala se od Tampica preko San Luis Potosia do Guadalajare. Sjeverno je prostor ratnika-stočara i pobunjenika, “Tierra de guerra” – ratnička zemlja. Južnije je živjelo miroljubljivo stanovništvo, “Tierra del Pas”.

3. JUŽNI MEXICO Južni Meksiko se pruža južnije od 18° SGŠ. Tu počinje prijelazni prostor. Tu je Tehuantepečka prevlaka. Veći je utjecaj pasata, veća je količina padalina. Pacifička obala razvija se u južnom dijelu. To je turističko područje, posebno oko Acapulca – veća količina padalina, manja nadmorska visina. Yucatan je suh i nedostataju mu površinski tokovi iako je to prostor tropske klime. Yucatan je nastavak vapnenačke ploče koja se proteže od Floride. To je nisko područje, do 200 m visine. Sjeverozapadani dio Yucatana je suši i rijetko je naseljen osim na obali pa su naselja smještena periferno – Merida. Na sjeveru poluotoka je Cancun, turističko središte jet-seta. Južni, istočni i jugoistočni dio Yucatana je pod plantažama tropskih kultura (konoplja, banane…) jer su tu vlažni pasati. Glavno središte je grad Campeche (turizam).Glavni centri u sjevernom dijelu južnog Meksika su Oaxaca i Salina Cruz (u središnjoj zavali). U državi Chiapaas to je grad Tuxtla Gutierrez, a u državi Tabasco grad Villahermosa. U regiji Chiapas raste gusta prašuma. Regije Chiapasa i Tabasca su najopasnije zone. Glavnina populacije su Indiosi. Južnije od prevlake je tropske regija Chiapas gdje su se najvećim dijelom zadržali potomci Maya. Danas je to jedna od najproblematičnijih zona Meksika i jedino tu nije provedena agrarna reforma. To je područje podalje od glavnog grada, dosta nepristupačno, u vlasti kreola i indiosa. 1994. zapatisti su podigli oružanu akciju protiv središnje vlasti. Vođa im je Marcos (zvan i “Čovjek bez budućnosti”, “Čovjek noći”). U cijelom Meksiku katolička crkva ima jak utjecaj, a kako crkva nije stala na njihovu stranu stanovništvo ovog područja je masovno odbacilo crkvu te je preko 50% stanovništva prešlo na protestantizam.

Prostor prevlake Na prostoru prevlake nalazi se niz relativno malih država: Belize, Gvatemala, Honduras, El Salvador, Nikaragva, Kostarika i Panama. Ove se države nazivaju i “banana države” jer su im je izvoz banana glavni izvor prihoda. Banane se uzgajaju na plantažama čiji su vlasnici uglavnom Amerikanci (vlasnici 90% plantaža prevlake i Antilskih otoka)U poljoprivredi ovih zemalja uz banane prevladavaju šećerna trska i kava. Sjeverni dio prevlake je prostor jake tektonske aktivnosti. Na prostor Gvatemale, Salvadora, Hondurasa je niz aktivnih vulkana (3 000 m). U unutrašnjosti Gvatemale uzdiže se gorski lanac s više od 30 vulkanskih stožaca od kojih je sedam aktivnih – Tajumulco, Santa Maria (snažna erupcija 1902.), Atitlan, Fuego (erupcija 1957.), Acatenango… Zemlju često pogađaju i katastrofalni potresi – potres u glavnom gradu 1976. U Nikaragvi, između udoline i Tihog oceana je 240 km dugačko vulkansko gorje s 11 aktivnih i 30 ugaslih vulkana – Cosiguina, Momotombo, El Rincon de la Vieja… Česti su katastrofalni potresi – Managuu su uništili potresi 1931. i 1972. U Kostariki je vulkan Irazú. Južni dio je stabilniji. To je prostor visoravni s 1 000-1 500 m nadmorske visine.Idejni tvorac nastanka ovih državica su SAD koje su izravno upletene u funkcioniranje njihove vlasti te su kreatori njihove politike. SAD su zainteresirani zbog blizine (Monroeva doktrina) i zbog Panamskog kanala. Politički ovo je prostor vojnih diktatura (Gvatemala, El Salvador…).

Primjeri američkog intervencionizma

Gvatemala - Od poč.20. st. Gvatemala je postajala sve ovisnija o SAD-u, a vlast je zastupala interese veleposjednika. Većina je predsjednika došla na vlast državnim udarom ili namještenim izbornim rezultatom. Za predsjednika Juana Josea Arevaloa (1945.-51.) i Jacoba Arbenza Guzmana (1951.-54.) Gvatemala se okrenula ulijevo. 1952. započeta je provedba opsežne agrarne reforme, koja je zahvatila i United Fruit Company pa je američka vlada u strahu od komunizma poduprla oružani otpor protiv predsjednika Guzmana iz susjednog Hondurasa (1954.). Uslijedilo je novo razdoblje vojne vladavine, političkih nereda i djelovanja ljevičarskih i desničarskih terorističkih skupina što je 1960. preraslo u građanski rat. 1992. u Ciudad de Meksiku započeli su pregovori o završetku građanskoga rata. 1995. sklopljen je sporazum o pravima starosjedilaca, a 1996. mirovni sporazum i time okončali 36-godišnji građanski rat, koji je odnio više od 100 000 žrtava. Honduras - Honduras je zbog svoje slabosti često bio pod snažnim utjecajem susjeda, prije svega Gvatemale, koja je u 19. st. potakla ili potpomogla više pobuna u Hondurasu. Nakon 1890. američko je poduzeće United Fruit Company na sjeveru zasadilo prostrane plantaže banana, tako da su one postale najvažnije vrelo proračunskih prihoda. Između 1904. i 1911. u državi je buktio građanski rat, a pod izgovorom da će zaštititi otplatu stranih zajmova, SAD su više puta neposredno intervenirale (1905., 1907., 1911., 1912., 1917., 1924.-29.). General Tiburcio Carias Andino (1933.-38.), oruđe u rukama United Fruit Company, uveo je vojnu diktaturu. Dugotrajno razdoblje vojnih diktatura završeno je izborima za ustavotvornu skupštinu (1980.), prihvaćanjem novog ustava i izborom liberalnog predsjednika Roberta S. Cordove (1982.-86.), no 80-ih godina Honduras se upleo u građanski rat u Nikaragvi. Protivnici sandinističke vlade u Managui (kontraši) uspostavili su uz pomoć SAD-a i Hondurasa uporišta u Hondurasu te odande izvodili operacije na teritoriju Nikaragve, a nikaragvanska vojska često je upadala na honduraški teritorij. Nakon izbora predsjednika Rafaela Romera (1990.-94.) u Honduras su došle mirovne snage UN-a kako bi nadzirale razoružavanje kontraša. Za predsjednika Carlosa Reine (1994.-98.), pod pritiskom javnosti, znatno je smanjena moć oružanih snaga, no ni njegov nasljednik Carlos Facusse (od 1998.) nije uspio uspostaviti civilni nadzor nad policijom i oružanim snagama.El Salvador - Sve od neovisnosti vlast je bila u rukama veleposjedničke oligarhije i s njom povezanim vojnim zapovjednicima, a u salvadorske prilike upletale su se i moćnije susjedne države i SAD. Na vlasti su sve vrijeme bili veleposjednici, koji su se obogatili izvozom kave. Zbog svjetske gospodarske krize, njihova se moć smanjila, te je državnim udarom generala Maximiliana Martineza počelo dugotrajno razdoblje vojnih diktatura. 1970ih godina otpočele su velike demonstracije kojima su siromašni stanovnici zahtijevali zemlju i posao. Pridružili su im se i brojni katolički svećenici. Prilike su se zaoštrile nakon ubojstva nadbiskupa Oscara Romera (1980.) koji je podupirao pravednu borbu narodnih masa. Sukobi izmedu vladine vojske (koju su otvoreno pomagale SAD) i ljevičarske Narodnooslobodilačke fronte Farabundo Marti prerasli su u krvav građanski rat, u kojem je najviše trpjelo seosko stanovništvo, ponajprije zbog nasilja ekstremno desničarskih paravojnih eskadrona smrti. 1989. na pregovorima pod pokroviteljstvom UN-a potpisan je sporazum o okončanju rata, no rat se nastavio do 1991. U građanskom ratu palo je više od 80 000 žrtava. Uslijedilo je teško razdoblje demobilizacije svih oružanih skupina te uključenje gerilaca u javni život. Idućih godina, unatoč socijalnim nemirima i drugim napetostima, političke su se prilike stabilizirale.Nikaragva - Još prije osamostaljenja Nikaragva se politički podijelila na liberalni tabor sa središtem u Leonu i konzervativni tabor sa središtem u Granadi. Među njima su često izbijali i oružani sukobi. Liberalni predsjednik Jose Zelaya (1894.-1909.) pokušao se otresti moćnog utjecaja SAD-a, no srušen je uz pomoć domaćih ustanika kad je postavio neke zahtjeve o predviđenoj gradnji kanala između Atlantskog i Tihog oceana. Predsjednik Adolfo Iliaz (1911.-16.) i američke banke za pomoć u borbi protiv protuameričkih snaga 1912. pozvali su američke marince. Oni su ostali u Nikaragvi do 1933. Anastasio Somoza Garcia je 1936. uveo diktaturu. Za njezina trajanja obitelj Somoza dobila je toliku političku i financijsku moć da je vladala cijelom državom sve do revolucije 1989. Izdašna pomoć SAD-a omogućavala je povoljan gospodarski razvoj, no unatoč tome 80-ih godina sve je više jačao otpor protiv diktature obitelji Somoza. Među ustanicima najsnažnija je bila Sandinistička narodnooslobodilačka fronta. Ona je 1979. zauzela Managuu, prognala predsjednika Anastasija Somozu Debayla te na vlast dovela

revolucionarnu sandinističku vojnu huntu. Njezin zapovjednik Daniel Ortega Saavedra kasnije je izabran za predsjednika republike. Hunta je podržavila ključne dijelove gospodarstva. Članovi nekadašnje Somozine Nacionalne garde (kontraši) su uz pomoć SAD-a uspostavili u Hondurasu vojne baze te 1981. započeli oružanu borbu protivsandinističke vlade. SAD je 1985. uveo i potpunu gospodarsku blokadu Nikaragve, no kontraši nisu uspjeli srušiti sandinističku vlast. Uz posredovanje kostarikanskoga predsjednika Oscara Sancheza, predstavnici sandinista i kontraša potpisali su 1988. sporazum o primirju. kojim je postupno okončan građanski rat, u kojem je umrlo više od 50.000 ljudi. Nikaragva i dalje ostaje politički rascijepljena između poraženih sandinista i nejedinstvene vladajuće koalicije.

PANAMA Službeno ime: Republica de Panama (Republika Panama) Državno uređenje: predsjednička republika Površina: 75 517 km2

Glavni grad: Panama

Smještaj i reljef Panama ima izduženi položaj između Karipskog mora i Tihog oceana. Sastoji se od dva dijela: • usko primorje uz Karipsko more i uz Pacifik • središnje visočje do 3000 m nadmorske visine. Zbog sastava tla i tropske vlažno kišne klime (Ar) vegeatacija je pretežno prašuma. To je jedno od glavnih ležišta tropskih bolesti, naručito malarije (koja je ometala gradnju Panamskog kanala).

PovijestPanama je bila sastavni dio Kolumbije sve do 1903. SAD su 1850.-55. izgradile željezničku prugu preko Panamske prevlake, a 1878. Kolumbija je prodala koncesije za gradnju kanala francuskom poduzetniku, a on poduzeću Ferdinanda Marie de Lessepsa (graditelj Sueskog kanala). Tako su gradnju kanala započeli Francuzi 1882. Poduzeće je 1889. bankrotiralo zbog problema tropskih bolesti, erozije i korumpcijskog skandala (ekvatorijalna klima s velikom količinom padalina, planinsko područje s nižim visoravnima) te su radovi potpuno obustavljeni 1894. Francuzi su se povukli, a projekt preuzimaju SAD no Kolumbija 1903. odbija ponudu SAD-a za gradnju kanala. Tada su SAD organizirale revoluciju na Kubi. Revolucija se proširila na Kolumbiju i tada su Amerikanci intervenirali podupirući pobunu Panamaca i odcjepljenje Paname od Kolumbije. SAD su dobile isključivo i trajno pravo korištenja i nadzora 16 km širokog pojasa teritorija uzduž kanala, a Panama godišnju rentu (250 000$, 1936. povećana na 430 000, 1955. na 1,93 mil.). Američka je vojska 1904. zaposjela Panamsku zonu i 1906. započela gradnju kanala, koji je za promet otvoren 15.8.1914.Panama se kanalom nije obogatila, ali je zbog kanala postala jedna od najvećih brodarskih sila. 1977. potpisan je sporazum SAD-a i Paname kojim Panamska zona 1979. prelazi u pravnu nadležnost Paname, a 31.12.1999. Panama je dobila potpunu suverenost nad Panamskom zonom i u cijelosti preuzela upravu nad kanalom. Sporazum o neutralnosti daje SAD-u trajno pravo na obranu Panamskoga kanala.1983. Panama je postala predsjednička republika, no vlast je zadržao vrhovni zapovjednik oružanih snaga general Manuel Antonio Noriega. Njega je 1988. sud u Miamiju optužio za sudjelovanje u međunarodnoj trgovini drogama, pa ga je predsjednik republike Eric Arturo Delvalle (1985.-88.) pokušao smijeniti, no generala je poduprla vojska, a parlament je morao maknuti predsjednika Delvallea. Noriega se proglasio predsjednikom vlade, a SAD su uvele oštre gospodarske sankcije protiv Paname. Nakon umorstva američkog časnika, američke su jedinice iz Panamske zone 1989. zaposjele grad Panamu. Novim predsjednikom postao je Guillermo Endara Galimany, a general Noriega se 1990. predao američkoj vojsci.

Ustavnim promjenama (1994.) formalno su ukinute oružane snage, no državu i dalje potresaju socijalni i politički nemiri. Od 1. 9. 1999. na čelu države je Mireya Moscoso, prva predsjednica republike u povijesti.

Stanovništvo Panama ima oko 3 mil stanovnika. Prirodni prirast je vrlo velik (17,3 promila 1996.). i natalitet i moratalitet je visok. Udio mladog stanovništva je velik (1995. 33,4% stanovnika 0-15 godina, 7,5 % stanovništva starijeg od 60 godina). Po rasnoj pripadnosti stanovnici su mestici (64%), crnci i mulati (14%), bijelci (10%), Indijanci (8%) i Kinezi (4%). Mestici žive većinom na zapadu države, crnci i mulati na karipskoj obali (potomci su robova koje su Španjolci dovezli za rad na plantažama). Kinezi su došli prilikom gradnje kanala. Većina Indijanaca živi na tradicionalan način na istoku i krajnjem zapadu države. Po vjeri su katolici (80%), protestanti (10%,većinom evangelici) i muslimani (5%).Više od polovice pučanstva živi uzduž Panamskoga kanala, od čega trećina na području glavnoga grada. Ostali pretežno žive u području južno od gorja Serranía de Tabasará.

GospodarstvoPanama nema razvijeno gospodarstvo. Silno je zadužena (1997: 7,49 mrd $). Poljoprivreda donosi 8,5% BDP-a (18,4% radne snage). Oranice zauzimaju 4% površine, a pašnjaci 10%. Preostale obradive površine na prostoru Paname nisu u njenom vlasništvu, već su vlasnici Amerikanci. Za izvoz su najznačajnije banane (33% vrijednosti izvoza), šećerna trska i kava, a za vlastitu prehranu riža, kukuruz, brašnaste banane i voće. Isključivi vlasnik plantaža je američka United Fruit Company, a da bi smanjili pretjeranu ovisnost o izvozu banana planski se uvode nove kulture, npr. palme uljarice i kokosove palme, kakao, povrće i tropsko voće. Glavna su poljoprivredna područja u široj okolici Santiaga i u obalnim ravnicama. Od panamskog kanala ostvaruje 7,5% BDP-a, značajne su i druge prometne, skladišne i telekomunikacijske usluge (18% BDP-a), brodarstvo (najveća trgovačka mornarica na svijetu) i bankarstvo (26%), pa uslužne djelatnosti ostvaruju čak 76% BDP-a. Industrija donosi 10% BDP-a (10,5% radne snage).

Promet Prometnice su potpuno nerazvijene. Najvažnije su poprečna cesta Colon-Panama i Panamerička cesta od kostarikanske granice preko Santiaga i Paname do Yavise. Zbog planina, močvara i otpora Indijanaca, odsjek Panameričke ceste prema Kolumbiji nije izgraden. Željeznica je važna za razvoj industrije, ali se ni SAD ni Panama ne trude oko izgradnje pa postoji samo 238 km pruge, a od toga samo 78 km normalnog kolosijeka. 160 km su uskotračne pruge građene za strane interese. Panama ima daleko najveću trgovačku mornaricu na svijetu. U njezinu brodskom registru ima 4579 brodova ukupne nosivosti 120,95 mil. t (1995. 3 526 brodova sa 60 mil brt, uglavnom bulk carrieri, ro-ro brodovi, kontejnerski brodovi, tankeri). Gotovo svi brodovi su u vlasništvu stranaca, a u Panami su registrirani zbog niskih troškova i slabog nadzora nad poslovanjem.

PANAMSKI KANAL Panamski kanal je izgrađen 1904.-14. Kanal je dug 65 km, 81 km sa produžecima prema Karipskom moru. Putovanje kanalom traje 6-7 sati. Godine 1997. kroza nj je prošlo 13 158 trgovačkih brodova sa 189,9 mil. tona tereta, više od 70% pod zastavom SAD-a. kanal veliko značenje ima za SAD jer se njime bitno skraćuje put između industrijskih centara na zapadnoj i istočnoj obali SAD-a.Dnevni kapacitet iznosi 42 broda. Kroz kanal mogu ploviti brodovi s gazom do 12 m, širine 32 m i dužine 290 m. Za najveće tankere i kontejnerske brodove kanal je premalen, no barem do 2010. neće ga širiti. Na svakoj su strani po tri ustave kojima brod dižu do umjetnog Gatunskog jezera (26 m nadmorske visine). Voda tog jezera služi za podizanje i spuštanje ustava i za dobivanje hidroenergije.Na kanalu su glavne luke Cristobal na karipskoj strani i Balboa na tihooceanskoj strani. Na zapadu su naftni terminali Puerto Armuelles i Chiriqui Grande, povezani s transkontinentalnim naftovodom (130 km).

Veliki i Mali Antil, Bahami (“Otoci Zapadne Indije”)Najveći dio otoka je vulkanskog porijekla, a jedan je dio nastao radom koralja. Otoci imaju privjetrinsku i zavjetrinsku stranu. Zemlje u Karipskom moru imaju veliku gustoća naseljenosti: Barbados 570 st/km2 (kao i najrazvijeniji megalopolisi svijeta poput Tokyja, Londona…), Portoriko 350 st/km2, Martinique 329 st/km2… Posljedica toga je veliko emigriranje u SAD (sa Jamajke i Portorika, posebno na sjeveroistok, u New York, Chicago…), u Zapadnu Europu (Francuska, Velika Britanija, Nizozemska, Belgija). Emigracije su vezane za ekonomske razloge, te dijelom političke (Kuba).Stanovništvo uglavnom čine mulati i crnci. Dio stanovnika su Kinezi. Crnci i mulati su potomci robova koje su dopremali Španjolci. Naseljavanje crnaca je u ovom prostor najranije počelo i bilo je najintenzivnije. Tu su bile prve plantaže, prve trgovačke postaje. Posljedica toga je dominacija crnačkog stanovništva i odsustvo starosjedilačkih Indiosa. Prevladava crnačka kultura (vudu, poštovanje zločestog duha Vintija u čiju se čast svake godine održavaju obredi).Poljoprivreda je slabo razvijena → volovi za oranje i drveni plug tipičan su način obrade zemlje. Žetva riže je siromašna. Poljoprivreda je uglavnom vezana uz tri kulture: šećernu trsku, kavu i banane. Otoci Zapadne Indije su poslije Rusije (iz šećerne repe) najveći proizvođač šećera na svijetu. Sekundarne sirovine su: rum, melasa (slatkasti sirup) i celulozna masa. Od ruda malo željeza i kroma postoji na Kubi, te rezerve nafte na Kubi i Trinidadu. Tropsko, toplo i prozirno more, plaže i visoke temperature uvjetuju jaki razvoj turizma. To je visokoelitni turizam (čak i kupnja otočića).

KUBA Službeno ime: Republica de Cuba Državno uređenje: socijalistička republika Površina: 110 861 km2

Broj stanovnika (1998.): 11 116 000 Gustoća: 100,3 st./ km2

Glavni grad: Havana (la Habana) Službeni jezik: španjolski Novčana jedinica: kubanski peso (CUP) BDP (1995.): 14.353 mil. USD; 1300 USD/st.

Smještaj, reljef i klima Kuba je najveća država na ovom području srednjoameričkog Mediterana te svojim položajem predstavlja sponu između Floride i Yucatana. Ona je reljefna veza između tih vapnenačkih masiva, posebno na srednjem i zapadnom dijelu. Središnji dio Kube izduženi je hrbat sastavljen od eruptivnih stijena. Prigorja su vapnenačka pa je to prostor jake podzemne cirkulacije vode. Izuzetak je istočni dio Sierra Maestre s visinama do 2 500m. Klima je tropsko-savanska (Am). Ima do 1500 mm padalina, a temperature su konstantno visoke (25°C). To dovodi do dodatnog raspadanja vapnenca i formiranja plodne crnice.

PovijestŠpanjolci su se na Kubu počeli naseljavati 1511., a potkraj 16. st. počeli su uzgajati šećernu trsku i duhan. Španjolci su već 1517. dovezli na otok prve robove iz Afrike. U 16. i 17. st. Kuba se vrlo polako razvijala jer su naselja na obali često pljačkali engleski i francuski gusari. U 18. i 19. st. došlo je do brojnih ustanaka robova, koje je vlast gušila u krvi. Sredinom 19. st. među robovlasnicima došlo je do snažnog pokreta za priključenje Kube SAD-u, jer su bili ugroženi ukinućem ropstva. 1895. buknula je nova buna protiv Španjolaca pod vodstvom Joséa Martíja. Da nemiri na otoku ne bi ugrozili sigurnost SAD-a, Amerikanci su intervenirali. Izbio je španjolsko-američki rat koji je završen porazom Španjolske (Španjolska je izgubila Kubu, Portoriko i Filipine).

Kuba je isprva bila pod neposrednom američkom vojnom upravom, a zatim postaje neovisna republika. U Ustav su bili uključeni tzv. Plattovi amandmani, koji su SAD-u dopuštali neposredno miješanje u kubanske poslove i vojni nadzor. Američke su se jedinice povukle s Kube 1902., a ponovno su se vratile kad se oporba oduprla predsjedniku Estradi (1906.-09.). SAD je vojno intervenirao i 1912. za pobune crnačkog stanovništva i 1917. za radničkog ustanka. 1924. general Gerardo Machado Morales je uveo diktaturu (1925.-33.), a srušen je vojnim udarom. Kratkotrajna vlada Ramona San Martina htjela je smanjiti američki utjecaj na Kubi te provesti opsežne reforme, ali ga je zato uz pomoć SAD-a već 1934. svrgnuo Fulgencio Batista i uveo diktaturu. 1953. Fidel Castro Ruz je sa skupinom pristaša napao vojarnu u Santiagu de Cuba. Sve su ih pohvatali i zatvorili. Kad su Castra pustili iz zatvora, on je u Meksiku osnovao Pokret 26. srpnja te 1956. započeo gerilski rat protiv Batistina režima. U tome su ga podupirali prije svega siromašniji slojevi. 1. 1. 1959. ustanici su ušli u Havanu.Castro je s pristašama proveo temeljite društvene i političke promjene te Kubu pretvorio u socijalističku državu. Odnosi sa SAD-om zaoštrili su se zbog nacionalizacije šećerana i posjeda u američkom vlasništvu. Zemlja je podijeljena po sovjetskom modelu: 59% je dano individualnim poljoprivrednicima, a 41% je predan poljoprivrednim zadrugama. Amerikanci su tako izgubili velike prihode koje im je donosio šećer, izgubili su 160 šećerana u koje su investirali svoj kapital, a to je 40% svih kubanskih kapaciteta. Sjedinjene Države su uvele potpunu gospodarsku blokadu i prekinule diplomatske odnose. Castrovi protivnici pokušali su se 1961. uz američku pomoć iskrcati u Zaljevu svinja te oboriti Castra, no invazija nije uspjela. Kubanski su vođe 1962. za pomoć od možebitne američke invazije zamolili SSSR. Na otoku su razmještene rakete, kojima su se na SAD lako mogle ispaliti rakete s nuklearnim gIavama. U tzv. »kubanskoj krizi« odnosi među velesilama toliko su se zaoštrili da je svijetu prijetio opći nukleami rat. Spor je završen dogovorom Kennedy-Hruščov. SSSR je uklonio rakete, a SAD je ukinuo blokadu i zajamčio da neće napasti Kubu. Privredno je Kuba postajala sve ovisnija o pomoći SSSR-a i njegovih saveznika. Nakon raspada SSSR-a usahnula je i gospodarska pomoć. Fidel Castro je postupno preuzeo sve najviše položaje u državi. Zbog ukinuća strane gospodarske pomoći i američkog odbacivanja Kube, gospodarske su se prilike 1990-ih godina vrlo pogoršale. Potkraj 1990. proglašena je neka vrsta izvanrednog stanja zbog opće nestašice i katastrofalnih gospodarskih prilika. 1993. ukinut je državni monopol u poljoprivredi te je omogućeno osnivanje privatnih poljoprivrednih posjeda i zadruga, a dopušten je i privatni obrt. Poticanjem maloga privatnog poduzetništva donekle su ublažene teške gospodarske prilike, no Kuba i dalje ustraje na socijalističkom putu.

Stanovništvo Kuba je demografski posebna država. Prirodni prirast iznosi 0,6 promila, a udio starog stanovništva je mali, oko 10%. Stopa pismenosti je visoka (95,7%). U strukturi dominiraju mulati (50%), a slijedi bijelci (37%). Ostatak čine crnci i Kinezi (1%). Kuba je zemlja koja nije bitno promijenila sastav stanovništva od poč.20.st. Zbog političkih uvjeta i otežane komunikacije nije bilo masovnih migracija. Castro je dozvolio odlazak, ali je u avione za Miami poslao kriminalce.

Gospodarstvo Glavna kubanska kultura je šećerna trska. Šećer je najveći izvozni proizvod Kube (po proizvodnji je poslije Rusije). Šećerna trska iscrpljuje tlo (uzgaja se kao monokultura), pa se nastoji zamijeniti drugom kulturom. Glavno tržište je bilo američko, ali od 1960ih više nije. Prostor La Habane je orijentirano na duhan. Prigorja Sierra Maestre iznad 300 m nadmorske visine su najpogodniji prostor za uzgoj kave (nije nizina, nema magle, ni mraza). U novije vrijeme povećava se uzgoj agruma, konoplje (za proizvodnju užadi, izvozi se i na hrvatsko tržište).

Južna Amerika

Reljef Južne Amerike

Južna se Amerika dijeli na tri cjeline: ♦ prostor Gvajanskog gorja i Brazilskog visočja ♦ Kordiljeri ♦ prostor središnjih nizina.

1. BRAZILSKO I GVAJANSKO VISOČJE Brazilsko visočje proteže se južno od Amazone. To je stara paleozojska masa, jednolično uravnjena, tektonskim pokretima izdignuta na području planinskog lanca Serra do Mar. Erozivni procesi najizraženiji su u istočnom primorskom dijelu gdje su rijeke usjekle kanjone. Tu je i najviši vrh Brazilskog visočja: Pico da Bandeira s 2 990 m nadmorske visine. Sličnih je osobina i Gvajansko visočje koje se nalazi između Orinoca i Amazone. Najviši vrh je Roaraima s 2 772 m nadmorske visine.

2. KORDILJERI (ANDE) Počinju se formirati u paleozoiku, a izdizanje je završilo u tercijaru (pliocen). Ande se dijele okomito (istočne Ande – najstarije, središnje s visoravnima (altiplanosima, Ekvador, Peru) i zapadne Ande) i vodoravno s obzirom na geografsku širinu. Od sjevera prema jugu to su:

a) Sjeverne ili ekvatorijalne Ande u prostoru vlažne tropske klime. Nalaze se između 12° SGŠ i 5° JGŠ. Tektonska aktivnost tu je najjača – u Ekvadoru je vulkan Chimborazo s 6272 m nadmorske visine.

b) Srednje Ande se protežu između 5° i 30° JGŠ. Tu je planinski lanac najširi. Na visinama od 4000 do 5000 m su visoravni – punasi. To su zone najgušće naseljenosti. U središnjem dijelu su ostaci diluvijalnih jezera: Titicaca, Popo… Prostor ima suhu kontinentalnu B klimu. Padaline su rijetke i javljaju se u obliku bujica, pa to izaziva veliku eroziju.

c) Južne Ande se protežu između 30° i 55° JGŠ. Tu je najviši vrh: Aconcagua. Južnije od 40° JGŠ bila je izražena glacijacija pa je to prostor dubokih fjordova i niza otoka. Najveći otok je Ognjena zemlja.

3. SREDIŠNJE NIZINE Između Anda i Gvajanskog te Brazilskog visočja su nizine rijeka. Nizine potječu iz tercijara, kada se izdižu Ande i dolazi do spuštanja središnjeg dijela. Između Anda i Gvajanskog gorja je rijeka Orinoco koja je granica između sjevernog i južnog dijela Venezuele. Južnije se nastavlja Amazona (prašuma i rijeka). Tok Amazone dug je 6347 km. Nastala je spajanjem dvaju tokova. Po drugoj teoriji izvor joj je 150 km udaljen od Tihog oceana i predstavlja ga rječica Carhuasanta. Prema jugu slijede Gran Chaco i prostor pampe, a krajnji južni dio završava visoravni Patagonije.

Klima Južne Amerike Osnovni tipovi klime: TROPSKA VLAŽNA KLIMA (Ar ili Af) obuhvaća prostor ušća i toka Amazone, usko primorje Gvajane, Kolumbije i primorje Anda. Temperature su visoke (25-28°C). Zbog vlažnih pasata količina padalina uz tok Amazone i u primorju Gvajane iznosi oko 4000 mm/god, a u prostoru Anda i 5000 mm/god. Prostor Kolumbije ima preko 7000 mm/god. SUBEKVATORSKU KLIMU (Ad) imaju Gvajansko gorje, sjeveroistočni dio Brazilskog visočja i sjeveroistočni dio Gran Chaca. To je tropska suho-vlažna klima. Postoji jedno sušno razdoblje. Temperature su preko 25°C. SUPTROPSKA SEMIARIDNA KLIMA (Bsh) obuhvaća prostor llanosa na sjeveru i camposa u području Brazilskog visočja. Javlja se duži suhi period. Količina padalina je manja (500-1000 mm/god). SUPTROPSKA VLAŽNA KLIMA (Cf) se prema jugu nadovezuje na semiaridnu klimu i obuhvaća južni Brazil, Urugvaj, Paragvaj i sjeverni dio Argentine. Temperature su oko 20°C. Zime su umjerene. Količina padalina je iymeđu 1000 i 2000 mm/god.Na ovu se klimu nadovezuje prostor južne i srednje Argentine i Patagonije sa TROPSKO-SUPTROPSKOM ARIDNOM KLIMOM (Bwh) i UMJERENOM ARIDNOM KLIMOM (Bwk). Prema jugu

količina padalina se smanjuje. Na prostoru Bwh klime iznosi oko 500 mm/god, a na prostoru Bwk klime oko 200 mm. Prema jugu se snižavaju i ljetne temperature. Ljeta su kraća i hladnija. Na jugu Patagonije amplituda između najhladnijeg i najtoplijeg mjeseca iznosi 5°C.Uz Pacifičku obalu, u podnožju Anda na sjeveru je EKVATORIJALNA KLIMA (Ar) koja naglo prelazi u TROPSKU PUSTINJSKU KLIMU zbog djelovanja hladne Humboldtove struje koja rashlađuje zrak i sprečava isparavanje. SREDOZEMNU KLIMU (Cs) ima samo uski prostor oko Santiago de Chilea. VLAŽNU OCEANSKU KLIMU (D) ima krajnji jug zbog djelovanja vlažnih zračnih masa s Pacifika. Količina padalina iznosi preko 5000 mm/god.

Vegetacija Ovisno o geografskoj širini i planinskim razlikama postoji podjela vegetacijskog perioda koja se podudara s klimatskom podjelom. Prostor A i B i dijelom C klime imaju najdulji vegetacijski period – duže od 240 dana godišnje. Prostor suhe kontinentalne klime ima vegetacijski period od 3 do 4 mjeseca, kao i prostor oceanske klime na jugu.

Biljne zajednice AndaU sjevernim Andama prevladava vegetacija tropske vlažne šume – drače i savane. Granica snijega je na 5 300 m nadmorske visine. U središnjim Andama vegetacija se proširuje. Uz samu obalu je pustinjska ili sušna stepa, a u centralnom dijelu je slana stepa. Na nju se prema istoku nastavljaju savane, a na krajnjem istoku je tropska vlažna šuma (prostor Amazone). Granica snijega se spušta na 4600 m nadmorske visine. Granica snijega u južnim Andama se spušta na 700 m nadmorske visine. U sjevernom dijelu je najviši vrh Latinske Amerike: Aconcagua (6959 m nadmorske visine). Vegetacija je bujna. U južnom dijelu uz obalu su četinjarske šume na koje se prema istoku nastavljaju stepe, a na njih se nastavljaju zaslanjene kotline.

Vode Južne AmerikeVode Latinske Amerike pripadaju dvama slivovima:

a) atlantski sliv

b) pacifički sliv. Rijeke pacifičkog sliva uglavnom su kratke, brze i strme. Imaju veliki hidrografski potencijal koji je slabo iskorišten. Razvođe im je na Andama. Rijeke u sjevernom i južnom dijelu uglavnom su bogate vodom (Ar ili Am klima), a u srednjem dijelu je prostor aridne (Bsh) klime, prostor pustinje Atacama pa su tu riječni tokovi suhi osim za ljetnih bujica koje uzrokuju eroziju.Atlantski sliv je veći. Rijeke atlantskog sliva imaju porječje od 1 do 7 mil km2. Amazona ima najveće porječje od 7 mil km2 (tri puta veće od porječja Nila). Dužina samog toka je diskutabilna. Ima čudan tok. Duga je 7347 km, a prema novim podacima od najudaljenijeg pritoka duga je 6516 km. Taj pritok predstavlja rijeka Carhuasanta koja izvire samo 150 km od obale Tihog oceana. Ona teče prema sjeveru i spaja se u dulji tok Hornillas. Slijedi rijeka Apurimac koja se ulijeva u rijeku Ene, a ona u rijeku Tambo i Ucayali. Ucayali se spaja s rijekom Marañon u Iquitosu i nastaje Amazona.Amazona ima godišnji protok od 220 000 m3 vode po sekundi. Tom količinom daje oko 1/4 ukupne svjetske količine slatke vode oceanima. Protječe kroz trošne stijene pa nosi mnogo materijala. Dubina Amazone je do 30 m (na ušću Rajne dubina je 22 m). Ta dubina je posljedica poraroce (“grmeća voda”). To je plimni val koji prodire i do 1400 km duboko u unutrašnjost. Najuža je u Iquitosu i tu ima širinu od 2 km. Širina se prema ušću povećava. Na samom ušću široka je 250/300 km. Neki ušće drže deltom, a neki estuarij-deltom. Na ušću je otok Ilha de Marajo [maražu] s 25 000-30 000 km2. Na Amazoni je moguća plovidba većim brodovima do Manausa, a manji brodovi (do 3000 tona) mogu ploviti do Iquitosa u Peruu. Amazona je bogata rudama. Zbog gradnje brana prašume su potapane, a dolazi i do spuštanja razine podzemne vode.

Amazona je i najstarija šumska zajednica na svijetu. Nastala je u tercijaru i ima preko 4000 biljnih vrsta. Šumski svijet se razlikuje ovisno o utjecaju poplavnih voda:• šume koje su uvijek u zoni poplavnih voda (igapo) • šume koje su povremeno poplavljene (varzea) • šume koje su izvan poplavnih zona (terra firma). Orinoco ima porječje od 950 000 km2. Glavni tok je dug oko 2400 km. Rijeka izvire na graničnom Anda, u pokrajini Parima, na granici s Brazilom. Plovna je do srednjeg dijela. U Atlantik se se ulijeva prostranom deltom. Predstavlja fizičku granicu u Venezueli: sjeverno je gusto naseljen industrijski prostor Venezuele (velika nalazišta nafte), a južno je divlje, nenaseljeno područje s ležištima zlata, dijamanata, ugljena, boksita i željezne rude (jer je dio starog prekambrijskog gorja) i nizom indijanskih plemena. To je područje pod zaštitom UN-a kao rezervat biosfere i prostor zaštićenih indijanskih plemena. Tu živi pleme Yanommami. Osnovna jedinica je šabono. Šabono je selo, mala zajednica (Florinda Doner) u koj žive važni šamani, duhovi i duše. Ono se 1980ih prvi put susrelo s bijelim čovjekom. Žive nomadskim načinom života.Treće važno porječje je porječje La Plate (Rio de la Plata) s 3 mil km2. Čine ga tokovi rijeka Rio Parane s Brazilskog visočja, Rio Uruguay s juga Brazilskog visočja i Rio Paraguay s Gran Chaca. One se sve ulijevaju u prostranu deltu Rio de la Plate (”srebrena rijeka”) koja predstavlja glavna vrata Južne Amerike. Preko Mato Grossa porječje je povezano s porječjem Amazone. Rijeke koje dolaze s Anda prolaze kroz prostor suhe kontinentalne klime i većim dijelom godine presuše. Za razliku od njih rijeke s južnih Anda imaju veće obilje vode i koriste se za navodnjavanje pamapa. To su rijeke Rio Negro i Colorado.

JezeraU Južnoj Americi nema mnogo jezera. Dva veća su Titicaca i Maracaibo. Titicaca je najviše jezero i nalazi se na 3812 m nadmorske visine. Ima površinu od 8200 km2. Široko je 72 km, a dugo 18 km. Plovno je, a na njemu se i stanuje u plovećim nastambama. Maracaibo se nalazi na krajnjem sjeveru Venezuele. Preko Venezuelskog zaljeva povezano je s Karipskim morem. Otvoreno je prolazom širine 8 km. Ima površinu od 13 512 km2. Za područje Venezuele značajne su i dvije hidrografske turističke atrakcije. To su slapovi Angel Falls (979 m, po nekima najveći na svijetu) i Concueon (610 m).Preko rijeke Casiquiare [kasikjara] porječja Orinoca i Amazone su povezani procesom bifurkacije (račvanje, rastoke – dijeljenje rijeke u dva toka tako da svaki tok pripada drugom slivu).

BRAZIL Površina: 8 512 000 km2 (najveća južnoamerička država, peta po veličini na svijetu) Broj stanovnika: 169 mil (najveća južnoamerička država)

PoložajBrazil leži uz Atlantski ocean i obuhvaća cijeli istočni dio kontinenta te se većim dijelom nalazi u unutrašnjosti kontinenta (48% teritorija Južne Amerike). Cjelokupna koncentracija gospodarstva i stanovništva (preko 90%) vezana je uz usku priobalnu atlantsku fasadu.

Povijest Pedro Alvarez Cabral prvi je donio u Portugal podatke o Brazilu. Cabral je 1500. krenuo putem Vasca da Gamme, ali su ga struje skrenule prema zapadu. Već prije, 1494., Sporazumom iz Tordesillasa došlo je do razgraničenja interesnih sfera Portugala i Španjolske. Taj sporazum je modificirao demarkacionu liniju koju je objavio papa Aleksandar VI. 1493. Na početku je linija išla meridijanom od 30° ZGŠ po otoku Ferreu, a to je 47°46’39” po Greenwichu. Meridijan je kasnije promijenjen na 49° ZGŠ. Sve istočno pripalo je Portugalu, a sve zapadno Španjolskoj. Portugalci se nisu odmah naseljavali. Prvo su iskorištavali domaća plemena (Yanommami, Singu). Za razliku od Sjeverne Amerike, u ovom prostoru u 16.st. dolazi do jakog miješanja stanovništva. Najprije se Portugalci miješaju s Indiosima, a kasnije se Portugalci i ostali Europljani miješaju sa

crncima. Dovođenje crnaca iz Afrike omogućio je Karlo VI. jer je stopa mortalitetima među Indiosima bila velika (zbog nehumanog postupanja s njima na plantažama). Oni su uglavnom dopremani na plantaže šećerne trske. Uspon Brazila dogodio se zbog šećerne trske, a u 18.st. počelo se iskorištavati zlato, dijamanti, a zatim i kaučuk, kakao, i kava.Brazil je jedna vesela zemlja. Sve što se dogodilo, dogodilo se bez prolijevanja krvi. Od 1822. u Brazilu nije bilo nijednog pokreta ili revolucije koja je počela ili završila krvlju. U Rio de Janeiro se, pred Napoleonovom invazijom 1807., sklonio portugalski kralj Ivan VI., pa je Rio de Janeiro 1808.-21. bio prijestolnica cijelog portugalskog kraljevstva. Nakon povratka kralja u Portugal (1821.) upravIjanje državom preuzeo je kraljev sin Dom Pedro koji je 7. 9. 1822. proglasio je neovisnost Brazila, a sebe carem Petrom I. (1822.-31.). Brazil je tako do 1891. bio carstvo. Vojni su časnici, nakon ukinuća ropstva 1888., poduprli pogođene robovlasnike te su državnim udarom 1889. svrgnuli s prijestolja cara Petra II. te su 1891. donijeli Ustav. Nakon osam godina borbi, 1899. proglašena je ustavna republika. Sve do 1930. smjenjivao se niz diktatora, a tada je Getulio Domeles Vargas, guverner savezne države Rio Grande do Sul, uz pomoć vojske izveo državni udar i postao predsjednik republike. Banke i rudnici došli su pod vlast stranog kapitala. Vargas je sve do državnoga udara 1945. vladao kao diktator. Tomu se opiralo sve jače građanstvo i radništvo. Radništvo je pridobio naprednim socijalnim zakonodavstvom i ubrzanom industrijalizacijom države te se 1950. kandidirao na izborima. Pobijedio je na izborima za predsjednika. Pokrenuo je nacionalizaciju banaka i rudnika. Kada je uvidio da vojska prijeti novim državnim udarom ubio se 1954. Vojska je podržavala Vargasa dok je štitio njene interese, a zatim je pridonijela njegovu padu. Kada je uz potporu naroda 1950. postao predsjednik, dao je veća prava narodu što vojnom režimu nije odgovaralo. Tada vojska da bi prikazali Brazil kao demokratsku zemlju formira Nacionalni demokratski savez koji je štitio interese viših slojeva, ali dopušta i formiranje Brazilskog demokratskog pokreta koji je zastupao srednje slojeve. Ni danas ne postoji pokret koji bi zastupao siromašno stanovništo.Početkom 1960ih izgrađen je novi glavni grad Brasilija da bi se potaknuo razvoj unutrašnjosti. Otvaranje Brazila međunarodnom kapitalu i izgradnja nove prijestolnice gurnuli su državu u inozemne dugove. Došlo je do gospodarske krize. Pod izgovorom opasnosti od ljevičarskog prevrata, vojska je udarom 1964. opet preuzela vlast (do 1985.). Zbog sve većih gospodarskih poteškoća, unutrašnjih napetosti i pritiska stranih zemalja, krajem 1970ih diktatorska vlast slabi. Dopuštene su političke stranke, a 1988. donesen je novi Ustav. Na izborima 1994. pobijedio je kandidat Brazilske socijaldemokratske stranke (PSDB) Fernando Cardoso.1995. stupio je na snagu Sporazum o zajedničkoj trgovini u južnom dijelu Latinske Amerike (Mercosur), potpisan u Asuncionu 1991. Liberalna gospodarska politika predsjednika Cardosa potaknula je gospodarski rast, ali su mjere štednje najviše pogodile siromašne mase, koje su pokrenule velike protuvladine prosvjede. Prilike je pogoršala katastrofalna suša 1998. na SI države i skandal u bankarstvu, no Cardoso je na predsjedničkim izborima 1998. ponovno izabran za predsjednika.Brazil je federativna država koja se sastoji od 26 saveznih država (Acre, Alagoas, Amapá, Amazonas, Bahia, Ceará, Espírito Santo, Goiás, Maranhăo, Mato Grosso, Mato Grosso do Sul, Minas Gerais, Pará, Paraíba, Paraná, Pernambuco, Piauí, Rio de Janeiro, Rio Grande do Norte, Rio Grande do Sul, Rondônia, Roraima, Santa Catarina, Săo Paulo, Sergipe, Tocantins) i saveznog okruga (BrasiIia).

Stanovništvo Paralelno sa stanovništvom iz Afrike dolazila je masa portugalske sirotinje (obrtnici, rudari, trgovci). Među njima nije bilo rasne netrpeljivosti. Razlog nepostojanju diskriminacije je činjenica što su se uz vojnike doseljavali i obični ljudi, sirotinja, a to je rezultiralo velikim brojem mulata, mestika i zambosa. Pored Portugalaca u 19.st. dolaze Nijemci, Talijani, Španjolci, Poljaci, Skandinavci, a sve veću skupinu čine i Japanci i Indijci. Brazil je zemlja u kojoj još uvijek vladaju polufeudalni i feudalni odnosi. Struktura stanovništva i društva nije se bitno promijenila od 19.st. I danas postoje: bezemljaši (koloni), maskatesi i favelasi. Svi narodi, bez obzira na rasu nalaze se u ovim skupinama.

Koloni (seljaci bezemljaši) su ljudi na dnu društvene ljestvice. U tu skupinu spadaju mestici, mulati, crnci, indiosi… To je skupina stanovništva koja radi na plantažama, nemaju vlastite zemlje i stalno se sele sa fazende na fazendu (posjedi). Najiskorištavanija su radna snaga Brazila. Najviše ih je posjedima na sjeveroistoku Brazila. Rade uglavnom na planatažama šećerne trske, duhana i na govedarskim posjedima. Imaju najveću stopu mortaliteta, najlošiji životni standard i najkraći životni vijek.Maskatesi su putujući trgovci. Uglavnom su potomci Talijana i Sirijaca. Oni odlaze i na najnepristupačnije dijelove, u prašume, do rudnika zlata i dijamanata te prodaju sitne stvari. Trguju svim i svačim. Favelasi su gradska sirotinja, uglavnom rade kao gradska posluga, nosači i čistači ulica. Često su prosjaci.

Gospodarstvo U gospodarstvu najveći problemi su dominacija velikih posjeda i veliko učešće stranog kapitala. 1920ih bilo je najviše britanskog kapitala koji je vezan za banke i željeznice. Od 1940ih dominira američki kapital. Uz Venezuelu, Brazil je vodeća država po američkom kapitalu. Poljoprivreda i stočarstvo - Brazil danas ima 197,5 mil ha obradivih površina. Od toga su 175,9 mil veleposjedi iznad 50 ha, a od tih 175,9 mil 117,2 mil su veleposjedi iznad 500 ha koje drži 60 000 ljudi. To je zbog toga što Brazil nije do kraja proveo agrarnu reformu. Najveći dio tih veleposjeda je u regiji sjever gdje je i najveća koncentracija kolona. Brazil je prvenstveno agrarna zemlja (u poljoprivredi je zaposleno 22,8% radne snage, daje 12% BDP-a i 24% vrijednosti izvoza, a u industriji 11,5%, 22% BDP-a) i to zemlja monokultura: velikih plantaža šećerne trske i kaučukovca. Kava se uzgaja oko Sao Paula i Santosa i tu se dobiva preko 50% cjelokupnih državnih količina kave. Drugo područje uzgoja je sjeverni dio. U 18.st. otkriveni su zlato, dijamanti. Danas su ti rudari prešli na stočarsku proizvodnju (oko Ria) ili na ovčarstvo (u državi Goiás).Šumarstvo - Brazil ima 3,5 mil km2 prašuma, ali je zbog nekvalitete drva i raznolikosti vrsta među vodećim svjetskim uvoznicima papira.Rudarstvo - Brazil ima mnogo rudnoga bogatstva koje je vrlo važno kao izvor sirovina za domaću industriju, iako donosi samo 1% BDP-a. Najvažnija rudarska država jest Minas Gerais (»glavni rudnici«), među ostalim veliki površinski kopovi željezne rude. Po proizvodnji željezne rude Brazil je drugi na svijetu (18% svjetske proizvodnje). Brazil iskorištava i ležišta mangana, nikla (Goias), kroma (9. na svijetu, Bahija, Minas Gerais i Goias), bakra, boksita (Minas Gerais i Amazonija – na rijeci Trombetas, 4. na svijetu). Zlato se počelo dobivati poč.18.st. u Minas Geraisu, a velik dio iz riječnih nanosa amazonskih rijeka ispere više od 200 000 tragača (garimpeiros). Oni prodiru sve dublje u indijanske prostore te vrlo onečišćuju okoliš živinim srebrom. Od ostalih ruda dobiva se još kositar, volfram, olovo, cink i srebro. Dijamanti (8. na svijetu) dobivaju se u Minas Geraisu i Mato Grossu, a od ostalog dragog kamenja najpoznatiji su turmalini, akvamarini, smaragdi i topazi. Razmjerno su skromna nalazišta ugljena. U Brazilskom visočju su relativno velike količine antracitnog ugljena. Sve do 1974. u Brazilu se dobivalo vrlo malo nafte pa se 1970-ih benzin počeo zamjenjivati etanolom iz šećeme trske (50% tekućih goriva). Kad se povećala domaća proizvodnja nafte iz bogatog nalazišta Camposa u plitkom moru ispred Rio de Janeira (70% proizvodnje ) i kad je pojeftinila nafta na svjetskom tržištu, etanol je postao duplo skuplji od uvozne nafte pa se njegova uporaba brzo smanjuje.

Regionalne cjeline Brazila2 cjeline:

1. KONTINENTALNI ZAPAD zauzima 63% teritorija (izolirani nenaseljeni prostor prašuma, savana, stepa…) i 7% stanovnika. To je područje unutrašnjeg kontinentalnog Brazila koji se dijeli na prostor Amazonije i prostor unutrašnjeg Brazila

2. ATLANTSKI ISTOK zauzima 35% teritorija (od Rio Paranaibe do Porto Alegrea) i 93% stanovništva. Dijeli se na 3 cijeline: sjeveroistok, jugoistok i jug.

Granica između ove 2 cjeline: ušće rijeke Paranaiba – rijeka Sao Francisco – tok rijeke Parane.

1. ATLANTSKI ISTOK a) SJEVEROISTOK Sjeveroistok je prostor koji se proteže od ušća rijeke Parnaíba do grada Salvador (Bahia). Prostor se dijeli na obalni dio i unutrašnjost koja je ispresijecana rijekama s visoravnima do 2000 m nadmorske visine. Po prirodnim osobinama tu su i druge dvije cjeline. Dijeli ih rt Sao Roque. U sjevernom dijelu obala je paralelna sa smjerom pasata, a u južnom dijelu je okomita. Zato je sjeverni dio sušan (ispod 300 mm), a južni dio je vlažniji. Oba dijela znaju stradati zbog suše. I unutrašnjost je suha zbog smjera pružanja obale. Planinska uzvišenja uz obalu su prepreka vlažnim vjetrovima. Dakle, količina padalina se smanjuje od istoka prema zapadu. Prostor uz obalu ima 1000 mm padalina godišnje, srednji dio oko 500 mm/god, a na zapadu je količina padalina manja od 500 mm/god.S obzirom na količinu padalina mijenja se i vegetacija. Uz obalu rastu mangrove šume i kultivirane zone – plantaže šećerne trske koje kasnije zamjenjuju plantaže duhana i kakaa. Slijedi prostor agreste – sušne šume. To je agrarno-stočarski prostor. Prema unutrašnjosti slijede listopadne šume, a zatim sertao vegetacija do sušne unutrašnjosti s manje od 300 mm padalina godišnje. Na prostoru catingas (šikara) vegetacije i kamenjara s bodljikavim grmljem prakticira se ekstenzivno stočarstvo.Na sjeveroistoku je najstarija naseljenost. Portugalci su se prvo naselili u ovom prostoru. Tu su nastale prve plantaže. Prvo su to bile plantaže šećerne trske, a kasnije duhana (u istočnom dijelu), pamuka (u unutrašnjosti) i kave (uz obalu, danas dominantna kultura). Ovdje su najveći stočarski veleposjedi. To je i najnerazvijeniji dio atlantskog istoka s najnižim životnim standardom. Odnosi su polufeudalni. Regija ima najveći broj nepismenih i najveći infantilni mortalitet. Prvi crnci su dopremani u ovo obalno područje. Ovdje je najveći broj kolona (preko 60% kolona je iz redova crnaca). Ovdje su najstariji brazilski gradovi: Natal, Recife, Salvador ili Bahia.Natal je glavno čvorište zračnih putova jer se nalazi na najkraćem pomorskom i zračnom putu prema Africi i Europi (3000 km zračne linije do Afrike). Sva tri grada su u arhitekturi tipični kolonijalni gradovi. Recife je nastao sredinom 16.st. kao najveća luka za izvoz šećerne trske, zatim pamuka i duhana. Najveće je pomorsko i industrijsko središte. Treći je grad po veličini u Brazilu. Nastao je na prostoru brojnih laguna koje su nastale taloženjem sedimenata dviju rijeka: Rio Capiberibe i Rio Beberibe. Dobio je naziv južnoamerička Venecija.Salvador (Bahia) je osnovan 1510. kao grad Sv.Spasitelja u zaljevu Svih Svetih (Sao Salvador da Bahia de Todos os Santos). Od 1510. do 1763. bio je glavni grad potkraljevstva Brazil. Do 1888. bio je najveće tržište robljem u cijeloj Južnoj Americi. Naziva se još i “južnoamerički Rim” jer ima najveći broj crkava u Južnoj Americi. Da bi bio neovisan od španjolskih posjeda, tu Portugalci uspostavljaju prvu nadbiskupiju (vjerski je centar). Ova je regija privukla i Španjolce i Talijane zbog nalazišta zlata i dijamanata. Bonfin i Lobata su bili središta eksploatacije zlata, a danas su značajna ležišta nafte i željezne rude (Lobata je najveće ležište željezne rude na sjeveroistoku).

b) CENTAR (JUGOISTOK) Ova se regija proteže južno od Salvadora do Santosa i Sao Paula. Obuhvaća 10% površine i 43% brazilskog stanovništva. Stanovništvo je uglavnom koncentrirano u tri velike regije koje čine glavni gospodarski trokut Brazila: rudarsko-industrijska zona Minas Gerais na sjeveru (zlato, dijamanti), industrijsko-poljoprivredna regija Sao Paula (kava) i megalopolis Rio de Janeiro (turizam).MINAS GERAIS - Država Minas Gerais je u povijesti postala poznata kao najveće središte eksploatacije zlata (18.st.) i dijamanata (eksploatacija počinje 1730.). Do 19.st. ova je država najveći izvoznik zlata na svijetu. Preko 50% ukupne količine zlata dolazilo je iz Brazila. Ovdje su nastala naselja Diamantina, Villa Rica (“bogati grad”) i Ouro Preto (“crno zlato”). Nedaleko od grada Ouro Preta je rudnik Nova Lima – najdublji rudnik zlata u Brazilu (2500 m ispod površine). Razvojem željezničkih pruga Ouro Preto ostaje van putova pa je odlučeno da se planski sagradi novo naselje na starom karavanskom putu koji je vodio prema pokrajini Goias. Tako je Belo Horizonte izgrađen 1895.

kao novi glavni grad države. Belo Horizonte je četvrti grad po veličini u Brazilu. Naselje je i danas vezano uz rudarstvo, ali uz željeznu rudu. Tu su najveće i najkvalitetnije naslage željezne rude (40 mrd tona) i najveće naslage niobija (metal koji se dodaje čeliku radi kakvoće). Na području grada Itabira je najveći rudnik cijelog prostora s najvećim zalihama željezne rude.RIO DE JANEIRO - Na Minas Gerais nastavlja se megalopolis Rio de Janeira. Rio de Janeiro (“siječanjska rijeka”) je osnovan 1565. u podnožju brda Serra do Mara, u zaljevu Guanabara. Od 1763. do 1960. bio je prijestolnica vicekraljevstva Brazil. Druga je po važnosti luka Brazila iako više nema jako izraženu pomorsku ulogu (do 20.st. vodeća brazilska luka). Bio je i najveći industrijski centar, sve dok se nisu izgradile željezare u Sao Paulu. Od 1950ih vodeće je turističko i kulturno središte. Glavne turističke atrakcije su: Corcovado (“grbavac”, na preko 600 m nadmorske visine nalazi se 37 m visoki kip Isusa Krista Spasitelja koji je poklon Francuske brazilskom narodu), Šećerna glava (Sugarloaf, okomita granitna stijena uz obalu zaljeva), karneval, stadion Marakana te plaže Copacabana i Ipanema.SĂO PAULO - Centar regije Săo Paulo je istoimeni industrijski grad. On je najveći megalopolis Južne Amerike. Ima eksplozivan porast broja stanovnika: 2,2 mil 1950ih, 4 mil 1960ih, 16 mil 1990ih (1995. grad je imao 10 mil stanovnika, a aglomeracija 19 mil). Ima dobar položaj i povoljniju klimu od Santosa. Naime, Sao Paulo nije na samom moru već je 70 km od mora.Na jugu, uz obalu su obronci planinskog lanca Serra do Mar koji se dodiruje rijeke Rio Tiete na kojoj leži Sao Paulo, a na sjeveru je Serra da Mantiqueira. Sao Paulo ima 100 000 tvornica i proizvodi 12 mil tona ispušnih plinova. Na obroncima iznad Sao Paula uzgaja se kava. Ovo je najznačajnija regija po proizvodnji kave. 50% brazilske proizvodnje vezano je uz ovu regiju. Kava se ne uzgaja u nizinskim dijelovima zbog magle i mraza. Plantaže su se počele razvijati u 2.pol.19.st. dolaskom Nijemaca i Talijana. Kava se izvozi preko Santosa – vodeće brazilske luke za izvoz. Osnovali su ga Isusovci krajem 16.st. Kava je štetno djelovala na zemljište jer iscrpljuje minerale i dolazi do pojačane erozije pa se sve više uzgaja pamuk i kakao (Brazil je drugi na svijetu po proizvodnji kakaa, iza Gane). Pamuk su počeli 1930ih uzgajati doseljenici iz Azije, naručito Japanci (Japan je najveći uvoznik brazilskog pamuka). Sjeverno od Sao Paula, blizu Rio de Janeira nastao je novi industrijski centar Volta Redonda koji je izgrađen američkim kapitalom jer su Amerikanci vlasnici većine rudnika željezne rude u blizini (željezare, čeličane). Zapadno od Sao Paula je još jedan novi grad: Sorocaba – sjedište brazilskih pogona General Motorsa.

c) JUG Regija jug se proteže od Sao Paula do granice sa Urugvajem. Granica na zapadu je tok Rio Uruguay. To je prostor suptropske umjerene klime (Cfa klima od Curitibe prema Porto Alegreu). Ovaj su prostor naseljavali Skandinavci, Nijemci, Rusi, Poljaci. Nema klasičnih veleposjeda već je tip proizvodnje drugačiji. Dominiraju mala gospodarstva, male polikulturne farme. Uzgaja se kukuruz (prevladava), duhan, vinova loza, pamuk (Japanci)... Porto Alegre (“luka radosti”) nije na samom moru već se razvio na 260 km od mora, na ušću rijeke Rio Guaibe u zaljev Lake dos Patos. Osnovali su ga u 17.st. portugalski doseljenici s Kanarskih otoka. Grad je postao luka za izvoz agruma, duhana (Brazil je 3. na svijetu po proizvodnji duhana) i kukuruza. Ovdje se razvila jedna od najvećih industrija papira u Južnoj Americi. Drvna masa je uglavnom iz uvoza iako Brazil ima više od 6 mrd ha pod šumom. Brazil je najveći svjetski uvoznik drva jer se drvna masa Amazone ne iskorištava zbog sastava prašume. U prašumi raste mnogo biljnih vrsta, a raznolikost pogoduje štetočinama pa je drvna masa neupotrebljiva, a i najveći dio je u nepristupačnim krajevima.Sjeverozapadno od Porto Alegrea, u unutrašnjosti se nalaze slapovi Iguaçu. To je 275 slapova koji se spuštaju s visine od 50-73 m.Curitiba se razvila na karavanskom putu prema zapadu, Paragvaju i Argenitini. S tih prostora dolazi nova biljka koju su u Argentinu donijeli Indijci. To je čaj i to posebna vrsta: zeleni matè čaj. U Curitibi je najveća tvornica za preradu papira u Južnoj Americi.

2. KONTINENTALNI ZAPAD a) PROSTOR AMAZONE (AMAZONIJA)

Prostor Amazone je najslabije naseljena regija, ali je značajana za gospodarstvo. Obuhvaća 3,5 mil km2 površine i manje od 2 mil stanovnika. Vanjski utjecaj je najjači uz rijeku Amazonu i njene pritoke. Ostali prostor je na primitivnom stupnju razvoja (lovci i sakupljači). Stanovništvo je vezano uz ušće (Belem) i gradove duž rijeke. Glavna naselja su vezana uz rijeku Amazonu i njene pritoke. Na ušću Rio Negra u Amazonu nastao je Manaus koji se razvio u vrijeme kad je Brazil posustao sa uzgojem šećerne trske i uveo kulturu kaučuk (“groznica kaučuka”). Manaus je grad usred amazonske prašume sa palačama, veleposjedima, operom. Na ušću rijeke Tapajos je Santarem. U dolini te rijeke Henry Ford je 1927. zakupio 10 000 km2

prašume. On je tu sagradio niz naselja pod imenom Fordlandija. Gradovi na ušću rijeke Jari nastali su 1970ih (Monte Durango, Mongaba). Na ušću Amazone je Belem.Amazoniju je preporodila Rodovia amazonica – 5000 km duga cesta od Recifea do Perua. Izgradnja ceste je uvjetovala geološka istraživanja. Tako su pronađene najveće zalihe antracita (10 trilijuna tona) te nalazišta željezne rude. Amazona je postala područje u koje masovno ulažu Amerika i Japan. Ovo dovodi do devastacije Amazone jer nakon uništavanja sekundarnih šuma dolazi do spiranja zemljišta.1972. američki milijarder Donald Ludvig otkupio je 6000 kvadratnih milja zemljišta u dolini rijeke Jari. Iskrčio je prašumu (ako je to teško shvatiti: nije on sam uzeo sjekiru i iskrčio prašumu) i tu je zasadio drvo guelin (opet ne on sam) koje je sirovina u proizvodnji papira i celuloze. Tu je sagradio hidroelektranu i četiri aerodroma. Zatim je u gornjem toku rijeke prema Gvajani zasadio (možda je bio lijen, a bogat je očito bio) eukaliptus, a na jugu je počeo uzgajati goveda. On je stvorio najveću plantažu tropskog drveća na svijetu. Sagradio je nove aerodrome, niz novih gradova te je dopremio stručnjake iz SAD-a i Japana, a radnici su mu koloni. Taj projekt još uvijek egzistira. Japanci su u slivu Amazone podigli plantaže bibera i jute, a počeli su i s uzgojem krava. One su smještene u poplavnoj zoni, a za visokih voda povlače se u zgrade slične sojenicama: morombasi (amfibijsko stočarstvo).

b) UNUTRAŠNJI BRAZIL Unutrašnji Brazil je najizoliraniji prostor koji je zbog toga slabije istražen i rijetko naseljen. Nalazi se na krajnjem zapadu, zapadno od rijeke Parane do granice s Biolivijom i Paragvajem. To je prostor savana, stepa, kamenjara i polupustinja. Zapadni dio zauzima Mato Grosso. To je regija rudara i kopača zlata. Oni su danas ili iselili ili se bave stočarstvom ekstenzivnog tipa. Život se odvija ili u oazama ili na karavanskim putovima. Razvijaju se područja prema istoku, bliže utjecaju Atlantika. Tri su vodeća središta: Cuiaba, Goiania i Brasilia. Goiânia je glavni grad države Goias. Nalazi se na karavanskom putu iz doline rijeke Parana. Cuiaba je stočarsko i trgovačko središte. Oko Cuiabe su kopani dijamanti i zlato, a nakon iscrpljivanja ležišta centar života se premjestio u regiju Goias, u grad Goiania. Brasilia je glavni grad Brazila. Planski je sagrađena 1960ih 1000 km od Rio de Janeira kako bi se potakao razvoj unutrašnjosti (1,8 mil stanovnika, 1996.).

ARGENTINA Državno uređenje: predsjednička savezna republika Površina: 2 780 092 km2 (druga država Južne Amerike) Gustoća: 13 st./ km2

Glavni grad: Buenos Aires BDP (1996.): 294.687 mil. USD; 8421 USD/st. Prosječni godišnji realni porast BDP (1990.-96.): 4,9%

Povijest U doba otkrića ovo je područje rijetko naseljeno indijanskim plemenima. Već je 1526. osnovano španjolsko naselje na La Platti, jezgra Buenos Airesa, ali je zemlja i dalje dugo vremena ostala pusta. Španjolci su se uglavnom vezali za Ande, zbog rudnika srebra i zlata, kojeg u pampama nema. Spuštajući se iz Perua Španjolci su najprije naselili istočno podgorje. Odavde je vodio stari put preko Tucumana i Cordobe, do uporišta na La Platti. Istočnom obalom Južne Amerike vladali su Portugalci,

pa je španjolski monopolizam koji je izbjegavao upotrebu stranih luka u trgovini sa svojim kolonijama u Americi, radije usmjeravao veze sa svojim potkraljevstvom Rio de La Platta na Peru, nego preko Atlantika. Nakon 1778. počele su se razvijati i pomorske veze La Platte s Europom.

Stanovništvo Broj stanovnika:36,7 mil (1999.); Dob: 27% (0-14), 62% (15-64), 11% (65 i više); Prirodni prirast: 1,29 promila; Životna dob: 74 godine. Pritjecanje europskih doseljenika dobilo je velike razmjere tek u 2.pol.19.st., kada u zemlju ulazi i do 90 000 stanovnika godišnje. U periodu 1858-1938. u Argentinu se uselilo 3,8 mil stanovnika. Među useljenicima najviše je Talijana (39%), Španjolaca (37%), Rusa, Poljaka i Nijemaca (13%). Starije stanovništvo uglavnom čine kreoli (i manji broj mestika) koji naseljavaju oaze u podgorju Anda na zapadu zemlje. Starosjedioci su najvećim dijelom uništeni. Sačuvalo se ih se svega 50 000 u nepristupačnim predjelima Gran Chacoa, Patagonije i Ognjene zemlje.

Gospodarstvo Argentina je još uvijek zemlja krupnog agrarnog posjeda s prosječnom veličinom posjeda od 500 ha. Veleposjednici imaju i do 85% zemlje. Većinu agrarnog stanovništva (80%) čine seljaci-zakupnici ili bezemljaši. Cjelokupnog agrarnog stanovništva ima manje od 15%.Pritjecanje kolonista iz Južne Europe i kapitala iz Zapadne, jačanje pomorskih veza, nova tržišta u Europi, kao i jačanje unutrašnjeg tržišta, glavni su poticaji gospodarskog razvoja zemlje. Argentina se iz zemlje ekstenzivnog stočarstva i slabo razvijenog agrara počela razvijati u zemlju intenzivnog stočarstva i razvijenog agrara na bazi komercijalnih monokultura. Strani kapital najprije se uvukao u poljoprivredu, a potom i u industriju i trgovinu. Glavnu ulogu imao je britanski kapital, koji je i vodio gospodarski razvoj Argentine linijom agrarnog razvoja s osnovnom namjerom da od nje napravi zemlju čija će glavna uloga biti agrarno opskrbljivanje Britanije poljoprivrednim proizvodima. Britanski kapital povezao se sa argentinskim veleposjednicima te je izgradio željeznice, ali je onemogućavao razvoj industrije. U 20.st. javlja se američki kapital koji je osvojio industriju prerade mesa – frigoricos, te njemački kapital koji je gradio metalnu, kemijsku i građevinsku industriju. Pred II.sv.rat strani kapital imao je u svojim rukama najvažniju industriju, prometnice, banke. Još uvijek glavnu ulogu ima britanski kapital sa 60% udjela. Poslije rata država je nacionalizirala željeznice, centralnu banku i uvela zaštitne carine za domaću industriju. Argentina je konfiscirala sve investicije njemačkog kapitala i time je država postala glavni faktor u gospodarstvu.Komercijalizacija poljoprivrede utjecala je na regionalizaciju u obliku monokultura. Od 34 mil ha obradivog tla najveći dio je pod pšenicom (6,2 mil ha) i kukuruzom (4,6 mil ha), od čega se 80% izvozi. Po stočarstvu Argentina je među prvim zemljama u svijetu. U pampama i oazama dominira intenzivno govedarstvo i ovčarstvo. U pampama se ovce uzgajaju za potrebe mesne industrije, a u Patagoniji za tekstilnu industriju (vuna).Rudarstvo - Manja ležišta ugljena pronađena su na dalekom jugu Patagonije (Santa Cruz, Rio Turbio), ali su bez većeg značenja za domaću industriju. Kvalitetan ugljen dovozi se iz Čilea. Iz rudnika u Andama dobiva se olovo, cink, mangan. Nafta je jedino rudno bogatstvo koje se obilnije koristi. Glavna ležišta su u Patagoniji (dolina Rio Negro) i u podgorju Anda (Mendoza, Salta). Za razliku od lake industrije – mesne, kožne, tekstilne, uljne i industrije tanina, teška industrija je slabije razvijena.

Regije ArgentineNa zapadu Argentina zauzima planine Anda, a na istoku nizine Gran Chaco, pampe i Patagoniju, sa dugim atlantskim primorjem. Na sjeveru dopire do tropskog pojasa, a južni dijelovi su u subarktičkoj zoni. S obzirom na prirodno-geografske i demogeografske osobine, Argentina se dijeli na: • CENTAR–PAMPE s primorjem kao najgušće naseljeno i gospodarski najrazvijenije područje, te tri regije: • SJEVEROZAPAD

• SJEVEROISTOK • JUG

1. CENTAR Regija se proteže između Sierra de Cordobe na zapadu, Atlantskog primorja na istoku, rijeke Parane na sjeveru i rijeke Colorado na jugu. Geografski položaj određuje ovom prostoru topla ljeta i blage zime. Padaline se kreću od 900 mm uz obalu do manje od 500 mm u unutrašnosti. Zapadni vjetrovi donose stalno sitnu prašinu sa zapadnih pustinja. Prirodni uvjeti pogodovali su razvoju agrara. Prevladavaju veleposjedi na polufeudalnoj osnovi. Suvremena mehanizacija stvorila je od ove regije najveće područje intenzivne poljoprivrede. Cijeli prostor pampa dijeli se u četiri gospodarske regije: a) JUGOISTOK – orijentiran je na ovčarsku proizvodnju namijenjenu klaonicama b) ZAPAD – zona miješane poljoprivrede, uzgoja pšenice i lucerne, te govedarstva (do Santa Fea) c) ISTOK – oko Rosaria žitno je područje uzgoja kukuruza d) SREDIŠNJA REGIJA – Buenos Aires orijentirana je na proizvodnju povrća, voća, krmnog bilja, mliječne stoke za potrebe 13 milijunske aglomeracije Buenos Airesa. Rosario, na rijeci Parani grad je razvijene prehrambene i kožarske industrije. Kroz luku do koje dolaze i morski brodovi odvozi se uglavnom kukuruz, pa je Rosario najveća izvozna luka kukuruza na svijetu. Sličnu funkciju ima i uzvodniji Santa Fe. Brodovima se izvozi pšenica, kukuruz, laneno sjeme, te drvo s prostora Gran Chacoa. 70 km JI od Buenos Airesa na obali je grad La Plata, luka za izvoz mesa i žita, te Bahia Blanca, luka za žitarice, meso, vunu i naftu. Odavde kreću željezničke linije prema poljoprivrednim područjima i naftnim poljima Patagonije. Uz samu obalu je turistički centar Mar del Plata.Na obali La Platte razvio se najveći grad Buenos Aires, s gotovo 12 mil stanovnika. Ekspanzivan rast grada može se usporediti s rastom New Yorka ili Chicaga. Španjolci su svom uporištu na La Platti – Nostra Señora Maria de Buen Aire, dozvolili tek 1778. da izgradi luku i počne dijeliti prometne funkcije s monopoliziranom Limom. Kada je sredinom 19.st. počela kolonizacija pampa grad je imao 90 000 stanovnika, ali se u 30 godina povećao na 440 000 stanovnika. Do I.sv.rata broj stanovnika povećao se na 1,5 mil. Grad je postao regionalna metropola pampa i glavna oceanska luka Argentine, a potom i financijsko, kulturno, političko i industrijsko žarište zemlje.

2. SJEVEROZAPADArgentini pripada sušni dio visoravni Anda. Naseljenost je rijetka (samo u područjima gdje je moguće navodnjavanje). Omanja naselja povezuje transandska željeznica koja vodi iz Salte u Antofagastu, penjući se i do 4000 m nadmorske visine. Naseljenije je predgorje Anda i predandska Sierra, gdje su rijeke omogućile umjetno navodnjavanje. Dio oaza nastao je duž starog puta, koji je povezivao Limu i Buenos Aires. Dio starih uporišta imao je funkciju da prometno opslužuje karavane mazgama, hranom i opremom. Kasnije su od njih nastali gradovi, kao gospodarska središta oaza (Huhuj, Salta, Cordoba). Južnije u podgorju Anda nastao je drugi niz oaza - oko Mendoze i San Juana. U sjeverozapadnoj regiji stanovništvo je gušće naseljeno nego drugdje. U njoj živi 1/4 ukupne populacije zemlje. Poljoprivreda je određena klimom i potrebama tržišta. Oaze Huhuj i Salta orijentirane su na uzgoj stoke koja se izvozi u Čile. Oaze oko Tucumana zbog svoje vlažne suptropske klime specijalizirane su za uzgoj šećerne trske, duhana i riže. Oaze oko Cordobe, na podnožju Sierre specijalizirane su za žitarice (kukuruz) i vinogradarstvo. Područja oko Mendoze i San Juana izrazite su zone vinogradarstva i voćarstva. Zahvaljujući ovom području Argentina je najveći izvaneuropski proizvođač i izvoznik vina. Zbog svog položaja na pruzi prema Buenos Airesu, Mendoza je trgovački centar cijelog juga.

3. SJEVEROISTOK Podgorje Anda prelazi na sjeveroistoku zemlje u sušnu nizinu Gran Chaco, obraslu rijetkom savanskom šumom, koja prema sjeveru postaje gušća. Na zapadnom rubu nizine su navodnjavane oaze u kojima se uzgaja pamuk, pšenica, kukuruz. Glavno bogatstvo je drvo quebracho koje se koristi za dobivanje tanina, za gorivo i telefonske stupove.

U međurječju između Parane i Urugvaja suptropska šuma prelazi u pampe i ovdje je naseljenost gušća, poljoprivreda je razvijenija. Uzgajaju se ovce, te intenzivno proizvode lan i žitarice. Glavni centri su Gualegay, Corientes i Parana. Na krajnjem sjeveroistoku Argentina se pruža uskim pojasom Misiones na Brazilsko visočje. Obilnije kiše omogućuju bujnu vegetaciju. Šuma se koristi branjem lišća s drveta Yerba mate (čaj).

4. JUG Patagonija se proteže južno od rijeke Colorado do Magellanova prolaza. To su visoravni do 1000 m nadmorske visine. Reljef se postepeno spušta s podnožja južnih Anda prema Atlantiku, gdje završava strmom obalom. Ravnice se pružaju uz samo ušće rijeka. Klimatski Patagonija je hladna i sušna zemlja. Nepristupačna, hladna i vjetrovita obala i hladna klima učinile su je nepristupačnom po stanovništvo. Na 790 000 km2 živi samo 1 mil stanovnika. Uglavnom su to doseljenici novije kolonizacije iz Britanije – Škoti, Velšani i doseljenici iz Čilea. Glavno zanimanje im je ovčarstvo. Samo na ovom području ima 15 mil ovaca koje daju više od 50% argentinske vune. Ratarstvo je moguće samo uz navodnjavanje uz rijeku Rio Negro. To su velike stočarske farme – estancije koje imaju i do 1000 ovaca i zapremaju 300 000 ha pašnjaka.Na obali oceana manje su su ratarske oaze oko Rosana i Komodoro Rivadavije.Argentini pripada i istočni dio Ognjene zemlje koji predstavlja nastavak Patagonije. Grad Ushuaiá izvozi vunu na sjever i najjužnije je stalno gradsko naselje na svijetu.Argentina polaže pravo i na otoke u južnom Atlantiku: Falklande, Južnu Georgiju, Južno Sandwičko i Južno Orkneysko otočje koji su pod britanskom upravom.