Uvod

1 .Senaid Zaimović: Temeljne istine vjere, str.:11-23

Zašto izučavamo islamsku akidu?

U svim vremenima dolazi do izmjene u učenju osnovnih naučnih disciplina. Nekad se to

odvija tako da dotadašnjim teorijama dodaju ove, a stare proglašavaju neispravnim ili

prevaziđenim. Izučavanje islamskog vjerovanja ne spade u takve vrste nauka i ono ne

prihvata nikakve izmjene, i to iz prostog razloga što je islamska akida božanski zakon i

božanska nauka koja ne trpi izmjene:

“… A ti nećeš u Allahovu zakonu izmjene naći.” (Ahzab, 62)

Islamska akida koju danas izučavamo samo je ustrajavanje na istom onom vjerovanju koje je

objavljeno prvom čovjeku Ademu. Zbog toga, nudimo ovu knjigu u kojoj su sadržani osnovni

principi naše vjere kako bismo se podsjetili i obnovili ispravno vjerovanje. I, istovremeno,

zatvorili sva vrata nekom eventualnom pokušaju njegove izmjene. Cilj izučavanja akide

(islamskog vjerovanja) predstavlja nastavak puta vjerovanja koji je trasirao prvi čovjek Adem

alejhi selam. Njemu je Allah dželle šanuhu, objavio vjeru i ona se do dan-danas nimalo nije

mijenjala. Svi poslanici su propovijedali istu vjeru, a ono što se mijenjalo i korigovalo i

dopunjavalo jesu neki pravni propisi (šerijat).

Značenja i potreba vjere

Vjera je prirodna čovjekova potreba. Ima pitanja na koja odgovara samo vjera. Čovjeka

zanimaju takva pitanja i on traži odgovor. Nema čovjeka kome nije stalo do toga da sazna

kako je došao na ovaj svijet, zašto je na ovom svijetu i šta će sa njim biti poslije smrti. Na ova

pitanja prirodne znanosti ne mogu dati odgovor.

Bez vjere ne bismo znali da osim ovoga postoji i budući svijet. Bez vjere ne bismo znali za

Sudnji dan, kad će se svi ljudi iskupiti pred Allahom dž.š. radi polaganja računa za djela

počinjana na ovom svijetu. Vjera nas uči da će nas Allah dž.š. na Sudnjam danu nagrađivati

za dobra djela,a kažnjavati za zlo koje smo činili.

Da je vjera čovjeku potrebna govori činjenica što je ona toliko stara koliko je star i ljudski

rod. Od prvog čovjeka, pa kroz čitavu povijest ljudskog roda, nije bilo naroda bez nekog

oblika vjere. Kad to nije bila objavljena vjera, onda je to bila vjera koju se ljudi izmislili. I

divlja plemena sui mala vjeru, što je dokaz da je vjera čovjeku urođena, da je osjećaj za

vjerom urođen i da ga čovjek donosi sa sobom na ovaj svijet.

Kad se radi o prolaznosti ovog svijeta i smrti, vjera čovjeka uči da će svaka osoba smrt

okusiti. Zbog toga je vjernik mnogo smirenije i lakše podnosi, a niko i nikakvim sredstvima

je ne može spriječiti. Vjerniku sve što se događa u skladu sa Allahovim dž.š. zakonima ima

svoj smisao pa i smrt. Pravom i iskrenom vjerniku smrt nije strašan događaj. Ona je rastajanje

sa dušom i početak jednog novog, višeg života.

Vjera nas jača i hrabri. Ona nam ulijeva pouzdanja u Allaha dž.š. Koji je najčvršći oslonac.

Vjera nas bodri na ustrajnost i ne da nam posustati. Podstiče nas da činimo sve što je dobro, a

odvraća nas od svakog zla.

Čak ima neku vjeru i čovjek koji za sebe tvrdi da ne vjeruje u Boga. On čvrsto vjeruje u

pobjedu neke svoje ideologije, vjeruje u svoj uspjeh i vjeruje u mnogoštošta drugo. Govoreći

o nevjernicima Allah dž.š. kaže: “Vama vaša vjera, a meni moja.” (El-Kafirun, 6).

Dakle iako se govori o nevjernicima, spominje se njihova vjera bez obzira što je ona pogrešna

i neispravna. Iz toga slijedi da nema čovjeka a da u nešto ne vjeruje, pa makar govorio za

sebe da je nevjernik.

Zbog svega toga, vjera je svakom čovjeku neophodno potrebna i čovjek ne može živjeti bez

nje.

Spoznaja Boga

Postoje dva izvora na osnovu kojih čovjek može doći do spoznaje Boga. Prvi je izvor njegov

razum, a drugi je Allahova Objava.

Svojim razumom čovjek može doći do spoznaje da postoji Uzvišeno Biće – Svemogući

Stvoritelj. Kad posmatra predmete oko sebe, čovjeku je sasvim jasno da nijedan taj predmet

nije sam od sebe nastao, niti slučajno već da svaki pojedini predmet ima svog proizviđača.

Pametan čovjek zna da nema knjige bez autora, kuće bez zidara, stola bez stolara, mlijeka bez

krave, ovce ili koze itd. U svim prethodnim slučajevima proizvođači su ljudi ili životinje.

Ako čovjek navečer posmatra vedro nebo, vidjeće mnogo zvijezda. Iz astronomje zna da

postoji na milijarde nebeskih tijela. On u to ne sumnja, jer su to potvrđene naučne činjenice.

Kao razuman, ukoliko se dalje upisti u razmišljanje, doći će do zaključka da ni milijarde

nebeskih tijela nisu nastale same od sebe, niti slučajno. I njih je neko proizveo. Jesu li to

ljudi, biljke ili životinje? Činjenica je da ih je neko proizveo, stvorio.

Taj Neko je svakako neizmjerno jači, umniji i sposobniji od čovjeka, pogotovu kad smo

svjesni činjenice da On održava red u kosmosu na najsavršeniji način. Kao što ljudski zakoni

ni bez zakonodavca, tako ni zakoni koji vladaju kosmosom nisu bez svog Zakonodavca. Sve

ovo jasno govori da postoji Uzvišeno Biće, Koje ljudi nazivaju raznim imenima, a mi

muslimani zovemo Ga – Allah. Na ovakav način, razum dolazi do spoznaje Boga.

Drugi put spoznaje jest Allahova Objava. Ona se zasniva na tome da Allah dž.š. pošalje

nekoga od Svojih poslanika koji ljudima obznani postojanje Jednog Boga. Pri tome im

donese jasne dokaze Njegova postojanja i poziva ih na robovanje.

Ljudi su pred izborom da private neoborivu činjenicu postojanje Boga ili da je odbiju, i nakon

jasnog dokaza, prihvate zabludu i nevjerstvo.

Prvo poglavlje

IMAN – VJEROVANJE

Uvjet za ispravnost našeg islama jeste praktično, verbalno i srčano prihvatanje imana.

Islamski učenjaci ovako su definisali iman:

“Iman je čvrsto vjerovanje srcem, očitovanje jezikom i praktična potvrda djelima." 1

Zato su islamski učenjaci uvrstili i djelo u definiciju kao uvjet ispravnosti imana. Isto tako

kad se radi o očitovanju imana jezikom. Nije dovoljno samo vjerovati, nego to naš organ

U Kur`anu ima veoma mnogo dokaza o ovakvom definiranju imana, a jedan od njih je

kur`anski ajet: “Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije

više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su

iskreni.” (Hudžurat, 15). U njemu se jasno vidi da je iman ubjeđenje i uvjerenje koje u sebi

nema nikakvih primjesa, niti bilo kakvih sumni, i djelo izraženo kroz borbu imovinom i

životom na Allahovom putu. Da bi iman bio primljen, nije dovoljno samo ubjeđenje. Potvrda

imana koji je u srcu mora biti izražena kroz vanjska djela. Riječi: “Ja srcem vjerujem”i u isto

vrijeme činiti djela koja izvode iz vjere je kontradiktornost koja pobija postojanje imana u

srcu. Iman koji je u srcu reflektira se na djela, a brojnost i težina djela su shodni jačini imana.

1 Ibn-Ebi `Izz el-Hanefi: “Šerhul akidetit-Tahavije”, izdavač “El-Mektebu-islam”, Bejrut, 1983, sedmo izdanje, str.

373.

govora mora stalno potvrđivati. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve selem 2 rekao je: “Ko

iskreno kaže la ilahe illellah, ući će u Džennet.”3

Hafiz ibn Abdulberr u svome Temhidu, kaže: “Islamski pravnici i muhaddisi saglasni su da je

iman riječ i djelo, a nema djela bez nijjeta. Iman se povećava pokornošću, a smanjuje

griješenjem. Sva bogougodna djela su iman, izuzev što Ebu Hanifa i njegovi sljedbenici

spominju da se bogougodna djela ne nazivaju imanom. Oni kažu da je iman potvrda (srcem) i

izgovor (jezikom).

Dakle i jezikom konstantno izjavljivati

svoju vjeru.

Imam Ibnul-Kajjim Kaže: “Iman se sastoji od govora, rada i potvrda srcem.”

Komentator veli: Stav ehli-sunneta je da je iman potvrda srcem, praksa organima i izgovor

jezikom.”

Imam Šafija, rahmetullahi alejhi, u svojoj knjizi El-Umm veli: “Ashabi i tabi`in i svi poslije

njih koje smo zatekli bili su saglasni i svi su govorili: “Iman je izgovor, prakticiranje i nijet,

nijedno od ovo troje ne koristi bez ostalo dvoje.”

Ebu `Umer et-Talemenki prenosi svojim poznatim senedom od Musaa Ibn Haruna el-

Hammala da je rekao: “Ishak ib Rehavejh nam je izdiktirao da je iman govor i djelo, da se

povećava i smanjuje i nema sumnje da je tako kako nam je on opsao. Mi smo shvatili iz

pouzdanih predaja, općih islamskih pravila i riječi ashaba Allahova Poslanika s.a.v.s. tabi`ina

i generacija poslije njih. Svi su oni bili saglasni o ovome pitanju i uopće se nisu razilazili. U

doba Evzaije u Šamu, Sufjana es-Sevrija u Iraku, Malika ibn Enesa u Hidžazu i Mu`ammera

u Jemenu, tvrdilo se da je iman riječ i djelo, i da se povećava i smanjuje.”

4

- srce, od koga se zahtjeva ubjeđenje u Allahovu jednoću, strahopoštovanje, traženja

utočišta i oslanjanje isključivo na Allaha;

Iz predhodnog se vidi da postoje tri osnovna temelja na kojima se zasniva iman:

- jezik, čija je funkcija izgovaranja dva šehadeta, slavljenje Allaha, traženje oprosta i

pozivanje Allaha;

2 U nastavku skripte će se koristiti skračenica s.a.v.s ali je poželjno izgivarati u potpunosti ovu frazu nakon spominjanja ime Allahovog Poslanika Muhammeda s.av.s 3 Ahmed ibn Hanbel: “Musnedul-Imam Ahmed ibn Hanbel”, “El-Mektebul-islam” 1985, “Musnedu-l-Ensar”, hadis br. 20996 4Ibn-Ebi `Izz el-Hanefi: “Šerhul akidetit-Tahavije”, str. 373.

- djelovanje organa, namaz, zekat, post, džihad, nauka, trgovina, zemljoradnja,

proizvodnja, osvarujući time Allahovo naređenje u pogledu ljudske uloge na Zemlji i

radeći shodno islamskom učenju.

Učenjaci su se složili u tome da se ne može smatrati vjernikom čovjek koji jezikom očituje

ulazak u vjeru, a srcem zanijele i ne prihvati. To su munafici, dvoličnjaci, a oni će biti u

najdubljim dubinama Džehennema.

Isto tako, ni sama spoznaja srcem bez jezika i djela nije dovoljna u relizaciji imana. Faraon je

spoznao srcem da je Musa došao sa istinom, ali nije vjerovao u tu istinu.

“… da je (Musa) odgovorio: “Ti znaš da je ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i

Zemlje kao očegledna znamenja i ja mislim da ćeš ti o faraone sigurna stradati.” (El-

Isra`.102)

“I oni ih, nepravedni i oholi porekoše, ali su u sebi vjerovali das u istina, pa pogledaj kako su

skončali smutljivci.” (En-Neml, 14)

“Oni kojima smo Knjigu dali poznaju Poslanika kao što poznaju sinove svoje; oni koji su

sebe upropastili, pa – oni neće vejerovati.” (El-En`am,20)

Onaj koji srcem vjeruje i jezikom očituje vjeru, a djelima ne potvrđuje, griješnik je prema

Allahu i Poslaniku s.a.v.s. i zaslužuje obećanu kaznu.

Kad i kako čovjek postaje vjernik?

Čovjek postaje vjernik potpunim i bezrezervnim prihvatanjem dva šehadeta, što

podrazumjeva i javno deklariranje. Riječima “Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne

Muhammeden `abduhu ve resuluhu” pristupa islamu i time čovjek praktično postaje

musliman, odnosno vjernik. Doslovno značenje riječi “la ilahe illellah” jest: “Nema istinskog

boga pored Allaha”. A onaj koji izgovori ovaj prvi šehadet mora poreći sva druga božanstva

osim Allaha. Uzvišeni Allah kaže: “Znaj da nema drugog boga osim Allaha.” (Muhammed,

19). Dakle, ustvrditi da je jedino Allah Bog i poreći sva druga lažna božanstva, to je značenje

prvog djela šehadeta. Poslanik s.a.v.s. kaže: “ Ko kaže da nema drugog boga osim Allaha i u

tome bude iskren ući će u Džennet.” 5

5Ahmed ibn Hanbel:, “Musnedu-l-Ensar”, hadis br. 20996

Muhammed s.a.v.s. proveo je trinaest godina u Mekki pozivajući Arape u prihvatanje riječi

“la ilahe illellah”. Govorili su: “Jedan bog? Ovo dosad nismo čuli.” To su rekli zato što su oni

dobro razumjeli značenje ovih riječi te im je bilo jasno da oni koji ih izgovore i private

moraju napustiti sve dotadašnje bogove kojima su se klanjali, što je bilo veoma teško.

Uzvišni Allah kaže: “I oni će toga Dana zajedno na muci biti jer mi ćemo tako sa

mnogobošcima postupiti. Kad im se govorilo: “Samo je Allah Bog!” – oni su se oholili i

govorili: “Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika.”

A Poslanik s.a.v.s. kaže: “Ko ustvrdi da nema božanstva mimo Allaha zaštićeni su njegova

imovina i život.” 6

Drugi dio šehadeta: “Muhammedun resulullah”, znači vjerovati da je Muhammeda s.a.v.s.

poslao Uzvišeni Allah i potvrđivati sve ono sa čime je poslan, njemu se povinovati u

naredbama i kloniti se onoga od čega nas on odvraća. Zatim, obožavati Allaha na način na

koji je to Poslanik s.a.v.s. radio i vjerovati da je on bio čovjek, Allahov rob i Poslanik. Zato je

i rekao: “Ne uzdižite me na stepen na koji su kršćani uzdigli Isa`a, sina Merjemina. Ja sam

samo rob. Za mene recite: Allahov rob i poslanik.”

Hadis je potpuno jasan u definiranju stave da srce mora poreći sva druga

božanstva i biti čisto od bilo kakve prmjese. “La ilahe illellah” oslonac je čovjekova islama.

To je metod ispravnog života, a on se može ostvariti samo ako se sve vrste ibadeta posvete

jedino Uzvišenom Allahu, ako se obredi i zakonodavstvo uzmu onakvima kakve ih je On

objavio i ako se odbace svi ljudski zakoni koji su suprotni sa Allahovim.

7

6Ibn Hadžer el Askalani; “fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil Buhari”, Daru-l-fikh”, Bajrut, “Babu-l-džihadi vel gazvi”, hadis br.2727 7 Ibn Hadžer el Askalani; “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil Buhari”,, Kasasul-enbija, 6/478 hadis 3445

Muhammed s.a.v.s. sam sebi niječe bilo kakav stepen i tretman iznad običnog čovjeka i to

zahtjeva od nas upravo zato da ne bismo i mi, kao kršćani, pripisali Allahu druga.

To bi, ukratko, bilo značenje dva šehadeta s kojima čovjek ulazi u vjeru i postaje musliman.

Povećanje i smanjivanje imana

Koliko je djelo važno kao satavni dio imana, vidjet ćemo i u ovom dijelu poglavlja. Naime,

iman nije uvijek isti u svim periodima čovjekovog života. Nekad je slabiji, a nekada jači.

Stoga su na osnovu kur`anskih ajeta i hadisa, islamski učenjaci izveli zaključak da se iman

smanjuje i povećava. On se povećava povećanjem dobrih djela, a smanjuje se smanjivanjem

činjenja dobrih djela. Dokaze nalazimo u kur’anskim ajetima:

“ A kad se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im se povećava.” (El-Enfal,2)

“ … što se tiče vjernika, njima se povećalo vjerovanje.” (Et-Tevba,4)

“... i to im je samo povećalo vjerovanje i predanost.” (El-Ahzab,22)

“One kojima je, kad su im ljudi rekli: “Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se

pričuvate!” – to je povećalo vjerovanje, pa su rekli: “Dovoljan nam je Allah i divan li je On

Gospodar!” (Ali `Imran,173)

“On uliva smirenost u srca vjernika da bi još više povećali vjerovanje koje već imaju – a

vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i mudar je.” (Feth,4)

Dokazi mogućnosti povećanja i smanjenja imana u hadisima su sljedeći:

1. Allahov Poslanik s.a.v.s rekao je: “Iman se sastoji iz sedamdeset i nekoliko stepena.

Najveći stepen imana je La ilahe illellah, a najmanji uklanjanja smetnje s puta.”8

2. “Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga ukloni (izmjeni) rukom, ako ne može rukom, neka

ga ukloni jezikom, a ako ne može ni jezikom, onda neka ga prezire srcem, a to je najslabiji

vid imana.”

Iz hadisa se jasno vidi da je iman poredan prema stepenima i da nije uvijek iste jačine.

9

3. Riječi Omera radijallahu anhu

10, upućene ashabima: “Dođite da zajedno povećamo iman.”

A zatim su svi zajeno spominjali Allaha.11

1.Nauka: izučavanjem nauke postiže se ubjeđenje i spoznaja. Iskreno posvećivanje nauci u

ime Allaha povećava iman. Džundub ibn Abdullah i Ibn Omer kažu.” Naučili smo vjerovati,

naučili smo Kur`an učiti, pa smo povećali svoj iman.”

I druge brojne predaje jasno govore o mogućnosti povećanja i smanjenja imana. Svaki čovjek

može osjetiti kako mu se iman povećava i smanjuje. Ako je veći iman, on je veseliji,

bogobojazniji, širokogrudniji i ima osjećaj prostranosti u prsima. A ukoliko je manji tmuran

je, potišten, lahko zapada u grijeh, osjeća tijeskobu u prsima itd.

Postoje praktični i veoma lahki faktori koji utiču na povećanje imana. Među najvažnijima su:

12

8 Ibn Hadžer el-Askalani: “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihul Buhari”, 1/51 9 Abdulazim ibn-Abdil-Kavij el-Munziri: “Et-Terhib vel Tehrib minel-hadisiš-šerif”, Daru-l-mektebetil hajat”, Bejrut, 1987, 3/403 10 U nastavku skripte će se koristiti skračenica r.a. ali je poželjno izgivarati u potpunosti ovu frazu nakon spominjanja ime nekog od plemenitih ashaba i ashabijke 11 Ibn Ebil `Izz El-Hanefi: “Šerhu-Akide et-Tahavijje” str. 386

Učeni se više boje Allaha zato što su Ga spoznali: “A Allaha se najviše boje Njegovi učeni

robovi.” (Fatir,28)

2. Dobro djelo: Povećavanjem činjenja dobrih djela – povećava se uvjerenje i jača iman, a

smanjivanjem dobrih djela i povećavanjem loših djela i slijeđenjem strasti – smanjuje se

iman. Dobro djelo je sadaka, dobročinstvo, itd.

3.Zikr – spominjanje Allaha i razmišljanje: Spominjanjem Allaha, Njegovih lijepih imena,

čitanjem njegovih ajeta, čovjek se veže imanskom vezom za Allaha i od sebe odbacuje

nemarnost i lijenost. Ebu Džafer, prenosi od svoga djeda Umejr ibn-Hubejba da je Poslanik

s.a.v.s. rekao:” Iman se povećava i smanjuje.” Upitali su ga: “Kako se povećava a kako

smanjuje?” Odgovorio je: “Kad spominjemo Allaha, pa kažemo elhamdulillah i subhanallah,

time se povećava naš iman, a kad to zanemarimo i zaboravimo, tada se smanjuje naš iman.”13

U poznatom hadisu koji prenosi Omer ibnul Hattab, Džibril alejhi selam

Spominjati Allaha je dozvoljeno i sjedeći i stojeći i ležeći: “Oni koji stojeći i sjedeći i ležeći

Allaha spominjju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.” (Ali Imran, 191)

Razmišljanjem o Allahovom stvaranju, o Njegovim stvorenjima i ajetima, čovjek dolazii do

čvrste spoznaje da je sve što postoji djelo Uzvišenog Allaha i tako mu se iman poveća. Na

sve strane, gdje god da se okrene, osjeća moć Jednog, osjeća Njegovu veličinu i snagu, što ga

navodi na još veću prisebnost i pokornost. S druge strane, kad vidi one koji su slijepi kod

očiju i gluhi kod ušiju i ne razumiju iako imaju razum, treba se zahvaliti Allahu na tome što

mu je omogućio da razmišlja i dođe do zaključka da je samo Allah Bog. Kaže Uzvišeni: “Oni

koji stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominjju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju.” (Ali

Imran, 191)

Iman i islam

14

12 Ibn Ebil `Izz El-Hanefi: “Šerhu-Akide et-Tahavijje” str. 386 13 Ahmed ibn Ibrahim ibn Isa eš-Šenki: “Šerh Kasideti Ibnil Kajjim”, El-Mektebul-islami”, prvo izdanje, 1962, 2/140-141 14 U nastavku skripte će se koristiti skračenica a.s ali je poželjno izgivarati u potpunosti ovu frazu nakon spominjanja ime nekog od Allahovih Poslanika ili ime meleka Džibrila

rekao je Poslaniku

s.a.v.s. : “ Muhammede, reci mi šta je islam”. On odgovori: “Da svjedočiš da nema drugog

boga osim Allah id a je Muhammed Allahov rob i Poslanik, da klanjaš namaz, da daješ zekat,

da postiš ramazan i da obaviš hadždž ako budeš u mogućnosti”.

“Reci mi šta je iman?”

“Iman je da vjeruješ u Allah, Njegove meleke, njegove knjige, njegove poslanike, Sudnji dan

i da vjeruješ u Allahovo određenje dobra i zla (kada’ i kader)”15

Poslanik s.s.v.s. upitao je ashabe: Znate li šta je iman?” A potom odgovorio: “Iman je

svjedočenje da nema drugog boga mimo Allaha, obavljanje namaza, davanje zekata, post

ramazana.”

Kad se govori o imanu i islamu, često se mješaju ova dva pojma. Neko će reći da su to

različiti termini sa posebnim značenjima te da je iman uvjerenje a islam djelo. Drugi će reći

da je isto i da nema razlike među njima. Odnosno, iman i islam su sinonimi, jer je nekada

Poslanik s.a.v.s. spomenuo iman u značenju islama, a islam u značenju imana, kao u ovim

hadisima:

16

U ovom hadisu iman označava temeljne stubove islama. U drugom hadisu se spominje da je

iman dio islama, kao što je hadis: “Upitali su Poslanika s.a.v.s. koji je vid islama najbolji?”

Odgovorio je:”Iman”.

17

15 Ibn Hadžer el-Askalani: “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihul Buhari”, 1/114, hadis br. 50 i Muslim ibnul Hadžadžadž el Kušejri: Sahihul Muslim” poglavlje “Iman” 1/37-39, hadis broj 1 i 5. 16 Muslim ibnul Hadžadžadž el Kušejri: Sahihul Muslim”, Darul ihjat-turasil arebi” 1972, “Iman, 1/48 poglavlje 6. Br.17 17 Ahmed ibn Hanbel: Musned Ahmeda ibn Hanbela, 4/114

U ovom slučaju iman je spomenut u doslovnom značenju, a islam u stručnom terminološkom.

Na osnovu iznesenog, da se zaključiti da su iman i islam s terminološkog stanovišta jednog

značenja i da oboje sadrže ubjeđenje, očitovanje jezikom i potvrdu djelima. Ponekad se pravi

razlika kad se hoće odvojiti jezičko od terminološkog značenja. U suštini svejedno je reći za

osobu musliman ili mu’min, jer kad kažemo musliman, onda ne niječemo njegovo čvrsto

ubjeđenje, a kad kažemo mu’min onda ne negiramo njegova djela. Islam je, dakle,

manifestacija imana.

Potvrdu da se ova dva termina međusobno ne isključuju nalazimo i u ovom ku’anskom ajetu:

“Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se

riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni

koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi

vjernici - njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.” (El-Enfal,

2-4)

U ajetu je Allah spomenuo i rad srca i rad organa koji su sastavni dijelovi iman i islama.

VJEROVANJE U ALLAHA

2. Senaid Zaimović, Temeljne istine vjere, str.:27-52

Prva temeljna istina

Dokazi postojanje Allaha, dželle šanuhu

Dokazati postojanje Boga važno je onima koji do spoznaje dolaze samo putem razuma i

opipljivih činjenica. Muslimanu je na osnovu Objave jasno da Allah postoji i od njega se u

tom pogledu traži da u Njega vjeruje. Samim time što je već musliman – tebao bi biti svjestan

postojanja Allaha dž.š. zbog toga dokaze koje ćemo spomenuti navodimo radi onih kojima

još nikako nije jasno postoji li Allah ili ne ili su pak, u nedoumici koja ih spriječava od

spoznaje.

1. Urođena ljudska potreba za vjerom (instikt)

Urođena ljudska priroda (instikt) najbolji je dokaz koji upućuje na postojanje Uzvišenog Bića

koje se zove Allah dž.š. Kur’an ne posvećuje mnogo pažnje direktnom dokazivanju

postojanja Boga zato što on tvrdi da urođena ljudska priroda i duša koja nije dokučila

prljavštinu širka bez dokaza potvrđuju postojanje Uzvišenog Allaha. Allah dž.š. davno je

stvorio duše i one su tada već bile svjesne Njegovog postojanja. On kaže: “I kad je Gospodar

tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče

protiv sebe: "Zar Ja nisam Gospodar vaš?" - oni su odgovarali: "Jesi, mi svjedočimo" - i to

zato da na Sudnjem danu ne reknete: "Mi o ovome ništa nismo znali." (El-Ea’raf,172)

A u drugom ajetu koji izravno govori o ljudskoj prirodi Allah dž.š. kaže: “Ti upravi lice svoje

vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude stvorio - ne treba se mijenjati

Allahova vjera, jer je to prava vjera... “(Er-Rum,30)

Jedino urođeni instikt može objasniti stalnu čovjekovu potrebu da u nešto vjeruje. Svaka

ljudska zajednica je u nešto vjerovala. Nekada su nasljeđivali bogove od svojih starih, a

nekada sui h izmišljali. U čovjeku postoji duša koju je Allah udahnuo od Svoga ruha. Ona je

veza između čovjeka i Njegovog Gospodara. Duša ima potrebu za vjerom jer je već jednom

posvjedočila Allaha za Svoga Gospodara. Dakle, u svakom čovjeku postoji potreba za

vjerom, samo što je jedan dio ljudi potiskuje tokom svoga života pod uticajem raznih faktora.

Pogrešno usmjereni književnici, nastavnici, profesori i drugi kulturni radnici često nastoje

izmjeniti ljudsku prirodu i pri tome zaprljati zabludjelim idejama. Roditelji su također, faktor

koji zna učiniti dosta na zatiranju čiste urođene prirode.

Poslanik s.a.v.s. u jednom hadisu kaže:” Svako dijete rodi se u čistoj vjeri, potom ga roditelji

učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom.” 18

18 Ibn Hadžer el-Askalani: “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihul Buhari”, “Kitabu-l-Dženaiz”, 3/245-246, hadis br. 1385

Poslanik s.a.v.s. nije rekao: “Pa ga roditelji učine muslimanom”, jer je islam urođen. Islam je

njegova priroda, a kršćanstvo, jevrejstvo i madeizam (vatropoklonstvo) nametnuli su njegovi

najbliži. To je zaista velika nepravda.

2. Kosmološki dokaz

Ovaj dokaz se ogleda u činjenici da iz svakodnevnog života znamo da ne postoji nijedan

proizvod bez svoga proizviđača,a to znači – nijedan učinak bez svoga uzroka. Najveći

primjer za to jest sam čovjek.

Uzročnici dolaska čovjeka na svijet su njegovi roditelji. Nijedan čovjek nije sam sebe

prouzročio, niti je nastao slučajem. Mi smo svjedoci da ništa nije nastalo slučajem. I naši

roditelji imaju svog uzročnika dolaska na ovaj svijet; to su njihovi roditelji, koji također

imaju svoje uzročnike, naše pradjedove i pranane itd. Tako bi se moglo nabrajati sve do

prvog čovjjeka Adema a.s. I Adem a.s. nije sam od sebe nastao. Iz toga vidimo da ništa nije

nastalo slučajno, niti samo od sebe. Sve ima svoga uzročnika. Tako je nastao lanac događaja,

lanac uzroka i učinaka ne može ići u beskraj. Mora postojati kraj svemu ovome, odnosno

početak ili prapočetak. Svim ovim uzrocima mora postojati prauzrok. Uzrok svih uzroka. Taj

Uzrok svih uzroka od Koga je sve poteklo i za Koga se sve veže jeste Allah dž.š.

3. Teološki dokaz

Teološki dokaz ogleda se u savršenom redu, svrhovitosti i harmoniji koji vladaju kosmosom.

Kur’an je pun dokaza ove vrste. Primjera radi spomenimo ovaj ajet: “Stvaranje nebesa i

Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju

Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina - po kojoj je rasijao

svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde - doista su

dokazi za one koji imaju pameti.” (El-Bekara,164)

U ovom ajetu spomenuti su sljedeći dokazi Allahovog postojanja:

1. stvaranje nebesa i Zemlje,

2. naizmjeničnost noći i dana,

3. lađe koje morem plove,

4. kiša koja zemlju u život vraća nakon njena mrtvila,

5. sve vrste životinja,

6. promjenjivost vjetra,

7. oblaci koji između neba i Zemlje lebde.

Nebesa i Zemlja u kosmosu nisu sami od sebe nastali niti su ih ljudi stvorili. Na Zemlji

živimo i koristimo njena dobra. Sunce nam daje toplotu i svjetlost. Mjesec nam pokazuje

vrijeme od mjesec dana. Prema njemu se računa kalendar. Zemlja dok pređe put oko Sunca,

označi vrijeme od godinu dana. Usljed kretanja Zemlje oko Sunca i njenog nagiba prema

Suncu dolazi do smjenjivanja godišnjih doba. Svako godišnje doba ima svoju odlike i za

svako doba su vezani različiti poslovi.

Smjenjivanje dana i noći je veličanstven primjer Allahove moći. Ne dogodi se da budu dva ili

tri dana zaredom, pa onda jedna noć, niti obratno. Sve se i u tom pogledu odvija u savršenom

redu.

Mora i rijeke su Allahova znamenja. Da njih Allah nije stvorio, lađe koje ljudi naprave ne bi

imale po čemu ploviti, niti bi imale svoju svrhu. A njihova svrha je kao što Kur’an kaže, da

prenose ljudima ono što im koristi i da prenose i ljude. I kao što se lađa ne može zamisliti bez

kapetana koji njom upravlja, tako se ni ovaj kosmos ne može zamisliti bez svoga Upravljača.

Kiša je odraz Allahove milosti prema svemu živom na Zemlji. Sve što raste i razvija se u

direktnoj je ili indirektnoj ovisnosti o kiši. Kad bi Sunce neprestano sijalo, sve bi bilo

sasušeno i sprženo na Zemlji. Ne bismo imali ništa, pa ni voća ni povrća. A nakon dugotrajne

suše svi izvori presuše i pojavi se nedostatak vode. Allah dž.š. daje nam kišu koja sve to u

život vraća i od nje ovise i životinje i ljudi.

Životinje koje Allah stvorio također imaju veliku ulogu na ovome svijetu, koriste ljudima i

sastavni su dio prirode. One su među najvećim izvorima ljudske hrane, koriste se u

proizvodnji i u druge svrhe. Allah ih je potčinio čovjeku.

Uloga vjetra neprocjenjiva je. Oni tjeraju oblake koji nam donose blagoslovljenu kišu.

Vjetrovi prenose polenov prah i pomažu oprašivanju biljaka. Vjetar nas rashlađuje i vrši

mnoge druge funkcije. Ni njega nije čovjek stvorio, niti on radi po ljudskim zakonima.

Stvorio ga je Uzvišeni i On im je odredio zakone po kojima će djelovati.

Koja je onda uloga oblaka? Znamo da na Zemlji postoji mnogo više vode (dvije trećine) a tek

je jedna trećina kopno. Voda se isparava i pretvorena u paru, penje se do visine na kojoj se

kondenzira. Potom se ponovo iz oblaka vraća na Zemlju, ali u tečnom stanju kao kiša. Oblaci

se kraću po Allahovoj naredbi a tjera ih vjetar.

I tako, sve ima svoj red i svoju svrhu. Ništa u Allahovom zakonu nije stvoreno bez svrhe.

Zato je cilj ovog teološkog dokaza da objasni red i svrhovitost u prirodi koja upućuje na

postojanje Jednog Jedinog.

4. Moralni dokaz

On se zasniva na činjenici da u svakom čovjeku postoji moralni osjećaj za dobro i zlo. Zato je

čovjek nekada raspoložen i zadovoljan, a nekada mrzovoljan i nezadovoljan. Kad učini dobro

on je veseo i zadovoljan. A kad učini zlo, on je mrzovoljan i nelagodno se osjeća. Navest

ćemo primjer koji će nam pojasniti kako moralni zakon u čovjeku upućuje na postojanje

Allaha dž.š.

Mnogo puta se događa da čovjek ubije nevinog čovjeka i da niko od ljudi ne vidi to ubistvo.

Za ubicu se dugo ne zna. Ubica se uspio izvući i spasiti ljudskog gonjenja, ali se nije uspio

spasiti od “unutarnjeg policajca” njegove grižnje savjesti, koja ga progoni i noć i dan zbog

počinjenog zla. Ona ga natjera da se sam preda vlastima i tako se otkriva počinilac ubistva.

Čovjek bi možda i pokušao sakriti svoje nedjelo, ali ga njegov unutarnji sudija, moralni

zakon u njemu, goni na priznanje i otkrivanje. E taj moralni zakon je nešto što čovjek nije

mogao steći sam. Jer, da ga je sam stekao, on bi ga mogao i kontrolirati i po potrebi sakriti

zločin. Taj osjećah grižnje savjesti – moralni zakon – usadio nam je Uzvišeni Stvoritelj, koji

nas najbolje poznaje. Čovjek ga se neće nikad moći osloboditi ma koliko to nastojao učiniti.

Moralni zakon u nama je još jedan dokaz Allahovog postojanja.

5. Historijski dokaz

Ovaj dokaz zasniva se na jedinstvenom i kontinuiranom mišljenju čitava čovječanstva o

jednom pitanju. Naime, ako kroz ljudsku povijest ogromna većina svjedoči o postiojanju

nečega, a manjina ima suprotno mišljenje, onda mišljenje većine uzima se kao neoborivi

dokaz svim generacijama koje dođu poslije njih. Često pamet pogriješi i shvati nešto

naopako. Zato je potrebno da se udruži više umova. Ono oko čega se složi većina umova

smatra se najjačim dokazom i najčvršćim uvjerenjem.

Svi stari narodi, Egipćani, Grci, Rimljani, Asirci, Kinezi, Germani, Slaveni i mnogi drugi su

vjerovali da postoji Bog. Istina, oni su često u neznanju priznavali i druga, niža božanstva, ali

su ipak vjerovali da postoji božanstvo koje je iznad svih tih božanstava. Vjerovali su da

postoji Vrhovno Božanstvo.

Vjerovanje starih naroda kroz povijest temeljeno je na umnom zaključivanju. Uvjerenja

plemena i naroda od prapovijesti, pa kroz milione godina da postoji Bog zasniva se na

zakonima zdravog razmišljanja. Zato je takvo uvjerenje čvrst dokaz da Bog postoji. Pamet

zato i postoji da bi ljude vodila istini i pravdi, a ne zabludi i neistini. Nemoguće je zamisliti

da bi tolika plemena i toliki narodi kroz čitavu povijest, od početka ljudskog roda, živjeli u

zabludi o postojanju Boga.

6. Nastanak života na Zemlji

Jedan od najčvrčćih dokaza postojanja Allaha jest nastanak života na Zemlji. Odakle i kako je

nastao život koji traje već milionima godina? Naravno niko od ljudi ne zna ni kad je počeo,

niti koliko traje ovaj život kojem smo i mi danas svjedoci i koji će nas ispratiti i opet ostaje

da traje, a mi nestati kao i drugi prije nas.

Postojale sui još uvijek postoje brojne teorije o nastanku svijeta. Jedni su tvrdili da je život

došao od drugih planeta, iz kosmosa. Bilo je učenjaka koji su tvrdili da je život na Zemlji

nastao iz mrtve materije – samorođenjem ili, kako se to u biologiji zove autobiogenezom.

Međutim, ova teorija je davno oborena, kao što sui druge slične njoj odbačene. Kako je

moguće da iz mrtvog nastane nešto živo? Mrtvo je ništa, a iz ništa ne može nastati nešto.

Nema života iz mrtve materije. Za život je potreban život. Prema tome, izvući ćemo

zaključak i reći: Život na Zemlji je stvorio Vječno Živi koji ne umire – Allah dž.š. Zato je

nastanak života na Zemlji jedan od najjačih dokaza postojanja Allaha.

Neki kažu da je život na Zemlji i sve što vidimo svojim očima nastao slučajno. Upitamo li

takve za najobičniju stvar, recimo olovku, je li ona nastala slučajno ili sama od sebe, naš

sagovornik će nam reći da nije mogla sama nastati. Neko je napravio. Kako je onda, moguće

da nešto tako ogromno kao što je kosmos – koji se nikako ne može porediti sa olovkom –

nastane slučajno.

7. Logički dokaz

U knjizi “Šerhu-l-akide el vasitijje” prenosi se slučaj kako su neki ljudi iz Indije došli kod

Ebu Hanife da se s njim raspravljaju o postojanju Boga. Tražili su od njega da im dokaže da

postoji Allah. Ebu Hanife je bio jedan od najoštroumnijih učenjaka. Rekao im je da dođu

sutradan. Nakon što su se pojavili sutradan, upitali su ga o dokazu. On im reče:

“Razmišljam o lađi punoj namirnica i robe sječe morske valove i putuje sama od svoga

pristaništa. Kad je stigla istovarila je teret i otišla nazad. U njoj nije bilo ni kapetana, ni

radnika nosača koji istovaraju robu.”

Indijci rekoše:

“O tome razmišljaš?!”

“Da”, reče Ebu Hanife.

“Onda ti nemaš pameti! Je li moguće da lađa dođe sama bez kapetana, potom da se istovari i

vrati nazad?! To je van svake pameti, to je nemoguće”.

Ebu Hanife reče:

“Ne možete shvatiti da jedna obična lađa putuje sama bez kormilara, a možete pojmiti da ova

nebesa, Sunce, Mjesec, zvijezde, planine, biljke, životinje i ljudi opstoje bez svoga

Stvoritelja.”

Tada su shvatili da ih je Ebu Hanifa nadmudrio upotrebivši njihovu logiku. Na ovo mu nisu

mogli ništa kazati.19

- Poslanik s.a.v.s. učio je svoje drugove da poziv u islam započinju tevhidom. Tako je Muazu

prilikom odlaska u Jemen rekao: “Neka prvo čemu ćeš ih pozivati bude svjedočenju da nema

drugog boga osim Allaha.”

Vjerovanje u Allaha dželle šanuhu

Vjerovanje u Allaha dželle šanuhu znači čvrsto ubjeđenje da je Allah dž.š. Gospodar, Vladar

i Stvoritelj svega što postoji. On Jedini zaslužuje da Mu se robuje i da se svi ibadeti (namaz,

post, dove, nada, strah, poslušnost i poniznost) jedino Njemu posvećuju. On je opisan

svojstvima savršenstva i lišen je svih nedostataka.

Iz definicije se vidi da je ključ vjerovanja jednoća Allaha dž.š. tevhid, u svemu. Jednoća

Allaha u svim segmentima.

Tevhid predstavlja obožavanje jednog jedinog Allaha. Zbog toga je On stvorio džinne i ljude.

“A džinne i ljude sam stvorio samo da Mi robuju…” (Ez-Zarijat,56)

Allah je slao ljudima poslanike da bi ih pozivali u priznavanje Allahove neprikosnovene

jednoće.

- Poslanici su svoje misije ljudima uvijek započinjali sa pozivanjem u vjeru Allahove

jednoće. Uzvišeni kaže: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili:

"Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte” (El-Enbija, 25)

20

Brojne su koristi vjerovanja u tevhid a najvažnije su svakako sreća na dunjaluku i uspjeh na

- Nevjernici iz Mekke su Muhammedu s.a.v.s. nudili bogatstvo, ženidbu po njegovom izboru

i druge vrste ovosvjetskih uživanja u zamjenu za napuštanje poziva u tevhid i nenapadanje

njihovih navodnih bogova.

- Zadatak svakom muslimanu je da u svom društvu uspostavi tevhid, da poziva njemu, jer on

ujedinjava vjernike.

19 Eš-šejh Muhammed Salih el-‘Usejmin: “Šerhul akide el-vasitijje li šejhu-l-islam ibn Tejmijje”, Dar ibnu-l-Dževzi”, četvrto izdanje, 1417 h.g. 1/56-57 20 Muslim ibnul Hadžadžadž el Kušejri: Sahihul Muslim” poglavlje “Iman” 1/50, hadis br.50

ahiretu. Njime se čovjek oslobađa robovanja i potčinjenosti nekom drugom biću mimo

Allaha. Tevhidom čovjek postaje neovisan. On je izvor ljudske sigurnosti, jer puni ljudsko

srce neograničenom mirnoćom, tako da se mu’min nikog drugog ne boji osim Allaha. Tevhid

je izvor duševne snage koja se pretvara u nadu, koja se opet ispoljava totalnim povjerenjem i

oslanjanjem na Uzvišenog Stvoritelja.

Tevhid se djeli na tri vrste, i to:

1. Tevhidur-rububijeh,

2. Tevhidu-l-uluhijjeh,

3. Tevhidu-l-esmai ves-sifati.

Tevhidur-rububijeh

Definicija ovog tevhida glasi: Čvrsto uvjerenje da je Allah dž.š. Gospodar svega i da nema

drugog gospodara mimo Njega.

To znači priznavanja da je Allah dž.š. Jedini Stvoritelj svega postojećeg, da je On Jedini

Vladar, da On oživljava i usmrćuje, da On jedini donosi korist, da On prima dove, da On

opskrbljuje i daruje, da On sprečava i dozvoljava, Njemu sve pripada i u Njegovim je rukama

sva vlast. On kaže: “Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju u šest vremenskih

razdoblja stvorio, a onda svemirom zagospodario; On tamom noći prekriva dan, koji ga u

stopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde se pokoravaju Njegovoj volji. Samo On stvara i

upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!” (El-Ea’raf, 54)

Također vjerovanje da samo Allah dž.š. može nešto dozvoliti ili zabraniti.

U ovu vrstu tevhida vjerovali sui mušrici u doba Poslanika s.a.v.s. ali ih to vjerovanje nije

uvelo u islam, te je Poslanik s.a.v.s. ratovao protiv njih i dozvolio njihovu krv i imetke.

Ova vrsta tevhida je ustvari potvrđivanje Allahove neprikosnovene jednoće kroz Njegova

djela. Oni su vjerovali da Allah dž.š. Daje nafaku, kišu, da je On sve stvorio, ali nisu

vjerovali da je Allah jedini Bog, tj nisu vjerovali u tevhidu-l-uluhijeh.

Dokaz da su oni vjerovali u Allaha kao Gospodara je ovaj kur’anski ajet: “Upitaj: "Ko vas

hrani s neba i iz zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u

neživo, i ko upravlja svim"? - "Allah"! - reći će oni - a ti reci: "Pa zašto Ga se onda ne

bojite?" (Junus,31)

Komunisti i njima slični ateisti nisu vjerovali ni u ovu vrstu tevhida te su tako postali najveći

nevjernici. Može se zaključiti da su ondašnji mušrici-pagani bili svjesniji postojanja Boga od

savremenih ateista zadojenih lažnim parolama bezbožništva.

Tevhidu-l-uluhijjeh – Allah, jedini neprikosnoveni Bog

“Čvrsto ubjeđenje da je Allah dž.š. jedini istinski, neprikosnoveni Bog i da nema drugog

boga mimo Njega, te da se svi oblici ibadeta jedino Njemu upućuju.”

Allah dž.š. jedini je Bog i svi ibadeti u javnosti i u tajnosti moraju biti iskreno Njemu

upućeni. Pravi vjernik je iskren u svojoj ljubavi prema Allahu dž.š. iskren u svome strahu i

nadi, iskren u dovi, oslanjanju, u poslušnosti, poniznosti i pokornosti i drugim vidovima

ibadeta. To je suština ovog tevhida. Ova vrsta tevhida je bila predmet raskola i razilaženja

između poslanika i njihovih naroda od Nuha a.s. pa do Muhammeda s.a.v.s

Tevhidu-l-uluhijjeh je mnogo važniji temelj tevhida, jer sadrži u sebi i rububijeh i tevhidu-l-

esmai ves-sifati. Onaj koji vjeruje da postoji samo jedan Bog, taj vjeruje da je On i Gospodar

i Onaj koji opskrbljuje i proživljava. Ali onaj koji vjeruje da je allah dž.š. Gospodar, ali ne

vjeruje da je On i jedini Bog, njegovo vjerovanje ne sadrži u sebi i vjerovanje u uluhijjeh.

Ovaj tevhid razdvaja monoteiste od politeista. Onaj koji vjeruje u ovaj tevhid je monoteist, a

ako ne vjeruje – onda je politeist. Zbog ovoga tevhida smo stvoreni i poslanici su slati zbog

njega. “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: "Nema boga

osim Mene, zato se Meni klanjajte!" (El-Enbija’,25)

Svi su govorili: “Bojte se Allaha vi nemate drugog boga.” (Mu’minun,23, i Hud,619

Za ispravno poimanje ovog tevhida je neophodno sljedeće:

1. Iskrenost u ljubavi prema Allahu dž.š. tako da rob ne voli nikog drugog mimo Allaha dž.š.:

“Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi

vjernici još više vole Allaha. A da znaju mnogobošci da će onda kada dožive patnju - svu

moć samo Allah imati i da će Allah strahovito kažnjavati”.(El-Bekare,165)

2. Upućivanje dove, oslanjanje, nada i drugo pripadaju jedino Allahu: “I pored Allaha ne

moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to to uradio bio bi uistinu

nevjernik.” (Junus,51)21

4. Sve tjelesne ibadete jedino u ime Allaha činiti. Ako ih činimo u ime nekog drugog, onda

smo pripisali Allahu ravnoga: “Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju

ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra

3. Jedino se Njega bojati i nikad ne smatrati da nam neko svojom voljom može naštetiti ili

korist pridonijeti. Uzvišeni Allah kaže: “Dvojci bogova se ne klanjate! – samo je jedan Bog- i

samo se Mene bojte!” (En-Nahl)

21Napomena ovo je prevod ajeta iz sure Junus 106, a ne 51. Međutim u orginalu knjige stoji Junus,51. Vidi str.37.

da je Allahu neko ravan.” (En-Nisa’ 116)

Tevhidu-l-esmai ves-sifati – Vjerovanje u Allahova imena i svojstva

“Čvrsto ubjeđenje da je Uzviseni Allah opisan svojstvima savrsenstva, da je lišen svih

nedostataka i da su ta imena i svojstva onakva kakvima se On opisao u Kur’anu i kako Ga je

opisao Njegov Poslanik s.a.v.s.

Ako bismo željeli malo opširnije prikazati ovu definiciju, onda ćemo reći: “Uzvišeni Allah je

savršen, On je opisan u Kur’anu i hadisu svojstvima savršenstva i On ima imena čiji se tačan

broj zna na osnovu vjerodostojnog hadisa. Mi smo dužni u ta svojstva vjerovati i ne

pokušavati da ih na bilo koji način tumačimo i prilagođavamo svojim ograničenim ljudskim

shvatanjima. Jer, Savršenog može opisati jedino Savršeni, a među nama ljudima nema niko

savršen, jedino je Uzvišeni savršen.

Ljudi često zapadaju u grešku kad pokušavaju prikazati pojedina svojstva, kao npr.

učenjaci.22 Koji tumače da Allahova ruka pomenuta u ajetu: “Allahova ruka je iznad ruku

njihovih…” (El-Feth,10) označava snagu a ne ruku. Da bi izbjegli krivo tumačenje i zabludu,

nije dozvoljeno da tumačimo kako izgleda Allahova ruka, niti da tumačimo kako izgleda

Allahov silazak na zemaljsko nebo23

Mi moramo vjerovati da su ova Njegova svojstva onakva kakvim ih je On opisao i Njegov

Poslanik s.a.v.s.

a pogotovo da se upuštamo u kvalifikaciju Allahova

uzdizanja nad Aršom – prijestoljem. Ako kažemo da se u kur’anskom ajetu: “Milostivi se nad

Aršom uzvisio” misli na “zagospodarivanje” (istivla’) a ne na uzdizanje ili uzvisivanje

(istiva’) time ćemo napraviti ogromnu grešku; rezultat našeg mišljenja biće da Allah prije

toga perioda nije vladao Aršom, nego je tek tada zagospodario njime.

24

Što se tiče silaska na zemaljsko nebo spomenuto u hadisu: “Allah dž.š. svake noći silazi na

zemaljsko nebo”

Allah dž.š. kaže u Kur’anu: “Njemu ništa nije slično, On sve čuje i sve vidi.” (Eš-Šura,11).

Prema tome kako Ga možemo s nečim poistovjetiti kad ne znamo kako izgleda!?

25

22 Ulema Eš’arijskog mezheba 23“Allah dž.š. svake noći silazi na zemaljsko nebo”, hadis 1/521, Muslim 24 Ebu hanife en-Numan ibn sabit el-Kufi: “El-Fikhul-ekber”, Šerh Mula Ali el-Kari el-Hanefi, str.66-68 25 Muslim ibnul hadždžadž el- Kušejri, “Sahihu Muslim, Salatul-musafiirin ve kesruha” 1/521, hadis br. 168

to treba tumačiti ovako: Allah silazi na način kako to odgovara Njegovom

Veličanstvu i Savršenstvu, a On ne sliči nikome od stvorenja. Vrijedno je o ovome pitanju

spomenuti riječi imama u fikhu Ebu Hanife koji kaže: “On ima ruku, lice i dušu, kao što On

spominje u Kur’anu. To što Allah u Kur’anu spominje lice, ruku i dušu – radi se o Njegovim

atributima bez kvalifikacije (bez određivanja kakvoće). Ne može se reći da je Njegova ruka

njegova moć, niti Njegova blagodat, jer bi to značilo negaciju Njegovih atributa što je oznaka

kaderija i mu’tezilija. Ne, Njegova ruka je atribut bez kvalifikacije. Tako isto su i njegova

srdžba i zadovoljstvo Njegova dva atributa bez kvalifikacije.”26

Čuveni šejh, učitelj imama Buharije, Ne’im ibn Hammad kaže: “Ko poistovjeti Allaha sa

Njegovim stvorenjima postao je nevjernik, ko zaniječe svojstva sa kojima se Allah dž.š.

opisao ili kojima ga je Poslanik s.a.v.s. opisao postao je nevjernik. U Allahovim opisima ne

postoji poistovjećivanje, niti upoređivanje.”

Postoje tri temelja na kojima počiva vjerovanje u Allahova dž.š. svojstva:

Prvi temelj:

Zabrana poistovjećivanja i dovođenja u kontekst bilo kakve sličnosti između Allaha i

Njegovih stvorenja.

Na ovaj temelj upućuju nas riječi Allaha,dž.š.: ”Njemu nije ništa slično”(Šura,11). Uzvišeni

je čist da bi ličio stvorenjima.

Ovi atributi, kad se odnose na Allaha dž.š.ne mogu se razumjeti u istom značenju u kome se

razumjevaju kad se odnose na stvorenja. Kažemo: čovjek vidi ,čovjek zna, i Allah vidi i zna.

Ali, način na koji čovjek zna i vidi nije kao Allahovo dž.š., znanje i vid - zato što Njemu nije

ništa slično.

Isto tako, Allahu se ne smije pripisati nikakva manjkavost ili nešto što je svojstveno čovjeku,

koji je oličenje prolaznosti i nesavršenstva, kao što su: drug, žena, sin, san, umor, smrt,

neznanje, nepravda, nemarnost, zaborav, pospanost, i druga svojstva manjkavosti.

Drugi temelj:

Vjerovanje u svojstva i imena potvrđena Kur’anom i sunetom, bez dodavanja ili

oduzimanja, bez poricanja ili bilo kakvog iskrivljenog tumačenja tih svojstava.

To znači da Allah ne možemo opisivati drukčije osim onako kako je On Sam Sebe opisao, ili

kako ga je opisao Njegov Poslanik s.a.v.s, niti Ga možemo nazvati imenima kojima On sebe

nije nazvao ili Ga Njegov Poslanik s.a.v.s. nije tako nazvao. On najbolje zna o Sebi, Svojim

atributima i imenima: “Da li vi bolje znate ili Allah?” (El-Bekare, 140)

27

26 Ebu hanife en-Numan ibn sabit el-Kufi: “El-Fikhul-ekber”, Šerh Mula Ali el-Kari el-Hanefi, str.66-68 i “El-fikhul-ekber” tačka 4. Ebu hanife (Prijevod prevodilačke sekcije ITF-a Sarajevo) 27 Muhammed Halil Heras, “Šerhul-akidetil-vasitijje” (od ibn Tejmijje) treće izdanje, 66 g. str. 21

Treći temelj

Prekid svakog pokušaja zalaženje u suštinu (kvalifikaciju) tih svojstava.

Svaki pokušaj istraživanja kakvoće svojstvao doveo bi nas do zalaženja u bit Allahova dž.š.

Bića, a ne upušta se u raspravu o biti Njegova Bića. Zbog toga se ni o kakvoći svojstva ne

raspravlja. Zato su svi naši raniji predstavnici kad bi bili upitani o svojstvima, kao npr. o

kakvoći Allahova uzdizanja na Arš, rekli: “Uzdizanje je poznato, a način uzdizanja je

nepoznat. Vjeroanje u njega je vadžib, a pitanje o njemu je novotarija.”28

28 Zeid ibn – Abdil-aziz ibn Fejad, “Er-Revdatun- nedijje, Šerhul –akidetil-vasitijje”, drugo izdanje, 1968 god, Rijad, str. 29

Tako kad bi nas neko upitao: “Kako Allah silazi na zemaljsko nebo?”, pitali bismo ga; “A

kako On izgleda?” Ako kaže: “Ne znam kako Allah izgleda”, mi bismo tada rekli: “I mi ne

znamo način Njegova silaska, jer znanje o kvalifikaciji radnji opisanog zahtjeva znanje o

kakvoći činioca te radnje.”

Ovu vrstu tevhida može ugroziti nekoliko stvari, a insane brzo u njih zapada:

1. Tešbih (antropomorfizam):

Uspoređivanja nekog Allahovog svojstva sa kosmičkim fenomenom ili ljudskom osobinom

(radi približavanja shvatanja dotičnog Božijeg svojstva). Ili smatrati da Allahova svojstva ista

kao i svojstva čovjeka, kao što su kršćani poistovjetili Isa’a sa Allahom dž.š. ili kao što su

mušrici svoje idole poistovjetili sa Allahom dž.š. ili reći da je Allahovo oko kao naše oko, itd.

2. Te’vil (izvrnuto tumačenje):

Tumačiti svojstva Uzvišenog Allaha naslućivanjem bez ikakvog argumenta iz Kur’ana i

sunneta i pri tome vršiti izmjene i devijacije. Radi se o izmjeni istinitog i vidljivog značenja

ajeta i tačnih hadisa prema drugom, pogrešnom, iskrivljenom i neosnovanom značenju, kao

što je primjer u ajetu: “Milostivi se nad Aršom uzvisio” (Er-Rahmanu alel Aršisteva), gdje je

glagol “Isteva” koji znači “uzdići se” ili “uzvisiti”, promjenjen u “istevla” što znači

“zagospodariti”. Ovakvim izvrnutim tumačenjem se došlo do kontradikcije u poimanju arša.

3. Ta’til (opovrgavanje i poricanje Allahovih svojstava):

Neke zalutale frakcije niječu svojstvo Allahove Uzvišenosti nad stvorenjima i kažu da je

Allah na svakom mjestu gdje Ga spomeneš što podrazumjeva i Njegovu prisutnost među

stvorenjima, u stvorenjima, iznad, ispod itd. Drugi kažu da su stvorenja vječna čime negiraju

atribut vječnosti svojstven samo Allahu, kao što negiraju i Allahovo stvaranje tih bića.

4. Tekjif (kvalifikacija):

Preciziranje suštine (kvalifikacije) Allahovih dž.š. svojstava, što naši časni predhodnici nikad

nisu dopuštali, niti pokušavali uraditi. Navodili su onako kako sui h Allah dž.š. i Poslanik

s.a.v.s. spomenuli bez nijekanja, iskrivljenja značenja i pokušaja preciziranja.29

U autentičnom tekstu hadisa navedeno je 99 imena. Hadis prenose El-Buhari i Muslim od

Ebu Hurejre da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Allah ima 99 imena, sto manje jedan, ko ih

postigne ući će u Džennet, Allah je u znaku neparnostii On voli nepar.”

Allahova lijepa imena

O Allahovim dž.š.lijepim imenima saznali smo iz Kur’ana i Poslanikova, s.a.v.s. sunneta.

Svako od imena označava jedno od Allahovih dž.š. svojstava, a svako je ime izvedenica iz

svoga izvora. Zajedničko ime za sva lijepa imena i svojstva jeste Allah, za koje većina

učenjaka kažu da nije izvedeno ni iz kakvog korijena.

Broj lijepih imena

30

Ovaj hadis ne govori da je brojem 99 zaokružen broj imena. On nam jasno implicira da je u

Kur’anu i hadisu spomenuto 99 imena, ali ne i to da ih nema više. Da postoje i druga imena o

kojima nas Milostivi nije obavijestio nego ih je ostavio za Sebe u nevidljivom i za nas

nepojmljivom gajbu, kazuje nam ovaj hadis: ”Molim Te svakim Tvojim imenom kojim si

Sebe nazvao ili koje si u Svom tajnom znanju za Sebe zadržao, da učiniš Kur’an proljećem

srca moga, svijetlom srca moga, da njime odstraniš moju žalost i odbiješ brige moje!”

31

Brojni su dokazi o dužnosti i o utemeljenosti Allahovih atributa i imena. Postoji čitava

kur’anska sura koja govori od Allahovim lijepim imenima, a to je suretul – Ihlas.

“Kulhuvallahu Ehad. Allahus-Samed, lem jelid, ve lem juled velem jekun lehu kufuven ehad“

Značenja riječi “ko ih postigne ući će u Džennet”

Hadis Poslanika s.a.v.s. u kome stoje citirane riječi znači: ko ih upozna, nauči napamet,

razumije, vjeruje u njih i lijepo postupi po njihovom značenju bude se držao Allahovih

granica preko Njegovih imena, i njima bude dovio Allahu ući će u Džennet.

Dokazi vjerovanja u tevhidu-l-esmai ves-sifati

29 Ali ibn-Muhammed eš-Ševkani: “Et-Tuhuf fi mezahibisselef”, Matbe’atul-imam. Egipat, str.7 30 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”,13/371, hadis 7.392, Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”,17/7hadis br.6.750 31 Ahmed ibn Hanbel: “Musned Ahmed ibn Hanbela “, “Musnedu-l-muksirine mines-sahabe”, hadis br. 4091

- Reci: "On je Allah - Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu

ravan nije!"

Zatim Ajetu-l- kursij: “”Allahu lā illāhe illā Hu. El-hajjul-kajjūm. Lā tehuzuhū sinetun ve lā

nevm. Lehū ma fis-semāvāti ve mā fil-erd. Men zellezī ješfe’u indehū illā bi-iznih. J´alemu

mā bejne ejdīhim ve mā halfehum, ve lā jahītūne bi šej-in min ilmihī illā bimā šāe. Vesia

kurijjuhus-semāvāti vel-erda, ve lā jeūduhū hifzuhumā ve huvel-alijjul-azīm.”- “Allah je -

nema boga osim Njega - Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što

je na nebesima i ono što je na Zemlji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez

dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On

zna - drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moć Njegova obuhvaća i nebesa i Zemlju i

Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni!” (El-Bekare, 255)

“Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena

- kako budu radili, onako će biti kažnjeni!” (El-Earaf,180)

Allahova lijepa imena i atributi

1) huvallahullezi la ilahe illa huve – Allah je Onaj osim koga drugog boga nema, 2) Er-

Rahman- Milosni, 3) Er-Rahim – Milostivi, 4) El-Melik – Vladar, 5) El-Kuddus – Sveti,

6) Es-Selam – Od mahana čist, 7) El-Mu’min – Koji potvrđuje obećanja i daje sigurnost, 8)

El-Muhejmin – Koji sve pazi i prati, 9) El-Aziz – Snažni, 10) El-Džebbar – Silni, 11) El-

Mutekkebir – Uzvišeni, 12) El-Halik – Tvorac, 13) El-Bari’ – Koji divno stvara, 14) El-

Musavvir – Koji likove daje, 15) El-Gafar – Koji mnogo prašta, 16) El- Kahhar – Koji

savladava, 17) El-Vehhab – Koji mnogo poklanja, 18) Er-Rezak – Koji obilno nafaku daje,

19) El-Fettah – Koji riješava i otvara, 20) El-Alim – Koji zna, 21) El-Kabid – Koji steže,

22) El- Basit – Koji pruža, 23) El – Hafid – Koji spušta, 24) Er-Rafi’ – Koji diže, 25) El-

Mu’izz – Koji uzdiže, 26) El-Muzill – Koji ponižava, 27) El- Semi’ – Koji čuje, 28) El-

Besir – Koji vidi, 29) El-Hakim – Sudija, 30) El-Adil – Pravedni, 31) El-Latif - Dobri, 32)

El-Habir – O svemu obavješten, 33) El – Halim – Blagi, 34) El-Azim –Veliki, 35) El-

Gafur- Koji prašta, 36) Eš-Šekur – Koji je zahvalan, 37) Al-Alijj – Visoki, 38) El-Kebir –

Veliki, 39) El-Hafiz- Koji čuva, 40) El-Mukit – Koji pazi i izdržava, 41) El-Hasib – Koji

obračun vodi, 42) El-Dželil- Veličanstveni, 43) El-Kerim – Plemeniti, 44) Er-Rekib – Koji

pazi na svaku kretnju, 45) El-Mudžib – Koji molbe prima, 46) El- Vasi’ – Koji milošću i

znanjem sve zauzima, 47) El-Hakim – Mudri, 48) El-Vedud – Koji voli, 49) El-Medžid –

Slavljeni, 50) El-Bai’s – Koji proživljava, 51) Eš-Šehid – Koji je o svemu svjedok,52) El-

Hakk – Vrhovna istina, 53) El-Vekil – Koji se stara i brine, 54) El-Kavijj - Jaki, 55) El-

Metin – Čvrsti, 56) El-Velijj – Zaštitnik, 57) El-Hamid - Hvaljeni, 58) El- Muhsi – Koji i

sitnice obuhvata i broj im zna, 59) El-Mubdi – Koji iz početka stvara, 60) El- Muidu – Koji

poslije smrti ponovo u život vraća, 61) El-Muhji – Koji život daje , 62) El- Mumit – Koji

smrt daje, 63) El-Hajju – Živi, 64) El-Kajjum – Koji sve održava, 65) El –Vadžid – Imućni,

66) El-Madžid – Slavni, 67) El-Vahid – Jedini, 68) Es-Samed – Kome se svako obraća, 69)

El-Kadir – Moćni, 70) El-Muktedir – Koji sve moze, 71) El-Mukaddim - Koji unapređuje,

72) El-Muehhir - Koji zapostavlja, 73) El-Evvel – Prvi, 74) El-Ahir - Posljednji, 75) Ez –

Zahir – Jasni, 76) El-Batin - Skriveni, 77) El-Vali – Koji upravlja, 78) El – Muteali –

Preuzvišeni, 79) El-Berru – Dobročinitelj, 80) Et-Tevvabu – Koji pokajanje mnogo prima,

81) El- Muntekim - Osvetnik, 82) El-Afuvv – Koji prašta, 83) Er-Reuf – Samilosni, 84)

Malikul-Melik – Vlasnik svake vlasti i carstva, 85) Zu-l- Dželali vel ikram – Kome pripada

veličina i čast, 86) El-Muksit – Koji pravdu dijeli, 87) El-Džami’u – Koji sakuplja, 88) El-

Ganijju – Bogati, 89) El-Mugni – Koji bogastvo daje, 90) El-Maniu – Koji ga lišava i

otklanja, 91) Ed-Darr - Koji stvara štetu, 92) En-Nafiu - Koji stvara korist, 93) En-Nur -

Svjetlo, 94) El-Hadi - Koji upućuje na pravi put, 95) El-Bediu – Besprimjerni tvorac iz ništa,

96) El-Baki – Vječni. 97) El-Varis – Nasljednik, 98) Er-Rešid - Koji upućuje na potrebe i

koristi, 99) Es-Sabur – Strpljivi, Koji ne žuri sa kaznom

Gdje je Allah?

Ashabima i generacijama poslije njih je bilo jasno pitanje Allahova bivstvovanja. Zbog toga

oni nisu o njemu mnogo polemizirali. Ibnul-Kajjim kaže: “Ashabi se nisu sporili ni u jednom

pitanju koje se tiče Allahovih imena i svojstava.” 32

Dža’d ibn Dirhem je bio prvi koji je inicirao ovo pitanje i u njemu zastranio. Ibn Tejmijje

kaže: “Dža’d je negirao Allahova svojstva i ustvrdio da Allah nije iznad Arša. Slijedio ga je

Džehm bin Safvan.”

Nerazumjevanje i pogrešna interpretacija su se počela javljati u drugom stoljeću po hidžri.

Spor je nastao oko tumačenja riječi Uzvišenog Allaha: “Milostivi se nad Aršom uzvisio.” (Ta

Ha,5)

33

Prvi, koji predstavljaju džehmije, mu’tezile i jedan dio eš’arija. Oni su glagol “isteva “

Mnogi su zbog njih otišli u zabludu. Kao posljedica njihova učenja i tumačenja Allahovih

svojstava, nastala su dva zalutala pravca:

32 Ibnul-Kajjim: “E’alamul-muvekkin”, 1/49 33 Ibn Tejmijje: “Fetava”, 5/20

(uzvisiti) u Allahovim riječima: “Milostivi se nad Aršom uzvisio” (Er-Rahmanu ‘alel-

aršisteva) koji znači uzdići se ili uzvisiti se promjenili u “istevla” što znači zagospodariti.

Također su tvrdili da se Allah nalazi na svakom mjestu.

Drugi, koji predstavljaju keramite i hašimije. Oni tvrde da je Allah prislonjen uz Arš.

Pripadnici ehlu-sunneta smatraju da se Allah uzvisio nad Aršom kako stoji u samom ajetu.

Među onima koji ovako tvrde je i Ebu Hasan el-Eš’ari koji je došao do ovakvog stave nakon

što se pokajao i odrekao svog predhodnog mu’tezilijskog učenja.34

Prema njihovom mišljenju riječ sa vama znači da je Allah i Svojim Bićem i Svojim

Sljedbanici ehli-sunneta ne zalaze u suštinu i kvalifikaciju uzvisenja ili uzdizanja. Upravo u

tome jest suštinska razlika između njih i spomenutih pravaca.

Na nama je da vjerujemo da su Njegova svojstva onakva kakvim su ih opisali On i Njegov

Poslanik s.a.v.s Dakle kako ga možemo nečim poistovjetiti kad Mu ništa na dunjaluku nije

slični?

Sve u prirodi upućuje na to da je Uzvišeni Allah iznad svega što postoji. Mi to svakodnevno

potvrđujemo i u svojim namazima i dovama iskazujemo.

Prema džehmijama, mu’tezilijama i nekim eš’arijama Uzvišeni Allah prije zagospodarenja

nad Aršom njime nije gospodario. Postavlja se pitanje ko je onda gospodario prije Njega? Arš

je postojao tu 50 000 godina prije nego što je Allah stvorio nebesa i Zemlju.

Iz ove teorije je nastala druga, još pogubnija koja kaže da se Allah nalazi na svakom mjestu

gdje Ga spomenuli. Oni tvrde da se Allahu ne može pripisati mjesto i prostor te su zbog toga

rekli da je On svugdje. Međutim oni su svjesno ili nesvjesno Allahu pripisali mjesto i prostor.

Kad kažemo: “On je svugdje” zar to ne znači mjesto. “Svugdje” je oznaka za mjesto i ne

izlazi iz okvira kosmosa. Znači ima svoj prostor.

Time su zašli u teoriji grčkih filozofa poznatu kao”panteizam” koja tvrdi da je priroda i sve

što se u njoj nalazi dio Boga. Bog se utjelovio u čovjeku. Kad se obratite čovjeku vi se

obraćate i Bogu. Čovjek je dio Boga, a Bog je u njemu.

Naravno ova teza nema nikakve veze sa islamom iako su je neki sljedbenici sufizma

prihvatili kao svoju orginalnu, izražavajući putem nje Božije jedinstvo. Oni kažu da je sve što

postoji – Bog. Bog je Svojim Bićem svuda oko nas i u nama samima. Čuveni Halladž je

rekao: “U mom džubetu je Allah” i zato je bio pogubljen.

Zastupnici ovakve teze svoja ubjeđenja dokazuju sljedećim Allahovim riječima: “On je sa

vama gdje god bili.” (El-Hadid,4)

34 Pogledajte o ovome u njegovom djelu “El ibaneh an usulid-dineh” na str. 45 i 46. U ovome djelu El-Eš’ari iznio svoje mišljenje o mu’tezilijama, kao i razloge zašto se vratio učenju ehli-sunneta vel-džemata

svojstvima prisuten sa čovjekom.

Je li ovo dovoljan dokaz?

Kad se u stihu kaže: “Išao sam a mjesec je bio sa mnom” znači li to da je mjesec zajedno sa

nama, rame uz rame, tijelom do tijela? Znači li da je mjesec bićem i svjetlošću sa nama?

Jedno je mjesečevo biće, a drugo je mjesečeva svjetlost. Ono što je bilo uz nas jest svjetlost a

ne i sam mjesec.

Dakle, ni jezik ne podržava njihovu teoriju. U Allahovim ajetima nema kontradikcije.

Pitali su Sufjana es-Sevrija o značenju spomenutog ajeta. Odgovorio je da se radi o sljedećem

značenju: “On je sa vama Svojim znanjem gdje god bili.” 35

Abdullah ibn Nafi’ je rekao: “Allah je na nebu, a Njegovo znanje je na svakom mjestu.”

36

Ajet je i više nego jasan kad Gospodar za Sebe kaže da je na nebu.

Dakle Allah je Svojim znanjemm vidom, sluhom prisutan na svakom mjestu i ništa Mu se ne

može sakriti. Brojni su ajeti koji govore da Allah sve vidi, sve čuje, sve zna itd. Daleko bi nas

odvelo kad bi ih sve nabrajali. Na drugoj strani nama nijednog ajeta koji govori o tome da je

Allah Svojim Bićem prisutan na svakom mjestu. Zog toga je na vjernicima da poštuju ajete

koji govore o Allahovim svojstvima i da ih ne pokušavaju prilagoditi svojim ograničenom

ljudskom shvatanju. Uzvišeni Allah je Savršen i nema ograničenja. Ograničeni ne može

shvatiti neograničenog. Zbog toga se ajeti koji govore o Njegovoj Uzvišenosti, svojstvima i

Biću imaju shvatiti i prihvatiti onako kako su navedeni, bez tumačenja i zalaženja u

kvalifikacione konstrukcije, pri čemu čovjek lahko može potonuti kao i u bilo kojoj drugoj

dubini.

Uzvišeni Allah kaže: “U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je

na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u

tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi.” (el-

En’am, 59)

Brojni su ajeti i hadisi koji govore da je Allah na nebu iznad Arša. Neki od tih ajeta su:

1) “Milostivi se nad Aršom uzvisio” (Ta Ha, 5)

Arš je iznad sedmog neba kako stoji u brojnim autentičnim hadisima.

2) “ … k Njemu se dižu lijepe riječi…” (Fatir, 10)

Uzdizanje lijepih riječi biva sa zemlje prema nebu.

3) “Jeste li sigurni da vas Onaj koji nebesima vlada neće u Zemlju utjerati, kad se ona počne

iznenada tresti?” (El-Mulk, 16)

35 Abdullah ibn Ahmed, “Es-Sunneh, str 72 36 Abdullah ibn Ahmed, “Es-Sunneh, str 34.

4) “On vlada robovima Svojim i spušta vam čuvare…” (El-En’am, 61)

Ajet goori o tome da Onaj Koji spušta biva gore i iznad mjesta spuštanja.

5) “ … Već ga je Allah uzdigao Sebi” (En-Nisa, 158)

Ajet govori o uzdizanju Isa’a a.s. Uzvišeni ga je uzdigao kod Sebe onog momenta kad su

htjeli da ga ubiju.

6) “On upravlja svim, s neba prema Zemlji a onda se sve to Njemu vraća…” (Sedžde, 5)

U ajetu se govori o Allahovom upravljanju čije naredbe dolaze s neba prema zemlji.

7) U pripovjesti o faraonu stoji: “"O Hamane," - reče faraon - "sagradi mi jedan toranj ne bih

li stigao do staza, taza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga,…” (El-Mu’min, 36-

37)

Penjanje uvijek biva od nižeg ka višem, a ne obrnuto. I faraonu je bilo jasno da je Bog na

nebu, zato je i tražio stepenice da se popne do Njega. Mnogima danas, hiljadama godina

nakon faraona i u vrijeme intelektualne i tehnološke ekspanzije nije jasno ovo pitanje. Je li

faraon bio inteligentniji od današnjih intelektualaca?

Hadisi

Jedan ashab je došao sa crnom robinjom pred Poslanika s.a.v.s htijući da je oslobodi. Rekao

je: “Allahov Poslaniče dužan sam da oslobodim roba vjernika.” Htijući da provjeri njen iman

Poslanik ju je upitao: “Gdje je Allah?” Ona je odgovorila: “Na nebu”. Potom ju je upitao:

“Ko sam ja?”, a ona je odgovorila: “Ti si Allahov Poslanik”. On je tada rekao: “Oslobodi je

ona je vjernica.” 37

37 Muslim, “Sahih Muslim” hadis br. 537

Nakon što je izjavila da je Allah na nebu i da je Muhammed Njegov Poslanik, on joj je

potvrdio da je vjernica.

Buharija i Muslim prenose hadis u kome stoji: “Svake noći, kad nastupi njena zadnja trećina,

naš gospodar se spušta na nama najbliže nebo i govori: “Ima li ko da Me pozove, pa da mu se

odazovem? Ima li ko da šta od Mene zatraži pa da mu dam? Ima li ko da Me za oprost

zamoli, pa da mu oprostim?”

Dokaz je u Poslanikovim riječima: “Gospodar se spušta na nama najbliže nebo”. Spuštanje

uvijek biva odozgo prema dole, a nikako odozgo prema gore.

Što se tiče načina silaska na zemaljsko nebo, njega treba tumačiti ovako: “ Allah silazi na

način kaklo to odgovara Njegovom Veličanstvu i Savršenstvu, a On ne sliči nikome od

stvorenja.”

Naš stav o ovome pitanju bi trebao biti kao i stav imama Ahmeda ibn Hanbela i svih drugih

imama, Allah im se smilovao: “Mi čvrsto vjerujemo da se Uzvišeni Allah spušta, da ćemo Ga

vidjeti na Sudnjem danu, da se uzdigao nad Aršom. Međutim mi ne znamo kako se On

spušta, kako će se vidjeti, kako se uzvisio niti šta to u suštini znači, već znanje o tome

pripisujemo Allahu koji je rekao i objavio Svome Poslaniku s.a.v.s. Mi Ga ne opisujemo

drugačije nego što je On Sam sebe opisao i Njegov Poslanik s.a.v.s. i kod te granice stajemo.

Ubjeđeni smo da Allah ništa nije slično i da On sve čuje i vidi.”

Predaje ashaba i tabi’ina

- Ibn Abbas r.a. rekao je: “Allah je bio na Svome Prijestolju prije nego je išta stvorio, zatim je

stvorio stvorenja i zapisao sudbine do Sudnjeg dana.” 38

- Ibn Mes’ud r.a. rekao je: “Smiluj se onome ko je na zemlji, smilovat će ti se Onaj Ko je na

nebu.”

39

- Imam Malik je upitan šta misli o riječima Uzvišenog: “Milosti se nad Aršom uzdigao”, pa je

odgovorio: “Zna se šta znači “uzvisiti”, nama je nepoznat način na koji se odvilo uzvisenje,

vjerovanje u njega je obavezno, a postavljati takva pitanja je novotarija.”

40

38 Ed-Darimi, str. 266 39 Ed-Darimi, str. 273 40 Fethu-l-Bari, 13/406-407

Isto ovo je rekla i Ummu Selema r.a.

- Et-Tejmijj je rekao: “Kad bih bio upitan gdje je Allah, rekao bih: “Na nebu”. Ako bi me

upitali: “A gdje je bio Njegov prijesto prije nego je stvorio nebesa i Zemlju?”, rekao bih: “Na

vodi”. Ako me pak, upitaju: “A gdje je bio Njegov prijesto prije nego je stvorio vodu?”

Rekao bih: “Ne znam” A Allah najbolje zna.

U poznatom hadisu o Džibrilu koji prenose El-Buhari i Muslim od Omer ibnul-Hattaba, kad

je Džibrili pitao Poslanika s.a.v.s. o definiciji imana on je odgovorio: “Iman je da vjeruješ u

Allaha, Njegove meleke…

3. Senaid Zaimović, Temeljne istine vjere, str 53-78

Druga temeljna istina

VJEROVANJE U MELEKE

Meleki su bili izaslanici i veza između Allaha i poslanika i zbog toga govor o njima zahtjeva

prednost nad govora o poslanicima. Allahova je mudrost da ljudima pošalje poslanika koji je

između njih, a poslanicima je slao meleka koji su prenosili Njegovu Objavu.

Definicija vjerovanja u meleke

“Čvrsto ubjeđenje u postojanje mekleka (nevidljivih duhovnih bića) koji se stvoreni od

svjetlosti. Oni ne griješe u onome što im Allah dž.š. naredio iizvršavaju sve Njegove naredbe.

Oni su Allahova stvorenja. Njihovo postojanje je potvrđeno Kur’anom. Ko zaniječe bilo šta

od onoga što je njima spomenuto u Kur’anu izašao je iz islama.”

Meleki su u Kur’anu spomenuti na mnogo mjesta, a veliki je broj ajeta koji govore o dužnosti

vjerovanja u njih. Među njima je i ovaj kur’anski ajet:

“Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje

u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: "Mi ne izdvajamo

nijednog od poslanika Njegovih." I oni govore: "Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam,

Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti." (El-Bekara, 285)

41

Kad studiramo ajete i hadise koji govore o melekima, njihovim svojstvima, djelima i

stanjimam primjet ćemo da oni, uglavnom, tretiraju njihov odnos sa Allahom dž.š. sa

kosmosom i čovjekom. Allah dž.š. nas je preko Kur’ana i hadisa upoznao sa svime što nam je

potrebno za naše čvrsto i čisto vjerovanje. Stvarnu suštinu meleka, njihov pravi izgled, kao i

Shodno ajetu i hadisu, vidimo da je njihovo postojanje utvrđeno nepobitnim, eksplicitnim

dokazima, te je zbog toga nijekanje njihovog postojanja nevjerstvo. Tako nam Uzvišeni u

jednom ajetu kaže: “A ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove,

i u poslanike Njegove, i u onaj svijet - daleko je zalutao.” (En-Nisa, 136)

Svojstva meleka

41 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim, 1/39

druge pojedinosti jedino On, Uzvišeni zna.

1) Stvaranje meleka

Stvoreni su prije Adema a.s. 42

Stvoreni su od nura (svjetlosti). Muslim prenosi od Aiše r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao:

“Meleki su stvoreni od nura, džini od vatre.”

na što nas upućuje sljedeći ajet: “A kada Gospodar tvoj reče

melekima: "Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!" - oni rekoše: "Zar će Ti namjesnik biti

onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi

dolikuje, štujemo." On reče: "Ja znam ono što vi ne znate." (El-Bekara,30)

Iz dijaloga meleka sa Allahom vidimo da je njihovo stvaranje prethodilo ljudskom.

43

Meleki se nekada javljaju u liku čovjeka. U kazivanju o Merjemi se navodi: “Mi smo njoj

meleka Džibrila poslali i on se njoj pojavio u liku savršeno stvorenog muškarca…

(Merjem,17)

2) Nevidljiva svjetlosna stvorenja

Svi tekstovi Kur’ana i hadisa upućuju nas na zaključak das u meleki nevidljiva svjetlosna

stvorenja. Nemaju materijalno tijelo koje bi se primjetilo ljudskim očima.

Oni ne sliče ljudima: ne jedu, ne piju, ne spavaju, ne žene se. čisti su od strasti. Ne griješe niti

u suštini svoga bića imaju bilo kakvo drugo svojsrtvo materije koja je odlika čovjeka.

3) Moć pretvaranja u druge oblike

44

Jednom je Džibril – u hadisu koji smo već nekoliko puta spominjali – došao u liku čovjeka

Dihije ibn-Kelbija, kada je pitao Muhammeda s.a.v.s. o imanu, ihsanu, islamu i predznacima

Sudnjeg dana. Tada se pojavio u bijeloj odjeći sa izrazito crnom kosom, a na njemu se nisu

vidjeli tragovi puta.

45

42 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”,6/361, hadis 3326 43 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim,2/338 i 18/123 s komentarom od Nevevija. 44 Ali Tantavi, “Opći prikaz vjere islama”, izdavač “Taibah international”, Zagreb 1993, preveli sa arapskog Enes Ljevaković i Ibrahim Husić, str. 77 45 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”,”Bed’u-l-halk” &/313 hadis 3238

4) Meleki imaju krila

Odlika meleka je i to da imaju krila čiji se broj razlikuje. U suri Fatir, Allah dž.š. kaže:

“Hvaljen neka je Allah, stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini

zaslanicima; On onome što stvara dodaje što hoće, On, uistinu, sve može.” (Fatir,1)

U hadisu koji prenosi Abdullah ibn-Mes’ud r.a. kaže se da je Poslanik s.a.v.s. video Džibrila

sa šest stotina krila. 46

46 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim, 1/39

Dužni smo vjerovati das u meleki bića koja u svom osnovnom izgledu imaju krila. O tome

nas obavještavaju Allah dž.š. i Poslanik s.a.v.s. Čovjek ne poznaje izgled i broj krila svakog

meleka. Znanje o takvim stvarima posjeduje Uzvišeni Gospodar.

5) Pokornost i odanost meleka

Meleki su Allahu dž.š. potpuno pokorni i odani, tako da se osnovni odnos i veza između njih i

Allaha ogleda u apsolutnoj pobožnosti i pokornosti. Ponizni sui izvršavaju sve naredbe, ne

griješe u onome što im se naredi. Oni nisu Allahova djeca niti kćerke, kao što to kršćani

pripisuju Allahu: “Oni govore: "Milostivi ima dijete!" Hvaljen neka je On! A meleki su samo

robovi poštovani. Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi.On zna

šta su radili i šta će uraditi, i oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati, a

oni su i sami, iz stahopoštovanja prema Njemu, brižni. (El-Enbija, 26-28)

“Boje se Gospodara svoga Koji vlada njima, i čine ono što im se naredi.” (En-Nahl,50)

“O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i

o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati,

i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6)

Iz navedenih ajeta se vidi da su meleki stvorenja potpuno pokorna Allahu dž.š. Zbog toga bio

bi širk kad bismo vjerovali da meleki posjeduju jednu od Allahovih sposobnosti, te da nas

navede da dopustimo sebi da od njih tražimo pomoć. Uzvišeni Allah kaže: “On vam neće

narediti da meleke i vjerovjesnike bogovima smatrate. Zar da vam naredi da budete

nevjernici, nakon što ste postali muslimani?” (Ali ‘Imran, 80)

6) Meleki i kosmos

Znamo da je odnos meleka prema Gospodaru zasnovan na odnosu robovanja i poslušnosti.

Odnos meleka i kosmosa dio je tog robovanja, koji se sastoji od izvršavanja naredbi u vezi sa

radom u kosmosu, njegovo održavanje i praćenje svega što se kreće u njemu, kao i bilježenje

svega što se desi u kosmosu. Oni su, npr., zaduženi za nebesa i zemlju, i svaki pokret koji se

dogodi u kosmosu je u njihovoj nadležnosti. O njihovoj kosmičkoj ulozi Uzvišeni Allah kaže:

“I sređuju ono što nije sređeno.” (En.Nazijat, 5) “ I onih koji naredbe provode.” (Ez-Zarijat,

4)

Kur’an i hadis upuućuju nas na to da postoje vrste meleka gdje svaka od njih ima određenu

funkciju. Allah dž.š. za Sunce i Mjesec je zadužio meleke. Jedni su zaduženi za zvijezde,

drugi za oblake, treći za brda. Neki su zaduženi za matericu, gdje prate razvoj fetusa do

njegovog potpunog formiranja, neki za kišu itd.

Postoji melek zadužen za smrt, Melek smrti, kako ga Kur’an zove: “Reci: "Melek smrti, koji

vam je za to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti."” (Es-

Sedžde, 11) itd .

Najvažnije je shvatiti da se veza između meleka i kosmosa ogleda u pokornosti Allahu kroz

održavanje poretka i provođenja svih zakona koje je Allah postavio u Kosmosu.

7) Meleki i čovjek

Što se tiče čovjeka, on, svakako, ulazi i uklapa se u ovaj kosmos, a time i u nadzor i direktnu

brigu meleka kojom ih je obavezao Uzvišeni Allah dž.š. Čovjek je jedno od Allahovih

stvorenja u kosmosu. Štaviše, on je stvorenje kome je sve podčinjeno u ovom kosmosu, kao

što kaže Allah dž.š. : “Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što

postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i

nevidljivom?”(Lukman, 20)

Postoje i druge dužnost i funkcije meleka koje su vezane za čovjeka, kao što je uputa,

pomaganje ljudi u robovanju Allahu, pomoć u izboru dobra nad zlom, izbjegavanja zla,

zablude i smutnje.

8)Nerazdvojni čovjekovi pratioci

Meleki prate čovjeka tokom čitavog života i nikad se ne odvajaju od njega. Jedni ga navode

na dobro, drugi ga čuvaju, treći pomažu itd.

U hadisu se kaže: “Šejtan ima uticaj na čovjeka, ali i melek ima uticaj na njega. Šejtan ga

navraća na loše i istinu mu čini lažnom, a melek ga navraća na dobro i potvrđuje mu istinu.

Ko od vas osjeti nešto od dobra, neka zna da je to od Allaha dž.š., a ako osjeti suprotno, neka

zatraži utočište kod Allaha dž.š. od prokletog šejtana.” Zatim je učio:” Šejtan vas plaši

siromaštvom i naređuje vam griješenje i škrtosti, a Allah vam obećava oprost i nagradu

Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve”(El-Bekara, 268) 47

Uz čovjeka su meleki Kiramen katibin, koji bilježe ljudska djela: “on ne izusti ni jednu riječ,

a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije.”(Kaf,18)

47Ovaj hadis prenose Et-Tirmizi i kaže da je hasen garib. Prenosi ga i En-Nesai i Ibn-Hibban od Ibn Mes’uda. Bidi: “Abdur-reuf el-Munavi” “Fejdu-l-Kadir šerhu Džami’s-sagir”, 2/449

“A nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari” ( El-Infitar,10-11)

9) Meleki mole za oprost i upućuju Allahu dovu za ljude

Postoje meleki koji mole Allaha za oprost grijeha vjernicima: “Meleki koji drže prijesto i oni

koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj i mole se da budu oprošteni

grijesi vjernicima: "Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem; zato oprosti onima

koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri! Gospodaru naš, uvedi ih u

edenske vrtove, koje si im obećao, i pretke njihove i žene njihove i potomstvo njihovo, one

koji su bili dobri; Ti si, uisitnu, silan i mudar. I poštedi ih kazne zbog ružnih djela, jer koga Ti

toga dana poštediš kazne zbog ružnih djela – Ti si mu se smilovao, a to će, zaista, veliki

uspjeh biti!"” (El-Mu’min, 7-9)

Poslanik s.a.v.s kaže: “Nema dana u kome ljudi osvanu, a da ne dođu s neba meleki koji mole

Allaha: “Bože, daj onome koji dijeli”, a drugi kaže: “Oduzmi od onoga koji škrtari:”48

-Oni podstiču one koji traže znanje. Kaže Allahov Poslanik s.a.v.s. : “Svakome ko izađe na

put radi sticanja znanja, meleki postave svoja krila iz zadovoljstva prema onome što je čovjek

poduzeo.”

“On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo – On je prema

vjernicima samilostan “(El-Ahzab,43)

10) Donosioci radosnih vijesti vjernicima

Meleki na samrti donose radosne vijesti vjernicima, a griješnika kore: “i meleki će im ulaziti

na svaka vrata: "Selam neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!’”

(Er-R’ad,24)

“Onima koji govore: "Gospodar naš je Allah" pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki’ "Ne

bojte se i ne žalostite se, i radujte se džennetu koji vam je obećan.” (El-Fussilet, 30)

11) Podstiču čovjeka na dobro djelo

49

-Učvršćuju vjernike na dobrom djelu, a posebno kad su vjernici u džihadu. “Kada je

Gospodar tvoj nadahnuo meleke: "Ja sam s vama, pa učvrstite one koji vjeruju!" U srca

nevjernika Ja ću strah uliti, pa ih vi po šijama udarite, i udarite ih po prstima.” (El-Enfal,12)

48 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari” 3/237 49 Abdul-Azim ibn Abdil-kavijj El-Munziri, “Et-Tegribu ve terhibu minel-hadisiš-šerif” 1/65

Plodovi vjerovanja u meleke

1.Vjerovanje u meleke donosi izraženiji osjećaj o Allahovoj veličini, milosti i pažnji prema

vjernicima zbog toga sto je zadužio meleke da mole za vjernike i traže oprost.

2.Vjerovanje u meleke utiče na izbjegavanje grijeha, jer se čovjek prisjeća da oni bilježe sve

što se kaže ili uradi.

3.Vjerovanje u meleke donosi hrabrost u džihadu, kad se čovjek sjeti da oni podržavaju i

pomažu mudžahide po naredbi Gospodara svjetova.

4.Vjerovanje u meleke nagoni čovjeka na ulaganje truda radi postizanja Dženneta, s

namjerom da bude od onih koje će meleki pozdravljati prilikom ulaska u Džennet.

5. Vjerovanje u meleke udaljava od svega što vodi u vatru, zbog čega će se vjernik truditi da

ne bude od onih koje će meleki koriti. Jedan od općih plodova vjerovanja u meleke je

ugledanje na njih u pokornosti i jačanju duhovne strane u čovjeku. 50

O njihovoj mnogobrojnosti govori sljedeći hadis: “Nebesa bruje, a nije ni čudo što bruje.

Prepuna su meleka koji čine ruku ili sedždu.”

Broj meleka

Meleka ima veoma mnogo, a njihov tačan broj zna jedino Gospodar svijetova, koji kaže: “A

vojske (meleke) Gospodara tvoga samo On zna”(El-Muddessir,31.)

51

Uzvišeni ga je spomenuo i na najljepši način opisao u suri Et-Tekvir: “I kunem se zvijezdama

– koje se skrivaju, koje se kreću i iz vida gube,i noći kad ona veo diže, i zorom kada diše, -

Meleki spomenuti u Kur’anu i hadisu

Dužnost nam je vjerovati u meleke spomenute u Kur’anu i sunnetu. Među njima su Džibril i

Mikail.

Džibril je melek zadužen za donošenje Objave Allahovim poslanicima. On je spomenut u

jednom ajetu zajedno sa Mikailom: “Reci: "Ko je neprijatelj Džibrilu? a on, Allahovom

voljom, tebi stavlja na srce Kur’an – koji potvrđuje da su i prijašnje objave istinite – kao

putokazi radosnu vijest vjernicima." Ko je neprijatelj Allahu i melekima Njegovim i

poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu – pa Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće

da vjeruju.”(El-Bekara, 97-98)

50 Opći prikaz vjere islama, Ali Tantavi 79 str 51 En-Nesai i Et-Tirmizi – vidi komentar Ibn Kesira: 31 suretul-Mudesir, Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari” 6/232

Kur’an je, zaista, kazivanje Izaslanika plemenitog, moćnog, od Gospodara svemira

cijenjenog, kome se drugi potčinjavaju, tamo pouzdanog!”(Et-Tekvir,15-21)

“Uči a jedan ogromne snage, razoriti, koji se pojavio u liku svome”(En-Nedžm,5-6)

Mikail je zadužen za neke pojave u prirodi, kao što je strujanje vjetra, kretanja oblaka,

padanje kiše, nicanje rastinja, doziranje zelenila i boje u biljkama, veličine i ukusa plodova,

itd.

Israfil je zadužen da puhne dva puta u sur. Prvi put, da bi označio umiranje svega živog, a

drugi put, radi ponovnog oživljavanja.

Malik je čuvar Džehennema. Uzvišeni Allah kaže: “Oni će dozivati: "O Malik! Neka

Gospodar tvoj učini da umremo!’ – a On će reći: "Vi ćete tu vječno ostati!" (Ez-Zuhruf, 77).

A spomenut je u hadisu koji prenosi El-Buhari. 52

“A nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite.” (El-Infitar, 10-

12)

“Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega, - po Allahovu naređenju nad njim

bde.” (Er-Ra’d,11)

“Zar oni misle da Mi ne čujemo šta oni nasamo razgovaraju i kako se međusobom

dogovaraju? Čujemo Mi, a izaslanici Naši, koji su uz njih, zapisuju.” (Ez-Zuhruf, 80)

Kiramen katibin

Allah dž.š spomenuo ih je Kur’anu i učinio ih našim čuvarima i pisarima. Kaže Uzvišeni:

U tefsirima se spominje da se radi o dva meleka koji stoje – jedan s desne, drugi sa lijeve

strane čovjeka – i pišu djela, onaj na desnoj strani piše dobra djela, a melek na lijevoj piše

loša djela, dok druga dva meleka čuvaju čovjeka: jedan sprijeda, drug otpozadi. Čovjek je

stalno između četiri meleka. 53

52 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari””Bed’ul-halk” 6/313 53 Šerhul-akide Et-Tahavije” str.439

Poslanik s.a.v.s. kaže: “Uz svakog od vas su šejtan i meleki.” Ashabi su upitali:”A zar i kod

tebe Allahov Poslaniče?” “I kod mene samo što je mene Allah pomogao nad mojim šejtanom,

te je on primio islam i ne naređuje mi ništa osim dobro.” 54

Kur’an nije spomenuo ime ovog meleka, niti se ono spominje u autentičnim sahih-hadisima.

Ipak u nekim djelima se spominje da se on zove Azrail.

Melek smrti

On je zadužen za uzimanje ljudskih duša. Uzvišeni kaže: “Reci: "Melek smrti, koji vam je za

to određen, duše će vam uzeti, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti."”(Es-Sedžda,11)

55

“Nad njim su devetnaestorica, - Mi smo čuvarima vatre meleke postavili i odredili broj njihov

kao iskušenje onima koji ne vjeruju,-da se oni kojima je Knjiga data uvjere, i da se onima

koji vjeruju vjerovanje učvrsti, i da onima kojima je Knjiga data i oni koji su vjernici ne

sumnjaju, i da oni čija su srca bolesna i oni koji su nevjernici–kažu:"Šta je Allah htio ovim

Nosači Arša

To su meleki čija je dužnost držanje Allahova arša. O njima Uzvišeni kaže: “I meleki će na

krajevima njegovim stajati, a prijesto Gospodara tvoga će tog dana iznad njih osmorica

držati.” (El-Hakka, 17) Dakle njih ima osam.

Meleki zaduženi za vatru – zebanije

To su meleki koji se brinu o džehenemskoj vatri. Ima ih devetnaest, a zovu se zebanije. Oni

se spominju na četiri mjesta u Kur’anu:

“I oni koji će u vatri biti govoriće stražarima džehennemskim: "Zamolite Gospodara svoga da

nam bar jedan dan svoju patnju ublaži!"” (Gafir, 49)

“O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i

o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati,

i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6)

54 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi” 17/155, broj 7039 55 Muhammed ibn Abdul-Vehhab – “Usul-iman” Muessesetu Mekke ittiba’i vel i’lam, izdao i pripremio Muhibbuddin El-Hatib str.15

primjerom?" Tako Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoće, i na pravi put ukazuje onome

kome hoće. A vojske Gospodara tvoga samo On zna. I Sekar 56

Postoje brojne definicije kojima se određuje i pokušava objasniti bit njihova bića, a jedna od

njih je i ova: “Džinni su vrsta duhovnih biža koji imaju moć razumjevanja i slobodnu volju.

Obavezni su izvršavati vjerske dužnosti isto kao čovjek. U svome suštinskom sastavu nemaju

ništa materijalno, izvan su ljudskih čula, ne mogu se vidjeti u svom pravom obliku. Imaju

moć pretvaranja u likove, jedu, piju, razmnožavaju se imaju potomstvo. Za svoja djela će na

Sudnjem danu polagati račune.”

je ljudima samo opomena.”

(El-Muddsir, 30-31)

“Pa neka on pozove društvo svoje –Mi ćemo pozvati zebanije”” (El-Alek, 17-18)

Meleki zaduženi za gostoprimstvo dženetlijama

Oni pozdravljaju i izražavaju dobrodošlicu dženetlijama, donose hranu, piće i sve drugo što

oko nije vidjelo, niti uho čulo, niti je ikada čovjeku moglo pasti na um. “A oni koji su se

Gospodara svoga bojali u povorkama će u Džennet biti povedeni, i kad do njega dođu, - a

kapije njegove već širom otvorene -, čuvari njegovi će im reći: "Mir vama, od grijeha ste

čisti, zato uđite u nj, u njemu ćete vječno boraviti!"” (Ez-Zumer, 73)

Na kraju još da napomenemo da se meleki ne žene, niti razmnožavaju, i ne dijele se na muški

i ženski rod.

Ovo je spomenuto o melekima u Kur’anu. U sunnetu ima mnogo hadisa koji govore o njima.

Ko porekne bilo šta što je došlo u Kur’anu o melekima izašao je iz vjere.

Džinni

Ne može se govoriti o melekima a da se ne spomene i tema o džinnima, jer oni imaju

zajedničkih svojstava. I jedni i drugi su nevidljiva duhovna bića. Međutim, to nisu ista bića.

Njihova egzistencija je utvrđena Kur’anom i sunnetom, što znači da je vjerovanje u njih

vadžib. Razlike između njih i meleka su velike, a vidjećemo ih tokom narednih stranica.

57

56

Sekar je jedno od imena Džehennema 57 Definicija je nastala kao plod isčitavanja kur’anske sure El-Džinn, zatim sljedećih djela: Tefsir Ibn kesir 4/271, 2/317, sahihi-Buhari, 4/282, 7/171, Risalatul-džinn, str.32.

Svojstva džinna

1.Stvoreni su od užarene vatre najvišeg stupnja užarenosti koja spaljuje sve što dodirne. To je

njihova bit, što ne znči da im ovo svojstvo kasnije nije zamjenjeno, kao što je slučaj sa

čovjekom. Čovjekovo porijeklo je od zemlje, ali on nije ostao zemlja. Kur’an kaže: “A još

prije smo džinnove od vatre užarene stvorili.” (El –Hidžr, 27.)

“A džinna od plamena vatre - pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!” (Er- Rahman,

15.)

Hadis kaže :” Meleki su stvoreni od nura (svijetlosti), a džinni od vatre…”58

Et-Taberi kaže da je šejtan prilkom bitke na Bedru došao u liku Surake ibn-Malika el-

Medledžije.

2. Tijela su im tanka i lahka, jer su stvoreni od vatre, dok su ljudi teški jer su stvoreni od

zemlje.

3. Mogu se pretvarati u obličje čovjeka i životinja, dok se meleki mogu pretvarati samo u lik

čovjeka. U Kur’anu i hadisima ima mnogo dokaza o njihovom pretvaranju u ljudske likove.

Kur’an kaže: “I kada im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: "Niko vas

danas ne može pobijediti, i ja sam vaš zaštitnik!’ – onda je on, kada su se dva protivnička

tabora sukobila, natrag uzmaknuo, i rekao: "Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne

vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strašno kažnjava",” (El-Enfal, 48)

59

“Jučer mi je došao Ifrit i puhnuo vatrom ispred mene želeći mi prekinuti namaz. Ali Allah me

je pomogao te sam ga uhvatio za vrat. Bavio sam se mišlju da ga svežem za ogradu džamije,

tako das vi gledate u njega. Potom sam se sjetio riječi brata Sulejmana koji je rekao:

“Gospodaru moj podari mi moć koju niko posloje mene neće moći imati”. Tako da je Allah

vratio Ifrita poniženog.”

Što se tiče sunneta, od Ebu Hurejre se prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao:

60

58 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim 2/338 i 18/123 s komentarom od Nevevija. 59 Ibn-Džerir et_Taberi “Džami’ul-bejan an te’vil ajil-Kur’an” Darul-me’arif Egipat, 10/18 60 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim, “El-mesadžid ve meadi’us-salah” 1/384, hadis br,541

Dokaz je u riječima: “Te sam ga uhvatio za vrat”, jer za vrat se može uhvatiti samo materija.

Zatim u riječima: “Bavio sam se mišlju da ga svežem za ogradu džamije tako das vi gledate u

njega.” Međutim, takvu dominaciju nad džinnima Allah je dao samo Sulejmanu, i to na

njegovu molbu.

U drugom hadisu stoji kako je Poslanik s.a.v.s. zadužio Ebu Hurejru da čuva sadekatu-l-fitr

prikupljen u ramazanu. Svake noći bi mu dolazio jedan starac i krao hranu i svaki put bi ga

Ebu Hurejre uhvatio, a ovaj bi uvijek govorio: “Ja imam porodicu”, i tako bi ga Ebu Hurejre

iz sažaljenja puštao. Međutim, kad je ovaj i treći put došao, reče mu Ebu Hurejre: “Tvoj

slučaj ću iznjeti Allahovom Poslaniku.” Tada starac reče: “Pusti me, naučit ću te riječima

kojim ćeš se okoristiti. Svaku noć kad budeš lijegao u postelju, prouči ajetu-l-kursijju, imat

ćeš Allahovu zaštitu i neće ti se približiti šejtan sve dok ne osvaneš.” Poslije toga, Ebu

Hurejre ga je opet pustio. Kad ga je Poslanik s.a.v.s. pitao o njegovom poslu, ispričao mu je

šta se dogodilo. Potom je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Što se tiče njegovih riječi, istinu je rekao,

iako je on lažov. Znaš li s kim si pričao tri noći, o Ebu Hurejre?” – “Ne znam”, reče. “To je

bio šejtan.”61

Postoje i drugi brojni dokazi o pretvaranju džinna u ljudske likove, a dokaz o pretvaranju u

životinjske likove je ovaj hadis: “Zaista, u Medini ima grupa džinna koja je primila islam, pa

ko vidi neku o kućnih zmija, neka je tri puta upozori, pa ako i poslije toga ostane, neka je

ubije, jer to je šejtan.”

62

Ebu Lubabe el-Ensari kaže: “ Čuo sam Poslanika s.a.v.s. kad je zabranio ubijanje džinna koji

borave po kućama (kućne zmije), osim one kojaa je crna i one koja ima dvije tačke. One

oslijepljuju čovjeka i uzrokuju da žena pobaci dijete iz stomaka.”

63

“Poslanik s.a.v.s. je naredio da se ubije crni pas koji ima dvije bijele tačke iznad očiju. To je

šejtan”.

64

61 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari””Bed’ul-halk” 6/335, hadis br. 3275 62 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi, “Es-Selam”, hadis br. 4150 63 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi, “Es-Selam”, hadis br. 4147 64 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi, “El-musakat”, 10/480, hadis br. 3997

4. Džinni se žene i imaju potomstvo.

Dokaz za to su ove Allahove dž.š. riječi: “Pa zar ćete njega (šejtana) i porod njegov, pored

Mene, kao prijatelje prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji?” (El-Kehf, 50) Preduvjet poroda

je brak, odnosno intimni odnos.

Prenosi se od Ibn Zejda od Poslanika s.a.v.s. da je Allah dž.š. rekao šejtanu: “Neću stvoriti

potomstvo Ademu, a da i tebi ne stvorim isto tako. Neće se roditi nijedan sin Ademu, a da se

s njim neće roditi šejtan, koji se neće nikad od njega razvajati.” Ovaj hadis je u skladu sa

riječima Allahova Poslanika s.a.v.s.: “Uz svakog čovjeka postoji šejtan.” 65

U hadisu kojeg prenosi Ibn Mes’ud se kaže da je Poslanik s.a.v.s. : ”Došao mi je predstavnik

džinna i zamolio da pođem sa njim. Otišao sam sa njim i učio im Kur’an”. Kad se vratio,

Poslanik s.a.v.s. pokazao nam je njihove tragove i ostatke od vatre. Tražili su opskrbu od

njega, pa im je rekao: “Vaša je svaka kost na koju je spomenuto Allahovo ime, a još bolje ako

na njoj ima mesa, i svaka životinjska balega.” Potom nam je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Zato se

poslije nužde na otvorenom ne brišite kostima, jer su one hrana vašoj braći.”

5. Džinni jedu i piju.

66

65 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi, “opis Sudnjeg dana, Dženneta i Džehennema”, 17/155, hadis br. 7039 66 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi, 4/170, hadis br. 450

6. Džinni se odlikuju velikom brzinom kretanja i moći u obavaljanju teških i značajnih

poslova.

Dokazi za to su nam riječi Uzvišenog Allaha: “ I mi smo nastojali da nebo dotaknemo i

utvrdili smo da je puno moćnih čuvara” (El-Džinn, 8-9)

I riječi Uzvišenog kad govori o prenošenju prijestoja kraljice od Sabe: “Ifrit reče: “ja ću ti ga

donijeti prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš.” (En-Neml, 39)

Otuda se razumje “vidovitost” sihirbaza u informiranju pacijenta koji mu se požali na

problem. S obzirom da kontaktiraju sa džinnima,. Sasvim je razumljivo da vladaju

informacijama kojima ljudi ne vladaju.

7.Džinni umiru i bit će proživljeni poslije smrti.

Kaže Uzvišeni Allah: “Na takvima treba da se ispuni Riječ rečena o narodima: džinnovima i

ljudima koji su prije njih bili i nestali, jer, - oni su, zaista, nastradali.” (El-Ahkaf, 18)

Riječ “nestali” nam govori da i oni imaju svoj edžel do kojeg žive.

U hadisu se kaže da se Poslanik s.a.v.s. ovako obraćao svome Gospodaru: “ Utječem se

Tvojoj Veličini, Tebi pored Kojeg drugog boga nema, Tebi, Koji ne umireš, a džinni i ljudi

umiru.” 67

Kurtubi je, tumačeći ajet “a zemlju je za stvorenje razastro” (Er-Rahman,10), rekao da se pod

tim stvorenjima misli na džinne i ljude. Samo što džinni vole pusta i nenaseljena mjesta, a

neki od njih vole nečista mjesta, kao što su nužnici itd.

8. Džinni se naseljavaju na površini zemlje, a ne u njenoj unutrašnjosti.

Uzvišeni kaže: “"Izlazite, jedni drugima ćete neprijatelji biti. Na Zemlji ćete boraviti i do

smrti ostati.” (El-Earaf, 24)

68

“I ima nas muslimana, a ima nas zalutalih; oni koji islam prihvate pravi put su izabrali, a

nevjernici će u džehennemu gorivo biti."” (El-Džinn, 14-15)

9. Džinni nas vide odakle mi njih ne vidimo.

Allah dž.š. kaže o svojstvu šejtana i njegovih sljedbenika – a šejtan je od džinna: “On vas

vidi, on i vojske njegove odakle vi njih ne vidite…” (El-Earaf, 27)

Već smo naveli da su i oni, kao i meleki, duhovna bića koja nas vide, dok mi njih ne vidimo.

10. Džinni su, kao i ljudi, obavezni da robuju Allahu id a vrše vjerske dužnosti.

“Stvorio sam džinne i ljude samo da mi robuju.” (Ez-Zarijat, 56)

Robovanje džinna kao i čovjeka, biva putem izvršavanja šerijatskih obaveza.

11. Ima ih muslimana i kafira.

67 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari, “Et-Tevhid” 13/368, hadis br. 7383 68 Muhammed ibn Ahmed el-Ensari el-Kurtubi : “El-Džami’u li ahkamil-Kur’an” “Muesessetu-menahilil-irfan”, Bejrut, 17/155

Ženidba džinna sa ljudima i obrnuto

Jedan dio učenjaka smatra dozvoljenim ovakvu vrstu braka temeljići svoj stav na riječima

Uzvišenog: “Hurije koje prije njih nije ni čovjek, ni džinn dodirnuo.” (Er-Rahman, 74)

U ajetu su spomenuti džinn i čovjek kao jedna strana i hurije kao druga strana. To je i navelo

učenjake da zaključe da dozvoljena ženidba džinna sa ljudima i obrnuto. Ovaj ajet nije

dovoljan dokaz, jer ne asocira na obostranu ženidbu. Ovaj ajet govori o mogućnosti ženidbe

džinna i ljudi s jedne strane i hurija s druge strane, ali samo u Džennetu. Zbog toga, veliki

broj učenjaka takvu vrstu braka smatra nemogućom. Džinni su sposobni da se, zbog

različitosti bića, pretvaraju i tada je moguća ljubav, pa čak i brak, ali nije moguće potomstvo.

Allah je uspostavio prirodni zakon prema kome je jedino moguća bračna veza između iste

vrste. Kur’an kaže: “I jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da

se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude

koji razmišljaju” (Er-Rum, 21)

Za tvrdnje o nesmetanoj ženidbi džinna i ljudi su potrebni veći i jači dokazi.

Prizivanje duša

Od pamtivjeka postoji tvrdnja da se duše mrtvih mogu prizivati, te da mogu pričati sa živima.

Ova teorija, koju zastupaju mnogi filozofi, značila bi da ljudske duše plove po kosmosu i da

se kreću bez ikakva cilja. I da poslije smrti nisu ni u Džennetu, ni u Džehennemu. Moguće ih

je pozvati u svakom trenutku i one bi došle onome ko ih traži.

Svakako, ovo je u kontradikciji sa islamskim učenjem (Kur’anom i sunnetom) koji potvrđuje

da je duša mrtvoga poslije smrti kod Allaha i, shodno tome, kakva je bila na dunjaluku, ona

će u ovom period između smrti i proživljenja biti u kaburskom uživanju ili kaburskoj patnji.

Period između smrti i ponovnog proživljenja zove se alemu-l-berzeh, “ život između”.

Međutim činjenica je da se prilikom prizivanja ipak neko pojavljuje. Ko je to? To je čovjekov

životni pratilac kojeg nam je Allah odredio: “A drug njegov će reći: "Ovaj, pored mene,

spreman je."” (Kaf,23) on ostaje živ i poslije naše smrti. On zna sve tajne mrtvoga zato što ga

je pratio čitav život. Stoga se ne treba čuditi što će on onome koji ga priziva kazati tačne

podatke koje su znali samo on i mrtvi.

Vrijedno je napomenuti da je život džinna mnogo duži od života ljudi.

SIHR

Djela džinna i veza sa čovjekom

Sihrom se smatra sve ono što je skriveno i što ima značenje prevare i spletke. Što se tiče

leksičkog značenja poznata je definicija El-Džessasa69 koji kaže: “To je svaka pojava čiji je

uzrok skriven, predstavlja se u svom nestvarno obliku i događa se u vidu varke i prevare”. 70

Ibnul-Arebi je ovako definisao sihr: “To je složen govor u kome se veliča neko drugi mimo

Allaha i kome se pripisuju veličina i moć poretka u kosmosu i stvaranju.”

71

Suština sihra se ogleda u sporauzumu između sihirbaza i šejtana (džinna) koji se sastoji u

tome da sihirbaz učini neke harame ili djela koja izvode iz vjere, kao što je širk, a zauzvrat će

mu šejtan pomagati i biti pokoran u onome što on traži od njega.

Shodno ovim definicijama, sihr se dijeli na dvije vrste:

1. Stvarni (realni)

2. Nestvarni (zamišljeni, imaginarni)

Stvarni (realni) sihr vodi događanju nečega stvarnog, a rezultati takvog sihra su često

razdvajanja bračnih drugova, bolest i sl.

Nestvarni (imaginarni) sihr je onaj čiji su rezultat prevara i obmana, a ogleda se u obmani

čula vida, kao što je slučaj sa Faraonom i njegovim narodom.

I dok El-Džessas definira sihr u njegovom nestvarnom (imaginarnom značenju Ibnul-Arebi

ga definira u njegovom stvarnom (realnom) značenju.

72

Kur’an i hadis na nekoliko mjesta spominju sihr.

69 Ebu-Bekr Ahmed ibn-Ali er-Razi El-Džessas 70 Vehid Abdusselam Bali: “Sarimul bettar fit-tesaddi lis-seharetil-ašrar” 12 str, Ebu-Bekr Ahmed ibn-Ali er-Razi El-Džessas: “Ahkamu-l-Kur’an” Daru ihjait-turasil-arebi” Bejrut 1985, 1/50 71 Ebu Bekr Muhammed ibn-Abdillah ibnul-Arebi: “Tesiru ahkamil-Kur’ani” prvo izdanje, 1958. Izdavač “Daru ihjail-kutubil-arebijje” str.1/50 -53 72 Vehid Abdusselam Bali: “Sarimul bettar fit-tesaddi lis-seharetil-ašrar” ”Mektebetus-sahabe” Džida str.17 preneseno iz “El-Mugni” 10/104

Kur’an

U jednom ajetu se kaže: “I kad oni baciše (štapove), oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše,

i vradžbinu veliku prirediše.” (El-Earaf, 116) Ovo je sihr obmana tj. nestvarni sihr.

A stvarni sihr je spomenut u ovom ajetu: “Učiće ljude vradžbini (sihru) i onome što je bilo

nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu… I ljudi su od njih dvojice učili kako

će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su

onome što će im štetu, a ne korist donijeti” (El-Bekara,102)

Hadis

Od Aiše r.a. prenosi se da je rekla: “Allahov Poslanik s.a.v.s bio je tako opsihren da mu se

pričinjavalo da prilazi ženama, a nije im prilazio. Rekao je:

“Aiša, znaš li da me je Allah obavijestio o onome što sam od Njega tražio? Došla su mi dva

nepoznata čovjeka, jedan od njih mi je sjeo kraj glave, a drugi kraj nogu.” Reče onaj pored

moje glave onom drugom:

“Šta je ovome čovjeku?”

“Opsihren je!”

“Ko ga je opsihrio?”

“Lebid ibn-E’asam, čovjek iz Benu-Zurejka, prvak židova.”

“Na čemu?”

“Na češlju i kosi koja otpada prilikom češljanja.”

“A gdje je sihr?”

“U Džufi Tal’a, poznatoj kao Raufa, u bunaru Zervan.”

Aiša prenosi da je Poslanik s.a.v.s. otišao do bunara, izvadio sihr i rekao:

“Voda bunara koji sam video bila je kao rastopljena kna, a pleme oko nje kao šejtanske

glave.”

Upitala sam ga:

“Zašto ne uzvratiš?” A on mi reče:

“Allah me je izliječio od toga i mrzim da ikoga uznemiravam i da mu učinim bilo kakvo

zlo.”73

Islamski pravnici

Kazna za sihirbaza

74 zastupaju mišljenje da se kazna onome koji pravi sihre sastoji od ubistva,

i to zato što on svojim sihrom ubija druge.75

Jedan boj učenjaka kažu da se sihirbaz poziva na pokajanje ako je musliman i ne ubija se

osim u slučaju da je njegov sihr prouzrokovao smrt druge osobe. Tada se on ubija iz

odmazde.

. U tom slučaju, ubistvo je kaznena mjera

odmazde. Isti učenjaci misle da se treba ubiti bez pozivanja na pokajanje, svejedno bio

musliman ili pripadnik neke druge vjere.

Sihirbaz musliman treba se ubiti, a nemusliman ne treba zato što je musliman time postao

kafir, a nemusliman je u osnovi kafir te ga se ne ubija osim u slučaju da je on svojim sihrom

nekoga ubio, tj. da je sihr doveo do ubistva.

76

Kako se događa da jedan čovjek, za razliku od ostalog običnog svijeta, zna neke vijesti, a

drugi ih ne znaju? Poznato je da džinni, zahvaljući svojim tanahnim bićima i brzini kretanja

po zemlji i zrakom do zemaljskog neba, mogu saznati vijesti do kojih čovjek nije u stanju

doprijeti. Džinn je u vezi s vračom i on ga obavještava i dostavlja mu vijesti.on mu dostavi

VRAČANJE (proricanje)

Vračanje znači prizivanje znanja o nečemu nepoznatom – o gajbu.

73 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari, Et-Tibb, hadis br. 5767 74 Ebu-Hanife, Malik, Ahmed i Šafija 75 S tim što Šafija kaže: “Neće se ubiti osim ako on sam prizna da je nekoga ubio svojim sihrom”, “Fethu-l-bari” Šerh sahihil-Buhari”, 10/236 76 Ebu-Bekr Ahmed ibn-Ali Er-Razi El-Džessas: “Ahkamu-l-Kur’an, 1/60

jednu tačnu vijest koju pomiješa sa stotinu laži. Ovdje leži odgovor na pitanja otkud neki

vrači znaju naše tajne (šta nam se dogodilo u životu, sa kom i kako živimo, te šta nas čeka u

skorijoj budućnosti). Džinn ulazi u kooperaciju sa čovjekom vračarom i oni rade zajedno na

odvođenje ljudi u zabludu. Njihov kooperativni rad je po principu “usluga za uslugu”.

Shodno ovome, vračarstvo se može podijeliti u više vrsta.

1. Vračanje kao posljedica džinnske krađe vijesti koji, prisluškujući, čuju govor meleka na

zemaljskom nebu. Ovakav vid se spominje u mnogim ajetima, kao što je ovaj: “I sjedili smo

okolo njega po busijama da bismo što čuli, ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu

padalicu koja vreba naići” (El-Džinn, 9)

Ili drugi ajet: “Da ne prisluškuje meleke uzvišene; njih sa svih strana gađaju da ih otjeraju:

njih čeka patnja neprekidna, a onoga koji što ugrabi – stigne svjetlica blistava.” (Es-Saffat, 8-

10)

Učenjaci spominju da razlog objave ovog ajeta to što su džinni krali vijesti (prisluškivali) sa

neba od meleka, a kad je došla objava Poslaniku s.a.v.s. spriječeni su u tome in a njih su

usmjerene zvijezde svijetleće (El-Džinn,9)

Spriječeni su tako što su postavljeni meleki stražari i zvijezde svijetleće, pa kad su vidjeli

mnogo takvih zvijezda i meleka, tražili su razlog toj opreznosti. Našli su Poslanika s.a.v.s. da

uči Kur’an. I tako su otkrili razlog zabrane prisluškivanja vijesti.77

Odabranije je mišljenje da oni ipak prisluškuju vijesti sa zemaljskog neba (i pored znanja da

je to opasno po njih). Poslanik s.a.v.s. objasnio nam je i kako oni to rade: “Jedan na drugog se

penju i tako rade sve dok ne stignu do zemaljskog neba. Onaj koji je zadnji do neba čuje

vijest od meleka i prenose je onome ispod sebe prije nego što ga pogodi svjetleća zvijezda, a

Ustvari, pojava poslanika

Muhammeda s.a.v.s. i objava Kur’ana bile su razlog zabrane prisluškivanja vijesti sa neba.

Učenjaci se dijele na dvije grupe u pogledu pitanja prisluškuju li oni još uvijek ili su u tome

potpuno sprječeni.

77 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari” 2/253, hadis br 773 i 77 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi 4/168

onaj ispod prenosi sljedećem do sebe, i tako dok ne stigne do zadnjeg, koji tu vijest prenosi

čovjeku (vraču), koji je opet pomiješa sa stotinu laži.” 78

Zato Poslanik s.a.v.s. : ”Ko ode gataru – vračaru i pita ga nešto, neće mu se primiti dobro

djelo četrdeset noći.” A u drugoj predaji stoji: “Neće mu se primiti namaz četrdeset noći.”

Možemo se zapitati šta to čuju džinni od meleka. Je li to gajb – nešto od što poznaje samo

Allah?

Apsolutni gajb zapisan je u Levhi-mahfuzu i njega zna samo Uzvišeni Allah. A ono što

džinni od meleka je procentualni gajb, koji se satoji od dijela i naredbi koje je Allah dž.š.

uputio melekima da ih provedu.

2. Sljedeća vrsta vračanja je vračanje putem nagađanja i pretpostavke, kao što je “čitanje iz

šake”, “gledanje u findžan”, “bacanje kamenčića”itd. Onaj koji to radi, u većini slučaja

sarađuje sa džinnom od kojeg saznaje vijesti koje ga ineresiraju.

3. Vračanje kao posljedica proricanja iz zvijezda koje se zasniva na teoriji da položaj zvijezda

i drugih nebeskih tijela ima uticaj na kretanje čovjeka i tok njegova života. Korijen ovakvog

vjerovanja je u paganstvu (predislamsko doba).

4. Vračanje koje nastaje kao posljedica brzog kretanja džinna po zemlji. Oni znaju vijesti koje

čovjek ne zna. A saznaju ih upravo zahvaljujući brzini kretanja, što ne znači da čovjek takve

vijsti ne bi kasnije saznao.

Stav šerijata o vračanju?

Poslanik s.a.v.s. smatrao je vračanje dijelom kojeg vodi u nevjerstvo i širk, zato što tvrdnja

vračara da poznaje nepoznato i nevidljivo znači da postoji neko drugi mimo Allaha ko

poznaje gajb, a vjerovati u to znači pripisati Allahu druga, što je u kontradikciji sa

vjerovanjem u Allahovu jednoću.

79

78 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari” “Et-Tibb” hadis br. 5762 79 Ebu- Davud Sulejman ibnul-Eš’as es-Sidžistani: “Sunen Ebu Davud” Daruihjait-turasil-arebi”, Bejrut, “Et-Tibb” hadis br. 3405 i Ahmed : Musnedu-l-mukessirin, hadis br. 9171

Definicija: Vjerovanje i čvrsto ubjeđenje da je Allah dž.š. slao knjige (objave) koje su

ljudima prenosili Njegovi Poslanici.

4. Senaid Zaimović, Temeljne istine vjere, str. 79-86

Treća temeljna istina

VJEROVANJE U ALLAHOVE KNJIGE

Vjerovanje u Allahove knjige je uvjet ispravnosti našeg vjerovanja.

80

4. Suhufi: Suhufi su objavljeni Musau i Ibrahimu a.s. O tome nas je Allah dž.š. obavjestio u

ovome ajetu: “Zar on nije obaviješten o onome šta se nalazi u listovima Musaovim i

Ibrahimovim…” (En-Nedžm, 36-37) A također i u ovom ajetu: “Ovo, doista, ima u listovima

davnašnjim, listovima Ibrahimovim i Musaovim. ” (El-Eala, 18-19)

Kao što je Allah dž.š.poslao Kur’an Muhammedu

s.a.v.s. tako je i predhodnim poslanicima slao objave (knjige).

Jedan dio tih knjiga Allah dž.š. spomenuo je u Kur’anu, dok druge nije.

Knjige koje su spomenute u Kur’anu:

1. Tevrat: Objavljen Musau a.s. Uzvišeni Allah kaže:” MI smo objavili Tevrat, u njemu je

uputa i svijetlo…”(El-Maide,44)

2. Indžil: Objavljen Isau a.s. Uzvišeni kaže:” Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali,

koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil” (El-Maide, 46)

3. Zebur: Objavljen Davudu a.s.Uzvišeni kaže: …”a Davudu smo Zebur dali” (El- Isra 55)

Sigurno je da je bilo još knjiga koje su objavljene drugim poslanicima, ali njihova imena nisu

spomenuta u Kur’anu i sunnetu. Ono što znamo je to da je svaki poslanik imao poslanicu (u

vidu knjiga ili suhufa) koju je bio dužan dostaviti ljudima. Sljedeći ajet pojašnjava nam tu

činjenicu: “Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose

radosne vijesti opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima u

onome u čemu se ne bi oni slagali. A povod neslaganju je bila međusobna zavist, baš od

strane onih kojima je data, i to kada su im već bili došli jasni dokazi; i onda bi Allah, voljom

80 Es-Sejjid Sabik:” El-akaid el-islamijje”str.166

Svojom, uputio vjernike da shvate pravu istinu o onome u čemu se nisu slagali. – a Allah

ukazuje na pravi put onome kome On hoće.”(El-Bekara, 213)

Stav vjernika o Allahovim knjigama

Jasan je stav vjernika o ovome pitanju. Dužni smo vjerovati u ove knjige i ono što je došlo u

njima. Nije nam dozvoljeno da Allahu pripišemo knjigu koju On sebi nije pripisao, tj. koju

On nije spomenuo.

Dužni smo vjerovati da su sve ove knjige došle kao uputa, istina i svjetlo ljudima. U njima su

zakoni i pravila o ljudskim postupcima te način vjerovanja. Njima su obuhvaćeni svi

segmenti ljudskog života; odnos čovjeka i Gospodara; odnos čovjeka i čovjeka, odnos

čovjeka i prirode itd. Sve ono što se nađe u knjigama a što je u suprotnosti sa islamskim

principima, znak je da je takve dodatke umetnula ljudska ruka.

Uzvišeni kaže o Tevratu: “Mi smo objavili Tevrat, u njemu je uputa i svjetlo..” (El-Maide,44)

Allah dž.š. o Indžilu kaže: “…I dali smo mu Indžil, u njemu je uputa i svjetlo…” (El-Maide

48)

Dužni smo vjerovati da je Kur’an posljednja knjiga koju je Allah poslao ljudskom rodu i da

ju je Allah dž.š. odlikovao posebnim vrijednostima i osobinama u odnosu na ostale knjige.

Odlike Kur’ana

1. Kur’an sadrži završnicu božanskog učenja. Došao je kao potvrda tevhida, ibadeta,

poslušnosti i svega što vjera zahtjeva, a što je bilo objavljeno u ranijim knjigama. Došao je da

bdije nad ostalim knjigama, potvrđuje istinu u njima i pojašnjava iskrivljenja i promjene do

kojih je došlo u tim knjigama.

Uzvišeni Allah kaže: “A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje

objavljene i da nad njima bdi” (El-Maide, 48)

Kur’an je došao sa univerzalnim zakonodavstvom, važećim za čitavo čovječanstvo. Poništio

je sva dotadašnja zakonodavstva koja su važila samo za određene narode, a utvrdio neke

propise važeće za sva vremena i prostore.

2. Kur’an je jedina božanska knjiga na čije se čuvanje obavezao Uzvišeni Allah dž.š. : “Mi

smo ga objavili i Mi ćemo ga čuvati.” (El-Hidžr,9)

Čuvati, od čega? Čuvati od pokušaja iskrivljenja i svih promjena koje bi mogao unijeti

čovjek. “A on je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava od

Mudroga” (El-Fusillet, 41-42)

Cilj očuvanja Kur’ana je da ostane vječan Allahov dokaz ljudima a kao takav ne bi mogao

biti kad ne bi bio trajno prisutan među njima. 81

“Ima Jevreja koji izvrću smisao riječima i govore uvijajući jezicima svojim i huleći pravu

vjeru: "Čujemo, ali se ne pokoravamo!" i "Čuj, ne čuli te!" i "Ra’ina!’

Svaki razuman čovjek je dužan vjerovati da je Kur’an koji se danas čita isti onaj Kur’an koji

je objavljen Muhammedu s.a.v.s. Kad god bi se pokušalo iz njega izbaciti ijedan ajet ili

promjeniti riječ ili poturiti muslimanima ne bi to uspjelo zato što se Allah lično obavezao na

njegovo čuvanje, a On je najbolji Čuvar.

Možda je mudrost u Allahovom obećanju da će ga On čuvati i u tome što je Kur’an njegova

posljednja objava, poslije koje nema više objava, te je s toga njegovo čuvanje od apokrifnosti

i podvala neophodno kako bi ljudi do Sudnjega dana imali autentičan zakonik pred sobom.

3. Kur’an je uputa i objava svim ljudima, dok su ostale objave poslane lokalnom stanovništvu

i sunarodnicima poslanika koji im je poslan. Iako se one slažu sa Kur’anom u pitanju akide,

one su ipak, u sebi sadržavale zakone i propise koji su važili za određeni narod i vrijeme.

Kaže Uzvišeni: “Svako je imao svoj pravac koi je slijedio…” (El-Bekara, 148)

Postoje i dokazi iz Kur’ana koji jasno govore da su jevreji iskrivljavali Tevrat, a kršćani

Indžil. “Zar se vi nadate da će vam se Jevreji odazvati i vama za ljubav vjernici postati, a neki

među njima su Allahove riječi slušali pa su ih, pošto su ih shvatili, svjesno izvrnuli.” (El-

Bekara, 75)

82

81 Dr. Muhammed Ne’im Jasin; “El-Iman-erkanuhu, hakikatuhu nevakiduhu” Biblioteka “Et-Takva”, Zenica 1995. Str. 101, preveo sa arapskog Zuhdija Adilović 82 Ovaj ajet se odnosi na židove koji su se pretvarali kad su govorili, želeći tako omalovažiti Poslanika s.a.v.s. Tako su oni, neka je Allahovo proklestvo na njih, umjesto da kažu: “Slušaj nas” govorili “Čuvaj nas” pretvarajući se da ne razumiju. Zato Allah Uzvišeni za ove židove kaže da svojim govorom žele suprotno onome što kažu prevrčući svojim jezicima i huleći vjeru, odnosno napadajući Vjerovjesnika s.a.v.s

A da oni kažu:

"Čujemo i pokoravamo se!" i "Čuj" i "Pogledaj na nas!" – bilo bi za njih bolje i ispravnije;

ali, Allah je njih zbog nevjerovanja njihova prokleo, jer malo ko od njih vjeruje.” (En-Nisa,

46)

“O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz

Knjige krijete, i preko čega će i preći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom

Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih,

po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.” (El-Maide 14-15)

Među iskrivljenima koja su jevreji i kršćani uveli u vjeru jeste njihovo vjerovanje da je Uzejr

Allahov sin, a kršćani su govorili da je Isa Allahov sin i tako svjesno učinili širk prema

Allahu. Kur’an o tome kaže: “Jevreji govore: "Uzejr je – Allahov sin", a kršćani kažu:

"Mesih je – Allahov sin". To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika

prijašnjih, - ubio ih Allah! Kuda se odmeću?” (Et-Tevba, 30)

Kad je objavljen Kur’an u njemu je ukazano na zablude ovog iskrivljenog vjerovanja jevreja i

kršćana. Objašnjano im je da je Allah lišen svih ljudskih svojstava ted a On nema djeteta. U

suri El-Ihlas se kaže: “Reci: "On je Allah – jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i

rođen nije, i niko Mu ravan nije!"

Dokazana im je činjenica da su poslanici samo ljudi, a nikako božanska bića. “Reci: "Ja sam

čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara

svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne

smatra Njemu ravnim nikoga!" (El-Kehf,110)

Također kršćani su iskrivili i vjerovanje o jednom Bogu pa su rekli da je Isa bog i da je on

jedan od troga (sveto trojstvo).

“Nevjernici su oni koji govore: "Bog je – Mesih, sin Merjemin!’ A Mesih je govorio: "O

sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allahu smatra

ravnim, Allah ćemo ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti; a

nevjernicima neće niko pomoći. Nevjernici su oni koji govore: "Allah je jedan od trojice!" A

samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići

svakog od njih koji nevjernik ostane.” (El-Maide, 72-73)

Kur’an je ukazao na zabludjelo vjerovanje kršćana te im je rekao: “Mesih, sin Merjemin,

samo je poslanik – i prije njega su dolazili i odlazili poslanici -, a majka njegova je uvijek

istinu govorila; i oboje su hranu jeli. Pogledaj kako Mi iznosimo jasne dokaze, i pogledaj,

zatim, njih kako se odmeću.” (El-Maide,75)

Razlika između Kur’ana i drugih objavljenih knjiga

Nikako se ne može poreći čiinjenica da danas na zemaljskoj kugli ne postoji knjiga koja se

može pripisati Allahu, osim Kur’ana. Zato, pored onih iz Kur’ana, postoje i mnogi drugi

racionalni dokazi:

1. Orginali prijašnjih objava su zagubljeni, a među ljudima nije ostalo ništa osim blijede

interpretacije. U isto vrijeme Kur’an je ostao sačuvan i orginalan u svojim poglavljima,

citatima, u svakoj riječi i u svakom slovu. On je onakav kakvog ga je Džibril citirao

Muhammedu s.a.v.s. i kakvog ga je on citirao svojim ashabima.

2. U prijašnjim objavama je došlo do mješanja ljudskog govora sa božanskim kroz tefsir,

različito tumačenje, historiju, biografiju poslanika i njihovih učenika, tako da se ne može

razlikovati Allahov govor od ljudskog govora.

Sav Kur’an je Allahov govor i u njemu nije došlo do mješanja čovjekova govora sa

božanskim govorom. To nije učinio ni najbliži Allahov rob, poslanik Muhammed s.a.v.s. iako

je postojala realna mogućnost da se njegovi hadisi pomiješaju sa kur’anskim ajetima.83

4. Jedan od dokaza iskrivljenosti i neautentičnosti ranijih objava je i veliki broj verzija iste

knjige i razmimoilaženje o pitanju vjerodostojnosti pojedinih izreka i citata. Za jednog

3. Današnje interpretacije prijašnjih objava ne mogu se nikako pripisati poslanicima kojima

su dostavljene. Današnji psalmi, koji su poznati pod imenom Stari zavjet, a koji je u orginalu

Tevrat, pisani su četiri stoljeća poslije smrti Musaa a.s. Pisali su ih crkveni velikodojstvenici

na osnovu usmenih predaja. Takava je slučaj i sa Novim zavjetom, Indžilom, kojeg su

kršćanski svećenici izmijenili i pisali po svojim prohtjevima, a u njega stavljali šta su htjeli.

Kur’an je sav zapisan za života Muhammed s.a.v.s. i pod njegovim patronatom i božanskom

kontrolom. Raspored Kur’ana i smještaj svakog harfa na njegovo mjesto direktno je od

Allaha određen (tevkifi).

83 Ebul-E’ala el-Mevdudi: “Mebadiul-islam” izdavač “Mektebetu šebabil-muslim” 1961, str.79

prenosioca (pisca) jedna je izreka vjerodostojanm dok za drugog ista izreka nema svoje

utemeljenje te se ne može pripisati Bogu, odnosno poslaniku.

Sejjid Sabik, u svojoj knjizi “Islamsko vjerovanje” kaže: “Dovoljna je činjenica tačnosti

dokaza o iskrivljenju Indžila koji danas postoji među kršćanima to da su četiri izabrana među

sedamdeset. Ovi indžili govore o životopisu Isaa a.s. Njihovi su autori poznati i njihova

imena se nalaze na indžilima. Sami kršćani priznaju da vjerovanje (akaid) zastupljeno i

indžilima, ustvari, predstavlja misli i ideje Polisa, a ne ostalih apostola i najbližih Isaovih

saradnika. Indžil od Barnabe, koji kršćani kriju, a koji je pronađen u biblioteci u Vatikanu,

tajno kopiran i prenesen u Pariz, govori drukčije nego ova četiri indžila i potpuno se razlikuje

u brojnim pitanjima naročito u onima o Bogu, o ličnosti Isaa a.s., o trojstvu itd.84

U njemu se također spominje mnogo toga što otvoreno govori o kaljanju časti poslanika, što

je u suprotnosti sa njihovom nepogriješivošću. Tako za Ibrahima a.s. kažu da je lažov, za

Luta da je učinio blud sa svojim kćerkama, za Haruna – da je pozvao Izraelćane u obožavanje

teleta, Davud – da je učinio blud dok za Sulejmana navode da je obožavao kipove, želeći time

udovoljiti svojoj ženi itd.

5. Na zaključak o krivotvorenosto prijašnjih objava upućuje nas i njihov sadržaj. Pogrešno i

iskrivljeno vjerovanje, prikazivanje Boga u liku čovjeka i davanje svih ljudskih svojstava

Uzvišenom Allahu, zatim potvora poslanika i predstavljanje u veoma lošem liku s namjerom

da im se ukalja čast, obezvrijedi i kompromitira ličnost, odlike su knjiga koje dana posjeduju

kršćani i jevreji, a koje su, zahvaljujući njima samima postale takve.

U knjizi Sejjida Sabika navode se i neki izvodi iz Tevrata: “Geneva”/1, knjiga Starog zavjeta

3/22: “Reče Gospodar Bog: ‘To je taj čovjek koji je postao jedan od nas, spoznao je dobro i

zlo’. I ražalosti se Bog zbog toga što je čovjek učinio i rastuži se u svom srcu.”

85

Međutim, i pored ovoga iskrivljenja i promjena koje su se dogodile s prijašnjim objavama, mi

smo dužni vjerovati da one u osnovi Objava Uzvišenog Allaha koje je On objavio Svojim

poslanicima radi istoga cilja radi kojeg je objavio Kur’an. I ne trebamo vjerovati u ono što se

trenutno nalazi u njima osim što je i sam Kur’an potvrdio ili što je Poslanik s.a.v.s. naznačio

u svojim hadisima.

84 Es-Sejjid sabik: “El akaid el-islamije”, darun-nasr ittiba’a” 1967 str. 168 85 Es-Sejjid sabik: “El akaid el-islamije” str.167 i dr Omer el-Eškar : “Poslanici i poslanice” 104-106

Što se tiče Kur’ana, vjerujemo da je on čisti Allahov govor. Sušta istina i da su svaki izraz,

riječ i slovo sačuvani. Dužnost nam je slijediti njegove naredbe i kloniti se njegovih zabrana,

vjerovati u sve što se nalazi u njemu, a odbacivati sve što mu je suprostavljeno jer on je istina

od Allaha kojoj ne može ništa parirati.

Vjerovanje u poslanike znači: Čvrsto ubjeđenje i vjerovanje da je Allah dž.š. slao poslanike

svim narodima. Njihov broj i imena zna jedino Allah dž.š. koji ih je poslao.

5. Senaid Zaimović, Temeljne istine vjere, str. 87-120

Četvrta temeljna istina

VJEROVANJE U POSLANIKE

Vjerovanje u Allahove poslanike spada u glavne temelje islama. Čovjek je dužan vjerovati u

sve Allahove poslanike, ne praveći nikakvu razliku među njima. Svi su oni od jednog Boga is

a istim ciljem poslani.

86

U jednom sahih hadisu stoji da je broj poslanika 124 000, a da je broj vjerovjesnika 317.

On kaže: “I

prije tebe smo poslanike slali, o nekima od njih smo ti kazivali, a o nekima ti nismo…”(El-

Gafir, 78)

U drugom ajetu stoji: “Allah nije ostavio nijednu zajednicu niti narod, a da im nije poslanika

ili opominjača poslao. I nijedna zajednica nije bila bez poslanika.” (Fatir,24)

S obzirom na broj ljudskih zajednica i naroda koji su živjeli na Zemlji, broj poslanika je

veoma veliki. Mi vjerujemo u imena poslanika spomenuta u Kur’anu i hadisu. U njima je

navedeno 25 imena, počinjući sa Ademom, a završavajući sa Muhammedom s.a.v.s.

87

86 Dr. Muhammed Ne’im Jasin; “El-Iman-erkanuhu, hakikatuhu nevakiduhu” Amman, 1985, str. 71 87 Ahmed ibn Hanbel: “Musned Ahmed ibn Hanbela “, “Musnedul-Ensar” hadis br. 21257

Poslanstvo – vjerovjesništvo (definicije)

Postoje razlike između poslanika (resul) i vjerovjesnika (nebijj) kad je u pitanju Objava i ono

što im se objavljuje.

Vjerovjesnik (nebijj) je osoba kojoj se dostavlja Objava od Allaha dž.š. ali ne i novi šerijat.

Poslanik (resul) je osoba koju je Allah odabrao da prenese novi šerijat ljudima.

Iz ovih definicija možemo izvesti i osnovne razlike između poslanika i vjerovjesnika.

1. Vjerovjesnik nije zadužen dostavljanjem novog šerijata ljudima, već je njegova uloga na

naređivanje dobra i sprečavaje zla i usmjeravanja ljudi na prakticiranje šerijata poslanika prije

njega.

2. Vjerovjesnik po redosljedu dolazi prije poslanika. Prvo odabrana osoba bude vjerovjesnik,

a potom ga Allah dž.š. ako hoće učini poslanikom i zaduži ga prenošenjem novog šerijata.

Zato se kaže: Svaki je poslanik vjerovjesnik, ali nije svaki vjerovjesnik poslanik.

3. Vjerovjesnici su slati vjernicima (onima koji su vjerovali u jednog Boga) dok su poslanici

slani i kafirima. Poslanici su imali knjige, vjerovjesnicima one nisu davane.

4. Vjerovjesnik nije zaštiićen od ubistva (tj. mogao ga je neko ubiti) dok je poslanik zaštićen

od ubistva, a mudrost je u tome što je Allahova volja da se dopuni Njegovo dostavljanje

novog šerijata. Ubijen je Jahja a.s. on je bio samo vjerovjesnik.

To su neke od temeljnih razlika između poslanika i vjerovjesnika.

U sljedećim ajetima se nedosmisleno upućuje na postojanje razlika: “Prije tebe Mi nijednog

poslanika (resul) i vjerovjesnika (nebijj) nismo poslali...” (El-Hadždž, 52)

“I spomeni u Knjizi Musaa! On je bio iskren i bio je poslanik, vjerovjesnik.” (Merjem, 51)

Ovdje se za Musa kaže da je poslanik i vjerovjesnik zato što je njemu data knjiga (Tevrat) i

zato što je došao sa nvim zakonom (šerijatom)

Svojstva poslanika i vjerovjesnika

Svojstva poslanika i vjerovjesnika se dijele na svojstva koja se tiču spoljašnjeg izgleda –

fizička i unutrašnja – duševno – moralna svojstva.

Spoljašnja – fizička svojstva

Prvo svojstvo: Poslanici su ljudskog roda

Ovo svojstvo isključuje meleke. Allah dž.š. nikada nije meleke slao ljudima kao poslanike,

između ostalog i zato što se oni razlikuju od čovjeka po konstrukciji bića i što u sebi nemaju

ništa materijalno. Dakle, u pitanju je različitost bića. Uzvišeni u Kur’anu kaže: “"Kad bi na

Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali” (El-Isra, 95).

Drugo svojstvo: Poslanici su muškog roda

Allah nikada nije slao žene kao poslanike: “I prije tebe slali smo samo muškarce” (El-Enbija,

7)

Sigurno je da Allah nikada nije poslao nijednom narodu ženu kao poslanika. U tome se slažu

svi učenjaci. Ali što se tiče vjerovjesnika, o tome postoje i druga mišljenja. Ibn Hazm i Ebu

Hasan el-Eš’ari zastupaju mišljenje da su i žene bile vjerovjesnici. Dokaz za to su im riječi

Uzvišenog: “I Mi nadahnusmo Musaovu majku…” (El-Kasas, 7) Oni nadahnuće (vahj)

smatraju dokazom poslanstva. Isto tako i riječi uzvišenog o Merjemi: “I kada meleki rekoše:

"O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio.”

(Ali ‘Imran, 42)

“I Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena

muškarca. ” (Merjem, 17)

Dokaz je u tome što melek ne dolazi čovjeku osim radi dostavljanja poruke u vidu naredbe ili

zabrane, tako da dolazak meleka Džibrila Merjemi upućuje na to da je ona bila poslanik.

Posebno dolazi do izražaja riječ “istafaki” (tebe je Allah odabrao), a ona se upotrebljava za

poslanike.

Međutim islamski učenjaci sui m replicirali, pobijajući njihovu teoriju u četiri tačke. Odgovor

slijedi ovi redom:

1. U ajetu o majki Musaovoj u kome se kaže: I Mi nadahnusmo Musaovu majku…”

upotrebljen je izraz “evhajna” (objavili) što u ovom slučaju nema takvo značenje. U njemu

nije upotrebljeno terminooško značenje Objave, već leksičko, kako je to i preveo rahmetli

Besim Korkut: “nahnuli”, tj. Uzvišeni Allah je nadhnuo i pokazao Musaovoj majci šta treba

učinitii u datom momentu. Nadahnuće je dio objave, a ne objava.

2. A što se tiče objave koja je došla Merjemi, razlog dolaska Džibrila bio je udahnjivanje

duše u Merjeminu maternicu. Zatim, da bi je obavjestio i obveselio poslanstvom njena sina

Isaa. Sve to naredba Uzvišenog Allaha.

Napomena: Silazak meleka čovjeku, ne znači nužno i poslanstvo toga čovjeka. Dokaz za ovu

tvrdnju je hadis koji prenosi Muslim: “Čovjek je otišao u susjedno selo da posjeti svoga

prijatelja. Došao mu je melek i upitao ga o razlogu posjete. Nakon što mu je odgovorio,

melek mu je saopćio da ga Allah zbog toga voli.”88

88 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim, poglavlje “Kitabu-l-birri vessileti vel-adabi” hadis br. 4656

Kao što vidimo, melek je sišao ovome čovjeku, ali mu nije dostavio poslanstvo.

3. Riječ “istafa” (odabiranje, izabiranje) ne znači i poslanstvo tj. ne dolazi uvijek u smislu

odabiranja osobe radi poslanstva. Uzvišeni Allah je smatrao odabranim i neke ljude mimo

poslanika. On kaže: “Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi

izaberemo…” (Fatir, 32) Vidimo da je riječ “odabrani” upotrebljava u općem značenju,

obuhvativši sve ljude koji će doći poslije.

4. Uzvišeni Allah je opisao Merjemu “Siddika” kad kaže: “… A majka njegova (Isaova) je

Siddika” tj. na mjestu bogougodnika koji je niži od stepena vjerovjesnika, a viši od stepena

“velijja”. Da je postojao neki veći stepen za Merjemu, Allah bi ga sigurno spomenuo. Iz

svega ovoga vidimo da ni Merjema, niti Musaova majka nisu poslanici, niti vjerovjesnici. Ne

postoji autentiični dokaz da je u historiji čovječanstva ijedna ćena poslanik,

Mudrost odabiranja muškaraca za poslanike

Postoji više razloga koji ukazuju na mudrost slanja muškaraca za poslanike, a neki od njih su:

1. Žena svojom prirodom i tjelesnom konstrukcijom nije sposobna podnijeti sve izazove i

teškoće na putu pozivanja u vjeru. Pozivanje ljudi u vjeru zahtjeva za nosioca da’ve da se

bori, podnosi uvrede i razne druge fizičke teškoće koje žena ne može podnijeti. Zato je

muškarac, zahvaljući tjelesnoj snazi sposoban to podnijeti.

2. U donošenju odluka, pa i onih vrlo važnih, žena je sklona emocijama. Kod nje u većini

slučajeva preovladavaju osjećaji. A poslanica – da’va zahtjeva da njen nosilac bude hladne

glave i da bez uticaja emocija bude sposoban donijeti odgovarajuću odluku u odgovarajućem

momentu.

3. Primanje Objave zahtjeva od žena mješanje, druženje i osamljivanje sa muškarcima kao

nosiocima društva, što se suprostavlja principima svih orginalnih objavljenih vjera.

4. Svakog mjeseca je žena u stanju menstruacije, a ponekad i nifasa. U tim danima je ona

psihički rastresena, a što bi se veoma loše odražavalo na njenu misiju poslanika, a i sama bi

misija imala suprotne rezultate. Menstrualni ciklus i nifas u danima dok traju čine ženu

psihički nestabilnom. Poslanik je osoba koja je konstantno prisutna i koja predvodi džemat.

Treće svojstvo

Poslanici i vjerovjesnici nisu izloženi odbojnim infektivnim bolestima, niti bolestima sa

nekom tjelesnom mahanom, kao što je npr. sakatost.

Infektivna bolest uzrokuje odbojnost ljudi prema Poslaniku, radi čega bi ga izbjegavali, što je

u totalnoj kontradikciji sa suštinom misije poslanstva koja počiva na kontaktima sa ljudima.

Što se tiče sakatosti i drugih tjelesnih mahana, one također sprečavaju ljude da borave u

blizini poslanika, a njega sprečavaju u temeljnom obavljanju misije koju je zadužen prenijeti

ljudima.

Međutim, neko može reći: Ejjub a.s. bolovao je od zarazne bolesti a u isto vrijeme je bio

poslanik. Kako to razumijeti?

Odgovor: Sve što je spomenuto u tekstovima o njegovoj zaraznoj bolesti – nije tačno. On je

imao veoma tešku bolest, ali nije bila zarazna. Drugo, njegova bolest je bila prije poslanstva,

a ne poslije. 89

Isto je tako i kada je riječ o Musa a.s. Tvrdi se da je posjedovao govornu mahanu tj. kusao je

(tepao). Međutim kusanje nije neugodna i zarazna bolest. Općeprihvaćeno je mišljenje da je

Musa a.s. bio izliječen od ove bolesti.

90

89 Muhammed ibn Ahmed ibn Džezzi el-Kelbi: “Kitabut-Teshi ik ‘ulumit-tenzi”, “Darul-fikr”, 3/186 90 Ibid 4/30 i 3/12 komentar sure Taha

Duhovno - moralna svojstva

1. Nepogrješivost (‘ismet)

Svojstvo kojima su poslanici odlikovani nad ostalim ljudima zbog uloge “praktičnog

primjera”.

Uzvišeni Allah je htio da poslanici i prije poslanstva ne budu izloženi grijehu ili nevaljalu

djelu koje bi ugrozilo ili narušilo njihovu pravičnost i čovječnost. Kad bismo rekli da je

poslanik učinio ružno djelo prije poslanstva, onda bi to uvijek bio dobar izgovor i dokaz u

rukama ljudi da kažu da su i oni radili loša djela. Isto što danas ljudi ne praštaju grijehe

onima koji su prije povratka vjeri činili nevaljala djela.

Leksičko značenja nepogrešivosti

U arapskom jeziku nepogriješivost označava zaštitu ili čuvanje, spriječavanje. Kaže se:

sačuvao ga od hrane tj,. spriječio sam ga od uzimanje hrane. Uzvišeni Allah kaže za Nuhovog

sina: “… sklonit ću se na kakvo brdo da me od vode zaštiti…” (Hud,43)

A drugom ajetu, Uzvišeni kaže za ženu gospodara Jusufovog : “Istina je da sam htjela da ga

na grijeh navedem, ali se on zaštitio..” tj. sa napomena ovde fali tekst u knjizi. Str. 93.

…………….

Postoji mišljenje kod šija91

Prvo: Mišljenje koje zastupa tezu sačuvanosti poslanika od malih i od velikih grijeha, jer ako

bi poslanicima bilo dozvoljeno činjenje malih grijeha, a naređeno nam je da ih u svemu

slijedimo (u riječima i djelima), onda bi se to slijeđenje pretvorilo u činjenje grijeha i

koji kažu das u imam ii poslanici sačuvani od grijeha od rođenja

pa do smrti, i od malih i od velikih grijeha.

Ubraja li se u nepogriješivost poslanika samo sačuvanost od velikih grijeha ili od velikih i od

malih?

O tome također postoji dva mišljenja među učenjacima ehli sunneta:

91 Ebu Dža’fer Muhammed ibn ja’kub ibn Ishak el-Kulejni: “El-Usul minel.Kafi”, “Daru-l-kutubi-islamije” treće izdanje 1388 h.g. poglavlje “Upoznavanje sa imamima”, str. 1/189 i poslije njih

prestupa. Prema tome, ne možemo reči da su poslanici činili male grijehe, a bili sačuvani od

velikih. Oni su sačuvani i od malih i od velikh grijeha.

Drugo: Poslanici su sačuvani od velikih grijeha, ali ne i od malih koji ne utiču na rušenje

poslanikova ugleda i pravičnosti. U šerijatu ne postoji dokaz koji jasno implicira sačuvanost

od malih grijeha. Dokaz za ovo je činjenica da nas je Uzvišeni Allah obavijestio da su neki

poslanici zaista imali grešaka i da su se oni pokajali od tih grijeha i da im je bilo žao što su to

učinili. Takav je slučaj sa poslanikom Junusom a.s.: “I Junus je bio poslanik. I on pobježe na

jednu lađu prepunu i baci kocku i kocka na njega pade, i riba ga proguta, a bio je zaslužio

prekor, i da nije bio jedan od onih koji Allah hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana

kad će svi biti oživljeni, i Mi ga izbacismo na jedno pusto mjesto, a on je bio bolan, i

učinismo da iznad njega izraste vriježa jedne tikve i poslasmo ga stotini hiljada ljudi, i više,i

oni povjerovaše, i njima dadosmo da do roka određenog požive.” (Es-Saffat, 139-148)

I u suri El-Enbija’, gdje ga Allah oslovljava sa Zun-Nun: “I Zunnunu se, kada srdit ode i

pomisli da ga nećemo kazniti, - pa poslije u tminama zavapi: "Nema boga, osim Tebe,

hvaljen neka si! a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!" –odazvasmo i tegobe ga spasismo;

eto, tako Mi spasavamo vjernike.” (El-Enbija, 87-88)

On je napustio narod kome je bio poslan srdit na njih zato što mu se nisu odazvali, i to bez

Allahove dozvole. Za kaznu je bio bačen u more, gdje ga je riba progutala. On je u utrobi ribe

zavapio (pokajao se) i Allah ga je spasio i poslao kao vjerovjesnika drugom narodu.92

Zaključak: Poslanici su bili sačuvani od velikih i od malih grijeha u pojedinostima vezanih za

Objavu, dok su u dunjalučkim stvarima bili sačuvani samo od velikih grijeha, a ne i od malih

grijeha u pojedinostima vezanim za Objavu, dok su dunjaluičkim stvarima sačuvani samo od

velikih grijeha a ne i od malih.

Međutim ovi prijestupi su plod nenamjerne i nesvjesne greške ili zaborava i oni ne utiču na

njihovo poslanstvo. U tom smislu je općeprihvaćeno mišljenje učenjaka ehli-suneta da su

greške koje su se događale poslanicima bile u onome što se tiče dunjaluka, dok u pitanju

Objave i poslanstva nije bilo grešaka.

Drugo mišljenje je ispravnije i ono je svakako prihvatljivo.

92 Besim Korkut:”prijevod Kur’ana” štampano u Medini 1993. “napomene” str.620.,87/1.

2. Iskrenost (sidk)

Iskrenost je jedno od duhovno-moralnih svojstava, što znači da su svi poslanici samo istinu

govorili. To je svojstvo koje prati svakog poslanika od rođenja pa do smrti. Nije poznato u

životopisu bilo kojeg poslanika ili vjerovjesnika da je ikad slagao ili koga prevario. Jer da se

kojim slučajem dogodilo da je slagao ili koga prevario, to ni direktno bilo mahana i sumnja u

njegovo poslanstvo. Uzvišeni Allah ihje sačuvao od laži i prijevara- Ebu Bekr je povjerovao

u poslanstvo Muhammeda s.a.v.s. zbog njegove iskrenosti. Tako je rekao: “Muhammed ne

laže ljudima, pa zar je moguće da laže Gospodaru ljudi?” Bizantijski kralj Heraklije (Kajser)

je došao do zaključka o Poslanikovoj s.a.v.s. iskrenosti na osnovu njegove lijepe biografije i

iskrenosti prema svome narodu prije poslanstva. 93

Poslaniku ili vjerovjesniku je naređeno da prenese ljudima sve što ime je Uzvišeni Allah

objavio i nije im dozvoljeno da išta od šerijata ili akideta zataje, jer bi u tom slučaju

iznevjerili ulogu koja im je povjerena. Uzvišeni Allah kaže: “O Poslaniče, kazuj ono što ti se

objavljuje od Gospodara tvoga, - ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu – a

Allah će te od ljudi štititi.” (El-Maide, 67) Povod objave ovoga ajeta je bio slučaj sa

njegovom ženom Zejneb bintu Džahš.

3. Povjerljivost i tačnost u dostavljanju objave (emanet)

94

U ajetu je također odgovor šijama koji tvrde da je Poslanik s.a.v.s. zatajio nešto od objave.

95

Oni tvrde da je Poslanik s.a.v.s. zatajio od Objave kojoj mu se naznačava da će Alija biti

njegov nasljednik i da je njihova tvrdnja da postoji Kur’an koji se zove “Fatimin Kur’an” koji

broji 17000 ajeta tj. 2,5 puta više nego Kur’an koji imamo.96

Poznato je da su poslanici slani svim klasama ljudi. Bili su zaduženi da ih sve u vjeru

pozivaju. U toj ljestvici kategorija i klasa postojali su ljudi veoma niskog stupnja znanja i

Naravno ove lažne tvrdnje

pripisane Aliji nemaju nikakve veze sa njegovom ličnošću.

4. Svi su poslanici bili izrazito pametni i oštroumni (fetanet)

93 Safijjurrahman el-MUbarekfuri: “Zapečaćeni džennetski napitak” izdavač “Odred el Mudžahid” prevela sa arapskog Subhija Hadžimejlić – Skenderović, str.402 94 Opširnije, ibn Kesir, “Tefsir”, treći džuz str. 73-76 95 Et-Tubrusi: “Medžme’ul bejani fi tefsiil-Kur’ani” 3/344. Et-Tubrusi ovako tumačenje prenosi iz djela “El-Usu-l-minel-Kafi” od El-Kulejnija u poglavlju o tumačenju istog ajeta. Obratiti se na istoimeno djelo 96 Pogledaj: El-Usu-l-minel-Kafi”, pod naslovom “El-Hudždže”, poglavlje “O Fatiminom mushafu”, stranica 1/239-242, autor Ebu-Dža’fer Muhammed ibn Jak’ub ibn Ishak el Kulejni

shvatanja do izrazitih intelektualaca. Zbog toga je bilo neophodno da poslanik bude pametan,

pronicljiv i oštrouman kako bi sa svima njima mogao kontaktirati. Dokaz njihove

oštroumnosti je brzina u donošenju argumenata pred protivnicima.

Primjer u brzini i argumentiranju u odbrani vjere je Ibrahim a.s. Kad mu je Nimrud rekao:

“"Ja dajem život i smrt!" – "Allah čini da Sunce izlazi sa istoka" – reče Ibrahim -, "pa učini ti

da grane sa zapada!" I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na pravi put.” (El-

Bekare, 258)

Iz ovoga vidimo kako je veoma brzo Ibrahim a.s. potegao za dokazom koji je izbacio

protivnika iz takta i potpuno ga zbunio. Ibrahim a.s. išao je logikom koja kaže da onaj koji

može oživljavati i usmrćivati može učiniti i da Sunce izađe sa zapada.

Veoma je mnogo primjera zabilježenih u Kur’anu. Ko se želi podsjetiti neka iščita kur’anska

poglavlja Hud, Eš-Šu’ara i Es-Saffat koja govore o poslanicima i njihovim narodima. U

biografiji posljednjeg Allahovog Poslanika postoje brojni primjeri koji govore o njegovoj

oštroumnosti i pameti. Jedan takav je još prije poslanstva kad su sva plemena iz Mekke

sudjelovala u obnovi Kabe. Gradnja je tekla predviđenim planom sve do momenta kada je

trebalo postaviti hadžeru-l-esved. Svako je pleme smatralo sebe privilegovanim da postavi taj

kamen. Svađa među njima je potrajala četiri do pet dana i prijetila izbijanjem krvavog

sukoba. Poslanik s.a.v.s. riješio je sukob među plemenima tako što je predložio kako da stave

hadžeru-l-esved u Ka’bu, a da svi u tome sudjeluju. Rekao je da se donese platno na koje je

stavio hadžeru-l-esved. Poglavarima je rekao da svaki od njih uzme za jedan kraj platna i da

ga zajedno podignu do mjesta gdje će kamen biti postavljen. Svojom rukom je Poslanik

s.a.v.s uzeo kamen i postavio ga na predviđeno mjesto. Njegov postupak je zadovoljio sve

strane.97

Drugi slučaj je kad je Poslanik s.a.v.s. lično bio u izvidnici nadomak Mekke i kad je jedan

beduin pitao: “Odakle si?”, a Poslanik mu je vješto odgovorio: “Iz vode”. Nije mu smio reći

odakle dolazi kako se ne bi otkrio pred nepoznatim starcem, ali mu nije ni slagao. Veoma

dobro se snašao u datoj situaciji. Svojim oštroumnim odgovorom je želio ukazati na osnovno

97 el-MUbarekfuri: “Zapečaćeni džennetski napitak”, str.68

porijeklo čovjeka. Starac je ostao zbunjen i ponovo ga upitao: “Je li iz vode Iraka?” Međutim

Poslanik s.a.v.s. već se bio udaljio.98

a) Čemu poziva i šta zagovara dotično poslanstvo: obožavanje Allaha ili idolopoklonstvo,

ličnu korist ili korist čitavog čovječanstva bez rasnih ili drugih razlika. Dakle zagovara li

opće dobro ljudskog roda ili pojedinačnu korist.

Ipak treba naglasiti da oštroumnost i pamet nisu presudni faktori koji utiču na izbor

poslanika. Poslanstvo se ne zaslužuje, već je to Allahova volja u izboru određene osobe za

ulogu poslanika. Njegova mudrost je to što jednim od svojstava poslanika učinio oštroumnost

i pamet. Zato nije lijepo reći da je genijalac, kako se ne bi shvatilo da je on došao do

poslanstva na osnovu svoje genijalnosti.

To su četiri glavne osobine po kojima se oni razlikuju od ostlih ljudi.

Dokazi koji upućuju na iskrenost poslanika i istinitost poslanstva.

U historiji ljudskog roda bilo je čestih pokušaja pojedinaca da sebe proglase poslanicima.

Željeli su se nametnuti narodima kao poslanici. Međutim Allahova je mudrost to što je dao

brojne puteve i načine za dokazivanje poslanstva. Poslanički pozivi bili su upućivani raznim

narodima, svi ti dokazi uglavnom se zasnivaju na:

1) razumu,

2) čulima, posebno čulu vida;

3) vijestima ranijih poslanika koje su nagovještavale dolazak novog poslanika

Sve ove puteve dokazivanja možemo svesti pod četiri tačke.

Prvo: Suština poslanstva ili misije

Ako razuman čovjek logički razmišlja o suštini i biti poslanstva, doći će do zaključka i

uvjerena o ispravnosti ovog poslanstva ili pak o neispravnosti.

Na ispravnost upućuje:

98 Ibid, str. 229

b) Je li poslanička misija u suprotnosti ili u skladu sa prirodom ljudskog bića, je li ona

prilagođena prohtjevima, ćudima i instiktima na kojima je formirana ljudska duša?

c) Posjeduje li misija odgovore na pitanja o početku i kraju svijeta?

e) Je li ova misija pogodna za sva vremena te, u tom smislu, nudi odgovore i riješenja na sve

moderne izazove i probleme?

f) Vodi li ljude sreći ili patnji?

Kad se na sva ova pitanja odgovori, dođe se do zaključka o legalnosti, odnosno nelegalnosti

poslanstva.

Drug: Ličnost poslanika

Ličnost poslanika, također, može uputiti na istinitost ili lažnost njegovog poziva. To se da

zaključiti na osnovu njegove povjerljivosti, iskrenosti, morala, zatim načina njegova

ophođenja i komuniciranja sa ljudima. Svi ovi elementi mogu biti činioci i važni faktori

dolaska dijela ljudi do zaključka o istinitosti poslanstva nekog poslanika, kao što mogu biti

činioci zaključka o lažnosti poslanstva, ovisno o tome jesu li ispunjeni ovi uvjeti ili ne.

Hatidža r.a. vjerovala je u istinitost Muhammedova s.a.v.s. poslanstva na osnovu njegove

iskrenosti i ponašanja prije poslanstva. Takav slučaj je i sa Ebu Bekrom i Abdullahom ibn

Selamom, koji je kad je vidio poslanika s.a.v.s. rekao: “Tako mi Allaha, ovo nije lice

lažova.”99

99 Dr. Abdurrahman Re’fet el-Baša: “Iz života ashaba”, izdavač Aktivna islamska omladina, Zenica 1997, sa arapskog preveli Mirsad Sedić i Sabrija Puška, str.309

Treće: Nagovještaj ranijih poslanika i vjerovjesnika o dolasku poslije njih

Kad prethodni poslanik najavi pojavu novog poslanika, to je još jedan dodatni dokaz njegove

istinitosti. Rekao je Allah dž.š. :” A kada Isa, sin Merjemin, reče: "O sinovi Israilovi, ja sam

vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljani Tevrat i da vam donesem

radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći" i kad im je on donio

jasne dokaze, oni rekoše: "Ovo je prava vradžbina!"” (Es-Saff,6)

Kako god je Isa a.s. najavio dolazak Muhammeda s.a.v.s. najavili su ga i ostali poslanici i

vjerovjesnici, zato što je on pečat svim ostalim poslanicima. Posebno je poznato da su

Muhammeda s.a.v.s. najavili isa i Musa a.s i to su kršćanski i jevrejski svećenici stalno

isticalio. Zato se u Kur’anu kaže: “Oni kojima smo dali knigu (jevreji i kršćani) znaju

Poslanika (Muhammeda) kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu

prikrivaju.” (El-Bekara, 146).

Četvrto: Mu’džiza – nadnaravna pojava

Mu’džiza je najvažniji i najpoznatiji način dokazivanja nečijeg poslanstva. Svi narodi su od

čovjeka koji za sebe tvrdi da je poslanik prvo tražili da im kao dokaz pokaže mu’džizu.

Mu’džiza je nadnaravna pojava – čudo koje je Allah dž.š. darovao poslaniku kako bi dokazao

istinitost njegova poslanstva.100

1, Irhas: čudo pred objavu (poslaniku). To su ustvari, najava – predznak ili uvod u

poslanstvo koja uglavnom biva dok je budući poslanik dijete, kao što je slušaj sa Isa a.s, koji

Mu’džiza spada u pojave neobičnog i izvarednog karaktera tj, pojave na koje ljudi nisu

navikli i ne susreću ih u svakodnevnom životu, koje mijenja ustaljeni zakon u svemiru i

system ljudskog života. One se dijele na dvije vrste:

1. Neuobičajne, nadnaravne pojave koje potiču od Allaha

2. Neuobičajne pojave koje izaziva šejtan uz pomoć svojih prijatelja među ljudima.

Najvažnija razlika među njima je u tome što se neobične pojave koje potiču od Allaha dž.š.

ne mogu steći. On ih daje onome kome On hoće. Pojave koje izaziva šejtan su podložne

sticanju tj. može ih izazvati ko god hoće i zato je moguće suprostaviti im se i doći sa istom

pojavom.

Vrste neuobičajenih pojava kojima je direktan izvor Allah dž.š.

Postoji tri vrste takvih pojava, a to su:

100 Dr. Muhammed Revvas Kal’adži id r Sadik Kunejbi; “Mu’džemul-ligati fukaha”, izdavač “Daru Nefais” Amman, 1988 str. 439

je progovorio dok je još bio u bešici. 101 To je bio znak da će on biti poslanik ili slučaj sa

Muhammedom s.a.v.s koji se spominje u vjerodostojnim hadisima da su mu došla dva

meleka, rasporila mu i očistila prsa. 102

Sihr

To je bio predznak njegova poslanstva.

2. Mu’džiza: Nadnaravno čudo - pojava

Već smo spomenuli da se ona daje poslanicima kao dokaz njihovog poslanstva. Mu’džiza se

daje nakon što osoba postane poslanik. Nekad je vidljiva i opipljiva, a nekada apstraktna. U

ovim značenjima su zastupljene u Kur’anu.

Kur’an nigdje nije upotrijebio izraz mu’džiza za ovaj pojam, već je mu’džizu označio drugim

izrazima kao što su: ajet (znak), bejjine (jasan dokaz), burhan (argument, jasan znak) itd. Što

se tiče termina mu’džiza on se prvi put javlja u vrijeme druge generacije muslimana –

tabi’ina.

3. Keramet: počast u vidu neuobičajene pojave koju Allah daje nekom od svojih pobožnih i

iskrenih robova.

A što se tiče šejtanskih neuobičajenih pojava, one se dijele na sihr i kehane.

103

101 Suret Merjem, 29-31 102 Sahih Muslim, poglavlje El-Isra, 1/92 103 O sihru i vračanju (kehane) smo već govorili

djeluje preko šejtana i šejtanovih prijatelja među ljudskim bićima. Uticaj sihra je

veliki i u međuljudskim odnosima on uglavnom uzrokuje razdvajanje bračnih parova, izaziva

bolest ili smrt, unosi neprijateljstvo među ljude itd.

Vračanje, gatanje (kehane): prizivanje znanja o nevidljivim i za ljudska čula nedokučivom.

Njihovo prizivanje znanja o gajbu vezano je za šejtanovo brzo kretenje i znanje o pojedinim

stvarima prije njihova realiziranja na Zemlji.

Mu’džiza

Već smo spomenuli mu’džizu u kontekstu potvrde dokazivanja poslanstva. Ovdje ćemo malo

šire progovoriti o samoj suštini mu’džize.

Mu’džiza je nadnaravna (neuobičajena, apstraktna) pojava (čudo) koju Allah dž.š. daruje

svojim poslanicima i vjerovjesnicima kako bi dokazali istinitost svoga poslanstva i direktnu

Allahovu podršku na putu poslaničke misije. Obični narod ovako nešto slično ne može

učiniti.

Ovo je šira definicija na osnovu dosad zabilježenih definicija islamske uleme.

Karakteristike mu’džize

1. Izvor mu’džize je Allah dž.š. Nijedan poslanik nije mogao reći da je on stvorio ili napravio

neku mu’džizu. Svi su naglašavali da je ona poslata od Allaha. Uzvišeni Allah kaže jezikom

Isaa a.s. “…I donosim vam dokaz (mu’džizu) od Gospodara vašega.” (Ali Imran,50)

2. Nedostižna je i nije moguće da ijedan čovjek nešto slično učini jer da može, onda bi ona, u

tom slučaju izgubila svojstvo Allahove potpore poslaničkoj misiji i svojstvo osobenosti i

karakteristike.

3. Neobična je za ustaljen način života i prirodne pojave na koje su ljudi navikli. Ona mijenja

zakone u prirodi.

4. Svojstvena je samo poslanicima i vjerovjesnicima i nije nijedan poslanik došao a da nije sa

sobom imao mu’džizu kao potporu. Ona je dokazni argument koji ljudima potvrđuje istinitost

poslanstva poslanika.

5. Vrsta i suština mu’džize odgovarala je vremenu u kome se pojavila. Kad bismo pratili

životopise poslanika i mu’džiza koje su im dane, zatim pogledali po čemu su njihovi narodi

bili poznati u to vrijeme, vidjeli bismo da je predmet mu’džize bilo ono po čemu su oni bili

poznati. Zato je u ovom slučaju mu’džiza bila pogodan dokaz narodu poslanika kojem je

dana. Ima dosta primjera takvih mu’džiza, a mi žemo izdvojiti pet:

Mu’džiza Ibrahima a.s. bila je “hladna vatra” u koju je bačen, a koja mu nije ništa naudila. 104

104 Sura El-Enbija, ajet 69 i prije njega

Njegov narod je obožavao prirodne pojave, a među njima je bila i vatra. Pravili su kipove tim

prirodnim pojavama.

Mu’džiza Musa’a a.s. bio je štap koji je, s Allahovom voljom i dozvolom, progutao čaroliju

koju su izveli faraonovi čarobnjaci. 105

Mu’džiza Isa’a a.s. bila je oživljavanje mrtvih.

Musaov narod je bio poznat po sihru i velikom broju mađioničara. Kaže se da je Faraon toga

dana sakupio na hiljade sihirbaza.

106

Mu’džiza Saliha a.s. bila je procijepljenje stijene i izlazak deve iz nje

Njegov narod Benu-Israil je negirao

postojanje Sudnjeg dana, kad će ljudi biti proživljeni. Smatrali su da se duša poslije smrti na

dunjaluku nikad više neće vratiti u tijelo. Zato je mu’džiza Isaa a.s. došla da opovrgne

njihove tvrdnje, pokazujući im još na dunjaluku kako ljudi mogu biti proživljeni.

107. Njegov narod je bio

poznat po klesanju kuća u brdima 108

Šesta karakteristika mu’džize je ta da je ona poslana kao izazov kafirima (izazov da učine

nešto slično). Jedan dio učenjaka smatra da je izazov opća karakteristika mu’džize koja je

bila zastupljena kod svakog poslanika, dok drugi dio učenjaka smatra da je on karakterističan

samo za neke od mu’džiza. Dokaz im je činjenica da su neke mu’džize poslane kafirima, a

neke vjernicima. One što su poslane kafirima su radi izazova, dok su one među vjernicima

. Bili su toliko vješti u klesanju kuća das u one izgledale

kao živa bića. Zato su tražili od Saliha a.s. da im – ako za sebe tvrdi da je poslanik – iz jedne

takve stijene izvede devu.

Kur’ani Kerim je mu’džiza Muhammeda s.a.v.s. On je izazvao svoj narod da dođu sa istom

retorikom i stilom Kur’ana. Bili su poznati u poezjii književnosti. Međutim, nisu uspjeli

načiniti ajet sličan Kur’anu. Njegova mu’džiza se odlikuje time što je ona trajni izazov svim

narodima u svim vremenima do Sudnjeg dana, dok su mu’džize ostalih naroda važile samo za

njihove narode.

Sve ove mu’džize koje smo nabrojali spadaju u glavne mu’džize spomenutih poslanika.

Ostale sporedne mu’džize nismo spominjali zato što je ovdje riječ o mu’džizi koja je

karakteristična po onome po čemu je narod tog poslanika poznat.

6. Izazov

105 Eš-Šu’ara, 40-45 106 El-Maide, 110, Ali Imran, 49 107 Eš-Šu’ara, 154.155 i poslije 108 Eš-Šu’ara, 149

imale cilj učvršćivanja imana, tako da za ove druge ne možemo reći da su slane radi izazova,

jer su vjernici svakako, sve potvrđivali i nisu ništa negirali. Jedini cilj im je bio učvršćivanje i

potvrđivanje imana, kao što je mu’džiza u slučaju kad je otrovano meso progovorilo i

obavjestilo Poslanika s.a.v.s da se u njemu nalazi otrov, zatim izvor vode između prsta

Poslanikovih s.a.v.s 109

3. Počast i ukazivanje posebne paženje Poslaniku s.a.v.s i povećanje njegova ubjeđenja.

.

Ovo je općeprihvaćeno mišljenje islamskih učenjaka.

Možemo izvesti zaključak in a osnovu navedenog, reći da su Poslanikove s.a.v.s. mu’džize

imale za cilj:

1. Izazov kafirima

2. Učvrćivanje vjernika u imana

110

1. Velijj obavlja sve farzove, klanja mnogo nafila i drugih dobrovoljnih ibadeta i izbjegava

ono što mu je Allah zabranio.

KERAMETI I EVLIJE

Uvod u poglavlje o kerametu

Postoje pojave koje ne predstavljaju izazov niti se smatraju poslaničkom misijom, ali su ipak

neuobičajene i izlaze iz okvira zakona prirode. Uzvišeni Allah daje ih svojim dobrim

robovima, “prijateljima” posebno pobožnim osobama koje mu iskreno i bez imalo

zastranjivanja ispovjedaju vjeru. Razlog je počast i izraz posebnog poštovanja prema dobrim

Allahovim robovima. Takva osoba se zove velijj ili evlija. On je odan i poslušan Allahu dž.š.,

iskren u ibadetu, izbjegava sve grijehe, ne odaje se porocima, niti slijedi svoje strasti i bez

pogovora i u potpunosti slijedi šerijat sa kojim je došao Poslanik Muhammed s.a.v.s.

Karakteristike evlija – štićenika – Allahovih prijatelja

109 Kompletan hadis je knjizi Muhammeda ibn Abdullaha el-Hatiba et-Tibrizija; “Miškatu-l-mesabih”, prvo izdanje 1991, “Darul-Fikr”, Liban, 3292, hadis 5882, prenosi ga Muslim 110Što se tiče mu’džiza svih Poslanika s.a.v.s ovdje ih nemam namjeru navoditi zato što one nisu tema pisanja ovog poglavlja. Međutim ko želi nešto više saznati i pročitati o svim mu’džizama to će naći u djelima: “Eš-Šifa”, “Kadi Ijad”, “El-hasaisu-l-kubra”, “Es-Sujuti” ili neka uzm bilo koju knjigu iz đivotopisa Poslanika Muhammeda s.a.v.s.

2. Skroman je u onome što ljude najviše privlači na dunjaluku. Ne traži vlast, ne žudi za

imetkom, položajem. Ako dobije malo, stripi se, ako dobije mnogo, zahvalan je.

3. U društvu je prijatan, fin sugovornik, lijepog je morala, izrazito blag, tolerantan

4. Nije samodopadiv, niti je hvalisavac. Nije ohol radi počasti kojom ga je Allah darovao.

5. Evlija radi ono čime je Allah zadovoljan. Poznaje i primjenjuje šerijatske propise, poziva

dobru, a odvraća od zla i bori se na Allahovom putu svojim riječima, imetkom i djelima.

Sve ove karakteristike su utemeljene na kur’anskim ajetima i autentičnim hadisima.

Jesu li evlije nepogrešivi?!

Postoji tvrdnja da su evlije ljudi koje je Allah dž.š. sačuvao od grijeha i da su potpuno

zaštićeni te da nikada ne mogu počiniti ni grešku, a kamoli veliki grijeh.

Međutim, primjeti ćete – ako ste dosad pročitali poglavlje o nepogrešivosti poslanika – da je

ova tvrdnja u potpunoj kontradiktornosti sa poslanstvom Muhammeda s.a.v.s. koji je došao

kao zadnji i pečat svim poslanicima. Njegovim dolaskom je upotpunjena Allahova Objava.

Kad bismo prihvatili tvrdnju da su evlije bezgriješni, onda bi to značilo da ih moramo slijediti

i da vjera nije upotpunjena smrću posljednjeg poslanika Muhammeda s.a.v.s. Jer svojstvo

nepogrješivosti Allah daje samo poslanicima radi preciznog i tačnog dostavljanja Objave.

Kad se osvrnemo na historiju ashaba radijallahu anhum, vidjet ćemo da su svi oni griješili, ali

ih je pored toga Uzvišeni Allah pohvalio na nekoliko mjesta u Kur’anu. 111

Štaviše, ni poslanici u dunjalučkim stvarima nisu zaštićeni od greške. Na to upućuje

kur’anski ajet u suri El-Bekare : “Gospodaru naš, na kazni nas ako nešto zaboravimo ili

greškom učinimo!”

Svi su on ii pored griješenja bili evlije. Među takve se ubraja slučaj kad je Omer pokušao

ograničiti mehr, pa se jedna od prisutnih žena usprotivila i rekla da ga ni Poslanik nije

ograničio. Omer je javno sa minbere priznao: ”Omer je pogriješio, a žena je u pravu.”

112

111 El-Feth 18, Junus, 62 itd 112 El-Bekare, 286

Ovaj govor je upućen svim pokoljenjima ljudskog roda, a među njima su i poslanici i evlije.

Griješenje, pa makar i u malim stvarima, osnovna je čovjekova karakteristika. U okviru nje,

on može biti ili ne biti evlija. Titula evlije ne isključuje činjenicu da je on ljudsko biće.

Prihvatanjam teorije koja kaže da su evlije zaštićene od grijeha, svjesno ili nesvjesno im se

pripisuje atribut bezgriješnosti, što je velika akaidska greška.

Deredže evlija

Shodno njihovoj blizini Allahu dž.š. učenjaci su podijelili skupine evlija u dvije deredže.

Prva deredža su evlija’ mukarrebun – Allahu bliske evlije.

Druga deredža su evlija’ muktesadun – odabrane evlije. 113

Obje ove skupine su spomenute u Kur’anu na nekoliko mjesta. Prva grupa je spomenute u

suri El-Vaki’a: “I oni prvi – uvijek prvi! Oni će Allahu bliski biti” (El-vaki’a, 10-11). I drugi

su spomenuti u suri El-Vaki’a:: “A oni srećni – ko su srećni?! Biće među lotosovim drvećem

bez bodlji, i među bananama plodovima nanizanim i u hladovini prostranoj, pored vode

tekuće i usred voća svakovrsnog kojeg će uvijek imati i koje neće zabranjeno biti, i na

posteljama uzdignutim. Stvaranjem novim Mi ćemo hurije stvoriti i djevicama ih učiniti

milim muževima njihovim, i godima istih za one srećne; - biće ih mnogo od naroda drevnih, a

mnogo i od kasnijih.” (El-Vaki’a, 27-40)

Allahu bliske evlije.su oi koji obavljaju sve farzove i izbjegavaju sve ono što im zabranjano i,

uz to, približavaju se Allahu putem nafila. Dakle, obavezali su se Allahu na dodatne nafile.

Odabranim evlijama smatraju se oni koji obavljaju sve što im je naređeno i izbjegavaju sve

što im je zabranjeno, ali se ne obavezuju izvršavanjem dodatnih nafila, niti menduba i ostalih

pohvalnih djela.

“Uistinu! Knjiga čestitih je u Ilijjunu, a znaš li ti šta je Ilijjun? Knjiga ispisana! – nad njoj

bdiju oni Allahu bliski. Dobri će, zaista, u nasladama boraviti, sa divana gledati, na licima

njihovim prepoznaćeš radost sretna života, daće im se pa će piće zapečaćeno piti, čiji će pečat

113 Ibn Redžeb, “Džamiu-l-ulumi vel-hikem” str. 262, El-Laikai: “Šerh usul i’tikadi ehlis-sunnet vel-džemaati”, 9/10

mosuš biti – i neka se za to natječu oni koji hoće da se natječu! pomiješano sa vodom iz

Tesnima će biti, sa izvora iz kojeg će Allahu bliski piti.” (El-Mutaffifin, 18-29)

U navedenim ajetima su evlije spomenuti kao “čestit”, “dobri” itd-

Dokazi o postojanju evlija

1. Dokaz iz Kur’ana:

Uzvišeni Allah kaže: “Neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici,

oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovom i na

onom svijetu, - Allahove riječi niko ne može izmjeniti – to će, zaista, velik uspjeh biti.”

(Junus, 62-64)

2. Dokaz iz sunneta:

El- Buhari prenosi hadisi-kudsij od Ebu-Hurejre r.a. on od Poslanika s.a.v.s da je Allah dž.š.

rekao: “Ko bude neprijatelj Mome robu kojeg sam ja odabrao i koji je Meni blizu, Ja ću tom

čovjeku navjestiti rat. Ničim se Moj rob ne može više meni približiti nego onim čime sam ga

ja zadužio. Moj se rob Meni postepeno približava i vršenjem i dobrovoljnim ibadeta (nafila),

pa ga ja zavolim. A kad ga ja zavolim, njegova ljubav prema meni prevlada, pa njegov sluh

kojim sluša bude samo radi Mene, njegov vid kojim vidi bude samo radi Mene, a ruka

njegova kojom prihvaća radi samo radi Mene. Ovakav čovjek ako nešto ako od Mene zatraži

ja mu udovoljim, a ako se meni utječe ja mu utočište pružim.” 114

114 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, “Kitabur-rekaik” 11/340, br.6502

Definicija kerameta:

Keramet je natprirodna pojava koja nije rezultat poslanstva, niti mu predhodi. Uzvišeni Allah

je daruje nekome od Svojih evlija – vjernika.

Svojstva i odlike kerameta

1. Keramet je dar od Allah dž.š.

2. Javlja se u vidu natprirodne pojave na koju ljudi nisu navikli.

3. Nije veza za poslaničku misiju.

4. Nema svojstva izazova, kao što je slušaj sa poslanstvom.

5. Javlja se kod Allahovih robova poznatih među svijetom po ustrajnosti u vjeri i slijeđenju

Kur’ana i sunneta.

6. Ako čovjeku bude darovan keramet ne treba da se hvali njime. Suština kerameta je da bude

skriven, a ne javan, kao što je slučaj sa mu’džizom, koja mora biti svima vidljiva, jer joj je

cilj dokazivanje poslanstva. Čovjeku koji se pohvali pred nekim, da je imao keramet može se

dogoditi da mu se šejtan pojavi i počne ga nagovarati na oholost te će tako zalutati i druge

odvoditi u zabludu. Zato će onaj kome Allahu ukaže tu počast (keramet) šutjeti i to čuvati

samo za sebe. Praktičnu korist kerameta ima samo evlija.

Dokaz o postojanju kerameta

Kur’an:

Kerameti dobrih Allahovih robova spomenuti su na prilično velikom broju mjesta u Kur’anu.

U suri El-Kehf, Merjem, Ali Imran itd. U samoj suri Kehf je spomenuto nekoliko kerameta.

Prvi je u vezi sa stanovnicima pećine, gdje se spominje kako ih je Allah uspavao 309 godina,

a zatim ih ponovo oživio. Prema mišljenju islamskih učenjaka, ti ljudi su bili jevreji koji su se

ispred rimskih progona sklonili u pećinu tu ih je Allah sačuvao od Rimljana.115

U istoj suri spomenut je keramet Zul.Karnejna,

116 kome je kao keramet bila darovana

natprirodna snaga. On je snagu i moć upotrijebljavao u izrazitoj poslušnosti Allahu dš.š. i

spriječavanju nereda, tako je spriječio Je’džudža i Me’džudža117

Kerameti Merjeme r.a. spominje se na dosta mjesta. Neki od njih su dobijanje hrane bez

njenog truda: “I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo, i da se o njoj brine

Zekerijja. Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. "Odakle ti ovo, o

od činjenja zla.

115 Ko želi pročitati cijelu priču neka pogleda ajete 9-26 sure El-Kehf 116 Različite su predaje o lišnosti Zul.Karnejna. U nekima se spominje da je bio poslanik, u nekima da je bio pravedni vladar, au nekim da je on bio samo dobri Allahov rob. Najtačnije je da se radi o jednom od pravednih vladara koji su bili na nivou današnjih ministara. Pomagao je ljudima i brinuo se o njihovim potrebama. Ko želi nešto više saznati o Zul-Karnejnu može pročitati djelo “El-Bidaje ven-Nihaje” od Ibn Kesira: 2/95-100 117 O Je’džudžu i Me’džudžu ćemo govoriti o poglavlju o Sudnjem danu i predznacima

Merjema?" – on bi upitao, a ona bi odgovorila: "Od Allaha, Allah onoga koga hoće

opskrbljuje bez računa."” (Ali Imran, 37)

Zatim, slučaj kad je Allah dao da Isa a.s. progovori iz bešike u momentu kad su Merjemu

njen narod htio optužiti za blud. 118

'Allahu dragi, ja sam imao jednu bližnju rodicu koju voljeh više od cijeloga svijeta pa sam je

poželio imati, ali ona mi to ne dopusti. Jedne godine zavladala je jaka glad, te mi ona dođe i

zatraži pomoć. Ja joj dadoh 120 zlatnika, ali pod uvjetom da mi se dopusti. Ona na to

pristade, i kad sam joj se približio ona zaplaka i reče: 'Boj se Allaha i ne raskidaj prsten moje

nevinosti bespravno.' Na to sam se ja odmakao od nje, iako mi je bila najdraža na svijetu, i

I brojni drugi primjeri na drugim mjestima.

Kerameti spomenuti u hadisima

Keramet trojce u pećini

Prenosi se da je Abdullah ibn Omera rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s kako

govori: "Zaputila su se trojica ljudi od prijašnjih naroda na dalek put, te ih noć zateče pored

jedne pećine, u koju uđoše da bi u njoj prenoćili. Međutim, u tom trenutku se jedna stijena se

zakotrlja i potpuno zatvori ulaz u pećinu. Oni tada jedan drugom rekoše: 'Jedini način da se

spasimo iz ove situacije jeste da Allaha zamolimo da ukloni ovu stijenu radi naših dobrih

djela koje smo učinili.' Jedan od njih tada reče: 'Allahu dragi, ja sam imao stare roditelje i

nikada nisam prije njih nisam nahranio niti napojio nikoga od svojsvoju djecu, niti svoje

robove i sluge. Jednog dana tražio sam bolju pašu svome stadu i otišao sam daleko, pa im

nisam došao na vrijeme, te sam ih, nakon što sam namuzao mlijeka i donio, našao da spavaju.

Nezgodno mi je bilo da ih probudim , ali i da prije njih nahranim i napojim svoju porodicu,

pa sam čekao sa sudom u rukama i gledao kada će se sami probuditi, i tako stajao sve do

zore, a djeca su oko mojih nogu plakala od gladi. Zatim su se probudili i popili svoj dio

mlijeka. Allahu dragi, ako sam to učinio isključivo želeći Tvoje lice, odmakni ovu stijenu sa

ulaza u ovu pećinu.'

Stijena se malo maknu, ali ne toliko da bi mogli izaći pored nje.

Drugi od njih reče:

118 Pogledaj suru “Merjem” ajet broj 30 i poslije njega

ostavio sam joj zlatnike koje sam joj prethodno dao. Allahu dragi, ako sam to učinio

isključivo radi Tebe , izbavi nas iz ove nedaće u kojoj se nalazimo.'

Stijena se ponovo malo pomjeri, ali ne toliko da bi mogli izaći.

Treći reče:

'Allahu dragi, ja sam držao najamnike i svima sam odmah isplaćivao zaslužene plate, osim

jednom čovjeku koji je pobjegao sa posao i otišao prije prijema svoje plate. Ja sam tu

njegovu platu pošteno uložio, tako da se njegov imetak namnožio. Nakon izvjesnog vremena

došao mi je i zatražio svoju plaću. Ja sam mu na to odgovorio: 'Sve blago koje spred sebe

vidiš: deve, krave, ovce i robovi, tvoje je!' On mi tada reče: 'Robe Božiji , ne izigravaj se sa

mnom.' 'Ne izigravam se s tobom ', rekao sam m., Potom je on tada uzeo sav taj mal i otjerao

ga, a da meni nije ništa ostavio. Allahu dragi, ako sam to učinio isključivo radi Tebe spasi

nas iz ove nevolje u kojoj se nalazimo.' Stijena se tada potpuno pomjeri i oni izađoše iz

pećine:'” 119

Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik rekao: “Samo troje je djece progovorilo u

bešici: Isa sin Merjemin, dijete iz događaja o ashabil-uhdud

Keramet se ogleda u tome da je Allah uklonio stijenu a povod su mu bila iskrena djela ove

trojce ljudi. Dakle, iskrenost i djela ovih ljudi, a ne nešto drugo bili su uzrok kerameta.

Džurejdžov keramet

120

i dijete iz predaje o

Džurejdžu.

Džurejdž je bio veoma pobožan čovjek. Sebi je sagradio samačku kućicu i u njoj ibadet činio.

Jednog dana dođemu majka, dok je on bio u namazu i poče ga zvati: “Džurejdž”, On se poče

dvoumiti i u sebi reče: “Gospodaru moj, moja majka ili namaz?” Odluči se za namaz i nastavi

klanjati, a majka mu se vrati kući. Sutradan je ponovo došla i opet ga našla u namazu i

ponovo ga pozvala: “Džurejdž!” On reče: “Gospodaru moj, moja majka ili namaz?” Odluči se

ponovo za namaz. Sljedeći dan majka ponovo dođe i opet ga nađe u namazu i pozva, a on joj

se ne odazva nastavljajući sa namazom. Ona ljutito reče: “Allahu, ne daj mu smrt dok ne vidi

lica prostitutki!”

119 119 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 10/404 120 Pogledaj događaj u komentaru sure “El-Burudž” u bilo kojem tefsiru na našem jeziku

Benu Israil (njegovi sunarodnjaci) između sebe su često razgovarali i spominjali Džurejdža i

njegov ibadet. Među njima je bila i jedna prostitutka, o čijoj se ljepoti nadaleko pripovjedalo,

koja im nakon što je čula kako o Džurejdžu pričaju, reče: “Ako hoćete, ja ću ga zavesti”.

Zatim je otišla kod njega i ponudila mu se a on se na nju i ne obazrije. Vidjevši to, ona dođe

jednom čobaninu, koji je ponekad navraćao kod Džurejdža sa njim počini blud i osta trudna.

Kad je rodila dijete ona reče:”Ovo dijete je Džurejdžovo”. Oni na to odu do njegove kućice i

pošto ga zatekoše u njoj, izbaciše ga van, kuću srušiše i počnu ga nemilice tući.On im reče:

“Šta vam je?” “Ti si učinio blud sa ovom nevaljalicom, pa je ona rodila dijete sa tobom.”,

rekoše oni. “Gdje je dijete?”, upita on. Oni ga donesoše, a on im reče: “Pustite me da

klanjam”. Kad je završio sa namazom priđe djetetu i prstom uprije u njegov stomak i upita:

“Ko je tvoj otac?” Dijete odgovori: “Moj otac je je taj i taj (čobanin)” Oni tada priđoše

Džurejdžu i počeše ga grliti i ljubiti, a onda mu rekoše: “Mi ćemo ti sagraditi kuću od zlata”.

On im reče: “Ne nego napravite od blata onakva kakva e bila”, što oni to i učiniše.121

U vrijeme ashaba su se također dogodili brojni kerameti. Među najpoznatijim je keramet

Omera ibnul-Hattaba, kad je upozorio vojskovošu Sarija koji je u tom momentu bio u jeku

bitke u Iraku, a Omer na minberu u Medini, kad mu je Omer rekao: “Sarija, brdo, brdo!” Kad

je upitan šta je spominjao na minberu, odgovorio je: “Kad sam video muslimane da su

zaboravili na vrh brda, pa sam htio da ih upozorim na tu opasnost.” Kad je Sarija vratio i bio

upitan o tom slučaju, rekao je : “Čuo sam iz daleka glas kako me upozorava na brdo. Da nije

bilo tog glasa, došao bi neprijatelj i uzeo brdo.”

Omer ibn el-Hattabov keramet

122

Ostali Omerovi kerameti ogledaju se u tome što bi on nešto sugerirao Poslaniku s.a.v.s. ili

drugima, a potom bi došao ajet koji bi ukazao na ispravnost Omerova mišljenja. Počast se

ogleda u tome da je Omerovo mišljenje bilo prihvaćeno iznad sedam nebesa, a potom bi došli

ajeti koji bi ga u tome pridržali. Takav slučaj bio je kad je on predložio Poslaniku s.a.v.s da

svojim ženama naredi da pokriju lica, zatim njegov prijedlog o zarobljenicima na Bedru itd.

121 Nastavak hadisa “Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim”, 4/1976 , br 2550 122 Muhammed ibn Abdullah el-Hatiba et-Tibrizi; “Miškatu-l-Mesabih”, prvo izdanje 1991, “Darul-Fikr”, Liban, br.5954

Ebu-Bekrov keramet

Keramet darovan Ebu Bekru r.a.: Ebu-Muhammed, Abdurrahman sin Ebu-Bekrov r.a kazuje

da su ljudi sa sofe (ehlus.sofe) bili siromašni i da je Allahov Poslanik s.a.v.s. jedanput rekao:

“Ko u kući ima hrane za dvojicu, neka povede i trećeg, a ako ima hrane za četvoricu neka

povede petog ili šestog.”

Ebu-Bekr povede trojicu, a Allahov Poslanik s.a.v.s. desetoricu, a zatim Ebu-Bekr ode da

večera sa Allahovim Poslanikom s.a.v.s. kad su klanjali jaciju i kad je prošao jedan dio noći

Ebu-Bekr se vrati kući, a žena ga upita:

“Zašto si ostavio goste?”

“Zar im niste dali večeru?”, upita je.

“Ponudili smo ih, ali su odbili večerati dok ti ne dođeš.”

Abdurrahman kaže:

“Ja sam se izmakao i pritajio a on povika: “Neznalica jedna.” , i poče me grditi i ružiti, a

potom reče gostima: “Jedite, prijatno! Tako mi Allaha, ni zalogaja neću okusiti!”

Abdurrahman, dalje kazuje.

“Allaha mi, kad god smo uzeli zaklogaj, ispod njega je narastao veži i sve dok se gosti nisu

najeli. Na kraju je bilo više hrane nego na početku. Ebu-Bekr pogleda u hranu i reče ženi:

“Sestro Beni-Firasa, šta je ovo?” “Radosti mi, sada je hrane tri puta više nego lad smo počeli

jesti”, rekla je ona. “Šejtan me je naveo na zakletvu”, reče Ebu-Bekr i poče jesti. Zatim je jeo

hranu i odnio Allahovom Poslaniku s.a.v.s. i ona je ostala kod njega. Ujutro, pošto je istekao

ugovor između nas i jednog plemena, pridošli svijet smo podijelili na dvanaest ljudi, a sa

svakim čovjekom je bilo svijeta toliko da Allah najbolje zna koliko ih je bilo i svi su jeli od

tog jela.” 123

123 Muhammed ibn Abdullah el-Hatiba et-Tibrizi; “Miškatu-l-Mesabih”, prvo izdanje 1991, “Darul-Fikr”, Liban, br.5954

Postoje i kerameti Alije r.a., Sa’da ibn Ebi-Vekkasa i drugih ashaba. 124

Vahj znači određeni govor koji dostavlja Allah dž.š. dotičnom poslaniku ili vjerovjesniku,

koji čvrsto ubijeđen da se radi o Objavi o svjestan da ona dolazi od Allah dž.š.

Nije poznato da su Ebu Bekr, Omer niti drugi ashabi r.a. isticali svoj evlijaluk.

VAHJ – OBJAVA

U prethodnim poglavljima konstatirali smo da poslanici dostavljaju Allahov govor ljudima.

Taj govor je sadržan u naredbama, zabranama, preporukama i drugim čime ih Allah zaduži.

U ovom poglavlju ostaje nam da objasnimo na koji način se poslanicima dostavljaju objave.

Leksičko značenje vahja

U jeziku “vahj” ima više značenja. Neka od njih su “skriveni govor”, “brzi išaret”,

“nadahnuća”, “san”, “prišaptavanja” itd. U Kur’anu su zastupljena sva ova značenja.

Naprimjer, Allah dž.š. kaže: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: "Pravi sebi kuće u brdima i u

dubovima i u onome što naprave ljudi” (En-Nahl, 68)

Ili kad Allah dž.š. kaže: “I Mi nadahnusmo Musaovu majku: "Doji ga, a kad se uplašiš za

njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj, Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i

poslanikom ga učiniti." (El-Kasas, 7).

Terminološko značenje

125

2. Ponekad vahj biva u vidu doslovnog govora

Shodno ovoj definiciji, možemo izvesti i glavne faktore i svojstva Objave:

1. Izvor vahja je Allah dž.š.

2.Vahj silazi i poslanicima i vjerovjesnicima (znači, ne samo poslanicima)

126

124 Mi ćemo se ovdje zadovoljiti sa nevedenim primjerima, a ko želi proširiti znanje neka pogleda sljedeža djela: “Fethu-l-Bari” poglavlje o kerametima evlija, zatim “Miškatu-l-Mesabih”, poglavlje o kerametima, Nezir Halilović: “Allahove evlije i njihovi kerameti” id r. 125 Abdurrahman Hasan Habanneke el-Mejdani, “El-Akide El-Islamije”, Daru-l-Kalem”, Damask, šesto izdanje 1992 str. 456

(Kur’an) a nekada je po smislu vahj, ali su

riječi Poslanika s.a.v.s., kao što hadis-kudsijj.

4. Poslanik ili vjerovjesnik su potpuno ubjeđeni da je ono što im se obavljuje od Allaha.

5. Poslanik ili vjerovjesnik su potpuno svjesni i prisebni kad im silazi silazi Objava.

6. Za dostavljanje vahja poslanicima zadužen je melek Džibril a.s.

Načini dostavljanja objave

Načini dostavljanja objave spomenuti su u sljedećem kur’anskom ajetu: “Nijednom čovjeku

nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili

da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. – On je, zaista,

Uzvišen i Mudar!” (Eš-Šura, 51)

1. Nadahnuće

Pod ovom vrstom objave podrazumijeva se nadahnuće u srcu i nadahnuće u snu. Što se tiče

nadahnuća u srcu, ono se spominje u sljedećem hadisu: “U srce mi je dostavljeno da neće

umrijeti nijedna osoba prije nego što upotpuni svoju nafaku, prije je nemojte požurivati.” 127

Iz hadisa se vidi da je Poslaniku s.a.v.s. nadahnuto u srce dok je bio potpuno budan i pri sebi.

Ponekad nadahnuće biva i u snu. Poslanički san je Objava od Allaha dž.š. Ibrahim a.s. u snu

je video da treba žrtvovati sina Ismaila,

128 i to mu je bio znak da s radi o Objavi od Allaha.

Prvo čime je nagovješten početak Objave Muhammedu s.a.v.s. bio je istiniti san. Sve što bi

video u tom snu, dolazilo bi poput dnevnog svijetla…129

Poslanik s.a.v.s. kaže: “Istinit san je četrdeseti dio poslanstva.”

130

Uzvišeni Allah razgovara sa Svojim vjerovjesnikom bez posredništva, ali iza zastora, tako da

vjerovjesnik ne vidi Allaha dž.š. Viđenje Allah na ovom svijetu nije nemoguće. To se da

2. Iza zastora

126 Tj. od riječi do riječi preneseno je od Allah dž.š 127 Malik ibn Enes: “El-Muvetta”, “Daru ihjait-turasil-arebi” 1988, poglavlje “El-Džami”, Ebul-Kasim sulejman ibn Ahmed et.Taberani u “Mu’džemu-l-kebir” drugo izdanje 1984, “Mektebetuz-zehra el-hadis”, Mosal 128 Pogledaj događaj u suri “Saffat” 102-108 129 Ko želi pročitati hadis u cjelini, neka pogleda “129 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, prvi dđuz, prvo poglavlje: “POčetak vahja” hadis br. 3 str 23 130 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, “Et-Ta’bir” 12/273 hadis br. 6989 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi, “Er.Ru’ja”, hadis br 4200

zaključiti iz slučaja kad je Musa a.s. tražio da vidi Allah : “"Gospodaru moj, ukaži mi se da

Te vidim!" – "Ne možeš Me vidjeti" – reče -, "ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na

svom mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom

sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se,

ja sam vjernik prvi!"” (El-Ea’raf, 143)

Direktan govor Allah dž.š. sa poslanicima se dogodio tri puta:

- razgovor Adema a.s. i Allah dž.š. u Džennetu. On se spominje u više sura;

- sa Musaom a.s. na Sinaju “ …A Allah je sigurno sa Musaom razgovarao.” (En-Nisa, 164)

- sa Muhammedom s.a.v.s kad je bio na Isra i Mi’radžu i kad mu je propisano pet namaza

3. Da pošalje izaslanika

Allah šalje meleka Svome poslaniku koji mu dostavlja ono što Allah hoće. Džibril je melek

zadužen da dostavlja Objavu vjerovjesnicima i poslanicima. Džibrilovo dostavljanje Objave

poslanicima se odvija na tri načina:

a) Da se pojavi u stvarnom obliku

Onako kako ga je Allah dž.š. stvorio Muhammed s.a.v.s. video je Džibrila a.s. dva puta u

njegovom pravom liku, jednom na početku Objave u pećini Hira 131

U jednom hadisu se spominje da Džibril a.s. ima šest stotina krila.

a drugi put za vrijeme

Isra i Mi’radža što se opisuje u suri En-Nedžm: “Uči a jedan ogromne snage, razoriti, koji se

pojavio u liku svome na obzorju najvišem” (En-Nedžm, 5-7)

Tada je Džibril ispunio prostor između nebesa i Zemlje.

132

Melek je došao Ibrahimu a.s. u liku čovjeka kad ga je obradovao sinom Ishakom: “I

obradovali smo ga Ishakom, vjerovjesnikom i čovjekom dobrim,” (Es-Saffat, 112)

Ovaj se hadis ima

doslovno shvatiti bez kvalifikacije.

b) Da se pojavi u liku čovjeka

131 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 1/27 br.4 132 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 6/313 hadis br. 3236

Tako je isto došao i Lutu a.s. . “I kad izaslanici naši dođoše Lutu, on se zbog njih sneveseli i

uznemiri. "Ne boj se i ne brini se" – rekoše oni -, "mi ćemo tebe i porodicu tvoju spasiti, osim

žene tvoje; ona će ostati s onima koji će kaznu iskusiti.” (El-Ankebut, 33)

Dolazio je Muhammedu s.a.v.s u liku čovjeka Dihje el-Kelbija a u jdnom slučaju je došao u

liku beduina kojeg niko nije poznavao. 133

To je najteži način Objave za Poslanika s.a.v.s Kad bi mu na taj način dolazila objava u

danima žestoke zime i hladnoće iz čela bi mu lile velike graške znoja,

Slučaj je spomenut u hadisu u kojem se navodi da

je Džibril došao podučiti ashabe vjeri,

c) Ponekad Objava dolazi u obliku zvonjenja zvona

134

Jednog dana je bio na devi kad mu je tako dolazila Objava. Deva je od težine Objave

kleknula. Ponekad bi Objava silazila dok je Poslanik s.a.v.s. bio u društvu ashaba. Oni bi tada

čuli nešto slišno zujanju pčela. Vrijedno je napomenuti da je Kur’an najčešće objavljen u

obliku zvonjenja zvona.

133 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi, “Iman” hadis br.9, Et-Tirmizi: “Iman” hadis br. 2535 i dr 134 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 1/18

VJEROVANJE U SUDNJI DAN

6. Senaid Zaimović, Temeljne istine vjere, str 121-147

Uvod

Granice ljudske odgovornosti

Prije nego što počnemo govoriti o Sudnjem danu i pojavama koje ga prate, potrebno je nešto

reči o granicama ljudske odgovornosti u pogledu njihovih djela na dunjaluku za koja će biti

pitan na Ahiretu.

Uzvišeni Allah dž.š. stvorio je čovjeka tako što mu je dao slobodu volje i slobodu razuma.

Putem njih čovjek može određivati svoje postupke i riječi. Allah dž.š. sudit če čovjeku za

djela koja su bila produkt njegove slobodne volje i shodno okolnostima koje su pratile to

djelo. Čovjek će imati onoliko odgovornosti i obračuna koliko mu je Uzvišeni Allah dao

slobode, pameti, imetka, ugleda, zdravlja. Prema tome, odgovornost bolesnog neće biti kao

odgovornost zdravog, niti prosječno pametnog kao izrazito intiligentnog, niti bogatog kao

siromašnog itd. Dakle odgovornost se mjeri prema onome koliko je kome Allah dž.š. darovao

gornje spomenute blagodati.

Pojašnjavajući slučaj Poslanikovih s.a.v.s. žena, Allah dž.š. kaže: “O žene Vjerovjesnikove,

vi niste kao druge žene! Ako se Allah bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u

napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!” (El-Ahzab, 32)

“O žene Vjerovjesnikove, ako bi koja od vas očit grijeh učinila, kazna bi joj udvostručena

bila, a to je Allahu lahko.” (El-Ahzab, 30)

Razlog udvostručavanja kazne Poslanikovih s.a.v.s. ženama jest veća odgovornost. One su u

prilici više poznavati Allahove naredbe i zabrane, jer su Poslanikove s.a.v.s supruge i stalno

su sa njim. O vjeri znaju i zato će i shodno tome znanju, imati dvostruku odgovornost, jer

druge žene ne znaju toliko.

U drugom ajetu Allah dž.š. kaže: “Nije grijeh slijepcu, niti je grijeh hromu, niti je grijeh

bolesnu…” (En-Nur, 61)

Oni nisu isti kao zdravi, pa je njihove odgovornosti ne mogu biti identične. Poslanik s.a.v.s.

kaže: “Trojci se ne bilježe djela: bolesnom dok ne ozdravi, ludom dok se ne izliječi i

maloljetnom dok ne postane spolno zero.” 135

U tom smislu Poslanik s.av.s je rekao: “Kad se dvojca muslimana sukobe i ubijeni i ubica će

u Džehennem”, rekli su: “Allahov Poslaniče, što se tiče ubice, jasno nam ali zašto ubijeni?”

“Zato što je i on namjeravao ubiti svoga druga.”

Prema svemu onome što smo dosad iznijeli, možemo zaključiti da će Uzvišeni Allah suditi

čovjeku za dvije vrste dijela:

Prvo: Za dijela koja je učinio svojom slobodnom voljom ili ih je namjeravao uraditi, ali to

nije učinio zbog nekih okolnosti.

136

Kako god je čovjek odgovoran za svoja djela, tako je odgovoran za posljedica i rezultate

svojih djela, zato što posljedice njegovih djela ne pogađaju uvijek činioca, več često nekog

drugog. U tom smislu, Poslanik s.a.v.s. kaže; “Ko oživi jedan lijepi sunnet, imat će nagradu

svih koji budu prakticirali taj sunnet sve do Sudnjeg dana, a ko uvede neki loš običaj imat će

“Svaki čovjek će toga Dana prema zasluzi kažnjen ili nagrađen biti; toga Dana neće biti

nepravde! Allah će, zaista, brzo obračunati.” (El-Mu’min, 17)

“I svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu

otvorenu pokazati: "Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati!’ Onaj

koji ide pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i

nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika

nismo poslali!” (El-Isra’, 13-15)

“Da nijedan grešnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sam uradi, i da

će se trud njegov sigurno iskazati” (En-Nedžm, 38-40)

Drugo: O posljedicama svoji djeela koja su proistekla kao izraz slobodne volje.

135 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, u poglavlju “El-Hudud” hadis br. 22, Ahmed 6/100 i 6/144 136 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”,, 1/85 hadis br, 31

kaznu za to, kao i kaznu svih onih koji budu radili po njemu sve do Sudnjeg dana.” 137

On također kaže: “Kad čovjek umre, njegova djela prestaju teći, osim u tri slučaja: trajna

sadaka, znanje koje je ostavio iza sebe, pa se drugi koriste i dobro djete koje čini dovu Allahu

za svoga roditelja.”

Osoba

koja uvede loš običaj nije odgovorna samo za uvođenje lošeg djela već i za posljedicu toga

djela, iako ga drug čine.

138

137 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, u uvodu poglavlja o nauci” i Ahmed ibn Hanbel u “MUsnedu”, “Musnedu-l-Kufijin”, hadis br 18404 138 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi”, “Daru ihjait-turasil-arebi” u poglavlju “Oporuka”, hadis br. 3591 i “Ahkam” hadis br. 1297

Iz navedenih hadisa se vidi da se posljedice djela protežu i na druge ljude. Zato je čovjek

odgovoran i za njih. S obzirom da čovjek ima sevab za posljedice dobrih djela, logično je da

ima kaznu za posljedica lošeg djela.

Status i odgovornost “ehlu-l-fetreh”

Ehlu-l-fetreh su ljudi koji su živjeli jedan vremenski period u kome nije bilo poslanika, niti

vjerovjesnika tj. u periodu između dva poslanika. Nije im došla objava, niti su imali

poslanika. Kakav je njihov status na Sudnjem danu kad je u pitanju odgovornost? Hoće li

odgovarati za svoja djela kao ostali do kojih je doprla riječ poslanika ili će moći opravdati

svoje nevjerstvo nedolaskom poslanika u njihovo vrijeme?

1. Jedan dio učenjaka kaže da je slučaj ehlu-l-fetreh prepušten Allahu. One će ako hoće

kazniti ili će im oprostiti. Međutim, Uzvišeni Allah je rekao: “A Mi nijedan narod nismo

kaznili dok poslanika nismo poslali! ” (El-Isra, 15) Prema ovome ajetu, Uzvišeni Allah ne

kažnjava nijedan narod dok mu dokaz protiv njega ne donese tako što će poslati poslanika.

On kaže: “Kad god se koja gomila u nj baci, stražari u njemu će je upitati: "Zar nije niko

dolazio da vas opominje?" "Jest, dolazio nam je onaj koji nas je opominjao"- odgovoriće - ,"a

mi smo poricali i govorili: Allah nije objavio ništa, vi ste u velikoj zabludi!"” (El-Mulk, 8-9)

U Džehennem neće ući niko prije uspostavljanja dokaza protiv njega i dok ne bude imao

opravdanja.

2. Drugi dio učenjaka kaže da ehlu-l-fetreh uopće i ne postoji i to dokazuju činjenicama:

Prvo: Jednom je Poslanik s.a.v.s. došao čovjek i upitao ga: “Gdje je moj umrli otac”? Rekao

mu je: “Tvoj otac je u vatri.” Čovjek se okrenuo i htio da ode, a Poslanik s.a.v.s. ga pozva i

reče: “I moj i tvoj otac su u vatri.” 139

Drugo: U jednom hadisu se spominje da je Poslanik s.a.v.s. molio Allah dž.š. da mu dopusti

da posjeti kabur svoje majke, pa mu je Allah to dozvolio. A kad je molio da joj oprosti

nevjerstvo Allah dž.š mu nije primio tu dovu.

I Poslanikov s.a.v.s. otac i otac ovog čovjeka su živjeli u period između dva poslanika.

Njihovo konačno prebivalište je Džehennem, što znači d aim se ne može opravdati nevjerstvo

nedolaskom poslanika u njihovo vrijeme.

140

139 Ebu-Davud “Sunen”, poglavlje “Kitabu sunne”, hadis br,4095 140 Ahmed ibn Hanbel u “Musnedu”, poglavlje “Beki musnedu-l-ensar” hadis br. 21960

Hadis nam govori da je Poslanikova s.a.v.s. majka u vatri, iako je ona živjela u vremenu u

kome nije bilo poslanika.

Treće: Arabijanskom poluostrvu bile su poznate do tada već objavljene nebeske knjige.

Mnogi od njih su primili kršćanstvo ili jevrejstvo. Ibrahimova vjera je vjera tevhida i ispravna

vjera. Njima je bila poznata ova vjera kao što znali i za vjeru Musaovu i Isaovu i vjere drugih

poslanika. Prema tome, stanovnici Arabijanskog poluostrva su bili obavezni vjerovati u ove

vjere kao i drugi, a to je važilo i za roditelje Poslanika s.a.v.s. Vjerovanje u više bogova (širk)

ne može se opravdati nepostojanjem poslanika u period između Isaa i Muhammeda s.a.v.s

kao ni između Musaa i Isaa a.s. itd. Do svih ljudi je doprla Objava, kao što Allah dž.š. kaže:

“A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! ” (El-Isra, 15). Dakle,

kažnjavanje je uvjetovano prethodnim slanjem poslanika. Ovo mišljenje zastupa većina

islamske uleme i ono što je općeprihvaćeno zbog svoje logičnosti i uporišta dokaza.

3. Postoji i dio učenjaka koji tvrde da ehlu-l-fitreh postoje u pravom smislu ove riječi te da će

oni imati opravdanje za svoje nevjerovanje ili zabludu, jer do njih nije doprla Allahova riječ.

Oni koji to danas zagovaraju često navode primjer crnačka plemena u Srednjoj Africi. Ova

plemena još uvijek nikome ne dozvoljavaju da priđe u njihove nastambe i još uvijek žive

primitivnim životom daleko od svake civilizacije i vjere. Po tome zaključuju da do njih nije

došao zov islama, kao ni druge vjere prije njega.

U slučaju da do nekih osoba ipak nije doprla Objava, dat će im se šansana Ahiretu. Imam

Ahmed u svojoj zbirci prenosi hadis da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Četiri će se osobe pravdati

na Sudnjem danu: gluh čovjek koji ništa nije čuo, lud čovjek, oronuo starac i čovjek koji je

umro u period između dva poslanika. Onaj koji je bio gluh reći će: “Moj Gospodaru, kad je

islam došao, ja ništa nisam čuo.” Luda osoba će reći: “Moj Gospodaru, kad je islam došao,

djeca su na mene izmet bacala.” Oronula stara osoba će reći: “Moj Gospodaru, kad je islam

došao, ja nisam ništa razumio.” Onaj koji je umro u period između dva poslanika reći će:

“Moj Gospodaru, nije mi došao Tvoj Poslanik.” On će uzeti od njih obećanje da će Mu

pokorni biti, pa će im narediti da uđu u vatru. Tako mi Onoga u Čijoj je ruci duša

Muhammedova kad bi ušli u nju bila biim hladna i spasonosna.”141

Vjerovanje u Sudnji dan znači: Vjerovanja na temelju Kur’ana i hadisa u događaje poslije

smrti, ispite dvojce meleka, patnje ili uživanje u kaburu, proživljenje poslije smrti, iskupljanje

na jednom mjestu radi obračuna, izlaganje knjiga u kojima su zabilježena ljudska djela,

Upravo će ovaj ispit biti dodatni ispit za četiri spomenute grupe ljudi. Ako su istinski vjernici,

ući će u vatru bez pogovora. Ako poslušaju allaha znak je da su vjernici. Ako Ga ne poslušaju

znak je da se radi o nevjernicima. A Allah najbolje zna.

Peta temeljna istina

VJEROVANJE U SUDNJI DAN

Vjerovanje u Sudnji dan je jedan šest temelja islamskog vjerovanja. Ko u to vjeruje, vjernik

je a ko ne vjeruje pa makar u sve drugo vjerovao, nije vjernik.

Sljedećim kur’anskim ajetom nam je naređeno da vjerujemo u Sudnji dan: “O vjernici,

vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u

Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u

knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao.” (En-NIsa’, 136)

Definicija vjerovanja u Sudnji dan

141 Ahmed ibn Hanbel, “Musned”

obračun, vaganje djela, Havd (vrelo), sirat ćuprija, Džennet i Džehennem, i sve što je Allah

dž.š. u njima pripremio za njihove stanovnike. 142

Od imena spomenutih u Kur’anu su: El-Kijame (Ustajanje), Es-Sa’a (Čas), El-Ahireh (Dan

obračuna), Jevmu-l-feth (Dan pobjede), Jevmut-talak (Dan rastajanja), Jevmu-l-džem’i (Dan

iskupljanja), Jevmut-tegabum (Dan samoobmane), Jevmu-l-hulud (Dan vječnosti), Jevmu-l-

hurudž (Dan izlaska), Jevmu-l-hasreti (Dan vječnosti), Jevmut-tenad (Dan dozivanja), El-

Azife (Smak svijeta), Et-Tamme (Velika nevolja), Es-Sahha (Zaglušujuči glas), El-Hakka

(Čas neizbježni), El-Gašije (Teška nevolja), El-Vaki’a (Događaj), Jevmu-l-ba’s (Dan

proživljenja), Jevmu-l-fasl (Dan razdvajanja), El-Kari’ah (Smak svijeta) i dr.

Onaj koji čita Allahovu Knjigu primjetit će da ona obiluje velikim brojem ajeta o Sudnjem

danu. Često spominjanje ovoga stuba vjere govori o njegovoj važnosti. Svaka sura sadrži

temu o Sudnjem danu, a rijetko se može naći da je na nekoj stranici izostavljena. Ono što,

također upućuje na njegovu važnost i ozbiljnost jeste podrobno opisivanje detalja i toka

događaja – počev od proživljenja, pa do konačne presude. Na važnost vjerovanja u Sudnji

dan upućuje i mnoštvo imena (sinonima) kojima Kur’an naziva ovaj dan. Svako ime

odslikava jedno od stanja Sudnjeg dana.

Imena Sudnjeg dana

143

142 Dr. Muhammed Ne’im Jasin; “El-Iman-erkanuhu, hakikatuhu nevakiduhu” Amman, 1985, str 111 143 Ko želi nešto više saznati o imenima Sudnjeg dana, neka pogleda knjigu “El-Akaid el-Islamijje” od Es-Seida Sabika, str 262-264 i “El-Akide el-Islamijje” od El-Mejdana str. 538

Na osnovu značenja ovih imena možemo zamisliti i u sliku pretvoriti sljed događaja koji će

se zbiti toga dana. Zato su ova imena spomenuta u Kur’anu kako bi imala ulogu vida

pripreme čovjeka za Sudnji dan.

Vjerovanje u Sudnji dan obuhvata i samu smrt. Praktično, time se završava mukotrpni

dunjaluk, svijet u kome smo vjerovali ili nevjerovali i kome smo činili djela za koja ćemo biti

pitani. Počinje novi svijet, u koji ulazimo sa posljedicama onog starog. Smrt je nešto najbliže

nama u našim čulima, a isto tako, nešto najdalje od nas u našim mislima. Vjernik o njoj

razmišlja i sjeća je se. Nevjernik je svjestan da će umrijeti ali se ne priprema za nju. A svaka

duša će umrijeti kao što kaže Allah dž.š. :” Svako živo biće će smrt okusiti, i Nama ćete se

poslije vratiti.” (El-Ankebut, 57)

Kao uvodni stadij u događaje u Sudnjeg dana prvo ćemo spomenuti period koji nastupa

neposredno poslije smrti.

Kabursko iskušenje, kazna i ispitivanje od strane dvojce meleka

Na osnovu Kur’ana i vjerodostojnih (mutevatir) hadisa, saznali smo za postojanje života koji

nastupa odmah nakon dunjalučke smrti. Kur’an ga je nazvao el-Berzah (zagrobni život ili

život između). Uzvišeni Allah kaže: “ … pred njima će prepreka biti sve do dana kada će

oživljeni biti.” (El-Mu’minun, 100)

Leksičko značenja berzaha je “prepreka” (zastor, pregrada) tj. zagrobni život je pregrada

između Dunjaluka i Ahireta. To je život koji umnogome razlikuje i od dunjalučkog i od

ahiretskog. Postojanje ovakvog života je utvrđeno vjerodostojnim hadisima Muhammed

s.a.v.s.. On se zove i kabursko iskušenje, a razlog ovakvog imenovanja je u činjenici što će

ljudi u njemu biti iskušavani, pa će biti čvrsti ili će pokleknuti i biti nesigurni u svoje

odgovore, te će to biti znak da je osoba zaslužila kaznu. Zato su neki mufessiri Allahove

riječi: “Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu” (Ibrahim,

27) protumačili Allahovom učvršćivanjem onda kad budu ispitivani u kaburu. Kušnja se

ogleda u velikom strahu koji će čovjek osjetiti kad pred sobom ugleda meleka u

zastrašujućem liku. To će učiniti da bude ili čvrst ili kolebljiv.

Dva meleka koja će ispitivati čeovjeka u kaburu zovu se Munkir i Nekir. Ova kušnja je

prozvana kaburskom zato što su većina mrtvih ljudi ukopani u kabure. Naravno to ne znači da

utopljenik, onaj ko je u vatri izgorio i koga su životinje pojele neće biti ispitivan i iskušavan.

Svi će oni biti ispitivani i iskušavani. Dokaz je Poslanikov s.a.v.s. hadis u kome je rekao: “Da

nećete biti ukopani u kabure, zamolio bi Allaha da vam dozvoli da čujete kabursku patnju

koju ja čujem.” 144

144 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi, 17/202

Među dokazima o kojima potvrđuje kabursko iskušenje i patnje i koji govore o kaburskom

životu je i ovaj kur’anski ajet: “A faraonove ljude zla kob zadesi. Oni će se ujutro i naveče u

vatri pržiti, a kada nastupi Čas: "Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!"” (El-Mu’min, 45-

46)

U ajetu se jasno vidi da postoji prženje ujutro i navečer prije Sudnjeg dana, a ne radi se o

džehennemskom kažnjavanju.

U drugom ajetu Allah dž.š. kaže: “A zašto vi kad duša do guše dopre, i kad vi budete tada

gledali, - a Mi smo mu bliži od vas, ali vi ne vidite -, zašto je onda kad niste u tuđoj vlasti ne

povratite, ako istinu govorite? I ako bude jedan od onih koji su Allahu bliski – udobnost i

opskrba lijepa i džennetska blagodati njemu! A ako bude jedan od onih koji su srećni, - pa,

pozdrav tebi od onih koji su srećni! A ako bude jedan od onih koji su poricali i u zabludi

ostali, pa, ključalom vodom biće ugošćen i u ognju prženjem.” (El-Vaki’a, 83-94)

Allah dž.š. kaže: “…A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleki budu

ispružili ruke svoje prema njima: "Spasite se ako možete! Od sada ćete neizdržljivom kaznom

biti kažnjeni zato što ste Allaha ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima

Njegovim oholo ponašali."” (El-En’am, 93)

Kaburski azab u hadisima Allahova Poslanika s.a.v.s.

1. Aiša r.a pitala je Poslanika s.a.v.s. o istinitosti kaburskog azaba, pa joj je rekao: “Da

kaburski azab je istina”. Kaže Aiša: “Poslije toga nikad nisam vidjela Allahova Poslanika

s.a.v.s. da je klanjao neki namaz, a da nije tražio zaštitu od kaburskog azaba,”

2. U drugom hadisu koji je zabilježio Muslim, Zejd ibn Sabit r.a. priča: “Bili smo sa

Poslanikom s.a.v.s. na jednoj njivi koja je bila posjed Beni-Nedždžara. Mazga na kojoj je

jahao se naglo uznemirila i gotovo ga zbacila kad ugledasmo nekoliko kaburova. Poslanik

s.a.v.s. upita: “Ko od vas poznaje one što su ovdje ukopani?” Jedan od prisutnih reče: “Ja”.

Poslanik s.a.v.s. upita: “Kad su oni umrli?” “Prije islama”, reče čovjek. “Ljudi zaista bivaju

kažnjavani u kaburovima. Da se vi ne ukopavate ja bih zamolio Allaha da vam omogući da

čujete kaburske patnje kao što ja čujem.” Zatim se okrenuo prema nama i rekao: “Tražite

utočište kod Allaha od vatre.” Mi smo svi uglas zamolili Allaha da nas sačuva vatre. Zatim

reče: “Tražite zaštitu od patnje u kaburu”, Mi svi zatražismo zaštitu od patnje u kaburu.

Zatim nam reče: “Od Allaha zatražite zaštitu od svih smutnji i javnih i tajnih.” Zatim nam

reče:” Od Allaha tražite zaštitu od iskušenja koja sa sobom nosi Dedžal”. Mi tada zatražismo

zaštitu od Dedžala i njegove kušnje.” 145

145 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi, 17202

3. Od Ibn Abbasa r.a. prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik s.a.v.s. prošao je pored dva

kabura i rekao: “Stanovnici ova dva kabura sada su podvrgnuti kažnjavanju a kazna ih je

stigla zbog naizgled malih stvari. Jedan od stanovnika kabura je prenosio lažne vijesti kojima

je zavađao druge, a drugi se nije podapirao (ili zaklanjao od ljudi) poslije male nužde.” 146

4. Od Abdullah ibn Omera r.a se prenosi da je rekao: “Kad neko od vas umre, njegovo mjesto

mu se pokazuje svako jutro i svaku večer. Ako je od stanovnika Dženneta pokazuje mu se

njegovo mjesto u Džennetu, a ako je od stanovnika Džehennema, pokazuje mu se mjesto u

Džehennemu i kaže mu se: “Ovo je tvoje mjesto koje te čeka nakon Sudnjeg dana.”

147

U hadisu se govori o ova dva meleka koji će nas ispitivati u kaburu. Zovu se Munkir i

Nekir,

Munkir i Nekir

148

-Očnjaci su im kao volovski rogovi.

a ovo su neke od njihovih karakteristika:

- Crnoplave su boje,

- Oči sui m kao bakarni kotlovi,

-Glasovi sui m gromoglasni i zastrašujući,

-Sa sobom nose željezni čekić, kojim kad bi udarili brdo, pretvorilo bi se u prašinu.

149

146 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 3/242 hadis br. 1378 isti hadis prenosi i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi” sa dodatkom 147 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 3/184 hadis br. 1316i i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi” 17/200 148 Pogledaj hadis u djelu “Sunen et-tirmizi br.1071 i El-Adžuri eš-Šeria str. 365, Ibn-Hadžer “Fethu-l-Bari” 1/148 Muslim : Sahihu Muslim 149 Smisao navođenja svih karakteristika ogleda se u pokazivanju strogoće prema nevjernicima. O opisima Munkira i Nekira pogledajte hadise u Muslimovoj zbirci hadisa od broja 200-207 u 17. Tomu i u knjizi od El-Kurtubija: “Et-Tezkire” str. 139

A što se tiče funkcije Munkira i Nekira nju najbolje pojašnjavaju vjerodostojni hadisi u

kojima je zabilježeno da, kad čovjek umre, u kabur mu dođu dva crnoplava meleka. Jedan se

zove Munkir, a drugi Nekir. Postavit će čovjeku ova pitanja: “Ko je tvoj Gospodar, koja je

tvoja vjera, ko je tvoj Poslanik?”

Vjernik će odgovoriti: “Moj Gospodar je Allah, moja vjera je islam, a Muhammed s.a.v.s

moj je Poslanik i Vjerovjesnik.”

Na isto pitanje će munafik odgovoriti: “Ne znam, čuo sam ljude kako nešto govore pa sam i

ja govorio.” A zatim će biti tučen i mučen.” 150

Munafik će biti upitan: “Šta si govorio o ovom čovjeku?” Odgovorit će:”Ne znam, govorio

sam o njemu ono što je svijet govorio.” Potom će mu se reći: “Niti si znao, niti ispravno

govorio.” Zatim će biti udaren željeznim maljem tako jako da će njegov krik čuti sva

stvorenja u njegovoj blizini osim ljudi i džina.

El-Buhari i Muslim prenose od Enesa ibn-Malika da je Poslanik s.a.v.s.rekao: “Kada se

čovjek položi u kabur i udalje se prisutni - a on dobro čuje njihove korake - doći će mu dva

meleka i postaviti ga da sjedi, a zatim ga upitati: “Kakvo je tvoje mišljenje o ovome

čovjeku?” Vjernik će reći: “Svjedočim da je on Allahov rob i Njegov Poslanik.” Zatim će mu

se reći: “Pogledaj svoje mjesto u vatri koje ti je Allah dž.š. zamjenio mjestom u Džennetu.”

Allahov Poslanik s.a.v.s. tada reče: “Obojica će ih vidjeti.”

Katade veli:”Njegov kabur će se proširiti i postati širok sedamdeset podlaktica, ispunit će se

zelenilom i tako ostati sve dok ne bude ponovo proživljen.”

151

1.Kazna zbog neodstranjivanja mokraće sa spolnog uda i nečišćenje poslije male nužde.

Zatim kazna zbog prenošenja tuđih riječi i ogovaranja. Od ibn–Abasa se prenosi da je

Pored ova dva, postoji još mnogo hadisa koji govore o ispitivanju meleka u kaburu. Mi ćemo

se zadovoljit sa ova dva.

Uzroci patnje u kaburu

Općenito govoreći o uzrocima patnje u kaburu, može se reći da u osnovne uzroke spadaju:

činjenje grijeha, posebno velikih, te pravljenje drugih prijestupa. Pri tome su nevjerstvo i širk

među nezaobilaznim i glavnim razlozima. Međutim Poslanik s.a.v.s. nam je spomenuo neke

pojedinačne razloge radi kojih će počinilac grijeha biti kažnjavan u kaburu.

150 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 1/148 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, a ovo su Buharijine riješi. 151 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”,17/203 i Ebu Abdullah Muhammed ibn Ismail el-Buhari: “Sahihul-Buhari”, 3/184

Poslanik s.a.v.s. prošao pored dva kabura i rekao: “Stanovnici ova dva kabura sada su

podvrgnuti kažnjavanju, a kazna ih stigla zbog naizgled malih stvari. Jedan od stanovnika

kabura je prenosio lažne vijesti kojima je zavađao druge, a drugi se nije podapirao (ili

zaklanjao od ljudi) priilikom obavljanja male nužde.” 152

2. Ostali uzroci patnje u kaburu sadržani su u podužem hadisu koji prenosi El-Buhari od

Semurete ibn Džunduba u poglavlju “Et-ta’bir”

153

Onaj ko to radi zove se murabitom i ako pogine na ovom putu, njegova smrt će biti razlog

spasenja od kaburskog azaba i kušnje, jer je već iskušan u svome imetku i porodici. U hadisu

koji je zabilježio Muslim kaže: “Bdijenje na Allahovom putu jedan dan i noć bolje je od posta

mjesec dana i ibadeta u tom postu. A ako murabit umre na tom putu njegova djela će i dalje

teći i bit će opskrbljen i bit će sačuvan dviju kušnji (kaburskog azaba i ispitivanja dvojce

meleka).

. U njemu se spominju još kazne

bludnicima, onima koji uzimaju kamatu, onima koji su nemarni prema namazu i druge.

Uzrok čovjekovog spasenja od kaburskog azaba

Među razloge koje mogu biti uzrok spasenja od kaburskog azaba spadaju:

1) Er-ribat

Bdijenje na Allahovom putu radi odbrane muslimana i čuvanja granica islamske države.

154

4) bit će sačuvan najvećeg užasa (kod proživljenja)

2) Šehadet: Smrt na Allahovom putu

Šehid je kod Allaha odlikovan sa sljedećih šest osobina:

1) oprašta mu se kod prve kapi krvi,

2) vidi svoje mjesto u Džennetu,

3) bit će sačuvan kaburskog azaba,

152 Već je naveden izvor ovog hadisa 153 El-Buhari , “Et-ta’bir 12/273 hadis br. 6989 154 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”,, “El-Imareh”, hadis br. 3537

5) okitit će se ogrlicom imana,

6) oženit će se hurijama i zauzimat će se za sedamdeset osoba iz svoje rodbine. U hadisu se

spominje: “Jedan ashab je upitao Allahovog Poslanika s.a.v.s.: “Kako to da će svi vjernici biti

kušani u kaburu osim šehida?” Poslanik s.a.v.s. reče: “Dovoljno je šehidu kušnje što je osjetio

oštricu mača na svojoj glavi.” 155

U jednom hadisu Allahov Poslanik s.a.v.s. kaže: “Ko umre od trbušnih bolesti (bolest želuca i

dr.) on je na stupnju šehida.”

3) Smrt od stomačnih bolesti

156

U drugoj predaji, u hadisu koji prenosi En-Nesai i Et-Tirmizi od Abdullaha ibn Jesara stoji:

“Sjedio sam Sulejmanom ibn Sarenom i Halidom Ibn ‘Arkadeh. Spomenuli su kako je neki

čovjek umro od stomačnih bolesti a njih dvojca su žarko željeli da umru kao šehidi. Jedan

drugom je rekao: “Zar nije Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ko umre zbog bolova u stomaku, on je na

stupnju šehida?!”

Uvjet je da čovjek umro od ove bolesti uz strpljivo

podnošenje bola.

157

Redovno učenje Kur’ana zahtjeva strpljivost. Poslanik s.a.v.s običavao je učiti suru Tebareke

prije spavanja. To nam govori o fadiletima ove sure i njenoj važnosti. Jedan od hadisa koji

nam o tome govore je i ovaj: “Sura Et-Tebareke čuva čovjeka od kaburskog azaba.”

4) Redovno učenje sure Tebareke

158

Ibn Kajjim el-Dževzije kaže: “Ona će zauzimati kod svog Gospodara za onog koji ju je učio i

tražit će od Allaha da spasi ovu osobu kaburskog azaba ako je ona bila u njegovim prsima.

Uzvišeni Allah će spasiti kaburske patnje onoga ko ju je učio. Zbog toga Poslanik s.a.v.s. nije

spavao dok je nije proučio”

U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre stoji: “Jedna sura od trideset ajeta zauzimala se čovjeku na

Sudnjem danu, pa mu je oprošteno. To je sura Tebareke.”

159

155 Ahmed ibn Šuajb en-Nesai: “Sunen En_Nesai”, “El-Dženaiz” hadis br. 2026 156 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”,, “El-Imareh”, hadis br. 157 Predhodni hadis 158 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi”, “Fedailu-l-Kur’an” hadis br. 2815 159 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi”, “Fedailu-l-Kur’an” hadis br. 2817

5) Smrt petkom ili uoči petka

U hadisu stoji: “Nema nijednog muslimana koji umre petkom ili uoči petka, a da ga Allah

neće sačuvati kaburskog iskušenja.” 160

U hadisu koji prenosi El-Bera’ ibn Azib, opisujući meleka koji će doći u kabur kaže se: … a

u ruci mu je čekić. Kad bi njime udario brdo, postao bi prašina. Udarit će jednom i on će se

pretvoriti u prašinu. Zatim će opet udariti tako jako da će njegov krik čuti sva stvorenja u

njegovoj blizini, osim ljudi i džinna.”

Vrsta kaburskog azaba

Prva vrsta spomenuta u hadisu:

1) Udaranje željeznim čekićem

161

U hadisu koji prenosi Ebu-Seid kaže se: “ … a potom će mu se otvoriti vrata Džehennema.”

2) Otvaranje vrata Džehennema

162

Ebu- Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Naredit će se zemlji: Sastavi

se! i ona će se sastavit i stjesniti tako da će rebra umrlog ući jedna u druga.”

3) Stješnjavanje kabura

Kabur će se stjesniti do te mjere da će njegovim stanovnicima rebra ući jedno u drugo.

163

Od Ibn-Omera se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Kada neko od vas umre, njegovo

mjesto mu se pokazuje svakoga jutra i svaku večer. Ako je od stanovnika Dženneta, pokazuje

4) Pokazivanje mjesta u Džehennemu ujutro i navečer

160 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi”, “El-Dženaiz”, hadis br. 996, Albani kaže da je hasen (dobar) 161 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 17/203 162 Ebu Davud: “Sunen Ebi-Davud” od El-Bera’ ibn Aziba, pogledaj “Et-Tezkire” str. 115 163 et-Tirmizi od Ebu Hurejre r.a. hasen garib, Et-Tezkireh, str. 114

mu se mjesto u Džennetu, a ako je od stanovnika Džehenema, pokazuje mu se mjesto u

Džehenemu, i kaže mu se: “Ovo je tvoje mjesto koje te čeka nakon Sudnjeg dana.” 164

U hadisu od El-Ber’a ibn Aziba kaže Poslanik s.a.v.s.: “… I doći će mu čovjek ružna lica u

ružnoj odjeći neprijatnog mirisa i reći: “Raduj se onome što te čeka. Ovo je dan koji ti je

obećan.” Upitat će ga kabur sahibija: “A ko si ti?” Reći će : “Ja sam tvoje loše djelo”

5) Čovjekovo loše djelo će se pretvoriti u lik čovjeka veoma ružnog lica i odjeće

neprijatnog mirisa

165

Ebu Hurejre r.a. prenosi hadiis u kome se kaže: “…Zatim će se kabur proširiti za sedamdeset

aršina uzduž i poprijeko, zatim će se osvjetliti a potom će mu se reći: “Mirno spavaj. On će

reči: “Da se vratim svojoj porodici pa da ih obavjestim o onome što me zadesilo?” Reći će

mu (meleki): “Spavaj kao što spava mladoženja kojeg ne budi niko osim najvoljenije mu

osobe. I tako će ostati dok ga Allah ne proživi iz njegove postelje.”

Kaburski užici i vrste užitaka

Pored patnji, u kaburu postoje i užici. Oni su naravno pripremljeni vjernicima. Neki od

spomenutih užitaka u hadisu su:

1) Kabur će se raširiti i osvjetliti

166

U hadisu koji prenosi Enes ibn Malik se kaže: “… I ispunit će se zelenilom i tako ostati sve

dok ne bude proživljen,”

2) Kabur će se ispuniti zelenilom

167

U hadisu od El-Bera’ ibn Aziba se kaže: “… i kabur će mu se proširiti onoliko koliko dopire

njegov pogled.”

3) Kabur će se proširiti koliko dopire ljudski pogled

168

164 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 3/243 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 17/200 165 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 17/203 166 166 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi od Ebu Hurejre (El-dženaiz) hadis br. 991, hasen-garib, “Et-Tezkire” str. 114 167 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 17/203, Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 3/232, hadis br. 1374

4) Djela će se pretvoriti u lik čovjeka koji će njihova počinioca obveseliti Džennetom

Kao što stoji u hadisu od Bera’ ibn Aziba: “Doći će mu čovjek lijepog lica llijepe odjeće,

prijatnog mirisa i reći: “Raduj se onome što će te veseliti, raduj se Allahovom zadovoljstvu i

Džennetskim baščama punim uživanja. Ovo je dan koji ti je obećan. Reći će kabur sahibija: “

Allah te obradovao, a ko si ti? Tvoje lice je kao lice onoga koji donosi dobro.” Reći će mu

čovjek: “Ja sam tvoje dobro djelo”169

Što se tiče ublažavanja kazne prilikom stizanja dobrih djela od drugih ljudi osobi koja je u

kaburu, stav većine učenjaka pravne nauke je da od mrtvog ne mogu dospjeti sevabi djela,

osim u ona tri slučaja spomenuta u hadisu: “Kad čovjek umre , njegova djela prestaju teći,

osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje koje je ostavio iza sebe, pa se drugi koriste i dobro

djete koje čini dovu Allahu za svoga roditelja.”

Ublažavanje kazne radi djela drugih ljudi

170

Uzvišeni Allah nije otkrio tačno vrijeme početka Sudnjeg dana, razlog je poznat jedino

Njemu. Allah je obajvio predznake kojima nas upozorava da je Sudnji dan blizu. Zato je

Muhammed s.a.v.s. kad ga je Džibril između ostalog pitao kad će Sudnji dan reka: “Upitani

Predznaci sudnjeg dana

Drugo poglavlje o Sudnjem danu govori o njegovim predznacima.

Islamski učenjaci podijelili su predznake na male i velike. Razlog takvoj podijeli je u vezi sa

vremenom u kome se događaju predznaci ili posljedice izazvane određenim predznakom.

Mali predznaci su uglavnom događaji prije velikih. Odvijaju se u više vremenskih intervala i

u različitim društvenim okolnostima. Neki će se dogoditi i poslije velikih predznaka ili

zajedno sa njima. Kada bismo uporedili posljedice velikih i malih predznaka, vidjeli bismo da

su one kod velikih predznaka izraziti i neuporedivo veće. Zato se prilikom događanja nekih

velikih predznaka neće primate pokajanje niti vjerovanje.

168 Ebu Davud: od El-Bera’ ibn Aziba, “Es-Sunneh” hadis br. 4127 i Ahmed: “Musnedu-l-kufijin” hadis br. 17803 169 Ebu Abdullah Muhammed ibn Ahmed ibn Ebi Bekr Ibn Fereh El-Kurtubi: “Et-Tezkire fi ahvalil- mevta ve umuril-ahireh” , Darul-fikr, Bejrut, 1990 170 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi”, “Daru ihjait-turasil-arebi” u poglavlju “Oporuka”, hadis br. 3591 i “Ahkam” hadis br. 1297

ne zna ništa više od onoga koji pita. Međutim, ja te mogu obavjestiti o njegovim

predznacima.” 171

Allahov Poslanik s.a.v.s. kaže: “Ja i Sudnji dan smo poslani kao ova dva (pokazao je na

blizinu kažiprsta i srednjeg prsta).”

Spomenuo je predznake jer su oni poznati, dok je nepoznato tačno vrijeme nastupanja

Sudnjeg dana. Besmislen je pokušaj da se ono putem raznih računskih i astronomskih radnji

izračuna. U historiji je bilo dosta takvih pokušaja i svi su neslavno završili. Prema islamu,

predskazivanje Sudnjeg dana nije dozvoljeno, jer bi to značilo, nevjerovanje u kur’anski ajet

u kome Allah dž.š. kaže: “Pitaju te o Smaku svijeta kada će se zbiti. Reci: "To zna jedino

Gospodar moj, On će ga u njegovo vrijem otkriti, a težak će biti nebesima i Zemlji, sasvim

neočekivano će vam doći". Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš. Reci: "To samo Allah zna,

ali većina ljudi ne zna".” (El-Ea’raf, 187)

Ipak možemo reći da je on blizu, što se da jasno vidjeti iz sljedećih kur’anskih ajeta i hadisa:

- “ Približio se ljudima njihov obračun, a oni se u svojoj nemarnosti okreću” (El-Enbija, 1)

- “A šta ti znaš, možda je Sudnji dan blizu!” (El-Ahzab, 63)

- “Približio se Sudnji dan, i mjesec se raspuknuo.” (El-Kamer, 1)

172

-“Poslan sam u vrijeme pirkanja Sudnjeg dana.”

173

- “Ja i Sudnji dan smo poslani (blizu) skupa i umalo da me nije pretekao.”

Ovaj hadis nam govori da je Muhammed s.a.v.s. među prvim predznacima Sudneg dana.

174

Predznaci Sudnjeg dana se djele na male i velike.

Hadis ukazuje da je Sudnji dan toliko blizu njegovu poslanstvu, da se bojao da će ga preteći.

Podjela i definicija predznaka Sudnjeg dana

171 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 1/114 172 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, Er-Rikaik”, 11/347, hadis 6503 173 Pogledaj djelo Ed-Dulabija: “El-Kunja”, 1/83 i Albani: “Sisile ehadisis-sahiha” 2/478 (808) 174 Prenosi ga Ahmed ibn Hanbel u “Musnedu” 5/348 i Et-Taberani. Ibn Hadžer kaže da je ovaj hadis hasen. Pogledaj Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 11/348

Mali predznaci

To su predznaci koji se pojavljuju prije sudnjeg dana na relativno duži period i oni su

uobičajene prirode, kao što su nestanak nauke, pojava neznanja, rašireno pijenje alkohola,

nadmetanje u gradnji visokih kuća i tome slično. Moguće je da se neki od malih predznaka

pojavi skupa sa velikim preznacima.

Veliki predznaci

Veliki događaj neuobičajene prirode koji će se pojaviti pred Kijametski dan, kao što su:

izlazak Sunca sa zapada, pojava Dedžala, silazak Isaa a.s, dolazak naroda Je’džudža i

Me’džudža i drugi, kojima će biti riječi u ovoj knjizi. 175

Prva i druga su mali predznaci Sudnjeg dana, dok u treću grupu spadaju veliki predznaci, kao

i neki od malih.

Neki učenjaci su sve predznake, s obzirom na njihovo pojavljivanje podijelili na tri grupe:

1. predznaci koji su se pojavili i prošli

2. predznaci koji su se pojavili, još traju i ponavljaju se

3. predznaci koji se još nisu pojavili.

176

Njegovo poslanstvo u ulozi Posljednjeg Poslanika dokaz je blizine Sudnjeg dana. On je

rekao: “Ja i Sudnji dan smo poslani kao ova dva (pokazujući pri tome kažiprst i srednji prst).”

Mali predznaci Sudnjeg dana

1. Poslanstvo Muhammeda s.a.v.s

177

175Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 13/90, hadis 7/122-7131 i “Et-Tezkire” str. 738 176 Dr.Fuad Sedić: “Mali predznaci Sudnjeg dana”, izdata u Ammanu 1996, str 12 i 13 177 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, Er-Rikaik”, 11/347, hadis 6503

Iz hadisa možemo primjetiti da je zemaljski život poslije Muhammeda s.a.v.s. veoma kratak u

odnosu na život prije njega.

2. Rasjepljivanje Mjeseca

U vrijeme Poslanika Muhammeda s.a.v.s. mjesec se rascjepio na dva dijala. Ovaj događaj je

spomenut na početku sure El-Kamer. Buharija navodi od Enesa ibn Malika da su Mekelije

tražili od Poslanika s.a.v.s. d aim pokaže neki dokaz poslanstva, pa im je on pokazao na

Mjesec, kako se polovi na dva djela, tako da su mogli vidjeti brdo Hira između polovica. 178

Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan sve

dok čovjek ne bude prolazio pokraj kabura drugog čovjeka i govorio:”Kamo sreće da sam ja

na tvome mjestu.”

3. Priželjkivanje smrti

179

El-Buhari prenosi hadis od Enes ibn Malika u kome Poslanik s.a.v.s. kaže: “Od predznaka

Sudnjeg dana je i to da će nestati znanja, a pojavit će se neznanje, piće se mnogo alkohol i

raširit će se nemoral.”

Ovoga čovjeka je teškoća i iskušenje natjerala da izgovori ovakve riječi. Ibn Hadžer kaže da

je to radi straha za vjeru, zatim pojava nemorala i velikog griješenja. Hadis se odnosi na

dobre Allahove robove, a ne na bilo koga ko izgovori ove riječi. Naravno priželjkivanje smrti

je zabranjano, pokuđeno u islamu.

Ovdje se želi dočarati teškoća vremena u kome će ljudi radi velikh smutnji i iskušenja željeti

smrt kako bi sačuvali vjeru.

4. Podizanje (nestajanje) znanja i pojava neznanja

180

U drugom hadisu od Ebu Musa el-Eš’arija prenosi se da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Zaista će

pred Kijamet nastupiti dani u kojima će se spustiti i proširiti neznanje a dići znanje.”

181

Što se tiče uzdizanja znanja Allahov Poslanik s.a.v.s pojasnio je u hadisu koji prenosi El-

Buhari od Abdullaha ibn Amra ibnul-Asa u kome stoji: “Allah dž.š. neće uzeti nauku

178 El-Buhari “Sahihul-Buhari” i Muslim, “Sahih Muslim” 179 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, “El.Fiten” 13/81 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”,18/34 180 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, “Kitabu-l-ilm” 1/178, hadis br. 80 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 16/222 181 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 13/13 hadis br. 7062

čupajući je iz grudi svojih robova, nego će je podići tako što će uzeti duše učenjaka, pa kada

ne bude ostao nijedan učen čovjek ljudi će za svoje vođe uzeti neznalice koji će kad budu

pitani za neke propise davati fetve bez odgovarajućeg znanja i tako će skrenuti s pravog puta

i druge odvoditi u zabludu.” 182

U hadisu koji je zabilježio Ahmed od Ebu Hurejre r.a. kaže se: “Neće nastupiti Sudnji dan

sve dok ne nastupi kratkoća u vremenu, kad godina bude trajala kao mjesec, mjesec kao

sedmica, sedmica kao dan, dana kao sat, sat kao varnica.”

Ibn Hadžer kaže: “Od predznaka Sudnjeg dana je da će biti malo pravog znanja i da će se

pojaviti neznanje i nemoral.”

5. Kratkoća vrermena

Ljudi će osjećati da vrijeme sve brže i brže prolazi i sda nema bereketa u njemu.

183

Od predznaka Sudnjeg dana je i pojavljivanje lažljivaca koji će za sebe tvrditi da su

poslanici. Njihov broj će dosegnuti do trideset. Neki su se pojavili još u vrjeme Poslanika

s.a.v.s., neki za vrijeme ashaba, neki se još uvijek pojavljuju. Ebu-Hurejre r.a. prenosi da je

Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se ne pojavi trideset

dedždžala, lažljivaca koji će za sebe tvrdit da su poslanici.”

6. Pojava lažnih poslanika

184

-U Jemenu se pojavio Esved el-Ansi, koji je ubijen noć uoči Poslanikove s.a.v.s. smrti.

Međutim lažnim poslanicima koji su se dosad pojavili su: Musejleme el- Kezzab, koji se

poslanikom proglasio još za života Muhameda s.a.v.s.

Poslanik s.a.v.s. poslao mu je pismo i nazvao ga lažovom. Njega su muslimani ubili za

vrjeme Ebu- Bekrove r.a. vladavine, u poznatoj Bitki na Jemami

185

182 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 1/194, hadis br.100 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 16/223 183 Prenose ga Ahmed ibn Hanbel u “Musnedu” 2/537 i Ebu Isa et-Tirmizi : “Sunen Et-Tormizi”, 6/624 184 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”,13/81, hadis br. 7121 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 18/45 185 Pogledaj dr.Abdurrahman Re’fet El-Baša, “Suver min hajatissahabe” , 8/39.

-Također se pojavila i žena poi menu Sedžah, s kojom se Musejleme oženio, pa pošto je

Musejleme ubijen, ona se vratila u islam.

-Tulejha ibn-Huvejlid el-Esedi se pokajao i vratio u vjeru.

-Muhtab ibn-ebi Ubejd es Sekafi se proglasio poslanikom u Kufi.

-Haris el- Kezzab se pojavio za vrijeme halife Abdulmelika ibn-Mervana, za čije vladavine je

i ubijen.

-U novije vrijeme se u Indiji pojavio Mirza Ahmed el-Kadijani, koji se proglasio poslanikom

i rekao da je on Isa koji se očekuje. Učenjaci su mu žestoko replicirali i ubrojili ga u skupinu

lažljivaca

-1233.h.g. u Iranu se pojavio Mirza Abbas, a umro je u Palestini 1309.h.g.

-U Sudanu se pojavio Mahmud Muhammed Taha i zaveo je dosta svijeta Ubijen je 1958.god.

Ovi lažljivci će se pojavljivati sve dok im posljednji ne bude ćoravi Dedžal. 186

Allahov Poslanik s.a.v.s.kaže: “Tako mi Allaha neće nastupit Sudnji dan sve dok se ne pojavi

trideset lažljivaca,a posljednji će im biti ćoravi Dedžal.”

187

Među lažljivcima će biti četiri žene, a ostalo su muškarci, kao što je Poslanik s.a.v.s. u hadisu

koji prenosi Huzejfe r.a. najavio: “Bit će u mom ummetu dvadeset i sedam dedžala. Četiri će

biti žene, a ja sam posljednji Poslanik i nema poslanika poslije mene.”

188

Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan dok

ne bude mnogo zemljotresa.”

7. mnoštvo zemljotresa

189

186 Pojavljivanje ćoravog Dedžala je jedan od velikh predznaka Sudnjeg dana 187 Prenosi ga Ahmed ibn Hanbel, “MUsned”, 5/16 188 Prenosi ga Ahmed ibn Hanbel, “MUsned”,; preneseno iz knjige “Mali predznaci Sudnjeg dana” dr. Fuada Sedića, str. 36-37 189 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 13/81, hadis 7121

Primjetno je da su posljednjih godina zemljotresi česta pojava.

8. Mnogo žena, a malo muškaraca

Tako će odnos biti pedeset žena naspram jednog muškarca. 190

Ibn Hadžer kaže da će Allah dati da se pred kraj dunjaluka malo rađaju muška djece, a mnoga

ženska djeca, i da je to mnoštvo žena povezano sa pojavljivanjem neznanja i nestajanjem

znanja.

191

“Pa na koga drugog ako ne njih?!”, odgovori Poslanik s.a.v.s. “

Sve nas upućuje i na mogući zaključak da će se povećanje broja žena dogoditi kad nastupe

velika iskušenja i ratovi, kad će veliki broj muškaraca izginuti, a iza njih će ostati žene.

9. Oponašanje drugih naroda

Ebu Hurejre r.a. prenosi da Allahov Poslanik s.a.v.s rekao : “Neće nastupiti Sudnji dan sve

dok moj ummet ne bude slijedio (oponašao) ranije narode pedalj po pedalj, aršin po aršin.”

“Poslaniče, odnosi li se to na Perzijance i Rimljane?”, upitaše prisutni.

192

U drugom hadisu stoji: “Slijedit ćete ranije narode pedalj po pedalj, aršin po aršin, pa čak kad

bi oni ušli u gušterovu jazbinu (rupu) vi biste ih u tome slijedili.

193

Pod slijeđenjem ovih naroda misli se na slijepo oponašanje pripadnika drugih vjera u

običajima, ideologiji, načinu života, misli, govoru, kulturi itd.

194

190 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 13/87 191 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 178, hadis 80 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 16/221 192 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 13/300 hadis 7319 193 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 13/301 hadis 7320 194 Proctor ove knjige je mali za nabrajanje više malih predznaka Sudnjeg dana. Zbog toga ćemo se zadovoljiti sa ovih nekoliko spomenutih predznaka s napomenom da onaj ko želi da se upozna sa ostalim predznacima neka pogleda knjigu :”Mali predznaci Sudnjeg dana” odd r. Fuada Sedićau kojoj je on spomenuo oko 66 malih predznaka. Knjiga je štampana 1995. Godine u Jordanu.

Šesti i posljednji temelj na kome se zasniva islamsko vjerovanje jeste vjerovanje u kada’ i

kader. Kao što je već spomenuto u hadisu od Omera ibnul-Hattaba, Džibril je pitao Poslanika

s.a.v.s. o imanu, pa mu je odgovorio: “Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, knjige,

poslanike, Sudnji dan i da sce što se događa i zbiva bilo dobro ili zlo biva s Allahovim

određenjem.

7. Senaid Zaimović, Temeljne istine vjere, str. 197-211

Šesta temeljna istina

VJEROVANJE U KADA’ I KADER

195

Prva generacija ashaba najbolje je shvatila kada’ i kader. Oni su bili visokog odgoja prema

svome Gospodaru i Njegovu Poslaniku s.a.v.s. Ugledat ćemo se na njih u shvatanju kada’ i

kadera i u tome ih slijediti. Tako ćemo se spasiti zablude i postići Allahovo dž.š. zadovoljstvo

i uputu.

Iz toga vidimo da, kao što ne vrijedi vjerovati da je Allah Jedini Bog bez vjerovanja da

postoje Njegovi robovi meleki, ili da je Allah slao poslanike, tako isto ne vrijedi vjerovati u

Sudnji dan ili u Allaha dž.š. bez vjerovanja u kada’ i kader.

Pisanje o kada’u i kaderu veoma je osjetljivo iz razloga što je kader tema obavijena gajbom

(metafizikom) i često biva mnogima neshvatljiva. Veoma lahko čovjek može posrnuti i

zalutati ukoliko se ne bude dražao ustaljenih pravila za spoznaju kadera. Mnogi su zalutali i u

nevjerstvo otišli, upravo zbog pokušaja da prodru u sve tajne kadera i da svoje ograničene

spoznajne organe prilagode biti neograničene Allahove moći. Tako se desilo sa Kaderijama,

Džebrijama i mnogim drugim sektama, koje zbog kadera zalutaše i uznevjerovaše. O njima

ćemo takođe, nešto kazati da bude opomena vjernicima da ne srljaju olahko u kader. Shodno

onome što sam već spomenuo o suptilnosti pisanja o kaderu, ja ću se tokom izlaganja najviše

oslanjati na ono što su rekli ashabi, tabi’ini i prvi učenjaci, naši slavni prethodnici, slijedeći

njih, jer za njih je posvjedočeno da su išli pravim putem i bili imami u vjeri i nauci. Zato sam

prenio dosta toga što je već napisano, slijedeći riječi bogobojaznih i naših čestitih

prethodnika, koji su slijedili put pravih i iskrenih mu’mina nadajući se da neću skrenuti s

kolosijeka niti zalutati na krivi put.

195 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, “El-Iman”

Molim Uzvišenog da me pomogne, a Allah je najbolji Pomagač. Nema moći ni snage osim

kod Njega.

Definicija kada ‘ i kadera

Leksičko značenje kadera

Riječ “kader” (moć) je infinitive glagola “kadere” što znači moći, npr. Glagol “kadertu” znači

moga sam, imao sam mogućnost za, a u drugim oblicima znači odredbu, predestinaciju,196

Dakle kader ima jezičko značenja, preside, količine nečega, a”takdir” značenje hipoteze,

pretpostavke i razmišljanje o uređivanju stvari.

197

Ibn Hadžer, u svojoj definiciji kadera kaže: “Želi se reći da je Uzvišeni Allah znao sudbinu

svih stvari i njihov rok prije nego ih je stvorio, a zatim je stvorio ono za što je već prije znao

da će postojati, pa zato sve što se desi priozilazi iz Njegova znanja moći i htjenja.

Terminološko značenje

Kader ima i svoje terminološko značenje: Uzvišeni Allah je odredio sudbine stvorenja i sve

što će se desiti prije nego se desi još u ezelu (praiskonu). On je znao šta će se deseti i dogoditi

u određeno vrijeme i na koje načine i oblike će se to ostvariti, pa se, stoga sve odvija onako

kako je On odredio.

198

Ibn Hadžer El-Askalani, Allah mu se smilovao, kaže: “Učenjaci su rekli da je “kada”

potpuna, cjelovita Allahova odredba, a kader su pojedinosti i detalji te odredba.”

Značenja kada’ i kadera

Kada je Allahovo znanje kojim je Allah presudio ono što će se deseti u ezelu, a kader je

događanje stvorenjima onoga što im je već predviđeno i određeno.

199

196 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 1/118 197 Medžuddin Ebu Bekr Muhammed ibn Ja’kub El-Fejruzabadi “El-Kamus el-muhit”, Muessetur-risaleh, 1987 god, drugo izdanje Bejrut str. 591 198 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 1/118 199 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 11/ 477, hadis 6569

Kada i kader na osnovu svega izloženog dva su povezana termina koja uzajamno proizilaze

jedan iz drugog i ne isključuju se, jer jedan od njih ima funkciju temelja, “kader”, a drugi je

na mjestu kuće, “kada”. Ko pokuša da ih razdvoji – srušiće kuću.

Na osnovu gornje iznesenog možemo izvući jednu kraću definiciju kada’ i kadera: Kader je

Allahova odredba i plan, a kada’ je Allahova praktična sprovedba tog plana u djelo.

Poznati alim, doskorašnji naš savremenik, Ali Tantavi, rahimetullahi alejhi, u svojoj knjizi

“Opći prikaz vjere islama” ovako je to prikazao: “Na zgradama koje se podižu objesi se ploča

na kojoj piše: Projektant, inžinjer…, izvođač radova, investitor … itd. Inžinjer crta plan,

određuje visinu zgrade, debljinu zidova, material koji će se upotrijebiti, postotak svakog od

njih, a zatim gdje će biti vrata, prozori. Ovo je primjer kadera. Poduzetnik realizuje ono što je

odredio inžinjer. To je primjer kada’a. i jedno i drugo su isključivo u Allahovoj dž.š.

kompetenciji. I kao što inžinjer može napraviti izmjene u detaljima plana tako i Allah dž.š iz

milosti učinio dovu i sadaku uzrokom otklanjanja nečega što je bilo određeno. Jedino ga je

On odredio i jedino ga On ako hoće ukida dovom. 200

Prvi temelj se ogleda u Allahovom savršenom i vječnom znanju kojim je odredio bit svemu

što je htio da stvori i precizno dao osobine stvorenja koje je želio stvoriti. Sve ovo je već bilo

Ko god piše o kader nužno je da spomene da se vjerovanje u kada i kader zasniva na četiri

temelja. Kod koga se nađu sva četiri temelj upotpunio je svoj iman u određenje, a kod koga

bude nedostajao jedan ili više, njegovo vjerovanje određenje je nepotpuno. Radi se o sljedeća

četiri temelja:

1. Vjerovanje u Allahovo sveobuhvatno znanje

2. Vjerovanje da je Allah u Levhi Mahfuzu zapisao sve pojave i događaje do Sudnjeg dana

3. Vjerovanje u Allahovu volju i Njegovu potpunu moć, šta je htio, a šta nije htio nije ni bilo

4. Vjerovanje da je Allah stvorio sve što postoji i da On nema sudruga u stvaranju.

1. Vjerovanje u Allahovo sveobuhvatno znanje

200 Ali Tantavi: “Opći prikaz vjere islama”, str.66 prijevod Enes Lj. I Ibrahim H

zapisano u “Levhu Mahfuzu” 201

Iz Njegovog sveobuhvatnog znanja proizilazi znanje o maloljetnoj djeci koja su umrla i o

tome kakva bi njihova djela bila da su doživjela starost. El-Buhari u svom “Sahihu”

zabilježio je od Ibn Abbasa da je rekao: “Vjerovjesnik s.a.v.s. upitan je umrloj djeci

idolopoklonika, pa je odgovorio: ‘Allah najbolje zna šta bi oni radili da su doživjeli

starost.”

, knjizi u kojoj su navedene Njegove riječi (naredbe) kao što

su: obim nebesa i zemlje, njihova međusobna udaljenost, način formiranja, svijet i pojave,

zakoni između njih i u samim njima. Sve je zapisano Njegovim savršenim i neograničenim

znanjem, potpuno precizno i u detalje razrađeno. Svemu tome svjedok je stvarnost i

događanja koja se podudaraju sa znanjem koje je ranije zapisano. Pod kaderom se

podrazumjeva i misli prethodno određenje onoga što je već bilo u Allahovom znanju, a isto

tako se odnosi in a ono što je Allah stvorio i uredio na način koji mu je već poznat.

202

Muslim od Aiše, majke vjernika, bilježi da je rekla: “Umro je dječak, pa sam rekla: “Blago li

njemu, džennetska ptica.” Allahov Poslanik s.a.v.s. na to reče: “Zar ne znate da je Allah

stvorio Džennet i Džehennem, pa je za jedno i drugo stvorio stanovnike.” A u predaji kod

Muslima od Aiše se prenosi da je rekla: “Pozvan je Allahov Poslanik s.a.v.s. na dženezu

umrlom dječaku jednog ensarije, pa sam rekla: “Allahov Poslaniče, blago li njemu, on je

jedan od džennetskih ptica, nije učinio grijeh niti je znao za njega”, a on je uzvratio: “A

možda i nije tako, zaista je Allah za Džennet stvorio njegove stanovnika, a tako i za

Džehennem stvorio njegove stanovnike još dok su bili u kičmama svojih očeva.”

203

201 Ebu Bekr Ahmed ibnul-Husejn El-Bejheki: “El-i’tikad ala mezhebisselef Ehlis-sunneti vel-džema’ati”, Darul-kutubi ilmije, Bejrut, prvo izdanje, 1984 god. 1/702 202 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 11/493, hadis 6597 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, od Ebi Hurejre 4/2049, a broj hadisa je 2659 203 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 4/2662

Ovi hadisi govore da Allah zna za onoga koji umre maloljetan. On takve neće uvesti u

džehennemsku vatru samo na osnovu Njegovog znanja o njima i njhovim djelima.

Šejhu-l-Islam Ibn tejmijje, Allah mu se smilovao, komentarišući riječi Allahova Poslanika

s.a.v.s. o djeci mušrika koji su umrli kaže: “Allah najbolje zna šta bi oni radili da su doživjeli

starost.” To znači da je Allahu poznato ko bi od njih bio vjernik, a ko nevjernik da su postali

punoljetni.

Ebu Hurejre r.a. prenosi od Vjerovjesnika s.a.v.s. da je rekao: “Kada nastupi Kijametski dan

Allah će ih staviti na ispit. Poslat će i, Poslanika na mjesto suđenja, pa ko mu se odazove,

uvešće ga u Džennet, a ko ga odbije uvešće ga u vatru.” I tamo će se pokazati Allahovo

znanje i obavještenost o njima. Presudiće im po onome što ispolje javno, bilo to vjerovanje il

nevjerovanje, a ne samo na osnovu pukog znanja. 204

Muslim u svome Sahihu od Abdullah ibn Amra ibnul-Asa bilježi da je ovaj rekao: “Čuo sam

Allahova Poslanika s.a.v.s. da kaže: “Allah je zapisao sudbine stvorenja 50000 godina prije

stvaranja nebesa i Zemlje, a Njegovo prijestolje je bilo na vodi.”

2. Allah je u Levhi-Mahfuzu zapisao sve pojave i događaje

205

Ovaj hadis bilježi i Et-Tirmizi in a sljedeći način: “Allah je odredio sudbine 50000 godina

prije nego li je stvorio nebaesa i Zemlju.” Također u Et-Tirmizijevom “Sunenu” od Ubade

ibn Samita se bilježi da je rekao Allahov Poslanik s.a.v.s :”Prvo što je Allah stvorio bilo je

pero. Naredio mu:”Piši”, a ono je reklo: ”Šta da pišem?”. Allah mu ponovo naredi: “Piši

sudbinu onoga što je bilo i šta će biti do vječnosti.” Ebu Isa Et-Tirmizi ocjenjući hadis kaže:

“Ovaj hadis je garib.”

206

“Kada bismo im meleke poslali, i kad bi im mrtvi progovorili, i kad bismo pred njih

očigledno sve dokaze sabrali, - oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio.” (El-En’am,

111)

3. Vjerovanje u Allahovu sveobuhvatnu volju i djelotvornu moć

Ovaj nas temelj obavezuje na vjerovanje u Allahovu djelotvornu volju i potpunu moć. Ono

što je Allah htio, bilo je a ono što nije htio nije ni bilo. Nikakav pokret ni mirovanje na

nebesima in a Zemlji ne događaju se bez Njegove volje. U Njegovoj vlasti biva samo ono što

On želi. Ima mnogo jasnih citata koji se zasnivaju na ovom temelju. Kaže Uzvišeni Allah

dž.š. :

“A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće! ” (Et-Tekvir, 29)

204 Šejhul-islam Ibn Tejmijje: “Medžmu’a fetava” str. 148 205 Hadis se nalazi i u Et-Tirmizijevom Suneneu: 4/458 pod brojem, za njega je rekao da je dobar (ispravan) 206 Garib hadis je hadis čija se predaja ograničava samo na jednu osobu, odnosno prenosioca. Doslovno u prevosu znači usamljen, čudan. Et-Tirmizijev “Sunen”, 4/458 pod brojem 2055 hadis je sahih. Usamljen je u formi koju donosi Et-Tirmizi u poglavlju o kaderu, a on ga je već naveo u tefsiru i dao u ocjenu hasen-garib. Šejh Nasiruddin El-Albani ga je uvrstio u sahih hadise et-Tirmizijevog “Sunena” 2/228

“A da je Gospodar tvoj htio, oni to ne bi učinili” (El-En’am, 112)

“ I zato On može, kada nešto hoće, samo za to rekne: "Budi!" – i ono bude” (Jasin, 82)

“Onoga koga hoće Allah ostavlja u zabludi, a onoga koga hoće – na pravi put izvodi.” (El-

En’am, 39)

Ono što je Allah htio stvorio je i to opstoji njegovom moći, a ne svojom sposobnošću i

spretnošću. Ono što Uzvišeni Allah nije htio neće ni biti, jer On to ne želi, a ne zbog Njegove

nemoći da to uradi.

Kaže uzvišeni Allah:

“A da je Allah htio, oni se ne bi međusobno ubijali, ali Allah radi ono što On želi.”(El-

Bekara, 253)

“A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio,” (El-Maide, 48)

“Da, Allah hoće, oni ne bi druge Njemu ravnim smatrali”(El-En’am, 107)

“Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici.” (Junus, 99)

“Zar ne vidiš kako Gospodar tvoj sjenu rasprostire – a da hoće, ostavio bi je da miruje”

(El.Furkan, 45)

I mnogo je još ajeta koji upućuju na nepostojanje onoga što Allah nije htio da bude, ne zbog

Njegove nemoći, jer zaista je On Svemoćni i kadar da sve uradi.

4. Vjerovanje da je Allah stvorio sve što postoji.

Sva stvorenja što postoje stvorio je Uzvišeni Allah dž.š. zajedno sa svojim svojstvima i

pokretima, shodno riječima Uzvišenog Gospodara:

“Allah je Stvoritelj svega i On upravlja svim,” (Ez-Zumer, 62)

“…i koji je sve stvorio i kako treba uredio!”(El-Furkan, 2)

O Ibrahimu a.s. kaže se da je rekao svome narodu:

“Allah stvara i vas i ono što napravite” (Es-Saffat, 96)

Suština vjerovanja u kader

Vjerovanje u kader počiva na tome da je Allah znao sve što će biti, sve zapisao, to htio i

stvorio ga tako da ljudski razum može sve ove činjenice vrlo lahko i bez ikakvih poteškoća

prihvatiti. Pitanja istraživanja, tajanstvenost kadera i poniranje u njegove dubine, kao i

pokušaj da se shvati suština Allahovog znanja, pisanja, volje i stvaranja, te traganja za

suštinom Allahovih sifata (svojstava) kako one funkcionišu i kako se razumom dokučiti

sputava i rasipa snagu uma. Sva ova pitanja koja smo naveli spadaju u gajb i obavezni smo ih

vjerovati. Svaki pokušaj da se dopre do njihove spoznaje pada u vodu, jer Allah ovu vrstu

znanja nije otkrio ljudima i to je gajb u koji se mora vjerovati. Nije dozvoljeno pitati o suštini

kadera, a onaj koji traga za tim odgovorom je kao onaj koji pokušava odgonetnuti suštinu

pitanja kako se Allah nadvisio nad Aršom. 207

Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, upitan je o kaderu, pa je odgovorio: “Kader je Allahova

moć.”

Njemu treba reći: Opisi na kojima počiva kader

jasnog su značenja, a njegova suština je nepoznata. Vjerovati u njega je vadžib, a pitati o

njemu je novotarija.

208

Ibn Hadžer, neka mu se Allah smuluje kaže: “Naši prethodnici slažu se da su sve stvari

određene voljom Uzvišenog Allaha dž.š. kao što to On svojim riječima potvrđuje: “I ne

postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je

potrebno.” (El-Hidžr, 21)

Htio je da kaže da ne vrijedi zalaziti u detaljne rasprave o kaderu, jer se one ne

mogu nikada u potpunosti istražiti. Dovoljno je kazati da Allah sve može i time će nam biti

potpuno jasna njegova suština.

Ibn Kajjim je rekao: “Imam Ahmed je izjavio da je kader Allahova moć. Njegove riječi

pohvalio je Ibn-Aklil govoreći: “Ovo dokazuje Ahmedovu preciznost i dubinu poznavanja

temeljnih principa (istina) vjere kao što reče Ebul-Vefa’: “Nijekanje znači poricanje

mogućnosti Gospodara da stvori djela Svojih robova i unaprijed ih odredi i zapiše.”

209

207 Prijestoljem 208 Šejhul-islam Ibn Tejmijje: “Medžmu’a fetava” 8/308 209 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 11/478 hadis 6959 i “Sahih sunen Et-Tirmizi” 2/273

Poslije svega izloženog neophodno je odgovoriti na neka pitanja. Vjerujemo da je Allah dž.š.

sve odredio i da nema ni jednog stvorenja, a da prije stvaranja nije određena njegova veličina,

težina, rast, vrsta, način života i održavanja, smrt i ostalo. Vjerujemo da mu je Allah odredio

gdje će se roditi i ko će mu roditelji bit i šta će raditi i kako živjeti, kad će se razboljeti i smrt

okusiti. Vjerujemo isto tako i da Allah zna hoće li to stvorenje biti sretno ili nesretno na

dunjaluku, hoće li biti vjernik ili nevjernik, hoće li raditi dobro ili zlo. Ali da li vjerujemo i to

da je zapisano da je čovjek priomoran da čini ovo što mu je predodređeno i zapisano,

odnosno da li će osoba biti kažnjena za zlo koje mu je određeno? Hoće li čovjek biti nagrađen

za dobro koje mu je davno zapisano? Da li smo prema tome, samo izvršioci zakona i davno

zapisanih odredbi?

Ako prihvatimo činjenicu das mo u ovom trenutku na ovom svijetu samo radi provođenja u

djelo propisanih naredbi, onda smo roboti, jer nama upravlja neko drug ii u krojenju svoje

sudbine nemamo nikakvog udjela. U tom slučaju ne bismo trebali biti ni kažnjeni ni

nagrađeni, jer ne radimo ništa svojom voljom. Da li tako stoje stvari…?

Slobodna volja

Da bismo dali odgovore na postavljena pitanja morat ćemo napraviti razliku između Allahove

dž.š. apsolutne volje i čovjekove djelomične slobodne volje. Činjenica je da čovjek, ipak, ima

slobodu, a to potvrđuje razum koji može prosuđivati materijalne stvari, razlikovati dobro od

zla, ispravno od neispravnog, ima volju kojom može birati da li će uraditi dobro ii zlo.

Naprimjer, čovjek koji ima razum će reći da je post dobro, a blud zlo.

Postoje stvari koje čovjek u svom životu radi po svome izboru, a postoje i druge na koje on

ne može uticati. On može da podigne ruku kad god hoće. Može da nogom zakorači kad

poželi. Može da gleda gdje god hoće. Ali da li može da utiče na rad mišića, srca? Isto tako

čovjek ne može birati ko će mu biti roditelji ni kad će i gdje biti rođen.

Prema tome, čovjek je slobodan i ima izbor u granicama ljudske moći i snage, a to to što je

primoran u nekim stvarima ne negira svojstvo slobode kod njega. Na osnovu te djelomične

slobode možemo zaključiti da će čovjek biti nagrađen ili kažnjen za djela koja je svojom

voljom učinio, a ne i za djela gdje on nije imao nikakva uticaja na njih. Ko je primoran da

učini zlo ne kažnjava se zbog njega. Allah dž.š. kažnjava samo za ona djela u kojima smo

imali izbor da li da ih učinimo ili ostavimo.

Zato kao što kaže Šejh Ali Tantavi, ne može se isto kazniti griješnik koji je odgojen u

pokvarenoj sredini i kod pokvarenih roditelja, koji je imao zanemareno i zapušteno

djetinstvo, kao onaj koji je počinio isti grijeh a odrastao u zdravoj i boljoj sredini i dijete

dobrih roditelja. 210

Ovo su upravo ajeti kod kojih su zastali sljedbenici zalutalih sekti

Allah dž.š. u Kura’nu kaže: “Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili

nezahvalan biti;” (Ed-Dehr, 3)

U drugom ajetu stoji: “I uputili smog a na dva puta (put dobra i put zla)”(El-Beled, 10)

Ovim postaje još jasnije da čovjek može birati, to jest da je slobodan u izboru na zahvalnost

ili nezahvalnost Allahu kao što je slobodan da izabere dobro i zlo, i nije na to primoran.

Nemoguće je da Allah prisili čovjeka na nešto tako da to ne može izbjeći, a zatim ga kazni ta

to.

211

Iz neshvatanja suštine vjerovanja u kader razvile su brojne besplodne raspave. Griješnik koji

je počinio ubistvo pravda se kaderom. Na pitanje zašto je ubio čovjeka on kaže: “Zato što mi

je predodređeno još u Levhi-Mahfuzu.” Naravno čovjek koji vjeruje u Allaha će odbaciti

krivo ih razumjeli i

pogrešno primjenili.

Trebali su da shvatate da Kur’an utvrđuje slobodu i volju čovjeka na kojima se bazira

nagrada i kazna i da naprave razliku između ajeta koji govore o Allahovoj moći, volji, vlasti i

upravljanju i ajeta koji govore o nagradi kazni, te da se obje grupe ajeta dobro razumiju i

zajedno promatraju.

Ako je čovjek učinio zlo, to ne znači da mu je ono i predodređeno. Allah dž.š. znao je u

praiskonu i zna da će on učiniti zlo, ali Njegovo znanje o tom zlu ne znači da je On čovjeka

prisilio na činjenje istog. Allah je dao dobro i zlo, ali nikoga nije primorao na činjenje

jednoga ili drugoga, već je dao čovjeku izbor nakon što mu je objasnio koje je dobro, a koje

je zlo. U prethodnim ajetima ova činjenica jasno je dostupna.

Pravdanje kaderom

210 “Opći prikaz vjere islama”, Ali Tantavi str. 68 211 Džebrije i Kaderije, “Šerhul.-akide Et-Tahavijje” str. 302-305

ovakav njegov argument i reći mu da nije u pravu iz više razloga. U momentima ubistva, da li

je ova osoba znala da je njemu predodređeno da će ubiti čovjeka? Naravno da nije znao. Pa

kako onda ide da izvrši presudu kadera o kojoj ništa nije znao? Odnekud je ipak morao doći

poticaj za ubistvo. Odakle je došao ako nije zavirio u Levhi Mahfuz i video da mu je tamo

predodređen? Došao je iz njega samog, iz njegove slobodne volje i on će za ovo ubistvo

odgovarati i neće se moći pravdati kaderom.

Onoga koji svoja djela pravda kaderom treba upitati da li je zadovoljan svime onim što mu je

određeno? Da li je zadovoljan siromaštvom, bolešću, gubitkom voljene osobe, imetka itd?

Ako kaže da se u svemu oslanja na kader, onda bi morao prihvatiti siromaštvo, gubitak

imetka i sve ostalo kao neminovnost koja mu je određena sudbinom. U tom slučaju one ne bi

trebao raditi na poboljšanju svoje situacije. A da li je to ispravno? Naravno da nije. To

potvrđuje priroda ljudskog života. Čovjek se ne zadovoljava neimaštinom, već radi na

gomilanju bogatstva, ne trpi bolest, već se liječi, ne podnosi glad, već traći opskrbu, i osjeća

bol zbog gubitka voljene osobe i imetka. U ovome je dokaz da čovjekovo pravdanje kaderom

nema nikakvog smisla i da to rade samo oni što ne shvataju islam i što ne vjeruju ispravno u

Allah dž.š.

Navedimo primjer Omera r.a. Spominje se da je pred vladara pravovjernih – Omer ibnul-

Hattaba r.a doveden kradljivac koji zaslužuje odsjecanje ruke. Naredio je da mu se odsječe

ruka. Na to je kradljivac rekao: “Polako vladaru pravovjernih, moja krađa je Allahova dž.š.

odredba,.”

Na to mu Omer r.a. reče: “I mi tebi sjećemo ruku Allahovom odredbom.” 212

Mi svi dobro znamo da je smrt određena. Ne možemo je ni ubrzati niti odgoditi, jer

određivanje njenog vremena nije u našoj kompetenciji niti u djelokrugu naše slobodne volje.

Čovjek pred sobom vidi kako se utopljenik davi u vodi. Da li može kazati: “Njemu je

određeno da se uguši.”, i pusti ga ili će mu prići i pokušati ga spasiti. Ako ga ostavi, a ne

učini ništa onda je on u ovom slučaju griješnik. Ako mu pomogne i uspije u tome, on nije

promjenio Allahovu odredbu. Za to će imati nagradu kod Allaha dž.š.

212 Ibn Usejmin “Komentar tri osnovna načela”, izdavač “Taibah international” Sarajevo 1997. , sa arapskog Z.Senaid str 151

Naravno za to nećemo biti ni pitani. Ali je zato u našoj kompetenciji da radimo (biramo

dobro nad zlim) ono što će zadovoljiti Allaha i da se borimo na Allahovom putu.

Činjenica je da nas je naše pogrešno razumijevanje Kur’ana i sunneta dovelo dotle da

miješamo stvari u kojima smo samostalni i koje radimo po svojoj volji i stvari koje je Allah

učinio iznad naše volje i moći. Iz ovog pogrešnog shvatanja proizašle su dvije najpoznatije

zalutale sekte po pitanju kadera: Džebrije i Kaderije.

1) Džebrije kažu da je rob prisiljen na djelo koje čini i da nema slobodne volje niti moći da je

sprovede. Pred kraj vladavine Umejevića pojavili su se ljudi koji su tvrdili da je čovjek

prisiljen na svoje djelo, nema izbora u onom što prihvata ili napušta, a neki zastupnici ovih

ideja potvrđuju čovjekovu beznačajnu moć i sposobnost određenja sudbine.

Ova mišljenja su se raširila među sljedbenicima islama, a njih su slijedili mnogi ljudi i

pobožnjaci. Ako je prva skupina sličila dualistima (medžusijama) onda ova skupina sliči

idolopoklonicima koji su rekli: “"Da je Allah htio, mi ne bismo bili idolopoklonici , niti naši

očevi, i ne bi nam ništa zabranio” (El-En’am, 148)

Ovi su gori od prvih, jer su prvi usvojili naredbu i zabranu, a porekli Allahovo stvaranje

ljudskih djela, a drugi su potvrđivali određena kojima su pravdali nepostojanje naredbi i

zabrana.

2) Kaderije tvrde da je rob samostalan po pitanju slobodne volje i njene provedbe i da

Allahova dž.š. volja i odredba nema uticaja na nju. Po njima čovjek sam sebi kroji sudbinu.

Opasnost rasprave o kaderu.

Naši razumi su ograničeni. Uzvišeni Allah dž.š. ih je stvorio koliko bi mogli upravljati

stvarima ovog svijeta. Nije ih zadužio otkrivanje matafizičkog jer metafiziku poznaje jedino

On. U gajb spada i suptina stvaranja ljudskih djela, kao i ljudske volje. Poslanik s.a.v.s i

zabranio polemiku o kaderu i dublje razmatranje o njemu. “Jednog dana se Poslanik s.a.v.s

strašno naljutio kad je zatekao ashabe kako raspravljaju o kaderu. Lice mu se zacrvenilo i

izledalo poput oljuštenog šipka. Rekao je : “Zar sam vam ovo naredio? Zar sam vam radi

ovoga poslan? Zaista su oni prije vas propali i bili uništeni kad su počeli raspravljati o ovom

pitanju. Zaklinjem vas da o tome više ne diskutujete.” 213

Jedan je čovjek je došao Aliji r.a. i upitao ga o kaderu, na što mu je on odgovorio: “Mračan

put, pa njime ne hodi”. On mu ponovi pitanje, na što mu Alija reče: “Duboko more, te ga

nemoj gaziti”. On ga ponovo upita, a Alija mu reče: “Tajna Allaha dž.š. te se nemoj džaba

truditi da je spoznaš.”

Ashabi, neka je Allah njima

zadovoljan su se odmah odazvali i prihvatili upustvo i naredbu njihovog Poslanik s.a.v.s nije

poznato da je neko od njih raspravljao o kaderu tokom života Poslanika s.a.v.s. niti nakon

njegove smrti. Nije nam preneseno da je ijedan od muslimana raspravljao o kaderu u doba

trojce hulefai-rašidina: Ebu Bekra, Omera i Osmana.

214

Prvi koji je govorio o kaderu je bio čovjek iz Basre. Radio je kao bakal (piljar). Kažu da se

zvao Sensevejh. El-Evzaiji kaže: “Prvi koji je izustio nešto o kaderu bio je Sevsen, Iračanin.

Bio je islamizirani kršćanin, a zatim se ponovo prekrstio. Kod njega je učio Ma’bed El-

Džuheni, a od njega je preuzeo učenje Gejlan. Junus ibn-Abid je rekao: “Pamtim kad u Basri

nije bilo kaderija osima Sensevejha, Ma’beda el-Džuhenija i još jednog prokletnika iz Benu

Avfe.

Ove riječi nam prikazuju svu bit bespotrebnog ulaska u raspravu o Allahovoj dž.š. moći –

kaderu.

215

213 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi” 2/232 214 Muhammed ibn Abdi-Vehhab “Tejsirul-Azizil-Hamid fi šerhi kitabit-tevhid” str 620. Ebu Bekr Muhammed ibnul-Hasan el-Adžuri “Eš-Šeri’a” str. 212 215 Ebu Bekr Muhammed ibnul-Hasan el-Adžuri “Eš-Šeri’a’” strana 242

I na kraju poglavlja o kaderu navest ću riječi Ibn Tejmijje, koje će nam ukratko predstaviti

čitavo vjerovanje o kaderu. On kaže: “Mezheb ehli-sunneta i džemata se u ovom području

temelji na Kur’anu i sunnetu in a metodama muhadžira i ensarijama i onih koji su ih istinski

slijedili u vjerovanju da je Allah dž.š. Stvoritelj i da su sve stvari u Njegovoj vlasti. Ono što

je Veličanstveni Allah htio bilo je a što nije htio nije ni bilo. Ništa ne biva osim Njegovom

voljom i moći. Sve što je htio dostupno Mu je i moguće. On je sposoban učiniti sve što

poželi. Allah dž.š. zna ono što je bilo i ono što će biti, kao što zna ono što nije bilo i kako bi

bilo da je bilo. Pod ovim se podrazumjevaju ljudska djela i sve ostalo. Allah dž.š. odredio je

sudbine stvorenja prije nego ih je stvorio. Odredio je njihove časove smrti, opskrbu i njihova

djela i sve to zapisao kao što je zapisao njihove puteve ka sreći ili nesreći.

Oni čvrsto vjeruju da je On stvprio sve i da Njegova moć obuhvata sve. Sve što je bilo desilo

se Njegovom voljom i vjeruju da Njegovo znanje obuhvata stvari prije njihovog postiojanja i

da ih On određuje i zapisuje prije njihovog bitisanja. 216

216 Šejhul-islam Ibn Tejmijje: “Medžmu’a fetava” 8/449

Dva meleka koja će ispitivati čeovjeka u kaburu zovu se Munkir i Nekir. Ova kušnja je

prozvana kaburskom zato što su većina mrtvih ljudi ukopani u kabure. Naravno to ne znači da

utopljenik, onaj ko je u vatri izgorio i koga su životinje pojele neće biti ispitivan i iskušavan.

Svi će oni biti ispitivani i iskušavani. Dokaz je Poslanikov s.a.v.s. hadis u kome je rekao: “Da

nećete biti ukopani u kabure, zamolio bi Allaha da vam dozvoli da čujete kabursku patnju

koju ja čujem.”

8. Senaid Zaimović,Temeljne istine vjere , str: 129-139

Kabursko iskušenje, kazna i ispitivanje od strane dvojce meleka

Na osnovu Kur’ana i vjerodostojnih (mutevatir) hadisa, saznali smo za postojanje života koji

nastupa odmah nakon dunjalučke smrti. Kur’an ga je nazvao el-Berzah (zagrobni život ili

život između). Uzvišeni Allah kaže: “ … pred njima će prepreka biti sve do dana kada će

oživljeni biti.” (El-Mu’minun, 100)

Leksičko značenja berzaha je “prepreka” (zastor, pregrada) tj. zagrobni život je pregrada

između Dunjaluka i Ahireta. To je život koji umnogome razlikuje i od dunjalučkog i od

ahiretskog. Postojanje ovakvog života je utvrđeno vjerodostojnim hadisima Muhammed

s.a.v.s.. On se zove i kabursko iskušenje, a razlog ovakvog imenovanja je u činjenici što će

ljudi u njemu biti iskušavani, pa će biti čvrsti ili će pokleknuti i biti nesigurni u svoje

odgovore, te će to biti znak da je osoba zaslužila kaznu. Zato su neki mufessiri Allahove

riječi: “Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu” (Ibrahim,

27) protumačili Allahovom učvršćivanjem onda kad budu ispitivani u kaburu. Kušnja se

ogleda u velikom strahu koji će čovjek osjetiti kad pred sobom ugleda meleka u

zastrašujućem liku. To će učiniti da bude ili čvrst ili kolebljiv.

217

U ajetu se jasno vidi da postoji prženje ujutro i navečer prije Sudnjeg dana, a ne radi se o

džehennemskom kažnjavanju.

Među dokazima o kojima potvrđuje kabursko iskušenje i patnje i koji govore o kaburskom

životu je i ovaj kur’anski ajet: “A faraonove ljude zla kob zadesi. Oni će se ujutro i naveče u

vatri pržiti, a kada nastupi Čas: "Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!"” (El-Mu’min, 45-

46)

217 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi, 17/202

U drugom ajetu Allah dž.š. kaže: “A zašto vi kad duša do guše dopre, i kad vi budete tada

gledali, - a Mi smo mu bliži od vas, ali vi ne vidite -, zašto je onda kad niste u tuđoj vlasti ne

povratite, ako istinu govorite? I ako bude jedan od onih koji su Allahu bliski – udobnost i

opskrba lijepa i džennetska blagodati njemu! A ako bude jedan od onih koji su srećni, - pa,

pozdrav tebi od onih koji su srećni! A ako bude jedan od onih koji su poricali i u zabludi

ostali, pa, ključalom vodom biće ugošćen i u ognju prženjem.” (El-Vaki’a, 83-94)

Allah dž.š. kaže: “…A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleki budu

ispružili ruke svoje prema njima: "Spasite se ako možete! Od sada ćete neizdržljivom kaznom

biti kažnjeni zato što ste Allaha ono što nije istina iznosili i što ste se prema dokazima

Njegovim oholo ponašali."” (El-En’am, 93)

Kaburski azab u hadisima Allahova Poslanika s.a.v.s.

1. Aiša r.a pitala je Poslanika s.a.v.s. o istinitosti kaburskog azaba, pa joj je rekao: “Da

kaburski azab je istina”. Kaže Aiša: “Poslije toga nikad nisam vidjela Allahova Poslanika

s.a.v.s. da je klanjao neki namaz, a da nije tražio zaštitu od kaburskog azaba,”

2. U drugom hadisu koji je zabilježio Muslim, Zejd ibn Sabit r.a. priča: “Bili smo sa

Poslanikom s.a.v.s. na jednoj njivi koja je bila posjed Beni-Nedždžara. Mazga na kojoj je

jahao se naglo uznemirila i gotovo ga zbacila kad ugledasmo nekoliko kaburova. Poslanik

s.a.v.s. upita: “Ko od vas poznaje one što su ovdje ukopani?” Jedan od prisutnih reče: “Ja”.

Poslanik s.a.v.s. upita: “Kad su oni umrli?” “Prije islama”, reče čovjek. “Ljudi zaista bivaju

kažnjavani u kaburovima. Da se vi ne ukopavate ja bih zamolio Allaha da vam omogući da

čujete kaburske patnje kao što ja čujem.” Zatim se okrenuo prema nama i rekao: “Tražite

utočište kod Allaha od vatre.” Mi smo svi uglas zamolili Allaha da nas sačuva vatre. Zatim

reče: “Tražite zaštitu od patnje u kaburu”, Mi svi zatražismo zaštitu od patnje u kaburu.

Zatim nam reče: “Od Allaha zatražite zaštitu od svih smutnji i javnih i tajnih.” Zatim nam

reče:” Od Allaha tražite zaštitu od iskušenja koja sa sobom nosi Dedžal”. Mi tada zatražismo

zaštitu od Dedžala i njegove kušnje.” 218

3. Od Ibn Abbasa r.a. prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik s.a.v.s. prošao je pored dva

kabura i rekao: “Stanovnici ova dva kabura sada su podvrgnuti kažnjavanju a kazna ih je

218 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi, 17202

stigla zbog naizgled malih stvari. Jedan od stanovnika kabura je prenosio lažne vijesti kojima

je zavađao druge, a drugi se nije podapirao (ili zaklanjao od ljudi) poslije male nužde.” 219

4. Od Abdullah ibn Omera r.a se prenosi da je rekao: “Kad neko od vas umre, njegovo mjesto

mu se pokazuje svako jutro i svaku večer. Ako je od stanovnika Dženneta pokazuje mu se

njegovo mjesto u Džennetu, a ako je od stanovnika Džehennema, pokazuje mu se mjesto u

Džehennemu i kaže mu se: “Ovo je tvoje mjesto koje te čeka nakon Sudnjeg dana.”

220

U hadisu se govori o ova dva meleka koji će nas ispitivati u kaburu. Zovu se Munkir i

Nekir,

Munkir i Nekir

221

-Očnjaci su im kao volovski rogovi.

a ovo su neke od njihovih karakteristika:

- Crnoplave su boje,

- Oči sui m kao bakarni kotlovi,

-Glasovi sui m gromoglasni i zastrašujući,

-Sa sobom nose željezni čekić, kojim kad bi udarili brdo, pretvorilo bi se u prašinu.

222

219 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 3/242 hadis br. 1378 isti hadis prenosi i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi” sa dodatkom 220 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 3/184 hadis br. 1316i i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi” 17/200 221 Pogledaj hadis u djelu “Sunen et-tirmizi br.1071 i El-Adžuri eš-Šeria str. 365, Ibn-Hadžer “Fethu-l-Bari” 1/148 Muslim : Sahihu Muslim 222 Smisao navođenja svih karakteristika ogleda se u pokazivanju strogoće prema nevjernicima. O opisima Munkira i Nekira pogledajte hadise u Muslimovoj zbirci hadisa od broja 200-207 u 17. Tomu i u knjizi od El-Kurtubija: “Et-Tezkire” str. 139

A što se tiče funkcije Munkira i Nekira nju najbolje pojašnjavaju vjerodostojni hadisi u

kojima je zabilježeno da, kad čovjek umre, u kabur mu dođu dva crnoplava meleka. Jedan se

zove Munkir, a drugi Nekir. Postavit će čovjeku ova pitanja: “Ko je tvoj Gospodar, koja je

tvoja vjera, ko je tvoj Poslanik?”

Vjernik će odgovoriti: “Moj Gospodar je Allah, moja vjera je islam, a Muhammed s.a.v.s

moj je Poslanik i Vjerovjesnik.”

Na isto pitanje će munafik odgovoriti: “Ne znam, čuo sam ljude kako nešto govore pa sam i

ja govorio.” A zatim će biti tučen i mučen.” 223

Munafik će biti upitan: “Šta si govorio o ovom čovjeku?” Odgovorit će:”Ne znam, govorio

sam o njemu ono što je svijet govorio.” Potom će mu se reći: “Niti si znao, niti ispravno

govorio.” Zatim će biti udaren željeznim maljem tako jako da će njegov krik čuti sva

stvorenja u njegovoj blizini osim ljudi i džina.

El-Buhari i Muslim prenose od Enesa ibn-Malika da je Poslanik s.a.v.s.rekao: “Kada se

čovjek položi u kabur i udalje se prisutni - a on dobro čuje njihove korake - doći će mu dva

meleka i postaviti ga da sjedi, a zatim ga upitati: “Kakvo je tvoje mišljenje o ovome

čovjeku?” Vjernik će reći: “Svjedočim da je on Allahov rob i Njegov Poslanik.” Zatim će mu

se reći: “Pogledaj svoje mjesto u vatri koje ti je Allah dž.š. zamjenio mjestom u Džennetu.”

Allahov Poslanik s.a.v.s. tada reče: “Obojica će ih vidjeti.”

Katade veli:”Njegov kabur će se proširiti i postati širok sedamdeset podlaktica, ispunit će se

zelenilom i tako ostati sve dok ne bude ponovo proživljen.”

224

1.Kazna zbog neodstranjivanja mokraće sa spolnog uda i nečišćenje poslije male nužde.

Zatim kazna zbog prenošenja tuđih riječi i ogovaranja. Od ibn–Abasa se prenosi da je

Poslanik s.a.v.s. prošao pored dva kabura i rekao: “Stanovnici ova dva kabura sada su

podvrgnuti kažnjavanju, a kazna ih stigla zbog naizgled malih stvari. Jedan od stanovnika

Pored ova dva, postoji još mnogo hadisa koji govore o ispitivanju meleka u kaburu. Mi ćemo

se zadovoljit sa ova dva.

Uzroci patnje u kaburu

Općenito govoreći o uzrocima patnje u kaburu, može se reći da u osnovne uzroke spadaju:

činjenje grijeha, posebno velikih, te pravljenje drugih prijestupa. Pri tome su nevjerstvo i širk

među nezaobilaznim i glavnim razlozima. Međutim Poslanik s.a.v.s. nam je spomenuo neke

pojedinačne razloge radi kojih će počinilac grijeha biti kažnjavan u kaburu.

223 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 1/148 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, a ovo su Buharijine riješi. 224 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”,17/203 i Ebu Abdullah Muhammed ibn Ismail el-Buhari: “Sahihul-Buhari”, 3/184

kabura je prenosio lažne vijesti kojima je zavađao druge, a drugi se nije podapirao (ili

zaklanjao od ljudi) priilikom obavljanja male nužde.” 225

2. Ostali uzroci patnje u kaburu sadržani su u podužem hadisu koji prenosi El-Buhari od

Semurete ibn Džunduba u poglavlju “Et-ta’bir”

226

Onaj ko to radi zove se murabitom i ako pogine na ovom putu, njegova smrt će biti razlog

spasenja od kaburskog azaba i kušnje, jer je već iskušan u svome imetku i porodici. U hadisu

koji je zabilježio Muslim kaže: “Bdijenje na Allahovom putu jedan dan i noć bolje je od posta

mjesec dana i ibadeta u tom postu. A ako murabit umre na tom putu njegova djela će i dalje

teći i bit će opskrbljen i bit će sačuvan dviju kušnji (kaburskog azaba i ispitivanja dvojce

meleka).

. U njemu se spominju još kazne

bludnicima, onima koji uzimaju kamatu, onima koji su nemarni prema namazu i druge.

Uzrok čovjekovog spasenja od kaburskog azaba

Među razloge koje mogu biti uzrok spasenja od kaburskog azaba spadaju:

1) Er-ribat

Bdijenje na Allahovom putu radi odbrane muslimana i čuvanja granica islamske države.

227

5) okitit će se ogrlicom imana,

2) Šehadet: Smrt na Allahovom putu

Šehid je kod Allaha odlikovan sa sljedećih šest osobina:

1) oprašta mu se kod prve kapi krvi,

2) vidi svoje mjesto u Džennetu,

3) bit će sačuvan kaburskog azaba,

4) bit će sačuvan najvećeg užasa (kod proživljenja)

225 Već je naveden izvor ovog hadisa 226 El-Buhari , “Et-ta’bir 12/273 hadis br. 6989 227 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”,, “El-Imareh”, hadis br. 3537

6) oženit će se hurijama i zauzimat će se za sedamdeset osoba iz svoje rodbine. U hadisu se

spominje: “Jedan ashab je upitao Allahovog Poslanika s.a.v.s.: “Kako to da će svi vjernici biti

kušani u kaburu osim šehida?” Poslanik s.a.v.s. reče: “Dovoljno je šehidu kušnje što je osjetio

oštricu mača na svojoj glavi.” 228

U jednom hadisu Allahov Poslanik s.a.v.s. kaže: “Ko umre od trbušnih bolesti (bolest želuca i

dr.) on je na stupnju šehida.”

3) Smrt od stomačnih bolesti

229

U drugoj predaji, u hadisu koji prenosi En-Nesai i Et-Tirmizi od Abdullaha ibn Jesara stoji:

“Sjedio sam Sulejmanom ibn Sarenom i Halidom Ibn ‘Arkadeh. Spomenuli su kako je neki

čovjek umro od stomačnih bolesti a njih dvojca su žarko željeli da umru kao šehidi. Jedan

drugom je rekao: “Zar nije Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ko umre zbog bolova u stomaku, on je na

stupnju šehida?!”

Uvjet je da čovjek umro od ove bolesti uz strpljivo

podnošenje bola.

230

Redovno učenje Kur’ana zahtjeva strpljivost. Poslanik s.a.v.s običavao je učiti suru Tebareke

prije spavanja. To nam govori o fadiletima ove sure i njenoj važnosti. Jedan od hadisa koji

nam o tome govore je i ovaj: “Sura Et-Tebareke čuva čovjeka od kaburskog azaba.”

4) Redovno učenje sure Tebareke

231

Ibn Kajjim el-Dževzije kaže: “Ona će zauzimati kod svog Gospodara za onog koji ju je učio i

tražit će od Allaha da spasi ovu osobu kaburskog azaba ako je ona bila u njegovim prsima.

Uzvišeni Allah će spasiti kaburske patnje onoga ko ju je učio. Zbog toga Poslanik s.a.v.s. nije

spavao dok je nije proučio”

U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre stoji: “Jedna sura od trideset ajeta zauzimala se čovjeku na

Sudnjem danu, pa mu je oprošteno. To je sura Tebareke.”

232

228 Ahmed ibn Šuajb en-Nesai: “Sunen En_Nesai”, “El-Dženaiz” hadis br. 2026 229 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”,, “El-Imareh”, hadis br. 230 Predhodni hadis 231 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi”, “Fedailu-l-Kur’an” hadis br. 2815 232 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi”, “Fedailu-l-Kur’an” hadis br. 2817

5) Smrt petkom ili uoči petka

U hadisu stoji: “Nema nijednog muslimana koji umre petkom ili uoči petka, a da ga Allah

neće sačuvati kaburskog iskušenja.” 233

U hadisu koji prenosi El-Bera’ ibn Azib, opisujući meleka koji će doći u kabur kaže se: … a

u ruci mu je čekić. Kad bi njime udario brdo, postao bi prašina. Udarit će jednom i on će se

pretvoriti u prašinu. Zatim će opet udariti tako jako da će njegov krik čuti sva stvorenja u

njegovoj blizini, osim ljudi i džinna.”

Vrsta kaburskog azaba

Prva vrsta spomenuta u hadisu:

1) Udaranje željeznim čekićem

234

U hadisu koji prenosi Ebu-Seid kaže se: “ … a potom će mu se otvoriti vrata Džehennema.”

2) Otvaranje vrata Džehennema

235

Ebu- Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Naredit će se zemlji: Sastavi

se! i ona će se sastavit i stjesniti tako da će rebra umrlog ući jedna u druga.”

3) Stješnjavanje kabura

Kabur će se stjesniti do te mjere da će njegovim stanovnicima rebra ući jedno u drugo.

236

Od Ibn-Omera se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Kada neko od vas umre, njegovo

mjesto mu se pokazuje svakoga jutra i svaku večer. Ako je od stanovnika Dženneta, pokazuje

mu se mjesto u Džennetu, a ako je od stanovnika Džehenema, pokazuje mu se mjesto u

Džehenemu, i kaže mu se: “Ovo je tvoje mjesto koje te čeka nakon Sudnjeg dana.”

4) Pokazivanje mjesta u Džehennemu ujutro i navečer

237

233 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi”, “El-Dženaiz”, hadis br. 996, Albani kaže da je hasen (dobar) 234 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 17/203 235 Ebu Davud: “Sunen Ebi-Davud” od El-Bera’ ibn Aziba, pogledaj “Et-Tezkire” str. 115 236 et-Tirmizi od Ebu Hurejre r.a. hasen garib, Et-Tezkireh, str. 114 237 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 3/243 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 17/200

5) Čovjekovo loše djelo će se pretvoriti u lik čovjeka veoma ružnog lica i odjeće

neprijatnog mirisa

U hadisu od El-Ber’a ibn Aziba kaže Poslanik s.a.v.s.: “… I doći će mu čovjek ružna lica u

ružnoj odjeći neprijatnog mirisa i reći: “Raduj se onome što te čeka. Ovo je dan koji ti je

obećan.” Upitat će ga kabur sahibija: “A ko si ti?” Reći će : “Ja sam tvoje loše djelo” 238

Ebu Hurejre r.a. prenosi hadiis u kome se kaže: “…Zatim će se kabur proširiti za sedamdeset

aršina uzduž i poprijeko, zatim će se osvjetliti a potom će mu se reći: “Mirno spavaj. On će

reči: “Da se vratim svojoj porodici pa da ih obavjestim o onome što me zadesilo?” Reći će

mu (meleki): “Spavaj kao što spava mladoženja kojeg ne budi niko osim najvoljenije mu

osobe. I tako će ostati dok ga Allah ne proživi iz njegove postelje.”

Kaburski užici i vrste užitaka

Pored patnji, u kaburu postoje i užici. Oni su naravno pripremljeni vjernicima. Neki od

spomenutih užitaka u hadisu su:

1) Kabur će se raširiti i osvjetliti

239

U hadisu koji prenosi Enes ibn Malik se kaže: “… I ispunit će se zelenilom i tako ostati sve

dok ne bude proživljen,”

2) Kabur će se ispuniti zelenilom

240

U hadisu od El-Bera’ ibn Aziba se kaže: “… i kabur će mu se proširiti onoliko koliko dopire

njegov pogled.”

3) Kabur će se proširiti koliko dopire ljudski pogled

241

238 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 17/203 239 239 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi od Ebu Hurejre (El-dženaiz) hadis br. 991, hasen-garib, “Et-Tezkire” str. 114 240 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 17/203, Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 3/232, hadis br. 1374 241 Ebu Davud: od El-Bera’ ibn Aziba, “Es-Sunneh” hadis br. 4127 i Ahmed: “Musnedu-l-kufijin” hadis br. 17803

4) Djela će se pretvoriti u lik čovjeka koji će njihova počinioca obveseliti Džennetom

Kao što stoji u hadisu od Bera’ ibn Aziba: “Doći će mu čovjek lijepog lica llijepe odjeće,

prijatnog mirisa i reći: “Raduj se onome što će te veseliti, raduj se Allahovom zadovoljstvu i

Džennetskim baščama punim uživanja. Ovo je dan koji ti je obećan. Reći će kabur sahibija: “

Allah te obradovao, a ko si ti? Tvoje lice je kao lice onoga koji donosi dobro.” Reći će mu

čovjek: “Ja sam tvoje dobro djelo”242

Što se tiče ublažavanja kazne prilikom stizanja dobrih djela od drugih ljudi osobi koja je u

kaburu, stav većine učenjaka pravne nauke je da od mrtvog ne mogu dospjeti sevabi djela,

osim u ona tri slučaja spomenuta u hadisu: “Kad čovjek umre , njegova djela prestaju teći,

osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje koje je ostavio iza sebe, pa se drugi koriste i dobro

djete koje čini dovu Allahu za svoga roditelja.”

Ublažavanje kazne radi djela drugih ljudi

243

242 Ebu Abdullah Muhammed ibn Ahmed ibn Ebi Bekr Ibn Fereh El-Kurtubi: “Et-Tezkire fi ahvalil- mevta ve umuril-ahireh” , Darul-fikr, Bejrut, 1990 243 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi”, “Daru ihjait-turasil-arebi” u poglavlju “Oporuka”, hadis br. 3591 i “Ahkam” hadis br. 1297

Džennet i Džehennem su dva Allahova stvorenja koje je On učinio ishodom vjernicima i

nevjernicima. Nakon prelaska sirat ćuprije vjernici će u povorkama ući u Džennet:

9. Senaid Zaimović,Temeljne istine vjere , str: 185-196

DŽENNET I DŽEHENNEM

“A oni koji su se Gospodara svoga bojali u povorkama će u Džennet biti povedeni,”( Ez-

Zumer, 73)

Nevjernici će pasti sa sirat ćuprije u Džehennem koji se ispod nje nalazi:

“I oni će u grupama u njega ulaziti… ”(Ez-Zumer, 71)

Džennet

Prvo što nam na um pada kad pomislimo na Džennet jesu uživanja, smirenost duše, ljepota

džennetskih pejzaža, hurije, rijeke od meda, mlijeka i vina, svila i kadifa itd. Džennet jeste

takav, ali ne samo takav. On je mnogo bolji, ljepši i ljudski razum njegove ljepote ne može

pojmiti. Opisujući izgled Dženneta Poslanik s.a.v.s kaže: “Ono što oko nije vidjelo, uho nije

čulo, niti je ikada nekome na um palo.”

Što se tiče kriterija za ulazak u džennet, treba znati da se u njega neće ulaziti putem nada i

želja, već putem vjerovanja i pokornosti. Dokaz za to su ove Allahove riječi: “To neće biti ni

po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige…” (En-Nisa’, 123)

Ko će ući u Džennet?

U njega će ući vjernik, onaj koji je dobra djela činio, pozivao Allahu, borio se za uzdizanje

Allahove riječi i uspostavljanja Njegovog zakona na Zemlji, koji je strpljivo podnosio ono što

ga zadesi na putu ispovijedanja vjere i koji se samo Allaha bojao. To su robovi Milostivog

spomenuti u suri El-Furkan, 63-75.

Kako izgleda Džennet?

Na osnovu kur’anskih i hadiskih tekstova znamo da je Džennet prostran kolko nebesa i

Zemlja:

“I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja,

pripremljen za one koji se Allaha boje” (Ali ‘Imran, 133)

U njemu će biti odaje koje se zovu “el-gurfeh”: “A one koji se Gospodara svoga boje čekaju

odaje, sve jedne iznad drugih sagrađene, ispred kojih će rijeke teći” (Ez-Zumer, 20)

U Džennetu su: ”… bašče čije se rastinje penje i rasprostire po tlima..” (El-En’am, 141)

Zatim mjesto u Džennetu – Dženetu-l-me’va – džennetsko prebivalište, “džennetu ‘and” –

edenski vrtovi. Potom Džennet koji se zove Illijjun itd.

Na osnovu ovih imena i njihovih značenja vidimo da će u Džennetu biti više stupnjeva i da će

njegovi stanovnici biti na različitim položajima.

U sljedećim ajetima je Allah dž.š. spomenuo neke od ljepota Dženneta: “A oni koji su se

Allaha bojali, oni će na sigurnu mjestu biti, usred bašča i izvora, u dibu i kadifu obučeni i

jedni prema drugima. Eto, tako će biti i Mi ćemo ih hurijama, krupnih očiju, ženiti. U njima

će moći, bezbjedno, koju hoće vrstu voća tražiti; u njima, poslije one prve smrti, smrt više

neće okusiti i On će ih patnje u ognju sačuvati, blagodat će to od Gospodara tvoga biti; to će,

zaista, biti uspjeh veliki!” (Ed-Duhan, 51-57)

Na isto tako lijep način Džennet je prikazan i u suri Kaf: “A džennet će biti primaknut

čestitima, neće biti ni od jednog daleko – "Ovo je ono što vam je obećano, svakome onome

koji se kajao i čuvao, koji se Milostivog bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio.

Uđite u nj, u miru, ovo je Dan vječni!" U njemu će imati što god zažele – a od Nas i više.”

(Kaf, 31-35)

Stanje vjernika u Dženneta

Stanovnici Dženneta će se sastajati sa svojom braćom i porodicom. Iz grudi džennetlija će

biti odstranjena zloba. Zato neće biti bolesti kakve su zavist, mržnja, smutnja, potvora itd. Bit

će sigurni, moći će da jedu i piju što im duša poželi. Posluživati će ih mlade sluge nalik na

biser skriveni.

Pored njih će rijeke teći i bit će okruženi voćem svakovrsnim. Temperature u njemu je

ujednačena, neće ni hladnoću ni žegu osjetiti. Moći će da se šetaju po Džennetu, da

razgovaraju s kim god žele. Govorit će samo ono što je dobro, a pozdrav će biti selam. U

njemu će vječno boraviti.

Gospodaru naš, učini in as stanovnicima Tvog prelijepog Dženneta!

Džehennem

Za razliku od Dženneta pri pomisli na džehennem prvo nam na um padane ogromna i velika

vatra u kojoj će se ljudi vječno pržiti. Džehennem jeste takav, ali i još hiljadu puta strašniji i

žešći. Kriterij za ulazak u Džehennem suprotni su kriterijima za ulazak u Džennet. U njega će

uči zbog nevjerstva i nepokornosti prema Allahu i nijedan kafir ga neće moći izbjeći.

Ko će u njega uči?

Onaj koji je dao prednost dunjaluku i njegovim slastima, bio ustrajan u nevjerovanju i

poricanju proživljenja: “Oni su prije toga raskošnim životom živjeli i uporno teške grijehe

činili i govorili; "Zar kada umremo i zemlje i kosti postanemo – zar ćemo zbilja biti

oživljeni,” (El-Vaki’a, 45-47)

Oni koji su bili gluhi pored sluha i razuma, oni koji su bili slijepi pored vida i oni koji su

poslanike u laž utjerivali: “"Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima

džehennema u ognju bili!"” (El-Mulk, 10)

Kako izgleda Džehennem?

Najbolje ga je opisao Poslanik s.a.v.s kad je rekao: “Vaša vatra je samo jedan od sedamdeset

dijelova džehennemske vatre.” Neko reče: “Allahov Poslaniče i ona 244 je doista dovoljna.”

Poslanik s.a.v.s. reče: “Džehennemska vatra je žešća od dunjaluške za 69 stupnjeva, svaki joj

je ravan po temperature.” 245

244 Misli na dunjalučku vatru 245 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 6/330, hadis 3265

Dunjalučka vatra spaljuje onoga ko uđe u nju tako što osoba umre i time prestaje njegov bol.

A džehennemska je konstantan bol njenim stanovnicima. “Oni neće biti na smrt osuđeni, i

neće umrijeti, i neće im se patnja u njemu ublažiti” (Fatir, 36)

Kad god im jedne kože izgore Allah im zamjeni drugima da ponovi kušaju kaznu; “One koji

ne vjeruju u dokaze Naše Mi ćemo sigurno u vatru baciti; kad im se kože ispeku,

zamjenićemo ih drugim kožama da osjete pravu patnju. Allah je, zaista silan i mudar.” (En-

NIsa, 56)

I u Džehennemu ima hrane, ali je hrana od odvratnog drveta Zekkum i u trbuhu će kao

rastopljena kovina biti:

“Drvo zakkum biće hrana grešniku, u trbuhu će kao rastopljena kovina vreti.” (Ed-Duhan,

43-45)

U njemu ima i pića, ali je to gnojna tečnost:

“Pred njim će džehennem biti – i on će biti pojen odvratnom kapljevinom, mučiće se da je

proguta, ali je nikako neće moći proždrijeti i smrt će mu sa svih strana prilaziti, ali on neće

umrijeti; njega će teška patnja čekati ” (Ibrahim, 16-17)

Ima i odjeće ali je i ona od vatre: “.. Onima koji ne budu vjerovali bit će odjela od vatre

skrojena..” (El-Hadždž, 19)

I hladovine od vatre: “Nad njima će biti naslage vatre a i ispod njih naslage…” (Ez-Zumer,

16)

U njemu ima mnogih stvari koje ima i u Džennetu, samo što su one namjenjene za mučenje.

Imaju isto ime ali drugu funkciju.

Stanje stanovnika u Džehennemu?

U njega će biti privođeni u grupama. Džehennem će se rasplakati i rasrditi se od njihovog

nevjerstva, ustrajnosti u kufru o neslijeđenju Poslanika s.a.v.s

Ulazit će na sedam vrata koja će biti zasvođena plamenim stubovima: “Ona će iznad njih biti

zatvorena,plamenim stubovima zasvođena. ” (El-Humeze, 8-9)

Bit će bacani kroz tjesnac vezanih ruku, okovani u okove i sindžire i bačeni u oganj

razbuktali: “Mi smo za nevjernike okove i sindžire i oganj razbuktali pripremili.” (Ed-Dehr,

4)

Najblaža kazna u Džehennemu je da čovjeku stavi žeravica ispod stopala, od koje će mozak

ključati. 246

“A oni nesrećni – ko su nesrećni?! Oni će biti u vatri užarenoj i vodi ključaloj i u sjeni dima

čađavog, u kojoj neće biti svježine ni ikakve dobrine. Oni su prije toga raskošnim životom

živjeli i uporno teške grijehe činili i govorili; "Zar kada umremo i zemlje i kosti postanemo

– zar ćemo zbilja biti oživljeni, zar i drevni naši preci?" Reci: "I drevni i kasniji, u određeno

vrijeme, jednog određenog dana biće sakupljeni, i tada ćete vi, o zabludjeli, koji poričete

oživljenje, sigurno s drveta zakkum jesti, i njime ćete trbuhe puniti, pa zatim na to ključalu

vodu piti, poput kamila koje ne mogu žeđ ugasiti; to će na onom svijetu biti gošćenje

njihovo!” (El-Vaki’a, 41-56)

Na kraju opisa Džehennema donosimo nekoliko ajeta koji govore o njemu i njegovim

strahotama:

“A da li je bolja ta gozba ili drvo zakkum koje smo nevjernicima kao kaznu odredili? To je

drvo koje će usred džehennema rasti; plod će mu poput glava šejtanskih biti. Oni će se njime

hraniti i trbuhe svoje njime puniti, zatim će to s ključalom vodom izmješati, a potom će se,

sigurno, opet u džehennem vratiti.” (Es-Saffat, 62-68)

Neka nas Uzvišeni Allah sačuva Džehennema i njegovih patnji!

Razgovor džennetlija i džehennemlija

Džennetlije i džehennemlije moći će jedni s drugima razgovarati. U Kur’anu se spominje: “I

stanovnici dženneta će stanovnike vatre dozivati: "Mi smo našli da je istinito ono što nam je

Gospodar naš obećao, da li ste i vi našli da je istinito ono čime vam je Gospodar vaš

prijetio?" – "Jesmo!" – odgovoriće. A onda će jedan glasnik među njima da ga i jedni i drugi

čuju, viknuti: "Neka Allahovo prokletstvo ostane nad onima koji su se prema sebi ogriješili,

koji su od Allahova puta odvraćali i nastojali da ga iskrive, i koji u onaj svijet nisu vjerovali!"

Između njih biće bedem, a na vrhovima ljudi koji će svakog po obilježju njegovom poznati. I

oni će stanovnicima dženneta viknuti: "Mir vama!" – dok još ne uđu u nj, a jedva će čekati. A

kada im pogledi skrenu prema stanovnicima džehennema, uzviknuće: "Gospodaru naš, na daj

nam da budemo s narodom grešnim!" Oni koji će po vrhovima bedema biti zovnuće neke

246 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 11/417, hadis 6561

ljude, koje će po obilježju njihovom poznati, i reći će: "Šta vam koristi ono što ste zgrtali i to

što ste se oholo držali? Zar nisu ovo oni za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost neće

stići?" – a Allah im je rekao: "Uđite u džennet, nikakva straha za vas neće biti, i ni za čim vi

nećete tugovati!" I stanovnici vatre dozivaće stanovnike dženneta: "Prolijte na nas vode ili

nešto od onoga čime vas je Allah obdario!" – a oni će reći: "Allah je to dvoje nevjernicima

zabranio, kojima je vjera njihova bila igra i zabava i koje je život na Zemlji bio obmanuo.

"Sada ćemo Mi njih zaboraviti, zato što su zaboravljali da će na ovaj Dan pred Nama stajati i

zato što su dokaze Naše poricali."” (El-Ea’raf, 44-51)

Ashabu-l-e’araf – Stanovnici bedema

U Kur’anu se spominje grupa ljudi ashabu-l-e’raf koja će se nalaziti na bedemima i gledati u

Dženet i Džehenem.Islamski učenjaci kažu da se radi o ljudima koji imaju isti broj dobrih i

loših dijela. Nemaju dovoljno dobrih da bi ušli u Džennet niti imau dovoljno loših da bi ušli

u Džehennem. S tog mjesta vide Džennet i priželjkuju ulazak u njega,a vide i vatru i mole

Allaha da ih zaštiti od nje. Između njih i stanovnika Dženneta i Džehennema je pregrada.

Prema tefsiru “Et-Tefsirul-munir” oni će Allahovom milošću ući u Džennet.247

Viđenje Allaha dž.š. je bez sumnje jedna od najljepših tema kojom se vjernik može baviti.

Svakako ko vjeruj u Allaha i boji Ga se, žarko želi da vidi svog Gospodara. Kur’an i sunnet

nas upućuju na to da će vjernici vidjeti svoga Gospodara i to svojim očima kao što vide

mjesec u noći uštapa. A to znači jasno i bez obmane čula.

Njihov dijalog

zabilježen je u suri koja je oi njima i dobila ime:

“Između njih biće bedem, a na vrhovima ljudi koji će svakog po obilježju njegovom poznati.

I oni će stanovnicima dženneta viknuti: "Mir vama!" – dok još ne uđu u nj, a jedva će čekati.

A kada im pogledi skrenu prema stanovnicima džehennema, uzviknuće: "Gospodaru naš, na

daj nam da budemo s narodom grešnim!" Oni koji će po vrhovima bedema biti zovnuće neke

ljude, koje će po obilježju njihovom poznati, i reći će: "Šta vam koristi ono što ste zgrtali i to

što ste se oholo držali? Zar nisu ovo oni za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost neće

stići?" – a Allah im je rekao: "Uđite u džennet, nikakva straha za vas neće biti, i ni za čim vi

nećete tugovati!"” (El-Ea’raf, 46-49)

Viđenje Allaha dž.š. na Sudnjem danu

247 Pogledaj dr. Vehbet Ez-Zuhajli “Et-Tefsirul-munir” prvo izdanje 1991. Izdavač “Darul-fikr” Damask 8/218

Viđenje Allaha je vječiti cilj iskrenih i bogobojaznih vjernika. Ta počast je samo za njih.

Jedinstveno je mišljenje po pitanju viđenja Allaha dž.š. i kod poslanika i kod ashaba i

tabi’ina i učenjaka ehli-Sunneta kroz vijekove. 248

- Musa a.s. tražio je da vidi Allaha na Sinaju. Samo njegovo traženje dovoljan je dokaz da je

viđenje dozvoljeno. Jer da nije, on ga ne bi tražio. S obzirom da je bio poslanik, znao je šta je

dozvoljeno, a šta nije. Allah dž.š uzvraća mu da Ga neće vidjeti u onom momentu kad to

Međutim postoji grupa zalutalih sekti koja negira viđenje Allaha dž.š na Sudnjem danu.

Njihovo mišljenje i dokaze ćemo spomenuti poslije mišljenja ehlissunnetske uleme.

Ajeti i hadi koji potvrđuju viđenje Allaha

Ajeti

1) Prvi ajet koji upućuje na viđenje Allaha na ahiretu jeste ovaj: “Toge dana će neka lica

blistava biti,u Gospodara svoga će gledati.” (El- Kijemeh 22-23)

Ovaj ajet govori o viđenju na Sudnjem danu, pošto je poznato na osnovu drugog ajeta:

”Pogledi do Njega ne mogu doprjeti…”(El- En’am 103.) da je Allah dž.š. ne može vidjeti na

dunjaluku. Prema tome ajet: ”Pogledi do Njega ne mogu doprjeti…”govori o nemogućnosti

viđenja Allaha na ovom svijetu dok prvi ajet: “Tog dana će neka lica blistava biti,u

Gospodara svoga će gledati.”, govori o mogućnosti Njegova viđenja na Ahiretu.

2) Drugi ajet jeste ajet koji govori o Musau a.s. koji je htio da vidi svoga Gospodara: “I kad

Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče:

"Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!" – "Ne možeš Me vidjeti" – reče -, "ali pogledaj u

ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!" I kad se Gospodar njegov onom

brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče:

"Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!"”(El-Ea’raf)

I u ovom ajetu jasan je dokaz potvrde viđenja Allaha na Ahiretu. Na prvi pogled da se

primjetiti da on nema veze sa Ahiretom i da govori o dunjaluku i Musau a.s. Međutim, ajet

jasno upućuje na viđenje Allaha na Ahiretu. To možemo dokazati kroz više aspekata:

248 Ebu Abdillah ibn Muhammed ibn Bettah el-Askeri: “El Ibane ‘an šeriatil-firekin-nadžijeh ve mudžanebetul-firekil-mazmumeh” Darur-rajeh, Rijad 1988 g. str. 192 i Ibn Tejmijje u Medžmu’al fetava”, Daru alemil-kutub Rijad 1991 god 6/485

traži. Nije mu odgovoreno: “Ti me nećeš vidjeti nikada”. Ili “Nemoguće Me je vidjeti.” Ili

“Nije me dozvoljeno vidjeti”. Ove su razlike između dva odgovora upućuje na mogućnost

viđenja u nekom drugom vremenu i prostoru koji ne podliježe prolaznim dunjalučkim

zakonima. Musa Ga ne može vidjeti zbog toga što ne može podnijeti viđenje i zbog svoje

ljudske prirodne slabosti. Kad brdo nije izdržalo viđenje Allaha kako da izdrži čovjek koji je

nebrojano puta slabiji od brda?

- Allah dž.š. nije opovrgao Musaovo traženje. Da Ga je nemoguće vidjeti na ahiretu, On bi

sigurno opovrgao i samo traženje od strane Musaa a.s.

3) Sljedeći ajet koji nedvosmisleno govori o viđenju jeste ovaj: “Uisitnu, oni će toga dana od

milosti Gospodara svoga zakonjeni biti” (El.Mutaffifin, 15)

U ovoj suri Allah dž.š. govori o onima koji su istinu poricali i koji su uznevjerovali. Takvi Ga

neće moći vidjeti na Ahiretu tj. On će od njihovih pogleda biti zaklonjen. Iz ovoga se

direktno zaključuje da će Gas vi oni koji nisu takvi vidjeti i da On neće biti od njih zaklonjen.

Ovo se u usuli fikhu zove “mehfumul-muhalefe” (teorija o suprotnom shvatanju). 249

Poslanik s.a.v.s. je rekao da “nagrada” spomenuta u ajetu jeste Džennet, a da “i više od toga”

jeste gledanje u Allahovo lice.

4) Zatim ajet : “Oni koji čine dobra djela čeka ih nagrada i više od toga…”(Junus, 26)

250

Alija r.a. Enes ibn Malik i drgi ashabi su riječi: a od Nas i više protumačili kao viđenje

Allaha.

5) “U njemu (Džennetu) će imati što god zažele – a od Nas i više.” (Kaf, 35)

251

1) Ibn Abdil-Berr prenosi svojim lancem prenosioca od Džerir Ibn Abdullaha koji kaže:

“Jedne noći dok smo sjedili sa Poslanikom s.a.v.s. on je pogledao u mjesec u noći uštapa i

Hadisi o viđenju Allaha

249 Ovaj dokaz se spominje kod imama Malika, Šafije, Ahmeda i drugih. Pogledaj “Et-Tefsirul-Kurtubi” 19/261 zatim “El-Intika” od Ibn Abdil- Berrastr. 79-82 250 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, “Kitabul-Iman” 1/163 br. 298 251Muhamme ibn Ahmed el-Ensari El-kurtubi “El-Džami’u li ahkamil Kur’an” 17/21 i Eš-Ševkanija “Fethul-Kadir” 5/79

rekao: “Vi ćete vidjeti Svog Gospodara kao što vidite ovo (mjesec). Neće vas ništa spriječiti

da Ga vidite.” 252

2) Hadis koji prenosi Muslim: “Kada uđu stanovnici Dženneta u Džennet a stanovnici

Džehennema u Džehennem, neko će povikati: “O stanovniici Dženneta vi imate obećanje od

Allaha, On želi da ga ispuni.” Oni će upitati: “Kakv obećanje, o čemu se radi? Zar nam nije

učinio lica bijelim, zar nije naše terete dobrih dijela učinio teškim, spasio nas vatre i uveo u

Džennet?” tada će se ukloniti perda i oni će gledati u Njega…” zatim je Poslanik s.a.v.s

proučio ajet: “Oni koji čine dobra djela čeka ih nagrada i više od toga…”

253

3) Od Ebi Hurejre r.a. se prenosi: “Ashabi su rekli: Allahov Poslaniče, hoćemo li vidjeti

svoga Gospodara na ahiretu?” On je odgovorio: “Da li vas išta ometa da vidite Mjesec u noći

uštapa?” “Ne Poslaniče” – rekli su. “A da li vas išta ometa da vidite Sunce kad nema

oblaka?” “Ne, Poslaniče” “E tako ćete isto Njega vidjeti…”

254

Hadisi koji potvrđuju viđenje Allaha na Ahiretu su brojni i dostižu stepen tevatura. Prenosi ih

oko dvadeset ashaba i svi su zabilježeni u hadiskim zbirkama.

255

Na osnovu svega navedenoga da se zaključiti da će se Allah dž.š. na Ahiretu pokazati svojim

robovima. Oni će vidjeti Njega i On njih. Pri pogledu ih neće ništa ometati niti će biti ikakve

sumnje po pianju viđenja. Onaj ko negira viđenje ili sumnja u njega, ili u laž utjeruje onoga

koji prenosi hadise o viđenju, optužio je Allaha za laž, neka je uzvišeni Allah čist od takvih

optužbi. Oni koji negiraju viđenje su Mu’tezilije, Džehmije, neke Haridžije i Rafidije.

256

252 Ebu Umer Jusuf ibn Abdillah ibn Muhammed ibn Abdil-Berr “Et-Temhid fi Muvettai minel me’ani vel esanid” štamopano 1979 god 7/156-157. Sličan tekst je i kod Muslim “Sahihu Muslim bi šerhin Nevevi” 1/440 br. 220 i Buharija 8/!79 253 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 1/163 i u “Et-Temid” 7/156 - 157 254 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari”, 11/445 hadis br. 6573 255 Pogledaj “Et-Tevhid” od Ibn Huzejme str. 110-112, zatim “Hadi el ERvah” str. 211-237 itd 256 Ebul Hasan ali ibn Ismail el-Eš’ari “Mekalatul islamije vahitaful musalin” 1/238 drugo izdanje 1969 drugo izdanje, Mektebetun-Nehda El Masrijje i Abdul-kahir ibn Tahir El Bagdadi “El ferku bejne firek” str. 144 i “Šerh akide Et-Tahavije” str. 204

Oni svoju teoriju zasnivaju na istim ajetima kao i Sunnije.

Na primjer oni za ajet u kome se Allah obraće Musau kažu: “Ne možeš Me vidjeti” tj. da

znači “nećeš Me nikada vidjeti” – vječno viđenje.

Za ajet: “Pogledi do Njega ne mogu doprijeti” – kažu da se to također odnosi na vječno

viđenje. Neće Ga vidjeti ljudske oči, jer kad bi vidjeli to znači mahanu u Allahovom biću.

Ajet: “Toga dana će neka lica blistava bit, u Gospodara svoga će gledati”- kažu da se ovdje

ne misli na viđenje već na iščekivanje nagrade. Toga dana će neka lica blistava bit i nagradu

svoga Gospodara iščekivati. Glagol koji u arapskom jeziku znači “vidjeti “ oni su preinačili u

“iščekivati” samo da bi dokazali svoju teoriju.

Ove njihove neispravnje tvrdnje pobijaju ajeti i hadisi i svi sunijski učenjaci. Zato su ih

proglasili kafirima.

U knjizi “Eš-Šeri’a” Adžuri prenosi od El-Fadla ibn Zijada da je rekao: “Čuo sam od

Abdullaha ibn Ahmeda ibn Hanbela da je do njega doprla vijest kakoje neki čovjek rekao:

“Allaha neće niko vidjeti na Ahiretu”. Ahmed ibn Hanbel se puno razljutio a zatim rekao:

“Ko kaže da Allah neće biti viđen na Ahiretu, on je kafir. Na njega je Allahovo prokletstvo i

srdžba”

“Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima koji ih sljede

dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime…”( Et-Tevbe ,100) Poslanik s.a.v.s. je rekao:

“Najbolje je moje stoljeće, a zatim oni koji ih sljede…

10. Zuhdija Adilović: Hasan kafija Pruščak i njegovo djelo Svejtlost istinske spoznaje o temeljima vjere, str. 261-273)

VOLIMO ASHABE RESULULLAHA S.A.V.S. – zato što ih je volio Allah dž.š. i njegov

Poslanik s.a.v.s. Dokaz za to je pohvalan govor o njima u Kur’anu.Allah dž.š. kaže:

257

Istinu je rekao Ibn Mes’ud hvaleći ih riječima: “Zaista je Allah dž.š.pogledao u srca ljudi i

vidio da je srce Muhammeda s.a.v.s. najbolje od srca ljudi, te ga je Sebi odabrao. Zatim je

pogledao u srca ostalih ljudi nakon srca Poslanika s.a.v.s.i video da su najbolja, poslije

njegovog, srca njegovih ashaba, te načinio vezirima Svoga Poslanika s.a.v.s. koji su se borili

za njegovu vjeru. Zato je kod Allaha lijepo ono što muslimani smatraju lijepim, a što oni

smatraju ružnim, to je i kod Allaha ružno”

258

257 Prenosi Buhari u poglavlju o svjedočenjima , hadis broj.2651 sa sljedećim tekstom:” Najbolji ste vi –moje stoljeće, a zatim oni koji slijede, a zatim oni koji njih sljede …Zaista će poslije vas doći ljudi koji će varati i neće biti povjerljivi,koji će svjedočiti a od njih se svjedočenje neće tražiti,koji će se zavjetovati a svoje zavjete neće ispunjavati, među njima će se pojaviti gojaznost.” Vidi; Fethul-Bari, 5/258.Prenosi ga i Muslim u Sahihu,4/1962-1964. 258 Ovaj eser prenosi Imam Ahmed u Musnedu, 1/379, El-Begavi u Šerhu-s-sunne, Hakim smatra sahihom i u tome je s njim suglasan Ez- Zehebi Vidi: El-Mustedrek 3/78

.

Zatim, ashabi su se borili zajedno sa Poslanikom s.a.v.s. na Allahovu dž.š. putu protiv svih

neprijatelja isključivo radi Allaha dž.š. uzdizanja Njegove riječi i promovisanja Njegove

vjere. Oni su se borili protiv plemena koja su se odmetnula, sve dok ih nisu ponovo vratili u

islam. Zatim su se borili protiv nevjernika ehli-kitabija sve dok nisu dokinuli obožavanje

krsta. Zatim su se borili protiv Perzijanaca sve dok nisu dokinuli obožavanje vatre. Postigli su

konsenzus u slučaju bilježenja i prenošenja Kur’ana; postupili onako kako to Allah dž.š.od

njih traži i nastavili put Poslanika s.a.v.s. u dostavi njegovog šerijata. Zato smo dužni voljeti

ih i slijediti njihov put. Ima li iko da je u većoj zabludi od onoga koji u svojim grudima nosi

mržnju prema najodabranijim vjernicima i prvacima među Allahovim evlijama, nakon

poslanika?

Što se tiče nemilih događaja koji su se među njima desili, moramo to shvatiti kao njihove

dobronamjerne stavove (idžtihad) a za idžtihad se ne odgovara iako bude pogrešan. Međutim,

ko je bio u sporu sa nekim od četvorice prvih halifa sigurno je pogriješio u svom stavu.

NE PRETJERUJEMO U LJUBAVI PREMA IKOM OD NJIH. - Tj. mi ne pretjerujemo

u ljubavi prema bilo kome od njih, kao što su to učinile šije259 koje su prekoračile

granicu.Allah dž.š. kaže: “ Reci:- O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju

svome…” (El- Maide 77) Prekomjerena ljubav prema bilo kome od njih jeste pretjerivanje u

vjeri. Poslanik s.a.v.s. je rekao Aliji r.a: “Dvojica će zbog tebe nastradati; onaj koji te bude

previše volio i onaj koji te bude previše mrzio.260

NE ODRIČEMO SE NIJEDNOG OD NJIH - Kao što je rekao Poslanik s.a.v.s. “Pazite na

moje ashabe! Pazite na moje ashabe ! Nemojte ih poslije mene, uzeti za metu (napada), jer

onaj ko ih je zavolio zavolio ih je zbog ljubavi prema meni, a onaj ko ih zamrzi, zbog mržnje

prema meni ih je zamrzio. Onaj ko njih uvrijedi kao da je mene uvrijedio, a onoga ko mene

uvrijedi, kao da je Allaha uvrijedio, a onaj ko Allaha uvrijedi za njega je Vatra najpreča.

Pretjerivanje, uz to neminovno vodi na stranputicu, kao što su kršćani uredili iz ljubavi prema

Isa a.s. sinu Merjeminu, do te mjere da neki tvrde da je on božanskog porijekla, drugi da je

Božiji sudrug, treći da je sin Božiji. Isto tako su učinile neke rafidije među šijama iz ljubavi

prema Aliji r.a.

261

259 Imam Et-Tehanevi kaže:” Šije su jedan od najvećih islamskih sekti. Oni su pristalice Alije r.a.i smatraju da je on trebao biti imam (halifa) nakon smrti Poslanika s.a.v.s. i da za to postoje jasni dokazi u hadisima. Smatraju da hilafet mora ostati u njegovom potomstvu, a ako se desi da pređe u ruke nekom drugom, onda je to nepravdom ili zato što su prisiljeni da je nekom (prividno) predaju. Šije se djele na dvanaest i dvije sekte koje se međusobno optužuju za kufur. Sve one imaju korijene u tri osnove: ekstremisti (gulati), zejdije i imamije. Vidi: Keššafu istilahati-l-funun, 4/764. 260 Hadis prenosi imam Ahmed u Musnedu (1/160) sa sljedecim tekstom: “ U tebi ima sličnosti sa Isaom, zamrzili su ga Jevreji do te mjere da su potvorili njegovu majku za zinaluk, a zavoljeli su ga kršćani do te mjere da su ga podigli na mjesto koje mu ne pripada .”A zatim je rekao:” Zbog mene će biti uništena dva čovjeka: onaj koji će me previše voljeti i pripisati mi ono što mi ne pripada i onaj koji će me pretjerano mrziti, što će ga odvesti dotle da me potvara.” Ovaj hadis prenosi El-Dževzi u svom djelu El-Ilelu-l-mutenahije i kaže:”Ovaj hadis nije vjerodostojan (sahih).” Vidi El-Ilelu-l-mutenahije, 1/223-224. 261 U Tirmizijinom rivajetu na kraju ovog hadisa stoji: “ A ko Allaha uvrijedi, ubrzo će ga On uzeti.” Hadis prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama, hadis br.3861. Nakon teksta hadisa Tirmizi veli: “Ovo je hadis hasen –garib, ne poznajemo ga izuzev sa ovim senedom.” Vidi:” Sunenu-t-Tirmizi,9/383. Također ovaj hadis prenosi imam Ahmedu Musnedu (4/87, 5/54,57) i ibn ebu Asim u knjizi Es- Sunne, 2/479 hadis br.992. Šejh Nasiru-d-din el-Elbani kaže za ovaj hadis:” Njegov isnad je daif, zato što je Abdullah b.Abdur-Rahman nepoznat.

MRZIMO SVAKOG KO IH MRZI I KO IH LOŠIM SPOMINJE - Jer je mržnja prema

njima mržnja prema vjeri, zato što su oni žrtvovali svoje živote i svoje imetke za ljubav

Allaha i Poslanika i za podršku vjeri.

SAMO IH DOBRIM SPOMINJEMO - Zato što su oni najbolji u ovom ummetu i prvaci u

vjeri.

LJUBAV PREMA NJIMA JE IMAN, VJEROVANJE I DOBROČINSTVO - Jer,to

Allah dž.š.od nas traži i potvrda je vjerovanje u ono sa čime je došao Poslanik s.a.v.s. od

Allaha dž.š.

MRŽNJA PREMA NJIMA JE NEVJERSTVO, LICEMJERSTVO I NASILJE - Zato

što je mržnja prema njima rezultat licemjerstva i lošeg ubjeđenja. Neprijateljstvo prema njima

predstavlja neprijateljstvo prema vjeri, što je nevjerstvo i nasilje.

TVRDIMO DA HILAFET POSLIJE RESULULLAHA S.A.V.S. PRIPADA NAJPRIJE

EBU BEKRU ES-SIDDIKU, PO VRIJEDNOSTI I PREDANOSTI NAD CIJELIM

UMMETOM – zato što je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Tako mi Allaha, sunce nije obasjalo

vrednijeg od Ebu Bekra! 262 i zato što se prenosi da je Poslanik s.a.v.s rekao: “Ugledajte se na

dvojcu iza mene Ebu Bekra i Omera.” 263

Aiša r.a. prenosi da je Poslanik s.a.v.s. za vrijeme bolesti rekao: “ Pozovi mi Abdurrahmana

b.Ebu Bekra da naopišem oporuku za Ebu Bekra okokopjue neće biti nikakva razlaza.” Zatim

je rekao: “Utječem se Allahu da se vjernici raziđu u vezi sa Ebu Bekrom.”

264

262 Nisam pronašao ovaj hadis niti sličan njemu po značenju. Međutim Tirmizi prenosi hadis o vrlinama Omera u kome stoji: Omer je rekao Ebu Bekru: “O najbolji čovječe, poslije Poslanika s.a.v.s.!” Na to mu Ebu Bekr reče:” Kad si to već spomenuo reći ću ti da sam čuo Poslanika s.a.v.s. kada je rekao: "Sunce nije obasjalo čovjeka vrednijeg od Omera.” Nakon ovog hadisa Tirmizi je rekao: “Ovo je garib hadis, ne poznahjem ga izuzev preko ovog senada, a on nije baš pouzdan.” Vidi: Sunen Tirmizi, 9/281. Isti hadis prenosi i Hakim, i kaže da je sahih, ali dag a Buhari i Muslim ne prenose. Međutim, Zehebi se ne slaže sa Hakimom, naprotiv Zehebi kaže: “Abdullah mnogi smatraju slabim, a i Abdurrahmanu je polemika. Ovajj hadis je poluizmišeljen.” Vidi El-Mustedrek, 3/90 263 Prenosi Tirmizi u poglabvlju o vrlinama, hadis 3663 i kaže: “Ovo je hasen hadis.” Vidi: Sunen Tirmizi 9/270. Hadis prenosi Ibn Madže u Sunenu sa sljedećim tekstom: “Ja ne znam kolko mi je određeno da živim među vama pa se ugledajte na ovu dvojicu poslije mene.” Zatim je pokazao na Ebu Bekra i Omera. Vidi Sunen Ibn Madže 1/37. El-Elbani oovaj hadis smatra sahihom. Vidi Sahihu Sunen ibn Madže 1/23. 264 Prenosi Buhari u poglavlju o bolesnicima, hadis broj 5666. Vidi: Fethul-Bari 10/123. Muslim u Sahihu, u poglavlju o vrlinama hadis broj 2387, sa sličnim tekstom. Vidi Sahih Muslim 4/1857.

Znači: ostavio

je pisanje oporuke oslanjajući se na to da će ga Allah dž.š. odabrati za to i da će se vjernici

jednoglasno složiti u slučaju Ebu Bekrovog imameta poslije Poslanikove s.a.v.s. smrti.

Isto tako slučajevi postavljanja Ebu Bekra za imama umjesto Poslanika s.a.v.s. su poznati a

postignut je i konsenzus ashaba u vezi sa slijeđenjem Ebu Bekra.

ZATIM OMERU IBN EL-HATTABU, R.A – Zato što se prenosi da je Poslanik s.a.v.s.

rekao: “Da je poslije mene došao poslanik, to bi bio Omer.” 265

ONDA OSMAN IBN AFFANU R.A – zato što je Omer r.a. odredio vijeće od šesterice

ashaba da izaberu halifu. To su bili: Osman, Alija, Zubejr,

, Zatim, zato što ga je Ebu

Bekr imenovao kao halifu iza sebe, a to islamski ummet jednoglasno prihvatio. Njegove

vrline su poznate i brojne i bilo bi ih teško nabrojati

266 Talha, 267 Sa’d 268 i

Abdurrahman 269

265 Prenosi Tirmizi u poglavlju o vrlinama hadis broj 3687 i kaže: “Ovaj hadis Hasen –garib, nama je poznat samo ovaj rivajet od Mišreha b. Ha’na.” Vidi: Sunen Tirmizi 9/282. Isti hadis prenosi i imam Ahmed u Musnedu (4/154) i Hakim koji kaže: “Ovaj hadis je sahih, ali ga Buhari i Muslim ne prenose.” Vidi: El-Mustedrek 3/85 266 Zubejr b. Avam b.Huvejlid el-Kureši el-Esedi ebu Abdullah. Njegova majka je Safijja b.Abdul-Muttalib tetka Poslanika s.a.v.s. Primiio je islam u petnaestoj godini svoga života. Učestvovao je u obje hidžre i u svim bitkama sa Poslanikom s.a.v.s. sam za sebe je rekao: “Ne postoji nijedan djelić moga tijela a da nije ranjen sa Poslanikom s.a.v. Bio je među najpoznatijim junacima. Omer r.a. ga je imenovao za člana šestočlanog vijeća kome je dao zadatak da izaberu halifu poslije njega i za njih kazao: “Oni su oni sa kojima je Poslanik s.a.v.s. umro zadovoljan.” Jedan od deseterice kojima je zagarantovan Džennet. Ubijen je mučki, nakon što se udaljio od Alije iz bitke za Devu 36 h.g 267 Talha b. Ubejdullah b.Usman b.Amr b.K’ab el-Kureši et-Tejmi. Ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet, Jedan od osmerice koji su prvi prvi primili islam. Jedan od šesterice koje je Omer odredio za vijeće i jedan od peterice koji su primili islam putem Ebu Bekra. Učestvovao je u bići na uhudu i svim ostalim bitkama poslije njih. Učestvovao je i u bitci za Devu na strani Alije r.a. a zatim je napustio boj što je učinio i Zubejr. Sklonio se u sporedne redove, ali ga je pogodila zalutala strijela od koje je umro 36 h.g Opširnije o njemu pogledaj: “Tabekatu ibn Sa’d 3/214-225, Usdu-l-gabe, 2/467-471, El-Isabe, 2/229-230, El-Isti’ab, 2/219-225. 268 Sa’d b.Ebi Vekkas (Ime Ebu Vekkasa je Malik) b.Uhejb b.Abd-Menaf el-Kurejši Ez-Zuhri Ebu Ishak. Bio je šesti koji je primio islam. Učestvovao je u bici na Bedru is vim ostalim bitkama. Jedan je desterice kojima je obećan Džennet i jedan os šesterice koje Omer r.a. odredio za vijeće. Bio je poznat po tome što je njegova dova uvijek uslišana. To zbog toga što je Poslanik s.a.v.s. za njega rekao: “Allahu, usmjeri njegove strijele i primi njegove dove!” Bio je jedan od četverice junaka za koje je Ebu Ishak rekao da su največi junaci među ashabima Poslanik s.a.v.s (Omer, Alija, Zubejr i Sa’d). Osvojio je je Irak i bio Omerov namjesnik u Kufi On je ostao po strani nemilih događaja među ashabima. Postoji razlaz o godini njegove smrti: Jedni kažu da je preselio 55 drugi 51, a treći 54 h.g. Postoje i druga mišljenja s tim pitanjem. Opširnije o njemu pogledaj: “Tabekatu ibn Sa’d 3/137-149, Usdu-l-gabe, 2/214-218, El-Isabe, 2/33-34, El-Isti’ab, 2/18-27. 269 Abdurrahman b Avf b. Abd Avf el.-Kureši ez-Zuhri ebu Muhammed. Jedan od deseterice kojima je obećan Džennet i jedan od šesterice koje je Omer r.a. odredio za vijeće kojima je umro zadovoljan Poslanik s.a.v.s Primio je islam prije nego je Poslanik ušao u kuću El-Erkama. Bio je učesnik obje hidžre. Učestvovao je u bici na Bedru i svim ostalim bitkama. Bioje poznat trgovac koji je svoj imetak trošio na Allahovom dž.š. putu i na tom polju ima dosta poznatih događaja. Preselio je u Medini i ukopan u Beki’u. Dženazu mu je klanjao Osman r.a Opširnije o njemu pogledaj: “Tabekatu ibn Sa’d 3/124-137, Usdu-l-gabe, 2/276-281 El-Isabe, 2/416-417, El-Isti’ab, 2/393-398

. Svakome od njih je Poslanik s.a.v.s. obećao Džennet. Oni su se složili da

halifa bude Osman, a ostali ashabi su se saglasili sa njihovim izborom.

A POTOM ALIJI IBN EBU TALIBU R.A. – zato što su se ashabi složili da njega slijede

poslije Osmana r.a. Poslanik s.a.v.s. je rekao: (Pravi) Hilafet će trajati 30 godina nakon

mene.” 270

Zetim prvi vladar muslimana je Muavija

. To je upotpunjeno upravo, sa hilafetom Alije r.a. jer je hilafet Ebu Bekra bio dvije

godine i tri mjeseca, hilafet Omera r.a. deset i po godina, hilafet Osmana r.a dvanaest godina i

hilafet alije r.a. četiri godine i devet mjeseci.

271

ONI tj. četverica imama SU HULEFAI-R-RAŠIDIN I IMAMI MUHTEDUN – jer

Poslanik s.a.v.s je rekao: “Savjetujem vam da budete poslušni i pokorni. Ko od vas bude živ

poslije mene vidjeće mnoge razlaze. Zato se držite moga sunneta i sunneta razboritih i

upućenih halifa poslije mene.”

r.a i on je najbolji vladar, jer je bio istinski imam

kojem je Hasan sin Alije r.a. predao vođstvo nakon što su mu Iračani bili dali prisegu šest

mjseci nakon smrti njegovog oca. On je nakon toga, dobrovoljno predao vlast Muaviji i dao

mu prisegu.

272

270 Prenosi Ebu davud u poglavlju o sunnetu hadis broj 4646 i 4647 sa sljedećim tekstom: “Hilafet nubuvveta će trajati 30 godina, a zatim će Allah dž.š dati vlast kome On hoće.” Sunen Ebu Davud 5/36-37. Isti hadis prenosi i Tirmizi u poglavlju o neredima hadis broj 227 i kaže: “Ovo je hasen hadis i poznajemo ga samo putem Sa’id b, Džehmana. Vidi Sunen Tirmizi 7/5. Prenosi ga i imam Ahmed u Musnedu (5/221), a Hakim kaže da je sahih dok se Zehebi o njemu nije izjasnio. Vidi El-Mustedrek. Prenosi ga također i b.Ebu Asim u djelu Es-Sunne, a El-Elbani kaže da je njegov sened sahih. Vidi Es-Sunne 2/562 271 Muavija b. Ebi sufijan Sahr bin Harb bin Umejje bin Abd Šems el-Kureši el-Emevi. Osnivač Emevijske države u Šamu. Jedan od poznatih arapskih mudraca. Bio je izrazito riječit, staložen i ugledan. Rođen je u Mekki i primio islam nakon njenog oslobađanja. Naučio je pisati i računati i zato ga je Poslanik s.a.v.s imenovao za svoga pisara. Omer r.a. ga je postavio za namjesnika u Damasku. Osman r.a. mu povjerava cjelokupni Šam a namjesnike pokrajina pokorava njemu. Nakon ubistva Osmana r.a hilafet preuzima Alija r.a. i odmah šalje glasnika sa viješću o smjeni Muavije. Muavija je za to čuo prije nego što je glasnik do njega došao. Odmah je pozvao u osvetu Osmana i optužio Aliju za to. Iz tog razloga su se odigrale velike bitke između njega i Alije koe su završile postavljanjem Muavije za halifu u Šamu, a Alije u Iraku. Zatim se Hasan r.a. odriče hilafeta u korist Muavije 41. H.g. Muavija je ostao na položaju halife sve dok nije zašao u duboku starost. Muavija je jedan od velikih islamskih osvajača. On je prvi koji je vodio pomorske bitke iopkolio Konstantinopolis od kopna i mora 48 h.g Za njegova doba je kovana prva islamska novčanica (dinar). Umro je u Damasku 60 h.g “Tabekatu-l halife, biografija broj 51,i 2809, , Usdu-l-gabe, 4/433-436, Sijer E’alami-n-nubela 3/119-162 , El-Isabe,3/433 272 Prenosi Ebu Davud u poglavlju o sunnetu, hadis broj 4607, Sunen Ebi davud 4/13-15. Tirmizi u poglavlju od znanju hadis broj 2678 i kaže: “Ovo je sahih hadis” Sunen Tirmizi 7/319-320. Ovaj hadis El.- hakim smatra sahihi+o mi sa njim je saglasan ez-Zehebi. Vidi: El-Mustedrek 1/95-97 i El-Elbani kaže da je ova hadis sahi. Vidi Sahih Sunen Ibn Madže, 12/13

Njihov redosljed po vrlinama je isti kao i u hilafetu, s tom da Ebu Bekru i Omeru pripadaju

odlike koji drugi nemaju.

SVJEDOČIMO DŽENNET DESETERICI KOJE JE IMENOVAO MUHAMMED

S.A.V.S I OBRADOVAO IH NJIM. - Ugledajući se na njega, sljedeći ga i vjerujući (da

smo to obavezni).

NJEGOVA RIJEČ JE ISTINA – Jer je to preneseno mutevatir predajom a ima snagu kao

da smo to direktno od njega čuli i na njemu se temelji sigurno znanje.

ONI SU: EBU BEKR, OMER, OSMAN, ALIJA, TALHA, ZUBEJR, SA’AD. SEID 273,

ABDURRAHMAN IBN AVF, EBU UBEJDE EL-DŽERRAH 274

Dvanaest imama spominje se u hadisu Poslanika s.a.v.s. na način koji u potpunosti

demantuje njihove tvrdnje. Buharija i Muslim prenose hadis od Džabira b.Semure r.a.

, A ONI SU

POVJERENICI OVOG UMMETA ALLAH S NJIMA BIO ZADOVOLJAN.

Ove riječi direktan su odgovor rafidijama (šijama) koji su odabrali Aliju r.a. i daju mu

prednost, dok se odriču ostalih. Oni svoju pristrasnost ukazuju umjestio deseterici kojima je

obećan Džennet, dvanesterici svojih imama. Prvi od njih je Alija b Ebi Talib za koga

neosnovano i bez ikakvog dokaza tvrde da je Poslanikov s.a.v.s. opunomoćenik, zatim Hasan,

zatim Husejn, zatim Alija b. Husejn – Zejnu-l-Abidin, zatim Muhammed el-Bakir, Dža’fer b.

Muhammed es-Sadik, zatim Musa b. Dža’fer el-Kazim, zatim Alija b. Musa, zatim

Muhammed b. Ali el_Dževvad, zatim Ali b. Muhammed el-Hadi, zatim Hasn b.Ali el-Askeri,

zatim Muhammed b.Hasan. Oni prelaze svaku granicu u ljubavi prema njima.

275

273 Seid b Zejd b.Amr b.Nufejl el-Kureši el-Adevi, amidžćić Omera b Hattaba i njegov zet. Nadimak mu je bio Ebu.l.-A’ver. Bio je među muhadžirskim prvacima. Primio je islam prije Omera r.a. a Omerov prelazak na islam desio se u njegovoj kući. Učestvovao je u svim bitkama osim bitke na Bedru, jer su on i Talha bili u Šamu i vratili su se tačno na dan bitke. Jedan je deseterice kojima je obećan Džennet. Na ahiret je preselio u Medini 55, po jednom mišljenju, a po drugom 51 g.h. Opširnije o njemu pogledaj: “Tabekatu ibn Sa’d 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252 El-Isti’ab, 3/2 274 Amir b.Abdullah el-Džerrah b.Hilal el-Fehri El-Kureši Ebu Ubejde poznati emir i vojskovođa. Jedan je deseterice kojima je obećan Džennet. I među prvima koji su prihvatili islam. Za vrijeme Poslanika s.a.v.s. iosvojio je sve pokrajine Šama. Preselio je u pomoru od kuge, poznatom po imenom Kega Amvasa 18.h.g opširnije o njemu pogledaj: Tabekatu ibn Sa’d 3/409, Usdu-l-gabe, 3/24, El-Isabe, 2/252 El-Isti’ab, 3/2 275 Džabira b.Semure b. Dženade b.Džundub b.Hudžejr el-Amiri es-Sevai. Neki tvrde da mu je ime Džabir b. Semure b.Amr b.Džundub. Njegova majka je Halida kćerka Ebu Vekkasa., sestra Sa’da b.Ebi Vekkasa. On i njegov su ashabi. Džabir r.a. prenosi mnoge hadise od Poslanik s.a.v.s. nastanio se u Kufi i u njoj umro 74 h.g Opširnije o njemu pogledaj:, Usdu-l-gabe, 1/304, El-Isabe, 1/212 , El-Isti’ab, 1/224, Tehzibu-t-tehzib, 2/39.

koji

kaže: “Ušao sam kod Poslanika s.a.v.s. zajedno sa svojim ocem, i čuo ga kako kaže: “Stanje

(muslimana) poboljšavat će se sve dok njima budu vladala dvanaesterica.” Zatim je Poslanik

s.a.v.s izgovorio nešto što nisam čuo, pa sam upitao oca šta je to rekao Poslanik s.a.v.s.

Odgovorio je: “Rekao je: “Svi će oni biti Kurejševići.” U drugom rivajetu ovog hadisa stoji:

“Islam će biti jak i snažan sve dok vladalo dvanaest halifa.” 276

KO LIJEPO GOVORI O ASHABIMA RESULULLAHA S.A.V.S. NJEGOVIM

ČESTITIM ŽENAMA I NJEGOVOM ČESTITOM POTOMSTVU, BEZ I

NAJSITNIJE MRLJE, UDALJIO SE OD LICEMJERSTVA – autor navodi ove riječi

zato što je temelje šiizmu udario licemjer i heretici koji je htio da iskrivi islam i naruši

autoritet Poslanika s.a.v.s. kao što je uradio i Pavle

Uistinu bilo je onako kako je kazao poslanik s.a.v.s jer islam je bio jak i u usponu za vrijeme

četverice pravednih halifa, Muavije, njegovog sina Jezida, Abdu-l-Melik b. Mervana i

njegovih četverice sinova i Omer b.Abdu-l-Aziza i oni su tih dvanaest halifa. Zatim je islam

počeo slabiti. Međutim, po neosnovanim tvrdnjama rafidija, stanje islamskog ummeta za

vrijeme spomenutih halifa nije bilo regularno.

277 sa kršćanstvom. Taj munafik zvao se

Abdullah bin Sebe 278

UČENJACI PRVIH GENERACIJA I ONIH POSLIJE NJIH DOBRI SU I

UTJECAJNI LJUDI, UČENI I RAZUMNI. SPOMINJU SE SAMO PO LIJEPOM, zato

što Allah dž.š. od nas traši da dovu činimo za njih: “Oni koji poslije njih dolaze – govore:

"Gospodaru naš, oprosti nama o braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u

i imao je za cilj da iskrivi islam i ubaci fitnet među muslimane. On je

prividno primio islam i pretvarao se kao veliki pobožnjak, zatim je počeo (navodno) da

poziva na dobro i odvraća od zla, potom učedstvuje u neredima u vezi sa Osmanom r.a. i

njegovim ubistvom. Nakon što je došao u Kufu pokazuje pretjeranost u veličanju Alije r.a. da

bi se na taj način mmogao njemu suprostaviti. To je dospjelo do Alije r.a. koji je naredio dag

a pogube, pa jeon pobjegao.njegov slučaj je poznat iz historije, Allah ga ponizio.

276 Prenosi Buhari u poglavlju o propisima. Hadis broj 7222. Vidi Fethu-l-bari 13/211. Muslim u poglavlju o imaretu, hadis broj 1821. Vidi sahih Muslim, 3/1452-1454 277 Jevrejski svećenik čije ime je bilo Šaul. Rođen je u Tarsusu, a odrastao u Oršalimu (Kudsu). Na početku djelovanja bio je jedan od najvećih protivnika krščanstva i onih koji su mu pravili najveće spletke. Zatim je prividno prihvatio kršćanstvo s cijem da ga iskrivi. Uspio je da dostigne veliki stupanj među kršćanima i da postane jednim od njihovih svetaca koji su nadahnuti objavom. To mu je olakšalo uvođenje iskrivljenih doktrina u krščanstvu, kao što je vjerovanje u trojstvo, božanska narav Isaa a.s. i drugo što je danas tako očito u kršćanskoj vjeri. Vidi: Muhederat fi-n-nasranijje, 81, Ahmed Šelebi, El-Mesihijje, 90. 278 Abdullah b.Sebe’ osnivač sekte sebe’ijja, jedan od ekstremnih odmetnika od islama koji je zalutao i druge u zabludu odvodio. Porijeklo mu je iz Jemena (jednog jevrejskog plemena u Jemenu).Prividno je prihvatio islam i prošao mnoge muslimanske pokrajne pokušavajući da zavede muslimane. Doselio je u Damask za vrijeme Osmana b.Affana r.a ali su ga njegovi stanovnici protjerali, te odlazi u Egipat gdje otvoreno poziva u svoju novotariju. On je između ostalog pripisivao svojstva božanstva Aliji r.a. Tvrdio je da će se ponovo vratiti Poslaniku s.a.v.s. i slično. Umro je 40 h.g. Opširnije o njemu pogledaj: Tarih Ibn Asakr, 7/341, El-Bed’ ve-t-tarih, 5/129, Lisanu-l-mizan, 3/289, Abdullah b.Sebe’, Murteda el-Askweri.

srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i

milostiv!"” (El-Hašr, 10) zatim, zato što poštovati ih i veličati spade u veličanje vjere, jer su

oni nasljednici Poslanika s.a.v.s. u dostavi islama ljudima. Oni su kao zvijezde pomoću kojih

se orijentišemo u tminama kopna i mora. U prijašnjim narodima prije poslanstva,

Muhammeda s.a.v.s. najgori među njima su bili njihova ulema, dok su uleme ummeta

Muhammeda s.a.v.s. najbolji među svojim narodima, jer oni oživljavaju sunnet Poslanika

s.a.v.s i putem njih je opstao Kur’an i hadis. Uistinu je ovo put pravih vjernika.

KO IH SPOMINJE PO LOŠEM NIJE NA PUTU VJERNIKA, jer vjernici jedni druge

vole i uvažavaju, zbog imana koji ih je spojio. Allah dž.š. kaže: “A vjernici i vjernice su

prijatelji jedni drugima…” (Et-Tevba, 71). Zato spominjanje islamske uleme po lošem

predstavlja odstupanje od puta prijateljstva sa vjernicima, što spade u znakove nifaka

Kufr ili nevjerstvo ima svoje jezičko-doslovno značenje i terminoško značenje u upotrebi

šerijata. Jezičko značenje kufra je: “pokrivanje nečega nečim”. Kaže se da je noć pokrivač jer

je prekrila dan. Odatle kufr znači pokrivanje istine neistinom. Dokaz ovakvog definisanja se

nalazi i u Kur’anu: “… Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava zemljoradnike.”

(El-Hadid, 20) U ovom ajetu za zemljoradnike je upotrebljen je izraz “kuffar” množina od

kafir, zato što zemljaradnik zemljom pokriva sjeme

11. Senaid Zaimović, Temeljne istine vjere, str. 214

KUFR - NEVJERSTVO

279

Zatim hadis koji pojašnjava gornji ajet, a u kome Poslanik s.a.v.s. kaže: “Između čovjeka i

nevjerstva je ostvaljanje namaza.”

i dok kafir istinu pokriva neistinom,

zemljoradnik sjeme pokriva zemljom.

Šerijatsko terminološko značenje: Kufr je negiranje jedne jedne od nužnih vjerskih istina

zastupljenih u Kur’anu i sunnetu kao što su Allah, Kur’an, meleki, Džennet, Džehennem,

poslanici itd. Ovo je nevjerstvo ubjeđenja i slobodnog ljudskog izbora. Allah dž.š. kaže u

Kur’anu: “A oni koji nisu vjerovali i koji su ajete naše poricali – biće stanovnici u vatri; u

njoj će vječno ostati, a to će užasna sudbina biti!” (Et-Tegabun, 10)

Druga vrsta nevjerstva jeste nevjerstvo djelom, a to je: Ostavljanje određenog djela čija je

obaveznost naređena jednim od dva šerijatska izvora (Kur’an i hadis).

Za primjer ovakvog kufra učenjaci navode ostavljanje namaza. A kao dokaz za to su uzeli

kur’anski ajet:” … vjernicima je naređeno da u određeno vrijeme molitvu obavljaju.” (En-

Nisa, 103)

280

Postoje razlike među muslimanskim učenjacima po pitanju da li ovaj kufr izvodi iz vjere ili

ne. Jedni kažu da i on kao i kufr iz ubjeđenja izvodi iz vjere, te da bi čovjek ponovo ušao u

vjeru treba da učini isto kao onaj koji prvi put primi islam. Drugi kažu da osoba koja ostavlja

namaz bez opravdanog razloga, ali vjeruje da je on obavezan, veliki je griješnik – što znači da

279 U prijevodu Kur’ana Besima Korkuta riječ kuffar (zemljoradici) je prevedena kao kafiri (nevjernic) “Primjer za to je bilj čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike..” (El-Hadid, 20) što je velika greška, jer se ni u jednom tefsiru ne nalazi slično tumačenje 280 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, u poglavlju “Iman” br 116 i Et-Tirmizi u poglavlju “Iman” 2543

ne izlazi iz vjere. Međutim, i on je dužan da se pokaje za svoj grijeh. Ukoliko ostavlja namaz

i vjeruje da on nije obavezan niti propisan, u tom slučaju je on kafir koji će vječno boraviti u

vatri.

Kazna za nevjerstvo jeste vječni boravak u Džehennemu kao što to kaže Uzvišeni Allah dž.š.

u ajetu koji smo spomenuli.

2) Širk djelom je rija’ (pretvaranje) tj. činjenje djela radi ljudske pohvale i slijeđenje svojih

strasti umjesto Poslanika s.a.v.s. Kazna za ovu vrstu širka malo je blaža od velikog širka. U

hadisu se kaže: “Skrivena strast i rija’ (pretvaranje) dio su širka.”

12. Senaid Zaimović, Temeljne istine vjere, str. 216-221

Jezičko značenje širka je partnerstvo, udruživanje.

Šerijatsko – terminološko značenje: Postoji širk iz ubjeđenja i širk djelom.

1) Širk iz ubjeđenja: “Smatrati da pored Allaha postoji jedan ili više bogova kojizasluđuju da

budu obožavani.”

Onaj ko umre vjerujući u ovakvu tvrdnju vječno će boraviti u Džehennemu zato što Allah

dž.š. kaže: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje

grijehove od toga”(En-Nisa’, 48)

281

Ova vrsta u sebi sadrži dvije podvrste, a to su veliki i mali širk. Veliki širk znači: “Da osoba

pored Allaha robuje nekom drugom, njemu žrtvuje, moli se, boji ga se ili mu se približava

bilo kojim drugim ibadetom. Takav širk su činili mekanski mušrici. Oni su za svoje bogove

govorili: “…Ovo su naši zagovornici kod Allaha." Reci: "Kako da Allahu kazujete da na

nebesima i na Zemlji postoji nešto, a On zna da ne postoji!" Neka je hvaljen On i vrlo visoko

iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!” (Junus, 18)

Oni koji se pretvaraju i slijede svoje strasti ubrojani su u mušrike zbog toga što prilikom

činjenja djela nemaju osjećaj za Allahovu kontrolu nad njima, već ta djela čine zbog toga što

ih neko drugi gleda i prati. Oni su na taj način pretvaranje i svoje strasti učinili ravnim Allahu

dž.š.

Osnovna razlika između kafira i munafika u tome je što kafir potpuno negira postojanje

Allaha i drugih vjerskih istina, dok mušrik vjeruje da postoji Allah ali da nije Jedini Bog, već

da pored Njega postoje i drugi bogovi koji isto tako zaslužuju da budu obožavani.

Podjela širka

1) Širk u tevhidu-l-uluhijetu

281 Ahmed ibn Hanbel “Musned” 16498 i 16517

“…Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili” (Ez-Zumer, 3)

U ovu vrstu širka spade i obraćanje dovom mrtvima koje ljudi uzeše za bogove svoje i

posrednika na taj način što od njih traže pomoć koja se samo od Allaha traži. Allah dž.š. se u

nekoliko ajeta obraća ljudima po pitanju ovog širka:

1) “ …I Allahu se klanjte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte!” (En-Nisa’, 36)

2) “Oni se, pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist

pribaviti, i govore: "Ovo su naši zagovornici kod Allaha." Reci: "Kako da Allahu kazujete da

na nebesima i na Zemlji postoji nešto, a On zna da ne postoji!" Neka je hvaljen On i vrlo

visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!” (Junus, 18)

3) “…O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika

nepravda.” (Lukman, 13)

4) “…Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah ćemo ulazak u Džennet zabraniti i boravište

njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.” (El-Maide, 72)

U čemu se sastojao širk mušrika u Mekki? U tome što su vjerovali da im bogovi koriste i

štete, u vjerovanju da ih oni približavaju Allahu, da se za njih zauzimaju kod Allaha. Pored

ovoga oni su vjerovali da je Allah i njih i njihove bogove stvorio, da ih On opskrbljuje,

usmrćuje, oživljava itd.

Ovo je opće pravilo, što znači da ko god danas iz ubjeđenja vjeruje da mu mrtav ili živ čovjek

može naštetiti ili kakvu korist pridonjeti bez Allahove volje, on spade u mušrike. Svejedno je

pri tome da li predmet obožavanja bio čovjek, kamen, šejtan, melek, drvo ili nešto drugo.

Znači da bismo mogli nekoga nazvati mušrikom ta osoba mora s nijetom i ličnim ubjeđenjem

obožavati nekoga mimo Allaha i vjerovati pri tome da ona pomaže ili šteti.

Posljedice činjenja ovog širka su sljedeće:

1) Širk poništava djela

Allah dž.š. kaže: “…A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što

su činili.” (El-En’am, 88)

“A tebi, i onima prije tebe objavljeno je: Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja djela

će sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti."” (Ez-Zumer, 65)

2) Onaj koji umre ustrajan u ovom širku vjeno će boraviti u Džehennemu. Allah mu bez

tevbe neće oprostiti: “…Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah ćemo ulazak u džennet

zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.” (El-

Maide, 72)

3) To je najveći zločin koji čovjek može da počini: “…mnogoboštvo je, zaista, velika

nepravda (zločin)” (Lukman, 13)

4) Onaj ko Allahu pripisuje druga izašao je iz vjere i on je u najvećoj zabludi: “…A u

velikoj je zabludi onaj ko smatra da je Allahu neko ravan.”(En-Nisa’, 116)

Mali širk

Mali širk je “svako djelo koje vodi u širk pod uslovom da nije doseglo stupanj ibadeta”. Ovaj

širk ne izvodi iz vjere, nego spade u velike grijehe. Primjer ovog širka je zakletva nečim

mimo Allah, kao što se u hadisu kaže: “Ko se zakune nečim mimo Allaha počinio je širk.” 282

Ovaj širk može biti veliki ukoliko osoba koja ga čini ima namjeru izraziti vjeru u drugo

božanstvo. On direktno utiče na čovjekovu vjeru i narušava je. Osoba ne izlazi iz vjere ali je

u velikoj opasnosti. Njegova djela mogu biti poništene zbog toga, umanjit će mu se nagrada

itd. Jedan od hadisa koji o tome govori je i ovaj: “Ebu Umame kaže: “Došao je čovjek

Allahovom Poslaniku i rekao: “Šta misliš o čovjeku koji je izašao u boj radi nagrade i

spominjanja, šta njemu pripada?” Poslanik s.a.v.s kaže: “On nema nikakve koristi od tog

djela”, Ponovio je to tri puta, a potom je rekao: “Allah neće primiti nijedno djelo od svoga

roba koje nije iskreno u ime Njega i radi Njega.”

283

282 Ahmed ibn Hanbel “Musned” 1/125, Šejh Nasiruddin El-Abani je za njega rekao da je sahih. “Irvaul galil” 8/189 283 Ahmed ibn Hanbel “Musned

Ili hadis kudsijj koji se prenosi od Ebu Hurejre, a on od Poslanika s.a.v.s. koji prenosi od

Allaha da je rekao: “… Ko učini neko djelo u ime Mene i u tome mi pripiše druga, ja se

odričem takve osobe, a njegovo djelo će biti radi onoga koga Mi je pripisao kao druga.” 284

Među najopasnijim vrstama malog širka jeste pretvaranje koje je Ševkani u Fethul-Kadiru

protumačio kao: “Uljepšavanje djela radi ljudi, a ne radi Allahove odredbe.”

285

Od Mahmud ibn-Lebida prenosi se da je Poslanik s.a.v.s rekao: “Najviše čega se bojim za

vas je mali širk” upitali su ga: “A šta je to mali širk?” “Rija’ – pretvaranje”. Kad Allah bude

nagrađivao ljude za njihova djela reći će: “Idite onima radi kojih ste radili ova djela na

dunjaluku. Pogledajte da li će vas oni nagraditi za njih.

Poslanik s.a.v.s puno je opozoravao svoje ashabe na opasnosti malog širka i oni su ga se jako

bojali. A zna se da su bili najbolja generacija koja se ikad pojavila.

286

Od Ebu Seida el Hudrija a on od Poslanika s.a.v.s. prenosi se da je rekao: “Hoćete li da vas

obavjestim čega se najviše bojim za vas i od samog lažnog Mesije?” “Hoćemo Poslaniče”.

On reče: “To je mali (skriveni) širk. Čovek kad klanja i uljepša svoj namaz gleda da što bolje

klanja čim zna da ga ljudi gledaju.

287

284 Ahmed ibn Hanbel “Musned2/391 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, 4/2985 285 Ali ibn Muhammed Eš-Ševkani u “Fethul-Kadiru” 1/529 286 Ahmed ibn Hanbel “Musned 5/ 428 i Et-Taberani u El.Kebiru 4/299 287 Ahmed ibn Hanbel “Musned 3/30 i El-Hakim 4/329

Dakle ako su ova djela koja su izraz naše poslušnosti prema Allahu nazvane širkom samo

zato što čovjek dok ih čini voli da ga drugi vide, koliko je tek težak grijeh veliki širk?

Širk u tevhidur-rububijeh

Smatrati da su čovjek ili priroda ili bilo šta drugo na ovom svijetu samostalni činioci u

djelima. Na primjer da kažemo da sunce sija samo od sebe bez Allahove naredbe ili volje.

Takav širk je prisutan kod onih koji vjeruju da pored Allaha ima neko ko opskrbljuje, daje

kišu itd. Kao što je faraon za sebe rekao: “Ja sam Gospodar vaš najveći.” (En-Nazijat, 24)

Ili Nimrud Ibrahimu a.s. “…Ja dajem život i smrt…” (El-Bekara, 258)

Ovo je veoma opaka vrste širka jer narušava cjelovitost vjere u jedno Boga. Kaderije koji

kažu da čovjek određuje sudbinu dijelom spadaju u ovu vrstu širka zato što negiraju Allahovu

predodređenost za pojave i stvari.

Uzvišeni Allah je odgovorio zagovaračima ovakvih ideja u brojnim ajetima:

“Zar da Njemu smatraju ravnim one koji ne mogu ništa da stvore, i sami su stvoreni, i koji im

ne mogu pomoći niti mogu da pomognu sebi?” (El-Ea’raf, 191-192)

“Neki pored Njega božanstva prihvataju koja ništa ne stvaraju, a koja su sama stvorena, koja

nisu u stanju da od sebe neku štetu otklone ni da sebi kakvu korist pribave i koja nemaju moći

da život oduzmu, da život daju i da ožive.” (Furkan, 3)

Širk u tevhidu-l-esmai ves-sifat

I ona se dijeli na dvije vrste:

1) Poređenje Stvoritelja sa stvorenjima

Onaj ko okvalifikuje Allahovu ruku kao svoju ruku ili Allahov vid kao svoj učinio je širk. To

je širk u koji su zapale mnoge zalutale sekte kao što su “Mušebbihe”. Allah dž.š. im se

obraća:

“…Nika nije kao On ” (Eš-Šura, 11). Dakle ne može se mi sa čim usporediti.

“…a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti.” (Taha, 110)

Previše je ograničen ljudski razum da bi sve ove stvari mogao pojmiti.

2) Iz Allahovih lijepih imena izvesti nazive za njihova izmišljena božanstva.

Allah dž.š kaže: “Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji

iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!” (El-Ea’raf, 180)

Katade kaže da riječ “iskreču” znači da širk čine.

A ibn Abbas je rekao da “skretanje” znači da čovjek Allahovim imenima priziva Lata i

Uzza’a. a Ibn Džurejdi kaže da su oni izveli ime Uzza od imena Aziz, a Lat od imena

Allah.288

288 Ebu Bekr Ahmed ibn Ali ibn Sabit El-Hatib El-Bagdadi, “Tarihu Bagdadi evmedinetussellam” Darul-i’lam ed-duveli” Kairo, 1992, 10/400

Ta djela su spomenuta u sljedećem hadisu: “Kod koga se nađu ova četiri svojstva on je

munafik. A kod koga se nađe jedno od njih, u sebi ima jedno od svojstava munafika dokle

god ga ne ostavi: kad govori laže, kad obeća ne ispuni, kad mu se nešto povjeri iznevjeri, a

kada se prepire prelazi sve granice.”

13.Senaid Zaimović, Temeljne istine vjere, str. 222-223

NIFAK – LICEMJERSTVO

Jezičko značenje nifaka: u vanjskom pojavnom svijetu pokazati reakciju suprotnom stvarnom

osjećaju tj. da čovjek pokazuje i manifestira ono što ne osjeća.

Šerijatsko – terminočooško značenje nifaka vidi se njegove dvije vrste:

1) Nifak ubjeđenja

Skrivanje nevjerstva koji je u srcu a pokazivanje vjerovanja na jeziku.

Smatra se da je ovakva osoba gora od samog kafira zbog upotrebe laži, pretvaranja,

ismijavanja itd. Allah dž.š. za njih kaže: “Licemjeri će na samom dnu džehennema biti i ti im

nećeš zaštitnika naći” (En-Nisa’, 145)

2) Nifak djelom

Da vjernik čini jedno od djela koja su svojstva munafika.

289

Poslanik s.a.v.s. u jednom hadisu kaže: Vjernik koji uči Kur’an je sličan limunu, lijepog

ukusa i ugodnog mirisa, a vjernik koji ne uči Kur’an sliči hurmi lijepog ukusa, ali bez mirisa.

Kada vjernik počini jedno od ovih ružnih djela, nifak nije u stupnju nifaka onoga koji ga čini

iz ubjeđenja. Ali on ipak posjeduje jedno od svojstava tog nifaka zbog čega je njegov iman

narušen. Neće vječno zbog njega boraviti u vatri ali hoće ispaštati za grijeh koji je počinio,

Na kraju govora o nifaku spomenut ćemo hadis koji će nam usporditi vjernika i munafika.

289 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari “Iman” 1789 br. 33 i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi”, poglavlje “Iman” br 88

Licemjer koji uči Kur’an sliči bosiljku ugodna mirisa, a gorkog okusa, a licemjer koji ne uči

Kur’an sličan je tutuli (gorka tikvica) gorkog ukusa i bez mirisa. 290

290 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari “Kitabul-at’ime” 9/555 hadis 5427

Dakle, munafik može pretvarajući se i mirisati i ne mirisati, ali je uvijek gorka ukusa.

Njegova nutrina je gorka.

Postoji oko dvadeset i više definicija velikog grijeha i svaka od njiha na svoj način govori o

opasnosti posljedica činjenja grijeha. Najpoznatija i najraširenija definicija velikog grijeha

među islamskim učenjacima jeste ova: “Svaki grijeh koji za sobom povlači šerijatsku kaznu

ili prijetnju na Ahiretu ili Allahovo prokletstvo ili srdžbu.

14. Senaid Zaimović, Temeljne istine vjere, str. 224-230

VELIKI I MALI GRIJESI

Veliki grijesi su važniji i u toliko opasniji od malih zbog toga što je njihovo činjenje ima

mnogo teže i dalekosežnije posljedice od činjenja malih. Naravno ovim ne umanjujemo

težinu malih grjeha, jer i njihovo konstantno činjenje vodi u velike grijehe.

Odmah treba imati na umu da ni mali niti veliki grijeh ne izvodi iz vjere. To je usaglašen stav

učenjaka ehli-sunneta. Niti će njihovi počinioci vječno boraviti u Džehennemu, kao što kažu

Haridžije i Mu’tezile (da nas Allah sačuva njihova vjerovanja)

Ipak bez obzira da li se radilo o malom ili velikom grijehu nije lijepo da se čovjek zbog

činjenice da ne vječno boraviti u Džehennemu i da ne izlazi iz vjere ohrabri na činjenje

grijeha.

Veliki grijesi

291

Iz definicije se vidi da, ako za učinjeni grijeh slijedi stroga kazna na dunjaluku, kao što je

odsjecanje ruke za krađu, to je onda veliki grijeh. Tako isto, ako Allah dž.š. prijeti ljudima

kaznom na Ahiretu za određeni grijeh, onda je on veliki. Allah neće prokleti i rasrditi se na

svakoga, ali ako nekoga proklinje i obećava svoju srdžbu onda je ta osoba sigurno počinila

veliki grijeh.

Iz definicije se također da nazrijeti da ako osoba počini veliki grijeh, ona tim činom nije

izašla iz vjere i dalje ostaje u vjeri, ali je potrebno da se takva osoba pokaje za svaki svoj

veliki grijeh.

291 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi” 2/85

Status počinioca velikog grijeha kod učenjaka ehli-sunneta

Stav učenjaka ehli-sunneta je da počinilac velikog grijeha (osim širka) ne izlazi iz vjere pod

uslovom da ne smatra dozvoljenim. On neće vječno boraviti u Džehennemu. Takva osoba se

naziva vjernikom sa krnjavim imanom. Ukoliko je počinio takve grijehe a nije se pokajao za

njih prije smrti on će biti pod Allahovom milošću. Ako mu oprosti ući će u Dćžennet, a ko

ne, neko vrijeme će boraviti u Džehennemu i biti kažnjen za grijeh shodno njegovoj težini, a

poslije će Allahovom milošću ući u Džennet, jer vjernik u Allahovu jednoću neće vječno

boraviti u vatri.

Počinilac velikih grijeha kod nekih zalutalih sekti

Mu’tezile

Počinilac velikog grijeha je na stupnju između kafira i vjernika. Poznata je njihova teorija

“el-menzile bejnel-menziletejni” po kojoj se veliki griješnik ne može nazvati kafirom koji će

ući u vatru, niti mu’minom koji će ući u Džennet veće samo griješnikom koji je na stupnju

između ova dva.

Haridžije

Počinilac velikog grijeha je kafir, a ne vjernik. Tome kafiru dali su ime mušrik. Prema tome

počinilac velikog grijeha izlazi iz vjere a njegov imetak je dozvoljen.

Ibadije

Kažu da je velliki griješnik nevjernik u Allahovu blagodat a ne nevjernik u Allahovo

postojanje. Međutim i oni smatraju da će počinilac velikog grijeha vječno boraviti u

Džehennemu ukoliko se ne pokaje. Oni ne dozvoljavaju njegovu imovinu. 292

Svi gore navedeni imaju “dokaz” za svoje stavove. A “dokaz” sui m ti što su neke kur’anske

tekstove koji se odnose na ahiretski status griješnika protumačili kao da se oni odnose na

njihov status prije smrti. Primjer za to je ajet o širku u kome Allah dž.š. kaže: “Allah sigurno

neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od

toga.” (En-Nisa’, 116)

292 Ebu Umer Jusuf ibn Abdillah ibn Muhammed ibn Abdilberr “E-Temhid fil muvettai minel ma’ani vel-esanid”, štampano 1979 god. 4/242

Oni tvrde da počiniocu širka makar se i pokajao, Allah neće oprostiti. Ibn Abdil-Berr im je

replicirao rekavši: “Poznato je da se ovo odnosi na status poslije smrti onoga koji se nije

pokajao za svoj širk, jer ko je učinio širk, pa se prije smrti pokajao za njega – bit će mu

oprošten, kao i ostali grijesi koji se brišu tevbom.” 293

Ako se čovjek ne pokaje za širk dok je još na dunjaluku Allah mu neće oprostiti na Ahiretu

kao što se kaže u ajetu.

294

Mnogi su pokušavali na osnovu poznatih kriterija da odrede tačan broj ovih grijeha. Jedni su

mišljenja da je njihov broj sveden teških grijeha koji su spomenuti u ovom hadisu: “Poslanik

s.a.v.s. kaže: “Čuvajte se sedam grijeha koji vode u propast!” – “Koji su to Allahov

Poslaniče?” – upitaše ashabi. “Pridruživanje Allahu drugih božanstava, sihir, ubistvo bez

opravdanih razloga, jedenje imetka siročeta, kamata, povlačenje sa bojnog polja i potvora

čednih i poštenih mu’minki” – odgovori Poslanik s.a.v.s

Broj velikih grijeha

295

Naravno, navedeni grijesi jesu veliki grijesi, ali ne i jedini. Pored njih postoji još mnogo

sličnih grijeha. Neki učenjaci, kao što je imam Šemsuddin Ez-Zehebi

296

Koliko god ih bilo, mi smo dužni da ih se čuvamo i da pazimo da u njih ne zapadnemo. Da

pri tome ne smatramo da su neki veliki grijesi beznačajni i da ne ustrajavamo u njima, jer

ustrajavanje u malim grijesima pretvara se u veliki grijeh. Grijeh je ipak grijeh i koliki god

bio. Allahu nije drago da se on čini. Poslanik s.a.v.s kaže: “Kada čovjek pogriješi na njegovo

srce padne crna tačka, a ako se pokaje i odustane od toga grijeha i zamoli oprost, njegovo

srce se oslobodi i postane čisto. Ako se tome grijehu ponovo vrati, poveća mu se crnina na

naveli su oko

sedamdeset velikih grijeha. Drugi sui više od toga, a neki i manje. Treba znati da

spominjanje određenih velikih grijeha u hadisima kao što je i ovaj ne znači njihovo svođenje

na određeni broj. Zato smo spomenuli i definiciju po kojoj se može odrediti šta je veliki

grijeh. A Allah najbolje zna o tome svemu.

293 Ebu Umer Jusuf ibn Abdillah ibn Muhammed ibn Abdilberr “E-Temhid fil muvettai minel ma’ani vel-esanid”, 16/17 294 Ko želi proširiti znanje o stavovima ovih sekti kao i odgovorima učenjaka ehli-sunneta na njih neka pogleda akaidske knjige koje govore o ovoj temi. Neke od njih su “Akaidetu imam Ibn Abdil-Berr fit-tevhidi vel-imani”, “El-I0tikad lil Bejheki”, “Et-Temhid” i mnoge druga djela 295 Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi” 2/82,83 296 Šemsuddin Ez-Zehebi “El-Kebair” – Veliki grijesi

srcu i ono postane potpuno okupirano. To je pokrivač koji je Allah spomenuo u Kur’anu: “A

nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova,” (El-Mutaffifin, 14) 297

- I ljudi i zemlja i biljke i životinje trpe zbog grijeha kojeg čini čovjek. Poslanik s.a.v.s. kaže:

“Kada umre griješnik, odmore se i ljudi i zemlje i biljke i životinje.”

Posljedice činjenja velikih grijeha

- Činjenje grijeha može biti uzrokom smanjenja nafake. U jednom hadisu koji bilježi Ibn

Hibban, Poslanik s.a.v.s kaže: “Čovjek može biti lišen nafake zbog grijeha kojeg čini.”

298

- Grijeh pogađa i onoga koji ga ne radi. Ed-Dejlemi prenosi u svojoj zbirci hadis u kome

Poslanik s.a.v.s. l kaže: “Zle posljedice grijeha pogađaju i one koji ih ne rade, jer ako

griješnika uzmeš u zaštitu i tebe će njegov grijeh opržiti, ako ga ogovaraš činiš grijeh, a ako

mu odobravaš postaješ saučesnik.”

- Činjenje grijeha otvrđuje srce. O tome govori hadis koji smo već naveli: : “Kada čovjek

pogriješi na njegovo srce padne crna tačka,… Ako se tome grijehu ponovo vrati, poveća mu

se crnina na srcu i ono postane potpuno okupirano. To je pokrivač koji je Allah spomenuo u

Kur’anu”.

299

Naljepši odgovor na ovo pitanje je dao naš Poslanik s.a.v.s. kad je reka: “Pravi vjernik smatra

svoje grijehe tako strašnim i opasnim kao kad sjedi pod velikim brdom za koje se boji da se

na njega se sruši, a onaj ko je ogrezao u grijehu, svoje grijehe smatra tako malehnim i

neznatnim kao mušicu koja mu padne na nos, te je on zamahom ruke otjera.”

Kakav bi trebao biti vjernikov stav o pitanju činjenja velikog grijeha?

300

1. Obožavanje drugih bića i stvari i bilo čega drugog mimo Allaha.

Primjeri velikih grijeha

2. Nepouzdavanje u Allaha i zapadanje u očaj

3. Trajno griješenje, makar i u malim stvarima

4. Ubistvo bez opravdanog razloga

297 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi” (Komentar Ibnul-Arebija), 12/234 i Ibn Madže’ 2/1418 298 El-Buhari i Muslim ibnul Hadždžadž el –Kušejri: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi” 299 Ed-dejlemi 300 Ibn-Hadžer el –Askalani “Fethu-l-Bari bi šerhi Sahihil-Buhari “ “Ed-DDe’avat” 11/105 hadis 6308

5. Neposlušnost roditeljima

6. Krivo svedočenje

7. Kriva zakletva

8. Klevata moralne čiste osobe

9. Uzurpacija imetka siročeta

10. Lihvarstvo

11. Krađa

12. Zinaluk

13. Pijenje alkohola

14. Bijeg sa bojnog polja

15. Ostavljanje namaza

16. Samoubistvo

17. Sihr

18. Nedavanje zekata

19. Neobavljanje hadža, ako je bio u mogućnosti

20. Prekidanje rodbinskih veza

21. Laž na Allaha

22. Uzimanje kamate

23. Kockanje

24. Laž

25. Neprovođenja vlasti po Allahovim zakonima

26. Oponašenje žene od strane muškarca i obrnuto

27. Nečišćenje poslije mokraće

28. Skrivanje znanja

29. Ogovaranje

30. Prenošenje tuđih riječi

31. Prevara – varanje

32. Neispunjavanje obećanja

33. Vjerovanje vračaru

34. Uznimiravanje susjeda

35. Oblaćenje svile i zlata (kod muškarca) itd

Ovo je samo nekoliko grijeha nismo naveli sve, a to nam je opomena da se moramo kloniti

svakoga grijeha..

Mali grijesi

Svi grijesi za koje ne slijedi Kur’anom i hadisom strogo precizirana šerijatska kazna na

dunjaluku, niti Allahova prijetnja i srdžba na Ahiretu ubrajaju se u male grijehe. Drugom

riječju to su oni grijesi čije je činjenje van kriterija velikih grijeha. Kao primjer za male

grijehe navest ćemo ove: nepozdraviti muslimana islamskim pozdravom, razgovarati za

vrijeme učenja Kur’ana, ezana, ikameta, zikra itd.

Ako čovjek razgovara u vrijeme učenja Kur’ana neće za to biti kažnjen na dunjaluku kao što

će biti kažnjen onaj koji pije alkohol itd.

Oni se zovu malim grijesima zato što ih ne slijedi direktna kazna, ali njihovo konstantno

činjenje vodi velikom grijehu, kao što smo već spomenuli.

ET-TEVBA

Veliki broj islamskih učenjaka smatra da je tevba dužnost griješniku i da ona ima svoje uvjete

koje treba ispuniti da bi bila primljena. Allah dž.š. ostavio je prostora i mogućnost svakom

čovjeku koji griješi da se pokaje dok je još na dunjaluku. On je znao da je čovjek slab i da će

činiti grijehe i zato je ostavio mogućnost pokajanja.

Poslanik s.a.v.s. : “Svi ljudi griješe, a najbolji među onima koji griješe jesu oni koji se

iskreno pokaju i grijeha se prođu.” 301

1. Da čovjek prestane činiti određeni grijeh.

Međutim, ne prima se ni svaka tevba. Zato da bi nam naše pokajanje bilo primljeno potrebno

je ispuniti sljedeće uslove:

2. Da se kaje zato što ga je počinio

3. Da odluči da se više nikada neće vratiti tom grijehu

4. Da učinio nijet kojim će izraziti da je njegovo kajanje iskreno i samo radi Allah, a ne

zbog nečega drugog.

5. Da tevba uslijedi prije smrtnog časa kao što se kaže u Kur’anu: “Uzaludno je kajanje

onih koji čine rđava djela, a koji, kad se nekom od njih približi smrt, govore: "Sad se

301 Ebu-Isa Muhammed ibn-Isa: “Sunen et-Tirmizi”, “Kitabu sifetil-kijame ve- rekaik vel.-vere’a” br. Hadisa 2423

zaista kajem!" a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju

pripremili.” (En-Nisa, 18)

6. Postoji i poseban uvjet, ako je određenim grijehom uzurpirano pravo čovjeka, u tom

slučaju je potrebno da se nadoknadi šteta vlasniku prava ili da se na neki drugi način

izmire.

Ove uvjete prenose svi islamski učenjaci. Razlika je možda samo u redosljedu.

PETI HADIS

15. Mehmed Handžić, Es-Sunne, str 15-17

Aiša, radijallahu anha, veli: "Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Ko

god postavi u ovoj našoj stvari nešto što nije od nje, to se odbacuje" U drugoj predaji

(rivajetu) veli: "Ko uradi jedan posao s kojim se ne poklapa naša stvar, taj je posao

odbačen."

Ovaj hadis se nalazi u Buhariji i Muslimu, a druga, gore navedena predaja samo u Muslimu.

Pod "našom stvari" misli Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na vjeru Islam. Da bude

neki posao po Islamu odbačen znači da taj posao nije od Islama i da onaj, koji ga radi, misleći

da dobije nagradu, ne zaslužuje ništa osim kazne.

Kao najjači dokaz (delil) u Islamu se smatra Božija Knjiga Kur’an, kao i izreke i djela

Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (hadis, sunnet). Zatim, po Kur’anu osnovano

mišljenje cjelokupnih muslimanskih učenjaka jednog vremena (idžma’), i analogija (kijas).

Prema tome, kao glavni dokaz smatraju se Kur’an i Hadis, a druga dva oslanjaju se na Kur’an

i Hadis. Dakle što nema podloge u Kur’anu i Hadisu, to nije od Islama - to je novotarija koja

se u islamskoj terminologiji naziva "bid’at", a Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

veli: "Svaka novotarija u vjeri je zastranjenje i stranputica."

Iako je to Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao i upozorio svoje pristaše da se

dobro čuvaju vjerskih novotarija, u svaki muslimanski narod se uvuklo dosta toga. To bi

trebalo da bude predmet vazova i dersova, to jest da vaizi istaknu pojedine novotarije i da

kažu slušaocima da to Islam ne priznaje. Oni bi time skinuli sa svog vrata odgovornost. O

"bid’atu" će biti govora opširnije u 28-om hadisu.

Odlika Islama je da odbacuje sve novotarije. On ne priznaje zaključke vjerskih kongresa,

ukoliko ti zaključci ne bi imali podloge u islamskim izvorima, niti priznaje mišljenja

takozvanih nepogriješivih ljudi; niti se oslanja na osnove takozvanih dobrih ljudi. To u

Islamu ne može služiti kao dokaz. Pa šta je iskvarilo druge vjere nego novotarije. O tome

imamo hiljade primjera i historiji.

Uzrok uvođenja novotarija može biti: neznanje, zla namjera, a katkad i vjerovanje da je

uvedena novotarija savremenija nego ono na mjesto čega je i uvedena. Islam je od Boga koji

zna, šta je bilo i šta će biti. On je znao šta će do konca svijeta biti korisno ljudstvu, pa je to i

objavio preko Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zadnjeg Božijeg Poslanika u zadnjoj

objavljenoj vjeri Islamu. Eto to bi bilo kraće tumačenje gornjeg hadisa.

Ši'ije – imamije

16. Dr. Mani el-Džuheni, Islamska enciklopedija, str. 45-5)

(sljedbenici dvanaesterice imama)

Definicija:

Ši' ije ( aš-šl'a)* - imamije, tj. sljedbenici dvanaesterice imama (duodecimalne imamije) je

ona islamska sekta čiji sljedbenici smatraju da je 'Alija, r.a., bio zaslužniji da od Allahova

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naslijedi hilafet ( wirata al-hilaafa)* prije svih svojih

prethodnika: Ebu Bekra, Omera i Osmana, r.a. Naziv "imamije" (al-imamiyya) dobili su po

tome što su problem imameta (vođstvo) stavili u prvi plan svoga interesiranja, a naziv

"dvanaesterice" ( al-i.tna 'ašariyya) po tome što vjeruju u dvanaestericu imama, od kojih je,

po njihovoj tvrdnji, posljednji nestao u podzemlju (as-sirdab) u Samerri (Samarra).

Po svojim idejama i prepoznatljivim shvaćanjima, stoje nasuprot sljedbenika sunneta i

džema'ata, i svim sredstvima se trude da ideje i učenja svoje škole prošire po cijelome svijetu.

Nastanak i najznačajnije ličnosti sekte

Dvanaesterica imama (vođa) koje ši'ije imamije ( aš-šl'a al-imamiyya) uzimaju kao svoje

hronološki su poredani kako slijedi:

- 'Alija b. Ehu Talih r.a., kojeg oni nazivaju još i nadimkom el-Murteda (al-Murtada), četvrti

po redu pravedni vladar (al-hulafa' ar-rašidan) i zet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem. Poginuo je 17. ramazana 40/661. godine, u džamiji u Kufi, u atentatu kojeg je na

njega mučki izvršio haridžija 'Abdurrahman b. Muldžem,

- el-Hasan b. 'Alija, r.a., poznat još i pod nadimkom el-Mudžteba, (rođ. 3., a umro 50. godine

po Hidžri),

- el-Husejn b. 'Alija, r.a., poznat još i pod nadimkom eš-Šehid (rođ. 4., a umro 61. godine po

Hidžri),

- 'Ali Zeynul'Abidin b. el-Husejn, poznat još i pod nadimkom es-Sedždžad (rođ. 38., a umro

95. godine po Hidžri),

- Muhammed el-Bakir b. 'Ali Zeynul' Abidin, poznatiji pod nadimkom el-Bakir (rođ. 57., a

umro 114. godine po Hidžri),

- Dža'fer es-Sadik b. Muhammed el- Bakir, poznatiji pod nadimkom es-Sadik (rođ. 83., a

umro 148. godine po Hidžri),

- Musa el-Kazim b. Dža'fer es-Sadik, poznat pod nadimkom el-Kazim (rođ. 128., a umro 183.

godine po Hidžri),

- 'Ali er-Rida b. Mnsa el-Kazim, poznatiji pod nadimkom er-Rida (rođ. 148., a umro 203.

godine po Hidžri),

- Muhammed el-Dževad b. 'Ali erRida, poznat još i pod nadimkom et-Teki (rođ. 195., a umro

220. godine po Hidžri),

- 'Ali el-Hadi b. Muhammed elDževad, poznat još i pod nadimkom en-Neki (rođ. 212., a

umro 254. godine po Hidžri),

- el-Hasan el-'Askeri b. 'Ali Abdulhadi, poznat još i pod nadimkom ez-Zeki (rođ. 232., a

umro 260. godine po Hidžri) i

- Muhammed el-Mehdi b. el-Hasan el' Askeri, poznat još i pod nadimkom elMuntezar (rođ.

256. godine po Hidžri).

Ši'ije-imamije (aš-šl'a al-imamiyya) tvrde da je dvanaesti imam ušao u podrum ( sirdab) u

kući svoga oca u Samerri iz koga još nije izašao. Među sobom se ne slažu oko toga. koliko je

u trenutku nestanka imao godina. Jedni tvrde četiri, a drugi osam. Međutim, većina

istraživača vjeruje da on, u osnovi, nikada nije ni postojao i da su sve priče oko njegova

nestanka čista ši'ijska izmišljotina (ihtira'at aš-šl'a)* pa ga zbog toga nazivaju nadimcima el-

Ma'dum (Nepostojeći) i el-Mevhnm (Izmišljeni).

* Među njihove istaknute ličnosti koje su odigrale historijsku ulogu u osnivanju sekte, ubraja

se i jedan Jevrejin iz Jemena po imenu 'Abdullah b. Sebe 302

302Nakon izlaska iz štampe . prvog izdanja ove enciklopedije, na adresu Svjetske asocijacije muslimanske omladine stiglo je nekoliko pisama od čitalaca ši'ija koji poriču naše navode da je Ibn Sebe' bio jedan od utemeljivača sekte ši'ija. Zato ćemo se ovdje, još jednom, osvrnuti na to pitanje. Gdje god smo u našem radu spomenuli ime Ibn Sebe' spomenuli smo ga na osnovu pouzdanih islamskih izvora, kako sunnijskih, tako i ši'ijskih. Svi oni, zajedno, navode da je Ibn Sebe' bio prvi koji je počeo zagovarati ideje koje se u mnogo čemu u potpunosti poklapaju sa ši'ijskim shvaćanjem i vjerovanjem. Štaviše, po njegovu imenu se naziva i jedna frakcija ekstremnih ši'ija sebe'ije (as-saba'iyya)*. Pored učenjaka sljedbenika tradicije i sunneta, tu činjenicu priznaje i glavni utemeljivač sekte ši'ija u djelu Masa'il al-imam (Problematika imameta) na str. 22., kao i neki drugi autori. Što se tiče 'Abdullaha b. Sebe'a, njegovih ideja i ekstremističkih shvaćanja, o njima postoje vjerodostojne, gotovo mutevatir predaje. Njih navode mnogi, kako sunnijski, tako i ši'ijski učenjaci. Neka kazivanja o njemu i njegovim idejama navode i kao ši'ijske potvrđuju: el-Kommi (umro 301/913. god.) u djelu "Izjave i sekte" (al-maqllllit wa al-firaq) na str. 20. i en-Nevbahti (umro 310/922. god.) u djelu O ši'ijskim sektama (j/ firaq aš-šfa) na str. 23. Isto tako, ši'ijski autor el-Keši u svom djelu o najpoznatijim ličnostima među ši'ijama na više jesta spominje 'Abdullaha b. Sebe'a (v. str. 98- 1 OO). Spominju ga i drugi autori.Što se, pak, tiče sumnjičavosti u postojanje Ibn Sebe'ine uloge u nastanku sekte ši'ija, to pitanje supokrenuli prvo orijentalisti, a poslije njih i neki savremeni ši'ijski autori. Onima koji se sa ovom problematikom žele detaljnije upoznati preporučujemo da pročitaju knjigu dr. Sulejmana b. Fehda el-'Avdeta pod naslovom 'Abdullah b. Sebe' i njegova uloga u potpaljivanju smutnje u početlru Islama ('Abdullah b. Saba' wa ataruhil fi ihdat al-fitna al- islam). Knjiga je, zapravo, autorova doktorska disertacija u kojoj je argumentirano dokazao istinitost navoda o Ibn Sebe'u. Disertacija je odbranjena 1402/1981. god.

koji je samo prividno primio

Islam da bi u njega, preko sekte ši'ija, unio neke jevrejske ideje i učenja, kao što su: učenje o

povratku (ar-rag'a)*, besmrtnosti, zemaljskom carstvu, moći da se uradi ono što niko drugi

od ljudi ne može uraditi, poznavanju tajni koje zna samo Allah, prikazivanju drugačijim nego

što se zna da jeste (itbat al-hada)*, navodnom Božijem zaboravljanju - a Allah je čist od

onoga što Mu oni pripisuju! U svome judaizmu je govorio daje Juša' b. Nuh oporučen za

Musaova, a.s., nasljednika, a u Islamu da je 'Alija, r.a., oporučen za Muhammedova,

sallallahu alejhi ve sellem, nasljednika. Stalno je bio u pokretu između Medine, Egipta, Kufe,

Fustata i Basre. Jednom prilikom je rekao 'Aliji: "Ti si Ti!"želećitime reći: "Ti si Allah!"- pa

se 'Alija, r.a., toliko naljutio da ga je htio dati pogubiti, ali je od toga, po savjetu 'Abdullah b.

'Abbasa, r.a., da to ne čini, odustao i protjerao ga u Medain.

* Mensur Ahmed b. Ebn Talih etTabrisi, umro 588/1192. godine, autor djela pod naslovom

Kitab - al-ihtigag, štampane u Iranu 1302/1884. godine.

* el-Kulejni, autor djela Kitab al-Kafi štampanog u Iranu 1278/1861. godine, koje je kod ši'ija

poštovana poput Buharijine zbirke $ahih al - Buhari kod sljedbenika sunneta (ahl as-

sunna)*. Za ovo djelo tvrde da sadrži 16.199 hadisa.

* el-Hadž Mirza Husejn b. Muhammed Teki en-Nuri et-Tabrisi, umro 1320/1902. godine,

ukopan u Murtezijskom groblju u Nedžefu. Autor je djela pod naslovom Jasan dokaz o

iskrivijavanju Knjige Gospodara nad gospodarima (Fasl al-hitab fi ibat tahrif kitab rabb al-

arbab) u kojem on tvrdi da Kur'an nije pošteđen iskrivljavanja i da su mu neke stvari

dodavane, a druge oduzimane. Tako se npr. u njoj tvrdi da je iz poglavlja (sure) el-Inširah/

"Širokogrudnost" izbačena rečenica: "I 'Aliju ti dali za zeta!" ( wa ga 'alna 'Aliyyan sihrak).

Bože sačuvaj! Ove njihove tvrdnje nemaju nikakve veze sa istinom. Knjiga je štampana u

Iranu 1289/1872. godine.

* Ajatullah el-Mamkani, autor knjige Ispravljanje rečenog o ljudima ( Tanqih al-maqal fi

ahwal ar-rigal), najpoznati ši'ijski učenjak iz oblasti kritike prenosilaca hadisa (al-qarh wa-t-

ta'dil). U ovoj knjizi, štampanoj 1352/1933. godine u Murtezijskoj štampariji u Nedžefu, on

Ebn Bekra, r.a., naziva nitkovom ( al-gibt), a Omera, r.a., đavolom (at-tagut). Vidi: Prvi tom,

str. 207

.

* Ebn Dža'fer et-Tusi, autor knjige Prerada propisa ( Tahdiib al-ahkam), Muhammed b.

Murteza, zvani Mula Muhsin el-Kaši, autor djela Kitab al-wafi, Muhammed b. el-Hasan el-

Hurr el-'Amili, autor djela Sredstva koja šl'ije vode do hadisa vjerozakona ( Wasa'il aš-šl'a

ila ahadit aš-šarl'a), Muhammed Bakir b. eš-Šejh Muhammed Teki, poznatiji pod nadimkom

el-Medžlisi, autor knjige Mora svjetla o hadisima Vjerovjesnika i časnim imamima (Bihar

alanwar fi ahdit an-nabiyy wa a 'immaal- athar), Fethullah el-Kašani, autor djela Put

iskrenih (Manhag as-$adiqin) i Ibn Ebu el-Hadid, autor djela Komentar staze rječitosti (Šarh

nahg al-balaga).

* Ajatullah el-Homeini, jedna od najpoznatijih ši'ijskih ličnosti u novije vrijeme, vođa ši'ijske

revolucije u Iranu koja je preuze:la vlast. Autor je djela Otkrovenje tajni (Kašf al-asrar) i

Islamska vlast (al-Hukuma al-islamiyya). Došao je sa idejom o vlasti fakiha. Iako je u

početku revolucije (at-tawra)* izlazio u javnost sa, općenito, islamskim parolama, ubrzo su

na vidjelo izašle: njegova uskogrudna i pristrasna privrženost ši'ijskoj sekti i želja za izvozom

revolucije u druge islamske zemlje. Povukao je neke pogrešne poteze koji su, zajedno sa

drugim uzrocima, doveli do krvavog rata sa Irakom koji je trajao punih osam godina.

Ideje i ubjeđenja:

* Vođstvo (al-imama)

Vodstvo (al-imama) se s jednog vode na drugog prenosi nedvosmislenom oporukom (bi an-

nass), i to tako da prethodni voda (al-imam as-sabiq) za sljedećeg (al-imam al-lahiq) osobno

odredi konkretnu osobu (bi al' ayn), a ne nekoga po opisu (bi a/-wasfj. Vođstvo (al-imama) je

jedno od najvažnijih pitanja, jer je nezamislivo da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem,

napusti svoje sljedbenike ( al-umma) i ostavi ih prepuštene same sebi, tako da svako po

svome mišljenju donosi odluke. Naprotiv, on je za svoga nasljednika morao odrediti

pouzdanu osobu za donošenje takvih odluka. To dokazuju tvrdnjom da je Vjerovjesnik,

sallallahu alejhi ve sellem, nedvosmislenom oporukom, za vodu (imam) poslije sebe na dan

gadirhum* odredio 'Aliju. Taj događaj ne potvrđuje nijedan od sunnijskih (ah/ as-sunna)*

muhaddisa (učenjaka hadisa) ni historičara. Također vjeruju da je 'Alija za svoje nasljednike

odredio el-Hasana i el-Husejna, ovi svoje nasljednike itd. Dakle, svaki voda,osobno, odreduje

svoga nasljednika. Tako oporučene vođe nazivaju zajedničkim nadimkom al-awsiya:

* Nepogrešivost( al- 'isma)

Sve vođe (al-a 'imma) su poštedene grešaka, zaborava i, kako velikih, tako malih grijeha (tj.

sve su nepogrešive).

* Urođeno znanje (al- 'ilm al-laduni)

Svakom od voda usadeno je znanje, direktno, od Poslanika (ar-rasul)*, sallallahu alejhi ve

sellem, tako da je u stanju upotpunjavati vjero zakon ( aš-šari'a). Budući da posjeduje, od

strane Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, usađena znanje, izmedu vode i

Vjerovjesnika nema nikakve razlike, osim što mu ne stiže objava. Allahov Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, je svim vođama otkrio tajne vjerozakona ( asrar aš-šarl'a) tako da

ljudima mogu objašnjavati sve što je za njihovo vrijeme potrebno.

* Natprirodna čuda (l)awiiriq al- 'adaf)

Vođa je u stanju pokazati natprirodna čuda koja ši'ije nazivaju mu'džizama (mu giza)*.

Ukoliko voda nema oporuku od prethodnog vođe, u tom slučaju svoju sposobnost za vođstvo

(al-imama) mora dokazati pokazivanjem natprirodnog čuda.

* Skrivenost( al..gayba)

Vjeruju da u svakom vremenu, kako nalažu razum i šerijat kao Allahov dokaz (hugga lillah),

mora postojati neko sa takvim autoritetom. Zato za svoga dvanaestog vodu (al-imam) tvrde

da je još uvijek skriven u svom podrumu ( sirdab) i da je njegovo odsustvo malo veliko.

Međutim, to su samo njihove priče.

* Povratak (ar-rag'a)*

Vjeruju da će se, pred kraj svijeta (fi ahir az-zaman), kada mu Allah dozvoli da izađe, el-

Hasan el-' Askeri ponovo pojaviti. U iščekivanju njegova povratka, neki od njih su znali, sa

unaprijed pripremljenim kolima poslije akšam-namaza, stati ispred podruma, skandirati

njegovo ime i dozivati ga da izađe, sve dok se zvijezde ne bi jasno ukazale, a onda se razići i

sve to odgoditi do sljedeće noći. Tvrde da će Zemljom, kada se vrati, ponovo zavladati

pravda, kao što su nekada vladali nasilje i nepravda, te da će se osvetiti neprijateljima šl'ija

(aš-ši'a)* za nepravdu koju su im stoljećima nanosili. Sve ši'ije imamije ( aš-ši'a al-

imamiyya) vjeruju u njegov povratak. Pojedine njihove frakcije vjeruju i u povratak i još

nekih umrlih osoba.

* Prikrivanje ( at-taqiyya)*

Ši'ije-imamije prikrivanje ubrajaju u osnovne temelje vjere. Ko se ne prikriva grešnik je isto

kao i onaj ko izostavlja namaz. Prikrivanje je stroga obaveza ( wagiba) i ne smije se

propuštati sve dok se ne pojavi očekivani vođa. Onaj ko ga se ne pridržava izlazi iz Allahove

vjere i vjere ši'ija-imamija. Kao dokaz za svoju tvrdnju navode riječi Uzvišenog: ... osim da

biste se od njih sačuvali (Ali 'Imran, 28.) Svom petom vođi, Ebu Dža'feru pripisuju da je

rekao: "Prikrivanje ( at-taqiyya)* je moja vjera i vjera mojih predaka. Nema vjere onaj ko se

ne prikriva." Shvaćanje pitanja prikrivanja ( at-taqiyya)* prilično slobodno interpretiraju.

* Privremeni brak(al-mut'a)*

Vjeruju da je privremeni brak (mut'a an-nisa) najljepša navika i najbolji način približavanja

Uzvišenom Allahu. Kao dokaz za svoju tvrdnju navode riječi Uzvišenog: A onima s kojima

ste imali bračni odnos, podajte vjenčane darove njihove kao što je propisano. (An-Nisa', 24.)

Međutim, istina je da je Islam, ovakav brak na određeno vrijeme, strogo zabranio. Štaviše,

većina učenjaka sljedbenika tradicije insistira na tome da za valjanost braka namjera mora

biti da se on zaključuje trajno (niyya at-ta 'bid). Osim toga, privremeni brak (al-mut'a)* ima

negativan utjecaj na društvo u cjelini, pa i ta činjenica opravdava njegovu zabranu.

* Fatimin mushaf ( Mushaf Fatima)

Vjeruju u postojanje svoga mushafa koga nazivaju "Fatiminim mushafom" (Mushaf

Fatima)303

303 Neki od savremenih ši'ija poriču "Fatimin mushaf", odricanje od pravednih vladara: EhU Bekra, Omera i Osmana, kao i još neke stvari koje smo ovdje naveli. Međutim, problem je u tome što se takve stvari nalaze u njihovim knjigama i što ih se niko od ši'ijskih učenjaka ne želi, niti javno pred cijelim svijetom, niti među samim ši'ijama, odreći, što daje za pravo da se takvo poricanje prihvati sa rezervom, jer prije bi moglo biti da je i to jedan vid prikrivanja (at-taqiyya)* od drugih islamskih sekti, kakav je, uostalom, slučaj i sa pretvaranjem da se pojedine vrste ibadeta javno obavljaju, a da se u tajnosti krše.

Tako el-Kulejni u svojoj knjizi al-Kafi, štampanoj 1278/1861. godine, na str. 57. od Ebu

Besira, tj. Dža'fera es-Sadika, prenosi da je rekao: "Mi imamo svoj, Fatimin mushaf." Na istoj

strani, on dalje navodi: "Upitan: 'A kakav je taj Fatimin mushaf?' - odgovorio je: 'Mushaf u

kome irna tri puta više nego u ovom vašem Kur'anu. Tako mi Allaha, u njemu nema nijedno

jedino slovo iz vašeg Kur'ana'."

* Odricanje (al-bara'a) ·

Odriču se od prve trojice pravednih vladara: Ebu Bekra, Omera i Osmana i nazivaju ih

najpogrdnijirn imenima, jer su - po njihovom mišljenju - preoteli hilafet od 'Alije i tako na

vlast došli prije njega. Sve važnije poslove, umjesto sa bismillom, započinju sa proklinjanjem

Ebu Bekra i Omera, r.a. Proklinju i mnoge ashabe, među njima i one najuglednije. Ne

ustručavaju se od vrijeđanja ni same 'Aiše, r.a. – majke pravovjemih.

* Pretjerivanje ( al-mugalaf)

Neki pretjeruju i preuveličavaju ličnost 'Alije, r.a. Pojedine ekstremne ši' ije ( aš-ši'a)*, poput

sebe'ija (as-saba'iyya)* uzdižu ga do stepena božanstva. U svom pretjerivanju neki idu dotle

da tvrde da je Džibril u dostavljanju objave pogriješio i umjesto da je dostavi 'Aliji dostavio

ju je Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, jer je 'Alija ličio na Vjerovjesnika kao "vrana

na vranu". Otuda se jedna frakcija ši'ija naziva gurabijama (al- gurabiyya )304

* U prvih deset dana svetog mjeseca muharrema - vjerujući da je to Bogu ugodno djelo i da

se na taj način iskupljuju od grijeha - priređuju procesije plača, žaljenja, naricanja, udaranja

.

* Praznik "gadirhum"

"Gadirhum" je ši'ijski praznik koji pada na 18. dan mjeseca zu-1-hidždžeta. On je kod njih

važniji i od Kurbanskog i od Ramazanskog bajrama. Nazivaju ga još i imenom "Veliki

praznik" (al- 'id al-akbai). Postiti na taj dan kod njih je pritvrđeni sunnet (as-sunna al-

mu'akkada). Tvrde daje na taj dan Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, za svoga

nasljednika ( al-hilafa)* oporučio 'Aliju, r.a.

* Veličaju i slave stari perzijski praznik Nevroz (početak godine u perzijskom kalendaru).

Neki govore: "Okupati se na dan Nevroza je sunnet."

* Proslavljaju praznik Babe Šudža'uddina na dan 9. rebiu-1-evvela. To je nadimak Ebu el-

Lu'lu'a el-Medžilsije, koji je izvršio atentat na vladara pravovjemih Omera b. el-Hattaba, r.a.

304 Zato što se na arapskom jeziki vrana zove gurab

po prsima i drugih svakojakih stvari koje su u Islamu zabranjene. Ko bude imao priliku da u

tim danima posjeti njihova sveta mjesta na Kerbeli, u Nedžefu i Komu, najbolje će vidjeti do

koje to mjere ide i kakve sve čudne stvari ne izvode.

Akaidski i idejni korijeni:

* Na učenje ši'izma odrazila su se vjerovanja i ideje starih Perzijanaca kojima ovi duguju

zahvalnost za dolazak na vlast i njeno prenošenje putem nasljedstva. Tako su Perzijanci

dobrim dijelom doprinijeli da se, u ime Islama, osvete onom istom Islamu koji je srušio

njihovu moć i carstvo.

* Ši'ijske ideje su se ispreplele sa mnogim idejama iz azijskih religija poput: budizma (al-

bodiiyya)*, manuizma (al-manuwiyya)* i brahmanizma ( al-barhamiyya)* tako da neke

ši'ijske sekte vjeruju u reinkarnaciju ( at-tanasuli)* i utjelovljenje ( al-hulul)*.

* Ši' izam je neke od svojih ideja preuzeo iz judaizma ( al-yahodiyya) koji u sebi nosi tragove

utjecaja paganskih ( wataniyya)* asirsko-babilonskih vjerovanja.

* Šl'ijsko učenje o 'Aliji b. Ebu Talibu i vođama (al-a 'imma) iz njegove porodice (Ahl al-

bayt) poklapa se sa kršćanskim učenjem o Isusu ( 'lsau a.s.). Sa kršćanima su slični i po

mnoštvu blagdana, slika, te izmišljenih natprirodnih čuda koja pripisuju svojim vođama (a/-

a'imma).

Raširenost i centri utjecaja:

Sekta ši'ija imamija ( dvanaesterice imama) je najrasprostranjenija u današnjem Iranu, kao

svojim najjačim uporištem. Znatan ih broj živi i u Iraku i nešto u Pakistanu. Ši'ijske zajednice

postoje u Libanu i Siriji. Zajednica u Siriji je malobrojna, ali su tamo u tijesnoj vezi sa

nusajrijama (an-nusazyayriyya)* . koje se ubrajaju među najekstremnije ši'ijske frakcije.

Iz navedenog se vidi:

-Da se prvobitni ši'izam pojavio kao partija (hizb)* koja je smatrala da je 'Alija b. Ebu Talib,

r.a., bio zaslužniji da preuzme hilafet -prije svojih prethodnika i da se, tek kasnije, razvio u

vjersko-političku sektu, pod čijom zastavom su se našli oni koji su protiv Islama i islamske

države kovali spletke i zavjere.

- Da pažljivi istraživač historije Islama ne može naići gotovo ni na jednu pobunu (tawra)*,

niti separatističku ideju o odvajanju od matične islamske države, niti ideološki problem, a da

iza njega nisu stajale ili bar bile umiješane ši'ije sa svojim mnogobrojnim frakcijama.

- Da je historija Islama obilježena mnogobrojnim pobunama i cjepkanjem islamskog tkiva,

što nas - s obzirom na postojanje među muslimanima ubačenih elemenata sa strane i daljni

nastavak unutrašnjih neslaganja - krajnje zabrinjava, budući da taj problem još uvijek nije

riješen.

-Da se neslaganje među muslimanima i dalje nastavlja i da se ši'izam gotovo preobrazi o u

zasebnu vjeru (din)* potpuno drugačiju od Islama.

- Da zapadni krugovi, pogotovu orijentalisti, koriste ovo neslaganje kako bi cio Islam

prikazali kao zaraćene sekte i frakcije, i sve ga češće počeli upoređivati sa kršćanstvom ( al-

masiihiyya)* koje se do danas podijelilo na stotine raznih sekti i frakcija.

ISLAMSKI MORAL:

TRIDESET I PETI HADIS:

17. Handžić, Es-Sunne. Str 70-72

Ovaj se hadis nalazi u Muslimovoj zbirci hadisa i prema tome je (sahih) vjerodostojan

a ukratko znači:

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, priča da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

"Namojte jedan drugom zavist činiti, nemojte - naljutivši se – jedan drugom leđa

okrenuti; nemojte se jedan drugom u prodaji nadmetati i budite o Božiji robovi, prava

braća. Musliman je brat muslimanu. Neće mu nasilja činiti, neće ga napustiti, neće mu

lagati, neće ga poniziti. Pobožnost je ovdje, tada je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, pokazujući na svoja prsa i to ponovio tri puta. Dosta je jednom čovjeku zla (i

samo to) da ponizi svoga brata muslimana. Jedan musliman je haram drugom

muslimanu; i njegov život, i njegov imetak i njegova čast." U ovom je hadisu Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, protumačio kako muslimani trebaju međusobno živjeti i postupati

kao braća, koje veže najjača veza, uzvišeni Islam. Na prvom mjestu ne smije među njima biti

zavisti, varanja, mržnje i međusobne srdžbe, jer to kao braća ne smiju činiti. Sve, što bi

urodilo mržnjom i cijepanjem trebaju odbaciti. Stoga ne smiju ni kod prodaje se nadmetati.

Kao npr. kad neko od jednog muslimana nešto kupuje, ne smije drugi doći i odvraćati ga od

toga hvaleći mu svoju robu i nudeći mu je recimo jeftinije. Isto tako se ne smije pri licitaciji,

ako nema namjere dotične stvari kupiti, nadmetati u cijeni da bi time svoga brata oštetio

(nedžeš). Na drugom mjestu ne smije musliman nikakvo nasilje činiti muslimanu, ne smije

ga, kad je on potreban, napustiti, na smije mu lagati, i na taj način zavoditi, ne smije ga

poniziti, jer je prava odlika i prednost jednog čovjeka pred drugim u srčanoj iskrenoj

bogobojaznosti. Prednost jednog čovjeka nad drugim nije ni u časti ni u položaju, niti u

bogatstvu niti u rodu i soju. Prema tome ne treba musliman poniziti svoga brata, što je on niži

u jednoj od gore navedenih stvari. Bogobojaznost zahtijeva, da musliman ne ponizi

muslimana radi jedne od spomenutih stvari, jer kako će čovjek poniziti i nanijeti štetu časti

jednog muslimana kad je na jednom stepenu život i imetak i čast svakog muslimana. Prema

tome, zabranjeno je nanijeti kakvu štetu u čemu bilo od naprijed spomenutog. Kada bi se

muslimani držali pravila, koja je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo u svom

hadisu, onda bi bili prava braća i onda bi udovoljili zahtjevu Kur’ana, koji smatra muslimane

samo pravom braćom.

Kasim Dobrača, Poroci, str 21-31

18. Kasim Dobrača, Poroci, str 21-31 i 81-95: Ibrahim Trebinjac, Blud, str 70-75)

DRUGO POGLAVLJE

ALKOHOLNA SU PIĆA HARAM, HARAM!

Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje, odvratne su

stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (El - Maida, 90)

Zabrana pijenja alkoholnih pića potvrđena je Kur’anom, sunnetom i idžma’om

(konsenzusom).

Međutim, i pored toga postoji jedna grupa ljudi koji smatraju da riječ (fedžtenibuhu) -

“klonite se toga“, koja je spomenuta u ajetu, ne upućuje na jasnu i kategoričnu zabranu, kao

što je to slučaj sa ostalim zabranama, a primjer za to su riječi Uzvišenog Allaha:

“Zabranjuje vam se strv, krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u

Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili

od zvijeri načeto - osim ako ste ga preklali.” (El - Maida, 3)

Da bismo odgovorili na ovu neosnovanu tvrdnju, našu pažnju usmjerit ćemo na sljedeće:

PRVO: STAV ČASNOGA KUR’ANA NASPRAM ALKOHOLA

RIJEČ (FEDŽTENIBUHU) - “KLONITE GA SE” SPOMENUTA U KUR’ANU

Ova riječ u arapskom jeziku znači “udaljavanje” i “ne približavanje nečemu” ili “granicama

nečega”. Ta riječ je, dakle, jedna od najizražajnih konstrukcija koja ukazuje na zabranu. Onaj

ko prostudira ajete časnoga Kur’ana vidjet će da je riječ (fedžtenibuhu) - “klonite ga se”,

spomenuta u velikom broju drugih ajeta. Od tih ajeta su i ajeti u kojim se zabranjuje

prihvatanje lažnih uvjerenja i ružnih osobina, a neki od tih ajeta su sljedeći:

- “Pa budite što dalje od kumira poganih i izbjegavajte što više govor neistiniti.” (El -

Hadždž, 30)

- “Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se

klonite!‘” (En - Nahl, 36)

- “Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Allahu obraćaju - njima su

namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje!” (Ez - Zumer, 17)

- “A kada Ibrahim reče: ‘Gospodaru moj, učini ovaj grad sigurnim i sačuvaj mene i

sinove moje klanjanja kumirima!‘” (Ibrahim, 35)

U nekim ajetima spominju se uporedo nesretnici i oni koji se Allaha boje, kao npr.: “... u

koju će ući samo nesretnik, onaj koji bude poricao i glavu okretao, a od nje će daleko

biti onaj koji se bude Allaha bojao.” (El - Lejl, 15 - 17)

Onaj ko studiozno prouči ajete o zabrani alkohola: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice

za gatanje odvratne su stvari, šejtanovo djelo. Zato se toga klonite da biste postigli ono što

želite. Šejtan želi pomoću vina i kocke unijeti među vas neprijateljstvo i mržnju, i da vas od

sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa, hoćete li se okaniti?”, vidjet će da ti

ajeti sadrže brojne pokazatelje koji ukazuju na zabranu konzumiranja alkohola.

Neki od tih pokazatelja su sljedeći:

1. Ajet počinje obraćanjem vjernicima riječima: “O vjernici”, što skreće pažnju na to da je

ono što slijedi propis koji vjernici, koji se odazivaju svome Gospodaru i koji izvršavaju

Njegove naredbe i klone se zabrana, moraju izvršavati.

2. Alkohol (vino) spomenuto je u kontekstu zajedno sa kockom, kumirima i strelicama za

ga|anje, a sve spada u velike grijehe. Alkohol je prvi spomenut zbog velikog grijeha njegovog

konzumiranja i što je on ključ svakog zla.

3. Alkohol je nazvan “odvratnom stvari” (ridžs), a riječ “ridžs” u arapskom jeziku označava

ogavne i prljave stvari. Ima mišljenja da ova riječ znači srdžbu, kao da ima i značenje grijeha.

4. Ajeti pojašnjavaju da je alkohol šejtanovo djelo, a od šejtana dolazi samo čisto zlo, kao što

to kaže Eš - Ševkani. Šehid, Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, kaže: “Šejtan je iskonski

čovjekov neprijatelj, a dovoljno je vjerniku da zna da je neko djelo šejtansko da bi se njegovo

čuvstvo toga klonilo, da bi njegova duša osjećala odvratnost od toga i da bi njegovo biće

uzmicalo i udaljavalo se od toga i čuvalo se iz bojazni od toga.”

5. Upotreba izraza “klonite se”, koji je najizražajniji, ukazuje na zabranu jer to znači

udaljavanje od zabranjenog, a da se ne govori o činjenju onog što je zabranjeno.

6. Postizanje uspjeha i spas vezani su za Allahovo zadovoljstvo od klonjenja alkohola: “I zato

se toga klonite da biste postigli ono što želite”, što je podsticaj vjernicima da ga se klone.

Kaže Eš - Ševkani: “Ako je u klonjenju od alkohola spas, onda je u konzumiranju propast i

uništenje.”

7. Ajeti pojašnjavaju zla i {tete koje nastaju konzumiranjem alkohola. Kaže Uzvišeni: “Šejtan

želi pomoću vina i kocke među vas neprijateljstvo i mržnju unijeti.” A Sejjid Kutb, Allah mu

se smilovao, kaže: “Ovim se muslimanovoj svijesti otkriva šejtanova namjera i cilj njegove

spletke i produkt njegove nečistote. To je izazivanje neprijateljstva i mržnje u redovima

muslimana, pomoću vina i kocke, kao i odvraćanje “onih koji vjeruju” od sjećanja na Allaha i

od namaza, a kakva li je samo, u tom slučaju, njegova spletka?!” Ovi ciljevi koje šejtan želi

postići stvarnost su i muslimani ih mogu vidjeti u pojavnom svijetu. Ti ciljevi potvrđeni su

Božanskim riječima, istinitim samim po sebi. Nije potrebno dugo istraživanje da bi čovjek

uvidio da je šejtan taj koji među ljude, putem alkohola i kocke, ubacuje neprijateljstvo i

mržnju. Alkohol oduzima razum i zagrijava krv i meso i izaziva hirovitost i žestinu. Kocka

koja ide uz alkohol u dušama izaziva osjećaj propasti i zlobe (mržnje) jer onaj ko je izgubio u

kocki mora osjećati zlobu i mržnju prema onome s kim se kockao, jer mu on oduzima njegov

novac njemu naočigled, odnosi ga kao dobitnik, a njegov partner ostaje kao gubitnik i

kaharan. U prirodi ovih stvari, kocke i alkohola, jeste da izazivaju mržnju i neprijateljstvo,

koliko god one ujedinjavale partnere na polju svadljivosti i eksplozivnosti koje se površno

doimaju kao prijaznost i sreća. Odvraćanje od sjećanja na Allaha i od namaza nije potrebno

razmatrati jer alkohol izaziva zaborav a kocka zaokuplja. Omamljenost kockara kockom nije

ništa manja od omamljenosti alkoholom, a svijet je kockara poput svijeta pijanice i

ograničava se na stolove, čaše i kocke (karte).

8. Za riječi Uzvišenog: “Pa, hoćete li se okaniti?”, Ibn - Kesir kaže: “U ovome je prijetnja i

zastrašivanje.” A Eš - Šavkani kaže: “U ovom je veliko korenje u vidu upitne forme koja

ukazuje na grđenje i prijekor, i zato je Omer, r.a., kada je ovo čuo, rekao: ‘Okanjujem se!’”

9. Riječi Uzvišenog nakon ajeta kojim se zabranjuje alkohol: “I budite poslušni Allahu i

budite poslušni Poslaniku, i oprezni budite! A ako glave okrenete, onda znajte da je

Poslanik Naš dužan samo da jasno obzani.‘” (El - Maida, 92) Ajet potvrđuje i naglašava

nužnost slijeđenja Allahove naredbe tako što se neće nastaviti sa pijenjem alkohola, te

ukazuje na neophodnost slijeđenja onoga što će Poslanik, s.a.v.s., u pogledu alkohola,

objasniti.

10. Bojazan koja je obuzela ashabe za svoju braću koji su konzumirali alkohol, a poginuli su

na Allahovom putu prije zabrane konzumiranja alkohola oko toga da li će ih Allah kazniti?

Zato su objavljene Allahove, dž.š., riječi kao umirenje dušama: “Onima koji su vjerovali i

dobra djela činili, nema nikakva grijeha u onom što su oni pojeli i popili (prije zabrane)

ako su se klonili onoga {to im je zabranjeno i ako su vjerovali i onda se grijeha klonili i

dobro činili. A Allah voli one koji drugima dobro čine.” (El - Maida, 93)

Zabrana konzumiranja alkohola objavljena je u etapama, a prepustit ću prostor šehidu Sejjidu

Kutbu, Allah mu se smilovao, da nam objasni etape kroz koje je prošao propis zabrane

konzumiranja alkohola. On kaže: “Prva etapa bila je usmjereno odapinjanje strijele kada je

Uzvišeni Allah u mekanskoj suri En - Nahl rekao: ‘A od plodova palmi i loze pripremate

piće i hranu prijatnu.‘” Tako je ona bila prvo što je doprlo do osjećanja muslimana

stavljajući pića (alkohol) nasuprot “hrane prijatne”, pa se čini kao da je alcohol jedno, a

prijatna hrana nešto drugo.

Zatim je bila druga etapa u kojoj je pokrenuta vjerska svijest u dušama muslimana putem

zakonodavne logike kada je objavljen ajet iz sure El - Bekara: “Pitaju te o vinu i kocki.

Reci: ‘Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo što je šteta od njih veća

nego korist.‘”

U ovom je ajetu znak da je ostavljanje kocke i vina pre~e s obzirom da je šteta veća od

koristi, a u malo kojoj stvari nema neke koristi; međutim, dozvoljenost ili zabranjenost te

stvari oslanja se na to da li u toj stvari preovladava šteta ili korist. Potom je bila treća etapa

u kojoj je razbijena navika pijenja i izazvani netrepeljivost i neslaganje između alkohola i

naredbe klanjanja namaza kada je objavljen ajet iz sure En - Nisa’: “O vjernici, pijani

nikako namaz ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate.”

Namaz se obavlja u pet vremenskih intervala i između većine tih intervala je mali vremenski

razmak što nije dovoljno da se čovjek opije, a zatim i otrijezni između dva namaska vremena.

Ovom odredbom sužavaju se prilike praktične primjene navike pijenja alkohola, a naročito

pijenje alkohola ujutro i poslije ikindije ili akšama, kako je bio adet ljudi u predislamskom

periodu, džahilijetu. Ajet razbija i običaj konzumiranja alkohola koje je vezano za određene

vremenske termine u kojima je alkohol konzumiran. U ajetu se nalazi nešto što u duši

muslimana ima svoju težinu, a to je nemogućnost usklađivanja između izvršavanja naredbe

klanjanja namaza u njihovom vremenu i pridruživanje navike pijenja alkohola u određenim

vremenskim periodima. Potom je bila četvrta i odlučujuća etapa za koju su se duše u

potpunosti pripremile. Samo što je došla zabrana, slijedila je pokornost i poslušnost bez

oklijevanja. Od Omera b. el - Hattaba, Allah neka je njime zadovoljan, prenosi se da je rekao:

“Allahu, objasni nam o alkoholu objašnjenje koje je dovoljno.” Tada je objavljen ajet iz sure

El- Bekara: “Pitaju te o vinu i kocki. Reci: Oni donose veliku štetu, a i neku korist.‘”

Omer je zatim pozvan (da dođe) i ovaj ajet mu je proučen, a on je rekao: “Allahu, objasni

nam o alkoholu stvari koje će nas zadovoljiti.” Tada je objavljen ajet iz sure En - Nisa’: “O

vjernici, pijani nikako namaz ne obavljajte...” Omer je ponovo pozvan i ovaj ajet mu je

proučen, a on je rekao: “Allahu, objasni nam o alkoholu ono {to }e biti dovoljno.” Zatim je

objavljen ajet iz sure El - Maida: “Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas

neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i obavljanja namaza odvrati. Pa,

hoćete li se okaniti?” Omer je ponovo pozvan i ovaj ajet mu je proučen, a on je rekao:

“Okanili smo se, okanili!” Ovo bilježe autori “Sunena”.

Kada je objavljen ovaj ajet o zabrani alkohola treće godine nakon Bitke na Uhudu, nije bilo

potrebno više od jednog telala koji je u mjestima gdje su se ljudi u Medini okupljali, vikao:

“O ljudi, alkohol je postao zabranjen (haram)!” Onaj u čijoj je ruci tada bila čaša - razbio ju

je, onaj u čijim ustima je bio gutljaj - izbacio ga je i pocijepane su mješine za vino i razbijeni

vrčevi. I tako se stvar okončala.

Što se tiče mudrosti koja se nalazi u postupnom zabranjivanju alkohola, nju nam je pojasnio

Sejjid Kutb prilikom njegovog tumačenja riječi Uzvišenog: “Pitaju te o vinu i kocki. Reci:

‘Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima; samo je šteta od njih veća od koristi.’”

On kaže: “Ovaj tekst koji je pred nama bio je prvi korak zabrane. Stvari i djela ponekad nisu

čisto zlo . Dobro se miješa sa zlom, a zlo se miješa sa dobrom na ovome svijetu. Međutim,

ono od čega zavisi da li će nešto biti dozvoljeno ili zabranjeno jeste preovladavanje dobre ili

loše strane. Ako je šteta u alkoholu i kocki veća od koristi, tada je to uzrok i razlog zabrane,

iako ovdje nije zabrana jasno izrečena.”

Ovdje nam se ukazuje jedna strana islamskog, kur’anskog, Božanskog i mudrog metoda

odgoja, a to je metod koji je moguće pronaći u mnogim njegovim propisima, naredbama i

usmjerenjima. Mi ćemo ukazati ovdje na jedno pravilo ovoga metoda povodom govora o

alkoholu i kocki.Kada je naredba ili zabrana vezana za jedno od pravila imanskog koncepta

ili za jedno pitanje uvjerenja (i’tikad), islam tada od prvog momenta donosi jasnu odredbu

Međutim, kada je naredba ili zabrana vezana za običaj ili oponašanje ili za društvenu

situaciju koja nije lahka, islam tada čeka i pitanju prilazi polahko, blago i postupno i priprema

realne i optimalne uvjete koji olakšavaju sprovo|enje i pokoravanje. Kada se radilo o pitanju

tevhida ili širka, islam je od prvog momenta sproveo svoju naredbu, oštro i odlučno, bez

oklijevanja i obaziranja, bez kurtoazije, nagodbe i susretanja na pola puta; to je zbog toga što

se ovdje radi o pitanju osnovnog pravila koncepta, bez kojeg nije ispravan iman niti se

uspostavlja islam. Što se tiče alkohola i kocke, radilo se o običaju i navici, a običaj zahtijeva

liječenje. Zbog toga se počelo sa pokretanjem vjerske svijesti i zakonodavne logike u dušama

muslimana tako što je rečeno da je šteta u alkoholu i kocki veća od koristi, a u tome je znak

da je ostavljanje alkohola preče. Zatim je došao drugi korak povodom objavljivanja ajeta iz

sure En - Nisa’: “O vjernici, pijani nikako namaz ne obavljajte, sve dok ne budete znali

{ta izgovarate.”

Namaz se obavlja u pet vremenskih razdoblja i između većine tih razdoblja mali je

vremenski razmak koji nije dovoljan za opijanje i otrežnjavanje. U ovome je sužavanje

prilika praktične primjene navike pijenja i razbijanje navike konzumiranja alkohola koja je

vezana za određeno vrijeme konzumiranja.

Poznato je da onaj koji nešto konzumira osjeća potrebu za onim što redovno uzima, bilo da se

radi o opojnim pićima ili drogama, u određenom vremenu u kojem je uobičajeno da to

konzumira. Kada prekorači ovo uobičajeno vrijeme i to se ponovi više puta, oslabi žestina te

navike i moguće ju je savladati. Nakon što su se ta dva koraka ostvarila, došla je odlučno i

posljednja naredba o zabrani alkohola i kocke: “Vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje

odvratne su stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli ono što želite.

Na drugom mjestu Sejjid Kutb kaže: “Alkohol (vino), kocka, kumiri i strelice za gatanje bili

su osobitosti džahilijeta i duboko uvriježena tradicija u džahilijetskom društvu. Sve to bilo je

jedan svežanj čvrsto povezan upražnjavanjem tih stvari i time što su te stvari bile osobenost i

tradicija toga društva. Alkohol su pili u velikim količinama i u njegovom se napijanju u

svojim sjedeljkama natjecali u hvalisanju i nadmetali. Svoje hvalisanje i uznošenje u poeziji

vezivali su za alkohol. Uz pijanke išlo je i klanje životinja i od njih su jeli pečenje oni koji su

pili alkohol, koji su ga točili i oni koji su stalno bili prisutni na tim sjedeljkama, koji su u

njima nalazili utočište i oni koji su se oko njih okupljali. Ove životinje su klane kod kumira

(ensab), kipova koje su imali, i svoje životinje klali su kod njih i njihovom krvlju ih mazali.

Također su kod kipova klali svoje žrtve koje su prinosili svojim bogovima, odnosno

vračevima koji su se brinuli o tim kipovima. Oko zaklane životinje, na pijankama i drugim

sličnim društvenim prilikama, kockanje se odvijalo pomožu strelica (za gatanje), a to su

strelice pomoću kojih su dijelili zaklanu životinju. Svaki od njih dobijao je svoj udio u

životinji prema onome što mu je pokazala njegova strelica. Onaj čija je strelica bila ona koja

donosi najveći dobitak (sedma strelica), dobijao bi najveći dio i tako su radili tako da je bilo i

onih čija strelica nije dobijala ništa. Kada su spoznali njihovog Istinskog Boga, njihove duše

počele su slušati ono što kod njih voli ovaj Istinski Bog, a šta ne voli, a prije toga nisu tome

obraćali pažnju niti se pokoravali naredbi, a niti klonili zabrane.

Nisu ostavljali svoje džahilijske navike, bez obzira koliko puta im ponavljana naredba ili dat

savjet. Sveza čiste ljudske prirode jeste sveza uvjerenja (akide), i ako se prvo ne uspostavi

ova sveza, u ljudskoj prirodi ne}e ostati ništa od ahlaka, etike ili druptvenog boljitka. Ključ

ljudske prirode je ovdje. Ako se ona ne otvori svojim ključem, njeni unutarnji tuneli ostat će

zatvoreni, a njeni putevi krivudavi, i kad god se neki njen tjesnac otkrije, sakrije se drugi; kad

god se osvijetli jedan njen aspekt, zatamne se drugi, kad god se odveže čvor, zavežu se drugi

i kad god se otvori neki njen put, zatvore se drugi putevi i prolazi, i tako bez kraja.

Zbog toga islamski metod nije počeo u liječenju poroka i devijacija džahilijeta od tih poroka i

devijacija. On je počeo od uvjerenja (akide). Počeo je od svjedočenja (šehadeta) da nema

boga osim Allaha, a period pozivanja u svjedočenje da nema boga osim Allaha trajao je u

vremenu sve dok nije prošlo trinaest godina tokom kojih nije bilo drugog cilja osim ovoga;

njihovo pokoravanje Njemu i Njegovoj vlasti. A kada su njihove duše postale čiste i iskreno

predane Allahu, i kad su postali takvi da za sebe ne nalaze izbora osim što za njih odabere

Allah, tada su počela zaduženja, među kojima su bili i ibadeti. Tada je, također, počelo

pročišćavanje naplavina i sedimenata džahilijeta: društvenih, ekonomskih, duhovnih,

moralnih, etičkih... Zaduženja su počela u momentu kada je bilo tako da Allah naredi a

robovi (ljudi) se pokoravaju bez pogovora, jer oni za sebe ne tra`e izbora u onome što im

Allah naređuje ili zabranjuje, pa šta god to bilo.

DRUGO: STAV ČIST OG VJEROVJESNIČKOG SUNNETA

Poslanik, s.a.v.s., akcentirao je zabranu alkohola sa više aspekata:

1 - OPISAO GA JE DA JE “KLJUČ SVAKOG ZLA” I DA JE “MAJKA SVIH ZALA”

Od Ibn - Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Klonite

se alkohola jer je on ključ svakog zla!’” (Bilježi ga El - Hakim) A od Abdullaha b. ‘Amra,

r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Alkohol je majka razvrata i najveći od

najvećih grijeha. Ko pije alkohol, ostavi namaz i (možda) obljubi svoju majku ili tetku po

majci i tetku po ocu.” (Bilježi ga Et - Taberani u “El - Mu’džem el - Kebir”)

2 - UČINIO JE ZABRANJENIM MALU KOLIČINU ALKOHOLA, A DA SE NE GOVORI

O VELIKOJ

Prenosi se od Ibn - Omera, r.a., da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Ono što

opija u većoj količini zabranjeno je i u manjoj.’”

Od Aiše, r.a., prenosi se da je rekla: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Sve što opija

zabranjeno je (haram), a ono što opija u mjeri od jednog “ferka”, zabranjeno je i u mjeri od

jedne šake.’” (Bilježe Ahmed, Ebu - Davud, Et - Tirmizi, koji kažu da je hadis dobar

(hasen).)

(Mjera zvana “el - ferk” ili “el - ferek”, ali je sa fethom poznatije, mjera je od 16 ratlova.

Neki kažu da ta mjera iznosi 16 ratlova ako se misli na “el - ferek” (sa fethom na slovu r), ali

ako se misli na “el - ferk” (sa sukunom na slovu r), tada ta mjera iznosi 120 ratlova).

3 - POJASNIO JE RAZLOG ZBOG ČEGA JE ALKOHO ZABRANJEN, A TO JE

OPIJANJE

Od Ibn - Omera, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Sve što

opija jeste alkohol (hamr), a svaka vrsta alkohola je haram!?’” (Bilježe Muslim, Ahmed, Ebu

- Davud i drugi.)

Od Kajsa b. Sa’da b. Ubadea, r.a., prenosi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika,

s.a.v.s., da kaže: ‘Sve što opija je alkohol (hamr), a svaki alkohol je haram, i klonite se vina

od kukuruza!’” (Vino od kukuruza su pravili Abesinci i zvalo se “el - gubejra.”)

Od Aiše, r.a., prenosi se da je rekla: “Upitan je Allahov Poslanik, s.a.v.s., o vinu od meda, a

Jemenci su ga pili, pa je odgovorio: ‘Svako piće koje opija jeste haram!’” (Bilježe Malik,

Ahmed, Eš -Šafi’i, El - Buhari, Muslim i Ebu - Davud.)

Ovdje ću, povodom ovoga, citirati ono što je spomenuo Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, u

svojoj vrijednoj knjizi “Fi zilali el Kur’an”, gdje kaže: “Omamljenost pićem, bilo kojim

opojnim pićem, u suprotnosti je sa stalnom budnosti (svijesti) koju zahtijeva islam od

muslimanskog srca kako bi u svakom momentu Čovjek bio vezan za Allaha. Zatim da

pomoću ove budnosti bude pozitivan faktor u progresu i obnovi života, čuvanju života od

slabosti i iskvarenosti, čuvanju sebe, svoga imetka i časti, kao i čuvanja sigurnosti

muslimanske zajednice, Šerijata i poretka od bilo kakve agresije. Pojedinac musliman nije

prepušten sam sebi niti svojim strastima, već zadužen raznim obavezama, koje od njega

zahtijevaju stalnu budnost. On ima obaveze prema svome Gospodaru, obaveze prema sebi,

obaveze prema svojoj porodici, obaveze prema muslimanskoj zajednici u kojoj živi i obaveze

prema cijelom čovječanstvu, a to je da poziva i upućuje u islam. Od muslimana se traži da

bude u stalnoj budnosti kako bi mogao izvršavati ove obaveze, pa čak se to od njega traži

kada uživa u lijepim, dozvoljenim stvarima i islam ga obavezuje da bude oprezan i budan

prema tim užicima i da ne bude rob užitku ili strasti. On stalno kontroliše svoje prohtjeve,

udovoljava im kao što udovoljava onaj ko vlada svojom situacijom. Omamljenost (opijenost)

ni u čemu se ne slaže sa ovim pravcem. Osim toga, omamljenost je u svojoj suštini samo

bježanje od životne stvarnosti na određeni vremenski period i pribjegavanje imaginacijama

koje podstiču opijenost i mahmurluk. Islam negira čovjeku ovaj put i želi od ljudi da vide

činjenice stvarnosti i da stanu pred njih, žive sa njima, a da ne grade ovaj život na

imaginacijama i iluzijama.

Stajanje pred činjenicama stvarnosti srž je odlučnosti i volje, a bježanje od njih ka

imaginacijama i iluzijama jeste put oslobađanja od obaveza, slabost odlučnosti i taljenje

volje. Islam stalno vodi brigu o odgoju volje i njenom oslobađanju iz stega dominantne

navike, konzumiranja alkohola. Ovaj je aspekt sam dovoljan sa tačke gledišta islama da se

alkohol i ostala opojna sredstva i druge učine zabranjenim, a one su ogavne stvari, šejtansko

djelo i uništavaju ljudski život.

4 - ZABRANIO JE DODATNE STVARI VEZANE ZA ALKOHOL MIMO

KONZUMIRANJA

Od Enesa, r.a., prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., prokleo je deset osoba koji

imaju veze sa alkoholom: onoga ko ga cijedi, kome se cijedi, ko ga pije, ko ga nosi, kome se

nosi, ko ga toči, ko ga prodaje, ko se zaradom od njega hrani, ko ga kupuje i kome se

kupuje.” (Bilježe Ibn - Madže i Et - Tirmizi.)

Od Ebu - Hurejrea, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Allah je, zaista,

zabranio alkohol i zaradu od alkohola, i zabranio je strv i zaradu od nje i zabranio je svinjsko

meso i zaradu od njega.” (Bilježi ga Ebu - Davud.)

A od Ibn - Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da

kaže: ‘Došao mi je Džibril i rekao: - Muhammede, doista je Allah prokleo alkohol, onoga ko

ga cijedi, kome se cijedi, ko ga pije, ko ga nosi, kome se nosi, ko a prodaje, ko ga kupuje, ko

ga toči i kome se toči.’” (Bilježe Ahmed, El - Hakim i El - Bejheki.)

5 - NEGIRAO JE IMAN (VJEROVANJE) ONOGA KO KONZUMIRA ALKOHOL:

Od Ebu - Hurejrea, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “U momentu dok

čini blud, čovjek nije vjernik, kradljivac dok krade, nije vjernik i dok (čovjek) pije alkohol,

nije vjernik.” (Bilježe El - Buhari, Muslim, Ebu - Davud, Et - Tirmizi i En - Nesai.)

Od Ebu - Hurejrea, r.a., također se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Od onoga

ko čini blud ili pije alkohol bit će odstranjen iman kao što čovjek sa sebe preko glave skida

košulju.” (Bilježi El - Hakim.)

Od Ibn - Abbasa, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Ko vjeruje u Allaha i

Sudnji dan neka ne pije alkohol; ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne sjedi za stolom za

kojim se pije alkohol.” (Bilježi Et - Taberani.)

6 - PROPISAO JE ŠERIJATSKU KAZNU (HADD) ZA ONOGA KO PIJE ALKOHOL

Od Enesa, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., zbog pijenja alkohola izvršavao

bičevanje palminim granjem i papučama, a Ebu - Bekr je bičevao sa 40 udaraca. (Muttefekun

alejhi)

7 - PRIPRIJETIO JE BOLNOM PATNJOM NA AHIRETU ONOME KO PIJE ALKOHOL

Od Ebu - Musa’a el - Ečarija, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Trojica neće

u}i u Džennet: alkoholičar, onaj ko prekida rodbinske veze i onaj ko povjeruje u čaroliju

(sihr). Onoga ko umre kao alkoholičar, Allah će napojiti iz rijeke zvane El - Gavta.” Rečeno

je: “A kakva je to rijeka ‘El - Gavta’?” On je odgovorio: “To je rijeka koja teče iz spolnih

organa prostitutki (bludnica), a smrad njihovih spolnih organa uznemiravat će stanovnike

Džehennema.” (Bilježe Ahmed, Ebu - Ja’la, Ibn - Hibban u svom Sahihu i ovaj hadis smatra

se vjerodostojnim.)

Od Ibn - Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Ako umre

alkoholičar kao takav srest će Allaha kao da je obožavatelj idola.’” (Bilježi Ahmed.)

A od Abdullaha b. Omera, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Trojici je

Allah zabranio ulazak u Džennet: alkoholičaru, onome ko je neposlušan roditeljima i mužu

koji svojoj supruzi odobrava nevaljalost.” (Bilježi Ahmed i ovo je njegova verzija hadisa; En

- Nesai, El - Bezzar i El - Hakim koji kaže da je hadis vjerodostojnog seneda.)

Od Ibn - Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Sve što je

fermentirano alkohol je, a sve što opija haram je. Ko popije ono što opija, njegov namaz će

biti krnjav četrdeset jutara (dana). Ako se pokaje, Allah }e mu primiti pokajanje, a ako to

ponovi i četvrti put, Allah će ga napojiti iz onoga što izlazi iz tijela stanovnika Džehennema -

tinetul habal.” Poslanik, s.a.v.s., upitan je: “A šta je to (tinetul - habal), o Allahov Poslaniče?”

On je odgovorio: “Gnoj stanovnika Džehennema.” (Bilježe Ebu - Davud i Et - Tirmizi.)

Od Ibn - Omera, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Ko bude

pio vino na ovome svijetu, a ne pokaje se za to (i ne ostavi to), bit će mu uskraćeno vino na

ahiretu.’” (Bilježe svi autori Sunena osim Et - Tirmizija.)

Nakon svega izloženog može se reći da onaj koji negira da je alkohol zabranjen, ustvari

poziva negiranje sunneta i zanemarivanje njegovog značaja u Šerijatu, jer to nije u skladu s

njegovim željama i strastima. Zbog toga ćeš ga vidjeti kako pribjegava pokuđenom načinu

raspravljanja o vjerski neospornim stvarima udovoljavajući tako svojim hirovima i pravdaju}i

svoje pogreške.

TREĆE: STAV ASHABA O ZABRANI ALKOHOLA

Niko pametan ne sumnja da su ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., najbolje razumijevali

Kur’an i najbolje ga praktikovali, pa kakav je bio postupak ashaba nakon objave ajeta o

zabrani alkohola? Bilježi El - Buhari prenoseći od Enesa, r.a., da je rekao: “Bio sam taj koji

je ljudima točio alkohol u kući Ebu-Talhe, a alkohol koji su tada pili bio je od datula. Allahov

Poslanik, s.a.v.s., naredio je telalu da viče da je alkohol zabranjen. Ebu-Talha je rekao: ‘Iziđi

i prospi ga!’ Ja sam izišao i prosuo alkohol i on je tekao Medinom. Ovako su postupili i svi

ostali ashabi, neka je Allah njima zadovoljan!”

Prenosi se od Ebu - Seida, r.a., da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘O ljudi,

Allah, doista, mrzi alkohol i Allah će (možda)o njemu objaviti objavu. Ko ima kod sebe

alkohola neka ga proda i okoristi se njime.’” Ebu - Seid kaže: “Nije prošlo dugo vremena, a

Poslanik, s.a.v.s., reČe: ‘Zaista je Allah zabranio alkohol, pa neka onaj kod koga se zadesilo

alkohola prilikom objave ovog ajeta, ne pije alkohol i neka ga ne prodaje.’ Ljudi su sa onim

što su imali od alkohola izišli na ulice Medine i prosuli ga.” Bilježi Muslim.

Č ETVR T O: IDŽMA - KONSENZUS

Učenjaci su se konsenzusom složili oko toga da je alkohol zabranjen - haram, tako da je neko

od njih rekao da Allah nije ništa žešće zabranio od alkohola. Zbog ovoga učenjaci kažu da

onaj musliman koji zaniječe da je alkohol zabranjen nakon što je to potvrđeno Kur’anom,

sunnetom i idžma’om, smatra se otpadnikom od islama jer je zanijekao nešto od vjere što je

nužno poznato.

Kasim Dobrača, Poroci, str 81-95

KOCKA

Kockanje je, također, jedna od najštetnijih i najopasnijih navika koju islam zabranjuje. To je,

po islamu, svaka igra u novac, uz opkladu i neku vrijednost, gdje svaki učesnik mora ili

dobiti ili izgubiti. Svaka takva igra, od onih običnih narodnih igara, (na primjer “prstena”,

“kamena s ramena”, “trke”, itd.), preko “karata”, “šibica”, “šaha”, tavle, do lutrije i svjetskih

kockarnica - sve je to zabranjeno kockanje, ako partneri igraju u novac.

Prijateljska, pak, igra, samo radi zabave i odmora, ali bez ikakva ulaganja novca ili drugih

vrijednosti, nije zabranjena, jer to, zapravo, i nije kocka ni kockanje - ukoliko i takva igra ne

postane strast, koja čovjeka vodi iz granica umjerenosti u besposličarenje i nerad.

Isto tako, islam ne smatra zabranjenim ako u igri jedna strana, jedan partner,od svoje dobre

volje, ili neka treća osoba, uloži novac da ga dobije pobjednik u igri, ali s tim da onaj drugi

partner nije ništa du`an ni obavezan ulagati od sebe i da ništa ne ulaže. Kockanje, pak, gdje

svi partneri ulažu novac u neku igru, i svaki od njih nastoji da dobije na štetu drugog -

prezreno je u islamu i najstrože zabranjeno (haram). Takva igra (kockanje) ubraja se, po

islamskom učenju, u najveće grijehe.

Kad se uzmu u obzir islamski moralni i društveni principi, s jedne strane, i posljedice i utjecaj

kockanja na ćovjeka, s druge strane, onda nam postaje jasan takav stav islama prema kocki.

Islamsko je pravilo da musliman treba sticati imetak poštenim radom. Tuđa imovina je, po

islamu, zaštićena i nepovrediva (princip slobode svojine) pa je niko ne smije uzimati ili

prisvajati, izuzev na zakonit način (na primjer, putem zamjene dobara ili putem poklona).

Uzimanje, pak, nečije imovine opkladom ili kockom prisvajanje je tuđeg imetka na nezakonit

i nepošten način, a to je muslimanima, po Kur’anu, izričito zabranjeno.

“Ne jedite imetke jedni drugih na nezakonit na~in…!” (El-Bekara, 188)

Kockar svoj vlastiti imetak uništava i razbacuje, a i to je po islamu zabranjeno. Kockanje

preokupira čovjeka psihički i oduzima svu njegovu pažnju, zanese ga, i u neku ruku, opije ga

kao alkohol, pa on sve svoje snage i vrijeme troši u tu štetnu rabotu, a to je opet, po islamu,

poseban grijeh. Kocka prouzrokuje ljudima pretjerana i štetna uzbuženja, razočarenja,

međusobnu mržnju i neprijateljstvo, a to je sve zabranjeno i grješno (haram).

Kao mnoge društvene pojave i navike tako je i kocka danas u kulturnom svijetu stavljena pod

lupu nauke i izučavanja kome je obično dat naziv: “psihologija kocke”. Ta izučavanja

otkrivaju svu strahotu i užas kocke, koji ne izostaju za strahotama alkohola i droga, ako ih i

ne premašuju.

Kad kockanje pređe čovjeku u strast i naviku, a to brzo biva, onda je on kockar, i tada se

može reći da je čovjek utopljen, izgubljen - sve dok se ne izbavi iz toga zla. Psihijatri su

posmatrali kockare i bilježili njihove izjave i svoja zapažanja. Najveći zanos i neko pretjerano

uživanje kockare zahvata obično za vrijeme igre ili klađenja. Jedan od njih kaže: “Za mene je

vrijednost života jedino u onom neobičnom golicanju i uzbuđenju za vrijeme igre…” Drugi

kaže: “Kad se kockam, gubim svaki osjećaj za okolinu, bez obzira ko se tu nalazio. Za mene

tada ništa ne postoji.” Jedan kockar nije došao na sahranu svog oca samo zato što nije mogao

da prekine svoje kockanje! Dosta je brakova i porodica unesrečeno i uništeno zbog kocke i

kockanja. Strast za kockanjem razara u čovjeku sve glavne ljudske vrline i vrijednosti, ubija u

njemu razum, ljudsko dostojanstvo i čast - tako da je kockar spreman prevariti, slagati,

ukrasti, pa i ubiti drugog čovjeka, samo da bi do{ao do sredstava za kockanje. Što je još u

tom najgore, kockari takve neljudske svoje postupke ne smatraju zločinom, jer im kocka

uništava svijest i sposobnost normalnog ljudskog rasuđivanja.

Vjerovatno zbog takvog djelovanja kocke na čovjekovu psihu i svijest, a i zbog nedostatka

samodiscipline i reda, kod mnogih ljudi našeg vremena kockanje se danas strahovito širi i

uzima jakog maha u cijelom svijetu. To se najbolje vidi prema podacima, koji – bar

djelomično i ponekad - izbiju na vidjelo dana. Godine 1968. ljudi su u Americi uložili u

opkladu samo na konjske trke oko četiri i po milijarde dolara. Smatra se da su u 1969. godini

Amerikanci uložili na opklade i razne druge vrste kockanja više od dvije stotine milijardi

dolara. Kockanje se i kod nas širi, iako ga, bar jednim dijelom, naši zakoni zabranjuju. Iz

gradova, iz gradskih podruma, kafana, lokala i sijela prenosi se već i u sela, kao što to biva i

sa raznim drugim, najviće lošim navikama.

Takva vrsta nedozvoljenog “rada” i “zarade” može se svugdje naći po našim gradovima,

kasabama i selima, i to baš kod muslimanskog stanovništva. Iako su to obično ljudi koji ne

znaju ništa o islamu i koji nisu stekli islamski odgoj, ipak su oni sramota i nesreća, kako za

sebe tako i za muslimansku pa i općenarodnu zajednicu.

Kad sve to uzmemo u obzir, onda nam postaje jasno zašto je islam tako odlučno zabranio

svako kockanje, igru u novac, pa makar to bilo u najmanjoj količini. Tada nam postaje jasna

veličina i uzvišenost onih kur’anskih riješi gdje se kaže, između ostalog, da je kocka “prljav

šejtanski posao”, koji musliman treba daleko baciti od sebe i kloniti ga se radi svoje sreće i

svog ljudskog dostojanstva. To je rečeno u ajetu koji smo ranije naveli (v. suru El-Maidu, 90-

91): “O vjernici! Alkohol, kocka, idoli i strelice za gatanje samo su nečist, šejtanski

posao, pa se klonite toga da biste postigli plemenite ciljeve i želje. Šejtan samo želi da

pomoću opojnog pića i kocke među vas ubaci neprijateljstvo i mržnju i da vas odvrati

od sjećanja na Allaha i od namaza. Pa, hoćete li se vi okaniti toga?” Ove Božije riječi u

Kur’anu zaista su veličanstvene. One u kratkim crtama savršeno ukazuju na suštinu i strašnu

sliku dva velika zla: alkohola i kocke. Ove božanske riječi, ove uzvišene istine o štetnosti

kocke ukazuju na sve one pogubnosti i strahote toga zla, o čemu smo, ukratko, prethodno

govorili. Ove uzvrišene riječi treba svaki musliman duboko staviti u svoje srce i svijest, kao

osnov i uputstvo za svoje životno pravilo: da se nikad ni u kojoj prilici ne bavi i ne zabavlja

kockanjem, tj. klađenjem ili kakvom igrom u novac - ako želi da ostane i živi kao čovjek i

kao musliman.

Veliki grijeh kockanja, po islam, vidi se, pored kur’anskih riječi, i iz nekih hadisa. Tako,

prema jednoj tradiciji, Muhammed, alejhisselam, kaže: “Ko pozove druga na kockanje nek se

pokaje i podijeli sadaku.”

To znači, ako se čovjek odlučio ili pošao ili samo pozvao nekog na kockanje, treba se odmah

pokajati i od toga odustati, a kao sastavni dio pokajanja treba udijeliti i sadaku (pomoć).

Ovim se ujedno naglašava da je novac, koji bi čovjek potrošio u kockanju, bolje dati u

dobrotvorne svrhe.

Igra u novac, kocka, ne može se, po islamu, ničim pravdati. Izgovori i priče da kockanje

mođe imati i neke humane ciljeve - kao tombole, ili razne vrste lutrije, koje se ponekad daju u

“dobrotvorne svrhe” - nemaju mjesta ni opravdanja u islamu. Po islamskom shvatanju, ljudi

trebaju u sebi gajiti i razvijati osjećanje, volju i interes za svjesno i namjerno davanje priloga

u dobrotvorne svrhe, jer samo tako oni ostvaruju human čin, a ne da im se novac, prilozi,

oduzimaju, izvlače iz džepova, pomoću kocke, dakle, putem obmane i zavaravanja, pa makar

to bilo pod izgovorom za “dobrotvorne svrhe”. Čineći nekom “dobro” pomoću kocke,

tombole i sl., može se počiniti nepotrebna i nedopuštena šteta sebi i drugom, otvaranjem puta,

prilike i mogućnosti za stvaranje loše navike kockanja. Zato će svjestan i savjestan musliman

svoj novac koji bi uložio u tombolu ili drugu vrstu kocke radi nekog “humanog cilja”, radije

priložiti direktno u odre|enu dobrotvornu svrhu, a neće učestvovati u tomboli ili bilo kojoj

kocki, ni pod kakvim izgovorom.

UPOTREBA DUHANA

Duhan je poznat svakom, kao {to je poznata i njegova rasprostranjenost u svijetu, ali

mnogima, čini se, nije poznata njegova štetnost i njegova besmislenost. Na upotrebi duhana

naročito se vidi koliko su ljudi robovi svojih navika i koliko su slabi pred svojim prohtjevima

Pradomovina duhana je Amerika, odakle je on prenesen u Evropu početkom šesnaestog

vijeka. Pošto je to bila novotarija na kojoj su se zapažale i negativne posljedice, vlasti su u

Evropi, u početku, zabranjivale upotrebu duhana. Ali u svijetu prenosile su se neosnovane

vijesti da je duhan čudotvorna biljka i da je lijek protiv svih bolesti. Vjerovatno na osnovu

takvog praznovjerja, a i zbog ljudske pohlepe za onim {to se zabranjuje, duhan se naglo i sve

više širio, unatoč svih zabrana. Kako se teško prolazi pušenja ko već jednom počne i navikne

pušiti, to se stari pušači nisu prolazili svoje navike, a novi su stalno priticali i tako je broj

pušaća stalno rastao. Pred općom navikom pušenja zabrane su najposlije ustuknule i pušenje

je preplavilo najprije Evropu, a onda i cijeli svijet. Kada su i same države počele osnivati

monopol na duhan, njegovom širenju otvoren je, u neku ruku, legalni put. Prvi su to učinili

Francuzi u drugoj polovini XVIII stoljeća.

Proizvodnja i upotreba duhana, kroz svu njegovu historiju do danas, u stalnom je razvitku i

porastu. Najprije privatni proizvođači i trgovci, a poslije monopoli, gledali su uvijek u

velikom prometu duhana samo svoje velike novčane dobiti. Pred Drugi svjetski rat svjetska

proizvodnja duhana iznosila je oko 2,610.000 tona.

ŠTETNOST DUHANA

Dok se u ranija vremena nije znalo koliko je duhan štetan, mogla se nekako razumjeti, pa

možda i tolerirati njegova uopotreba. Ali, sada to više nije moguće. Nauka već poodavno, a

danas sve više, otkriva i dokazuje veliku štetnost duhana po zdravlje ljudi. Zapravo, sada se

sa sigurnošću zna da je njegova štetnost mnogostruka. Prije svega, valja naročito uočiti da

duhan sadrži u sebi jednu vrstu otrova koji se zove nikotin. Taj otrov djeluje na organe za

disanje i može prouzrokovati bronhijalnu astmu; djeluje na srce tako da prouzrokuje

nepravilno kucanje (aritmiju), na krvne žile, na probavne organe i dr. Ako neko previše puši,

može dobiti trovanje nikotinom. Naročito bi valjalo imati u vidu štetno djelovanje nikotina na

nervni sistem. Medicina danas, pored spomenutog, dovodi u vezu pušenje duhana i s

najopasnijom bolešću našeg vremena, s bolešću raka, tvrdeći da je duhan jedan od uzročnika

te opasne bolesti, ili bar da joj pogoduje. Ispitivanja su, naime, pokazala, da ima mnogo više

oboljelih od raka na grlu, usnama i plućima među onima koji puše nego među onima koji ne

puše.

Pušenje, isto kao i upotreba alkohola, posebno štetno djeluje na zdravlje žena i mladeži.

Duhanski otrov (nikotin) naročito ugrožava i razara njihov nježni organizam. Mladež, na

žalost, i na svoju štetu, danas u veoma velikom broju puši. To čine dječaci, pa i djeca,

ugledajući se na starije, ugledajući se jedni na druge i misleći da će pušenjem dokazati svoju

važnost i neku jednakost s odraslim, odnosno da su već stupili u red odraslih. Koliko li

naivnosti i nezrelosti, koliko neznanja i nedostatka svijesti, na svoju vlastitu štetu, na štetu

svoga zdravlja i svoje sreće

Ako je žena koja puši noseća, pušenje pričinjava štetu ne samo njoj nego se štetno odražava i

na njeno dijete koje nosi. Takve žene su pojačano izložene opasnosti da prije vremena rode

(pobace). Uza sve to, pušenje žena naroćito ugrožava njihovu ljepotu i svježinu. Neki je

liječnik primijetio: “Kad bi žene znale koliko pušenje šteti njihovoj ljepoti, ne bi nikad

zapalile ni jednu cigaretu.”

Usljed svega toga, danas se u kulturnom svijetu sve više vodi borba protiv pušenja duhana

isto kao i protiv pijančevanja i drogiranja. Tu borbu, kod nas i u svijetu, vode najistaknutiji

ljekari i najuglednije zdravstvene ustanove. U nekim je zemljama već zabranjeno

reklamiranje cigareta, kao u Americi i u Saudijskoj Arabiji. U nekima, opet, naređeno je da se

na kutijama cigareta napiše upozorenje: “Opasno po zdravlje”.

PUŠENJE U MUSLIMANSKOM DRUŠTVU I STAV ISLAMA O TOM PITANJU

Širenje duhana u muslimanskim zemljama i narodima odvijalo se, uglavnom, kao u

evropskim i drugim zemljama. Od muslimanskih zemalja duhan se najprije pojavio u Turskoj

carevini, u čijem je sastavu bila i naša zemlja. To je bilo krajem XVI i početkom XVII

stoljeća.

Prema raznim podacima, pušenje duhana u Bosni i Hercegovini spominje se u XVII stoljeću.

U Hercegovini se duhan počeo saditi tek u prvoj polovini XIX stoljeća, za vrijeme Ali-paše

Rizvanbegovića (1833-1815). U to vrijeme se kod nas razvio i poseban esnaf, koji su

sačinjavali prodavci i rezači duhana (tutundžije i havandžije), što pokazuje koliko je duhan

osvajao sebi mjesto i u našem društvu.

Pojava duhana u muslimanskom društvu izazvala je probleme, rasprave i jak otpor. Raniji

islamski učitelji (ulema) do druge polovine XVI stoljeća nisu ništa izričito rekli o pušenju jer

u njihovo vrijeme duhana uopše nije bilo. Ali savremenici njegove pojave i njegova prvog

doba reagirali su brzo i jasno i dali su svoja mišljenja o njemu. Neki su od njih smatrali da je

upotreba duhana, s islamskog gledišta, dopuštena (halal) s obzirom na činjenicu da on ne

opija i da - po njihovom mišljenju - nije štetan za svakog ko ga puši. Međutim, vešina njih, i

to onih najistaknutijih rekli su odmah da je duhan zabranjen (haram) ili - u najmanju ruku –

da je prezrena i štetna novotarija, pa je nepoželjan (mekruh).

Među prvim islamskim učenjacima koji su počeli i zabranjivali upotrebu duhana bio je

vrhovni vjerski poglavar muslimana u Istanbulu, Šehul-islam Fahrudin Muhamed Čivizade

(umro 995/1586). On se u drugoj polovini šesnaestog stoljeća odlučno borio riječju i perom

protiv nekoliko štetnih pojava koje su tada uzimale maha u islamskom svijetu, a to su: duhan,

kafa, burmut i opijum. Uz njega su pristali i dali mu u toj borbi svoju punu podršku mnogi

istaknuti alimi.

Sultan Murat IV (1623-1640) strogo je zabranjivao duhan i bio propisao smrtnu kaznu za

pušače. U nekim muslimanskim zemljama (Perzija) pušače su, u početku širenja duhana,

kažnjavali batinanjem.

Naši učeni ljudi (ulema) u Bosni, također, osuđivali su i zabranjivali upotrebu duhana. Bilo je

slučajeva da su mnogi počinjali pušiti ne znajući ništa o duhanu, a naročito o njegovim

štetnim posljedicama i neugodnostima, pa kad bi na osnovu prvog iskustva osjetili

neugodnosti pušenja u koje su ubrajali i neugodan miris, poneki bi se brzo prolazili upotrebe

duhana, a onda bi savjetovali i drugima da to učine. Me|u prvim i najistaknutijim takvim

pušačima kod nas, koji su bacili duhan nakon lošeg iskustva s njim, je naš čuveni alim, sufija

i pjesnik iz XVII stoljeća Šejh Hasan Kaimija, rodom Sarajlija, a umro u Zvorniku 1690. On

je sročio jedan poučni spjev (kasidu) na našem jeziku o štetnosti pušenja, upućujući iskrene

pouke, savjete i molbe našim ljudima da odbace upotrebu duhana. Iz tog njegova spjeva vidi

se da se to zlo uveliko širilo još u njegovo vrijeme. On tu duhan naziva “zločasta rabota”,

koja čovjeku donosi sramotu i neugodan zadah. Sam duhan naziva turskom riječu “tutun”, a

za njegovu upotrebu (pušenje) kaže ponekad, prema turskom načinu izražavanja: “piti

duhan”. Tako, među ostalim, u navedenom spjevu poručuje svojim sugrađanima o duhanu i

ovo:

Zločasta je rabota,

pušit ga je sramota,

jer je vrlo grehota.

Ostavite se tutuna!

Nute muke tvrde,

sve haljine smrde,

svakomu se grde.

Ostavite se tutuna!

I mi smo ga pili

i u smradu bili,

kai’no bogumili.

Ostavite se tutuna!

Jedan drugi naš učenjak i pisac iz XVIII stoljeća (Mustafa, sin Muhamedov, Akhisari iz

Prusca, umro 1169/1755) napisao je vrijednu raspravu na arapskom jeziku o kahvi, opijumu,

alkoholu i duhanu. U njoj naš autor navodi mišljenje mnogih islamskih učitelja o zabrani

duhana, navodi mnoge i raznovrsne štete od njega i onda kaže: “Sve se štete od duhana ne

mogu ni nabrojati ni pobilježiti.” Ovakvo mišljenje dali su dotični islamski učenjaci na

osnovu svog zapažanja štetnih posljedica duhana, koje su oni još tada uočili i koje su,

uglavnom, ovako izložili: “slabljenje zdravlja puša~a, gubitak apetita, poremećaj funkcija

nekih važnih organa, a naročito srca i jetre.” “Osim toga”, rekli su: “pušač širi oko sebe dim i

neugodan zadah, pa tako, zagađivanjem zraka, uznemirava svoju okolinu, a to je već samo

dovoljan razlog za osudu i zabranu duhana, jer je islamski princip: ne uznemiravati druge

ljude. Uz to se pušenjem duhana uništava novac, imovinu - bez ikakve opravdane potrebe i

koristi, a samo to muslimanu je već zabranjeno (haraam).

Pored ranije navedenih islamskih principa i pravila o očuvanju zdravlja i imovine od svega

što ih ugrožava i uništava, ima u islamu još dosta takvih pravila, iz kojih se jasno može

razumjeti i zaključiti da je, među ostalim štetnim stvarima i navikama, i upotreba duhana

zabranjena. Da ih navedemo bar nekoliko, kako bi nam stav islama i islamskih učitelja, u

odnosu na duhan, bio jasniji. To su opća pravila, koja nas upućuju da zauzmemo najbolje

stanovište o ovom pitanju, kao i u mnogim drugim, sličnim pitanjima o kojima se ovdje

govori i koja nam se u životu, uopće, mogu postaviti.

Kur’an:

Poslanik Božiji uči ljude da im je dopušteno sve što je lijepo i zdravo za njih, a da im je

zabranjeno sve što je ružno i štetno. Da u ružno i štetno spada i duhan, teško da bi iko

razuman osporio.

U Kur’anu se na više mjesta govori o štetnosti i pogubnosti ljudskih strasti s upozorenjem

vjernicima da im ne budu robovi nego razumni gospodari:

“Ne slijedi svoju nisku strast i ne pokoravaj joj se, jer će te onda odvesti u zabludu,

daleko od pravog Božijeg puta!” (Sad,26)

“Ko se pribojava Božijeg suda i suzbija svoju lošu narav i niske strasti, njegovo je

mjesto Džennet” - (En-Nazi‘at, 40).

“Ne slijedite strast i niske prohtjeve, da skrenete sa istine i pravog puta…” - (En - Nis‘a,

134)

Niko ne može zanijekati da je pušenje duhana, uglavnom, strast i štetan prohtjev.

Hadisi:

“Nikome (ni sebi ni drugom) ne smije se šteta nanositi!”

“Najbolja je borba - boriti se protiv svoje loše naravi i svojih prohtjeva.”

“Čuvajte se strasti i niskih prohtjeva, jer oni čovjeka čine slijepim i gluhim.” (Pa ne vidi i ne

čuje ono što mu je štetno i nedolično.)

S obzirom na sve navedene stavove iz islamskog učenja, i s obzirom na sve ono što se do

danas saznalo o štetnosti duhana i što se još saznaje i otkriva o njemu u nauci – sa sigurnošću

se može re}i da je upotreba duhana, prema islamskom učenju, prezrena i zabranjena stvar. To

pogotovu vrijedi kad ljekar specijalista preporuči čovjeku da ostavi pušenje u interesu

zdravlja.

Iz svega toga jasno se vidi koliko su u pravu oni islamski učenjaci (ulema), koji su osudili i

zabranili upotrebu duhana - kao i to, koliko su velika i uzvišena ona islamska pravila i

principi na osnovu kojih su oni zauzeli takav stav i dali takvo rješenje. Samo ta islamska

pravila i rješenja uleme treba poštovati i u praksi primijeniti. Zaista je žalosna pojava imati

ovakva napredna i velika pravila, a ne vladati se po njima, nego prihvatiti njima suprotno

ponašanje i štetne navike!

Zato svaki musliman koji puši duhan, stavlja sam sebe, zapravo, u jedan čudan, tragikomičan

položaj nad kojim bi trebao da se sam duboko zamisli i da pogleda sebe i svoj postupak s

jednog razboritog i islamskog stanovišta. Kada tako učini, naći će sebe u jednoj neugodnoj

situaciji i ružnoj slici, koju on nikad ne bi sebi dozvolio, kad bi slobodno i razborito

razmišljao i kad bi budna duha i očiju sagledao tu sliku. To je primjer ili slika čovjeka koji

svaki dan spaljuje po jednu papirnu novčanicu pred svojim očima, uživajući u njenom dimu i

plamenu. Ko bi tako činio, za njega bi svako rekao da je ludak ili abnormalan - jer

besmisleno i beskorisno uništava svoj novac. A baš ono što radi pušač pušenjem, mnogo je

slično tomu, ako nećemo reći da je to isto. On, naime, davanjem svog novca za duhan, koji

onda odmah spaljuje pred svojim očima, ustvari, za sebe lično gubi taj novac kao da ga je

direktno spalio, samo s tom razlikom što na ovaj način, pušenjem duhana, uz uništavanje i

gubitak novca, nanosi još štetu svome zdravlju. Dakle svjesno i drage volje on daje svoj

novac za ono što mu ugrožava i truje vlastito zdravlje. Zar to nije onda čudan i nerazuman

položaj u koji pušač stavlja sam sebe, robujući navici pušenja? To ukazuje kako je čovjek

često slabašan i nerazuman, kad se radi o njegovim prohtjevima i navikama koje treba

odbaciti.

Za to valja imati hrabrosti i jaku volju, a naša uzvišena vjera islam daje svojim sljedbenicima

skupocjene savjete i uči ih hrabrosti i jačanju volje da se mogu othrvati svim lošim

sklonostima i navikama - samo ako iskreno i odano prihvate to učenje i te savjete.

Dragi brate i draga sestro, stariji i mlađi, momče, djevojko i dječače! Ti jasno vidiš i

saznaješ, kad ovo pročitaš, što je ovdje navedeno, da tvoja uzvišena vjera islam prezire i

zabranjuje pušenje duhana, pa ga prezri i odbaci i ti, i pridržavaj se svoje vjere; bit ćeš sretan

i zadovoljan cijelog svog života, jer ćeš se spasiti jedne štetne navike, jednog velikog zla.

Ako si nesretnim slučajem, nesvjesno ili iz neznanja, zapao u to zlo i navikao pušiti, nastoj

svim silama da se zlu otmeš i da se prođeš pušenja. Neka pri tom ne zbunjuje i ne zaustavlja

činjenica što među mnogobrojnim pušačima vidaš učitelje vjere (uleme) i ljekare.

I oni su u početku nesvjesno, kad nisu znali, zapali u tu naviku, pa ne mogu lahko da je

napuste - a svi bi, uglavnom, voljeli da nisu pušači. Ako, pak, nisi u to zlo još zagazio, čuvaj

ga se i kloni kao žive vatre, i nipošto se ne navikavaj na pušenje! Ne daj se i ne padaj pod

utjecaj nikome: ni “prijateljima”, ni “društvu”, ni “modi”, koji bi te htjeli navesti i nagovoriti

na to štetno zlo. Nije ti dobar prijatelj, nije ti dobro društvo - nije ni kulturan čovjek - onaj ko

bi te nagovarao na pušenje, pa ne padaj pod njihov utjecaj. Ne može biti ni moderno ono {to

je štetno i što razara tvoje zdravlje a time i tvoju sreću. Tvoje životno geslo neka bude:

“Pušenje je štetno i nedolično, pušenje odbacujem zauvijek!”

Zato, dragi brate i sestro, gdje god bili, držite se spasonosnih savjeta i pouka svoje uzvišene

vjere islama,svjesni da ćete tako najbolje očuvati svoje ljudsko dostojanstvo i ljudsku čast.

Ibrahim Trebinjac, Blud str. 70-75)

BLUD

(zina, prostitucija)

Pojam

“Zina” kao šerijatsko - pravni izraz znači spolni odnos pravno odgovornog (odraslog, umno

normalnog) muškarca sa istom takvom ženom na nezakonit način. Ovakav izraz poznat je u

terminologiji našeg građanskog prava pod imenom blud (prostitucija), ali je ovaj potonji

mnogo užeg značenja od izraza “zina”; nezakonit je seksualni odnos, makar se on dogodio

samo jednom i iz bilo kakvih razloga i pobuda. Ovakav blud po islamu strogo je zabranjen i

ubraja se u velike grijehe.

Zabrana bluda temelji se na Kur’anu i Hadisu. Kur’an govori o ovom poroku na nekoliko

mjesta, a naročito upadaju u oči ovi ajeti:

1. “I nemoj se (ni) približavati zina’u, jer to je, zaista, više nego obično gnusno djelo, a

njegov je put hrđav.” (El - Isra’, 32)

2. “...i oni, koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah

zabranio, ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; a ko to radi, iskusit

će kaznu.” (El - Furkan, 68)

3. “... i koji stidna mjesta svoja čuvaju.” (El - Mu’minun, 5), (El - Mearidž, 29)

Između hadisa koji govore o bludu treba istaknuti naročito sljedeće:

1. “Onaj koji čini blud, ne može biti pravi vjernik dok ga čini.” Ovaj hadis prenijeli su

Buharija, Muslim i drugi od Ebu - Hurejra.

2. Kad čovjek učini blud, iz njega iziđe iman, pa mu bude nad glavom kao hlad. Ako se

potom pokaje i prođe se toga, iman mu se opet povrati.”

Strogost zabrane, veličina grijeha i strahota posljedica bluda kratko su, ali vrlo jasno,

istaknuti u svim gornjim citatima, a naročito u prvom ajetu. Svevišnji nam, kako se iz tog

ajeta vidi, zabranjuje činiti čak i ono što bi nas moglo približiti bludu, odnosno što bi, makar

posredno, moglo prouzrokovati da do toga dođe. U ovakvoj zabrani ogleda se mudrost i

sveznanje milostivog Tvorca. On, pored ostalog, dobro poznaje i naše slabe strane; on dobro

poznaje strast i njeno značenje u životu i radu svakog čovjeka. Seksualni nagon kod čovjeka

jeste ono u čemu se on najviše približava životinji, od koje ga često ne dijeli ništa. Jer, pri

nastupu toga nagona kod malo koga vlada razum i čovjek ne može, a da mu ne udovolji po

bilo kojoj cijeni, mada će se tim ogriječiti ako mu udovoljava na nezakonit način, o Božije

zakone. Seksualni nagon, kako je poznato, kod svakog normalnog muškarca i žene nastaje i

prestaje nakon određene dobi. On nastaje sam od sebe, tj. nisu za njegov nastanak potrebni

kakvi vanjski faktori; on je glavni u održanju ljudskog roda (kao {to to, uostalom, vrijedi i za

životinje). Čovjek, koji ima spolni odnos, stoji u čvrstom uvjerenju da time pribavlja sebi

jedno uživanje, a ne pomišlja na činjenicu da je on pri tom igračka u rukama jedne više sile;

on i ne zna da svo to uživanje služi ne njemu, nego održanju ljudske vrste. Vanjski faktori,

koje smo spomenuli, u ovom pogledu igraju vrlo važnu ulogu. Oni mogu ubrzati nastanak

seksualnog nagona kod čovjeka i, što je najgore, oni ga pojačavaju toliko da čovjek može

izgubiti svaku vlast nad sobom. A kad do toga dođe, a to je redovito, onda taj nagon vrši

svoje. Da bi se, dakle, onemogućilo svakom ćovjeku da svom seksualnom nagonu udovoljava

na nezakonit način, on se mora kloniti svega onoga što bi mu moglo taj nagon izazvati, pa

makar to na prvi pogled izgledalo sasvim nedužno.Mora znati da je on napokon čovjek, pa se

i pored toga saznanja upušta u iskušenja, kad sebi dozvoli to izazivanje, odnosno

približavanje , onda je vrlo teško, da ne kažemo nevjerovatno, pojmiti da će se moći ustegnuti

od vršenja bluda, ma kako on inače bio odan islamu. S obzirom na čisto psihološke okolnosti

kod svakog čovjeka u ovom pogledu, Svevišnji u prvom gornjem ajetu nije ni rekao: “Ne

činite bluda”, nego “I ne približujte se bludu.” Predradnje su, dakle, ono što se može i što ima

smisla zabranjivati.

Među mnogim faktorima koji utješu na seksualne pohote, koje, opet, bezuvjetno dovode do

samog akta bluda, stoji svakako bliži i češći dodir muškarca i žene koji su jedno drugom

strani, zatim razgolićavanja ženskih itd. Neki pokvarenjaci, koji u sprečavanju ovog vide

osujećenje svojih najgnusnijih planova, tvrde da to za moderna čovjeka ne znači ništa i da to

nije nikakav faktor koji bi mogao izazvati strast, pa je, prema tome, i nastojanje da do toga

dođe, znak nazadnjaštva i mračnjaštva.

Odgovarajući na ovo nije nam potrebno ukazivati na vjerski indiferentizam i na nikakvu

brigu za časti, dostojanstvom i poštenjem svih ljudi, a naročito žena, nego na sve to možemo

reći samo ovo: svi ti čimbenici mogu prestati biti opasni po čovjeka samo onda kad ljudi

budu živjeli bez seksualnog nagona!

OBRAZLOŽENJE ZABRANE

Obrazlažući Svoju zabranu približavanja bludu, Svevišnji dalje kaže u istom aje tu da je blud

više nego obično gnusno djelo i da je put prema bludu hrđav put.

Blud je zlo čije se posljedice ne mogu skoro ni sagledati. U ono vrijeme kad je ovo zlo

zabranjeno, te posljedice nisu bile ni izdaleka tako brojne ni kobne kao danas, niti su, čak, o

njima mnogi imali pojma. Ipak, zabrana ovog zla djelovala je tada toliko da su slučajevi

bluda bili sasvim rijetki, jer se imalo potpuno povjerenje u istinitost kur’anskih riječi o

svemu, pa i o bludu. Danas, pak, kada su posljedice toga mnogobrojne i kad se svijet smatra

uljudnijim, ne poduzima se skoro ništa u svrhu uništavanja ovoga poroka. Ovo zlo hara danas

po cijelom svijetu, ono unosi lom u mnoge porodice, stoji časti, zdravlja, pa čak i života

mnogih žena; pomoću bluda šire se zarazne i neizlječive bolesti; povodom toga iskrsava

jedan krupan i teško zabrinjavajući društveni problem, a ipak sve se to u cijelom svijetu trpi!

I što je najđalosnije, blud je dosta zastupljen među muslimanima, nijedna današnja islamska

zajednica ne poduzima skoro ništa da bi se tome jednom stalo na kraj. Bar danas je svakom

jasno šta znaši blud s medicinskog, humanog, etičkog, društvenog i, kojeg god hoćete,

gledišta i kakvo sve zlo on nanosi i pojedincu i zajednici, pa, ipak, trpi se za ljubav -

“uljudbe”! A muslimani? Oni već odavno pokazuju sklonost za odstupanje od Allahovih

propisa, bili oni u vidu naredbi ili zabrana. Ta sklonost prirodna je posljedica njihovog

slijepog oponašanja onoga što samo pokvarenjaci mogu nazvati uljudbom i svega onog

negativnog što takva “Uljudba” u sebi nosi. A posljedica, opet, svega toga najbolje se ogleda

u njihovom jadnom stanju u moralnom, vjerskom i društvenom pogledu. Promatrajući sve

ovo, razborit čovjek može samo požaliti što je u ovome pogledu “uljudan”, makar ga nazivali

i “nazadnjakom”i mračnjakom”!

KAZNA

Allah, dž.š., nije samo zabranio blud, nego je za takvo djelo propisao i kaznu. Prema težini

ovog grijeha propisana je i teška kazna. Ta kazna nije jednaka za svaku osobu. Naime, kod

izricanja kazne propisano je da se pazi na to da li je počinilac oženjen (udata) ili nije. Ako se

radi o prvom slučaju, onda se dosuđuje kazna kamenovanjem, dok se u drugom slučaju krivac

kaćnjava javnim udaranjem sa stotinu batina. I jedna i druga kazna je i teška i ponižavajuća, a

to je Zakonodavac odredio zato da bi one imale dubokog učinka i na ostale. Ova razlika pri

odmjeravanju kazne ima svoje opravdanje već i u tome što oženjena, odnosno udata osoba,

zna cijeniti vrijednosti i svetinju braka bolje nego neoženjena, odnosno neudata osoba, pa je,

dosljedno tome, svjesna težine grijeha i sramote koju nanosi obećašćašćenoj osobi i njenoj

porodici.

Izricanje i izvršavanje ovih kazni uvjetovano je uglavnom četiri puta ponovljenim priznanjem

samog krivca da je počinio taj grijeh. Istina, ovakva kazna može se dosuditi i na temelju

zajedničkog iskaza četverice svjedoka (samo muškaraca!), koji moraju potvrditi da su

grješnike vidjeli očito na samom djelu. A ovo je, opet, toliko teško da graniči s

nemogućnošću. Ako promotrimo hadise koji govore o ovim kaznama, koje su izricane i

izvršavane u vrijeme Allahovog Poslanika i prvih halifa, uvidjet ćemo da su one izricane

gotovo samo na temelju četiri puta ponovljenog priznanja grješnika. Pa i onda, kada bi

griješnik došao i priznao svoje djelo, pokušavalo bi mu se sugerirati da se on, možda, vara da

je ženu samo dotaknuo, a to sve da bi opovrgao svoje priznanje i da ne bi došlo do

izvršavanja smrtne kazne kamenovanjem. Tek onda ako bi dotična osoba u svome priznanju

ostala uporna, dolazilo bi do takve smrtne kazne. A i ovakvih slučajeva bilo je vrlo malo. Jer

da neko prizna takav svoj grijeh, znajući kakva ga teška i ponižavajuća kazna čeka, trebalo je

da je duboko prožet vjerskim osjećajem i da želi da na ovom svijetu bude kažnjen za svoj

prestup i da je potpuno siguran u oprost svoga grijeha na temelju provedene kazne.

Pomenuli smo da se smrtna kazna mođe izreći i na temelju zajedničkog iskaza, četverice

svjedoka - muškaraca. Ako bi se makar jedan ustegao od takva iskaza nakon što je izjavio to,

kaznit će se svi sa 80 batina, a njihovo svjedočanstvo ubuduće neće se primiti. Ovako stroge

mjere pribavljanja svjedočanstva za čin bluda imaju svoju veliku važnost već i stoga što se na

ovaj način unaprijed isključuje mogućnost, ne samo potvore nego i sumnje da je neko tako

nešto učinio. O tome govori Kur’an u suri En - Nur, gdje se kaže:

“One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, s osamdeset udara biča

izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi” (En - Nur, 4)

“LIÃN”

Dogodi se da muž tereti ženu bludom. U tom slučaju muž ne mora svoju tvrdnju potkrijepiti

svjedočanstvom četverice svjedoka, jer mu je to sasvim teško, da ne kažemo nemoguće. Osim

toga, muž nema nikakva interesa da ženu protvara za preljub, kao što bi moglo imati neko

strano lice, pa kad, dakle, time svoju ženu tereti, pretpostavlja se da je takva njegova tvrdnja

osnovana na istini. Ipak, ni njegova se tvrdnja ne može primiti bez daljnjega, nego će ga

šerijatski sudac, pred kojim bude tu svoju tužbu iznio, uputiti da to osnaži sa svoja ćetiri

uzastopna očitovanja. Naime, muž će tom prilikom reći da se kune Allahom, da govori istinu,

a peti put će prizvati na sebe prokletstvo Allahovo ako je slagao. Ako žena nakon ovakvog

očitovanja priz na da je učinila preljub, kaznit će se, a ako ne prizna, onda je i ona dužna dati

svoja četiri očitovanja, tj. zaklet će se četiri puta Allahom da je njen muž slagao, a peti put

prizvati na sebe srdžbu Allahovu ako je istina ono što je njen muž rekao. U ovom potonjem

slučaju ćena neće biti kažnjena nego će se njihov brak zauvijek razvrgnuti.

Ovakav proces zove se u islamskom pravu “lian” (međusobno proklinjanje muža i ćene), a

propisan je kur’anskim ajetima ćiji je smisao već gore izložen.

ZAKLJUČAK

Iz svega ovoga možemo donijeti ovaj zaključak:

1. Seksualni je zločin vrlo težak grijeh sa brojnim i teškim posljedicama, ne samo za

pojedinca nego i za čitavu zajednicu, pa i potomstvo. Da bi se izbjegao, mora se kloniti i

onih, na prvi pogled sasvim bezazlenih, radnji koje vode do njega, pa je zajednica dužna

raditi u ovom smislu;

2. Prema težini ovog grijeha propisna je i teška kazna kojom se hoće zastrašiti drugi ljudi, a

koja je jednaka za muškarca i za ženu;

3. Da je zbilja od spomenute kazne namjera odvratiti od zla, jasno se vidi iz toga što je

Šerijatsko pravo kod dokazivanja ovog zločina stavilo vrlo teške i skoro neostvarive uvjete.

Ako se zločin dokaže četvericom svjedoka koji su jasno vidjeli sami čin bez i najmanje

sumnje i ako se onda za to određuje teška kazna, to znači da se želi što više izbjeći

provođenje ove kazne - a ako se već zločin na taj način ustanovi, onda je to javna sablazan

bez i najmanje stida čije žile treba nemilosrdno posjeći. Ovo treba imati na umu razmišljajući

o kazni koju šerijatsko pravo predviaza ovu vrstu zločina.

Hfz. Ibrahim Trebinjac

Islamsko pravo

Namaz je farz i sveta dužnost svakog odrasla i pametna muslimana, i to pet puta za dan i noć.

Namaz je bio stavljen u dužnost sljedbenicima prošlih pejgambera istaknut kao vrlo važna

tačka prošlih šerijata. U početku islama muslimani klanjaju dva namaza, jednom jutrom a

drugi večerom, i to oba po dva rekata. Tako je potrajalo devet godina, dok nije za vrijeme

Alejhiselamova Mi’radža stavljeno muslimanima u dužnost da klanjaju pet puta dnebvno sa

određenim brojem rekata in a određeni i poznati način.

19. Mehmed Handžić, Izabrana djela knjiga V,.Studija iz šerijatskog prava, str. 349-357

Kur’an –Kerim na stotinu i više mjesta spominje namaz i stavlja ga u dužnost muslimanima.

Nema osim namaza nijedne vjerske dužnosti, koja je toliko u Kur’anu istaknuta niti se ijednoj

vjerskoj ustavnovi u Kur’anu pridaje veća važnost nego li zajedno namazu.

Koliko je samo puta u Kur’anu ponovljena rečenica:

(“Obavljajte namaz i dajite zekat”)

Ovdje ćemo navesti nekoliko ajeta, koji se odnose na namaz. Allah dž.š. kaže:

(“Obavljajte namaz na početku i svršetku dana i u jednom dijelu noći, jer dobra djela nište

zla! To je opomena za one koji se opominju”)

U ovom ajetu Bog dž.š pored naredbe o vršenju namaza i pored isticanja nekih namaskih

vremena ističe i jednu korist namaza, a ta što namaz, kao najveće dobro djelo ne samo da za

njega ima određena nagrada i sevab nego on ništi grijehe koje čovjek izvrši. Alajhiselam ovo

tumači, pa veli u ovom hadisu : “Šta mislite kad bi jedan od vas imao pred vratima rijeku pa

se u njoj svaki dan po pet puta kupao, bili imalo nečistoće na njemu ostalo?” Prisutni

odgovoriše da ne bi, a Alejhiselam će na to: “E, tome sliči i pet namaza, bog njima briše vaše

grijehe i pogreške.”

(Ovaj se hadis nalazi u Buhari i Muslimu)

U jednom drugom hadisu Alejhiselam da su ti grijesi koje namaz pere i briše samo mali

grijesi, dok veliki tu ne spadaju. Alejhiselam kaže: “Pet namaza i džuma do džume nište

grijehe koje se učine među njima, a ako se ne vrše veliki grijesi.”Prema tome je za velike

grijehe osim toga potrebna tevba ili pokajanje. U drugom ajetu Bog dž.š. kaže:

(“I obavljaj namaz, jer namaz sprečava od ružna i zla djela, a sjećanje na Boga je još veće,;

Bog zna šta vi radite!”)

U ovom ajetu Bog dž.š pored naredbe da se namaz obavlja spominje najveću korist i svrhu

namaza. Ta uzvišena korist i svrha je to što namaz čovjeka spriječava da vrši zla djela i ono

što vjera zabranjuje i prezire. To se objašnjava na ovaj način. Kad čovjek skrušeno i ponizno

na namaz i sjeti se i zamisli da stoji pred svojim Gospodarem i Stvoriteljem cijeloga svijeta i

zamisli da će jedanput na isti način poslije smrti i ponovnog proživljenja ponovo stati pred

Uzvišenog Allaha, da polaže račune za sva svoja djela i za svaku i najmanju stvar, ta takva

pomisao u namazu učini dubok utisak na njegovu dušu, i vjeruje da njegova duša odbaci od

sebe svaku zlu namjeru i da se kako treba popravi. Ovo duševno stanje, koje proizvede namaz

u čovječijoj duši traje i iza svršetka namaza a kod nekih dulje. I tek kada to uzvišeno stanje

počne prolaziti, slabiti i nestajati onda dolazi drugi namaz, koji ga oživi, ojača i nanovo

obnovi. Čovjek sa ovakvim duševnim stanjem ne može ni pomisliti da bi vršio ono što je zlo i

što vjera zabranjuje, a kamoli da bi se tom zlu odao. Ovo je sve posljedica namaza koji u sebi

sadržava sjećanja na Boga a trajno sjećanje na Boga i u namazu i izvan namaza je najveće i

najuzvišenije.

Potpuno je jasno da ovakvu posljedicu može imati samo valjan namaz, namaz kojeg čovjek

obavlja i tijelom i dušom sa potpunom prisutnosti i pažnjom. Zapravo namaz i treba da bude

takav. Priča se za nekog od muslimana iz prvog doba islama da bi kad bi stao da obavlja

namaz zadrhtao bi i poblijedio. Kad su ga za to upitali, odgovorio je: “Kada sam u namazu ja

stanem pred Uzvišenog Allaha.”

Ovakvo razumjevanje namaza i urađa svakom dobrom posljedicom. Namaz pak kojeg čovjek

obavlja bez prisutnosti duha i misleći o nečem sasvim desetom, ne samo da nema rečenih

posljedica, nego ga Kur’an smatra grijehom između grijeha, pa kaže:

(“Teško onima koji obavljaju namaz, a na namaz ne misle!”)

Dakle, ne smije čovjek obavljati namaz bez pomisli na namaz i na njegovo visoko značenje i

veliku korist i bez prisutnosti duha. Razumije se da svi ljudi u ovom ne mogu biti jednaki ali

je svak dužan da se i dušom zadubi u svoj namaz onolko koliko može ikoliko odgovara

njegovu stanju i sposobnosti.

Namaz čovjeku daje najveći duševni mir i spokoj, koji je čovjeku prijeko potreban u ovome

životu koji je pun neugodnosti, nesreće i muke. Srce onoga koji redovito obavlja namaz

očvrsne. Njega previše ne uzdiže ovosvjetsko veselje, niti ga ubija zlo koje ga eventualno

zadesi. Kur’ani kerim upućuje na ovu korist namaza i veli:

(Čovjek je stvoren sasvim pohlepnim: Kada ga pogodi zlo, preplašen je, a kada ga pogodi

dobro, škrt je osim onih koji obavljaju namaz i koji ustraju na namazu…)

Sami sastav namaza te muslimanske molitve je također sasvim uzvišen. Naročito sedžda, gdje

čovjek spustivši lice na zemlju iskaže trajnu poniznost prema Uzvišenom Stvoritelju. Zato

Alejhiselam i kaže :

(Najbliži je rob Bogu kada je na sedždi.)

A i sam Kur’an na to upućuje u ovom ajetu:

(Na sedždu padni i Bogu se približi.)

Osim spomenutih ajeta i hadisa ima još mnogo ajeta i Alejhiselamovih izreka koji govore o

namazu i ističu njegovu korist i pažnju. Alejhiselam veli:

(Prva stvar za koju će rob na Sudnjem danu polagati račun je namaz, pa ako mu namaz bude

dobar, dobra su mu i ostala djela, a ako mu je namaz loš, loša su mu i ostala djela.)

(Između čovjeka i kufra je da napusti namaz)

U ovom značenju ima još dosta veliki broj hadisa koje mi ovdje nećemo navoditi.na temelju

spomenuog hadisa i njemu sličnih hadisa zaključili su neki islamski imami da onaj koji ne

vrši namaz, nije ni musliman i odredili su za njega kaznu koja pripada onome koji napusti

islam. To je samo u tom slučaju kada neko napušta namaz iz lijenosti i hotimično a uz to on

priznaje namaz kao vjersku dužnost. Ako pak ne priznaje namaz kao vjersku dužnost nego

kao neku formalnost i ako omalovaži namaz i olahko ga drži taj bez sumnje nije musliman.

Priča se da je veliki halifa i islamski vladar hazretiOmer, kada ga je nesretni Ebu Lu’lue

smrtno izranio, zamolio svoje društvo da mu pomognu da obavi namaz i tom prilikom rekao:

(Nema islama onaj koji napusti namaz!)

Mnogo pažnje zaslužuje ova hazreti Omerova izreka i to baš zato što mi svi moramo cijeniti

mišljenje hazreti Omera i što niko ne može osporiti hazreti Omeru njegove velike zasluge za

islam i njegovo razumjevanje svih islamskih naredaba, i onih koje se odnose na ovaj svijet, i

onih koje se odnose na budući svijet. On je svojim djelom i zaslugama za islam pokazao da

mi moramo njegova mišljenja cijeniti i po njima se vladati! Ovo treba da promotre naročito

oni koji namaz i druge vjerske naredbe smatraju samo formalnostima, bez kojih musliman

može biti i bez kojih može napredovati. Ta historija je pokazala da su muslimani uvijek

napredovali kad god su se pridržavali vjerskih naredaba i vršili vjerske obrede.U obratnom

slučaju uvijek su nazadovali i zadnji bili.

Ovdje ćemo iznjeti još jedno hazreti Omerovo mišljenje o namazu. U Malikovu Muvettau

stoji sljedeće:

(Priča Nafi, da je jedanput Omer ibn Hattab pisao svojim namjesnicima: ”Kod mene je vaš

najvažniji posao namaz. Ko ga uščuva i na vrijeme uzobljava on je sačuvao svoju vjeru, a ko

ga napusti i upropasti, on će ostalo lakše uništiti i upropastiti!) Ovo se hazreti Omerovo

mišljenje potpuno slaže a Poslanikovim riječima:

(Ustrajte u vršenju naredaba,a nećete moći sve potpuno izvršiti! I znajte da vam je najvažniji

posao namaz, a samo pravi mu’min redovito čuva abdest), i ( Priča Omer da je jedan čovjek

došao i upitao Alejhiselama, koja je od islamskih naredaba Bogu najdraža. Alejhiselam

odgovori:” Namaz u svom vremenu. Ko napusti namaz, taj vjere nema. Namaz je glavni stup

vjere.”)

Iz ovoga svega se vidi koliko važnosti islam daje namazu. To je sve radi ogromne koristi koja

se u namazu nalazi. Poznato je da čovjek koji obavlja namaz, mora biti čista tjela i odjela

onako kako uzvišeni islam traži. U tome su također bezbrojne koristi. Jer čovjek, ako nije čist

i uljudan, ne može biti ni zdrav, niti u društvu i kod ostalih ljudi primljen i snošljiv.

Pa ne samo da su muslimani dužni obavljati namaz, nego su dužni namazu podučiti i svoju

djecu i odgojiti ih tako da kasnije, kada uzrastu ne propuštaju namaz. Alejhiselam veli:

(Naređujte svojoj djeci da obavljaju namaz kada im bude sedam godina, a kada im bude deset

godina, onda ih radi namaza i udarite!) Zato treba djecu kako rječju tako i svojim postupkom,

uputiti da ljube i vole namaz i da čvrsto vjeruju da ga ni u kom slučaju ne smiju propustiti.

Ovako odgojena djeca znat će cijeniti svoju vjeru i držat će se vjerskih naredaba. Ako

roditelji propuštaju namaz, odkuda će ga djeca obavljati? Postupak roditelja je najglavniji

uzor djeci, pa i roditelji trebaju da se, kako radi sebe, tako radi svoje djece, pridržavaju

vjerskih naredaba.

Zato, braćo ne propuštajmo namaz, koji nam vjeru podržava i čuva! Ne propuštajmo te svete

dužnosti, koju je Bog dž.š. u Kur’anu toliko uzvisio i kojoj je Alejhiselam najveću pažnju

poklonio! Nema muslimanu sreće ako napusti namaz. Bez namaza musliman ni u kom

pogledu ne može napredovati.

20. Semir Imamović, Dragulji iz riznice islamskog prava, str. 220-243)

5. Granice stidnog mjesta muslimanke pred punoljetnom osobom, strancem

Islamski učenjaci su složni oko toga da žena pred punoljetnim muškarcem mora pokriti

čitavo tijelo izuzev šaka i lica, dok oko obaveznosti pokrivanja šaka i lica postoji razilaženje.

Iznijet ćemo dokaze i jedne i druge strane i na kraju preferirati mišljenje koje smatramo

jačim, no prije svega toga da na ovo pitanje trebamo gledati kao na svako drugo pitanje u

kome postoji razilaženje među priznatim islamskim učenjacima – muslimani se tolerišu i

smatraju jedni druge iskrenim u onome što su uzeli za ispravno, ne optužuju jedne druge

iskreni u onome što su uzeli za ispravno, ne optužuju jedni druge u namjerama i ne smatraju

se griješnicima slijeđenjem ovog ili onog mišljenja, međutim, svima im je obaveza da se

pokore Allahovom govoru i govoru Poslanika s.a.v.s

1. Praktičnog razilaženja oko pokrivanja lica nije bilo sve do kolonijalnih osvajanja i početka

slabljenja i raspadanja islamske države do tada je pokrivanje lica bilo prihvaćeno i

prakticirano u cijelom Ummetu, bez obzira na mezheb koji je preovladavao na određenom

području. O tome da je pokrivanje lica u najodabranijim islamskim generacijama bila

ustaljena praksa ida je to bilo sasvim normalno nema nikakve dileme i spora. Kaže hafiz Ibn

Hadžer: “Praksa koja se ustalila u generacijam prije nas i u naše vrijeme jeste pokrivanje lica

žene pred muškarcima.”

Uvodne napomene

305

305 Fethu-l-bari, 9/224

Kaže Šejh Bekr Abdullah Ebu Zejd, član Stalne komisije za fetve

u Saudijskoj Arabiji: “Postoje dva praktična konsenzusa koji su se u ovome Ummetu

prenosili sa generaciju na generaciju: prvi je boravak žene u kući i neizlaženje bez velike

potrebe i nužde; drugi je nepojavljivanje žene pred muškarcem (strancima) otkrivenog lica i u

ukrašenoj odjeći. Grupa poznatih učenjaka, među kojima su najistaknutiji hafiz Ibn

Abdulberr, imam Nevevi i šejhul-Islam Ibn tejmijje zabilježili su u islamskom ummetu ova

dva konsenzusa. Oni su bili na snazi do sredine 14.-og hidžretskog stoljeća, kada je počelo

cijepanje jedinstvene države i njeno dijeljenje na samostalne državice… Prvi slučajevi

otkrivanja lica zabilježeni su u Egiptu. Nakon toga slijedi Turska, Šam, Irak, Magrib i prenosi

se na ostale dijelove svijeta” 306

2. Islamski učenjaci su složni oko obaveznosti oko pokrivanja lica u vremenu smutnje,

slijeđenja strasti i prohtjeva i slabljenja vjere u ljudskim srcima i nije poznato da je neko od

njih u svakom slučaju otkrivanja lica, bez osvrtanja na okolnosti i stanja u kome se nalaze

muslimani. Kaže šejh Bekr Abdullah Ebu.Zejd: “Niko od učenjaka nije dozvolio otkrivanja

lica u vremenu smutnje, udaljavanja ljudi od prave vjere i povećanja broja pokvarenjaka. U

tom slučaju oni se slažu da pokrivanje lica obaveza što je prenijela i zabilježila nekolicina

islamskih učenjaka.”

Nije nam poznato da je islamska ulema ikada incirala, podsticala ili na bilo koji način

učestvovala u otkrivanju lica žena muslimanke, to su, u kooperaciji, uradili samozvani

reformist ii modernisti sa jedne strane i potkupljeni vladari sa druge strane – prvi idejom, a

drugi mačem. Najpoznatiji propagatori, ne samo otkrivanja lica nego i otkrivanja žene u

potpunosti i miješanja žena sa muškarcima su: Rifaa Rafi et-Tahatavi (Muhammed-paša ga je

poslao da uči u Francuskoj) umro 1290. H.g. Ahmed Lutfi es-Sejjid (utemeljitelj mješovitih

škola u Egiptu u kojima su djevojke po prvi put otkrivenih lica zajedno učile sa muškarcima),

umro 1382.h.g, Taha Husejn, umro 1393 h.g. , Kasim Emin (glavni zagovarač otkrivanja lica,

napiso knjigu “Emancipacija žene muslimanke”), umro 1362 h.g., Sa’d Zaglu, umro 1346

h.g. Ahmed Fethi Zaglu, umro 1332 h.g., Huda eš-Ša’ravi, (predvodnica Pokreta za

emancipaciju žene) umrla 1367. H.g. i drugi.

307 Muhammed Ali eš-Ševkani prenosi od Ibn Rislana jednoglasno

mišljenje islamskih učenjaka oko zabrana izlaska žene otkrivenih lica, pogotovu u vremenima

povećanja broja griješnika i smutljivaca. 308

3. Pokrivanje lica nije novotarija niti pretjerivanje u vjeri niti arapski niti talibanski običaj,

kao što to neki pokušavaju predstaviti, nego vjerski propis kojeg je prakticirala najbolja

islamska generacija – generacija ashaba, a zatim odabrane generacija poslije njih. Imali

bogobojaznog muslimana kojem oni nisu uzor? Smije li iko reći za njih da su pretjerivali u

vjeri ili da neko može shvatiti vjeru bolje od njih? Kaže šejh Nasiruddin el-Albani: “Treba

znati da pokrivanje lica i šaka ima osnovu u sunnetu i da je bilo poznato u Poslanikovom

vremenu, na to upućuju Poslanikove riječi: “Neka žena dok je u ihramu (hadžskim i

306 Hirasetul-fadile, 37-38. 307 Hirasetu-l-fadile, 83 308 Nejlu-l-evtar, 6/245

umranskim obredima) ne oblači nikab i rukavice.” 309 Rekao je šejhul-Islam Ibn Tejmijje u

komentaru ovog hadis: “Hadis je dokaz da je pokrivanje lica bilo poznato van hadžskih

obreda…” ... Prenosi se od Aiše r.a. da je rekla: “Bile smo sa Allahovim Poslanikom s.a.v.s

na hadžu. Pored nas su prolazili muškarci. Kada nam se neki od približio spuštale smo

djelove svojih ogrtača sa glava na lice, a kada je prošao, ponovo smo otkrivale svoja lica.”310

4. Dozvola otkrivanja lica kod onih koji su na tom stanovištu, ni u kom slučaju ne znači

dozvolu gledanja u žensko lice, dozvolu mješanja muškaraca i žena i dozvolu pojavljivanja

žene pred muškarcima, kao glumice, novinarke, voditeljice i sl. Sve to je zabranjeno jasnim

kur’anskim i hadiskim tekstovima, koji ne ostavljaju prostora sumnji teoretiranju i

filozofiranju. Gledanje u lice strankinje zabranjeno je riječima Allah dž.š. : “I reci vjernicima,

neka obore poglede svoje…” (En-Nur, 30) i riječima Poslanika s.a.v.s Aliji kada ga je on

pitao za nenamjerni pogled: “Obori svoj pogled! Imaš pravo na prvi pogled (tj. prvog se ne

možeš sačuvati), a drugog se čuvaj” Najjasniji dokaz za zabranu miješanja muškaraca i žena

jesu riječi Poslanika s.a.v.s. : “Nemojte ulaziti kod žena!”

Ovi hadisi jasno upućuju na to da je pokrivanje lica bilo poznato u Poslanikovom vremenu i

da su ashabijke pokrivale svoja lica. Čestite i pobožne žene su nastavile tu praksu što

potvrđuje slijedeći primjer: Kaže Asim Ahvel: “Ulazili smo kod Hafse bint Sirin, a na njoj je

bio džilbab kojim je pokrila lice. Govorili smo joj: “Allah ti se smilovao, zar Allah dž.š. nije

rekao: “Starijim ženama nije grijeh da odlože ogrtače svoje…?!” “Dobro, a šta se poslije toga

kaže”- upita nas ona. Odgovorili smo joj: “A bolje im je da kreposne budu” “E to je, znači,

hidžab.”- odlučno će ona.”

311; i riječi: “Neka se čovjek ne

osamljuje sa ženom strankinjom osim u prisustvo njenog mahrema!” 312 Naredba obaranja

pogleda je u isto vrijeme i dokaz zabrane pojavljivanja žene pred muškarcima bez

opravdanog šerijatskog razloga, kao što je svjedočenje, utvrđivanje identiteta, prosidba i sl.

Kaže El-Kasani (učenjak hanefijskog mezheba): “Ako se u kući nalazi strankinja nije

dozvoljeno ući kod nje i osamiti se sa njom, jer to može odvesti pobuđivanju strasti i

zinaluku. prenosi se da je rekao Poslanik s.a.v.s ;”Čovjek se neće osamiti sa ženom a da

šejtan neće biti treći među njima.” 313

309 Hadis je zabilježio Buharija 310 Hadis su zabilježili Ahmed, Ebu davud, Ibn Madže, Darekutni i Bejheki… 311 Hadis su zabilježili Buharija i Muslim 312 Hadis su zabilježili Buharija i Muslim 313 Hadis su zabilježili Ahmed, Tirmizi i Hakim. Bedaiu’-s-sanai , 4/301

5. Učenjaci koji pokrivnje lica ne smatraju obavezom ipak postiču na njega i smatraju ga

boljim i pohvalnijim od njegovcog otkrivanja. kaže šejh Mustafa el-Adevi: “U samom

početku bi napomenuo da se mi i čestiti i pravedni učenjaci koji se sa nama ne slažu oko

obaveze pokrivanja lica, ne razlazimo oko toga je pokrivanje lica bolje, potpunije i bliže

bogobojaznosti i Allahovom zadovoljstvu.” 314

Kaže imam Ibn Džerir (poznat kao vođa mufesira – tumača Kur’ana) :” Tj,. ako budete

nešto tražili od žena Allahovog Poslanika s.a.v.s. i drugih žena vjernica, neka između vas i

njih bude zastor:”

Dokaz pokrivanju lica i šaka

a) Dokazi iz Kur’ana

1.Riječi Allaha dž.š.:

“O vjernici, ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam se dopusti radi jela, ali ne da

čekate da se ono zgotovi; tek kad budete pozvani, onda uđite, i pošto jedete, raziđite se ne

upuštajući se jedni sa drugima u razgovor. To smeta Vjerovjesniku, a on se stidi da vam to

rekne, a Allah se ne stidi istine. A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora. To je

čistije i za vaša i za njihova srca.” (El-Ahzab, 53)

Tumačenje ajeta:

315

Kaže Ebu Bekr el-Džesas (učenjak hanefijskog mezheba) : “Riječi Allaha dž.š a ako od njih

zatražite, tražite to iza zastora... sadrže u sebi zabranu viđenja Poslanikovih s.a.v.s. žena i

pojašnjavaju da je to čišće za njihova srca i srca ashaba. razlog zabrane je taj što gledanje

jedni u druge može pokrenuti strast. Upravo zbog ovog razloga Allah dž.š. strogo naređuje

zastiranje... Ajet i pored toga što je objavljen s posebnim povodom, povod su Poslanikove

žene, ima opće značenje i obuhvata njih i druge žene. naređeno nam je da slijedimo Poslanik

s.a.v.s osim u onim stvarima koje su specifične samo njemu.

316

Kaže Muhammed ibn Ahmed el-Kurtubi (učenjak malikijskog mezheba): “Ajet je dokaz

dozvole razgovarati sa ženama iza zastora, traženja onog što je potrebno i postavljanja

314 El-Hidžabu edellitu 315 Tefsir Ibn Džerir, 22/39 316 Ahkamul-Kur’an, 3/369; 370

šerijatskog pitanja. on svojim značenjem obuhvata sve žene, na što ukazuje čvrsti islamski

princip po kojem je žensko tijelo avret (stidno) i nije ga dozvoljeno otkrivati osim u slučaju

potrebe, kao što je svjedočenje protiv žene, liječenje njenog tijela i traženja nečega što samo

ona posjeduje.”317

Povod objave ovog ajeta su riječi Omera r.a. Poslaniku s.a.v.s.: “Allahov Poslaniče kod tebe

ulaze i čestiti i pokvareni ljudi, tako da bi dobro bilo da majkama pravovjernih narediš da se

zastru od ljudi.” nakon toga je objavljen ovaj ajet.

Ebu Bekr ibnu-l-Arebi je naveo slično tumačenje.

318 Kaže Šejh Bekr Abdullah Ebu Zejd,

(član Stalne komisije za fetve ): “Kada je objavljen ovaj ajet Poslanik s.a.v.s. zaklonuo je

svoje žene od pogleda muškaraca, a isto tako su uradili i ashabi. Ta praksa se održala među

vjernicima u različitim vremenskim periodima, što ukazuje na općenitost ovog propisa i

njegovu sveobuhvatnost. 319

Ne može se reći da se ovaj propis striktno odnosi samo na žene Poslanika s.a.v.s. jer je

osnova da su propisi opći i obuhvataju sve pripadnike ovog Umetta, osim kada dođe poseban

dokaz koji upućuje na to da je dati propis ograničen na Poslanika s.a.v.s. njegovu porodicu,

nekoga od ashaba, žene ili muškarce. Takvo razumijevanje pobijaju velikani tefsira, čije smo

tumačenje iznijeli. S druge strane zar se može prihvatiti da je majkama pravovjernih –

najčestitijim i najodabranijim ženama u ovom Ummetu, onima kojima je Allah dž.š. zabranio

udaju nakon Poslanikove s.a.v.s. smrti – naređemo da se skrivaju od ashaba

najbogobojaznijih muškaraca poslije Poslanika s.a.v.s. kako bi srca i jednih i drugih bila čista,

a onima koji su na puno manjem stepenu od njih i skloniji su grijesima i zabranjenom

ispoljavanju strasti je dozvoljeno da budu otkriveni jedni pred drugim?! U drugom ajetu iste

sure Allah dž.š. pojačnjava da je propis zastiranja od muškaraca zajednički ženama

Poslanika, njegovim kćerima i ostalim ženama vjernica pa kaže: “O Vjerovjesniče, reci

ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se...”(El-

Ahzab, 59)

317 El- Džemiu li ahkamil-Kur’an, 14/227 318 Hadis su zabilježili Buharija i Ahmed 319 Hirasetu-l-fadile, 46

2. Riječi Allaha dž.š.

“O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste

haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti...” (El-Ahzab,

59)

Tumačenje ajeta:

Kaže Muhammed ibn Omer ez-Zamahšeri: “Riječi Allaha dž.š. neka ogrtače svoje spuste

niza se znače neka ih prebace preko svoga tijala ipokriju njima svoja lica i pregibe tijela,

Kada žena skine ogrtač sa lica kaže joj se: edni sevbeke ala vedžhike. (“Zagrni lice

ogrtačem”) 320

Kaže Ibn Džerir et:-Taberi: “Allah dž.š. ovim ajetom podsjeća Poslanika s.a.v.s. da svojim

ženama i kćerima vjernika kaže:” Ne oponašajte robinje kada budete izlazile iz svojih kuća

vaši radi neke potrebe, tako što ćete otkriti lice i kosu, nego se zastire ogrtačima svojim,

kako ne bi napastvovane bile od strane griješnika i kada saznaju da se radi o slobodnim

ženama.”

321

Kaže Ebu Bekr el-Džessas: “Ajet je dokaz da je mladim ženama obaveza pokriti lica pred

strancima i demonstrirati skrivenost i čestitost pri izlasku iz kuće, kako ih pokvarenjaci ne bi

poželjeli napastvovati.”

322

Kaže Muhammed ibn Ahmed el-Kurtubi: Pošto je običaj Arapkinja bio da oblače skromnu

nošnju i otkrivaju lica, kao što rade robinje, i pošto je to privlačilo muške poglede i misli,

Allah dž.š. im narešuje da zaodjenu ogrtačima kada budu izlazile radi potrebe.”

323

Kaže Ibn Kesir: “Prenosi Ali ibn Ebi Talha od Ibn Abbasa da je rekao u komentaru ovog

ajeta: “Allah dž.š. naređuje vjernicama kada budu izlazile iz kuće radi neke potrebe, da spuste

dijelove džilbaba sa glava na lica i da otkriju samo jedno oko.” Rekao je Muhammed ibn

320 El- Kaššef ala hakaiki-t-tenzil, 3/274 321 Džemi’u-l-bejan an te’vil aji-l-Kur’an, 23/45 322 Ahkamu-l-Kuran, 3/371-372 323 El- Džemiu li ahkamil-Kur’an, 14/243-244

Sirin: “Kada sam upitao Abideta es-Selmanija o riječima Allaha dž.š. neka svoje ogrtače

spuste niza se, zagrnuo je svoje lice i glavu i pokazao lijevo oko.” 324

Kaže Ibn Hajjan el-Endelusi: “Rekao je Suudi:”Tj. neka pokrije jedno oko, čelo i cijelo lice

i ostavi otkriveno jedno oko.” Adet stanovnika Endelusa (Španije) upravo je takav: žene im

otkrivaju samo jedno oko” ... Riječi allah dž.š. niza se, znače na lica,jer o džahilijjetu je bilo

poznato otkrivanje lica.”

325

Kaže Ibn Kesir: “Allah dž.š.naređuje vijernicima da se razlikuju od žena paganskog doba i

ne čine ono što čine idolopoklonice. Riječi Allaha dž.š. i neka ne dozvole da se od ukrasa

njihovih vidi osim ono što je ionako spoljašnje, znače: neka ništa od tjela ne pokazuju

strancima, osim ono što je nemoguće skriti, a toje prema tumačenju Ibn Mes’uda, odjeća i

donji ogrtači koje su nosile Arapkinje...Mišeljenja ibn Mes’uda je Hasan el-Basri, Ibn Sirin,

Ebul-Dževzi, Ibrahim en-Nehei’ i drugi.

3. Riječi Allah dž.š.

“A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i

neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka

vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo

muževima svojim” (En-Nur 31)

Tumačenje ajeta:

326

324 Tefsiru-l-Kur’ani-l-azim, 6/470 325 El-bahrul-muhit, 7/250 326 Tefsiru-l-Kur’ani-l-azim, 6/46

Tumačenje Ibn Mesu’sa po kojem je ono što ono

inako spolješnje odjeća koja se ne može skriti, zabilježio je Ibn Džerir et-Taberi i ima dva

senada (lanca prenosioca). U prvom senedu su Junus, Ibn Vehb, Ebu Ishak el-Hemedani,

Ebul-Ahves i Ibn Mes’ud, a drugom Muhammed ibn Beššar, Abdurrahman, Sufijan, Ebu

Ishak, Ebul-Ahves i Ibn Mes’ud. I jedan i drugi lanac su samom vrhu vjerodostojnih lanaca

kod učenjaka hadisa.

Neko će reći: “A šta je to tumačenjem Ibn Abbasa po kojem se riječi Allaha dž.š. , ono što je

onako spoljašnje odnose na lice i šake? Kako spojiti ova dva naiizgled oprečna tumalenje?”

Kažemo: Tumačenje koje se prenosi od Ibn Abbasa nije zabilježeno vjerodostojnim lancem

prenosioca. Predaja koju je zabilježio Bejheki od Ibn Abbasa je slaba zbog toga što u njenom

lancu imaju dvojca slabih prenosilaca: Ahmed ibn Abduldžebbar i Abdullah ibn Muslim ibn

Hurmuz el-Mekki. Rekao je Zehebi: “Ahmed ibn Abduldžebbar je prenio od Ebu Bekra ibn

Ajjaša i njegove generacije; nekolicina učenjaka hadisa ga je okarakterisala kao slabog

prenosioca. rekao je Ibn Adijj: “Našao sam da su učenjaci složni oko slabosti ovog

prenosioca, ne zbog toga što su njegovi hadisi munker, nego zbog što nije sreo one od kojih

prenosi. rekao je Mettin: “Znao je izmisliti hadis”. rekao je Ebu Hatim: “Kao prenosilac

hadisa nije bio jak.” 327

Rekao je hafiz Ibn hadžer: “Radi se o slabom prenosiocu.”

328 Što se tiče drugog prenosioca

Abdullah ibn Muslima ibn Hurmuza el-Mekkija, slabim su ga okarakterizirali Jahja ibn Mein,

Ibnul-Medini, Nesai i hafiz Ibn Hadžer. 329

Znači, nema poređenja između slabe i vjerodostojne predaje – radimo po vjerodostojnoj, a

ostavljamo slabu predaju. Kaže šejh Mustafa el-Adevi, nakon što je naveo sve slabe predaje

od Ibn Abbasa: “Nismo uspjeli naći, u knjigama koje su pred nama nijednu vjerodostojnu

predaju u kojoj neko od ashaba tumači ono što je ionako spoljašnje kao lice i šake.”

330

Pod pretpostavkom da je Ibn Abbasovo tumačenje vjerodostojno., šejhul-Islam Ibn Tejmijje

pravi fenomenalan spoj između njega i Ibn Mes’udovog tumačenja: “U stvarnosti Allah dž.š.

podjelio je ukrase na dvije vrste: spoljašnji i unutrašnji (skriveni) ukrasi. Dozvolio je ženi da

spolješnje ukrase pokazuju osobama koje se ne smatraju njenim mahremima, a unuatrnje

ukrase samo mužu i bližem rodu (mahremima-osobama sa kojim ne može stupiti u brak).

Prije objavljivanja ajeta koji naređuje hidžab, žene su izlazile bez džilbaba tako da su

muškarci mogli vidjeti njihova lica i ruke. Tada im je bilo dozvoljeno da otkrivaju lice i šake,

a muškarcima je bilo dozvoljeno da ih gledaju. Kada je Allah dž.š objavio : “O Vjerovjesniče,

reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste ogrtače svoje niza se”,

Poslanik s.a.v.s zaklonio je svoje žene od pogleda muškaraca. To je bilo u vrijeme njegove

ženidbe sa Zejnebom bint Džahš r.a. koju je zagrnuo ogrtačem, ne dozvolivši na taj način

Enesu da je vidi. Kada je Poslanik s.a.v.s. iz ratnog plijena odabrao Saffiju bint Hujejj, rekli

su ashabi: “Ako je zastre od pogleda, to znači da ju je uzeo za ženu, majku pravovjernih, a

327 Mizanu-l-i’tidal, 1/112,113 328 Takribu-t-tehzib, 1/19 329 Mizanu-l-i’tidal, 2/503, Takribu-t-tehzib,1/405 330 El-Hidžabu edilletu-l-mudžibin ve šubehu-l-muhalifin, str. 37

ako to ne učini, to znači da ju je uzeo za robinju.” Dakle Allah dž.š. naredio je da se sa

ženama razgovara preko zastora i naredio je Poslanikovim ženama, kćerima i ženama

vjernika, da obuku džilbabe; džilbab je ogrtač, kojeg Ibn Mes’ud i drugi nazivaju ridaom, a u

uobičajenom govoru to je izar – veliki ogrtač kojim žena pokriva glavu i ostale dijelove tijela.

Abide es-Selmani i drugi kažu da žena treba spustiti dio džilbaba sa glave na lice i ne

pokazivati osim jedno oko. Sličan tome je i nikab (pokrivač za lice koji ima prorez za oči).

Žene su za vrijeme Poslanika s.a.v.s. što potvrđuju riječi Poslanika s.a.v.s :”Neka žena u

ihramu ne oblači nikab i rukavice.” Naređivanjem džilbaba, tj pokrivanja lica ili pokrivanja

lica nikabom, lice i šake postaju ukrasi koje žena ne smije pokazivati strancima, njima je od

tada bilo dozvoljeno samo gledanje u vanjsku odjeću. Zaključujemo: Ibn Mes’ud je

spomenuo završni propis, a Ibn Abbas je spomenuo početni propis.” 331

1. Riječi Aiše r.a. :” Allah se smilovao prvim muhadžirkama, kada je Allah dž.š.objavio : I

neka vela svoja spuste na grudi svoje!” (En-Nur, 31), One su pocijepale svoje ogrtače i

zastrle (ar. glagol ihtemerne) se njime.”

b) Dokazi iz sunneta

332 Rekao je hafiz Ibn Hadžer: “ Riječi Aiše

ihtemerne (zastrle) znače da su zasrle lica. 333 Rekao je također: “Ogrtač žene je nazvan

himarom zbog toga što zastire njeno lice.” 334

Rekao je šejh Muhammed Emin eš-Šenkiti.” Ovaj hadis jasno upućuje na to da su pomenute

ashabijke shvatile iz riječi : : I neka vela svoja spuste na grudi svoje!, da moraju pokriti lica,

što su i učinile, nakon što su pocijepale svoje ogrtače pokrile su lica i na taj način se pokorile

Allahovoj naredbi. “

335

2. Riječi Poslanika s.a.v.s.: “Žena je avret (svo njeno tijelo je stidno), kada izađe iz kuće

šejtan je uljepša u ljudskim očima.”

336

3. Prenosi se od Aiše da je rekla: “Nakon što su objavljeni ajeti koji ženi naređuju pokrivanje

(hidžab), došao je kod mene Efleh, brat Ebul-Kuajsa (muža Aišine dojilje) i tražio da ga

331 Medžmu’atul-fetava, 22/110 332 Hadis su zabilježili Buharija, Ebu Davud, Hakim, Bejheki i Ibn Džerir 333 Fethu-l-bari 8/490 334Fethu-l-bari 10/48 335 Advau-l-bejan, 6/595.-596 336 Predaju je zabilježio Tirmizu, a šejh el-Albani je rekao da je vjerodostojna u Irvau-l-galilu, broj hadis 273

pustim u kuću. Rekla sam u sebi: “Tako mi Allaha, neću ga pustiti u kuću sve dok ne pitam

Poslanika s.a.v.s da li mi je to dozvoljeno.”Nije me Ebul-Kuajs zadojio, nego njegova žena.

kada je došao Poslanik s.a.v.s. rekla sam:”Allahov Poslaniče, nisam dojila čovjek, nego

njegovu ženu!” Dozvoli mu da uđe! On je tvoj amidža po mlijeku - reče mi Poslanik s.a.v.s.”

u jednoj od predaja se navodi da je Efleh rekao: “Zar se zastireš od mene, a ja sam tvoj

amidža?!”; a u drugoj da je Poslanik s.a.v.s. rekao Aiši: “Nemoj se zaklanjati od njega, jer

zabranjeno je po mlijeku sve što je zabranjeno po krvi.” 337

Rekao je Ibn Hadžer u komentraru ovog hadisa: “Iz hadisa se može razumjeti da je žena

obavezna sklanjati se od muškarca koji joj nisu bliži rod.”

338

4. Riječi Esme bint Ebi Bekr r.a : “Pokrivale smo svoja lica od muškaraca i češljale smo se

prije nego uđemo u ihram - obrede hadža i umre.”

339

5. Riječi Aiše r.a.: “Bile smo sa Allahovim Poslanikom s.a.v.s. na hadždžu. Pored nas su

prolazili muškarci. Kada nam se neki od njih približio, spuštale smo dijelove svojih ogrtača

sa glava na lica, a kada je prošao ponovo smo otkrivale svoja lica.”

340

5. Riječi Aiše r.a. : “Safvan me je viđao prije nego je naređen hidžab – zastiranje. Kada me je

ugledao kako ležim rekao je : “Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun, to me je probudilo iz sna.

Zastrla sam svoje lice od njega džilbabom.”

341 Aiša r.a. naglasila je ovde da ju je Safvan

viđao prije nego je propisan hidžab, a zatim praktično pokazala da je pod hidžabom

podrazumjevala pokrivanje lica.

Dokazi onih koji dozvoljavaju otkrivanje lica

a) Dokazi iz Kur’ana

Riječi Allaha dž.š. “ ... i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je

ionako spoljašnje,” (En-Nur 31)

337 Hadis su zabilježili Buharija, Muslim, Tirmizi, Nesai i Ebu Davud 338 Fethu-l-bar 9/152 339 Hadis su zabilježili Hakim i ibn Huzejme. Rekao je Hakim: “OVaj hadis je vjerodostojan prema uvjetima koje su postavili Buharija i Muslim” 340 Hadis su zabilježili ahmed, Ebu Davud, Ibn Madže, Darekutni i Bejheki. 341 Hadis je muttefekun alejhi

Tumačenje ajeta

Već smo spomenuli dva oprečna mišljenja ovog ajeta. Ibn Mes’udovo koji smatra da se pod

onim što je ioanako spoljašnje misli na odjeću i Ibn Abbasovo da su to lice i šake. Također

smo spomenuli da je predaja u kojoj je zabilježeno da je Ibn Mes’udovo tumačenje

vjerodostojna predaja (svi prenosioci u njenom lancu su povjerljivi) za razliku od Ibn

Abbasovo tumačenje, koje nije zabilježeno u vjerodostojnoj predaji. ostalo je da detaljno

iznesenemo Ibn Abbasovo tumačenje sa kompletnim lancem prenosilaca i dokažemo njihovu

slabost.

• Kaže Ibn džerir: “Pričao nam je Ebu Kurejb da je njima pričao Mervan, a njima

Muslim el-Mulai da je Ibn Abbas rekao: “Riječi Allaha dž.š ono što je ionako

spoljašnje odnose na surmui prsten.” Predaja je slaba zbog toga što je u njenom lancu

prenosioca Muslim ibn Kejsan el - Mulai, učenjaci hadisa ga smatraju slabim” 342

• Kaže Ibn Džerir: “Pričao nam je Ibn Humejd da je njima pričao Harun, a njima Ebu

Abdullah Nehšel, da je Dahhak prenio od Ibn Abbasa da je rekao ono što je ionako

spoljašnje su obrazi i surma. kaže šejh Mustafa el-Adevi: “Lanac ovog hadisa je

krajnje slab, odbacujemo ga i ne pridajemo mu nikakvu pažnju: Ibn Humejd, šejh Ibn

Džerira je slab,

343 Nehšel je također slab 344, a Dahhak ibn Muzahim nije čuo od Ibn

Abbas ovu predaju. 345

• Kaže Ibn Džerir: “Pričao mi Alija da je njima pričao Abdullah njemu Muavija da je

Alija prenio od Ibn Abbas da je rekao: Ono što je ionako spoljašnje su lice, surma,

kana na rukama i prsten. Ove ukrase smiju pokazivati u kuć i onima koji budu ulazili

kod nje.” Predaja je slaba zbog toga što u lancu postoji prekid. Ali Ibn Ebi Talha nije

čuo ovu predaju od Ibn Abbas.

• Kaže ibn Džerir: ” Pričao nam je Kasim, da je njima pričao Husejn, a njemu Hadžadž,

da je Ibn Durejdž rekao: Rekao je Ibn Abbas: ‘Ono što je ionako spoljašnje su prsten i

narukvica’. Predaja je slaba zbog toga što Ibn Durejdž nije čuo od Ibn Abbasa,

između njih dvojice je velika vremenska razlika.

• Ibn Kesir spominje predaju od Ibn Abbas preko A’meša i Seida ibn Džubejra u kojoj

se navodi da je Ibn Abbas protumačio riječi Allaha dž.š ono što je ionako spoljašnje,

342 Takribu-t-tehzib, 463 343 Takribu-t-tehzib, 410 344 Takribu-t-tehzib, 497 345 El-Hidžab, 36

kao lice, šake i prsten. Kaže šejh Mustafa el-Adevi: “Nije poznato da je A’meš

prenosio pd Ibn Abbasa preko Seida ibn Džubejra, nijedan od autora šest zbirki hadisa

(kutubu-s-sitte) nije zabilježio takvu predaju. Postoje mogućnost da je A’meš prenio

takvu predaju preko Muslima ibn Kejsana el-Mulaija (njega smo spominjali kod prve

predaje i naveli da je slab prenosilac).

Dokazi iz Sunneta

1. Prenosi se da je Ibn abbas rekao: “Poslanik s.a.v.s. je na Dan klanja kurbana postavio

Fadla ibn Abasa na jahalicu, Fadla koji je bio poznat kao lijep mladić. Taj dan je

Poslanik s.a.v.s. je odgovarao na pitanja ljudi, i u jednom trenutku žena svjetlog lica iz

plemena Has’am mu je prišla i postavila pitanje. Fadl je pogledao u nju i bio zadivljen

njenom ljepotom. Kad se Poslanik s.a.v.s. okrenuo, primjetio je da Fadl gleda u nju; uzeo

ga je za bradu i okrenuo njegovo lice na drugu stranu. tada žena reče: “Allahov Poslaniče.

Allah dž.š naredio je hadždž, a moj otac nije u stanju normalno putovati (sjediti) na

jahalici. Hoću li obaviti za njega hadždž?” “Da” – odgovori Poslanik s.a.v.s346

Međutim, ova predaja je slaba jer se u njenom lancu nalazi Abdurrahman ibnul-Haris ibn

Ajjaš ibn Ebi Rebi’ za kojeg su Ahmed, Ali el-Medini i Nesai rekli da je slab. Na slabost

ove predaje upućuje to što se u drugim vjerodostojnim predajama navodi da je Poslanik

s.a.v.s. postavio Fadla na svoju jahalicu, kad su krenuli sa Muzdelife na Minu, a u ovoj

predaji se spominje da je to učinio kad su pošli u dolinu Muhassir. Ispravno je da se

pitanje dogodilo rano ujutro na Dan kurbana, dok se Poslanik s.a.v.s. kretao sa Muzdelife

ka Mini i da je žena koja je postavila pitanje bila u tom trenutku u ihramu.

U jednoj od predaja ovog hadisa koju je zabilježio Ahmed navodi se da je ova žena

postavila pitanje Poslaniku s.a.v.s na mjestu gdje su se klali kurbani, što ide u prilog

tvrdnji šejha Nasuruddina el-Albanija da ona nije bila u ihramu. Ako nije bila u ihramu, a

bila je otkrivenog lica, to znači da pokrivanje lica nije obavezno.

347

346 Hadis su zabilježili Muslim, Ebu Davud, Nesai i drgi 347 Sahihu-l-Muslim, 3/414

Žena u

ihramu nije obavezna obući nikab i rukavice, na osnovu riječi Poslanika s.a.v.s.: “Neka

žena u ihramu ne oblači nikab i rukavice.” Kaže hafiz Ibn Hadžer, nakon što je naveo

tvrdnju Ibn Bettala da ovaj hadis upućuje dozvolu otkrivanja lica: “Sporno je koristit ovaj

hadis za dozvolu otkrivanja lica, jer je spomenuta žena bila u ihramu.” 348

2. Prenosi Aiša r.a. da je njena sestra Esma ušla kod Poslanika s.a.v.s. u prozirnoj odjeći.

Poslanik s.a.v.s. okrenuo se od nje i rekao: “Esma, kada žena dostigne punoljetnost, ne

smije pokazivati od svoga tijela osim ovo i ovo, pokazujući na lice i šake.” Hadis je

zabilježio Ebu Davud i rekao za njega da je mursel – prekinut između tabi’ina i ashaba –

Halid ibnn Durejk nije čuo od Aiše ovaj hadis. Također hadis u svom lancu ima i Seida

ibn Bešira kojeg su učenjaci hadisa okarakterizirali slabim, posebno u hadisima koje

prenosi od Katade.

349

3. Prenosi se od Džerira r.a. da je rekao: “Prisustvovao sam bajram namazu u vrijeme

Poslanika s.a.v.s. Prvo što je Poslanik s.a.v.s taj dan uradio jeste da je klanjao namaz, za

kojeg nije bio proučen niti ezan niti ikamet. Poslije toga je ustao, oslonuo se na Bilala i

savjetovao ljude da budu bogobojazni i pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku. Nakon što

je završio sa vazom i podsjećanjem, otišao je do žena te i njima uputio nekoliko savjeta.

Podsjetio ih je na Allaha i rekao im: “Udjelite na Allahovom putu, većina vas će biti

džehennemsko gorivo.” U tom trenutku iz sredine sijela ustade žena crnog i

promijenjenog lica i reče: “Allahov Poslaniče, zašto to?!” –“Zato sto se mnogo žalite i

niječete dobročinstvo vaših ljudi”. – odgovori Poslanik s.a.v.s”

350

U nekim prijepisima Muslimove zbirke umjesto “Iz sredine ustade žena crnog i

promijenjenog lica” kaže “ustade žena iz nižeg staleža, crnog i promijenjenog lica”. Tako

stoji i u predajama koje su zabilježili: Ahmed, Nesai, Darimi, bejheki, Ibn Ebi Šejbe.

Time se mijenja značenje hadisa i može se protumačiti da se radilo o robinji. Robinjama

bilo dozvoljeno otkriti lica, za razliku od slobodnih žena. To se da zaključiti iz hadisa

kojeg je zabilježio Buharija od Enesa r.a. Kaže Enes: “Poslanik s.a.v.s. ostao je između

Hajbera i Medine tri dana, kako bi proslavio ženidbu sa Safijjom. Pozvao sam prisutne na

Riječi Džabira” žena

crnog i promijenjenog lica” ukazuju da njeno lice nije bilo pokriveno i da ga je Džabir

vidio.

Odgovor

348 Fethu-l-bari, 11/10 349 Takribu-t-tehzib, 173 350 Hadis je zabilježio Muslim

svadbenu gozbu na kojoj nije bilo ni mesa ni hljeba, naredio je da se prostru kožni tepihi i

na njih postave datule, suhi sir i maslo – to je bila njegova gozba. Rekli su ljudi: “Ako je

zastre (Safijju) od pogleda, to znači da ju uzeo za ženu, majku pravovjernih, a ako to ne

uradi, uzeo ju je za robinju. Zatim postoji naređeno ženama da pokrivaju lica. Učenjaci

usuli fikha kažu: “Sve dok postoji mogućnost da se kur’anski i hadiski tekst shvati na više

načina on se ne može kategorički koristiti za jedno od tih tumačenja.”

4. Prenosi se od Sehla ibn Sa’da da je rekao: “Došla je neka žena kod Poslanika s.a.v.s. i

rekla mu: “Allahov Poslaniče, poklanjam se tebi (želim biti tvojom)!” Allahov Poslanik je

dobro pogleda, zatim obori glavu...”351

- Poslaniku s.a.v.s. za razliku od ostalih ljudi bilo je dozvoljeno vidjeti lice žene lice

strankinje. Kaže hafiz Ibn Hadžer: “Ono do čega smo došli nakon preciznog studiranja,

da Poslaniku s.a.v.s. nije bilo zabranjeno vidjeti lice strankinje.”

Ovaj hadis se ne može uzeti kao dokaz dozvole otkrivanja lica iz nekoliko razloga

- Proscu je dozvoljeno vidjeti i gledati ženu koju prosi,

- Postoji mogućnost da je to bilo prije propisivanja hidžaba

352

5. Pripovjeda Aiša r.a :” Sa Poslanikom s.a.v.s. su na sabah namazu prisustvovale žene,

umotane u svoje ogrtače. Nakon toga vraćale su se svojim kućama. Kolika je tama bila,

niko ih nije mogao raspoznati.”

353

Kažu oni koji dozvoljavaju otkrivanje lica: “Iz govora Aiše se da razumijeti da su žene

koje su prisustvovale sabah namazu sa Poslanikom, bile otkrivenih lica; nisu se mogle

prepoznati samo zato što je bila tama, a da nije bilo tame vidjela bi se njihova lica i znalo

bi se okome se radi.”

351 Hadis je zabilježio Buharija 352 Fethu-l-bari, 9/210 353 Hadis su zabilježili Buharija i Muslim

Šta je Aiša istinski mislila kada je rekla ” . Kolika je tama bila, niko ih nije mogao

raspoznati.”

Oko toga postoji više mišljenja kod komentatora hadisa: Jedni kažu da je zbog tame bilo

teško raspoznati muško od ženska. Pred sobom si mogao vidjeti samo sjete; drugi kažu da

se od tame nisu mogle međusobno raspoznavati; ko je među njima Hatidža, a ko Zejneb:

po nekim to je dokaz da su bile otkrivenih lica. 354

6. Prenosi se od Fatime bint Kajs da joj je Poslanik s.a.v.s. nakon smrti njenog muža

naredio da pričeka u kući Ummu Šerik, bogate ensarijke, koja je mnogo djelila na

Allahovom putu i ugošćavala je veliki broj ljudi. Kada se Fatima spremila da izvrši

njegovu naredbu on se predomislio i rekao: “Ne! Nemoj ići kod Ummu Šerik! Kod nje

navraća veliki broj ljudi bojim se da ti ne spadne himar ili ne otkrije potkoljenica, pa da

oni vide ono što ne bi voljela da vide. Nego idikod svoga amidžića Abdullah ibn Ummi

Mektuma...”

Nijedno od ovih tumačenja ne možemo

kategorički prihvatiti, a ostala odbaciti, što zbači da se ovaj hadis ne može uzeti kao

pouzdan dokaz za dozvolu otkrivanja lica.

355

Ako protumačimo himar kao pokrivač za kosu, kao što je to učinio šejh Nasiruddin el-

Albani, možemo reći da se Poslanik s.a.v.s. bojao da gosti koji su dolazili kod Ummu

Šerik, ne vide Fatiminu kosu u trenutku kada joj nenamjerno spadne himar i da to

indirektno znači dozvolu otkrivanja lica – nije spomenuo da se boji za otkrivanje lica,

međutim, takvo tumačenje nije prihvatljivo. Riječ himar ima šire značenje i ispravnioje je

reći za njega da je to pokrivač uopćeno; u arpaskom jeziku tahmir znači pokrivanje ili

skrivanje. Spominje se u hadisu da je Aiša r.a. rekla: “Fe hamertu vedžhi bi džilbabi” –

“Pokrila sam lice džilbabom.”

356

7. Prenosi se da je Sa’d ibn Havle umro na oprosnom hadždžu i da je njegova žena

Subej’a bintul-Haris r.a ostala trudna iza njega. Nakon što se porodila, a bio je to prije

isteka četiri mjeseca i deset dana i očistila se od postporođajnog ciklusa, namazala ruke

kanom i ukrasila, srela Ebu Senabila, koji joj je tom prilikom rekao: “Polako, da možda

ne želiš da se udaš? Prošla su četiri mjeseca i deset dana od smrti tvoga muža. Ona mu

Sam šejh navodi u svojoj knjizi Džilbabu-l-mer’til-

muslime stihove od Ebu Alija et-Tenuhija u kojima on pokrivač za lice naziva himarom.

Kaže: “Svjetli himar i tvoje lice ispod njega; čudi me samo kako ne izgori od jačine

svjetlosti.”

354 Fethu-l-bari, 2/55 355 Hadis je zabilježio Muslim 356Hadis je zabilježio Buharija

ništa nije odgovorila, nego je otišla kod Poslanika s.a.v.s. i prenijela mu ono što je Ebu

Senabila. “Tebi je iddet završen onog trenutka kad si se porodila.” 357

U jednoj od predaja ovog hadisa koju je zabilježio Buharija navodi se da je Ebu Senabil

prosio Subej’u, a proscu je dozvoljeno da vidi lice i šake žene koju prosi.

Hadis upućuje na to da je Ebu Senabl vidio njene ukrašene ruke, što je dokaz da ruke

(šake) ne spadaju u stidno mjesto žene i da ih je dozvoljeno vidjeti.

Odgovor

358

Hadis kao i predhodni, na prvi pogled, ukazuje na to da je Ibn Abbas vidio otkrivene

ženske ruke, zbog čega se može uvrstiti kao u dokaz onih koji ženi dozvoljavaju

otkrivanje ruku i lica, no to nije tako. Ibn Abbas nije jasno naglasio da su njihove ruke

bile otkrivene, a da je bilo tako, njemu je kao djetetu bilo dozvoljeno vidjeti ženske ruke.

Na početku Buharijine predaje kaže Ibn Abbas: “...a da nisam bio dijete ne bi mogao

prisustvovati s njim.”

8. Prenosi se od Ibn Abbasa da je rekao: “Bio sam sa Poslanikom s.a.v.s. na bajram

namazu. Kada je klanjao namaz, održao je hutbu, a zatim se usmjerio ka ženama, uputio

im savjet, podsjetio na Allaha i naredio im da udijele na Allahovom putu. Vidio sam

njihove ruke dok su u Bilalovo pregršte ubacivale sadaku. Poslije toga on i Bilal su otišli

kući.”

359

U lancu ovog hadisa imaju tri nepoznata pprenosioca: Gibta, Ummul- Hasan i Gibtina

nena, tako da niukom slučaju ne može uzeti kao dokaz. Na njegovu slabost ukazuju i

9. Kaže Ebu Davud: “Pričao nam je Muslim ibn Ibrahim da je njemu pričala Gibta bint

Amr el-Mudžasijje a njoj njena tetka Ummu Hasan da je njena nana prenijela od Aiše da

je rekla: “Pošla je Hind bint Utbe kod Poslanika s.a.v.s. i rekla: “Allahov Poslaniče, želim

da ti dam prisegu.” “Neću prihvatiti tvoju prisegu, dok ne promjeniš izgled svojih šaka

koje više liče na šake zvijeri nago na ljudske.”

357 Hadis je zabilježio Buharija 358 sahihu-l-Buhari 9/469; Sahih Muslima 3/704; Sunen Ebu Davud 2306; Sunen Nesai 6/194 359 Fethu-l-bari, 2/465

riječi Aiše r.a.: “Tako mi Allaha, Poslanikove ruke nisu nikad dotakle ruku žene

strankinje.”360

10. Prenosi se od El-Harisa ibnul-Harisa el-Gamidija da je rekao: “Rekao sam ocu, dok

smo bili na Mini: “Oče, kakav je ovo skup, zašto su se ljudi iskupili tamo?” “Okupili su

se oko čovjeka koji ih u novu vjeru poziva ” – odgovorio je on. Spustili smo se i vidjeli

Poslanika s.a.v.s kako ljude poziva u tevhid i vjerovanje u njega, a oni mu odgovaraju i

vrijeđaju ga. U podne kada se ljudi udaljiše od Poslanika s.a.v.s. dođe neka žena,

otkrivenog vrata i plačući mu doda posudu sa vodom i krpu. On se napi vode, abdesti i

reče: “Kćeri moja, pokrij vrat i ne boj se za svogoca.” Upitao sam ljude ko je žena koja

mu je je donijela vodu, a oni su mi odgovorili da je to njegova kćer Zejneb.”

361

Kaže šejh Mustafa el-Adevi: “ Na kraju šejh Nasiruddin el-Albani u fusnoti svoje knjige

navodi još nekoliko predaja koje nije uzeo kao temeljni dokaz za dozvolu otkrivanja lica i

šaka. One nisu na stepenu merfu’ hadisa (Poslanikove riječi, dijela i prećutno

odobravanje) i ne mogu poslužiti kao argument u ovakvom važnom pitanju. Također,

nismo sigurni da žene koje se spominju u tim predajama nisu možda bile stare ili toliko

mlade da nisu bile obavezne pokriti lica i šake.”

Svakome kad pažljivo pročita ovaj hadis bit će jasno da se ovaj slučaj dogodio prije

Hidžre i prije propisivanje hidžaba.

362

1. Vjerodostojne predaje u kojima se navodi da su sahabijke pokrile lica kada je naređen

hidžab, što znači da su one hidžab shvatile kao pokrivanje lica i šaka. Najjasnije u

tome su riječi Aiše r.a. : “Safvan me je viđao prije nego je propisan hidžab.” Poslije

toga pokrila je svoje lice da je on ne vidi.

Preferiranje

Onaj ko nepristrasno i pravedno pogleda dokaze i jedne i druge strane, razmotri stepen

njihove vjerodostojnosti, te prostudira sve prigovore koji su upućeni jednoj i drugoj strani

zbog tih dokaza, uvidjet će da je mišljenje onih koji naređuju pokrivanje lica jače,

utemeljenije i bliže općim islamskim principima. Najjači aduti za ovakvo preferiranj su:

360Hadis je zabilježio Buharija i Muslim 361 Hadis je zabilježio Taberani 362 El-Hidžab, 83

2. Jedino vjerodostojno tumačenje riječi Allah dž.š. osim onoga što je ionako spoljašnje

se prenosi od Ibn Mes’uda. On je rekao da je to odjeća.

3. Velikani tefsira su naređivanje hidžaba protumačili kao naređivanje pokrivanje lica.363

4. Hadisima u kojima se govori o propisanosti i naređenosti pokrivanja lica se ne može

prigovoriti i ne mogu se dvosmisleno shvatiti, takav slučaj nije sa hadisima koji

naizgled ukazuju na dozvolu otkrivanja lica. Ti hadis su ili slabi ili dvosmisleni ili se

ono što spominju dogodilo prije propisivanja hidžaba.

I pored preferiranja ovog mišljenja i ubjeđenja da se njime približavam Allahu dž.š. poštujem

i toleriram učenjake i sticatelje znanja koji drugačije misle i one koji ih u tome slijed. Znam

da ovom studijom neće biti riješeno razilaženje oko ovog pitanja, jer su se oko njega razišli

oni koji su bili puno iskreniji, znaniji i bogobojazniji od nas, međutim ovo je pokušaj da se

ono približi onima koji ga slabo poznaju, da se dokaže greška onih koji imaju jako ružno

mišljenje o pokrivanju lica, da se oni koji ga već izvjestan period prakticiraju upoznaju sa

najznačajnijim argumentima koji će im povećati ubjeđenje u utemeljnost toga što čine.

Zabranjene vrste nošnje

a)Tijesna, prozirna i kratka nošnja

Prenosi se od Ebu Hurejre r.a. da je rekao Poslanik s.a.v.s.:”Dvije vrste stanovnika

Džehennema neću vidjeti; ljudi koji u rukama nose štapove poput kravljih repova i udaraju

njima ljude i žene koje su obučene a gole, uvijaju i navode druge na to. Glave su im kao grbe

mršavih horosanskih deva. Neće ući u Džennet niti će osjetiti njegov miris koji se osjeća na

tolikoj i tolikoj daljini.” 364

Prema tumačenju islamskih učenjaka riječi Poslanika s.a.v.s : “obučene a gole”, obuhvaćaju

svojim značenjem žene koje oblače tijesnu, kratku i prozirnu odjeću bez obzira da li to rade

pred ženam ili pred muškarcima, pred djecom ili odraslima. hadis je opć eg karaktera i prema

njemu se moramo postaviti kao prema svakom drugom općem tekstu. Prenosi imam Ahmed

od Usame ibn Zejda da je rekao: “Poslanik s.a.v.s. mi je poklonio koptski ogrtač (vrsta

bijelog pamučnog ogrtača kojeg su krojili egipatski Kopti) kojeg je dobio od Dihjeta el-

Kelbija, a ja sam ga poklonio svojoj ženi. Jednog dana on me upita: “Zašto ne obučeš ogrtač

363 El-Kešaf ala hajkaiki-t-tenzil, 3/274; Džemiul-bejan an te’vil ajil-kur’an, 22/45; Ahkamul-Kur’an, 3/371-372; El-Džamiu li ahkamil-kur’an, 14/243; El-bahrul-muhit, 7/250; Tefsirul-kuranil-azim, 6/46 364 Hadis je zabilježio Muslim

kojeg sam ti dao.” “Poklonio sam ga ženi Allahov Poslaniče.”- rekoh.”Naredi joj da ispod

njega nešto obuče. Bojim se da taj ogrtač ne oslika njeno tijelo.” Prenosi se od Omera r.a. da

je zabranjivao ženama koptske ogrtače i govorio je: “Oni iako nisu prozirni oslikavaju tijelo.”

Slično se prenosi od Ibn Abbasa. 365

Prenosi Abdullah ibn Omer r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ko obuče odjeću po kojoj se

prepoznaje na ovome svijetu, Allah će ga zaodijeniti odjećom poniženja na Sudnjem danu,

zatim će ga zajedno sa njom zapaliti.”

Razmišljajući o značenju navedenih hadisa, dolazimo do zaključka da mnoge današnje

muslimanke, koje nose hidžab ne shvaćaju njegovu pravu svrhu i smisao. Misle da je hidžab

puko pokrivanje glave ili tijela na bilo koji način i da je moguće spojiti između hidžaba i

savremene mode. Neke od njih prave kombinaciju mahrame i hlača (često tijesnih i

prozirnih), neke oblače tijesne haljine ili haljine sa razrezom, neke opet, oblače odjeću sa

najizazovnijm bojama i kombinacijama boja. Svi ti načini odjevanja nemaju ništa zajedničko

sa šerijatskim hidžabom koji je propisan radi pokrivanja izazovnog ženskog tijela, skrivanja

njenih ukrasa, buđenja stida i kreposti kod nje, udaljavanja svih uzroka nemorala, bluda i

zabranjenog ispoljavanja strasti. Kaže Allah dž.š. : “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i

kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se.” (El-Ahzab, 59) ,” ... i

ne oblačite se kao u davno pagansko doba. (El-ahzab,33)

b) Odjeća po kojoj se žena prepoznaje

366

Allahov Poslanik s.a.v.s je prokleo muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju

muškarce.

Odjeća prepoznavanja je svak odjeća po kojoj se

čovjek razlikuje od ljudi i oni ga znaju kao takvog, bez obzira da li se radi o skupoj ili jeftinoj

odjeći, novoj ili staroj, odjeći koja ima neku posebnu boju ili neki drugi faktor

prepoznavanja.

c) Muška odjeća

367

365 Ibn Ebi Šejbe u Musanifu, 5/164, En-nihajetu fi garibil-hadis, 4/7 366 Hadis su zabilježili Ahmed, Ibn Madže i Ebu Davud. Šejh El-Albani ocjenio ga je dobrim uu Sahihu Sunen Ebi Davud, broj 3399 367 Hadis je zabilježio Buharija

Tj. Allahov Poslanik s.a.v.s. je prokleo žene koje oblače isključivo mušku

odjeću, kao što je npr. turban, ogrtač kojeg nose ugledne ličnosti i muškarce koji nose odjeće

specifičnu ženama kao što je mahrama, himar i sl.

Da li se oblačenje hlača od strane žene može okarakterisati kao oponašanje muškarca?

U vrijeme Poslanika s.a.v.s. žene su oblačile sirval (nalikuje današnjim pantalonama i

hlačama u općem izgledu, a razliku je se od njih u načinu pokrivanja tijela. Sirval je bio širok

i nije oslikavao tijelo, dok pantalone i hlače uglavnom oslikavaju tijelo) ispod hidžaba

(šerijatske nošnje) sa ciljem da se što bolje pokriju i zaštite od pogleda. To je jasan dokaz da

oblačenje sirvala i onoga što mu sliči (hlače, pantalone) nije isključivo muška nošnja i ne

znači oponašanje muškaraca. Jedino ukoliko su tijesne može se govoriti o zabrani sa te strane

kao što je oblačenje tijesne odjeće koja oslikava i ocrtava tijelo obuhvaćeno riječima

Poslanika: “... obučena a gole.” Tijesne hlače dozvoljeno je obući samo pred mužem, jer je

ženi pred njim dozvoljeno otkriti cijelo tijelo. 368

Rekao je šejh Muhammed Salih el-Usejmin: “Smatram da nije dozvoljeno oblačiti odjeću na

kojoj se nalaze slike živih bića, bez obzira da li se radi o dječijoj ili odječi odraslih i da nije

dozvoljeno čuvati slike osim za potrebu kao što je lična karta, vozačka i sl. Također nije

dozvoljeno obačiti kapu na kojoj je ljudska ili životinjska slika, jer je Poslanik s.a.v.s rekao:

“Meleci ne ulaze u kuću u kojoj je pas i slika.”

d) Odjeća na kojoj se nelaze slike živih bića

369 Zabranjeno je posjedovati – kako to kažu –

slike za uspomenu i sjećanje. Onaj koji ih posjeduje obaveza mu ih je uništiti, bilo da su

obješene na zid ili stvaljene u album. Ukoliko to ne uradi, zabranio je melecima ulazak u

njegovu kuću. 370

1.Riječi Poslanika s.a.v.s. Aiši r.a, kada je ugledao slike na prostirci koju mu je kupila: ”Znaš

li da će vlasnici ovih slika biti kažnjeni na Sudnjem danu.”

Postoje i drugi vjerodostojni hadis koji ukazuju na zabranu slika uopćeno

kao što su:

371

2. Riječi Alije r.a: “Naredio mi je Poslanik s.a.v.s. da zamažem svaku sliku i izravnam svaki

kabur.”

372

368 Ahkamu-t-Tedžmili-n-nisai, 227-229, Fetava-l-ledžneti-d-daime, 2/ 861, Fetava Ibn Usejmin, 2/835, Delilu t- talibeti-l-mu’mine 89. 369 Hadis je zabilježio Buharija 370 Pogledaj: Kitabu-l-libasi ve –z-zineti, 3/859; Fetava-l-ledžneti-d-daime 1/458 371 Hadis je zabilježio Buharija 372 Hadis je zabilježio Muslim

Boja odjeće

Prenosi Ebu Davud od Ummu Seleme da je rekla: “Kada je objavljen ajet: “O Vjerovjesniče,

reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se.”,

žene ensarija su izašle pokrivene, kao da su im na glavama bili gavranovi.” U drugoj predaji

istog hadisa se kaže: “Žene ensarija su izašle u crnoj odjeći.” Hadis upućuje na to da su

ashabijke nosile crnu odjeću. Crna boja, bez sumnje, ima prednost nad drugim bojama, radi

toga što čini ženu skrivenijom od pogleda muškarca i zatvara vrat rasplamsalim strastima. Ne

možemo reći da je ženi stroga dužnost oblačiti odjeću crne boje zbog toga što nema jasnog

dokaza koji to zahtjeva ali možemo reči da je bolje i u skladu je prakse najbolje generacije

muslimanki – ashabijki.

Dozvoljeno je obući bilo koju boju koja nije izazovna; od uvjeta hidžaba (šerijatske nošnje

žene) je i taj da ne bude izazovan i privlačan. Boja nošnje podliježe jednim dobrim dijelu

običaju stanovnika nekog predijela tj. uzima se u obzir izgled i boja koje kod njih

preovladavaju ukoliko se ne kosi sa šerijatskim principima i propisima.373

Rekao je šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: “Zabranjeno je kupovati modne časopise u

kojima se nalaze slike žena zbog toga što je bespotrebno držanje slika u kući zabranjeno.

Rekao je Poslanik s.a.v.s :”Meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima pas i slika.” Također, kada je

ugledao sliku na jastuku kod Aiše r.a. odbio je da uđe, što je bilo dovoljno Aiši da shvati da

ono to prezire. Modni časopisi koji izlažu odjeću, moraju se dobro provjeriti i pregledati.

Odjeća koju oni reklamiraju nije uvijek dozvoljena i u skladu sa islamskim svjetonazorom.

Često je to odjeća kroz koju se može vidjeti stidno mjesto žene, bilo zbog tjeskobe bilo zbog

nekog drugog razloga ili je to odjeća koja je karakteristična nevjernicima. Poslanik s.a.v.s. je

zabranio oponašanje nevjernika. Savjetujem muslimane uopćeno, a žene posebno, da

izbjegavaju nošnju koja se reklamira u modnim časopisima, jer, kako smo rekli, neke vrste te

nošnje su specifične nevjernicima, a neke pokazuju stidno mjesto. Praćenje savremene mode

vodi napuštanju islamskih običaja i navika, i prihvaćanju nemuslimanskih običaja i

navika.”

Kupovina modnih časopisa

374

373 Fetava-l-ledžneti-d-daime, 17/100, 108-110; 373 Ahkamu-t-Tedžmili-n-nisai,236, 238; 374 Pogledaj: Fetava-l-mer’eti, 1/78

Šejh kao što vidimo strogo zabranjuje samo časopise u kojima su slike žena, dok

je časopisa u kojima se reklamira ženska odjeća, bez ženskih slika po njemu,. bolje

izbjjegavati jer može prouzrokovati slijepo slijeđenje nemuslimana.