Sadržaj

UVOD........................................................................................................................................ 2

1. PRVI SVJETSKI RAT I NJEGOVE POSLJEDICE...........................................................................3

2. UZORCI DRUGOG SVJETSKOG RATA......................................................................................4

3. DIPLOMACIJA UOČI DRUGOG SVJETSKOG RATA...................................................................7

3.1. ANGLO-FRANCUSKI DIPLOMATSKI SUKOB......................................................................7

3.2. HITLEROVA POLITIČKA KONCEPCIJA...............................................................................9

3.3.ABESINSKA KRIZA...........................................................................................................10

4.1. MUNCHENSKA KONFERENCIJA.....................................................................................13

5.PREDRATNA DIPLOMACIJA...................................................................................................17

5.1.MEĐUNARODNI ODNOSI U VRIJEME ŠPANJOLSKOG GRAĐANSKOG RATA....................17

5.2. SPORAZUM NJEMAČKE I SSSR-A I POČETAK RATA.......................................................20

5.3. AMERIČKA I JAPANSKA DIPLOMACIJA..............................................................................24

ZAKLJUČAK.............................................................................................................................. 27

POPIS LITERATURE.................................................................................................................. 28

POPIS SLIKA.............................................................................................................................30

1

UVOD

Prvi svjetski rat bio je ratni sukob koji je iz temelja promijenio izgled karte Europe i odnosa

koji su stoljećima postojali u Europi. Iako se vjerovalo kako je to rat kojim će se završiti svi

ratovi, pokazalo se kako je to zapravo rat kojim su se postavili revanšistički odnosi Francuske

prema Njemačkoj, te u kojem su prevladale mnoge nepravde u novome poretku. Upravo su

te nepravde jedan od temeljnih pokretača zbivanja koje su samo nekoliko desetljeća kasnije

uzrokovale Drugi svjetski rat.

Bilo je jasno već 1919. da nije moguće obnoviti stari poredak, te se Europa našla na velikome

čistom prostoru na kojem se pojavilo plodno tlo za razne političke i druge ideje i ideologije,

od kojih su se posebno brzo razvijale totalitarističke, prije svega boljševizam, koji je već

zavladao Rusijom i preokrenuo tamošnje društvo u unutarnjem ratu naglavačke te pokrenuo

ekspanzionističke prijetnje koje su prijetile cijeloj Europi. Ne treba smetnuti s uma da je

Mađarska 1919. godine bila socijalistička država, po uzoru na SSSR, a ta lakoća dolaska

komunista na vlast plašila je cijelu Europu.

Upravo taj strah od komunizma koji se posebice osjećao u Britaniji pokrenuo je blagi pristup

prema usponu drugih totalitarizama, prije svega nacional-socijalizma, koji je zahvaljujući

neodlučnosti Europe sve više jačao i rastao. Hitler je odlično iskorištavao učinak svoje

retorike stroge borbe protiv komunizma, te je koristio u svojem usponu činjenicu da su se

Francuzi i Britanci više bojali komunista nego nacista, pa stoga dok god je Hitler jamčio da

Njemačka neće postati boljševistička nisu se usudili žestoko reagirati protiv Njemačke.

U ovome radu analiziraju se diplomatski odnosi neposredno pred drugi svjetski rat, pri čemu

se posebna pozornost daje odnosu Hitlerove Njemačke prema ostalim europskim silama.

Očito je kako je Hitler vještom diplomacijom uspio dobiti dovoljno vremena za naoružavanje

i pripremanje za veliki ratni pohod koji je kasnije i uslijedio. Isto tako prikazuje se i učinak i

drugih događanja koji su doveli do konfuzije među saveznicima, prije svega do konfuzije a

zatim i raskida između Francuske i Britanije, kao što je Abesinska kriza i militarizacija

područja Rajne. Španjolski građanski rat pokazao je vojno ali i diplomatsko stanje odnosa u

Europi. Također, analiziran je i odnos SAD-a prema Europi i prema Japanu, koji je činio drugu

važnu sastavnicu međunarodnih odnosa uoči drugog svjetskog rata.

2

1. PRVI SVJETSKI RAT I NJEGOVE POSLJEDICE

Kada se istražuju uzroci uspona totalitarizama koji su doveli do najkrvavijeg i najgoreg ratnog

sukoba u povijesti, drugog svjetskog rata, najčešće se kao glavni razlog navodi nedovoljno

sređeni odnosi na međunarodnom planu nakon prvog svjetskog rata. Paul Johnson smatra

kako je početak modernoga svijeta 29. svibnja 1919. godine kada su fotografije pomrčine

Sunca, snimljene na otoku Principeu pred obalom zapadne Afrike i u Sobralu u Brazilu,

potvrdile istinitost nove teorije o svemiru.1 Znalo se već pola stoljeća da je njutnovskoj

kozmologiji, zasnovanoj na pravcima euklidovske geometrije i Galilejevim shvaćanjima

apsolutnoga vremena, potrebna ozbiljna revizija. Ona se više od dvije stotine godina održala.

U njezinim su okvirima nastali europsko prosvjetiteljstvo, industrijska revolucija i golema

ekspanzija ljudskoga znanja, slobode i napretka, koji su obilježili devetnaesto stoljeće. No sve

jači teleskopi otkrivali su anomalije. Konkretno, gibanje planeta Merkura odstupalo je za

četrdeset i tri lučne sekunde na stoljeće od svoje putanje predviđene njutonovskim

zakonima fizike. Albert Einstein pokrenuo je revoluciju svojom teorijom relativnosti, koja je

upravo pokazala da njutonovski zakoni nisu sasvim točni, ali isto tako pokrenula je i novo

doba, koje se uzdizalo na ruševinama prvog svjetskog rata u kojem će gospodarska kriza i

nagli uspon tehnologije dovesti do uspona totalitarističkih pokreta koji će pokrenuti još gori

ratni sukob.

Nakon četiri godine mučnog ratovanja, u jesen 1918. godine okončan je prvi svjetski rat.

Četiri godine u povijesti ratovanja nisu dugo razdoblje. Ipak, Veliki rat ili, kako je kasnije

nazvan, Prvi svjetski rat, bio je i po načinu vođenja i po posljedicama u mnogočemu drukčiji

od svih ratova koji su se dotad vodili u Europi. Europa, koja je do 1914. godine bila političko,

ekonomsko i kulturno središte svijeta i moći, prvi put nije bila sposobna sama naći izlaz iz

rata te je taj ratni sukob, zbog aktivnog sudjelovanja ponajprije Sjedinjenih Američkih Država

i Japana (uz ostale formalne sudionike), dobio karakter svjetskog sukoba s dalekosežnim

političkim posljedicama i za samu Europu i za svijet u cjelini. Europa iz 1918. godine znatno

se razlikovala od Europe iz 1914. Više to nije bila samosvjesna i pomalo ohola Europa na

vrhuncu moći i snage, čiji su se narodi s oduševljenjem latili oružja da svojim domovinama na

1 Johnson, P.: Moderna vremena, povijest svijeta od 1920-tih do 2000., Golden marketing-Tehnička knjiga Zagreb, 2000., str. 9.

3

brzinu osiguraju još više utjecaja, a time i prosperiteta, na Staromu kontinentu, kao i na

čitavom svijetu. Rat je razorno djelovao ne samo u vojnom pogledu već i na sve sfere

političkog i ekonomskog, kulturnog i moralnog življenja i djelovanja, ne štedeći podjednako

ni tabor pobijeđenih ni tabor pobjednika (izuzev SAD-a). Zato je Veliki rat bio neuspio rasplet

(a svako posezanje za oružjem uvijek je izraz nemoći politike i diplomacije) neuspješne

politike koja mu je prethodila. I da bismo mogli proučiti i razumjeti sam rat, a i sve aspekte

njegovih posljedica, potrebno je pozabaviti se upravo njegovim uzrocima, a za to je potrebno

vratiti se ponešto u prošlost, u doba kad su uzroci sukoba prvi put poprimili prepoznatljiv

oblik.2

2. UZORCI DRUGOG SVJETSKOG RATA

Tragediju drugog svjetskog rata svakako je izazvao i mir u Versaju. Na konferenciji održanoj u

Parizu, a koja je imala dva glavna vijećanja u Versaju, glavnu riječ su vodili pobjednici,

odnosno državnici velikih sila Antante, a zastupano je 27 država iz Antantine koalicije.

Mirovni ugovor s Njemačkom zaključen je 28. lipnja 1919. u dvorcu Versaillesu (Versajski

ugovor). Ona je u skladu s tim ugovorom morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svjetski

rat, pristati da se Alsace (Alzas) i Lorraine (Loren) vrate Francuskoj, da se u sjevernom

Schleswigu (Šlezvig) provede plebiscit, da se neki pogranični gradovi vrate Belgiji, da se u

području Saara uspostavi petnaestogodišnja uprava Lige naroda i nakon toga provede

plebiscit o njezinoj konačnoj pripadnosti Njemačkoj ili Francuskoj. Nadalje, Njemačka je

morala priznati pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj preko

koridora izlaz na Baltičko more prema luci Gdinja koja se nalazi nedaleko od grada Gdanjska.

Kako je Gdanjsk ostao otvoreno pitanje, tek je naknadno odlučeno da će taj grad postati

Slobodna država. Njemačke kolonije i njemačka imovina u tim kolonijama pripali su najvećim

djelom Velikoj Britaniji, a zatim Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugalu, Južnoafričkoj Uniji i

Australiji. Njemačka je od početka 1929. godine morala platiti ratne odštete u iznosu od 5

milijardi dolara, a ostalo, što je trebalo naknadno utvrditi, isplatiti u 30 godina.

Zahvaljujući Versaillesu, Europa je podijeljena na jedan sasvim novi način pri čemu su stare

dinastije zauvijek nestale sa lica zemlje, a kontinentom je zavladao novi poredak, temeljen

2 Kardum L., Suton stare Europe, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Golden marketing-Tehnička knjiga Zagreb, 2009., str. 7.

4

barem u teoriji na ideji prava naroda za samoodređenje, ali zahvaljujući prevelikom utjecaju

Francuske i Velike Britanije, poredak koji je postavio uvjete Njemačkoj koji će uzrokovati

duboku krizu a potom i uspon Nacional-socijalizma, političkog poretka koji je ostavio

najmračniji trag u povijesti čovječanstva.

Slika 1: podjela Europe u Versaillesu 1919. godine3

Konferencija je omogućila jačanje Francuskih pretenzija prema Njemačkoj i omogućila joj je

revanšizam za poniženje u devetnaestom stoljeću. Jednako tako, umjesto da ojačaju svoju

poziciju na globalnoj razini, Sjedinjene Države su sasvim zaokrenule svoj kurs i tako sasvim

izigrale Wilsonovo obećanje dato još za vrijeme rata kada je kazao kako će mir zaključiti na

temelju prava naroda na samoodređenje.4 Na tom demokratskom principu je i zasnovano

primirje između Njemačke i saveznika. Problem teritorija koji su oduzeti Nijemcima a u

3 Izvor: http://www.themontrealreview.com/2009/Lessons-from-WWI-and-Versailles.php preuzeto 24. kolovoza 2014.)4 Kardum, L.: nav. dj., str. 9.

5

kojima su Nijemci bili većina, kao što su Sudeti, Gdansk i područje južno od Rajne bili su

povod njemačkim radikalima za kritiku Wilsona te prozivanje Versaillesa kao prijevare

njemačkog naroda, gdje su bili nepravedno tretirani, jer se to pravo na određenje nije

odnosilo na njihove teritorije.

Nažalost umjesto trajnog mira, ugovor iz Versaillesa je donio niz iracionalnih odluka koje su

osporavane kasnije i bile su stalna točka napetosti. Na primjer, reparacije koje su nametnute

Njemačkoj stalno se reprogramiraju, Saar se vratio u Njemačku, Austrija je pripojena Hitleru,

Alsace-Lorraine opet je osporen kao dio Francuske tijekom Drugog svjetskog rata,

nacionalističke ekonomske politike dovele su do sloma opterećenu Njemačku s reparacijama

i ograničenjima. Unatoč naporima Francuske da to onemogući, Njemačkoj je uspio povratiti

svoje središnje mjesto kao europske ekonomske i vojne moći ali je nekoliko desetljeća

ponižavanja dovelo do nacionalističkog ludila koje je uzdignulo Hitlera na vlast.

6

3. DIPLOMACIJA UOČI DRUGOG SVJETSKOG RATA

Neposredno pred dolazak Hitlera i Mussolinija na vlast velika gospodarska kriza ozbiljno je

uzdrmala temelje mirovnih saveza koji su ostali labavi nakon završetka prvog svjetskog rata,

a prije svega je bio labav savez između Britanije i Francuske. Francuzi su smatrali kako je

potrebna militarizacija i ojačavanje obrambene linije prema Njemačkoj, te kako bi uslijed

ključne uloge u ratu Francuska trebala dominirati Europskim kontinetom, dok je Britanija

smatrala da sustavno jačanje Francuske ugrožava njezine interese.

3.1. ANGLO-FRANCUSKI DIPLOMATSKI SUKOB

Sukob na diplomatskoj razini između Francuske i Britanije kulminirao je otvorenom svađom

između francuskog premijera Raymonda Poincarea i britanskog ministra vanjskih poslova

lorda Curzona. Njih su se dvojica otvoreno mrzili, te su bili različitog porijekla, britanski

aristokrat osjećao je otvoren prijezir prema francuskome pripadniku srednje klase. Stoga

njihov sukob nije bio samo sukob francuskog nacionalista orijentiranog interesima svoje

zemlje i britanskog veleposlanika orijentiranom utjecaju u Europi, već i sukob dviju različitih

klasa i skupina.

Temeljni razlog anglo-francuskog razlaza bila je različita procjena vjerojatnosti njemačkog

vojnog preporoda. Većina je Britanaca francuske državnike smatrala paranoičnima u pogledu

Njemačke. Francuzi su smatrali vjerojatnim kako će Njemačka u sljedećih deset godina

ponovno zaratiti sa svojim susjedima. Francuzi su smatrali kako redovito Nijemci šalju

neistinite izjave vezane oko naoružanja, što je redovito odbijao prihvatiti britanski

veleposlanik u Njemačkoj D'Arberon te je tvrdio kako pouzdano smatra da Nijemci poštuju

odredbe koje su im nametnute mirovnim ugovorima oko ograničavanja naoružanja.

Ipak Njemci su zaobilazili zabrane te su proizvodili oružje putem holding tvrtki koje su

razmještene po Turskoj, Finskoj, Španjolskoj i Švedskoj. Francuzi su primali izvješća o tome te

su sa sve većim strahom gledali prema Njemačkoj. Nakon što je Njemačka 1922. godine sa

Rusijom potpisala Rapalske ugovore, Francuzi su smatrali kako u ugovoru zasigurno postoji

klauzula o obuci njemačkih pilota i tenkovskih posada u SSSR-u, te o zajedničkom programu

naoružavanja. Nakon odlučnog odbijanja za suradnju od strane Britanije, Francuska odlučuje

7

djelovati samostalno, te šalje svoje trupe u Ruhr 1923. godine, što je Francusku sasvim

udaljilo od Britanije ali isto tako izazvalo i bijes njemačke javnosti. 5

Stalna ponižavanja koja je Njemačka doživljavala na međunarodnom planu te sve gora

gospodarska situacija u zemlji nedvojbeno su jedan od glavnih uzroka uspona Adolfa Hitlera.

Johnson navodi kako su početkom 1933. godine dvije najveće i najjače nacije Europe bile

čvrsto u stisku totalitarnih režima koji su propovijedali i prakticirali moralni relativizam sa

svim njegovim užasavajućim potencijalima. Svaki je od ta dva sustava djelovao kao poticaj za

najpokudnije karakteristike drugoga. Jedan od najstrašnijih aspekata totalitarnog soijalizma,

bilo lenjinovog ili hitlerovog, bio je način na koji su bili prožeti Greshamovim zakonom

političkog morala: strahota je prognala humane porive i svaki je od njih izopačavao drugi i

gurao u sve veće dubine zla. 6

Ukoliko bi Britanija i Francuska na vrijeme prepoznale opasnost od Hitlera i bile složne,

mogle su ga obuzdati još u početku njegove vladavine, no njihove međusobne nesuglasice, te

sve veće simpatije Britanaca prema Hitleru to nisu dopuštale. Francuska je nakratko mogla i

samostalno intervenirati protiv Hitlera i Njemačke, ali kako je glavni francuski politički vođa

koji bi bio spreman na takvu akciju, Poincare otišao sa političke scene prije nego je Hitler

došao na vlast, takva mogućnost nije se mogla očekivati.

Francuska je tako stajala posve sama u sputavanju Njemačke. Jednostrano pribjegavanje

vojnoj intervenciji prilikom sve većih provokacija Hitlera donijelo bi burno odbacivanje

saveznika Francuske i od samozvanih čuvara svjetske savjesti u Ženevi. To bi gotovo sigurno

dovelo do stečaja francuske riznice i prevrnulo franak daleko od zlatnodeviznog standarda

što si franucska vlada nije mogla dopustiti.

Štoviše, Britanci su sve više imali simpatije prema Njemačkoj te se vraćali svojoj povijesnoj

netrpeljivosti prema Francuskoj. U tijeku uspona Hitlera upravo se u Britaniji smatralo

Francusku kao potencijalnu opasnost za početak novoga rata na europskom tlu, a ne

Njemačku, te je stoga povećana militarizacija Francuske smatrana glavnom prijetnjom.

Ministar vanjskih poslova, sir John Simon izjavio je kako "ništa nije vjerojatnije da će izazvati

neki budući rat nego dobro naoružana Francuska suočena sa razoružanom Njemačkom.7

5 Kardum L., nav. dj., str. 9.6Johnson, P. : nav. dj., str. 310. 7 Isto, str. 360.

8

3.2. HITLEROVA POLITIČKA KONCEPCIJA

Gotovo odmah po dolasku na vlast Hitler je otvoreno pokazao kako namjerava provesti u

djelo širenje na Istok, o čemu je naveliko pisao u svojem djelu Mein Kampf. Pri tome se

iskristalizirala ideja krvi i tla. Geopolitička i nacistička koncepcija krvi i tla predstavlja zapravo

svojevrsni uvod u problematiku životnog prostora i jedan je od osnovnih principa Hitlerove

vanjske i unutrašnje politike. Za Hitlera naročito je važno značenje jedinstva teritorija i

naroda, naročito njegove seljačke komponente.

Koncepcija krvi i tla označuje one karakteristike jedne nacije po kojima je ona duboko

fundirana u vlastito tlo, odgovarajući prirodni i kulturni pejzaž, uz koji je vezana j

odgovarajuća historijska tradicija. Ta ukorijenjenost u vlastito tlo, kao posebni izraz potrebe

pripadnosti i identifikacije čovjeka sa svojim ambijentom, manifestira se i u drugih naroda i

pojedinaca - ona je isto što i pripadnost .. rodnoj grudi, u čemu nije teško pronaći veze s

mitom o Anteju. Zbog takva jedinstva i povezanosti odgovarajuća rješenja ne mogu,

primjerice, biti preseljavanje Sudetskih Nijemaca u Njemačku, nego samo teritorijalno

zauzimanje sudetskog prostora.8

Njemački teritorijalni zahtjevi razvijani su kroz tri faze te su kao takvi okosnica Njemačke

vanjske politike. To su:

Prva faza odnosi se na ukidanje Versajskog poretka i revanšizam teritorijalnog

karaktera u samoj centralnoj Evropi te prije svega prema Francuskoj;

Druga faza usmjerena je prema formiranju teritorija Velike Njemačke u skladu s

Neumannovom Miltelebensborn (iz 1915) kao jezgrom europskog okupljanja;

Treća faza je usmjrena na osvajanja prema Istoku, prema Ruskoj ·nizini i Heurtlandu,

koristeći pri tome takozvana vrata naroda

Pavić navodi9 kako je među najznačajnijim osobinama vanjskopolitičkih stavova Hitlera jesu

jasnoća i otvorenost njegovih teritorijalnih zahtjeva u onoj fazi koja je prethodila praktičnom

ispunjavanju ciljeva. Kasnije će Hitler, nakon sukcesivnih odgovarajućih uspjeha, neprestano

govoriti o svojim posljednjim zahtjevima koji su teritorijalnog karaktera. Ipak kraja

teritorijalnih zahtjeva neće biti.8 Pavić R.: Hitlerove geopolitičke koncepcije 1922-1939-1943., u: Politička misao, Vol.22 No.1-2., str. 88.9 Isto str. 88.

9

Povijesni je paradoks kako je Hitler prvi međunarodni ugovor o prijateljstvu i nenapadanju

potpisao sa Poljskom. Sporazum je potpisan pred kraj 1933. i time je Poljska otvoreno

pokazala kako je nezadovoljna jamstvima Francuske i Britanije za svoju cjelovitost, a čije je

očuvanje po mišljenju Poljaka još ranije ugroženo prijateljskim sporazumom između

Weimarske Njemačke i Lenjinove Rusije. Iako zapravo gotovo nitko u Poljskoj, posebice radi

otvorenih pitanja slobodnog grada Gdanska i koridora prema Baltiku zaista nije vjerovao,

smatralo se kako je to u danim mogućnostima vjerojatno jedina kakva-takva nada za

osiguranje slobode i suverenosti zemlje, između dvije sile obilježene totalitarizmima sa

vidljivim ekspanzionističkim pretenzijama.

Johnson navodi kako je Hitlerovo vođenje vanjske i vojne politike između dolaska na vlast i

konca 1938. bilo je krajnje uvjerljivo i uzevši u obzir potpunu odsutnost poštovanja za bilo

kakav sustav zakona i morala, besprijekorno. Nije počinio ni jednu jedinu pogrešku u

prosudbi. U toj etapi njegova je kompulzivna eshatologija bila prednost: potreba za brzinom

koju je osjećao dala je njegovim potezima tempo koji je njegove protivnike neprestano

zaticao na krivoj nozi i ostavljao ih smetenima. Godine 1933. i 1934. bile su u biti posvećene

unutarnjoj konsolidaciji i ponovnome naoružavanju. Akcija je počela 13. siječnja 1935., kad je

Hitler pobijedio na plebiscitu u Saaru, jedanaest dana nakon što je Saar 7. ožujka opet pripao

Njemačkoj, Hitler je odbacio versajske odredbe o razoružavanju, i 18. lipnja Britanci su

potpisivanjem Britansko-njemačkoga pomorskoga sporazuma prihvatili fait accompli

ponovno naoružanje Njemačke. Naravno, taj je potez razljutio Francuze te se još više

produbio jaz između Francuske i Britanije, te je još snažnije usmjerio Britance prema

pogodovanju Hitleru kojeg su smatrali jamcem mira u Europi. 10

3.3.ABESINSKA KRIZA

Anthony Eden, britanski ministar vanjskih poslova s druge strane napravio je niz pogrešaka u

razumijevanju vanjskopolitičkih odnosa, te je stoga britanska diplomacija bila sasvim

suprotna od Hitlerove, sasvim promašena. Vrhunac pogrešaka bio je Abesinska kriza, kada je

sasvim geopolitički pogrešno Eden prepoznao Mussolinija a ne Hitlera kao najopasnije zlo u

Europi. Johnson11 primjećuje kako je tada Mussolini bio podložan iskvarenosti, ali i otvoren

10 Johnson P., nav. dj., str. 365.11Johnson P., nav. dj., str. 365.

10

za civilizirane utjecaje, dok je Hitler bio čovjek koji je već pobio stotine, a desetke tisuća

smjestio u koncentracijske logore, i koji je otvoreno iznosio svoju nakanu da preobrazi

Europu. Ipak Johnson propušta spomenuti kako je takvo stajalište bilo u većini Europe tada

bilo prisutno, najprije radi toga što su posljedice gospodarske krize pokazivale strahovite

posljedice na njemačko gospodarstvo, a jačanje antisemitskih pokreta diljem Europe uzdizalo

je Hitlera u poziciju svojevrsnog pionira novih ideja i prosperiteta Europe. Sve se više

prihvaćala činjenica da je pod pritiskom Francuske Versailles nepravedno osakatio Njemačku,

što je Hitlerovoj retorici davalo značajno blaži ton u shvaćanju prije svega britanskih

političara, pa tako unatoč jasnim porukama kako namjerava prekrojiti europske granice

Hitler nije shvaćan kao dovoljno ozbiljna prijetnja. Naravno, nikakva gospodarska kriza i

nepravedni uvjeti mira ne mogu opravdati previd metoda totalitarnog režima kakve je Hitler

provodio.

Abesinska kriza u kojoj je Britanija tražila žestoku reakciju i zaustavljanje talijanskog

kolonijalizma nije bila podržana od Francuza, koji nastoje stvoriti savezništvo sa Talijanima

razočarani sa razilaženjima sa Britancima, te uslijed svoje naivne želje da će uspjeti odvratiti

Mussolinija od Hitlera. Britanci odgovaraju tako da ignoriraju Francuske zahtjeve za čvršćem

suprotstavljanju Hitleru, što mu daje mogućnost da iznese svoj plan za remilitarizaciju

rajnske oblasti. Johnson navodi12 kako je datum 7.ožujka 1937. izvanredno tempiran, jer se

zbio u trenutku vrhunca anglo-francuske krize, no unatoč tome je takav potez Hitlera

predstavljao veliki Hitler je kasnije priznao: "Da su Francuzi umarširali u Rajnsku oblast, mi bi

se morali povući podvijena repa".13

4. HITLEROVA TERITORIJALNA EKSPANZIJA

Hitlerov remilitarizacija područja uz Rajnu 7 ožujka 1936. prema stajalištima konvencionalnih

historiografa smatra se jednom od prekretnica u međuratnoj diplomaciji. Tim je udarom

vođa nacističke oslobodio svoju zemlju od posljednjih preostalih simbola nejednakosti koji su

nastali tijekom ugovora u Versaillesu te je pretvorio stratešku ravnotežu na europskom

kontinentu u svoju korist.14

12 isto., str. 366.13 Smidt P.: Hitler's interpreter, MacMillian Company, London, 1951., str. 320.14 Shuker, A. S.: Studies France and the Remilitarization of the Rhineland, 1936, French Historical Studies,Vol. 14, No. 3 (Spring, 1986), pp. 299-338., str. 300.

11

Ako su francuske snage mogle odbiti njemačke snage tako lako, zašto to nisu učinili? Je li to

samo strah od rata i nedostatka volje traumatskim posljedicama razornog pokolja na

Verdunu još uvijek prisutna gotovo dva desetljeća nakon što su topovi zašutjeli, koji je

paralizirao presudu čelnicima i običnim građanima podjednako te spriječio vojnu

intervenciju? Zasigurno nikoga tko je ozbiljnije upućen u vanjske odnose francuske

diplomacije nije mogao ne primjetiti značajne posljedice koje ima pripajanje područja Rajne

te nije mogao ostati nesvjestan implikacija za francuski sigurnost. Dragocjenih nekoliko

pitanja u dvadesetim godinama se apsorbira u parlament i vode se previše vremena rasprave

i debate. Previše se o tome piše. Na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919, francuski vojni vrh

je tvrdio s jednousmjerenom upornosti da rijeka Rajna čini jedinu prirodnu barijeru za druge

invazije. "Ako se držimo Rajne solidno, Francuska može postaviti svoj um na jednostavnost,"

Maršal Foch je ponovio. "Ako [Francuska] ne drži Rajnu, sve drugo ponuđeno ili dano u

zamjenu je samo iluzija, izgled, i uzaludnost.“15

Vidjevši kako bilo kakva reakcija zapada izostaje te kako Britanija i Francuska neće ništa

poduzeti da spriječe daljnje širenje njemačkog teritorija, Hitler se okrenuo prema Austriji.

Anschluss je naziv za pripojenje Austrije Njemačkoj koje je izvršeno u ožujku 1938., i to

nakon što je gotovo otmicom primorao austrijskog premijera potpisati niz ustupaka

Njemačkoj, uključujući i imenovanje Arthur Seyss-Inquarta, istaknutog nacista za ministra

unutarnjih poslova. S već velikim utjecajem unutar države, već iste godine nacisti u Austriji

organiziraju referendum o pripojenju Njemačkoj. Referendum je održan pod strogim

nadzorom nacista tako da su oni doslovno vidjeli tko je zakružio "ZA" , a tko "PROTIV"

pripajanja Njemačkoj. Zbog ovakve stroge kontrole rezultati referenduma su bili

nevjerovatni, čak 99,7% stanovništva Austrije izjasnilo se za pripojenje.Mjesec dana kasnije

Hitler je poslao njemačku vojsku u Austriju na poziv toga istoga ministra kako bi se Austrija

pripojila Njemačkoj i kako bi se smirili unutarnji nemiri.16

Dvadeset i prvoga travnja, nekoliko tjedana nakon što je progutao Austriju, Hitler je dao

upute Keitelu da pripremi plan invazije na Čehoslovačku, te tamošnjem vođi njemačke

manjine kazao da pokrene krizu. Prethodnoga mjeseca, 21. ožujka britanski načelnici stožera

kabinetu su podnijeli referat „vojne implikacije njemačke agresije na Čehoslovačku“.

15 Shuker A. S. : nav. dj., str. 302.16 Skupina Autora: Povijest svijeta XIX., Jutarnji list, 2008., str. 341. problem je kod ove knjige kako autori nisu navedeni. Nigdje u knjizi nema navoda autora, odnosno u cijelom serijalu od 21. knjige (osim pretposljednje koja se bavi hrvatskom povijesti a autor je Ivo Goldstein).

12

Britanija se sada opet naoružavala, no referat je kazivao strašnu priču o odgađanjima i

slabostima, posebno u osjetljivom području zračne obrane. Zanimljivo je kako Johnson

primjećuje17 kako postoji velika vjerojatnost da bi njemački generali svrgnuli Hitlera ukoliko

bi Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj neposredno pred napad na Čehoslovačku.

Čehoslovačka je bila višenacionalna država koja je imala mnogo svojih nesuglasica na

unutarnjoj razini. Slovaci i ostali narodi (Mađari, Poljaci, Nijemci i Ukrajinci) gledani su s

nepovjerenjem, a rijetki od njih su Čehoslovačku doživljavali kao vlastitu državu. Neprestano

su se pozivali na versajsko pravo na samoodređenje naroda dodatno naglašavajući to pravo

kako bi od čehoslovačke vlade ishodili što bolje uvjete života ili pak da bi od Čeha i europskih

državnika ishodili otcjepljenje od Čehoslovačke, odnosno pripojenje svojim matičnim

državama. Čehoslovačke pregovaračke pozicije dodatno je otežavala činjenica da je svaka od

manjina naseljavala područje koje je izravno doticalo njihove matične države. Najdalje u

svojim zahtjevima otišli su sudetski Nijemci koji su se namjerno vodili idejom zaoštravanja

konflikta s čehoslovačkom vladom ne bi li na taj način stvorili uvjete za direktno miješanje

njemačke vlade u unutarnju politiku čehoslovačke države. Vođa stranke sudetskih Nijemaca

Konrad Henlein svojim je pristašama često napominjao da „moraju uvijek tražiti toliko da im

se nikada ne može udovoljiti“.18 Ispočetka su sudetski Nijemci tražili autonomiju i

ravnopravnost s Česima, ali su na poticaj njemačke vlade od ožujka 1938. počeli sve glasnije

zagovarati pripajanje Sudeta Njemačkom Reichu.

4.1. MUNCHENSKA KONFERENCIJA

O sudbini Čehoslovačke odlučivalo se na Munchenskoj konferenciji. Konferencija je s radom

počela 29. rujna, a glavnoj raspravi nisu nazočili čehoslovački predstavnici iako se radilo o

sudbini njihove države, a nije pozvan ni SSSR, čehoslovački saveznik i sila koja je svojatala

pravo miješanja u europske poslove. Dvojici čehoslovačkih izaslanika „velikodušno“ je

dopušteno da u susjednoj prostoriji čekaju ishod sastanka. Na početku konferencije

raspravljali su samo Mussolini, Daladier, Hitler i Chamberlain bez prisustva veleposlanika, bez

zacrtanog protokola i niza drugih pojedinosti uobičajenih na međunarodnim susretima.19

17 Johnson P., nav. dj., str. 369.18 Taylor A. J. P. (1994), Uzroci Drugog svjetskog rata, Zagreb., str. 187.19 Shirer W. L. (1977), Uspon i pad Trećeg Reicha, sv. II, Zagreb, str. 149.

13

Mussolini, koji se činio zvijezdom predstave, jedini je govorio sva četiri jezika primjetio je

kako Njemačke pretenzije neće se zaustaviti na Čehoslovačkoj.20 Ipak odluka kojom je

Njemačkoj dozvoljeno preuzimanje Čehoslovačke zapravo je postala francusko-britanska

diplomatska predaja. Chamberlain je smatrao kako prava opasnost Europi prijeti od SSSR-a,

te je smatrao kako je opasno smijeniti Hitlera, jer nitko ne može jamčiti da novi vođa

Njemačke neće postati boljševist, a tada bi veći dio Europe bio u rukama boljševista. To je

prema mišljenju Chamberlaina bila opasnost za katastrofu, te je stoga previdio kako je

upravo svojim djelovanjem doprinio tome da se katastrofa u Europi i dogodi, samo godinu

dana kasnije.

Nakon Minhenskog sporazuma Njemačka je preuzela Sudete, a isto tako dobila je i jednu od

najjačih vojnih industrija u Europi, što je dalo značajan zamah Njemačkoj u naoružavanju.

Nije jedina preuzela dijelove Čehoslovačke, terirorije uz granicu oduzela je i Poljska te

Mađarska, što je dovelo do općeg smanjivanja zemlje. Nakon što se Slovačka odcijepila i

postala Njemačka satelitska država, bez borbe je Njemačka okupirala preostali teritorij i

pretvorila Čehoslovačku u svoju koloniju.

Slika 2: podjela Čehoslovačke21

20 Johnson P. (2000), nav. dj., str. 369.21 http://povijest.net/v5/20-stoljece/svijet-1polovica-20-st/2010/muenchenski-sporazum/ pristupljeno 27. kolovoza 2014.

14

Zanimljiv je kako je većina Nijemaca podržavala pripojenje Sudeta kao i ranije pripojenje

Austrije, no treba primjetiti kako u najvećoj mjeri Nijemci nisu bili oduševljeni idejom

osvajanja teritorija koji ne sačinjavaju njemačko stanovništvo. Stoga, kad je 27. rujna 1938.

Hitler promišljeno zapovjedio drugoj motoriziranoj diviziji da prođe Berlinom na svojemu

putu k češkoj granici, manje od dvije stotine ljudi izašlo je gledati kako obavlja smotru s

Reichkanzlerplatza. On je, zgađen, otišao natrag u zgradu. Nakon toga, njegovi brutalni

potezi na europskoj šahovskoj ploči, ma koliko uspješni ili čak triumfalni, nisu izazvali

spontani aplauz njemačke javnosti. Ushit je sasvim izostao kad su njemačke trupe umarširale

u Prag.22

Upravo radi toga Hitler neposredno pred početak rata prestaje biti veliki govornik, političar i

demagog, on postaje militarist, djeluje iz svojega vojnog stana i putem tajnih paktova.

Diplomacija postaje skrivena igra u kojoj se priprema za ratni sukob, ono što je pripremao od

kada je došao na vlast, samo ovaj puta bez ikakvih ograničenja.

Iako je u početku Mussolini imao snažni anti-hitlerovski stav, veoma brzo je promijenio svoje

gledanje na Hitlera, jer je prepoznao u Njemačkoj invaziji na Čehoslovačku izliku za napad na

Albaniju koji je započeo 7. travnja. Time je potvrdio zajedno sa Hitlerom da je dotadašnji

međunarodni poredak slomljen i da je jedini argument u vanjskoj politici narednih godina

sila.

Mussolini mijenja svoje stajalište oko savezništva nakon što je oštro osuđen i napadnut od

strane Britanije. On je odnose s Britanijom i Francuskom pogoršao kako su se borbe u Africi

zaoštravale. Sankcije protiv Italije koje je iglasala Liga naroda u listopadu, a 22. prosinca

britanski premijer Anthony Eden otvoreno pokazuje kako ne namjerava popuštati Italiji

nakon što je zamijenio protalijanskog britanskog ministra vanjskih poslova, Sir Samuel

Hoarea. Raspoloženje u Velikoj Britaniji dovelo je do toga da Hoare mora dati ostavku zbog

predloženog pakta s ministrom vanjskih poslova Francuske, Pierre Laval, do po-pass Lige

naroda i particioniranje Etiopije na štetu cara Haile Selassie. U isto vrijeme u Parizu, vodile su

se žestoke rasprave oko toga na koju stranu prikloniti se, Britanskoj ili anti-britanskoj, koja bi

bila više prijateljski orijentirana prema fašističkoj Italiji, iako to nije na kraju postignuto,

22 Johnson P., nav. dj., str. 370.

15

dovela je do toga da se produbi rascjep između Mussolinija, Britanije i Francuske. Ovi

događaji dodatno su olakšali put između Rima i Berlina.23

U Rimu je 22. svibnja potpisan čelični pakt između Njemačke i Italije. Taj je pakt obvezivao

potpisnice da u slučaju rata smjesta pomognu jedna drugoj. Ipak Italija nije očekivala da će

tako brzo odrednice toga pakta doći na vidjelo te da će morati sudjelovati u globalnom

ratnom sukobu. Drugi svjetski rat započeo je Hitlerovim napadom na Poljsku nakon samo tri

mjeseca što je zateklo Mussolinija, te talijanska vojska nije imala dovoljno vremena da se

uopće pripremi za rat. "Čelični pakt" potpisao je u ime Njemačke ministar vanjskih poslova

Joachim von Ribbentrop dok je potpis u talijansko ime dao grof Galeazzo Ciano.

23 Whealey R. H.: Mussolini's Ideological Diplomacy: An Unpublished Document, The Journal of Modern History,Vol. 39, No. 4 (Dec., 1967), pp. 432-437., str. 434.

16

5.PREDRATNA DIPLOMACIJA

5.1.MEĐUNARODNI ODNOSI U VRIJEME ŠPANJOLSKOG GRAĐANSKOG RATA

Zbog pritisaka na talijansku invaziju u Abesiniji Musolini se sve više odvajao od Britanije i

Francuske te se polako počeo okretati prema Njemačkoj. Iako je još tijekom pregovora oko

sudbine Čehoslovačke inzistirao na tome da se suprostavlja Hitleru, potajno je već neko

vrijeme planirao savezništvo sa Hitlerom i stvaranje zajedničke osovine. Štititi tadašnju

Abesiniju nije bilo ništa drugo nego pokazivanje kako Britanija ipak ima važnu ulogu u svijetu,

te kako još uvijek vrijede pravila koja su postavljena u Versaillesu. kao što je spomenuto,

ispalo je sasvim suprotno, te je upravo usmjeravanje pozornosti na Abesiniju, tu malu i

primitivnu državu koja je još uvijek prakticirala ropstvo i koja nije imala nikakav značaj za

svjetsku ravnotežu snaga omogućilo Hitleru da bez ikakvog otpora remilitarizira područje

rijeke Rajne i time pretvori Versailleski sporazum te sporazum iz Locarna u besmislicu.

Jedino što je ovaj diplomatski salto-mortale postigao bilo je neprijateljstvo Mussolinija. Time

si je Britanija značajno pogoršala stratešku poziciju, slično kao što je to Francuska činila sa

pogrešnim potezima prema Hitleru. Johnson navodi24 kako je Britanija sada imala tri važna

potencijalna pomorska neprijatelja: u domaćim vodama, u Sredozemlju i na Tihom te

Indijskom oceanu. S obzirom na značaj Britanije u pomorskom smislu ovo je bio veoma

uznemirujući faktor. Tri tjedna kasnije potpisan je Antikominterna pakt u kojem su tri sile

Osovine, Njemačka, Italija i Japan zajednički potpisale sporazum protiv Rusije, ali isto tako i

sporazum u kojem je bilo jasno kako ova tri totalitaristička režima imaju tendencije

zajedničkog nastupanja u budućnosti.

Veoma brzo je zajedničko sudjelovanje Hitlera i Mussolinija došlo na vidjelo. Španjolski

građanski rat pokazao se kao sukob u kojem su se isprobavale mogućnosti talijanske i

njemačke vojske (prije svega mogućnosti zračnih snaga i njihov značaj u ratovanju). Ono što

je tragedija Španjolske jest činjenica kako je od svih država u Europi Španjolska bila najviše

distancirana, samodostatna, ksenofobična europska zemlja, najotpornija na holističko

načelo, najmanje osjetljiva na inozemne viruse totalitarizma, ljevice ili desnice, socijalnog

24 Johnson P., nav. dj., str. 335.

17

inženjeringa, relativnog morala. Upravo je radi toga španjolski građanski rat posebice

tragičan. Infekcija je ušla kroz Socijalističku partiju (PSOE) i potom se proširila. Kako je

Salvador de Madariaga rekao: "Ono zbog čega je španjolski rađanski rat bio neizbježan, bio je

građanski rat unutar Socijalističke partije".25 U dvadesetim su godinama španjolski socijalisti

bili razboriti, pragmatični reformisti. Njihov sindikalni vođa Francino largo Caballero djelovao

je unutar španjolske republikanske tradicije i bio je inspiriran britanskim fabijancima.

Zanimljivo, bio je izrazito protiv nasilja i terora, pa je stoga tvrdio kako bi nasilje i

nezakonitost ljevice izazvali vojsku i doveli do još jedne vojne diktature.26 Ipak uslijed

političkih štrajkova i nemira koje su anarhisti izazivali na selu polako je došlo do razilaženja u

mišljenjima između Caballera i njegovih suradnika, te je došlo do razdora unutar stranke.

Caballero je bio prva žrtva "entrizma", skrovitog prodiranja organizirane krajnje ljevice u

partijske i sindikalne kadrove. Izgubio je nadzor nad glavnom sindikalnom udrugom (UGT) te

počeo skretati prema ljevici da je ponovno stekne. Nakon toga sve je žešće obračunavao sa

protivnicima, i bojavši se njemačkog scenarija izazvao upravo ono što je stalno naglašavao da

se ne smije dogoditi. Španjolska vojska, pod vodstvom generala Franca oduprijela se sve

jačem skretanju u lijevo države te je došlo do kobnog građanskog rata.

Velika Britanija iako je odlučila ne intervenirati, gledala je sa zebnjom zbivanja u Španjolskoj,

prepoznajući u Staljinu i boljševistima najveću prijetnju za svoju sigurnost i za opstanak

Europe. Dakako, neki britanski političari pokrenuli su alarm protiv Mussolinija i Hitlera, ali

većina su bili zaokupljeni s više podmuklom prijetnjom britanskoj sigurnosti. Od Lisabona,

Pariza i Atene dolazili su znakovi da Staljin i njegova komunistička Internacionala

(Kominterna) bivaju skloni širenju boljševizma diljem mediteranskog bazena, čime se širi

sovjetski utjecaj od Atlantika do Egejskog mora i, možda, čak i lomljenje Britanskog Carstva

koje se protezalo od Gibraltara do Sueza.27

Ipak Francuska je samo službeno bila po strani, a zapravo je potajno pomagala republikance.

To je još više povećalo razdor između Britanije i Francuske u vanjskopolitičkim odnosima, i

svakako je utjecalo na neujednačenost stavova u potezima protiv Hitlera. Stuart Little navodi

kako je odluka francuske vlade od 21. srpnja da brod prijeko potrebnog oružja pošalje kao

pomoć za Republikance u Madridu kao čin ljevičarske solidarnosti ojačao je britanske sumnje

25 Johnson P., nav. dj., str. 335..26 isto., str. 336.27 Little S., Red Scare, 1936: Anti-Bolshevism and the Origins of British Non-Intervention in the SpanishCivil War, Journal of Contemporary History,Vol. 23, No. 2, Bolshevism and the Socialist Left pp. 291. – 311., str. 293.

18

da su španjolski 'desperadoes i nepoželjni svake klase' uskoro nastoje ojačati elemente

nereda i revolucije i u Parizu.28

Johnson navodi kako unatoč tome što su velike sile tadašnje Europe intervenirale u

Španjolskoj, ishod rata nije određen putem intervencije velikih sila, jer su intervencije jedna

drugu neutralizirale, kao ni politikom neupletanja Britanije i Francuske, budući da se oružje

uvijek moglo nabaviti jednostavno i brzo. Italija je imala najveće postrojbe na strani

nacionalista, procjenjuje se kako je u svakom trenutku bilo prisutno oko 50 000 talijanskih

postrojbi, jer se Mussolini izravno htio uključiti u sva zbivanja na Sredozemlju. Njemačka je

također imala značajan udio, sa oko 10 000 njemačkih vojnika u legiji Condor, te velikim

brojem instruktora i značajnom ulogom svojeg ratnog zrakoplovstva. Nacionalisti su imali

pomoć i od oko 600 Iraca pod vodstvom generala O'Duffya, te nešto Francuza, ruskih bijelih,

Britanaca, Amerikanaca i Latinoamerikanaca, k tomu je dakako 75 000 marokanskih vojnika

svrstano u "dragovoljce".29

S druge strane, socijaliste su podupirali SSSR, koji je poslao oko 1000 zrakoplova, 900

tenkova, 300 oklopnih vozila, 1550 topova te golemu količinu vojne opreme svake vrste.

Procjenjuje se kako je vojna oprema koja je došla iz inozemstva za nacionaliste i republikance

bila podjednaka u brojčanom smislu, no upravo je u borbenom smislu nacionalistička vojna

oprema pokazala se mnogo učinkovitijom. Upravo je ta generalna proba pokazala Hitleru i

Mussoliniju nadmoćnost njihovog oružja nad oružjem prije svega SSSR-a i dodatno pojačala

samopouzdanje buduće Osovine.

Poraz koji se dogodio republikancima, unatoč značajnim snagama koje su pomogle

nacionalistima, može se prije pripisati njihovom međusobnom raskolu i unutarfrakcijskim

sukobima nego zaista gubitku na vojnom polju. Imitirajući Staljinove čistke koje su se

paralelno zbivale u SSSR-u, međusobne sabotaže u kojima su više razmišljali o svojim

potezima nakon osvajanja Španjolske. Franco je prepoznao tu unutarnju borbu te je

pokrenuo dugotrajni rat iscrpljivanjem te je na kraju i pobijedio. Na globalnom političkom

planu, Francova pobjeda dovela je do značajnih promjena prije svega u nacističkoj

Njemačkoj. Ohrabreni pobjedom nacionalizma i uspjehom svoje vojne ekspedicije, Hitler je

neposredno pred ulazak Franca u Madrid okupirao Čehoslovačku, a istoga dana kada je

osvojen Madrid javno je raskinuo sporazum o nenapadanju sa Poljskom.

28 Little S., nav. dj., str. 299.29Johnson P., nav. dj., str. 343.

19

Čak i kada je Hitlerov i Mussolinijev agresivni dizajn postajao očitiji u Španjolskoj i drugdje,

mnogi britanski političari i dalje su smatrali boljševizam kao veću prijetnju svjetskom miru od

fašizma. Nakon što su pratili Sovjetske subverzije u Budimpešti i Bombaju za veći dio od dva

desetljeća, osjećali su prema kominterni duboko nepovjerenje i gledao naknadno u smjeru

ljevičarskog uzleta od Atlantika do Egejskog mora s rastućim strahom.30 Do ljeta 1936, Crvena

petokraka, čini se, kretala se uzlaznim tijekom u većem dijelu Europe, zvijezde koja je dala

svoj najveći blistav sjaj južno od Pirineja. Britanski su diplomati smatrali kako je Španjolska

kolebanje na rubu proleterske revolucije čije posljedice bi mogle biti dovoljno nasilne da

mogu srušiti poredak susjednih Portugala i Francuske. Upravo je radi toga London odlučio

ne se miješati i čekati rasplet sa oprezom.

Španjolski rat pokazao je Hitleru sve što je htio znati o vojnoj i diplomatskoj situaciji u Europi.

Francuska i Britanija unatoč svojem žestokom diplomatskom nastupanju u konačnici nemaju

dovoljno samopouzdanja djelovati i ostaju po strani te teško hvataju korak sa novonastalim

prilikama, Talijani su spremni podržati saveznika koji bi im osiguravao njihovu daljnju

ekspanziju, SSSR je spreman boriti se protiv nacizma, ali vojno nije dorastao njemačkoj

mašineriji. Upravo su te pretpostavke determinirale Hitlerove poteze u počecima drugog

svjetskog rata.

5.2. SPORAZUM NJEMAČKE I SSSR-A I POČETAK RATA

Hitler je veoma brzo nakon što je osigurao savezništvo s Italijom počeo pripremati napad na

Poljsku. Uvjerio se u Munchenu kako saveznici nemaju snage reagirati na odlučan način te

kako su mu odriješene ruke. Iako je početna zamisao bila osvojiti Poljsku, a potom je koristiti

kao koridor za napad na SSSR, kada je francusko-britansko izaslanstvo otišlo u Moskvu

pregovarati, planovi su se promijenili, te je Hitler odlučio također pripremiti se za savezništvo

sa SSSR-om, kako bi obračunao sa svojim protivnicima u Europi. Tako je pripremio sporazum

sa Staljinom koji mu je osiguravao zaleđe pred sukob u Poljskoj ali i koji je određivao istočne

granice.

Službeni naziv dokumenta koji je potpisan u Moskvi bio je "pakt o nenapadanju", no zapravo

je prije svega riječ o sporazumu o napadu i podjeli Poljske, kao i sporazum o podjeli

30 Little S., nav. dj., str. 306.

20

interesnih sfera u istočnoj Europi. Prije svega su interesne sfere usmjerene prema sve do

tada nezavisnim zemljama Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumunjskoj. Tajni protokol

je eksplicitno predviđao "političke i teritorijalne promjene" u dijelovima navedenih zemalja

što je ovaj sporazum pretvorilo u agresivni vojni savez usprkos njegovom službenom nazivu.

Kao posljedica ovog sporazuma sve navedene zemlje su napadnute i okupirane, bilo od

strane Njemačke, bilo od strane SSSR-a. Od svih tih zemalja koje su bile žrtve sovjetsko -

njemačkog savezništva, jedino je Finska, koja je dva puta vodila rat sa Sovjetskim Savezom

tijekom Drugog svjetskog rata, uspjela sačuvati svoju nezavisnost; međutim je i ona bila

prisiljena ustupiti određene teritorije.

Staljin je paktom bio oduševljen. Kazao je da je pakt ostavio Rusiju u jačoj poziciji nego ikada

otkad je režim došao na vlast. Učinio je sve što je u njegovoj moći da sporazum uspije, da

ispuni jamstvo Ribbentropu da Sovjetski Savez neće izdati svojega partnera. Diljem svijeta

komunističke partije okrenule su preko noći svoje poglede i od izrazito anti-nacističkog

pristupa odjednom počele zagovarati partnerstvo sa Hitlerom.

Ipak Hitler nije bio odan partner, već je potajno smjerao rat sa Rusijom i svoju je energiju

usmjerio prema tome. Kako je rekao visokom povjereniku lige u Danzigu, Carlu Buckhardtu:

„Sve što poduzimam upravljeno je protiv Rusije. Ako je Zapad odviše glup i odviše slijep da to

vidi, biti ću primoran postići sporazum sa Rusima, skršiti Zapad, i potom svu moju

koncentriranu snagu okrenuti protiv Sovjetskog Saveza.“31

31 Johnson P., nav. dj., str. 376.

21

Slika 3: planirana i ostvarena podjela Europe između SSSR-a i nacističke Njemačke

Ipak čak i kada je pokrenuo napad na Poljsku, Hitler je i dalje očekivao razumijevanje od prije

svega Velike Britanije, pa je tako izjavio kako „Englezima i Francuzima moraju činjenice

postati jasne. Jer onoga dana kada Rusija postane velika industrijska zemlja ona će svojim

rezervama ljudstva i svojim geostrateškim položajem postati prijeteća opasnost ne samo za

Reich, nego i za Englesku i Francusku. Mi moramo već sada poduzeti mjere za sigurnost

našeg naroda i za njegov povijesni utjecaj na Istoku, kako istočne zemlje koje 1eže između

Njemačke

i Rusije ne bi pale pod sovjetski nego pod naš utjecaj.“32

32 Little S., nav. dj., str. 311.

22

Hitler se ipak i dalje nadao kako neće biti rata na Zapadu, već da će takav pakt koji je

sklopljen sa Rusima baciti Britaniju u pasivnost i odvojiti je od zbivanja. No pakt nije imao

nikakvog učinka na britansku politiku, osim što je sve zainteresirane primoralo da sada rat

smatraju pitanjem vremena. Postalo je sasvim jasno kako će se rat u Poljskoj dogoditi, prije ili

kasnije. Kad je Hitler napao Poljsku, Britanija je održala svoje obećanje i proglasila rat

Njemačkoj. Slično je učinila i Francuska, iako nevoljko i sa zadrškom.

23

5.3. AMERIČKA I JAPANSKA DIPLOMACIJA

Neposredno pred drugi svjetski rat, Američka se diplomacija usredotočila na Japan, kojega je

smatrala glavnom prijetnjom svojoj neovisnosti. Uslijed politike izolacionizma, SAD se nije

htio miješati u sukobe na teritoriju Europe, pa je stoga uglavnom gledao sa strane zbivanja

oko uspona Hitlera.

Američko planiranje za mogući rat s Japanom, tzv ratni Plan Orange, američki mornarički

planeri pretpostavli su kao što su to jednako tako i japanski kolege, da ishod Američko-

japanskog rata ovisi o rezultatu konačnog obračuna dvije glavne borbene flote u zapadnom

Pacifiku. S obzirom na to da je u tadašnje vrijeme SAD imao nedostatak naprednih baza u

tom području, udaljenost putovanja sa Havaja, kao i opasnosti od gubitka flote od japanskih

razarača, podmornica, i zračnih napada, procijenili su kako bi za pobijediti rat bio potreban

omjer 2: 1 u superiornosti prema japanskoj floti kako se osigurala pobjeda.33

Najvažniji pojedinačni čimbenik oblikovanja, diplomacije Sjedinjenih Američkih Država u

međuratno doba bio je neodoljiv osjećaj sigurnosti unutar same države te mišljenja kako je

primarni cilj sačuvati tu sigurnost. Dok se favorizira širenje prekomorske trgovine i ulaganja,

američki dužnosnici nisu bili spremni snositi prekomjerne troškove i rizike u svojoj potrazi za

afirmacijom SAD-a na globalnom planu kao bitnog faktora vanjske diplomacije.

Temelj američke diplomacije bilo je osiguranje američke kontrole nad naftnim rezervama,

kabela i bankarskih objekata u Latinskoj Americi; obrana tradicionalnom politikom otvorenih

vrata u Kini; i pristup nafti na Bliskom istoku i nizozemskoj Istočnoj Indiji zbog straha od

osiromašenih američkih zaliha.34

Kako obilno svjedoče diplomatski spisi, Rooseveltova diplomacija nikad nije bila pripravna

raspravljati o naročitoj vojnoj i diplomatskoj potpori Britaniji i Francuskoj protiv Njemačke.

Rooseveltovi govori osude, poput njegovog "karantenskog" govora iz listopada 1937. ili

njegova apsurdnoga zahtjeva da u travnju 1939. Hitler dade desetogodišnja jamstva o

nenapadanju trideset i jednoj imenovanoj zemlji, bili su više nego beskorisni. Ovo drugo je

štoviše Hitlera uvjerilo da Roosevelt ni pod kakvim okolnostima neće stvarno vojno

33 Braeman J. (1982), Power and Diplomacy: The 1920's Reappraised, The Review of Politics,Vol. 44, No. 3 (Jul., 1982), pp. 342-369., str. 357.34 isto, str. 358.

24

intervenirati, i uzratio je na to 28. travnja u svojem posljednjem javnom govoru u Reichstagu

sa neprikrivenim prijezirom i podsmjehom.35

Može se s pravom reći kako je nezainteresiranost Sjedinjenih Država za Europu propuštena

prilika za smirivanje usijanih glava, jer su američki diplomati ispravno uviđali sve pogreške

koje je francuska i britanska diplomacija provodila neposredno prije rata, ali i ranije, prije

dolaska Hitlera na vlast. Braeman36 stoga navodi kako su američki diplomati htjeli i težili

prema mirnoj i ujednačenoj Europi, no za to nisu dovoljno polagali truda. Uvjereni kako će

biti velika opasnost od nepovoljnih političkih i gospodarskih učinaka prekomjernih reparacija,

Washington se istodobno trudio raditi na "realnom" rješenju na temelju sposobnosti

Njemačke da plati reparacije kao i na svijesti kako je veoma lagano očekivati prebrzi njemački

uzlet.

Većina američke pozornosti usmjerena je prema Japanu i Kini. Tijekom međuratnog

razdoblja, pomorski ratni stratezi SAD-a utemeljili su svoje strateško razmišljanje o

vjerojatnosti, ako ne i neminovnosti, od rata s Japanom. U dijelu, mornarički časnici iskoristiti

navodnu japansku prijetnju kao ratnu varku za osvajanje većih izdvajanja; dijelom, i stoga što

su Sjedinjene Države smatrale kako osiguranje prosperiteta ovisi od pristupa Kini i njezinom

tržištu. Upravo radi toga je SAD bio sve manje orijentiran na pitanja u Europi, posebice kada

se događaju ratni sukobi u Kini te japansko osvajanje Mandžurije.

Iako je u početku Japan bio zainteresiran za savezništvo sa SAD-om, nakon što je napao

Mandžuriju odnosno Kinu, takvo savezništvo više nije bilo moguće. Napad na Kinu započeo je

nakon što se zbio incident u Mukdenu, u južnoj Mandžuriji na dijelu Južnomandžurske

željeznice koja je bila vlasništvo Japana, postavljen je 18. rujna dinamit. Time je uništena

željeznička pruga što je Japan iskoristio za izgovor za napad na Mandžuriju što je zatim

dovelo do uspostavljanja marionetskog Mandžukua.

Johnson navodi kako je za Japan rat bio moralna, politička i naposlijetku vojna i ekonomska

katastrofa. Amerikanci su oduvijek bili u osnovi prokineski raspoloženi. „Kineski lobi“ već je

postojao. Roosevelt je bio žestoko protujapanski raspoložen. Petoga listopada 1937. u

govoru u Chicagu, izjednačio je Japan sa nacistima i fašistima i signalizirao njegovu moralnu

izolaciju. Krajem tridesetih godina u Japanskoj je politici zapovijedala vojska, dok se civilne

ministre ništa nije pitalo, pa čak ih se nije ni informiralo o odlukama. A i sama vojska je bila

35 Johnson P., nav. dj., str. 359.36 Braeman J., nav. dj., str. 362.

25

klimava kako je izopačena doktrina totalitarnoga šintoizma i bušida preuzela vlast nad

vojskom.

26

ZAKLJUČAK

Diplomacija uoči drugog svjetskog rata bila je orijentirana prema previranju sila totalitarnih

režima, komunizma i nacizma i odnosa Francuske i Britanije prema, prije svega, nacizmu ali i

strahu od uspona i širenja komunizma. Ipak sva zbivanja uzrokovana su nepravednim

odrednicama ugovora iz Versaillesa, uključujući nerealne reparacije Njemačkoj, odvajanje

pokrajina od Njemačke i odvajanje Austrije itd. Francuski strah od ponovnog jačanja

Njemačke potaknuo je Francusku militarizaciju, koju je opet htjela sputavati Britanija.

Diplomacija Adolfa Hitlera bila je u okolnostima neposredno pred drugi svjetski rat vrlo

uspješna. On je odlično procijenio kako će Britanija prije svega vidjeti opasnost u

komunizmu, više nego u fašizmu, te da će se međusobno ograničavati Britanija i Francuska,

posebice prilikom sve jačeg straha francuske militarizacije. S druge strane, bio je svjestan da

s SSSR zbog ideološkog jaza nitko ne želi pregovarati. Hitler je shvatio kako je temeljni strah

u Europi strah od jačanja komunizma, te da dok god zastupa strogo anti-komunističku

retoriku, Francuska i Britanija će popuštati.

Abesinska kriza u kojoj su se stajališta Francuske i Velike Britanije u potpunosti razišla te su

počeli jedna drugoj „podmetati nogu“ u diplomatskim težnjama bilo je upravo ono što je

Hitler htio, jer je na taj način osigurao se kako neće biti snažne intervencije izvana protiv

njegove vladavine. Mogao je u miru jačati vojsku i pripremati nove zahtjeve, najprije Austriju

a potom i Sudete. U međuvremenu je španjolski rat pokazao Hitleru sve što je htio znati o

vojnoj i diplomatskoj situaciji u Europi. Francuska i Britanija unatoč svojem žestokom

diplomatskom nastupanju u konačnici nemaju dovoljno samopouzdanja djelovati i ostaju po

strani te teško hvataju korak sa novonastalim prilikama.

Nakon što je uvidio kako ipak neće se postići sporazum s Velikom Britanijom i Francuskom te

kako će inzistirati na tome da se brani suverenost i integritet Poljske, Hitler je odlučio

okrenuti ploču te je sklopio savezništvo sa svojim najvećim neprijateljem, SSSR-om. Tako je

politički uspio izmanipulirati čitavu tadašnju Europu. U međuvremenu je sklopio savez sa

Mussolinijem, kod kojega je prepoznao slične imperijalističke ideje. Takva nova osovina bila

je spremna za rat, koji će ostati zabilježen kao najkrvaviji sukob u povijesti čovječanstva.

27

POPIS LITERATURE

1. Braeman J. (1982), Power and Diplomacy: The 1920's Reappraised, The Review of

Politics,Vol. 44, No. 3 (Jul., 1982), pp. 342-369.

2. Johnson P (2000), Moderna vremena, povijest svijeta od 1920-tih do 2000., Golden

marketing-Tehnička knjiga Zagreb

3. Kardum L (2009.), Suton stare Europe, Europska diplomacija i Prvi svjetski rat, Golden

marketing-Tehnička knjiga Zagreb

4. Little S. (1988.), Red Scare, 1936: Anti-Bolshevism and the Origins of British Non-

Intervention in the SpanishCivil War, Journal of Contemporary History,Vol. 23, No. 2,

Bolshevism and the Socialist Left pp. 291. – 311.

5. Pavić R., (1985.), Hitlerove geopolitičke koncepcije 1922-1939-1943., Politička misao,

Vol.22 No.1-2.

6. Shuker A. S. (1986), Studies France and the Remilitarization of the Rhineland, 1936,

French Historical Studies,Vol. 14, No. 3 (Spring, 1986), pp. 299-338.

7. Skupina Autora: Povijest svijeta XIX., Jutarnji list, 2008.

8. Smidt P. (1951), Hitler's interpreter, MacMillian Company, London

9. Taylor A. J. P. (1994), Uzroci Drugog svjetskog rata, Školska Knjiga, Zagreb

10. Shirer W. L. (1977), Uspon i pad Trećeg Reicha, sv. II, Zagreb

11. Whealey R. H., (1967.), Mussolini's Ideological Diplomacy: An Unpublished

Document, The Journal of Modern History,Vol. 39, No. 4 (Dec., 1967), pp. 432-437.

28

12.

POPIS SLIKA

Slika 1: podjela Europe u Versaillesu 1919. godine...................................................................5

Slika 2: podjela Čehoslovačke.................................................................................................15

Slika 3: planirana i ostvarena podjela Europe između SSSR-a i nacističke Njemačke..............22

29