2

Marian Keyes

Lucy Sullivan se udaje

Naslov izvornika

Marian Keyes

LUCY SULLIVAN IS GETTING MARRIED

Copyright © Marian Keyes 1997.

3

Za Liama

4

LUCY SULLIVAN SE UDAJE.. . ILI MOŽDA NE? Lucy uopće nema dečka (iskreno, Lucy i nema sreće u

ljubavi). Ali gospođa Nolan joj je čitala iz tarot karata i prorekla da će Lucy koračati prema oltaru u roku od godine dana.

Lucyine cimerice su zaprepaštene kad čuju vijest. Ako ih Lucy napusti, to bi moglo uništiti njihov divan životni stil brze prehrane, previše vina, dovođenja muškaraca u stan i neusisavanja. Ali Lucy ih uvjerava da je previše zauzeta svađama s majkom i brigom za neodgovornog oca da bi uopće mogla razmišljati o vjenčanju.

A tu je i mali problem nedostatka dečka. Ali tada Lucy upoznaje Gusa, divnog, nepouzdanog Gusa, i počinje se pitati: bi li on mogao biti budući gospodin Lucy Sullivan? Ili bi to mogao biti Chuck, zgodni Amerikanac? Ili Daniel, najveći zavodnik na svijetu? Ili možda čak i slatki Jed, novi dečko na poslu?

Hoće li Lucy pronaći srodnu dušu? Pročitajte ovu knjigu ako se želite smijati, plakati i tjedan dana ništa ne raditi.

5

Prvo poglavlje

ad me Meredia podsjetila na to da nas četiri cure iz ureda sljedeći ponedjeljak imamo zakazan sastanak s proročicom, trbuh mi se lagano zgrčio od šoka. "Zaboravila si", optuži me Meredia, a njeno debelo lice zadrhti od

uzbuđenja. I jesam. Ona lupi rukom o stol i upozori me: "Nemoj ni pomisliti na to da mi

pokušaš reći da ne ideš." "Sranje", prošapćem, jer upravo sam to namjeravala uraditi. Ne zato što imam nešto protiv proricanja budućnosti, dapače, to je

uvijek bilo zabavno. Naročito kad bi mi rekli da me muškarac mojih snova čeka iza ugla, taj dio je uvijek bio jako privlačan.

Ponekad sam se čak i ja smijala. Ali bila sam bez kinte. Iako sam upravo dobila plaću, račun na banci

izgledao mi je kao opustošena, poslijeratna spaljena zemlja. Budući da sam na dan isplate potrošila pravo bogatstvo na ulja za aroma-terapiju koja su obećavala da će me pomladiti i dati mi dodatnu energiju.

I dovesti me do bankrota, iako to nije pisalo na kutiji. Mislim da je zamisao bila da zbog mladosti i energije za to neću ni mariti.

I kad me Meredia podsjetila na to da sam se obvezala platiti nekoj ženi trideset funti da mi kaže kako ću putovati preko vode, te da i sama imam vidovnjačke sposobnosti, shvatila sam da naredna dva tjedna neću imati za ručak.

"Nisam sigurna da si to mogu priuštiti", kažem nervozno. "Ne možeš sada odustati!" zagrmi Meredia. "Gospoda Nolan nam je

dala popust. Mi ćemo morati platiti više ako ti ne dođeš." "Tko je ta gospoda Nolan?" upita Megan sumnjičavo, podigavši pogled

s računala na kojem je igrala pasijans. Ona je bila zadužena za provjere dugova starijih od mjesec dana.

"Ona tumači tarot karte", reče Meredia. "Kakvo je to ime, gospoda Nolan?" upita Megan. "Ona je Irkinja", pobuni se Meredia. "Ma ne!" Megan ljutito zabaci svoju sjajnu plavu kosu. "Hoću reći,

kako se jedna vidovnjakinja može zvati 'gospođa Nolan'? Zar se ona ne bi trebala zvati Madam Zora ili nešto slično. Ne može se zvati 'gospođa Nolan'.

K

6

Kako joj uopće možemo vjerovati?" "E, pa tako se zove", Meredia je zvučala povrijeđeno. "A zašto ga nije promijenila?" reče Megan. "To nije problem, tako kažu.

Zar ne, takozvana Meredijo?" Zavlada značajna pauza. "Ili bih mogla reći 'Coral'?" Megan nastavi likujući. "Ne, ne možeš",

naglasi Meredia. "Moje ime je Meredia." "Naravno", doda Megan sarkastično. "To je istina!" reče Meredia ljutito. "Pa pokaži nam onda svoj rodni list", izazivala je Megan. Megan i Meredia se u većini slučajeva nisu slagale, a pogotovo oko

Meredijinog imena. Megan je bila Australka koja nije trpjela besmislice i imala je nizak prag tolerancije za gluposti. Otkako je došla kao privremena djelatnica, prije tri mjeseca, uporno je tvrdila da Meredia nije Meredijino pravo ime. Vjerojatno je bila u pravu. Iako mi je Meredia bila draga, moram priznati da njeno ime ima neki prizvuk improvizacije i klimavosti, kao da je sklepano od starog kartona za jaja.

Ali za razliku od Megan, meni to nije smetalo. "Znači, definitivno nije 'Coral'?" Megan izvadi malu bilježnicu iz torbe i

povuče neku crtu. "Nije", izusti Meredia suho. "Dobro", nastavi Megan. "Zaključili smo slovo "C". Vrijeme je da prijeđemo na "D". Daphne? Deirdre? Dolores? Denise?

Diana? Dinah?" "Ušuti!" reče Meredia. Bila je na rubu suza. "Prestani", Hetty nježno uhvati Megan za ruku, kao što je to i inače

činila. Iako je Hetty bila staromodna, bila je i dobra osoba, koja je smirivala tuđi gnjev. Što je naravno značilo da nije bila baš zabavna, ali nitko nije savršen.

Pri prvom susretu se moglo uočiti da je Hetty staromodna. Ne samo zato što je imala konjsku facu, nego i zato što je imala užasnu odjeću. Iako je imala samo trideset i pet godina, nosila je užasne haljine od tvida i cvjetne kapute koji su izgledali kao dio obiteljskog nasljeđa. Nikada nije kupovala novu odjeću, što je bila šteta, budući da bi se djelatnici u uredu uglavnom sprijateljili pokazujući rezultate svojih pohoda na dućane Principles1 po primitku plaće.

"Voljela bih da ta australska kuja ode odavde", prošapće Meredia Hetty.

"Vjerojatno neće dugo ostati", utješi je Hetty. A zatim rede nešto otmjeno: "Budi odvažna." "Kad ćeš otići?" Meredia upita Megan. "Čim dobijem lovu, debela", odgovori Megan.

1 Britanski lanac dućana koji prodaju modernu žensku odjeću.

7

Megan je bila na proputovanju Europom i trenutno je bila bez novca. Ah stalno je napominjala kako će, čim sakupi dovoljno novca, otići u Skandinaviju ili Grčku na Pirineje ili u Zapadnu Irsku.

A do tada ćemo Hetty i ja morati smirivati svađe koje stalno izbijaju. Bila sam uvjerena da je osnovni razlog netrpeljivosti u tome što je

Megan bila visoka, tamnoputa i prelijepa. A Meredia je bila niska i debela i ne baš lijepa. Meredia je bila ljubomorna na Meganinu ljepotu, a Megan je prezirala Meredijinu prekomjernu težinu. Kad Meredia ne bi mogla pronaći odjeću koja joj pristaje, svi smo pokazivali znakove sažaljenja, a Megan bi joj okrutno dobacila: "Prestani cmizdriti, debela, i idi na prokletu dijetu!"

Ali Meredia nikad nije iš na dijetu. I zbog toga je bila osuđena na izazivanje prometnih nezgoda, svaki put kad bi prolazila ulicom. Jer, umjesto da pokuša prikriti debljinu okomitim prugama i tamnim bojama, ona ju je još i isticala. Odabirala je slojeviti izgled, s gomilom navučene odjeće. Doslovno gomilom. Kilometri tkanine, metri i metri baršuna, naborani i pričvršćeni iglom, zavezani u čvor i pričvršćeni broševima, povezani šalovima, iglama i omotan oko njenog golemog tijela.

I u što više boja. Grimizna i tamnocrvena, narančasta, žarkocrvena i ljubičasta.

A to je bila samo boja njene kose. Voljela je kanu, poput kakve socijalne radnice.

"Ili ja ili ona", promrmlja Meredia, dok je zlokobno promatrala Megan. Ali to je bilo samo razmetanje. Meredia je jako dugo radila u našem

uredu – po njenim riječima, od pamtivijeka, a ustvari, oko osam godina – i nikada nije uspjela – pronaći drugi posao. Ni dobiti promaknuće. A za to je gorko optuživala šovinističku upravu. (Iako se činilo da za mnogobrojne zdepaste, debele muškarce nema nikakvih prepreka na putu do uspjeha, i oni su uspijevala doći na visoke položaje u okviru tvrtke.)

U svakom slučaju, ja sam kao slabić popuštala Merediji, ne pružajući otpor. Čak sam uspjela uvjeriti samu sebe da će mi biti dobro i bez novca – dva tjedna bez ručka bit će pun pogodak za dijetu koju sam bez prestanka držala.

I Meredia me podsjetila na nešto što sam zaboravila. "Upravo si prekinula sa Stevenom", reče ona. "Ionako moraš u posjet vidovnjakinji."

Iako to nisam htjela priznati, vjerojatno je bila u pravu. Sad kada sam shvatila da Steven nije muškarac mojih snova, bilo je samo pitanje vremena kad ću na sličan način pokušati otkriti tko je onaj pravi. Ja i moje prijateljice radile smo takve stvari, iako je sve to bilo pomalo smiješno i nitko nije vjerovao vidovnjacima. Ili barem nitko od nas nije htio priznati da im vjeruje.

Jadni Steven, kako me samo razočarao, osobito nakon početka koji je toliko obećavao.

Mislila sam da je divan, njegov tek prosječan izgled je u mojim očima

8

porastao do ranga Adonisa, s plavom kovrčavom kosom, crnim kožnim hlačama i motociklom. Izgledao je divlje i opasno i bezbrižno, dobro, barem bi trebao biti, zar ne? Što su bili motocikli i crne kožne hlače ako ne uniforma divljeg, opasnog i bezbrižnog čovjeka?

Naravno, mislila sam da nemam izgleda kod njega, da netko tako lijep kao on ima istančan ukus za žene i da se sigurno ne bi zanimao za nekog tako običnog kao što sam ja.

A ja sam, doista, bila obična. Zasigurno sam izgledala obično. Imala sam običnu smeđu kovrčavu kosu, i trošila sam toliko novca na proizvode za ravnanje kose da bi sigurno bilo jednostavnije kad bi se moja plaća direktno uplaćivala na račun ljekarne u blizini ureda. Imala sam obične smeđe oči i, kao da sam bila kažnjena zbog irskih roditelja, imala sam oko osam milijuna pjegica, po jednu za svakog Irca koji je umro u doba velike gladi, kako je običavao govoriti moj otac kad je bio pripit i sentimentalnog raspoloženja za priču o "staroj domovini".

Ali usprkos mojoj običnosti, Steven me pozvao van i ponašao se kao da mu se sviđam.

Ispočetka nisam mogla razumjeti zašto bi jedan tako seksi muškarac kao Steven želio biti sa mnom.

I, naravno, nisam mu vjerovala ni jedne jedine riječi. Kad je rekao da sam jedina cura u njegovom životu, pretpostavila sam da laže; kad mi je rekao da sam lijepa, proučavala sam tu izjavu, prevrtala je u mislima, razmišljala o tome što on želi od mene.

Nije mi smetalo, jednostavno sam mislila da se to podrazumijeva kad izlaziš s muškarcem kao što je Steven.

Trebalo mi je vremena da uvidim da je on iskren i da to ne govori svim curama.

I tako sam namjerno odlučila biti oduševljena, ali u stvari sam bila zbunjena. Bila sam prilično uvjerena da on ima još jedan tajni život, za koji ja ne smijem znati – jurnjava na Harleyu usred noći i seks na plaži s nepoznatim ženama i takve stvari. Izgledao je kao takav tip.

Očekivala sam avanturu kratkog vijeka, strastvenu i vrtoglavu, u kojoj bi čekanje na njegov telefonski poziv moglo rastegnuti moje živce do ruba izdržljivosti, a kad bi doista nazvao, moje tijelo bi bilo preplavljeno osjećajem ushićenja.

Ali on je uvijek zvao kad bi rekao da će nazvati. I uvijek je govorio da izgledam prekrasno, bez obzira na moju odjeću. I umjesto da budem sretna, meni je bilo neugodno.

Ono što sam vidjela, upravo sam to i dobila, i imala sam čudan osjećaj kao da mi je život nešto uskratio. Počela sam mu se previše sviđati.

Jednog jutra sam se probudila, on je ležao naslonjen na lakat, zureći u mene. "Prekrasna si", promrmljao je, i to je zvučalo tako pogrešno.

Dok smo se seksali po milijun puta bi izgovarao: "Lucy, Lucy, oh Bože,

9

Lucy", sav ustreptao i uzbuđen, a ja sam mu se pokušavala pridružiti, biti ustreptala i uzbuđena, ali mi je to izgledalo glupo.

I što sam se ja njemu više sviđala, to me više odbijalo, sve dok na kraju više nisam mogla ni disati u njegovoj blizini.

Gušilo me njegovo laskanje, davila sam se od njegovog divljenja. Ja nisam bila toliko privlačna, mislila sam, pa ako je on mislio da jesam, to je značilo da nešto s njim nije u redu.

"Zašto ti se sviđam?" stalno sam ga zapitkivala. "Zato što si prekrasna", ili "Zato što si seksi", ili "Zato što si tako

ženstvena", bili su njegovi ljigavi odgovori. "Ne, nisam", odgovorila bih s očajem u glasu. "Kako možeš reći takvo

što?" "Netko bi pomislio da me želiš odbiti od sebe", on bi se nježno

nasmijao. Nježnost je vjerojatno bila ono što me dovelo do ruba. Njegovi nježni

osmijesi, njegovi nježni pogledi, njegovi nježni poljupci, njegovi nježni zagrljaje, toliko nježnosti, bila je to noćna mora.

I bio je tako nježan i osjećajan. Gospodin Osjećajni, nisam to mogla podnijeti.

Gdje god da smo išli on bi me držao za ruku, ponosno me pokazivao kao "svoju ženu". Dok smo se vozili stavio bi ruku na moje koljeno, dok smo gledali televiziju skoro bi legao na mene. Uvijek je plazio po meni, gladeći mi ruku kosu ili masirajući mi leđa, sve dok to više ne bih mogla podnijeti i tada bih ga morala odgurnuti od sebe.

Čovjek Čičak, tako sam ga na kraju nazvala. I kasnije sam mu to rekla u lice. Kako je vrijeme prolazilo, željela sam oguliti kožu svaki put kad bi me

dodirnuo, a pomisao na seks s njim mi je izazivala mučninu. Jednog dana je rekao da bi volio imati veliki vrt, kuću punu djece, i to

je bilo to! Prekinula sam s njim istog trener. I nisam mogla razumjeti kako mi je ikad bio privlačan, jer tada mi je

bio najodvratniji čovjek na svijetu. Još uvijek je imao plavu kosu i kožne hlače i motocikl, ali to me više nije moglo obmanuti.

Prezirala sam ga zato što me toliko volio. Pitala sam se kako mu to može biti dovoljno.

Nitko od mojih prijatelja nije mogao razumjeti zašto sam prekinula s njim. "Ali bio je divan", cviljeli su. "Ali bio je tako dobar prema tebi", govorili su drugi. "Ali bio je pravi zgoditak", bunili su se. A ja sam odgovarala: "Ne, nije. Zgoditak ne bi smio biti tako lak."

Razočarao me. Očekivala sam nepoštivanje, a umjesto toga sam dobila odanost;

očekivala sam nevjeru, a dobila sam predanost; očekivala sam potres, a

10

dobila sam predvidljivost i (što me najviše razočaralo) očekivala sam vuka, a podvalili su mi ovcu.

Čovjek se uznemiri kad krasan momak koji ti se sviđa ispadne potpuni lažljivac i prevrtljivi gad. Ali skoro je jednako loše kad tip za kojeg misliš da je nepouzdani srcolomac na kraju ispadne jednostavan i fin.

Nekoliko dana sam se pitala zašto mi se sviđaju tipovi koji nisu dobri prema meni? Zašto mi se ne mogu svidjeti oni koji jesu?

Zar ću prezirati svakoga tko bude dobar prema meni? Zar sam osuđena na to da želim muškarce koji mene ne žele?

Probudila sam se usred noći pitajući se gdje mi je osjećaj samopoštovanja i zašto mi je lijepo samo kad sa mnom loše postupaju?

Onda sam shvatila da slogan "Budi zao i zadržat ćeš njihovu ljubav" postoji već stotinama godina. I opustila sam se, na kraju krajeva, ja ne izmišljam pravila.

Pa što ako je moj idealni muškarac sebični, pouzdani, nevjerni, odani, izdajnički prevrtljivac pun obožavanja koji misli da sam mu sve, koji nikada ne zove kad kaže da će zvati, zbog kojeg se osjećam kao najljepša žena na svijetu, i koji se pokušava upoznati sa svim mojim prijateljicama? Zar sam ja bila kriva što sam željela nedefiniranog dečka, muškarca koji je istovremeno pun nepredvidivih karakteristika?

11

Drugo poglavlje

inilo se da postoji izravna veza između težine pronalaženja kuće vidovnjaka i njihovog dobrog glasa. Što su bili nepristupačniji i više izvan dosega, to im je kvaliteta predviđanja bila veća, barem je takvo

bilo uvriježeno mišljenje. To je značilo da je gospođa Nolan sigurno bila izvrsna, budući da je

živjela u jednom užasnom, dalekom predgrađu na izlazu iz Londona. Bilo je toliko udaljeno i nepoznato da smo morali ići Hettynim autom.

"Zašto ne možemo ići autobusom?" upita Megan kad nas je Hetty izvijestila da moramo dati svoj prilog za trošak benzina.

"Autobusi tamo više ne voze", reče Meredia nejasno. "Zašto ne?" upita Megan.

"Zato", odgovori Meredia. "Zašto?" i mene je zanimalo. "Dogodila se... nezgoda", promrmlja Meredia, i to je bilo sve što nam je

rekla o tome. U ponedjeljak točno u pet, Megan, Hetty, Meredia i ja okupile smo se

na stubama pred ulazom u ured. Hetty je otišla po auto koji je bio na parkiralištu, nekoliko kilometara dalje, jer takva je bila mogućnost parkiranja u središtu Londona, i krenule smo.

"Krenimo s ovog ukletog mjesta", predloži jedna od nas. Ne sjećam se koja je to rekla zato što smo to govorile svakog dana kad je bilo vrijeme za odlazak kući. Iako pretpostavljam da je to mogla biti Hetty.

Putovanje je bilo prava mora. Provele smo sate čekajući u prometnoj gužvi i prolazeći kroz nepoznata predgrađa, a zatim smo prešle na autoput. Nakon duge vožnje, skrenule smo na sporednu cestu i konačno stigle u općinsko stambeno naselje.

Kakvo je to bilo naselje! Ja i moja dva brata ("Christopher Patrick Sullivan" i "Peter Joseph

Mary Plunkett Sullivan", kako ih je krstila moja majka, fanatična katolkinja) smo odrasli u jednom takvom naselju, pa sam imala pravo kritizirati općinska stambena naselja i njihovu nehumanost, a da me ne drže za bolećivog liberala. Ali naselje u kojem sam ja odrasla nije bilo nimalo nalik apokaliptičnom naselju u kojem je živjela gospoda Nolan.

Dvije goleme sive zgrade prijeteći su se uzdizale kao stražarnice nad onim što je izgledalo kao stotinu jadnik malih sivih kućica od kartona.

Č

12

Nekoliko pasa lutalica je besciljno lutalo uokolo, malodušno tražeći nešto za jelo.

Nije bilo zelenila, ni biljaka, ni stabala, ni trave. U daljini se nazirao mali betonski niz dućana. Većina ih je bila

zatvorena, osim zalogajnice, kladionice i točionice. Bila je to najvjerojatnije samo moja bujna mašta, ali mogla bih se zakleti da sam u sumraku vidjela četiri konjanika kako se vrte oko zalogajnice. Za sada je izgledalo dobro. Gospođa Nolan je očigledno bila bolja no što sam mislila.

"Bože moj", zavapi Megan sa izrazom gađenja na licu. "Kakvo smetlište!"

"Da, doista?" Meredia se ponosno nasmiješi. Među svim tim sivilom nalazio se komadić zemlje koji je neki arhitekt

zasigurno zamislio kao malu oazu bogatog zelenila gdje bi se sretne obitelji igrale na suncu. Ali izgledalo je kao da je prošlo mnogo vremena od kad je tamo rasla trava.

Iako je već bilo mračno mogli smo vidjeti grupu od oko petnaestak djece koja su se tamo okupila. Bili su nagurani oko nečega što je pomalo sličilo na zapaljeni automobil.

Iako je bila vrlo hladna ožujska večer, nitko od njih nije imao kaput (pa čak ni prsluk) i čim su nas ugledali, prekinuli su sa svim nedopuštenim radnjama i potrčali prema nama, glasno vičući.

"Dobri Bože!" poviče Hetty. "Zaključajte vrata!" Sva četvora vrata se zatvore, a djeca se okupe oko automobila, zureći

u nas svojim starim, iskusnim pogledima. Izgledali su još strašnije zato što su im lica bila umrljana nečim

crnim, što je vjerojatno bilo ulje iz zapaljenog automobila ili ugljen, ali činilo se kao ratnička boja.

Nešto su nam govorili. "Što nam to govore?" upita Hetty prestravljeno. "Mislim da nas pitaju jesmo li došli u posjet gospođi Nolan",

odgovorim neuvjerljivo. Spustila sam prozor za pola centimetra i kroz žamor dječjih glasova

ustanovila da nas upravo to i pitaju. "Uf! Domoroci su prijateljski raspoloženi", nasmije se Hetty i s

dubokim uzdahom olakšanja teatralno obriše znoj sa čela. "Pričaj s njima, Lucy." Nervozno spustim prozor još malo niže. "Ovaj... došli smo u posjet gospođi Nolan", progovorim. Odgovor je bio kakofonija kreštavih glasova. "To je njena kuća." "Ona živi tamo prijeko." "To je ta." "Možete ovdje ostaviti auto."

13

"To je njena kuća." "Tamo prijeko." "Pokazat ću vam." "Ne, ja ću vam pokazati." "Ne, ja ću im pokazati." "Ne, ja ću im pokazati." "Ali ja sam ih prva vidjela." "Ali si zadnja stigla." "Jebi se, Cherise Tiller." "Ne, jebi se ti, Claudine Hall." Oštra svađa izbije među djevojčicama dok smo mi sjedile u autu i

čekale da prestanu. "Izađimo", Megan je zvučala kao da joj je dosadno. Trebalo je malo više od grupice poludivlje djece da se ona prestraši.

Otvorila je vrata i preskočila dvoje djece koja su se hrvala na zemlji. Zatim smo izašle Hetty i ja. Čim je Hetty nogom istupila iz auta, jedna žilava i mršava mala

djevojčica s licem tridesetpetogodišnje čudakinje ju je počela vući za kaput. "Hej, ja i moj kompa ćemo ti paziti na auto", obeća ona.

Njen kompa, koji je bio još mršaviji i manji i koji je izgledao kao neprijateljski raspoložen majmun, tiho klimne.

"Hvala", reče Hetty, prestravljenog lica, pokušavajući se otresti djevojčice.

"Pobrinut ćemo se da mu se ništa ne dogodi", reče smežurana mala djevojčica, pomalo prijeteći, i još uvijek se čvrsto držeći za Hettyn kaput.

"Daj im nešto novca", predloži Megan iznervirano. "To ti žele reći." "Oprosti, molim te!" reče Hetty bijesno. "Neću. To je ucjena." "Želiš li da ti kotači budu na autu i kad se vratimo, ne?" upita Megan. Mala djevojčica i njen majmun su strpljivo promatrali raspravu

prekriživši ruke. Sada kad je Megan, razumna žena s ulice, uzela stvar u svoje ruke, znali su da će ishod biti povoljan za njih.

"Evo", kažem i pružim "tridesetpetogodišnoj" maloj djevojčici funtu. Ona je uzme i neljubazno kimne. "Možemo li sad, molim vas, otići da nam proreknu budućnost?" upita

Megan nestrpljivo. Meredia, velika debela kilavica, čitavo vrijeme je sjedila u autu dok

smo se mi raspravljali s Djecom iz Pakla. Čekala je da odu i onda se jedva izvukla iz auta.

Ali čim su je vidjeli kako izlazi iz auta, trkom su se vratili. Rijetko su imali priliku naići na ženu od sto kila, odjevenu od glave do pete u grimizni baršun, s isto takvom bojom kose. Ah kad bi se to dogodilo, znali su kako to iskoristiti, i vidjeli su u tome besplatnu večernju zabavu, punu poruge i uvreda.

14

Te karikature od djece su ispuštale krvoločne urlike smijeha. Komentari su se kretali od: "Je'o te! Pogledaj tu debelu kravu", i "Je'o

te! Obukla je maminu zavjesu!" pa do "Je'o te! Zar nije užasna?" i "Je'o te! Gdje su brodovi Zelenih?"

Jadna Meredia, lica crvenog kao i ostatak figure, teturala je prema ulaznim vratima gospođe Nolan kao dječak s frulom, dok je hrpa užasnih derišta trčala za njom i plesala oko nje, smijući se i dovikujući uvrede. Vladao je karnevalski ugođaj kao da je cirkus došao u grad, dok smo Hetty, Megan i ja krčile put štiteći Merediju i mlako pokušavale otjerati djecu.

Zatim smo ugledali kuću gospođe Nolan. Nismo je mogli promašiti. Kuća je bila obložena kamenom, s dvostrukim staklima i malom

ostakljenom verandom na prednjoj strani. Svi prozori su imali narezuckane, čipkaste mrežaste zastore i austrijske prozorske zavjese. Prozorske daske su bile pretrpane ukrasima, porculanskim konjićima i staklenim psićima, bakrenim vrčevima i malim krznenim stvarčicama na malim drvenim njihaljkama. Bili su to jasni znakovi napretka koji su je izdvajali od ostalih kuća u okolici. Gospođa Nolan je očigledno bila zvijezda među tumačima tarot karata.

"Pozvoni", naredi Hetty Merediji. "Neću, ti pozvoni", odgovori Meredia. "Ali ti si već bila ovdje", reče Hetty. "Ja ću", uzdahnem, ispružim ruku i pozvonim. Kad su se predvorjem začuli prvi taktovi pjesme Greensleeves2, Megan

i ja smo se počele cerekati. Meredia se okrene i pogleda nas. "Tišina", prosikće ona. "Pokažite malo poštovanja. Ova žena je

najbolja. Ona je stručnjak." "Dolazi. Oh, Bože. Dolazi", prošapće Hetty uzbuđeno ugledavši sjenu

koja se kretala iza zamagljenog stakla na ulaznim vratima. Hetty nije mnogo izlazila. "Isuse, Hetty, počni živjeti!" reče Megan prijekorno. Vrata se otvore i umjesto egzotične, mračne žene koja izgleda kao

vidovnjak, na vratima se pojavi mladić namrštena lica. Malo dijete prljavog lica proviri iza njegovih nogu. "Da?" reče on, gledajući nas. Oči mu se rašire od laganog šoka kad je

ugledao Merediju u svom tom grimizu. Nitko od nas ne progovori. Došle smo kao predstavnice srednje klase,

sramežljivo. Čak i ja, a ja sam bila iz radničke klase. Hetty nježno gurne Merediu i Meredia laktom udari Megan, a Megan

laktom udari mene. "Reci nešto", prosikće Hetty.

2 Engleska pjesma s kraja 16. stoljeća. Vjeruje se da ju je napisao kralj Henry VIII.

15

"Ne, ti reci", promrmlja Meredia. "Onda?" upita, ne baš ljubazno, mladić narkomanskog izgleda. "Je li gospođa Nolan kod kuće?" upitam. On me sumnjičavo pogleda, a zatim odluči da mi može vjerovati. "Zauzeta je", promrmlja. "Čime?" upita Megan nestrpljivo. "Pije svoj popodnevni čaj", reče on. "Dobro, možemo li ući i pričekati?" upitam. "Ona nas očekuje", doda Meredia. "Došle smo izdaleka", objasni Hetty. "Vodila nas je zvijezda Danica", naceri se Megan iz pozadine. Sve tri smo se bijesno okrenule prema njoj. "Oprostite", promrmlja ona. Mladić je izgledao smrtno uvrijeđen na takav nedostatak poštovanja

prema svojoj majci ili baki, ili što li mu je već bila gospođa Nolan, i počeo je zatvarati vrata.

"Ne, molim vas, nemojte", preklinjala je Hetty. "Ispričaj se!" "Žao mi je", reče Megan veselo, ne zvučeći uvjerljivo. "Dobro onda", reče on nevoljko i pusti nas u uski hodnik. Bilo je jedva dovoljno mjesta za nas četiri. "Čekajte ovdje", naredi on i ode u drugu prostoriju. Sigurno je to bila

kuhinja, sudeći po pari i zveckanju šalica i mirisu prženih jaja koji je dopro do nas kad je on otvorio vrata, i nestao kad ih je opet zatvorio.

Jedva da se mogao naći i jedan centimetar na zidu koji nije bio pokriven slikama ili barometrima ili tapiserijama potkovicama. Meredia se lagano pomakne i sruši sa zida fotografiju velike obitelji. Sagne se da je podigne i dupetom sruši desetak drugih slika.

Cijelu vječnost smo stajale u hodniku, potpuno zanemarene, dok su se iza zatvorenih vrata čuli glasovi i smijeh.

"Umirem od gladi", prizna Megan. "I ja", dodala sam. "Pitam se što jedu." "Ovo je glupo", reče Megan. "Idemo." "Molim vas čekajte", reče Meredia. "Ona je divna. Doista." Nakon nekog vremena je gospođa Nolan popila čaj i došla do nas.

Nisam mogla suspregnuti razočaranje kad sam je ugledala, izgledala je tako obično. Nije bilo crvene marame oko glave ni okruglih zlatnih naušnica na vidiku.

Nosila je naočale i imala je kratku valovitu kosu i bila je odjevena u džemper bež boje, trenerku i, što je bilo najgore od svega, nosila je papuče. I bila je sićušna. Ni ja nisam bila baš visoka, a ona mi je bila jedva do struka.

"Dobro, djevojke", reče ona, kratko i poslovno, s dablinskim naglaskom, "tko će prvi?"

16

Meredia je ušla prva. Onda Hetty. I zatim ja. Megan je htjela biti posljednja da bi vidjela je li se nama isplatilo.

17

Treće poglavlje

ad je došao red na mene, ušla sam u sobu koja im je očigledno bila "za goste". Soba je bila toliko pretrpana namještajem i stvarima da sam jedva ušla. Izvezeni zaklon pred otvorom kamina je stajao pored

goleme komode od mahagonija koja je bila još pretrpanija ukrasima. Stolice i stolovi su bili razbacani posvuda, a bilo je tu i trodijelno odijelo od smeđeg baršuna još uvijek zapakirano u plastični omot.

Gospođa Nolan je sjela na jednu fotelju prekrivenu plastikom, i pokazala mi da sjednem na fotelju nasuprot njoj.

Dok sam se probijala kroz namještaj do fotelje, počela sam osjećati nervozu i uzbuđenje. Iako je gospođa Nolan izgledala kao da bi joj bolje pristajalo čišćenje Hettynog kuhinjskog poda, očigledno je nekako zaradila svoju reputaciju vidovnjakinje. Što će mi reći? – pitala sam se. Što me čeka? "Sjedni, draga", reče ona.

Sjela sam, a dupe mi je balansiralo na rubu fotelje prekrivene plastikom.

Ona me pogleda. Pronicljivo? Mudro? Zapodjene razgovor. Proročki? Zloslutno? "Došla si izdaleka, draga moja", reče ona. Ja poskočim. Nisam očekivala da ćemo odmah započeti. I da će biti

tako precizna! Da, zaista sam došla izdaleka, od svog djetinjstva u općinskom naselju u Uxbridgeu. "Da", složim se, pomalo potresena njenim zapažanjem.

"Je li promet bio gust, draga?" "Molim? Je li što? A... oh... promet? Ne, i nije", uspijem odgovoriti. Oh, tako. Samo je pokušavala započeti razgovor. Proricanje još nije

započelo. Koje razočarenje. Pa, nema veze. "Da, draga", uzdahne ona. "Ako dovrše tu prokletu zaobilaznicu, to će biti čudo. Sad se po cijele noći ne može spavati od automobilskih svjetala.

"Hm, da", kimnem. Razgovor o prometu i automobilskim svjetlima mi se nekako nije činio

prikladnim. Ali nakon toga smo prešli na stvar. "Kugla ili kaite?" upita me ona. "O... oprostite?" upitam pristojno. "Kugla ili karte? Kristalna kugla ili tarot karte?"

K

18

"Oh! Dobro, da vidim. Koja je razlika?" "Pet funti." "Ne, mislila sam... nema veze. Karte molim." "Dobro", reče gospođa Nolan i započne miješati špil u stilu pokeraša

na riječnim brodovima. "Promiješaj ih, draga", reče, pružajući mi karte. "I pazi da ti ne padnu

na pod." To sigurno donosi nesreću, pomislim znalački. "Leđa me bole", objasni ona. "Liječnik mi je rekao da se ne smijem

saginjati." "Sad zamisli pitanje, draga", napomene me. "Pitanje na koje će ti karte

dati odgovor, draga. I nemoj mi ga reći, draga. Ja ne trebam znati", zastane, značajno me pogleda, "draga".

Mogla sam odabrati jedno od nekoliko pitanja. Kao na primjer, hoće li prestati glad u svijetu? Hoće li se pronaći lijek za SIDU? Hoće li biti mira u svijetu? Hoće li se uspjeti zakrpati ozonska rupa? Ali zanimljivo je da sam ja odlučila postaviti pitanje o tome: "Hoću li ikad upoznati pristojnog muškarca?" Čudno.

"Jesi li odabrala pitanje, draga?" upita ona, uzevši mi špil. Ja kimnem. Ona započne velikom brzinom dijeliti karte po stolu.

Nisam znala što te slike znače, ali sam mislila da ne izgledaju obećavajuće. Činilo se da su na mnogima mačevi, a to ne može biti dobro? "Tvoje pitanje ima veze s muškarcem, draga?" zaključi.

Ali čak ni ja s time nisam bila zadivljena. Hoću reći, ja sam mlada žena. Imam malo briga u životu. Dobro, u

stvari ih imam mnogo. Ali prosječna mlada žena bi potražila savjet kod vidovnjakinje zbog dva pitanja: karijere i ljubavnog života. A ako ima problema s karijerom, vjerojatno bi sama nešto napravila po tom pitanju.

Na primjer, spavala sa šefom. Znači ostaje samo ljubavni život. "Da", odgovorim umorno. "Ima veze s

muškarcem." "Nisi imala sreće u ljubavi, draga", reče ona sažaljivo. I opet se nisam

dala zadiviti. Da, nemam sreće u ljubavi. Ali pokaži mi ženu koja ima. "U prošlosti imaš svjetlokosog muškarca, draga", reče ona. Pretpostavljam da misli na Stevena. Ali tko nije imao svjetlokosog

muškarca u prošlosti? "On nije bio za tebe, draga", nastavi ona. "Hvala", kažem, pomalo ljutito, zato što sam i sama to već prije

uvidjela. "Ali ne plači za njim, draga", reče mi ona. "Bez brige." "Zato što vidim drugog muškarca, draga", reče s velikim osmijehom. "Doista?" upitam, oduševljeno se nagnuvši prema njoj, dok su

19

plastični prekrivača zaškripali ispod mojih nogu. "To je već zanimljivo.". "Da", reče ona, proučavajući karte. "Vidim vjenčanje." "Zaista ga vidite?" upitam. "Čije? Moje?" "Da, draga moja", reče ona. "Tvoje." "Stvarno?" kažem. "Kad?" "Prije no što lišće po drugi put padne na tlo, draga." "Oprostite?" "Prije nego se godišnja doba izmijene jednom pa još do pola, draga",

reče ona. "Oprostite, ali još uvijek mi nije jasno što želite reći", ispričam se. "Za otprilike godinu dana", obrecne se ona, pomalo ljutito. Bila sam pomalo razočarana. Za godinu dana, bit će zima, a ja sam

oduvijek zamišljala vjenčanje na proljeće. U stvari, u rijetkim prilikama kad sam uopće mogla i zamisliti sebe na vjenčanju. "Zar ne biste to mogli pomaknuti za malo više od godine dana?" upitam.

"Draga moja", reče oštro. "Ja nemam utjecaja na te stvari. Ja samo prenosim poruku."

"Oprostite", promrmljam. "Dobro", reče ona, malo ljubaznije, "recimo za osamnaest mjeseci, da

budemo sigurni." "Hvala", kažem, pomislivši kako je to jako ljubazno od nje. Znači

udajem se, pomislim. Velika stvar. Naročito sad kad bih bila sretna da uopće imam dečka.

"Pitam se tko je taj?" "Moraš biti pažljiva, draga moja", upozori me ona. "Na početku ga

možda nećeš prepoznati." "Upoznat ću ga na maskenbalu?" "Ne", reče ona zloslutno. "Isprva možda neće pokazati svoje pravo lice." "Oh, želite reći da će mi lagati", kažem razumjevši. "Pa dobro onda.

Zašto bi ovaj bio drukčiji od ostalih?" Nasmijem se. Gospođa Nolan je izgledala uzrujano. "Ne, draga moja", reče nervozno. "Želim reći da moraš paziti. Možda

ćeš morati tražiti tog muškarca i promatrati oštrim i neustrašivim okom. Možda neće imati novca, ali ne smiješ ga poniziti. Možda neće biti zgodan, ali ne smiješ ga poniziti."

Oh divno, pomislim. Mogla sam i misliti! Ružni siromah. "Razumijem", kažem ja. "Znači, bit će siromašan i ružan." "Ne, draga moja", reče gospođa Nolan odustavši od svog tajanstvenog

načina govora. "Samo sam htjela reći da možda neće biti tvoj uobičajeni tip muškarca."

"Tako!" odgovorim. Da je barem odmah tako rekla. Jasno i oštro oko, doista! "Znači",

nastavim, "kada me Jason, sedamnaestogodišnjak s bubuljicama i u onoj

20

užasnoj vrećastoj odjeći, sretne u fotokopirnici i pozove me da se zajedno drogiramo, ne bih mu se smjela nasmijati u lice i reći mu da se vidimo na klizanju u paklu."

"Tako nekako, draga moja", reče gospođa Nolan zadovoljno. "Jer cvijetak ljubavi može procvasti na najneobičnijem mjestu i ti moraš biti spremna ubrati ga."

"Razumijem", kimnem potvrdno. Svejedno, trebala bih biti prilično očajna da Jasonu pružim priliku. Ali

to nisam trebala govoriti gospođi Nolan. U svakom slučaju, ako je prava, onda ona to već i zna. Ona započne

pokazivati na karte i izgovarati kratke rečenice, pokazujući mi da se bližimo kraju. "Imat ćeš troje djece, dvije curice i dečka, draga moja", i "Nećeš nikada imati novaca, ali bit ćeš sretna, draga", i "Imat ćeš neprijatelja na poslu, draga. Ona je ljubomorna na tvoj uspjeh." Morala sam se na to nasmijati – s malo gorčine. I ona bi se nasmijala da je znala kako je jadan moj posao.

Ona zatim zastane. Gledala je karte, a zatim pogleda mene. Na licu joj se vidjela

zabrinutost. "Neki tamni oblak se nadvio nad tobom, draga moja", reče polako.

"Tama, tuga." Odjednom, na moj užas, osjetim knedlu u grlu. Tamni oblak, upravo

tako bi opisala depresiju koja me ponekad obuzimala. Nije to bila uobičajena depresija tipa "željela bih imati kožnu suknju", iako sam imala i takve. Ali od svoje sedamnaeste godine imala sam napadaje prave kliničke depresije.

Kimnem, bez riječi. "Da", prošapćem. "Već dugo godina to nosiš sa sobom", reče tiho, gledajući me s

razumijevanjem i sažaljenjem. "Da", prošapćem opet, a oči mi se napune suzama. "Nosiš se s time

sama", reče ona nježno. "Da", kimnem, osjetivši kako mi suza klizi niz obraz. O Bože! Užasno!

A mislila sam da ću se zabaviti. A umjesto toga, ova potpuno nepoznata žena je ušla u moju nutrinu, dotakla me tamo gdje su rijetki bili.

"Oprostite", zašmrcam, brišući lice rukom. "Ne brini, draga moja", reče ona, i doda mi papirnatu maramicu iz

kutije koja je očigledno tamo bila s razlogom. "Takve stvari se događaju." Čekala je nekoliko trenutaka dok sam došla k sebi, a zatim je ponovno

počela govoriti. "Dobro si, draga?" "Jesam", šmrc. "Hvala." "To se može poboljšati, draga moja. Ali ne smiješ to kriti od ljudi koji ti

21

žele pomoći. Kako ti mogu pomoći ako im ti to ne dopuštaš?" "Ne znam što želite reći", promrmljam. "Možda ne znaš, draga moja", složi se ona. "Ali nadam se da ćeš

naučiti." "Hvala", prošmrcam. "Bili ste jako ljubazni. I hvala za vjenčanje i sve

to. Bilo je to lijepo čuti." "Nema na čemu, draga", reče ona zadovoljno. "To je trideset funti,

molim." Platila sam joj i iskočila iz plastike. "Sretno, draga moja", reče ona. "I pošalji sljedeću mladu damu, molim

te." "Tko je sljedeći?" pitala sam se. "Oh, Megan, zar ne?" "Megan!" poviče

gospođa Nolan. "Koje lijepo ime? Sigurno je iz Walesa." "U stvari iz Australije", nasmijem se. "Hvala još jednom. Do viđenja." "Zbogom draga", kimne ona sa smiješkom. Otišla sam natrag u mali

hodnik gdje su me preostale tri djevojke obasule pitanjima. "Onda?" i "Što je rekla?" i "Je li se isplatilo?" (Ovo zadnje je postavila Megan.)

"Da", odgovorim joj. "Trebala bi ići." "Ići ću ako obećaš da nećeš ništa ispričati dok se ja ne vratim", reče

Megan mrzovoljno. "Ne želim ništa propustiti." "Pa dobro", uzdahnem. "Sebična krava", promrmlja Meredia. "Pazi se, debela", prosikće Megan.

22

Četvrto poglavlje

ad je Megan izišla smiješeći se dvadesetak minuta kasnije, došlo je vrijeme da odemo u hladnu noć i vidimo što su Sotonina djeca uradila automobilu. "Sve će biti u redu, zar ne?" upita zabrinuto jadna Hetty i počne trčati. "Iskreno se nadam da hoće", odgovorim, hodajući brzo za njom. Doista

sam se iskreno nadala. Vjerojatnost da ćemo se vratiti kući na neki drugi način bila je doista mala.

"Nismo trebale ni doći", reče ona tužno. "Trebale smo", reče Megan raspoloženo. "Divno sam se provela." "I ja", začuje se Meredijin glas, dok se vukla teško dišući, skoro

pedeset metara iza nas. Nevjerojatno, ali automobil je bio u redu. Čim smo skrenule iza ugla, djevojčica koja nam je trebala čuvati auto,

pojavila se niotkud. Ne znam na koji zastrašujući način je pogledala Hetty, ali to je bilo dovoljno da ona odmah posegne u torbicu tražeći još nekoliko funti za djevojčicu.

Nismo vidjeli drugu djecu, ali mogli smo čuti zavijanje i krikove i zvuk razbijenog stakla koji je dolazio iz blizine.

Dok smo odlazili iz naselja prošli smo pokraj jedne grupice. Nešto su radili na kamp prikolici. Mislim da su je uništavali do kraja.

"Zar oni ne moraju biti u krevetu?" upita Hetty zabrinuto, prestravljena svojim prvim susretom sa sirotinjskom četvrti. "Gdje su im roditelji? Što oni rade? Zasigurno se nešto može učiniti?"

Djeca su bila oduševljena što nas vide. Dok smo im se približavali počeli su se smijati i vikati i blebetati. Očito su još bili zainteresirani za Merediju. Tri ili četiri dječaka su počeli trčati za nama i uspjeli su nas stići, pretrčavši popriličnu udaljenost smijući se i kreveljeći nam se, dok ih se konačno nismo uspjeli otresti.

Opustile smo se čim je postale jasno da smo uspje le pobjeći od malih derišta. Došlo je vrijeme za analizu onoga što nam je rekla gospođa Nolan i sve četiri smo bile pomalo uzbuđene. Svi smo željeli znati što je "suđeno" drugima – poput djevojčica koje uspoređuju nagrade osvojene u cirkusu. "Što si ti dobila? Pokaži mi svoj poklon! Pogledaj moj!"

Buka u automobilu je bila zaglušujuća, dok su se Meredia i Megan natjecale koja će ispričati svoju priču.

K

23

"Znala je da sam iz Australije", započne Megan uzbuđeno, "i rekla je da ću doživjeti jedan veliki rez u životu, ali da će dobro završiti i da ću se divno nositi s time, kao i sa svime." Ovo posljednje je izrekla nekako samozadovoljno.

"Znači možda je vrijeme da ponovno otputujem", nastavi ona. "U svakom slučaju čini se da neću još dugo gledati vaša ružna lica."

"Rekla je da ću dobiti dosta novca", reče Meredia sretno. "Dobro", reče Hetty zajedljivo. "Onda mi možeš vratiti onih dvadeset

funti koje mi duguješ." Primijetila sam da je Hetty tiša nego inače. Nije dijelila opće uzbuđenje

i oduševljenost, samo je vozila i zurila ravno pred sebe. Možda je ona kao pripadnica klase tradicionalista koji čitaju

Telegraph3, još uvijek bila u šoku zbog tako bliskog susreta s djecom iz radničke klase? Ili je to bilo zbog nečeg drugog?

"Hetty, a što je tebi rekla?" upitam, pomalo zabrinuto. "Zar ti je rekla da će se dogoditi nešto loše?"

"Da", reče Hetty tiho. Čak sam osjetila suze u njenom glasu! "Što je bilo? Što ti je rekla?" sve smo rekle uglas, približivši lica bliže

njenom, znatiželjne da čujemo predviđanje strašnih stvari: nesreća, bolesti, smrti, bankrota, zapljena nekretnina pod hipotekom, eksplozija kotlova, bilo čega.

"Rekla je da ću uskoro upoznati ljubav svog života", reče Hetty plačnim glasom.

Odjednom nastave tišina u autu. Oh, Bože! To je bilo loše. Jako loše. Doista jako loše. Jadna Hetty! Doista je uznemiravajuće kad ti kažu da ćeš upoznati ljubav svog

života, a ti već imaš muža i dvoje djece. "Ona kaže da ću biti potpuno opsjednuta njime", prošmrca Hetty. "To

će biti užasno. U našoj obitelji još nikad nije bilo razvoda. I što će biti s Marcusom i Montagueom?" (Ili su "Troilus i Tristan" ili "Cecil i Sebastian"). "Dovoljno im je teško u internatu i bez da ih sramoti odbjegla majka."

"Oh, Bože", kažem, pokušavši je utješiti. "Ali to je ionako samo zabava. Vjerojatno se to neće ostvariti."

Ali ona još jače počne plakati: "Ali zašto ne bih upoznala ljubav svog života? Ja ga želim upoznati."

Megan, Meredia i ja izmijenismo poglede u šoku. Dobri Bože! To je bilo tako neobično. Zar je inače zdrava i smirena, mogla bih reći i dosadna, Hetty doživjela nekakav živčani napadaj?

"Zašto se ja ne bih mogla malo zabaviti? Zašto moram podnositi dosadnog starog Dicka?" pitala se ona.

3 Daily Telegraph, britanske dnevne novine koje podržavaju ideje konzervativne stranke.

24

Svaki put kad je izgovorila "ja" udarila bi po upravljaču i auto bi naglo skrenuo u suprotnu traku. Automobili oko nas su trubili, ali Hetty to nije primjećivala.

Bila sam zapanjena. Radila sam s Hetty dvije godine, i iako nismo bile dobre prijateljice, mislila sam da je dobro poznajem.

U autu je vladala neprekinuta tišina dok smo Meredia, Megan i ja pokušavale smisliti riječi utjehe.

Potom je Hetty spasila Situaciju. Nije ona zaludu imala četrnaestu rođakinju u trećem koljenu koja je bila kraljičina dvorska dama. Nije ona za ništa išla u skupu školu gdje su je naučili kako izgladiti neugodnu situaciju. "Oprostite", reče ona, odjednom postavši opet ona prava Hetty, oličenje pristojnosti, otmjenosti, mira i suzdržanosti. "Oprostite, djevojke", reče ona ponovno. "Morate mi oprostiti."

Pročisti grlo i ispravi ramena, pokazujući tako da se o toj temi više nema što reći. Dick i njegova dosada nisu predmet rasprave.

Koja šteta. Oduvijek sam to željela znati. Jer iskreno, Dick je doista izgledao jako dosadno. Ali i Hetty je bila takva, iako na najfiniji mogući način.

"Onda, Lucy", reče ona odrješito, skinuvši tako i posljednji tračak interesa sa sebe. "Što je tebi predvidjela gospođa Nolan?"

"Meni?" kažem. "Ah, da. Rekla mi je da se udajem." Opet zavlada tišina u automobilu.

Opet iznenađenje. Megan, Meredia i Hetty su bile u nevjerici koja se mogla osjetiti, poput

pete osobe u autu. Ako ne bude pazila, mogla bi platiti i dio benzina. "Zaista?" upita Hetty, nekako uspjevši izgovoriti tu riječ kao da ima

šesnaest slogova. "Ti!" poviče Megan. "Rekla je da se ti udaješ?" "Da", odgovorim braneći se. "Što tu nije u redu?" "Pa ništa", reče Meredia ljubazno. "Samo, nemaš baš sreće s

muškarcima." "Ne svojom krivnjom", reče brzo Hetty, s puno obzira. Hetty je bila

jako obzirna. "Pa dobro, to mi je ona rekla", odgovorim, dureći se. One nisu znale

što bi rekle i tako je razgovor bio usiljen sve dok konačno nismo stigle u civilizaciju. Ja sam prva izišla jer sam živjela u Ladbroke Groveu. Dok sam izlazila čula sam Merediju koja je pričala onima koji su je htjeli slušati kako joj je gospođa Nolan rekla da će putovati "preko vode" i da je i sama vidovita.

25

Peto poglavlje

ijelila sam stan s još dvije cure, Karen i Charlotte. Karen je imala dvadeset i osam godina, ja dvadeset i šest, a Charlotte dvadest i tri. Jedna drugoj smo bile loš primjer i provodile smo mnogo vremena

pijući vino, a mnogo manje čisteći kupaonicu. Kad sam ušla, Karen i Charlotte su spavale. Inače smo rano lijegale

ponedjeljkom navečer kako bismo se oporavile od neumjerenosti proteklog vikenda.

Na kuhinjskom stolu je bila poruka od Karen u kojoj je pisalo da me zvao Daniel.

Daniel je bio moj prijatelj, a iako je on bio najbliže pojmu pouzdanog muškarca u mom životu, ne bih s njime bila u romantičnoj vezi ni kad bi budućnost ljudskog roda ovisila o tome. To objašnjava koliko je moj život lišen muškaraca.

Moj život je bio siromašan muškarcima, život bez muškaraca. Daniel je bio divan, doista. Dečki su dolazili i odlazili (a vjerujte mi,

odlazili su), ali uvijek sam se mogla osloniti na Daniela koji bi zauzeo mjesto dečka u mom životu i živcirao me seksističkim primjedbama i govorio da više voli kraće, uže suknje.

I nije bio neprivlačan, ili su mi barem tako rekli. Sve moje prijateljice su govorile da je divan. Čak i Dennis, moj gay prijatelj, je rekao da ne bi izbacio Daniela iz kreveta kad bi jeo čips. I uvijek kad bi mu se Karen javila na telefon, radila je grimase kao da doživljava orgazam. Ponekad bi Daniel došao u naš stan i nakon što bi otišao, Karen i Charlotte bi legle na onaj dio kauča gdje je on sjedio i valjale bi se i ispuštale zvukove kao da su u ekstazi.

Nisam mogla razumjeti zbog čega su dizale toliku strku. Daniel je bio prijatelj mog brata Chrisa, i poznajem ga već godinama. Jednostavno ga predobro poznajem da bi me privukao. Ili da bih ja njega privukla.

Možda smo se jednom, prije nekoliko tisuća svjetlosnih godina, Daniel i ja stidljivo smješkali uz glazbu grupe Duran Duran i razmišljati o zagrljaju. Pa ipak, možda to i nije bilo tako, ali ne mogu se sjetiti da sam ikad osjećala nešto takvo za njega, samo pretpostavljam da jesam, budući da je u moje mladenačko doba bilo emocija za svih, pa su me tako svi i privlačili.

Ali doista je bilo dobro što se Daniel i ja nismo privlačili, jer da smo se

D

26

nas dvoje spetljali, Chris bi se morao gnjaviti s obranom sestrine časti i istući Daniela, a ja nisam željela nikome praviti probleme.

Karen i Charlotte su mi, potpuno pogrešno, zavidjele na odnosu s Danielom.

Vrtjele su glavom u čudu i govorile: "Ti sretna kujo, kako možeš biti tako opuštena pored njega? Kako možeš biti tako zabavna i nasmijavati ga? Ja nikad ne znam što bih mu rekla."

Ali to je bilo jednostavno jer me nije privlačio. Kad bi me netko privukao, uspaničila bih se i rušila bih stvari oko sebe i započinjala bih razgovor govoreći nešto kao: "Jesi li se ikad zapitao kakav je osjećaj biti radijator?"

Pogledala sam poruku koju mi je Karen ostavila – na njoj je čak bila i mala mrlja od "slinjenja" – i pitala sam se trebam li nazvati Daniela. Odlučila sam da neću, možda je u krevetu.

S nekim, ako me razumijete. Prokleti Daniel i njegov aktivan seksualni život. Željela sam popričati s

njim. Ono što mi je rekla gospođa Nolan nagnalo me na razmišljanje. Ne ono

što je rekla da ću se udati, ni slučajno, nisam bila tako glupa da je shvatim ozbiljno. Ali spominjanje tamnog oblaka nada mnom podsjetilo me na moje napadaje Depresije i kako su bili užasni. Mogla sam probuditi Karen i Charlotte, ali odlučila sam da neću. Ne samo zato što su mogle biti opasne kad bi ih se diglo iz brloga zbog bilo kojeg razloga osim iznenadne zabave, već one nisu ni znale za moju Depresiju.

Naravno, znale su da sam ponekad govorila da sam u depresiji, i pitale bi me: "Zašto?" I ja bih im ispričala o nevjernom dečku ili lošem danu na poslu ili tijesnoj suknji od prošlog ljeta, a one bi bile pune razumijevanja.

Ali nisu znale da sam ponekad bila u depresiji s velikim slovom "D". Daniel je bio jedan od rijetkih, osim moje obitelji, koji je znao za to.

Razlog je bio taj što me bilo sram. Ljudi su ili mislili da je Depresija mentalna bolest i da sam zato potpuna luđakinja kojoj treba vrlo polako govoriti i koju je bolje izbjegavati. Ili su u većini slučajeva mislili da Depresija ne postoji, osim kao nejasan neurotski pojam. I da je to samo poboljšana verzija "živčanog oboljenja" koje su svi prevodili kao "ona bez razloga sažalijeva samu sebe". Da ja sebi udovoljavam prepustivši se mladenačkim strahovima kojima je već odavno istekao rok trajanja. I da se samo moram "sabrati" i "izvući se iz toga" i "baviti se nekim sportom".

Mogla sam razumjeti takav stav, jer svi su ponekad bili u depresiji. To je bio sastavni dio života, dio paketa, kao i sunčani dani i bol u ušima.

Ljudi su bili u depresiji zbog novca (zbog nedostatka novca, a ne zbog činjenice da novac nema dobre ocjene u školi, ili da je smršavio u zadnje vrijeme). Ljudima su se događale neugodne stvari – prekidi veza, gubitak

27

posla, kvar na televizoru dva dana nakon isteka garancije i tako dalje i tako dalje – i ljudi su se zbog toga osjećali jadno.

Ja sam to sve znala, ali depresija od koje sam ja patila nije bila samo povremeni napadaj tuge ili doza straha kao kod Holly Golightly4, iako sam imala i takvih, i to prilično redovito. Kao i mnogi drugi, naročito ako su proveli tjedan. opijajući se do dugo u noć. Ali tuga i paničan strah su bili dječja igra u usporedbi s divljim crnim demonima koji su mene povremeno posjećivali, da bi se igrali razapinjanja s mojim razumom.

Moja depresija nije bila obična, o ne, bila je to super, visoko kvalitetna, vrhunska i najskuplja verzija.

Ali ništa od toga nije bilo vidljivo na prvi pogled. Nisam uvijek bila tužna, u stvari, većinu vremena sam bila vedra, društvena i zabavna. Čak i ako sam se užasno osjećala, trudila sam se da se ponašam kao da nije tako. Ali kad bi stanje postalo očajno, tada to više ne bih mogla skrivati i ostala bih u krevetu nekoliko dana, čekajući da prođe. I prošlo bi uvijek, prije ili kasnije.

Najgori napad depresije koji sam ikad doživjela bio je, ustvari, onaj prvi.

Imala sam sedamnaest godina i tog ljeta sam završila školu, i bez ikakvog razloga – osim onih očiglednih – u glavi sam stvorila ideju da je svijet jako tužno, usamljeno, nepošteno i okrutno mjesto.

Postala sam depresivna zbog stvari koje su se događale ljudima u dalekim dijelovima svijeta, zbog ljudi koje nisam ni poznavala niti sam ih mogla ikad upoznati, budući da je glavni razlog zbog kojeg sam bila u depresiji bio taj da oni umiru od gladi ili od bolesti ili uslijed rušenja kuća u potresu.

Plakala sam na svaku vijest koju sam čula ili vidjela: prometne nesreće, glad, ratovi, programi za žrtve SIDE, priče o majkama, izvješća o maltretiranju žena, razgovora s muškarcima koji su otpušteni zajedno s tisućama drugih u rudnicima i koji su znali da više neće naći posao iako su imali tek četrdeset godina, novinski članci o obiteljima sa šest članova koje su se morale prehraniti sa pedeset funti tjedno, slike napuštenih magaraca. Plakala sam čak i zbog smiješnih priloga na kraju vijesti, u kojima pas vozi bicikl ili kaže boli me "kobasica", jer sam znala da je samo pitanje vremena kad će pas uginuti.

Jednog dana sam pronašla dječju plavobijelu rukavicu na cesti pored kuće, i tuga koju je ona izazvala postala je nesnošljiva. Pomisao na malu smrznutu ruku, ili na drugu rukavicu, usamljenu bez partnera, bila je tako bolna da je moj plač bio nezaustavljiv i grčevit svaki put kad bih je ugledala.

Nakon nekog vremena nisam više htjela izlaziti iz kuće. I malo nakon

4 Glavni lik u filmu Doručak kod Tiffanyja.

28

toga nisam više izlazila iz kreveta. Bilo je užasno. Osjećala sam se kao da sam osobno povezana sa

svakim zrnom tuge na svijetu, da imam Internet tuge u glavi, da je svaki atom jada koji je ikad postojao nekako prošao kroz mene, prije no što će se zapakirati i poslati dalje, kao da sam bila središnje skladište tuge i jada.

Moja majka je preuzela brigu o meni. Zaustavila je dotok vijesti, učinkovito kao tiranin kojemu prijeti državni udar. Bilo mi je zabranjeno gledati televiziju, a na sreću to se dogodilo u vrijeme kad smo kasnili s uplatama, vjerojatno nekih rata, i hipotekari su nam zaplijenili dijelove namještaja, uključujući i televiziju, tako da je ionako ne bih mogla gledati.

I svake večeri kad bi moja braća došla kući, mama ih je zaustavljala na vratima i prije no što bi ušli oduzimala im novine koje su imali sa sobom.

Ali njena blokada medija nije pomogla. Imala sam divnu sposobnost lociranja tragedija – i najmanjih – u bilo čemu, i uspjela sam se rasplakati zbog priče u kojoj mali pupoljci venu zbog od u veljači, a članak sam pročitala u časopisu za vrtlarstvo koji mi je bio jedina dopuštena literatura.

Nakon toga su pozvali doktora Thorntona, ali prije toga su proveli nekoliko dana panično pospremajući i čisteći u čast njegova dolaska. On je dijagnosticirao depresiju i, kojeg li iznenađenja, prepisao mi antidepresive koje nisam htjela uzimati.

"Koja korist od toga?" šmrcala sam. "Zar će antidepresivi vratiti posao dobrim ljudima u Yorkshireu? Zar 'će antidepresivi pronaći par ovoj... ovoj..." (već sam teško disala od plača) "... ovoj DJEČJOJ RUKAVICI!?" tulila sam.

"O, hoćeš li ikad prestati govoriti o toj prokletoj rukavici", reče majka oštro. "Srce mi puca zbog jedne te iste rukavice. Da, doktore, rado će uzimati tablete."

Moja majka je bila jedna od mnogih koji nisu imali mogućnost završiti školovanje i vjerovala je da su oni koji su završili fakultet, a naročito liječnici, nepogrešivi kao Papa, i da je uzimanje propisanih lijekova neki mističan i sveti čin.

("Nisam dostojna da ih uzimam, ali samo reci riječ i ozdravit će duša moja.")

A bila je Irkinja i imala je golem kompleks manje vrijednosti i mislila je da su Englezi uvijek u pravu. (Doktor Thornton je bio Englez.)

"Prepustite to meni", uvjeravala ga je moja majka odlučno. "Ja ću se pobrinuti da ih uzima."

I pobrinula se. I nakon nekog vremena bilo mi je bolje. Nisam bila sretna ili takvo što.

Još uvijek sam mislila da smo svi prokleti i da je budućnost jedna velika pustoš i sivilo, ali da me neće boljeti ako ustanem na pola sata da bih

29

gledala seriju Eastenders5 . Nakon četiri mjeseca doktor Thornton je rekao da je vrijeme da

prestanem uzimati antidepresive i svi smo čekali vidimo hoću li sama moći letjeti, ili ću opet zaroniti u onaj slani pakao usamljene rukavice.

Ali tada sam upisala višu školu za tajnice, s krhkom vjerom u budućnost.

Na studiju mi se otvorio svijet, otkrila sam mnoge čudne i neobične stvari, bila sam zadivljena kad sam čula da brza smeđa lisica preskače lijenog psa, da "i" dolazi ispred "e", osim nakon "c", i da će svijet propasti ako pismo započnem s "Poštovani gospodine", a završim s "Iskreno Vaša".

Savladala sam zahtjevno umijeće sjedenja s elektronskom bilježnicom u krilu, ispunjavajući stranice črčkarijama i točkama, trudila sam se da budem savršena tajnica, i ubrzo sam došla do četiri Bacardija s dijetnom kolom kad bih izlazila s curama van, a moje znanje o zalihama u robnoj kući Miss Selfridges je uvijek bilo enciklopedijsko.

Nikad nisam pomislila da sam u životu možda mogla raditi nešto drugo, dugo vremena sam mislila kako je velika čast što sam dobila priliku da postanem tajnica, da nisam uvidjela koliko mi je to dosadno. A čak i da sam shvatila kako je to dosadno, ne bih se mogla izvući jer je moja majka, jako odlučna žena, čvrsto odlučila da je to pravi posao za mene. Ona je plakala od sreće onog dana kad sam dobila potvrdu da mogu toliko brzo micati prstima da otipkam četrdeset i sedam riječi u minuti.

U nekom poštenijem svijetu ona bi bila ta koja bi upisala tečaj daktilografije i stenografije, a ne ja, ali to se nije dogodilo.

Ja sam bila jedina djevojka iz generacije koja je upisala višu školu za tajnice. Osim Gite Pradesh, koja je upisala fakultet za fizičku kulturu, sve ostale su zatrudnjele, udale se, zaposlile kao prodavačice u Safeway lancu trgovina, ili jedno od to troje.

Bila sam prilično dobra u školi, ili sam se previše bojala časnih sestara i majke da budem promašen slučaj.

Ali previše sam se bojala i nekih djevojčica u razredu da bih postala uspješnije, imali smo ekipu "cool" djevojaka koje su pušile i šminkale se i kojima su se grudi razvile prije vremena, i šuškalo se da spavaju sa svojim dečkima. Ja sam očajnički željela biti jedna od njih, ali nisam imala šanse jer sam ponekad polagala ispite.

Jednom sam imala šezdeset tri posto točnih odgovora na ispitu iz biologije i jedva sam izvukla živu glavu, što nije bilo pošteno jer je ispit bio o reproduktivnom sustavu, a one su sigurno mnogo više znale o tome nego ja, i dobile bi bolje ocjene samo da su se pojavile na ispitu.

Ali svaki put kad je bio ispit donosile su lažne ispričnice od roditelja. Njihove majke su bile još strašnije od njih i ako bi časne sestre

5 Najpoznatija britanska sapunica o životu radničke klase.

30

posumnjale u ispravnost ispričnica i sukladno s time ih kažnjavale, njihove majke – a ponekad i očevi – bi došli u školu i dizali buku, prijeteći da će šakom udariti časne sestre, optužujući ih da proglašavaju njihove kćeri lažljivicama, i vičući da će ih "prijaviti".

Jednom, kad je Maureen Quirke donijela tri ispričnice za jedan mjesec, a u svakoj je pisalo da se ispričava zbog mjesečnice, sestra Fidelma ju je pljusnula i rekla: "Zar misliš da sam budala, djevojko?" i za sat vremena je u školu kao anđeo osvetnik doletjela gospođa Quirke. (Kasnije nam je Maureen ispričala da je najsmješnije bilo to što je tada u stvari bila trudna, iako to nije znala kad je pisala ispričnice.) Gospođa Quirke je vikala na sestru Fidelmu: "Nitko neće tući moju djecu. Nitko! Osim mene i gospodina Quirkea! Nađi sebi muškarca, ti osušena stara lukavice, i ostavi na miru moju Maureen."

Zatim je bahato odmarširala van, vukući Maureen sa sobom, i udarajući je cijelim putem do kuće. To sam znala jer kad sam došla iz škole za ručkom me dočekao otac i rekao: "Vidio sam malo prije onu Quirkeovu djevojku dok je prolazila s majkom, i ova ju je udarala cijelim putem. Reci nam, što se to uopće dogodilo?"

I kad sam prestala uzimati antidepresive i krenula u školu za tajnice, moja depresija se nije vratila u onakvom divljem obliku, ali nije ni potpuno nestala. I budući da sam se užasno bojala ponovne depresije, i nisam željela ponovno piti tablete, posvetila sam svoj život otkrivanju najboljeg načina da je držim pod kontrolom, sasvim prirodno.

Željela sam zauvijek protjerati depresiju iz svog života, ali morala sam se zadovoljiti time da je podrezujem, pojačavajući svoju emocionalnu zaštitu.

Borba s depresijom postala mi je hobi, uz plivanje i čitanje. U stvari, točno govoreći, plivanje i nije bilo baš pravi hobi, preciznije bi se moglo svrstati pod poglavlje Borba s depresijom, podnaslov Vježba, kategorija Lagano.

Čitala sam sve na temu depresije čega sam se mogla domoći, i ništa me nije moglo raspoložiti kao dobra, sočna priča o poznatoj osobi koja je patila od nje.

Oduševljavale su me priče o ljudima koji su provodili mjesece u krevetu, nisu jeli, nisu govorili, samo su buljili u strop, a suze su im klizile niz lice, i željeli su imati dovoljno energije za samoubojstvo.

Bila sam u vrlo uzvišenom društvu. Churchill je svoju depresiju zvao "crni pas", ali sa osamnaest godina

me to zbunjivalo jer sam voljela pse. No, to je bilo prije no što su mediji izmislili pit bull terijere. Kad se to dogodilo, shvatila sam točno na što je Winston mislio.

I svaki put kad bih otišla u knjižaru, pretvarala sam se da besciljno lutam, i u tren oka bih prošla pored odjela s novim izdanjima, pored

31

romana, krimića, znanstvene fantastike, kulinarstva, ukrasa za dom i horora, nastavila bih kroz odjel biografija (zaustavljajući se samo na kratko da vidim da nije koja poznata osoba u depresiji nedavno objavila svoju životnu priču) i nekako, poput čarolije, uvijek bih završila na odjelu za samopomoć, gdje bih satima listala knjige za koje sam se nadala da bi mi mogle pomoći, da možda imaju čarobno rješenje, da će otjerati, makar samo olakšati to nagrizanje koje je gotovo uvijek bilo uz mene.

Naravno da su mnoge knjige o samopomoći bile toliko pune gluposti da su mogle i najsretniju, najuravnoteženiju osobu dovesti do ruba očaja. Bilo je knjiga koje ni netko naivan poput ljudi iz San Francisca ne bi mogao pročitati ozbiljna lica. Naslovi poput Agorafobija? Ne izlazite iz kuće bez nje ili Kleptomanija – vodič za samopomoć nisu bile izvan okvira mogućeg.

Bez obzira na sve, obično sam novac odvajala za mala izdanja koja bi me ohrabrila da možda "osjetim strah i svejedno nastavim" ili da možda "zaliječim svoj život" ili možda nije bila loša ideja da "ponovno otkrijem" ono "dijete u sebi" ili da se upitam "zašto mi treba da me voliš da bih mogla voljeti sebe".

Meni je u stvari trebala knjiga koja bi mi pomogla da prestanem kupovati knjige o samopomoći, jer mi one nisu pomagale.

Kao što mi je tata znao reći, bile su samo za smeće. Zbog njih sam se osjećala krivom. Nije bilo dovoljno samo čitati knjige.

Da bi one imale učinka, trebala sam nešto raditi – kao na primjer stajati pred zrcalom i stotinu puta dnevno sebi govoriti da sam lijepa – to se zove potvrđivanje. Ili provesti pola sata svakog jutra zamišljajući sebe obasutu ljubavlju i pažnjom – to se zove predočenje. Ili napisati popis svih dobrih stvari u svom životu – to se zove pisanje popisa svih dobrih stvari u svom životu.

Obično bih pročitala knjigu i dva dana radila ono što se u njoj predlaže, a onda bih se umorila, ili bi mi dosadilo, ili bi me braća uhvatila kako zavodim svoj odraz u zrcalu. (Nikad neću zaboraviti Veliko Ruglo koje bi uslijedilo.)

A nakon toga bih osjećala i depresiju i krivnju. I zato mi se činilo da su pretpostavke te knjige sigurno pogrešne jer se nisam osjećala bolje pa sam mirne duše mogla odustati od čitavog projekta.

Pokušala sam i mnoge druge metode – ulje večernjeg jaglaca, vitamin B6, aktivne vježbe, kasete za podsvjesnu samopomoć koje se slušaju dok spavaš, jogu, pilates, terapiju u bestežinskom stanju, aromaterapijsku masažu, shiatsu, refleksoterapiju, beskvasnu dijetu, dijetu bez glutena, dijetu bez šećera, dijetu bez hrane, vegetarijanstvo, dijetu s "mnogo mesa" (ne znam postoji li naziv za to), ionizator, tečaj uspješnosti, tečaj pozitivnog mišljenja, terapiju snovima, povratak u prošle živote, molitvu, meditaciju i terapiju sunčevom svjetlošću (točnije, odmor na Kreti). Neko vrijeme sam jela samo mliječne proizvode, zatim neko vrijeme uopće nisam jela mliječne

32

proizvode (prvi put sam pogrešno shvatila članak), zatim sam mislila da ću se ionako ubiti ako još jedan dan budem morala izdržati bez prutića čokolade.

Iako se ni jedna od mojih mjera nije pokazala kao Konačno Rješenje, barem su djelovale neko vrijeme i nikad više nisam bila onoliko depresivna kao prvi put.

Ali, gospođa Nolan je spominjala da će mi pomoć biti na dohvat ruke ako je budem tražila. Sad mi je bilo žao što nisam ponijela diktafon sa sobom jer se nisam mogla točno sjetiti što je rekla.

Što je ona željela reći? Jedino čega sam se mogla sjetiti bilo je da ona možda misli na stručnu

pomoć, da potražim nekog savjetnika psihologa ili nešto slično. Problem je bio u tome što sam prije godinu dana išla kod neke psihologinje, skoro osam tjedana, i to je bio potpuni gubitak vremena.

33

Šesto poglavlje

vala se Alison i odlazila sam k njoj jednom tjedno, sjedile smo u praznoj, mirnoj maloj sobi i pokušavale shvatiti što sa mnom nije u redu.

Iako smo otkrile svakojake zanimljivosti – poput činjenice da sam još uvijek zamjerala Adrienn Cawley što mi je za šesti rođendan poklonila igru na čijoj je kutiji pisalo da je "prikladna za djecu od 2-5 godina" – nije mi se činilo da sam saznala više od onoga što sam i ranije sama uspjela otkriti za vrijeme svih besanih noći.

Naravno, prvo smo Alison i ja krenule u psihoterapijski lov na vještice zvan "U potrazi za obitelji", u kojem sam ja krivila svoju obitelj za sve što nije bilo u redu s mojom "oštećenom" psihom.

Ali u mojoj obitelji ništa nije bilo čudno, osim ako je normalno bilo čudno.

Imala sam savršeno normalan odnos s moja dva brata, Chrisom i Peterom, u stvari provela sam djetinjstvo mrzeći ih, a oni su mi uzvraćali na tradicionalno bratski način i zagorčavali mi život. Tjerali su me da obavljam kupovinu za njih kad to nisam htjela, prisvajali su televizor, lomili moje igračke, šarali po mojim zadaćama, govorili mi da sam posvojena i da su moji stvarni roditelji u zatvoru zbog pljačke banke. Zatim bi mi rekli da su se šalili i da je moja prava majka u stvari vještica. A kad bi mama i tata otišli u pub rekli bi mi da su, u stvari, pobjegli i da se neće više vratiti i da će mene poslati u sirotište gdje će me tući i hraniti zagorjelom kašom i hladnim čajem. Uobičajeni dječji nestašluci.

Sve sam to ispričala Alison, a kad sam došla do dijela u kojem mama i tata izlaze u pub, ona se sretno uhvatila toga.

"Pričaj mi o tome koliko tvoji roditelji piju", rekla je ona, naslonivši se u udobnu fotelju, očekujući veliki izljev novih priča.

"Nema se što za reći", odgovorila sam joj. "Moja majka ne pije." Alison je izgledala razočarano. "A tvoj otac?" upitala je, s nadom, pomislivši da nije sve izgubljeno. "Pa, on pije", rekla sam. Bila je oduševljena! "Da?" rekla je, posebno nježnim glasom. "Želiš li razgovarati o tome?" "Pa, da", rekla sam zbunjeno. "Iako se tu nema baš što za reći. Kad

kažem da pije ne mislim da ima problem s pićem."

Z

34

"Mmmmmmm", kimnula je nježno, značajno. "A što ti znači da 'ima problem s pićem'?"

"Ne znam", rekla sam. "Valjda je onda alkoholičar. A on to nije." Ona nije rekla ništa. "A on to nije", nasmijala sam se. "Oprosti Alison, voljela bih da ti

mogu ispričati kako je moj otac pio dok sam bila dijete i kako nikad nismo imali novca i kako nas je tukao i vikao na nas i tjerao me na spolne odnose i kako je govorio majci da žali što su se vjenčali."

Alison se nije nasmijala i ja sam se osjećala pomalo glupo. "Je li tvoj otac rekao majci da žali što su se vjenčali?" upita ona tiho i

dostojanstveno. "Nije!" odgovorila sam posramljeno. "Nije?" upitala je Alison. "Pa, skoro nikad", priznala sam. "Osim kad je bio pijan. A i to je bilo

jako rijetko." "A jesi li mislila da tvoja obitelj nema dovoljno novca?" pitala je. "Novac nam nikad nije nedostajalo", rekla sam suho. "Dobro", rekla je

Alison. "Pa, to baš i nije istina", osjećala sam se prisiljenom priznati. "Uvijek

nam je nedostajalo novca, ali ne zato što je tata pio, nego zato što... nismo imali mnogo novca."

"Zašto niste imali mnogo novaca?" upitala je Alison. "Zato što tata nije mogao naći posao", objasnila sam joj. "Znaš, nije

imao kvalifikacije jer je morao napustiti školu sa četrnaest godina kad mu je umro otac i morao se brinuti za majku."

"Shvaćam", rekla je. U stvari, tata je znao ispričati mnogo više na temu svoje

nezaposlenosti, ali nisam to željela prenijeti Alison. Jedna od najjasnijih uspomena iz djetinjstva bila je ona gdje tata sjedi

za kuhinjskim stolom, gorljivo objašnjavajući manjkavost sustava. Znao mi je govoriti kako u engleskom sustavu rada Irac uvijek dobije "usrani dio kolača" i da su Seamus O'Hanlaoin i Michael O'Herlihy i ostali samo obična grupica puzavaca i "ulizica" jer su se uvlačiti svojim gazdama Englezima, a trebalo je čuti što im govore iza leđa. I da iako Seamus O'Hanlaoin i Michael O'Herlihy i ostali imaju posao, on, Jamsie Sullivan barem ima svoj integritet.

To mu je sigurno bilo jako važno jer je to često govorio. Često je to ponavljao kad su Saidbh O'Herlihy i Siobhan O'Hanlaoin

išle na školski izlet u Škotsku, a ja nisam. Nisam to htjela ispričati Alison jer sam se bojala da bi je to moglo

uvrijediti, u slučaju da osobno shvati očevo osuđivanje potencijalnih engleskih poslodavaca.

Počela sam pričati Alison o svim poslovima za koje se moj otac

35

natjecao i koje nije dobio, kad mi je ona prekinula tijek sjećanja. "Ovdje ćemo završiti za ovaj tjedan", ustala je. "Zar je već prošao sat?" upitala sam, potresena naglim završetkom

sastanka. "Da", rekla je Alison. Obuzeo me val straha i krivice. Nadala sam se da nisam bila nelojalna

prema tati. "Slušaj, ne želim da misliš da moj tata nije fin ili nešto takvo", rekla

sam očajničkim glasom. "On je divan i ja ga stvarno volim." Alison mi se nasmiješila svojim Mona Lisa osmijehom koji ne otkriva

ništa i rekla: "Vidimo se sljedeći tjedan, Lucy." "Zaista, on je divan", ja sam bila uporna. "Da, Lucy", nasmijala se, ne pokazujući zube. "Vidimo se sljedeći

tjedan." A sljedeći tjedan je bilo još gore. Alison je nekako uspjela iz mene

izvući priču o tome kako nisam išla na izlet sa školom u Škotsku. "Zar ti nije bilo krivo?" pitala je. "Ne", rekla sam. "Zar nisi bila ljuta na oca?" pitala je. "Ne", ponovila sam. "Ali zašto nisi?" bila je već pomalo očajna, prvi put sam vidjela da

pokazuje osjećaje. "Zato što nisam", rekla sam jednostavno. "Kako je tvoj otac reagirao kad je bilo jasno da ne možeš ići?" pitala je.

"Možeš se sjetiti?" "Naravno da se sjećam", rekla sam iznenađeno. "Rekao mi je da je

njegova savjest čista." U stvari: "Moja je savjest čista", bila je česta uzrečica mog oca. "Mogu

mirno spavati", bila je druga. I bio je u pravu. Često je znao zaspati i prije odlaska u krevet. To se često događalo kad bi navečer malo popio.

Nekako sam i to na kraju ispričala Alison. "Pričaj mi o večerima kada bi on... hm.... malo popio", rekla je. "To zvuči tako ružno", požalila sam se. "Nije to uopće bilo ružno, bilo

je lijepo. Malo bi pjevao i plakao." Alison me gledala bez riječi i da prekinem tišinu opet sam se

izbrbljala: "Ali nije bilo tužno kad je plakao jer sam na neki način znala da mu je drago što je tužan, ako me razumiješ?"

Alison me očigledno nije razumjela. "Pričat ćemo o tome sljedeći tjedan", rekla je, "istekao nam je sat." Ali sljedeći tjedan nismo o tome pričali jer više nisam išla kod Alison. Osjećala sam se kao da je manipulirala sa mnom da budem zla prema

ocu i ta krivnja je bila užasna. Osim toga, ja sam bila ta koja je depresivna i nisam mogla razumjeti zašto su dva sastanka bila potpuno posvećena

36

mom ocu i tome koliko je on pio ili nije pio. Osjećala sam da psihoanaliza donosi probleme na isti način na koji

dijeta donosi kilograme. Zato sam se iskreno nadala da gospođa Nolan nije mislila da potražim neku drugu Alison jer to zaista nisam željela.

37

Sedmo poglavlje

ile bismo potpuno zaboravile na gospođu Nolan, i čitavo to iskustvo bilo bi spremljeno u neku mračnu i prašnjavu sobu na tavanu naših sjećanja da se nije dogodilo nekoliko stvari. Prvo se ostvarilo proročanstvo za Merediju. U stvari, dogodilo se nešto

slično... Dan nakon što nam je proreknuta budućnost, Meredia je došla na

posao trijumfalno mašući nečim iznad svoje "batik" bojane glave. "Gledajte", vikala je. "Gledajte, gledajte, gledajte." Hetty, Megan i ja smo skočile i došle do Meredije da pogledamo. Stvar

kojom je mahala iznad glave bio je ček. "Rekla je da ću doći do novca i jesam", vikala je Meredia uzbuđeno

dok je pokušavala izvesti nezgrapan mali ples, srušivši pri tome devet ili deset dokumenata sa stola i izazvavši valove potresa po zgradi.

"Pokaži mi, pokaži mi", molila sam je, pokušavajući joj ugrabiti papir. Ali, za takvu gromadu od žene bila je prilično spretna.

"Znaš li koliko dugo sam čekala ovaj novac?" upita, gledajući nas. "Imate li ideju koliko dugo?"

Mi smo šutke odmahnule glavom. Meredia je doista znala kako zadržati pažnju publike.

"Pa, čekala sam mjesecima!" poviče ona, zabacujući glavu unatrag. "Doslovno mjesecima!"

"Divno", kažem. "Zar to nije čudesno?" "Od koga je?" upita Hetty. "Koliki je iznos?" upita Megan, postavljajući jedino doista važno

pitanje. "To je povrat novca iz mog knjižnog kluba", zapjeva Meredia sretno. "I

ne možete ni zamisliti koliko sam pisama morala napisati da bih ga dobila. Već sam htjela osobno otići u Swindon i žaliti se."

Megan, Hetty i ja smo izmijenile začuđene poglede. "Tvoj... knjižni klub?" upitala sam polako. "Povrat novca iz tvog knjižnog kluba?"

"Da", reče Meredia, dramatično uzdahnuvši. "Bio je to užasno naporan posao. Rekla sam da ne želim knjigu mjeseca, a oni su je svejedno poslali i..."

"I koliko si dobila?" prekine je iznenada Megan. "Sedam i pedeset", reče Meredia.

B

38

"Hoćeš reći sedam stotina i pedeset, ili sedam funti i pedeset?" upitam, bojeći se najgoreg.

"Sedam funti i pedeset", reče Meredia, uvrijeđenim glasom. "Kako to misliš, sedam stotina i pedeset? Knjiga mjeseca bi trebala biti od suhog zlata da toliko potrošim na nju. Doista, Lucy, ponekad me iznenađuješ!"

"Tako dakle", reče Megan, vrlo praktično. "Dobila si ček na sedam funti i pedeset, četvrtinu iznosa koji su potrošila kod gospođe Nolan, i kažeš da se njeno predviđanje ostvarilo? Jesam li u pravu?"

"Da", reče Meredia ogorčeno. "Nije rekla koliko ću novca dobiti. Samo je rekla da hoću."

"I dobila sam", doda u svoju obranu. "Što je?" poviče ona kad smo sve otišle natrag na svoja radna mjesta, s

razočaranjem na licima. "Vaša očekivanja su previsoka. U tome je problem."

"Na trenutak sam pomislila da će se proročanstva ostvariti. Ali, čini mi se da neću upoznati ljubav svog života", reče Hetty tužno.

"A ja neću doživjeti veliki rez", reče Megan. "Osim ako nije mislila na rezanje torte."

"A ja se neću udati", kažem. "Nema šanse", složi se Megan. "Nema", reče Hetty i duboko uzdahne. Naš razgovor je prekinuo dolazak šefa, Ivora Simmondsa, ili "Otrovnog

Ivora" kako smo ga ponekad zvali, ili "onog prokletog gada" kako smo ga povremeno zvali.

"Moje da me", kimne nam, s izrazom na licu koji je pokazivao da misli potpuno suprotno.

"Dobro jutro, gospodine Simmonds", reče Hetty s ljubaznim smiješkom.

"Hmm, hmm", promrmljale smo. Zato što smo ga mrzile. Bez nekog određenog razloga. Ne zbog njegovog potpunog nedostatka

smisla za humor – kao što je rekla Megan, sigurno su mu nakon rođenja kirurški odstranili karizmu – ili zbog niskog rasta, ili zbog rijetkih pramenova riđe kose, ili zbog njegove ogavne riđe brade, ili zbog trgovačkih naočala, ili zbog punašnih crvenih usana koje su uvijek izgledale vlažne, ili gore od svega, zbog njegove okrugle, spuštene, ženskaste stražnjice, ili zbog njegova ružnog, jeftinog, sjajnog odijela koje je, skoro sasvim, prekrivalo gore spomenutu stražnjicu, ili zbog ocrtane linije donjih gaća koja se mogla vidjeti kroz sjajne hlače.

Naravno da su ove činjenice tome pridonijele. Ali uglavnom smo ga mrzile zato što nam je bio šef. Zato što je bilo takvo pravilo.

Njegova odvratnost nam je dobrodošla nekoliko puta. Jednom, kad je Megan bilo zlo nakon noći provedene na Fosters pivu i rakiji od breskve, to

39

je bilo do velike pomoći. "Kad bih barem mogla povratiti", žalila se, "onda bi mi bilo bolje." "Zamisli da se seksaš s Ivorom", predložila sam joj, u želji da

pomognem. "Da", rekla je Meredia veselo. "Zamisli da ga moraš žvaliti, ta usta, tu

bradu. Bljak!" "Isuse", promrmljala je Megan, uzdahnuvši. "Mislim da djeluje." "I kladim se da je pravi ljigavac", rekla je Meredia, a lice joj se iskrivilo

od užasa. "A zamisli tek kako bi izgledao u donjim gaćama", natuknula sam.

"Dobro razmisli. Kladim se da ne nosi obične gaće. Niti lijepe bokserice." "Ne, ne nosi", rekla je Hetty, koja se inače nije uključivala. Sve smo se okupile oko nje. "Kako znaš?" pitale smo uglas. "Zato... jer... se može vidjeti... crta", Hetty je lagano pocrvenjela. "Pošteno", prihvatile smo. "Kladim se da nosi gaće do koljena", rekla sam veselo. "Ženske gaće do

koljena. Velike, ružičaste, zatvorene, koje mu dosežu do pazuha, i koje mu žena kupuje u dućanu za stare da me, jer ne može naći normalnu veličinu za njega."

>"I zamisli kako mu izgleda mali", natuknula je Meredia. "Da", rekla sam, osjećajući kako mi se okreće želudac. "Kladim se da

je sićušan i tanak i da ima riđe stidne dlake i..." To je bilo dovoljno. Megan je izletjela iz ureda i vratila se, blistajući,

nakon dvije minute. "Oh", smiješila se. "Projektil! Ima li tko zubnu pastu?" "Doista, Megan", reče Hetty hladno. "Nekad stvarno pretjeruješ." Megan, Meredia i ja smo izmijenile pogled podignutih obrva, pitajući

se što je naljutilo inače ljubaznu i pristojnu Hetty. Sretna slučajnost je bila u tome da je gospodin Simmonds nas mrzio

istom mjerom. Pogledao nas je, otišao u svoj ured i zalupio vratima. Meredia, Megan i ja smo nesuvislo pokušale uključiti računala. Hetty

nije, jer je njeno računalo već bilo uključeno. Hetty je obavljala veći dio posla u uredu. Bilo je strašno u doba kad je Megan tek došla i kad je stvarno marljivo

radila. Ne samo da je počinjala s radom na vrijeme, nego je počinjala s radom i ako bi došla ranije. Nije otvarala novine i gledala na sat govoreći: "Još tri minute. Ti gadovi neće dobiti od mene ni sekunde više nego što ih ide", kao što smo mi ostali govorili.

Meredia i ja smo joj tada objasnile da ne samo što ugrožava naš posao, nego može i sama zbog tolikog rada ostati bez posla. ("I kako ćeš onda doći do Grčke?") Tako je usporila, i čak je uspjela napraviti nekoliko

40

pogrešaka. Nakon toga smo se sve bolje slagale. "Neka to obavi Hetty", bio je uredski slogan. Jedino Hetty nije znala za

njega. Nikada nisam uspjela dokučiti zašto se Hetty zaposlila. Novac joj

svakako nije trebao. Ali Meredia i ja smo zaključile da su upravni odbori svih dobrotvornih društava u Londonu zasigurno bili pretrpani kad je Hetty odlučila da joj je dosadno i da treba zabavu, pa je spustila pogled i došla raditi za nas.

Što se i nije previše razlikovalo od dobrotvornog rada. Doista, Meredia i ja smo se često šalile govoreći da je posao u

veleprodaji metala i plastike jednak radu u dobrotvorne svrhe, toliko su nam plaće bile jadno male.

Dan je prolazio. Nastavile smo s poslom. Recimo. Više se nije spominjala gospođa Nolan, životne ljubavi, odlazak u

velikom stilu, novčani dobitak ili moja udaja. Kasnije tog dana nazvala me majka i pripremila sam se na novosti o

nesrećama, jer ona nikad nije nazvala samo da popričamo, pročavrljamo, da potrošimo nekoliko minuta mog radnog vremena. Nazvala bi samo da me bez dana izvijesti o katastrofama, smrti su joj bile omiljene, ali većina stvari je mogla proći. Mogućnost viška radne snage na radnom mjestu mog brata, kvrga na štitnjači mog ujaka, požar u štali u Monaghanu ili neka neudana rođakinja koja je ostala trudna (ta joj je bila među najdražima, zajedno s pogibijom od vršilice za žito).

"Znaš li Maisie Patterson?" upita me ona uzbuđeno. "Da", odgovorim, misleći: "Maisie Tko?" što nisam htjela reći jer bi

onda provele čitav dan dok bi mi objasnila obiteljsko stablo Maisie Patterson. ("Ona je bila iz obitelji Finertan dok se nije udala... ali, naravno, poznaješ Finertanove, sjećaš li se kad si bila mala, vodila sam te kod njih, imali su veliku kuću sa zelenim vratima, odmah iza Nealonovih, ma znaš Nealonove, sjećaš li se Bridie Nealon, jednom ti je dala dva Marietta keksa, sigurno znaš te kekse, zar se ne sjećaš, maslac se utiskuje u rupe...")

"Pa..." reče moja majka, stvarajući napetost. Maisie Patterson je očigledno otišla k Stvoritelju, ali nije bilo dovoljno samo tako reći.

"Da", kažem strpljivo. "Jučer su je pokopali!" uzvikne ona konačno. "Zašto su to uradili?" upitam blago. "Zar ih je naljutila? Kad je misle

osloboditi?" "Mudra si ti", reče majka oporo, ljuta što njena novost nije izazvala

uzdahe i posrtanje. "Moraš im poslati brzojav sućuti." "Kako se to dogodilo?" upitam, nadajući se da ću je razvedriti. "Je li joj

glava zapela u vršilici za žito? Ili se utopila u žitnom silosu? Ili ju je napala kokoš?"

"Ništa od toga", reče ona ljutito. "Ne budi smiješna, pa zar ona nije

41

živjela u Chicagu već duže vrijeme?" "Oh, pa da." "Ne, bilo je strašno tužno", reče ona, spuštajući glas za nekoliko

decibela u znak poštovanja i u sljedećih petnaest minuta mi je ispričala cijelu povijest bolesti Maisie Patterson. Tajanstvene glavobolje, naočale za otklanjanje glavobolje, magnetsko snimanje nakon što naočale nisu pomogle, rendgensko snimanje, lijekovi, razdoblja u bolnicama gdje su je boli i gurali začuđeni specijalisti, konačno izlječenje, i na kraju, crvena Toyota koja ju je srušila, pregazila, izazvala pucanje slezene i uz saltomortale je poslala na drugi svijet.

42

Osmo poglavlje

četvrtak ujutro dan je započeo loše i krenuo prema gorem. Kad sam se probudila osjećajući se jadno, nisam znala da će se Meganino "proročanstvo" toga dana "ostvariti". Da sam znala, možda

bih lakše ustala. Ovako, bilo je upitno hoću li se uspjeti osloboditi voljenog i toplog

zagrljaja mog kreveta. Uvijek mi je bilo teško jutrom ustajati, to je bila jedna od posljedica

mog mladenačkog napadaja depresije ili sam barem to tako voljela nazivati. Vjerojatno je to bila samo lijenost, ali sam se manje osjećala krivom

kad sam to zvala depresijom. Jedva bih se uspjela dovući do kupaonice i kad bih se našla u njoj,

morala sam se potruditi da se natjeram na tuširanje. U sobi mi je bilo užasno hladno i nisam mogla pronaći čiste gaće i

ništa nisam izglačala tako da sam morala odjenuti istu odjeću koju sam nosila na posao dan ranije i koju sam samo bacila na pod prethodne večeri i nisam mogla pronaći čiste gaće ni u Kareninoj ni u Charlotteionoj sobi i tako sam morala otići na posao u donjem dijelu kupaćeg kostima.

A kad sam došla do stanice podzemne, sve lijepe novine su bile prodane, a vlak je upravo otišao. I dok sam čekala pomislila sam da bih mogla kupiti paket čokoladnih bombona iz automata na stanici i po prvi put je prokleti stroj radio i onda sam pojela bombone u dvije sekunde i odmah sam se osjetila krivom, a zatim sam se zabrinula jer možda imam poremećaj u prehrani kad konzumiram čokoladu natašte.

Osjećala sam se jadno. Bilo je hladno i kišovito i nisam se imala čemu veseliti i željela sam

biti kod kuće u toplom krevetu, gledati Richarda i Judy6, jesti čips i kekse s hrpama svjetlucavih časopisa pored sebe.

Megan podigne pogled s novina kad sam se dovukla, zakasnivši dvadeset minuta.

"Zar se nisi svukla sinoć?" upita ona veselo. "Kako to misliš?" upitam umorno. "Mislim, jesi li spavala u odjeći?" reče ona. "Oh, daj zašuti", kažem. Ovakvim danima nisam mogla podnijeti

6 Talk show na programu Channel 4 – domaćini su Richard i Judy.

U

43

Meganin australski direktan ton. "U svakom slučaju", kažem, "ako misliš da loše izgledam izvana,

morala bi vidjeti što sam obukla umjesto gaća." Da je Megan spavala samo pet minuta, ipak bi ustala na vrijeme da

izglača odjeću. I da nije imala čistih gaća, našla bi vremena da putem do posla stane i kupi jedan par. A nije da Megan nije imala čistih gaća, jer je uvijek prala rublje prije nego bi joj se ispraznila ladica s gaćama.

Ali takvi su bili Australci. Organizirani. Marljivi. Sposobni. Dan je nastavio normalnim tijekom. Povremeno sam zamišljala

nesreće poput one u Lockerbyju, u kojoj bi zrakoplov pao s neba i sletio u moj ured. Po mogućnosti na moj stol, da budem sigurna. Onda godinama ne bih morala dolaziti na posao. Možda bih poginula, naravno, pa što? Ipak ne bih morala dolaziti na posao.

Vrata ureda gospodina Simmondsa su se redovito otvarala i on bi izašao, vrteći stražnjicom, i bacio bi nešto na moj ili Meredijin ili Meganin stol i vikao: "Tu ima četrdeset i osam pogrešaka. Popravljaš se", ili "Koja je od vas kupila dionice tvornice korektora?" ili nešto jednako neljubazno.

Nikad nije bio zao prema Hetty jer je se bojao. Njena otmjenost ga je podsjećala na to da je dječak iz srednje klase koji je prosječan i koji nosi odijela od umjetnik materijala.

Oko deset do dva, dok sam ja za stolom čitala neki članak o tome kako je kava opet dobra za zdravlje, i dok je Meredia lagano hrkala za svojim stolom, s velikom čokoladom pored ruke, mala drama je otpočela u uredu, i gle, Meganino proročanstvo se počelo ostvarivati.

Tako nekako... Megan je uletjela, lica bijelog kao duh, a krv joj je tekla iz usta. "Megan!" povikala sam u panici, i skočila sa stolice. "Što ti se

dogodilo?" "Eh? Što?" reče Meredia, trgnuvši se iz sna, sva zbunjena, dok joj je s

lijeve strane usta curila pljuvačka. "Nije to ništa", reče Megan, ali izgledala je pomalo nestabilno i sjela je

za moj stol. Krv joj je tekla niz bradu i kapala na košulju. "Moram zvati hitnu pomoć", reče Megan. "Isuse, ne moraš", rekla sam u panici, pružajući joj hrpu maramica

koje su se u trenu natopile krvlju. "Ja ću. Ti legni. Meredia, diži to debelo dupe i pomogni joj da legne!"

"Ne, nije za mene, budalo", reče Megan iznervirano, otresajući Merediju od sebe. "To je za tipa koji je pao s bicikla i sletio na mene."

"Oh, Bože moj!" uzviknem. "Zar je teško ozlijeđen?" "Nije", reče Megan kratko, "ali će sigurno biti kad završim s njim.

Trebat će mu vreća, a ne hitna pomoć." Podigla je telefon prije mene i kroz usta puna krvi pozvala hitnu službu i vozilo hitne pomoći.

"Gdje je on?" upita Meredia.

44

"Vani, leži na cesti, zaustavlja promet", reče Megan. Bila je jako loše volje.

"Pazi li tko na njega?" upita Meredia, a gramziv sjaj joj se pojavi u očima.

"Gomila ljudi", odvrati Megan. "Vi Britanci volite dobru nesreću, zar ne?"

"Pa, svejedno idem pogledati kako mu je", reče Meredia, bauljajući prema vratima. "Možda je u šoku pa ću ga pokriti mojim šalom."

"Nema potrebe", pobuni se Megan, a krv je tekla dok je govorila. "Netko ga je već pokrio kaputom."

Ali Meredia je već bila otišla. Prilika joj je zakucala na vrata. Iako je imala lijepo (ali i iznimno debelo) lice, imala je malo uspjeha kod muškaraca. Jedini muškarci koji su je aktivno proganjali bili su oni "čudaci" koji su se "palili" na predebele žene. I kao što je Meredia rekla, ponosno: Tko želi muškarca koji te želi samo zbog izgleda?"

Ali alternativa je bila gotovo jednako loša, mislila sam. Voljela je upoznavati muškarce dok su bili ranjivi, emocionalno ili fizički, brinuti se za njih, postati im nezamjenljiva, davati im svu podršku koju trebaju slabe osobe.

Jedini problem je bio što bi oni, u trenutku kad bi oni bili dovoljno jaki da se pomaknu, upravo to i učinili. Pobjegli bi glavom bez obzira, daleko od Meredijinog nježnog zagrljaja, koliko su ih njihove nedavno zalijećene noge nosile.

"Bolje da počistim nered", reče Megan, brišući usta rukavom. "Ne budi smiješna", kažem. "Trebaš ići na šivanje." "Ne, ne trebam", reče Megan prezirno. "Ovo nije ništa. Jesi li ikad

vidjela što vršilica za žito uradi čovjekovoj ruci...?" "Oh, daj prestani biti takva... takva.... Australka!" uzviknula sam.

"Trebaš ići na šivanje. Trebaš ići u bolnicu. Idem s tobom." Ako je mislila da ću propustiti priliku da izbjegnem popodne na poslu,

grdno se varala. "Ne, ni slučajno nećeš ići sa mnom", reče ona podlo. "Što ti misliš, tko

sam ja? Nekakvo dijete?" U tom trenutku se otvore vrata ureda i uđe Hetty koja se vratila s

ručka. Izgledala je prikladno zgrožena nad prizorom Apokalipse danas, koji se odvijao na Meganinom licu.

Dvije sekunde kasnije je stigao i gospodin Simmonds, također s ručka. Ali ne s ručka s Hetty, što je gorljivo naglasio. Navodno su se sreli pred ulazom, mada za to nitko nije mario.

I on je izgledao zgroženo. Očigledno je bio uznemiren zbog Meganine prolivene krvi, ali mislim da ga je više uznemirilo mjesto po kojem je prolivena. Po stolovima i dokumentima i telefonima i pismima i ladicama njegovog dragocjenog malog carstva.

45

Rekao je da Megan svakako mora otići u bolnicu, i da ja svakako moram otići s njom i kad se Meredia vratila da kaže kako je stiglo vozilo hitne pomoći, rekao je i njoj da ide. Rekao je da bi Hetty trebala ostati, jer želi da netko čuva utvrdu.

Veselo sam isključila računalo i dok sam uzimala kaput, odjednom mi je sinulo da gospodin Simmonds možda i želi da mu Hetty čuva nešto, ali da sigurno nije mislio na utvrdu.

46

Deveto poglavlje

ad smo stigli do vozilo hitne pomoći, nije bilo mjesta za Merediju. Bilo mi je krivo zbog nje. Ali sa svom opremom, uz dvoje bolničara, ozlijeđenog biciklista, Megan i mene, jednostavno više nije bilo mjesta

za ženu veličine slona. Ali nije se zbunila, rekla je da će uzeti taksi i naći se s nama tamo. Dok smo se vozili, pomalo sam se osjećala kao filmska zvijezda, mora

da je to bilo zbog zatamnjenih stakala i grupice promatrača koja je gledala za nama.

Nisu se razilazili, izvlačili su posljednje kapljice uzbuđenja iz nesreće prije nego se vrate svojim životima, razočarani što je drama završena, i još više razočarani što nitko nije umro.

"Izgledao je dobro, zar ne?" reče jedan promatrač drugome. "Da", odgovori ovaj gorko. Proveli smo četiri sata sjedeći na tvrdim sjedalima na pretrpanom,

kaotičnom, prezaposlenom odjelu hitne pomoći. Ljudi s mnogo ozbiljnijim ozljedama od Meganine Shaneove (biciklist – do tada smo već postali prilično prisni) su također sjedili i čekali, stoički pridržavajući u krilu udove koje su oštetili i uspjeli pokupiti. Kolica s ljudima na izdisaju jurila su pored nas brzinom vjetra. Nitko nam nije znao reći što se događa ili kada će primiti Megan ili Shanea. Aparat za kavu nije radio. Slastičarnica je bila zatvorene. Bilo je užasno hladno.

"Pomisli samo", blaženo zatvorim oči, "mogli smo biti na poslu." "Da", uzdahne Megan, a krastice osušene krvi su joj otpadale s lica

dok je govorila. "Koja sreća, ha?" "Bože", nasmijala sam se. "Prije sam se osjećala tako jadno. Da sam

barem znala kakva sreća me čeka." "Nadam se da će me uskoro primiti", reče Shane zbunjeno i

nestrpljivo. "U Bloomsburyju čekaju na one dokumente. Rekli su da je hitno. Je li netko vidio moj radio prijamnik?"

Shane je bio dostavljač na biciklu i obavljao je dostavu u trenutku kad je skrenuo s puta i sletio na Megan.

Nastavio je drijemati i buditi se i pričati o dostavi u Bloomsbury. Megan i ja smo izmijenile patničke poglede kad je to ponovio po deseti put, a Meredia mu se smiješila kao da je slatko malo dijete i polako nam je sinulo kako možda nije idiot i da možda ima potres mozga.

K

47

Osim redovitih Shaneovih ispada, razgovor je bio površan. "Dobro, gledaj to s ljepše strane", nasmiješim se Megan, misleći na

njena unakažena usta. "Dobila si veliki rez koji ti je obećan. Kladim se da nisi očekivala da će to biti razrezana usna."

Na to se Meredia trgne i ispravi, kao da je pogođena u leđa, zgrabi me za ruku i zarije nokte u mene.

"Bože moj", prosikće ona, zureći ispred sebe, sa čudnim svjetlom u očima. Luđački, ta riječ mi je nedostajala. S luđačkim svjetlom u očima.

"Ona je u pravu!" reče ona, još uvijek siktavim glasom, još uvijek zureći u daljinu. "Bože moj, ona je u pravu!"

"Ja imam ime", kažem, ljuta zbog njenog glumatanja. A boljela me i ruka.

"Hej, u pravu si", reče Megan smijući se. "Jao!" pobuni se, jer joj je lice počelo iznova krvariti zbog smijeha.

"Kakav pogodak!" nastavi ona, iskreno se smijući dok joj je krv u Nijagarinim slapovima tekla niz lice. "O da, dobila sam rez, svakako. Baš kako je i rekla. Iako ne vidim kakvo dobro može proizići iz toga."

"Možda će se s vremenom sve razjasniti", reče Meredia tajanstvenim glasom, pa poluprikriveno pogleda Shanea, značajno namignu Megan i opet okrenu glavu prema Shaneu.

"Ako znaš na što mislim..." nastavi Meredia, s teškim naglaskom. "Da, možda", nasmije se Megan bezbrižno. Nisam bila sigurna je li Meredia namijenila Shanea sebi Megan, ali

prošla iskustva su mi govorila da ga Meredia želi za sebe. Ta situacija je imala njena tipična obilježja.

Iako je po svim pravilima on trebao pripasti Megan. Zar mu nije ona zaustavila pad? I cijelu je nesreću tako hrabro podnijela da zaslužuje nagradu.

"Lucy, znači još ste ostale ti i Hetty?" reče Megan. "Uskoro će doći red i na ostvarenje vaših proročanstava."

"Znače li ti što riječi 'vrba' i 'grožđe?" upitam, smijući se. "Oooh, ti nevjerni Toma", ukori me Meredia. "Ali moraš priznati da je čudno."

"Ne, ne moram", bila sam uporna. "Ne budi tako naivna! Možeš prilagoditi sve činjenice tako da se uklapaju u proročanstvo samo ako se dobro potrudiš."

"Tako mlada, a tako cinična", reče Meredia, tužno odmahujući glavom. "Je li netko vidio moj radio prijamnik?" probudi se opet kreštavim

glasom Shane. "Moram govoriti s kontrolorom." "Pst, dragi, sve je u redu", reče Meredia utješno, dok mu je glavu silom

naslanjala na svoje rame. On promrmlja nešto buneći se, ali to mu nije pomoglo. "Samo čekaj", reče mi Meredia prijetećim tonom preko Shaneove

zbunjene glave. "Vidjet ćeš. Sve će se ostvariti. I onda ćeš požaliti."

48

Nasmijala sam se patnički Megan, očekujući da mi ona odvrati istim smiješkom, ali nije, na moje veliko čuđenje. Bila je prezauzeta odobravajući Merediji.

Tko zna, pomislim, a želudac mi se stisne od šoka, možda joj je mozak poremećen zbog nesreće? Hoću reći, Megan je vjerojatno bila najciničnija osoba koju sam ikad upoznala, uključujući i sebe, a ponosila sam se svojim visokim standardima cinizma. Bilo je dana kad sam bila sigurna da mogu nadmašiti i najveće cinike koji ordiniraju na ovom području.

Megan je, poput mene, bila toliko cinična da joj se nije sviđao ni Daniel. "Neće me prevariti sa svojim lijepim ponašanjem i dobrim izgledom", rekla je nakon što su se upoznali.

Pa što joj se onda dogodilo? Zasigurno nije mislila da su se njeno i Meredijino proročanstvo

ostvarili? Ili još gore, nije valjda mislila da će se zbog toga ostvariti i Hettyno i moje proročanstvo?

Nakon nekog vremena, kad je bolničarkama ponestalo žrtava srčanog udara i ostalih polumrtvih ljudi, zašili su Meganino lice i rekli da Shane nema potres mozga, već pati od revnosti.

Konačno smo svi mogli otići. "Gdje živiš?" upita Meredia Shanea, dok smo stajali na bolničkom

parkiralištu. "U Greenwichu", reče on umorno. To je bilo u južnom Londonu. U vrlo južnom Londonu. "Kakva sreća",

reče Meredia brzo. "Možemo podijeliti taksi do kuće." "Ali..." ja sam se pobunila, i htjela sam podsjetiti Merediju da živi u

Stoke Newingtonu, u sjeveroistočnom Londonu, ni slučajno u blizini Greenwicha.

Ali Meredia me presjekla ubojitim pogledom i moj prosvjed je nestao. "Ali moram otići po bicikl", reče Shane, povlačeći se u stranu. "I zaista

moram dostaviti ove dokumente." "Ne budi smiješan", reče Meredia, netaktično veselim glasom. "To

možeš sutra obaviti. Dođi sada. Laku noć cure, vidimo se ujutro na poslu." "Ako budem mogla hodati", doda tiho, ali dovoljno glasno da je čuje

Shane i da se trgne. "Znate na što mislim?" reče značajno, pokazujući glavom u pravcu

međunožja. Još jednom namignu značajno i ode, vukući prestrašenog Shanea za ruku.

On molećivo pogleda prema Megan i meni, lice mu je bilo jedan veliki poziv u pomoć, ali mi nismo mogle ništa učiniti da mu pomognemo.

Nevino janje na klanje.

49

Deseto poglavlje

ljedećeg dana je nastao pravi pakao kad su Megan i Meredia svima objavile da se ja udajem. Nisu baš objavili svima, rekli su samo Caroline koja radi na prijemu. Ali to je bilo gotovo isto kao da su rekli svima, ili

čak i bolje. Meredia i Megan su odlučile, usprkos tome što nisam imala dečka, da

će se proročanstvo gospođe Nolan za mene ostvariti, baš kao što su se ostvarila njihova.

Naravno da su se kasnije ispričale i rekle da nisu mislile ništa loše i da su se u stvari samo šalile i tako dalje i tako dalje, ali šteta je bila učinjena i ideja je bila usađena u moju glavu i sad sam počela misliti kako bi bilo lijepo imati dečka, srodnu dušu, nekog uz koga bih se osjećala sigurno, s kime bih mogla biti prisna.

To je otvorilo stare rane. Počela sam željeti nešto od života, a to je uvijek bilo pogrešno.

Ali kad mi je ujutro zazvonio sat, i kad sam pomislila kako se osjećam jadno, sve se to tek trebalo dogoditi.

Jedina dobra stvar u svemu tome je bila ta što je bio petak. Kad sam se probudila bila sam jednako loše organizirana kao i

prethodnog dana. Još uvijek nisam oprala rublje, i još uvijek nisam imala čistih gaća, pa sam morala obući Stevenove bokserice koje je ostavio kad sam ga natjerala da napusti stan, prilično iznenadno, tri tjedna ranije. Ja sam ih oprala, s nejasnom namjerom da mu ih vratim, pa su barem bile čiste.

Na postaji, prokleti aparat za čokoladu opet je radio! Strojevi su me mrzili. Dao mi je prutić s voćem i orasima i nisam imala snage da ga ne pojedem. Sve sam više bila uvjerena da imam poremećaj u prehrani. Bomboni su imali samo 170 kalorija, dok je voćni prutić imao 267 ili 269? U svakom slučaju, imao je više. Išla sam na gore, a ne na bolje. Sljedećeg dana ću vjerojatno pokušati doći do onih ogromnih čokolada obiteljskog pakiranja, pomislim, a tjedan nakon toga, trebat će mi kutija od dva kilograma Roses čokolade prije doručka.

Konačno sam stigla na posao i doista sam jako kasnila, čak i po mojim standardima.

Dok sam žurila pored prijema skoro me srušio gospodin Simmonds koji je velikom brzinom išao u pravcu muškog WC-a, a stražnjica mu se

S

50

vukla skoro tri metra iza njega, pokušavajući ga sustići. Izgledao je smeteno i uzbuđeno i bio je crven oko očiju. U stvari, kad bih mislila da je sposoban pokazati osjećaje, mogla bih se zakleti da je plakao. Nešto ga je očigledno uznemirilo.

Raspoloženje mi se popravilo. Vedro sam se nasmiješila Caroline na prijemu, jer bih inače

nastradala. Ona je bila jako uvredljiva i blokirala je moje osobne pozive ako bi je na neki način povrijedila. Ona mi se veselo nasmiješi. Dok sam prolazila učinilo mi se da čujem kako mi nešto dobacuje, zvučalo je nešto kao "Čestitam", ali ja sam previše žurila da saznam što se dogodilo gospodinu Simmondsu da bih se zaustavljala.

Uletjela sam u ured i više nisam brinula što kasnim. Gospodin Simmonds je očigledno imao važnijih problema.

Meganine ozljede su izgledale dobro i bijeli zavoj joj je pokrivao donji desni kut lica.

Zaustavila sam se kad sam primijetila da se Megan i Meredia ne prepiru. Doista, zbunilo me to što uljudno razgovaraju.

Kako čudno, pomislim! Mora da je u tijeku nekakav prekid vatre. Okupile su se oko kolača, područje gdje su stajali uredski kolači uvijek je bilo divno mjesto za druženje, i nešto su krišom šaputale.

Mala je vjerojatnost da su razgovarale o Meganinim ozljedama ili o Meredijinom ljubavnom životu. Događaj je morao biti mnogo značajniji da bi spojio Megan i Merediju.

To je značilo da se sigurno nešto sprema. Divno! Raspoloženje mi se još poboljšalo. Voljela sam malo uzbuđenja.

Možda je gospodin Simmonds dobio otkaz. Ili ga je ostavila supruga. Nešto tako dobro, nadala sam se.

Kratko sam se osvrnula po uredu. Gdje je marljiva Hetty? "Lucy!" poviče Meredia dramatično. To je bio njen običaj. "Hvala Bogu

da si stigla. Nešto moraš čuti." "Što?" upitam, a uzbuđenje mi prostruji žilama. "O tebi je riječ? Jesi li

imala sreće sa Shaneom?" Kratka sjena pređe Meredijinim licem. "O tome ćemo kasnije", reče ona. "Ne, ovdje se nešto događa."

"Zaista?" teško sam disala od uzbuđenja. "Pomislila sam da se nešto sigurno događa. Upravo sam srela Otrovnog Ivora u hodniku i on je..."

"Lucy, mislim da je bolje da sjedneš", prekine Megan. "Što je?" pitala sam, umirući od znatiželje.

"Nešto se dogodilo", reče Meredia, dramatičnim šapatom, u želji da stvori ugođaj. "Nešto moraš znati."

"Dobro, ako moram znati, zašto mi više ne kažeš, do vraga", pitala sam.

"Radi se o Hetty", reče Megan svečano, govoreći s neozlijeđenom stranom usta.

51

"Hetty?" zatrubila sam u nevjerici. "Ali kakve veze ima Hetty s Otrovnim Ivorom? Ili sa mnom? Oh Bože, nije mu valjda ljubavnica?"

"Ne, ne, ne", reče Meredia drhtavo. "Ne, ovo je dobra stvar. Ali neće je biti nekoliko dana jer joj se nešto dogodilo."

"Dobro, hoćete li mi reći koja je to stvar?" upitam mrzovoljno. "Ili moram ovdje sjediti čitav dan dok to izvučem iz vas?"

"Isuse! Malo strpljenja", reče Meredia nezadovoljno. "Reci joj", reče Megan sa ustima poput kriminalca. "Reci mi što?" kažem ja, kako se i očekivalo od mene. "Hetty", počne Meredia. Potom zastane. Stvarajući napetost. Bože, kako me živcirala.

"Hetty", ponovi ona. Opet stanka. Zaustavila sam poriv da vrištim. "Hetty je upoznala ljubav svog života", izgovori konačno Meredia. Uslijedila je tišina. Moglo se čuti kapanje euforije. "Zaista?" uspjela sam upitati promuklim glasom. "Čula si me", reče Meredia podlo se smijući. Gledala sam Megan.

Nadala sam se tračku prisebnosti i normale. Ali ona mi je samo klimnula i nasmiješila se istim podlim smješkom.

"Upoznala je ljubav svog života i ostavila je Dicka i odmah će se preseliti kod Rogera."

"A srce Otrovnog Ivora je slomljeno", grohotom se nasmijala Megan, udarivši se po vitkom, zlatnom bedru. "Ne budi smiješna", kažem odsutno, "on nema srce." Megan i Meredia su se nastavile hihotati, ali ja se nisam mogla prisiliti da se priključim.

"Mora da se dobro zapalio za Hetty", reče Megan. "Bljak, jadna Hetty, kako odvratno. Zamisli! Sigurno mu je cijelo vrijeme bio dignut."

"Ušuti, Megan!" molila sam. "Ili ću povratiti." "I ja", reče Meredia. "Onda, jesam li dobro shvatila?" upitam tiho. "Roger je taj drugi tip?" "Da", nasmije se Megan. "Ali, Hetty ne radi takve stvari", kažem. Bila sam uznemirena i zbunjena. Mislim, Hetty doista nije radila takve

stvari. Dobro, barem to nije običavala. To je bilo pogrešno. Hetty je bila stabilna i staložena i sigurna i snažna i sve ostalo što počinje sa "s". Ona nije tek tako išla uokolo i upoznavala ljubavi svog života i napuštala muža i takve stvari. Jednostavno nije.

Osjećala bih se tako uznemireno i zbunjeno da je Zemlja promijenila pravac kretanja i da je Sunce izašlo na zapadu umjesto na istoku, ili da mi je kriška prepečenca pala na pod, a strana namazana maslacem ostala netaknuta.

To što je Hetty napustila Dicka bilo je u suprotnosti sa svime u što sam vjerovala, i temelji mog svijeta su bili uzdrmani.

"Zar nisi sretna zbog nje?" upita Meredia.

52

"Tko je on?" promrmljam. "Tko je ta ljubav njenog života?" "Čekaj dok to čuješ", reče Meredia sa užitkom. "Da, slušaj ovo", prekine Megan, također sa užitkom. "Ljubav njenog

života nije nitko drugi do Dickov brat", reče Meredia blistajući. "Dickov brat?" prošapćem. Stvari su postajale sve bizarnije. "I što se

dogodilo?" Poznaje tog tipa sve ove godine i odjednom je shvatila da ga voli?"

"Ne, ne, ne", reče Meredia, smiješeči se kao da sam zločesto dijete. "To je tako romantično. Tek ga je upoznala prije tri dana i samo su se pogledali i 'voilà!', coup će foundre, l'amour, je t'adore, i... hm... la plume će ma tante..." utihnula je kad joj je ponestalo francuskih izraza za opis Hettyinog zaljubljivanja.

"Kako to da ga nije ranije upoznala?" upitam. "Udana je već godinama."

Odjednom mi nešto padne na pamet. "Oh ne", kažem u panici. "Oh, ne. Nije valjda." "Što?" izgovore Megan i Meredia uglas. "Samo mi nemojte reći da je to Dickov mlađi brat koji je bio u stranoj

zemlji – možda u Keniji ili u Burmi ili negdje – zadnjih dvadeset i nešto godina, kao u filmu Maharadžini posljednji dani i da se vratio tamnoput, plave bujne kose i šeće uokolo u bijelom lanenom odijelu, sjedi u stolici od trstike, pije džin i promatra Hetty lijenim, izazovnim očima. Mislim, to zaista ne bih mogla podnijeti! To bi bio preveliki klišej."

"Doista, Lucy", prekori me Meredia, "imaš tako bujnu maštu. Ne, nije ništa takvo."

"Nije joj poklonio narukvicu od slonove kosti?" upitam. "Pa, ako i jest, nije nam to spomenula", reče Meredia sumnjičavo.

"U', uzdahnem s olakšanjem, "dobro." "To je Dickov stariji brat", reče Megan. "Dobro", kažem. "Već se razlikuje od stereotipa." "I nije ga ranije upoznala zbog neke obiteljske svađe", nastavi Meredia.

"Dick i Roger nisu razgovarali godinama. Ali sad su najbolji prijatelji... Iako možda i nisu, sad kada je Hetty..."

Zurila sam u njih, u njihova sretna, uzbuđena lica. "Što je s tobom, jadna kravo?" upita Megan.

"Ne znam", kažem. "Ne zvuči mi ispravno." "Ispravno je", zapjeva Meredia. "Proročica joj je rekla da će upoznati

ljubav svog života. I sad ga je upoznala!" "Ali to nije u redu", kažem očajno. "Nešto nije u redu s Hetty i Dickom.

Mislim, to je bilo jasno kad se uznemirila na povratku od gospođe Nolan." Meredia i Megan su sjedile u tišini, namrgođene. "Ali umjesto da nešto napravi u vezi s tim, ona povjeruje u priču za

malu djecu koju joj je prodala neka šarlatanka..."

53

"Ona nije bila šarlatanka", prekine me Meredia ljutito. "Nisam primijetila da mijenja boje."

"To je kameleon, a ne šarlatan", kažem sva očajna. "U svakom slučaju, rekla joj je da će upoznati ljubav svog života, i ona se uhvatila za prvog muškarca kojeg je upoznala, koji nije ni toliko pristojan da ima bijelo laneno odijelo ili stolicu od trstike, i bez razmišljanja o posljedicama, ona je ustala i pobjegla s njim."

"U stvari", dodam, "mislim da je čak koketirala s Otrovnim Ivorom, toliko je bila jadna."

Zastala sam za slučaj da jedna od njih mora povraćati. Obje su .bile blijede, znojne i pričekala sam malo, a zatim sam

nastavila. "Nismo pogriješile što smo otišle da nam čitaju iz tarot karata, ali

nismo to trebale shvatiti ozbiljno. To je bila samo zabava. A ne nekakvo rješenje pravih problema."

Obje su šutjele. "Zar ne vidite?" molila sam ih, ali one su izbjegavale moj pogled i

gledale su u svoje cipele. "Ovo nije ispravan potez za Hetty." "Ali, kako ti znaš?" upita Meredia. "Zašto nemaš vjere? Zašto ne

vjeruješ gospođi Nolan?" "Zato što Hetty ima ozbiljnih problema u braku", kažem. "I neće ih

riješiti zato što želi vjerovati da je srela ljubav svog života. To je samo bježanje od stvarnosti."

"Ti se samo bojiš", odjednom izlane Megan, nesigurno, ali strastveno. Zvučala je ljutito i lice joj je bilo crveno i uzbuđeno.

S masnicama i zavojem bila je kao u sceni iz filma Sinovi i kćeri ili Povratak kući.

"Čega?" upitam iznenađeno. "Bojiš se priznati da se meni, Merediji i Hetty ostvarilo proročanstvo,

jer bi morala priznati da će se i tvoje proročanstvo ostvariti." "Megan", kažem u očaju. "Što se dogodilo? Pouzdam se u tvoju

razboritost. Ti si glas razuma u ovom uredu." Meredia se ljutito nakostriješi i vidno se napuše, a to je bio pravi

prizor jer sam mislila da je već otprije pred eksplozijom. "Gledaj, Megan", nastavim, "ne vjeruješ, doista, tom smeću od

proročanstva? Reci mi da ne vjeruješ." "Činjenice govore za sebe", reče ona arogantno. "O da", podrugljivo se nasmije Meredia, hrabrija kad je imala Megan

na svojoj strani. Čak je pokušala podrugljivo izviti usnu. "Da. Činjenice govore za sebe. Bolje da se suočiš s time! Udaješ se!"

"Ne mogu više slušati te gluposti", kažem mirno. "Ne želim se zbog ovoga posvađati s vama, ali što se mene tiče, tema je zaključena."

One izmijene poglede, zabavljene, zabrinute? Možda s krivnjom, a ja

54

sam ih odlučila zanemariti. Sjela sam za stol, uključila računalo, boreći se sa iznenadnom željom

da se objesim, koja me brzo, ali intenzivno prožela, i otpočela moj dan. Nakon nekog vremena primijetila sam da njih dvije još uvijek ne rade

ništa – iako to nije bilo ništa neobično, naročito kad se uzme u obzir da se gospodin Simmonds još uvijek nije vratio – ali umjesto da telefoniraju u Australiju ili listaju Mane Claire ili ručaju (što je Meredia skoro svakodnevno radila već oko deset i trideset), one su samo sjedile i promatrale me čudnim pogledom.

Prestala sam tipkati i podigla pogled. "Što je?" upitam razdražljivo. "Zašto se obje čudno ponašate?" "Reci joj", prošapće Meredia Megani. "Oh ne", reče Megan s malim smiješkom. "Oh ne, ne ja. To je bila tvoja

ideja i zato ćeš joj ti reći." "Ti mala kujo!" poviče Meredia. "Nije to bila moja ideja. To je bila naša

ideja." "Jebi se!" poviče Megan. "Ti si počela..." Moj telefon zazvoni i prekine izmjenu uvreda. Uspjela sam se javiti bez

da maknem pogled s njih dok su se šamarale riječima. Nisam voljela propustiti dobru svađu, a Meredia i Megan su znale bacati dobre bombe. Bilo je zabavno promatrati kraj njihova ljubaznog primirja.

"Molim", javim se. "Lucy!" kaže glas. O, Bože. Bila je to moja cimerica Karen. Zvučala je ljuto. Sigurno sam

zaboravila ostaviti novac za plin telefon ili nešto slično. "Bok, Karen!" kažem brzo, pokušavajući prikriti nervozu. "Slušaj,

oprosti što sam zaboravila ostaviti novac za telefon. Ili za plin? Sinoć sam kasno došla kući i..."

"Lucy, je li to istina?" prekine me ona. "Naravno da je istina", potvrdim uvrijeđeno. "Bila je prošla ponoć kad

sam stigla i..." "Ne, ne, ne", reče ona nestrpljivo. "Mislim to da se udaješ?" Soba se lagano zatrese. "Molim?" prošapćem. "Tko ti je, zaboga, to rekao?" "Žena na centrali", reče Karen. "I moram priznati da me zaboljelo što

sam to morala od nje saznati. Kad si to namjeravala reći Charlotti i meni? Mislila sam da smo ti mi najbolje prijateljice. A sad ćemo morati staviti oglas da tražimo novu cimericu, a tako smo se dobro slagale i ako nam dođe neka užasna osoba koja ne pije i ne poznaje zgodne muškarce i ništa više neće biti isto bez tebe i..."

Glas nastavi tužaljku. Megan i Meredia su postale sumnjivo tihe. Obje su sjedile vrlo mirno,

sa strahom i krivnjom na glupim licima.

55

Krivnja na njihovim licima? Karen priča kako se ja udajem? Megan i Meredia uporno tvrde da se Hettyno proročanstvo "ostvarilo"? Gospođa Nolan je prorekla da ću se udati.

Krivnja na njihovim licima.

56

Jedanaesto poglavlje

arte su napokon bile otkrivene. Bilo je to toliko drsko da nisam mogla vjerovati. Zar je bilo moguće da se moje proročanstvo moralo ispuniti, samo zato

što su mislile da se ispunilo proročanstvo gospođe Nolan za Merediju, Megan i Hetty? Zar je moguće da su ove dvije idiotkinje uokolo govorile ljudima da se ja udajem, kao da je to činjenica, a ne proročanstvo iz tarot karata?

Bijes je kiptio u meni. I nevjerica. Kako su mogle biti tako glupe? Shvatila sam da im nemam pravo prigovarati. Moj život je bio serija

gluposti, isprekidan s nekoliko pravih ludosti i ponekim doista bolesnim ispadom. Ali bila sam prilično sigurna da nikad nisam učinila nešto toliko budalasto!

Prostrijelila sam ih pogledom. Meredia se stisnula na stolici, kukavički pokazujući strah. (Naravno, kad kažem da se "Meredia stisnula" mislim to potpuno metaforički.) Megan je namjestila usta, u stvari jedan njihov dio, pokazujući tvrdoglav i drzak stav, nju nije bilo lako zastrašiti.

Karen je nastavila govoriti velikom brzinom. "... Valjda bismo mogli naći tipa, ali što ako mu se svidi jedna od nas

i..." "Karen", kažem ja, pokušavajući doći do riječi. "... i pišat će po čitavom kupatilu, znaš kakvi su muškarci..." "Karen", ponovim malo glasnije. "...naravno, možda će imati zgodne prijatelje, u stvari, možda će čak i

on biti zgodan, ali nećemo moći šetati po stanu bez odjeće, iako bismo to možda htjele ako on bude zgodan i..."

"Karen!" viknem. Ona zašuti. "Karen", kažem s olakšanjem, sretna što sam uhvatila nezaustavljiva

vlak njenog toka svijesti. "Ne mogu sad razgovarati, ali nazvat ću te čim budem mogla."

"To je Steven, pretpostavljam", prekine me ona. "Drago mi je, on je divan. Ne znam zašto si ga ostavila, osim ako čitavo to vrijeme nisi htjela da te zaprosi. Pametan potez, Lucy, ne bih se tome od tebe nadala..."

Poklopila sam slušalicu. Morala sam. Nisam znala što drugo učiniti. Zurila sam u Merediju, a zatim u Megan i onda ponovno u Merediju.

K

57

Potom sam brzo skrenula pogled prema Megan samo da je podsjetim da mi je na pameti.

Nakon nekoliko sekundi sam progovorila. "Bila je to Karen", kažem smeteno, "i izgleda misli da se udajem." "Oprosti", promrmlja Meredia. "Da, oprosti", promrmlja Megan. "Oprosti, za što?" kažem neljubazno. "Možda biste mi htjele ispričati

što se točno događa?" Mislim da sam prilično dobro znala što se događalo. Ali htjela sam

znati sve činjenice i htjela sam da dožive neugodno iskustvo objašnjavanja. Da moraju glasno, riječima, pred ljudima točno objasniti prirodu svoje gluposti. Vrata se otvore i uđe Catherine iz ureda direktora noseći nešto na pladnju. "Lucy", zazove me ona. "Divne vijesti! Doći ću kasnije da mi ispričaš detalje."

I odleprša. "Koji k...", počnem. Zazvoni telefon. Bila je to moja druga cimerica, Charlotte. "Lucy", reče ona tiho. "Karen mi je upravo ispričala! I htjela sam ti reći

da mi je doista drago zbog tebe. I znam da Karen govori da si glupa kuja što nam nisi rekla, ali sigurna sam da si imala svoje razloge."

"Charl..." pokušala sam reći. Ali, kao i kod Karen, nisam mogla doći do riječi.

"I, Lucy, tako mi je drago da ti je konačno krenulo", nastavi ona. "Da budem iskrena, nisam mislila da hoće. Znam da se nikad nisam složila s tobom kad si pričala kako ćeš ostati usidjelica u jednosobnom stanu, s malom grijalicom i četrdeset mačaka, ali počinjala sam se bojati da bi ti se upravo to moglo dogoditi..."

"Charlotte", prekinula sam je ljutito. "Moram I prekinula sam vezu. Telefon je odmah zazvonio. Ovaj put bio je to Daniel. "Lucy", zakreštao je, "reci mi da nije istina. Nemoj se udati za njega!

Nitko te ne može voljeti kao ja." Mrko sam čekala da zašuti. "Lucy", reče on nakon nekog vremena, "jesi li tamo?" "Jesam", kažem kratko. "Tko ti je rekao?" "Chris", reče on iznenađeno. "Chris?" izderem se. "Chris, moj brat?" "Pa, da", reče jadni Daniel. "Zar je to trebala biti tajna?" "Daniele", pokušala sam objasniti. "Gledaj, ne mogu sad o tome. Ali

nazvat ću te čim budem mogla, može?" "Može", složi se on. "I malo prije sam se samo šalio. "Jako mi je dra..."

58

Prekinula sam. Telefon je opet zazvonio. I pustila sam da zvoni. "Jedna od vas bi se trebala javiti", kažem mrko. Meredia podigne slušalicu. "Molim", reče nervozno. "Ne", reče ona, gledajući me prestrašeno. "Trenutno je zauzeta." Stanka. "Da, reći ću joj", reče ona, i poklopi. "Tko je to bio?" upitam, osjećajući se kao da sanjam. "Hm, dečki iz skladišta. Žele te odvesti na piće da proslavite." "Do kud je ovo otišlo?" upitam užasnuto. "Zar ste poslale e-mail svima

u poduzeću? Ili samo stotinama mojih bliskih prijatelja? I, mislim, kako moj brat zna?"

"Tvoj brat?" upita Megan, sa izrazom panike na licu. Meredia se zagrcne. "Lucy", reče nervozno. "Nismo nikome poslale e-

mail, zaista." "Ne", ubaci se Megan, smiješeći se, nadam se za njezino dobro, s

olakšanjem. "Skoro nikome nismo rekle. Samo Carolini. I Blandini i..." "Blandini!" prekinula sam je oštro. "Rekle ste Blandini. Ako ste rekli

Blandini, i ne treba vam prokleti e-mail. Čitav svijet je već sigurno saznao. Vjerojatno već znaju i na Marsu. U stvari, kladim se da mi i majka zna."

Blandina je bila iz Odjela za odnose s javnošću, i trač joj je bio hrana, zrak koji je disala.

Telefon mi opet zazvoni. "Neka se javi jedna od vas", rekla sam prijeteći. "Ako mi netko opet želi

čestitati na mojoj skorašnjoj svadbi možda neću moći odgovarati za svoje postupke."

Megan podigne slušalicu. "Molim", reče ona s nervozom u glasu. "Za tebe je", reče i doda mi telefon, skoro ga bacivši iz ruke kao da

peče. "Megan", prosikćem, pokazujući joj da pokrije slušalicu rukom. "Ne

želim ni s kim pričati. Neću preuzeti poziv." "Mislim da bi trebala", reče ona očajno. "Treba te majka."

59

Dvanaesto poglavlje

olećivo sam pogledala Megan, pa telefon, pa opet Megan. Ovo nije slutilo na dobro. Bilo je prerano za vijesti o nečijoj smrti. A sigurno nije zvala da bi popričala – moja majka i ja nikad nismo imale

odnos tipa "Ma daj, kupi ih, neću reći tati, nitko ne bi vjerovao da imaš odraslu kćer, bolje stoje tebi nego meni, mogu li posuditi tvoj parfem, bolje izgledaš danas nego na dan vjenčanja, idemo na turu džina i tonika jer ti si mi najbolja prijateljica". Znači da je mojoj majci vjetar nekako donio nesretnu vijest o mom vjenčanju i nisam htjela razgovarati s njom.

Iskreno rečeno, bojala sam je se. "Reci joj da nisam ovdje", prosikćem očajnički prema Megan. Odjednom je iz slušalice izbila erupcija, koja je zvučala kao dvije

papige koje se svađaju, ali to je moja majka vikala da sve čuje i tako sam podigla slušalicu.

"Tko je umro?" upitala sam, dobivši na vremenu. "Ti", zagrmi ona, s neobičnim tračkom duhovitosti. "Ha, ha", kažem

nervozno. ""Lucy Caramel Sullivan", zvučala je bijesno. "Christopher Patrick me

upravo nazvao i kaže mi da se udaješ. Udaješ!" "Mama..." "Baš lijepo da tvoja majka takvu stvar mora saznati putem običnog

trača!" "Mama..." "Naravno da sam se morala pretvarati kako znam sve o tome. Ali znala

sam da će doći taj dan, Lucy. Oduvijek sam znala. Od malena si bila smušena i traljava. Nikad se nismo mogli osloniti na tebe – osim za nešto pogrešno. Samo je jedan razlog zbog kojeg se mlada djevojka udaje u takvoj žurbi i to ako je tako glupa da se uvali u nevolje. Iako si prokleto sretna što si našla dečka koji će biti uz tebe, a tko zna kakav je to nesposobnjaković, sam Bog zna..."

Nisam znala što da kažem jer je to bilo pomalo smiješno. U mojoj obitelji je oduvijek važilo pravilo da bez obzira što da uradim, moja majka uvijek pronađe u tome neki nedostatak. Imala sam toliko iskustva s njenim neodobravanjem i razočaranjima da me to više nije pogađalo.

I već odavno sam odustala od nade da će joj se svidjeti moji dečki, da će se diviti mom stanu, da će poštovati moj posao i da će voljeti moje

M

60

prijatelje. "Ista si kao otac", reče ona gorko. Jadna mama, nijedan moj postupak joj nije bio dovoljno dobar. Kad sam završila školu za tajnice, zaposlila sam se u Londonu, u

uredu jedne multinacionalne tvrtke i prvog dana me majka nazvala, ali ne da bi mi čestitala i poželjela sreću, već da bi mi rekla kako su dionice te tvrtke pale za deset bodova na londonskoj burzi.

"Mama, slušaj me, ti budalo", prekinula sam je glasno. "Ne udajem se."

"Tako znači. Osramotit ćeš me i podariti mi nezakonitog unuka", poviče ona još uvijek bijesno. "I kako to razgovaraš sa mnom..."

(Deset godina ranije bila je u posjetu sestri Frances u Bostonu i nakon povratka joj je rječnik bio zatrpan amerikanizmima koji su zvučali doista čudno u kombinaciji s njenim monaghanskim naglaskom.)

"Mama, nisam trudna i ne udajem se", kažem oštro. Nastane zbunjujuća stanka.

"To je šala", pokušala sam zvučati ljubaznije. "Oh, krasna šala, doista", progunđa ona, povrativši prisebnost. "Onog

dana kada mi dođeš reći da si upoznala pristojnog dečka koji će te oženiti, to će biti prava šala. Kako ću se tada smijati. Smijat ću se do suza."

Na moje iznenađenje odjednom sam osjetila ljutnju. Odjednom sam htjela vikati na nju i reći da joj nikad neću doći i reći da se udajem, da je neću ni pozvati na vjenčanje.

Naravno, najsmješnije je bilo to što ne bih mogla odoljeti da ne paradiram pred majkom i da je ne izazivam da mu pronađe manu u slučaju da ikad upoznam pristojnog muškarca koji ima posao i stan, a nema bivšu suprugu dosje.

Jer, iako sam često mislila da me mrzi, još uvijek je dio mene čeznuo za tim da me pogladi po glavi i kaže: "Dobra si ti djevojka, Lucy."

"Je li tata tamo?" upitam je. "Naravno da je tvoj obožavani otac ovdje", reče ona ogorčeno. "Gdje bi

drugo bio? Na poslu?" "Mogu li razgovarati s njim, molim te?" Kad bih mogla nekoliko minuta razgovarati s tatom, bolje bih se

osjećala. Barem bih se mogla utješiti da nisam potpuni promašaj, da me jedan roditelj voli. Tata me uvijek znao razvedriti i našaliti se na majčin račun.

"Sumnjam", reče ona strogo. "Zašto?" "Razmisli malo, Lucy", reče ona umorno. "Jučer je dobio naknadu i što

misliš u kakvom je sad stanju?" "Tako znači", kažem, "spava." "Spava!" poviče ona ljutito. "Čovjek je u komatoznom stanju. I takav je

61

već dvadeset i četiri sata. Kuhinja sliči na prokletu banku boca!" Nisam ništa rekla, moja trezvena majka je mislila da je svaki onaj koji

povremeno popije piće automatski alkoholičar. Po njenim pričama tata je u piću mogao nadmašiti Olivera Reeda7.

"Znači, ne udaješ se?" reče ona. "Ne." "Znači, stvorila si zbrku ni iz čega." "Ali..." "Dobro, idem sad", reče ona prije no što sam uspjela smisliti što bih

rekla. "Ne mogu cijeli dan brbljati. Blago onima koji to mogu." Prođe me bijes. Ona je nazvala mene, na kraju krajeva, ali prekinula

je prije no što se sam uspjela izvikati. "Jesam li ti rekla da sad radim u kemijskoj čistionici", reče ona, i bez

upozorenje promijeni ton u mnogo pomirljiviji. "Tri popodneva tjedno." "Oh." "A uz to obavljam i servisno pranje nedjeljom i srijedom." "Oh." "Zatvorili su mini-market, znaš", nastavi ona. Bila sam previše ljuta da bih se trudila razgovarati s njom. "I tako sam oduševljeno prihvatila tih nekoliko sati u čistionici",

nastavi ona. "Dobro dođe pokoji šiling." "Oh." "Tako se zabavljam u pauzi između čišćenja u bolnici i aranžiranja

cvijeća za Sv. Dominika i organizacije utočišta s Ocem Colmom." Mrzila sam kad mi je to radila. Bilo je to gore od drskog i ironičnog

razgovora. Kako sam se mogla prebaciti na uljudan razgovor s njom nakon svega što mi je upravo izgovorila.

"A je li kod tebe sve u redu?" upita ona čudnim tonom. "Sve je dobro dok tebe ne vidim", poželjela sam reći, ali uspjela sam se suzdržati.

"Dobro je", rekla sam nejasno. "Nismo te vidjeli odavno", reče ona tonom koji je trebao biti veseo i

zadirkujući. "Valjda niste." "Zašto ne bi navratila koju večer idući tjedan?" "Vidjet ću", kažem, osjećajući paniku. Nisam mogla zamisliti nešto

gore od večeri provedene u majčinom društvu. "U četvrtak", reče ona odlučno. "Tvoj tata će do tada ostati bez novca i

dobre su šanse da bude trijezan." "Možda." "U četvrtak", zaključi ona. "A sad moram ići." Trudila se zvučati veselo i prijateljski, ali neiskustvo ju je odalo. "Svi

7 Britanski glumac (1938.-1999.) – poznat i po divljim pijankama. U Valetti mu je pozlilo nakon što je pio s

prijateljima i umro je na putu do bolnice.

62

ti... šminkeri ili kako se već zovu, iz novih općinskih stanova, će stajati u redu s prekrasnim Armada odijelima i skupim svilenim košuljama i što ja znam s čime još. Znaš li da neki od njih nose i kravate na kemijsko čišćenje? Zamisli! Kravate. Što je sljedeće? Blago njima kad imaju novca na bacanje..."

"Dobro, sad bih morala ići", kažem teška srca. "Čuvaj se. Vidimo se u čet..." Poklopila sam slušalicu. "I odijela su Armani!" povičem joj. Zurila sam plačljivo u Megan i Merediju koje su sjedile u tišini, s

krivnjom na licima, dok sam ja vodila ovaj dugačak razgovor. "Pogledajte što ste uradile, glupe krave", kažem ja, iznenađena vrelim

suzama ljutnje koje su mi tekle niz lice. "Oprosti", prošapće Meredia. "Da, Lucy, oprosti", promrmlja Megan. "To je bila Elaineina zamisao." "Odjebi, kujo", prosikće Meredia. "Zovem se Meredia i to je bila tvoja

zamisao." Ignorirala sam ih. Hodale su na prstima, šokirane i uplašene zbog moje ljutnje. Jako

rijetko sam se ljutila. Ili su one barem tako mislile. U stvari sam se često ljutila, samo sam to rijetko pokazivala. Previše sam se bojala da me ljudi neće voljeti i nisam ulazila u sukobe, a to je imalo svoje prednosti i mane. Mana je bila u tome da ću vjerojatno probiti rupu u želucu do tridesete, ali prednost je bila u tome da sam izazivala strahopoštovanje u rijetkim prilikama kad sam davala oduška svojoj ljutnji.

Željela sam nasloniti glavu na stol i spavati. Ali umjesto toga sam iz novčanika izvadila novčanicu od dvadeset funti, stavila je u omotnicu i upisala očevu adresu. Ako mama više ne radi u dućanu, sigurno imaju još manje novca.

Vijest o tome da se ne udajem širila se po uredima gotovo istom brzinom kao i prvobitna vijest o mojoj udaji. Ljudi su stalno dolazili u moj ured s vrlo čudnim izlikama. Bila je to noćna mora. Prvo bi zašutjeli pa zahihotali kad bih prošla pored njih na hodnicima. Očigledno je netko iz kadrovske počeo skupljati novac za mene i nastala je velika gužva kad su pokušali vratiti priloge, jer su svi tražili više nego su dali i iako ja nisam bila kriva svejedno sam se osjećala kao da jesam.

Činilo se da užasnom danu nema kraja, ali nekako je ipak završio. Bio je petak navečer, a petkom navečer sam tradicionalno izlazila "na

samo jedno" s ljudima s posla. Ali ne i tog petka. Išla sam ravno kući. Nisam htjela biti ni s kim. Nosila sam svoj sram i svoje poniženje i tuđe sažaljenje u moj samački

dom. Za taj dan mi je bilo dosta toga da sam predmet razgovora i

63

podsmijeha. Na sreću, Karen i Charlotte su također petkom navečer tradicionalno

izlazile "na samo jedno" sa svojim radnim kolegama. Budući da se "samo jedno" obično produži na dobrih sedam sati

opijanja, i završi u subotu u ranim jutarnjim satima u anonimnom noćnom klubu za turiste, u podrumu pored Oxford Circusa, u plesu s mladićima u jeftinim odijelima i kravatama zavezanim oko glave, činilo se da ću imati stan samo za sebe.

Bila sam sretna zbog toga. Uvijek kad sam se borila sa životom i izašla kao gubitnik, a obično

sam gubila, utonula bih u zimski san. Skrila bih se od ljudi. Ne bih željela ni s kim razgovarati. Pokušavala

sam kontakt s ljudima ograničiti na telefonsku narudžbu pizze i plaćanje dostavljaču. I bilo mi je draže da dostavljač drži svoju kacigu na glavi jer je to sprječavalo vizualni kontakt.

Nakon nekog vremena bi prošlo. Nakon nekoliko dana bih vratila energiju koja mi je trebala za izlazak

u svijet i kontakt s drugim ljudima. Uspjela bih popraviti svoj zaštitni oklop i ne bih više bila cmizdrava i jadna gnjavatorica. Mogla sam se smijati svojim nesrećama i aktivno poticati druge na smijeh, samo da pokažem kako sam dobra prijateljica.

64

Trinaesto poglavlje

ad sam izašla iz autobusa počela je kiša i bilo je jako hladno. Iako sam bila omamljena jadom i očajna za zaštitom doma, zaustavila sam se pokraj reda dućana uz autobusnu postaju da kupim zalihu za nekoliko

dana izolacije. Prvo sam otišla do novinskog kioska i uspjela sam kupiti četiri

čokoladna štapića i svjetlucavi časopis, bez da sam razmijenila i jednu riječ s prodavačem. (To je bila jedna od mnogih blagodati života u središtu Londona.)

Zatim sam otišla u susjednu prodavaonicu pića i s grižnjom savjesti sam kupila bocu bijelog vina. Bila sam uvjerena da je čovjek znao kako namjeravam sama popiti čitavu bocu, ali ne znam zašto sam brinula jer on vjerojatno ne bi trepnuo ni da me izbodu nožem dok čekam red, samo ako je račun podmiren. Ali, bilo mi se teško riješiti mog provincijskog načina razmišljanja.

Nakon toga sam svratila u prodavaonicu brze hrane, i osim osnovnog razgovora o soli i octu, uspjela sam izbjeći svaki kontakt i kupiti porciju prženih krumpirića.

Zatim sam otišla u videoteku, nadajući se da ću brzo odabrati nešto lagano i zabavno, uz što manje razgovora. Ali nije mi bilo suđeno.

"Lucy!" poviče Adrian, momak iz videoteke, i izgledao je uzbuđen i oduševljen što me vidi.

Pokajala sam se što sam ušla! Zaboravila sam da će Adrian htjeti razgovarati sa mnom, da su mu mušterije bile sav društveni život.

"Zdravo, Adriane", nasmijem se nevoljko, nadajući se da ću ga umiriti. "Drago mi je što te vidim", poviče on. Da barem ne viče. Bila sam uvjerena da me svi ostali gledaju. Pokušala sam se uvući dublje u svoj neupadljivi smeđi kaput. Brzo, mnogo brže no što sam planirala, pronađem ono što sam željela

i odnesem na pult. Adrian se široko nasmije. Da nisam bila tako čangrizava priznala bih da je doista sladak. Samo

malo previše poletan. "Pa gdje si bila?" upita on glasno. "Nisam te vidio, oh... danima!" Ostale mušterije su prestale prekapati po policama i gledale su u

mene čekajući odgovor. Dobro, barem se meni tako činilo, ali bila sam

K

65

toliko bojažljiva, na granici paranoje. Umirala sam od srama. "Znači, počela si živjeti?" upita Adrian. "Jesam", promrmljam. (Začepi Adriane, molim te.) "I što se dogodilo?" upita on. "Propalo je", nasmiješim se tužno. On se glasno nasmije. "Zabavna si, znaš?" Ja se nasmiješim teška srca. Bila sam uvjerena da osjećam kako ostale mušterije izvijaju vratove,

gledaju me i misle: "Ona? – ta beznačajna mala stvarca. Jesi li siguran? Ona ne izgleda zabavno."

"Dobro, lijepo te je opet vidjeti", izjavi Adrian. "I što ćeš gledati večeras?"

"Oh, ne!" reče on. Njegov široki osmjeh se izgubio i skoro mi je bacio u lice moj odabrani film. "Ne valjda Četiri-vjenčanja i sprovod?"

"Da, Četiri vjenčanja i sprovod", bila sam ustrajna, dodavši mu film preko pulta.

"Ali, Lucy", preklinjao me, gurajući film natrag prema meni, "to je sentimentalno smeće. Znaš, znaš to! Što kažeš na Cinema Paradiso?"

"Gledala sam ga", kažem. "I to na tvoju preporuku. Te večeri mi nisi dopustio da uzmem Romansu u Seattleu."

"Aha!" reče on trijumfalno. "A što kažeš na Cinema Paradiso, redateljska verzija?"

"Gledala sam." "Jean de Florette?" upita on pun nade. "Gledala sam", kažem. "Babettina gozba?" "Gledala sam." "Cyrano će Bergerac?" "Koja verzija?" "Bilo koja." "Sve sam ih gledala." "Slatki život?" "Gledala sam." "Nešto od Fassbindera?" "Ne, Adriane", kažem, boreći se s očajem, ali pokušavajući zvučati

odlučno. "Nikad mi ne dopuštaš da posudim nešto što ja želim. Pogledala sam sve kultne i sve strane filmove koje imaš. Molim te, molim te, samo ovaj put, pusti me da pogledam nešto sentimentalno."

"Na engleskom jeziku", dodam brzo, prije no što mi pokuša predložiti nešto sentimentalno na švedskom.

On uzdahne. "Pa, dobro", reče on tužno. "Onda Četiri vjenčanja i sprovod. Što imaš

66

za užinu?" "Oh", uzdahnem, pomalo zatečena iznenadnom promjenom teme. "Pokaži mi vrećicu." Nevoljko sam stavila vrećice na pult. To je bio Adrianov i moj uobičajeni ritual. Jednom davno mi je priznao

da je zbog posla izoliran od ljudi. Da nikad ne priprema obroke u isto vrijeme kad i ostali. I da mu se čini kao da još uvijek pripada stvarnom svijetu ako održava kontakte sa zaposlenima od devet do pet i ako zna što rade navečer, točnije, što jedu.

Inače sam imala razumijevanja za njega, ali te večeri sam htjela pobjeći od vanjskog svijeta i biti sama sa čokoladom i s vinom, i gostiti se bez prisustva drugih ljudskih bića.

Isto tako sam se stidjela stvari koje sam kupila, s više šećera i masnoće, a manje proteina i vlakana.

"Tako", reče on, prekapajući po mojim vrećicama. "Čokolada, krumpirići, vino, čokolada će se rastopiti ako je ostaviš pored krumpirića, znaš, osjećaš li se depresivno?"

"Valjda", odgovorim, pokušavajući se nasmiješiti, pokušavajući biti ljubazna. A svakim atomom sam žudila da budem kod kuće, iza zaključanih vrata.

"Jadna ti", reče on ljubazno. Ponovno sam se pokušala nasmiješiti, ali nisam uspjela. Na trenutak

sam pomislila da bih mu mogla ispričati sve o neuspjehu s udajom, ali nisam smogla snage.

Adrian je bio sladak. Doista sladak. I zgodan, zaključila sam nejasno. I nekako sam mislila da mu se sviđam. Možda bih ga mogla uzeti u obzir, pomislim neodlučno. Možda je na to

mislila gospođa Nolan kad mi je rekla da isprva možda neću prepoznati mog budućeg supruga, tako nešto.

S ljutnjom sam shvatila da sam čak i ja počela vjerovati gospođi Nolan, i da sam jednako loša kao Megan i Meredia.

Ljutito sam sebi rekla da se moram sabrati, da se ne udajem za nikoga, a naročito ne za Adriana.

Ne bi uspjelo. Kao prvo, bilo je financijskih problema. Nisam bila sigurna koliko

Adrian zarađuje, ali nije bilo mnogo, a sigurno nije bilo više od mog bijednog prihoda. Ja svakako nisam bila koristoljubiva, ali mora se priznati, mislila sam, kako bismo mogli uzdržavati obitelj s našim zaradama? I što bi bilo s djecom? Adrian je, čini se, radio dvadeset sati dnevno, sedam dana u tjednu, i djeca ne bi viđala oca.

U stvari, vjerojatno ga ni ja ne bi viđala dovoljno dugo da zatrudnim. Pa dobro.

67

Adrian ukuca broj mog računa koji je znao napamet i reče mi da moram platiti kaznu za kazetu koju sam posudila prije deset dana i koju još nisam vratila.

"Doista?" upitam, problijedivši pri pomisli na iznos duga i od straha da možda nikad neću izaći iz te videoteke.

"Da", reče on zabrinuto. "To ne sliči na tebe, Lucy." Bio je u pravu. Nikad nisam riskirala. Previše sam se bojala da nekoga ne naljutim ili da me ne ukore.

"Oh, Bože", kažem panično. "Čak se i ne sjećam da sam nešto postidila u protekla dva tjedna. Koji film?"

"Glazba moga srca." "Oh", kažem zabrinuto. "To nisam bila ja. Sigurno je to bila Charlotte

s mojom karticom." Klonula sam. To je značilo da ću morati ukoriti Charlotte zbog lažnog

predstavljanja. I morat ću od nje tražiti novac za kaznu. Lakše bi mi bilo izvaditi zub.

"Ali zašto Glazba moga srca?" upita Adrian. "To je njen omiljeni film." "Zaista? Zar s njom nešto nije u redu?" "Nije", kažem braneći je. "Ona je jako draga." "Ma daj", naruga se Adrian. "Sigurno je glupa." "Nije", bila sam uporna, "ona je mlada." I možda je malo glupava,

pomislim, ali to nisam morala reći Adrianu. "Ako ima više od osam godina, onda ne spada u kategoriju mladih",

frkne Adrian. "Koliko ima godina?" "Dvadeset i tri", promrmljam. "Dovoljno je stara da ima pameti", reče on. "Kladim se da ima ružičasti prekrivač za krevet i papuče s likovima iz

crtića", doda on, a usne mu se stisnu s gnušanjem. "I obožava djecu i životinje i ustaje rano nedjeljom ujutro da bi gledala Malu kuću u preriji."

Kad bi samo znao koliko je blizu. "Možeš saznati mnogo o ljudima po tome koje filmove odabiru",

objasni on. "Svejedno, ali zašto je upisano na tvoju karticu?" "Zato što si nju ispisao, sjećaš se?" "Nije valjda to ona plavuša koja je film Zrakoplovi, vlakovi i automobili

odnijela u Španjolsku?" reče Adrian, a glas mu je zvučao panično. Izgledao je zgrožen kad je shvatio da je jednu od svojih dragocjenih kazeta izdao užasnoj djevojci koja je jednu od njegovih miljenica odnijela u Europu, a zatim na povratku odbila platiti kaznu. Da su nekako prekršene sankcije koje je nametnuo Charlotte.

"Da." "Ne mogu vjerovati da je nisam prepoznao", reče on uznemireno. "Ne brini, ne brini", kažem, umirujući ga, nagovarajući ga da se smiri i

68

da me pusti da idem kući. "Ja ću ti je vratiti. I ja ću platiti kaznu." Bila bih pristala platiti bilo koji iznos samo da mogu otići. "Ne", reče on. "Samo je vrati." Izgledao je kao majke nestale djece na televiziji. "Samo je vrati", ponovi

on. "To je sve što tražim." Otišla sam. Bila sam iscrpljena. Toliko o želji da izbjegnem razgovor s ljudima.

Ali neću više razgovarati ni s kim te večeri, odlučim. Nisam mogla ni s kim razgovarati te večeri.

Uzela sam zavjet šutnje. Iako je izgledalo da je zavjet šutnje uzeo mene.

69

Četrnaesto poglavlje

tan je bio u užasnom neredu. Kuhinja je bila u rasulu, s prljavim posuđem i tavama koje su se jedva držale na hrpi na sudoperu. Trebalo je iznijeti smeće, radijatori su bili prekriveni rubljem koje se sušilo,

dvije prazne kutije od pizze su ležale na podu u dnevnoj sobi, šireći miris luka i salame, a kad sam otvorila hladnjak da bih spremila bocu vina, iz njega je dolazio čudan miris.

Iako je stanje stvari još povećalo moju depresiju, nisam mogla skupiti snage da uradim ništa osim što sam kutije od pizze bacila u smeće.

Ali barem sam bila kod kuće. Dok sam oprezno kopala po kuhinji u potrazi za čistim tanjurom za

krumpiriće, zazvonio je telefon. I prije nego sam shvatila što radim, podigla sam slušalicu.

"Lucy?" reče muški glas. Ili sam za trenutak pomislila da je muškarac. Ali onda sam shvatila da

je to Daniel. "Zdravo", rekla sam, pokušavajući zvučati ljubazno, a u stvari sam

proklinjala sebe što sam se javila. Sigurno je zvao da se naslađuje zbog gluposti s proročanstvom o udaji.

"Zdravo, Lucy", reče on prijateljskim, zabrinutim tonom. "Kako si?" Bila sam u pravu. Zasigurno je nazvao da se naslađuje. "Što hoćeš?"

upitala sam hladno. "Nazvao sam da vidim kako si", reče on, dobro oponašajući

iznenađenje u glasu. "I hvala za topli prijem." "Zoveš da bi mi se smijao", kažem ljutito. "Nije istina", reče on. "Iskreno!" "Daniele", uzdahnem. "Naravno da je istina. Uvijek kad mi se dogodi

nešto loše, ti zoveš da bi se naslađivao. Isto kao što ja umirem od smijeha kad se tebi dogodi nešto loše. To je pravilo."

"U stvari i nije", reče on blago. "Ne kažem da ti ne uživaš u mojim promašajima, ali nije istina da se smijem tvojim nevoljama."

Stanka. "Moraš priznati", reče on ljubazno. "Cijeli život bih proveo smijući se

da je to istina." "Zbogom, Daniel", kažem hladno i povučem telefon prema sebi. "Čekaj, Lucy!" poviče on. "Šalio sam se."

S

70

"Bože dragi", promrmlja on. "Mnogo si ljubaznija kad ti je uključen smisao za humor."

Nisam rekla ništa jer nisam bila sigurna trebam li povjerovati da se šalio. Bila sam jako osjetljiva na naizgled neproporcionalnu količinu nesreća koje su me zadesile. Užasavala sam se ismijavanja, a još više sažalijevanja.

Tišina se nastavi. Kakvo uzaludno trošenje novca na telefon, pomislim tužno. Zatim sam se pokušala pribrati. Život je bio dovoljno loš, pomislim.

Samo mi je još trebalo da padam u krizu i zbog neizgovorenih riječi preko telefona.

Listala sam časopis da prekratim vrijeme. Pronašla sam članak o navodnjavanju. Uf, pomislim, izgleda odvratno. Sigurno je dobro.

Zatim sam pojela dvije rolade. Jedna mi nije bila dovoljna. "Čujem da se ne udaješ", reče konačno Daniel, nakon što se tišina

rastegla. "Ne, Daniele, ne udajem se", složim se. "Nadam se da sam ti uljepšala

vikend. Sad idem. Zbogom." "Lucy, molim te", molio je. "Daniele", prekinem ga umorno, "zaista nisam raspoložena za ovo." Uopće nisam željela razgovarati, a kamoli prepirati se. "Žao mi je",

reče on ispričavajući se. "Doista?" upitam sumnjičavo. "Jest", reče on. "Doista." "Dobro", kažem ja. "Ali sad stvarno želim prekinuti." "Još uvijek si bijesna na mene", reče on. "Osjećam to." "Ne, Daniele, nisam", kažem umorno. "Samo želim da me se ostavi na

miru." "Oh ne", reče on. "Znači li to da ćeš nestati do sljedećeg vikenda s

kutijom keksa?" "Možda", nasmiješim se. "Vidimo se za tjedan dana." "Nazvat ću te ponekad, da te podsjetim", reče on. "Ne želim da opet

dobiješ rane od ležanja u krevetu." "Hvala." "Ne, slušaj, Lucy", reče on. "Zašto ne bi sutra navečer izašla sa

mnom?" "Sutra navečer?" upitam. "U subotu navečer?" "Da." "Ali, Daniele, čak i da želim izaći sutra navečer, a ne želim, sigurno ne

bih izašla s tobom", objasnim. "Oh." "Bez uvrede", kažem ljubazno. "Ali, subota navečer. To je večer za

zabave i upoznavanje muškaraca, a ne za izlazak sa starim prijateljem. Za

71

to je Bog izmislio ponedjeljak navečer." Odjednom mi kroz glavu prođe zabrinjavajuća pomisao. "Gdje si?" upitam sumnjičavo. "Hm, kod kuće", reče on stidljivo. "U petak navečer?" upitam zapanjeno. "I želiš sa mnom izaći u subotu

navečer? Što se događa?" Tada sam shvatila. I raspoloženje mi se znatno poboljšalo. "Ostavila te, zar ne?" kažem uvjereno. "Ta Ruth je konačno došla

pameti. Iako moram priznati da do sada nisam mislila da ima pamet kojoj bi mogla doći."

Uvijek sam imala ružne komentare za Danielove djevojke. Mislila sam da svaka žena koja je dovoljno glupa da se spetlja s nekim tako otvorenim zavodnikom, nespremnim za vezu, kakav je bio Daniel, zaslužuje svakakve riječi poniženja.

"Zar ti sad nije drago što sam nazvao?" reče on ljubazno. "Zar ti nije drago što me nisi prepustila automatskoj sekretarici?" "Hvala, Daniele", kažem, osjećajući se malo bolje. "Vrlo si obazriv.

Briga se udvostruči kad se podijeli. Pa što se dogodilo?" "Oh", reče on nejasno. "Ništa posebno. Pričat ću ti kad se vidimo sutra

navečer." "Daniele", izustim nježno, "nećemo se vidjeti sutra navečer." "Ali Lucy", reče on razumno. "Rezervirao sam stol u restoranu." "Ali Daniele", nastavim jednako razumno, "nisi to trebao napraviti bez

da si me pitao. Znaš kako mi je raspoloženje nepredvidljivo. A trenutno uopće nije zabavno."

"Dobro, gledaj", objasni on, "odavno sam to rezervirao i trebao sam ići s Ruth, ali budući da više nismo zajedno..."

"Oh, tako", kažem puna razumijevanja. "Ne želiš da baš ja idem s tobom. Samo ti treba netko. Pa to ti ne bi trebao biti problem, s obzirom koliko te žene vole. Iako, iskreno, ne mogu razumjeti zašto..."

"Ne, Lucy", prekine me on. "Ja hoću da baš ti ideš sa mnom." "Oprosti, Daniele", nastavim tužno, "ali previše sam depresivna." "Zar te nije razveselila novost o mom prekidu?" upita on. "Da, naravno", kažem, s osjećajem krivnje. "Ali ne mogu podnijeti

izlazak." Onda je izvadio adut iz rukava. "Rođendan mi je", reče on izgubljeno. "Tek u utorak", dodam brzo. Zaboravila sam da mu je rođendan, ali brzinom svjetlosti sam našla

izgovor. Bila sam se izvještila u izbjegavanju onog što nisam željela i to se vidjelo.

"Ali stvarno želim ići u taj restoran", reče on dodvoravajući se. "A tako je teško dobiti stol."

72

"Oh, Daniele", kažem, postajući očajna, "zašto mi to radiš?" "Ne osjećaš se samo ti jadno, znaš", reče on tiho. "Ne držiš monopol." "Oh, oprosti Daniele", osjećala sam se krivom i uvrijeđenom. "Zar ti je

srce slomljeno?" "Pa znaš kako je", reče on, još uvijek tiho i pobijeđeno. "I jesam li te

ikad napustio kad si bila uznemirena?" upita on, zapečativši mi sudbinu. "To je ucjena", kažem teška srca. "Ali, ići ću s tobom." "Dobro", reče on veselo. "Jesi li jako tužan?" upitam. Uvijek me zanimao tuđi očaj.

Uspoređivala sam ga sa svojim samo da se osjećam manje čudnom. "Jesam",. reče on tužno. "Zar ti ne bi bila? Da ne znaš odakle ti dolazi

sljedeći frajer?" "Daniele!" viknem užasnuto. "Gade jedan! Trebala sam znati da se

samo pretvaraš da si uzrujan. Ti nemaš ni jedne iskreno osjećajne kosti u tijelu!"

"Šala, Lucy, šala", reče on blago. "To je samo moj poseban način rješavanja problema."

"Nikad ne znam šališ li se ili si ozbiljan", uzdahnem. "Ni ja", složi se on. "Da ti ispričam o divnom restoranu u koji te

vodim?" "Ne vodiš me", bilo mi je neugodno. "Kad to tako kažeš, zvuči kao da

imamo sudar, a nemamo. Misliš na restoran u koji idemo nakon što si me prisilio."

"Oprosti", reče on. "Restoran u koji idemo nakon što sam te prisilo." "Dobro", kažem. "Tako je već bolje." "Zove se Kremlin", reče on. "Kremlin?" uspaničila sam se. "Znači li to da je ruski?" "Pa, očigledno da", reče on sa strahom u glasu. "Zar je to problem?" "Da!" kažem ja. "Znači li to da ćemo satima stajati u redu za hranu?

Na temperaturi ispod nule? I iako će na jelovniku biti gomila ukusne hrane, oni će posluživati samo sirovu repu?"

"Ne, ne, doista", pobuni se on. "Neće biti ni približno tako. Ovo je iz doba prije komunizma i trebalo bi biti divno. Kavijar i aromatične votka i mnogo baršuna. Svidjet će ti se."

"I bolje ti je", odgovorim mrko. "I još uvijek ne razumijem zašto uporno želiš mene povesti. Zašto ne bi vodio Karen ili Charlotte? Objema se sviđaš. Mnogo bi se bolje zabavio s jednom od njih. Ili s obje, kad malo bolje razmislim. Zar ne bi volio malo zabave i flerta? Zabave u troje?"

"Ne, hvala", reče on odlučno. "Pomalo se bojim ratovanja. Neko vrijeme se ostavljam žena."

"Ti?" zahukćem. "Ne vjerujem ti! Tebi su žene potrebne kao zrak." "Imaš tako loše mišljenje o meni", reče on zabavljajući se. "Ali,

iskreno, radije bih bio s nekim kome se ne sviđam."

73

"Dobro, možda nisam od koristi za većinu stvari, ali u tome ti mogu pomoći", kažem skoro veselim tonom. Činilo se da sam se malo razvedrila.

"Izvrsno!" reče on. Mala stanka. Zatim progovori. "Lucy", reče čudnim glasom, "mogu li te nešto zamoliti?" "Naravno." "Nije ništa važno", reče on. "Samo sam znatiželjan, hm, zašto ti se ne

sviđam?" "Daniele!" kažem s gađenjem. "Stvarno si jadan." "Samo želim znati što radim pogrešno", pobuni se on. Poklopim slušalicu. Upravo sam uspjela staviti mlake krumpiriće na tanjur kad je opet

zazvonio telefon, ali ovaj put sam bila lukavija. Ovaj put sam uključila automatsku sekretaricu.

Nije me bilo briga tko je, nisam htjela razgovarati. "Hm, ah, zdravo. Ovdje gospođa Connie Sullivan, zovem svoju kći Lucy Sullivan."

To je moja majka. Što ona misli koliko nas Lucy živi u mom stanu, pomislim ljutito. Ali

istodobno zadrhtim od sreće što sam je uspjela izbjeći! Laknulo mi je što se nisam javila na telefon. Što li stara hoće?

Što god da je bilo, nije joj bilo lako podijeliti to s automatskom sekretaricom.

"Lucy, draga, hm, um, eh, ja sam, uh, mamica." Zvučala je pomalo skrušeno. Uvijek kad bi sebe zvala "mamica" to je

bio znak da pokušava zvučati prijateljski. Vjerojatno je nazvala da se ispriča što se ranije ružno ponijela. To je bio njen uobičajen pristup.

"Lucy, draga, ja, hm, mislim da sam bila malo gruba prema tebi danas. Ako i jesam, to je zato što ti želim samo najbolje."

Slušala sam je stisnutih usana i s oholim izrazom na licu. "Ali morala sam te nazvati. Bilo mi je na savjesti", nastavi ona. "Bila

sam potresena, znaš, dok sam mislila da si možda... u nevolji..." Prošaptala je riječi "u nevolji", bez sumnje u znak predostrožnosti, ako netko drugi neplanirano posluša njenu poruku i čuje kako izgovara te prljave riječi.

"Ali vidimo se u četvrtak i ne zaboravi da je u srijedu svetkovina posta i početak korizme..."

Pogledala sam prema nebu iako me nitko nije mogao vidjeti, a zatim sam otišla u kuhinju po još malo soli. Bilo mi je teško priznati, ali znaš, malo sam se bolje osjećala nakon što je nazvala mama, sada kad se ispričala...

Pojela sam krumpiriće, pojela Sam čokoladu, pogledala sam film i otišla sam rano u krevet. Nisam popila bocu vina, ali možda sam trebala jer sam loše spavala. Činilo se da ljudi ulaze i izlaze iz stana cijelu noć. Zvonilo

74

je zvono, vrata su se otvarala i zatvarala, mirisao je prepečenac, iz dnevne sobe se čulo "Kako riješiti problem s Marijom", iz kuhinje je dolazio prigušeni hihot, iz nečije sobe se čulo lupanje oborenog namještaja, pa još hihotanja, ovaj put ne tako prigušenog, zatim klepetanje iz ladice s jedaćim priborom dok je netko vjerojatno tražio otvarač za boce, pa muški glas koji se smijao.

Bila je to jedna od loših strana ranog lijeganja petkom navečer u stanu u kojem su druga dva stanara izašla van i opila se. Često sam i ja bila dio hihotanja i lupanja pa mi nije smetalo da i drugi to rade.

Ali bilo je to puno teže podnijeti kad sam bila trijezna i jadna i željna zaborava. Mogla sam ustati iz kreveta i izaći u pidžami, raščupana, nenašminkana i zamoliti Karen i Charlotte i njihove goste da se stišaju, ali to mi ne bi pomoglo. Onako pijani mogli bi ismijati i mene i moju pidžamu i moju kosu ili bi me natjerala da popijem pola boce votke u vježbi "ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se".

Ponekad sam željela da živim sama. Dosta sam o tome razmišljala u posljednje vrijeme. Konačno sam

zaspala, a zatim, čini se odmah nakon toga, sam se opet probudila. Nisam znala koliko je sati, ali još je bio mrkli mrak. Kuća je bila tiha,

a moja soba hladna – sigurno se još nije uključilo grijanje. Izvana sam čula zvukove kiše i vjetra koji je lupao po viktorijanskim prozorima moje sobe. Zavjese su se lagano micale zbog laganog propuha. Prošao je automobil, a kotači su mu škripali na mokroj cesti.

Bol zbog nečeg neugodnog prođe mi kroz tijelo. Praznina, samoća, napuštenost, ako i nije bilo jedno od tih, sigurno im je bilo u rodu.

"Nikad više neću izaći", pomislim. "Ne dok je svijet ovakav. Loše vrijeme i ljudi koji mi se smiju. Ne želim ništa od toga."

Nakon nekog vremena sam primijetila da sam budna, iako je bilo pet i trideset u subotu ujutro.

Uvijek mi se to događalo: od ponedjeljka ujutro do petka ujutro nisam mogla otvoriti oči, čak ni uz pomoć budilice i pod prijetnjom otkaza ako zakasnim još jednom. Ustajanje iz kreveta bilo je gotovo nemoguće, kao da su plahte bile napravljene od "čičak" trake.

Ali kad bi došla subota ujutro, i kad nisam morala ustati, budila sam se sama od sebe i nikako se nisam mogla natjerati da se okrenem, zaklopim oči, zavučem se pod plahtu i nastavim spavati.

Jedina iznimka su bile subote kada sam morala otići na posao. Tada mi je bilo jednako teško ustati kao i prethodnih pet dana.

Kad bi moja majka to znala vjerojatno bi i to uzela kao dokaz moje, barem po njenim tvrdnjama, tvrdoglavosti. "Znam", pomislim, "pojest ću nešto."

Ustala sam iz kreveta, u sobi je bilo hladno, i potrčala sam hodnikom do kuhinje, a na moje razočaranje tamo je već netko bio.

75

"Baš me briga tko je tamo", pomislim ratoborno. "Neću razgovarati s njima."

Bio je to mladić kojeg nisam vidjela do sada. Na sebi je imao samo crvene bokserice i energično je pio vodu sa slavine. Imao je pjegava leđa.

Nije to bila prva subota da sam u kuhinji naletjela na muškarca kojeg nikad prije nisam vidjela. Jedina razlika je bila u tome što ga tog subotnjeg jutra nisam ja dovela sa sobom.

Bilo je nešto u vezi s njim, možda način na koji je pio vodu kao da umire od žeđi ili njegova bubuljičava leđa, zbog čega sam odlučila biti ljubazna prema njemu.

"U hladnjaku ima coca cole", ponudim gostoljubivo. On se trgne i okrene. Imao je i pjegavo lice.

"Oh, hm, zdrava, reče on, a ruke mu se odmah zaštitnički spuste na prepone. (Jesu li i one bile pjegave, pitala sam se nemarno.)

"Oprosti", zamuca on. "Nadam se da te nisam preplašio. Sinoć sam došao s... hm... tvojom cimericom." "Oh", kažem. "S kojom?" Koju je prošle noći privukao ovaj pjegavac? Karen Charlotte? "Hm, prilično mi je neugodno", reče on zbunjeno. "Ali ne sjećam se

točno njenog imena. Prilično sam popio." "Dobro, opiši je", zamolim ljubazno. "Plava kosa." "Ne pomaže", odgovorim. "Obje imaju plavu kosu." "Hm, velike, uh", reče on, pokazujući rukama nešto veliko. "Oh, misliš velike grudi", odjednom shvatim. "Dobro, opet može biti

bilo koja od njih." "Mislim da ima čudan naglasak", reče on. "Škotski?" "Ne." "Yorkshirski?" "Da!" "To je Charlotte." Uzela sam vrećicu štapića i vratila sam se u krevet. Nakon nekoliko minuta pjegavi dečko uđe u moju sobu. "Oh", reče on zbunjeno i uzbuđeno, i opet stavi ruku na međunožje.

"Ali gdje je...? Mislio sam..." "Vrata do", odgovorim pospano.

76

Petnaesto poglavlje

ad sam se ponovno probudila, bilo je skoro podne. Netko je bio u kupatilu i para je izlazila ispod vrata tako da sam jedva vidjela kraj hodnika. Karen je ležala zamotana u prekrivač na kauču u dnevnoj

sobi. Kašljala je i pušila, na podu pored nje je bila prepuna pepeljara, i izgledala je kao panda jer nije skinula šminku od prethodne noći.

"Jutro", nasmije se ona, bila je blijeda i iscrpljena. "Što si ti sinoć radila?"

"Ništa", kažem odsutno. "Zašto je stan kao sauna? Tko je u kupatilu? Zašto se toliko zadržava?"

"Charlotte. Ispire se vrućom vodom i četkom, trljajući se do krvi i okajava grijeh."

Osjetim navalu sažaljenja. "Oh, ne, jadna Charlotte. Znači spavala je s pjegavcem?" "Kad si ga vidjela?" upita Karen, i uzbuđeno pokuša ustati, ali

odustane. "Naletjela sam na njega u kuhinji jutros oko pet i trideset." "Ružan je, zar ne? Ali Charlotte je imala svoje pivske naočale, u stvari,

tekila naočale i mislila je da je zgodan." "Smanjeno rasuđivanje?" "Prilično." "Je li se ponašala nećudoredno i plesala zavodnički po lokalu?" "Da." "Oh, ne." Charlotte je bila živahna, ali dobro odgojena, pristojna djevojka iz

malog gradića u okolici Bradforda. Živjela je u Londonu tek godinu dana i još uvijek je prolazila kroz mučan proces pronalaženja sebe. Je li još uvijek bila živahna, drska, ali vrlo pristojna djevojka rumenih obraza iz Yorkshirea, koja je govorila riječi poput: "Eee, bila sam tamo s malim hrtom?" Ili je bila plava, prsata zavodnica u koju se pretvarala kad bi previše popila? To je bilo čudno, ali kad se ponašala kao zavodnica, kosa joj se zaista činila svjetlijom, a grudi su joj izgledale veće za jedan broj.

Bilo joj je jako teško pomiriti ta dva različita lica. Kad se ponašala kao plava prsata zavodnica, sljedeće dane je provodila gorko se kažnjavajući. Krivnja, samoprijezir, mržnja, strah od odmazde i gađenje prema samoj sebi su je redovito pratili.

K

77

Tada bi se zaista prečesto kupala u vrućoj vodi. Šteta što je Charlotte bila plava i prsata jer je bila i pomalo glupava, a

to je išlo u prilog velikom broju predrasuda. Zbog cura kao Charlotte plavuše su bile na lošem glasu. Ali meni je bila jako draga i bila je divna osoba i draga cimerica.

"Ali pustimo nju. Pričaj mi o sebi", reče Karen veselo. "Ispričaj mi cijelu ludu priču o tvojoj udaji i svemu." "Neću."

"Zašto ne?" "Ne želim pričati o tome." "Uvijek to govoriš, Lucy." "Oprosti." "Molim te." "Neću." "Molim te!" "Dobro onda, ali ne smiješ se smijati niti me sažalij evati." Zatim sam ispričala Karen sve o gospođi Nolan i proročanstvima i

kako je Meredia dobila sedam funti i pedeset i kako je Megan otišla u bolnicu i kako je Hetty pobjegla s Dickovim bratom i kako su Megan i Meredia svima objavile da se ja udajem.

Karen je slušala puna straha. "Bože moj", prostenje ona. "Koji užas. I koja sramota." "Doista." "Jesi li uzrujana?" "Pomalo", priznam nevoljko. "Trebala bi zadaviti Merediju. Nemoj joj dopustiti da se izvuče. A ne

mogu vjerovati da je Megan umiješana. Uvijek je izgledala tako normalno." "Znam." "To je sigurno bila nekakva masovna histerija", predloži Karen. "Kakva bi histerija mogla i biti pored onolike gromade od Meredije, ako

ne masovna", kažem ja. Karen se nasmije, a zatim se počne grčiti od kašlja. Charlotte se dogega u sobu, odjevena u tešku, bezobličnu, ljubičastu

pletenu haljinu s polo ovratnikom koja joj je dosezala skoro do gležnjeva. Bila je to njena verzija košulje od kostrijeti.

"Oh, Lucy", zatuli ona i krene prema meni briznuvši u plač. (Moje ime je izgovarala kao "Luusii".)

Zagrlila sam je kako sam najbolje znala, imajući na umu da je dvadeset centimetara viša od mene.

"Tako se sramim", jecala je. "Mrzim se i želim umrijeti." "Smiri se", kažem s uobičajenom lakoćom. "Uskoro će ti biti bolje. Ne

zaboravi da si sinoć puno popila i da alkohol uzrokuje depresiju. Danas se moraš loše osjećati."

"Doista", reče ona, gledajući me s nadom. "Iskreno."

78

"Oh, Lucy, ti si tako dobra. Uvijek nađeš prave riječi utjehe." Naravno da sam bila dobra. Imala sam toliko iskustva iz prve ruke da

bi bilo sebično ne podijeliti s drugima ono što sam naučila na svojoj koži. "Nikad više neću piti", obeća ona. Ja sam šutjela. "Nikad!" Promatrala sam nokte na rukama. "Ili barem nikad više neću piti tekilu", reče ona odlučno. Gledala sam

kroz prozor. "Držat ću se vina." Buljila sam u televizor (iako nije bio uključen). "I svaki drugi put ću naručiti mineralnu." Ispravila sam jastuk. "I neću popiti više od četiri čaše vina na večer." Ponovno sam promatrala nokte. "Pa dobro, možda šest." Još jedan pogled kroz prozor. "Ovisno o veličini čaše." Opet televizor. "I neću piti više od četrnaest čaša tjedno." I nastavila je dalje sve dok na kraju nije uvjerila sebe da je boca tekile

na noć u redu. Čula sam to već mnogo puta. "Lucy, bila sam užasna", prizna ona. "Skinula sam bluzu i plesala

naokolo u grudnjaku." "Samo u grudnjaku?" upitam svečano. "Da." "Bez gaćica?" "Naravno da sam imala gaćice. I suknju." "Pa onda to i nije bilo tako strašno, zar ne?" "Pa valjda nije. Oh Lucy, razvedri me. Ispričaj mi priču. Ispričaj mi... da vidim, ispričaj mi... ispričaj mi onu priču o dečku koji

te ostavio jer se zaljubio u drugog dečka." Srce me zaboljelo. Ali sama sam kriva. Pažljivo sam izgradila reputaciju pripovjedača

šaljivih priča, barem među bliskim prijateljima, a tragedije mog života su bile u glavnim ulogama.

Jednom davno mi je palo na pamet da bih mogla prestati biti tragičarka i jadnica ako budem duhovita i zabavna.

Naročito ako budem duhovita i zabavna na račun svojih tragičnih i jadnik karakteristika.

Tako mi se nitko nije mogao smijati, jer sam ih u tome preduhitrila. Ali u tom trenutku to nisam mogla podnijeti. "Oh, ne, Charlotte, ne mogu..."

79

"Ma daj, možeš!" "Ne." "Molim te! Samo mi ispričaj kako te nagovorio da se ošišaš, a onda te

svejedno nogirao." "Oh... oh... prokleta bila! Ma dobro." I tako, što sam bolje mogla, razvedrila sam Charlotte pričom o jednom

od mojih mnogobrojnih i ponižavajućih promašaja u ljubavi. I to samo da bih joj pokazala kako njen život nikako ne može biti tako loš kao moj, ma kakva nesreća da joj se dogodila.

"Večeras je zabava", reče Karen. "Hoćeš li doći?" "Ne mogu." "Ne možeš ili ne želiš?" upita Karen pronicljivo. Bila je iz Škotske i

dobro joj je išla pronicljivost. "Ne mogu." "Zašto?" "Prisiljena sam na izlazak s Danielom na večeru." "Večera s Danielom. Sretnice", uzdahne Charlotte ozarena lica. "Ali zašto je pozvao tebe?" prosikće Karen s gađenjem. "Karen!" reče Charlotte. "Oh, ma znaš na što mislim, Lucy", reče Karen nestrpljivo. "Znam." Karen nije pazila što govori, ali bila je potpuno u pravu u svojoj

iskrenosti, ni ja nisam mogla razumjeti zašto me Daniel želio izvesti na večeru.

"Prekinuo je s onom kakolisezove", kažem i odjednom nastade metež. Karen se uspravi na kauču, kao tijelo ustalo iz mrtvih.

"Ozbiljno?" upita ona, sa čudnim manijakalnim izrazom na licu. "Sigurno." "Hej", uzdahne Charlotte s blaženim osmijehom. "Zar to nije divno?" "Znači sad je slobodan?" upita Karen. "Doista jest", kažem svečano. "Odradio je svoj dug društvu i sve to." "Ne zadugo, ako se mene bude pitalo", reče Karen, a glas joj je bio

odlučan, u glavi su joj se vrtjele slike nje i Daniela kako idu u otmjeni restoran, držeći se za ruke, nje i Daniela kako se smiju jedno drugome na dan vjenčanja, nje i Daniela kako nježno golicaju prvorođeno dijete.

"Kamo te vodi?" upita Karen kad se vratila u sadašnjost i kad je sveopća strka pomalo jenjala.

"U neki ruski restoran." "Nije valjda Kremlin?" upita Karen, a zvučala je šokirano. "Da." "Ti sretna, sretna, sretna, sretna, sretna kravo." One su zurile u mene s golom ljubomorom na licima. "Nemojte me

tako gledati", kažem preplašeno. "Ja uopće ne želim ići."

80

"Kako to možeš reći?" upita Charlotte. "Zgodan" "Bogat", dometne Karen. "Zgodan, bogat muškarac kao što je Daniel želi te odvesti u otmjeni

restoran, a ti uopće ne želiš ići." "Ali on nije zgodan i bogat..." nevoljko sam prosvjedovala. "Zgodan je!" poviču uglas. "Dobro, možda jest, ali meni to nije od koristi", kažem slabašno. "Ja

ne mislim da je zgodan. On mi je samo prijatelj. I mislim da je potpuni gubitak vremena izaći s prijateljem u subotu navečer. Naročito kad mi se uopće ne izlazi."

"Ti si uvrnuta", promrmlja Karen. Nisam to porekla. Propovijedala je obraćenima. "Što ćeš odjenuti?"

upita Charlotte. "Ne znam." "Ali moraš znati! Ne ideš samo u pub na pivo." Daniel je stigao oko osam, a ja nisam bila spremna. Ali još uvijek bi

bila u pidžami da me Charlotte i Karen nisu natjerale i umolile da se okupam i odjenem glamuroznu zlatnu haljinu.

Ali nisam im zbog toga bila zahvalna. Samo sam ih optužila da me koriste za izlazak s Danielom.

Davale su mi hrpu savjeta o tome što da odjenem i kako da se našminkam i napravim frizuru, a svaku rečenicu su započinjale riječima: "Da ja izlazim s Danielom..." i, "Da je Daniel pozvao mene..."

"Obuci ove, obuci ove", reče Charlotte uzbuđeno, kad je izvukla neke svilene, čipkaste čarape iz moje ladice s rubljem.

"Ne", kažem, uzmem joj čarape i vratim ih u ladicu. "Ali predivne su." "Znam." "I zašto ih ne želiš obući?" "Zašto bih? To je samo Daniel." "Tako si nezahvalna." "Nisam. Koja je svrha tome? To je šteta, tko će ih vidjeti?" "Isuse", reče Karen, izvlačeći grudnjak, "nisam znala da proizvode tako

malene grudnjake." "Da vidim", zatraži Charlotte, uzme grudnjak i prasne u smijeh. "Bože

moj! Izgleda kao grudnjak za lutke, mali grudnjak za Sindy. Moja bradavica bi taman stala u njega."

"Sigurno imaš male bradavice", smijala se Karen, gurajući Charlotte laktom. "Nisam znala da proizvode košarice manje od veličine A."

Stupala sam po sobi, lica crvenog od srama, čekajući da mi se prestanu izrugivati.

U trenutku kad se začulo zvono na vratima, Karen je uletjela u moju sobu i energično me namirisala svojim parfemom.

"Hvala", kažem ja, a oči su mi zasuzile, i sačekam da se oblaci

81

raščiste. "Ne, budalice", reče ona. "To je zato da mirišeš na mene. Krčiš mi put

prema Danielu." "Ah." Charlotte i Karen su se svađale oko toga tko će mu otvoriti vrata i

Karen je pobijedila jer je ona duže živjela u stanu. "Uđi", reče ona vedro i razdragano, rastvorivši mu širom vrata. Karen

je uvijek bila vedra i razdragana kad je Daniel bio u blizini i vrata vjerojatno nisu bila jedina stvar koju bi mu voljela širom otvoriti.

Daniel je izgledao baš kao Daniel, ali bez sumnje ću kasnije morati slušati Karen i Charlotte kako uporno pričaju o njegovom dobrom izgledu.

Bilo je zanimljivo zašto se on ženama toliko sviđa jer nije posebno dobro izgledao.

Nije da je imao prodorno plave oči i plavocrnu kosu i seksi, namrštena usta i vilicu veličine ručne torbice. Ništa slično.

Imao je sive oči koje nisu bile nimalo prodorne, sive oči su bile dosadne, mislila sam.

A kosa mu je bila bezbojna, smeđa. Kao i moja, uostalom, osim što je njega podarila Vila Lijepe Kose i imao je sjajnu i ravnu kosu. A moja je bila elastična i kovrčava i nakon pljuska sam izgledala kao da sam kod kuće napravila trajnu.

Nasmiješio se Karen. On se mnogo smijao. I svi kojima je Daniel bio privlačan uporno su pričali o njegovom divnom osmijehu, a ja nisam mogla razumjeti zašto. Bio je to samo red malih kockica emajla.

Dobro, činilo se da ima sve zube i da nisu umjetni. I ni jedan nije nedostajao, nije bio crn, ili zelen i pljesniv, ili pod desnim kutom prema licu, ali kakve to ima veze?

Tajna njegovog uspjeha, zaključila sam, bila je u tome što je izgledao kao pristojan dečko, pošten i prijateljski, sa staromodnim vrijednostima, koji postupati prema tebi kao prema dami.

A bilo je smiješno koliko je to bilo daleko od istine. Ali dok bi to njegove žene otkrile, bilo je već doista kasno.

"Zdravo, Karen", reče Daniel, opet s osmijehom. "Kako si?" "Predivno!" izjavi ona. "Baš divno!" I istog trena se baci na otvoreno, besramno zavođenje. Dobacivala mu

je mnoštvo izravnih pogleda i značajnih osmijeha. I s iznimnom samouvjerenošću je posesivno uklanjala zamišljene dlake s njegovog tamnog zimskog kaputa.

"Zdravo, Daniele", Charlotte je polako izašla iz sobe. I ona je besramno koketirala s njim, ali ona je igrala na kartu slatkog, stidljivog osmijeha i kratkih pogleda. Bila je sva u ružičastim obrazima i nježnom crvenilu, bezopasnih bistrih očiju, čiste kože i mliječne puti.

Daniel je stajao u našem malom hodniku, smiješio se i izgledao jako

82

visok. Odolijevao je Kareninim pokušajima da ga povede u svoju sobu.

"Hvala, ali ne", reče on. "Vani me čeka taksi." Pogledao me prilično značajno kad je to rekao, a zatim je pogledao na

sat. "Uranio si", optužim ga. Trčala sam gore-dolje po hodniku i

pokušavala pronaći cipele s visokim potpeticama. "U stvari, došao sam točno na vrijeme", reče on blago. "Dobro, trebao si razmisliti o tome", povičem iz kupaonice. "Izgledaš lijepo", reče on, pokušavajuči me zaustaviti da me poljubi

dok sam prolazila pored njega. Charlotte je očajavala. "Uh", kažem ja, brišući lice. "Makni se, pokvarit ćeš mi šminku." Pronašla sam visoke potpetice u kuhinji, u prolazu između hladnjaka i

perilice. Obula sam ih i stala pokraj Daniela. Još uvijek je bio previsok. "Izgledaš prekrasno, Lucy", reče Charlotte žalosno. "Sviđa mi se tvoja

zlatna haljina. Izgledaš kao princeza." "Da", složi se Karen, i nasmiješi se Danielu ravno u oči, zadržavši

njegov pogled duže nego obično, a čini se da mu to nije smetalo, tom ženskaru.

"Zar nisu prekrasan par?" upita Charlotte, smješkajući se meni pa Danielu i natrag.

"Ne, nismo", progunđam, premještajući se posramljeno s jedne potpetice na drugu. "Izgledamo glupo. On je previsok, a ja preniska. Ljudi će misliti da je u grad stigao cirkus."

Charlotte je to odmah šokirano zanijekala, ali Karen mi nije proturječila.

Karen se voljela natjecati. Nije si mogla pomoći. Bila je od onih ljudi koji nikad ne govore loše o sebi, koji nikad nisu

samokritični, koji nikad ne zbijaju jadne male šale na svoj račun. A s druge strane sam ja rijetko radila nešto drugo. Doista sam mislila da ona to ne bi mogla.

Gotovo uvijek je bila savršeno ljubazna, ali ako bi stvari krenule naopako, bilo je opasno naljutiti je, naročito ako je bila pijana, tada je znala biti zastrašujuća. Jako je držala do poštovanja. U stvari, bila je gotovo opsjednuta s time ako mene pitate.

Dva mjeseca ranije je njen dečko Mark bojažljivo natuknuo da im veza možda postaje previše ozbiljna, i ona mu je jedva dopustila da dovrši rečenicu prije no što mu je naredila da izađe iz stana i da se ne vraća. Jedva je jadnom momku dala dovoljno vremena da se odjene. (U stvari, još uvijek je imala njegove gaće s kojima mu je pobjednički mahala kroz prozor dok je hitao kući.) Nakon toga je kupila tri litre vina i natjerala me da ostanem s njom dok se ne opije i zaboravi na sve.

83

Bila je to užasna noć: samo je sjedila, izgledajući kao grom, šutjela je i samo bi povremeno promrmljala riječ "gad", a ja sam stajala sa strane i nervozno pijuckala vino, mrmljajući otrcane utješne fraze. I onda je odjednom postalo gadno.

Okrenula se prema meni, uhvatila me za haljinu i počela nejasno govoriti: "Eko se ne poš' ujem, pa 'ko hoše?"

"Eh?" upita me opet, s izraženim škotskim naglaskom, a oči su joj bile polu zatvorene i lice tako blizu mojem. "Odovriii mi!"

"Doista", složim se nervozno. "'Ko hoše?" Ali sljedeći dan se ispričala i od tada se nije tako ponašala. Osim što

se voljela natjecati, bila je divna cimerica. Bila je zabavna, imala je lijepu odjeću koju je rado posuđivala bez previše moljakanja, znala je biti iznimno vulgarna, a stanarinu je plaćala na vrijeme. Naravno, bila sam svjesna toga da bih trebala velikodušno ustuknuti prijeći na bolničku hranu u slučaju da ikad dođe do sukoba interesa. Ali naši interesi se do sada nikad nisu sukobili, a ne vjerujem da će sukob početi zbog Daniela.

Ona je maksimalno iskorištavala Danielovu blizinu. "Večeras imamo zabavu", reče mu ona, obraćajući se isključivo njemu.

"Možda bi volio navratiti kasnije." "Zvuči dobro", složi se on, smješkajući joj se. "Bolje da zapišem

adresu." "U redu je", kažem ja, dirnuta romantikom u hodniku. "Imam je ja." "Sigurna si?" upita Karen napeto. "Sigurna sam. A sad idemo. Obavimo to." "Molim te, dođi na zabavu", poviče Karen. "Čak i ako Lucy ne želi." Naročito ako Lucy ne želi doći, to je htjela reći, pomislim sa

smiješkom. Otišli smo, Daniel je poslao oproštajni smiješak Karen i Charlotte, a ja

njemu upitan pogled. "Što je?!" upita on dok smo silazili niz stube. "Što sam uradio?" "Ti si neobuzdan!" nasmijem se. "Jesi li ikad upoznao ženu s kojom

nisi koketirao?" "Ali nisam koketirao", pobuni se on. "Samo sam se normalno ponašao.

Samo sam bio pristojan." Pogledala sam ga "mene nisi prevario" pogledom. "Izgledaš prekrasno,

Lucy", reče on. "Ti si takav serator", odgovorim. "U stvari, trebao bi prisilno nositi

znak upozorenja na sebi. Da žene budu zaštićene od tebe." "Ne znam u čemu sam pogriješio", požali se on. "Znaš li što bi na

njemu trebalo pisati?" zanemarila sam njegov komentar. "Što bi trebalo pisati, Lucy?" "Čuvaj se bika!" Otvorio je ulazna vrata i hladan zrak vanjskog svijeta bio je kao

84

hladna pljuska. "Oh, Bože", pomislim turobno. "Kako ću izdržati čitavu večer?"

85

Šesnaesto poglavlje

tigli smo u restoran i najjadniji čovjek kojeg sam ikad vidjela nam je potvrdio rezervaciju. "Dmitri će uzeti vaše kapute", reče on teško, s oštrim ruskim

naglaskom. Zastane, kao da jedva ima energije da nastavi govoriti. "A zatim",

uzdahne, "Dmitri će vas odvesti do stola." Polagano je pucnuo prstima i skoro deset minuta kasnije je došao

Dmitri, nizak, grbavi čovjek u loše skrojenom večernjem odijelu. Izgledalo je kao da je na rubu suza.

"Rezervacija Vatson?" promrmlja on, kao da je na pogrebu. "Hm, oprostite?" reče Daniel. Ja ga gurnem. "Misli na nas. Ti si gospodin Vatson." "Jesam li? Oh dobro, da." "Ovamo, molim vas", prošapće promuklo Dmitri. Prvo nas je odveo do malog pulta gdje smo ostavili kapute jednoj

lijepoj djevojci koja je izgledala kao da se dosađuje. Bila je koščata, imala je porculansku put i crnu kosu i patila je od dosade. Čak nije ni trepnula na Danielov osmijeh od sto vati.

"Lezbijka", promrmlja on. Zatim smo krenuli za Dmitrijem kroz restoran, vrlo polaganim

korakom, za koji je on zasigurno mislio da je dostojanstven, a u stvari sam stalno zapinjala za njega. Tada sam mu stala na cipelu, a on se zaustavio i okrenuo i pogledao me više tužno nego ljutito.

Iako sam se toliko opirala dolasku, morala sam priznati da je mjesto bilo prekrasno. Imali su sjajne svijećnjake i mnogo crvenog baršuna i golema ogledala u zlatnim okvirima i velike palme. Čuo se žamor i zveckanje uz glasove mladih, zgodnih ljudi koji su se smijali i ispijali votku s okusom ribizle i prosipali kavijar u krilo.

Bila sam vrlo, vrlo zahvalna što sam dopustila da me natjeraju da odjenem zlatnu haljinu. Možda se nisam osjećala kao da tu pripadam, ali barem sam tako izgledala.

Daniel mi nježno stavi ruku oko struka. "Miči se", promrmljam, izmičući se. "Što radiš? Prestani se ponašati

kao da sam jedna od tvojih ženski." "Oprosti, oprosti", reče on iskreno. "Priroda. Za trenutak sam

S

86

zaboravio da si to ti i prebacio sam se na restoranski način ponašanja." Nasmijala sam se i Dmitrijeva glava se istog trenutka okrene i zabulji

se u mene. "Hm, oprostite..." promrmljam, posramivši se, kao da sam pokazala

nepoštovanje ili bogohulila ili nešto slično. "Vaš stol", reče Dmitri, s neprimjetnim smiješkom, pokazujući nam

metre snježno bijele, uštirkane tkanine i stotine sjajnih, svjetlucavih čaša i nekoliko kilometara zapanjujućeg jedaćeg pribora.

Možda ćemo zaista dobiti sirovu repu za jelo, ali Kremlin je nudio prekrasan ugođaj u kojem se jede sirova repa.

"Ovo je jako lijepo", nasmiješim se Danielu. Tada smo Dmitri i ja zaplesali oko stola dok smo oboje pokušavali

izvući moju stolicu, a zatim smo se oboje odmakli i opet zajedno vratili do nje.

"Hm, možemo li naručiti piće, molim vas?" upita Daniel, kad smo oboje konačno smješteni na suprotnim krajevima ogromnog okruglog stola.

Dmitri uzdahne, pokazujući nam tako da je vjerojatno očekivao to pitanje, i da je pitanje potpuno nerazumno, ali da je dobar, vrijedan čovjek i da će dati sve od sebe da nam udovolji.

"Poslat ću po Gregora, vašeg konobara za piće", reče i odvuče se. "Ali..." reče Daniel njegovim okrenutim leđima. "Oh, Bože", reče on, "samo želim naručiti votku, a sada ćemo morati

podnijeti cijelu proceduru razgovora vinu." Gregor je odmah stigao i s tužnim smiješkom nabrojio poduži popis

pića, uključujući i sve moguće votke s različitim okusom. To mi se doista svidjelo, i skoro mi je bilo drago što sam došla. "Mmmm", kažem ja, osjećajući uzbuđenje, "što kažeš na okus jagode?

Ili manga? Ili, ne, ne, čekaj... što misliš o crnom ribizu?" "Što god ti želiš", poviče Daniel s udaljenog kraja stola. "Ti mi

odaberi." "Dobro, u tom slučaju", kažem, "zašto ne bismo probali okus limuna

za početak, a kasnije možemo probati neki drugi okus." Kad sam bila mlađa očaravale su me koktel karte, željela sam sve

probati, željela sam ići po abecednom redu i nikad ne naručivati dvaput isto piće, ali previše sam se bojala opijanja da bih to doista i napravila. I valjda je moj prijedlog s okusima votke bio samo odrasla verzija te želje. Još uvijek sam se bojala opijanja, ali te večeri sam mislila da bih to nekako uspjela preživjeti.

"Onda s limunom", reče Daniel. Čim je Gregor otišao, Daniel prosikće preko stola: "Dođi ovamo.

Predaleko si." "Neću", kažem nervozno. "Dmitri je rekao da moram ovdje sjesti." "Pa što? Nisi u školi."

87

"Ali ne želim ga naljutiti..." "Lucy! Ne budi bezveznjakinja. Dođi ovamo." "Neću!" "Dobro, onda ću ja doći tamo." Ustane i pomakne stolicu pola metra oko stola, i sjedne mi skoro u

krilo. Dva glamurozna, mlada i perspektivna para za susjednim stolom su

izgledali zapanjeno, a ja sam im dobacila pomalo snuždeni, jadna-ja, pogledajte-ovog-manijaka-sa-mnom, ja-sam-vrlo-profinjena-i-nikad-nebih-nešto-takvo-uradila pogled, ali Daniel je izgledao oduševljeno.

"Eto!" nasmiješi se. "Sad je mnogo bolje. Sad te mogu vidjeti." Zatim je počeo micati noževe i vilice i čaše i ubrus bliže meni.

"Daniele, molim te", kažem očajno, "ljudi nas gledaju." "Gdje?" upita on, gledajući oko sebe. "Ah, da, vidim." "Hoćeš li sada biti pristojan?" upitam s pravedničkim dostojanstvom.

Ali izgubila sam ga jer je uspostavio kontakt očima sa zgodnijom od dvije žene za susjednim stolom i počeo je sa svojim uobičajenim trikovima. Pogledao je ženu i ona je pocrvenjela i okrenula glavu. Zatim je on okrenuo glavu, a ona ga je diskretno pogledala. Zatim je on nju pogledao i uhvatio njen pogled nasmiješio joj se. Ona mu je odvratila smiješak, a ja sam ga udarila poruci.

"Slušaj, glupane, uopće nisam ni željela izaći s tobom večeras!" "Oprosti, Lucy, oprosti, oprosti, oprosti." "Samo prekini, može? Ne želim provesti večer dok ti pričaš s nekim

meni iza leđa." "Pošteno, oprosti." "Ti si želio da dođem ovdje s tobom, i zato se bolje ponašaj pristojno i

razgovaraj sa mnom. Ako si želio koketirati s nekim, zašto si mene pozvao?" "Oprosti, Lucy, u pravu si Lucy, oprosti mi Lucy." Zvučao je skrušeno,

ali zasigurno nije tako izgledao. "I možeš maknuti taj dječački osmijeh", nastavim, "jer kod mene ne

pali." "Oprosti." Stigao je Gregor s dvije velike čaše pune svijetložute tekućine. Činilo

se kao da je došao ravno iz Černobila, ali sam pomislila da ne bi bilo lijepo da to kažem.

"Kriste", reče Daniel sumnjičavo, držeći čašu prema svjetlu. "Izgleda prilično radioaktivno."

"Umukni", kažem. "Sretan rođendan." Kucnuli smo se i ispili votku. Istog trena sam osjetila štipanje i toplinu koja mi je preplavila želudac. "Oh, Bože", zahihoćem. "Što?"

88

"Definitivno je radioaktivna." "Ali ugodna." "Oh vrlo." "Još?" "Oh, da. Mislim." "Gdje je Gregor?" "Evo ga." Gregor se probijao prema nama i Daniel mu mahne. "Uzet ćemo još dvije ovakve, Gregore, hvala", reče Daniel. Gregor je izgledao zadovoljno. Ako je bilo moguće da netko izgleda

potpuno slomljena srca i zadovoljan u isto vrijeme. "Ružičaste, molim vas", povičem ja.

"Jagoda?" reče Gregor. "Je li ružičasta?" "Da." "Onda jagoda." "I mislim da bismo trebali razmisliti o tome da naručimo nešto za

jelo." "Dobro", kažem, uzevši jelovnik. Stigle su ružičaste i bile su tako

dobre da smo odlučili naručiti još dvije. Kao što sam rekla: "Male su doze. Ne mogu nam naškoditi." Stigla su dva nova pića, ovaj put crni ribiz, i popili smo ih. "Ne traju dugo, zar ne?" "Još?" upita Daniel. "Još." "Hrana?" "Mislim da bismo trebali. Ah, evo Dmitrija. Slobodno donesi sirovu

repu, Dmitri", kažem veselo. U šoku shvatim da se zabavljam. "Moram ti nešto reći, Lucy", reče Daniel i odjednom postane ozbiljan. "Dobro, reci onda", kažem. "Na trenutak sam pomislila da ću se

raspoložiti, ali bolje da to zaustavimo." "Oprosti, nisam trebao ništa govoriti. Zaboravi." "Ne mogu zaboraviti, glupane. Sad mi moraš reći." "Oh, dobro, ali neće ti se svidjeti." "Reci mi." "Radi se o Ruth." "Reci mi!" "Ja sam prekinuo s njom. A ne ona sa mnom." I to je bilo to, pomislim, pomalo zbunjeno. Potom sam se sjetila svoje

namjere da Danielu održim lekciju. "Gade jedan! Kako si mogao?" "Ali bilo mi je dosadno, Lucy. Bilo mi je tako prokleto dosadno. Bila je

to noćna mora."

89

"Ali, imala je velike sise." "Pa što?" "Znači to je bio slučaj 'hvala na mliječnim proizvodima', zar ne?"

kažem, umirući od smijeha. Bila je to jedna od rijetkih prilika kad sam mislila da sam jako duhovita.

"Upravo tako", reče Daniel smijući se. "I sad si bez Ruth?" kažem, još uvijek duhovito. "Jesam." "Vrlo si bešćutan." "Oh, Lucy, nisam. Pokušao sam biti dobar prema njoj." "Jesi li je rasplakao?" "Ne." "Ipak si gad." Daniel je izgledao pomalo uznemireno, i pomalo plačljivo. Votka nas je

oboje razgalila. "Oprosti što sam ti to sad ispričao", reče on natmureno. "Znao sam da ti se neće svidjeti." "Možda, ali morat ću živjeti s time." Nasmiješila sam mu se. Odjednom me nije bilo briga za Ruth. Nekako

ništa od toga nije bilo bitno. "To je vrlo filozofski od tebe, Lucy." "Znam, osjećam se filozofski." "Smiješno, i ja također." "Zašto je tako? Možda je to zbog votke?" "Mora biti." "Osjećam se nekako čudno, Daniele, pomalo tužno, kao i uvijek, ali i

sretno. Sretno na tužan način." "Znam", reče on revno. "Upravo se tako i ja osjećam. Osim što mislim

da se osjećam sretno kao i uvijek, ali tužno na sretan način." "Sigurno se Rusi uvijek ovako osjećaju", zahihoćem. Osjećala sam

vrtoglavicu i znala sam da pričam gluposti, ali nije me bilo briga. Nije zvučalo glupo, činilo se jako važno i istinito. "Misliš li da oni piju puno votke zato što su filozofi i jadnici, ili su filozofi i jadnici jer piju puno votke?"

"Teško pitanje, Lucy." "Zašto nikako ne mogu upoznati pravu ženu, Lucy?" upita Daniel

ozbiljno. "Ne znam, Daniele. Zašto ja ne mogu upoznati pravog muškarca?" "Ne znam, Lucy. Hoću li zauvijek biti usamljen?" "Hoćeš, Daniele. Hoću li zauvijek biti usamljena?" "Hoćeš. Lucy." Nastala je mala stanka i oboje smo se tužno smješkali jedno drugome,

ujedinjeni u zajedničkoj gorkoslatkoj melankoliji. U stvari smo potpuno

90

uživali u tome. U neko doba je stigla hrana. Možda je to bilo tada. "Ali, Dan, vidiš, to nije bitno, jer smo u osnovi ljudska bića. U dodiru

smo sa životnom patnjom. Hoćemo li naručiti još jedno piće?" "Koje boje?" "Plavo." Daniel se nasloni, pokušavajući dohvatiti konobara. "Dama želi još

dva ovakva", poviče on, mašući čašom oko sebe. "Dobro, ne želi oba za sebe... ili možda želi, ne znam. Želiš li ih, Lucy?"

"Opet isto, gospodine?" upita Gregor. Ili mislim da je bio Gregor. Melankolično mu se nasmijem, a on mi odvrati istom mjerom.

"Potpuno isto kao i ovo", reče Daniel. "Ali dvostruko. Ne, donesite četiri. I... oh, da", poviče za njim, "moraju biti plave boje."

"Dobro, gdje smo stali?" reče Daniel, slatko se smijući. Bilo mi je tako drago da sam došla, on mi je bio tako drag. "Razgovarali smo o životnoj boli, zar ne?" reče Daniel. "Jesmo", potvrdim. "Doista jesmo. Hoću li izgledati lijepo s frizurom

kakvu ima ona djevojka?" "Koja?" upita on, okrećući se. "Oh, da, lijepo. Ti ćeš izgledati još ljepše

od nje." "Dobro", zahihoćem se. "O čemu se zapravo radi, Lucy?" "Kako o čemu se radi?" "Sve zajedno, znaš, bilo što? Život, stvari, smrt, frizura?" "Otkud ja znam, Dan. Što misliš zašto se ja stalno osjećam tako

prokleto jadno?" "Ali to je dobro, zar ne?" "Što to?" "Osjećati se jadno." "Da", zahihoćem. Ponovno. Nisam mogla prestati. Oboje smo bili jadni, ali smo lebdjeli, skoro ushićeni, u svojoj nevolji. "Pričaj mi o svojoj udaji." "Neću." "Molim te." "Neću." "Zar ne želiš pričati o tome?" "Ne." "To uvijek govoriš za sve." "Što?" "Da ne želiš pričati o tome." "Pa ne želim pričati o tome." "Je li Connie poludjela?" "Skroz. Optužila me da sam trudna." "Jadna Connie."

91

"Jadna Connie, malo sutra." "Stroga si prema njoj." "Ne, nisam." "Ona je dobra žena, znaš, koja ti želi sve najbolje." "Ha! Lako ti je to reći kad je prema tebi uvijek ljubazna." "Meni je jako draga." "Meni nije." "Kako možeš takvo nešto reći za svoju majku." "Baš me briga." "Znaš biti vrlo tvrdoglava, Lucy." "Oh, Daniele", nasmijem se. "Prestani, zaboga. Zar ti je moja majka

platila da govoriš lijepo o njoj?" "Ne, doista mi se sviđa." "Dobro, budući da ti je tako draga, možeš u četvrtak ići sa mnom njoj

u posjet." "Može." "Kako to misliš 'može'?" "Mislim, 'može'." "Ne smeta ti?" "Ne, naravno da mi ne smeta." "Oh, meni smeta." Mala stanka. "Možemo li sad prestati razgovarati o njoj, molim te?" upitam.

"Postajem depresivna." "Ali ionako smo bili nesretni." "Znam, ali to je bila druga vrsta nesreće. Lijepa nesreća. Sviđala mi

se." "Dobro. Hoćemo li razgovarati o činjenici da ćemo svi ionako umrijeti i

da ništa od ovoga nije bitno?" "Oh da, molim te. Hvala, Dan, ti si anđeo." "Ali prvo", izjavi Daniel, "još pića. Koju boju još nismo probali?" "Zelenu?" "Kivi?" "Savršeno." Stiglo je novo piće i znala sam da smo oboje mnogo pojeli, ali nakon

toga sam potpuno zaboravila reći da jesmo. Vjerujem da mi se svidjelo. Daniel je rekao da sam stalno ponavljala kako je ukusno. I predivno smo razgovarali. Ne mogu se baš sjetiti o čemu, ali znam da je imalo neke veze s time da ništa nema smisla ni svrhe i da smo svi osuđeni i tada mi se to činilo sasvim logično. Potpuno sam se pomirila sa sobom i sa svijetom i s Danielom. Nejasno se sjećam da je Daniel udarao po stolu i vatreno izjavljivao: "Slažem se u potpunosti" i da je zaustavljao jednog od konobara (Gregora? Dmitrija?) i vikao: "Slušajte ovu ženu, ona govori istinu, ona ne

92

laže." Bila je to predivna večer i vjerojatno bih još uvijek bila tamo i vikala:

"Ljubičasta! Imate li ljubičastu boju?" da Daniel i ja nismo u neko doba primijetili da smo jedini ostali i da hrpa niskih, okruglih konobara u odijelima stoji poredana iza šanka i zuri u nas.

"Lucy", prosikće on, "mislim da je vrijeme da odemo." "Ne! Sviđa mi se ovdje." "Doista, Lucy, Gregor i ostali moraju ići kući." Tada sam osjetila grižnju savjesti. "Naravno da moraju. Naravno da moraju. I trebat će im tko zna koliko

sati da se vrate u Moskvu noćnim autobusom, jadnici. I kladim se da otvaraju rano ujutro."

Daniel je vičući zatražio račun, smjerno ponašanje s početka je netragom nestalo.

Račun je stigao, vrlo hitro, i Daniel ga je pogledao. "Nacionalni dug Bolivije?" upitam ja.

"Prije bih rekao da je brazilski", reče on. "Ali nema veze." "Točno", složim se. "U svakom slučaju, pun si novca." "U stvari i nisam. To je sve relativno. Samo zato što ti imaš bijednu

plaću misliš da svi oni koji zarađuju više od tvoje bijede imaju gomilu novca."

"Oh." "A istina je da što više zarađuješ to se možeš više zadužiti." "Dan, pa to je divno! To je tako duboka ekonomska istina, u naponu

života mi smo u dugu. Nije ni čudo da imaš tako dobar posao." "Ne, Lucy", reče Daniel, promukao od uzbuđenja. "To je divno, to što si

upravo rekla, to je tako istinito, u naponu života mi doista jesmo u dugu. To moraš zapisati. U stvari morali bismo zapisati sve o čemu smo večeras razgovarali."

Lagano mi se vrtjelo u glavi od Danielove i moje mudrosti. Rekla sam mu kako mislim da je doista mudar i divan.

"Hvala, Daniele", kažem. "Ovo je bilo predivno." "Drago mi je da si uživala." "Bilo je izvrsno. Sad je sve mnogo jasnije." "Kao što?" "Pa, nije čudo da nikad nisam osjećala da negdje pripadam, jer sam

očigledno Ruskinja." "Kako si to zaključila?" "Zato što sam nesretna, a sretna. I osjećam da ovdje pripadam." "Možda si samo pijana." "Ne budi smiješan. I prije sam bila pijana i nikad se nisam ovako

osjećala. Misliš da bih mogla naći posao u Rusiji?" "Vjerojatno, ali ne želim da odeš."

93

"Možeš mi doći u posjet. Vjerojatno ćeš morati kad ti ponestane djevojaka za izlaske u ovaj restoran."

"Pametno razmišljanje, Lucy. Hoćemo li otići na onu zabavu koju je spominjala Karen?"

"Hoćemo! Zaboravila sam na to."

94

Sedamnaesto poglavlje

esi li im ostavio dobru napojnicu?" prosiktala sam Danielu kad smo napokon otišli iz Kremlina, ispraćeni od strane okupljenog osoblja.

"Jesam." "Dobro. Bili su ljubazni." Smijala sam se dok smo se penjali uz stube na izlazu iz Kremlina i još

sam se više smijala kad smo izašli van na hladan noćni zrak. "Kakva zabava. Bilo je izvrsno", rekla sam, naslonivši se na Daniela. "Dobro", reče on. "Sad se lijepo ponašaj ili nikada nećemo zaustaviti

taksi." "Oprosti, Dan, mislim da sam malo pijana, ali osjećam se tako sretno." "Dobro, ali molim te ušuti malo." Taksi se zaustavio. Vozio ga je čovjek ljutitog izraza. "Smiješak", zahihotala sam. Na sreću nije me čuo. "Ušla sam, a Daniel je povukao vrata za nama. "Gdje idemo?" upita čovjek. "Gdje god želite", kažem sneno. "Eh?" "Gdje vas je volja", kažem ja. "Kakve to ima veze? Za sto godina ionako

nećete biti ovdje, ja neću biti ovdje, a vaš taksi sigurno neće biti ovdje!" "Prestani, Lucy", Daniel me udari laktom, suzdržavajući smijeh.

"Ostavi jadnog čovjeka na miru. Do Wimbledona, molim." "Bolje da stanemo pored nekog dućana i kupimo piće za zabavu",

kažem. "Što ćemo kupiti?" "Votku? Sad je to moje novo omiljeno piće." "Može." "Ne, predomislila sam se." "Zašto?" "Zato što sam dovoljno pijana." "Pa što? Zar ti nije lijepo?" "Da, ali mislim da je bolje da prestanem." "Nemoj ." "Ne, moram. Uzet ćemo nešto drugo, nešto manje jako." "Pivo?" "Svejedno."

J

95

"Ili bocu vina?" "Što god želiš." "Što kažeš na Guinness?" "Kako ti odlučiš." "Lucy, zaboga. Prestani biti tako popustljiva i reci mi što želiš! Zašto si

uvijek tako samozatajna i..." "Nisam popustljiva ni samozatajna", nasmijem se. "Zaista mi je

svejedno. Znaš da ne pijem često." Vozač taksija užasnuto frkne. Mislim da mi nije povjerovao. Glazba se začula čim je taksi skrenuo u ulicu. "Zvuči kao dobra zabava", reče Daniel. "Da", složim se. "Pitam se hoće li doći policija, pravi simbol dobre

zabave!" "Oh, ne. Susjedi su sigurno nazvali lokalnu postaju i bolje da brzo

uđemo i počnemo se zabavljati dok se ne završi." "Ne brini", kažem umirujući ga. "Mnogo je policije pozvano, ali malo je

zabava završeno." Daniel se nasmije. Malo pretjerano, pomislim. Votka je očigledno još uvijek djelovala. A zatim je nastala mala gužva kad smo Daniel i ja pokušali platiti

vozaču taksija. "Ja ću." "Ne, ja ću." "Ali ti si platio večeru." "Ali ti nisi željela doći." "Nema veze, ovako je pošteno." "Zašto se nikad ne možeš opustiti i dopustiti nekome da bude dobar

prema tebi? Ti si tako..." "Ej! Požur'te se! Nemam cijelu noć", vozač taksija je brzo prekinuo

Danielovu džepnu psihoanalizu prije no što se uspjela razviti. "Plati mu", promrmljam. "Brzo, dok ne izvadi čekić ispod sjedala." Daniel je platio vozaču koji je mrzovoljno primio Danielovu bez sumnje

velikodušnu napojnicu. "Previše joj dopuštaš da govori", bio je njegov oproštajni komentar,

"mrzim brbljave ženske." I taksi se odveze. Stajala sam tresući se, i zurila mračno u stražnji dio taksija koji je

odlazio. "Kakav obraz! Ja nisam brbljava." "Lucy, opusti se." "Oh, dobro." "Iako je u stvari imao i pravo. Ponekad si doista brbljava." "Oh, ušuti."

96

Pokušala sam se naljutiti na Daniela, ali nisam mogla zaustaviti smijeh.

Za mene je to bilo neobično ponašanje, ali, sve u svemu, bila je to i neobična večer.

Pozvonili smo na vrata kuće u kojoj se održavala zabava, ali nitko nije otvorio.

"Možda ne čuju zvono", kažem, dok smo drhteći stajali na maglovitom noćnom zraku, s limenkama Guinnessa pod rukom, i slušali zvukove glazbe i smijeha koji su dopirali iza teških drvenih vrata. "Možda je glazba preglasna."

I ništa se nije događalo pa smo stajali na mjestu, drhteći u iščekivanju.

"Dopusti mi da ti dam pola", kažem. Daniel me pogleda kao da sam poludjela. "O čemu govoriš?" "O taksiju. Dopusti mi da ti dam pola." "Lucy! Ponekad bih te rado tresnuo! Dovodiš me..." "Pst! Netko dolazi." Vrata se otvoriše i mladić u žutoj košulji se zagleda u nas. "Mogu li vam pomoći?" upita on ljubazno. Tada mi je sinulo da nemam pojma tko priređuje zabavu. "Hm", reče Daniel. "Ovaj, John nas je pozvao", promrmljam. "Oh, dobro!" reče žuta košulja, smješkajući se odjednom prijateljski.

"Znači vi ste Johnovi prijatelji. Pravi luđak, zar ne?" "Hm, da", složim se veselo, podigavši pogled prema nebu. "Luđak!" To je očigledno bila prava riječ budući da su se vrata širom otvorila i

primila nas unutra kao sudionike slavlja i veselja. Malodušno sam primijetila da ima užasno puno djevojaka. Oko tisuću na svakog muškarca, što je bilo normalno za zabave u Londonu, i sve one su sa zanimanjem promatrale Daniela.

"Tko je taj John?" prosikće Daniel dok smo se probijali kroz prostoriju krcatu estrogenom.

"Zar nisi čuo? On je pravi luđak." "Jesam, ali tko je on?" "Nemam pojma", prošapćem krišom, pazeći da sam van dometa ušiju

žute košulje, "ali mislila sam da je lako moguće da netko po imenu John ili živi ovdje ili je prijatelj ljudi koji žive ovdje. Zakon velikih brojeva i takve stvari."

"Bože, pa ti si čudo", reče Daniel zadivljeno. "Ne, nisam", kažem. "Samo si izlazio s previše glupih žena." "U pravu si, znaš", reče on zamišljeno. "Zašto uvijek odaberem

glupače?"

97

"Zato što su one jedine koje žele imati posla s tobom", kažem ljubazno. Pogleda me ogorčeno: "Jako si zla prema meni." "Ne, nisam", kažem razumno, "to je za tvoje dobro. Mene boli više nego

tebe." "Zaista?" "Ne." "Oh." "Dobro, bez durenja. Uništit će ti mačo crte lica i otjerat ćeš djevojke." Našu djetinjastu svađu prekine veseo vedar škotski glas povikavši:

"Divno, stigli ste!" Karen se probijala prema nama, s očima poput svrdla, kroz gomile

ljudi koji su stajali u hodniku s limenkama piva u ruci. Sigurno je cijelu večer promatrala ulazna vrata, pomislim bezobzirno, i odmah osjetim krivicu. To što joj je Daniel bio privlačan svakako nije bio prijestup, bio je to samo užasan nedostatak ukusa i zdravog razuma. Karen je izgledala predivno, baš kao Danielov tip, plava i vesela i glamurozna. Ako dobro iskoristi svoje adute i priguši svoju oštru inteligenciju, bila sam sigurna da ima vrlo dobru priliku da postane Danielova sljedeća djevojka. Ona nam je vrlo razdragano ispričala kako je oduševljena što nas vidi i zasula nas je pitanjima brzinom kišnih kapljica u oluji. Kako je bilo u restoranu? Je li hrana divna? Jesmo li vidjeli neku slavnu osobu?

Za trenutak sam naivno pomislila da je to stvaran razgovor i da sam ja njegov dio. Dok nisam primijetila da Karen moje navodno urnebesne priče o Gregoru i Dmitriju prima s hladnom tišinom, a svaki put kad Daniel otvori usta ona urla od smijeha. I kad god sam uhvatila njen pogled, energično mi je davala znakove – obrve su joj se kretale od rubova kose do obraza i natrag – i tada sam primijetila da mi nešto pokušava reći. Škiljila sam, prateći oblik njenih usta, pokušavajući odgonetnuti što govori. Ona ponovi. Što je to bilo?... Što bi to moglo biti?... Prvo slovo? Zvuči kao? Dva sloga?

"Odjebi!" Ona se nagne i prosikće mi to na uho dok se Daniel odmicao da skine

kaput: "Zaboga, odjebi!" "Oh, hm, dobro." Moje sjeme razgovora padalo je na suhu zemlju i definitivno sam se

osjećala kao višak. Bilo je vrijeme da odem. Ionako ću sutradan već dobiti svoje. Karen će mi očitati bukvicu. ("Zaboga, zašto jednostavno nisi nestala? Iskreno! Ne mogu vjerovati koliko si glupa.")

Znala sam da sam nepoželjna. U stvari, inače sam bila iznimno dobra u tome, vrlo često bih to shvatila i prije drugih. Te večeri sam bila neobično glupa.

Lice mi pocrveni od srama, mrzila sam taj osjećaj da sam uradila nešto krivo, i promrmljavši: "Ja ću, hm, biti tamo", diskretno se odmaknem

98

od njih i odem stajati sama u hodniku. Nisu se bunili. Osjetila sam lagani tračak razočaranja što me Daniel

nije pokušao zaustaviti, ili barem upitati zašto to radim, ali znala sam da mi u obrnutoj situaciji, gdje bih ja bila na potezu, ne bi bilo drago da je on u blizini.

Ali tada sam se osjećala pomalo prestrašeno, bila sam sama i nisam uspjela uočiti nikog poznatog i još uvijek sam bila u kaputu i bila sam sigurna da me svi gledaju i misle kako nemam prijatelja. Prethodna euforija je prošla i moja uobičajena akutna bojažljivost se vratila. Odjednom sam se osjećala vrlo, vrlo trijezno.

Provela sam skoro čitav život misleći kako je život zabava na koju ja nisam pozvana. Sad sam zaista bila na zabavi na koju me nisu pozvali i bilo mi je gotovo utješno spoznati da su emocije koje najčešće osjećam – izolacija, neuglednost, paranoja – doista emocije koje trebam imati.

U ograničenom prostoru sam uspjela skinuti kaput. Fiksirala sam široki osmijeh na lice, nadajući se da će on bučnim i sretnim ljudima oko mene prenijeti poruku da oni nisu jedini koji se zabavljaju. Da sam i ja sretna i da imam ispunjen život i hrpu prijatelja i da sam sama zato što sam tako odlučila, ali da mogu biti okružena ljudima u bilo koje vrijeme. Mada to i nije bilo bitno budući da nitko na mene nije obraćao pažnju. Osjećala sam se kao da sam nevidljiva, sudeći po načinu na koji je jedna djevojka naletjela na mene i nagazila mi nožni palac dok je trčala otvoriti ulazna vrata, i po načinu na koji je druga djevojka prolila čašu vina po meni dok je pokušavala pogledati na sat.

Mokra haljina me nije toliko uznemirila koliko način na koji se obrecnula na mene kao da sam ja kriva, jer sam se tada osjećala kao da je to doista moja krivica, i da uopće nisam trebala stajati na tom mjestu.

Činilo mi se da sam čitav život provela osjećajući se prvo kao da me svi gledaju, a zatim kao da sam nevidljiva.

Zatim sam kroz prolaz u gomili primijetila Charlotte i srce mi je zaigralo. Široko sam joj se osmjehnula i povikala da stižem. Ali ona mi je neprimjetno, ali ipak odlučno odmahnula glavom. Činilo se da razgovara s jednim mladićem.

Sjetila sam se što bih mogla uraditi, nakon beskrajno dugog osmjehivanja poput seoske lude, mogla bih staviti pivo u hladnjak! Bila sam oduševljena što sam pronašla smisao. Nešto korisno. Svrhu. Na neki moj način to je bilo bitno!

Oduševljena sobom i novootkrivenom vrijednošću, probila sam se kroz gomilu ljudi u hodniku, a zatim kroz još veću gomilu u kuhinji i stavila sam četiri limenke Guinnessa u hladnjak. Zatim sam stavila druge dvije limenke pod ruku i pokušala sam se probiti natrag, prema velikoj dnevnoj sobi u kojoj je, čini se, bila najbolja zabava.

I tada sam srela njega.

99

Osamnaesto poglavlje

arednih mjeseci sam toliko često ponavljala tu scenu u svojoj glavi da sam zapamtili sve do najsitnijeg detalja. Upravo sam izlazila iz kuhinje kad sam začula muški glas koji je

zadivljeno rekao: "Gle – ukazanje u zlatu! Božica. Prava pravcata božica." Naravno, ja sam se grčevito nastavila probijati prema izlazu iz

prostorije jer sam uz zlatnu haljinu imala i svoj kompleks manje vrijednosti i nisam ni za trenutak pomislila da mene netko naziva božicom.

"I ne bilo koja božica", nastavio je glas. "Već moja omiljena božica, božica Guinnessa."

Ovaj dio o Guinnessu je probio kroz barijeru moje skromnosti i ja se okrenem, kad tamo, naguran pored hladnjaka, stajao je mladić, naslonjen na zid. Mada to nije bilo ništa neobično, ipak je to bila zabava, i stan je bio krcat ljudi, pa i muškaraca, koji su stajali naslonjeni na kućanske aparate.

Mladić, a bilo je teško ocijeniti koliko je mlad, je bio jako zgodan s dužom, crnom kovrčavom kosom i sjajnim zelenim, pomalo krvavim očima, i smijao mi se, kao da me poznaje, a meni je to baš odgovaralo.

"Zdravo", kimnuo mi je pristojno i prijateljski. Oči nam se susretnu i prođe me čudan osjećaj. Osjećala sam kao da i

ja njega poznajem. Zurila sam u njega, i iako sam znala da je to nepristojno, nisam mogla prestati. Topla zbunjenost prođe kroz mene i u isto vrijeme me obuzme osjećaj znatiželje, jer iako sam bila potpuno sigurna da ga nikad nisam vidjela, nekako mi je bio poznat. Ne znam zašto, ali nešto u vezi s njim mi je bilo vrlo poznato.

"Što te zadržalo?" reče on veselo. "Čekao sam te." "Jesi li?" zagrcnem se nervozno.

U glavi mi je bubnjalo. Što se događa, pitala sam se? Tko je on? Što znači ovo prepoznavanje koje je u trenu sijevnulo među nama?

"Oh, da", reče on. "Poželio sam ljepoticu s limenkom Guinnessa i ti si se stvorila."

"Oh." Nastane pauza i on se nasloni na zid, oličenje opuštenosti, sretan i

zgodan, iako pomalo mutna pogleda. Činilo se da mu je ovaj razgovor sasvim normalan.

"Jesi li dugo čekao?" upitam. Na neki čudan način to mi je izgledalo kao normalno pitanje, kao da razgovaram sa strancem na autobusnoj

N

100

postaji. "Veći dio ovih 900 godina." Uzdahne on. "Ha, 900 godina?" upitam, podignuvši obrvu. "Ali prije 900 godina

nisu još bile otkrivene limenke Guinnessa." "Upravo tako!" reče on. "Baš sam to želio reći! Bog zna koliko sam bio

nesretan. Morao sam čekati da otkriju način proizvodnje i bilo mi je tako dosadno. Da sam barem poželio vrč medovine ili krčag bijelog piva, mogao sam svima uštedjeti mnogo muke."

"I čitavo vrijeme si ovdje?" upitam. "Većinu vremena", reče on. "Neko vrijeme sam bio tamo prijeko",

pokaže prema jednom mjestu na podu, otprilike pola metra dalje, "ali uglavnom sam bio ovdje."

Nasmijem se, bila sam potpuno opčinjena njime i njegovom pričom. Bio je upravo onakav tip muškarca kakav mi se sviđao, ne dosadan i

smiren, nego maštovit i pun ideja i tako sladak. "Toliko dugo te čekam da mi je teško povjerovati da si napokon ovdje.

Jesi li stvarna?" upita on. "Ili si samo plod moje mašte koja žudi za Guinnessom?"

"Oh, sasvim sam stvarna", uvjerim ga. Iako ni sama nisam bila uvjerena u to. A nisam bila uvjerena ni da je on stvaran.

"Želim da budeš stvarna i ti mi govoriš da si stvarna, ali možda ja to samo umišljam, čak i onaj dio gdje ti govoriš da si stvarna. Sve je to zbunjujuće, ako me razumiješ?"

"Doista", kažem svečano. Bila sam očarana. "Mogu li dobiti limenku Guinnessa?" upita on. "Pa, ne znam", kažem nemirno, zaboravljajući na trenutak da sam

očarana. "Devet stotina godina", podsjeti me on nježno. "Da, znam", kažem. "Potpuno te razumijem, ali Danielove su. Hoću

reći, on ih je kupio i upravo sam mu htjela odnijeti jednu, ali... oh, nema veze. Izvoli."

"Donal ih je možda kupio, ali sudbina kaže da su moje", reče mi on povjerljivim tonom, i nekako sam mu povjerovala.

"Zaista?" upitam drhtavim glasom, rastrgana između želje da se jednostavno prepustim tko zna kojim nadnaravnim silama koje vladaju između nas i straha od optužbe za nemar i slobodno raspolaganje tuđim Guinnessom.

"Donal bi to želio", nastavi on, nježno uklanjajući nešto meni ispod ruke.

"Daniel", kažem odsutno, pogledavajući prema kraju hodnika. Vidjela sam Danielovu glavu i Kareninu glavu jednu do druge i činilo mi se da Danielu svakako nije stalo do limenke Guinnessa.

"Možda si u pravu", složim se.

101

"Postoji samo jedan problem", reče čovjek. "Koji to?" "Dobro, ti si zamišljena, pa bi po definiciji i tvoj Guinness trebao biti

zamišljen, a zamišljen Guinness nije ni upola dobar kao pravi." Imao je tako lijepi naglasak, tako nježan i poetičan, zvučao je poznato,

a ipak ga nisam mogla smjestiti u kontekst. Otvorio je limenku i sadržaj ulio niz grlo. Popio je cijelu limenku u

jednom gutljaju dok sam ga ja promatrala. Moram reći da sam bila zadivljena. Malo ljudi je to moglo izvesti. U stvari, jedini kojeg sam ikad vidjela da to čini bio je moj tata.

Bila sam oduševljena, potpuno opčinjena ovim muškarcem-djetetom, tko god da je bio.

"Hmmm", reče on obzirno, gledajući praznu limenku, a zatim i mene. "Teško je reći. Mogla je biti stvarna, a opet, mogla je biti i zamišljena."

"Evo", kažem, pružajući mu drugu limenku. "Stvarna je, obećavam." "Nekako ti vjerujem", i uze drugu limenku i ponovi predstavu. "Znaš li", reče on zamišljeno, brišući usta rukom, "mislim da bi mogla

biti u pravu. I ako je Guinness stvaran to znači da si i ti stvarna." "Mislim da jesam", kažem tužno. "Iako mnogo puta nisam sigurna u

to." "Pretpostavljam da se ponekad osjećaš kao da si nevidljiva?" upita on. Srce mi zastane. Nitko, nitko me to nikad prije nije upitao, a upravo

sam se tako osjećala veći dio života. Zar mi je čitao misli? Bila sam hipnotizirana. Takvo prepoznavanje! Netko me razumio. Potpuni stranac koji mi je zavirio ravno u dušu i vidio moju bit. Osjećala sam vrtoglavicu od oduševljenja i sreće i nade.

"Da", kažem tiho. "Ponekad se osjećam nevidljivo." "Znam", reče on. "Kako?" "Jer se i ja tako osjećam." "Oh." Nastane pauza i nas dvoje smo stajali i gledali se, lagano se smiješeći. "Kako se zoveš?" upita on iznenada. "Ili ću te jednostavno zvati Božica

Guinnessa? Ili, ako želiš, mogu to skratiti u BG. Ali onda te možda zamijenim za konja i pokušam te uzjahati, a moram priznati da nimalo ne sličiš na konja, i iako imaš dobre noge..." (U tom trenutku se nagne tako da mu je glava bila u ravnini s mojim koljenima.) "Da, vrlo dobre noge", nastavi on, uspravljajući se, "nisam siguran bi li mogla dovoljno brzo trčati na državnom prvenstvu. Iako bi možda uspjela stići među prva tri, pa bih se možda mogao kladiti na tebe. Vidjet ćemo. Vidjet ćemo. Nego, kako se zoveš?"

"Lucy." "Lucy, je li?" reče on zamišljeno, gledajući me svojim zelenim, pomalo

102

krvavim očima. "Lijepo ime za lijepu ženu." Iako sam bila uvjerena u to, ipak sam ga morala upitati: "Nisi li ti...

možda... Irac?" "Naravno, a što bih drugo mogao biti nego Irac?" reče on sa

istaknutim irskim naglaskom i otpleše mali ples. "Čak tamo iz pokrajine Donegal." "I ja sam Irkinja", kažem uzbuđeno. "Ne zvučiš tako", reče on sumnjičavo. "Nije istina", pobunim se. "Barem su mi roditelji Irci. Moje prezime je Sullivan." "To je doista irsko", prizna on. "Jesi li od vrste Paddiusa, podvrsta

Plasticus?" "Molim?" "Jesi li ti plastični paddy8?» "Rođena sam ovdje", priznam. "Ali osjećam se kao Irkinj a." "Dobro, to mi je dovoljno", reče on veselo. "A ja se zovem Gus. Ali

prijatelji me zovu skraćeno Augustus." "Oh", bila sam očarana. Postajalo je sve bolje. "Jako mi je drago što sam te upoznao, Lucy Sullivan", reče on uzevši

mi ruku. "I meni je drago što sam te upoznala, Gus." "Ne, molim te!" reče on, podigavši ruku u znak prosvjeda. "Augustus,

molim te." "Dobro, ako ti je svejedno, radije bih te zvala Gus. Augustus je malo

previše. "A tako?" reče on iznenađeno. "Previše? A tek si me upoznala!" "Ovaj, znaš što mislim..." kažem, pitajući se koliko se razumijemo

razumijemo. "Nijedna žena mi do sada nije takvo što rekla", reče on, gledajući me

zamišljeno. "Ti si vrlo neobična žena, Lucy Sullivan. Vrlo dobro zapažaš, ako smijem reći. I ako želiš ustrajati u formalnosti, onda neka bude Gus."

"Hvala." "To otkriva tvoj dobar odgoj." "Doista?" "Oh, da! Imaš divne manire, vrlo si ljubazna i pristojna. Pretpostavljam da znaš svirati klavir." "Ovaj, ne, ne znam", pitala sam se što je dovelo do iznenadne

promjene teme. Željela sam mu reći da znam svirati klavir jer sam mu očajnički željela ugoditi, ali u isto vrijeme sam se bojala izreći besramnu laž, u slučaju da on predloži da tamo odsviramo duet.

"Onda violinu?" 8 Engl. plastic paddy – Irac druge generacije, roden u Velikoj Britaniji, ali pokušava naglasiti svoje irsko

podrijetlo.

103

"Ovaj, ne." "Frulu?" "Ne." "U tom slučaju mora biti harmonika?" "Ne", kažem ja, želeći da prestane. Što je to bilo s tim glazbenim

instrumentima? "Ne izgledaš kao da sviraš bodhran9, ali sigurno to sviraš." "Ne, ne sviram bodhran." O čemu on priča? "Dobro, Lucy Sullivan, držiš me u šaci. Predajem se. Reci mi, koji je tvoj instrument?" "Kakav instrument?" "Onaj kojeg sviraš?" "Ali ja ne sviram ni jedan instrument." "Molim! Ali ako ne sviraš, onda si zasigurno pjesnikinja?" "Nisam", kažem kratko, i počnem razmišljati o tome kako bih mogla

pobjeći. Bilo je čudno, čak i za mene, a ja sam imala vrlo visok prag tolerancije čudaštva.

Likovi Flanna O'Briena10 su bili vrlo prikladni za Flann O'Brienove knjige, ali bilo je potpuno drugačije s njima neobavezno razgovarati na zabavi.

Ali, kao da mi je pročitao misli, on mi stavi ruku na rame i odjednom postane mnogo normalniji.

"Oprosti, Lucy Sullivan", reče on skromno. "Oprosti. Preplašio sam te, zar ne?"

"Malo", priznam. "Oprosti", ponovi on. "U redu je", nasmiješim se, a preplavi me olakšanje. Nisam imala ništa

protiv ljudi koji su čudni, čak i pomalo ekscentrični, ali kad su pokazivali psihotične namjere, znala sam da je vrijeme za uzmak.

"Večeras sam uzeo popriličnu dozu prvoklasne droge", nastavi on, "i nisam baš svoj."

"Oh", kažem tiho, ne znajući što da mislim. Znači, uzima drogu? Smeta li mi to? Pa, i ne baš, mislila sam, sve dok ne počne uzimati heroin, jer ionako nemamo dovoljno žlica u stanu.

"Koju drogu uzimaš?" upitam, pokušavajući ne zvučati kao da ga osuđujem.

"Što imaš?" nasmije se on. Zatim iznenada zastane. "Opet to radim, zar ne? Plašim te?"

"Paaa, znaš..." "Ne brini, Lucy. Ponekad uzmem neki blagi halucinogen ili nešto za

9 Keltski bubanj.

10 Irski pisac i satiričar, pripadnik surealizma.

104

opuštanje, ništa više. U malim količinama. I ne prečesto. Skoro nikada, u stvari. Osim piva. Moram priznati da dosta konzumiram pivo, rano i često."

"Oh, to je u redu", potvrdim. Nisu mi smetali muškarci koji piju. Ali, pitala sam se, ako je trenutno pod utjecajem nekog narkotika,

znači li to da inače ne priča priče i mašta, i da je jednako dosadan kao i ostali? Očajnički sam se nadala da nije. Bilo bi to nepodnošljivo razočaranje kad bi ovaj predivni, šarmantni i neobični muškarac nestao s posljednjim tragovima droge u krvotoku.

"Jesi li i inače ovakav?" upitam oprezno. "Znaš, umišljaš li stvari i pričaš priče i tome slično? Ili je to samo zbog droge?"

Zurio je u mene, a sjajne kovrče su mu padale u oči. Zašto moja kosa ne može imati takav sjaj, pitala sam se odsutno,

razmišljajući o tome koji regenerator upotrebljava. "Ovo je važno pitanje, zar ne, Lucy Sullivan?" upita on, još uvijek

zureći u mene. "Mnogo toga ovisi o njemu." "Valjda", promrmljam. "Ali, moram biti iskren, znaš", reče on odlučno. "Ne mogu ti

jednostavno reći ono što želiš čuti, zar ne?" Nisam bila sigurna trebam li se složiti s tim. U jednom

nepredvidljivom i neugodnom svijetu bilo bi i neobično i vrlo ugodno čuti ono što želim čuti.

"Valjda", uzdahnem. "Neće ti se svidjeti ovo što ću ti sad reći, ali imam moralnu obvezu da

ti to svakako kažem." "Dobro", odgovorim tužno. "Nemam izbora", nježno mi dotakne lice. "Znam." "Oh!" odjednom poviče i teatralno raširi ruke. Privukao je zabrinute

poglede iz kuhinje – okrenu se i ljudi koji su stajali čak pokraj vrata. "'O, kako zamršenu mrežu plesti krećemo, čim prvu prijevaru počinimo'!11 Slažeš li se, Lucy Sullivan?"

"Da", nasmijem se. Nisam se mogla suzdržati, bio je tako lud i smiješan.

"Znaš li plesti, Lucy? Ne? U današnje vrijeme i nema potrebe za tim. Izumiruća umjetnost, izumiruća umjetnost. Ni ja nisam dobar u tome, imam dvije lijeve ruke. Sad, da ti iskreno kažem, Lucy Sullivan..."

"Samo izvoli." "Evo! Ja sam još gori kad sam u zoni bez droge. Eto! Rekao sam!

Pretpostavljam da ćeš sad ustati i napustiti me?" "U stvari i neću." "Ali zar ne misliš da sam luđak i sramota i jadnik?"

11

Sir Walter Scott – citat iz knjige "Marmion".

105

"Mislim." "Želiš mi reći da voliš luđake, sramotu i... Lucy Sullivan?" Nikad do sada nisam to tako gledala, ali sad kada je on to

spomenuo... "Da", kažem.

106

Devetnaesto poglavlje

zeo me je za ruku i poveo prema hodniku, a ja sam dopustila da me vodi. Gdje me vodi, uzbuđeno sam se pitala. Progurala sam se pokraj Daniela i on upitno podigne obrve, a zatim mi mahne prstom

opominjući me, ali nisam se obazirala. Nije mi imao što prigovoriti. "Sjedni ovdje, Lucy Sullivan", Gus pokaže na donju stubu. "Lijepo

ćemo u miru popričati." To i nije izgledalo moguće s obzirom na to da je bilo više prometa na

stubama nego po ulici Oxford12. Nisam baš bila sigurna što se gore događa, kao i obično, pretpostavljam, drogiranje, seks s dečkom najbolje prijateljice na njenom kaputu i tome slično.

"Dobro, žao mi je što sam te bio preplašio, Lucy, ali pretpostavio sam da moraš biti neka kreativna osoba", reče Gus kad smo se smjestili na dnu stuba.

"Ja sam glazbenik i za glazbu sam emocionalno vezan", nastavi on. "I ponekad zaboravim da drugi tako ne razmišljaju."

"U redu je", kažem oduševljeno. Ne samo da nije lud nego je i glazbenik, a meni su oduvijek najdraži bili glazbenici i pisci i kreativni ljudi koji su se ponašali kao izmučeni umjetnici. Nikad se nisam zaljubila u muškarca koji ima normalan posao i nadala sam se da nikad i neću. Nisam mogla zamisliti ništa dosadnije od čovjeka s redovitim primanjima, od čovjeka koji je pažljivo raspolagao novcem, od čovjeka koji je znao kako živjeti s vlastitim sredstvima. Financijska nesigurnost mi je bila poput najboljeg afrodizijaka. Moja majka i ja žestoko smo se sukobljavale oko toga, ali razlika je bila u tome što ona nije imala ni jednu romantičnu kost u tijelu, a ja bih se trebala dobro namučiti da pronađem jednu koja nije. Palčana kost, podlaktica, potkoljenica, natkoljenica, zdjelica (ona pogotovo!), prsni koš, nadlaktica, lopatica – u stvari obje – razni kralješci, široka paleta rebara, čitav sklop kostiju gležnja, skoro jednako toliko kostiju na rukama, nekoliko malenih u mom unutrašnjem uhu – tko bi ih sve nabrojio, a sve su bile romantične.

"Znači ti si glazbenik?" upitam sa zanimanjem. Možda mi se zato činilo kao da ga poznajem – možda sam ga vidjela, ili čula za njega, ili sam negdje vidjela njegovu sliku.

12

Najprometnija ulica s poznatim dućanima u središtu Londona.

U

107

"Jesam." "Jesi li poznati glazbenik?" "Poznati?" "Da, jesi li poznat u svijetu?" "Lucy Sullivan, nisam poznat, čak ni u svojoj kući." "Oh." "Razočarao sam te, zar ne? Tek smo se upoznali, a već imamo krizu.

Morat ćemo potražiti stručnu pomoć, Lucy. To ostani ovdje, a ja idem pronaći nekog stručnjaka u telefonskom imeniku."

"Ne, nećeš", nasmijem se. "Nisam razočarana. Samo mi se činilo da te poznajem, ali nisam znala otkud, pa sam mislila da te poznajem zato što si poznat."

"Hoćeš reći da se ne poznajemo?" upita on šokirano. "Mislim da ne", odgovorim, zabavljajući se.

"Ali mora da se poznajemo", bio je uporan. "Barem u prijašnjem životu, ako ne u ovome."

"Sve je to lijepo", kažem zamišljeno. "Ali i ako smo se poznavali u prijašnjem životu, tko kaže da smo se tada sviđali jedno drugome? Uvijek me to mučilo, ljudi se ne moraju voljeti samo zato što se prepoznaju iz prethodnih života, zar ne?"

"Potpuno si u pravu", reče Gus, čvrsto mi stisnuvši ruku. "I ja sam oduvijek tako mislio, a ti si prva osoba do sada koja se složila sa mnom."

"Hoću reći, zamisli da sam ti ja bila šefica u prošlom životu, pa ne bi ti bilo drago da me opet sretneš, zar ne?"

"Ne! Oh, Kriste, zar to ne bi bilo užasno? Umrijeti i putovati kroz prostor i vrijeme i ponovno se roditi i opet sresti iste proklete ljude koje si sretao u prošlom životu. Sjećaš me se iz starog Egipta? Dobro, loše si obavio posao na onoj piramidi, i zato se vrati i popravi to."

"Upravo tako. A što kažeš na ovo, sjećaš me se? Ja sam bila lav, a ti kršćanin u Rimu? Sad me se sjećaš? Dobro, idemo se vjenčati."

Gus se oduševljeno smijao. "Divna si. Svejedno, nas dvoje smo se sigurno slagali u tom prošlom životu u kojem smo se sreli. Imam dobar osjećaj u vezi s tobom, vjerojatno si mi objašnjavala Pitagorin poučak kada je Pitagora sa mnom izgubio strpljenje – on je znao lako planuti, taj dečko – ili si mi posudila novac na prijelazu stoljeća nešto lijepoga. A sad, ima li još tog Guinnessa?"

Poslala sam Gusa do hladnjaka i sjela sam na stube i čekala. Bila sam oduševljena, ushićena, prštala sam od sreće. Kakav divan čovjek. Bilo mi je tako drago što sam došla na zabavu, krv mi je proključala pri pomisli da sam isto tako mogla ne doći i onda ga nikad ne bih upoznala. A možda je gospođa Nolan ipak bila u pravu. Gus je mogao biti onaj pravi, čovjek kojeg sam čekala.

Kad smo već kod čekanja, pa gdje je, do vraga, on? Koliko mu treba da

108

dođe do hladnjaka i ukrade ostatak Danielovog Guinnessa? Činilo se da ga već dugo nema? Zar je počeo razgovarati s nekom

drugom mladom djevojkom i zaboravio na mene dok ja ovdje sjedim na stubama sa snenim osmijehom na licu?

Počela sam biti nervozna. Koliko moram čekati prije no što krenem u potragu za njim, pitala

sam se? Što se smatra pristojnim razdobljem? I zar nije još prerano, čak i za mene, da počnem trčati za njim? Moje stanje snene, sretne samokritike odjednom se prekine. Morala

sam znati da je to predobro da bi bilo istinito. Postala sam svjesna buke i guranja drugih ljudi oko mene, bila sam potpuno zaboravila na njih dok sam razgovarala s Gusom, i pitala sam se smiju li mi se? Jesu li već tisuću puta vidjeli Gusa kako tako razgovara sa ženama? Mogu li osjetiti moj strah?

Ali, ne, stizao je, izgledajući pomalo raščupano. "Lucy Sullivan", izjavi nervozno i rastreseno, "oprosti što me nije bilo

tako dugo, ali upao sam u užasnu prepirku." "Oh, Bože", nasmijem se. "Što se dogodilo?" "Kad sam došao do hladnjaka, neki muškarac se pokušao poslužiti

Guinnessom tvog prijatelja Donala. 'Ostavi to', povikao sam. 'Neću', rekao je on. 'Hoćeš', rekao sam. 'To je moje', rekao je on. 'Nije', rekao sam. Nastala je gužva, Lucy, u kojoj sam zadobio manje ozljede, ali Guinness je sad na sigurnom."

"Je li?" rekla sam iznenađeno, jer je Gus imao bocu crnog vina u ruci, a nije bilo ni traga Guinnessu.

"Da, Lucy, žrtvovao sam se i sad je na sigurnom. Nitko ga neće pokušati ukrasti."

"Što si uradio?" "Uradio? Ali, popio sam ga, naravno, Lucy. Što sam drugo mogao?" "Ova" Nervozno sam pogledavala preko ramena i gotovo sam bila sigurna da

kroz rešetke ograde vidim Daniela kako se probija kroz hodnik s bijesnim izrazom na licu.

"Lucy", poviče on. "Neki mali gad je ukrao..." Zastao je kad je ugledao Gusa. "Ti!" povikao je. Oh, Bože. Daniel i Gus su se očigledno upoznali. "Daniele, ovo je Gus.

Gus, ovo je Daniel", kažem tiho. "To je on", reče Gus ljutito. "To je taj lopov koji je pokušavao ukrasti Guinness tvog prijatelja."

"Mogao sam i znati", reče Daniel, vrteći glavom u znak neodobravanja, praveći se da ne čuje Gusove optužbe.

"Mogao sam i znati. Kako ih samo nalaziš, Lucy? Samo mi reci kako." "Oh, odlazi, ti licemjerni gade", kažem ljuta i posramljena.

109

"Zar poznaješ ovu osobu?" Gus me pitao. "Ne mislim da je on tip osobe s kojom se možeš družiti. Trebala si vidjeti kako je..."

"Idem", reče Daniel, "i nosim Kareninu bocu vina sa sobom." Zgrabi bocu vina iz Gusove ruke i nestane u gužvi.

"Jesi li vidjela?" poviče Gus. "Opet je to učinio!" Pokušala sam zaustaviti smijeh, ali nisam uspjela, očigledno nisam bila tako trijezna kao što sam mislila.

"Prestani", kažem, povlačeći Gusa za ruku, "sjedni i budi pristojan." "Dobro." "U redu." Nastala je kratka pauza dok me gledao, a na lijepom licu se vidjela

ljutnja. "Dobro, ako ti tako kažeš, Lucy Sullivan." "Kažem." Krotko je sjeo pored mene na stubu, s pretjerano poslušnim izrazom

na licu. Nekoliko trenutaka smo sjedili u tišini. "Ah, dobro", reče on, "vrijedilo je pokušati."

110

Dvadeseto poglavlje

djednom mi je ponestalo tema za razgovor. Sjedila sam zbijena uz njega na stubama, trudeći se smisliti što bih rekla. "Dobro!" kažem, previše veselo i pokušavajući skriti iznenadnu

stidljivost. Što će sad biti, pitala sam se. Hoćemo li reći da nam je drago što smo se upoznali i jednostavno se

rastati, kao brodovi koji napuštaju jutarnje luke. To nisam željela. Odlučila sam mu postaviti pitanje jer većina ljudi je voljela pričati o

sebi. "Koliko imaš godina?" "Star sam kao brda i mlad kao mjesec, Lucy Sullivan." "Možeš li biti malo jasniji?" "Dvadeset i četiri." "Dobro." "U stvari, 924!" "Doista?" "A koliko ti imaš godina, Lucy Sullivan?" "Dvadeset i šest." "Hmmm, tako. Znaš da bih ti mogao biti otac po godinama?" "Ako imaš 924, mogao bi mi biti i djed." "I stariji sam, rekao bih." "Ali zaista dobro izgledaš za svoje godine." "Zdrav život, Lucy Sullivan, na to se sve svodi. A tu je i dogovor koji

sam sklopio s vragom." "Što želiš reći?" ovo mi se sviđalo, tako sam se dobro zabavljala. "Nisam stario u ovih 900 godina dok sam te čekao, ali ako ikad

stupim nogom u neki ured i počnem obavljati pravi posao, trenutačno ću ostarjeti i umrijeti."

"To je čudno", rekla sam, "jer mi se upravo to događa svaki put kad idem na posao, ali nisam morala čekati 900 godina da mi se to dogodi."

"Ti ne radiš u uredu, zar ne?" upita on užasnuto. "Oh, jadna moja Lucy, to nije pravedno. Ti uopće ne bi trebala raditi, trebala bi provoditi vrijeme ležeći na svilenim plahtama u svojoj zlatnoj haljini, i jesti slatkiše, okružena obožavateljima i podanicima."

"Slažem se u potpunosti", kažem toplo, "osim u vezi sa slatkišima. Može li čokolada umjesto toga?"

O

111

"Nema problema", reče on nastavljajući, "onda neka bude čokolada. A kad već govorimo o svilenim plahtama, bi li bilo pretjerano kad bih zamolio da te otpratim večeras kući?"

Otvorila sam usta, osjećajući vrtoglavicu od panike. "Oprosti mi, Lucy Sullivan", reče on, uzevši me za ruku, a izraz lica

mu je odavao šok. "Ne mogu vjerovati da sam to rekao. Molim te, molim te, izbriši to iz glave, pokušaj zaboraviti da sam to ikad rekao, da je takav neugodan prijedlog ikad prešao preko mojih usana. Neka me grom pogodi! Iako je grom predobar za mene."

"U redu je", kažem ljubazno, razuvjerena njegovim ponašanjem. Ako mu je bilo tako neugodno, onda zasigurno nije običavao pozivati se kod djevojaka koje je tek upoznao?

"Ne, nije u redu", reče on panično. "Kako sam mogao nešto takvo reći ženi kao što si ti? Sad ću jednostavno otići i želim da zaboraviš da si me ikad srela, to je najbolje što mogu. Zbogom, Lucy Sullivan."

"Ne, nemoj", rekla sam, obuzeta panikom. Nisam bila sigurna želim li spavati s njim, ali sigurno nisam željela da ode.

"Želiš da ostanem, Lucy Sullivan?" upita on, sa zabrinutim izrazom na licu.

"Da." "Pa, ako si doista sigurna... pričekaj da donesem kaput." "Ali..." Oh, Bože! Htjela sam da ostane u smislu da ostanemo razgovarati na

zabavi, ali čini se da je on pomislio kako sam ga pozvala da ostane sa mnom u svilenim plahtama sa slatkišima i bilo me previše strah da će se uzrujati ako mu objasnim taj nesporazum, i tako se činilo da sam dobila gosta za tu noć.

Vratio se, mnogo brže nego prošli put, vukući šalove i kaput i vestu pod rukom.

"Spreman sam, Lucy Sullivan." Kladim se da jesi, pomislim nervozno. "Ima još jedna stvar, Lucy." Što je sad? "Nisam siguran da imam dovoljno novca da platim puni iznos mog

dijela cijene taksija. Landbroke Grove je daleko, zar ne?" "Dobro, koliko novca imaš?" On izvuče punu šaku sitniša iz džepa. "Da vidim, četiri funte... pet

funti... ne, oprosti, to su pezete. Pet pezeta, deset centi, čudotvorni medaljon i sedam, osam, devet, jedanaest penija!"

"Idemo", nasmijala sam se. Na kraju krajeva, što sam i mogla očekivati? Nisam mogla poželjeti siromašnog glazbenika, a onda se žaliti da nema novca.

"Vratit ću ti, Lucy, čim iskoristim svoju veliku priliku."

112

Dvadeset i prvo poglavlje

nogo kasnije stigli smo u Landbroke Grove. Gus i ja smo se u taksiju držali za ruke, ali još se nismo bili poljubili. To je bilo samo pitanje vremena i osjećala sam se vrlo nervozno zbog toga. Nervozno na

uzbudljiv način. Gus je uporno želio razgovarati s taksistom, postavljajući mu pregršt

dosadnih pitanja: tko je bila najpoznatija osoba koju je ikad vozio, tko je bila najmanje poznata osoba koju je ikad vozio, i takve stvari, a prestao je tek kada je taksist naglo zakočio negdje u Fulhamu, i dobacivši nam hrpu kratkih, oštrih anglikanizama, prenio nam da ćemo oboje izaći van i sami se pobrinuti za daljnje putovanje ako Gus ne umukne.

Te večeri mi u kući taksista zvijezde nisu bile naklonjene. "Moji pečati su usneni", poviče Gus i ostatak vožnje smo proveli

šapćući, gurkajući se i hihoćući kao školarci, nagađajući zbog čega je taksist tako loše raspoložen.

Platila sam taksi, a Gus je uporno tražio da uzmem njegov devizni sitniš.

"Ali, ne želim ih", rekla sam. "Uzmi ih, Lucy", bio je uporan. "Ja imam svoje dostojanstvo, znaš?" dodao je pomalo ironično. "Pa, dobro", nasmijem se, sretna da sam mu udovoljila. "Ali, ne želim

tvoj čudotvorni medaljon. Imam na tisuće svojih, ali svejedno hvala." "Kladim se da ti ih je dala majka." "Pa naravno." "Da, majke Irkinje su poput neiscrpnog izvora čudotvornih medaljona.

Uvijek imaju jednog skrivenog negdje. Ne čini li ti se da ti uvijek žele nešto nametnuti?"

"Kako to misliš?" Gus me podbode prstom u bok, dok sam pokušavala otvoriti vrata:

"Hoćeš li šalicu čaja? Ah, hoćeš. Daj joj cijeli lončić, zagrijat će je." Penjao se uz stube vičući za mnom: "Hoćeš li krišku kruha, hajde, evo

ti cijela štruca. Uzmi vreću od dvadeset i pet kila krumpira, evo gozbe s osam sljedova, hajde, svakako se moraš udebljati. Sama si kost i koža. Znam da si upravo večerala, ali još jedna večera ti ne može naškoditi."

Nisam se mogla prestati smijati iako sam se bojala da se drugi stanari ne bi bunili zato što ih u dva ujutro budi pijani Irac koji uporno traži goveđi

M

113

but. "Hajde", poviče on. "Mi ćemo ti ga pripremiti." "Pst", rekla sam smijuči se. "Oprosti", prošapće on. "Ali, hoćeš li?" "Hoću li što?" "Pojesti čitavo prase?" "Neću!" "Ali, bacit će se ako ga ne pojedeš. A zaklali smo ga samo za tebe." "Prestani." "Dobro, ali barem ćeš uzeti malo blagoslovljene vodice i čudotvorni

medaljon, zar ne?" "Dobro, samo da ti udovoljim." Ušli smo u stan i predložila sam čaj, ali Gusa čaj nije zanimao. "Doista sam umoran, Lucy", reče on. "Hoćemo li u krevet?" Oh, Bože! Znala sam što to znači. Brinula sam zbog mnogih stvari, naročito zbog kontracepcije, a Gus

mi nije djelovao kao da je u stanju brinuti se za takve stvari. Ili uopće misliti na to. Možda je bio odgovorniji građanin kad nije bio pijan, iako nisam računala na to pa se tako činilo da ja moram biti razumna i pažljiva strana. I nije mi smetalo, više sam voljela muškarce koji su griješili zbog razuzdanosti nego zbog opreza.

"Što kažeš na to, Lucy?" nasmijao mi se. "Može!" pokušala sam zvučati veselo, svježe, nemarno, kao žena koja

sve drži pod kontrolom. Zatim sam pomislila da sam možda zvučala previše spremna, a isto kao što nisam htjela da primijeti koliko sam nervozna, tako nisam htjela da pomisli kako ga očajnički želim odvući u krevet.

"Hm, idemo", promrmljam, nadajući se da mi ton zvuči neutralno. Uvidjela sam da nisam bila potpuno pri sebi. Pozvala sam potpunog

stranca, muškog stranca, vrlo čudnog stranca, u svoj prazan stan. Ako me na kraju siluje, opljačka i ubije, moći ću okriviti samo sebe. Iako se Gus nije ponašao kao da mu je silovanje i pljačka na umu. Bio je prezauzet plesanjem po mojoj spavaćoj sobi, otvaranjem ladica, čitanjem mojih računa i divljenjem mome namještaju.

"Pravi kamin!" poviče. "Lucy Sullivan, znaš li što to znači?" "Što to znači?" "To znači da moramo privući stolice i sjesti ispred vatre i pričati priče." "Da, ali znaš, baš i ne koristimo taj kamin, dimnjak treba..." Ali nije me slušao jer je otvorio moj ormar i prekapao po vješalicama. "Aha! Kaput strogog kroja", reče on, izvlačeći moj stari dugi kaput od

samta s kapuljačom. "Što misliš?" Probao ga je (a iskreno, činilo mi se da je to bilo jedino što je želio

probati), stavio je kapuljaču i stao pred zrcalo okrećući se. "Prekrasno", nasmijem se. "Baš ti pristaje."

114

Sličio je pomalo na patuljka, ali na seksi patuljka. "Rugaš mi se, Lucy Sullivan."

"Nije istina." I nije bila istina jer sam mislila da je divan. Bila sam oduševljena

njegovom vedrinom, načinom na koji mu je sve bilo zanimljivo, njegovim neobičnim pogledom na svijet. Nije bilo druge riječi za to, jednostavno bila sam opčinjena.

I osjećala sam olakšanje što se zabavljao s odjećom umjesto da me pokušava odvući u krevet. Privlačio me, veoma, ali činilo mi se malo prerano za seks s njim. Ali, na kraju krajeva, rekla sam mu da može doći u moj stan, a to je podrazumijevalo da ne mogu izbjeći seks.

Teoretski sam znala da imam pravo ne spavati s nekim ako to ne želim i promijeniti mišljenje u bilo kojem trenutku, ali u stvarnosti bi mi bilo zaista neugodno reći – ne.

Valjda sam mislila da bi bilo vrlo neljubazno pustiti ga da ode praznih ruku nakon što je prešao sav ovaj put. To je sezalo još u moje djetinjstvo, kad je najvažnije bilo biti ljubazan prema gostima, i kad nije bilo važno što mi nećemo imati što jesti, samo da su gosti siti.

Također sam osjećala da smo Gus i ja nekako stvoreni jedno za drugo, a to je bilo vrlo privlačno. Ne samo da bi bilo neoprostivo drsko odbiti seks s njim, već bi to bio direktan udarac sudbini, i izazivanje srdžbe bogova na sebe. S olakšanjem sam tako razmišljala, jer sam time odbacila sve one nedoumice tipa "hoću-neću". Nisam imala izbora. Morala sam spavati s njim. Bez mučenja, sve je bilo lijepo i jednostavno.

Ali, svejedno sam još uvijek bila nervozna. Valjda bogovi ne mogu misliti na sve. Sjedila sam na krevetu i skidala naušnice dok je Gus njuškao po sobi,

podižući stvari, vraćajući ih i komentirajući. "Lijepe knjige, Lucy. Osim ovih kalifornijskih", promrmlja on, čitajući

poleđinu knjige Tko dobiva auto nakon raspada obitelji devedesetih. Bilo mi je drago što Gus nije bio potpuno neurotičan, iako je bio pomalo ekscentričan.

Vratila sam naušnice da ih opet mogu skinuti. Uvijek mi se činilo da je nošenje nakita dobra ideja kod situacije zavođenja, jer sam time mogla ostavljati dojam kao da nešto skidam, i da sam spremna za igru, a u stvari bi druga osoba ostala u donjim gaćama mnogo prije mene, i time mi pružila priliku da odustanem ili se predomislim bez otkrivanja svojih aduta.

Taj trik sam naučila onog ljeta kad sam navršila petnaest godina i kad smo Ann Garret, Fiona Hart i ja igrale poker u svlačenje s dečkima iz ulice. Ann i Fiona su imale velike grudi, a ljeti su zbog toga zračile povećanom dozom seksualnosti, iz mene nije zračilo ništa, moram priznati i rado su se dovodile u situaciju u kojoj su se morale otkrivati. Ja nisam imala grudi, i iako sam bila presretna što imam prijatelje, radije bih bila umrla nego

115

sjedila u polju iza dućana tih ljetnih večeri, u majici i gaćicama, s Derekom Wheatleyem, Gordonom Wheatleyem, Joeom Neweyem i Paulom Stapletonom.

Zato sam problem riješila stavljajući što je moguće više nakita i ukrasa do kojih sam mogla doći. Uši mi nisu bile probušene, to sam obavila tek s dvadeset i tri, pa sam morala nositi naušnice s kopčom koje su mi zaustavljale cirkulaciju i pretvarale moje uške u otečene crvene bolne lopte, no isplatilo se. (Iako sam uvijek s olakšanjem gubila prvih nekoliko partija pokera.) I prokrijumčarila bih i stavila majčin prsten od lave kojeg je ona čuvala zamotana u ubrusu u kutiji na dnu ormara i kojeg je nosila samo na godišnjicu braka i na rođendan. Bio mi je prevelik i živjela sam u strahu da ga ne izgubim. A uz tri ružičaste, plastične narukvice koje sam dobila za sreću i lančić s križićem od krizme, dobro sam se pobrinula da nikad ne moram skinuti ništa više od čarapa i cipela. Ali, za svaki slučaj sam nosila tri para čarapa.

Zanimljivo je bilo da Ann i Fiona nikad nisu nosile nakit. I činilo se da nemaju smisla za igru, uvijek su odbacivale aseve i

kraljeve kao da izlaze iz mode i za tren oka su ostajale u grudnjaku i gaćicama, hihoćući se i govoreći kako ih je sram. Sjedile su uspravno s uvučenim trbuhom, ispravljenim ramenima i izbačenim grudima, dok sam ja ostajala potpuno odjevena, s urednom hrpom ružičastih narukvica i naušnica na travi pored sebe.

To je bilo čudno. Skoro nikad nisam pobjeđivala, ali nekako sam uvijek uspijevala pobijediti u pokeru na svlačenje. A najčudnije je bilo to što nitko od ostalih igrača nije bio zadivljen. Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim zašto su oni, u stvari, dobro podnosili poraz.

Bila sam vrlo naivna tinejdžerka. Nastavila sam sa skidanjem i stavljanjem naušnica dok se Gus

upoznavao sa sadržajem moje spavaće sobe. "Samo ću malo prileći, Lucy, ako se slažeš?"

"Dobro." "Mogu li izuti čizme?" "Ovaj, možeš, nema problema", očekivala sam da će skinuti mnogo

više od čizama. Ako samo njih skine onda sam dobro prošla. Nisam očekivala ništa manje od kompletnog odijela.

Legao je na krevet pored mene. "Ovo je lijepo", reče on, držeći me za ruku. "Mmmm", promrmljam. Bilo je lijepo. "Znaš li ti, Lucy Sull..." "Što?" Nije odgovorio. "Što?" ponovila sam, okrenuvši se da ga pogledam. Ali on je spavao. Ispružen na mom krevetu, još uvijek u trapericama i

116

košulji. Izgledao je tako slatko, trepavice su mu bile crne i oštre i bacale su mu sjenu na lice, na vilici i bradi je imao male bore, a usta su mu se blago smiješila.

Zurila sam u njega. To je ono što želim, mislila sam. On je taj.

117

Dvadeset i drugo poglavlje

ovukla sam prekrivač i pokrila ga njime, što mi je probudilo osjećaj brige i nježnosti. Odmakla sam pramen kose s njegovog lica samo da naglasim taj osjećaj. Trebam li ga ostaviti da spava u odjeći, pitala sam

se. Dobro, tako će biti jer ga nisam namjeravala skidati. A sigurno nisam namjeravala prekapati po njegovom donjem rublju i potajno zavirivati.

Tada sam se spremila za spavanje, osjećajući se pomalo, recimo, opušteno. Uvukla sam se u pidžamu, bila sam prilično sigurna da Gus nije bio tip koji se pali na seksi negliže, što je bilo dobro jer nisam ni imala seksi negliže. Gus se vjerojatno više bojao seksi negližea nego što bi ga on uzbudio. Iako, nikad se ne zna...

I oprala sam zube. Naravno da sam oprala zube. Prala sam ih toliko da su mi se zacrvenile desni. Znala sam da je pranje zubi najvažnija stvar koju treba napraviti kad dijeliš krevet s nepoznatim muškarcem. Časopisi i prethodna iskustva nisu mogla dovoljno naglasiti važnost pranja zubi. Bilo je tužno pomisliti da bi muškarac koji te privlači dovoljno da želiš s njim spavati, mogao ujutro pobjeći ako ti zadah nije miomirisan, ali nažalost tako stoje stvari. I ako budem tužna zbog toga, to se neće promijeniti.

A umjesto da skinem šminku, ja sam je dodatno pojačala. Željela sam izgledati lijepo kad se Gus ujutro probudi i mislila sam da će dodatna šminka nadoknaditi nedostatak alkohola kod njega, pa čak ga i izjednačiti. Zatim sam legla u krevet pored njega. Bio je tako sladak dok je spavao.

Ležala sam zureći u mrak, razmišljajući o svemu što se dogodilo te večeri, i bilo to od uzbuđenja ili od iščekivanja ili razočaranja ili čak olakšanja, ali nisam mogla zaspati.

Nakon nekog vremena sam začula zvuk ulaznih vrata, a zatim sam čula Karen i Charlotte i jedan muški glas kako pričaju i pripremaju čaj i prigušeno se smiju i razgovaraju. Bilo je daleko mirnije od prethodne noći, nije bilo glazbe Sound of Music, nije se rušio namještaj i nije bilo kričanja i glasnog smijeha.

Nakon dosta vremena provedenog u mraku odlučila sam ponovno ustati i pogledati što se događa u kući. Osjećala sam se pomalo izostavljenom. Ali to nije bila nikakva novost. Pažljivo sam se izvukla iz kreveta, ne želeći uznemirivati Gusa, i na prstima sam izašla iz sobe, a dok sam polako zatvarala vrata za sobom, na hodniku sam naletjela na nešto veliko i mračno što inače nije bilo smješteno pred mojim vratima.

P

118

Skočila sam od straha! "Isuse!" povikala sam. "Lucy", reče muški glas. I ta stvar mi stavi ruku na rame. "Daniel!" kriknula sam kad sam se okrenula. "Što do vraga radiš

ovdje? Na smrt si me preplašio, glupane jedan!" Umjesto da se ispriča, Daniel se počeo smijati. Umirao je od smijeha. "Zdravo Lucy", rekao je teško dišući, a jedva je mogao govoriti od

silnog smijeha. "Uvijek me tako lijepo dočekaš. Mislio sam da si već na pola puta do Moskve."

"Što si mislio bauljajući u mraku ispred mojih vrata?" pitala sam. Daniel se naslonio na zid i još uvijek se smijao. "Izraz na tvom licu",

reče on, brišući suze, "da si ga mogla vidjeti." Bila sam uzrujana i ljuta i nisam mislila da je nešto smiješno i zato

sam udarila Daniela. "Joj", reče on, još uvijek se smijući, uhvativši se za ruku u koju sam

ga udarila, "ti si opasna." Prije no što sam ga uspjela ponovno udariti, u hodnik je stigla Karen i

odjednom je sve postalo jasno. Ona mi je značajno namignula i rekla: "Ja sam pozvala Daniela. Nema to nikakve veze s tobom, ne brini."

Karen skidam kapu. Bila sam zadivljena. Doista zadivljena. Izgledalo je da je napravila veliki pomak u svom projektu osvajanja Daniela.

"U stvari sam upravo htio otići", reče Daniel. "Ali, budući da si budna mislim da ću još malo ostati."

Zaputili smo se u dnevnu sobu gdje se Charlotte ispružila na kauču blistajući od sreće, a ja sam se osjećala pomalo neobično jer me Daniel zatekao u plavoj pidžami od flanela. U sobi su se osjećali tragovi nedavno ispijenog čaja.

"Lucy", reče Charlotte oduševljeno. "Divno! Ti si budna. Dođi i sjedni pored mene." Ona se uspravi i potapša mjesto pored sebe na kauču, a ja se uguram pored nje i skrušeno sklupčam noge ispod sebe. Na nožnim prstima mi se skinuo lak i imala sam žulj na stopalu i nisam željela da to Daniel vidi.

"Ima li još čaja?" upitam. "Koliko hoćeš", reče Charlotte. "Donijet ću ti šalicu", reče Daniel, krenuvši prema kuhinji. Vratio se

za tren i natočio čaj u šalicu, dodao mlijeko i dvije žlice šećera, promiješao i dodao ga meni.

"Hvala, ponekad znaš biti koristan." Stajao je pored kauča, nadvivši se nada mnom. "Daj, skini kaput", rekla sam bijesno. "Izgledaš kao pogrebnik." "Volim ovaj kaput." "I sjedni. Zaklanjaš mi svjetlost." "Oprosti."

119

Daniel je sjeo na fotelju najbližu meni, a onda je Karen sjela na pod naslonivši glavu na naslon njegove fotelje. Oči su joj sjale i izgledala je sneno i romantično. Ja sam bila iskreno šokirana.

Ponašala se sasvim neuobičajeno. Karen je uvijek glumila da je potpuno neuhvatljiva. Vezivala je muškarce u čvor nesigurnosti, pretvarajući mnoge razumne muškarce u Nesigurnost u Odijelu. Bila je uvijek pomalo teška, a sad je izgledala kao da je nježna, lijepa i slatka.

Vidi, vidi. "Upoznala sam jednog tipa", objavi Charlotte. "I ja", dodam veselo. I Karen je, ali možda sad nije bilo pravo vrijeme da nam o tome govori. "Znamo", reče Charlotte. "Karen je prisluškivala pred tvojim vratima,

pokušavajući otkriti je li s tobom." "Ti brbljava kravo..." reče Karen bijesno. "Daj ušuti", kažem. "Ne svađajte se. Želim čuti sve o Charlotteinom

tipu." "Ne, ja želim čuti sve o tvome", reče Charlotte. "Ne, ti prva." "Ne, ti." Karen je izgledala ozbiljno i odraslo, kao da se dosađuje, ali to je bilo

samo zbog Daniela, kako bi ga navela da pomisli da se ona ne prepušta glupim, djevojačkim stvarima kao što je ogovaranje. Ali, to je bilo u redu, sve smo se ponašale tako u prisutnosti tipa za kojim smo bile lude. Nitko to nije znao bolje od mene. Bila je to samo smicalica, i čim se uvjeri da je zagrizao, moći će se opet pokazati u pravom svjetlu.

"Molim te Lucy, ti prva", umiješa se Daniel. Karen je izgledala iznenađeno, a zatim je rekla: "Da, hajde Lucy.

Prestani biti tako prokleto stidljiva." "Dobro", kažem oduševljeno. "Izvrsno", Charlotte obgrli koljena od uzbuđenja. "Odakle želite da

počnem?" upitam, smijuči se od uha do uha. "Pogledaj je", reče Karen suho. "Izgleda kao mačka koja je oblizala

vrhnje." "Kako se zove?" reče Charlotte. "Gus." "Gus!" Karen je bila užasnuta. "Koje grozno ime. Gus Gorila. Gusić

Gusan." "I kakav je?" upita Charlotte, ignorirajući Karenine uzvike gađenja. "Divan je", počela sam se zahuktavati s opisivanjem. A zatim sam

primijetila da me Daniel pomalo čudno gleda. Sjedio je na stolici, nagnut prema naprijed, s rukama na koljenima i zurio je u mene, izgledajući pomalo zbunjeno, pomalo tužno. "Zašto me tako gledaš?" upitala sam mrzovoljno.

"Kako?!"

120

Ali to je povikala Karen, a ne Daniel. "Hvala ti, Karen", reče joj Daniel pristojno, "ali mislim da i sam mogu

sročiti nekoliko riječi." Ona slegne ramenima i nadureno zabaci svoju plavu kosu. Osim po

blagom rumenilu na obrazima, nije se moglo primijetiti da se posramila. Zavidjela sam joj na držanju i na sigurnom nastupu.

Daniel se okrene prema meni. "Gdje smo stali?" reče on. "Oh da, kako?"

Ja se počnem smijati. "Ne znam", zahihoćem. "Čudno. Kao da znaš nešto o meni što ni ja ne

znam." "Lucy", reče on ozbiljno. "Nikad ne bih bio toliko naivan da pomislim

kako znam nešto što ti ne znaš. Želim živjeti." "Dobro", nasmijem se ja. "Mogu li vam sad pričati o tipu?" "Da", prosikće Charlotte. "Nastavi, molim te." "Paaa dobro", kažem ja, "ima dvadeset i četiri godine, Irac je i predivan

je. Zaista je duhovit i pomalo, kako da kažem, neobičan. Nije poput drugih koje sam do sada upoznala i..."

"Zaista?" reče Daniel iznenađeno. "A što je s onim Anthonyjem s kojim si bila u vezi?"

"Gus nije ni malo nalik Anthonyju." "Ali..." "Anthony je bio lud." "Ali..." "Gus nije", rekla sam odlučno. "Dobro, a što je s onim drugim pijanim Ircem s kojim si izlazila?"

napomene Daniel. "Kojim?" kažem, već pomalo iznervirana. "Kakolisezvao", reče Daniel.

"Matthew? Malcolm?" "Malachy", promrmlja Karen uslužno. Izdajica. "Tako je, Malachy."

"Gus nije nimalo nalik ni Malachyju", povičem. "Malachy je stalno bio pijan."

Daniel nije ništa rekao. Samo je podigao obrvu i značajno me pogledao.

"Dobro!" prasnem. "Žao mi je zbog tvog Guinessa. Ali nadoknadit ću ti ja to, ne brini. Ali reci mi od kada si postao tako zao i škrt?"

"Ali ja nisam..." "Zašto si tako pokvaren?" "Ali..." "Zar ti nije drago zbog mene?" "Da, ali..." "Gledaj, ako ne možeš reći nešto lijepo, nemoj reći ništa!" "Oprosti."

121

Zvučao je tako pun kajanja da sam osjećala grižnju savjesti. Nagnula sam se prema njemu i pogladila ga po koljenu, ispričavajući se, i bilo mi je neugodno. Ja sam Irkinja – i nisam navikla na toplo vrijeme ili spontane izljeve nježnosti.

"I meni je žao", promrmljam. "Možda ćeš se ipak udati", napomene Charlotte. "Ovaj Gus bi mogao

biti muškarac o kojem ti je proročica govorila." "Možda", složim se tiho. Bilo me sram priznati da sam i ja to pomislila. "Znaš", reče Charlotte pomalo posramljeno. "Nekad sam mislila da bi

Daniel mogao biti tvoj tajanstveni muškarac, tvoj budući suprug." Ja prasnem u smijeh. "On! Ne bih ga ni štapom dotakla, nikad ne znaš gdje je sve bio." Daniel je izgledao uvrijeđeno, a Karen se skroz razbjesnila. Brzo sam se povukla i nježno namignula Danielu. "Samo se šalim Daniele. Znaš na što mislim, ali ako te to tješi, moja

majka bi bila oduševljena. Ti si njen idealan zet." "Znam", uzdahne on. "Ali u pravu si, ne bi uspjelo. Ja sam previše

običan za tebe, zar ne Lucy?" "Kako to misliš?" "Pa, imam posao i ne dolazim na spoj mrtav pijan i platim račun kad

izađemo van i nisam izmučeni umjetnik." "Umukni, gade jedan", nasmijem se. "Po tebi su svi moji dečki pijani,

dekintirani besposličari." "Doista?" "Da. I bolje ti je da pripaziš jer nisi u pravu." "Oprosti." "U redu." "Svejedno", reče on. "Ne mislim da će Connie biti oduševljena kad

upozna Gusa." "Neće ga upoznati", kažem ja. "Morat će ako se udaš za njega", podsjeti me on. "Daniele, molim te

umukni!" preklinjala sam. "Ovo bi trebala biti vesela prigoda." "Oprosti, Lucy", promrmlja on. Uhvatim njegov pogled. Nije izgledao kao da mu je žao. Prije no što

sam uspjela prigovoriti on reče: "Hajde, Charlotte, pričaj nam o tvom tipu." Charlotte je oduševljeno pristala. Zove se Simon, visok, plave kose,

zgodan, dvadeset i devet godina, bavi se oglašavanjem, ima šminkerski automobil, na zabavi je plazio po njoj i trebao ju je nazvati sljedećeg dana da bi je izveo na ručak. "I znam da će nazvati", reče ona sa sjajem u očima. "Imam tako dobar predosjećaj u vezi s njim."

"Izvrsno!" kažem oduševljeno. "Čini se da nam se svima posrećilo ove noći."

Zatim sam otišla i uvukla se natrag u krevet pored Gusa.

122

Dvadeset i treće poglavlje

us je još uvijek spavao i još je izgledao prekrasno. Ali pomalo me uznemirilo ono što je rekao Daniel. Istina, mojoj majci se Gus ne bi svidio. U stvari, moja majka bi mrzila Gusa. Polako je nestao onaj dobar

osjećaj od prethodne večeri. Divila sam se nepogrešivoj sposobnosti moje majke da uništi svaku veselu stvar koju dotakne.

Oduvijek je bilo tako, koliko se ja sjećam. Kad sam bila mala djevojčica i kad bi tata dolazio kući dobro

raspoložen jer je upravo dobio posao, ili jer je zaradio novac na trkama ili zbog nečega drugog, ona bi uvijek uspijevala pokvariti slavlje. Tata bi došao u kuhinju, sa osmijehom od uha do uha, a džepovi kaputa bi mu bili puni slatkiša za nas, a pod rukom bi nosio bocu u papirnatoj vrećici. A umjesto da se nasmije i kaže: "Jamsie, što se dogodilo? Kojim povodom slavimo?" ona bi sve pokvarila namrgodivši se i rekla bi nešto poput: "Oh, Jamsie, ne opet" ili, "Oh, Jamsie, obećao si."

I čak kad sam imala samo šest ili osam godina, bilo koliko godina, uvijek sam se osjećala užasno. Bila sam uvijek užasnuta njenom nezahvalnošću. Željela sam mu pokazati da mislim kako se ona ponaša užasno, i da sam na njegovoj strani. I ne samo zato što su slatkiši bili rijedak događaj. Svim srcem sam se slagala s tatom kad bi rekao: "Lucy, tvoja majka sve pokvari svojim prigovorima."

Mislila sam da je moja dužnost podizati raspoloženje, jer to nitko drugi nije želio učiniti.

Pa kad bi tata sjeo i natočio sebi piće, ja bih sjela za stol s njim da mu pravim društvo, da se solidariziram, da ne mora slaviti sam.

Bilo je lijepo promatrati ga. Imao je ritam ispijanja pića koji bi me utješio.

Moja majka bi pokazivala svoje neodobravanje lupanjem, zveckanjem, čišćenjem i brisanjem. U međuvremenu bi je tata pokušao oraspoložiti. "Pojedi kolač, Connie", rekao bi on.

Da je tada postojala izreka: "Razvedri se", on bi je vjerojatno dobro iskoristio.

Nakon nekog vremena bi izvadio gramofon i pjevao uz pjesmu "Četiri zelena polja" i "Želio bih da sam u Carrickfergusu" i uz druge irske pjesme. Puštao bi ih neprekidno, a ponekad bi u stanci rekao: "Pojedi jebeni kolač!"

A nakon nekog vremena bi znao zaplakati. Ali, nastavio bi pjevati, a

G

123

glas mu je bio drhtav od suza. Ili je to bilo od rakije. Znala sam da mu srce puca jer nije u Carrickfergusu, često sam bila

tako tužna zbog njega da bih i ja zaplakala. Ali, moja majka bi samo rekla: "Isuse! Taj sigurno ni ne zna gdje je Carrickfergus, a kamoli da želi biti tamo."

Nisam mogla razumjeti zašto je ona morala biti tako puna neodobravanja. Ili tako okrutna.

A on bi joj rekao, pomalo nerazumljivim glasom: "To je stanje duha, draga moja. To je stanje duha."

Nisam bila sasvim sigurna što je želio reći. Ali kad bi joj odbrusio: "Ali, ti to ne možeš znati, jer ti nemaš pameti",

tada sam znala što je želio reći. Uhvatila bih njegov pogled i oboje bismo se urotnički nasmijali.

Te večeri su se uvijek odvijale na isti način. Nepojedeni kolač, ritmičko ispijanje pića, lupanje i zveckanje, pjevanje i plač. Zatim, kad bi boca bila gotovo prazna, moja majka bi obično rekla nešto poput: "Evo ga. Spremi se za predstavu."

A tata bi ustao. Ponekad bi zateturao. U stvari, gotovo uvijek. "Idem kući u Irsku", rekla bi majka s dosadom u glasu. "Idem kući u Irsku", povikao bi otac nerazumljivim glasom. "Ako sada krenem mogu uhvatiti poštanski vlak", rekla bi majka, još

uvijek s dosadom u glasu, naslonivši se na sudoper. "Ako sada krenem, mogu uhvatiti poštanski vlak", povikao bi otac.

Ponekad bi gledao u križ, kao da želi vidjeti vrh nosa. "Bio sam glup što sam ikada odlazio", rekla bi mama ironično,

pregledavajući nokte. Nisam mogla razumjeti kako može biti tako bezosjećajna.

"Bio sam prokleta budala što sam ikad odlazio", povikao bi tata. "Oh, ovaj put je prokleta budala, zar ne?" možda bi rekla mama. "Meni

se više sviđa 'glupan', ali malo promjene dobro dođe." Jadni tata bi stajao ondje, ljuljajući se, pogrbljen, pomalo nalik biku, i

zurio bi u mamu, ali je nije baš mogao vidjeti. Vjerojatno je mogao vidjeti samo vrh nosa.

"Idem se spakirati", rekla bi mama, kao šaptač na pozornici. "Idem se spakirati", rekao bi tata zaputivši se prema kuhinjskim

vratima. Iako se to često događalo, i nikad nije otišao dalje od ulaznih vrata, ja

bih svaki put pomislila da odlazi. "Tata, molim te, nemoj ići", preklinjala bih ga. "Neću ostati u kući s tim starim gunđalom od žene koja ne želi ni

pojesti kolač koji sam joj kupio", obično bi rekao. "Pojedi kolač", preklinjala bih mamu, dok bih pokušavala spriječiti

tatu da izađe iz sobe.

124

"Makni mi se s puta Lucy, ili ne dogovar... hoću reći ne godovaram... hoću reći, jebi ga!" i onda bi izletio na hodnik.

Zatim bismo čuli kako se ruši stol u hodniku i mama bi promrmljala: "Ako je taj jadnik razbio moj..."

"Mama, zaustavi ga", panično sam molila. "Neće stići dalje od ulaza", rekla bi ona gorko. "Time još veća šteta." I iako joj nikad nisam vjerovala, bila je u pravu. Rijetko je uspijevao. Jednom je niz ulicu stigao sve do O'Hanlaoinovih, držeći plastičnu

vrećicu u kojoj su bile četiri kriške kruha i s bocom rakije pod rukom. To mu je bila zaliha za put do Monaghana. Neko vrijeme je stajao pred ulazom u kuću O'Hanlaoinovih i vikao. Nešto o tome kako su O'Hanlaoinovi nepošteni i kako je Seamus morao otići iz Irske da bi izbjegao zatvorsku kaznu. "Istjerali su vas otamo", vikao je moj tata.

Mama i Chris su morali otići po njega i dovesti ga natrag. Došao je tiho. Mama ga je vodila za ruku dok su ih pogledima pratili naši susjedi, koji su prekriženih ruku stajali na ulaznim vratima kuća, i tiho promatrali prizor. Kad smo došli do naše kuće mama se okrenula i povikala: "Možete se vratiti u kuću. Cirkus je završen."

Iznenadila sam se kad sam vidjela da plače. Mislila sam da je to od srama. Od srama zbog načina na koji se

odnosila prema njemu, što mu je pokvarila raspoloženje, što nije pojela kolač koji joj je kupio, što ga je požurivala kad je pokušao otići. Od srama koji je debelo zaslužila.

125

Dvadeset i četvrto poglavlje

robudila sam se i ugledala Gusa nagnutog iznad mene kako me nestrpljivo promatra. "Lucy Sullivan?" upita on. "To sam ja", kažem pospano. "Oh, hvala Bogu na tome!" "Na čemu?" "Mislio sam da sam te sanjao." "To je tako slatko." "Drago mi je da tako misliš, Lucy", reče on snuždeno. "Ali bojim se da nije tako. Meni se inače događa da se probudim i

poželim da sam sanjao prethodnu večer. Za mene je velika promjena što se nadam da nisam sanjao." "Oh." Bila sam zbunjena, ali činilo mi se da to zvuči kao kompliment. "Hvala što si mi dopustila da se koristim tvojim ležečim sadržajima,

Lucy", reče on. "Ti si mali anđeo." Ustala sam u panici. To je zvučalo kao oproštajni govor. Zar odlazi? Ali ne, nije se činilo da je obukao košulju, još se nije spremao za

odlazak. Uvukla sam se natrag u krevet, a on je legao pored mene. Osjećala sam se divno, iako je poplun bio između nas.

"Nema na čemu", nasmijem se. "Lucy, sad te moram pitati koliko sam dana već ovdje?" "Manje od jednog, u stvari." "Samo toliko?" reče on razočarano. To je vrlo ograničavajuće s moje

strane. Sigurno starim. Iako je još na vrijeme. Ima još dovoljno vremena." Slažem se, mislila sam. Ostani koliko god želiš. "Lucy, mogu li se sad

poslužiti tvojim higijenskim sadržajima?" "Na kraju hodnika, vidjet ćeš." "Ali prvo bih trebao pokriti svoju sramotu, Lucy." Žustro sam se nalaktila, da dobro pogledam njegovu sramotu prije no

što je pokrije, i vidjela sam da je u neko doba noći Gus svukao odjeću i sad je imao samo bokserice. A imao je tako lijepo tijelo. Lijepu glatku kožu i snažne ruke, i uski struk i ravan trbuh. Nisam mogla dobro vidjeti noge jer je skoro ležao na meni, ali ako su imalo sličile ostatku tijela, morale su biti preslatke.

P

126

"Odjeni moju kućnu haljinu, naći ćeš je iza vrata." "Ali što ako sretnem neku od tvojih cimerica?" upita on glumeći strah. "Pa što onda?" zahihoćem. "Zasramit ću se. A one će, znaš... misliti nešto o meni." Pognuo je

glavu, stidljivo se smiješeći. "Što će misliti?" nasmijem se. "Pitat će se gdje sam spavao i moj ugled će biti uništen." "Samo idi, ja ću braniti tvoju čast ako netko bude nešto rekao." Glas i naglasak su mu bili tako lijepi da sam ga mogla slušati do

vječnosti. "Divna kućna haljina!" reče Gus. Bila je to bijela frotirna haljina s

kapuljačom koju je stavio na glavu i glumio je da boksa oko kreveta. "Zar si u Ku-Klux-Klanu, Lucy Sullivan?" upita on, gledajući se u

zrcalu. "Imaš li koji zapaljeni križ pod krevetom?" "Nemam." "Dobro, ako se ikad odlučiš učlaniti, nećeš morati kupovati uniformu,

možeš samo odjenuti svoju kućnu haljinu i staviti kapuljaču i pridružiti se klanovcima!"

Ja sam se naslonila na jastuk i smiješila se. Bila sam sretna. "Dobro", reče on. "Idem ja." Gus otvori vrata spavaće sobe i odmah ih ponovno zatvori. Skočim. "Što se dogodilo?" "Taj čovjek!" reče Gus užasnuto. "Koji čovjek?" "Onaj visoki, koji je tvom prijatelju ukrao pivo, a meni bocu vina. Stoji

tu pred vratima!" Znači Daniel je ovdje prespavao, kako čudno. "Ne, ne, slušaj", pokušala sam objasniti. "To je on, Lucy, doista", Gus je bio uporan. "Osim ako opet nemam

priviđanje." "Nije to nikakvo priviđanje", kažem. "Dobro, onda ga moramo istjerati odavde! Inače ti neće ostati ni

komad namještaja, doista! Poznajem ja takve tipove. Pravi profesionalci..." "Ne, Gus, molim te poslušaj me", kažem, pokušavajući biti ozbiljna.

"Neće nam ukrasti namještaj, on je moj prijatelj ." "Stvarno? Ozbiljna si? Dobro, znam da me se to ne tiče i znam da smo

se tek upoznali i da nemam pravo komentirati, ali jedan obični kriminalac, ne bih to od tebe očekivao, to je sve... i ne mogu razumjeti zašto ti je to tako smiješno. Neće ti biti smiješno kada vidiš naš kauč na rasprodaji na tržnici Camden i kad budeš morala spavati na podu. Zaista ne mislim da je to smiješno..."

"Molim te, ušuti i poslušaj me, Gus", nekako sam to uspjela izgovoriti.

127

"Visoki muškarac pred vratima je Daniel. On nije ukrao ničije pivo." "Ali ja sam ga vidio..." "Zato što je to bilo njegovo pivo." "Ne, to je bilo Donalovo pivo." "Ali on je Donal, i njegovo ime je Daniel." Mala stanka dok Gus probavi tu činjenicu. "Oh, Bože", poviče on. Nagne se i baci se na krevet, uhvativši se za glavu. "Oh, Bože, oh, Bože, oh, Bože", tulio je. "U redu je", kažem nježno. "Oh, Bože, oh, Bože, oh, Bože." Gus me pogleda kroz prste. "Oh, Bože", reče on pogođeno. "U redu je." "Nije." "U redu je." "Ne, nije. Optužio sam ga da je ukrao vlastito pivo, i popio sam ga. A

zatim sam uzeo vino njegove djevojke..." "Ona mu nije djevojka..." napomenem nebitnu činjenicu. "Iako sad

možda i jest..." "Ona strašna plavuša?" "Hm, da", Karen bi se moglo i tako opisati. "Vjeruj mi", Gus je bio uporan. "Ona mu je djevojka, barem ako se nju

pita." "Valjda si u pravu", priznam. Kako zanimljivo, pomislim. Znači Gus je prilično dobro zapažao i

zaključivao. Pitam se koliko je njegova otkačenost bila odglumljena? Ili je u isto vrijeme bio i otkačen i perceptivan? Može li to biti isti čovjek? I imam li ja energije za to?

"Inače nisam tako odvratan, Lucy, doista nisam", nastavi on. "Bilo je to zbog droge. Siguran sam."

"U redu", prihvatim, skoro razočarano. "Moram mu se ispričati", reče Gus, skočivši s kreveta. "Ne", kažem. "Vrati se ovamo. Još je rano za isprike. Kasnije." Gus se muvao oko vrata još neko vrijeme, izgledao je uznemireno i

nervozno, a zatim je odškrinuo vrata. "Otišao je", reče s olakšanjem. "Sad se mogu iskrasti." I ode.

Dok ga nije bilo ja sam ležala u krevetu i bila sam vrlo zadovoljna sobom. Morala sam priznati da sam osjećala olakšanje što mu je bilo neugodno zbog onoga s Danielovim Guinessom. Vidjelo se da je pošten.

I pametan, prilično brzo je pročitao Karen. Izgledao je bolje no što sam se sjećala, nasmijan i zgodan i s mnogo

manje krvavim očima.

128

Što će se dogoditi kad se vrati iz kupaonice? Hoće li se odjenuti i otići; nekako zaboravljajući spomenuti da će me nazvati? Nekako sam mislila da neće. A svakako sam se nadala da neće.

Nije bilo onog prljavog osjećaja koji često dolazi s buđenjem nedjeljom ujutro, s potpunim strancem u krevetu u krevetu potpunog stranca.

Gus me barem probudio. Nije se pažljivo iskrao iz kreveta i potiho se odjenuo u mraku i pobjegao iz stana, s donjim gaćama u džepu, zaboravivši sat na noćnom ormariću.

Nije me probudilo lupanje ulaznih vrata koja su se zatvorila za njim. A s obzirom na povijest mojih veza, to je bio divan početak.

S Gusom je sve izgledalo prirodno i u redu. Nisam bila ni nervozna. Pa, gotovo da nisam.

Vratio se iz kupaonice s ružičastim ručnikom oko pojasa, kosa mu je bila mokra i sjajna, i bio je čist i mirisan. U stvari, sumnjivo mirisan.

Dobro sam procijenila njegove noge. Nije bio previše visok, ali bio je pravi muškarac. Zadrhtala sam. Jedva

sam čekala da ga... hm... bolje upoznam. "Gledaš muškarca koji je oljuštio jedan pedalj svog života, Lucy",

nasmiješio se, zadovoljan sobom. "Oljušten, očišćen, ispran, namazan, ovlažen, izmasiran, pomazan!

Što! Što god se sjetiš, sve sam to sebi napravio u proteklih deset minuta. Sjećaš li se kad nam je bilo dovoljno samo tuširanje, Lucy? Ali, više nije tako. Moramo ići u korak s vremenom, zar ne, Lucy Sullivan?"

,"Tako je", zahihoćem. Bio je tako smiješan. "Ne možemo si dopustiti da zaostajemo, zar ne, Lucy Sullivan?" "Ne." "Namučila bi se da pronađeš čistijeg muškarca u Londonu." "Sigurna sam." "Predivni kupaonički sadržaji, Lucy. Moraš biti ponosna na njih." "Hm, da, valjda..." Stanje moje kupaonice nije bilo nešto čime sam se mnogo zamarala. "Lucy, nadam se da je u redu, uzeo sam malo Elizabetinih preparata." "Tko je Elizabeth?" "Pa, ne znam zašto mene to pitaš, ti bi trebala znati, ti živiš ovdje. Zar

to nije tvoja cimerica?" "Ne, tu smo samo ja, Karen i Charlotte." "Dobro, onda je prilično drska, jer je kupaonica prepuna njenih

stvari." "O čemu zaboga pričaš?" "Elizabeth, kako li se preziva? Počinje s 'G', Ardent, tako je, mislim,

Elizabeth Ardent, sad se sjećam jer sam razmišljao o tome kako je to dobro ime za pisca ljubavnih romana, u svakom slučaju u kupaonici je hrpa bočica i tubica s njenim imenom."

129

"Oh, Bože", počnem se smijati. Gus je koristio Karenine skupe kupke i mlijeko za tijelo od Elizabeth

Arden. Ili Elizabeth Tvrda, kako smo ih ja i Charlotte zvali. Bile smo ljubomorne i čeznule smo za njima, ali bojale smo se koristiti ih.

U stvari čak ih ni Karen nije koristila, bili su to samo izložbeni primjerci koje je držala kako bi zadivila one slične Danielu, iako on nije primjećivao takve stvari, jer je bio muškarac. Do sada sam sumnjala da je u njima samo obojana voda.

Zbog ovoga će padati glave. "Oh, ne", reče Gus nervozno. "Opet sam nešto učinio, zar ne? Opet

sam počinio prijestup – sigurno sam već ispunio kvotu? Nisam to smio upotrijebiti, zar ne?"

"Ne brini", kažem. Nije imalo smisla zabrinjavati ga, bilo je učinjeno, ako Karen digne frku... ne... kad Karen digne frku, ja ću se ponuditi da ću ih nadomjestiti.

"Ali, Gus, mislim da bi bilo bolje da ubuduće ne koristiš Karenine stvari."

"Tko je Karen? Oh, da, shvaćam, Karen je vlasnica Elizabethinih stvari? Jadna Karen, ima polovne bočice i tubice s tuđim imenom. Pomalo sliči na mene, ja sam imao školske knjige, čak i fotokopije, s tuđim imenom, jer imam toliko starije braće... U svakom slučaju, sljedeći put ću koristiti tvoje stvari u kupaonici."

"Dobro", nasmijem se, oduševljena što je spomenuo "sljedeći put". "Ali, koje su tvoje?" upita on. "Na svim drugim bočicama je pisalo

'Boot's', a nećeš mi valjda reći da su to tvoje stvari, jer te nitko normalan ne bi nazvao čizmom13."

"Hvala ti Gus", odgovorim opčinjeno, očarana nevjerojatnim putovanjem na koje me odveo svojom pričom. "Ali, u stvari, Boot's' su moji preparati."

"Dobro, nadam se da si svjesna da bi te mogli kazniti po zakonu o deklaracijama proizvoda", nasmiješi mi se. "A tako si lijepa", doda usput.

Osjetim kako mi je krv jurnula u obraze. Kompliment je bio posebno seksi s naglaskom Gusa Donegala. "Hvala", promucam.

"Lucy", reče on. Dođe do mene i sjedne na krevet pored mene i uhvati me za ruku. Ruka mu je bila glatka i topla. Moja je pored njegove izgledala sićušna.

Voljela sam se osjećati sićušno uz muškarca. Neki od muškaraca s kojima sam izlazila su bili doista mršavi, a ništa me nije moglo više obeshrabriti od spavanja s muškarcem koji je imao manje dupe i mršavija bedra od mene.

"Zaista mi je žao", reče Gus iskreno, kružeći palcem po mojim leđima,

13

Boot – engl. čizma.

130

od čega su me prolazili drhtaji po tijelu. Jedva sam se mogla usredotočiti na ono što je govorio.

"Vrlo si ljubazna i jako mi se sviđaš", nastavi on nespretno. "I već sam toliko toga pogrešno učinio, a tek smo se upoznali. Ponekad se našalim u krivo vrijeme i što mi je nešto važnije, to više griješim. Oprosti."

Srce mi se topilo. Ionako nisam bila ljuta na njega, ali nakon njegovog malog govora osjećala sam takvu blagost, takvu... nježnost prema njemu.

"A što se tiče stvari u kupaonici, možda bih trebao razgovarati s Elizabeth i objasniti..."

"Karen!" ispravim ga. "Ona je Karen, a ne Elizabeth." Zašutjela sam ugledavši sjaj u njegovim očima. "Šalim se, Lucy", reče on. "Znam da se zove Karen i da ovdje ne živi

nikakva Elizabeth." "Oh", kažem pomalo posramljeno. "Sigurno misliš da sam priglup", reče on, "ali lijepo od tebe što me

svejedno želiš saslušati." "Samo sam mislila... znaš..." pokušala sam nekako objasniti. "U redu je", reče on. Značajno smo se nasmiješili jedno drugome, ovo će biti naša mala

šala. Već smo dijelili tajne, interne šale, verbalnu stenografiju! "Dobro je", kažem. "Sve je dobro." "Ako ti tako kažeš. A sad, Lucy, idemo se prošetati." Nasmijao me s mnogim izjavama, ali ovaj prijedlog me najviše

nasmijao. "Što je tako smiješno, Lucy?" "Ja? Šetnja? Nedjeljom?" "Da." "Ne." "Zašto ne?" "Zato što je vani ledeno." "Ali, možemo se toplo odjenuti. I brzo ćemo hodati." "Ali Gus, nikad nedjeljom ne izlazim iz kuće u periodu od listopada do

travnja, osim navečer do Cash 'n' Curryja." "Onda je vrijeme da počneš. Kakav je to Cash Curry?" "To je indijski restoran iza ugla." "Izvrsno ime." "U stvari ne zove se tako, zove se nešto poput Zvijezda Lahorea ili

Dragulj Bombaya." "I tamo odlazite svake nedjelje?" "Svake nedjelje navečer, bez greške, i uvijek naručujemo jedno te isto." "Dobro, možda kasnije otiđemo i tamo, Lucy, ali sad ćemo ići u

Holland Park, to je samo jednu ulicu odavde."

131

"Hm, doista?" "Da. Koliko već živiš ovdje, Lucy Sullivan?" "Nekoliko godina", promrmljam pokušavajući da "godine" zvuče kao

"tjedni". "I čitavo to vrijeme nisi bila u parku? To je sramota, Lucy." "Nisam baš tip za prirodu, Gus." "Ja jesam." "Imaju li tamo televizor?" "Imaju." "Zaista?" "Ne. Ali ja ću te zabavljate, ne brini." "Dobro." Bila sam stvarno zadovoljna. Oduševljena, u stvari. Želio je dan provesti sa mnom. "Mogu li odjenuti ovaj džemper?" "Možeš, u stvari, poklanjam ti ga, mrzim ga." Gus je kopao po mojim ladicama i izvukao je tamnoplavi vuneni

džemper koji mi je majka isplela. A loše ga je isplela, tako da je bod na ovratniku sličio automobilskim gumama – što je bilo čudno jer je inače bila dobra u pletenju. Kad bih ga obukla izgledala sam kao kornjača od devedeset kila.

"Oh, hvala, Lucy Sullivan."

132

Dvadeset i peto poglavlje

tišla sam se istuširati, a kad sam se vratila, soba je bila prazna, Gusa nije bilo i uhvatila me panika. Bojala sam se da je možda otišao iz stana, ali više sam se bojala da nije. Imao je nevjerojatnu sposobnost

za stvaranje nereda i usprkos prethodnoj isprici, još uvijek nisam bila uvjerena da može bezbrižno švrljati stanom bez nadzora.

Odjednom sam zamislila njega u krevetu s Danielom i Karen, kako veselo čavrljaju, nakon što su oni nevoljko prekinuli svoje seksualne aktivnosti.

Ali bilo je sve u redu. Gus je bio u kuhinji, sjedio je za stolom s Danielom i Karen. Pili su čaj

i čitali novine. Na moje veliko olakšanje, dobro su se slagali i provodili su nedjeljno jutro u lijepom i uljudnom razgovoru, usprkos ukradenom Guinessu i nedopuštenoj upotrebi preparata Elizabeth Arden. Činilo se da su Gus i Daniel riješili razmirice vezane za Gusovo nedopušteno ispijanje Danielovog Guinessa. Gus i Karen su izgledali kao najbolji prijatelji.

"Lucy", nasmije se Gus kad sam se pojavila na kuhinjskim vratima, "uđi i sjedni, uživaj u okrepi."

"Oh", kažem blago, pomalo zatečena drugarstvom. Bila sam pomalo, dobro, ne baš ljuta, ali malo uzrujana, valjda zbog svih tih ljudi koji su se poznavali samo preko mene, a dobro su se slagali i bez mene.

"Objasnio sam Karen problem s preparatima Elizabeth Arden", zapjeva Gus, a lice mu je bilo oličenje nevinosti. "I ona kaže da je u redu."

"U redu je", reče Karen, smiješeći se Gusu, smiješeći se Danielu, smiješeći se meni.

Bože! Sigurna sam da Karen ne bi bila tako puna razumijevanja da smo Charlotte ili ja koristile spomenute preparate Elizabeth Arden.

Očigledno joj se Gus svidio. Ili je Daniel nadmašio sebe među plahtama prethodne noći. Nema

sumnje da ću to kasnije saznati. Sve će ispričati, do najsitnijeg detalja, kad muškarci odu.

Provela sam sate spremajući se. Najteže je bilo odjenuti se pametno, a da u isto vrijeme izgledam lijepo, ženstveno i mršavo. To mi je bilo teže od spremanja za večeru s Danielom prethodne večeri. Trik je bio u tome da se za posjet prirodi trebalo odjenuti kao da ne mariš za izgled, kao da si samo dohvatila prvo što ti je došlo pod ruku i nabacila to na sebe. Odjenula sam

O

133

traperice, nisam ih mogla izbjeći, iako mi se nije sviđalo kako mi bedra izgledaju u njima.

Mrzila sam svoja bedra više od života i sve bih dala da su ona mršava. Čak sam se znala i moliti za njih. Dobro, samo jednom. Bilo je to na Božić, na misi. (Majka je zahtijevala da idemo na misu svi zajedno kao obitelj i ja sam to prihvatila. Prigovarati je značilo ostati bez Vienetta kolača.) Kad je svećenik rekao da se moramo moliti za posebne namjere, ja sam molila za mršavija bedra. Kasnije me majka pitala koje su moje 'posebne namjere', a kad sam joj rekla ona se razbjesnila i rekla mi da je to potpuno nevrijedno i da se za to nije u redu moliti. Tako sam se posramljena vratila u crkvu i kleknula sam i molila za mršavija bedra za nju, tatu, Chrisa, Petea, baku Sullivan, siromašne u Africi i sve ostale koji bi to željeli.

Ali Bog nije nagradio moju nesebičnost dajući mi mršavija bedra i otkrila sam da je jedini način za njihovo smanjivanje bio da ih okružim golemim stvarima. Zato sam navukla svoje goleme i teške čizme. Ali onda sam to morala pokvariti odjenuvši mladenački ružičasti vuneni džemper. I veliku plavocrnu jaknu, da bih izgledala krhko i sitno.

Potrošila sam još sat vremena pokušavajući nemarno vezati kosu. Trebalo mi je beskrajno mnogo vremena da uredim kovrče kako bi izgledale kao da mi padaju niz lice bez nekog reda.

Zatim nanošenje velike količine šminke da bih postigla nedotjeran izgled, ili barem šik bez šminke, ako vam je tako draže. Sve je bilo u rumenim obrazima i čistoj bijeloj puti i svijetlim očima i svježim usnama.

Našla sam Gusa u dnevnoj sobi, očigledno se dobro zbližio s Karen, Charlotte i Danielom. Izgledali su kao da se poznaju čitav život i srce mi je poskočilo. Željela sam da ga moje cimerice i prijatelji zavole. I željela sam da on zavoli moje cimerice i prijatelje.

Ali ne tako napadno. Samo je jedna stvar gora od toga da se dečko i cimeri ne vole, a to je

kad se malo previše vole. To bi moglo dovesti do svakojakih ružnih komplikacija i nesporazuma kod rasporeda spavanja.

Charlottein Simon je nazvao i Charlotte se sva sređena i namirisana pripremala za izlazak.

"Kondomi", reče ona uzbuđeno, dok je sjedila i kopala po torbi. "Kondomi, kondomi, imam li kondome?"

"Ali, samo idete na ručak", kažem. "Lucy, ne budi smiješna", reče ona prezirno, "oh, dobro... prokletstvo,

imam samo jednog – koji je to okus? Pina Colada, ali poslužit će." "Izgledaš predivno, Lucy", reče Daniel zadivljeno. "Da, tako je.

Prelijepo", Gus se okrene i dobro me odmjeri. "Da, tako je", ponovi Charlotte. "Hvala." "Jesmo li spremni?" Gus ustane.

134

"Jesmo", kažem. "Bilo mi je drago što smo se upoznali", reče Gus svima, a nesuglasice

od prošle večeri su bile davno zaboravljene. "I sretno s... hm... ovaj..." klimne Charlottei.

"Hvala", ona se nervozno nasmiješi. "Zabavi se", Daniel mi namigne. "I ti", namignem i ja njemu.

135

Dvadeset i šesto poglavlje

arem nije padala kiša. Bilo je hladno, ali nebo je bilo plavo i vedro i nije puhalo. "Imaš li rukavice, Lucy?" "Imam." "Pa, daj mi ih." "Oh", sebični gad. "Oh, ne, ne za mene!" nasmije se on. "Gledaj, jedna za tvoju desnu

ruku i jedna za moju lijevu ruku i onda ćemo se držati za ruke s rukama u sredini. Vidiš?"

"Vidim." To je bilo divno, pobrinuo se za nespretan problem držanja za ruke.

Problem koji to i nije bio u prethodnoj večeri ispunjenoj alkoholom, ali koji je to mogao postati na hladnom i trijeznom danjem svjetlu.

Nastavili smo marširati, mašući rukama, a obrazi su nam se zarumenjeli od hladnog zraka.

Sjeli smo na klupu i držali se za ruke i promatrali vjeverice kako trčkaraju i skakuću uokolo.

Iako sam bila pomalo stidljiva, nisam mogla skinuti pogled s Gusa. Bio je divan, kosa mu je bila tako crna i sjajna, brada mu je bila narasla (očigledno nije pronašao Karenin depilator), oči su mu bile svijetlozelene na hladnom, zimskom svjetlu.

Bilo je divno biti s njim. "Ovo je predivno", uzdahnem. "Tako mi je drago da si me natjerao da

dođem." "Drago mi je da ti je drago, mala Lucy Sullivan." "A vjeverice su tako slatke", nadodam. "Obožavam ih gledati kako

trčkaraju uokolo, skakuću i igraju se." Gus brzo ustane i zagleda se u mene.

"Ozbiljno?" upita on u panici. Što je sad, pitala sam se nervozno. Zar će opet početi neku ludoriju? Sigurno hoće. "Dobro", zamuckivao je. "Čini se da su barbari zaista pred vratima kad

divlje životinje sebe zabavljaju nedopuštenim klađenjem... ali to je London, pretpostavljam. Još malo pa će se početi drogirati!"

Oh, Bože moj, pomislim, on je otkačio. Ali nisam ga mogla ozbiljno

B

136

shvatiti, toliko sam se smijala da sam jedva mogla govoriti. "Ne igraju karte, igraju se", kažem. "Čuo sam što si rekla prije, Lucy Sullivan", reče on. "I što igraju, Lucy?" upita on. "Trke pasa? Konjičke trke? Bingo? Dvije

da me za male vjeverice! Karte? Blackjack? Rulet? Rien ne va plus! To je točno. Nema više nevinosti, Lucy! Nigdje. Ništa nije netaknuto. Kad pomislim da male vjeverice kockaju, srce mi se kida, toga nema u Donegalu. Što se događa sa skupljanjem oraha? U tome više nema uzbuđenja, pretpostavljam... Utjecaj televizije."

Zurio je u mene, i počinjalo mu je svitati. "Oh", reče posramljeno. "Oh. Oh, ne. Mislila si na igru kao igru. A ne

na igru s kockanjem." "Da." "Oh. Oh. Dobro, oprosti zbog toga. Nesporazum. Sigurno misliš da

sam spreman za ludnicu. Mala sobica za Gusa." "Ne, mislim da si jako zabavan." "To je vrlo pristojno od tebe, Lucy", reče on. "Većina ljudi bi rekla da

sam lud." "Zašto?" upitam, zabavljajući se. "Ispipaj me", reče on, a njegovo zavodljivu lice postane oličenje

nevinosti. Vrlo rado, pomislim. "U svakom slučaju", nastavi on, "ako misle da sam lud, što bi rekli da

upoznaju ostatak moje obitelji." Oh! Oh! Osjetila sam da se na obzoru pojavljuje neugodno otkriće. Ali

slegnula sam ramenima i hrabro nastavila. "Hm, kakvi su oni, Gus?" On mi se nasmije i reče: "Oh, pa dobro, lud nije riječ koju bih

upotrijebio, Lucy, ali..." Pokušala sam prikriti paniku, ali na licu mi se to sigurno vidjelo jer je

on prasnuo u smijeh. "Jadna mala Lucy. Pogledaj to zabrinuto lice!" Pokušala sam se nasmijati. "Ali smiri se Lucy, samo se šalim. Oni nisu stvarno ludi..." Uzdahnem s olakšanjem. "... kao takvi..." nastavi on. "Ali vrlo su osjećajni, mislim da ih ta riječ

najbolje opisuje." "Kako to misliš?" Najbolje da se odmah s time suočim, odlučila sam. "Pomalo ti se bojim to reći, Lucy, u slučaju da te uvjerim da sam

potpuno lud. Kad čuješ odakle dolazim vjerojatno ćeš vrišteći pobjeći od mene."

"Ne budi smiješan", kažem uvjerljivo.

137

Ali osjećala sam grč u želucu. Molim te Bože, nemoj da to bude prestrašno. Previše mi se sviđa.

"Sigurna si da to želiš čuti, Lucy?" "Sigurna sam. Ništa ne može biti tako loše. Imaš li roditelje?" "Oh, da. Cijeli komplet. Par koji se slaže. Čitavu kolekciju." "Već si spomenuo da imaš mnogo braće...?" "Petoricu." "To je mnogo." "Ne baš, ne u kraju iz kojeg dolazim. Uvijek sam se sramio činjenice

da broj moje braće stane samo na jednu ruku." "Stariji ili mlađi?" "Stariji. Svi su stariji od mene." "Znači, ti si beba." "Jesam, iako sam ja jedini koji ne živi kod roditelja." "Pet odraslih ljudi i svi žive s roditeljima, to sigurno stvara mnoge

probleme." "Isuse, ne znaš ti ni pola priče. Ali moraju, jer svi rade na farmi i u

pubu." "Imate pub?" "Imamo." "Sigurno ste bogati?" "Pa i nismo." "Ali uvijek sam mislila da vlasnici pubova mogu tiskati vlastiti novac." "Ne u našem slučaju. To je zbog moje braće, znaš. Vole dobru

kapljicu." "Ah, tako, oni popiju zaradu." "Ne", nasmije se on. "Nema zarade koju bi mogli popiti, jer popiju

piće." "Oh, Gus." "I jedva da imamo zaliha jer oni sve popiju i dužni smo svim

točionicama u Irskoj i nitko nam ne želi isporučiti piće. Naše ime je psovka među proizvođačima pića u Irskoj ."

"Ali zar nemate mušterije na kojima bi mogli zarađivati?" "I ne baš, jer smo u jednom udaljenom području. Naše jedine

mušterije su moja braća i moj tata. I lokalna policija, naravno, a oni dolaze samo nakon zatvaranja i traže prekršitelje zakona o radnom vremenu. I njima ne možemo naplatiti punu cijenu, u stvari ne možemo im uopće naplatiti, jer bi nas u protivnom zatvorili zbog kršenja zakona."

"Šališ se." "Ne šalim se." U glavi mi je zujalo, pokušavala sam doći na neku ideju o tome kako

bi Gusova obitelj mogla zaraditi u pubu. Karaoke večeri? Večeri kviza? Posebne ponude? Hrana za vrijeme ručka? I sve sam mu to predložila.

138

"Ne, Lucy", on odmahne glavom, nasmijan i tužan u isto vrijeme. "Oni nisu dobri organizatori. Nešto bi krenulo po zlu jer se stalno opijaju i međusobno svađaju."

"Ozbiljno?" "Da! Gotovo svake večeri u našoj kući se odvijaju prave drame. Znao

sam dolaziti navečer kući i nalaziti braću u kuhinji i uvijek je netko bio krvav, a netko drugi zamotane ruke i psovali su jedni druge, a zatim bi počeli plakati i govoriti jedni drugima da ih vole kao braću. Mrzim to."

"A oko čega se prepiru?" upitam zaintrigirano, fascinirana. "Oh, oko bilo čega. Nisu izbirljivi. Krivi pogled, pogrešan ton, bilo što!" "Zaista?" "Da. Za Božić sam bio kod kuće i prve večeri kad sam se vratio svi

smo dosta popili. Isprva je bilo jako zabavno, dok stvari nisu krenule naopako, kao što to obično biva. Oko ponoći se PJ-u učinilo da ga Paudi krivo gleda pa je PJ udario Paudija, zatim je Mikey zavikao na PJ-a da ostavi Paudija na miru, a John Joe je udario Mikeya zato što je vikao na PJ-a, onda je PJ udario John Joea zato što je ovaj udario Mikeya, a Stevie je počeo plakati jer je brat digao ruku na brata. Onda je PJ počeo plakati jer mu je bilo žao što je uznemirio Stevieja, a Stevie je udario PJa jer je ovaj sve započeo, a Paudi je udario Stevieja zato što je udario PJ-a, a on ga je želio prije udariti... Onda je došla mama i pokušala ih svih izudarati."

Gus zastane da uhvati zraka. "Bilo je užasno. To je zbog dosade, siguran sam. Ali sve je to potaknuto alkoholom. Prije nekoliko godina su se malo smirili jer smo dobili Sky Sports14, ali onda tata nije htio plakati pretplatu, pa su prepirke ponovno počele."

Bila sam opčinjena. Mogla sam bez prestanka slušati Gusov prekrasni, pjesnički naglasak, dok je pričao priču o svojoj fascinantno nesložnoj obitelji.

"A kako se tu uklapaš u sve to? Koga ti udariš?" "Nikoga. Ja se uopće ne uklapam, barem se trudim." "Sve zajedno zvuči jako smiješno", kažem. "Kao u nekoj predstavi." "Zaista?" reče Gus zapanjeno, možda čak iznervirano. "Možda sam to

pogrešno ispričao jer to uopće nije smiješno." Odmah sam se posramila. "Oprosti, Gus", promrmljam. "Na trenutak sam zaboravila da govorimo

o tvom životu. Samo, ti to tako lijepo pričaš... Ali sigurna sam da je to doista užasno."

"Pa dobro, bilo je, Lucy", reče on ogorčeno. "Ostali su mi užasni ožiljci, radio sam strašne stvari."

"Koje?" "Znao sam satima hodati po brdima i razgovarati sa zečevima i pisati

14

Sportski televizijski program.

139

poeziju. Naravno, to je bilo samo zato što sam želio pobjeći od obitelji i zato što nisam znao bolje."

"Ali što nije u redu s šetnjom po brdima i s razgovorom sa zečevima i s pisanjem poezije?" meni je to zvučalo divlje i romantično i irski.

"Mnogo toga, Lucy, a i ti bi se složila sa mnom kad bi pročitala neku moju pjesmu."

Nasmijala sam se, ali samo kratko, nisam željela da misli kako mu se rugam.

"A zečevi su loši sugovornici", reče on. "Mrkve i seks, samo o tome pričaju."

"Zaista?" "Zato sam odbacio poeziju i sliku izmučene duše čim sam pobjegao od

tamo." "Nema ničeg lošeg u tome da je netko izmučena duša..." pobunim se,

očajnički pokušavajući zadržati poetičnu sliku Gusa. "Oh, ima, Lucy. To je nezgodno i dosadno." "Oh, doista? Meni se sviđaju izmučene duše..." "Ne, Lucy, to je pogrešno", reče on odlučno. "Doista." "Pa, kakvi su ti roditelji?" upitam ja, promijenivši temu. "Moj otac je najgori od svih. Užasan čovjek kad popije. A to je gotovo

uvijek." "A što je s majkom?" "Ona zapravo ništa i ne radi. Dobro, radi mnogo, kuha i pere i slično,

ali ne pokušava ih obuzdati. Valjda ih se boji. Ona se dosta moli. I plače, mi smo obitelj koja mnogo plače, vrlo plačljiva ekipa. Ona se moli za moju braću i oca da prestanu piti i postanu uzorni."

"A imaš li sestara?" "Dvije, ali one su pobjegle dok su bile mlade. Eleanor se udala s

devetnaest godina za muškarca koji joj je mogao biti djed, za Francisa Cassidya iz Letterkennya."

Gus se malo razveselio na njen spomen. "On je samo jednom došao na farmu i to da je zaprosi, i možda ti ovo ne bih trebao pričati jer ćeš pomisliti da smo pravi divljaci, ali mi smo ga istjerati. Pokušali smo pustiti pse na jadnog starog Francisa, ali psi ga nisu htjeli ugristi. Vjerojatno su se bojali zaraze."

Gus me pažljivo promatrao: "Trebam li pognuti glavu od srama, Lucy?"

"Ne", kažem. "To je smiješno." "Znam da nismo ispali gostoljubivi, Lucy, ali nismo se imali s čime

zabavljati, a Francis Cassidy je bio užasan, mnogo gori od nas. Bio je najjadniji starac kojeg sam ikad vidio i sigurno je imao urokljivi pogled jer nam kokoši nisu nosile jaja četiri dana nakon toga, a krave nisu davale mlijeko."

140

"A što je s drugom sestrom?" "Eileen? Ona je jednostavno nestala. Nitko od lokalnih momaka nije je

dolazio prositi, valjda ih je Francis Cassidy upozorio. Primijetili smo da je nema kad nam jednog jutra doručak nije bio na stolu. Bilo je ljeto i skupljali smo sijeno i morali smo ustajati u cik zore, a Eileen nam je trebala pripremiti hranu prije odlaska u polje."

"I gdje je otišla?" "Ne znam, u Dublin, mislim." "A zar se nitko nije zabrinuo za nju?" upitam, zapanjena. "Zar nitko

nije pokušao ići za njom i pronaći je?" "Zabrinuli su se. Zabrinuli su se da će morati sami spremati doručak." "Ali, to je užasno", kažem uznemireno. Priča o Eileen me uznemirila

više nego priča o Francisu Cassidyu i psima. "Zaista užasno." "Lucy", reče Gus, stisnuvši mi ruku. "Ja se nisam zabrinuo zbog

doručka. Ja sam želio poći za njom, ali tata mi je rekao da će me ubiti." "Pošteno", kažem, osjećajući se malo bolje. "Nedostajala mi je, bila je divna, znala je pričati sa mnom. Ali zbog nje

mi je bilo drago da je otišla." "Zašto?" "Bila je previše bistra da bude pralja, a stari je spominjao da će je

udati za jednog od dva starca koji su živjeli na susjednoj farmi, kako bi se dokopao njihove zemlje, znaš."

"To je barbarizam", kažem užasnuto. "Neki ljudi bi to nazvali dobrom ekonomijom", reče Gus. "Ali ne i ja", doda brzo, kad sam ga pogledala. "I što je bilo s jadnom Eileen?" upitam, osjećajući se kao da će mi srce

prepući od tuge zbog svega toga. "Je li ti se ikad javila?" "Mislim da je otišla u Dublin, ali nikad mi nije pisala, tako da nisam

siguran." "To je tako tužno", uzdahnem. Zatim mi na pamet padne pomisao i oštro ga pogledam. "Ti nisi ovo ni

slučajno izmislio, zar ne? Ovo nije jedna od tvojih izmišljotina, kao što su bile vjeverice koje kockaju i moja cimerica Elizabeth Ardent?"

"Ne", pobuni se on. "Naravno da nije. Doista, Lucy, ne bih se šalio i izmišljao nešto tako važno. Iako bih volio da je priča o mojoj obitelji bajka. Pretpostavljam da zvuči čudno jednoj tako otmjenoj gradskoj curi kao što si ti."

Ali začudo to nije bilo tako. "Ali, vidiš, bili smo izolirani", nastavi Gus. "Farma je udaljena i nismo

viđali druge ljude i nismo znali drugačije. Nisam imao s kim uspoređivati svoju obitelj. Godinama sam mislio da su svađe i vika i plač i sve ostalo sasvim normalne stvari i da svi žive poput nas. Moram priznati da sam osjetio veliko olakšanje kad sam otkrio da su moje sumnje točne i da su oni

141

svi zaista ludi kao što sam i pretpostavljao." "Eto, to je priča o mom podrijetlu, Lucy." "Dobro, hvala što si mi je ispričao." "Jesam li te uspio uplašiti?" "Ne." "Zašto ne?" "Ne znam." "Sigurno je i tvoja obitelj luda." "Nije, žao mi je." "Zašto si onda tako puna razumijevanja za moju ekipu?" "Zato što si ti ti, a ne tvoja obitelj." "Kad bi barem sve bilo tako jednostavno, Lucy Sullivan." "Ali može biti, Gus... Gus koji?" "Gus Lavan." "Drago mi je, Gus Lavan", kažem, rukujući se s njim. Lucy Lavan, pomislim. Lucy Lavan? Da, svidjelo mi se. Ili s dva

prezimena. Lucy Sullivan Lavan? I to je lijepo zvučalo. "I meni je drago, Lucy Sullivan", reče on svečano, stisnuvši mi ruku.

"Iako sam to već rekao, zar ne?" "Jesi, rekao si to sinoć." "Ali zato nije manje istinito, Lucy. Idemo li na pivo, Lucy?" "Hm, može, ako želiš. Jesi li dovoljno šetao?" "Šetao sam dovoljno da ožednim, dakle dovoljno sam šetao." "Dobro." "Koliko je sati, Lucy?" "Ne znam." "Zar nemaš sat?" "Ne." "Ni ja. To je znak." "Čega?" upitam toplo. Da smo Gus i ja srodne duše? Da smo Gus i ja savršeni par? "Da ćemo uvijek kasniti." "Oh. Hm, što radiš?" Gus se nagnuo prema natrag i gotovo legao na klupu i gledao je u

nebo, škripao zubima i mrmljao nešto poput "sto osamdeset stupnjeva" i "sedam sati ispred New Yorka" i "ili je to možda Chicago".

"Gledam u nebo, Lucy." "Zašto?" "Da saznam koliko je sati, naravno." "Naravno." Stanka. "Ima li rezultata?" "Da, mislim", on zamišljeno kimne glavom. "Mislim." Opet stanka.

142

"Lucy, odlučio sam gotovo definitivno, naravno uvijek ima prostora za ljudsku pogrešku, to znaš, ali spreman sam izjaviti da je gotovo sigurno dan. Osamdeset sedam posto sam siguran. Ili možda osamdeset četiri."

"Čini mi se da si u pravu." "Rado bih poslušao tvoje mišljenje o tome, Lucy." "Rekla bih da su skoro dva sata." "Oh, Bože", on skoči s klupe. "Zar je tako kasno? Idemo onda, morat

ćemo dati sve od sebe." "O čemu govoriš?" zahihoćem se, dok me vukao za sobom kroz park. "Zatvaraju, Lucy Sullivan, zatvaraju. Psovka. U stvari, dvije psovke.

Prljave, odvratne riječi", reče on, skoro ispljunuvši. "Prljave! Danas pubovi zatvaraju u tri sata i ne otvaraju do sedam – jesam li u pravu?"

"Jesi", pokušala sam ga pratiti, "osim ako nisu nešto promijenili u zakonu o radnom vremenu od jutros."

"Misliš li da je to moguće?" upita Gus, iznenada se zaustavivši. "Ne." "Dobro, onda, idemo", reče on, skoro trčeći. "Imamo još samo sat

vremena."

143

Dvadeset i sedmo poglavlje

austavili smo se u prvom pubu na koji smo naišli kad smo izašli iz parka. Nije bio tako loš, na sreću, jer sam imala osjećaj da bi me Gus natjerao da uđem čak da su krov i zidovi bili srušeni. Na vratima me uzeo za ruku. "Lucy, oprosti zbog ovoga, ali bojim se da ćeš ti morati financirati ovu

misiju. U utorak ću dobiti naknadu i onda ću ti vratiti." "Oh... oh... dobro." Srce mi zastane, ali potakla sam ga prije no što se zaustavilo. Na

kraju krajeva, Gus nije bio kriv što smo se upoznali baš ovog vikenda kad nema novca.

"Što ćeš popiti?" upitam ga. "Malo pivo." "Koje?" "Guiness, naravno..." "Naravno." "... i jedno kratko", doda on. "Kratko?" "Jameson, bez leda." "Hm, dobro." "Ali neka bude duplo", predloži on. "Molim?" "Duplo kratko." "Što...?" "Dupli Jameson. Veliki." "Oh, dobro." "Nadam se da ti ne smeta, Lucy, ali ne volim ništa raditi polovično",

reče on ispričavajući se. "U redu je", kažem tiho. "I što god ti želiš popiti", doda on. "Hm, hvala." Da sam ja Karen, sarkastičnim glasom bih rekla: "Hm, hvala", ali

budući da sam ja bila ja, jednostavno sam rekla: "Hm, hvala" kao da to doista i mislim.

"Tamo je slobodan stol, Lucy. Čuvat ću ga dok doneseš piće." Stajala sam za šankom i na trenutak sam se rastužila.

Z

144

Zatim sam se prisilila da prestanem. Ponašala sam se glupo. Imat će novca u utorak.

"I možda neke grickalice", reče mi Gusov glas na uho. "Kojeg okusa?" "Soli ocat..." "Dobro." "... i ako imaju govedine i senfa..." "Dogovoreno." "Dobra cura", sebi sam uzela dijetnu colu. Gus je ispio pivo i duplo kratko prije mene. U stvari, uspio je sve

popiti prije no što sam sjela. "Naručit ćemo još jednu rundu", objavi Gus. "Valjda hoćemo." "Ti ostani tu", reče on ljubazno. "Samo mi daj novac i ja idem po piće." "Oh, dobro", kažem, po džepovima tražeći novčanik koji sam upravo

spremila i izvadim pet funti. "Pet zemaljskih funti?" reče on sumnjičavo. "Jesi li sigurna da će biti

dovoljno, Lucy?" "Jesam", kažem odlučno. "Zar ti nećeš ništa?" "Hoću!" Dok ga nije bilo brzo sam popila svoje piće do kraja. Ako mi ne vrati ostatak bez pitanja, odlučim da ću... da ću... ne

znam... "Evo ostatak, Lucy." Pogledam ga mračnim pogledorn kojim sam zurila u praznu čašu. Gus

me upitno promatrao, držeći nekoliko penija u ruci. "Hvala", nasmijem se i uzmem svih trinaest penija ili koliko je već bilo.

Odjednom sam se bolje osjećala. Ipak je to bilo zbog načela, a ne zbog novca. "Lucy", reče Gus ozbiljno. "Hvala ti, na piću i na svemu... to je jako

lijepo od tebe. Dobit ću naknadu u utorak i izvest ću te navečer i lijepo ću te počastiti. Obećavam. Hm... hvala."

"Nema na čemu", nasmijem se, osjećajući se mnogo bolje. Iskupio se, možda je osjetio kako sam se počela osjećati razočarano.

Bio je dobar u tome, u iskupljivanju. U povlačenju s ruba mog neodobravanja, u posljednjem trenutku.

Nije mi smetalo što trošim novac na njega, ili na bilo koga, osobito kad se radilo o nečemu tako važnom kao što je piće za vrijeme ručka. Smetala mi je pomisao da me drže za budalu, za naivku.

Popio je još nekoliko pića koje sam rado platila. ("Odužit ću ti se u utorak, Lucy.") Nakon sat vremena već smo dosta popili.

"Dobri smo, izvrsno smo to obavili u ovo kratko vrijeme koje smo

145

imali, Lucy", Gus je promatrao stol koji je bio prepun praznih čaša. Bilo je gotovo tri sata i konobar nas je upozorio da moramo ići.

"Zar nije zadivljujuće koliko toga se može uraditi kad se nečemu posvetiš?" mahao je posljednjom polupraznom čašom piva, da potvrdi svoju tvrdnju. "Samo se treba malo potruditi."

"Iako si me razočarala, Lucy", nježno me dotakne po licu. "Žao mi je što ti to moram reći. Ali dvije dijetne kole i džin tonik? Sigurna si da si Irkinja?"

"Jesam", kažem. "Dobro, morat ćeš se sljedeći put malo više potruditi, ne možeš sve

meni ostaviti." "Gus", zahihoćem, "imam lošu vijest za tebe." "Što je?" "JA baš i ne pijem mnogo. I nikad ne pijem po danu... inače", dodam

brzo nakon njegovog optužujućeg pogleda prema mojoj čaši s džinom. "Doista? Ali mislio sam... Zar nisi rekla?... Ali, ne smeta ti da drugi

piju, zar ne?" upita on s nadom. "Naravno da ne", uvjerim ga. "Uopće mi ne smeta." "Onda dobro", on odahne. "Kriste, na trenutak si me zabrinula. Misliš

li da je šank doista zatvoren?" "Da." "Možda da odem i da provjerim", predloži on nestašno. "Gus! Zatvoren

je!" "Ali konobar je tamo. Sigurno još poslužuje." "Pere čaše." "Idem provjeriti." "Gus!" Ali on je već skočio i otišao do šanka porazgovarati s konobarom, i u

razgovoru je dosta energično gestikulirao. Zatim sam na svoj užas začula viku, koja je iznenada prestala kad je Gus odlučno udario rukom po drvenom pultu. Zatim se vratio do mene.

"Zatvorili su", pokorno promrmlja. Podigao je čašu s pivom i nije me želio pogledati u oči.

Znala sam da nas nekoliko preostalih gostiju zainteresirano promatra. Bilo mi je malo neugodno, ali bilo je smiješno.

"Ne znam što je njemu, ali taj konobar je vrlo nerazuman tip", promrmlja Gus. "Nerazuman i neugodan. Nije bilo potrebe za onakvim ponašanjem. I što se dogodilo s onim da je 'mušterija uvijek u pravu'?"

Ja sam se nasmijala, a Gus je zurio u mene. "Zar i ti, Lucy?" upita on. Opet sam se nasmijala. Nisam se mogla zaustaviti, to je sigurno bilo

zbog džina. "Drugi put nećemo doći ovdje, Lucy. Oh ne! Ne dolazim u pub da me

vrijeđaju, ni slučajno, Lucy. Zaista ne dolazim!" Njegovo lijepo, privlačno lice je bilo mrgodno od ljutnje. "Ima toliko

drugih mjesta gdje mogu otići ako želim da me vrijeđaju", doda on mračno.

146

"Što ti je rekao?" upitam, pokušavajući kontrolirati smiješak na ustima.

"Lucy, ne bih to želio ponavljati, naročito u tvojoj prisutnosti", reče on ozbiljno. "Ne bih uprljao svoja usta niti onečistio mirisni zrak oko tvojih osjetljivih ušiju ponavljajući ono što je taj kurvin sin, taj... taj... prokleti gad, taj pokvareni, birokratski, jebeni peder meni rekao."

"Pošteno", kažem, uspijevajući zadržati ozbiljan izraz lica. "Previše te poštujem, Lucy." "Lijepo od tebe." "Ti si dama, Lucy. A postoje neka pravila, neka osobna ograničenja

koja vrijede za mene kad sam u društvu jedne da me." "Hvala, Gus." "A sada", reče on, ustajući nakon što je ispraznio čašu, "naš posao

ovdje je završen." "Što želiš da sad radimo?" upitam. "Pa, ipak je nedjelja popodne i upravo smo popili nekoliko pića i

hladno je i tek smo se sinoć upoznali, znači po pravilima bismo se trebali vratiti u tvoj stan, sklupčati se na kauču i gledati crno-bijeli film." Gus mi se značajno nasmije i obgrli me rukom oko ružičastog vunenog struka. Lagano me privuče k sebi i meni se zavrti u glavi od... pa, to je bilo od požude, pretpostavljam. Lijepo sam se osjećala u njegovom naručju. Iako nije bio jako visok, bio je snažan i srčan.

"To zvuči divno", zadrhtim od uzbuđenja. Iako sam se bojala da na programu možda nema crno-bijelog filma i da se možda Daniel i Karen seksaju na podu u dnevnoj sobi. Možemo svratiti do Adriana i posuditi video kasetu ako na televiziji ne bude prikladnog filma, ali nisam bila sigurna kako bismo riješili problem s Danielom i Karen.

A što ako se Adrian uznemiri kad me vidi s tipom? Kako ću to riješiti? Bilo je to loše, ali takav je život, gdje u svakom dobru ima i nešto zla i svaki tračak sreće ima udio u nečijoj boli.

147

Dvadeset i osmo poglavlje

e noći, nakon što je Gus otišao kući, moja sreća je bila gotovo neobuzdana. Gorjela sam od želje da pričam o Gusu, o tome što sam imala na sebi kad sam ga upoznala, što mi je rekao, kako je izgledao, i

o svemu ostalome do najsitnijih detalja. Ali, moje uobičajene povjerljive osobe su bile nedostupne, Karen i

Charlotte su bile vani, a Daniel je bio s Karen, i bila sam previše ljuta na Megan ili Merediju, pa sam nazvala Dennisa. I začudo, bio je kod kuće.

"Mislila sam da si vani", kažem. "Jesi li zato nazvala?" "Ne budi tako osjetljiv." "Što hoćeš?" "Dennis", uzdahnem dramatično. "Upoznala sam muškarca." On uzdahne: "Daj reci." Ponekad je govorio, kao da je iz Corka. "Dođi do mene, uzbudljivije je da ti ispričam u četiri oka." "Stižem." Morala sam požuriti i našminkati se i počešljati jer je Dennis uvijek

kritički ispitivao moj izgled, govorio mi jesam li se udebljala ili sam smršavila, koja mi je idealna težina, sviđa li mu se moja frizura ili ne i tome slično. Bio je gori od moje majke, ali on je barem imao izgovor – bio je homić i nije si mogao pomoći.

Stigao je za otprilike deset minuta. Svaki put kad bismo se vidjeli, kosa mu je bila kraća, a sad je imao samo mali plavi čuperak, zbog kojeg je s onako dugim i mršavim vratom sličio na patka.

"To je bilo brzo", kažem kad sam otvorila vrata. "Jesi li uzeo taksi?" "Taksi, šminksi! Koje putovanje, stop! Ispričat ću ti kasnije, sad želim

čuti vruće novosti." Dennis je nekad pretjerivao u svom blistavom homoseksualnom

nastupu, ali ja sam bila previše sretna što imam s kim razgovarati da bih ga u tome prekidali. Bila sam spremna na to da će reći nešto vulgarno. Uvijek je bio takav. I nije me razočarao.

"Kriste", izjavi on, češkajući se po donjem dijelu leđa. "Uzbuđen sam." Ignorirala sam ga jer nisam htjela razgovarati o njemu. Željela sam

razgovarati o Gusu. Onda je ispitao moj izgled i prošla sam, uz nekoliko preporuka.

Zatražio je čaj i žalio se na crteže na šalici. "Mačka, MAČKA! – doista Lucy,

T

148

ne znam kako možeš ovako živjeti." Dennis je imao otprilike četiri stvari u stanu, ali bile su zaista

prekrasne i skupe. "Ti si moja para-ženska ekipa", rekla sam mu kad smo sjeli. "Što je to?" "U slučaju nužde, kad mi treba ženska osoba za razgovor, a nema

slobodnih žena, ti dotrčiš", objasnim. "Zamislila sam te kako oblačiš uniformu i spuštaš se niz cijev."

On se zarumenio tako da mu je lice bilo tamnije od posvijetljene kose. "Molim lijepo", reče on nadureno, "moj privatni život je moja stvar." "Zauzmi položaj za tračanje", kažem i oboje sjednemo na kauč, jedno

nasuprot drugome. Ispričala sam mu o tome kako sam bila kod proročice. "Trebala si mi

reći", progunđa on. "Rado bih pošao s vama." "Oprosti", brzo sam prešla na užasan trač na poslu o mojoj udaji. "Zaista, Dennis, osjećala sam se jadno. Osim poniženja i svega

ostalog, osjećala sam se tako usamljeno. Kao da se doista nikad neću udati."

"Ja se doista nikad neću udati", reče Dennis, "neće mi dopustiti." Nekako je ispljunuo riječ "dopustiti".

"Oprosti, to je jako bezosjećajno od mene", odgovorim užurbano. Nisam htjela da Dennis započne priču o diskriminaciji homića i kako bi se njima trebala dopustiti vjenčanja kao i "onima što se razmnožavaju", tako je nazivao heteroseksualce.

"Osjećala sam se staro i zaboravljeno, prazno i patetično. Znaš?" "Oooh, znam, draga moja", napući usne. "Dennise, molim te nemoj se raznježiti." "Kako to misliš?" "Nemoj me zvati 'draga moja'", zamolim ga. "To je tako osjećajno. Ti si

Irac, ne zaboravi." "Odjebi i ti." "Tako je već bolje, gdje sam ono stala? Oh, da, ne mogu vjerovati da se

toliko toga promijenilo u dvadeset i četiri sata." "Uvijek je najmračnije prije svitanja", reče Dennis mudro. "Znači

upoznala si ga u subotu navečer?" "Da." "On je sigurno onaj kojeg su ti prorekli", reče Dennis, govoreći mi

upravo ono što sam htjela čuti. "Mislim da bi mogao biti", kažem stidljivo. "Znam da ne bih trebala

vjerovati u to, i molim te nemoj to nikome reći, ali bilo bi to lijepo, zar ne?" "Mogu li ti biti djeveruša?" "Naravno." "Ali nikako ne mogu biti odjeven u ružičasto, u tome izgledam kao

149

smrt!" "Dobro, dobro, izaberi bilo koju boju", nije me zanimalo ništa osim

nastavka razgovora o Gusu. "Oh, Dennise, on je upravo ono što želim, on je kao stvoren za mene. Da sam otišla Bogu i opisala mu svog savršenog muškarca, i da je Bog dobre volje, sigurno bi mi podario Gusa."

"Zaista? Tako je dobar?" "Da. Dennise, pomalo se sramim toga, ali previše je dobar da bi bio

slučajan. Proročica je sigurno bila u pravu. Osjećam kao da nam je suđeno."

"To je predivno", reče Dennis, sav uzbuđen. "I drukčije gledam na život, na prošlost", kažem pomalo filozofski. "S

razlogom sam do sada izlazila sa svim tim užasnim ljudima. Znaš kako je uvijek izgledalo, kao da ulijećem iz jedne užasne veze u drugu!"

"Da, to mi je dobro poznato." "Pa, oprosti, ali to se neće ponoviti. Jer, vidiš, čitavo to vrijeme sam se

približavala Gusu. Svih tih uludo potrošenih godina kad sam se osjećala kao izgubljena u divljini, ja sam u stvari bila na pravom putu."

"Misliš li da je i meni tako?" upita on s nadom. "Sigurna sam u to." "Sigurno su me vodili kroz Minsko polje Pogrešnih muškaraca",

nastavim zaneseno, "i uz lakše ozljede sam stigla do čistine na drugoj strani, a tamo me čekao Gus."

"Oh, Dennis, da sam barem znala da će mojoj samoći doći kraj." "Da smo barem oboje to znali", reče Dennis, bez sumnje misleći na sve

one večeri u kojima je morao slušati moje jadikovke. "Morala sam vjerovati." "Morala si mene slušati." "Mi jednostavno nemamo pojma što nas čeka, gdje nas život vodi",

kažem zamagljenih očiju. "Do sada sam mislila da sam gospodar svoje sudbine, kapetan svog broda. U stvari, Dennis, sumnjala sam da je to razlog kaosu u mom životu jer sam ja umiješana u to..."

"Dobro, dosta o tome", reče Dennis nestrpljivo. "Prestani filozofirati, shvaćam što želiš reći, ali pričaj mi o njemu. Želim detaljan opis!"

"Oh, Dennis, on je divan, stvarno divan, sve je kod njega na pravom mjestu. Osjećam da je stvarno dobar."

"Hoću detalje", reče on nestrpljivo. "Ima li mišiće?" "Pa, recimo..." "Znači da nema." "Ne, Dennis, u stvari je prilično mišićav." "Je li visok?" "Nije." "Kako to misliš 'nije'?" "Tako što nije visok." "Znači da je nizak."

150

"Dobro, Dennis, nizak je. Ali i ja sam", dodam brzo. "Lucy, uvijek si imala užasan ukus pri odabiru muškaraca." "To je previše", kažem. "Za čovjeka kojem se sviđa Michael Flately15." Dennis se pokunji od srama. "Od čovjeka koji je stotinu puta pogledao video kasetu Riverdance",

nastavim. Dennis mi je to ispričao jedne večeri kad je bio pijan. I gorko se kajao zbog toga. "Svijet je velik", reče on ponizno. "Ima mjesta za različite ukuse." "Upravo tako", kažem. "Pa, Gus možda jest nizak..." "On je nizak." "... ali zaista je zgodan i ima divno tijelo i..." "Vježba li?" upita Dennis s nadom. "Nekako bih rekla da ne vježba", bilo mi je žao razočarati Dennisa, ali

nisam mu mogla lagati. U svakom slučaju bi primijetio kad ga vidi. "Znači li to da puno pije?" "To znači da obožava tulume." "Tako. Znači, puno pije." "Oh, Dennis, prestani biti tako paranoičan", bijesno okrenem očima.

"Čekaj da ga upoznaš, zavoljet ćeš ga, zaista! Divan je, tako je duhovit, šarmantan, inteligentan, drag i kunem ti se, stvarno je seksi. I možda nije tvoj tip, ali mislim da je savršen!"

"Onda, u čemu je kvaka?" "Kako to misliš?" "Pa uvijek postoji kvaka, zar ne?" "Ma daj", kažem, "znam da nisam uvijek imala sreće, ali... "Ne mislim samo kod tvojih muškaraca", uzdahne on. "Nego kod svih

muškaraca. Nitko to ne zna bolje od mene." "Dennis", kažem. "Mislim da nema kvake." "Vjeruj mi", reče on. "Postoji kvaka. Je li bogat?" "Nije." "Je li stvarno siromašan?" "Pa, prima naknadu..." "Oh, Lucy, ne opet! Zašto uvijek odabireš te bijednike s užasnom

odjećom?" "Zato što nisam plitka poput tebe. Ti si previše zaokupljen muškom

odjećom i frizurom i satovima." "Možda jesam", reče on ljutito, "ali ti nisi dovoljno zaokupljena time!" "U svakom slučaju", kažem, "ja ih ne odabirem, to se jednostavno

dogodi." "Kladim se da u Californiji ne bi tako govorila. Ali nema veze, pa zašto

15

Vodeči plesač irske plesne skupine Riverdance, zovu ga i Kralj Plesa.

151

prima naknadu?" "Nije to što misliš", objasnim. "Nije da je neradnik lijenčina, kako bi ga

nazvala moja majka. On je glazbenik i teško pronalazi posao." "Glazbenik, opet?" "Da, ali ovaj je drukčiji, a ja cijenim svakoga tko je spreman podnijeti

financijsku žrtvu zbog umjetnosti." "Znam." "I rado bih se odrekla svog dosadnog posla od devet do pet da imam

talenta za nešto." "Ali, zar ti ne smeta što, si s nekim tko nikad nema novaca? I ne pričaj

mi o tome kako ljubav sve pobjeđuje i da su druge stvari važnije. Budimo malo praktični."

"To mi uopće ne smeta. Samo nisam sigurna da imam dovoljno novca da nas dvoje uzdržavam na način na koji je Gus navikao", bilo mi je neugodno priznati to.

"Koji je to način? Zar uzima kokain?" "Ne", tada sam se sjetila, "pa možda i uzima." "Morat ćeš naći još jedan posao, u stvari, morat ćeš se početi

prodavati, ako je to način na koji je on navikao." "Ušuti, pokušavam ti reći, večeras smo Gus i ja otišli na pizzu, u Pizza

my Mind..." "Ali nedjelja je – zašto niste otišli u Cash 'n' Curry?" "Zato što su tamo bili Daniel i Karen i izgledali su zaljubljeno i nismo

im htjeli smetati." "Daniel i KAREN?!" krikne Dennis problijedivši. "Karen i DANIEL?" "Hm, da", zaboravila sam da je Dennis zaljubljen u Daniela. "Karen

odavde? Karen McHaggis ili koje je to već škotsko, kaledonijsko prezime." Dennisu se nije sviđala Karen. Sad će mu se još manje sviđati.

"Da, ta Karen." "S Danielom, mojim Danielom?" "Ako govoriš o Danielu Watsonu, onda da, s tvojim Danielom." "Oh, Bože, sad sam se rastužio", izgledao je potreseno. "Treba mi piće." "Tamo je boca nečega." "Gdje?" "Tamo, kraj police s knjigama." "Pravi ste seljaci, držite cugu na polici s knjigama." "Pa što ćemo sad? Nemamo knjiga, a moramo nešto staviti na police." Kopao je po policama: "Ne vidim je." "Sigurna sam da je tu bila." "Sad je nema." "Možda su je Karen i Daniel popili. Oprosti, oprosti!" kažem brzo, kad se opet lecnuo.

152

"Vjeruj mi, neće to potrajati", glas mu je drhtao. "On je homić, znaš." "Ali, ti to kažeš za svakog muškarca na svijetu." "Daniel doista jest. Prije ili kasnije će ugledati svjetlo. A kada se to dogodi, ja ću biti tu." "Dobro, dobro, kako ti kažeš", nisam ga htjela uznemiriti, ali stvarno!

Svaki homić kojeg sam poznavala je uporno tvrdio da su heteroseksualni muškarci u stvari prikriveni homići.

153

Dvadeset i deveto poglavlje

ennis je ponovno sjeo i stavio ruku na prsa i cijelu vječnost je duboko disao dok sam se ja nestrpljivo vrpoljila. Napokon reče: "Sad je dobro, prebolio sam ga." "U redu", vratila sam se na priču. "I tako u Pizza My Mind Gus nije

imao novca. Dobro, očigledno ga nije imao, jer ga nije imao ni prethodne večeri ni jutros i iako je jako talentiran, mislim da alkemija nije jedan od njegovih talenata..."

"Znači ti si morala platiti za oboje." "Da, što je u redu jer je to jako razumno..." "A konobar je imao divno dupe..." Dennis je dvadeset i četiri sata

dnevno bio homić, nikad nije odustajao. "Prilično. Ali Gus je popio oko deset boca peronija16 i..."

"Deset boca peronija!" "Opusti se", kažem. "Meni u načelu to ne smeta, naročito zato što je

perom blag, ali trebalo je to platiti." "Ne čini ti se da te iskorištava, zar ne?" reče Dennis, gledajući me

upitno. Ta pomisao mi je prošla kroz glavu ranije tog dana, dok smo bili u

pubu, i uznemirila sam se jer sam živjela u strahu da me drugi drže za budalu, da misle kako sam glupa.

Ali mrzila sam rasprave oko novca, to me podsjećalo na djetinjstvo. Sjećanja na majku koja viče na tatu, lica crvenog od bijesa. Nikad se ne bih tako ponašala.

"Ne, doista, Dennise, zato što mi je u restoranu rekao neke lijepe stvari."

"Ljepota vrijedna deset peronija?" "Moguće." "Da čujem." "Primio me za ruku", kažem polako, pokušavajući to bolje dočarati, "i

rekao je, vrlo ozbiljno: 'Lucy, stvarno sam ti zahvalan."' "A zatim je rekao: 'Nije mi drago što nemam novca, Lucy', i pazi ovo

Dennise, 'naročito kad upoznam nekoga kao što si ti.' Što kažeš na to, ha?" "Što je želio reći?"

16

Talijansko pivo.

D

154

"Rekao je da sam divna, i da bi me trebalo voditi na divna mjesta i poklanjati mi divne stvari."

"Osim što ti ih on neće poklanjati." Dennis je znao biti vrlo izravan. "Ušuti", kažem. "Rekao je da bi volio izlaziti sa mnom na večere i

kupovati mi cvijeće i čokolade i krznene bunde i opremljene kuhinje i električne noževe i one male usisivače za prašinu i sve što mi srce poželi."

"A što tvoje srce želi?" upita Dennis. "Želi Gusa." "Mislim da to ne želi tvoje srce." "Tako si vulgaran, prestaješ li ikad misliti na seks?" "Ne. I što je onda rekao?" "Rekao je da su ti mali usisivači za prašinu izvrsni za uklanjanje

prljavštine iz džepova kaputa." "Meni on zvuči kao zdjela šećera koja nedostaje u Fornasetti kompletu

posuđa", progunđa Dennis. "Izrađeni noževi i usisivači i krznene bunde, daj molim te!"

Ali, on nije znao ni pola priče i nisam bila sigurna da trebam li mu je ispričati. Nisam željela negativne komentare, željela sam radost, u skladu s mojim raspoloženjem.

Jer je razgovor s Gusom nakon toga postao zamršen. "Voliš li cvijeće?" upitao me.

A ja sam odgovorila: "Da, Gus, volim, ali moj život nije nepotpun bez njega."

Zatim je rekao: "A čokoladu?" "Da, užasno volim čokoladu, ali nje mi ne nedostaje." "Oh! Tako?" zabrinutost mu prijeđe licem, i odjednom se činilo da je

upao u krizu. "Dobro, što sam mogao očekivati?" reče on tužno. "Ljepotica poput

tebe. Kako sam mogao biti tako glup i pomisliti da sam jedini muškarac u tvom životu?"

"Ponos dolazi prije propasti!" reče on dramatično, dok sam zurila u njega, pitajući se što mu se dogodilo.

"Upozoren sam, Lucy, ne mogu reći da nisam. Nekoliko puta, od strane dobrih ljudi. Pazi na taj ponos, Gus, govorili su mi. Ali jesam li ih poslušao? Oh ne, oh ne! Morao sam krenuti misleći da božica poput tebe ima vremena za ovakve kao što sam ja. A ti sigurno imaš pokorne udvarače koji se grizu za jedan tvoj pogled."

"Gus, molim te, prestani. O čemu pričaš? Ne, u redu je", rekla sam kad je dotrčao konobar nakon što je čuo Gusov ispad. "Ne, zaista, sve je u redu, hvala."

"Možete mi donijeti još jedno piće, kad ste već tu", reče Gus mašući konobaru bocom peronija. (Mislim da mu je to bila deveta.) "Govorim o tebi, naravno, gospođice Lucy božice Sullivan – pretpostavljam da si

155

gospođica...?" "Jesam." "... I o udvaračima koji ti donose čokoladu." "Gus, nemam udvarače koji mi donose čokoladu." "Ali zar nisi rekla...?" "Rekla sam da mi ne nedostaje. I to je točno. Ali kupujem je sama." "Oh", reče on polako. "Sama je kupuješ. Shvaćam..." "Dobro", nasmijala sam se. "Drago mi je da si shvatio." "Neovisna žena, Lucy. Takva si. I ne želiš obvezu prema njima, i to je

dobro. Budi vjerna samoj sebi, kako mi oduvijek govori naš prijatelj Billy Shakespeare."

"Hm, ne želim obvezu prema kome?" "Udvaračima." "Gus, udvarači ne postoje." "Nema udvarača?" "Ne. Dobro, trenutno ih nema." Nisam željela da pomisli kako sam

prava jadnica. "Zašto ne!?" "Ne znam." "Ali, prelijepa si." "Hvala ti." "Nikad do sada nisam čuo da su Englezi tako kratkovidan narod, ali

sigurno jesu. To je jedino objašnjenje koje mogu prihvatiti." "Hvala ti." "Prestani govoriti 'hvala ti'. Ja tako mislim." Nakon toga je nastala mala ugodna stanka, sjedili smo i smješkali se

jedno drugome. Gusove oči su bile mutne, vjerojatno od previše peronija. To nisam trebala pričati Dennisu. Odlučila sam to preskočiti i ispričati

mu sljedeću dobru stvar. Kad je Gus rekao: "Hm, Lucy, mogu li te nešto upitati?" A ja sam

odgovorila: "Naravno." "Koliko sam razumio trenutno nemaš udvarača." "Tako je." "... pa bih mogao pretpostaviti da postoji slobodno mjesto?" "Da, moglo bi se i tako reći." "Znam da će ti ovo zazvučati užasno drsko od mene, ali postoji li

ikakva šansa da razmotriš mene kao kandidata?" A ja sam gledala u crvenobijeli kockasti stolnjak, srameći se pogledati

ga u oči i promrmljala sam: "Da." Dennis je bio razočaran. "Oh, Lucy", uzdahne on. "Zar me nisi uopće slušala, ne smiješ se tako

lako predati. Moraš ih natjerati da se potrude." "Ne, Dennise", objasnim odlučno. "Moraš razumjeti da sam se bojala

poigravate s njim, on je sklon pogrešnim zaključcima i kad sam potpuno

156

otvorena. Kad bih počela s manipulacijama i ženskim izmotavanjima – govoreći 'ne' kad mislim 'možda', ili 'možda' kad mislim 'da' – to bi bio naš kraj."

"Dobro, ako tako misliš. I što se onda dogodilo?" "On je rekao: 'I ja sam bez ljubavnih obaveza, hoćeš li pojesti tu pizzu

do kraja?" "Taj vrag laskavi", promrmlja Dennis, očigledno neimpresioniran. "Bila sam oduševljena", kažem. "Zar to nije malo pretjerana emocija?" upita Dennis. "Mislim, plaćena

je, pa bi je mogli i pojesti, ali zaista, Lucy, oduševljena?" Prešutjela sam to. "I kakav je u krevetu?" upita Dennis. "Pa i ne znam točno." "Nisi mu dopustila?" "Nije ni pokušao." "Ali bili ste zajedno skoro dvadeset i četiri sata. Zar se nisi zabrinula?" "Ne." I nisam. Iako je njegova suzdržanost bila neuobičajena. Ali nije

bila nemoguća. "Vjerojatno je homić", reče Dennis. "Nije homić." "Ali čini se da ti ne smeta što nije skočio na tebe?" upita Dennis

zbunjeno. "Zato što mi ne smeta", kažem. "Volim kad muškarci idu polako, kad

me žele upoznati prije no što spavaju sa mnom." To je stvarno bila istina, nisam to govorila samo zbog Dennisa –

užasavala sam se muškaraca koji su bili izravni (uglavnom) kad se radilo o njihovoj potrebi za seksom, muškaraca s velikim seksualnim apetitom. Muškaraca s očima koje pozivaju u krevet, muškaraca s velikim bedrima i dlakavim prsima i velikim neobrijanim bradama, muškaraca koji imaju erekciju šest puta u sat vremena, muškaraca koji smrde na znoj i sol i seks. Muškaraca koji ulaze u sobu govoreći svojim tijelom: "Evo moje erekcije, a ostatak mene će doći za pet minuta".

Peno-centrični muškarci su mi utjerivali strah u kosti. Vjerojatno zato što sam mislila da bi bili zahtjevni i da bi kritizirali

moju izvedbu. Ti muškarci su mogli birati žene koje su htjeli i bili su naviknuti na najbolje. Kad bih ja ušla u njihov krevet, ovakva, bez poprsja, kratkih nogu, blijede puti, bili bi gorko razočarani.

"Što je ovo?" pitali bi kad bih se svukla. "Ne sličiš na onu koju sam poševio danas popodne. Ti nisi žensko. Gdje su ti sise?"

Ako me muškarac bolje upozna prije no što odemo u krevet, postojala je nada da će biti dobar prema meni i da se neće smijati. Tada bi zbog moje osobnosti bio spremniji prijeći preko mojih očitih fizičkih nedostataka.

To ne znači da nisam nekoliko puta spavala s muškarcima koje sam

157

tek bila upoznala. Nekada sam mislila da nemam drugog izbora. Ponekad bi mi se svidio muškarac i bojala sam se da će pobjeći od mene ako odbijem seksualne aktivnosti. Da je Gus ustrajavao na seksualnom odnosu, vjerojatno bih pristala. Ali, bilo mi je draže da nije.

"Ti i tvoja katolička grižnja savjesti", reče Dennis, tužno odmahujući glavom. Morala sam ga zaustaviti prije no što započne napad na katoličku crkvu i časne sestre i katoličku braću i kako oni uništavaju psihu mladih s kojima dođu u doticaj, oduzimajući im senzualni užitak bez grižnje savjesti. Mogli bismo ostati ovdje cijelu noć.

"Ne, Dennise, nije me katolička grižnja savjesti spriječila da budem promiskuitetna."

Bojim se da bih zaboravila na katoličku grižnju savjesti da imam velike grudi i duge, mršave noge bez celulita. Vjerojatno bih i ja samouvjereno uskakala u krevet s potpunim strancima. Možda bi tada seks i za mene bio aktivnost u kojoj se uživa, umjesto vježbe s ograničenjima, u kojoj sam pokušavala sakriti preveliko dupe, premale grudi, pre... noge i tako dalje.

"Dobro, ako si sigurna", Dennis je još uvijek bio sumnjičav. "Zaista, Dennise, uvjerena sam u to." "Dobro." "Onda, sve u svemu, da zaključimo, da zaokružimo, što ti se čini od

cijele priče?" upitam veselo. "Zar ne zvuči divan?" "Pa, ne mislim da je to ono što ja želim..." Napomenem mu Michaela

Flatelya. "... ali", reče on brzo, "zvuči drag. I ako uporno biraš muškarce koji

nemaju novca, nadam se da znaš što radiš. Ne bih ti to preporučio, ali čini se da govorim zidu."

"A ne čini ti se zapanjujuća priča s proročicom?" napomenem, vraćajući ga na put prema pozitivnim komentarima.

"Moram priznati da se događa u pravo vrijeme", složi se on. "To je sigurno neki znak. Inače bih preporučio oprez, ali čini se da je zapisano u zvijezdama."

Upravo sam to željela čuti. "Osim u vezi s novcem, kakav je prema tebi?" upita Dennis. "Divan je." "Dobro. Moram ga vidjeti prije no što ga potpuno procijenim, ali

trenutno imaš moj privremena blagoslov." "Hvala ti." "Dobro onda, pola jedan je, odlazim." "Hoćeš li staviti kopče i odjenuti kariranu košulju i plesati na glazbu

Pet Shop Boysa?" "Bože, Lucy", bio je užasnut. "To je bezobrazno, stereotipno

razmišljanje."

158

"Ali, hoćeš li?" "Hoću." "U redu, dobro se provedi. Ja idem u krevet." Otišla sam sretna na spavanje.

159

Trideseto poglavlje

aravno da je ujutro bila posve druga priča, probudila sam se i shvatila da bih trebala ustati iz kreveta i otići na posao. Željela sam se sakriti, ali bio je ponedjeljak i teško da sam mogla

promijeniti životne navike. Upoznavanje novog tipa, čak i jednog tako divnog kao što je bio Gus, nije me odjednom moglo preobraziti u osobu koja ustaje prije zvonjave budilice, pjevajući: "Sretna sam što nisam umrla u noći."

Tapkala sam uokolo dok nisam pronašla gumb za odgodu zvona, dobivši tako još pet minuta drijemanja s grižnjom savjesti. Sve bih dala da ne moram ustati. Sve.

Netko je bio u kupaonici, a to je bilo dobro. Nije imalo smisla ustajati dok ne bude slobodna. Kratka odgoda.

Vrijeme koje sam provela ležeći u krevetu, poluspavajući, neobavezno razmišljajući o raznim mogućnostima samoubojstva koje su mi bile dostupne, jer mi je to, naravno, bilo privlačnije od vožnje podzemnom na posao.

Nekoliko puta sam se poigravala idejom o samoubojstvu – većinom ujutro, radnim danima – i odavno sam shvatila koliko je moderan stan loše opremljen za samoubojstvo. Nigdje nije bilo boce s limunadom i otrovom za korov, ni omče, ni vrtlarskog alata.

Ali nisam trebala biti takav pesimist, kažu da ima načina za one koji imaju volje. Pa opet, da nisam bila takav pesimist, ne bih se ni htjela ubiti, i čitava rasprava bi ionako bila besmislena.

Razmatrala sam sve mogućnosti. Mogla sam uzeti veliku dozu paracetamola. Ali bila sam prilično

sigurna da to ne bi uspjelo, barem ne u mojem slučaju, jer sam nekoliko puta uzela i po dvanaest tableta protiv mamurluka, i nije mi se čak ni spavalo, a kamoli da sam umrla.

Ideja da se ugušim jastukom nije izgledala loše. Prilično ugodan miran odlazak, uz dodatnu pogodnost ostanka u krevetu. Ali to je bilo poput sinkroniziranog plivanja – prilično besmisleno ako to radiš sam.

Onda sam začula da netko izlazi iz kupaonice i ukočila sam se od straha, ali u istom trenutku je netko drugi ušao. Odahnula sam s olakšanjem, nisam još morala ustati. Iako je to bilo samo odugovlačenje.

Ali mogla sam još koji trenutak ostati u vodoravnom položaju i

N

160

razmišljati o samoubojstvu, iako sam znala da se u stvari ne želim ubiti, oduzimanje vlastitog života nije prirodno.

A uz to je i komplicirano. Koja ironija, doista, želim umrijeti jer mi se ne da više živjeti, ali onda

odjednom moram sakupiti silnu energiju i pomicati namještaj i penjati se na stolice i vješati užad i praviti zamršene čvorove i spajati stvari i odgurnuti stolicu ispod sebe i petljati s toplom kupkom i žiletima i kabelima i električnim uređajima i otrovima za korov. Samoubojstvo je bilo kompliciran, zahtjevan posao, koji uključuje i posjet dućanima s tehničkom robom.

I ako bih se uspjela izvući iz kreveta i otići do vrtnog centra ili do ljekarne, do tada bi najgore prošlo i mogla bih otići i na posao.

Ne, nisam se htjela ubiti. Ali dug je put od toga do želje za ustajanjem iz kreveta. Možda sam dobila bitku, ali još uvijek nije bilo znaka o tome da bih mogla dobiti rat.

Karen je uletjela u sobu. Bila je šik i sređena, šminka joj je bila savršena. Učinak je bio pomalo zastrašujući tako rano ujutro. Karen je uvijek bila dotjerana, i kosa joj nikad nije bila raščupana, čak ni kad je puhao vjetar. Neki ljudi su bili takvi. Ali ja nisam bila jedna od njih.

"Lucy, Lucy, Lucy, probudi se", naredi ona. "Želim pričati o Danielu, je li ikad bio zaljubljen, mislim doista zaljubljen?"

"Hm..." "Hajde, znaš ga već godinama." "Pa..." "Pa i nije, zar ne?" "Zar ne misliš da je vrijeme da se zaljubi?" pitala je. "Mislim", bilo je jednostavnije složiti se. "I ja." Karen mi skoči na krevet: "Pomakni se. Izmorena sam." Neko vrijeme

smo ležale u tišini. Čule smo Charlotte u kupaonici, kako pjeva Negdje iza duge.

"Taj Simon sigurno ima velikoga", prokomentira Karen. Ja se složim. "Oh, Lucy", uzdahne ona dramatično. "Ne želim ići na posao." "Ni ja." Zatim smo igrale igru eksplozije plina. "Zar ne bi bilo divno da eksplodira plin?" reče Karen. "Da! Ne velika

eksplozija, ali..." "Dobro, dovoljno velika da ostanemo kod kuće..." "Ali ne toliko velika da netko strada..." "Točno, ali kuća bi se srušila i bile bismo zarobljene danima, uz

televiziju i časopise i morale bismo pojesti sve iz hladnjaka..." Iako je sadržaj hladnjaka bio pusta maštarija. Nikada nismo u

161

hladnjaku imali ništa osim ogromnog pakiranja graška koji je tamo stajao otkada se Karen doselila prije četiri godine. Ponekad bismo kupile velike pakete sladoleda s namjerom da svaki dan pojedemo skromnu količinu i da nam traju mjesecima, ali uglavnom ne bi dočekali večer.

Ponekad smo, za promjenu, igrale igru potresa. Zamišljale smo da se događa potres, a da je epicentar u našem stanu. Ali uvijek smo pazile da ne zamislimo smrt uništenje nekome drugome. U stvari, poželjele bismo da se uništi izlaz iz stana. Časopisi, televizija, kreveti, kauči i hrana bi se uvijek spasili nekim čudom.

Ponekad bismo poželjele slomljenu nogu ili obje, privučene idejom o nekoliko tjedana strogog mirovanja. Ali, prošle zime je Charlotte na satu flamenka slomila mali prst na nozi (barem je to bila službena priča, a istina je bila da je prst slomila preskačući stolove u pijanom stanju) i rekla je da je agonija neopisiva. Zato više nismo željele lomiti udove, ali ponekad bismo poželjele upalu slijepog crijeva.

"Dobro", reče Karen odlučno. "Idem na posao." "Gadovi", doda. Ona otiđe, a uđe Charlotte. "Lucy, donijela sam ti šalicu kave." "Oh, hm, hvala", kažem mrko, pokušavajući ustati. U radnoj odjeći i bez šminke Charlotte je izgledala kao da ima

dvanaest godina. Samo su je ogromne grudi odavale. "Požuri", reče ona, "i zajedno ćemo do podzemne. Moram razgovarati s

tobom." "O čemu?" upitam umorno, pitajući se radi li se o prednostima i

nedostacima pilule za dan poslije. "Vidiš", reče ona jadno, "jučer sam spavala sa Simonom i misliš li da

sam grozna zato što sam spavala s dva muškarca istog vikenda?" "Neeeeeeeeee...", kažem umirujući je. "Jesam, znam da jesam, ali nisam htjela, Lucy", reče ona uznemireno.

"Dobro, htjela sam kad sam to napravila, ali nisam odlučila da ću spavati s dva muškarca. Kako sam mogla u petak navečer znati da ću u subotu navečer upoznati Simona?"

"Upravo tako", složim se ja. "To je grozno, Lucy, stalno kršim vlastita pravila", reče jadna

Charlotte, s namjerom da se napravi čednom. "Uvijek govorim da nikad neću prve večeri spavati s nekim – iako nisam spavala sa Simonom prve večeri, jer smo čekali do sljedećeg popodneva – a u stvari je bila večer. Iza šest."

"Onda je dobro", kažem. "I bilo je divno", doda ona. "Dobro", kažem, ohrabrujući je. "Ali što je s tim drugim tipom, od petka navečer, Bože, ne mogu mu se

162

sjetiti ni imena, zar to nije grozno, Lucy? Zamisli! Pokazala sam mu dupe, a ne mogu mu se sjetiti ni imena. Derek, mislim da se zove Derek", reče ona, duboko razmišljajući. "Vidjela si ga, je li ti izgledao kao Derek?"

"Charlotte, molim te, prestani biti tako oštra prema sebi. Ako se ne možeš sjetiti njegovog imena, ne možeš. I zašto je to uopće bitno?"

"Ne, u stvari i nije", reče ona uzbuđeno. "Naravno da nije. A možda se zvao Geoff. Ili Alex. Oh, Bože! Hajde, ustaješ li?"

"Da." "Želiš li da ti nešto izglačam?" "Da, molim te." "Što?" "Bilo što." Charlotte je otišla po glačalo, a ja sam se natjerala da sjednem na rub

kreveta. Charlotte mi je nešto dovikivala iz kuhinje, nešto o tome kako je negdje pročitala da u Japanu postoji operacija kojom se može zašiti himen i vratiti nevinost, i mislim li da bi ona to mogla napraviti.

Jadna Charlotte. Jadne mi. To je sve bilo lijepo, i bile smo zahvalne što smo dobile lijepo

upakiranu (iako teško stečenu) seksualnu slobodu, ali tko je bila ta bezosjećajna, stara pratetka koja nam je poklanjala ručno izrađene pakete grižnje savjesti?

Sigurno joj nećemo poslati zahvalnicu. Bilo je to kao da dobiješ na poklon lijepu, kratku, usku, seksi, sjajnu

crvenu haljinu pod uvjetom da je nosiš uz ravne smeđe cokule i bez šminke.

Jedna ruka da je, a druga uzima. Na poslu nije bilo tako strašno. Svakako sam se osjećala bolje nego

kad sam u petak otišla. Megan i Meredia su bile pokorne i slatke. Nisu razgovarale

međusobno, ali to nije bilo ništa neobično. Osim što bi s vremena na vrijeme Megan rekla Merediji: "Jesi li za keks, Eleanor?" ili "Dodaj mi to, Fiona", a Meredia bi prosiktala: "Zovem se Meredia."

Bile su vrlo ljubazne prema meni. Istina, još uvijek su me neki zaposlenici čudno gledali, ali više se nisam osjećala tako ranjivo i posramljeno. Drukčije sam promatrala stvari – shvatila sam da svi misle kako su Megan i Meredia glupače, a ne ja. Ipak su one proširile tu glupu priču.

I, naravno, od petka se dogodila velika promjena u mom životu. Upoznala sam Gusa. Svaki put kad bih pomislila na njega osjećala sam kao da sam omotana u zaštitni ogrtač, da nitko ne može reći kako sam jadnica jer, pa... nisam, zar ne?

Bilo je pomalo ironično što su u petak svi mislili da se udajem, a ja nisam imala ni dečka, a sad, u ponedjeljak, kad sam upoznala jednu

163

posebnu osobu, nitko se nije usuđivao spomenuti vjenčanje u mojoj prisutnosti.

Gorjela sam od želje da Megan i Merediji ispričam o Gusu, ali bilo je još rano da im oprostim, pa sam morala šutjeti dok ne prođe vrijeme određeno za ljutnju.

Drugi razlog zbog kojeg više nisam bila u centru pozornosti na poslu bio je taj što to više nije bila najnovija vijest.

Proširila se priča o Hetty i kako je Otrovni Ivor zaljubljen u nju. Očigledno je u petak navečer izašao, napio se i cijeloj ekipi, od generalnog direktora pa do vratara, ispričao da je zaljubljen u Hetty i da je potresen što je ostavila muža, iako točno govoreći nije bio potresen što je ostavila muža, bio je potresen što nije ostavila muža zbog njega.

A od Hetty nije bilo ni traga ni glasa. "Dolazi li Hetty danas na posao ili se još uvijek ne osjeća dobro?"

nevino sam upitala Ivora. Hetty se nije osjećala dobro – barem smo mi odlučili da ćemo to tako zvati.

"Ne znam", reče on, a oči mu zasuze. "Ali, budući da ste toliko zabrinute za nju, možete preuzeti njen posao dok se ne vrati", prosikće on.

Gad! "Naravno, gospodine Simmonds." Samo ti sanjaj, prika. "Što se događa s Hetty?" upitam Merediju i Megan kad je Ivor otišao u

svoj ured i zatvorio vrata, bez sumnje s namjerom da nasloni glavu na stol i zaplače kao dijete. "Je li vam se javila?"

"Da, da, meni se javila", reče Meredia, željna pomirenja. "Svratila sam jučer do nje..."

"Ti, lešinarko!" poviknem. "Čekaj, želiš li znati ili ne?" upita ona nadureno. Željela sam znati. "...i uopće se ne čini da je sretna." "Da je sretna", ponovi Meredia, ozbiljno i mrko, oduševljena dramom. Zazvoni telefon, prekinuvši je. Ona ga zgrabi i posluša nestrpljivo, a

zatim poviče: "Da, znam, ali nažalost, sustav nam ne radi i ne mogu provjeriti Vaše stanje, ali zapisat ću Vaš broj i javit ću Vam se kasnije. Hm", kimne ona, ne pišući ništa. "Da, zapisala sam. Nazvat ću Vas čim budem mogla", tresne slušalicom. "Kriste! Proklete mušterije!"

"Zar nam sustav ne radi?" upitam. "Otkud ja znam?" reče Meredia iznenađeno. "Nisam još ništa uključila.

Ali mislim da radi. Dobro, gdje sam stala? Ah, da, Hetty..." Često smo u uredu radile takve stvari. Ponekad smo govorile da nam

sustav ne radi, ponekad smo se javljale na telefon govoreći da smo čistačice, ponekad smo se pretvarale da je linija u kvaru i da ne čujemo mušterije, a ponekad bismo poklopile slušalicu i pretvarale smo se da nas je prekinulo, ponekad smo se pretvarale da ne govorimo dobro engleski.

164

("Ne rovarim engreski.") Mušterije bi se često naljutile i tražile da ih spojimo s direktorom, a kad bi se to dogodilo, stavili bismo ih na "čekanje" nekoliko minuta, a onda bismo ponovno preuzele liniju, mirne i staložene, i uvjerile bismo bijesnu mušteriju da neljubazna službenica već pakira stvari.

Meredia mi je naširoko ispričala koliko se Hetty jadno osjeća, i kako izgleda mršavo i ispijeno.

"Mi ona oduvijek izgleda mršavo i ispijeno", pobunim se. "Ne", reče ona ljutito. "Vidi se da pati, da je u stanju vrlo

traumatične... traumatične... hm, traume." "Ne razumijem zašto se osjeća jadno", napomene Megan. "Ima dva

muškarca, umjesto jednoga, koji se otimaju za nju. Dvije glave – i ne samo glave – su bolje nego jedna, ja tako mislim."

"Oh, Bože, doista!" reče Meredia zgroženo. "Kako samo uspiješ sve svesti na... na... životinjsku strast."

"O tome bi se moglo mnogo govoriti, Gretel", reče Megan neodređeno, a tajanstveni smiješak joj zatitra na punim, pohotnim usnama.

Promrmlja još nešto i iziđe iz prostorije. Mislim da je spominjala "troje".

"Zovem se Meredia", poviče Meredia za njom. "Glupa kuja", promrmlja ona. "Dobro, gdje sam stala. Oh, da." Ona pročisti grlo. "Rastrgana je između dva ljubavnika", reče Meredia strastveno. "S

jedne strane tu je Dick, pouzdani, sigurni Dick, otac njene djece. S druge strane tu je Roger, uzbudljivi, nepredvidljivi, strastveni..."

Nastavila je tako sve do ručka. A to je naravno bilo vrijeme kad sam prestala s poslom i otišla u jednosatni obilazak dućana.

Činjenica da u stvari još nisam ni počela raditi nije bila od neke važnosti.

Izišla sam kupiti Danielu čestitku i poklon za rođendan, a to je uvijek bio težak posao.

Nikad nisam znala što bih mu mogla kupiti. Što kupiti muškarcu koji ima sve? Pitala sam se. Mogla sam mu uzeti

knjigu, pomislim, ali već je imao jednu. Moram mu to napomenuti, uživat će.

Na kraju sam mu uvijek kupovala nešto grozno i nemaštovito poput čarapa ili kravate ili rupčića.

A još gore je bilo to što je on meni uvijek kupovao nešto lijepo i korisno. Za prošli rođendan mi je poklonio ulaznicu za jednodnevni posjet Utočištu, što je bilo pravo ushićenje. Dan bez grižnje savjesti, ležanje pored bazena, masaža i njega.

Na kraju sam mu kupila kravatu. Nisam mu je kupovala proteklih godina, pa sam pomislila da bih se mogla izvući.

Ali, kupila sam mu lijepu čestitku, lijepu, duhovitu, osjećajnu čestitku

165

i potpisala sam je s "od Lucy, s ljubavlju" i nadala sam se da je Karen neće vidjeti i optužiti me da se diram u njenog dečka.

Ukrasni papir je koštao gotovo kao i kravata. Sigurno je od čistog zlata.

U uredu sam zapakirala kravatu, ali morala sam otići do pošte i poslati poklon. Mogla sam ga poslati s uredskom poštom, ali htjela sam da Daniel dobije poklon u ovom stoljeću, a dva pračovjeka koja su radila na prijemu pošte mi to nisu mogla garantirati. Nije da nisu bili ljubazni, bili su vrlo ljubazni, u stvari, iskreno su mi čestitali na lažnom vjenčanju, ali nekako nisu izgledali baš bistro. Spremni, puni volje, ali ne baš sposobni, to je bio njihov najtočniji opis.

Nekako se dokotrljalo pet sati i krenula sam prema kući brzinom ispaljenog metka.

166

Trideset i prvo poglavlje

božavala sam ponedjeljak navečer. Još uvijek sam bila u životnom stadiju u kojem sam mislila da je radni tjedan vrijeme za oporavak od vikenda. Nisam mogla razumjeti ostatak svijeta koji je bio pod dojmom

da bi to trebalo biti obrnuto. Ponedjeljak navečer je bila jedina večer kad bismo Karen, Charlotte i

ja bile kod kuće u stanu, umorne od napornog vikenda. Utorkom navečer je Charlotte imala satove flamenko plesa. (Ili

flamingo plesa, kako ga je ona zvala. Nitko je nije imao srca ispraviti.) Nekolicina nas bi nestala u akciji srijedom navečer. A često bismo četvrtkom navečer izlazile van, zagrijavajući se za društvene događaje nadolazećeg vikenda, kad smo čitavo vrijeme bile vani. (Ako mi je to dopuštala moja depresija, naravno.)

Ponedjeljak navečer je bila večer kad smo odlazile u supermarket i kupovale zalihu jabuka i grožđa i niskokaloričnih jogurta za cijeli tjedan. Bila je to večer kad smo jele kuhano povrće i govorile kako zaista moramo ukinuti pizzu i prestati piti, barem do sljedeće subotnje večeri.

(Utorkom bismo opet započele s tjesteninom i vinom, srijedom sa sladoledom i čokoladnim keksima i s nekoliko piva u obližnjem baru, a četvrtkom s pićem nakon posla i kineskom hranom, a nikad se nisu spominjala ograničenja u razdoblju od petka do nedjelje. I tako bi opet došao ponedjeljak i opet smo kupovale jabuke i grožđe i niskokalorične jogurte.)

Charlotte je već bila kod kuće kad sam stigla, vadila je stvari iz vrećica i bacala ogromne količine, gomile, nepojedenih, niskokaloričnih jogurta kojima je davno istekao rok trajanja, a koji su plesali na žicama u hladnjaku.

Spustila sam svoju vrećicu pored njene, da popričaju. "Pokaži mi, pokaži mi, što si kupila? Nešto lijepo?" upita Charlotte. "Jabuke..." "Oh. I ja." "... i grožđe..." "I ja." "... i jogurte bez kalorija..." "I ja."

O

167

"Pa, ne, nažalost, ništa lijepo." "Oh, draga, ali to je dobro, jer od sada ću paziti što jedem." "I ja." "A bolje da ne dolazimo u iskušenje." "Upravo tako." "Karen je otišla do prodavaonice na uglu. Nadajmo se da neće kupiti

ništa lijepo." "Kod gospodina Papadopoulosa?" "Da." "Neće." "Zašto ne?" "Zato što tamo ne može kupiti ništa lijepo." "Valjda si u pravu", reče Charlotte. "Tamo sve izgleda pomalo... pa,

prljavo, zar ne? Čak i lijepe čokoladne stvari izgledaju neprivlačno, kao da su tamo od prije rata."

"Da", složim se. "Imamo sreće. Zamisli kolike bismo bile da živimo u blizini lijepe prodavaonice koja prodaje lijepe stvari."

"Ogromne", složi se Charlotte. "Bile bismo ogromne." "U stvari, ako malo razmisliš", kažem, "to je jedna od prednosti ovog

stana. To je trebalo stajati u oglasu: 'stan s tri sobe, potpuno opremljen, u drugoj zoni, u blizini podzemne i autobusa, kilometrima daleko od prodavaonice koja prodaje privlačnu čokoladu'."

"Svakako!" reče Charlotte. "Oh, evo Karen." Karen je uletjela ljutitog lica i tresnula je vrećice s hranom na

kuhinjske stol. Bila je očigledno iznervirana. "Što se dogodilo, Karen?" "Gledaj, tko je, do vraga, stavio pezete u posudu sa sitnišem? Tako

sam se osramotila. Gospodin Papadopoulos misli da sam ga pokušala prevariti, a znaš što svi govore za Škote i novac!"

"Što govore?" upita Charlotte. "Oh da, da ste zli. Pa, možeš razumje..." Zašuti vidjevši izraz na Kareninom licu. "Tko ih je stavio tamo?" pitala je. Znala je biti zastrašujuća. Poigravala sam se idejom da slažem i okrivim, na primjer, Pjegava

Leđa. Jadnog odbačenog pjegavih leđa, koji je nazvao u nedjelju navečer i želio je razgovarati s Charlotte, a rečeno mu je da ovdje ne živi nitko takvog imena.

Pomislila sam da zaniječem ikakvu spoznaju. "Hm..." A zatim sam bolje promislila. Karen će jednom saznati. Karen će me slomiti. Moja grižnja savjesti će

me mučiti dok ne priznam. "Oprosti Karen, vjerojatno sam ja kriva... Nisam ih ja stavila u

168

posudu, ali ja sam kriva što su uopće u kući." "Ali ti nisi ni bila u Španjolskoj."

"Znam, ali Gus mi ih je dao i ja ih nisam htjela uzeti i sigurno sam ih ostavila na stolu i onda ih je netko drugi sigurno stavio unutra misleći da je to pravi novac..."

"Oh, dobro, ako je to bio Gus, onda dobro." "Ozbiljno?" zapjevamo Charlotte i ja uglas, iznenađene. Karen je

rijetko bila suosjećajna i milosrdna. "Da, on je sladak. Tako je drag. Lud kao kupus, naravno, ali na

sladak način." "... Elizabeth Ardent..." zahihoće ona sa sobom. "Nasmijava me." Charlotte i ja panično izmijenimo poglede. "Ali zar ga ne želiš istući?" upitam nervozno. "I natjerati ga da ode do

gospodina Papandopoulosa i objasni mu da ti nisi nepoštena škotska škrtica i..."

"Ne, ne, ne", reče ona, odmahujući rukom. Bila sam dirnuta ovom promjenom kod Karen, bila je mnogo manje

agresivna, mnogo ljubaznija. "Ne", nastavi ona. "Ti si dovoljna. Ti možeš otići. Ti možeš otići do

gospodina Papandopoulosa i ispričati se." "Hm..." "Ali ne moraš odmah otići. Prvo večeraj, ali ne zaboravi da zatvara u

osam." Zurila sam u nju, ne mogavši otkriti je li ozbiljna nije. Morala sam biti

sigurna jer nisam željela stvarati nervozu, a da bih kasnije otkrila da ne moram otići.

"Šališ se, zar ne?" upitam s nadom. Nastane mala napeta stanka, a zatim ona reče: "Dobro, šalim se –

moram biti dobra prema tebi, kad si Danielova prijateljica." Nasmije mi se šarmantnim, razoružavajućim, takosam-drska-ali-ne-

možeš-da-me-ne-voliš smiješkom, i ja se njoj osmjehnem. Voljela sam otvorene razgovore. U stvari, to je bila potpuna laž, mislila

sam da je to jedna od najviše precijenjenih stvari za koje sam ikad čula. Ali, Karen se ponašala kao da je otvoreni razgovor velika vrlina, nešto najljubaznije što može učiniti. A ja sam mislila da neke stvari trebam moram prešutjeti. I ljudi su nekad koristili izraz "samo sam iskren" kao priliku da budu zli. Otvarali su vrata zlobnim izjavama, bili su zločesto okrutni, uništavali su živote, a zatim bi se odriješili nevinim izrazom lica i isprikom poput: "Samo sam bio iskren."

Ali, nisam se imala pravo žaliti na te ljude, Karen je možda previše voljela sukobe, ali ja sam ih se panično bojala.

"Samo se pobrini da mu kažeš kako sam ja divna osoba", reče ona, "i reci mu da je milijun muškaraca zaljubljeno u mene."

169

"Hm, dobro", složim se. "Kuham brokule", reče Charlotte, okrenuvši temu na kućne poslove.

"Jeste li vi za to?" "Pa, ja kuham mrkvu", kažem, "pa se poslužite ako želite." Sklopile smo trojni sporazum o raspodjeli našeg kuhanog povrća. "Oh, Lucy", reče Karen usputno. Previše usputno. Zastanem. "Daniel

je zvao." "Oh, hm, dobro... doista?" Je li to bilo dovoljno neobavezno za nju? "Mene", reče ona trijumfalno. "Nazvao je mene." "Izvrsno." "Ne tebe. Mene." "Izvrsno, Karen", nasmijem se. "Znači vas dvoje ste zasigurno par?" "Zasigurno izgleda tako", reče ona lukavo. "Drago mi je." "I bolje ti je." Pojele smo kuhano povrće, pogledale smo sapunicu i potresni

dokumentarni film o prirodnom porodu koji nas je svih uznemirio. Žene s iskrivljenim licima, prekrivene znojem, zadihane viču i plaču.

A tu smo bile samo ja, Charlotte i Karen. "Isuse", reče Charlotte, nepomično zureći u ekran, lica ledenog od

šoka. "Nikad neću roditi." "Ni ja", brzo se složim, odjednom svjesna svih prednosti toga da

nemam dečka. "Ali možete uzeti epiduralnu injekciju", reče Karen. "I onda nećete

ništa osjetiti." "Ali to ne djeluje svaki put", podsjetim je. "Zaista? Kako ti znaš?" upita ona. "U pravu je", reče Charlotte. "Žena mog brata je rekla da kod nje nije

djelovalo i da je bila u agoniji i da su se njezini krikovi čuli tri ulice dalje." Dobra priča, dobro ispričana, ah nisam bila sigurna trebam li joj

povjerovati jer je Charlotte bila iz Yorkshirea, a tamo su ljudi imali običaj izmišljati priče o neopisivoj boli.

Karen nije bila baš uvjerena u Charlotteineu krvavu priču. Sama snaga Karenine volje će joj omogućiti da epiduralna djeluje, ne bi se usudila ne djelovati.

"A što je s plinom i zrakom?" upitam. "Zar to ne pomaže kod bolova?" "Plin i zrak!" progunđa Charlotte zajedljivo. "Plin i zrak! Kao da staviš gips na amputiranu ruku!" "Oh, Bože", kažem tiho. "Oh, Bože. Možemo li gledati nešto drugo?" U otprilike devet i četrdeset je prestalo djelovanje kuhanog povrća i

osjetile smo pravu glad. Tko će prvi puknuti?

170

Napetost je rasla i rasla dok napokon Charlotte nije usputno rekla: "Želi li netko možda u šetnju?"

Karen i ja krišom uzdahnemo od zahvalnosti. "U kakvu šetnju?" upitam oprezno. Nisam željela pristati na nešto što ne uključuje hranu, ali Charlotte

me ne bi iznevjerila. "Šetnju do prodavaonice s brzom hranom", reče ona posramljeno. "Charlotte!" povičemo Karen i ja uvrijeđeno. "Kako te nije sram. A što

je s našim dobrim namjerama?" "Ali gladna sam", reče ona tiho. "Pojedi mrkvu", reče Karen. "Radije ne bih pojela ništa, nego mrkvu", prizna Charlotte. Znala sam kako se osjeća. Ja bih radije pojela komad police nego

mrkvu. "Dobro", uzdahnem. "Ako si stvarno gladna, idem s tobom." Bila sam

oduševljena. Umirala sam za krumpirićima. "I", uzdahne Karen, kao da joj to predstavlja veliki problem, "da vam

bude lakše možete i meni donijeti paket prženih krumpirića." "Nemoj ako je to samo da se ja osjećam manje krivom", reče Charlotte

slatko. "Ako ja nemam snagu volje, to ne znači da ti moraš prekinuti svoju dijetu."

"Nema veze", pobuni se Karen. "Ne, doista", Charlotte je bila uporna. "Nema potrebe da ti jedeš. Ja

mogu živjeti sa svojom krivnjom." "Daj ušuti i kupi mi krumpiriće!" poviče Karen. "Velike ili male?" "Velike! S curryjem i kobasicama!"

171

Trideset i drugo poglavlje

us me vodio na večeru u utorak poslije posla. Tako je rekao u nedjelju navečer. Ali u nedjelju navečer je uzbuđenje bilo veliko, naročito u Gusovoj krvi

u odnosu na visinu alkohola, a petominutna šetnja od pizzerije do mog stana je trajala više od pola sata i pribojavala sam se da je možda zaboravio da je dogovor za utorak navečer.

Bojala sam se da je zapamtio pogrešno mjesto sastanka pogrešno vrijeme ili čak pogrešan dan.

Pokušaj da utvrdim detalje dogovora s Gusom se pretvorio u zbunjujuću noćnu moru.

Kad me otpratio do kuće u nedjelju navečer, pristojno me uhvatio za ruku i rekao: "Lucy, vidimo se sutra."

"Ne, Gus", ispravim ga nježno. "Nećemo se vidjeti sutra. Sutra je ponedjeljak. Nalazimo se u utorak."

"Ne, Lucy", ispravi on mene, jednako nježno. "Kad večeras odem kući pripremit ću neke, hm, ljekovite preparate i kad se probudim bit će utorak. Tako da ćemo se, uz sve namjere i planove, Lucy Sullivan, vidjeti sutra. Ili će barem meni to biti sutra."

"Oh, shvaćam", kažem sumnjičavo. "Gdje ćemo se naći?" "Doći ću po tebe na posao, Lucy. Spasit ću te od administrativnih

mina, iz rupe kontrole kredita." "Dobro." "Podsjeti me još jednom", reče on, držeči me za ruku i povlačeći me

prema sebi, "ulica je Cavendish Crescent 54 i slobodna si u pet i trideset?" Nasmiješi mi se slatkim, lagano dekoncentriranim smiješkom. "Ne, Gus, nije Cavendish Crescent, nego Newcastle Square broj 6",

ispravim ga. U stvari, ponovila sam mu to već nekoliko puta i čak sam mu to i

zapisala na papirić, ali dan je bio dug i on je užasno puno popio. "Oh, doista?" upita Gus. "Pitam se zašto sam mislio da je Cavendish

Crescent? Što se tamo događa, što misliš?" "Nemam pojma, Gus", kažem oštro. Nisam se htjela upuštati u

nagađanja o tome što se događa u Cavendish Crescentu broj 54, ako je takvo mjesto uopće postojalo – imala sam posla, grčevito pokušavajući kontrolirati razgovor, i brinula sam da Gus zapamti gdje, kako i kad se

G

172

moramo naći. "Gdje je onaj papirić s adresom koji sam ti dala?" upitam, svjesna da

zvučim kao majka ili učiteljica, ali ako je moralo tako biti, onda je tako moralo biti.

"Ne znam", reče on, pusti mi ruku i počne kopati po džepovima i po jakni. "Oh ne, Lucy, mislim da sam ga izgubio."

Ponovno sam mu je napisala. "Pokušaj zapamtiti", nasmiješim se nervozno, pružajući mu papirić.

"Newcastle Square broj 6, u pet sati." "U pet sati? Mislio sam da si rekla u pet i trideset." "Ne, Gus, u pet sati." "Oprosti, Lucy, nikad ne uspijevam ništa zapamtiti. Zaboravio bih i

svoje ime, u stvari često ga i zaboravim. Često sam vodio razgovore u kojima sam drugoj osobi morao reći: 'Oprosti, nisam zapamtio svoje ime.' Glava mi je poput... poput, znaš, onih okruglih stvari s puno rupa?"

"Sito", postala sam otresita od nervoze. "Oh, Lucy, ne budi ljuta", on se nježno nasmije "Bila je to mala šala." "Dobro." "Mislim da sam napokon dobro zapamtio", obeća on, i nasmiješi mi se

tako da mi se želudac okrenuo. "U pet sati na Newcastle Crescentu broj 56..."

"... Ne, Gus..." "... ne, ne, ne, oprosti, Cavendish Square..." Nije on bio kriv, pomislim, pokušavajući se smiriti. Na neki način to je

bilo jako slatko. A svatko bi bio zbunjen kao Gus da je toliko popio. "... ne, ne, ne, ne budi ljuta na mene, Lucy, Newcastle Square broj 56,

u pet sati." "Šest." Zbunjenost prijeđe preko njegova izmučena lica. "Malo prije si rekla u pet sati!" požali se on. "Ali nema problema, Lucy,

ženino je pravo da promijeni mišljenje, pa mijenjaj ako moraš." "Ne, Gus, nisam promijenila mišljenje. Mislila sam u pet sati, na broju

šest." "Dobro, sad znam, mislim", nasmiješi se on. "U pet sati na broju šest.

Pet sati na broju šest. Pet sati na broju šest." "Vidimo se tada, Gus." "Nije u šest sati na broju pet?" upita on. "Ne!" kažem panično. "Oh, tako, šališ se..." On podigne ruku u znak pozdrava i reče, kao papiga: "Pet sati na

broju šest, pet sati na broju šest, oprosti, Lucy, ali ne mogu se zaustaviti da te pozdravim jer ću zaboraviti pet sati na broju šest, pet sati na broju šest, ali vidimo se tada, pet sa..."

I ode niz cestu još uvijek govoreći: "... na broju šest, pet sati na broju

173

šest..." Stajala sam na vratima, gledajući za njim prema mračnoj cesti.

Razočarala sam se što me nije pokušao poljubiti. Nema veze, rekla sam sebi. Bilo je važnije da zapamti gdje se moramo naći u utorak. Pod pretpostavkom da dođe do prave zgrade točnog dana u dogovoreno vrijeme, tada će biti dovoljno vremena za ljubljenje.

"... pet sati na broju šest, pet sati na broju šest..." odjekivalo je u hladnoj noći, dok je hodao i ponavljao mantru.

Zadrhtala sam, djelomično od hladnoće, djelomično od sreće i ušla sam unutra.

I zato je nervoza koju sam osjećala u utorak ujutro bila i od straha da se neće pojaviti i od ugodnog iščekivanja.

Bila sam sigurna da mu se sviđam i da me neće namjerno prevariti, ali nisam bila uvjerena da u nedjelju nije bio previše pijan, a da ne bi potpuno zaboravio naš dogovor.

Svejedno, obukla sam lijepe gaćice, jer je uvijek bolje biti pripremljen. Odjenula sam malu zelenu stvar koja je sličila na jaknu s ušivenim strukom, ali u stvari je to bila vrlo kratka haljina, a zatim sam navukla čizme. Pogledala sam se u zrcalo. Nije loše, uopće, pomislim. Vrlo uvjerljivo, dječački.

Zatim me obuzme panika, što ako se ne pojavi? Oh, zašto nisam uzela njegov broj telefona, pomislim očajno. Trebala sam ga tražiti, ali bojala sam se da ne ispadnem prenapadna.

I znala sam da će svi na poslu posumnjati da navečer idem na spoj ako dođem na posao u odjeći koja mi otkriva dupe kad podignem ruke. Na poslu su bili takvi – nisi se mogao ni počešljati, a da to ne izazove trač o tome kako ti se netko sviđa, nisi mogao podrezati šiške, a da svi ne zaključe kako imaš novog dečka.

Bilo je preko 300 zaposlenika na pet katova uredskog prostora i svih je zanimao život kolega. To je govorilo dosta o tome koliko im je zanimljiv njihov posao.

Bilo je to kao da radiš u bazenu sa zlatnim ribicama. Nije se moglo ništa dogoditi bez da bude popraćeno komentarom. Čak su i nagađanja o sadržaju tuđih sendviča mogla trajati čitavo poslijepodne. (Nikad nije jela sendviče s jajima, nego sa šunkom. A sad jede jaje dva puta tjedno. Mislim da je trudna.)

Caroline s prijema je bila izvor većine tračeva. Imala je oštro oko, ništa joj ne bi promaklo, a ako nije bilo ničega, ona bi to izmislila. Uvijek je zaustavljala ljude i govorila stvari poput: "Ooh, ona Jackie iz računovodstva danas izgleda pomalo blijedo. Ljubavni problemi, ha?" I za tren oka bi čitava zgrada brujala kako se Jackie razvodi. A sve samo zato što je ustala malo kasnije i nije stigla nanijeti puder prije dolaska na posao.

Zato nisam mogla zamisliti da provedem cijeli dan potpuno ponižena

174

izbjegavajući poslove polugola, a da se ni jedan muškarac koji bi to objasnio ne pojavi u pet sati.

Mogla sam u ured ponijeti odjeću za izlazak u torbi i presvući se nakon posla, ali to bi vjerojatno izazvalo još veći skandal. ("Jesi li vidjela onu Lucy Sullivan? Dolazi s ruksakom? U utorak? Ima neku vezu, nema sumnje.")

I tako sam u uredu doživjela pravi napad kad sam skinula užasni smeđi zimski kaput i otkrila se u svoj slavi moje kratke haljinice.

"Isuse", objavi Megan, "danas izgledaš pomalo lepršavo!" "Tko je on?" upita Meredia. "Hm..." pocrvenim. Pokušala sam se pretvarati da ne znam o čemu

govore, ali nije pomoglo. Bila sam užasno loša lažljivica. "Ja, hm, upoznala sam jednog dečka preko vikenda." Meredia i Megan

su se trijumfalno pogledale, podlo, "Znala sam da će se to dogoditi" pogledima.

"Dobro, to vidimo", reče Meredia prezrivo. "I večeras izlazite..." "Da." Dobro, barem sam se nadala da će biti tako. "Pa pričaj nam o

njemu." Za trenutak sam oklijevala. Još uvijek sam trebala biti ljuta na njih,

ali želja da pričam o Gusu je bila jača. "Dobro", nasmijem se, popuštajući. Privukla sam stolicu bliže

Meganinom stolu, namjestila sam se i počela priču s Gusovom biografijom. "Pa zove se Gus i ima dvadeset i će..."

Megan i Meredia su pažljivo slušale i uzdisale s poštovanjem i stenjale od zadovoljstva kad su čule koje mi je sve lijepe stvari rekao Gus.

"... I rekao je da bi ti rado poklonio jedan mali usisivač za kauč?" upita Meredia zadivljeno.

"Da, zar nije sladak?" "Kriste", promrmlja Megan, podignuvši pogled prema nebu. "Lako za

to. Kakva mu je sprava? Kratka i debela? Duga i tanka? Ili moja omiljena veličina, duga i debela?" "Hm, ovaj... bilo je lijepo", kažem neodređeno.

Prije no što su me prisilile da priznam da je još nisam vidjela, ušao je Otrovni Ivor i uhvatio nas kako besposleno sjedimo. Malo je zavikao i posramljeno smo se povukle na svoja radna mjesta.

"Gospođice Sullivan", zaviče on, "čini se da ste jutros zaboravili donji dio svog odijela."

Zbog slomljenog srca je postao zao i neugodan. Iako je bio zao i neugodan i prije no što je Hetty pobjegla s muževim bratom.

"U stvari, to je haljina", odgovorim drsko, ohrabrena srećom koju mi je donio Gus.

"Ali nije od vrste kakvu ja poznajem", poviče on. "Nije to vrsta koju prihvaćam u ovom uredu. Sutra odjenite nešto pristojno', i uleti u svoj ured zalupivši vratima.

175

"Kreten", promrmljam.

176

Trideset i treće poglavlje

otprilike dvadeset do pet sam napustila ured i otišla u ženski WC našminkati se, u iščekivanju Gusovog predviđenog dolaska u sedamnaest sati. Bila mi je muka od nervoze. Gotovo istog trenutka kad sam Megan i

Merediji završila pričati o Gusu, zažalila sam što sam uopće otvorila usta. Bilo mi je tako, tako žao što sam otkrila Gusove karte, da sam barem držala svoj brbljavi jezik za zubima, ali nisam si mogla pomoći.

Umirala sam od želje da se pohvalim njime, ali sad sam bila uvjerena da sam tako urekla čitavu stvar. Pričajući o njemu sam izazvala sudbinu i sad on neće doći.

Nikada ga više neću vidjeti, pomislim. Ali našminkat ću se za svaki slučaj. Na putu do WC-a sam vidjela nekolicinu vratara ispred ulaza kako se

naguravaju s nekim. Pijanci i beskućnici su uvijek pokušavali ući u zgradu i skloniti se od hladnoće, a vratari su imali neugodnu zadaću da ih izbace. Najtužnije od svega je bilo to što sam često zavidjela beskućnicima. Da sam mogla birati između boravka u uredu i sjedenja na kartonu na hladnom ulazu, mislim da bih izabrala opciju smrzavanja na ulazu.

Vratari su trebali paziti na zgradu, i puštati samo ljude koji su najavljeni i koji su se prijavili i dobili propusnicu. Ali jadni vratari nisu bili pravi čuvari i nisu se znali dobro braniti i ponekad, kad bi pokušali nekoga izbaciti, znalo je biti gadno, obično kad je nepozvani bio pijan.

To je uvijek bilo zabavno, i ako je Caroline bila dobre volje, nazvala bi naš ured i mi bismo pojurile do gledališta.

Iskrivila sam vrat pokušavajući vidjeti nešto. Nepoželjnog gosta su odvlačili prema izlazu, ali on je pružao dobar otpor, žestoko se opirući, a ja sam se nasmijala kad sam vidjela da je udario Harryja. Oduvijek sam bila na strani slabijega.

Okrenula sam se, misleći kako mi je nešto strašno poznat taj nametljivac kojeg su izbacivali, kad sam odjednom začula kako netko doziva moje ime: "Eno je, Lucy Sullivan, Lucy, Lucy, Lucy!"

"Lucy, Lucy", zvao je glas u panici. "Reci im tko sam ja." Polako sam se okrenula, s užasnim osjećajem nadolazećeg prokletstva.

Bio je to Gus. Ta osoba koja se borila, opirala i bacala u rukama Harryja i Winstona je bio Gus.

U

177

Okretao se i pogledavao divljim očima prema meni. "Lucy", preklinjao je, "spasi me."

Harry i Winston su zastali, neodlučni, privodeći kraju sam čin izbacivanja Gusove osobe na ulicu. "Poznaješ li ovog čovjeka?" upita Winston s nevjericom.

"Da, poznajem", kažem mirno. "Možda biste mi mogli reći što se ovdje događa."

Pokušavala sam govoriti tihim autoritativnim glasom, pokušavajući prikriti činjenicu da umirem od srama i čini se da je upalilo.

"Pronašli smo ga na četvrtom katu i nije imao propusnicu i..." Na četvrtom katu, pomislim u šoku. "Tražio sam te, Lucy", izjavi Gus strastveno. "Imao sam pravo biti

tamo." "Ne, ni slučajno nisi imao pravo, dragi", reče Harry prijeteći. Moglo se

vidjeti da jedva čeka povući Gusa za uho, izbaciti ga poput dimnjačara iz Dickensovih romana. "Na četvrtom katu je bio, ni više ni manje. Ponašao se kao da je vlasnik proklete zgrade, sjedio je na stolici gospodina Balfoura. Radim ovdje već trideset i osam godina i ovo je prvi put..."

Četvrti kat je bio sjedište visoko pozicioniranih zaposlenika i uprave, odnosili smo se prema njemu s jednakim poštovanjem kao da je samo nebo. Četvrti kat je bio Ovalni ured Veleprodaje metala i plastike.

Ni ja nisam nikad bila tamo jer sam bila previše beznačajna, ali Merediju su jednom tamo odvukli zbog nekog prekršaja i po njenoj priči to je bila bajkovita zemlja čudesa: debelih, predivnih tepiha; mršavih, lijepih tajnica; mahagonija obloga; umjetnina; kožnih fotelja; globusa koji su se otvarali kao mali šankovi i mnoštva debelih, ćelavih muškaraca koji su uzimali Zantac17.

Iako sam bila užasnuta, morala sam se diviti Gusovoj odvažnosti, ali Harry i Winston su bili doista potreseni zbog ovog bogohulnog i neotesanog ponašanja.

Odlučila sam preuzeti odgovornost. "Hvala momci", rekla sam vratarima, pokušavajući razjasniti stvar, "u

redu je. Ja ću se pobrinuti za ovo." "Ali, on svejedno nema propusnicu", reče Harry tvrdoglavo. "Znaš

pravila, ljubavi. Nema propusnice, nema ulaska." Harry je bio ljubazan čovjek, ali volio je raditi po propisima. "U redu", uzdahnem. "Gus, molim te, pričekaj malo tamo pored vrata i

u pet sati ću doći po tebe." "Gdje?" "Tamo", kažem, zaškripim zubima i odvedem ga do reda sjedala pored

ulaza.

17

Lijek protiv gastritisa.

178

"I ja ću biti ovdje, je li tako, Lucy?" upita on nervozno. "Oni neće ponovno doći da me istjeraju, zar ne?"

"Samo sjedni tamo, Gus." Otišla sam u WC, pucajući od bijesa. Bila sam tako ljuta. Ljuta na

Gusa što mi je napravio predstavu na poslu i još više sam bila ljuta što je predstavu napravio prije no što sam se uspjela našminkati.

"Jebi ga!" prosiktala sam, skoro u suzama od ljutnje. Udarila sam nogom u kantu, a nenašminkano lice mi je potamnjelo. "Jebi ga, jebi ga, jebi ga!"

Mogla sam umrijeti. Caroline je prisustvovala čitavom događaju, tako da će to cijela zgrada

saznati za pet minuta. Prošlo je tek nekoliko dana otkada sam prošli put bila ismijana na poslu i nisam bila sigurna da sam spremna da se to opet dogodi. A najgore je to što me Gus vidio bez šminke.

Znala sam da je Gus pomalo ekscentričan i to mi se sviđalo, ali nije mi bilo drago zbog scene kojoj sam upravo prisustvovala. Moja vjera u Gusa je bila poljuljana i užasno sam se osjećala. Varam li se u vezi s Gusom? Zar će i ova veza biti još jedan promašaj? Donosi li Gus više nevolja nego što vrijedi? Trebam li jednostavno odmah otići?

Ali nisam to htjela osjećati prema Gusu. Molim te, Bože, ne daj da se razočaram u njega. Ne bih to mogla

podnijeti. Toliko mi se sviđao i polagala sam velike nade u nas. No mali glas mi je šaputao da bih ga mogla ostaviti da sjedi na ulazu i

pobjeći kroz stražnji izlaz. Ta spoznaja me odjednom ispuni olakšanjem dok nisam shvatila da bi on vjerojatno čekao cijelu noć i onda bi se ponovno vratio sutradan ujutro i čekao bi cijelu vječnost dok se ja ne bih konačno pojavila.

"Što da uradim?" pitala sam se. Odlučila sam stvari istjerati na čistac. Otići ću do ulaza i biti ljubazna prema njemu i ponašat ću se kao da

ništa loše nije učinio. Dok sam nanijela četvrti i posljednji sloj maskare, prilično sam se

smirila. Očigledno je bilo nešto umirujuće u nanošenju ruža, pudera i olovke

za oči. Sitni problemi, to je sve što se događa sa mnom i s Gusom. Nervoza

prvog izlaska. Podsjećala sam samu sebe na subotnju večer i na radost koju sam

osjetila kad sam ga upoznala. Sjetila sam se divnog dana koji smo proveli u nedjelju, kako imamo toliko toga zajedničkog, kako je on sve što sam ikad željela, kako me nasmijava, kako se čini da me razumije.

"Kako sam uopće mogla i pomisliti da ga napustim?" pitala sam se. Naročito kad je, protivno svim očekivanjima, uspio doći na vrijeme

179

(približno), pravog dana na pravo mjesto. Počela sam suosjećati s njim i opraštati mu. Jadni Gus, pomislim. Nije on bio kriv. On je bio kao dijete u svojoj nevinosti, kako je mogao znati za propise i pravila u Veleprodaji metala i plastike?

I za njega je sve to sigurno bilo užasno. Sigurno je doživio pravi šok. Harry i Winston su bili veliki, krupni muškarci. Gus je vjerojatno bio prestravljen.

Kad sam napokon došla po Gusa, ne samo da sam bila mirnija već se činilo da se i on promijenio. Izgledao je puno normalnije, razumnije, više kao odrastao čovjek koji drži stvari pod kontrolom.

Ustao je kad je vidio da dolazim. Bila sam svjesna kratkoće svoje suknje i znatiželjnih pogleda ostalih

zaposlenika koji su milili po hodniku, gurajući se i probijajući se, pokušavajući izaći.

Gusove oči kratko pregledaju moj izgled, a zatim postane ozbiljan, kao da je na pogrebu, blijed, namrgođen i nervozan.

"Lucy", reče tiho, nježno. "Znači vratila si se? Bojao sam se da ćeš pobjeći na stražnji izlaz."

"Palo mi je i to na pamet", priznam. "Ne mogu reći da te krivim zbog toga", reče on napeto i jadno. Zatim pročisti grlo i započne svoj govor isprike, kojeg je očigledno

uvježbavao dok sam ja bila u WC-u, bijesno nanoseći slojeve šminke. "Lucy, mogu se samo ispričati iz dubine duše", reče on brzo. "Nisam

namjeravao napraviti ništa loše i nadam se da ćeš mi moći oprostiti i..." Nastavio je govoriti kako nije siguran hoće li to sebi moći oprostiti, čak

i ako bih mu ja oprostila i tako dalje... Čekala sam da prestane, da njegova isprika ode svojim putem.

Njegovo samoklevetanje je postajalo sve drskije, njegova pogreška sve sitnija, a njegovo izražavanje malo previše ponizno. Odjednom mi je cijela epizoda postala užasno smiješna.

"Kog vraga je to bilo bitno?" pitala sam se, ne uspijevajući zaustaviti smiješak na licu kad sam shvatila koliko je cijela stvar bila smiješna.

"Vidi!" reče Gus, odjednom zaustavivši svoje prenapuhano ponižavanje. "Što je tako smiješno?"

"Ništa", smijala sam se. "Samo ti, znaš, i izraz na tvom licu, kao da će te smaknuti i Harry i Winston,i način na koji su se ponašali kao da si ti neki opasni zločinac i..."

"Dobro, meni to nije bilo tako smiješno, Lucy", reče Gus ljutito. "Bilo je kao na filmu. Mislio sam da će me strpati u zatvor i bojao sam se za svoj tjelesni integritet."

"Ali Harry i Winston ne bi ni mrava zgazili", uvjeravala sam ga. "Što Harry i Winston rade s insektima mene uopće ne zanima", reče

Gus sav ogorčen. "Njihovi privatni životi su njihova stvar, ali, Lucy, bio sam

180

uvjeren da će me ubiti." "Ali, nisu te ubili, zar ne?" upitam ljubazno. "Ne, čini se da nisu." Odjednom se opusti. "U pravu si", nasmije se. "Isuse, mislio sam da više nikad nećeš htjeti

razgovarati sa mnom. Tako se sramim..." "Ti se sramiš..." prasnem u smijeh. Zatim sam se ja smijala i on se smijao i shvatila sam da je ovo jedan

od onih malih događaja koje ćemo pričati unucima. ("Bako, djede, pričajte nam o danu kad su vas izbacili iz bakinog ureda...") To je bilo stvaranje povijesti.

"Nadam se da te nisam uvalio u nevolje", reče Gus nervozno. "Nema opasnosti da ćeš izgubiti posao?"

"Ne", kažem. "Nema opasnosti." "Sigurna si?" "Uvjerena sam." "Kako možeš biti tako sigurna?" "Zato što se meni nikad ne dogodi nešto lijepo." Na to smo se oboje

nasmijali. "Idemo", on se nasmije, uhvati me oko struka i povede me niz stube.

"Dopusti da te odvedem na neko lijepo mjesto i da potrošim hrpu novca na tebe."

181

Trideset i četvrto poglavlje

ila je to predivna večer. Najprije me je odveo u pub i častio pićem. Čak ga je i platio. Zatim je, nakon što se vratio sa šanka i sjeo pored mene, iz torbe

izvadio mali buket zgnječenog cvijeća. Ali, iako je bilo zgnječeno, činilo se kao da ga je kupio u prodavaonici, a ne ukrao u nečijem vrtu, pa sam bila oduševljena.

"Hvala ti, Gus", rekla sam. "Prekrasno je." I bilo je, na neki neuredan način. "Ali nisi trebao", pobunim se. "Nisi trebao." "Naravno da jesam, Lucy", bio je uporan. "Što sam drugo mogao? Za

takvu prekrasnu djevojku?" Nasmijao mi se i izgledao je tako privlačno da mi je srce jače udaralo.

Sreća me prožela i odjednom je sve izgledalo dobro. Bilo mi je tako drago što ga nisam ostavila i pobjegla na stražnji izlaz. "I to nije sve", nastavi Gus, te posegne ponovno u torbu i, kao Djed

Mraz, izvuče paket umotan u papir sa sličicama beba, pelena i roda. "Oh, Bože, oprosti zbog papira, Lucy", reče on, gledajući ga

razočarano. "U prodavaonici nisam primijetio da je to ukrasni papir za vjenčanja."

"Hm... dobro, ne brini", razuvjerim ga, kidajući uvredljivi papir. Bila je to čokoladna bombonijera. "Hvala ti", kažem, oduševljena, ushićena što se toliko potrudio zbog

mene. "I ima još", najavi on, i opet počne kopati, s rukom u torbi do ramena.

Podsjetio me na nekoga iz filma To se ne događa veterinaru, dok je pokušavao nešto napraviti kravi.

Ako je to mali usisivač za kauče, umrijet ću od smijeha, odlučim, potpuno očarana Gusovom pažljivom paradom poklona, koja se temeljila na našem razgovoru u pizzeriji u nedjelju navečer.

Sigurno mu se sviđam, pomislim. Sigurno mu se doista sviđam kad se toliko potrudio. Lebdjela sam od sreće.

Nakon nekog vremena je izvukao mali paketić, također umotan u papir s rodama.

Bio je veličine otprilike kao i pola kutije žigica, znači nije mogao biti usisivač za kauč.

B

182

Kakva šteta. Meredia bi bila impresionirana, ali nema veze. Što li je to onda, ako nije usisivač za kauč?

"Nisam si mogao priuštiti čitav kaput odjednom", reče on, kao da je to neko objašnjenje. "I zato ti ga kupujem na rate."

"Otvori", nasmije se, a ja sam ga zbunjeno gledala. I otvorila sam, a unutra je bio mali krzneni privjesak za ključeve. Kako slatko! Gus se sjećao krznene bunde. "Neka krzno bude s tobom", reče on. "Mislim da je herc." "Ili možda misliš da je nerc", ispravim ga ljubazno. "Oh, možda", reče on. "Ili je to možda kombinacija. Ali, Lucy, ne brini

se, znaš kako su ljudi uznemirena zbog krzna i ubijanja životinja i svega toga. Ja ne, jer sam dečko sa sela, ali znam da drugi jesu, ni jedna životinja nije nastradala zbog ovog tvog privjeska."

"Tako." To je značilo da to nije nerc. Ni herc. Pa čak ni kombinacija. Ali to nije

bilo bitno. Barem se ne moram bojati boraca za prava životinja i njihovih kanti s crvenom bojom.

"Hvala ti puno, Gus", kažem, pomalo ponesena. "Hvala ti za sve lijepe stvari koje si mi dao."

"Nema na čemu, Lucy", reče on. Zatim mi značajno namigne: "I to možda nije sve što ćeš dobiti, ne

zaboravi da je noć tek počela", nasmije se. "Hm, da", promrmljam i pocrvenim.

Možda je večeras ta noć, pomislim, a leptirići uzbuđenja nervozno zadrhte u mom želucu.

"I, reci mi", nasmijem se, želeći promijeniti temu, "što si dovraga radio u fotelji gospodina Balfoura?"

"Sjedio sam, kao što čovjek reče", reče Gus. "Nisam oskvrnuo sveti hram."

"Ali gospodin Balfour je naš generalni direktor", pokušam objasniti. "Pa što?" reče Gus. "Bila je to samo fotelja, a gospodin Balfour, tko god

bio, je samo čovjek. Zaista ne shvaćam čemu takva strka. Zar nije dobro za njih što su im to jedine brige?"

Gus je bio potpuno u pravu, pomislim. Imao je doista divan stao. "Pošalji ta dva momka na par tjedana u Bosnu i vidjet ćeš koliko će se

brinuti o fotelji gospodina Balfoura kad se vrate", doda on. "Pošalji i gospodina Balfoura tamo s njima. A sad, popij piće, Lucy, pa ću te odvesti negdje i nahraniti te."

"Oh, Gus, ne mogu dopustiti da potrošiš čitavu naknadu na mene", kukala sam. "Ne mogu. Grižnja savjesti će me ubiti."

"Lucy, ušuti, večerat ćemo i ja ću to platiti, to je konačno." "Ne, Gus, ne mogu, doista, ne mogu. Kupio si mi sve ove poklone i

piće, molim te, dopusti da ja platim večeru." "Ne, Lucy, ne dolazi u obzir."

183

"Ali ja tako želim, Gus, svakako." "Samo ti insistiraj, Lucy", reče Gus. "Ali to ti neće pomoći." "Ušuti, Gus", kažem. "Ja plaćam i to je to." "Ali Lucy..." "Ne", kažem. "Ne želim čuti više ni riječi o tome." "Pa, ako si sigurna", reče on nevoljko. "Sigurna sam", kažem odlučno. "Gdje želiš da idemo?" "Bilo gdje, doista, Lucy. Mene je lako zadovoljiti. Samo da je hrana,

rado ću je pojesti..." "Dobro", kažem oduševljeno, a u glavi sam razmatrala mogućnosti.

Znam jedan izvrstan malezijski restoran tamo... "... a naročito pizzu, Lucy", nastavi Gus. "Volim pizzu." "Oh", kažem, vraćajući se u glavi natrag iz jugoistočne Azije. ("Vrati se,

vrati se, promjena plana.") "Oh, Gus, onda idemo na pizzu." Bila je to jedna od onih savršenih večeri. Oboje smo se natjecali

pokušavajući razgovarati, imali smo jedno drugome toliko toga za reći. Ni jedno od nas nije moglo toliko brzo pronaći riječi da održi ritam s ushićenjem i uzbuđenjem.

Svaka druga rečenica nam je bila: "Točno, i ja tako mislim" i "Ne mogu vjerovati – zar i ti misliš tako?" i "U potpunosti se slažem s tobom, zaista."

Gus mi je pričao o svojoj glazbi, o instrumentima koje je znao svirati, o onome o čemu voli pisati.

Sve je bilo divno. Znam da smo u subotu navečer dosta razgovarali i proveli smo čitavu nedjelju zajedno, ali ovo je bilo drukčije. Ovo je bio naš prvi spoj.

Satima smo ostali u restoranu, razgovarali smo i držali se za ruke preko košarice za kruh s bijelim lukom. Razgovarali smo o svom djetinjstvu, o nama sada, i osjećala sam da će Gus razumjeti sve što mu ispričam o sebi, ma što to bilo. Razumjeti kao što to nitko drugi nije znao mogao.

Dopustila sam sebi maštanje o tome kako bi bilo da sam udana za Gusa. To ne bi bio baš tradicionalni brak, pa što? Davno su nestala vremena kad je mala supruga sjedila kod kuće, obavljala kućne poslove u maloj kolibi s ružama u vrtu, dok je muškarac odlazio od kuće i naporno radio do mraka.

Gus i ja bili bismo najbolji prijatelji. Ja bih podržavala njegovu glazbu i radila bih i uzdržavala nas oboje, a onda, kad bi on postao popularan i slavan, on bi ispričao Opri, Richardu i Judy da nikad ne bi uspio bez mene i da sav uspjeh duguje meni.

Naša kuća bi bila puna glazbe, smijeha, divnih razgovora i svi bi nam zavidjeli i govorili kako imamo divan brak. I kad bismo postali stvarno bogati, ipak bismo uživali u malim stvarima u životu i bili bismo jedno

184

drugome omiljena osoba. Hrpa zanimljivih i talentiranih ljudi bi navraćala bez poziva, a ja bih im uspijevala pripremiti divne večere od ostataka, dok bismo razgovarali o ranim filmovima Jima Jarmuscha na inteligentan i kritičan način.

Gus bi me podržavao i ne bih se osjećala tako... tako uskraćeno. Kad bih bila udana za njega, osjećala bih se ispunjeno i normalno, kao da negdje pripadam, kao svi ostali.

Gusa nikad ne bi dovodile u iskušenje sve one glamurozne obožavateljice koje bi susretao na turnejama jer mu one ne bi pružale osjećaj potpune ljubavi i sigurnosti i pripadanja koji bi dobio od mene. Nakon večere Gus reče: "Žuri li ti se kući, Lucy, ili bi željela da odemo još negdje?"

"Nigdje mi se ne žuri", odgovorim. Nigdje. Do tada sam već bila uvjerena da ćemo kasnije, te večeri, konzumirati našu vezu, i u isto vrijeme sam bila oduševljena i prestravljena. Željela sam to, a u isto vrijeme sam se bojala.

Svako odgađanje trenutka istine sam u isto vrijeme i željela odbaciti, i iščekivala.

"Dobro", reče Gus, "želio bih te negdje odvesti." "Gdje?" "To je iznenađenje." "Izvrsno." "Morat ćemo ići autobusom, Lucy, može?" "Nema problema." Ukrcali smo se na broj 24 i Gus mi je platio kartu. Posesivnost te

geste me oduševila. Bila je to slatka, tinejdžerska gesta. Kad je autobus stigao do ljepota kvarta Camden Town, Gus i ja smo

sišli. Gus me držao za ruku i proveo me pločnikom punim praznih limenki

od piva, pokraj ljudi koji su ležali na kartonima, spavajući na pragovima, pokraj mladih koji su sjedili na prljavoj cesti i žicali sitniš. Bila sam zgrožena – radila sam u središtu Londona, i znala sam za problem beskućnika u gradu, ali ovdje je bilo toliko beskućnika da sam se osjećala kao da sam ušla u drugi svijet, srednjovjekovni svijet gdje su ljudi prisiljeni da žive u prljavštini i umru od gladi.

Neki od njih su bili pijani, ali većina nije, premda to nije bilo mjerilo. "Stani, Gus!" kažem i izvadim novčanik iz torbe. Ta užasna dilema – trebam li dati sav sitniš jednoj osobi pa da on

može nešto kupiti s time, nešto za jelo piće, ili da ga pokušam podijeliti na svih, tako da više ljudi dobije po 20 penija? Ali što se može s 20 penija? Mučila sam se, pa to nije dovoljno ni za prutić čokolade.

Stajala sam na ulici, ljudi su prolazili i udarali u mene, dok sam pokušavala odlučiti.

185

"Što ti misliš, što da uradim, Gus?" pitala sam. "U stvari, mislim da bi trebala očvrsnuti, Lucy", reče on. "Naučiti kako

zatvoriti oči pred tim. Čak i ako razdijeliš sav novac, to neće ništa promijeniti."

Bio je u pravu, sav moj novac u stvari i nije bio dovoljan, ali to nije bilo bitno.

"Ja ne mogu zatvoriti oči pred tim", kažem. "Daj da barem podijelim sitniš."

"Dobro, daj ga onda jednoj osobi", reče Gus. "Misliš li da je to ispravno?" "Ako pokušaš posjetiti sve beskućnike u Camdenu, dijeleći im novac,

pub u koji te vodim će do tada zatvoriti, i zato, da, mislim da je ispravno dati ga jednoj osobi", reče on, dobro raspoložen.

"Gus! Kako možeš biti tako bešćutan?" poviknem. "Zato što moram biti takav, Lucy, svi moramo biti takvi", reče on.

"Dobro, onda kome da ga dam?" "Kome god želiš." "Bilo kome?" "Pa možda ne baš bilo kome, možda bi bilo bolje da ga daš nekome tko

je doista siromašni beskućnik, nećeš valjda prilaziti ljudima u restoranima i barovima, pokušavajući ih uvjeriti da uzmu od tebe novac."

"Ali, želim ga dati osobi koja ga najviše zaslužuje", objasnim. "Kako ću znati tko je ta osoba?"

"Nećeš, Lucy." "Oh." "To bi trebao biti čin nesebičnog milosrđa, a ne moralna odluka,

Lucy." "Ali, to nije..." "Da, jest. Želiš dobiti neku vrijednost za svoj novac, dajući ga osobi za

koju misliš da ga najviše zaslužuje", reče on. "Bi li se osjećala loše da tvoj novac dobije pijani lopov koji tuče svoju ženu?"

"Pa, da..." "Onda si sve pogrešno razumjela, Lucy", potvrdi Gus. "Davanje je ono

što je važno, a ne primanje, to jest primatelj ." "Oh", kažem tiho. Možda je u pravu. Bila sam ponižena. "Dobro", kažem i odlučim. "Dat ću ga onom tipu koji sjedi preko puta." "Oh, ne, Lucy", reče Gus, povlačeći me za rukav. "Ne njemu. On je

pravi gad." Zurila sam ljutito u Gusa, a zatim smo oboje umrli od smijeha. "Šališ se?" upitam napokon. "Ne, Lucy", nasmije se on s isprikom. "Ne šalim se. Daj novac bilo

kome u čitavom Camdenu, samo ne njemu. On i njegova braća su pravi gadovi. I on uopće nije beskućnik – ima općinski stan u Kentish Townu."

186

"Kako ti to znaš?" upitam zaintrigirano, iako nisam bila sigurna trebam li mu vjerovati.

"Jednostavno znam", reče Gus tmurno. "Dobro, a što je s onim tamo čovjekom?" pokažem na drugog

siromašnog nesretnika koji je sjedio na ulazu. "Bez posla." "On nije gad?" upitam. "Ne, koliko ja znam." "A njegova braća?" "O njima sam čuo samo dobre stvari." Nakon što sam istresla svoju jadnu hrpu novčića, okrenula sam se i

udarila u starijeg muškarca koji je teturao ulicom. "Oh, zdravo i dobra večer", reče mi on, prijateljskim tonom, kao da se

poznajemo. Imao je irski naglasak. "Zdravo", nasmiješim mu se. "Poznaješ ga?" upita Gus. "Ne", odgovorim sumnjičavo. "Barem ne mislim tako, ali pozdravio me

pa sam i ja njega pristojno pozdravila. Gus me poveo preko ceste do sljedeće ulice i uveo me u osvijetljeni,

topli i bučni pub. Bio je pretrpan ljudima koji su se smijali i pričali i Činilo se da Gus

poznaje svih. U kutu su stajala tri glazbenika, muškarac s irskim bubnjem, žena s malom flautom i netko neodređenog spola tko je svirao violinu.

Prepoznala sam melodiju, bila je to jedna od tatinih omiljenih. Oko mene se čuo samo irski naglasak.

Osjećala sam se kao kod kuće. "Sjedni ovdje", reče Gus, vodeći me kroz gomilu crvenih sretnih ljudi i

pokazujući na bačvu. "Vraćam se čim donesem piće." Nije ga bilo satima, a ja sam se meškoljila na neudobnoj bačvi, koja

mi je nažuljala dupe. Koliko je sati? – pitala sam se. Bila sam sigurna da je odavno prošlo

jedanaest, ali konobari su još služili piće. Odjednom se sjetim, možda je ovo ilegalni pub, poput onih o kojima

mi je tata uvijek pričao? Možda i jest, pomislim uzbuđeno. Nisam imala sat, a nije ga imala ni žena do mene ni njeni prijatelji, ali

netko od njih je znao nekoga na drugoj strani puba tko ga je imao i ona se uporno pokušavala probiti do njega i saznati mi točno vrijeme.

Vratila se nakon malo vremena. "Dvadeset do dvanaest", reče ona, vrativši se svom pivu. "Hvala", odgovorim prožeta uzbuđenjem. Znači bila sam u pravu – ovo

je bio ilegalni pub. Kako divno. Izazovno, dekadentno, opasno. Možda me Gus nije smio dovesti ovdje i dovesti me u opasnost da

187

budem uhićena, ali nije me bilo briga. Osjećala sam se kao da hodam po rubu, kao da stvarno živim. Gus se konačno vratio s pićem. "Oprosti što me dugo nije bilo, Lucy", reče on ispričavajući se. "Naletio

sam na grupu iz Cavana i..." "U redu, u redu", prekinem ga, skinuvši se s bačve. Željela sam

razgovarati o našem kršenju zakona i nije me zanimala njegova isprika. "Gus, zar te ne brine policija?" uzdahnem, a oči su mi sjale od

oduševljenja i straha. "Ne", odgovori. "Mislim da se mogu brinuti sami za sebe." "Ne", zahihoćem se, "mislim, ne brineš se da bi nas mogli uhititi?" On je tražio nešto po džepovima jakne, a zatim uzdahne s olakšanjem

i reče: "Ne, Lucy, trenutno se ne brinem." Nije me ozbiljno shvaćao i to me ljutilo.

"Ne, Gus", pobunim se. "Zar se ne bojiš da bi mogli upasti, pretući nas i uhititi nas?"

"Ali zašto bi to uradili?" upita Gus zbunjeno. "Zar nemaju dovoljno ljudi na ulici koje mogu uhititi kad im zatreba vreća za udaranje? Zar nisu dobili Zakon o skitnicama upravo zbog toga?"

"Ali, Gus", kažem bijesno, "što ako čuju glazbu? Što ako otkriju da smo ovdje i pijemo, a odavno je prošlo jedanaest sati?"

"Ali ne radimo ništa loše", reče Gus. "Iako ih to do sada nije sprječavalo', doda on.

"Ali radimo", bila sam uporna. "Ovo je ilegalni pub. Vrijeme zatvaranja je jedanaest sati. Kršimo zakon."

"Nije točno", on se nasmije. "Točno je." "Lucy, Lucy, slušaj me! Ovaj pub ima posebnu dozvolu do dvanaest.

Nitko ne radi ništa loše, osim onog groznog konobara kojemu treba vječnost da natoči pivo!"

"Oh." Bila sam užasno razočarana. "Hoćeš reći da je sve po zakonu i legalno?" upitam pokorno. "Da, Lucy, naravno da je", on se nasmije. "Ne misliš da bih te odveo

negdje gdje se možeš uvaliti u nevolje, zar ne?" "Pa, hm, znaš... samo sam mislila..." Na kraju večeri Gus je došao sa mnom kući. To nije bilo ni upitno,

činilo se kao najprirodnija stvar na svijetu. Ništa nije bilo rečeno, jednostavno se dogodilo.

Kad smo konačno pobjegli iz puba i od svih ljudi koje Gus poznaje, oboje smo pretpostavili da ćemo uzeti taksi do Landbroke Grovea. I, tako je i bilo.

Gus nije predložio da odemo do njegove kuće, a to ni meni nije palo na

188

pamet. Nisam mislila da je u tome nešto čudno. A možda sam trebala.

189

Trideset i peto poglavlje

četvrtak su se pojavile dvije mrlje na inače besprijekornom krajoliku sreće. Proširila se vijest da je Hetty službeno dala otkaz. I to me rastužilo.

Ne samo zbog toga što je ona bila jedina koja je nešto i radila, već i zato što će mi nedostajati.

Mrzila sam promjene i sa zebnjom sam se pitala tko će doći na njeno mjesto.

A kao drugo, pristala sam otići u posjet majci u četvrtak poslije posla. Bila sam u takvoj fazi veze s Gusom da mi je svaka misao bila o

njemu. Bila sam oduševljeno sretna skoro cijelo vrijeme (osim od sedam i trideset do deset sati, a čak se i to poboljšalo, naročito ako je Gus bio pored mene, ali o tome kasnije). Ako nisam fizički bila s Gusom, htjela sam razgovarati o njemu, s bilo kime, sa svima. Da bih opisala kako dobro izgleda, kako mu je koža glatka ili kako seksi miriše, ili kako su mu oči zelene, ili kako mu je kosa svilena, ili kako mu je lijep naglasak, ili kako je zanimljiv razgovor s njim, ili kako su mu lijepi zubi za nekoga tko je odrastao na udaljenoj farmi, ili kako mu je dupe veličine poštanske marke. Ili da bih ispričala do detalja priče o lijepim stvarima koje je rekao i koje mi je poklonio.

Isijavala sam od sreće i adrenalina i nije mi padalo na pamet da sam možda najdosadnija osoba na svijetu.

Bila sam bunovna od sreće, voljela sam svih i činilo mi se da su svi ostali jednako tako sretni zbog mene kao i ja.

Naravno da nisu bili i tješili su se međusobno govoreći: "Neće to potrajati", i "Ako još jedanput čujem kako joj je otkopčao košulju i zubima strgnuo grudnjak, vrištat ću."

Ne, naravno da Gus nije zubima skinuo moj grudnjak. Iako smo doista konzumirali vezu u utorak navečer. Nije to bilo Devet i pol tjedana, i bolje da nije, zavezane oči i kiseli krastavci baš i nisu moj pojam ugodnog seksa. Ja sam imala toliki kompleks manje vrijednosti i nisam bila samouvjerena u seksu da sam zato voljela izravnost u krevetu. Muškarci koji su očekivali mnoštvo različitih položaja, nasmrt su me plašili.

I bez različitih položaja sam svejedno bila nervozna kad smo se Gus i ja vratili u moj stan. Srećom, bila sam vrlo pijana pa sam tako otklonila veći dio potencijalne neugode. U stvari, oboje smo se valjali od smijeha, i

U

190

odmah smo krenuli u spavaću sobu. Gus je skinuo odjeću velikom brzinom i uskočio sa mnom u krevet. Namjeravala sam uopće ne gledati njegov penis u erekciji, mislila sam

da sam previše sramežljiva za to. Ali, usprkos volji, pogled mi je stalno bježao prema njemu. Privlačio me. I privlačio. I nisam mogla prestati. Bila sam opčinjena njime.

I bio je vrlo privlačan, za pulsirajuću purpurnu kvrgu od petnaest centimetara, prošaranu žilicama. Nikad me nije prestalo čuditi kako nešto tako jednostavno, hm... čudnog izgleda, valjda, može biti tako erotično.

Zatim je bio moj red da se razodjenem. "Što se ovdje događa?" Gus s lažnom panikom pokaže prema mojoj

odjeći. "Još si odjevena. Daj, skini to, brzo, brzo." Bilo je zabavno, podsjetilo me na vrijeme kad me kao malu

razodijevala majka. "Ispruži noge", naredi on, dok je stajao na rubu kreveta i povlačio

moje hulahopke vrhom prsta. Kad sam začula zvuk paranja, mogla sam se samo smijati i smijati.

"Ruke u vis", poviče on, dok mi je skidao majicu. "Isuse? Gdje ti je nestalo lice?"

"Unutra", promrmljam kroz majicu. "Moraš pronaći i otvor za vrat, ne samo za ruke."

"Hvala Bogu na tome, pomislio sam da sam ti od strasti otkinuo glavu."

Skinula sam se u rekordnom vremenu, ali po prvi put nisam bila sramežljiva, i nije mi bilo neugodno zbog mog tijela. Nisam mogla biti tajnovita i stidljiva jer je Gus bio tako izravan u svemu tome.

"Nisi student medicine, zar ne?" upitam sumnjičavo. "Ne." Naravno da nije bio. Zaboravila sam da su studenti medicine oni koji

se uvijek nekontrolirano smiju kad čuju riječ "stražnjica". Gus se nije previše zamarao s predigrom. Osim ako se računa pitanje:

"Jesi li na tableticama?" Bio je zaista pomahnitao i jedva je čekao zabiti ga u mene, zanimljivo prikladna rečenica. Naravno, ja sam bila oduševljena njegovim entuzijazmom, pokazao je da mu se doista sviđam.

"Ne smiješ svršiti za tri sekunde", naredila sam. A kad je svršio za tri sekunde, oboje smo pali s kreveta od smijeha.

Onda je Gus istog trena zaspao na meni. Ali nisam bila razočarana ili ljuta. Nisam vikala na njega, tražila da ustane i zadovoljava me dok ne doživim deset orgazama, na što sam imala pravo kao moderna žena devedesetih. Laknulo mi je što nije imao posebnih zahtjeva u seksu, jer je to značilo da ne moram biti dorasla nečemu. Za mene je seks bio više toplina i osjećajnost nego orgazmi. A on je bio dobar s toplinom i osjećajnosti.

191

S Gusom sam preskočila one gluposti s nježnošću, upoznavanjem i prešla odmah u napad zaljubljivanjem.

Zato mi je teško padala obveza posjeta majci i gubitak vremena, koje sam mogla bolje potrošiti, ako ne s Gusom, onda s drugima, pričajući im o njemu.

Jedina stvar zbog koje mi je to bilo podnošljivo je bila činjenica da Daniel ide sa mnom. Nisam mogla pričati o Gusu dok je majka tu, ali u vlaku do tamo i natrag sam mogla daviti Daniela.

U četvrtak nakon posla sam se našla s Danielom i uhvatili smo podzemnu do kraja linije Piccadilly.

"Mogu zamisliti mnogo ljepših stvari za ovu večer od odlaska stotine milja daleko u posjet majci", promrmljala sam, dok smo se ljuljali u pretrpanom vlaku, a zrak je bio zagušljiv od vlažnih ogrtača, a pod je bio pun torbi i vrećica. "Kao na primjer rudnici soli u Sibiru. Ili čišćenje M6 jezikom."

"Ne zaboravi tatu", podsjeti me Daniel. "Ideš u posjet tati, također. Zar te to ne veseli?"

"Pa, da, ali ne mogu s njim normalno razgovarati kad je ona tu. A mrzim ga ostavljati, osjećam takvu grižnju savjesti."

"Oh, Lucy, ti sebi toliko otežavaš život", uzdahne Daniel. "To ne mora biti tako loše, znaš."

"Znam", nasmijem se, "ali možda u tome uživam." Nisam htjela da mi Daniel počne davati savjete, jer sam znala da

nema koristi, ali on je bio osoba koja nije lako odustajala kad naiđe na prepreku. A mnoga prijateljstva su se razbila o stijenu pogrešnih savjeta.

"Možda zaista i uživaš", prizna on, pomalo iznenađen otkrićem. "Dobro", nasmijem se. "Drago mi je da smo se složili. Sad više ne moram trpjeti tvoju zabrinutost za mene." Kad smo izašli

iz podzemne bilo je mračno i hladno i morali smo petnaest minuta pješačiti do moje kuće. Daniel je insistirao da ponese moju torbu.

"Bože, Lucy, pa ovo je užasno teško. Što ima unutra?" "Boca viskija." "Za koga je to?" "Svakako nije za tebe", zahihoćem se. "Mogao sam i misliti. Nikad mi ne poklanjaš ništa osim uvreda." "To nije istina! Zar ti nisam poklonila prekrasnu kravatu za

rođendan?" "Jesi, hvala. To je pomak u odnosu na prošlu godinu." "Što sam ti tada poklonila?" "Čarape." "Oh, da." "Uvijek mi poklanjaš 'tatine' stvari." "Kako to misliš?"

192

"Znaš: kravate, čarape, rupčiće, stvari koje se poklanjaju očevima." "Ja mu to ne poklanjam." "Nego? Što mu ti poklanjaš?" "Novac, uglavnom. I ponekad bocu dobrog pića." "Oh." "U svakom slučaju, ove godine sam ti htjela kupiti nešto drukčije. Ove

godine sam ti htjela pokloniti knjigu..." "Ali jednu već imam, da, znam, znam, znam, Lucy", prekine me oštro. "Oh", nasmijem se. "Zar sam ti to već rekla?" "Moguće, Lucy. Jednom ili dvaput, možda." "Ups, koja sramota. Žao mi je." "Žao zbog čega? Žao ti je što ponavljaš glupu šalu po stoti put? Ili ti je

žao što govoriš da sam nekulturni filistinac?" "Palestinac", kažem nejasno. "Filipinac", odvrati on. "Oprosti što ponavljam glupu šalu, 'hej, ionako nije glupa' po stoti

put. A sigurno mi nije žao što napominjem kako nisi previše bistar. Pogledaj samo djevojke s kojima izlaziš!"

"Lucy!" poviče on. Gledala sam ga u panici, zvučao je kao da je doista ljut. Zatim se nasmijao, s nevjericom odmahujući glavom.

"Lucy Sullivan, previše ti popuštam, zaista ne znam kako te do sada već nisam ubio."

"U stvari, ne znam ni ja", kažem zamišljeno. "Vrlo sam neljubazna prema tebi. I to ne mislim. Doista ne mislim da si glup. Ali mislim da imaš užasan ukus za žene i mislim da loše postupaš prema njima. Ali osim toga si dobar, doista."

"Isuse, prava pohvala", nasmije se Daniel. "Mogu li to dobiti napismeno?"

"Ne." Nastavili smo hodati u tišini, prolazeći pokraj nizova malih kuća u

predgrađu koje su bile nalik kutijama. Bilo je ledeno. Daniel progovori nakon nekog vremena. "Pa, za koga je onda?" "Za koga je što?" "Viski? Za koga je?" "Za tatu, naravno. Za koga drugog?" "Zar još cuga?" "Daniele! Ne govori tako." "Kako?" "Zvuči kao da je propalica ili jadnik ili nešto užasno." "Ali Chris je rekao da je prestao." "Tko, tata?" kažem prezrivo. "Prestao piti? Ne budi smiješan. Zašto bi

to uradio?"

193

"Ne znam", reče Daniel, preblago. "To mi je Chris rekao. Sigurno je pogrešno razumio." Nastavili smo u tišini. "A što si kupila mami?" "Mami?" upitam iznenađeno. "Ništa." "To je malo zločesto." "Ne, nije. Nikad joj ništa ne kupujem." "Zašto ne?" "Zato što ona radi. Ima novca. Tata ne radi. Tata nema novca." "Znači nikad nisi pomislila da bi joj mogla donijeti mali poklon?" Naglo sam se zaustavila i stala pred Daniela, prisilivši ga da i on

stane. "Gledaj, ti veliki puzavče", kažem ljutito. "Kupujem joj poklone za

rođendan, za Božić, za Majčin dan i to joj je dovoljno. Ti možda kupuješ majci poklon svaki put kad joj ideš u posjet, ali ja ne. Prestani me opisivati kao lošu kći."

"Samo sam mislio... oh, nema veze", izgledao je tako jadno da se nisam mogla naljutiti na njega.

"U redu", kažem, dotaknuvši mu ruku, "ako ti je tako lakše, kupit ću joj kolač kad dođemo do prodavaonice."

"Ne moraš se truditi." "Daniele! Zašto se duriš?" "Ne durim se." "Duriš se, rekao si 'ne moraš se truditi'." "Jesam", nasmije se on, zvučeći bijesno. "Rekao sam da se ne moraš

truditi jer sam joj ja kupio kolač." Pokušala sam izgledati zgroženo. "Daniele Watson, ti si takav puzavac." "Ne, nisam. To je dobar odgoj. Tvoja mama me zove na večeru. Samo

sam pristojan." "Tebi je to možda pristojnost, a ja to zovem puzanje." "Dobro, Lucy", nasmije se. "Zovi to kako hoćeš." Skrenuli smo iza ugla i ugledala sam svoju kuću i srce mi zastane.

Mrzila sam tu kuću. Mrzila sam dolaziti ovdje. Sjetim se nečega. "Daniele", kažem brzo. "Molim?" "Spomen Gusa mojoj majci i mrtav si." "Nisam ga ni mislio spomenuti", izgledao je uvrijeđeno. "Dobro, drago mi je da se razumijemo." "Znači, ne misliš da bi joj bilo drago?" upita Daniel vragolasto. "Umukni."

194

Trideset i šesto poglavlje

idjela sam kako se zavjesa u dnevnoj sobi pomiče. Mama je otvorila ulazna vrata prije no što smo uspjeli pozvoniti. Na trenutak sam osjetila tugu. "Zar nema pametnijeg posla?" pitala sam se. "Dobro došli, dobro došli!" reče ona veselo, oličenje ljubaznosti i

prijaznosti. "Uđite i sakrijte se od hladne noći. Kako si, Daniele? Lijepo od tebe što si prešao daleki put da nas posjetiš? Jesi li umoran?" upita ona, zgrabivši Daniela za ruku. "Ne izgledaš loše. Skinite kapute i uđite, upravo sam zgotovila čajnik."

"Nisam znao da se bavite lončarstvom", Daniel se nasmiješi mami treperavo i znalački.

"Prestani!" i ona se nasmije djevojačkim hihotom i prevrne očima. "Ti si užasan čovjek."

Ja sam se uhvatila za vrat i pretvarala se da ću povratiti. "Prestani", promrmlja Daniel. "Zašto si zao prema meni?" upitam iznenađeno. "Inače nisi takav." "Zato što si ponekad djetinjasta i grozna." To me naljutilo i uznemirilo, a dok smo odnijeli kapute u mali hodnik i

ostavili ih na dnu stuba, glupim glasom sam ponovila "djetinjasta i grozna" skoro pedeset puta.

Daniel me gledao podignutih obrva, ali znala sam da pokušava zadržati smijeh.

"Ako mi kažeš da je to 'vrlo zrelo ponašanje', udarit ću te", upozorim ga.

"To je vrlo zrelo ponašanje." Malo smo se porječkali. Pokušala sam ga udariti, ali zgrabio me za

zglobove i čvrsto me držao. Onda mi se nasmijao dok sam ga gurala i otimala se, pokušavajući se osloboditi. Ali nisam se mogla izvući, niti za centimetar, dok me on nezainteresirano promatrao i smijao mi se.

Uznemirilo me njegovo mačo ponašanje. U stvari, da je to bio netko drugi umjesto Daniela, bilo bi to vrlo erotično.

"Ti, veliki nasilniče", znala sam da će ga to uznemiriti. Bila sam u pravu, odmah me pustio. A onda, perverzno, osjetim razočarenje.

Otišli smo u toplu kuhinju gdje se mama vrtjela s keksima i šećerom i čašama mlijeka.

V

195

Tata je bio u fotelji, tiho je hrkao, kosa mu je bila bijela i pramenovi su stršili u zrak. Lagano sam je pogladila. Naočale su mu bile nakrivljene i zaboljelo me kad sam shvatila da počinje izgledati staro. Ne kao čovjek u srednjim godinama ili stariji, već kao mali starac.

"Sad ćeš se osjećati izvrsno, s toplom šalicom čaja u sebi", reče mama. "Je li ti to nova suknja, Lucy?"

"Ne." "Gdje si je kupila?" "Nije nova." "Čula sam te prvi put. Gdje si je kupila?" "Ne znaš ti." "Iskušaj me, nisam ja stara baba kao što ona misli", reče ona, smijući

se djevojački Danielu, gurajući tanjure pune keksa preko stola pred njega. "U Kookaiu", rekla sam kroz zube. "Kakvo je to ime za dućan uopće?" upita ona, pretvarajući se da se

smije. "Rekla sam ti da nećeš znati." "Ne znam. I ne želim znati. Od čega je?" ona opipa tkaninu. "Otkud ja znam?" kažem iznervirano, pokušavajući otrgnuti suknju iz

njezinih pandži. "Kupujem te stvari jer mi se sviđaju, a ne zbog vrste tkanine."

"Rekla bih da je sama sintetika", reče ona, trljajući je. "Gledaj! Gledaj kako se grči!"

"Prestani." "A tek porub, dijete bi to bolje napravilo. Koliko si rekla da si to

platila?" "Nisam rekla." "Pa, koliko si to platila?" Htjela sam reći da joj ne želim reći, ali znala sam kako bi to djetinjasto

zvučalo. "Ne sjećam se." "Rekla bih da se dobro sjećaš. Ali sramiš se reći. Previše, kladim se. Mnogo više no što vrijedi." Nisam rekla ništa. "Uvijek si bila nepopravljiva s novcem." Opet nisam rekla ništa. "Znaš onu staru izreku: 'Budala i njegov novac se brzo rastanu.'" Nas troje smo sjedili u tišini, ja sam se durila i nisam pila čaj, zato što

ga je ona napravila. Uvijek je budila najgore u meni. Daniel je prekinuo napetost i otišao u hodnik donijeti kolač koji joj je

kupio. Naravno, bila je oduševljena i plazila je po njemu kao kožna bolest.

196

"Zar nisi dobar? Nije bilo potrebe da to donosiš. Iako je jadno da mi moja vlastita krv i meso nije donijela ništa."

"Oh, to je od nas dvoje zajedno, ne samo od mene", reče Daniel brzo. "Dupelizac", promrmljam mu preko stola. "Oh", reče mama. "Pa, hvala, Lucy. Osim što sam se odrekla čokolade

u korizmi." "Ali, kolač nije čokolada", kažem tiho. "Čokoladni kolač je čokolada", reče ona. "Možeš ga zamrznuti i pojesti kad prođe korizma", predložim. "Ne bi se očuvao." "Bi." "U svakom slučaju, to bi bilo suprotno čitavom smislu korizme." "Dobro onda! Nemoj ga pojesti. Pojest ćemo ga Daniel i ja." Uvredljivi kolač je stajao na sredini stola, i odjednom je postao nešto

zastrašujuće, poput bombe. Da nisam znala da nije tako, bila bih se zaklela da otkucava. Znala sam da se nikad neće pojesti.

"Čega si se ti odrekla u korizmi, Lucy?" "Ničega!" "Imam dovoljno jada u životu", dodam tajanstveno, nadajući se da će

shvatiti kako govorim o posjetu njoj, "ne trebam se ničega odricati." A na moje iznenađenje, ona to nije shvatila. Na trenutak me

promatrala skoro... nježno. "Spremila sam tvoje omiljeno", reče ona. "Moje omiljeno, što?" "Tvoje omiljeno jelo!" "Jesi li?" Nisam ni bila svjesna toga da imam omiljeno jelo. Bit će zanimljivo

vidjeti kakvo smeće je skuhala. Ali, da bih ispala zla, rekla sam: "Oh divno, mama. Nisam znala da

znaš spremati tajlandska jela." Mama napravi Danielu nekakvu "Idemo joj ugoditi" grimasu. "O čemu

to ona govori? Spremanje kravata18? Uvijek si bila pomalo čudna, Lucy, ali da te usrećim donijet ćemo nekoliko tatinih starih kravata odozgo."

"Njemu neće trebati", doda ona gorko. "Nije stavio kravatu od dana vjenčanja."

"Odjebi", progunđa glas iz kuta. "Zar nisam stavio kravatu na pogrebu Mattie Burke?"

Tata je otvorio oči i zbunjeno je gledao po sobi. "Tata!" kažem, oduševljena. "Budan si."

"Oh, mrtvi ustadoše i prikazaše se mnogima", reče mama sarkastično dok se tata pokušavao uspraviti.

18 Igra riječi: tie=engl. kravata, izgovara se isto kao i thai-=engl. tajlandska hrana.

197

"Nije istina!" reče tata. "Nije to bila Mattie Burke nego Laurence Molloy. Jesam li ti to ikad ispričao, Lucy? Bilo je to divnih nekoliko dana kad se Laurence Molloy pretvarao da je mrtav kako bismo mogli imati lijepo bdijenje. Osim što Laurence nije baš bio sretan kad je shvatio da mora ležati ispružen na tvrdom komadu drveta, bez pića, osim pare iz naših usta, pa je skočio iz kovčega i zgrabio bocu iz nečije ruke. 'Daj mi to', rekao je..."

"Ušuti, Jamsie", poviče majka. "Imamo gosta i on sigurno ne želi slušati priče o tvojoj promašenoj mladosti."

"Nisam mu pričao priče o mojoj promašenoj mladosti", progunđa tata. "Bdijenje kod Laurencea Molloya je bilo prije nekoliko godina... oh, zdravo sinko", reče on, ugledavši Daniela. "Sjećam se tebe. Ti si se dolazio igrati s Christopherom Patrickom. Tada si bio veliki, visoki, dugonogi dečko, ustani da vidim jesi li se smanjio!"

Daniel ustane s nelagodom, među svim tim stolicama. "Još si viši!" izjavi tata. "A nisam mislio da je to moguće." Daniel zahvalno sjedne. "Lucy", reče tata okrenuvši se opet k meni, "moja draga djevojčice,

moja dušice, nisam znao da dolaziš." "Zašto mi nisi rekla da dolazi?" upita on majku. "Rekla sam ti." "Nisi mi rekla." "Rekla sam ti." "Sasvim sigurno mi nisi rekla." "Jes... oh, koja korist. Isto kao da govorim zidu." "Lucy", reče tata, "idem se malo dotjerati i vraćam se odmah, za tren

oka." On se iz sobe, a ja mu se privrženo nasmijem. "Izgleda izvrsno", kažem

"Misliš?" reče mama hladno. Zatim nastane neugodna mala stanka. "Još čaja?" upita mama Daniela, po staroj irskoj tradiciji ispunjavanja

rupa u razgovoru nuđenjem okrepe. "Hvala." "Još malo keksa?" "Ne hvala." "Malo kolača?" "Ne, doista, bolje ne. Moram ostaviti mjesta za večeru." "Možeš slobodno, ti si veliki dečko." "Ne, zaista." "Jesi li siguran?" "Mama, ostavi ga!" nasmijem se, sjetivši se što je Gus rekao za majke

Irkinje. "Onda, što si nam spremila za večeru?" "Riblje štapiće, grah i pržene krumpire." "Hm, baš dobro, mama." Istina, to mi je prije sto godina bilo omiljeno jelo, sve dok se nisam

198

preselila u London i upoznala se s egzotikom poput Tandoori tjestenine i pekinške patke s tijestom.

"Izvrsno", nasmije se Daniel. "Obožavam riblje štapiće, grah i pržene krumpire."

Zvučao je kao da to doista i misli. "Ti bi to rekao bez obzira na to što ti se nudi, zar ne, Dan?" kažem.

"Čak i da je mama rekla: 'Oh Daniele, mislila sam poslužiti tvoje testise u umaku od bijelog vina.' Ti bi rekao: 'Mmmm, divno, gospođo Sullivan, zvuči ukusno.' Zar ne?"

Zahihotala sam se zbog njegovog užasnutog izraza lica. "Lucy", trgnuo se, "zaista bi trebala pripaziti što govoriš." "Oprosti", nasmijem se. "Zaboravila sam da govorim o tvojoj

najvrijednijoj imovini. Što bi bilo s Danielom Watsonom da nema genitalija? Tvom životu bi bio kraj, zar ne?"

"Ne, Lucy, ne zbog toga. Svaki muškarac bi se zbog toga uznemirio, a ne samo ja."

Moja majka je napokon došla do glasa. "Lucy – Carmel – Sullivan!" teško je disala, oduzeta od užasa. "O čemu

zaboga govoriš?" "Ni o čemu, gospođo Sullivan", reče Daniel brzo. "Ni o čemu. Ni o

čemu, doista." "Ni o čemu, Daniele? Pa, Karen mi nije tako rekla", namignem mu, a

on brže-bolje započe razgovor s mojom mamom. Kako je ona? Radi li? Kako je u kemijskoj čistionici?

Mama je gledala čas mene, čas Daniela. Bila je rastrgana između oduševljenja što je u središtu Danielove pozornosti i sumnje da mi dopušta da se izvučem zbog nečeg vrlo zločestog i neoprostivog.

Ali, njena sujeta je pobijedila. Ubrzo je Daniela počastila pričom o razmaženim bogatim gadovima koje je morala služiti u čistionici, kako su htjeli da im sve bude gotovo još jučer, kako nikada nisu govorili hvala, kako su uvijek parkirali svoja auta, "velike, sjajne BMX-eve ili BLT-ove ili kako se već zovu", tako da bi zakrčili promet, kako su bili kritični, "U stvari upravo je danas jedan od njih došao, pravi mali zelembać i bacio, da! Bacio, košulju na mene i zabio mi je u lice i rekao: 'Što si, do vraga, uradila s ovim?' Dobro, Daniele, kao prvo nije bilo potrebe da psuje i tako sam mu i rekla i pogledala sam košulju, a na njoj nije bilo ni jedne mrlje..." i tako dalje i tako dalje.

Daniel je bio strpljiv kao svetac. Bilo mi je tako drago da je došao sa mnom. Ja to sama jednostavno ne bih mogla podnijeti.

"... i rekla sam 'bijela je kao snijeg', a on je rekao ravo tako, bila je plava kad sam je donio'..."

Majka je i dalje drobila. Daniel se i dalje sućutno smješkao i klimao. Bilo je divno, skoro da i nisam trebala biti tu, mama je tražila da samo

199

povremeno kimnem ili kažem "mmm". Sva njena pažnja je bila usmjerena prema Danielu.

Napokon, saga o kemijskoj čistionici se primakla kraju. "... Tako mi je rekao: 'Vidimo se na sudu', a ja sam mu rekla: 'Vidimo

se na sudu i tebi', a on je rekao: 'Javit će vam se moj odvjetnik', a ja sam rekla: Dobro, nadam se da može dobro i glasno vikati jer sam skoro gluha na jedno uho'..."

"A kako si ti, Daniele?" upita napokon mama. "Dobro, gospođo Sullivan, hvala."

"I više nego dobro, zar ne, Daniele? Ispričaj mami o novoj djevojci." Bila sam oduševljena. Znala sam da će je to uznemiriti. Još uvijek se

nadala da bih ja nekako mogla privući Daniela. "Prestani, Lucy", promrmlja Daniel posramljeno. "Oh, nemoj se sramiti, Daniele", znala sam da sam dosadna, ali

strašno sam uživala u tome. "Netko poznat?" upita mama s nadom. "Da", kažem radosno. "Oh?" pokušavala je, prilično loše, prikriti uzbuđenje. "Da, moja

cimerica Karen." "Karen?" "Da." "Cura iz Škotske?" "Da. I ludi su jedno za drugim. Zar to nije divno?" "Pa, nije li?" upitam ponovno, kad nije odgovorila. "Uvijek sam mislila da je pomalo drska..." reče mama, a zatim prekrije

usta rukom pretvarajući se da je užasnuta. "Oh, Daniele, možeš li vjerovati da sam to rekla? Tako mi je žao. Sveto Srce Isusovo, kako sam mogla biti tako netaktična? Hoćeš li mi ikad, molim te, oprostiti što sam išta rekla, Daniele, nisam je odavno vidjela. Sigurna sam da sada ne izgleda ni upola tako prosto."

"Smatrajte to zaboravljenim", reče Daniel lagano se smiješeći. Bio je tako dobar. Trebao je jednostavno zatući staru kravu i ne bi bilo porote u zemlji koja bi ga osudila.

"Kakva god da je Lucy", reče moja mama, pretvarajući se da je neodređena, kao da govori sama sa sobom, "ona barem ne izgleda prosto. Ona ne bi izašla van s otkrivenim poprsjem."

"To je zato što ja nemam poprsje koje bih mogla otkriti. Da ga imam, budi prokleto uvjerena da bih ga otkrila."

"Pazi na rječnik, Lucy", reče ona, udarivši me po ruci. "Rječnik?" pljucnula sam. "Misliš da je to rječnik. Kad bih ti pokazala

rječnik..." Zastanem i u sebi opsujem Danielu što je prisutan. Nisam se mogla

slobodno preparati s njom dok smo imali gosta. Iako se Daniel nije računao

200

kao gost, kao takav, ali svejedno. "Ispričajte me na trenutak", kažem i izađem iz sobe. Uzela sam bocu

viskija iz torbe u hodniku i otišla gore. Htjela sam uhvatiti tatu nasamo.

201

Trideset i sedmo poglavlje

io je u svojoj sobi, sjedio je na krevetu i obuvao cipele. "Lucy", reče on. "Upravo sam krenuo natrag k tebi." "Ostanimo ovdje nekoliko minuta", kažem, zagrlivši ga. "Izvrsno", reče

on. "Malo ćemo popričati nasamo." Dala sam mu bocu viskija i on me opet zagrli. "Ti si vrlo, vrlo dobra prema meni, Lucy", reče on.

"Kako si, tata?" upitam sa suzama u očima. "Izvrsno, Lucy, izvrsno. Čemu suze?"

"Mrzim i pomisliti da si zarobljen ovdje, sam, s... s njom", kažem, pokazujući prema dolje.

"Ali dobro sam, Lucy, dobro", pobuni se on, smijući se. "Ona nije loša. Snalazimo se dobro."

"Znam da to govoriš samo zato da se ne brinem", zašmrcam, "ali hvala."

"Oh, Lucy, Lucy, Lucy", reče on, stisnuvši mi ruku. "Ne smiješ to primati k srcu. Pokušaj uživati, jer svi ćemo brzo umrijeti."

"Oh ne", zajecam, i onda sam zaista počela plakati. "Ne pričaj o smrti. Ne želim da umreš. Obećaj da nećeš umrijeti!"

"Hm... dobro... ako te to čini sretnom, neću umrijeti, Lucy." "I ako moraš umrijeti, obećaj da ćemo umrijeti u isto vrijeme." "Obećavam." "Oh, tata, zar to nije užasno?" "Što, ljubavi?" "Sve, to što živimo, što volimo ljude, što se bojimo da će oni umrijeti." "Je li?" "Da, naravno da jest!" "Odakle ti samo takve užasne spoznaje, Lucy?" "Ali... ali... od tebe, tata." Tata me s nelagodom zagrli i reče da sam ga sigurno pogrešno

razumjela, da on zasigurno nikad nije rekao nešto slično i da sam ja mlada i da je život preda mnom i da trebam pokušati uživati u njemu.

"Ali zašto, tata?" upitam. "Ti nikad nisi pokušao uživati u životu i to ti nije naškodilo."

"Lucy", uzdahne on, "meni je bilo drukčije. Meni je drukčije, sad sam starac. Ti si mlada žena. Mlada, lijepa, školovana, nemoj nikad zaboraviti blagodati školovanje, Lucy", oštro je nastavio.

B

202

"Neću." "Obećaj mi." "Obećavam." "Ti imaš sve te prednosti i zato moraš biti sretna." "Kako mogu biti sretna?" govorila sam. "I kako to možeš očekivati od

mene? Mi smo isti, tata, ti i ja. Ne možemo, a da ne vidimo beskorisnost, propast, tamu, onda kad svi ostali hodaju na svjetlu."

"Što je, Lucy?" tata je na mom licu tražio neko objašnjenje. "Je li to zbog dečka? Zar se neki mladac poigrava s tobom? O tome se radi, zar ne?"

"Ne, tata", nasmijem se, iako sam još uvijek plakala. "Nije to onaj dugonja dolje u kuhinji, zar ne?"

"Št... oh Daniel? Ne." "On nije, hm, znaš... bio preslobodan s tobom, Lucy, zar ne? Jer ako

jest, tako mi Bog pomogao, dok u meni postoji i dašak života, dovest ću tvoja dva brata i smlavit ćemo ga. Noga u dupe i karta svijeta, to treba tom dečku i to će dečko i dobiti. Veća je budala nego što izgleda ako misli da se može petljati s kćerkom Jamsiea Sullivana i preživjeti da ispriča priču..."

"Tata", kukala sam. "Daniel nije ništa uradio." "Vidio sam kako te gleda", reče tata mračno. "Ne gleda me nikako. Umišljaš stvari." "Je li? Možda je to točno. Ne bi mi bilo prvi put, mislim." "Tata, uopće se ne radi o dečku." "Ali zašto si onda tako usamljena." "Zato što jednostavno jesam, tata. Isto kao i ti." "Ali ja sam dobro, Lucy, iskreno jesam. Nikad bolje." "Hvala, tata", uzdahnem nagnuvši se prema njemu. "Znam da to govoriš samo da bih se bolje osjećala, ali svejedno ti

hvala." "Ali...", reče on, izgledajući pomalo začuđen. Izgledao je kao da traži

što bi rekao, ali se ne može ničega sjetiti. "Dođi", reče nakon nekog vremena, "idemo dolje po krumpiriće." I otišli smo dolje. Večer je bila prilično mračna, što zbog majke i mene na noževima, što

zbog tate koji je sumnjičavo zurio u Daniela, uvjeren da ovaj ima nepoštene namjere sa mnom.

Raspoloženje nam se malo podiglo kad se večera pojavila pred nama. "Rapsodija u narančastom", izjavi tata, gledajući u tanjur. "To je to.

Narančasti riblji štapići, narančasti grab i narančasti krumpirići i, da sve to isperemo, čaša najboljeg irskog viskija, koji je, kao što je to sudbina htjela, isto narančast!"

"Krumpiri nisu narančasti", reče mama. "I jesi li Danielu ponudio piće?"

"Jesu narančasti", pobuni se tata uzbuđeno. "I nisam."

203

"Daniele, želiš li nešto popiti?" upita mama, ustajući. "Dobro, ako nisu narančasti, što biste rekli, koje su boje?" upita tata

svih za stolom. "Ružičasti? Zeleni?" "Ne hvala, gospođo Sullivan", reče Daniel nervozno. "Neću ništa popiti." "Nećeš ništa ni dobiti", reče tata ratoborno. "Osim ako ne kažeš da su

krumpiri narančasti." Mama i tata su zurili u Daniela, oboje tražeći da bude na njihovoj

strani. "Više su nekako zlatne boje", on konačno predloži, kao pravi diplomat. "Narančasti su!" "Zlatni", reče mama. Daniel ne reče ništa. Samo se činilo da mu je neugodno. "Dobro onda", tata poviče i udari šakom o stol, zatresavši sve tanjure. "Teško se s tobom nagoditi. Zlaćanonarančasti, i to je moja zadnja

ponuda. Uzmi ili ostavi. Ali ne možeš reći da nisam pošten čovjek. Daj mu piće."

Tata se odmah ponovno oraspoložio. Večera je činila čuda za njegovo turobno raspoloženje.

"Samo je jedna stvar bolja od ribljih štapića", reče on veselo, smijuči se svima za stolom. "A to je još šest takvih."

"Pogledajte vi to", reče zadivljeno, podigavši čitavi riblji štapić na vilici, vrteći ga uokolo da ga može promotriti iz svih kutova. "Divno. To je umjetnost, znate. Potrebno je završiti fakultet da bi se moglo dobro napraviti ovakvo nešto."

"Jamsie, prestani izvoditi predstavu za večerom", reče mama, pokvarivši zabavu.

"Volio bih upoznati tog kapetana Birdsa i rukovati se s njime i čestitati mu na dobro obavljenom poslu", izjavi tata, ignorirajući je. "Zaista. Možda će biti gost emisije Ovo je vaš život. Što ti misliš, Lucy?"

"Mislim da on nije stvarna osoba, tata", zahihoćem se. "Nije stvaran?" upita tata. "Ali vidio sam ga na televiziji. S velikim bijelim brkovima, i živi na brodu."

"Ali... Nisam bila sigurna šali li se tata ili ne. Mislila sam da se šali, svakako

sam se nadala. "Trebalo bi mu dati Nobelovu nagradu, zaista", izjavi tata. "Nobelovu nagradu za što?" upita mama sarkastično. "Nobelovu

nagradu za riblje štapiće, naravno", reče tata iznenađeno. "A što si ti mislila koju Nobelovu nagradu, Connie? Nagradu za književnost? Naravno, to ne bi imalo nikakvog smisla!"

Onda se mama kratko nasmiješi i njih dvoje se čudno pogledaju. Nakon što su uklonjeni tanjuri od večere, tata se povukao u svoju

204

fotelju u kutu, a Daniel, mama i ja smo ostali za kuhinjskim stolom i popili more čaja.

"Mislim da je bolje da krenemo", kažem mirno oko pola jedanaest. Provela sam prethodnih pola sata pokušavajući skupiti hrabrost da to predložim. Znala sam da to neće dobro proći kod moje majke.

"Već", krikne ona. "Ali, tek ste došli." "Kasno je, mama, i bit će još kasnije dok stignem kući. Treba mi sna." "Ne znam što se s vama događa, Lucy. Kad sam ja bila u tvojim

godinama mogla sam plesati do jutra." "Tablete željeza, Lucy", poviče tata iz kuta. "To ti treba. Ili kako se zove

ono drugo što mladi uzimaju da im se vrati energija?" "Ne znam, tata. Sanatogen19?" "Ne", promrmlja on. "Drukčije se zove." "Zaista moramo ići, zar ne, Daniele?" kažem odlučno. "Hm, da." "Kokain! Tako se zove", poviče tata, oduševljen što se sjetio. "Otiđi do

ljekarne i uzmi dozu kokaina i trčat ćeš uokolo u tren oka." "Nisam baš sigurna, tata", zahihoćem se. "Zašto ne?" upita on. "Ili je kokain jedan od onih nelegalnih?" "Da, tata." "To je prokleto nečuveno", izjavi on. "Ti zakonodavci koji nam sve

upropaštavaju, s njihovim porezima i 'ovo je nelegalno', 'ono je nelegalno' odlukama. Što je loše u tome da ponekad uzmeš malo kokaina? Uopće nisu zabavni, niti malo."

"Da, tata." "Zašto ne ostaneš spavati ovdje?" predloži mama. "Krevet u tvojoj

staroj sobi je spreman." Zamisao me ispuni užasom. Ostati pod njenim krovom? Osjećati se

kao da sam ponovno zarobljena? Kao da nikad nisam ni pobjegla? "Hm, ne, mama, Daniel mora kući pa mogu i ja s njim do grada..." "Ali i Daniel može ostati", reče mama uzbuđeno. "On može ostati u

staroj sobi tvoje braće." "Hvala lijepo, gospođo Sullivan..." "Connie", reče ona, nagnuvši se preko stola i stavljajući ruku na

njegov rukav. "Zovi me Connie, čini se pomalo glupo da me zoveš 'gospođo Sullivan' sad kad si već odrastao."

Dobri Bože! Ona se ponašala, kao... kao, ona je očijukala s njim. Skoro sam povratila.

"Hvala lijepo, Connie", ponovi Daniel, "ali zaista se moram vratiti. Ujutro rano imam jedan sastanak..."

"Dobro, ako tako misliš. Ne bih htjela poremetiti industrijski lanac. Ali uskoro ćeš nam ponovno doći u posjet?"

19

Vitaminski preparat.

205

"Naravno, vrlo rado." "A možda ćete sljedeći put oboje prenoćiti?" "Oh, i ja sam pozvana, zar ne?" upitam. "Lucy", reče mama. "Tebi ne treba poziv. Kako uspijevaš izaći na kraj s

njom?" upita ona Daniela. "Vrlo je osjetljiva." "Nije ona loša", promrmlja Daniel. Njegova urođena pristojnost ga je

tjerala da se složi s majkom, ali njegov urođeni instinkt za preživljavanjem ga podsjeti da će nastradati ako me naljuti.

Sigurno je bilo teško biti Daniel, pomislim, i osjećati se kao da se uvijek moraš truditi da svima udovoljiš. Sigurno je iscrpljujuće biti šarmantan i uljudan dvadeset i četiri sata dnevno.

"Ne bih se zaklela", reče mama oštro. "Hm, možemo li pozvati taksi?" upita Daniel, želeći promijeniti temu. "Zašto ne možemo ići podzemnom?" upitam. "Kasno je." "Pa? " "Mokro je." "Pa?" "Ja ću platiti." "Dobro." "Na kraju ulice je taksi služba", reče mama. "Ako želite krenuti, nazvat

ću ih." Srce mi zastane. Taksi služba na kraju ulice je bila opremljena uvijek

novim izborom izbjeglica iz Afganistana, azilanata iz Indonezije i odbjeglih Alžiraca, od kojih nitko nije znao ni riječi engleskoga, a sudeći po njihovom smislu za orijentaciju, oni su tek stigli u Europu. Suosjećala sam s njihovim raznim problemima, ali željela sam stići kući bez da moram ići preko Osla.

Mama ih je nazvala. "Za petnaest minuta", reče ona. Sjeli smo za stol i čekali. Atmosfera je bila napeta, pokušavali smo se

pretvarati da je sve isto kao i do sada i da smo sretni što smo tu, a uši su nam bile istegnute od iščekivanja zvuka kočnica pred ulaznim vratima. Nitko od nas nije govorio. Ja se svakako nisam mogla sjetiti ničeg neobaveznog što bih rekla da razbijem napetost.

Mama je uzdisala i govorila gluposti poput "dobro". Bila je jedina osoba koja je ljutito znala reći "dobro" i "još jednu šalicu čaja?"

Činilo mi se da je prošlo deset sati kad sam pomislila da čujem automobil pred kućom i potrčala sam da pogledam.

Njihovi automobili su uvijek bila stare krntije, uglavnom lade i škode. Tako je i bilo. Prastari prljavi ford escort se zaustavio, i čak kroz tamu

sam mogla vidjeti da je prekriven rđom. "Taksi je stigao", kažem. Zgrabim kaput, zagrlim tatu i uskočim u

206

automobil. "Zdravo, ja sam Lucy", kažem vozaču. Budući da ćemo provesti neko

vrijeme zajedno, pomislim da bismo se mogli i upoznati. "Hassan", nasmije se on. "Možemo li prvo otići u Landbroke Grove?" upitam. "Ne mnogo engleski", reče Hassan, ispričavajući se. "Oh." "Parlez-vous francais?" upita on. "Un peu", odgovorim. "A parlez li ti uopće francais?" upitam Daniela

kad je ušao u auto. "Un peu", odgovori on. "Daniele, ovo je Hassan. Hassane, Daniel." Rukovali su se i Daniel je strpljivo pokušao objasniti put. "Savez-vous Westway?" "Hm..." "Dobro, sauez-vous središte Londona?" Prazan pogled. "Jeste li čuli za London?" upita Daniel nježno. "Ah, da, London", razumijevanje osvane na Hassanovom licu. "Bien!" reče Daniel, zadovoljan. "To je glavni grad Ujedinjenog Kraljevstva." "Upravo taj." "Broj stanovnika je..." nastavi Hassan. "Možeš li nas tamo odvesti, molim te?" upita Daniel. Počeo je zvučati nemirno. "Ja ću te voditi. I dat ću ti mnogo novca." I tako smo krenuli, a Daniel je povremeno vikao "A droit, ili "A gauche". "Hvala Bogu da je gotovo", uzdahnula sam kad smo krenuli, a mama

je ostala mašući za nama u mraku. "Mislim da je to bila lijepa večer", reče Daniel. "Ne budi smiješan", kažem prezirno. "Meni je bila." "Kako možeš? S tom... tom... zločestom starom ženom?" "Pretpostavljam da govoriš o svojoj majci. I ja ne mislim da je zla." "Daniele! Ona nikad ne propušta priliku da me ocrni." "A ti nikad ne propuštaš priliku da je naljutiš." "Što? Kako se usuđuješ? Ja sam tako dobra i pažljiva kći i dopuštam

joj da me toliko vrijeđa." "Lucy", Daniel se nasmije. "Nije istina. Prekidaš je i namjerno govoriš

stvari koje će je uzrujati." "Ja zaista ne znam o čemu govoriš. A ionako se to tebe uopće ne tiče." "Dobro." "I zar nije dosadna?" nastavim skoro istog trena. "Stalno priča o

prokletoj kemijskoj čistionici. Što to nas briga?"

207

"Ali..." "Što?" "Ne znam... Mislim da je usamljena. Sigurno nema s kim

razgovarati..." "Ako je usamljena, sama je kriva za to." "... zarobljena u onoj kući i može razgovarati samo s tvojim tatom.

Izlazi li ona ikad? Osim što ide na posao?" "Ne znam. Mislim da ne. A najvažnije od svega, nije me briga." "Ona je vrlo zabavna, znaš?" "Ne znam." "Ne, zaista, Lucy, jest. Ona je još mlađahna žena." "Ona je stara baba." "Nevjerojatna si!" reče Daniel. "Tako si nerazumni. Ona nije stara baba. Vrlo je lijepa. Mnogo joj sličiš." "Daniele", prosikćem, "to je najgore što si mi ikad rekao. To je najgore

što mi je itko ikad rekao." On se samo nasmije. "Ti si glupa." "Ali, bilo je lijepo vidjeti tatu." "Da, bio je vrlo ljubazan prema meni", reče Daniel. "On je uvijek ljubazan." "Nije bio prošli put kad smo se sreli." "Nije?" "Ne. Rekao mi je da sam gad iz Sassenacha i optužio me da sam mu

ukrao zemlju i ugnjetavao ga 700 godina." "Nije mislio na tebe osobno", kažem umirujući ga. "Ti si mu samo bio

simbol." "Ipak, nije bilo lijepo", reče Daniel suho. "Nikad u životu nisam ništa

ukrao." "Nikad?" "Nikad." "Čak ni kad si bio mali?" "Hm, ne." "Jesi li siguran?" "Da." "Doista siguran?" "Pa, gotovo siguran." "Ni slatkiše iz dućana?" "Ne." "Oprosti, nisam čula?" "Ne!" "Ne moraš vikati." "Dobro onda! Jesam! Vjerojatno misliš na onaj događaj u Woolworthu

208

kad smo Chris i ja ukrali one noževe i vilice." "Hm..." Ovo mi je bila novost, ali Daniel je požurio naprijed. "Nikad ne dopuštaš da se izvučem, zar ne?" pitao je ljutito. "Izvlačiš

sve iz mene, ne mogu imati ni jednu tajnu..." "Zašto noževe i vilice", prekinem zbunjeno. "Zašto ne?" "Ali... što vam je to trebalo? Zašto ste to ukrali?" "Zato što smo mogli." "Ne razumijem." "Zato što smo mogli. Uzeli smo ih zato što smo mogli. Ne zato što smo ih željeli", objasni mi on. "Nagrada nije bila to što smo

uzeli, nego sam čin uzimanja. Čin uzimanja nam je bio važan, a ne ono što smo uzeli."

"Oh." "Razumiješ li?" "Da, mislim. I što ste uradili s njima?" "Poklonio sam ih majci za rođendan." "Ti pokvarena svinjo!" "Ali, poklonio sam joj i nešto drugo", reče brzo. "Pješčani sat za

kuhanje jaja. Ne, ne, to sam platio. Ne gledaj me tako, Lucy." "Ne gledam te zbog toga što sam mislila da si ukrao pješčani sat za

kuhanje jaja. Gledam te zbog pješčanog sata za kuhanje jaja! Kakav je to poklon za ženu?"

"Bio sam mlad, Lucy. Premlad da bih znao." "Koliko si imao godina? Dvadeset i sedam?" "Ne", nasmije se on. "Imao sam oko šest godina." "Nisi se mnogo promijenio, zar ne, Daniele?" "Kako to misliš? Da još uvijek kradem posuđe iz Woolwortha kako bih

ga poklonio majci za rođendan?" "Ne." "Kako onda?" "Uzimaš stvari samo zato što možeš." "Ne znam o čemu govoriš?" reče on ljutito. "Oh da, znaš", zapjevam veselo. "Ne znam." "Znaš. Jesam li te naljutila?" "Jesi." "Govorim o ženama, Daniele. O ženama i tebi, Daniele. O tebi i

ženama, Daniele." "Pomislio sam na to", reče on, pokušavajući prikriti smiješak. "I kako ih uzimaš samo zato što možeš." "Nije istina."

209

"Da, istina je." "Lucy, to nije prokleta istina." "Dobro, a što je s Karen?" "Što je s njom?" "Koliko ti se sviđa? Ili se samo zabavljaš s njom?" "Zaista mi se sviđa", reče on ozbiljno. "Lucy, istina je. Vrlo je pametna

i zanimljiva i dobro izgleda." "Iskreno?" upitam suho. "Iskreno." "Misliš li s njom ozbiljno?" "Da." "Bože!" Mala stanka. "Hm, jesi li, znaš... zaljubljen u nju?" upitam oprezno. "Lucy, ne poznajem je dovoljno dugo da bih bio zaljubljen u nju." "Dobro." "Ali, pokušavam." "Shvaćam." Druga neobična stanka. Zaista nisam mogla smisliti što da kažem. A to mi se nikad prije nije

dogodilo s Danielom. "Tata je bio tih večeras", rekla sam nakon nekog vremena. "Dobro se

ponašao." "Da, ništa nije pjevao." "Pjevao?" "Obično me počasti s nekoliko glasnih napjeva 'Carrickfergusa' ili

'Četiri zelena polja' i natjera me da pjevam s njim." Imala sam neugodan osjećaj da se Daniel ruga tati, ali nisam to željela

otkriti, pa nisam ništa rekla. Mnogo kasnije stigli smo do mog stana. "Hvala što si išao sa mnom", kažem Danielu. "Ne budi smiješna. Uživao sam." "Dobro, hm, laku noć." "Laku noć, Lucy." "Vidimo se uskoro. Vjerojatno ćeš doći u posjet Karen." "Vjerojatno", nasmije se. Odjednom sam osjetila neočekivani nalet ljutnje, djetinjasti osjećaj

poput onog: "On bi trebao biti moj prijatelj." "Zbogom", pozdravim kratko, okrenuvši se da izađem iz auta. "Lucy", reče Daniel. Primijetila sam nešto neobično, nešto novo u njegovom glasu, neku

užurbanost možda, zbog čega sam se okrenula i pogledala ga. "Molim?" upitam.

210

"Ništa... samo... laku noć." "Da, laku noć", kažem, pokušavajući zvučati bijesno. Ali nisam izašla

iz auta. Osjetila sam čudnu napetost koja mi je govorila da pričekam, ali nisam znala zašto.

Sigurno se prepiremo, zaključim tiho, ali opasno. "Lucy", reče Daniel, opet onim čudnim, užurbanim glasom.

Ali nije ništa rekao, ja nisam uzdahnula i pitala: "Što?" kao što sam to inače govorila.

Samo sam ga pogledala i, po prvi put u svom životu, sam se zastidjela ispred Daniela. Nisam ga htjela gledati, ali nisam se mogla zaustaviti.

Podigao je ruku i dotaknuo mi lice i ja sam ga gledala, kao zec uhvaćen svjetlima automobila. Što je to, dovraga, radio?

Nježno mi je odmaknuo kosu s očiju dok sam ja ukočeno sjedila, zureći u njega.

A onda sam opet oživjela. "Laku noć", povičem veselo, pokupivši torbu i posegnem za vratima

auta. "Hvala na prijevozu. Vidimo se uskoro." "Oh i bonsoir", doviknem Hassanu. "Bon chance s Ministarstvom

unutrašnjih poslova." "Salut", odgovori on. Potrčala sam prema kući i stavila ključ u bravu. Ruke su mi se tresle.

Nisam mogla ući dovoljno brzo. Samo sam htjela doći u svoju sobu i biti na sigurnom. Osjećala sam se doista preplašeno. Kakva je to bila iznenadna napetost između mene i Daniela? Malo je bilo ljudi s kojima sam se osjećala ugodno, toliko malo ljudi koje sam smatrala prijateljima. Ne bih mogla podnijeti da s Danielom nešto krene naopako.

Ali nešto je krenulo naopako, stvari su krenule čudnim tijekom. Možda je bio ljut što sam ružno govorila o njegovim djevojkama. Možda se zaljubio u Karen i ponašao se zaštitnički prema njoj.

Možda me neće više trebati ako se zaljubio i pronašao srodnu dušu – jer i to se ponekad događa. Koliko je prijateljstava propalo kad se jedna od strana zaljubila? Stotine, vjerojatno. Ne bih se trebala iznenaditi ako se to dogodi Danielu i meni.

U svakom slučaju, imala sam Gusa. Imala sam druge prijatelje. Bit će mi dobro.

211

Trideset i osmo poglavlje

ilo je to otprilike šest tjedana kasnije, u nedjelju navečer, u nedjelju kasno navečer. Vratile smo se iz Cash'n'Curryja, Gus je otišao sat vremena prije toga.

Karen, Charlotte i ja smo ležale bespomoćno ispružene po raznim komadima namještaja u dnevnoj sobi, jele smo čips, gledale televiziju i oporavljale se od vikenda. Karen odjednom ustane, izgledajući kao da je donijela veliku odluku.

"U petak spremam večeru", izjavi ona, "i vas dvije, Simon i Gus ste pozvani."

"Oh, hvala, Karen", kažem nervozno. Znala sam da nešto sprema. Zurila je u vatru proteklih pola sata sa

čudnim, odlučnim izrazom na licu. "Dolazi li Daniel?" upita Charlotte, potpuno naivno. Naravno da dolazi

Daniel. Daniel je bio razlog što Karen sprema večeru. "Naravno da dolazi Daniel", reče Karen. "Daniel je razlog za spremanje

proklete večere." "Shvaćam", kimne Charlotte. I ja sam shvatila. Karen je odlučila pripremiti vrlo razrađenu večeru s dvoznamenkastim

brojem sljedova, poslužiti je sa stilom, otmjeno i bez da umrlja haljinu ili se zacrveni u licu. Ona će izgledati lijepo, biti duhovito i zanimljivo društvo, a sve trudeći se da pokaže Danielu koliko mu je nezamjenjiva.

"Imat ćemo divnu večeru", reče ona. "I svi se morate posebno odjenuti."

"Zvuči zabavno", reče Charlotte. "Mogu odjenuti svoj kaubojski kostim."

"Ne mislim na takvu vrstu odjeće", reče Karen panično. "Mislila sam na otmjenu odjeću, lijepa odijela, nakit, visoke potpetice." "Nisam sigurna da Gus ima lijepo odijelo", kažem. "Ha, ha", reče Karen ozbiljno. "Jako smiješno. Ali pobrini se da se

pojavi u nečemu pristojnome, a ne u svojim uobičajenim dronjcima iz Caritasa."

"A sad", nastavi Karen, "trebat će mi, recimo... ooh... trideset funti od svake od vas sad, a kasnije ćemo riješiti konačan iznos."

"Štoo?" upitam, preplavljena panikom.

B

212

To nisam očekivala. Ni ja ni Charlotte, sudeći po otvorenom položaju njene vilice.

Oh, ne! Dosta sam tulumarila s Gusom preko vikenda i osjećala sam se previše krhkom za "rasprave" s Karen.

"Da", reče ona ljutito. "Ne očekujete da ja platim svu hranu, zar ne? Ja sam zamislila čitavu stvar i ja ću sve skuhati."

"Oh, dobro, pošteno", reče Charlotte, pokušavajući zvučati veselo i pogledavajući me "gledajmo to s vedrije strane" pogledom. "Ne možemo očekivati da nahrani nas i naše dečke od čiste dobrote njenog srca."

Kako li je samo bila u pravu. "Dobro, to je riješeno", reče Karen odlučno. "I trebaju mi odmah, ako

nemate ništa protiv." Nastane iznenadna stanka. "Odmah", ponovi Karen. Teška srca posegnemo za torbama, uz mutne izgovore. "Mislim da

trenutno nemam." "Mogu li ti dati ček?" "Može li sutra navečer?" "Iskreno, Karen", kažem, "kako možeš očekivati da ham je ostalo

novca u nedjelju navečer? Naročito nakon vikenda koji je upravo prošao." Rekla je nešto vrlo neugodno o pametnim djevicama i budalastim

djevicama, ali ja sam rekla da tu u stanu nema djevica, pametnih, budalastih ili nekih drugih, i da ne znam o čemu govori.

Svi smo se nasmijali i napetost je momentalno popustila dok Karen nije započela iznova.

"Meni novac, zaista, treba sad", upozori ona. "Zašto?" upitam budalasto. "Nisam znala da je Waitrose20 otvoren

nedjeljom navečer u deset i trideset." "Ne pokušavaj biti duhovita, Lucy", odreže ona. "To ti ne pristaje." "U stvari i ne pokušavam", zamucam. "Zaista se pitam zašto ti treba

sad. Večeras. U nedjelju kasno navečer." "Ne za večeras, glupačo. Za sutra. Obavit ću kupnju sutra po povratku

s posla, znači da mi novac treba sad." "Oh." "Zajedno ćemo sad otići do bankomata", reče Karen glasom koji nije

trpio pregovore. Charlotte se hrabro pokušala pobuniti, ali bila je osuđena na propast. "Ali pada kiša i nedjelja je navečer i ja sam u spavaćici..." "Ne moraš se odjenuti", reče Karen ljubazno. "Hvala", uzdahne

Charlotte. "Samo odjeni kaput preko spavaćice", nastavi Karen. "I par čarapa i

20 Lanac samoposluživanja.

213

čizme, i bit će ti dobro. Mračno je, nitko te neće vidjeti." "Dobro", reče Charlotte krotko. "I ne morate obje ići", nastavi Karen. "Lucy, daj svoju karticu Charlotti

i reci joj svoj PIN." "Želiš reći da ti ne ideš?" upitam tiho. "Lucy, stvarno, ponekad znaš biti tako glupa, zašto bih ja morala ići?" "Ali, mislila sam..." "Ti ne misliš, to je tvoj problem. U svakom slučaju, ide Charlotte,

nema potrebe da ti ideš." Nisam se zamarala ljutnjom. Jedna od odlika uspješnog suživota u

stanu je sposobnost da dopustimo drugima da se povremeno užasno ponašaju. Pa kad se poželimo ponašati kao sotone, ovi drugi će nam uzvratiti uslugu.

"Ne mogu dopustiti da Charlotte ide sama", kažem. "Prokleta Charlotte sigurno neće ići sama", poviče Charlotte iz svoje

sobe. Karen slegne ramenima: "Ako ćeš biti velikodušna..." Obukla sam

kaput preko pidžame i umetnula nogavice u čizme. "Moj kišobran je u hodniku", zapjeva Karen. "Zabij si kišobran", kažem, ali na sigurnoj udaljenosti iza zatvorenih

ulaznih vrata. Naravno, drugo obilježje uspješnog sustanarstva je prepoznavanje

prilike za davanje oduška. Charlotte i ja smo se probijale po kiši do banke. "Kuja!" reče Charlotte. "Nije kuja", kažem mrko. "Zar nije?" upita Charlotte iznenađeno. "Ne! Ona je prokleta kuja", ispravim je. Charlotte je gacala po lokvama. "Kuja, kuja, kuja, kuja, kuja, kuja,

kuja, kuja, kuja!" vikala je. Čovjek koji je šetao psa prijeđe na drugu stranu ulice nakon što nas je

dobro promotrio, nas dvije kako kao prave pravcate luđakinje stupamo, dok su se sa svakim korakom Charlotti vidjeli rubovi ružičaste spavaćice, a nogavice moje plave flanelske pidžame su lepršale na vjetru.

"Nadam se da će joj Daniel prenijeti kapavac", kažem. "Ili herpes ili genitalne bradavice ili nešto stvarno grozno."

"Ili račiće", složi se Charlotte zlobno. "I nadam se da će zatrudnjeti. I sljedeći put kad dođe Daniel ja ću šetati po stanu bez odjeće, tako da on može vidjeti da imam veće sise od njezinih. To joj se neće svidjeti, toj staroj kuji koja samo zapovijeda."

"Bravo!" kažem strastveno. "U stvari, pokušaj ga zavesti." "Da", složi se ona s entuzijazmom. "Vrlo rado." "U stvari, pokušaj spavati s njim. I to u njenom krevetu, ako ikako

budeš mogla", predložim s pokvarenim zadovoljstvom.

214

"Izvrsna zamisao!" cikne Charlotte. "A onda joj reci kako je on rekao da je grozna u krevetu i kako si ti

mnogo bolja." "Ne znam za to", reče Charlotte sumnjičavo. "Možda neće biti tako

jednostavno, znaš, čini se da mu se doista sviđa. Zašto ti ne bi pokušala?" "Ja?" "Da, ti imaš veće šanse" reče ona. "Mislim da je Daniel slab na tebe." "Možda i jest", kažem mrko. "Ali govorimo o seksu, Charlotte. Neće mi

pomoći Danielova slabost." Obje smo se nasmijale i osjećale smo se bolje. Osim što sam počela

razmišljati o Danielu – Daniel je jedva i razgovarao sa mnom. Ili sam ja jedva i razgovarala s Danielom. Nešto čudno se događalo, u svakom slučaju.

Uzele smo novac i vratile se kući, mokre i ljutite, i nadureno smo ga predale Karen.

"Znači, mogu si zabiti kišobran?" upita ona bijesno, ispružena na kauču.

Pocrvenim od srama. Ali, kad sam je pogledala, vidjela sam da se smije.

"Da", nasmijem se, a napetost popusti. "Idem u krevet. Laku noć", kažem. "Laku noć", reče Karen mojim leđima. "Oh i Lucy, trebate mi ti i

Charlotte u četvrtak navečer, za čišćenje i pripremu." Zastanem na vratima i shvatim da je još jedno obilježje uspješnog

sustanarstva sposobnost da zamislimo kako udaramo cimericu po glavi štapom koji na vrhu ima nabijen čavao.

"Dobro", promrmljam, bez okretanja. Provela sam noć zamišljajući kako stavljam Kareninu odjeću u crne

vreće za smeće i ostavljam je pred vratima da je pokupe smetlari. U četvrtak navečer, te Večeri Dugih Priprema, mislila sam da sam

umrla i otišla u Pakao. Karen je odlučila pripremiti većinu hrane večer ranije, tako da na dan

večere nema gotovo nikakvog posla, osim da izgleda prekrasno i mirno i kao da ima sve pod kontrolom.

Karen je bila toliko nervozna zbog toga i toliko odlučna u namjeri da zadivi Daniela, da je bila malo više, kako bih to rekla... teška nego inače. Uvijek je bila dinamična i imala je čvrstu volju, ali postojala je tanka linija razdvajanja između dinamike, čvrste volje, zapovijedanja i kuje. Činilo se da je Karen uspješno premostila taj jaz.

Odlučila je da ćemo Charlotte i ja obaviti stvarne pripreme, a ona će sama biti više u ulozi umjetničkog direktora, nadgledajući nas, savjetujući nas, vodeći nas i upravljajući nama.

Drugim riječima, ako je trebalo oguliti krumpire, ona to nije

215

namjeravala uraditi. Charlotte i ja smo jedva prešle preko praga nakon posla, a ona nas je

već počela raspoređivati. "Ti", poviče na Charlotte, pokazujući olovkom i čitajući s popisa, "ti si

zadužena za pripremu mrkve, paprike, patlidžana i tikvica, juhe od korijandra i lista limuna i nabujka od šparoga."

"A ti", poviče prema meni, "ti si zadužena za princezine krumpire, pire od kiwija, žele od kupina, tučeno vrhnje, punjene gljive i bečki biskvit."

Charlotte i ja smo bile užasnute. Jedva da smo i čule za većinu tih stvari, a kamoli da smo znale kako se to kuha. Charlottein kulinarski specijalitet je bio prepečenac, a moj tjestenina, i uvijek kad smo pokušale pripremiti nešto malo kompliciranije od toga, sve bi završilo sa suzama i prepirkom i optužbama. Izvana zapaljenost, iznutra sirovost, povišeni tonovi, povrijeđeni osjećaji, prosipanje i bacanje. Ne može se pripremiti omlet bez da se polomi noga ili barem meni to još nije uspjelo.

Te večeri je kuhinja bila kao prizor iz Danteovog Pakla. Krugovi gdje su grešnike mučili voćem i povrćem. Sve četiri ploče i peć

su bile stalno u upotrebi, para je izlazila, poklopci su zveckali i poskakivali, voda se prelijevala. Posvuda su bile krpe grožđa, šparoga, cvjetače, krumpira, mrkve i kiwija. Vrućina je bila izrazita, a Charlotte i ja smo dobile boju rajčice. Karen nije.

"Samo ih spusti ovdje. Ne, ne, ne na temeljac za poljupce, za Boga miloga!" kriknula je kad sam morala isprazniti standardni sadržaj hladnjaka kako bih napravila mjesta za dvadeset ili trideset slastica koje je, čini se, očekivala da pripremimo.

Posvuda je bilo hrane. Na vrhu hladnjaka, na plohi za cijeđenje, veći dio poda je bio prekriven zdjelama svinjetine koja se marinirala i želeom koji se pripremao i kruhom s češnjakom koji je bio zamotan u foliju. Bojala sam se pomaknuti nogu za centimetar da ne završim do koljena u maslinovom ulju, crvenom vinu, borovnici, vaniliji, kimu i "Kareninom tajanstvenom sastojku" za marinadu. I koliko sam uspjela primijetiti Karenin tajanstveni sastojak je bio ništa drugo do obični smeđi šećer. Žarko sam je željela tresnuti zbog ponašanja kao da je to "treća tajna iz Fatime".

Ogulila sam četrnaest milijuna krumpira. Narezala sam sedamnaest tisuća kiwija. Zatim sam ih nasjeckala. A zatim sam ih morala istisnuti kroz sito – što god to značilo. Oderala sam zglobove pokušavajući prenijeti kuhinjski stol niz hodnik. Porezala sam palac dok sam čistila i rezala mahune. U posjekotinu se uvukao čili. Karen je rekla da bih morala biti pažljivija, da ne želi krv u hrani.

Povremeno nas je obilazila i "uz duhovite opaske" nadgledala što radimo, i iako sam znala da je to glupo, osjećala sam se nervozno. Bila je poput bojnika koji kontrolira mlade vojnike u paradi.

216

"Ne, ne, ne", reče ona, i na moje čuđenje, udari me po oderanim zglobovima drvenom žlicom! "Tako se ne gule krumpiri. Otkidaš pola krumpira s korom. To je šteta, Lucy."

"Odjebi s tom drvenom žlicom", kažem ljutito, žaleći što moja sprava za guljenje nije džepni nož.

Kuja koja voli zapovijedati je pretjerala i drvena žlica me zaboljela. "OOOOh, loše smo volje večeras", nasmije se ona. "Morat ćeš naučiti

prihvaćati konstruktivnu kritiku, Lucy. S takvim stavom nikad nećeš uspjeti."

Mogla sam u ustima okusiti bijes. Ali trudila sam se, morala sam razumjeti da je luda za tim čovjekom. Pa čak i ako je to bio Daniel. Nisam je imala pravo osuđivati.

"A što je, dovraga, ovo?" upita ona. Došla je do Charlotte koja je gulila mrkvu i podigla jednu s hrpe očišćenih. "To je mrkva", reče Charlotte. Nadureno. Braneći se. "Kakva vrsta mrkve?" upita Karen polako i znakovito.

"Očišćena mrkva." "Očišćena mrkva!" reče Karen slavodobitno. "Očišćena mrkva, kaže mi

ona. Mogu li te upitati, Lucy Sullivan, izgleda li ova mrkva očišćeno?" "Da", odgovorim hrabro i odano. "Oh, ne, ne izgleda! Ako je ovo očišćena mrkva, onda je vrlo loše

očišćena. Počni iznova, Charlotte, i ovaj put uradi to kako treba." "Prekini, Karen", progovorim ja, previše ljuta da bi me bilo briga. "Mi ti

činimo uslugu." "Oprosti, molim te?" reče Karen bijesno. "Ali ponovi mi to, vi meni

činite uslugu? Mislim da nije tako, Lucy. Ali, slobodno prestani ako želiš, samo nemoj očekivati da sutra navečer bude za stolom mjesto za tebe i Gusa."

To me ušutkalo. Gus je bio vrlo uzbuđen kad sam mu rekla za večeru, naročito zbog

odjeće. Bio bi gorko razočaran da ne može doći. Zato sam progutala bijes. Još jedna stuba na mom putu do čira na želucu.

"Popit ću čašu vina", kažem ljutito, posegnuvši za jednom od boca koje su bile u hladnjaku. "Hoćeš li i ti, Charlotte?"

"Ne, nećeš!" izjavi Karen. "To je za sutra na... oh, ma izvoli. I ja ću jednu, kad već pijemo."

I nastavile smo raditi do dugo u noć, guliti, trgati, rezati, puniti, tući, ukrašavati, peći.

Napravile smo toliko posla da nam je Karen bila gotovo zahvalna, ali samo na dvije sekunde.

"Hvala vam objema", reče ona, dok se saginjala da izvadi nešto iz pećnice.

"Molim?" upitam, toliko umorna da sam mislila da mi se priviđaju

217

stvari. "Rekla sam 'hvala'", reče ona. "Obje ste vrlo do... Oh, Kriste! Makni se,

makni se", vikala je gurajući me s puta, bacajući na pod pladanj s nečim što je vjerojatno bio bečki biskvit, prebacujući ga u zdjelu s ratatouilleom21. "Ispekla sam se kao čips!" stenjala je. "Ove proklete rukavice za pećnicu su beskorisne."

Napokon sam otišla u krevet u otprilike dva sata, ruke su mi bile ozlijeđene i posječene, smrdjele su na češnjak i Drambuie22. Moji očuvani nokti, koje sam njegovala od malena, bili su polomljeni i uništen.

21

Francusko jelo od povrća kuhanog u ulju. 22

Škotski liker od viskija, pije se iz male čaše nakon jela.

218

Trideset i deveto poglavlje

rećom sam uspjela uhvatiti mjesto u podzemnoj na putu za posao sljedećeg jutra jer sam bila toliko umorna da bih inače legla na pod. Charlotte i ja smo provele put umorno razgovarajući o tome kako je

Karen glupa kuja. "Hoću reći, što ona misli tko je ona?" upita Charlotte zijevajući. "Upravo tako!" zijevnem i ja njoj, zavaijena u sjedalo. Primijetila sam

da su mi cipele prljave i pohabane i to me deprimiralo. Uspravila sam se da ih ne vidim, ali tada sam morala gledati užasnog muškarca u odijelu, koji je sjedio nasuprot meni, i koji je fiksirao pogled na Charlotteine grudi, dok su mu oči sjajile od požude svaki put kad bi ona zijevnula, a grudi bi joj se nadimale. Htjela sam ga udariti, izmlatiti ga po glavi i po vratu njegovim primjerkom Daily Maila.

Pomislim da je bolje zatvoriti oči do kraja putovanja, tako sam sigurnija.

"I veza Karen i Daniela neće potrajati", izjavi Charlotte, nesigurno. "On će se zasititi."

"Hmmm", složim se, otvorivši oči na trenutak. Opet sam ih brzo zatvorila, ali ne prije nego sam uspjela vidjeti oglas na zidu koji je pozivao na priloge za životinje s kojima se loše postupa, i srceparajuću sliku mršavog psa s tužnim pogledom.

Bilo je gotovo olakšanje doći na posao, gdje sam morala izdržati poruge Meredije i Megan koje su uporno tvrdile da sam sinoć bila na pivu.

"Nisam", pobunim se mlako. "Naravno da jesi", frkne Megan. "Pogledaj se samo." Čim sam stavila ključ u bravu u petak navečer, Karen se ukazala u

hodniku. Uzela je slobodno poslijepodne u petak da bi mogla napraviti frizuru i pospremiti stan. Istog trena me započela organizirati.

"Umij se i obuci, odmah, Lucy. Moram s tobom proći dogovoreni plan." Morala sam joj priznati da je stan izgledao prekrasno. Posvuda je bilo svježeg cvijeća. Prekrila je ružni kuhinjski stol

sjajnobijelim stolnjakom, a na sredinu je stavila predivan svijećnjak s osam crvenih svijeća.

"Nisam znala da imamo taj svijećnjak", kažem, misleći kako bi lijepo izgledao u mojoj sobi.

"Nemamo", reče ona kratko. "Posudila sam ga."

S

219

Dok sam bila u kupaonici ona zalupa na vrata i poviče: "Stavila sam čiste ručnike na policu, da ti nije palo na pamet da ih upotrijebiš."

Bilo je osam sati. Nas tri smo bile spremne. Stol je bio postavljen, svijeće upaljene, svjetla prigušena, bijelo vino je

bilo u hladnjaku, crno vino otvoreno i spremno u kuhinji, a lonci, zdjele i spremnici s hranom su stajali na štednjaku, spremni za pokret.

Karen je uključila stereo uređaj i začuju se čudni zvukovi. "Što je to?" upita Charlotte šokirano. "Jazz", Karen je zvučala pomalo posramljeno. "Jazz?" frkne Charlotte podrugljivo. "Ali mi mrzimo jazz, zar ne, Lucy?" "Da", rado sam potvrdila. "Kako zovemo ljude koji vole jazz, Lucy?" upita Charlotte. "Anoreksični čudaci?" predložim. "Ne, ne tako." "Studenti umjetnosti beatnik generacije s kozjim bradicama?" "Tako je", reče ona blistajući. "Tipovi koji nose crne polo majice i

skijaške hlače." "Možda je tako bilo, ali sad volimo jazz", reče Karen čvrsto. "Misliš, Daniel ga voli", promrmlja Charlotte. Karen je izgledala sjajno ili smiješno, ovisno o stajalištu. Imala je

blijedozelenu haljinu grčkog stila s otvorenim ramenima. Kosa joj je bila podignuta, ali veći dio je padao je u kovrčama i pramenovima. Sjala je, bila je više njegovana i mnogo glamuroznija od Charlotte i mene. Ja sam odjenula moju zlatnu haljinu, onu koju sam imala one večeri kad sam upoznala Gusa, zato što je to bila jedina otmjena haljina koju sam imala, ali izgledala je kao krpa i dronjak u usporedbi s Kareninim sjajem.

Charlotte je, da budem iskrena, izgledala pomalo neuredno, čak gore od mene. Odjenula je jedinu formalnu haljinu koju je imala, onu koju je nosila kad je bila sestrina djeveruša, ogromnu crvenu haljinu od tafta. Mislim da se od vjenčanja udebljala jer su joj grudi izgledale kao da će svaki tren eksplodirati u uskom topu bez naramenica.

Karen je bila sumnjičava kad je Charlotte izašla iz sobe, rekla je: "Da, daaa!" i napravila malu piruetu. Vjerojatno je požalila što nije dopustila Charlotti da odjene kaubojski kostim.

Karen je davala panične upute: "Sada kad stignu, ja ću ih zagovarati u dnevnoj sobi, Lucy, ti ćeš uključiti peć na malu temperatura da se ugriju krumpiri, a ti Charlotte ćeš promiješati..."

Odjednom zastane, s prestravljenim izrazom na licu. "Kruh, kruh, kruh", krikne Karen. "Zaboravila sam kupiti kruh. Sve je

upropašteno! Potpuno uništeno. Svi će se morati vratiti kućama." "Karen, smiri se, na stolu je", reče Charlotte. "Oh. Oh. Oh, hvala Bogu. Doista?" zvučala je kao da je na rubu suza.

Charlotte i ja izmijenimo napaćene poglede.

220

Karen je na trenutak šutjela, zatim je pogledala na sat. "Gdje su, do vraga, oni?" pitala je, pripalivši cigaretu. Ruka joj se tresla.

"Daj im priliku", kažem umirujući je. "Tek je prošlo osam." "Rekla sam točno u osam", reče Karen agresivno. "Ali, to nitko ne shvaća ozbiljno", promrmljam. "Dolazak na vrijeme se

smatra nepristojnim." Na vrhu jezika mi je bilo da je podsjetim kako je to samo večera i kako

je počasni gost samo Daniel, ali na vrijeme sam se zaustavila. Od nje su dopirali valovi agresivnosti.

Sjedile smo u napetoj tišini. "Nitko ne dolazi", reče Karen plačljivo, gutajući vino. "Možemo

slobodno sve pobacati. Idemo, idemo u kuhinju baciti sve u kantu." Ona lupi čašom o stol i ustane. "Pa, idemo", naredi ona. "Ne!" reče Charlotte. "Zašto bismo sve bacili? Nakon tolikog truda?

Možemo sve same pojesti, a ono što ostane ćemo zamrznuti." "Oh, shvaćam", reče Karen zlobno. "Možemo sve same pojesti, zar ne?

Kako si tako sigurna da nitko neće doći? Zar znaš nešto što ja ne znam?" "Ne znam", izjavi Charlotte bijesno. "Ali, rekla si..." Zazvoni zvono na vratima. Bio je to Daniel. Olakšanje se vidjelo na

Kareninom lijepom našminkanom licu. Bože moj, pomislim trgnuvši se, zaista je luda za njim.

Daniel je imao tamno odijelo i prekrasnu bijelu košulju, koja je isticala boju koju je još uvijek imao od odmora na Jamajci u veljači. Bio je visok, taman i zgodan, smiješio se, kosa mu je padala preko čela, a sa sobom je donio dvije boce ohlađenog pjenušca – idealan gost. Nisam mogla, a da se ne nasmijem. Savršen dolazak, predivno ponašanje, i sve pomalo uvriježeno.

Izrekao je sve one rečenice koje fini pristojni ljudi govore kad ti dođu na večeru, poput: "Mmmm, nešto izvrsno miriše", i "Izgledaš predivno, Karen. I ti, Charlotte."

Njegovo besprijekorno ponašanje je malo popustilo kad je došao do mene. "Čemu se ti smiješ, Sullivanova?" upita on. "Mom odijelu? Mojoj frizuri? Što je?"

"Ničemu", pobunim se. "Baš ničemu. Zašto bih ti se smijala?" "Zašto mijenjati životne navike?" promrmlja on. Zatim se odmakne od

mene i izgovori još onih pristojnih rečenica kao: "Mogu li nekako pomoći?" znajući da će odgovor biti lavina riječi "Ne" i "Ne, nikako" i pomalo histeričnih "Sve je pod kontrolom!"

"Popij nešto, Daniele", reče Karen otmjeno, dok ga je odvlačila u dnevnu sobu. Charlotte i ja smo ih pokušali slijediti, ali Karen se okrene prema nama. "Počnite miješati", prosikće, blokirajući nam put, a ja se zaletim u Charlotte odostraga.

221

Zvono na vratima opet zazvoni. Ovaj put Simon. Kao i uvijek, bio je odjeven besprijekorno, u večernjem odijelu i s crvenim satenskim pojasom oko struka koji je izgledao doista glupo. I on je donio bocu pjenušca.

Oh, Bože, pomislim. Gus će se opet isticati i više nego inače. Gus neće donijeti pjenušac. Gus vjerojatno neće donijeti ništa.

Nije da sam se zbog toga sramila, ali brinula sam se da će njemu biti neugodno.

Pitala sam se trebam li skoknuti do prodavaonice s pićem i kupiti pjenušac da ga mogu dodati Gusu kad stigne, ali bila sam na dužnosti grijanja krumpira i kretanje mi je bilo ograničeno.

Simon je rekao, kao i Daniel prije nekoliko trenutaka: "Mmmm, nešto izvrsno miriše."

Gus ne bi. Gus bi rekao, "Gdje mi je krumpir, umirem od gladi." "Kako ide?" upita Karen, pojavivši se na vratima kuhinje. Očigledno je

ostavila Daniela i Simona da se s nelagodom pokušaju bolje upoznati u dnevnoj sobi.

"Dobro", kažem. "Pazi na umak, Lucy", reče ona nervozno. "Ako bude grudica u njemu,

ubit ću te." Nisam rekla ništa. Željela sam je gađati tavom. "A gdje je tvoj ludi

Irac?" "Na putu ovamo." "Bolje da požuri." "Ne brini." "Kad si mu rekla da dođe?" "U osam sati." "Sad je već i petnaest." "Karen, doći će." "I bolje mu je." Karen odjuri u dnevnu sobu s bocom nečega pod rukom. Nastavila sam miješati umak, a u želucu mi je oživio mali tračak

nervoze. Doći će. Ali, nisam se čula s njim od utorka i nisam ga vidjela od nedjelje. To

mi se odjednom činilo užasno dugo razdoblje. Razdoblje u kojem me zaboravio? Malo kasnije se vratila Karen. "Lucy", poviče ona. "Već je osam i trideset!" "Pa?" "Pa gdje je, do vraga, Gus?" "Ne znam, Karen." "Dobro", reče ona. "Ne misliš da bi trebala saznati?" "Zašto ga ne nazoveš?" predloži Charlotte. "Samo da se uvjeriš da nije

222

zaboravio. Možda je zapamtio pogrešan dan." "Možda je zapamtio pogrešnu godinu", reče Karen zlobno. "Sigurna sam da je na putu", kažem, "ali nazvat ću ga za svaki slučaj." Zvučala sam mnogo uvjerljivije nego što sam se osjećala. Nisam uopće

bila sigurna da je na putu ovamo. Gusu se moglo svašta dogoditi. Mogao je zaboraviti, mogao se zadržati, mogao je pasti pod autobus. Ali nisam namjeravala nikome pokazati koliko sam zabrinuta.

Bilo mi je neugodno. Sramila sam se. Njihovi dečki su stigli na vrijeme. S bocama pjenušca. Moj dečko je kasnio već pola sata, a neće sa sobom donijeti ni bocu dječjeg pjenušca, neće sa sobom donijeti ni bocu obične vode, kad se napokon pojavi.

Ako se pojavi, reče mi mali glas u mojoj glavi. Panika mi prođe kroz tijelo. Što ako ne dođe? Što ako ne dođe i ne

nazove i nikad mi se više ne javi? Što ću onda? Pokušala sam se smiriti. Naravno da će doći. Vjerojatno je upravo sad

pred vratima. Zaista sam mu se sviđala i očigledno mu je stalo do mene, naravno da me ne bi napustio.

Nisam ga željela nazvati, nikad ga nisam nazvala. Dao mi je svoj broj telefona kad sam ga tražila, ali imala sam osjećaj da ne želi da ga zovem. Rekao je da mrzi telefone, da su oni nužno zlo. I nikad nisam imala potrebe nazvati ga jer je uvijek on zvao mene, a sad kad malo bolje razmislim, uvijek su to bili kratki pozivi s javne govornice, s nekog bučnog mjesta. Ili bi navratio do mog stana ili bi došao po mene poslije posla.

Svakako nismo provodili sate i sate na telefonu, šapćući i hihoćući se, kao Charlotte i Simon.

Pronašla sam njegov broj u novčaniku i nazvala ga. Telefon mu je zvonio satima, ali nitko se nije javljao.

"Nitko se ne javlja", kažem s olakšanjem. "Sigurno je na putu." U tom trenutku netko podigne slušalicu s druge strane. Muški glas

reče: "Molim." "Hm, zdravo, mogu li razgovarati s Gusom?" "S kim?" "S Gusom. Gusom Lavanom." "Oh, s njim. Ne, nije ovdje." Rukom prekrijem slušalicu: "Na putu je", nasmijem se Karen. "Kad je otišao?" upita ona. "Koliko ima da je otišao?" ponovim. "Da vidim, ooh, prije otprilike dva tjedna, čini mi se." "Št...to?" Užas mi se sigurno vidio na licu jer je Karen prasnula: "Ne mogu

vjerovati! Kladim se da je mali gad krenuo prije pet minuta. Dobro, loše za njega jer ćemo početi bez njega..."

Glas joj se izgubi dok je išla niz hodnik, sigurno da usmjeri Charlotte

223

na dovršavanje predjela. "Dva tjedna?" upitam tiho. Iako sam bila užasnuta, znala sam da je

najbolje da ovo zadržim za sebe. Bilo bi previše ponižavajuće da to objavim cimericama i njihovim dečkima.

"Otprilike dva tjedna", reče glas, razmišljajući. "Deset dana, tako nekako."

"Oh, dobro, hm, hvala." "Tko uopće zove? Je li Mandy?" "Ne", kažem, osjećajući se kao da ću briznuti u plač. "Nije Mandy." Tko je, dovraga, bila Mandy? "Mogu li mu prenijeti poruku ako ga slučajno ponovno vidim?" "Ne. Hvala. Doviđenja." Poklopim. Nešto nije bilo u redu. Znala sam. Ovo nije bilo normalno

ponašanje. Zašto Gus nije spomenuo da napušta stan? Zašto mi nije dao novi broj telefona? I gdje je, dovraga, on?

Daniel izađe na hodnik. "Kriste, što se s tobom događa?" "Ništa", kažem, pokušavši se nasmijati. Karen se vrati u hodnik. "Oprosti, Lucy, još ćemo ga malo pričekati." Oh, ne. Ne, ne, ne. Nisam htjela nikakvo čekanje. Imala sam užasan

osjećaj da se neće pojaviti. Nisam željela da svi sjedimo i gledamo u vrata, jer onda bi bilo tako očigledno ako ne dođe. Htjela sam da se večer nastavi bez njega. A onda, ako dođe, to bi bio bonus.

"Hm, ne, Karen, možemo početi." "Ne, doista, još pola sata neće nam mnogo značiti." To je bilo tipično.

Karen je bila ljubazna, što se nije često događalo, a sad ja nisam željela da bude.

"Dođi i sjedni i popij čašu vina", predloži Daniel. "Bijela si kao krila, izgledaš iscrpljeno."

Ušli smo u dnevnu sobu, uzela sam čašu vina iz nečije ruke i pokušala sam se ponašati normalno.

Ostali su se ponašali opušteno i veselo, pričali su, muvali se, pijuckali vino, ali ja sam bila ukočena od napetosti, blijeda u licu, tiha, napregnuta da čujem zvuk zvona, moleći da začujem telefon.

"Oh, molim te, Gus, nemoj mi to raditi", molila sam tiho. "Molim te Bože, molim te Bože, neka dođe." Devet sati je došlo u sekundi, tako mi se činilo. Vrijeme je bilo baš tvrdoglavi gad. Kad sam željela da galopira, što

sam željela dok sam bila na poslu, ono je usporavalo i nije se micalo. Trebalo je gotovo dvadeset i četiri sata da bi prošao sat vremena. A sada kada sam htjela da vrijeme stane, ono je jurilo pored mene. Htjela sam da se zadrži barem nekoliko sati pored oznake osam i trideset, tako da Gus ne

224

bi puno kasnio. Dok je kasnio samo pola sata još je bilo nade, još je postojala šansa da će ipak doći. Htjela sam da vrijeme ide tako polako da se zadržim u vremenskoj zoni u kojoj bi još uvijek mogao doći. Svaka sekunda koja je prolazila činila je da mi vrijeme postane neprijatelj. Svaki otkucaj sata odnosio je Gusa sve dalje i dalje od mene.

Svaki put kad bi nastala stanka u razgovoru, a bilo ih je nekoliko, jer nam je svima bilo pomalo neugodno od silne formalnosti u vlastitoj kući, a nije se još popilo dovoljno vina, netko bi rekao: "Gdje li se Gus zadržao?"

"Odakle on dolazi? Iz Camdena? Možda ima problema s podzemnom?", ili "Sigurno nije shvatio da si mislila doslovno u osam sati."

Čini se da nitko nije bio užasno zabrinut. Ali, ja jesam. Bojala sam se. Nije to bilo zbog činjenice da kasni, iako mi je zbog toga bilo strašno

neugodno nakon sve te strke koju je Karen digla oko večere, već zbog njegovog kašnjenja u kombinaciji s preseljenjem iz stana bez da mi je to rekao. To je bilo zloslutno. Bez obzira kako sam na to gledala, osjećala sam da to nije dobra stvar.

Stalno sam osjećala ubode očaja. Što ako ne dođe? Što ako ga nikad više ne vidim? I tko je bila Mandy? Pokušavala sam se pridružiti pomalo sramežljivoj ekipi u dnevnoj

sobi, pokušala sam slušati o čemu pričaju, prisiliti se na osmijeh na ukočenom, bijelom licu.

Ali bila sam toliko uzbuđena, da sam jedva mogla i trenutka mirno sjediti.

A zatim se klatno zanjihalo na suprotnu stranu i ja sam se smirila. Na kraju krajeva tek je kasnio sat i petnaest, prokletstvo, zar je već prošlo sat i petnaest? Vjerojatno će stići svaki čas, pomalo pijan, s nekom smiješnom, čudnom izlikom. Uvijek sam pretjerivala, odlučno sam sebi govorila. Bila sam sigurna da će doći i pomalo me zabavljala činjenica da tako lako pomislim na najgore.

Gus je bio moj prijatelj, zbližili smo se u proteklih nekoliko mjeseci, znala sam da mu je stalo do mene i da me ne bi iznevjerio.

225

Četrdeseto poglavlje

o deset sati su zdjele sa čipsom bile prazne i činilo se da su svi pijani. "Ne želim više slušati ovo sranje", objavi Charlotte, isključivši glazbu. "Jazz, malo sutra." "Kakva si ti seljanka", reče Karen. "Pa što da jesam?" upita ona, lice joj je bilo rumeno i sjajno. "Još

uvijek je sranje, nema melodije, svaki put kad pokušam pjevati uz to, postane čudno. Da vidim gdje su moji Simply Red?"

Karen je dopustila Charlotti da promijeni kasetu, što je značilo da je i njoj sigurno bilo dosta najnovijih vijuganja Johna Coltranea.

"Dobro onda", objavi Karen, mijenjajući temu. "S Gusom ili bez njega, vrijeme je za večeru. Želim da kušate ovu ukusnu hranu prije no što budete previše pijani da bi je mogli cijeniti."

"Večera je poslužena. Charlotte, Lucy", pokaže nam prema vratima. To nam je bio znak da se pretvorimo u služavke. Nisam ništa mogla jesti. Još uvijek sam se očajnički nadala da će se

Gus pojaviti. Da će samo doći s nekom neobičnom, nečuvenom izlikom. Neću se ljutiti na tebe, Gus, obećam vatreno. Iskreno, samo dođi i neću reći ni riječi.

Nakon nekog vremena svi su prestali govoriti stvari poput: "Pitam se što li je zadržalo Gusa", i "Što li se dogodilo s Gusom", i prestali su gledati kroz prozor da vide dolazi li taksi s Gusom.

U stvari, svi su pazili da uopće ne spominju Gusa. Postalo je jasno da Gus jednostavno ne kasni, nego da uopće neće doći.

Svi su znali da sam ostavljena na cjedilu i na nelagodan, sramežljiv način su se pokušali pretvarati kao da nisam, a i ako jesam, kao da oni to sigurno nisu primijetili.

Znala sam da samo pokušavaju biti ljubazni, ali njihova ljubaznost je bila ponižavajuća.

Večer je bila bez kraja. Bilo je toliko hrane, toliko sljedova, mislila sam da nikad neće završiti. Bila bih dala sve da mogu otići u krevet, ali ponos mi to nije dopuštao.

Tek mnogo, mnogo kasnije, kada su svi bili stvarno pijani, a ne samo, pijani, ponovno je započeta Gusova tema.

"Ostavi gada", reče Karen. Njena frizura se nakrivila na jednu stranu. "Kako se usuđuje ponašati ovako prema tebi? Ja bih ga ubila."

D

226

"Dajmo mu priliku", nasmijem se napeto. "Moglo mu se bilo što dogoditi."

"Oh, ma daj, Lucy", rugala se Karen. "Kako možeš biti takva budala? Očito je da te ostavio na cjedilu."

Naravno da je bilo očito da me ostavio na cjedilu, ali nadala sam se da ću zadržati ostatak svog dostojanstva pretvarajući se da nije.

Daniel i Simon su izgledali kao da im je neugodno. Simon reče srdačno Danielu: "Pa, kako je na poslu?"

"Mogao je nazvati", reče Charlotte. "Možda je zaboravio", izustim jadno. "Pa, nije smio", reče Karen. "Jesi li provjerila telefon?" poviče Charlotte odjednom. "Kladim se da je

telefon pokvaren, da su linije u kvaru tako nešto, zato nije nazvao." "Sumnjam", reče Karen. "Možda nisi dobro poklopila slušalicu", predloži Daniel. "Možda sad

zato ne radi, i on nije mogao dobiti vezu." Povjerovala sam jer je to predložio Daniel. Pojurili smo prema

hodniku, ja na čelu, nadajući se, usprkos svemu, da je Daniel u pravu. Naravno da nije bio. Sve je bilo u redu s telefonom i slušalica je bila savršeno namještena.

Koja sramota. "Možda mu se nešto dogodilo", predložim, nadajući se. "Možda je imao

nezgodu. Možda su ga srušili pa je poginuo", kažem, a svježa nada se probudi. Bolje za Gusa da leži slomljen i krvav pod kotačima nekog automobila nego da je odlučio da mu se više ne sviđam.

Karen je strastveno, ali i komplicirano raspravljala sa Simonom o škotskom nacionalizmu kad se začuje kucanje na vratima.

"Tišina", poviče Daniel, "mislim da je netko pred vratima." Zašutjeli smo – od iznenađenja, a ne od želje da čujemo, ostali smo

bez dana govora. Zadržali smo dah i slušali. Daniel je bio u pravu. Netko je kucao na

vrata. Hvala Bogu, pomislim vatreno, a od olakšanja mi se vrtjelo u glavi. Hvala ti Bože, hvala ti Bože, hvala ti Bože! Upiši me za dobrotvorni

rad, dobročinstva prema siromašnima, doprinose za crkvene fondove, loš ten, što god želiš, ali hvala ti Bože što si mi vratio Gusa.

"Ja ću otvoriti, Lucy", Charlotte se zaljulja na nogama. "Ne želiš da pomisli kako si se brinula. Samo izgledaj opušteno."

"Hvala", kažem, u panici trčeći do zrcala. "Izgledam li dobro? Kakva mi je frizura? Oh, ne, pogledaj kako mi je lice crveno! Brzo, brzo, neka mi netko doda ruž!"

Prošla sam prstima kroz kosu i skočila na kauč, pokušavajući izgledati nezabrinuto, i čekala sam da Gus uđe u sobu. Bila sam tako

227

sretna da nisam mogla mirno sjediti. Jedva sam čekala da čujem koju će iscrpnu i maštovitu izliku smisliti. Nema sumnje da će biti strašno smiješna.

Ali prošlo je neko vrijeme i nije se pojavio. Čula sam glasove u hodniku.

"Što ga je zadržalo?" prosikćem, nervozno sjedeći na rubu stolice. "Samo se opusti", Daniel me pogladi po koljenu. Odjednom je prestao

kad se Karen zagledala u njegovu ruku, zatim u njega, pa opet u njegovu ruku. Imala je neobičan izraz koji joj je nekako skliznuo s lica. Shvatila sam da pokušava upitno podići obrve, ali nešto joj se poremetilo zbog opijenosti.

Prolazilo je vrijeme, a Gus se nije pojavljivao. Shvatila sam da nešto nije u redu – možda nije ušao jer je ozlijeđen, i nakon nekoliko minuta više nisam mogla izdržati, odbacila sam privid nezabrinutosti u vjetar, i otišla sam pogledati.

Nije bilo Gusa. Samo Niel s donjeg kata. Niel je bio loše raspoložen, žalio se zbog glazbe i nosio je vrlo kratku

pidžamu. Bila sam uvjerena da je Gus stigao i trebala sam jako upregnuti

maštu da shvatim kako u stvari nije. Pijano sam škiljila iza Neila, pitajući se zašto ne vidim Gusa iza njega.

A kad sam shvatila da Gus opće nije stigao, jedva da sam mogla i povjerovati.

Razočaranje je bilo toliko jako da se zemlja doslovno otvorila pod mojim nogama. Pa ipak, možda je to bilo zbog vina koje sam popila.

"... ne moraš ugasiti glazbu", govorio je Neil. "Ali, za Boga miloga, promijeni kasetu. Ako imaš milosti, ako suosjećaš s ostalim ljudskim bićima, promijenit ćeš kasetu."

"Ali ja volim Simply Red", reče Charlotte. "Znam!" reče Neil. "Zašto bi je inače stalno puštala već osam tjedana?

Molim te, Charlotte." "Dobro!" složi se ona nadureno. "I molim te, možeš li pustiti ovo umjesto toga?" upita on, pružajući joj

kasetu. "Gubi se!" reče Charlotte. "Kako se usuđuješ, ovo je naš stan, puštat

ćemo našu glazbu." "Ali, i ja je moram slušati, znaš..." zacvili Neil. Doteturam natrag u dnevnu sobu. "Gdje je Gus?" upita Daniel. "Ne znam", promrmljam. Zaista sam se napila, i u neko kasno doba, mislim da je bilo oko pola

tri, odlučim da ću pronaći Gusa. Možda bih mogla dobiti njegov novi broj

228

od čovjeka s kojim sam razgovarala u njegovom starom stanu. Iskrala sam se u hodnik do telefona. Da su Karen ili Charlotte znale

što radim sigurno bi me pokušale zaustaviti. Srećom, i one su bile pijane. Prestale su igrati striptiz kviz jer je Charlotte uporno htjela pustiti neku španjolsku glazbu. Zatim je pokazivala korake koje je naučila na satovima flamenka i natjerala svih da joj se pridruže.

Znala sam da je to što radim pravi očajnički potez, ali bila sam pijana, nisam više imala snage. Nisam imala pojma što ću reći ako ga dobijem. Kako ću mu objasniti da sam saznala njegov novi broj i da sam ga pronašla, bez da on pomisli da sam opsjednuta? Ali, nije me bilo briga.

Svakako sam imala pravo pronaći ga i razgovarati s njim, razmišljala sam pijano. Zasluživala sam objašnjenje.

Ali neću se ljutiti na njega, odlučim. Bit ću ljubazna i mirno ću ga pitati zašto nije došao.

Jedan mali trijezni dio mene je govorio da ga ne zovem, da se ponašam kao luđakinja, da se još više ponižavam pokušavajući ga pronaći, ali nisam slušala. Nagon me obuzeo i nisam se mogla zaustaviti.

Ali, nitko se nije javio na telefon. Sjedila sam na podu u hodniku i pustila sam da zvoni sve dok se nije uključio automat koji je rekao da nema odgovora na moj poziv – hej, hvala, inače ne bih bila primijetila – i tako frustrirana sam zalupila slušalicu. Jedva sam bila svjesna lupanja i komešanja u dnevnoj sobi.

"Nema odgovora?" upita netko. Skočim. Prokletstvo! Bio je to Daniel, na putu za kuhinju, vjerojatno u potrazi

za vinom. "Ne", kažem, ljuta što sam uhvaćena. "Koga si zvala?" upita Daniel. "Što misliš?" "Jadna Lucy." Užasno sam se osjećala. Nije to bilo kao nekad, kad mi se Daniel

smijao i rugao se mojim nezgodama. Stvari su se promijenile i više nisam osjećala da mi je Daniel prijatelj. Morala sam skrivati osjećaje od njega.

"Ti, jadna mala", ponovi on. "Oh, umukni", kažem nadureno, gledajući ga s mog položaja na podu. Nekako smo prešli granicu. Sva ona dobrodušna prepucavanja su

postala stvarna i ružna. "Što se dogodilo, Lucy?" Daniel klekne do mene na pod. "Oh, ne počinji", ispljunem. "Znaš što se dogodilo." "Ne", reče on. "Mislim, što se dogodilo s nama?" "Nema 'nas", kažem, dijelom da ga povrijedim, a dijelom da izbjegnem

sukob i otvoreni razgovor za koji sam znala da je neminovan. "Da, ima", on nježno stavi ruku na moj vrat i započne me gladiti po

predjelu ispod uha, radeći prstom krugove.

229

"Ima", ponovi on. Njegov prst je odašiljao čudne signale kroz moj vrat sve do grudiju. Odjednom nisam mogla pravilno disati i, na vlastitu nevjericu, osjetim kako su mi bradavice očvrsnule.

"Što, dovraga, radiš?" prošapćem, zureći u njegovo zgodno poznato lice.

Ali, nisam se povukla. Bila sam pijana, odbačena, i netko je bio dobar prema meni.

"Ne znam", reče on, šokiran. Mogla sam osjetiti njegov dah na licu. Oh, Kriste, pomislim užasnuto, dok se Danielovo lice približavalo mojem. Poljubit će me. Daniel! Daniel će me poljubiti, iako mu je djevojka samo dva metra dalje, a ja sam tako pijana ili uznemirena da ću mu to dopustiti.

"Gdje li se Dan zadržao?" reče Karenin glas kad je uletjela u hodnik. Spašena glasom ljepotice! "Što vas dvoje radite tu dolje?" krikne ona. "Ništa", reče Daniel, ustajući. "Ništa", ponovim, također ustajući. "Trebao si donijeti vrč vode za Charlottin zglob", reče Karen bijesno. "Zašto, što se dogodilo?" upitam, sretna zbog incidenta, bilo kakvog

incidenta, dok je Daniel odlazio u kuhinju. "Poskliznula se dok je izvodila svoj flamenko ples", reče Karen hladno.

"I uganula je zglob. Ali čini se da bi Daniel radije sjedio na podu i brbljao s tobom, nego pomagao jadnoj Charlotte."

Vratila sam se u dnevnu sobu. Charlotte je ležala na kauču, hihotala se i govorila "jad" dok joj je Simon masirao nogu i virio pod haljinu.

Nije ostalo gotovo ništa vina, samo kapljice na dnu boca, ali ja sam obilazila oko stola i ispijala sve što mi se našlo na putu, dok nije nestalo. Očajnički sam tražila nešto za piće i odjednom se činilo da nema ničeg.

Izbila je rasprava, jer je Charlotte uporno tvrdila da je slomila zglob i da mora otići u bolnicu, a Simon je rekao da sigurno nije slomljen nego da je samo uganut. Tada je Karen rekla Charlotti da prestane kukati, a zatim se umiješao Simon i rekao Karen da umukne i da ne govori ružne stvari njegovoj djevojci, i da ako Charlotte želi ići u bolnicu tada će otići u bolnicu. Karen je pitala Simona tko mu je spremio večeru te večeri, a Simon je odgovorio da je on čuo sve o Karen i o svemu što je natjerala Charlotte da radi i da ako itko zaslužuje zahvalnost za hranu te večeri da je to Charlotte... i tako dalje i tako dalje.

Ja sam ispila pola boce crnog vina koje sam pronašla napušteno pored kauča i sjela sam, mašući nogama, i uživala u raspravi.

Karen je potom vikala na Charlotte zbog toga što je ispričala Simonu da je ona obavila sve pripreme za večeru, a Charlotte nije napravila ništa. Ništa! Samo je ogulila nekoliko mrkvi i to je bilo sve...

Ja sam se nasmiješila Danielu, zaboravljajući na trenutak što se dogodilo, ili skoro dogodilo, u hodniku. On mi je uzvratio smiješak, i onda

230

sam se sjetila što se dogodilo, ili skoro dogodilo, u hodniku, pa sam pocrvenjela i okrenula glavu.

Pronašla sam malo džina i popila ga. I još uvijek nisam bila dovoljno pijana. Bila sam uvjerena da u ormaru u dnevnoj sobi ima još boca ruma ali bez obzira koliko sam je tražila, nisam je mogla naći.

"Gus ju je vjerojatno ukrao", primijeti Karen. "Vjerojatno jest", potvrdim tmurno.

Nakon nekog vremena sam priznala poraz i otišla u krevet, sama, i onesvijestila se.

231

Četrdeset i prvo poglavlje

kočila sam budna u sedam sati, ipak je bila subota, i odmah sam znala da nešto nije u redu. Što je to bilo? Oh, da! Sjetila sam se. Oh, ne! Da se barem nisam sjetila. Na sreću sam bila užasno mamurna i uspjela sam ponovno zaspati. Opet sam se probudila u deset i spoznaja da sam izgubila Gusa

pogodi me kao udarac tavom u glavu. Ustala sam i odvukla se niz hodnik, a u kuhinji sam zatekla Charlotte i Karen kako čiste. Bilo je toliko ostataka hrane da sam skoro zaplakala, ali nisam, jer bi one pomislile da plačem zbog Gusa.

"Jutro", pozdravim. "Jutro", odgovore one. Čekala sam. Zadržala sam dah, nadajući se da će jedna od njih reći:

"Oh, zvao je Gus." Ali nije. Znala sam da nema smisla pitati je li zvao. Obje su znale koliko mi je

to bilo važno. Da je Gus zvao one bi mi to uzbuđeno rekle istog trena. U stvari, one bi mi to došle reći, probudile bi me.

Ali, iako sam to znala, svejedno sam zatekla sebe kako pitam. "Je li netko zvao dok sam spavala?" Nisam se mogla zaustaviti. Započeto treba i dovršiti. Bila sam povrijeđena, zašto bih se sad zaustavila. "Hm, ne",

promrmlja Karen, ne gledajući me. "Ne", složi se Charlotte. "Nitko." Znala sam da je tako, pa zašto sam se onda osjećala tako razočarano? "Kako tvoj zglob?" upitam Charlotte. "Dobro", reče ona, izgledajući plaho. "Idem načas van kupiti novine", kažem. "A onda ću se vratiti da vam

pomognem s čiščenjem. Treba li vam nešto?" "Ne hvala." Čak nisam ni željela novine. Ali voda nikad ne uzavre dok je

promatram i ako budem stražarila pored telefona, Gus neće nazvati. Znala sam iz iskustva da je veća vjerojatnost da će me nazvati ako izađem iz kuće.

Kad sam se vratila u stan opet sam zadržala dah, čekajući da Karen ili Charlotte dotrče niz hodnik i kažu, bez daha: "Zamisli? Gus je zvao" ili

S

232

"Znaš što? Gus je ovdje. Sinoć su ga oteli i upravo su ga pustili prije nekoliko trenutaka."

Ali nitko nije dotrčao niz hodnik i bez daha mi rekao bilo što. Bila sam prisiljena otići, ponizno, u kuhinju, gdje su mi pružili krpu.

"Je li me tko zvao?" opet sam upitala, izgubljeno. I opet su Karen i Charlotte odmahnule glavom. Mrko sam zašutjela.

Neću više pitati, odlučim. Ubijala sam se od razočaranja i njima je bilo neugodno.

Slijedila sam savjet tisuća ženskih časopisa i uhvatila sam se posla. Zaposlenost je navodno bila vrlo dobra u odvlačenju misli od odbjeglih muškaraca i na svu sreću, bilo je dovoljno posla oko čišćenja nakon izgreda od prethodne večeri, iako nisam očekivala da ću išta od toga morati raditi. Mislila sam da će me iz sažaljenja osloboditi, da će svi biti ljubazni prema meni jer me Gus ostavio, da ću dobiti poseban dopust i da će me Karen osloboditi mojih dužnosti.

Ni slučajno. Karen nije gubila vrijeme u određivanju posla. "Uhvati se posla", reče ona veselo, dok me zatrpavala prljavim

tanjurima. "To će ti odvratiti misli od njega." To me još više povrijedilo, htjela sam sažaljenje, htjela sam postupanje

u rukavicama, htjela sam da se prema meni ponašaju kao prema invalidu. Ono što nisam htjela bilo je pranje posuđa.

I svi koji govore da zaposlenost odvlači misli od ljubavnih jada varaju se, jer sam ja tog dana bila vrlo zaposlena, i stalno sam mislila na Gusa, zbunjivala me tvrdnja da bih se trebala bolje osjećati u vezi s Gusovim nestankom čisteći bljuvotine u kupaonici. Dogodilo se samo to da je jedan oblik nevolje trenutačno bio zamijenjen drugim.

Usisala sam čitav stan, oprala sam nerazbijene tanjure i čaše, stavila sam razbijene tanjure i čaše u vreću za smeće i napisala malu poruku smetlarima, da se ne bi posjekli. Ispraznila sam brda pepeljara, folijom sam prekrila zdjele netaknute hrane i stavila sam ih u hladnjak, gdje će tri tjedna zauzimati mjesto važnim nemasnim jogurtima i obrasti nakupinama plijesni prije nego što konačno budu bačene. Pokušala sam očistiti vosak od svijeća s tepiha i nisam uspjela, pa sam pomakla kauč da to prekrijem. I stalno sam mislila na Gusa.

Živci su mi bili napeti poput strune. Telefon je zvonio čitav dan i ja sam svaki put skakala i trzala se i panično molila: "Molim te Bože, samo da je Gus." Nisam se usuđivala podići slušalicu, za slučaj da to bude Gus. Javiti se na telefon je bilo jednako priznanju da mi je stalo, a to bi bilo neoprostivo. Karen ili Charlotte su morale ostavljati svoje ribanje lonaca (u Charlottinom slučaju) plesanje uokolo i prskanje prostorije osvježivačem zraka (u Kareninom slučaju), da bi se javile umjesto mene.

A kao što priliči odbačenoj ženi, ja sam tražila da poštuju interval od

233

pet zvona prije javljanja. "Ne još, ne još!" molila sam, svaki put. "Neka još malo zvoni. Ne

smijemo dopustiti da misli kako čekamo da nazove." "Ali, čekamo", Charlotte je bila zbunjena. "Barem ti čekaš." To nije pomoglo. Samo jedan od poziva je bio za mene, i to je – od svih

ljudi – zvala moja majka. "Zašto ti je toliko trebalo da se javiš?" pitala je, kad mi je Charlotte

tužno dodala slušalicu. I odjednom je došla subota navečer. Subota navečer je uvijek igrala glavnu ulogu u mom životu. To je bila

jedina lijepa stvar, svijetla točka u mom mračnom životu, ali jedna prazna subota navečer, subota navečer bez Gusa – dobro, bila sam šokirana kad sam shvatila da je se skoro bojim.

Svaka subota navečer u zadnjih, zar je bilo samo šest tjedana, je bila riješena, jer sam bila s Gusom. Ponekad smo izlazili van, a ponekad smo ostajali kod kuće, ab što god da smo radili, radili smo to zajedno. I sad sam se osjećala kao da nikad u životu nisam bila slobodna u subotu navečer, tako mi se to činilo strano.

Bilo je to pomalo zlokobno, kao da mi je netko uvalio zmiju i rekao mi da je zabavljam nekoliko sati.

Što sam trebala uraditi s njom? I s kim? Svi moji prijatelji su imali nekoga. Charlotte je imala Simona, Karen je imala Daniela, Daniel je imao Karen, a Daniel mi ionako više nije bio prijatelj.

Mogla sam nazvati Dennisa, ali to je bila glupa zamisao. Bila je subota navečer, on je bio homić, sigurno kod kuće brije glavu i priprema se za noć neobuzdanog hedonizma.

Charlotte i Simon su me pozvali da idem s njima u kino, a Charlotte je rekla da je kino jedino što može probaviti nakon opijanja od prethodne večeri, ali nisam htjela ići.

Nije da sam se bojala da ću biti trinaesto prase, to mi nije smetalo, na kraju krajeva to sam bila već mnogo puta do sada, i prvih deset tisuća puta je najgore, ali bilo me sram priznati da se bojim otići iz stana u slučaju da Gus naiđe.

Kao budala, još uvijek sam se nadala da bi mi se mogao javiti. U stvari, nadala sam se da će doći oko osam sati, u prevelikom, posuđenom odijelu i s loše zavezanom kravatom, pogrešno misleći da je subota dan večere, a ne petak.

To je bilo moguće, rekla sam sebi slabunjavo. Takve stvari su se ponekad događale. Možda će se i meni to dogoditi i

bit ću spašena. Mogla bih se povući s ruba ponora smijući se jer uopće nisam trebala stajati na tom mjestu.

Karen i Daniel me nisu pozvali da im se pridružim u tome što li su već radili. Nekako to nisam ni očekivala. U svakom slučaju, nisam to ni željela.

234

Bilo mi je toliko neugodno u Danielovoj blizini da smo jedva i razgovarali. I pocrvenjela bih kad bih se sjetila kako me htio poljubiti prethodne večeri, kad je samo bio ljubazan prema meni jer me Gus iznevjerio. "Kako sam mogla i pomisliti na nešto takvo?" pitala sam se prestravljeno. I još gore, kako sam mogla pomisliti da je to lijepa zamisao? Ipak je to bio Daniel. Bilo bi to kao da mislim da je dobra zamisao ljubiti se s tatom.

Svi su otišli i bila sam sama u stanu jedne vedre subotnje večeri u travnju.

Negdje u sredini, između Gusovog ulaska i izlaska iz mog života, zima je prešla u proljeće, ali ja sam bila previše zauzeta uživanjem i zaljubljivanjem da bi to primijetila.

Otkrila sam da je mnogo teže suočiti se s odbacivanjem kad su večeri vedre.

Kad je bilo mračno mogla sam navući zavjese i upaliti vatru u kaminu i sklupčati se i udobno se namjestiti u svojoj samoći. Ali vedrina proljetnih večeri mi je stvarala neugodu. Ona je isticala moj neuspjeh, moje odbacivanje je bilo previše vidljivo. Osjećala sam se kao da sam jedina osoba na čitavom svijetu koja sama sjedi u subotu navečer.

Nakon što je prošlo osam sati i Gus nije došao, približila sam se korak bliže svojoj nesreći. Zašto se nisam odjednom mogla stropoštati do dna i riješiti to? Shvaćala sam mudrost skidanja zavoja s rane u jednom blistavom bolnom potezu, ali kad se radilo o ljubavnim problemima, skidala sam stvari sa sebe bolnom sporošću.

Odlučila sam izaći i posuditi videokasetu. I kupiti bocu vina, jer nikako nisam mogla izdržati čitavu večer bez pića.

"Gus ionako neće nazvati, Gus je izašao s Mandy", rekla sam, igrajući se "nije ni važno" igre s bogovima. Ako dobro odigram, ako uspijem uvjeriti bogove da doista ne želim ono što doista želim, onda ću to vjerojatno i dobiti.

U videoteci me Adrian pozdravio kao davno izgubljenu sestru: "Lucy! Gdje si bila?" povikao je preko cijele prostorije. "Nisam te vidio godinama. Godinama!"

"Zdravo, Adriane", promrmljam tiho, nadajući se da ću sniziti njegov ton dajući mu dobar primjer.

"Pa, čemu dugujemo ovo zadovoljstvo?" poviče on. "Sama u subotu navečer? Sigurno te ostavio!"

Nervozno se nasmijem i odaberem Reservoir Dogs. Kad se Adrian okrenuo da mi nađe kasetu, malodušno ga promotrim.

Dugujem to sebi, rekla sam samoj sebi. Sada kad sam opet bila sama, morala sam paziti na potencijalne buduće muževe koje mi je predvidjela gospođa Nolan. On nije bio loš, pomislim umorno. Dobro dupe, ništa mu ne fali, bez greške, osim jedne stvari, to nije bilo Gusovo dupe. Lijep osmijeh, ali to nije bio Gusov osmijeh.

235

Bio je to potpuni gubitak vremena, u glavi mi je bio samo Gus i nisam mogla pogledati drugog muškarca.

Ionako nisam vjerovala da je s Gusom doista završeno, bilo je prerano. Trebalo mi je napuniti glavu dokazima, udarati njome o pod dok doista ne povjerujem u to. Nisam mogla jednostavno odustati od nečega. Odustajanje mi nije bilo jača strana.

S jedne strane sam sigurno znala da nikad više neću vidjeti Gusa, a s druge strane se jednostavno nisam mogla prestati nadati nekom objašnjenju, ma kako neuvjerljivom, i ponovnom početku.

Otišla sam u susjednu prodavaonicu pićem. Bila je puna mladih sretnih ljudi koji su kupovali boce vina, limenke piva i stotine cigareta. Odjednom me prožeo stari poznati osjećaj da je život zabava na koju ja nisam pozvana. Osjećaj pripadanja je samo gostovao u mom životu dok sam bila s Gusom, ali sada sam se opet osjećala kao promatrač životnih ljepota.

Dok sam polako hodala prema stanu, pokušavajući ubiti vrijeme, odjednom me obuzme panika zbog osjećaja da me Gus upravo zove telefonom. Potrčala sam niz ulicu i natrag u stan i bez daha sam trčala da vidim treperi li malo crveno svjetlo na automatskoj sekretarica, ali nije. Zurila sam i zurila i zurila, ali nije ni jednom zatitralo.

Cijela vječnost je prošla dok konačno dan nije polako prešao u mrak, dok neki ljudi nisu izašli van, a drugi otišli na spavanje, dok se nije smanjio jaz između mene i ostalih, dok se nisam prestala osjećati kao sama na svijetu...

Napila sam se i još jednom sam nazvala broj koji mi je dao Gus. Nitko se nije javio, srećom. Iako tada nisam mislila da je to sreća, bila sam bijesna, izvan sebe od nesreće i usamljenosti. Samo sam htjela razgovarati s njim, znala sam da bi on mogao učiniti da je sve opet u redu, da sam mogla govoriti s njim.

Čak sam u pijanom stanju razmišljala o tome da uzmem taksi do Camdena i da hodam uokolo ne bih li ga susrela, ili da idem po pubovima u koje me vodio, ali nešto me srećom zaustavilo – možda užas pri pomisli da bih mogla naletjeti na njega i tajanstvenu Mandy. Djeličak razuma probijao je moj oklop opsjednutosti.

Probudila sam se u tišini nedjeljnog jutra. Znala sam, čak i prije no što sam ustala iz kreveta, da sam jedina osoba u stanu, da Karen i Charlotte nisu došle kući prethodne večeri. Bilo je tek sedam sati i ja sam bila potpuno budna i potpuno sama.

Kako sam mogla ispuniti misli i otjerati samoću? Kako sam mogla spriječiti sebe da ne poludim misleći na Gusa?

Mogla sam čitati, ali nisam htjela, nije bilo ničega što sam htjela čitati. Mogla sam gledati televiziju, ali znala sam da se ne bih mogla koncentrirati. Mogla sam otići trčati, to bi možda smanjilo moju nervozu, ali jedva da sam

236

mogla ustati iz kreveta. Bila sam puna negativnog adrenalina, ali nisam se mogla suočiti s ustajanjem. Mogla sam nazvati Plavi telefon, ali to bi zvučalo tako jadno: "Napustio me dečko, a trebali smo se vjenčati!" kad oni moraju rješavati prave probleme pravih ljudi.

Nije me napustio samo Gus, već su nestali i moji snovi o vjenčanju s njim. Bilo je gotovo jednako teško odreći se fantazije, kao i odreći se muškarca.

Naravno, sama sam bila kriva. Nisam uopće trebala ozbiljno shvatiti predviđanje gospođe Nolan. Ja sam bila ta koja je izgrdila Merediju i Megan što su joj vjerovale. A čim su one okrenule leđa, i ja sam joj povjerovala.

Znači, umjesto da to gledam kao usputni flert, ja sam mislila da je Gus pravi čovjek za mene i da ćemo zauvijek biti zajedno.

To i nije bila moja greška, pokušala sam se razuvjeriti. Gospođa Nolan je osjetila nesigurnost, usamljenost i rekla mi je ono što sam željela čuti. I dok sam slobodno mogla prihvatiti ili odbaciti onaj dio o vjenčanju – znate, bijela haljina, svađe s majkom, salata od šunke, i sve to – bila sam vrlo zadovoljna obećanjem o pronalasku srodne duše.

Mogla sam kriviti samo sebe zbog toga što sam nasjela na hrpu gluposti.

Ležala sam u krevetu, u glavi mi je zujalo, optuživala sam sebe, oslobađala sam sebe krivnje, opet sam se optuživala, osluškivala sam zvonjavu telefona, opsjednuta ubitačnom ljubomorom na nepoznatu Mandy, nadajući se da mu je samo prijateljica, misleći da bi Gus još uvijek mogao nazvati, govorila sam sebi da ne budem tako glupa, a zatim sam mislila da, ne, doista, da bi mogao, upozoravala sam sebe da se ponašam kao mazohist, pa sam se opravdavala da sam jednostavno romantičarka i tako dalje...

Bila sam uvjerena da praznina nedjeljnog jutra nikad nije bila tako grozna. Vjetar je kotrljao lopte suhog korova po ulicama moje opustošene psihe.

Kako sam preživljavala dok nisam upoznala Gusa? – pitala sam se. Kako sam ispunjavala tu prazninu? Nisam se sjećala osjećaja takve praznine, ali sigurno je postojala, jer sam živjela toliko nedjelja bez Gusa.

Tada sam shvatila što se dogodilo, on je došao, ispunio je prazninu i kad je otišao, odnio je mnogo više no što je donio sa sobom. Šarmom je pronašao put do mog srca, naveo me da mu vjerujem, a onda mi, dok nisam pazila, ukrao moje emocionalno pokućstvo i uređaje, ostavljajući moju unutrašnju dnevnu sobu potpuno praznom. Vjerojatno je otišao u pub u Camdenu i prodao sve ispod tržišne cijene.

Bila sam nasamarena i to nije bio prvi put. Nedjelji je trebala cijela vječnost da prođe. Charlotte i Karen nisu

došle kući. Telefon nije zazvonio. Oko devet sati sam vratila videokasetu, uzela drugu i kupila bocu vina. Popila sam vino, napila se, i otišla na

237

spavanje. A onda je došao ponedjeljak ujutro. Vikend je prošao i on nije nazvao.

238

Četrdeset i drugo poglavlje

ettyna zamjena je tog jutra počinjala raditi s nama. Prošlo je šest tjedana otkada je otišla, dugačak period za troje ljudi koji provode vrijeme pokušavajući obaviti posao jedne osobe. Ali, Ivor je molio kadrovsku da odgodi smaknuće, nekoliko tjedana

milosti prije objave oglasa za radno mjesto. Jadna budala se nadala da bi se Hetty mogla vratiti u njegov mali, debeli, ružičasti, pjegavi zagrljaj.

Ali, ona je sad živjela u Edinburghu s muževim bratom – vrlo sretno, po svemu sudeći – tako da se on napokon pomirio s tim.

Naš novi kolega je postao jedan mladić. Nije to bio slučajan sretni odabir, kako se to možda činilo na prvi pogled. Oh, ne!

Meredia je sve sredila da tako ispadne. I jedini razlog zbog kojeg sam znala da je to tako je taj što sam je

uhvatila u njenom spletkarenju. Nekoliko ponedjeljaka prije toga, zbog spleta nesretnih okolnosti – moj

vlak je upravo stizao kad sam došla na peron, moj sljedeći vlak me u stvari čekao, itd. itd. – stigla sam ranije na posao.

Meredia je bila došla još prije mene. To je samo po sebi bilo iznenađujuće, ali još više me iznenadilo to što je doista i radila, vatreno slažući krpe papira, sortirajući ih, a neke je stavljala u rezač za papir.

"Jutro", rekla sam. "Ušuti, imam posla", promrmlja ona. "Meredia, što to radiš?" "Ništa", reče ona i nastavi gurati dokumente u rezač. Bila sam

zaintrigirana, jer je ona očigledno nešto smjerala. Trebala sam znati da u ponedjeljak ujutro u petnaest do devet sigurno nije obavljala posao u vezi s poslom.

Malo sam bolje pogledala hrpu papira na njenom stolu. Bile su to prijave za posao.

"Meredia, što je ovo i odakle ti to?" "To su prijave za Hettynu zamjenu. Kadrovska ih je poslala ovamo na

uvid Smrdljivom Simmondsu." "Ali zašto ih uništavaš? Zar ne želiš da dođe netko novi?" "Rješavam ih se." "Shvaćam", premda nisam shvatila. "Samo udanih žena", nastavi ona.

H

239

"Mogu li pitati zašto?" "Zašto bi one imale i muža i posao?" upita Meredia ogorčeno. "Šališ se?" kažem slabunjavo. "Želiš mi reći da uništavaš sve prijave

udanih žena samo zato što su udane?" "Da", reče ona mrko. "Jednostavno izjednačavam sudbinu u svijetu.

Ne možeš se osloniti na to da će karma sve dobro posložiti pa ako želiš da nešto ispadne dobro, moraš to raditi sama."

"Ali Meredia", pobunim se, "samo zato što su udane ne znači da su sretne. Možda su udane za muškarce koji ih tuku ili varaju ili su dosadni. Ili su možda udovice rastavljene ili žive odvojeno."

"Nije me briga", frkne Meredia. "Ipak su doživjele svoj veliki dan, ipak su doplesale do oltara u otmjenim haljinama."

"Ali, ako ne želiš da budu sretne, svakako je najbolje da se pobrineš da jedna od njih dobije ovaj posao. Pogledaj kako smo mi nesretne."

"Ne pokušavaj me preveslati, Lucy", reče ona pregledavajući jednu prijavu. "Što ti misliš, je li gđa I. Rogers udana ili nije udana?"

"Ne znam. Ne trebam ni znati. Zato je stavila 'gđa'." "Nije udana, kladim se", nastavi Meredia, ignorirajući me. "Stavila je

'gđa' samo da prikrije činjenicu da nema muškarca. Dobro, može na razgovor."

"Dobro, gledaj to s druge strane", predložim. "Što ako nam dođe slobodna djevojka? Zar nam ona nije nova konkurencija za ono malo dostupnih muškaraca?"

Samo sam se šalila, ali grč užasa se pojavi na Meredijinu licu. "Kriste, imaš pravo, znaš", reče ona, "nisam se toga sjetila." "U stvari", kažem, osjećajući da slijedi nestašluk, "najbolje bi bilo da

se riješiš svih ženskih prijava i zadržiš samo muškarce." Svidjela joj se zamisao. "Izvrsno!" poviče ona, grleći me. "Izvrsno, izvrsno, izvrsno!" Bila sam zadovoljna, bilo kakav prevrat na radnom mjestu je ubijao

dosadu. I ona vatreno započne prevrtati po hrpi prijava, odstranjujući sve žene

prije no što dođe Ivor. Ali čišćenje nije stalo na tome, jer joj je moć kontrole nad ljudskim

životima udarila u glavu. "Zašto bi morale podnositi nekog starog čangrizavca?" pitala je. A

zatim je nastavila s eliminacijom svih muškaraca preko trideset i pet. Jednom velika hrpa sada se stanjila i ona ju je čak još više smanjila

provjeravajući hobije i interese. "Hmmm, ovaj voli vrtlarstvo. Kaži 'pa, pa", reče ona, izbacivši ga. "A ovaj je u vojsci", odbaci i njega. Ostalo ih je samo četiri kad je

završila. Četiri muškarca, između dvadeset i jedne i dvadeset i sedam godina, koji su pod hobije naveli: "tulumarenje", "vježbanje", "druženje",

240

"odmor na Iosu", i "piće". Moram priznati da je izgledalo obećavajuće. Da nisam živjela u svijetu mašte, misleći da je sve blaženo i divno s

Gusom, i ja bih bila uzbuđena. Sva četvorica su došli na razgovor tijekom tjedna. Dok su stizali,

Meredia, Megan i ja smo se motale oko recepcije, da bismo ih dobro promotriti prije no što bi nestali u kadrovskoj, gdje ih je Blandina pitala kako zamišljaju sebe za pet godina. ("Obješen na uže, ako još uvijek budem radio ovdje", je bio točan odgovor, iako oni to nisu znali. Nema veze – ako dobiju posao, dovoljno brzo će saznati.)

Davale smo im ocjene do deset za dobar izgled, ljepotu dupeta, veličinu alata itd., mada, naravno, Meredia, Megan i ja nismo imale utjecaja na konačnu odluku.

Ali to nas nije spriječilo da raspravljamo o njima s velikim zanimanjem. "Meni se svidio broj dva", reče Megan. "Što ti misliš, Louise?"

"Zovem se Meredia", reče Meredia vatreno. "I broj tri je daleko najslađi."

"Meni se više sviđa dva", kažem. "Izgledao je zaista lijepo." Megan se svidio i broj četiri, onaj koji je naveo "vježbanje" kao jedan

od hobija, ali, kad je stigao, sve smo se rastužile vidjevši da je definitivno homoseksualac. I naravno, nije bio odabran jer je Ivor bio zaista pravi homofob. Kad je izašao iz ureda nakon razgovora s njim, ispričao nam je mnoštvo viceva u stilu: "Da mi je ispao novčić, ne bih se bio sagnuo da ga podignem", i, "Leđa prema zidu, ha? Ha, ha."

"Ali ozbiljno, djevojke", nastavio je, "ne bismo mogli primiti homića." "Zašto ne?" upitam. On se posrami: "Što ako se on... hm... zagleda u mene." "U Vas!" promucam. "Da, u mene", reče Ivor, zagladivši ono što mu je ostalo od kose. "Ali, nije izgledao kao da je mentalno zaostao", kažem, dok su se

Megan i Meredia cerekale. Ivor me oštro pogleda, ali nije me bilo briga, bila sam bijesna. "Kako to mislite, gospođice Sullivan?" upita on hladno. "Mislim da,

iako je homić i iako ste Vi muškarac, to ne znači da će se zagledati u Vas." Kakva drskost, pomisliti da bi se itko, muško, žensko, dijete ili

životinja s farme, mogli zagledat u njega. "Naravno da bi se zagledao u mene", promrmlja Ivor. "Znaš kakvi su.

Promiskuitetni." Odjednom Meredia, Megan i ja uglas bijesno povičemo. "Kako se

usuđujete!" i "Fašist!" i "Kako vi to, do vraga, znate?" "Što ako već ima dečka?" upita Megan. "Što ako je zaljubljen u

nekoga?" "Ne budi smiješna", zamuca Ivor. "I možete slobodno ušutjeti jer ga

241

nećemo zaposliti. Može otići tražiti posao u frizerskom salonu ili u jednom od onih restorana za pedere. To mu mnogo bolje pristaje."

Otišao je u ured i zalupio vratima, ostavivši nas tri da kipimo od bijesa.

Broj dva, lijep, nasmijan dvadesetsedmogodišnjak izvukao je najkraću slamku. Ponuđen mu je posao i on je zaokružio svoju nesreću prihvativši ga.

Zvao se Jed i iako nije bio najzgodniji od svih, imala sam dobar osjećaj u vezi s njim. Nikad se nije prestajao smiješiti i imao je široki osmijeh. Rubovi usta su mu nestajali u kosi, a oči mu se nisu vidjele – bit će zanimljivo vidjeti koliko brzo će mu posao skinuti osmijeh s lica.

Gospodin Simmonds je bio jako uzbuđen. "Dobro je što ću imati još jednog muškarca u uredu", uporno je govorio, i trljao zadovoljno ruke, zamišljajući krigle piva za ručkom i muške razgovore o automobilima i mogućnost da podigne oči prema nebu i uzdahne: "Žene!" i dobije suosjećajan odgovor.

Jed je počeo raditi u ponedjeljak nakon što mi je Gus nestao. Tog jutra sam iznenadila samu sebe vedrinom. Ustala sam, istuširala

se, odjenula, otišla na posao, razmišljajući o tome gdje sam pogriješila s Gusom, ali uglavnom sam se osrednje osjećala, iako na moj pomalo mrtvački način.

Megan je stigla prije mene, upravo se vratila s vikenda u Škotskoj. Ponašala se kao prava Australka u vezi s tim: zašto letjeti kad se možeš voziti dvanaest sati u starom drndavom autobusu i uštedjeti petaka? Obišla je otprilike deset gradova u tih četrdeset osam sati, popela se na nekoliko planina i upoznala je nekolicinu zemljaka i s njima se nalila u pubu u Glasgowu i spavala je na podu u njihovom hostelu i imala je vremena poslati razglednice svima koje je poznavala i nije ni oka sklopila i još uvijek je prekrasno izgledala i bila je spremna za posao. Čak nam je donijela i poklone, ploču škotske karamele, dobre stare karamele, od one vrste koja je bila tvrđa od dijamanta i koja bi ti zalijepila zube da ne možeš govoriti.

Iza nje je stigla Meredia. Uletjela je odjevena u najbolju zavjesu u čast novog zaposlenika i navalila je na karamelu, trgajući celofan. Svi smo prionuli na to.

Zatim je stigao Jed, bio je stidljiv i nervozan, ali još uvijek se smiješio kao budala. Imao je odijelo, košulju i kravatu, ali bilo je samo pitanje vremena kad ćemo mu to izbiti iz glave.

Otrovni Ivor je stigao zajapuren i izveo svoju predstavu važnog poslovnog čovjeka. Vikao je i pokušavao uspostaviti muški fizički kontakt, zabacivao je glavu i brektao od smijeha. To je pokupio od šefova s gornjeg kata. Volio je to izvoditi, ali nije često dobivao priliku.

"Jed!" poviče on, i ispruživši ruku stisne Jedovu. "Drago mi je da te

242

vidim! Drago mi je da si stigao! Oprosti što nisam bio tu da te dočekam – zadržao sam se, znaš kako je? Nadam se da ova hrpa pokvarenjakinja, ha, ha, pazi na tebe, ha, ha." Zatim zagrli Jeda preko ramena očinskom gestom, i dovede ga prema mom stolu. "Dame, ha, ha, dopustite da vam predstavim prinovu u vašoj ekipi, ha, ha, gospodin Davies."

"Jed, molim vas", promrmlja Jed. Uslijedi tišina. Ni jedna od nas nije mogla progovoriti jer su nam vilice

bile zalijepljene od karamele. Ali smješkale smo se i kimale s entuzijazmom. Mislim da smo mu pokazale dobrodošlicu.

Ivor je odlučio da će biti Jedov skrbnik i bio je oduševljen što može nekoga impresionirati – znao je da mi žene nemamo ni trunke poštovanja prema njemu – i besramno se hvalisao.

Mlio je i mlin o važnosti njegovog ureda u strukturi tvrtke, i o mogućnostima napredovanja za Jeda: "Ako budeš marljivo radio..." Nas ostale je ošinuo ogorčenim pogledom kad je to rekao. "Jednog dana", reče on, "možda čak dospiješ do mog ranga."

Zatim je zaključio govoreći: "Dobro, ne mogu ovdje stajati čitav dan i brbljati, ja sam vrlo zaposlen čovjek." On se nasmije Jedu tužnim, ja-toliko-marljivo-radim, kao-jedan-muškarac-drugome osmijehom, i pun sebe odjedri u svoj ured.

Zatim nastane tišina. Svi smo se s nelagodom smješkali jedni drugima.

Zatim Jed progovori. "Dupelizac", reče on zatvorenim vratima. Olakšanje, Jed je bio jedan od nas! Megan, Meredia i ja izmijenimo

ponosne, oduševljene osmij ehe! A tek je deset minuta u uredu. Teškom mukom bismo ga oblikovale i vodile dok ne bi postao sarkastičan i ciničan, pa, možda čak i poput Meredie.

243

Četrdeset i treće poglavlje

aista sam se trudila ne misliti na Gusa, i uspijevalo je. Osim što sam stalno osjećala laganu mučninu, jedva da sam i znala koliko sam nesretna. Osjećaj da sam progutala knedlu olova i nedostatak energije

za nošenje dodatnog tereta su bili popratni znakovi. Ali to je bilo sve. Nisam plakala, niti išta tome slično. Nisam čak ni rekla curama na

poslu. Jednostavno, nisam se htjela s time zamarati, bila sam previše razočarana.

Jedino se nisam mogla baš kontrolirati kad bi zazvonio telefon. Odbjegla nada bi mi uspjela umaći i pobjeći iz svog spremišta i počela bi se igrati mojim nervnim završecima. Ali nikada predugo. Nakon trećeg zvona bih je uspjela uhvatiti i vratiti u spremište, i sjesti na poklopac.

Jedini telefonski poziv koji sam dobila taj tjedan, nije bio od nekog značaja. Bio je to moj brat, Peter.

Nisam nikako mogla dokučiti zašto me zove. Bio mi je brat i voljela sam ga, valjda, ali nije da mi je baš bio nešto drag.

"Jesi li navraćala kući u zadnje vrijeme?" upita on. "Prije nekoliko tjedana", priznam, nadajući se da za tim pitanjem neće

slijediti: "Pa zar ne misliš da je prokleto vrijeme da opet odeš?" "Brinem se zbog mamice", reče on. "Zašto?" upitam. "I zar je moraš zvati mamica? Zvučiš kao Al Jolson." "Tko?" "Ovaj, znaš – prešao bih milijun milja za jedan tvoj osmijeh?" Zavlada tišina. "Brinem se zbog tebe, Lucy, zaista. Ali, slušaj me, mamica je postala

čudna, neobična." "Kako čudna?" uzdahnem, pokušavajući pokazati zanimanje. "Zaboravlja stvari." "Možda ima Alzheimerovu bolest." "Oh, ti se sa svime moraš šaliti, zar ne, Lucy?" "Nisam se šalila, Peter. Možda zaista ima Alzheimerovu bolest. Kakve

stvari je počela zaboravljati?" "Pa, znaš kako ja ne volim gljive?" "Hm, doista?" "Da! Znaš to. To svi znaju!"

Z

244

"Dobro, dobro, smiri se." "Pa, kad sam bio tamo prije neku večer, ona mi je dala prepečenac s

gljivama." "I...?" "Kako to misliš 'i'? Zar to nije dovoljno? I ja sam joj to rekao. Rekao

sam: 'Mamice, ja ne volim gljive', i ona je samo rekla: 'Oh, sigurno sam te zamijenila s Christopherom'."

"To je strašno, Pete", kažem suho. "Bit ćemo sretni ako preživi do kraja mjeseca."

"Samo se ti rugaj", reče on povrijeđeno. "Ali, ima još." "Reci, molim te." "Napravila je nešto čudno s kosom." "Svaka promjena je napredak." "Ne, Lucy, ovo je čudno. Nekako je kovrčava i plava, ne sliči više na

mamicu." "Ah! Sada mi je sve jasno", kažem ozbiljno. "Nema razloga za brigu,

Peter. Znam točno što se događa." "Pa, što je?" "Ima dečka, budalice." Jadni Peter se jako uznemirio. Mislio je da je naša majka poput

Blažene Djevice, samo još čednija i svetija. Ali barem sam ga se otarasila i mogla sam se nadati da me više neće

gnjaviti glupim telefonskim pozivima. Bog zna da sam imala dovoljno pravih briga.

245

Četrdeset i četvrto poglavlje

egan i njeni cimeri su organizirali zabavu te subotnje večeri. Ona je dijelila trosoban stan s dvadeset i osam Australaca koji su radili posao u smjenama, pa je u stvari bilo dovoljno kreveta za sve

koji su željeli spavati u isto vrijeme. To je samo značilo da su krevet korišteni na principu vremenske raspodjele, dvadeset i četiri sata dnevno.

Megan je, izgleda, dijelila krevet s krovopokrivačem Donnijem i noćnim čuvarom Shaneom, koje nikad nije vidjela. U stvari, po njenoj priči se činilo da se nikad nisu ni upoznali.

Obećala mi je da će na zabavi biti tisuće slobodnih muškaraca. (U četvrtak sam skrušeno priznala kolegama da je Gus nestao.)

U subotu sam bila nesretna. Bez Gusa, i uz obećanje gospođe Nolan o skorom vjenčanju, život mi je bio tako, tako, ništavan. Nije bilo dodataka, ljudske pomoći, svijetle budućnosti, uzvišene magije, ničega što bi me potaknulo. Ja sama po sebi sam bila bezbojna, dosadna, prizemljena, neukrašena. Postala sam amiševsko odijelo od osobe, čak sam i ja izgubila zanimanje za sebe.

Nisam željela otići na zabavu jer sam se predobro zabavljala sažalijevajući sebe, ali morala sam otići jer sam se dogovorila s Jedom. Nisam ga mogla ostaviti na cjedilu, jer on nije nikoga poznavao.

Meredia nije mogla doći (prethodne dogovor), ali to je bilo dobro, jer je kuća bila premala.

Naravno da će Megan biti tamo, ali ona je domaćica i imat će previše posla oko sprječavanja svađe i organizacije natjecanja u ispijanju piva da bi pazila na Jeda.

Jed i ja smo se našli na stanici podzemne kod Earls Courta, ili kod Malog Sidneya, kako su ga zvali.

Dobro, otići na piće s kolegama je jedna stvar, ali uvijek sam povlačila crtu ne želeći da mi se miješaju u vikend.

Ali Jed je bio drukčiji, bio je divan, izniman. Do kraja prvog tjedna već je smislio ime "Gospodin Sjemens" za gospodina Simmondsa, jednom je zakasnio, dvaput je nazvao prijatelja u Madridu, i uspio je utrpati čitavu ploču čokolade u usta. Bio je mnogo zabavniji nego što je Hetty ikad bila. Mislim da se Ivor već počeo osjećati kao da ga je Jed iznevjerio i izdao, kao što mu je to jednom učinila i Hetty.

Kao što je Megan i obećala, zabava je vrvjela muškarcima, ogromnim,

M

246

pijanim, glasnim antipodima. Bilo je to kao da sam u šumi. Jed i ja smo se razdvojili kad smo došli i nisam ga više vidjela do kraja večeri. Bio je jednostavno prenizak.

Divovi su se zvali nekako kao Kevin O'Leary i Kevin McAllister i pijano su vikali jedni na druge, pričajući o vremenu kad su se napili i otišli na rafting u Zambiju. Ili kad su se napili i otišli skakati padobranom u Jo'burg. Ili kad su se napili i otišli na skakanje s vrba neke asteške ruševine u Meksiku.

Bili su mi vrlo strani, drugačiji od vrste ljudi na koju sam navikla. Bili su preveliki, precrni od sunca i prepuni entuzijazma.

I najgore od svega je bilo što su nosili čudne traperice, bile su to hlače od plavog jeansa, ali tu je prestajala svaka sličnost. (To su traperice, Jim, ali ne one koje mi poznajemo.) Nisu nosili prepoznatljive marke i mislim da je Jed bio jedini muškarac u kući koji je imao rasporak s dugmadi, svi ostali su imali patent zatvarače. Jedan tip je imao izvezenu papigu na stražnjem džepu, drugi je imao šav izvezen po sredini nogavice, nešto kao ušiveni rub.

Jedan je imao džepove po čitavoj dužini nogavice, a drugi opet traperice koje su bile napravljene od malih kvadratića denim tkanine. To je bilo užasno. Bilo je čak i nekoliko ispranih pari. Nije se činilo da im je stalo do toga.

Mislila sam da mi ne smeta kako je netko odjeven, da nije bitno ako jednostavno navuče neku staru odjeću, ali te večeri sam shvatila da mi je stalo do toga. Voljela sam da muškarac izgleda nemarno i ležerno, ali to je trebala biti posebna vrsta nemarnosti i ležernosti.

Svi su mi se pokušali upucavati – neki su pokušali i više puta – koristeći uvijek iste uvodne rečenice.

"Jesi li za ševu?" "Ne, hvala." "Pa, možeš li leći dok ja obavim jednu?" "Spavaš li na trbuhu?" "Ne." "Pa, mogu li ja zaspati na njemu?" Nakon što su mi tako prišli po peti put, rekla Sam: "Kevine, pitaj me

kakva jaja volim ujutro." "Lucy, draga, kakva jaja voliš ujutro?" "Neplodna!" povikala sam. "A sad, odjebi!" Bilo ih je nemoguće uvrijediti. "Dobro", slegnuli bi ramenima. "Nemoj se ljuuuuuutiti." Jednostavno bi krenuli dalje do sljedeće žene koja bi im se pojavila u

vidokrugu, prilazeći joj na "jednako privlačan" način. U otprilike jedan i trideset sam već bila popila četiri milijuna limenki piva i bila sam potpuno trijezna. Nisam vidjela ni jednog zgodnog muškarca i znala sam da se

247

situacija neće popraviti. Ako ostanem još malo bit će mi još gore. Odlučila sam otići dok sam još u prednosti.

Nitko nije primijetio da odlazim. Stajala sam sama na cesti, pokušavajući zaustaviti taksi, i pitala se

očajavajući, zar je to bilo to? Zar je to bilo sve što sam mogla očekivati od života? Zar je to bilo najbolje što je mogla očekivati jedna slobodna djevojka u Londonu?

Prošla je još jedna subotnja večer i ništa nije donijela. Moj stan je bio u tišini kad sam stigla. Bila sam tako deprimirana da

sam lagano razmišljala o samoubojstvu, ali nisam mogla skupiti hrabrosti za to. Možda ujutro, obećam sebi, možda ću se ujutro osjećati sposobnije za to, kad ne budem ovako deprimirana.

"Gus, ti pokvaren gade", bila je moja zadnja misao prije spavanja. "Ti si za sve kriv."

248

Četrdeset i peto poglavlje

rošlo je nekoliko tjedana i Gus me još uvijek nije nazvao. Svakog jutra sam mislila da sam se pomirila s tim i svake večeri kad sam išla u krevet shvatila bih da sam se cijeli dan nadala, gotovo

očekivala, da će mi se javiti. Otkrila sam da sam se pretvorila u sramotu. Dopustila sam da me Gus odbaci i tako sam poremetila tripartitni

odnos koji je postojao između mene i mojih cimerica. Dok smo sve tri imale dečke, sve je bilo u redu. Ako je jedan par želio imati dnevnu sobu za sebe – iz bilo kojeg razloga – drugi parovi su morali otići u svoje sobe i sami se zabavljati.

Ali sada sam ja bila sama, i par koji je želio dnevnu sobu se osjećao krivim što me mora potjerati u praznu sobu i zbog toga bi se naljutili na mene, jer je ljutnja bila mnogo ugodnija od krivice. Smatralo se da sam sama kriva što me Gus odbacio, da je to rezultat mog nepažljivog, nemarnog ponašanja.

Charlotte je odlučila da je vrijeme da nađem novog dečka. Imala je djetinjastu želju da pomogne i ne tako djetinjastu želju da me izvuče iz kuće na neko vrijeme kako bi se ona i Simon mogli igrati doktora ili što li su već namjeravali.

"Zaista moraš zaboraviti na Gusa i pokušati upoznati nekog drugog", reče ona, ohrabrujući me, jedne večeri kad smo bile same kod kuće.

"Daj mi vremena", kažem. Svakako je ona bila ta koja je to trebala reći meni, a ne obrnuto,

pomislim zbunjeno. "Ali nikoga nećeš upoznati ako ne budeš izlazila", reče ona. I, naravno, ni ona se nikad neće poseksati sa Simonom na podu u

hodniku, ako ja ne budem izlazila. Ali, bila je toliko ljubazna da to nije rekla.

"Ali, izlazim van", usprotivim se. "Bila sam na zabavi u subotu navečer."

"Mogli bismo ti staviti oglas u novine", predloži Charlotte. "Kakav oglas?" "Oglas u rubrici za usamljene." "Ne!" bila sam prestravljena tim prijedlogom. "Možda sam u lošem

stanju, dobro, ja jesam u lošem stanju, ali nadam se da nikad neću pasti

P

249

tako nisko." "Ne, Lucy", pobuni se Charlotte, "sve si pogrešno shvatila. Mnogi ljudi

to rade. Mnogi normalni ljudi upoznaju ljude preko rubrike usamljena srca."

"Sigurno si poludjela", kažem odlučno. "Nemam namjeru ući u zonu sumraka barova za samce, praonica rublja za samce, upoznavati ljude koji preko telefona kažu da sliče na Keanu Reevesa, a kad se pojave više sliče na Vana Morrisona bez stila u odijevanju, ljude koji kažu da žele ravnopravan odnos u ljubavi, a u stvari te žele na smrt pretući i na trbuhu ti kuhinjskim nožem urezati zvijezde. Ni govora, ne dolazi u obzir."

Charlotti je to bilo strašno smiješno. "Sve si pogrešno shvatila", reče ona, brišući oči. "Više uopće nije tako.

Prije je bilo ljigavo..." "Bi li ti to uradila?" upitam, gađajući u glavu. "Pa, to je teško reći", zamuca ona. "Mislim, pa ja imam dečka..." "U svakom slučaju, ne smeta mi samo ljigavost", prekinem je ljutito,

"smeta mi to što me bojite četkom 'tužne usamljene jadnice'. Zar ne razumiješ, Charlotte, ako krenem putem usamljenih srdaca, mogu odmah umrijeti. Moja nada će umrijeti zajedno s nekoliko preostalih mrvica samopoštovanja."

"Ne budi smiješna", reče Charlotte ispravivši se na kauču i posegne za olovkom i papirom na kojem je bio napisan jelovnik dostavljača kineske hrane.

"Hajde", reče ona veselo. "Lijepo ćemo te opisati i mnoštvo divnih muškaraca će se javiti i divno ćeš se zabavljati!"

"Ne!" "Da", reče ona ljubazno, ali odlučno. "Da vidimo, kako bismo te

opisali?... Hmmm, što kažeš na 'niska'?... ne, možda ne 'niska'." "Svakako ne 'niska", uhvatim se kako sam se složila. "To zvuči kao da sam patuljak." "Više se ne smije govoriti 'patuljak'." "Onda visinski uskraćena." "Što je to?" "Patuljak." "Zašto onda nisi tako rekla?" "Al..." "Dobro, što kažeš na 'malena'?" "Ne, mrzim 'malenu'. To zvuči tako... tako... djetinjasto i patetično.

Kao da ne znam promijeniti osigurač." "Ti i ne znaš promijeniti osigurač." "Pa? To ne znači da to moram objaviti, zar ne?" "Pošteno. Mogla bih zamoliti Simona da napiše oglas za tebe, ipak se

on bavi oglašavanjem."

250

"Ali, Charlotte, on je grafički dizajner." Ona me blijedo gledala. "Kako to misliš?" "Mislim da on izrađuje, hm, crteže, za oglase. A ne tekst." "Znači, to je posao grafičkog dizajnera", reče ona, kao da je upravo

otkrila da je Zemlja okrugla. Ponekad me Charlotte doista plašila. Ne bih voljela živjeti u njenoj

glavi, to je sigurno vrlo mračno, usamljeno i zastrašujuće mjesto. Mogla bih hodati miljama i ne naići na niti jednu jedinu inteligentnu misao.

"Znam, znam, sjetila sam se! Što kažeš na džepnu Veneru?" Charlotte se okrene prema meni, a oči su joj sjale od oduševljenja što ima takvu moć kreativnosti.

"Ne!" "Zašto ne? To je dobro." "Zato što ja nisam prokleta džepna Venera, eto zašto!" "Pa što? Oni to neće znati, a dok te upoznaju će već znati koliko si

draga." "Ne, Charlotte, to nije u redu. A moglo bi postati i gadno, mogli bi

tražiti da im se vrati novac." "Oh Bože", složi se Charlotte, s nevjericom na licu, "imaš pravo." "Molim te, zaboravi", preklinjala sam je. "Pa, zašto ne bismo pogledale što ima u novinama, da vidimo ima li

tko dobar za tebe?" "Ne!" kažem gotovo očajna. "Oh, slušaj, evo jedan dobar", cikne Charlotte. "Visok, mišićav, dlakav,

oh... oh Bože..." "Bljak", zgrčim se. "To uopće nije moj tip." "Svejedno", reče Charlotte, pomalo obeshrabreno. "Ona je lezbijka.

Kakva šteta. Sviđala mi se na početku. Oh, dobro, tako to ide." Charlotte nastavi čitati. Povremeno me ponešto ispitivala. "Što to znači kad kažu da imaju szh?" "Da imaju smisao za humor." "A što je onda dszh?" "Dobar smisao za humor, valjda." "Oh, to je lijepo." "Ne, nije, Charlotte", kažem ljutito. "To samo znači da misle da su

duhoviti i da se smiju vlastitim šalama." "Što znači d/o?" "Dobro obdaren." "Ne!" "Da." "Bože! To zvuči tako hvalisavo, zar ne? To bi me odmah ohladilo, je li

tako?"

251

"Ovisi. Mene bi svakako ohladilo. Ali možda ne bi svakoga." "Ne bi te zanimao vikend u Hampsteadu s bračnim parom?" "Charlotte!" kažem uvrijeđeno. "Kako možeš predložiti nešto takvo?" "Znaš da ne mogu dobiti slobodan dan", dodam nervozno, i obje se

zahihoćemo. "Što kažeš na 'pažljivog, osjećajnog muškarca s puno ljubavi u srcu

koju želi podariti pravoj djevojci'?" "Ne dolazi u obzir! Zvuči kao pravi gubitnik. Muška verzija mene." "Da, zvuči pomalo ljigavo", složi se Charlotte. "Dobro, a što misliš o

'muževnom, zahtjevnom komadu koji traži otmjenu, atletski građenu, gipku ženu za avanture'?"

"Gipku?" kriknem. "Atletski građenu? Avanture? Kako zlobno i užasno. Zar nije mogao biti malo manje otvoren o tome što traži od veze? Isuse!"

Uznemirila sam se. To je bilo užasno deprimirajuće. Prljavo i tužno. Dok god budem živa nikad neću izaći s muškarcem kojeg bi upoznala preko oglasa.

"Izgledaš divno", reče Charlotte, namještajući mi ovratnik. "Zar bih se sada trebala bolje osjećati?" upitam nesigurno. "Kladim se da ćeš se ludo zabaviti", reče ona nesigurno. "Znam sigurno da ću se užasno zabaviti." "Misli pozitivno." "Da mislim pozitivno! Zašto, dovraga, ti ne ideš?" "Ja ne trebam ići. Ja već imam dečka." "Nemoj mi to napominjati, molim te." "Ali mogao bi biti dobar", napomene Charlotte. "Neće biti dobar." "Ne, zaista, mogao bi biti." "Ne mogu vjerovati da mi to radiš, Charlotte", kažem, još uvijek

zbunjena. Doista nisam mogla vjerovati, Charlotte me izdala. Krava mi je namjestila nekog tipa kojeg je pronašla u rubrici

Usamljena srca. Dogovorila je spoj s nekim Amerikancem bez mog znanja. I naravno, kad sam saznala, bila sam izvan sebe od bijesa.

Iako moja reakcija nije bila tako ekstremna kao Karenina. Kad je čula za moj "spoj naslijepo", kako ga je Charlotte uporno zvala, smijala se do suza. Uspjela je zaustaviti smijeh dovoljno dugo da nazove Daniela da mu to ispriča, a zatim se valjala od smijeha još dvadeset minuta.

"Kriste, doista si očajna", reče ona kad je spustila slušalicu i obrisala suze s lica.

"To nema nikakve veze sa mnom", pobunim se ljutito. "I neću ići." "Ali moraš ići", reče Charlotte. "To ne bi bilo u redu prema njemu." "Ti si skroz poludjela, glupačo", kažem.

252

Zurila je u mene, a velike plave oči su joj se napunile suzama. "Oprosti, Charlotte", kažem s nelagodom. "Nisi ti glupača." Simon joj je rekao da je glupa prije nekoliko dana i šef joj je to često

govorio, pa je bila pomalo osjetljiva na takve optužbe. "Ali, Charlotte, doista", zavijala sam, pokušavajući biti jaka. "Neću

izaći s njim. Ne zanima me što on zvuči dobro ili normalno." "Samo sam htjela pomoći", zašmrca ona, a suze su joj klizile niz

obraze. "Mislila sam da bi bilo lijepo da upoznaš dragog muškarca." "Znam", istegnem se i zagrlim je, osjećajući grižnju savjesti. "Znam,

Charlotte." "Nemoj se ljutiti na mene, molim te, Lucy", jecala je. "Ne ljutim se",

kažem, grleći je. "Oh, Charlotte, molim te, nemoj plakati." Mrzila sam da netko plače, osim možda uz iznimku moje majke, ali

obećala sam sebi, bez obzira što da se dogodi, neću popustiti Charlotti, i neću upoznati tog Chucka.

Popustila sam Charlotti i pristala sam upoznati tog Chucka. Nisam bila sigurna kako i zašto sam pristala, ali jesam.

Iako sam zadržala mali ostatak samopoštovanja, gorko prigovarajući zbog toga.

"Bit će baš grozan", uvjeravala sam Charlotte dok sam se spremala za izlazak. "Izgledam li dobro?"

"Govorim ti, izgledaš divno. Zar ne, Si?" "Što? Oh da, da, divno", složi se Simon srdačno. Umirao je od želje da

odem, da se može seksati sa Charlotte. "I, Lucy, možda bude dobar", reče ona. "Bit će užasan", obećam joj. "Nikad ne znaš", reče Charlotte mrko i mahne mi prstom, "možda on

bude onaj pravi." Na moj užas, shvatila sam da se slažem s njom, ili barem da se nadam

da je ona u pravu. Imala je pravo, mogao bi biti dobar, mogao bi biti iznimka koja potvrđuje pravilo, možda neće biti dupeglavac, ubojica sa sjekirom, užasno ružan, emocionalni bogalj.

Nada, to zamišljeno, naivno stvorenje, taj emocionalni razmetni sin, je gostovala u mom životu.

Usprkos svim onim slučajevima u prošlosti, kada me nada iznevjerila, odlučila sam joj pružiti još jednu priliku.

Hoću li se ikad opametiti? Jesam li ovisna o razočaranju, pitala sam se. Ali tada kroz mene prođe veliki val ushita, što ako je divan? Što ako

sliči na Gusa, samo je normalniji i ne tako neozbiljan i bez minimalističkog stava prema telefonskim pozivima? Zar to ne bi bilo divno? I, samo uz pretpostavku da mi se doista svidi i da sve bude u redu, još uvijek sam u vremenskoj zoni gospođe Nolan. Imala bih vremena otići u Ameriku i

253

upoznati njegovu obitelj i organizirati vjenčanje u roku od šest mjeseci.

254

Četrdeset i šesto poglavlje

rebali smo se naći u osam sati ispred jednog od onih dosadnih restorana američkog tipa kojih je bilo u izobilju u središtu Londona, da posluže gomile i gomile Amerikanaca koji su posjećivali grad svake

godine. Chuck je rekao – na trenutak mi se zavrtjelo u glavi jer nisam mogla

vjerovati da izlazim s muškarcem koji se zove Chuck – Chuck je rekao da ću ga prepoznati po mornarskom kaputu i primjerku časopisa Time Out. Neka tako i bude!

Nisam namjeravala šetati pred restoranom čekajući ga da se pojavi, i tako se prepustiti njegovoj milosti ako se pokaže da je užasan. Umjesto toga sam promatrala restoran s druge strane ulice, pretvarajući se da čekam autobus. S podignutim ovratnikom sam pazila na ulazna vrata preko puta.

U želucu su mi bili leptirići, jer iako sam očekivala da bude odvratan, uvijek je postojala mala šansa da bi mogao biti dobar.

U pet do osam je moj subjekt stigao, uredno u mornarskom kaputu i s primjerkom Time Outa.

Iz mog kuta gledanja je izgledao dobro. Pa, barem je izgledao dovoljno normalno. Samo jedna glava, bez vidljivih izobličenja, bez dodatnih udova, bez manjka udova, barem koliko sam uspjela vidjeti. Nisam mogla govoriti o njegovim stopalima ili penisu nakon tako kratkog upoznavanja.

Prešla sam ulicu da ga izbliza pogledam. Nije loše, uopće nije loše. U stvari, moglo bi ga se opisati i kao zgodnog. Srednje visine, taman,

crna kosa, tamne oči, dobra građa, jako lice. Bilo je nešto na njemu što me podsjećalo na nekoga... tko bi to mogao biti? Sjetit ću se kasnije.

Nada mi prozuji grudima. Nije bio moj uobičajeni tip, ali nikad mi nije uspijevalo s mojim uobičajenim tipovima, pa što onda, mogla bih mu pružiti priliku.

Možda ću ti biti dužnik, Charlotte, pomislim. Ugledao me. Primijetio je moj primjerak Time Outa. On progovori. Nije

me pogodio pljuvačkom. Ovo je izgledalo dobro. "Ti si sigurno Lucy", reče on. Nula bodova za originalnost, minus

nekoliko milijuna za otrcane hlače – ali takvi su ti Amerikanci – i deset od deset za nedostatak zečje usne ili mucanje ili slinu.

T

255

Zasad. "A ti si sigurno Chuck?" upitam, ne unijevši baš neku novost u polje

razgovora. "Chuck Thaddeus Mullerbraun Drugi, čak iz Redridgea, Tucson, u

Arizoni", nasmije se on. Ispruži ruku i mi se rukujemo, čvrsto i srdačno. Oh, oh, pomislim. Brzo sam se prekorila. Nije on kriv, Amerikanci su to uvijek radili.

Pitaj ih bilo što, bilo što, od "Ima li Boga?" do "Možeš li mi dodati sol, molim te?", a oni će ti prvo reći svoje puno ime i adresu. Kao da se boje da će jednostavno nestati ako se ne budu stalno podsjećali tko su i odakle dolaze.

To mi se učinilo pomalo čudnim. Što bi bilo da me netko na ulici zaustavi i upita me koliko je sati, a ja mu odgovorim: "Lucy Carmel Sullivan, Prva, čak iz stana na najvišem katu, ulica Basset Crescent 43D, Landbroke Grove, London, W10, Velika Britanija. Ups, žao mi je nemam sat, ali mislim da je jedan i petnaest."

Bio je to jednostavno drukčiji običaj, podsjetim sebe, kao što Španjolci večeraju u dva sata ujutro, a ja bih trebala to prihvaćati kao kontakt s različitom kulturom. Vive la difference!

Lucy Mullerbraun? Mislim da mi se više sviđalo Lucy Lavan, pomislim čeznutljivo, ali

nema svrhe produžiti tim putem na ovom raskrižju. Ili na bilo kojem drugom raskrižju, ikad. "Hoćemo li?" predloži on pristojno, pokazujući prema vratima

restorana. "Zašto ne?" Ušli smo u prostrani restoran gdje nas je mali Portorikanac odveo do

stola uz prozor. Sjela sam. Chuck je sjeo nasuprot meni. Gledali smo jedno drugo nervozno se smješkajući. Počela sam govoriti, i on je počeo govoriti u isto vrijeme. Zatim smo oboje zastali i nitko nije ništa rekao, a onda smo

istovremeno rekli: "Ti prvi, ne doista", zatim smo se oboje nasmijali, a zatim smo oboje rekli: "Molim te, ti prvi."

Bilo je to pomalo simpatično. To je probilo led. "Molim te", rekla sam, preuzevši glavnu riječ, u strahu da dvostruka

gluma ne potraje čitavu noć: "Ti prvi, doista, izvoli." "U redu", on se nasmije. "Upravo sam ti htio reći da imaš lijepe oči." "Hvala", nasmijem mu se, crvena od zadovoljstva. "Volim smeđe oči", reče on. "I ja isto", složim se. Za sada je dobro. Očigledno imamo ponešto

zajedničkog.

256

"Moja žena ima smeđe oči", reče on. Što? "Tvoja žena?" kažem tiho. "Dobro, bivša žena", ispravi se on. "Rastavljeni smo, ali ja to stalno

zaboravljam." Što sam trebala reći na to? Nisam znala da je bio oženjen. Pa što,

odlučim, sabravši se, svi imaju prošlost, a ionako nikad nije rekao da nije bio oženjen.

"Prebolio sam to", reče on. "Hm... dobro, dobro", kažem, pokušavajući ga ohrabriti. "Želim joj sve najbolje." "Divno", kažem srdačno. Mala stanka. "Nisam ogorčen", reče on ogorčeno, zureći ogorčeno u stolnjak. Još jedna mala stanka. "Meg", reče on. "M... molim?" kažem. "Meg", ponovi on. "Tako se zove. Dobro, u stvari je Margaret, ali uvijek

sam je zvao Meg. Mali nadimak, valjda." "To je lijepo", kažem, blago se osmjehnuvši. "Da", reče on s tužnim, odsutnim osmijehom. "Da, bilo je." Nakon toga je uslijedila neugodna tišina. Začula sam zvuk tihog propadanja. Trebalo mi je malo da shvatim da

to propada moje srce. Zvuk mog srca u brzom dizalu, bez usputnih zaustavljanja, s kartom u jednom smjeru, prema mojim cipelama. Možda sam samo bila negativna. Vjerojatno mu je trebala samo ljubav dobre žene. Možda je meni trebala samo ljubav Chucka Thaddeusa Mullerbrauna iz – gdje ono bijaše – odnekud iz Arizone.

Došla je konobarica da naručimo piće. "Čašu vaše najbolje engleske obične vode za mene", reče Chuck,

nasloni se i potapša se po trbuhu. Imala sam užasan osjećaj da mu je košulja od najlona.

I što je to s običnom vodom? Pio je običnu vodu? Zar želi umrijeti? Konobarica pogleda Chucka prezirnim pogledom. Odmah je mogla

prepoznati škrtice. Valjda nije očekivao da i ja naručim običnu vodu? Pa, žao mi je, ali

neka ide dovraga, jer ja sam željela piće. Pravo piće. Započni onako kako želiš nastaviti. "Bacardi i dijetnu colu", kažem, trudeći se da to zvuči kao razuman

zahtjev. Žena otiđe, a Chuck se nagne preko stola. "Nisam znao da piješ

alkohol", reče on. Možda na kraju krajeva i nećemo jedno drugome liječiti slomljena

257

srca. Mogao mi je isto tako reći da nije znao da se seksam s malom djecom,

jer je to izgovorio s takvim gađenjem i prezirom. "Da", kažem, braneći se. "Zašto ne? Uživam u piću s vremena na

vrijeme." "Dobro", reče on polako. "Dobro. Dobro. Ne smeta mi to. To je u redu." "Zar ti ne piješ?" upitam. "Oh, da, pijem", reče on. Hvala Bogu. "Pijem vodu", nastavi on. "Pijem sokove. To je sve što mi je potrebno.

Najbolje prokleto piće na svijetu, čaša ledeno hladne vode. Ne treba mi alkohol."

Zastanem. Ako mi kaže da uživa u životu, odlazim, obećam sebi. Ali, avaj, nije bilo suđeno. "Tvoja... hm... Meg ne pije?" upitam. "Alkohol", dodam brzo, prije nego

je mogao započeti sa semantičkom analizom. "Nikada nije kušala alkohol, nikada nije ni morala", izjavi on. "Pa dobro, nije da ja moram", kažem, pitajući se zašto se pokušavam

braniti. "Hej", gledao me netremice. "Moraš se zapitati, koga želiš uvjeriti?

Mene? Ili sebe?" Znaš, kada sam ga malo bolje promotrila i nije imao brončanu boju,

već narančastu. Nije bio toliko taman koliko mastan. Stiglo nam je piće. Chuckova čaša vode i moj Vražji alat i dijetna Gola. "Želite li naručiti?" upita konobarica. "Hej, tek smo stigli", reče Chuck drsko. Žena pobjegne. Htjela sam potrčati za njom i ispričati se, ali Chuck

me zadržao nečim što bi se ironično moglo nazvati razgovorom. "Jesi li ikad bila udana, Lindy?" upita on. "Lucy", ispravim ga. "Molim?" upita on. "Lucy", kažem. "Zovem se Lucy." Chuck me blijedo gledao. "Ne Lindy", kažem, pokušavajući objasniti. "Oh, tako", reče on, prasnuvši glasno u smijeh. "Oprosti, oprosti.

Kužim. Oh, da, Lucy." Opet se nasmije. Gromoglasnim smijehom. Trebalo mu je dosta vremena da se prestane smijati. Nastavio je s nevjericom mahati glavom i govoriti stvari poput: "Lindy!

Pa, što kažeš na to?" i "Ha, ha, ha, Lindy! Možeš li to vjerovati?" Zatim je počeo govoriti pravim južnjačkim seljačkim naglaskom i

rekao je nešto poput "Daaaa, sveži me za stup i zalij me melasom!"

258

Barem mi se učinilo da je to rekao. A lice koje je izgledalo tako snažno na prvi pogled je, u stvari, bilo

nepomično, nepokretno, kruto. Sjedila sam s ukočenim osmijehom na licu i čekala sam da se smiri, a

zatim sam rekla: "Da ti odgovorim na pitanje, Brad, ne, nisam bila udana." "Hej, hej, hej", reče on, a lice mu se zamrači od ljutnje. "Zovem se

Chuck. Tko je taj Brad?" "Bila je to šala", objasnim brzo. "Znaš... ti si mene nazvao Lindy. A ja

tebe Brad." "Oh, da", zurio je u mene kao da sam potpuno luda. Lice mu je bilo

kao projekcija – jedna statična slika za drugom, s malim razmacima praznine dok je uklanjao jednu emociju i čekao da dođe druga.

"Hej, damo", upita on, "jesi li ti neka luđakinja? Jer u mom životu trenutno nema mjesta za luđakinje."

Začepila sam usta da ga ne upitam kad će pronaći mjesto za luđakinje u svom životu, ali bilo je teško.

"Bila je to šala", rekla sam ljubazno. Mislila sam da je bolje da mu povlađujem jer sam se pomalo prestrašila zbog ove njegove nagle promjene raspoloženja.

Vjerojatno je bio član streljačkog kluba. Imao je čudan, pomalo manijakalan pogled koji isprva nisam primijetila. I nešto je bilo čudno s njegovom frizurom... što je to bilo?

Zurio je u mene i lagano kimao glavom (nisam mogla ne primijetiti da mu je kosa stajala na mjestu dok mu se glava micala) i rekao je: "Dobro, shvaćam. To je duhovitost, zar ne?"

Nasmijao mi se širokim osmijehom. Da mi pokaže da cijeni moju duhovitost.

Nije to bilo samo zato što je bila fenirana i svjetlucava... "To je bio dobar primjer humora, hej? Da, prilično dobar." ... I naravno tu je bio i debeli sloj laka za kosu... "Sviđa mi se, oh da,

sviđa mi se. Ti si jedna duhovita dama, zar ne?" ... Je li to možda perika?... "Mmmm", promrmlja on. Bojala sam se otvoriti usta i progovoriti da

ne prasnem ravno njemu u krilo na isprane traperice. Iako je izgledala više kao kaciga, kruta i ljepljiva... Uzeo je krišku kruha i uvalio je u usta u jednom komadu i žvakao,

žvakao, žvakao, kao što krava žvače sijeno. Bilo je odvratno. Jedva da sam mogla povjerovati onome što je nakon toga napravio. Nije to bilo samo to što je pustio vjetar. Činilo se kao da je pustio

oluju koja je raznijela sve u okolici. Da, pustio je vjetar, dugačak i glasan, i to bez isprike. Dok sam se oporavljala od šoka, jadna konobarica je došla primiti

narudžbu, iako sam bila uvjerena da ću povratiti ako budem morala nešto

259

pojesti. Ali, sa Chuckovim tekom je bilo sve u redu. Naručio je najveći odrezak na jelovniku i to slabije pečen. "Zašto ne naručiš da ti donesu čitavu kravu i natjeraš je da ti se

popne u tanjur?" predložim ja. Nisam imala ništa protiv ljudi koji su jeli meso, ali bilo mi je tako

drago biti zlobna prema njemu, da to nisam mogla propustiti. Ali na žalost, on se samo nasmijao. Kakva šteta, propala je dobra zlobna izjava. Zatim je odlučio da je vrijeme da se bolje upoznamo, da podijelimo

životna iskustva. "Hej, jesi li ikad bila na Karibima?" upita on. I ne čekajući da

odgovorim, započne opisivati bijeli pijesak, prijateljski nastrojene domorodce, kupovinu bez poreza, predivnu hranu, povoljne ponude sveuključeno koje je mogao dobiti jer mu je šurjak radio u putničkoj agenciji...

"Dobro, on ti tehnički i nije više šurjak, sad kada se Meg nastavila od tebe, zar ne...?" prekinem, ali on je odlučio pretvarati se da me nije čuo. Sva pažnja mu je bila usmjerena na njega samoga.

I nastavio je s poetičnim opisima. Prekrasna koliba u kojoj je odsjeo, fosforni odsjaj tropskih riba. Bila sam strpljiva koliko god sam mogla, ali onda to više nisam mogla izdržati. Vrlo grubo sam prekinula opisivanje čistog, kristalno plavog mora po kojem je jedrio u brodu sa staklenim dnom.

"Da pogodim", kažem sarkastično, "bio si tamo s Meg." On me brzo pogleda, a sumnja se pojavi na njegovom nepomičnom licu.

Zatim mu se blistavo nasmijem, samo da ga zbunim. "Hej, kako si pogodila?" on mi se nasmije.

Sjela sam na ruku da bih je spriječila da ga udari po licu. "Oh, ženska intuicija, valjda", zahihoćem profinjeno, a skoro sam

mogla osjetiti bljuvotinu kako mi curi preko zubi. ... A kad smo već kod zubi, što je to bilo s njegovima? Zar ima protezu?... "Znači voljela bi imati vezu sa mnom, Lisa?" "Hm..." kako da mu kažem da bih radije bila u vezi s gubavcem, a da

ga ne uvrijedim? Gubavac, to se traži. "Jer, moram te upozoriti", nasmije se on, "prilično sam izbirljiv." Gdje je ta večera? Više me nije bilo briga. "Ali, slatka si." "Hvala", promrmljam. Ne trudi se, molim te. "Da, na ljestvici od jedan do deset, ja bih ti dao... Hm, da vidim, dao

bih ti sedam. Ne, recimo šest i pol. Moram odbiti pola postotka zato što piješ alkohol na prvom spoju."

260

"Mislim da želiš reći pola boda, a ne pola postotka, jer govoriš o deseticama, a ne stoticama, i što je loše u tome da pijem na prvom spoju, za razliku od ostalih?" upitam hladno.

On polako frkne prema meni: "Imaš baš veliku jezičinu. Postavljaš previše pitanja, znaš to?" "Ne, doista, Chuck, zaista želim znati zašto sam izgubila pola boda

kod tebe." "Dobro. Dobro. Reći ću ti. Naravno, reći ću ti. Znaš li što pokazuje

ispijanje alkohola na prvom spoju, Lisa? Vidiš li kakvom se prikazuješ?" Blijedo sam zurila u njega. "Ne", kažem slatko. "Ali molim te, prosvijetli me." "Ha?" "Prosvijetli me... ovaj, molim te, reci mi." "D, O, S, U, P, N, A", reče on polako. "Molim?" kažem, zbunjena. "Dostupna", reče on nestrpljivo. "Govori mi da si dostupna." "Oh, dostupna", kažem, shvativši. "Dobro, možda da si to točno

izgovorio, možda bih shvatila što pokušavaš reći." Oči mu se suziše. "Hej, što želiš reći? Da si pametnija od mene ili tako nešto?" "Ništa slično", kažem pristojno, "samo sam ti htjela reći da u riječi

dostupna postoji i slovo T." Bože! Ovo je bilo pokvareno! "Ni jedan muškarac ne poštuje ženu koja pije", reče on, gledajući

stisnutim očima moj Bacardi i mene. Ovo je sigurno bila neka šala. Ovo je morala biti neka namještaljka.

To je bilo jedino objašnjenje. Gledala sam oko sebe, pomalo očekujući da ugledam Daniela za jednim od stolova ili skrivenu kameru.

Ali ništa od toga nisam vidjela. Oh, Bože, uzdahnem, poželjevši da sve završi. Kakva protraćena večer.

A naročito u petak navečer, kad je bilo dobrih stvari na televiziji. "Znaš, ne moraš to podnositi", javi se buntovnički glas u meni. "Ali naravno da moram", prošapće mali odgovorni glas. "Ne, zaista ne moraš", odgovori prvi glas. "Ali, ali...pristala sam izaći s njim, moram ostati do kraja, ne mogu

otići. To ne bi bilo pristojno", pobuni se odgovorni dio mene. "Pristojno", poviče buntovni glas, "pristojno! Je li on pristojan?

Amerikanci koji su sravnili Hirošimu su zasigurno bili pristojnije." "Da, ali, jedva da ga poznajem i ne bih smjela gledati poklonjenom

konju u zube i.:." objasni moj odgovorni dio. "Ne mogu vjerovati da to govoriš", reče buntovnički dio mene, iskreno

šokiran. "Zar doista imaš tako nisko mišljenje o sebi da bi radije bila s

261

ovakvim muškarcem nego sama?" "Ali, tako sam usamljena", reče odgovorni glas. "Očajna, misliš",

promrmlja buntovni glas. "Kad to tako kažeš..." reče odgovorni glas nesigurno, nesklon tome da

odbije muškarca, bilo kojeg muškarca, pa čak i zaista užasnog. "Tako kažem", reče buntovni dio odlučno. "Pa, dobro onda, valjda bih se mogla pretvarati da mi je muka", reče

odgovorni glas. "Mogla bih glumiti da sam slomila nogu ili da mi je puklo slijepo crijevo ili nešto slično."

"Ne, ne dolazi u obzir", reče buntovni glas. "Zašto ga poštedjeti? Pokaži mu koliko je pun zamjerki, koliko ti je odvratan. Brani se, pokaži mu."

"Oh, ali ne mogu..." pobuni se odgovorni dio. Buntovni glas je šutio. "... Ili mogu?" "Naravno da možeš", reče moj buntovni glas toplo. "Ali... ali... što da

napravim?" upita odgovorni dio, a uzbuđenje je gorjelo u mom želucu. "Sigurna sam da ćeš nešto smisliti. I samo da te podsjetim, ako sada

odeš, stići ćeš kući na vrijeme da pogledaš humorističnu seriju s Rab C Nesbittom", savjetovao me moj buntovni glas.

Chuck je opet drobio nešto. "Danas sam se vozio podzemnom i ne šalim se, Lizzie, bio sam jedini

bijelac..." Doista! Dosta! Nema više. "Ali bojim ga se", otkrije moj odgovorni dio. "Što ako me bude slijedio i

mučio i ubio – moraš priznati da izgleda kao takav tip." "Ne boj se", reče buntovni glas. "Ne zna gdje živiš, nema ni tvoj broj

telefona. Ima samo broj poštanskog pretinca. Hajde! Nemaš se zbog čega brinuti."

Vrtjelo mi se u glavi od neobičnog osjećaja moći i ustanem, uzevši kaput i torbicu.

"Oprosti", nasmijem se slatko, prekidajući Chuckov govor o tome kako bi trebalo uvesti strože kontrole na ulazu u zemlju i kako bi samo bijelci trebali imati pravo glasa. "Idem samo do WC-a."

"Moraš li nositi kaput sa sobom?" upita Chuck. "Da, Chuck", kažem slatko.

"Dobro onda." Glupan! Otišla sam od njega, a noge su mi se tresle. Bojala sam se, ali sam

ujedno bila i sretna. Prošla sam pokraj naše konobarice koja je čistila stol i toliki adrenalin

je prolazio mojim tijelom da sam jedva mogla i govoriti. "Oprostite", kažem, a riječi su mi se spoticale jedna o drugu, jezik mi

je bio prevelik za usta. "Ja sam za stolom pored prozora i gospodin bi želio da mu donesete bocu najskupljeg pjenušca, molim Vas."

262

"Naravno", reče žena. "Hvala vam", nasmijem se i prođem pored nje. Čim dođem kući, nazvat ću restoran da se uvjerim da osoblje nije

oštećeno, odlučim. Došla sam do WC-a, zastala sam za trenutak, a onda nastavila hodati.

Osjećala sam se kao da sanjam. Tek kad sam prešla preko praga restorana i zakoračila na mokru cestu, povjerovala sam da sam to doista učinila, da sam otišla.

Moj početni plan je bio da jednostavno odem kući, puštajući da vrijeme ukaže Chucku na to da se neću vratiti. Ali, to bi bilo zlobno od mene. Večera bi mu se ohladila dok bi čekao da se vratim. I čekao, i čekao...

Pod pretpostavkom da bi taj odvratan čovjek bio toliko pristojan da čeka dok se vratim prije no što navali na tek ubijenu životinju.

Ipak sam odlučila imati povjerenja u njega. Navukla sam kaput, i iako je bila kišna večer i petak, odmah sam

zaustavila taksi. Bogovi su mi se smiješili. To je bio znak koji mi je trebao da bih se

osjetila kao da sam ispravno postupila. "Landbroke Grove", kažem vozaču uzbuđeno, dok sam ulazila. "Ali

prije no što krenemo, možete li mi nešto učiniti?" "Ovisi", reče on sumnjičavo. Ali takvi su vam bili londonski taksisti. "Upravo sam se oprostila od dečka. On odlazi zauvijek i sjedi za

stolom pored prozora u ovom restoranu i pitam se biste li mogli voziti polako pored njega dok me ne vidi tako da mu mogu mahnuti još jednom."

Taksist je bio doista ganut ovim zahtjevom. "Baš kao Frank Sinatra i Ava Gardner. A ja sam mislio da je

romantika umrla", reče on promuklo, sa čudnim prizvukom u glasu. "Nema problema, draga. Samo mi reci koji je on."

"Onaj, hm, tamnoputi zgodni muškarac koji tamo sjedi", kažem, pokazujući prema mjestu na kojem je sjedio Chuck, diveći se svom odrazu na nožu, dok je čekao da se vratim iz WC-a.

Taksist se doveze do Chuckovog stola, a ja spustim prozor. "Upalit ću svjetlo, draga, da te može bolje vidjeti", reče vozač. "Hvala." Chuck je pomicao nož naprijed natrag, gledajući svoj odraz pod

različitom svjetlošću. "Voli sebe", prokomentira vozač. "To svakako." "Sigurna si da je to on, draga?" upita vozač sumnjičavo. "Sigurna." Chuck je pomalo postajao nervozan. Očigledno sam se zadržala duže

nego što je to Meg običavala, i to mu se nije sviđalo. "Da mu zatrubim, draga?" upita moj vjerni vozač.

263

"Zašto ne?" Vozač zatrubi i Chuck pogleda na ulicu da vidi što se događa. Ja se

nagnem kroz prozor i energično mu maknem. On se nasmije kad me prepoznao i podigne ruku da mi odmahne. Ali tada se odjednom pojavi zbunjenost na njegovom glupom licu, kad

je napokon shvatio da je poznato lice kojem maše u stvari njegova večerašnja partnerica, žena s kojom je trebao večerati, žena čiji su škampi u košarici upravo u tom trenutku stigli na stol, pred njenu praznu stolicu, i da ona sjedi u taksiju i sprema se otići s mjesta događaja. Veseli izraz i ruka zaustave se na pola puta.

Njegovo narančasto čelo se namršti. Nije razumio. Ovo se ne slaže. A zatim je shvatio. Sve se isplatilo zbog izraza na njegovom licu. Kad je shvatio da ja

nisam u ženskim odajama već umjesto toga bježim u taksiju, to je bilo prekrasno. Isplatilo se podnijeti tu groznu večer samo zbog izraza nevjerice i bijesa i ljutnje na njegovom umišljenom, čudnom, tamnom licu. Ustao je sa stolice, ispustio nož koji mu je poslužio da se divi samom sebi.

Nisam se mogla prestati smijati. "Što do...?" promucao je kroz prozor, lica iskrivljenog od bijesa.

Izgledao je gotovo pogođen. "Jebi se!" odgovorim mu. Zatim izbacim obje ruke kroz prozor, na

kišu, i pokažem mu srednji prst svake ruke, za slučaj da nije upalilo čitanje s usana. Kratkim pokretom podignem ruke prema gore i zadržim ih nekoliko sekundi dok je on zurio u mene kroz prozor, s nemoćnim bijesom.

"Vozi", naredim. Vozač nagazi na gas upravo u trenutku kad su se iza Chucka pojavila

dva konobara, jedan s posudom za led i bijelim ubrusom i drugi s bocom pjenušca.

U taksiju sam se sjetila na koga me podsjeća Chuck. Na Donnyja Osmonda!

Donny Osmond s pjesmom "Pasja ljubav". Narančasti, iskreni Donny Osmond s očima psića koje su se slagale s

njegovom pasjom ljubavi. Ali izblijedjeli Donny Osmond, koji je imao težak život, Donny Osmond kojem nije sve išlo dobro u životu, ogorčeni desničar bez smisla za humor.

Mnogo prije no što sam stigla kući, osjetila sam grižnju savjesti zbog Chucka i boce pjenušca. Nije bilo pošteno što je mora platiti. Samo zato što je on bio zloban, užasan čovjek, nije značilo sam i ja morala biti takva. I zato sam nazvala restoran čim sam stigla kući.

"Hm, zdravo", kažem nervozno. "Pitam se možete li mi pomoći. Bila sam u vašem restoranu ranije i morala sam iznenada otići, a prije no što sam otišla, naručila sam bocu pjenušca za mog pratioca. Bilo je to... hm... iznenađenje, i ne mislim da je on htio platiti. Htjela sam se uvjeriti da to

264

niste odbili konobarici od plaće ili nešto slično..." "Jedan gospodin Amerikanac?" upita muški glas. "Da", potvrdim nevoljko. Gospodin, malo sutra. "A vi ste sigurno ta umobolna žena?" upita glas. Kakva drskost! Kako se taj glas usuđuje govoriti da sam luda. "Amerikanac je objasnio kako to često radite, da se ne možete

kontrolirati." Progutala sam bijes. "Ja ću platiti pjenušac", promrmljam. "Nema potrebe", reče glas. "Pristali smo zanemariti štetu koju je

napravio u restoranu ako plati pjenušac." "Ali, ne čini se pošteno da ga mora platiti kad ga nije popio", kažem. "Ali, popio ga je", reče glas. "Ali, on ne pije", pobunim se. "Da, pije", reče glas. "Dođite i uvjerite se, ako mi ne vjerujete." "Hoćete reći da je još tamo?" "Oh, da! I ne pije bezalkoholnu tekilu." Oh, Bože! Znači sada imam na savjesti i to što sam pretvorila Chucka

u pijanca. Ali, što je tu je – možda je to najbolje što mu se ikad dogodilo. Dobro, sad televizija! Na moju veliku žalost, Karen i Daniel su bili u dnevnoj sobi. Podijelili

su bocu vina i ljigavo su se pipkali, gledajući moje programe na mojoj televiziji.

"Rano si došla kući", reče Karen, iznervirana. "Mmmmmm", kažem neobavezno.

I ja sam bila iznervirana. To je značilo da ne mogu gledati omiljenu seriju. Nisam mogla biti u istoj sobi s Karen i Danielom dok se oni grle i maze.

Morat ću otići i sjediti u svojoj sobi dok su oni ispruženi na kauču i Karen leži Danielu u krilu i Daniel gladi Kareninu kosu, i Karen gladi Danielov... dobro, što god da rade, a ja zaista nisam o tome željela razmišljati.

Bili su tako zaljubljeni da mi je bilo mučno. Sa Charlotte i Simonom mi nikad nije bilo neugodno, ne znam što je

to bilo s Karen i Danielom. "Kako si?" upita Daniel, a izgledao je sasvim umišljeno i nadmoćno. "Dobro", kažem bezizražajno. "I kako je tvoj slijepi Amerikanac?" upita Daniel. "Lud je." "Zaista?" "Zaista." "Oh, Lucy, ne opet", uzdahne Karen. "Čini se da ti takve stvari prelaze

u naviku."

265

"Idem u krevet", kažem. "Dobro", reče Karen, namignuvši pohotno Danielu. "Ha, ha", kažem, sretna što sam dobar drug. "Laku noć." "Lucy, nemoj misliti da moraš otići samo zato što smo mi tu", reče

Daniel, pristojan kao i uvijek. "Misli", ispravi ga Karen. "Ostani", nastavi Daniel. "Nemoj", nasmije se Karen. "Karen, nemoj biti tako drska", reče Daniel, a bilo mu je neugodno. "Nisam drska", nasmije se Karen. "Samo sam iskrena. Želim da Lucy zna na čemu je." Postala sam neobjašnjivo tužna. "Oh, usput, Lucy", poviče Karen za mnom. "Što?" upitam, stojeći na vratima. "Zvao te netko." "Tko je bio?" "Gus."

266

Četrdeset i sedmo poglavlje

eliki teret mi je pao sa srca i odahnula sam, s velikim i slatkim olakšanjem – to sam čekala tri tjedna. "Dobro, i što je rekao?" upitam uzbuđeno.

"Da će nazvati opet za sat vremena i ako se do tada ne vratiš da će zvati svaki sat sve dok ne budeš kod kuće."

Sreća me preplavi. Nije me napustio, nisam učinila ništa loše, Mandy nije uzurpirala moje mjesto.

Sjetim se nečega. "Što si rekla gdje sam ja?" upitam bez dana. "Vani." "Vani s muškarcem?" "Da." "Izvrsno! To bi ga moglo zabrinuti. Kad je rekao da će opet nazvati?" Karen se uspravi i pogleda me. "Zašto?" upita ona. "Nećeš valjda razgovarati s njim?" "Hm, da, hoću", kažem slabašno, premještajući se s noge na nogu. Daniel zatrese glavom u stilu "hoće li se ikad opametiti" i bijesno se

nasmiješi. Kakva drskost! Što on zna o agonijama neuzvraćenih i poluuzvraćenih ljubavi?

"Zar nemaš samopoštovanja?" upita Karen s nevjericom. "Ne", odgovorim odsutno, pitajući kojim tonom bih mogla razgovarati s

Gusom: Vesela? Ljuta? Ozbiljna? Znala sam da ću mu oprostiti – bilo je samo pitanje koliko će se on

morati potruditi oko toga. "Dobro, to je tvoj pogreb", reče Karen, okrećući se. "Trebao bi nazvati

za dvadeset minuta." Otišla sam u svoju sobu i trčala na mjestu od sreće. Dvadeset minuta

– kako bih se mogla suzdržati? Ali, morala sam biti smirena, nisam mu smjela pokazati da sam

oduševljena i prisilila sam se da duboko dišem. Ali, nisam se mogla prestati smijati – u pet do deset, razgovarat ću s

Gusom, s Gusom za kojeg sam mislila da je izgubljen zauvijek, i jedva sam čekala.

Kad je digitalna budilica pokazala devet i pedeset pet, namjestila sam stopala u startni položaj i čekala pokret. I čekala.

V

267

I čekala... Nije nazvao. Naravno, nije nazvao. Kako sam uopće mogla i pomisliti da bi mogao. Zatrpala sam se

uobičajenim izlikama, da ne bih zaplakala. Možda je moj sat brzao. Gus nije znao razliku između pet minuta i sat

vremena, vjerojatno je bio u pubu u kojem telefon, ako ga je uopće i bilo, vjerojatno nije radio, a ako je i radio vjerojatno ga je zauzela neka mlada žena iz Galwaya koja je vodila tužan maratonski razgovor s roditeljima.

Ali nakon jedanaest sam priznala poraz i otišla u krevet. "Mali gad", pomislim ljutito. "Imao je priliku i propustio ju je. Kad i

nazove, neću razgovarati s njim. A i ako budem razgovarala s njim, to će biti samo da mu kažem da ne želim razgovarati s njim."

Nakon nekog vremena začula sam zvono i ustala sam užasnuta. Oh, ne! Stigao je, tu je, a ja sam skinula šminku! Kriste, kakav užas. Iskočila sam iz kreveta i začula Karen ili Daniela kako otvaraju vrata.

"Zagovaraj ga", prosikćem Karen, provirivši kroz vrata. "Spremit ću se za pet minuta."

"Da zagovaram koga?" upita ona. "Gusa, naravno." "Zašto, gdje je?" "Stiže – upravo si mu otvorila vrata." "Ne, nisam", reče ona. "Da, jesi", nastavim. "Upravo sada." Ponašala se vrlo čudno, ali nije izgledala pijana. "Ne, nisam", nastavi ona. Pogledala me izbliza. "Je li sve u redu,

Lucy?" "Dobro sam", kažem. "Ali brinem se za tebe. Ako nije Gus, kome si

onda otvorila vrata?" "Dostavljaču pizze." "Kojem dostavljaču pizze?" "Dostavljaču pizze koji dostavlja pizzu meni i Danielu." "Ali, gdje?" "Ovdje", reče ona, otvarajući ulazna vrata, na kojima se pojavio

muškarac u crvenoj trenirci s kacigom, držeći kartonsku kutiju u rukama. "Daniele", poviče ona. "Pripremi novac." "Tako", prošapćem, i pobjegnem natrag u krevet. Zašto se Gus uopče potrudio i nazvao, pitala sam se plačljivo? Kakve

koristi imam od toga? Baš nikakve. Samo sam uznemirena i smetena. Nekoliko sati kasnije, kad su svi bili u krevetu i stan je bio u mraku,

zazvonio je telefon. Istog trena sam se probudila, čak su mi i u snu živci bili napeti, u očekivanju da će Gus nazvati. Izletjela sam na hodnik i javila se jer sam znala da to mora biti Gus, nitko drugi ne bi nazvao u ovaj sat, ali

268

bila sam previše pospana da bih se obradovala. Gus je zvučao pijano. "Mogu li doći, Lucy?" bilo je prvo što je rekao. "Ne", rekla sam, pitajući se što li se dogodilo s pozdravom? "Ali, moram te vidjeti, Lucy", poviče on strastveno. "A ja moram spavati." "Lucy, Lucy, gdje ti je vatra, gdje ti je strast? Spavati, doista. Uvijek

možeš spavati. Ali nemamo svaki dan priliku biti zajedno." To sam dobro znala. "Lucy, molim te", reče on. "Ljuta si na mene, je li to?" "Da, ljuta sam na tebe", odgovorim, trudeći se da ne zvučim previše

ljutito da ga ne prestrašim. "Ali, molim te, Lucy, imam izliku", obeća on. "Da čujem." "Pas mi je pojeo domaći rad, budilica mi se nije oglasila, na biciklu mi

se probušila guma." Nisam mislila da je to smiješno. "Oh, oh", pjevao je. "Zašutjela mi je, sigurno je opet ljuta", reče on.

"Ozbiljno, Lucy, zaista imam izliku." "Molim te reci mi." "Ne preko telefona. Radije bih došao do tebe." "Nećeš me vidjeti dok ne čujem izliku", kažem. "Ti si teška žena, Lucy Sullivan", poviče on tužno. "Teška! Okrutna!" "Izlika?" upitam pristojno. "Zaista je bolje da ti to objasnim u tri dimenzije. Glasovi bez lica nisu

ni upola tako dobri", reče on plačljivo. "Molim te, Lucy, mrzim telefon." Bila sam potpuno svjesna toga. "Dođi sutra, onda. Sad je prekasno." "Kasno! Lucy Sullivan, kad je nama vrijeme nešto značilo? Ti si poput

mene, slobodan duh koji nije ograničen vremenom koje nam je odredila rulja u Greenwichu.

Što ti se dogodilo? Zar su ti dušu ukrali halapljivci koji namještaju satove?"

Na trenutak je zastao, a zatim započne s užasom u glasu: "Isuse, Lucy, nisi valjda kupila sat!?"

Nasmijala sam se, mala svinja. Kako sam ga mogla preplašiti kad me nasmijavao?

"Dođi sutra ujutro, Gus", pokušala sam zvučati oštro i autoritativno, "pa ćemo razgovarati."

"Najbolje je odmah", reče on veselo. "Ne, Gus. Sutra." "Tko zna što donosi sutra, Lucy? Sutra je novi dan i tko zna gdje bih

269

mogao biti?" Ne znam je li to trebala biti prijetnja, ali prepoznavala sam takve,

možda me sutra neće nazvati, možda mi se nikad više ne javi, ali tada, u tom trenutku me želio vidjeti. Bio je moj, i dobro su mi savjetovali da ne gledam konju u zube, da uhvatim loptu koja odskoči, i da naučim razliku između vrapca u ruci i goluba na Brani.

Zaista ga želiš vidjeti pod tim uvjetima? Upita mali glas u mojoj glavi. Da, odgovorim umorno. Ali, zar nemaš samopoš...? Ne, nemam! Koliko puta ti to moram reći? "Dobro, Gus", uzdahnem, pretvarajući se da sam se predala, iako,

naravno, ishod nikad nije bio upitan. "Dođi." "Stižem", reče on. To je moglo značiti da stiže za petnaest minuta ili za četiri mjeseca, i

dvoumila sam se trebam li se našminkati ostati ovakva. Znala sam da je opasno izazivati sudbinu – ako se našminkam, neće

doći. A ako se ne našminkam, doći će, ali će se toliko šokirati zbog mog izgleda da će odmah otići.

"Što se događa?" prošapće glas. Bila je to Karen. "Je li to bio Gus?" Klimnem: "Oprosti što sam te probudila." "Jesi li mu rekla da odjebe?" "Hm, nisam, vidiš, nisam još čula čitavu priču. On, hm, dolazi ovamo

da mi je ispriča." "Sada! U dva i trideset ujutro?" "Najbolje je odmah", kažem slabašno. "Drugim riječima, bio je na zabavi i nije nikoga uhvatio, a raspoložen

je za ševu. Dobro, Lucy, zaista imaš visoko mišljenje o sebi." "Nije tako kao..." kažem, a želudac mi se grčio. "Laku noć, Lucy", uzdahne ona, ignorirajući me. "Idem natrag u

krevet." "S Danielom", dodam zlobno. Znala sam da će sve ispričati Danielu, jer mu je govorila sve o meni,

dobro, sve neugodne i sramotne stvari, u svakom slučaju. Nisam imala privatnosti, i mrzila sam što on zna toliko o meni i što je tako ohol i osuđuje me.

Uvijek je bio u stanu, osjećala sam se kao da živimo zajedno. Zašto oni nisu mogli otići u njegov stan i ostaviti me samu na miru?

"Voljela bih da prekinu", pomislim drsko. Odlučila sam nasamariti sudbinu, bilo mi je mučno od tolike moći

koju je imala, pa sam se ipak malo našminkala, ali nisam se odjenula. I za tren oka se začulo zvono, koje je toliko zujalo stanom da bi i mrtve

probudilo. Prestalo je i na nekoliko sekundi je nastao željeni mir, prije no što je opet počelo i nastavilo zvoniti gotovo čitavu vječnost – Gus je stigao.

270

Otvorila sam vrata stana i čekala da se pojavi, ali nije. A zatim sam čula viku nekoliko katova niže. Napokon je doteturao uz stube, izgledajući slatko, seksi, raščupano i pijano.

Bila sam izgubljena, beznadno izgubljena. Tek kad sam ga ugledala shvatila sam koliko mi je nedostajao.

"Isuse, Lucy", promrmlja on, dok je ulazio u stan, provukavši se pored mene, "taj tvoj susjed ima gadnu narav. Svatko je mogao tako pogriješiti."

"Što si uradio, Gus?" upitam. "Pozvonio sam na pogrešno zvono", reče on nadureno, uletjevši ravno

u moju sobu. Dobro, čekaj malo, pomislim. Previše je izravan. Ne možeš tek tako

ušetati ovdje, nakon tri tjedna šutnje i očekivati da ćeš odmah uskočiti u moj krevet.

Očigledno je mogao. Već je sjedio na mom krevetu, skidajući čizme. "Gus..." kažem s namjerom da mu održim lekciju. Znaš, uobičajene

stvari, kako se usuđuješ tako se ponašati prema meni, što ti misliš tko si ti, što ti misliš tko sam ja, previše poštujem sebe (laž), ne želim to trpjeti (još jedna laž), i tako dalje.

"A ja sam mu rekao, Lucy, rekao sam: Samo sam te probudio, nisam baš napao Poljsku'. Ha, ha, znam da ga je to zabrinulo. Nijemac je, zar ne?"

"Žao mi je, Gus, nije. Austrijanac je." "Svakako, to je sve isto. Zar nisu svi veliki i plavi i uvijek jedu

kobasice?" Zatim je usmjerio svoje vrludave, krvave oči na mene, vidjevši me po

prvi put otkako je uletio. "Lucy! Moja draga Lucy, izgledaš prekrasno." Skočio je i potrčao prema meni, a njegov miris je potaknuo želju i

strast koja me iznenadi svojom žestinom. "Mmmmmmm, Lucy, nedostajala si mi", njušio mi je vrat i uvukao je

ruku ispod gornjeg dijela pidžame. Zadrhtala sam od dodira njegove ruke na goloj koži, i u meni se

probudi strast koja je neometano spavala posljednja tri tjedna, ali sam ga uspjela odgurnuti uz iznimnu samokontrolu.

Makni se! pomislim, nisam ti još održala predavanje. "Oh, Lucy, Lucy", promrmlja on, dok je ponovno kretao u napad. Nikad se više ne smijemo razdvojiti."

Jednom rukom me čvrsto uhvatio oko struka, a drugom je otkopčao gornji gumb na pidžami. Opirala sam se, pokušavajući ga opet zakopčati, ali to je bilo samo simbolično.

Nisam se mogla zaustaviti, bio je previše seksi. Prekrasan i opasan i nestašan. I tako je lijepo mirisao, kao Gus.

"Gus!" borila sam se s njim dok mi je pokušavao skinuti majicu. "Nisi me zvao tri tje..."

271

"Znam, Lucy, oprosti, Lucy", reče on, snažno povlačeći. "Ali nisam želio da bude tako. Isuse, tako si lijepa."

"Zaslužujem objašnjenje, znaš", opirala sam se dok me gurao prema krevetu.

"Tako je, Lucy, tako je", složi se on nejasno, dok me gurao, pokušavajući mi raširiti koljena. "Ali možemo li to obaviti ujutro?"

"Gus, obećavaš li da imaš dobru izliku i da ćeš mi to ujutro ispričati?" "Obećavam", reče on, gledajući me iskreno u oči, a u isto vrijeme

gurajući me snažno, pokušavajući mi skinuti pidžamu. "I možeš me izgrditi. Možeš me i rasplakati", obeća on. I tako smo

otišli u krevet. Sjetila sam se što mi je rekla Karen, ali nisam se složila s njom, nisam

se osjećala iskorišteno. Željela sam voditi ljubav s Gusom. To će dokazati da mu se još uvijek sviđam, da me nije ostavio, da nisam ja kriva što ga nije bilo tri tjedna.

Odlučila sam da predavanje može čekati do jutra. I tako sam se prepustila želji i Gus i ja smo se poseksali. Ali zaboravila sam da je Gus pomalo brzoplet, seks je završio gotovo istog trenutka kad je i počeo. Kao i do sada, Gus je svršio za nekoliko minuta. I ostalo je dovoljno vremena za izlike. Ali čvrsto je zaspao gotovo odmah nakon toga. I nakon nekog vremena sam i ja zaspala.

272

Četrdeset i osmo poglavlje

ljedećeg jutra mi nije bilo nimalo lako Gusu održati predavanje. Ako uzmemo u obzir koliko je bio pijan prethodne večeri, bio je iznenađujuće pun energije. Po svim pravilima je trebao ležati ispružen,

moliti da mu donesem lavor i obećavati da nikad više neće piti, kao sve normalne osobe. Umjesto toga, on se probudio u cik zore i jeo kekse. A kad je stigla pošta, izletio je na hodnik da je pokupi, a onda je, uz šuškanje papira i otvaranje omotnica, otvorio moju i pročitao mi o čemu se radi.

"Oh, ti si dobra cura, Lucy", činilo se da je ponosan. "Drago mi je da duguješ mnogo novca onim tipovima iz Vise. Sada se samo moraš preseliti bez da im to kažeš."

Ležala sam u krevetu i razmišljala kako želim da prestane. Ili da me barem prestane podsjećati koliko sam u dugu.

"Što se događa kod Russel & Bromleya?" upita on. "Jesu li to opet tvoji stari problemi?"

"Da", par crnih kožnih čizama do koljena i par seksi sandala od zmijske kože, da budem preciznija.

"Dobro, Gus!" pokušam biti odlučna i privući njegovu pozornost. "Doista moramo..."

"A što je s ovim, Lucy?" on mahne s omotnicom prema meni. "Izgleda kao Karenin izvještaj iz banke. Hoćemo li...?"

Bože, koje iskušenje. Charlotte i ja smo sumnjale da Karen ima tisuće na banci, i tako bih voljela saznati. Ali, sad sam imala posla.

"Ostavi sad Karenin izvještaj, Gus", pokušam ponovno. "Sinoć si rekao da imaš izliku i da..."

"Mogu li se istuširati, Lucy?" prekine me on. "Bojim se da pomalo smrdim."

Podigne ruku i stavi nos pod pazuh. "Pih", reče on s gađenjem. "Smrdim, dakle postojim." Meni je dobro

mirisao. "Možeš se istuširati malo kasnije. Daj mi tu omotnicu." "Ali mogli bismo je otvoriti na pari i ona ne bi saznala..." Bilo mi je jasno da on, unatoč strastvenim obećanjima od prethodne

noći, nema namjeru meni ništa objašnjavati. A ja sam bila toliko oduševljena što se vratio, da ga nisam željela

otjerati uporno tražeći objašnjenja i isprike.

S

273

Ali, isto tako je on morao shvatiti da se ne može izvući s takvim ponašanjem.

Naravno, mogao se izvući s takvim ponašanjem, u stvari, upravo je to i učinio. Ali ja sam morala barem uložiti prigovor, ponašati se kao da imam samopoštovanja. S nadom da bih mogla prevariti njega, kad već nisam mogla samu sebe.

Morat ću ga varkom navesti na ozbiljan razgovor. To će se na prijevaru morati izvući iz njega, izmamiti iz njega, a da on uopće ne bude svjestan toga što čini.

Ne bi surađivao ako bi mu direktno prišla, to svakako. Morat ću biti vrlo, vrlo ugodna, ali s pritajenom odlučnošću.

Okrenem se prema Gusu koji je bio ispružen na krevetu i čitao ponudu moje banke za mirovinski fond.

"Gus, željela bih razgovarati s tobom", kažem, pokušavajući zvučati ugodno odlučna, ili barem odlučno ugodna.

Sigurno sam pretjerala s odlučnošću, jer je rekao "Oh, oh", i napravio "Oh, oh" grimasu. I skočio je s kreveta i skrušeno se sakrio između ormara i zida: "Strašim se."

"Daj molim te, Gus, nemaš se čega bojati." "Ja se ne bojim, ja se strašim." "Dobro, strašiš se. Mi, nema razloga." Ali, on me uopće nije shvaćao ozbiljno. Nastavio je izvirivati i uspjela

bih uhvatiti pogled njegovih sjajnih očiju, prije nego bi maknuo glavu punu crnih kovrča natrag i čula sam kako mrmlja: "Oh, ne, sad ću platiti, sad ću dobiti, gotov sam, nasjeckat će me na komadiće."

Zatim je počeo pjevati neku pjesmu o tome da uvijek kad se boji drži glavu uspravno i zvižduče veselu melodiju, pa nitko ne može posumnjati...

"Ja se BOJIM!" "Gus, molim te, izađi, nemaš se čega bojati." Pokušala sam se nasmijati da pokažem kako sam dobro raspoložena,

ali bilo je teško biti strpljiv. Bilo bi divno da mogu vikati na njega. "Dođi, Gus, nisam strašna, to znaš." "Jedino čega se moram bojati je sam strah, je li tako?" reče njegov

bestjelesni glas. "Upravo tako", kimnem ormaru. "Ali stvar je u tome, Lucy", nastavi on. "ja se zaista jako bojim straha." "Pa moraš prestati. Nemaš se čega bojati sa mnom." Kad je izvirio, bio

je tako sladak: "Nećeš vikati na mene?" "Neću", bila sam prisiljena pristati. "Neću vikati na tebe." "Ali, želim znati gdje si bio u protekla tri tjedna." "Zar je toliko vremena prošlo?" upita nevino. "Ma daj, Gus. Zadnji put si mi se javio u utorak navečer prije

Karenine zabave. Što ti se dogodilo?"

274

"Svašta pomalo", bio je nejasan. "Ne možeš samo tako nestati na tri tjedna, znaš?" ali rekla sam to vrlo

nježno da se ne bi naljutio i rekao mi da se nosim i da može nestati koliko god želi i da ja tu ne mogu ništa.

"Dobro onda", reče on. Znatiželjno sam se nagnula prema njemu, nadajući se da ću čuti priče o prirodnim katastrofama i Božjim djelima. I da niti ja niti Gus nismo odgovorni za trotjedni prekid.

"Došao mi je brat sa Smaragdnog otoka i malo smo tulumarili." "Tulum je trajao tri tjedna?" upitam s nevjericom. Nije mi se sviđalo

što stalno napominjem tri tjedna, trebala sam biti neodređenija. Nisam htjela da pomisli kako sam brojila dane otada je otišao, što je naravno bilo upravo ono što sam radila.

"Da, tulum je trajao tri tjedna", reče on iznenađeno. "Što je loše u tome?"

"Što je loše u tome?" ponovim podrugljivo. "Često sam nestajao i mnogo duže od tri tjedna", reče on zbunjeno. "Želiš mi reći da si se tri tjedna vani opijao?" I odjednom sam samu sebe užasnula. Zvučala sam kao moja majka,

ton glasa, optužba, čak i riječi. "Oh, oprosti, mala Lucy", reče Gus. "Nije tako loše kao što zvuči.

Zaboravio sam na Kareninu zabavu, a kad sam se sjetio bio sam previše u stranu da te nazovem, jer sam znao da si ljuta."

"Ali, zašto nisi nazvao dan kasnije?" upitam, zgrčena od boli pri pomisli na agoniju čekanja koju sam podnijela.

"Zato što sam se užasno osjećao što sam zaboravio na večeru i što sam te naljutio, pa mi je Stevie rekao: 'Samo ti jedno može pomoči, mali moj, a to je...'"

"... Još jedno piće, sigurna sam", dovršim umjesto njega. "Točno! A sljedećeg dana..." "... Osjećao si se užasno jer me prethodnog dana nisi nazvao da si se

morao napiti da ti bude lakše..." "Ne", reče on iznenađeno. "Sljedećeg dana je bila velika zabava u

Kentish Townu koja je počela u jedanaest ujutro i otišli smo i dobro se uredili, Lucy. Uredili! Nisi još vidjela takvo pijanstvo, jedva sam znao kako se zovem."

"To nije izlika!" povičem, a zatim odjednom ušutim, opet sam zvučala kao majka.

"Znaš da mi ne smeta što se opijaš", pokušala sam zvučati smireno. "Ali, nije u redu tako nestati i onda se vratiti kao da se ništa nije dogodilo."

"Oprosti", poviče on. "Oprosti, oprosti, oprosti." Zatim sam se prisilila na najteže pitanje.

"Gus, tko je Mandy?" Zurila sam u njegovo lice da mogu izvući zaključke iz njegove reakcije.

275

Je li to bila moja mašta ili sam vidjela trag panike? Mogla je to biti samo moja mašta. Ipak mu se nije vilica rastvorila niti

je zabio glavu u ruke i zaplakao: "Znao sam da će doći i taj dan." U stvari, samo se nadurio i rekao: "Nitko." "Ne može biti nitko. Ona je netko", nasmijem se blago da ne bi

pomislio kako ga optužujem za nešto, da mu pokažem kako je pitanje prijateljsko.

"Nije nitko poseban. Samo prijateljica." "Gus", kažem, a srce mi brže zakuca. "Ne moraš mi lagati." "Ne lažem" Tužan, povrijeđen. "Ne kažem da lažeš. Ali, ako se viđaš s nekom, voljela bih znati." Nisam rekla odjebi ako se viđaš s nekom drugom, što sam trebala

reći. Ali, nisam htjela počiniti kardinalnu grešku i pokazati da mi je stalo. Legenda kaže da žene očajnički žele uloviti muškarca, da se muškarci boje biti ulovljeni, i da je najbolji način da ih se ulovi pretvarati se da ih ne želimo uloviti. Ipak, to mi se obilo o glavu više puta nego što bih se voljela i sjetiti. Govorila bih: "Ne posjedujem te. Ali ako se viđaš s nekom drugom, voljela bih znati." I onda bih srela svog takozvanog dečka na zabavi, zagrljenog s drugom ženom i poželjela bih zaliti ih pićem. A zatim bi mi rekli: "Ali, rekla si da ti ne smeta."

"Lucy, ne izlazim s drugim curama", reče Gus. Izgubio je obrambeni stav i u njegovim zelenim očima sam vidjela sjaj iskrenosti.

Izgledao je kao da mu je stalo do mene. I iako sam se bojala da ću izgledati nezahvalna, gurala sam dalje.

"Gus, jesi li se viđao s drugom prije, znaš, dok smo se mi, hmm, viđali?"

Izgledao je zbunjeno na trenutak, dok nije preveo moje pitanje na svoje narječje. Zatim je shvatio.

"Jesam li te varao?" zvučao je užasnut. "NISAM." Uvijek je postojala mogućnost da govori istinu. U stvari vjerojatno je

govorio istinu jer nije imao organizacijske sposobnosti da živi dvostrukim životom. Kako su stvari stajale, bio je uspjeh što bi se sjetio da nastavi disati svakog jutra kad bi se probudio.

"Kako se usuđuješ?" pitao je. "Što ti misliš, kakva sam ja osoba?" Kombinacija njegovog strastvenog nijekanja i moje očajničke želje da

mu povjerujem, značila je da govori istinu. Od olakšanja sam postala vesela i pomalo mi se vrtjelo u glavi.

Zatim me poljubio i još mi se više zavrtjelo. "Lucy", reče on. "Nikada te ne bih povrijedio." Povjerovala sam mu. Bilo bi besmisleno napominjati da me već bio

povrijedio. Najvažnije je bilo da nije bilo namjerno. "Sada, mogu li se oprati?" upita on blago. Otišao je istuširati se, a ja sam razmišljala o svojoj majci. Doista sam

276

se uplašila kad sam shvatila da zvučim poput nje. Još ću se više potruditi da budem liberalnija, obećam sebi.

Čula sam Gusa kako izlazi iz kupaonice, i Daniela i Karen kako ga pozdravljaju.

"Jutro, Gus", reče Daniel. Je li bilo podsmijeha u njegovom glasu, pomislim obrambeno.

"Jutro Danny Boy. Jutro Morag McVitie", reče Gus veselo, kao da nikad nije ni odlazio.

"Jutro, Paddy O'Paddy", reče Karen Gusu. "Jutro, Heather McŠkrtice", reče Gus Karen. "Jutro, Dupeglavac

O'Manovale", reče Karen Gusu. "Jutro, Tvrdice McSeanConnery", reče Gus Karen. "Jutro, Bogomoljac O'Odrpanče", reče Karen Gusu. "Jutro, Ronald McDonald", reče Gus Karen.

Začula sam gromoglasan smijeh. Trebalo je biti pred vratima kupaonice.

Cimeri i dečko su se uspješno pomirili, i činilo se da nikome nije neugodno osim meni.

277

Četrdeset i deveto poglavlje

ako smo Gus i ja opet postali par. I ja sam se pokušala opustiti i produljiti mu uzicu. Gus je bio slobodna duha, stalno sam se podsjećala. Za njega nisu

vrijedila uobičajena pravila. Ako je kasnio ako je satima razgovarao s nekim drugim na zabavi na koju me poveo i gdje nisam nikoga poznavala, to nije značilo da mu nije stalo do mene.

Neću spuštati svoje kriterije, odlučim. Samo ću promijeniti stajalište. Znala sam da mu je stalo do mene jer mi se vratio, nakon tri tjedna

praznine. Nije to morao učiniti, nitko ga nije prisilio. A Gus i ja smo se divno slagali s mojim novim stavom. On se ponašao

besprijekorno. Dobro, onoliko besprijekorno koliko je mogao, a da još uvijek bude Gus.

Bilo je ljeto i konačno je tako i izgledalo. Vrijeme u Londonu je bilo tako neobično toplo i sunčano da su mnogi

ljudi to shvatili kao znak da se bliži kraj svijeta. Redali su se dani zlatne vrućine i plavog neba, ali vrijeme je već toliko

puta iznevjerilo stanovnike Londona da su očekivali da val topline nestane svakog trenutka.

Svi su odmahivati glavama i natmureno govorili: "Neće potrajati, znaš." Ali potrajalo je i činilo se da će sunce sjati zauvijek.

Tog perioda se sjećam kao idiličnog. Tjedni i tjedni u kojima je život bio kao u raju, a ja sam se osjećala

kao da živim u maloj zlatnoj čahuri. Moja soba je svakog jutra bila preplavljena žutim svjetlom, tako da je

bio gotovo užitak ustati i živjeti život. Moja depresija je ljeti uvijek jenjavala, i čak ni posao nije bio tako

naporan. Naročito nakon što smo digli mini pobunu i odjel održavanja nam je morao kupiti ventilator.

Većinu pauza za ručak sam provodila s Jedom. Odlazili smo do trga Soho i zajedno s tisućama drugih uredskih zaposlenika se grebli za metar trave na kojem bismo se izležavala i čitali knjige.

Jed je bio najprikladnija osoba za to, jer ako bi pokušao razgovarati sa mnom, mogla sam mu jednostavno reći da ušuti i on bi ušutio. Mogli smo ležati u prijateljskoj tišini.

Barem je meni bila prijateljska.

T

278

Meredia nije htjela ići s nama jer je mrzila sunce. Provodila je pauze za ručak skrivena u uredu, s navučenim zastorima, pokušavajući začarati vrijeme i dozvati kišu. Svakog dana je nervozno čitala vremensku prognozu, nadajući se vijestima o padu temperature, bijesna ako bi veliki crni oblaci iz Irske zaobišli Veliku Britaniju i produžili ravno za Francusku.

Tijekom dana nas je častila prizorom podizanja haljine dok je posipala tone pudera po svojim golemim bedrima. "Toplo vrijeme nije blagonaklono prema krupnijim ženama", govorila bi ogorčeno i pitala želimo li vidjeti njenu crvenu i nadraženu kožu.

Jedina stvar koja ju je mogla razvedriti je bila čitanje temperature u gradovima svijeta u kojima je bilo toplije nego u Londonu. "Barem nisam u Mecci", često je uzdisala, "i, zamisli kako je onima u Kairu."

Ni Megan nije htjela doći u park. Kao prava Australka, ona je uživala u toplom vremenu, i ozbiljno je

shvaćala svoje sunčanje. Mnogo ozbiljnije od Jeda i mene. Rugala se meni i drugima koji smo sjedili na travi i podizali haljine do

koljena i mislili da smo odvažni i slobodni. Ona je bila u drugoj ligi – odlazila je na otvoreni bazen i sunčala se u toplesu.

Svoj prijezir prema Merediji izražavala je energičnije no inače. "Slušaj, Pauline", prosiktala je, "ako ne prestaneš kukati zbog svojih bedara, pokazat ću ti moje crne bradavice."

"Nastavi govoriti, nastavi govoriti", reče Jed uzbuđeno Merediji. Ona ga kiselo pogleda i promrmlja: "Zovem se Meredia."

Megan je cvjetala na vrućini. Osjećala se kao kod kuće. Nosila je otkinute traperice na posao – nije ona bila kriva što je izgledala kao da je stigla iz Spasilačke službe. Nije namjerno bila provokativna, jednostavno nije mogla, a da ne izgleda prekrasno.

Ali, meni je bilo drago što nisam Australka. Bilo bi mi previše neugodno hodati uokolo polugola. Zahvaljivala sam Bogu što sam rođena u hladnoj zemlji.

Većinu popodneva smo jeli sladoled i čak nam se i Ivor pridruživao. Kao vojnici koji za Božić igraju nogomet na ničijoj zemlji, tako smo i mi prekinuli neprijateljstvo zbog neobičnog vremena.

Iako baš i nije bilo ugodno gledati kako Ivor grize svu čokoladu s Magnuma, a zatim njegov debeli crveni jezik kako pleše oko mekog dijela.

Megan su nakon nekog vremena odvukli u Kadrovsku jer je bilo pritužbi zbog njenih hlačica. Pritužbe su morale poteći od ženskih zaposlenika, jer ih sigurno nisu uložile horde muškaraca koji su dolazili u naš ured s najglupljim izgovorima, da bi vidjeli njene duge, zlatne noge.

Meredia je bila oduševljena. Nadala se da će Megan dobiti otkaz. Mi Megan se vratila, misteriozno i zadovoljno se smješkajući.

"Hoćemo li ti pomoći da isprazniš stol?" upita Meredia s nadom. "Možda, Rosemary, možda", frkne Megan.

279

"Zašto izgledaš tako zadovoljno?" Meredia je bila zbunjena i sumnjičava.

"I zovem se Meredia" doda zbunjeno. "Možda ću preseliti gore", Megan to naglasi pokazujući prstom prema

stropu. "Gore, u svijet. Meredia je bila pogođena. "Kako to misliš?" upita bez daha. Zatim se poveseli: "Gore do reda za milostinju?" "Oh, ne", reče Megan. Opet se pojavi taj misteriozni, zadovoljni

smiješak kao u sfinge. "Samo nekoliko katova više." Meredia je izgledala kao da će se onesvijestiti. "Koliko?" uspije nekako upitati. "Jedan?" Megan se nasmije i odmahne glavom. "Dva?" Još jedan osmijeh i odmahivanje glavom. Meredia je jedva uspjela procijediti: "Tri?" A Megan, okrutna Megan je čekala nekoliko nepodnošljivih sekundi,

bez daha, a onda je još jednom odmahnula glavom. "Ne... ne na četvrti kat?" "Da, debela, na četvrti kat." Činilo se da se Megan u kratkim hlačicama svidjela Franku Erskineu,

jednom od mlitavih, ćelavih, mekanih i starih osobenjaka iz Uprave. I ponašajući se kao Bog, što je bila odlika tih muškaraca, Frank je obećao da će stvoriti mjesto za nju.

"Koje mjesto bi to moglo biti?" upita Meredia, s ogorčenim aluzijama. "Mjesto na leđima?"

Novosti su se proširile brzinom ospica u osnovnoj školi jer je Meganina priča preko hlačica do zvijezda probudila maštu čitavog osoblja. Svi su zamišljala kako se izvlače iz sramote Kreditnog odjela u prizemlju i odjednom se diže u visine četvrtog kata. S odgovarajućim podizanjem plaće, naravno.

Ljudi su uzdisali i govorili: "Kad pomislim da nisam vjerovao u bajke." Meredia je to teško prihvatila, bila je slomljena. Ona je tu već osam

godina, tulila je, osam godina. A ta australska drolja je tek sletjela. I vjerojatno je izravni potomak kradljivca ovaca. Ili čak silovatelja ovaca, kurva...

Kad god bi netko rekao Merediji: "Čujem da Megan napreduje". ona bi rekla: "Ona napreduje zato što se savija, ako me razumiješ", a zatim bi napućila usne i kreposno bi odmahnula glavom.

Nije dugo trebalo da Meredijine uvredljive optužbe stignu do Megan. Očiju sjajnih od bijesa, odvukla je Merediju na stranu. Nisam sigurna

što joj je rekla, ali to je bilo dovoljno da Meredia sljedećih nekoliko dana bude blijeda i prestravljena. I od tada je energično naglašavala da je Megan promaknuće dobila isključivo zbog svojih profesionalnih zasluga.

280

Barem u javnosti.

281

Pedeseto poglavlje

azmišljajući o tom ljetu, sjećam se da me Gus dočekivao poslije posla, upravo kad bi dnevna vrućina jenjavala. I sjedili bismo pred pubovima tih toplih večeri, pijući hladno pivo, pričajući, smijući se. Ponekad nas je bilo više, ponekad samo ja i Gus. Ali uvijek je s nama

bio ustajali, topli zrak, zveckanje čaša, žamor razgovora. Sunce nije dokasna zalazilo i nebo nikad nije postajalo mračno.

Plavetnilo se samo pojačavalo i postajalo tamnije, a zatim bi nekoliko sati kasnije opet izašlo sunce i stigao bi još jedan divan dan.

A toplina je mijenjala ljude, bili su mnogo ljubazniji. London je bio pun brbljavih, dobroćudnih ljudi, istih onih ljudi koji su

se ostali dio godine nesretno šuljali uokolo. Njihovo raspoloženje je postalo otvoreno i mediteransko jer su mogli sjediti na ulici u jedanaest sati navečer odjeveni u majicu, a da se ne smrznu.

I kad bi pogledali oko sebe u kafiću punom ljudi, bilo je lako prepoznati tko radi, a tko je nezaposlen. Ne samo zato što nezaposleni nikad nisu plaćali piće, već i zato što su imali predivnu boju.

Čitavo vrijeme je bilo previše toplo da bi i pomislili na hranu prije deset ili jedanaest navečer, kad bismo tromo lutali po restoranima koji su držali otvorena vrata i prozore i pili jeftino vino pretvarajući se da smo u inozemstvu.

Svake večeri smo išli u krevet uz otvorene prozore, pokrivena samo jednom plahtom i još uvijek je bilo prevruće za spavanje.

Bilo je nemoguće zamisliti da će nam ikad više biti hladno. Jedne noći mi je bilo toliko vruće da sam iz očaja prolila čašu vode po sebi u krevetu. Što je bilo vrlo ugodno. A strast koju je taj čin probudio kod Gusa je bila još ugodnija.

Uvijek se nešto događalo. Život je bio neprestana parada roštilja, zabava i izlazaka ili se barem meni tako činilo. Sigurno je bilo nekih večeri kad bih ostala kod kuće i gledala televiziju i išla rano u krevet, ali ako ih je bilo, ne mogu ih se sjetiti.

I ne samo da je bilo toliko događanja, nego i gomila ljudi za podijeliti to s njima. Uvijek sam imala s kim izaći. Mislim, osim s Gusom, on je bio slobodan za izlaske svaku večer.

Nije bilo opasnosti da poželiš izaći na piće, a da nemaš s kim. Ljudi iz mog ureda su često izlazili s Gusom i sa mnom. Čak je i jadna

R

282

Meredia teturala za nama i sjedila bi i mahala i pričala o tome kako se loše osjeća.

Jed i Gus su se dobro slagali, barem nakon nekog vremena. Kad su se tek upoznali bili su kao dva stidljiva dječaka koji se žele zajedno igrati, ali ne znaju kako bi počeli. Ali nakon nekog vremena su se obojica odmakli od moje haljine i otvorili se. Gus se možda ponudio da pokaže Jedu svoju novu hrpu hašiša ili nešto slično. A nakon toga im nije bilo kraja. Jedva sam mogla razgovarati s Gusom kad bi Jed izašao s nama. Njih dvojica bi vodili duge razgovore, ispod glasa, priljubljeni, a ja sam sumnjala da to ima neke veze s glazbom. Dečki su često razgovarali o takvim stvarima. Nadmetali su se u tome tko će se sjetiti imena neke nepoznate grupe u kojoj je netko svirao gitaru prije no što je otišao svirati u drugi bend. Mogli su se tako zabavljati danima.

Ali kad bi netko upitao Jeda i Gusa o čemu pričaju, oni bi samo tajanstvenu rekli: "To su muške stvari, ne bi razumjela."

Zato su dobivali popustljive osmijehe, sve dok jedne večeri to nisu rekli Charlotteinom Simonu.

Njih dvojica su stalno prigovarali zbog Simona i njegove uvijeknove palete uredne i moderne odjeće i njegovog elektroničkog ručnog računala i primjerka Arene ili GQ-a koje je uvijek imao uza se. Ali nije bilo potrebe da budu toliko prozirni.

Nikad nisu propuštali priliku da uznemire jadnog Simona. "Je li to nova majica?" upita Gus Simona jedne večeri. Gus je imao na

licu maslac-mi-se-ne-bi-rastopio-u-ustima izraz koji je ukazivao na nevolje. "Da, od Paul Smitha", odgovori Simon ponosno, ispruživši ruke kako

bismo je svi dobro vidjeli. "Mi smo isti!" reče Gus uživljeno. "Ista je kao ona koju sam kupio na

tržnici u ulici Chapel, pet za pet funti. Ali ne mislim da se tip koji mi ih je prodao zove Smith. Mislim da su svi završili u zatvoru prošli mjesec zbog ukradene robe. Jesi li siguran da je Smith?"

"Jesam", reče Simon suho, "siguran sam." "Možda su već izašli", reče Gus neodređeno. A zatim promijeni temu,

sretan što je pokvario Simonu užitak zbog nove majice. Dugo očekivana večer je stigla kad je Dennis napokon upoznao Gusa.

Dennis se rukovao s Gusom i pristojno se nasmiješio. Zatim se okrenuo prema meni i napravio bolnu grimasu i stavio ruku na usta. "Nekoliko riječi nasamo", reče on i odvuče me na drugu stranu puba.

"Oh, Lucy", zavijao je. "Molim?" Stavio je ruku na lice pomalo rastreseno i dramatično je prošaputao:

"On je kao anđeo, pravi anđeo." "Sviđa ti se kako izgleda?" bila sam ispunjena ponosom. "Lucy, BOŽANSTVEN je."

283

Morala sam se složiti. "Tako je teško naići na zgodnog Irca", nastavi Dennis, "ali kad je pravi,

onda je zaista pravi." Iako Dennis nije bio stručnjak. Barem ne ako mu je zrcalo bilo izvor

informacija. Dennis je okupirao Gusa te večeri, zbog čega sam bila pomalo živčana.

Dennis je uporno govorio da je sve dopušteno u ljubavi i u ratu. Barem je tako bilo ako bi mu se svidio nečiji tuđi dečko. A kasnije te noći, kad smo ja i Gus išli autobusom kući, Gus reče: "Taj Dennis je krasan, ljubazan momak."

Zar je Gus doista tako naivan? "Ima li djevojku?" "Nema." "Šteta, tako fin dečko poput njega." Pripremila sam se na to da će mi Gus reći da ide s Dennisom na piće

sljedeći tjedan, ali na sreću nije to rekao. "Moramo mu namjestiti nekoga", reče Gus. "Imaš li ti koju

prijateljicu?" "Samo Merediju i Megan." "Pa, mislim da mu Meredia ne bi odgovarala, jadnica", reče Gus

suosjećajno. "Zašto ne?" upitam, spremna na raspravu. "Pa, zar nije očito?" reče Gus. "Što je očito?" procijedim, spremna da ga izguram sa sjedala na pod

autobusa. "Ma daj, Lucy, nemoj mi reći da nisi primijetila", reče on razumno. "Da je predebela?" upitam zažareno. "To je krasan st..." "Ne, ti budalice", reče on. "Nisam mislio na to. Isuse, Lucy, to je

grozno od tebe, ne bih to od tebe očekivao." "O čemu govoriš?" "O Merediji i Jedu, naravno." "Gus", kažem ozbiljno. "Ti si skroz lud." "To je moguće", složi se on. "Kako to misliš 'Meredia i Jed'?" "Mislim da se Merediji jako sviđa Jed." "Svima nam se jako sviđa Jed", kažem. "Ne, Lucy", reče Gus. "Mislim da joj se sviđa zamisao da uhvati Jeda,

da spava s njim." "Ne, nije istina", narugam se. "Da, istina je." "Ali kako ti to znaš?" upitam. "Zar to nije očito?" "Meni nije."

284

"Pa, meni jest", reče Gus. "A ti si žensko, ti bi trebala imati intuiciju." "Ali, ali... ona je prestara za njega." "Pa, i ti si starija od mene." "Samo nekoliko godina." "U svakom slučaju, ljubav ne poznaje godine", reče Gus mudro.

"Pročitao sam to u papiriću iz Božićnih kolačića." Vidi, vidi, vidi. Kako zanimljivo. Romantika! Intriga! Ljubav među prijetećim pismima. "A sviđa li se ona njemu?" upitam brzo, odjednom. s velikim

zanimanjem. "Otkud ja znam?" "Pa, moraš saznati. Ti pričaš s njim, on priča s tobom." "Da, ali mi smo muškarci, mi ne pričamo o tim glupostima." "Obećaj mi da ćeš pokušati, Gus", molila sam. "Obećavam", reče on. "Ali to još uvijek ne rješava problem Dennisa i

toga što nema djevojku." "A što je s Megan?" Gus se namršti i odmahne glavom: "Ona ima zamisli, ta cura. Misli da

je neka. Ona bi mislila da predobro izgleda za Dennisa, iako je on divan dečko."

"Gus! Megan uopće nije takva." "Ali jest", promrmlja on. "Nije", nastavim. "Jest", odvrati on. "Kako ti hoćeš", kažem. "To je dobrodošla promjena", kaže tmurno. Kad sam kasnije izvijestila Dennisa, prvo mi je rekao da je Gus divan,

zatim mi je rekao da je Gus homić – nisam se iznenadila. Ali zatim mu je glas poprimio svečani ton kad me upitao za Gusa i njegovu financijsku situaciju.

"Oh to", kažem odbacujući pretpostavku. "To nije problem." "Ali, ima li on novca?" "Ne baš." "Ali, vas dvoje stalno izlazite." "Pa što?" "Jesi li bila na nekoj od njegovih svirki?" "Nisam." "Zašto ne?" "Zato što uglavnom radi zimi." "Samo budi pažljiva, Lucy", upozori me Dennis. "On lomi srca, taj tip." "Hvala na savjetu, Dennis, ali znam dobro paziti na sebe." "Ne, ne znaš." Često sam viđala Charlotte i Simona preko ljeta. Kad bi se uobičajeni

285

sumnjivci skupili na piću poslije posla, skoro su se uvijek nalazili u žiži događanja.

Zatim su otišli u Portugal na tjedan dana. Pozvali su Gusa i mene da idemo s njima. Ili točnije, Charlotte je pozvala mene i rekla da mogu povesti Gusa ako želim. I da se ne brinem kako će se on i Simon slagati.

Ali, Gus i ja nismo imali dovoljno novca da odemo – iako mi to nije smetalo, jer mi je život ionako izgledao kao odmor.

Gus, Jed, Megan, Meredia, Dennis i ja smo ih otišli ispratiti do zračne luke, jer smo svi postali toliko povezani da nismo mogli podnijeti rastanak.

Za vrijeme tjedna njihove odsutnosti smo ih često spominjali, kao: "Što misliš što sad rade Simon i Charlotte?" i "Misliš li da misle na nas?"

Čak je i Gusu nedostajao Simon. "Nemam koga zadirkivati", žalio se. Te noći kad su se vratili, svi smo bili toliko uzbuđeni da smo

organizirali divlju proslavu. Popili smo vino verde koje su donijeli sa sobom iz duty-freeja. Večer je izgledala jako uspješna, a onda je Charlotte povratila i morali smo je strpati u krevet.

Tog ljeta jedino se s nama nisu zabavljali Karen i Daniel. Jedva da sam ih i viđala. Karen je uglavnom vrijeme provodila u Danielovom stanu. Ponekad bi

svratila do našeg stana da pokupi promjenu odjeće, samo bi utrčala i izletjela, dok je Daniel čekao u autu.

Daniel i ja se uopće nismo viđali nasamo. U stvari nismo više ni telefonirali jedno drugome.

Meni je zbog toga bilo žao, jer sam bila takva: sentimentalna, emotivna budala. Ali nisam znala što uraditi u vezi s tim, nije bilo povratka.

I zato sam se pokušala usredotočiti na dobre stvari u životu, poglavito na Gusa.

Shvatila sam koliko je ozbiljna Karenina i Danielova veza kad sam saznala da u rujnu zajedno idu u Škotsku. Sudeći po sjaju u Kareninim očima, ona je mislila da ima Daniela u džepu. Bilo je samo pitanje vremena kad će se početi svađati s majkom u vezi s pozivnicama za daleke rođake i koliko su pita od limuna i zapečeni sladoled primjereni za desert.

Pitala sam se hoće li me pozvati da joj budem djeveruša. Nekako sam mislila da neće.

Jedne subotnje večeri, svi zajedno – ja, Charlotte, Simon, Gus, Dennis, Jed, Megan, čak i Karen i Daniel – smo otišli na koncert na otvorenom u sjevernom Londonu.

Iako je bio koncert klasične glazbe, svi smo se divno zabavljali. Ispruženi na toploj travi, slušali smo zvukove lišća u tišini noći, pijuckali smo pjenušac, jeli Marks i Spencer mljeveno meso pečeno u tijestu i mini eklere.

Nakon što je koncert završio, odlučili smo da nam je dosta odraslog

286

ponašanja i da nam još nije dosta pijančevanja te večeri. Bila je tek ponoć, a odlazak u krevet prije zore se smatrao propalom večeri.

Zato smo kupili dosta vina u prodavaonici koja radi čitavu noć i gdje rado krše zakon, ukrcali smo se u nekoliko taksija i vratili se u stan.

U kojem nije bilo čistih čaša, pa je Karen dobrovoljno ponudila da ih ja operem.

Dok sam u kuhinji ispirala šalice, žaleći za svakim zabavnim trenutkom iz dnevne sobe, ušao je Daniel tražeći otvarač za boce.

"Kako si?" upitam. I prije nego sam se snašla, nasmijem se jer stare navike teško umiru.

"Dobro", reče on hladno. "A ti?" "Dobro." Nelagodna stanka. "Nisam te vidjela cijelu vječnost", kažem. "Ne", složi se on. Još jedna stanka. Pričati s njim bilo je kao da vadim krv iz repe. "Znači, ideš u Škotsku?" upitam. "Da." "Veseliš se?" "Da, nikad nisam bio u Škotskoj", reče kratko. "A nije samo to, zar ne?" zadirkivala sam nježno. "Kako to misliš?" hladno je zurio u mene. "Pa, znaš, upoznat ćeš Kareninu obitelj i tako to", veselo mu klimnem.

"I što slijedi?" "O čemu govoriš?" reče on, stisnutih usana. "Znaš", kažem, nesigurno se smiješeči. "Ne, ne znam", odreže on. "To je samo prokleti odmor, dobro?" "Kriste", promrmljam. "Sjećam se da si nekad imao smisao za humor." "Oprosti, Lucy", pokušao me uhvatiti za ruku, ali ja sam ga odgurnula

i izašla iz kuhinje. Oči su mi se napunile suzama, što je bilo doista strašno, jer nisam

nikad plakala. Osim kad sam imala PMS, a to se nije računalo. Ili kad je bila emisija o sijamskim blizancima koje su razdvojili pa je

jedno umrlo. Ili kad bih vidjela nekog starca kako sam tetura niz ulicu. Ili kad sam otišla u dnevnu sobu, a svi su vikali na mene jer sam se vratila bez čistih čaša. Gadovi.

Ali, unatoč učestaloj prisutnosti Meredije, Jeda, Megan, Dennisa, Charlotte i Simona u mom životu, nema sumnje da je to bilo Gusovo ljeto.

Od trenutka kad se vratio nakon trotjednog odsustva, jedva da smo se razdvajali.

Ponekad sam aljkavo pokušavala provesti večer sama, ne zato što sam to htjela, već zato što sam mislila da se to od mene očekuje.

Morala sam se pretvarati da sam neovisna, da imam svoj život, ali

287

istina je bila da sam u svemu manje uživala bez Gusa. A on se ponašao kao i ja. "Nećemo se vidjeti večeras", rekla sam nekoliko puta. "Moram prati

rublje i obaviti još neke stvari." "Ali, Lucy", tulio je, "nedostajat ćeš mi." "Ali vidjet ćemo se sutra", govorila sam, pretvarajući se da sam

bijesna, ali, naravno, bila sam oduševljena. "Možeš valjda preživjeti jednu noć bez mene."

Ali, svaki put bi Gus stigao u moj stan do devet sati, pokušavajući izgledati kao da se kafe, ali bezuspješno.

"Oprosti, Lucy", smijao se. "Znam da želiš biti sama. Ali morao sam te vidjeti, samo na pet minuta. Idem sada, dobio sam svoju dozu tebe."

"Ne, nemoj ići", rekla bih svaki put, a on je sigurno znao da će biti tako.

Zabrinjavajuće je bilo to što sam vrijeme bez Gusa smatrala protraćenim.

Iako sam se trudila da to ne bude tako očito, bila sam luda za njim. A činilo se da je i on lud za mnom, ako je vrijeme koje je provodio sa mnom bilo neki pokazatelj.

Jedini problem, ako je to bio problem, je bilo to da mi nije rekao da me voli. Nije izgovorio riječi: "Volim te, Lucy." Nije da sam se brinula, pa, ne previše, u svakom slučaju, jer sam znala da za Gusa ne vrijede uobičajena pravila. Vjerojatno me voli, ali možda je zaboravio to spomenuti. Na kraju krajeva, on je bio takav. Ali svejedno sam mislila da je najbolje da mu ne kažem da ga volim, iako je to bila istina, dok on to meni ne kaže.

Nema smisla prerano trčati pred rudo. Osim toga, uvijek je postojala mala vjerojatnost da me ne voli, a nema

neugodnije situacije od toga. Rado bih bila razgovarala s njim o našoj vezi, o tome što će s nama

biti u budućnosti. Ali, on to nikad nije spominjao i meni je bilo neugodno započinjati.

Morala sam biti strpljiva, ali bilo mi je teško igrati tu igru strpljenja. Nekoliko puta kad sam imala nekih strahova i sumnji, pomislila bih na predviđanje gospođe Nolan, i sjetila bih se da sam vidjela budućnost i da je u njoj Gus. (Ili da sam vidjela budućnost, a ona je bila pijana, kako je to lijepo sročio onaj umišljeni Daniel.)

Tješila sam se time da je strpljenje vrlina i da tko čeka taj ili ta i dočeka. I zanemarivala sam porive da kujem željezo dok je vruće, da ne čekam da mi trava naraste pod nogama i da se pokrenem jer stajati mirno znači umrijeti.

Ne sjećam se da sam se previše brinula za moju budućnost s Gusom tijekom tog čarobnog, zlatnog ljeta. Tada sam mislila da sam sretna, i meni je to bilo dovoljno dobro.

288

Pedeset i prvo poglavlje

vanaesto jutro u kolovozu nije izgledalo drukčije od ostalih zlatnih jutara koja su mu prethodila. Osim jednog važnog detalja, Gus je ustao prije mene. Nemoguće je naglasiti koliko je to bilo neobično. Svakog jutra kad sam

odlazila na posao, Gus je još uvijek čvrsto spavao. I nakon određenog vremena, mnogo, mnogo kasnije bi izašao, povukavši vrata za sobom. (Nakon što bi prije toga pojeo sve što se nije micalo u hladnjaku, pa obavio nekoliko telefonskih poziva s Donegalom.) To je značilo da stan nije zaključan i da je prepušten skitnicama i lopovima, zbog čega smo se Karen i ja nekoliko puta posvađale, u rijetkim prilikama kad je bila kod kuće.

Ali nisam se mogla odlučiti da Gusu dam komplet ključeva jer ga nisam željela uplašiti porukom: "Mogli bismo živjeti zajedno".

I tješila sam Karen da je stan toliko neuredan da i kada bi provalnici ušli, mislili bi da je suparnička banda prije nekoliko minuta sve pretražila. Moglo bi se čak dogoditi da dođemo kući i pronađemo novi televizor i liniju u dnevnoj sobi, dodala sam optimistično kad je me Karen skeptično pogledala podignutih obrva.

Tog jutra je Gus ustao prije mene, što je pokrenulo daleka zvona za uzbunu u mojoj glavi.

Sjeo je na krevet i dok je navlačio cipele, usputno je komentirao: "Znaš da ovo postaje pomalo ozbiljno, Lucy?"

"Mmmm, valjda", rekla sam, još uvijek previše pospana da primijetim kako sam uspaničena.

Ali u djeliću sekunde sam shvatila da ne vodimo običan razgovor kad je rekao: "Mislim da bismo trebali malo usporiti."

Izraz: "Ovo postaje pomalo ozbiljno" – naročito odabir riječi "ozbiljno" – je probudio divlje pse koji su počeli lajati uz ogradu. Ali izraz: "Mislim da bismo trebali malo usporiti" pokrenuo je sirene i reflektore koji su pretraživali teren.

Dok sam se vrtjela po krevetu, pokušavajući ustati, glas u glavi mi je objavio, Ovo je uzbuna, dečko pokušava pobjeći, ponavljam, dečko pokušava pobjeći.

Imala sam osjećaj da sam u dizalu i da padam opasnom brzinom, jer svaka žena zna da je priča o usporavanju i rjeđem viđanju u stvari muška priča za: "Dobro me pogledaj, više me nikad nećeš vidjeti."

D

289

Nadala sam se da ću po njegovom izrazu lica moći shvatiti što se događa. Ali nije me htio pogledati, crna kovrčava glava mu je bila nagnuta prema dolje dok je vezivao cipele s nevjerojatnom marljivošću.

"Gus, pokušavaš li mi nešto reći?" "Mogli bismo se malo odmoriti jedno od drugoga", promrmlja on. To je zvučalo kao da je istreniran, kao da nespretno čita pripremljeni

tekst. U stvari, činilo se da čita tekst napisan na cipelama. Ali tada sam bila tako šokirana onim što je govorio da se nisam mogla zamarati činjenicom da inače nije govorio takve stvari.

Trebala sam primijetiti činjenicu da je bilo neobično i to što se Gus uopće potrudio reći mi da prekida.

"Ali zašto?" upitam, užasnuta. "Što se dogodilo? Što je išlo naopako? Što se promijenilo?"

"Ništa." Odlučno i nervozno podigne glavu. Sigurno je zavezao i odvezao cipele

četrdeset puta. Kad je nemirnim pogledom pronašao moje lice, na trenutak je izgledao

kao da ima grižnju savjesti, a zatim je prasnuo: "Ti si kriva, Lucy, nisi se trebala toliko vezati, nisi smjela dopustiti da postane previše ozbiljno."

Nisam znala da je i Gus bio sljedbenik škole napad-je-najbolja-obrana kad je prekid veze u pitanju. Mislila sam da je njegov stil više udari-i-pobjegni.

Bila sam previše zapanjena da bih ga podsjetila kako me nije ostavio samu niti jednu jedinu večer, da nisam uspjela ni depilirati dlake na nogama bez da on stražari pred vratima kupaonice, kukajući kako mu nedostajem, moleći me da mu pjevam, pitajući koliko dugo ću se još zadržati.

Ali nisam si mogla priuštiti taj luksuz da se ljutim na njega. To će morati pričekati.

Dok sam mucala i posrtala, pokušavajući ustati iz kreveta, Gus se povlačio prema vratima podigavši ruku u znak oproštaja.

"Idem sad, Lucy. Sretno! Neka mi je sretan put", zvučao je optimistično i veselo. I sve više je bio takav kako se odmicao od mene.

"Ne, Gus, čekaj, molim te. Razgovarajmo o tome. Molim te, Gus." "Ne, moram ići." "Zašto, čemu tolika žurba?" "Jednostavno moram." "Dobro, možemo li se vidjeti kasnije? Ne razumijem ovo, molim te

pričaj sa mnom, Gus." Izgledao je nadureno i osorno. "Hoćeš li me sačekati poslije posla?" upitam, pokušavajući zvučati

smireno, trudeći se da izbacim histeričan ton iz glasa. Još uvijek nije odgovorio.

290

"Molim te, Gus", ponovim. "Dobro", promrmlja, kliznuvši iz sobe. Zatim se začuje lupanje ulaznim vratima. Otišao je, a ja sam još bila u

polusnu, pitajući se je li to bila samo užasna noćna mora. Nije bilo ni osam sati. Bila sam previše zaprepaštena da bih se bacila pred vrata

pokušavajući ga zaustaviti. A kad sam se toga sjetila, umjesto da budem zahvalna, ja sam se razbjesnila.

Nekako sam stigla na posao, mada nisam bila od velike koristi kad sam došla. Činilo mi se da lutam uokolo kao pod vodom, sve je bilo prigušeno, mutno, usporeno. Glasovi su dopirali do mene iz velike daljine, odsječeni i iskrivljeni. Nisam ih u stvari mogla čuti i nisam se mogla koncentrirati na ono što su me pitali.

Dan je sporo i u agoniji odmicao, idući prema pet sati. Povremeno sam mogla jasno razmišljati, kao kad se sunce probija

kroz oblake. Kad bi se to dogodilo, preplavili bi me valovi panike. Što ako ne dođe, pitala sam se užasnuto. Što ću napraviti?

Ali morao je doći, očajnički sam zaključila. Morala sam razgovarati s njim, otkriti što nije u redu.

Najgore od svega je bilo to što nisam mogla nikome u uredu ispričati što se dogodilo. Gus nije ostavio samo mene, nego i Jeda, Merediju i Megan, i bojala sam se da će biti povrijeđeni. Bojala sam se i da će mene okriviti.

Dan mi je prošao u zaprepaštenju. Morala sam zvati klijente i prijetiti im da ću ih tužiti ako nam uskoro

ne plate, a ja sam bila u drugom svijetu, u kojem je jedino Gus nešto značio.

Zašto je mislio da naša veza postaje previše ozbiljna? – pitala sam se. Osim zbog očigledne činjenice da je to bilo točno. Ali što s tim nije bilo u redu?

Trudila sam se nešto raditi, ali to mi je toliko malo značilo. Koga briga što su Rezervni dijelovi kasnili sa isplatom kredita gotovo

dvije godine, a imali su rok od devedeset dana? Fućkalo mi se za to. Mene su brinule veće, važnije stvari. Pa što ako su Novi kotači propali i duguju nam tisuće funti? Kako je to moglo biti bitno kad me srce boljelo?

Besmislenost mog posla je uvijek postajala naglašena kad bi mi netko slomio srce. Postajala sam nihilist kad bi me netko napustio.

Nesretno sam telefonirali, mlako prijetila ljudima da ću ih tužiti do zadnjeg novčića, i mislila: "Za sto godina ništa od ovoga uopće neće biti važno."

Nekoliko milenija kasnije dan se konačno dovukao do tromog kraja. A kad je stiglo pet sati, Gus nije stigao. Očajnički sam čekala do šest i trideset, jer sam bila potpuno

291

izgubljena, ne znajući što uraditi sa sobom, sa svojim vremenom, sa svojim životom.

Bila sam sposobna samo čekati Gusa. Ali nije došao. Naravno da nije došao. I dok sam razmišljala o svom sljedećem potezu, nešto što se prijeteći

skrivalo negdje u mojoj glavi, iskristaliziralo se u svjesni strah. Nisam znala gdje Gus živi. Ako on ne dođe kod mene, ja ne mogu otići kod njega. Nisam imala ni

telefonski broj, ni njegovu adresu. Nikad me nije odveo kod sebe, sve što smo zajedno radili – od

spavanja do seksa i gledanja televizije – događalo se u mom stanu. Znala sam da to nije u redu, ali uvijek kad bih predložila da idemo kod njega, on bi me odbio nizom nestvarnih izlika koje su bile toliko bizarne da sam zadrhtala pri pomisli kako sam ih lako progutala.

Nisam smjela biti tako popustljiva, pomislim očajno. Trebala sam biti uporna. Da sam bila zahtjevnija, ne bih bila u takvom neredu. Barem bih znala gdje da ga nađem.

Nisam mogla vjerovati koliko sam bila poslušna. Zar nikada nisam posumnjala?

U stvari, koliko se sjećam, posumnjala sam. Ali prisilila sam sebe da odbacim sumnju jer je to bila prijetnja mirnoj površini moje sreće.

Dopustila sam Gusu da se izvuče u mnogim stvarima, prihvaćajući nejasna, plitka objašnjenja koja su bila neobična i ekscentrična. A sada kad je nestao, jedva sam mogla prihvatiti svoju naivnost.

Da sam o sebi čitala u novinama, o djevojci koja je izlazila s tipom skoro pet mjeseci (ako računam tri tjedna u svibnju kad ga nije bilo), a koja čak nije znala ni gdje on živi, sigurno bih rekla da je glupača koja zaslužuje sve što je dobila.

Ili ne bih? Ali stvarnost je bila toliko drukčija. Bojala sam se nametati nešto jer

ga nisam željela otjerati. I u svakom slučaju, mislila sam da nema potrebe da nešto namećem,

jer se ponašao kao da mu je stalo do mene. Ali frustracija zbog nemogućnosti da stupim u kontakt s njim je bila

nepodnošljiva. Naročito zato što sam tome sama kriva. Gus se nije pojavio u sljedećih nekoliko beskrajnih, paklenih dana, i

nisam se nadala da bi se to moglo dogoditi. Jer sam shvatila nešto užasno, očekivala sam da me ostavi. Ja sam to

čekala čitavo vrijeme dok sam bila s njim. Moje idilično ljeto je bilo obična prijevara. Iako sam tek sada, osvrćući

se na to, mogla vidjeti napetost ispod ugodne, sunčane površine. Nikad se nisam osjećala sigurno nakon trotjednog nestanka.

292

Pretvarala sam se da sam sigurna, jer je tako bilo ugodnije. Ali, stvari više nikad nisu bile iste. Time je moć potpuno prevagnula na Gusovu stranu, ponašao se prema meni bez poštovanja i ja sam mu rekla da ima potpuno pravo da se tako ponaša. Imao je odriješene ruke da bude grub prema meni.

A on je to prilično galantno prihvatio, nikad me nije otvoreno podsjećao da sam njegov talac. Ali to je uvijek bilo tu negdje, u napomeni, jednom me ostavio i mogao je to ponoviti kad god mu se prohtije. Mahao je svojom mogućnošću nestanka kao s oružjem.

Između Gusa i mene se odvijala prikrivena borba za prevlast. On je glumio politiku visokog rizika, a ja sam glumila stoicizam. Koliko dugo me može ostaviti samu na zabavi dok se ne naljutim? Koliko novca može "posuditi" od mene prije nego mu odbijem više išta "posuditi"? Koliko je mogao flertovati s Megan, koliko puta je morao dotaknuti njenu kosu, dok mi ne skine ukočeni osmijeh s lica?

Sav taj strah mi je potrošio toliko energije, stalno sam bila napeta u njegovoj blizini. Nervozna. Svaki put kad bi rekao da će me pokupiti ili sačekati, moji živci su bili napeti dok se ne bi pojavio.

Ali ja sam sva pitanja gurala ispod površine, nisam im mogla dopustiti da izvire i da sve unište.

Krpala sam pukotine, potiskivala strahove, gutala uvrede, jer sam mislila da se isplati.

I tako je i izgledalo, jer – barem izvana – činilo se da smo Gus i ja sretni.

Ali sada kad je otišao, shvatila sam da je svaki put s njim postojao strah da je to posljednji put. U meni je tinjao neki očaj, potreba da dobijem nešto za svoje novce. Potreba da spremim najveću moguću zalihu Gusa u svoj život, za ono vrijeme kad opet bude pobjegao.

293

Pedeset i drugo poglavlje

akon nekog vremena sam morala reći svima u uredu da Gus i ja više nismo u vezi. Bilo je užasno. Jed i Meredia su bili pogođeni, izgledali su kao djeca koja su upravo otkrila da Djed Mraz ne postoji. "Zar nas Gus više ne voli?" upita Meredia tihim glasom, pognute glave,

čupkajući rub haljine. "Naravno da vas voli", razuvjerim je toplo. "Jesmo li mi krivi?" upita Jed, izgledajući očajno poput

četverogodišnjaka. "Jesmo li nešto pogrešno uradili?" "Naravno da niste vi krivi", kažem iskreno. "Gus i ja više ne možemo

biti zajedno, ali..." Zaustavim se shvativši da još samo nedostaje da sjednem i zagrlim

njih dvoje i nježno im objasnim da: "Ponekad se dvoje odraslih ljudi prestane voljeti i to je tužno, ali to ne znači da Gus ne voli vas i da..."

Umjesto toga plačljivo povičem: "Oh, za Boga. Niste djeca rastavljenih roditelja i prestanite se tako ponašati!"

"Ovo je moja tragedija", podsjetim ih, razumnijim tonom. "Možda ga i dalje možemo viđati", Jed se okrene prema Merediji. "Lucy

ne mora biti s nama." "Hvala, vi pokvarene svinje", kažem. "Još ćete tražiti da razgovaram s

njim o pravima posjećivanja." Megan je bila osorna i nesuosjećajna: "Bolje ti je bez tog propalice", ili,

"Bolje ti je bez tog gubitnika", rekla je odmahnuvši rukom. Naravno da je bila u pravu. Ali teško sam joj mogla biti zahvalna. Bila sam kao pijana, vrtjelo mi se od iznenadnog gubitka. Neočekivanost njegovog odlaska me bacila u stanje šoka. Nije bilo

nikakvog upozorenja da njegovo zanimanje za mene slabi, gotovo do zadnjeg trenutka se ponašao kao da je sretan.

I možda je i bio, pomislim s tračkom kreposti, uložila sam toliko truda da mu bude lijepo.

Naravno, imala sam dvostruki hendikep jer sam bila žensko, i jer sam imala manjak samopoštovanja, pa sam pokušavala okriviti sebe. Zašto je otišao? Što sam učinila? Što nisam učinila?

Da sam samo znala, pomislim bespomoćno. Bila bih se više potrudila. Iako je to doista bilo diskutabilno.

Najgore što mi se dogodilo s Gusovim odlaskom iz mog života je bilo

N

294

ono što mi je uvijek bilo najteže kod prekida, količina vremena koju sam odjednom imala. Kao i prošli put kad me ostavio, bilo ga je prokleto previše. Pružala mi se cijela četvrta dimenzija, beskrajna rupa beskonačnih večeri, kojih se nisam mogla dovoljno brzo riješiti.

Ne sjećam se da je ikad prije bilo tako loše. Ali mislim da mi se tako činilo svaki put kad bi mi netko slomio srce.

Stalno sam izlazila, pokušavajući se osloboditi viška sati i minuta, i trudila sam se zabavljati da otjeram nesreću, da je izgorim. Morala sam, bila sam previše uzbuđena da ne pokušam. Bilo je nemoguće ništa ne poduzimati.

Ali nije upalilo, užas me nije napuštao. Čak i kad sam sjedila u pubovima s gomilom sretnih, nasmijanih ljudi, još uvijek sam osjećala divlji, panični strah kako mi kola kroz vene.

Gotovo da i nije bilo izlaza. Noću sam mogla spavati samo nekoliko sati. Nije bilo teško zaspati, ali budila sam se doista rano ujutro, u četiri ili u pet, i ostajala sam budna. Nisam mogla izdržati samoću. Ali nisam željela ničije društvo. I bez obzira gdje sam se nalazila, željela sam biti na nekom drugom mjestu.

Bez obzira na to s kim sam bila, što sam radila i gdje sam bila, bilo je pogrešno, i ja to nisam željela.

Svake noći sam sjedila s krpom ljudi i osjećala sam se potpuno sama. Prošlo je nekoliko tjedana, i možda mi je bilo malo bolje, ali promjena

je bila premala da bi se vidjela. "Preboljet ćeš ga", svi su mi suosjećajno govorili.

Ali nisam ga htjela preboljeti. Još uvijek sam mislila da je najduhovitiji, najpametniji, najseksipilniji muškarac kojeg sam ikad upoznala ili kojeg ću ikad upoznati.

Bio je moj ideal. I ako ga prebolim, i ako ga više ne budem htjela, izgubit ću dio sebe.

Nisam htjela dopustiti da rana zacijeli. U svakom slučaju, unatoč tome što su svi govorili, znala sam da ga

nikad neću preboljeti. Toliko me boljelo da nisam mogla zamisliti da će to prestati.

Osim toga, gospođa Nolan i njeno prokleto proročanstvo su mi još uvijek bili na pameti. Bilo mi je teško prihvatiti sve znakove koji su vrištali da Gus nije muškarac za mene, jer je bilo ugodnije vjerovati da je u zvijezdama zapisano da ćemo biti zajedno.

"Taj Gus – koji gad, ha?" primijeti veselo Megan jednog dana na poslu. "Valjda", složim se pristojno. "Nemoj mi reći da ga ne mrziš?" Megan je bila zaprepaštena. "Ne mrzim ga", kažem. "Možda bih trebala, ali ne mrzim ga." "Ali zašto ne?" pitala je. "Zato što je Gus takav", pokušam objasniti. "Ako ga voliš, moraš

295

prihvatiti da voliš i nepouzdani dio njega." Čekala sam da se Megan naruga i da mi kaže da sam slabić. I rekla je

to. "Ne budi takva jadnica, Lucy", nasmijala se. "Ti si bila kriva, nisi

trebala podnositi sve njegove gluposti. Životinjama poput Gusa moraš pokazati tko je gazda, moraš ih slomiti."

"Ja to uvijek napravim." Bilo je to u redu za Megan, ona je odrasla na farmi, i još k tome u

Australiji. Znala je sve o povodcima i bičevima i lomljenju duha. "Nisam ga htjela slomiti", kažem. "Da se lijepo ponašao, ne bi to bio

Gus." "Ne možeš imati jedno i drugo, Lucy", reče Megan. "Nemam ni jedno ni

drugo", podsjetim je. "Hajde, razvedri se. Nije ti doista stalo, zar ne?" upita ona veselo. "Stalo mi je", kažem ponizno, jer takav manjak samopoštovanja nije

baš za pohvalu. "Ne, nije", naruga se ona. "Stalo mi je." "Doista?" gledala me s nelagodom. "Da." "Ali zašto?" upita ona. "Zato... zato", koprcala sam se. "Zato što je poseban. Nikad nisam

upoznala nekoga poput njega. I nikad neću upoznati nekoga poput njega... šmrc...nikad više."

Moj glas je opasno zadrhtao kad sam rekla "nikad više", ali sam se uspjela zaustaviti da se ne bacim na stol i ne zaplačem gorko.

"Pa ako bi ti došao na vrata i molio te da ga primiš natrag, bi li mu oprostila?" upita Megan, nastavljajući ispitivanje.

To mi se nije svidjelo. U glavi sam imala nejasnu sliku užasno nesretne žene, koju je dečko istukao i ukrao joj novac i prevario je s prijateljicama.

"Megan", kažem nervozno, "nisam jedna od onih koje muškarci maltretiraju, ali ih svejedno primam natrag s vremena na vrijeme."

"Čudno", reče Megan, "jer se upravo tako ponašaš." "Samo u Gusovom slučaju", objasnim. "Samo za Gusa. Ne bih to

uradila za svakog muškarca kojeg znam. Ovo je jedinstven slučaj." "Gus je vrijedan kršenja pravila", dodam. "Tako izgleda", reče ona. Osjetim čudnu želju da je udanim. "Pa što onda?" izvali ona, odlučno vesela. "Preboljet ćeš ga. Za dva

tjedna se nećeš sjećati ni njegovog imena, nećeš znati zbog čega je nastala tolika zbrka!"

296

Pedeset i treće poglavlje

ula sam krikove čim sam ušla u zgradu, užasno glasanje ranjene životinje ili žene koja rađa ili djeteta koje tuku.

Nešto užasno se dogodilo i dok sam trčala uz stube, shvatila sam da krikovi dolaze iz našeg stana.

"Oh, Lucy", Charlotte je teško disala, kad sam uletjela u dnevnu sobu. "Tako mi je drago da si tu."

Bila je sretna. Došla sam kući samo zato što nisam imala s kim otići na piće poslije posla, osim s Barneyem i Slayerom, dvojicom neandertalaca iz pošte.

"Što se dogodilo?" upitam užasnuto. "Radi se o Karen", reče ona. "Gdje je ona? Je li ozlijeđena? Što je?" Karen izleti iz sobe, raskopčana, crvena u licu i uplakana i baci čašu

u zid, a staklo se rasprši po hodniku. "Taj gad, taj gad, taj gad!" kričala je. Nešto se ozbiljno dogodilo s Karen, ali barem se činilo da joj fizički nije

ništa, iako bi joj dobro došlo da počešlja kosu. Od nje je dopirao jak miris alkohola.

Onda me ugledala. "I za sve si ti kriva, ti glupa kujo, Sullivanova", poviče ona. "Za što sam ja kriva? Nisam učinila ništa", pobunim se, osjećajući

grižnju savjesti i strah. "Da, jesi. Ti si me upoznala s njim. Da ga nisam nikad srela, ne bih se

nikad zaljubila u njega. Ali nisam zaista zaljubljena u njega, mrzim ga!" zagrmjela je, i otrčala natrag u sobu i zabila lice u jastuk.

Charlotte i ja smo otišle za njom. "Ima li to kakve veze s Danielom?" promrmljam Charlotti. "Ne spominji njegovo ime!" krikne Karen. "Ne želim više nikada čuti

njegovo ime u ovom stanu." "Znaš ono da si ti jedina samica u ovoj župi?" prošapće mi Charlotte. Kimnem. "Pa, više nisi jedina." Znači došlo je do prekida u savezu Daniel/Karen. "Što se dogodilo?"

upitam Karen nježno. "Završila sam s njim", promrmlja ona, posegne za bocom konjaka koju

je držala pored kreveta i potegne. Već je nedostajalo više od pola.

Č

297

"Zašto si prekinula s njim?" upitam znatiželjno. Mislila sam da joj se doista sviđa.

"Samo ne zaboravi to, Sullivanova. Ja sam prekinula s njim, a ne obrnuto."

"Dobro", kažem nervozno. "Ali zašto?" "Zato... zato..." opet joj suze poteku niz lice. "Zato... što sam ga pitala voli li me i on je rekao, rekao je da... on...

on... on..." Charlotte i ja smo pristojno čekale da prijeđe na stvar. "... on... NE",

napokon je uspjela i opet je nastavila tuliti. "Ne voli me", reče ona, zureći u mene svojim nejasnim, nesretnim

očima. "Možeš li to vjerovati? Rekao je da me ne voli." "Ako ti to pomaže, Karen, znam kako ti je. Gus je prekinuo sa mnom

prije samo dva tjedna, sjećaš se?" "Ne budi tako glupa", reče ona osorno, kroz suze. "Gus i ti niste bili

ozbiljni, Daniel i ja jesmo." "Ja sam Gusa shvaćala vrlo ozbiljno", kažem suho. "Zato što si glupa", reče Karen. "Svi su vidjeli da je on lud, i

nepouzdan i nestalan. Ali Daniel ima... ima... DOBAR POSAO." Postala je nerazumljiva zbog plača i nisam mogla otkriti što govori.

Nešto kako Daniel ima svoj stan i skup... vrt, je li to? Ne, ne, oprostite, skup auto.

"Takve stvari se meni ne događaju", plakala je. "To nije bilo u planu." "To se svima događa", kažem nježno. "Ne, ne događa se. Meni se ne događa." "Karen, doista, to se svima događa", nastavim. "Pogledaj mene i

Gusa..." "Ne uspoređuj mene s tobom", zavrišti ona. "Ja uopće nisam poput

tebe. Muškarci prekidaju s tobom, i s tobom", reče pokazujući prema Charlotte.. "Ali ne prekidaju sa mnom, ja ne dopuštam da se to dogodi."

To je ušutkalo Charlotte i mene. "Oh Bože", Karen ponovno počne plakati. "Kako ću sada otići u

Škotsku? Svima sam ispričala za Daniela i kako je bogat. I trebali smo poći gore autom, a sada ja moram kupiti kartu, a mislila sam kupiti jaknu u Morgana i sada neću moći. Gad!"

Ponovno posegne za bocom konjaka. Bio je to vrlo star, rijedak konjak, kakve su bogati poslovni ljudi

poklanjali jedni drugima za Božić, onaj kojeg se nije smjelo piti. Trebao je biti ukras, više vidljivi znak bogatstva, nego piće za koktele.

"Odakle ti ovo?" upitam Karen. "Uzela sam ga iz stana te ništarije kad sam odlazila", reče ona

pokvareno. "Samo mi je žao što nisam uzela još više." I opet zaplače.

298

"A stan je tako lijep", jecala je. "I ja sam ga htjela dekorirati, mislila sam ga nagovoriti da kupi onaj divni željezni krevet kojeg sam vidjela u časopisu Elle Dekor. On je pravi gad."

Da, da, da, doista. "Moramo je otrijezniti", kažem. "Mogli bismo je natjerati da nešto pojede", predloži Charlotte. "I meni

bi dobro došlo." Ali kao i obično, u stanu nije bilo ničega osim niskokaloričnog jogurta

kojemu je istekao rok trajanja. I tako smo otišle u Cash'n'Curry i izazvale pomutnju i zbrku među

osobljem jer smo tamo išli samo i isključivo nedjeljom. "Evo, mogao sam se zakleti da je danas ponedjeljak", reče Pavel

Karimu na bangladeškom kad smo nas tri ušle i sjele za naš uobičajeni stol.

"Isuse, i ja isto", složi se Karim. "Ali sigurno je nedjelja. To je dobro, zatvaramo sat ranije večeras. Dobro, ti im odnesi vino, a ja ću reći kuharu da su ovdje i da može početi spremati tikka piletinu. Večeras su nas uhvatile na prepad, nema greške."

"Možemo li dobiti bocu domaćeg bijelog vina, molim?" upitam Mahmooda, ali Pavel je već bio iza šanka otvarajući je. Uvijek smo naručivali jedno te isto u indijskom restoranu – nisu nam više ni donosili jelovnike. Uvijek smo naručivali jedan biryani od povrća, dvije porcije piletine tikka masala, pilau rižu i bijelo vino. Jedino se mijenjao broj boca vina, ali uvijek su bile barem dvije.

Dok smo čekali hranu uspjeli smo saznati što se točno dogodilo s Karen i Danielom.

Čini se da je Karen bila uvjerena kako se Daniel zaljubio u nju i odlučila je da je spremna da se to i izjavi. To bi im ostavilo dovoljno vremena za kupovinu zaručničkog prstena prije odlaska u Škotsku, gdje bi onda priopćila sretnu vijest Kareninim roditeljima. Ali Daniel je bio zaista suzdržan s izjavama, pa je Karen odlučila da bi ona trebala uzeti stvar u svoje ruke, budući da se približavao dan njihovog odlaska u Škotsku. I tako, potpuno sigurna da će odgovor biti pozitivan, upitala je Daniela da voli li je. A Daniel je doista podigao prašinu, odgovorivši da mu je veoma draga.

Karen mu je odgovorila da je to dobro, ali je pitala voli li je. A Daniel je rekao da uživa u njenom društvu i da je vrlo lijepa. Znam to – prezirno mu je odgovorila Karen – ali voliš li me? Tko može reći što je ljubav? – upitao je Daniel, bez sumnje s očajem. Odgovori mi, da ili ne? – pitala je Karen. VOLIŠ-LI-ME? Bojim se da će moj odgovor morati biti ne? – rekao je Daniel. Zatim su uslijedili raspršeni snovi, nasilna svađa, krađa boce skupog

konjaka, pozivanje taksija, Karenina želja da Daniel gori u paklu, Karenin

299

odlazak iz Danielovog stana i dolazak u naš. "On je gad", jecala je Karen. Mahmood, Pavel i Karim i jedan koji je rekao da se zove Michael su svi

zajedno klimali suosjećajno glavama. Pažljivo su slušali svaku Kareninu riječ. Pavel je bio na rubu suza.

Karen otpije gutljaj vina, prolivši malo niz lice i istog trena opet napuni čašu.

"Još jednu bocu", poviče ona, mašući praznom prema grupi konobara. Charlotte i ja izmijenimo poglede koji su govorili: "Već je dovoljno

popila", ali ni jedna joj se nije usudila to reći. Karim nam je donio još vina i dok je stavljao bocu na stol promrmlja:

"Ova je na naš račun, uz našu sućut." Charlotte i ja smo se na kraju također napile, jer smo pokušavale

zaustaviti Karen i popile smo koliko smo god mogle. Ali to nije uspjelo, jer je Karen naručivala novu bocu čim bi se stara ispraznila, i sve je počinjalo iznova.

Ali kasnije sam se počela zabavljati. Karen je bila sve pijanija, dva puta je zapalila pogrešan vrh cigarete,

umočila je rukave u tanjur, prolila je čašu vode u moj biryani s povrćem i procijedila: "Ionako izgleda odvratno."

A zatim, na moj potpuni užas, oči su joj se okrenule i polako je spustila glavu u tanjur s tikka piletinom i rižom.

"Brzo, brzo, Charlotte", kažem panično. "Podigni je, izvadi joj glavu iz tanjura, utopit će se!"

Charlotte povuče Karen za kosu i ova je pogleda pijanim, zbunjenim pogledom.

"Što do vraga radiš?" upita ona. Imala je crvenog umaka na čelu i rižu u kosi.

"Karen, onesvijestila si se", prošapćem. "Samo si se srušila u hranu. Bolje da te odvedemo kući."

"Odjebi", procijedi ona. "Nisam. Samo mi je ispala cigareta i morala sam je podići s poda."

"Oh", kažem, s olakšanjem i s nelagodom. "Glupačo", promrmlja Karen agresivno. "Zar misliš reći da ne znam

piti?" "Dođi ti", pokaže prema Mahmoodu. "Misliš li d' sam 'rivlačna? Ha,

onda?" "Vrlo privlačna", složi se on susretljivo, pomislivši na trenutak da mu

se osmjehnula sreća. "Naravno da jesam", reče Karen, "naravno da jesam." "Ti nisi", doda ona sjetivši se. Činilo se da je povrijeđen pa sam mu dala veću napojnicu nego inače

kad smo odlazile. Morala sam platiti jer je Charlotte zaboravila novčanik od

300

uzbuđenja, a iako je Karen pokušala napisati ček, bila je previše pijana da bi mogla držati kemijsku.

Nosili smo Karen do kuće, svukli smo je i stavili u krevet. "Popij malo vode, Karen, budi dobra, pa se nećeš strašno loše osjećati

kad se ujutro probudiš", reče Charlotte, gurajući čašu vode Karen pod nos. Charlotte je i sama bila daleko od trijezne.

"Nika', nika' se ne želim više probuditi", reče Karen. Ispuštala je neke čudne, kratke piskutave zvukove i nakon nekog

vremena sam shvatila da pjeva. Ili nešto slično. "Tako si taaašt... klaadim se damisliš da jee ovabjesma o tebi, zar

neee, zar neee..." cvilila je. "Hajde, Karen, molim te", molila je Charlotte, uporno joj pružajući

čašu s vodom. "Ne prekiaj me dog pjevan. Pjevan o Dan'elu. Pridruž' se! Tako si tašt...

klaim se... misliš... ova bjesma... Hajde", reče ona agresivno, "pjevajte sa mnom."

"Karen, molim te", promrmljam smirujući je. "Neoj mi propovijedati", reče ona. "Pjevaj jebenu pjesmu. Tako si ta...

idemo, svi!" "Hm, tako si tašt", pjevale smo Charlotte i ja, osjećajući se glupo. "Hm,

ovaj, kladim, se, da misliš da je ova pjesma za, uh, tebe..." Onesvijestila se prije nego smo prešli na drugu strofu. "Oh, Lucy",

tulila je Charlotte. "Tako se brinem." "Nemoj", kažem smirujuće je, puna samopouzdanja kojeg nisam imala. "Sigurna sam da će joj biti dobro. Brzo će se oporaviti."

"Ne zbog nje!" reče Charlotte. "Brinem se zbog sebe." "Zašto?" "Prvo je otišao Gus, zatim Daniel, što ako je sad red na Simona?" "Ali zašto, dovraga, tako misliš? Nije to zarazna bolest." "Ali loše stvari uvijek dolaze utroje", reče Charlotte, a njeno meko

ružičasto lice se namršti od nervoze. "Možda u Yorkshireu", kažem ljubazno. "Ali, ti si sad u Londonu, ne

brini se." "U pravu si", reče ona, razvedrivši se. "U svakom slučaju, Gus je tebe

dvaput ostavio, i s ovim što je Daniel prekinuo s Karen, već imamo tri." "Dobro, šteta da me Gus nije dokrajčio još jednom, tako bismo

poštedjeti Karen ove nesreće", kažem podrugljivo. "Ne brini, Lucy", reče Charlotte. "Nisi mogla znati."

301

Pedeset i četvrto poglavlje

zatim se dogodila treća stvar. Bez obzira što je bila priglupa, Charlottin instinkt je bio sasvim ispravan. Simon je nije nazvao na posao u utorak, a inače ju je zvao

svaki dan, ponekad i dvaput dnevno. Kad ga je nazvala u utorak navečer nije bio kod kuće, a njegov inače

ljubazni cimer je bio neugodan i nekomunikativan oko pitanja gdje je Simon.

"Lucy, imam ružan predosjećaj u vezi s ovim", reče Charlotte. Nazvala ga je na posao u srijedu i Simon se nije javio na telefon.

Umjesto njega se javila neka žena i upitala je Charlotte: "Tko zove?" Kad je Charlotte odgovorila "Charlotte", žena je istog trena rekla: "Simon je na sastanku."

Charlotte je ponovno nazvala nakon sat vremena i dogodila se ista stvar.

Zatim je Charlotte istog trena zamolila svoju prijateljicu Jennifer da nazove i Simon je odjednom bio dostupan jer je mogao primiti poziv od "Jennifer Morris".

Jennifer je dodala telefon Charlotti kad je Simon rekao "molim", a Charlotte je rekla: "Simone što se događa? Zar me izbjegavaš?"

Simon se nervozno nasmijao i veselo je rekao: "Ni slučajno, ni slučajno, ni slučajno!"

Charlotte je rekla da je tada znala da nešto nije u redu jer Simon inače nikad ne bi rekao: "Ni slučajno".

"Nađimo se za ručak, Simone", rekla je Charlotte. "Vrlo rado, vrlo rado", rekao je Simon. "Ali ne mogu."

"Zašto tako govoriš?" upitala je Charlotte. "Kako?" upita Simon. "Kao dupeglavac s mobitelom", reče Charlotte. (Meni se to učinilo ironično jer sam oduvijek mislila da je Simon

dupeglavac s mobitelom, ali nisam to rekla jer nisam željela još više uznemiriti Charlotte.)

"Nemam pojma o čemu govoriš?" reče Simon. Charlotte uzdahne: "Dobro, onda večeras." "Bojim se da je to nemoguće", reče Simon. "Zašto?"

A

302

"Posao, Charlotte, posao", otezao je Simon. "Ali to nikad prije nisi morao raditi", reče Charlotte. "Uvijek postoji prvi put", reče Simon glatko. "Dobro, kad te mogu vidjeti?" upita Charlotte. "Loše vijesti, Charlie", reče Simon, "ali ne možeš." "Do kada?" upita ona. "Ne želiš nam ovo olakšati, zar ne?" upita on polako. "O čemu govoriš?" "Mislim, Charlotte, da me ne možeš vidjeti." "Zašto ne?" "Zato što je G, O, T, O, V, O, gotovo." "Gotovo? Mi? Misliš da je s nama gotovo?" upita ona. "Bravo", nasmije se on. "Napokon je poruka stigla." "A kad si mi to namjeravao reći?" upita ona. "Upravo sam ti rekao, zar ne?" reče on razumnim glasom. "Ali samo zato što sam ja tebe nazvala. Kad si ti mene mislio nazvati?

Ili si me mislio pustiti da sama otkrijem?" "Dobila bi poruku na vrijeme", reče on. "Ali, zašto?" upita Charlotte, a glas joj je drhtao. "Zar me, zar me...

više ne voliš?" "Oh, Charlotte, nemoj praviti budalu od sebe", reče on. "Bilo je zabavno, oboje smo uživali, a sad sam pronašao nekog drugog

za zabavu." "Ali, što je sa mnom?" upita Charlotte. "S kim ću se ja zabavljati?" "To nije moj problem", reče Simon. "Ali, u svakom slučaju, upoznat

ćeš nekog drugog. To je sigurno, s takvim sisama." "Ne želim se zabavljati s nekim drugim", preklinjala je Charlotte.

"Želim se zabavljati s tobom." "Šteta!" reče on veselo. "Vrijeme ti je isteklo. Ne budi sebična, Charlie,

pusti malo druge djevojke da se zabavljaju." "Ali, mislila sam da ti je stalo do mene", reče ona. "Pa, nisi to trebala

shvatiti tako ozbiljno", odgovori on. "Znači, to je to?" upita ona plačljivo. "To je to", složi se on. "Lucy, ponašao se kao potpuni stranac", rekla je kasnije. "Mislila sam

da ga poznajem. Mislila sam da mu je stalo do mene. Ne mogu vjerovati da me tako iznenada ostavio."

"Jednostavno ne razumijem zašto!" ponavljala je neprestano. "Što sam pogrešno napravila? Zašto je otišao? Možda sam se udebljala? Jesam li, Lucy? Ili sam previše dosađivala o tome kako mi je grozno na poslu? Kad bih barem znala."

Zbunjeno je mahala glavom. "Nema čudnije stvari od muškaraca", uzdisala je.

Barem je nisu proganjale slike one mitske kradljivice muškaraca koja

303

je ispunjala maštu nas žena s malim grudima, odbačenih žena – Djevojke s većim sisama, jer Charlotte je bila Djevojka s većim sisama.

Ali, sumnjala je u sebe u svakom drugom pogledu. Prisilila ga je da se nađu. Uhodila ga je s takvom odlučnošću i

upornošću za kakvu ne biste mogli vjerovati da je sposobna kad prvi put ugledate njeno okruglo, nevino lice. Čekala je ispred njegovog ureda nekoliko dana u vrijeme kad odlazi kući, onda je napokon pristao da popiju piće zajedno, s nadom da bi ga mogla ostaviti na miru.

Jedno piće je dovelo do toga da su ih popili još nekoliko i oboje su se napili i otišli u Simonov stan i poseksali se.

A ujutro je Simon rekao: "To je bilo vrlo ugodno, Charlotte. A sad, molim te, prestani visiti ispred mog ureda. Sramotiš sebe."

Charlotte je bila iznenađena time. Bila je dovoljno neiskusna na području ljubavi da je pretpostavila da ako je spavao s njom, to znači da će im veza opet krenuti pravim putem.

"Ali... ali", rekla je ona. "A što je onda bilo sinoć? Zar nije...?" "NE, Charlotte", prekine je Simon nestrpljivo. "Nije mi ništa značilo.

Ševa je ševa. Sada te molim da se odjeneš i pokupiš svoje dizajnerske krpice na odlasku."

"A najgore od svega je, Lucy", žalila mi se kasnije. "ja još uvijek ne znam zašto je prekinuo sa mnom."

"Ali, kako ne znaš?" upitam. "Zaboravila sam pitati." "A što si radila čitavo vrijeme?" upitam iznenađeno. "Ne, nemoj mi

reći, mogu zamisliti." "Premlada sam da bih bila usidjelilca u ovoj župi", reče Charlotte

tmurno. "Nikada nisi previše mlada", kažem mudro.

304

Pedeset i peto poglavlje

egan je trebala započeti s novim poslom tog tjedna, ali nastale su komplikacije. Pa, u stvari samo jedna. To jest: psihičko zdravlje Franka Erskinea. Generalni nije bio zadovoljan ponašanjem jednog od svojih direktora. Frankova ponuda da stvori novo radno mjesto za privlačnu,

preplanulu mladu ženu, koja je nosila hlačice, smatrano je kao neprikladan čin sredovječnog muškarca koji bi morao biti pametniji. Tvrtka je brujala od tračeva kako je doživio kombinaciju krize sredovječnog muškarca i živčanog sloma i da nije sposoban racionalno razmišljati.

Bio je uvjeren, prilično prisilno, po mojim izvorima iz kadrovske, da uzme produženo bolovanje. Na sreću je njegova žena pristala stati uz njega, i novinari nisu saznali za to.

Kad se vrati, iako nitko nije mislio da hoće, tada će Uprava rado razgovarati s Megan o njenom unapređenju.

Ali do tada, Megan je bila osuđena da trune u Kontroli kredita. Meredia je skoro povratila od sreće.

M

305

Pedeset i šesto poglavlje

ri srca su bila slomljena. Činilo se kao da smo sve pogođene kugom. Stan je trebao biti obložen crnim tapetama i trebali smo staviti crni križ na ulazna vrata. Sve oko

nas je bilo ispunjeno sivilom, bolešću i smrću. Svaki put kad bih došla kući, očekivala sam da ću s tavana začuti

zvukove pogrebnog marša na orguljama. "Nad ovu kuću se nadvila pokora", kažem, a ostale dvije se nesretno

slože. Zatim je Charlotte upitala što je to pokora. Iako je još uvijek bilo srce ljeta, kad bi prešli prag našeg stana, unutra

je bila bezosjećajna, crna zima. Jedne nedjelje, poslijepodne, Karen i Charlotte otišle su u pub da se

napiju i otrovno sikću jedna drugoj o tome kako su zapravo penisi Daniela i Simona bili mali. I kako je seks s njima bio užasan i kako nisu doživjele ni jedan orgazam, nego su svaki odglumile.

Ja bih vrlo rado bila otišla s njima, ali stavila sam se u dobrovoljni kućni pritvor.

Bila sam pomalo zabrinuta za to koliko sam pila, i za vrijeme i nakon druženja s Gušom, i zato sam tražila izlaz na drugoj strani.

Čitala sam izvrsnu knjigu koju sam pronašla u lokalnom Caritasu, o ženama koje previše vole. Bila sam zapanjena kako nam

se putovi nisu do sada sreli, ali bila je objavljena prije dobrih deset godina, kad sam ja tek bila neurotik početnik, i tek sam ulazila u bit stvari.

Zazvoni telefon. "Daniele", kažem, jer bio je on. "I što hoćeš, ti gade ženskarski? " "Lucy", reče on tihim, paničnim glasom. "Je li ona tamo? " "Je li tko ovdje?" upitam hladno. "Karen?" "Ne, nije. Reći ću joj da si zvao. Iako se ne moraš nadati da će ti

uzvratiti poziv." "Ne, Lucy", zvučao je prestrašeno. "Nemoj joj reći da sam zvao. Želim

razgovarati s tobom." "Ali ja ne želim razgovarati s tobom", kažem . "Molim te, Lucy." "Ne, nosi se", izvalim. "Ja sam odana, znaš. Ne možeš se tako

T

306

poigravate s mojim prijateljicama, lomiti im srca i još uvijek očekivati da budemo prisni prijatelji."

Očekivala sam da kaže nešto o prisnosti, ali nije. "Ali, Lucy, ti si prije bila moja prijateljica", reče on. "Šteta", kažem jednostavno. "Znaš pravila: dečko upozna djevojku,

dečko prekine s djevojkom, djevojčine cimerice postaju plaćeni ubojice." "Lucy", reče Daniel ozbiljno. "Moram ti nešto reći." "Onda reci, ali brzo." "Dobro, nisam mislio da ću sebe čuti kako ovo govorim, ali... pa...

nedostaješ mi, Lucy." Osjetim ubod tuge. Ali, to nije bilo ništa neobično. "Nisi me zvao cijelo

ljeto", podsjetim ga. 'Ni ti mene nisi zvala." "Pa kako sam mogla? Izlazio si s djevojkom, a ona bi me ubila." "I ti si s nekim izlazila", naglasi Daniel. "Ha! Gus i nije bio neka prijetnja, zar ne?" "Ja to ne bih rekao." "Znam što misliš", kažem, sanjivo se prisjećajući Gusa. "Iako nije baš

visok, kladim se da može izdržati u borbi jedan na jedan." "Nisam tako mislio", reče Daniel. "Ne treba se tući ni s kim. Mene bi

mogao paralizirati s petominutnim dosadnim razgovorom." Bila sam zaprepaštena. Pomisao da Daniel naziva Gusa dosadnim.

Bilo je to previše smiješno da bi se uopće raspravljala oko toga. "Oprosti", reče Daniel. "Nisam to smio reći. On je doista vrlo zabavan." "Stvarno to misliš?" "Ne. Ali bojim se da ćeš mi spustiti slušalicu i odbiti da se nađeš sa

mnom." "I imaš se razloga bojati", kažem. "Jer se nemam namjeru nalaziti s

tobom." "Zašto, Lucy?" upita on. "Zašto? Tako si jadan, trenutno nemaš djevojku i tvoj ego to ne može

podnijeti, pa si nazvao dobru staru Lucy i..." "Isuse", požali se on, "da mi je trebala hrana za ego, ti bi bila zadnja

kojoj bih se obratio." "Pa zašto me onda želiš vidjeti?" "Zato što mi nedostaješ." Momentalno mi je ponestalo uvreda i Daniel je ugledao priliku. "Nije mi dosadno", reče on ozbiljno, "nisam usamljen, i ne želim samo

žensko društvo, ne treba mi poticaj za ego. Želim vidjeti tebe. Nikoga drugog nego tebe."

Nastane stanka. U zraku se osjećala njegova iskrenost i na trenutak sam mu gotovo povjerovala.

"Poslušaj se", kažem sa smiješkom. "Misliš da možeš šarmirati svaku

307

curu na koju naiđeš, zar ne?" Ali unatoč mom bijesu osjetila sam tračak nečeg drugog. Olakšanje,

možda? Ali nisam se još uvijek mogla predati, to bi ga razočaralo. "Znaš da tvoje uobičajene slatke, podle priče kod mene ne pale",

podsjetim Daniela. "Znam", složi se on, "i znam da ćeš biti grozna ako se nađemo." "Tako?" "Govorit ćeš mi da sam zavodnik i... i..." "I ljigavac?" predložim u želji da pomognem. "Da, ljigavac. I ženskar?" "Naravno, ne možeš ni zamisliti što sam ti sve pripremila." "To je u redu." "Ti si bolestan čovjek, Daniele Watsone." "Ali naći ćeš se sa mnom?" "Ali... ali meni je dobro ovdje." "Što radiš?" "Ležim..." "Možeš ležati i kod mene." "Jedem čokoladu..." "Kupit ću ti čokolade koliko god želiš." "Ali čitam izvrsnu knjigu, a ti ćeš htjeti da razgovaram s tobom..." "Neću. Obećavam." "I nisam našminkana i izgledam užasno." "Pa što?" A kad sam upitala "Kako ću doći do tvog stana?", moja kapitulacija je

bila potpuna. "Ja ću doći po tebe", ponudi se Daniel. Na to sam zabacila glavu i veselo se nasmijala. "Što je tako smiješno?" upita on. "Daniele", kažem. "Budi realan. Što misliš kako će se Karen osjećati

kad vidi tvoj auto ispred našeg stana?" "Oh, da, naravno", promrmlja Daniel posramljeno. "Kako sam mogao biti tako bezosjećajan?" "Ne budi glup", prekorim ga. "Svi znamo da si bezosjećajan, na kraju

krajeva, ti si muškarac, zar ne? Ne, mislila sam ako otkrije da si došao vidjeti mene, a ne nju, ubit će te."

"I mene", dodam, i odjednom me dotakne hladna ruka straha. "Dobro, onda ćemo morati smisliti nešto drugo", reče Daniel. Čekala sam da prizna kako se ne možemo vidjeti. "Znam!" reče uzbuđeno. "Mogu te pokupiti dolje pored semafora. Tamo

me neće vidjeti." "Daniele!" povičem bijesno. "Kako možeš...? Oh, onda dobro." Dok sam se spremala, bila sam svjesna osjećaja da spremam

308

smicalicu, što mi je bilo i zastrašujuće i uzbudljivo. Karen mi nije zabranila da viđam Daniela. Nije mi zabranila tim

riječima. Ali znala sam da očekuje da ga mrzim zbog onoga što joj je učinio. Da nam je ženska sustanarska solidarnost nalagala "Jedna van, sve van", u slučajevima kad bi nas dečki ostavili. Ako su prekinuli s jednom od nas, morali su se oprostiti od ugodnog društva svih nas.

Ali kad sam razgovarala s Danielom, shvatila sam koliko mi je nedostajao. Sada kad se činilo da smo opet prijatelji, mogla sam to priznati. Imala sam taj gorko-slatki osjećaj koji ti dođe kad se pomiriš s nekim.

Bio je zabavan, a zabava je luksuz u kojem baš i nisam uživala u posljednje vrijeme.

Bilo mi je dosta toga da Karen, Charlotte i ja hodamo uokolo natmurene i da skoro nikad ne jedemo. Uzela bih keks, grickala ga s jedne strane, a zatim bih ga odložila i potpuno zaboravila na njega.

I bila sam iscrpljena od nasilnih filmova koje je Karen uporno posuđivala. Carrie i Prljavi vikend i svi ostali kojih se mogla dočepati, o ženama koje su se osvećivale na brutalan i krvav način.

I Charlotte se vratila na staro, mislili smo da smo se zauvijek oprostili od Christophera Plummera i njegovih tajica. Ali ne, postalo je još gore, gledala je Glazbu moga srca svaki put kad Karen ne bi prekrila ekran slikama krvi i bola. Muške krvi i bola, ako je ikako bilo moguće.

Bila sam umorna od života u kući žalosti. Željela sam odjenuti crvenu haljinu, izaći i zabavljati se.

Ali nisam bila poštena. Bila je čista sreća što se moj dečko mene zasitio prije nego Karenin ili Charlottin, što je značilo da sam u procesu oporavka bila nekoliko tjedana u prednosti u odnosu na njih.

Kako brzo zaboravljamo. U stvari, prošlo je tek deset dana otkad sam sjedila na kauču

šmrcajući, s daljinskim u rukama, i gledala onaj prizor u Terminatoru kad on kaže: "Putovao sam kroz vrijeme zbog tebe". Zatim sam ga premotavala i ponovno gledala. Pa sam ga premotavala i...

Strašno je što sve radimo kad nam je srce slomljeno. Ali barem je Adrianu cvjetao posao.

Daniel je bio nemiran i nervozan dok je čekao u autu na semaforu. "Ne očekuj da razgovaram s tobom", kažem dok sam ulazila. Moram priznati da je Daniel izgledao doista privlačno, ako volite takve

stvari. Zahvaljivala sam Bogu što ja ne volim. Bio je u blijedim trapericama i doista lijepom sivom džemperu,

umjesto u poslovnom odijelu u kakvom sam ga inače viđala. Zaista lijep sivi džemper, pomislim, možda bi mi ga posudio. I nikad prije nisam primijetila kako su mu trepavice dugačke i guste,

kao i sivi džemper, puno bolje bi izgledale na meni.

309

Osjećala sam se pomalo sramežljivo i nelagodno. Sigurno je prošlo mnogo vremena otkada sam se našla s njim ovako, nasamo, pa sam i zaboravila kako bih se trebala ponašati.

Ali sigurno mi je bilo drago što ga vidim, sudeći po toploj navali osjećaja za njega.

"Želiš li voziti?" upita on. Navala osjećaja se pojača. "Mogu li?" bila sam uzbuđena. Uzimala sam satove vožnje i položila sam ispit prije godinu dana, iako

nisam imala auto, nisam si mogla priuštiti auto i nije mi ni trebao auto. Učinila sam to da se osjećam moćnije, još jedna stvar koju sam

učinila ne bih li se osjećala zadovoljno sa svojim životom. Naravno da nije upalilo. Ali jedna od nuspojava je da volim voziti. A Daniel ima divan auto, sportski i seksi. Ne znam koji je to auto, jer, ipak sam ja djevojka. Ali znam ono najvažnije, izgleda divno i vozi zaista brzo.

Da uznemirim Daniela zvala sam ga "ševomobil" ili "jebokolica" i govorila sam mu da cure izlaze s njim samo zbog njegovog auta.

I tako smo izašli i zamijenili mjesta i on mi je bacio ključeve preko krova.

Vozila sam po Londonu do Danielovog stana, i zabavljala sam se tako dobro kao one noći kad smo se Gus i ja posljednji put seksali.

Iako nisam namjeravala, vozila sam kao manijak. Odavno nisam sjedila za volanom. Predugo, vjerojatno.

Radila sam svakakve nepromišljene stvari, koje su dobre kad voziš brz auto. Kretala sam na semaforu uz škripanje, ostavljala sam ostale vozače da ogorčeno zure u mene, to se zvalo "razdraživanje" rekao je Daniel. Preticala sam druge automobile – Daniel je rekao da se to zove "presijecanje" i kad bi zapeli u prometnoj gužvi, treptala sam i smješkala se zgodnim muškarcima u drugim autima – Daniel je rekao da se to zove "besramna fufica".

Bila sam pomalo šokirana kad su mi drugi vozači dovikivali i bijesno gestikulirali, dok sam ih razdraživala i presijecala, barem ispočetka. Ali uskoro sam ušla u štos vozačke tehnike. Pa kad me jedan pretekao, bijesno sam povikala: "Dupeglavac!" i pokušala spustiti prozor da mu mogu pokazati nepristojnu gestu, ali nisam mogla pronači ručku.

Odvezao se sa strahom na licu. I odjednom, kao kad se raščisti magla, shvatila sam kako me drugi vide, ne samo kao dupeglavca u autu. Bila sam šokirana, nisam znala da mogu biti toliko agresivna. Još gore, nisam znala da ću u tome tako uživati.

Bojala sam se da će se Daniel naljutiti na mene, ipak je taj čovjek mogao izaći i izgrditi nas. Srdžba je bila tako popularna da su ljudi mislili da se moraju tako ponašati. Da ne iskorištavaju potpuno svoje vozačke dozvole, ako se barem jednom tjedno ne nađu u prepirci s nekim motoristom usred prometne gužve.

310

"Oprosti zbog toga, Daniele", promrmljam, i kratko ga pogledam nervoznim pogledom, ali on se smijao. "Izraz na licu tog čovjeka", teško je disao. "Nije mogao vjerovati."

Smijao se dok mu nisu potekle suze i napokon je uspio izgovoriti: "A usput, prekidač za električne podizače je ovdje."

Kad smo stigli u Danielovu ulicu i kad sam se parkirala otprilike metar i pol dalje od pločnika, rekla sam: "Hvala ti, Daniele. Ovo je bila najbolja zabava u proteklih nekoliko tjedana."

Nisam bila loš vozač, ali nisam bila baš dobra u parkiranju. "Nema na čemu", reče on. "Čini se da ti dobro ide. Ti i auto odgovarate

jedno drugome." Zacrvenim se i nasmijem, osjećajući se sretno i neugodno. "Ali nije bilo dovoljno dugo", požalim se. "Pa, ako želiš", reče on, "sljedeći vikend odvest ću te u prirodu i možeš

svih razdražiti na autoputu." "Mmmmm", kažem bez obaveze. Bilo je nešto u načinu na koji je rekao

"Odvest ću te", umjesto "Možemo otići", da sam se osjećala čudno. Ne baš nervozno... pa, možda ne samo nervozno.

"Hm, Lucy..." "Što?" "Hoćeš li se uvrijediti ako parkiram auto malo, hm, bliže pločniku?" "Ne", odjednom osjetim potrebu da mu se nasmijem. "Ne, ni slučajno."

311

Pedeset i sedmo poglavlje

isam bila u Danielovom stanu godinama i godinama. Posljednji put kad sam bila tamo izgledao je kao gradilište, jer je Daniel pokušavao ugraditi police i veći dio zida je otpao. Jedva da se mogao vidjeti tepih

jer je bio prekriven žbukom. Ali ovaj put se jedva moglo primijetiti da je to muški stan, nije izgledao

kao smetlište ili kao sadržaj sportske torbe. Nije bilo pokvarenih motora na kuhinjskom stolu, nije bilo zalutalih krhotina po hodniku, nije bilo reketa za badminton na kauču ni pernatih loptica poredanih na televizoru.

Iako sam to rekla, ne bih željela ostaviti dojam da je Danielov stan lijep. Namještaj je bio pomalo čudan jer je jedan dio dobio od starijeg brata Paula kad se ovaj razveo i otišao raditi u Saudijsku Arabiju, a nešto je dobio od bake kad je preminula. Mislim da bi se Danielov namještaj najbolje mogao opisati kao nedovoljno karakteran da bude napadan.

Bilo je tu i tamo nekoliko stvari koje su bile doista lijepe, kao oaze u pustinji – crveni držač za CD-e u obliku žirafe, samostojeći svijećnjak – stvari kojih je bilo u izobilju u Simonovom stanu. Ali, ako biste Simonu rekli "lijepa polica", on ne bi samo rekao "hvala", nego bi se navio: "Dućan Conran, Ron Arad, ograničena količina, uskoro će vrijediti pravo bogatstvo." Što je vjerojatno bilo točno, ali mi se nekako činilo, pa, neobično za muškarca. Svi Simonovi nepokretni objekti su imali rodovnik i podrijetlo, sviđalo mu se što im može opisati pUt sve od Le Corbusiera Bauhausa23 do danas.

Simon nikad nije rekao: "Pristavi čajnik." Umjesto toga bi rekao: "Nježno uključi tirkizni emajlirani prekidač koji je originalna reprodukcija iz pedesetih, i pristavi na njega moj piramidalni čajnik iz Alessija, a ako oštetiš i dlačicu na njegovoj srebrnoj glavi, ubit ću te s najvećim nožem iz moje bogate kolekcije Sabatiera."

Da nisam znala ono što znam, bila bih se zaklela da je Simon peder. Imao je strast za domaćinstvom koju sam povezivala, točno ili

pogrešno, sa članovima homoseksualne zajednice. Danielove lijepe stvari su bile čudna mješavina, neke su izgledale kao

antikviteti, a druge su bile sjajne, nove i moderne.

23 Stilovi u arhitekturi i unutrašnjem dizajnu.

N

312

"Oh, obožavam ovaj sat", rekla sam, podigavši ga s odvratnog stolića koji je bio dio njegovog nasljedstva. "Voljela bih imati jedan ovakav, odakle ti?"

"Hm, Ruth mi ga je poklonila." "Oh", a onda sam ugledala još nešto što mi se svidjelo. "Pogledaj ovo prekrasno zrcalo", uzdahnem, i požurim s naglašenom

čežnjom dotaknuti zeleni drveni okvir. "Odakle ti ovo?" "Hm, Karen mi je to poklonila", reče on pokorno. To je objašnjavalo mješavinu stilova u stanu, Danielove žene su

sigurno željele ostaviti svoj pečat na njegovom namještaju, ali činilo se da imaju različite ukuse.

"Čudim se da Karen nije tražila da joj ga vratiš", kažem. "U stvari i jest", prizna Daniel tiho. "Pa zašto je još uvijek ovdje?" "Prekinula je nakon što mi je rekla da želi da joj ga vratim i od tada je

odbijala javiti se na telefon, tako da ne znam kada joj ga dostaviti." "Mogla bih joj ga ja večeras odnijeti", predložim spremno, jer mi se

svidjela ideja da ogledalo visi u mojoj sobi. "Ali, ne... ne mogu. Znala bi da sam bila ovdje i ne mislim da bi bila

sretna zbog toga." "Lucy, imaš potpuno pravo biti ovdje..." reče Daniel. Ali ja sam ga

ignorirala. Znala sam da imam pravo biti ovdje, ali znala sam da bi to Karen drukčije shvatila.

"Pogledajmo najvažniju prostoriju u kući", rekla sam krenuvši prema spavaćoj sobi. "Koje si nove stvari kupio?"

Bacila sam se na Danielov krevet i skakala po njemu. "Znači ovdje se sve događa?" upitam.

"Ne znam o čemu govoriš", promrmlja on. "Osim ako ne misliš na spavanje."

"Ali što je ovo?" upitam, povlačeći njegov prekrivač. "Ovo mi je sumnjivo, izgleda kao da je iz Caritasa, mislila sam da ljubavni strojevi poput tebe imaju krznene prekrivače na krevetu. Iako ne znam razliku između prekrivača."

"Imamo, ali uklonio sam krzneni prekrivač kad si rekla da ćeš doći. I maknuo sam zrcalo sa stropa. Ali nisam imao vremena isključiti video kameru."

"Odvratan si", kažem mirno. On se lagano nasmiješi. "Zamisli", kažem, gledajući ga, ispružena na njegovom krevetu. "Ja

sam u krevetu Daniela Watsona, dobro, na njemu, što će biti dovoljno. Zavide mi stotine žena."

"Barem dvije", kažem, misleći na Karen i Charlotte. Zatim sam napravila ono što uvijek činim u Danielovoj sobi.

313

"Pogodi tko sam, Daniele", kažem. Zatim sam se meškoljila po krevetu i pretvarala se da sam u ekstazi.

"Oh, Daniele, Daniele", vrištala sam. Čekala sam da se nasmije kao što se inače smijao, ali ovaj put nije. "Jesi li pogodio?" upitam. "Ne." "Dennis", kažem pobjednički. On se slabašno nasmije. Možda sam to prečesto radila. "Onda, tko ti je trenutni partner u krevetu?" upitam, mijenjajući

temu. "Ne tiče te se." "Postoji li netko trenutno?" "Ne baš." "Što? Hoćeš reći da ti se svidjela žena nakon više od četiri sata i nisi je

uspio zavesti svojim 'Ja sam tako nevin, ja nisam razvratnik, ja sam zaista dobar dečko' tipom šarma. Sigurno si izgubio dar", povičem.

"Sigurno." Nije se smijao na uobičajeni način. Samo je izašao iz sobe. To je bilo

zabrinjavajuće, pa sam skočila s kreveta i potrčala za njim. "I kako to da ti je stan tako čist i uredan?" upitam sumnjičavo, kad

smo se vratili u dnevnu sobu. Osjećala sam se posramljeno jer je naš stan bio u kaosu, unatoč

čestim raspodjelama koje smo Karen, Charlotte i ja određivale. Uvijek bismo započinjale pune dobrih namjera, ali nakon dan-dva

naša bi odlučnost popustila i govorile smo nešto kao: "Charlotte, ako odradiš moju dužnost u kupaonici, možeš posuditi moju kožnu haljinu za tvoj izlazak u petak navečer", i, "Odjebi, Karen, očistila sam to... da, pa, kako bih mogla koristiti frotirne rukavice? – Charlotte ih je upotrijebila na sebi nakon što je spavala s onim Dancem... pa nisam ja kriva što nije sve otišlo, nije da se nisam trudila", i, "Znam da je nedjelja navečer i da smo ispružene na kauču i gledamo televiziju i tako smo opuštene da smo gotovo u komi, ali moram usisati i jako mi je žao, ali morat ćete se pomaknuti i morat ću iskopčati televiziju jer mi treba utičnica... hej, ne vičite! Ne vičite! Ako je to toliko nezgodno, valjda to mogu i odgoditi, ne bih htjela, ali ako ste sigurne da je tako bolje..."

A u stvari smo trebale nekome platiti da dolazi i čisti nekoliko sati tjedno, ali Karen bi svaki put stavila veto na taj prijedlog: "Zašto bismo plaćali nekome za nešto što možemo same?" pitala je. "Mlade smo i zdrave i sposobne da to uradimo."

Osim što to nismo radile. "Zar si našao neku jadnu ropkinju, neku filipinsku djevojčicu-

nevjestu, kojoj plaćaš manje od minimalca, da ti dolazi i 'obavlja' to umjesto tebe", upitam Daniela. "Nisam", reče on, sav uvrijeđen.

314

"Čak ni neku domačicu iz Eastendersa, s pregačom i maramom i bolnim leđima i crvenim koljenima, koja ti dolazi brisati prašinu i piti čaj i prigovarati?"

"Ne", reče Daniel, "u stvari, ja sam čistim." "Sigurno", kažem s nevjericom. "Dobro, kladim se da si natjerao

trenutnu žrtvu od djevojke da ti glača košulje i čisti kupaonicu." "Nisam." "Pa, zašto ne?" upitam. "Sigurna sam da bi ona to voljela. Kad bi mi

netko ponudio da mu glačam košulje u zamjenu za seksualne usluge, ne bih to mogla odbiti."

"Lucy, ja ću ti glačati košulje u zamjenu za seksualne usluge", reče Daniel mrtav ozbiljan.

"Bilo tko osim tebe, mislim da sam to zaboravila napomenuti", ispravim se.

"Ali, Lucy, ja zaista volim kućne poslove", reče on. Prezirno ga pogledam: "I ti govoriš da sam ja čudna." "Pa i ne govorim, Lucy", reče on povrijeđeno. "Doista?" upitam iznenađeno. "Pa, trebao bi... A ja... ja mrzim kućne

poslove. Ako me negdje čeka pakao – a ne vidim razloga da ne bude tako – tamo ću sigurno morati glačati svo Sotonino rublje. I usisavati, to je najgore, to je deveti krug za kućne poslove, ako budem morala usisavati cijeli pakao svaki dan."

"Ja sam kao Priroda", dodam. "Kako to?" upita Daniel. "Priroda se gnuša usisavanja, a ja još i više." Daniel se nasmije. Hvala Bogu na tome, pomislim. Bio je neobično

neveseo. "Dođi sada ovamo, Lucy", reče Daniel, i zagrli me. Osjetim strah, a

onda sam shvatila da me samo vodi do kauča. "Željela si biti u vodoravnom položaju?" upita on. "Da." "Ovo je pravo mjesto za to." "A što je s čokoladom koju si mi obećao?" upitam, ne dajući se smesti.

Ležanje ne vrijedi bez čokolade. A čokolada je najbolja ako se jede ležeći. "Dogovoreno", otišao je donijeti čokoladu. To je bio dan kad se pokvarilo vrijeme. Bio je kraj kolovoza i iako više nije bilo sparno, još uvijek je bilo

dovoljno toplo da svi prozori u Danielovoj dnevnoj sobi budu otvoreni. Iznenada, kao da je netko pritisnuo neki prekidač, podigne se vjetar,

pojača se šum lišća, nebo se zamrači i začujemo prve zvukove oluje. "Je li to bio grom?" upitam s nadom. "Zvučalo je tako." Potrčala sam do prozora i nagnula se. Papirnata vrećica koja je

vjerojatno ležala netaknuta cijelo ljeto je letjela uokolo, nošena vjetrom. A

315

nakon nekoliko sekundi je počela kiša i svijet se promijenio. Ulice i vrtovi više nisu bili smeđi i suhi i prašnjavi nego mračni i

skliski, jarko zelenilo drveća je odjednom postalo crno. Bilo je prekrasno. Zrak je mirisao na zelenilo i svježinu i hladnoću. Miris mokre trave

dopirao je do mene dok sam se opasno naginjala kroz prozor. Povremeno bi mi lice poprskale kišne kapi koje su bile tako velike da

su me gotovo strašile. Obožavala sam oluje, bila sam mirna i zadovoljna samo za vrijeme

oluje. Sva ta uzburkanost i obilnost su me smirivale. Čini se da to nije bilo samo zato što sam ja čudna, postojalo je

znanstveno objašnjenje za to. Oluje su ispunjavale zrak negativnim ionima, iako ne znam točno što je to, ali znam da se od njih čovjek bolje osjeća. Kad sam to otkrila, čak sam kupila i ionizator da pokušam stvoriti efekt oluje.

Ali ništa se nije moglo usporediti sa stvarnom olujom. Začuje se još jedan udar groma i munja osvijetli sobu srebrnom

svjetlošću. Na trenutnom bljesku srebra su Danielove stolice i stol izgledali

zapanjeni, kao ljudi koji su se iznenada probudili zbog upaljenog svjetla u spavaćoj sobi.

Kiša je padala i mogla sam čuti tutnjavu oluje duboko u sebi. "Zar to nije čudesno?" kažem, i okrenem se ozareno prema Danielu. On je stajao nekoliko metara od mene, i gledao me. Zurio je u mene

napeto, sa znatiželjnim izrazom na licu. Odjednom osjetim nelagodu. Mislio je da sam luđakinja koja uživa u

prolomu oblaka. Zatim nestane taj čudan, intenzivan pogled i on se nasmije: "Zaboravio sam da voliš kišu", reče on. "Jednom si mi rekla da se

osjećaš kao da se tvoja unutrašnjost slaže s vanjštinom kad pada kiša." "Jesam li?" bilo mi je neugodno. "Nije ni čudo što misliš da sam zrela

za umobolnicu." "Ali ne mislim", reče on. Nasmiješim mu se. On se nasmiješi meni, čudnim malim smiješkom. "Ja mislim da si nevjerojatna", reče on. To me pogodilo. Nastala je duga stanka. Pokušala sam smisliti nešto vedro i uvredljivo

što bih mogla reći ili za njega ili za mene. Bilo što da prekinem napetost. Ali nisam mogla reći ništa. Bila sam nijema. Bila sam poprilično sigurna da je mislio "nevjerojatna" na pozitivan način, ali nisam znala kako odgovoriti na to.

"Makni se od prozora", reče on nakon nekog vremena. "Ne bih volio da te udari grom."

"Budimo realni, ako bi se ikome to moglo dogoditi, dogodilo bi se

316

meni", kažem i oboje se nasmijemo, previše srdačno. Iako smo se držali daleko jedno od drugoga. Zatvorio je prozore, prigušivši zvukove grmljavine. A oluja je još uvijek grmjela i sijevala iznad nas. Kiša je pljuštala i do

pet sati popodne je bilo mračno kao da je noć. Osim kad bi sijevnulo i soba bi se osvijetlila na trenutak. Voda se slijevala niz prozore.

"Izgleda kao da je ljetu kraj", reče Daniel. Osjetim tugu samo na trenutak. Oduvijek sam znala da ne može trajati vječno i da je vrijeme da se

krene naprijed. A ionako sam voljela jesen. Jesen, sezona novih čizama. Nakon nekog vremena su se emocije oluje stišale i kiša se smirila i

čulo se pravilno kuckanje, umirujuće, hipnotizirajuće, ugodno. Ležala sam na kauču ispod prekrivača, uživajući u osjećaju topline, udobnosti i sigurnosti.

Čitala sam knjigu i jela čokoladu. Daniel je sjedio na fotelji, jeo prutiće, čitao novine i gledao televiziju

bez tona. Mislim da dva sata nismo progovorili. Povremeno bih ja uzdahnula, promeškoljila se i rekla "Bože, ovo je

divno", ili, "Daj mi još jednu jabuku, Einsteine." A Daniel bi se nasmijao kad bih ja to rekla, ali mislim da se to nije računalo kao razgovor.

Tek nas je glad natjerala da progovorimo. "Daniele, umirem od gladi." "Pa..." "I nemoj mi reći da čitavo popodne jedem čokoladu i da ne mogu biti

gladna." "Nisam ni namjeravao", zvučao je iznenađeno. "Znam da imaš poseban

želudac za kekse i slatkiše. Želiš li da te izvedem da nešto pojedemo?" "Znači li to da ću se morati maknuti s kauča?" "Oh, shvaćam u čemu je problem", reče on. "Jesi li za pizzu?" "I kruh sa češnjakom?" upitam s nadom. "Sa sirom?" reče on lukavo. Kakav muškarac! Otvorio je ladicu jednog od svojih otmjenih ormarića i izvadio gomilu

reklamnih letaka za pizzerije. "Pogledaj ih malo i odluči što želiš." "Moram li?" "Ne, ako ne želiš." "Ali kako ću onda znati što se sve nudi?" Onda mi je on naglas čitao o pizzama. "Tanko tijesto ili debelo tijesto?" "Tanko tijesto."

317

"Obično brašno ili cjelovito brašno?" "Obično! Cjelovito, koja odvratna ideja." "Mala, srednja ili velika?" "Mala." Šutio je. "Dobro onda, srednja." Kad smo utvrdili narudžbu hrane, opet je prestao razgovor. Gledali smo televiziju, jeli smo, jedva da smo razgovarali. Nisam se

mogla sjetiti kad sam zadnji put bila tako sretna. Iako to nije mnogo značilo, budući da sam tjednima razmišljala o

samoubojstvu. Tijekom večeri je dvaput zazvonio telefon, ali kad bi se Daniel javio, ta

osoba bi poklopila. Sumnjala sam da je to vjerojatno jedna od stotina njegovih bivših djevojaka. I osjećala sam se nelagodno, jer me to podsjetilo na vrijeme kad sam ja to radila muškarcima koji su mi slomili srce.

Da je Gus imao telefon, vjerojatno bih to radila deset puta na dan. Kasnije me Daniel odvezao kući. Tražila sam da me iskrca kod

semafora. "Ne", reče on. "Pokisnut ćeš." "Molim te, Daniele", preklinjala sam. "Bojim se da bi Karen mogla

vidjeti tvoj auto." "I što je loše u tome?" "Zagorčat će mi život." "Imamo se pravo viđati." "Možda", složim se. "Ali ja sam ta koja mora živjeti s njom. Ne bi bio

tako hrabar da je ona tvoja cimerica." "Ići ću s tobom i raspraviti s njom", zaprijeti on. "Oh ne!" povičem. "To bi bilo užasno." "Gledaj", kažem mirnije, "ja ću razgovarati s njom, bit će sve u redu."

318

Pedeset i osmo poglavlje

ok sam trčala po lokvama na cesti, a kiša se slijevala po meni, mučila sam se što ću reći Karen kad me pita gdje sam bila. Najlakše bi bilo slagati, naravno, osim što bi ona sigurno znala da lažem.

I uz to, zašto bih lagala? Nisam učinila ništa loše, rekla sam sebi. Imala sam pravo viđati Daniela, on je moj prijatelj, on mi je bio

prijatelj već godinama, mnogo prije nego što je upoznao Karen, a uostalom i prije nego sam ja upoznala Karen.

Sve je to zvučalo užasno razumno kad bih to tako rekla. Ali čim sam stavila ključ u bravu, hrabrost me napustila. "Gdje si, dovraga, bila?" Karen me čekala s bijesnim izrazom na licu i s prepunom pepeljarom

na stoliću pored nje. "Hm..." Vrlo rado bih slagala, ali bilo je očito da ona zna. Kako je mogla znati?

Tko se izlajao? Kasnije sam saznala od Charlotte da je to bio Adrian. Nakon što je

pub zatvorio, Karen i Charlotte su odlučile posuditi videokasetu i ubiti nekoliko sati nedjeljnog popodneva i Adrian ih je pitao "tko je napuhanko u otmjenom autu" s kojim sam otišla.

"Izgledao je kao da će zaplakati", rekla mi je Charlotte. "Mislim da mu se sviđaš."

Moja greška, naravno. Da sam se našla s Danielom u mom stanu, umjesto što sam se bavila smicalicama, ne bih bila otkrivena. Poštenje je najbolja politika. Ili to ili pravilno prikrivanje tragova.

"Pa što se događa?" upita ona, piskutavim glasom. Lice joj je bilo doista blijedo osim dviju crvenih mrlja na obrazima. Izgledala je poremećeno od bijesa ili nervoze nečega.

"Ništa se ne događa", kažem, nervozno je razuvjeravajući. Nisam se brinula samo za osobnu sigurnost, već sam i znala kakav je to pakao kad sumnjaš da tvoj voljeni muškarac voli neku drugu.

"Ne pričaj mi to." "Zaista, Karen, samo sam otišla do njega. Bilo je posve nevino." "Nevino! Taj muškarac ne radi ništa nevino. A znaš li tko mi je to

rekao, ti si mi to rekla, Lucy Sullivan." "Sa mnom je drukčije..."

D

319

Ona se ogorčeno nasmije: "Oh, ne, nije, Lucy, ne laskaj sebi." "Ali ja ne..." "Da, laskaš. On tako djeluje, i ja sam mislila da sam jedina djevojka

na svijetu." "Nisam tako mislila, Karen. Mislim da je drukčije jer mu se ne sviđam

i on se meni ne sviđa i mi smo samo prijatelji." "Ne budi tako naivna, ionako sam uvijek sumnjala u tebe, uvijek si

previše isticala činjenicu kako ne misliš da je zgodan..." "Samo sam bila glas razuma..." "... i on se ne bi trudio provoditi vrijeme s tobom da te ne namjerava

odvući u krevet, ne može odoljeti izazovu. Pokušat će te poševiti jer se ponašaš kao da to ne želiš."

Otvorila sam usta, ali nisam progovorila. "I je li istina da ti je dopustio da voziš njegov auto?" "Da" "Gad, meni nikad nije dopustio. Nikad u šest mjeseci." "Ali, ti ne znaš voziti." "Pa, mogao me naučiti, zar ne? Da je imao imalo pristojnosti, mogao

mi je davati satove vožnje." "Hm..." "Onda izlazi li već s nekom drugom, ha?" upita ona, a lice joj se iskrivi

od pokušaja da se nasmije. "Mislim da ne", kažem umirujući je. "Ne brini." "Ne brinem se", prosikće ona. "Zašto bih se brinula? Ipak sam ja

prekinula s njim." "Naravno", bilo je teško pogoditi prave riječi. "Kako možeš biti tako jadna?" upita ona. "Nađi sebi dečka, prestani se

zadovoljavati s mojim otpacima." Prešla je na novu optužbu prije nego sam se uspjela obraniti. "I kako si mogla biti tako nelojalna, kako bi se ti osjećala da ja izađem

s Gusom?" "Žao mi je", bila sam ponizna. Bila je u pravu i osjećala sam se

posramljeno, kao izdajnik. "Ne smiješ se više viđati s njim, ne možeš mi dovoditi bivše dečke u

moju vlastitu kuću." "Ali neću", mislila sam da sam osjećajna i pažljiva u vezi s njenim

osjećajima, ali ona me prikazala kao bešćutnu i sebičnu osobu. "I pretpostavljam da ste samo o meni govorili..." Nisam znala što bih

rekla, bojala sam se da ću je povrijediti ako kažem da nismo. "... dobro, ne želim da on išta zna. Kako mogu sačuvati svoju

privatnost, kad moja cimerica izlazi s mojim bivšim?" "Nije baš tako." Osjećala sam kako me razdire krivnja i grižnja savjesti. Mrzila sam

320

sebe zbog toga što sam je povrijedila, i nisam mogla razumjeti zašto mi se to ikad činilo opravdanim.

Zatim je zagrmjelo. "Zabranjujem ti da se viđaš s njim", gledala me ravno u oči. To mi je bio znak da skupim hrabrosti, progutam strah i kažem joj da

mi ne može zabraniti da se viđam s nekim. Ali nisam. Osjećala sam se previše krivom da bih joj se oduprla. Nisam imala

pravo na to. Bila sam užasna prijateljica, loša cimerica, loša osoba. Željela sam sve ispraviti. Nisam mislila na to kako će mi biti bez Daniela jer sam se htjela pomiriti s Karen.

"Dobro", pognula sam glavu i izašla iz sobe.

321

Pedeset i deveto poglavlje

zašla sam s Danielom sljedeće večeri, nisam mogla razumjeti što se sa mnom događa. Znala sam da mi je zabranjeno viđati Daniela, i užasno sam se bojala Karen, bila sam prestravljena.

Ali kad je nazvao i pitao može li me odvesti na večeru poslije posla, iz nekog razloga sam pristala. Vjerojatno samo zato što me već godinama nitko nije izveo i nahranio.

Iako je to možda oblik pobune, pomislim, samo u tajnovitom, osobnom obliku. Način da se usprotivim Karen, iako sam nosila metaforično zaštitno odijelo.

Malo prije nego je Daniel stigao u moj ured, odlučila sam popraviti šminku, iako sam izlazila samo s njim, izlazak je bio izlazak i nikad ne znaš koga bih mogla sresti. Ali dok sam stavljala olovku za oči, u panici sam otkrila da se osjećam pomalo nervozno i da drhtim. Za Boga, pa nije valjda da mi se Daniel sviđa, pomislim užasnuto. Zatim sam shvatila da je to dobri stari strah. Strah od Karen i od toga što bi mi mogla napraviti ako ikad sazna. Kakvo olakšanje! Bilo je mnogo bolje osjećati mučninu od straha nego od iščekivanja. Kad je Daniel ušao u moj ured u pet sati (s propusnicom, jer se Daniel nikada ne bi ponašao kao Gus) bila sam toliko vesela što ga vidim, iako je bio u odijelu, da sam osjetila pravednički bijes prema Karen. Čak sam se poigravala idejom da se suočim s njom. Iako ne ozbiljno.

"Idemo u pub prije večere", kažem Merediji, Megan i Jedu. "Slobodno nam se možete pridružiti."

Ali oni su odbili. Meredia i Jed su na licu imali izraz "on nije Gus", i promatrali su me stisnutim, optužujućim pogledima dok sam oblačila kaput. Mamica ima novog dečka, oni žele da mamica bude s taticom.

Glupi kreteni. I mamica je željela biti s taticom, ali što je mamica tu mogla učiniti?

Zar će mi Gus dotrčati natrag ako odbijem besplatnu večeru s Danielom? Megan je veselo odbila ponudu rekavši Danielu: "Hvala na pozivu, i

nadam se da ćeš se uvrijediti ako odbijem, nisam raspoložena za šminkera poput tebe. Imam spoj s pravim muškarcem."

Kao i ja, i Megan je osjećala potrebu da kazni Daniela zbog dobrog izgleda i pretvaranja pametnih žena u gljive. Svejedno je zazvučala malo preoštro. I tko je bio taj pravi muškarac s kojim se hvalila? Vjerojatno jedan

I

322

od onih ogromnih pastira, koji se nije danima obrijao ili promijenio donje gaće.

Tako smo Daniel i ja sami otišli u pub. "Karen me nazvala", reče on, kad smo sjeli. "Oh", osjetim paniku u želucu. "Što je htjela?" Zar će se pomiriti? "Rekla mi je da se držim podalje od tebe", reče on. "Koja drskost", kažem s olakšanjem. "I što si joj odgovorio?" "Rekao sam da smo oboje odrasli i da možemo raditi što god želimo." "Zašto si joj to morao reći?" kukala sam. "Ali zašto ne?" "Lako je tebi biti odrastao i raditi što god želiš, ti ne moraš živjeti s

njom. Ako ja pokušam biti odrasla i raditi što god želim, ona će me ubiti." "Ali..." "I što je ona rekla kad si joj to rekao?" upitam ga. "Činilo se da se naljutila na mene." "Kako to misliš?" srce mi ubrza. "Rekla je, da vidim ako se mogu prisjetiti točno što je rekla, rekla je da

sam užasan u krevetu. I, naravno, rekla mi je da je moj penis među najmanjima koje je ikad vidjela."

"Naravno", složim se. "I da je manjeg vidjela samo kod svog dvomjesečnog nećaka i da nije

čudo da imam toliko djevojaka jer je očito da pokušavam dokazati da sam muško."

Sve uobičajene patetične izjave koje priliče odbačenoj ženi, ali postojala je opasnost da se Daniel uznemiri zbog Karenine verzije bijesa iz pakla. Nije izgledao uznemireno po načinu na koji se smješkao.

"I što mi je još vrištala?" pažljivo je razmišljao. "Želim se sjetiti jer je bilo zaista dobro, ali mogu pitati ostale iz ureda jer su to svi čuli."

"Mislila sam da te nazvala", bila sam zbunjena. "I jest me nazvala. Ali svejedno su to čuli svi u uredu. Oh, sjećam se,

kune se da je vidjela nekoliko sjedina među mojim stidnim dlakama i da je izlazila sa mnom samo zato što sam je ujutro vozio na posao, i tako je uštedjela novac za kartu, i da mi kosa opada na tjemenu, i da ću biti ćelav kao Right Said Fred do trideset i pete, i da mi se nijedna djevojka neće približiti."

"Kuja!" kažem. Ovo sa Right Said Fredom je bilo nisko. Morala sam joj odati priznanje.

"A koje je sve grozote o meni govorila?" pokušam se pripremiti. "Ništa." "Zaista?" "Zaista." Lagao je. Kad je Karen bila u zanosu, napadala je sve odreda. "Ne vjerujem ti, Daniele. Što je rekla?"

323

"Ništa, Lucy." "Znam da lažeš. Kladim se da ti je rekla da ponekad punim grudnjak

pamukom." "Rekla je, ali to sam ionako znao." "Kako?! Ne, nemoj mi reći, ne želim znati. Dobro, kladim se da ti je

rekla kako misli da sam nepopravljiva u krevetu jer sam previše zatvorena. Zna da bi me to pogodilo."

Daniel je bio prestravljen. "Je li to rekla?" upitam. "Nešto slično", promrmlja on. "Što ti je točno rekla?!" "Rekla je da bismo bili dobar par, jer smo vjerojatno jednako loši u

krevetu", prizna on. "Jebena kuja", kažem s divljenjem. "Tako dobro zna što najviše boli." "Ali nije mislila to što je rekla za tebe", nastavim, da ga razuvjerim.

"Uvijek mi je govorila da si izvrstan u krevetu, i da ti je penis lijep i velik." Dvojica mišićavih za susjednim stolom su otvoreno zurili u nas. "Hvala, Lucy", reče Daniel toplo. "A i ja pouzdano znam da si i ti dobra

u krevetu." "Gerty Baker?" upitam. Gerry Baker je bio Danielov kolega s kojim

sam imala kratkotrajan flert. "Gerry Baker", potvrdi Daniel. Budalasto. "Rekla sam ti da ne pričaš s Gerryjem o tome kakva sam u krevetu",

kažem ljutito. "I nisam", pobuni se Daniel nervozno. "Dogodilo se to da je on rekao

da si dobra u krevetu i..." Prvi mišićavi lik mi namigne, i reče: "Ja mogu povjerovati u to, draga." Drugi mišićavi lik je izgledao zapanjeno i brzo reče Danielu: "Oprosti,

stari, oprosti zbog ovoga. Malo je popio. Nije mislio ništa loše." "U redu je", odgovorim brzo, da Daniel ne bi bio prisiljen braniti moju

čast. "Nisam njegova djevojka." Što je značilo da me mogu slobodno vrijeđati. Mišićavi se nasmiješi s olakšanjem, ali mi je trebalo dosta vremena da uvjerim Daniela da me nisu uvrijedili. "Na tebe sam ljuta", objasnim.

"Nisam pitao Gerryja, znaš", promrmlja Daniel. Izgledao je prikladno posramljen. "To je slučajno ispalo i on je to rekao bez..."

"Umukni", kažem. "Imaš sreće. Previše sam uznemirena zbog toga što je rekla Karen da bih se brinula oko toga što ti i Gerry raspravljate o mojim gaćicama."

"Nije ni spomenuo tvoje gaćice", uvjeravao me Daniel. "Dobro." "Koliko sam čuo nisu bile na tebi dovoljno dugo da ih uopće

primijeti..."

324

"Šalim se", reče brzo, jer sam ga ošinula bijesnim pogledom. Vratimo se na Karen. "Ne misli valjda da se nešto događa između nas", insistirala sam. "Ona

zna da smo samo prijatelji." "Upravo tako", reče Daniel brzo. "To sam joj i ja rekao, da smo ti i ja

samo prijatelji." I oboje smo se srdačno nasmijali.

325

Šezdeseto poglavlje

a nisam bila toliko ljuta na Karen, nikad ne bih sudjelovala u sjednici ogovaranja koja je uslijedila. Nije to bila časna, plemenita gesta, ogovarati prijateljicu, cimericu i

drugaricu ženskog roda, a naročito s muškarcem, ali i ja sam bila samo ljudsko biće.

Loša u krevetu, ozbiljno! Kako se prokleto usuđuje. Naravno, ogovaranje nije nikom koristilo. Mrzit ću sebe kasnije, sve se

vraća sve se plaća, moja loša karma će mi se vratiti trostruko i tako dalje i tako dalje. Ali odlučila sam da mogu živjeti s tim.

Ogovaranje je bilo poput McDonaldsa za moju psihu. Neodoljivo u tom trenutku, ali nakon toga mi se uvijek pomalo gadilo. I nakon deset minuta sam opet bila gladna.

"Pričaj mi o tebi i Karen. Što si učinio da te toliko mrzi?" upitam ga. "Ne znam", reče on. "To je sigurno zato što si egoističan, sebični gad koji joj je slomio srce." "Jesam li, Lucy, zar tako misliš?" izgledao je uznemireno. "Pa... valjda mislim." "Ali, Lucy", pravdao se on. "Nisam, nisam. Nije bilo tako." "Pa kako je onda bio? Želim znati zašto joj nisi rekao da je voliš",

upitam, zaigravši na najjaču kartu. Vidjet će ona svoje što je rekla da sam loša u krevetu! "Nisam joj rekao

da je volim zato što je ne volim." Uzdahne on. "Zašto je ne voliš?" upitam. "Što joj nedostaje?" Zatim sam zaustavila

dah. Unatoč tome što je Karen govorila o Danielu i meni, bilo je važno da on ne govori ružno o njoj, da je poštuje, da se ponaša kao gospodin.

Nisam zaboravila da je on muško, i da je u osnovi neprijatelj. Ja sam imala pravo uništiti Kareninu reputaciju otkrivajući nekoliko

dobro odabranih tajni, ali Daniel se nije smio odnositi prema njoj bez poštovanja. Barem ne dok ja ne odlučim drukčije.

"Lucy", reče on pažljivo, polako birajući riječi i promatrajući moju reakciju, "ne želim reći nešto o Karen što bi se moglo protumačiti kao ružno."

Točan odgovor. Oboje se nasmijemo s olakšanjem. "Shvaćam to, Daniele", ozbiljno potvrdim.

D

326

Bilo je dosta toga. Ispoštovao je pravila, a sada sam htjela čuti sve o Karen. Što ružnije, to bolje.

"U redu je, neću ništa krivo protumačiti", bila sam odrješita. "Možeš mi sve ispričati."

"Lucy", reče on s nelagodom. "Nisam siguran... ne čini se ispravno..." "U redu je, Daniele, uvjerio si me da si doista fin dečko", razuvjerim

ga. "Zaista?" upita on. "Da", obećam neiskreno. "Sada bi ti bolje bilo da mi kažeš!" Daniela je, kao i sve muškarce, trebalo nagovarati. Vole se pretvarati

da po prirodi ne vole ogovaranje, ali naravno, obožavaju uništavanje karaktera, što krvavije, to bolje.

Muškarci me nasmijavaju kad podignu oči prema nebu i svečano kažu: "Va-aau!" svaki put kad žena nešto neugodno prokomentira. Muškarci više ogovaraju nego žene.

"Lucy, ako ti išta kažem, a pazi, ne kažem da hoću, to mora ostati između nas", reče on suho.

"Naravno", klimnem ozbiljno. Pitala sam se hoće li Charlotte još uvijek biti budna kad se vratim.

"Ne smiješ reći ni Charlotte", doda on. Gad! "Oh, molim te, dopusti mi da ispričam barem Charlotti", kažem

nadureno. "Ne." "Molim te." "Ne, Lucy. Ako ne obećaš, neću ti ništa ispričati." "Obećavam", rekla sam pjevajući. Nema problema. To su samo riječi i nisam pod prisegom. Pogledala sam ga i vidjela da se muči, pokušavajući zadržati ozbiljno

lice. Pokušao je suspregnuti smijeh, ali nije se mogao zaustaviti. Osjetim val zadovoljstva što ga još uvijek uspijevam nasmijati.

"Oh, Lucy", on duboko uzdahne i konačno započne. "Znaš da ne želim reći ništa loše o Karen."

"Dobro", kažem stoički, "i ne bih željela da kažeš." Pogledi nam se susretnu i opet mu se usna pomakne. Gledao je sa

strane preko mog ramena, pretvarajući se da gleda uokolo po pubu, ali ja sam znala da pokušava sakriti osmijeh.

Karen je pogriješila što je vrijeđala i mene i Daniela zajedno jer nas je to ujedinilo protiv nje. Bit ćemo bliski saveznici dok njena oštrica uvreda ne otupi. Ništa ne spaja dvoje ljudi tako toplo i prisno kao zajednička uvreda od treće osobe.

Napokon Daniel pročisti grlo i progovori. "Znam da to zvuči kao da pokušavam svu krivnju svaliti na nju", reče

327

on. "Ali Karen i nije bilo baš stalo do mene. Nisam joj se baš ni sviđao." "To zvuči kao da pokušavaš svu krivnju svaliti na nju", pomno sam ga

pratila. "Ali to je istina, Lucy, zaista! Nije joj bilo stalo do mene." "Ti lažljivi gade!" prosikćem. "Bila je opčinjena tobom." "Ne, nije bila", reče on, iznenadivši me svojom gorčinom. "Bila je

opčinjena mojim bankovnim računom, barem onim što je mislila da imam na banci. Sigurno je zamijenila moj minus sa stanjem računa."

"Oh Daniele, nijedna žena ne izlazi s muškarcem zbog novca. To je stara muška bajka", rekla sam.

"Karen je izlazila. Veličina joj je bila bitna, veličina mog novčanika." Bila bih se nasmijala da nije izgledao tako nesretno. "I uporno me pokušavala promijeniti", reče on tužno. "Nisam joj se

sviđao ovakav. Bila je razočarana što je dobila mačka u vreći." "Mačka koji joj je uvalio vreću, točnije", nisam odoljela jeftinoj šali. "Ja nisam mačak", reče on ljutito. "A kako te pokušala promijeniti?" upitam ljubazno. Nisam željela da se

naljuti i prestane pričati. "Rekla mi je da ne shvaćam svoj posao dovoljno ozbiljno. Rekla je da

bih morao biti ambiciozniji. I uvijek me nagovarala da naučim igrati golf, govorila je da se pravi poslovi sklapaju na terenu za golf, a ne u uredu."

"Ali ti se baviš istraživanjima", bila sam zbunjena. "Ti ne sklapaš poslove, zar ne?"

"Upravo tako!" reče on. "A sjećaš li se kad sam je odveo na onu zabavu u uredu krajem

srpnja?" "Ne", kažem. Jedva sam uspjela pregristi jezik da ne zavičem: "Kako

bih se dovraga mogla sjećati gdje si je vodio, kao da si me zvao i govorio mi što se događa s tvojim životom."

"Pa, trebala si vidjeti kako se tamo ponašala!" Osjetim jeftino uzbuđenje i približim se da bolje čujem te užasne

stvari koje se spremao reći. "Kako se ponašala prema Joeu..." "Joe je tvoj šef, taj Joe?" upitam. "... Da. Bilo je užasno, Lucy. Gotovo se ponudila da spava s njim ako

bi to poboljšalo moju mogućnost napredovanja." "Bože, to je užasno", kažem, pocrvenjevši umjesto nje. "Joe, od svih

ljudi! Ali zar je nisi pokušao spriječiti?" "Naravno da sam pokušao, ali znaš kakva je, tako je tvrdoglava." "Kako mučno", prošapćem. "Lucy, bilo mi je užasno neugodno zbog nje", reče Daniel. Bio je blijed i

znojan dok se sjećao toga. "Osjećao sam se užasno zbog nje." "Kladim se."

328

Joe je bio homić. Sjedili smo u tišini. Misli nam je okupirala mentalna slika sirote

Karen, kako pokazuje sise, ali uzalud. "Ali osim toga u vezi s karijerom i novcem, jeste li se zabavljali?"

upitam. "Je li ti se sviđala?" "Oh, da", reče on odlučno. Šutjela sam. "Pa, bila je u redu, mislim", on uzdahne. "Nije baš imala smisla za

humor. U stvari, nije ga imala uopće." "To nije istina", osjetim da to moram reći. "Ne, u pravu si, Lucy. Imala je smisla za humor, onakvog kada se svi

smijemo ako se netko posklizne na koru od banane." Krivnja se borila s mojom željom da je zbilja ocrnim. Krivnja je pobijedila. "Ali lijepa je. Zar nije?" upitam. "Vrlo", složi se on. "Ima prekrasno tijelo, zar ne?" upitam, pritiskujući ga. Čudno me gledao. "Da", reče on. "Valjda ima." "A zašto si se onda odrekao svega toga?" "Zato što mi se više nije sviđala." Gorko se nasmiješim: "Ha, možeš misliti. Prsata plavuša." "Ali bila je hladna", pobuni se on. "To je užasno, ohladiš se ako

osjećaš da se partnerici uopće ne sviđaš. Lucy, suprotno užasima za koje me optužuješ i sve muškarce, koliko mogu primijetiti, velike grudi i puno seksa nisu na vrhu popisa mojih prioriteta. Postoje i neke druge stvari."

"Kao što?" upitam sumnjičavo. "Pa, smisao za humor. I bilo bi lijepo kad ne bih morao sve plaćati." "Daniele, zašto si odjednom tako čudan u vezi s novcem?" bila sam

iznenađena. "Ti inače nisi škrt." "Nije to princip, nego novac", nasmije se on. "Ne, Lucy, doista mi nije

stalo do novca, nerviralo me to što se nikada nije ponudila da nešto plati. Bilo bi lijepo da je ona mene jednom izvela van, za promjenu."

"Ali možda ona nema dosta novca", predložim nesigurno. "Nije to trebao biti neki skup izlazak. Sama gesta bi bila dovoljna." "Ali priredila je večeru u tvoju čast." "Ne, nije. Ti i Charlotte ste odradile veći dio." Odjednom mi se u glavi pojavi jasna slika sjećanja na noć velikih

priprema. "I svaka od nas je morala platiti trećinu troška", rekla sam, zasjenivši svoj do sada netaknuti integritet.

"I ja također", reče on. "Molim?" kriknula sam. "Ne vjerujem ti!" U svakom slučaju trebalo joj se diviti zbog njene drskosti. "Vjerojatno je natjerala i Simona i Gusa da plate trećinu", povičem.

329

"Sigurno je dobro zaradila na prokletoj večeri." "Sigurno se dobro načekala ako je pokušala izvući neki novac od

Gusa", reče Daniel. Ali nisam mu rekla da odjebe i da ostavi Gusa na miru. Upravo smo

proveli proteklih sat vremena uništavajući karakter njegove bivše djevojke. Bilo je pošteno da Daniel nešto kaže i o mom bivšem dečku.

"I nikad nije čitala ništa osim onog glupog časopisa sa slikama nekih dama i grofica i Ivane Trump", doda on.

"To je loše", složim se. "Više volim one sa člancima o muškarcima koji imaju djecu i 'Udala

sam se za nasilnika', kako se ono zove, Lucy?" "National Enquirer?" "Ne, Lucy, ženski časopis." "Marie Claire?" "Taj!" bio je oduševljen. "Obožavam ga. Jesi li vidjela članak o ženama

koje su zatvarane jer su imale pobačaj? Mislim da je to bilo u izdanju od veljače. Isuse, Lucy, bilo je..."

Prekinem ga: "Ali Karen čita Marie Claire", povičem u njenu obranu. "Oh", nije imao odgovora na to. Neko vrijeme je šutio i razmišljao. "Ne", reče on konačno. "Ne, što?" "Još uvijek mislim da je ne volim." Nasmijem se. Nisam se mogla suzdržati. Bog će me kazniti. "Valjda", reče Daniel tužno, "se sve svodi na to da mi je Karen

dosadila." "Opet?" povičem. "Kako to misliš, Lucy? Opet?" "Upravo si to rekao za Ruth, da ti je dosadila. Možda imaš vrlo nizak

prag dosade." "Ne, nemam. Ti mi ne dosadiš." "Ni utrke motora. Ali ni one nisu tvoja djevojka", kažem lukavo. "Ali... " "Ova tajanstvena nova žena koju još nisi uspio dovući u krevet, ona ti

nije dosadna?" upitam ljubazno. "Ne." "Daj joj vremena, Daniele. Kladim se da ćeš mi se za tri mjeseca žaliti

kako ti je užasno naporna." "Vjerojatno si u pravu", reče on. "Inače jesi." "Dobro. Sad me odvedi negdje i nahrani me. Bilo čime, samo ne

pizzom." To je bio jedan od najvećih Gusovih hendikepa, njegov strah od

otmjenih stranih jela. Jedina stvar koje se nije bojao je bila pizza. Otišli smo u indijski restoran u blizini puba.

330

Ja sam htjela biti ozbiljna i nametnuti Danielu razgovor o Gusu. Ali nisam ga mogla natjerati na ozbiljan razgovor.

Svaki put kad bih ga nešto upitala, on je pjevao pjesme o hrani. Koje su bez sumnje bile simpatične, ali ja sam željela razgovarati o ljubavnim problemima. Mojim ljubavnim problemima. I nije znao pjevati. Ne kao Gus. Ali postojala je velika vjerojatnost da me Daniel neće opelješiti do zadnjeg novčića. To je bila vedrija strana.

"Misliš li da smo se Gus i ja previše viđali?" upitam, kad nam je konobar stavio pilau rižu na stol.

"Lay your head upon my pilau", pjevao je Daniel bez sluha, "ah, evo i bhajeea. Lay your warm and tender bhajee close to mine," Poredao je naše bhajee od luka jednu do druge. "Ne znam, Lucy, zaista ne znam."

Takvo raspoloženje je bilo pomalo neobično za njega. A možda i nije. Daniel je prije bio zabavan, prije nego se počeo sviđati mojim cimericama. U stvari još uvijek je bio zabavan, ali nisam imala vremena zabavljati se s njim, moja dužnost je bila da ga discipliniram. Mora se priznati da to nikome drugome ne bi uspjelo.

"Ali ja zaista ne mislim da jesmo, znaš. Čak sam se ja željela manje viđati s njim nego on sa mnom..."

"Ti si na redu", prekine me on. "Ti moraš nešto otpjevati." "Hm, popadom, don't preach, I'm in trouble deep", nelagodno sam

pjevušila. Pokazala sam na popadom ispred sebe tako da zna o čemu pjevam. "Znači, ne misliš da ću ga ikad preboljeti?"

"Evo stiže korma piletina", reče on vidjevši da dolazi konobar. "Korma, korma, korma, korma, korma, chameleon! You come and go,

you come and go", pomalo je pjevao Daniel, približavajući mi tanjur, a zatim ga odmičući pa opet iznova ga približavajući k meni. "Naravno da hoćeš. Ti si na redu."

Pokazala sam na zdjelu aloo gobi za susjednim stolom i odsutno pjevala: "Aloo, is it me you're looking for? Ali kad?"

"Da vidimo", reče on pažljivo. "Morat ću razmisliti o ovome, Lucy. Oh da, znam!"

Srce mi zastane. Daniel zna kako ću preboljeti Gusa? "Tikka chance, tikka chance, tikka, tikka, tikka chance, tikka chance on me'", pjevao je.

"Ovo je bilo dobro, zar ne?" blistao je. "Tikka piletina", objasni on ljubazno mom zbunjenom licu. "Znaš,

tikka chance on me, Abba je to pjevala." "Ali što je sa mnom i s Gusom?" upitam slabašno. "Oh, jebi ga! Vidim

da nema smisla pokušavati ozbiljno razgovarati s tobom. Što je ovo?" "Curry od povrća." "Dobro. You can't curry love, you just have to wait. Ti si na redu." Trebalo mu je nekoliko trenutaka dok je smislio novu. "It's myparatha,

and I'll cry if I want to, cry if I want to, cry if I want to", zaglušio me svojim

331

pjevanjem. Zaustavila sam konobara u prolazu i zamolila ga da donese zdjelu

dhal tarka, a onda sam se okrenula prema Danielu. "Got myself a crying, walking, sleeping, talking living dhal!" pjevala

sam. "Stand by your naan", odgovori on. Proveli smo ostatak večeri valjajući se od smijeha. Znala sam da se

zabavljamo jer su ljudi za susjednim stolom prigovarali konobaru. Ne sjećam se kad sam se posljednji put tako nasmijala. Pa, vjerojatno je to bilo jedne večeri s Gusom.

A kad sam stigla kući, Karen me nije čekala. To je bila jedna od velikih prednosti toga što me nije poštivala. To je

značilo da se mogu suprotstaviti njenim naređenjima, aktivno ih kršiti bez da ona pomisli da bih to mogla učiniti.

332

Šezdeset i prvo poglavlje

ad sam sljedećeg jutra stigla na posao, Megan mi je rekla: "Onaj ljigavi Daniel te upravo zvao i rekao je da će zvati opet kasnije." "Što ti je on uopće napravio?" upitam iznenađeno. "Ništa", sad je na nju došao red da se iznenadi. "Pa zašto ga onda zoveš pogrdnim imenima?" u glasu mi se nazirao

obrambeni stav. "Ali ti ga uvijek tako zoveš", pobuni se ona. "Oh", bila sam potresena. "Valjda si u pravu." Tehnički je bila u pravu, da, naravno, ja sam stalno bila gruba prema

Danielu, ali nisam to tako i mislila. "Obje ga tako zovemo, Lucy", podsjeti me ona. Zvučala je zabrinuto, a

i mogla je biti. Kad je Megan upoznala Daniela i rekla da joj se ne sviđa i da ne razumije zašto svi dižu takvu frku oko njega, ja sam bila oduševljena. Svima koji su željeli slušati sam je navodila kao primjer ženske inteligencije. "Ona kaže da Daniel ne bi imao šanse u Australiji", veselo sam govorila svima, uključujući i Daniela. "Ona kaže da je preljigav i da ona više voli kad su muškarci grublji i čvršći."

A sada je Megan bila zabrinuta jer sam ja promijenila pravila. Više nije bila otvorena sezona lova na Daniela.

Ja nisam promijenila nikakva pravila, pomislim s nelagodom, ali čudno mi je zazvučalo kad je Megan nazvala Daniela ljigavcem. U stvari, užasno. Osjećala sam se kao da sam mu nevjerna, naročito nakon što je bio tako ljubazan i platio mi večeru.

Ali onda je doteturala Meredia, a za njom i Jed. I zaboravila sam na Daniela jer je Jed bio tako smiješan. Objesio je kaput, pogledao je Megan, Merediju i mene, protrljao oči i rekao: "Oh ne, znači nisam sanjao, to nije bila noćna mora! To je strašno, STRAŠNO."

To je radio skoro svakog jutra. Bile smo tako ponosne na njega. Dan se nastavio. Jedva da sam stigla uključiti računalo (što je značilo da je otprilike

deset do jedanaest) kad me nazvala majka i rekla da dolazi u grad, i da bi se voljela naći sa mnom.

Nisam htjela pristati, ali bila je uporna. "Moram ti nešto reći", rekla je tajanstveno. "Jedva čekam", kažem strpljivo. Njeno "nešto" je obično bilo o

K

333

susjedima koji su nam ukrali kantu za smeće, o pticama koje su stalno kljucale čepove na bocama za mlijeko iako je uporno ponavljala mljekaru da zatvara vrata za sobom, ili nešto jednako potresno.

Bilo je čudno što dolazi u grad. Nikad nije dolazila, iako je bila samo četrdeset kilometara daleko do središta Londona.

Četrdeset kilometara i pedeset godina. Nije mi se baš dalo nalaziti se s njom, ali osjećala sam da moram jer je

nisam vidjela od početka ljeta. Nije to bilo mojom krivnjom, mnogo puta sam odlazila kući, pa dobro, nekoliko puta, ali samo je tata bio tamo.

Pristala sam da se nađemo za ručak, iako ne baš tim riječima, jer mislim da ona baš i ne shvaća pojam "ručka".

Ona je više bila tip žene za "šalicu čaja i sendviče od šunke". "Nađimo se u pubu preko puta mog ureda u jedan sat", kažem. Ali ona je bila užasnuta prijedlogom da sjedi u pubu sama i čeka

mene. "Što će ljudi pomisliti?" upitala je panično. "Dobro", uzdahnem. "Ja ću doći prva, pa nećeš morati sama čekati." "Ali, ne", reče ona u panici. "Svakako, to je jednako loše, slobodna

žena na javnom mjestu..." "Što je loše u tome?" prekorim je i započnem objašnjavati kako uvijek

idem sama u pub, ali se zaustavim da ne bi počela kukati: "Oh, kakvu sam ja to djevojku odgojila?"

"Neko mjesto gdje možemo popiti čaj", predloži ona, ponovno. "Ah, dobro onda, ima jedan kafić pokraj..." "Ništa previše otmjeno", prekine ona nervozno, u strahu da ne bi došla

u situaciju "koju od ove četiri vilice da upotrijebim". Ali nije trebala brinuti. Ni ja se nisam osjećala ugodno na takvim mjestima.

"Nije ništa otmjeno", kažem. "Ugodno je, opusti se." "A što nude oni tamo?" "Normalnu hranu", razuvjerim je. "Sendviče, kolač od sira, takve

stvari." "Black Forrest gâtea24?" upita ona s nadom. Znala je za Block Forrest

gâteau. "Vjerojatno", kažem. "Ili nešto jako slično, u svakom slučaju." "I moram li otići na šank po čaj ili...?" "Ti sjedneš, mama, a djevojka preuzme narudžbu." "I mogu li jednostavno ući unutra i sjesti gdje god želim moram...?" "Čekaj dok ti ne pronađu mjesto", posavjetujem je. Kad sam stigla ona je već sjedila za stolom, izgledajući kao seljanka

koja je došla u grad na jedan dan, s nelagodom, kao da osjeća da joj tu nije mjesto. Imala je na licu osmijeh :"dobro mi je" i čvrsto je stiskala ručnu

24

Desert od šumskog voća.

334

torbicu, pazeći na sve lopove jer je čula da je London prepun takvih. Činilo se da njene male ruke govore: "Neće se okoristiti sa mnom".

Izgledala je pomalo drukčije, mršavije i mlađe nego inače. Bar jednom je Peter bio u pravu, nešto je bilo čudno s njenom frizurom. Ali dobro joj je pristajala, mrzovoljno sam priznala.

I bilo je nešto neobično u vezi s njenom odjećom, bila je... bila je... kako bih rekla? Bila je lijepa.

A povrh svega je imala i crveni ruž. Nikada nije imala ruž na usnama, osim na vjenčanjima. I ponekad na sprovodima, ako joj se nije sviđala osoba koja je umrla.

Sjela sam nasuprot nje, smiješeći se s nelagodom i pitala sam se što mi želi reći.

335

Šezdeset i drugo poglavlje

apušta mog oca. To mi je željela reći. (Iako je možda pretjerano reći da je to željela, točnije bi bilo da mi je to morala reći.) Šok je bio mučan, doslovno. Iznenadilo me da je čekala dok naručimo

sendvič da bi mi rekla novosti, jer je žalila za uludo potrošenim stvarima. "Ne vjerujem ti", prosiktala sam, tražeći na njenom licu znak da to nije

istina. Ali vidjela sam samo da je oči iscrtala olovkom i to krivo. "Žao mi je", reče ona ponizno. Činilo mi se kao da se moj svijet ruši i to me zbunilo. Mislila sam da

sam jedna neovisna dvadesetšestogodišnjakinja koja je otišla od kuće i započela vlastiti život, koju ne zanimaju seksualne smicalice njenih roditelja. Ali u tom trenutku sam osjećala strah i ljutnju, kao napuštena četverogodišnjakinja.

"Ali, zašto?" upitam. "Zašto ga ostavljaš? Kako možeš?" "Zato, Lucy, jer je to brak samo na papiru već dugi niz godina. Lucy,

to valjda znaš?" upita ona, tražeći da se složim s njom. "Ne, nisam to znala", kažem. "Ovo mi je sve velika novost." "Lucy, sigurno si znala", nastavi ona. Pretjerivala je s ponavljanjem imena "Lucy". Uporno je pokušavala

dotaknuti mi ruku na molećiv način. "Nisam znala", odvratim. Neće me natjerati da se složim s njom, bez

obzira na sve. Što se događa, pitala sam se u stranu, tuđi roditelji se rastavljaju, ali

moji ne. Naročito zato što su moji katolici. Stabilan obiteljski život je bio jedini razlog zbog kojeg sam podnosila roditelje katolike i njihove gluposti toliko dugo. Bio je to prešutni dogovor. Moj dio se sastojao, između ostalog, u tome da idem na misu svake nedjelje, da ne nosim otvorene cipele na spoj i da se uzdržim od slatkiša četrdeset dana svakog proljeća. A za uzvrat su moji roditelji morali ostati zajedno iako se možda mrze iz dna duše.

"Sirota Lucy", uzdahne ona. "Nikad se nisi mogla suočiti s neugodnim stvarima, zar ne? Uvijek si bježala i zabijala nos u knjigu kad bi postalo gusto."

"Odjebi, molim te", kažem ljutito. "Prestani me zadirkivati, ti si ta koja je sada u krivu."

"Oprosti", reče ona nježno. "Nisam to trebala reći."

N

336

To me sad doista šokiralo, jedno je bilo reći mi da napušta mog oca, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo. Ne samo da nije vikala na mene jer sam psovala, već mi se i ispričala.

Zurila sam u nju, i bilo mi je mučno od užasa. Stvar je zasigurno vrlo ozbiljna.

"Lucy", reče ona još nježnije. "Tvoj otac i ja se ne volimo već godinama. Žao mi je što ti je ovo došlo kao veliki šok."

Nisam mogla govoriti. Bila sam svjedokom uništenja svog doma, i sebe s njim. Moj osjećaj samostalnosti je ionako bio slabašan. Bojala sam se da ću potpuno nestati ako se raspadne jedno od mojih najvažnijih obilježja.

"Ali zašto sad?" pitala sam, nakon što smo nekoliko trenutaka sjedile u tišini. "Ako se ne volite već godinama, u što svakako ne vjerujem, zašto si odabrala ovaj trenutak da ga ostaviš?"

I odjednom sam shvatila zašto: frizura, šminka, nova odjeća, sve je imalo smisla.

"Oh Kriste", kažem. "Ne mogu vjerovati, upoznala si nekoga, zar ne? Imaš d... d... dečka!"

Nije me htjela pogledati u oči, kuja, i znala sam da sam u pravu. "Lucy", preklinjala je. "Bila sam tako usamljena." "Usamljena?" upitam s nevjericom. "Kako si mogla biti usamljena kad

imaš tatu?" "Lucy, molim te da me razumiješ", molila je. "Život s tvojim ocem je

kao život s djetetom." "Nemoj!" kažem. "Nemoj sada pokušavati prebaciti krivnju na njega. Ti

si ovo napravila, ti si kriva." Zurila je nesretno u svoje ruke i nije ništa rekla u svoju obranu. "Pa tko je on?" pljucnem, s okusom ljutine u ustima. "Tko je taj... taj...

tvoj dečko?" "Molim te, Lucy", promrmlja ona. Njena nježnost me uznemirivala, bilo

mi je mnogo ugodnije kad me korila i bila zajedljiva. "Reci mi", zahtijevala sam. Samo me gledala nijemo, sa suzama u očima. Zašto mi ne želi reći? "To je netko koga znam, zar ne?" upitam panično. "Da, Lucy. Žao mi

je, Lucy, nisam htjela da se to dogodi..." "Samo mi reci tko je to", navaljivala sam, dišući ubrzano. "To je..." "Da?" "To je..." "TKOOOO?" skoro sam vrisnula. "To je Ken Kearns", progovori ona. "Tko?" pomislim dok mi se vrtjelo. "Tko je Ken Kearns?" "Ken Kearns. Znaš, gospodin Kearns iz kemijske čistionice." "Oh, gospodin Kearns", kažem, nejasno se prisjetivši ćelavog starog

337

čudaka sa smeđim vunenim džemperom, plastičnim cipelama i umjetnim zubima koji su živjeli svoj život.

Olakšanje! Iako se činilo smiješno, bojala sam se da je njen dečko Daniel. Zbog načina na koji mi je on u posljednje vrijeme spominjao tajanstvenu novu ženu, i zbog načina na koji je mama s njim očijukala kad smo bili u posjetu, i zbog načina na koji je Daniel bio rekao da je mama lijepa...

Dobro, bilo mi je drago da to nije Daniel, ali, zaista, gospodin Kearns iz kemijske čistionice, nije mogla odabrati nekog goreg i da se trudila.

"Reci mi ako sam dobro shvatila", zurila sam zaprepašteno. "Gospodin Kearns, s umjetnim zubima koji su mu preveliki je tvoj novi dečko."

"Nabavit će nove", reče ona plačljivo. "Odvratna si", kažem, odmahujući glavom. "Zaista si odvratna." Nije vikala na mene niti me korila kao što bi to inače uradila kad bih

joj rekla nešto ne poštujući je. Umjesto toga je bila poput paćenice, ponizna.

"Lucy, pogledaj me, molim te", reče ona, a suze joj se pojave u kutovima očiju. "S Kenom se osjećam kao tinejdžerica, zar ne vidiš, ja sam žena, žena koja ima potrebe..."

"Ne želim slušati o tvojim odvratnim potrebama, hvala lijepo", kažem, izbacujući iz glave odvratnu sliku majke i gospodina Kearnsa kako se valjaju u spremištu za kapute.

I još uvijek se nije pokušala braniti, ali poznavala sam je. Prije ili kasnije će joj ponestati obraza koje mi je okretala.

"Lucy, ja imam pedeset i tri godine, ovo mi je možda posljednja prilika za sreću. Ne možeš mi valjda to uskratiti?"

"Ti i tvoja sreća! Dobro, a što je s tatom? Što je s njegovom srećom?" "Pokušala sam ga usrećiti", reče ona tužno. "Ali ništa ne uspijeva." "Gluposti", kažem. "Uvijek si se trudila da mu zagorčiš život! Zašto ga,

do vraga, nisi napustila prije mnogo godina?" "Ali..." reče ona slabašno. "Gdje ćeš živjeti?" prekinem je, a bilo mi je mučno. "S Kenom", prošapće ona. "A gdje je to?" "To je žuta kuća preko puta škole", pokušala je, ali bezuspješno,

izbaciti tračak ponosa koji je imala u glasu. Ken, kralj kemijske čistionice, je očigledno imao nešto novca.

"A što je s tvojim bračnim zavjetima?" upitam. Znala sam da će je to pogoditi u bolnu točku. "Što je s obećanjima koja si dala, da ćeš ostati s njim u dobru i u zlu?"

"Molim te, Lucy", reče ona tihim glasom. "Ne mogu ti opisati koliko sam se borila sa svojom savjesti, molila sam i molila za pomoć..."

"Ti si takva licemjerka", povičem, ne da mi je to bilo važno iz moralnih

338

razloga, nego sam znala da će je to pogoditi, a to mi je bio najveći prioritet. "Čitav život si mi gurala pod nos učenje Katoličke crkve i osuđivala si nevjenčane majke i one koje su imale pobačaj, a sad nisi ništa bolja od njih! Ti si preljubnica, prekršila si svetu sedmu Božju zapovijed."

"Šestu", reče ona, a njena uobičajena samodopadnost se pojavi na trenutak.

Ha! Znala sam da ću je slomiti. "Molim?" upitam s gađenjem. "Prekršila sam šestu zapovijed, sedma je krađa, zar nisi ništa naučila

na vjeronauku?" "Vidiš, vidiš!" vikala sam s gorkim trijumfom. "Evo opet to radiš,

osuđuješ, postavljaš se kao moralni pas čuvar. Pa, reći ću ti nešto, neka onaj koji je bez grijeha prvi izvadi trn iz svog oka."

Ona pogne glavu i počne kršiti ruke. Opet je postala mučenica. "I što na to kaže otac Colm?" upitam. "Kladim se da više nije tako

zadovoljan tobom sada, sada kad si postala jedna... brakolomka." "Onda?" "Rekli su mi da više ne aranžiram cvijeće za oltar", prizna ona

konačno. Jedna suza joj poteče niz lice, ostavljajući mali bijeli trag dok je ispirala loše naneseni puder.

"Prilično pošteno", prosikćem. "I odbor nije htio primiti moj kolač od jabuka koji sam pripremila za

dobrotvornu prodaju", reče ona, a još suza joj poteče niz lice. Izgledala je kao ležaljka na pruge.

"I to je pošteno", kažem sa žarom. "Valjda su mislili da je zarazno", reče ona sa smiješkom. Hladno sam

zurila u nju i nakon nekoliko sekundi njen osmijeh nestane. "A izabrala si pravo vrijeme da mi to kažeš", kažem zlobno. "Kako ću

se sad vratiti na posao nakon što sam ovo čula?" To je bilo nepošteno od mene jer Ivora nije bilo i ionako ne bih morala

ništa raditi, ali nije u tome bila poanta. "Lucy, žao mi je", reče ona tiho. "Ali htjela sam ti reći odmah. Nisam

htjela da saznaš od drugih." "Dobro", kažem oštro, podignuvši torbu. "Rekla si mi. Hvala lijepo i

doviđenja." Nisam ostavila novac na stolu. Mogla je platiti moj sendvič jer ga zbog

nje nisam pojela. "Čekaj, molim te", zaustavila me. "Nemoj još ići, Lucy. Molim te daj mi

šansu da ti kažem što imam, samo to tražim od tebe." "Reci onda", kažem. "Ovo bi moglo biti zabavno." Ona duboko uzdahne

i započne. "Lucy, znam da si oduvijek više voljela tatu nego mene..." Zastala je, za slučaj da joj želim proturječiti. Ja sam šutjela.

339

"... ali meni je bilo zaista teško", nastavi ona, "morala sam biti jaka, ja sam morala održavati disciplinu, jer on nije mogao. I znam da si mislila da je on zabavan, a da sam ja zlobna i bijedna, ali jedno od nas ti je moralo biti roditelj ."

"Kako se usuđuješ", povičem. "Tata je bio dvaput, deset puta bolji roditelj od tebe."

"Ali, on je bio tako neodgovoran..." počela je prosvjedovati. "Ne pričaj mi o neodgovornosti", prekinem je. "Što je s tvojom

odgovornosti? Tko će se brinuti za tatu?" Ionako sam već znala odgovor na to pitanje. "Zašto bi se netko trebao brinuti za tatu?" upita ona. "On ima samo

pedeset i četiri godine i s njim je sve u redu." "Znaš da se netko treba brinuti za njega", odgovorim. "Znaš da se on

ne može brinuti sam za sebe." "A zašto, Lucy?" upita ona. "Mnogi muškarci žive sami, muškarci

mnogo stariji od tate i oni su sposobni brinuti se za sebe." "Ali tata nije kao drugi muškarci, i ti to znaš", kažem. "Nemoj misliti

da se tako možeš izvući." "A zašto tvoj tata nije kao drugi muškarci?" upita ona. "Znaš zašto", kažem ljutito. "Ne, ne znam", reče ona. "Reci mi zašto." "Ne želim više s tobom raspravljati o tome", bila sam uporna. "Znaš da

se netko treba brinuti za tatu i to je to." "Ne možeš se suočiti s tim, zar ne Lucy?" reče ona, gledajući me s tim

izrazom lica poput sveca koji me razbjesnio, tim srnećim pogledom, puna lažne sućuti i sa zabrinutošću socijalne radnice.

"Ne mogu se suočiti s čime?" upitam. "Nemam se s čime suočiti, govoriš još veće gluposti nego inače."

"On je alkoholičar", reče ona nježno. "S tim se ne možeš suočiti." "Tko je alkoholičar?" upitam, zgrožena njenim manipulacijama. "Tata

nije alkoholičar. Vidim što smjeraš, misliš da možeš vrijeđati tatu i govoriti užasne stvari o njemu samo zato da bi te ljudi žalili i govorili da je u redu što si ga napustila. E, pa mene ne možeš prevariti."

"Lucy, on je alkoholičar već godinama, vjerojatno je to bio i prije nego smo se vjenčali, ali tada nisam prepoznavala znakove."

"Gluposti", prosikćem. "On nije alkoholičar, sigurno misliš da sam potpuni idiot. Alkoholičari su oni muškarci na ulicama u prljavoj odjeći i s velikim bradama, koji pričaju sami sa sobom."

"Lucy, alkoholičari dolaze u raznim oblicima i veličinama, oni ljudi na ulici su isti kao i tvoj tata, samo što su imali malo manje sreće."

"Nisu mogli imati manje sreće kad nisu u braku s tobom", dobacim joj.

"Lucy, zar poričeš da tvoj otac puno pije?"

340

"On pije ponekad", priznam. "A zašto ne bi? Ti ga mučiš sve ove godine. Znaš, iz djetinjstva se jedino sjećam tebe kako vičeš na njega."

"Žao mi je, Lucy", reče ona, a suze su joj klizile niz lice. "Ali bilo je tako teško, nikad nismo imali novca, a on nije mogao naći posao, i uzimao je novac koji bih spremila za hranu za tebe i tvoju braću i propio bi ga. A ja sam morala odlaziti u dućan i izmišljati priče o tome kako nisam stigla u banku na vrijeme i moliti ih da mi odobre dug. A oni su vrlo dobro znali, a ja sam imala svoj ponos, Lucy, znaš. Nije mi bilo lako to činiti. Odgojena sam da očekujem više od života."

Sad je već plakala za ozbiljno, ali meni to ništa nije značilo. "I voljela sam ga, zaista", jecala je. "Imala sam dvadeset i dvije godine i

mislila sam da je divan. Stalno mi je govorio da će prestati i ja sam se stalno nadala da će se stvari poboljšati. Vjerovala sam mu svaki put, i svaki put me iznevjerio."

I tako je nastavila pričati, nabrajajući optužbe. Kako je bio pijan onog jutra kad su se vjenčali, kako je sama morala otići u bolnicu kad su je uhvatili trudovi dok je nosila Chrisa, jer njega nije bilo, negdje se pijan izgubio, kako je na Peterovoj krizmi stajao na ulazu u crkvu i pjevao "Muškarci iza ograde"...

Nisam je uopće slušala. Odlučila sam da je vrijeme da se vratim na posao.

Kad sam ustala da ću otići, rekla sam: "Znam da te nije briga, ali ja ću se brinuti za njega, i ja ću to sigurno činiti mnogo bolje od tebe."

"Je li tako, Lucy?" zvučala je kao da je se to nije dojmilo. "Da." "Želim ti sreću", reče ona. "Trebat će ti." "Kako to misliš?" "Znaš li prati posteljinu?" upita ona zagonetno. "O čemu govoriš?" "Vidjet ćeš", reče ona umorno. "Vidjet ćeš."

341

Šezdeset i treće poglavlje

ratila sam se na posao u šoku. Prvo sam nazvala tatu da se uvjerim da mu je dobro, ali činilo se da govori nepovezano i zbunjeno, što me dodatno zabrinulo. "Doći ću k tebi večeras, odmah nakon posla", obećam. "Sve će biti u

redu, molim te ne brini." "Tko će se brinuti za mene, Lucy?" upita on, zvučeći vrlo, vrlo staro.

Došlo mi je da ubijem majku. "Ja ću", obećam žarko. "Uvijek ću se brinuti za tebe, ne brini." "Nećeš me napustiti?" upita on patetično. "Nikada", odgovorim iskrenije no što sam ikad u životu nešto

odgovorila. "Prespavat ćeš?" upita on. "Naravno da hoću, zauvijek ću ostati s tobom." Zatim sam nazvala Petera. Nije bio na poslu pa sam pretpostavila da

mu je mama priopćila vijest, i da je on, onakav idiot s Edipovim kompleksom kakav je bio, otišao kući leći u zamračenu prostoriju, i čekao smrt slomljena srca. Nazvala sam ga kući i naravno da se tako javio, hrapavim i ožalošćenim glasom. I on je rekao da mrzi našu majku. Ali ja sam znala da je to iz potpuno drugačijih razloga i da nas dvoje nemamo zajednički cilj. Peter je bio utučen, ne zato što je majka ostavila tatu, već zato što nije ostavila tatu zbog njega.

Zatim sam nazvala Chrisa i otkrila da ga je mama obavijestila tog jutra. Bila sam ljuta na Chrisa što me nije nazvao da me izvijesti. I tako smo se porječkali što mi je dobro došlo da na trenutak ne mislim na tatu. Chrisu je laknulo kad sam rekla da ću ja provesti večer s tatom. ("Isuse, hvala, Lucy, dugujem ti uslugu.") Chris i odgovornost nisu bili u najboljem odnosu, u stvari se nikada nisu ni upoznali.

Zatim sam nazvala Daniela i ispričala sam mu što se dogodilo. On je bio prava osoba za to, jer je bio pun razumijevanja. A osim toga, uvijek mu se sviđala moja majka. Bilo mi je drago što mu mogu dati priliku da vidi kakva je ona, u stvari, kuja.

Nije komentirao bijeg moje majke. Predložio je da me odveze do tate. "Ne", rekla sam. "Da", rekao je on. "Ne dolazi u obzir", rekla sam. "Vrlo sam uznemirena, nisam ugodno

V

342

društvo, to je dugačka, dosadna vožnja, a kad stignemo tamo ja samo želim biti s tatom."

"Dobro", reče on. "Ali svejedno želim biti s tobom." "Daniele", uzdahnem. "Očigledno je da trebaš potražiti pomoć

psihijatra, ali ja sad zaista nemam vremena baviti se tvojim mentalnim problemima."

"Lucy, budi razumna", reče on odlučno. Oboje smo se na to kratko nasmijali. "Daniele, tražiš nemoguće", kažem. "Prestani izazivati neuspjeh u

svojim očekivanjima od mene." "Slušaj malo", poviče on. "Imam auto, tebe čeka dalek put, morat ćeš

svratiti do stana da uzmeš odjeću i potrepštine. Nemam drugih obaveza večeras. Ja ću te odvesti u Uxbridge i ne želim više o tome raspravljati!"

"Vauuu!" kažem, zadivljena i nasmiješim se unatoč užasnoj situaciji. "To je gospodin Superman, spasitelj. Pogledaj bedra, kladim se da su postala mišićava."

Nije znao o čemu govorim. Čudno, ali nikada do sad nisam razmišljala o Danielovim bedrima.

Nekako sam sumnjala da su već mišićava. Osjećala sam se pomalo čudno, nekako nervozno i zato sam prestala.

"Hvala ti, Daniele", popustila sam. "Ako zaista nemaš ništa protiv, onda će mi biti od pomoći da me odvezeš."

Užas činjenice da mama napušta tatu svejedno nije umanjio moj strah od Karen, i od toga što bi mi uradila da zna da me Daniel prati do Uxbridgea. Ali na sreću još se nije bila vratila s posla kad smo Daniel i ja otišli iz stana.

Usput smo se zaustavili u prodavaonici da kupim neke namirnice za tatu. Potrošila sam bogatstvo kupujući sve što mu se ikad sviđalo: stripove, kolače, abecednu tjesteninu, mini sitnice, slatkiše, obojene polo mentol bombone i bocu viskija. Nisam marila za to što je mama rekla da je on alkoholičar. Ja u to nisam vjerovala. A čak i da jesam, nije me bilo briga. Bila bih mu dala bilo što, samo da se osjeti bolje, da osjeti da ga netko još uvijek voli.

Želim mu stvoriti topli dom, pomislim s misionarskim žarom. Gotovo sam se radovala tome. Pokazat ću svojoj majci kako se to radi. Kad smo Daniel i ja stigli, našli smo tatu zavaljenog u fotelji, kako

pijan plače. Bila sam potresena kad sam vidjela koliko je uznemiren, jer sam na neki način mislila da će mu biti drago da ga je mama ostavila na miru. Skoro sam očekivala da će mu laknuti što ostajemo sami ja i on.

"Siroti, siroti tata", bacila sam vrećice na stol i potrčala prema njemu. "Oh, Lucy", reče on, odmahujući glavom. "Oh, Lucy, što će biti sa

mnom?" "Ja ću se brinuti za tebe. Evo, popij nešto, tata", ponudim ga,

343

pokazujući Danielu na bocu viskija. "I mogao bih, Lucy", složi se tata, tužno. "I mogao bih." "Jesi li sigurna, Lucy?" upita Daniel tiho. "Ne počinji sada i ti", prosikćem tiho. "Upravo ga je ostavila žena,

dopusti da popije prokleto piće." "Smiri se, Lucy", reče on, podigne praznu bocu Jamesona s poda

pored tatine fotelje i pokaže mi je. "Samo ne želim da ga ubiješ." "Još jedno piće mu neće naškoditi", kažem suho. Odjednom se sažalim nad sobom i nad tatom. Nisam se ni snašla, a

već sam dobila mini napadaj bijesa. "Oh, za Boga miloga, Daniele", povičem. Zatim sam izašla iz kuhinje i zalupila vrata za sobom.

Otvorila sam vrata "dobre" dnevne sobe i bacila se u napadaju bijesa na "dobar" metalni kauč sa smeđom navlakom. Soba je uvijek bila uređena za posjetitelje. Ali kako nismo imali toliko posjeta, bila je u prastarom stanju iz 1973. Izgledala je kao da je u njoj vrijeme stalo.

Sjela sam i plakala, u isto vrijeme osjećajući se odvažno što sjedim na dobrom namještaju koji je bio rezerviran samo za svećenike i goste iz Irske. A za nekoliko minuta je došao Daniel, kao što sam i pretpostavljala.

"Jesi li mu dao piće?" upitam, napadajući ga. "Jesam", reče on i pomakne stolić od tamnog stakla. Sjeo je do mene

na fosilni kauč. Zagrlio me kao što sam i mislila da hoće. Daniel je bio dobar u takvim stvarima. Daniel je bio ljubazan i predvidljiv. Uvijek sam se mogla pouzdati u to da će Daniel učiniti pravu stvar.

Zatim me privukao k sebi u krilo, obgrlivši me jednom rukom oko ramena, a drugom ispod koljena. To nisam očekivala, ali rado sam to prihvatila. Upravo mi je trebalo nježnosti.

Udovoljila sam sebi i zbila sam se uz njega i još sam malo plakala. Daniel je bio divna osoba za plakanje, imao je u sebi nešto vrlo utješno i zaštitničko. Zaista sam to i osjetila i šmrcala sam lica zagnjurenog u rame njegovog odijela, dok me on mazio po kosi i govorio utješne riječi poput: "Bit će dobro, Lucy, ne plači." Bilo je vrlo lijepo.

Divno je mirisao, nos mi je bio zabijen u njegov vrat, a njegov miris me opčinio. Muški i sladak.

Prilično seksi, u stvari, pomislim iznenađeno ili bi barem bio seksi da to nije bio Daniel.

Mirno sam razmišljala o tome kakvog je okusa. Vjerojatno divnog. U stvari, bila sam toliko blizu njega da sam samo mogla isplazite jezik i dotaknuti njegovu glatku kožu na vratu.

Brzo sam se zaustavila. Nisam mogla tek tako lizati muškarce, pa čak i ako je to bio Daniel.

On me nastavio jednom rukom maziti po kosi, a drugu je uvukao ispod kose, na potiljak, i radio neke čudne pokrete palcem i kažiprstom.

Uzdahnula sam i opustila se još bliže njemu. Bilo je divno, tako

344

umirujuće. Mmmmm, pomislim, opuštajući se na neki drhtav način. Umirujuće i

nekako... Odjednom sam postala svjesna toga da više ne plačem. Uspaničila

sam se, shvativši da se odmah moram iščupati iz Danielovog zagrljaja. Bilo mi je dopušteno zbiti se uz muškarca samo ako sam s njim u ljubavnoj vezi ili ako jedno od nas tješi drugoga. A budući da toga nije bilo u ovom slučaju s Danielom, bila sam u njegovom zagrljaju zbog pogrešnih razloga, najam mi je istekao sa suzama.

Pokušam se odmaknuti od njega, nadajući se da neće pomisliti kako sam nezahvalna.

On mi se nasmije, a lice mu je bilo blizu mojega, kao da zna nešto što ja ne znam. Ili možda nešto što bih ja trebala znati.

Ponekad mi je njegov standardno dobar izgled išao na živce, pomislim ljutito. A zubi su mu svakako izgledali bjelji no inače, sigurno je bio kod zubara. I to me nerviralo.

Osjećala sam vrućinu i nelagodu. Nisam bila sigurna zašto. Sigurno je to bilo zato što smo dosegli nelagodnu razinu izljeva

emocija. Bljesak poplave sreće ili nesreće je prošao, a držanje za ruke ili grljenje ili plač ili nešto slično su odjednom postali izrazito neugodni. Zato sam se vjerojatno osjećala kao da moram pobjeći od njega, pomislim, tražeći razlog.

Nisam se osjećala najugodnije pokazujući osjećaje. Ili barem ne u trijeznom stanju. Ali Daniel kao da nije uvidio da želim prekinuti taj zagrljaj. Pokušala

sam se izvući iz kruga njegovih ruku, ali ništa se nije dogodilo. Prožme me još jedan val paničnog straha.

"Hvala", promrmljam prema njemu, nadajući se da zvučim normalno. Dok sam se još jednom pokušala osloboditi. "Oprosti zbog ovoga."

Moram sam se odmaknuti od njega, pomislim panično. Osjećala sam se nelagodno i posramljeno u njegovom zagrljaju, ali to nije bila uobičajena vrst nelagode srama.

Uznemirivao me. Bila sam svjesna svakakvih stvari u vezi s njim, koje nisam primijetila

dok sam bila zauzeta plačem. Kao na primjer, koliko je velik, navikla sam na male muškarce. Čudno

sam se osjećala u zagrljaju nekog tako velikog kao što je Daniel. Čudno na zastrašujući način. "Ne ispričavaj se", reče on. Čekala sam, očekujući da će mi se nasmiješiti svojim uobičajenim,

pomalo podrugljivim smiješkom, ali nije. Gledao me, oči su mu bile tamne i ozbiljne, i nije se micao.

I ja sam njega gledala. Mir nas je obuzeo. Čekanje. Prije nekoliko

345

trenutaka sam se osjećala sigurnom, a sada sasvim obrnuto. I nisam mogla doći do daha, nisam uspijevala duboko udahnuti.

Daniel se pomakne i ja poskočim. Ali samo mi je pomaknuo kosu sa čela. Dodir njegove ruke je izazvao drhtanje.

"Ali, moram se ispričati", uspijem nervozno izgovoriti, ne mogavši ga pogledati u oči. "Znaš mene, obožavam se osjećati krivom."

Nije se nasmijao. To je loš znak. I nije me pustio. Još gori znak. Na moj užas, osjetim snažan nalet seksualne privlačnosti prema

njemu i to me skoro sruši s njegovog krila. Pokušam se još jednom izvući iz njegovog zagrljaja. Mislim da pokušaj nije bio baš ustrajan.

"Lucy", reče on. Stavio mi je ruku na bradu, i polako okrenuo moje lice tako da ga mogu bolje vidjeti. "Neću te pustiti, i zato se prestani truditi."

Oh, Bože, pomislim. Karte su na stolu. Nije mi se svidio njegov ton. U stvari, doista mi se sviđao. Da se nisam toliko bojala onoga što je značio, bio bi mi se doista svidio.

Događalo se nešto vrlo čudno, zašto je seksualna privlačnost navratila da vidi želimo li se Daniel i ja igrati? Zašto sada?

"Zašto me nećeš pustiti?" oduprem se, pokušavajući dobiti na vremenu. Njegove trepavice su mi pomalo odvlačile pozornost, bile su tako dugačke i guste da je to bilo nepristojno. I jesu li mu usta oduvijek bila tako seksi? Imao je tako lijepu boju, pomalo tamnu u odnosu na bjelinu košulje.

"Zato", reče on, gledajući me, "što te želim." Jebi ga! Moja nutrina se zgrči od uzbuđenja. Približavali smo se

granici, spremali smo se ući na nepoznati teritorij. Da sam bila imalo razumna, bila bih nas zaustavili.

Ali nisam bila razumna. Nisam se mogla zaustaviti. I čak i da sam to htjela, svakako nisam mogla zaustaviti njega. Cijelu vječnost prije no što se to dogodilo, znala sam da će me

poljubiti. Lebdjeli smo u prostoru, usta su nam se gotovo dodirivala,

približavajući se nemjerljivo blizu. Godinama mi je njegovo lice bilo tako poznato, ali sada mi je izgledao

kao stranac, i to vrlo privlačan stranac. Bilo je zastrašujuće. Na vrlo lijep način. Konačno, kad su mi živci bili na rubu vriska i kad sam bila sigurna da

ne mogu čekati više ni sekunde, on je sagnuo glavu i stavio svoje usne na moje i poljubio me. Njegov poljubac me preplavi kao pjenušavu piće.

Ja mu uzvratim poljubac.

346

Zato, sramotno priznajem, jer sam mu željela uzvratiti poljubac. Mrzila sam ga jer je bio divan. Bio je to najljepši poljubac u čitavom mom životu i dobila sam ga od

Daniela. Koji užas, ako to ikad sazna, ego će mu se lansirati u orbitu. Morala sam se pobrinuti da nikad ne sazna, pomislim u panici.

Primijetila sam svakakve stvari koje do sada nikad nisam primjećivala. Koliko su mu leđa bila velika i čvrsta dok sam rukom prelazila po ozbiljnom materijalu njegovog odijela.

Nije ni čudo da se tako divno ljubi, pomislim, pokušavajući se ohladiti, kad je toliko puno vježbao.

Ali onda me opet poljubio i pomislila sam, dobro, šteta je učinjena, kad sam počela mogu i dovršiti, mogu ga još jednom poljubiti.

Bio je slastan. Imao je tako savršena usta i tako glatku kožu. Imao je mirisan i seksi okus.

Bio je muškarac, pravi muškarac. Oh, Kriste, pomislim, ova sramota se nikad neće zaboraviti. Nikad mi neće dopustiti da zaboravim. Koja sramota! Nakon svih

uvreda koje sam mu izgovorila zbog trčanja za ženama. Da nisam bila tako uspaljena, mogla bih se sama sebi nasmijati. Karen će me ubiti, shvatim. Bila sam mrtva. Kako sam to mogla učiniti? upitam se u šoku. Ali kako sam mogla odoljeti? Sve te misli su mi se vrtjele po glavi, a zatim su nestajale dok me

obuzimala želja za njim. Povremeno mi se javljao mali glas govoreći: "Znaš li tko je ovo? Ovo je

Daniel, ako nisi primijetila. I jesi li primijetila gdje si? Da, točno, nalaziš se u dobroj dnevnoj sobi svoje majke. Na kauču oca Colma."

Drhtala sam koliko mi se sviđao. Htjela sam voditi ljubav s njim tada i na tom mjestu, na kauču oca Colma, s tatom u susjednoj sobi. Nije me bilo briga.

A on me samo ljubio. Ljubio i mazio po sasvim pristojnim mjestima. Nisam znala trebam li biti zadivljena ili ljuta što me nije pokušavao hvatati, što me nije povalio na kauč i zavukao mi ruku ispod haljine.

Napokon se odmaknuo od mene i rekao: "Lucy, nemaš pojma koliko dugo sam čekao da ovo učinim."

Morala sam mu odati priznanje, bio je dobar. Zvučao je napeto i strastveno. Izgledao je izvrsno. Zjenice su mu bile raširene. Oči su mu bile gotovo crne i kosa mu je bila raščupana i seksi, drukčija od njegovog normalnog urednog izgleda. Izraz na licu je bio najbolji, izgledao je kao zaljubljeni muškarac ili barem pun strasti.

Nije ni čudo da su tolike žene pale na njega. "Da, Daniele", progovorim drhtavim glasom, pokušavajući se

nasmiješiti, "kladim se da to govoriš svakoj djevojci."

347

"Ozbiljan sam, Lucy", reče on ozbiljnim glasom sa ozbiljnim prizvukom, gledajući me ozbiljno.

"I ja sam", kažem tiho. Razum, kao takav, započeo je svoj povratak u moju zalutalu glavu.

Iako mi se čitavo tijelo još uvijek treslo od nezadovoljene želje. Pogledala sam ga želeći mu povjerovati, znajući da ne mogu. Sjeli smo jedno pored drugog, blizu, ali razdvojeni, on je izgledao

tužno, ja sam izgledala tužno, još smo bili zagrljeni, ali sam pokazala želju, iako nevoljko, da se odmaknem.

"Molim te, Lucy", reče on i stavi obje ruke na moje lice, držeći me što je nježnije i pažljivije mogao, kao da mi je glava bila čaša puna sumporne kiseline.

Zatim su se otvorila vrata. Tata je doteturao unutra. Iako smo se Daniel i ja istog časa razdvojili, skočivši poput janjadi u proljeće, ipak je uspio vidjeti što se događa i bio je šokiran i ljut.

"Dobri Bože", povikao je. "Što vi to radite, ovo je kao Sodoma i Begora."

348

Šezdeset i četvrto poglavlje

sljedećih nekoliko dana moj se život promijenio velikom brzinom. Odjednom sam imala novi dom ili stari, ovisno o tome kako gledate na to. Htjela sam odmah otkazati stari stan, želeći što prije početi novi

život, nestrpljiva da pokažem koliko sam mu predana. Netko je morao useliti i brinuti se za tatu. Ja sam bila očiti kandidat. Da su se Chris i Peter ponudili, ipak bih insistirala na tome da to

sama obavim. Ali oni se ionako nisu ponudili, lijeni gadovi. Obojica su bili užasnuti tom mogućnošću. Iako i ne bi bili od velike koristi, moja majka im je obavljala sve poslove od dana kad su se rodili, i tako su jedva znali kako urediti kupaonicu, a kamoli kako urediti kuću. Bilo je čudo da su uopće naučili vezati vlastite cipele. Nije da sam ja bila mnogo bolja u kućanskim poslovima, ali znala sam se nekako snaći. Naučit ću kako pripremati riblje štapiće, mislila sam sa žarom, bit će to rad iz ljubavi.

Svi su me pokušali odgovoriti od ideje da se vratim živjeti u Uxbridge. Karen i Charlotte nisu htjele da odem, i ne samo zbog toga što bi se morale gnjaviti s traženjem nove cimerice.

"Ali, s tvojim tatom je sve u redu", rekla je Karen, zbunjena. "Mnogi muškarci žive sami. Zašto ti moraš ići i stvarno živjeti s njim? Zar ga ne možeš posjećivati svakih nekoliko dana, znaš, zamoliti susjedu da pazi na njega, dogovoriti se s braćom da se mijenjate ili nešto slično?"

Nisam mogla objasniti Karen zašto. Osjećala sam da moram ići do kraja. Da to moram učiniti kako valja. Vratit ću se i brinuti se za tatu, onako kako se nitko do sada nije o njemu brinuo, onako kako je to oduvijek moralo biti. Bilo mi je drago, drago da ga imam za sebe, da ćemo biti sami nas dvoje. Bila sam ogorčena i ljuta na majku zbog njene nestalnosti, ali više i nisam očekivala od nje. Laknulo mi je što se napokon maknula s puta.

"Ali kako užasno, moraš se vratiti natrag i živjeti s roditeljima", reče Charlotte užasnuto. "S roditeljem, mislim", doda ona brzo. "Razmisli o tome, Lucy, kako se misliš seksati s dečkima? Zar se nećeš bojati da će ti upasti tata i uhvatiti te na djelu, i reći ti da takve stvari ne možeš raditi pod njegovim krovom?"

"I hoće li ti govoriti u koliko sati se moraš vratiti kući?" nastavi ona, ne primjećujući da se meškoljim. "I govoriti 'nećeš izaći u tome' i 'izgledaš kao prostitutka s tom šminkom' i takve stvari?" poviče ona. "Nadrapala si!"

U

349

Charlottin problem je bio u tome što je tek nedavno pobjegla iz roditeljskog doma. Sjećanje na život pod očevom paskom joj je bilo još previše svježe. Još uvijek je uživala u novootkrivenoj slobodi. Ali samo onih dana kada zbog krivnje nije pomišljala na samoubojstvo.

"Ili što ako ti tata nađe novu djevojku?" upita ona. "Zar ti neće biti odvratno ako upadneš dok se oni seksaju?"

"Ali..." pokušam je prekinuti. Zamisao da siroti tata ima djevojku je bila smiješna. Gotovo jednako smiješna kao i pomisao da ja imam dečka.

Dečko nije bio u kartama. Danielov poljubac je bio izoliran slučaj. Koji-se-ne-smije-ponoviti, jednom-u-životu slučaj. Brže, dok još ima zaliha.

Nakon što nas je tata uhvatio kako se mazimo, zurio je u nas neko vrijeme. Mi smo glumili poslušnost, jer nam je bilo neugodno zbog njegovog prijekornog pogleda. Zatim se povukao iz sobe, a Daniel i ja smo se doveli u red. Čekala sam da mi uspori rad srca i da mi se disanje vrati u normalu. Daniel je čekao da mu erekcija splasne i da mu se mali vrati u normalu (to sam otkrila nešto kasnije).

Sjedili smo jedno do drugoga na kauču, vizija nijeme pokornosti. Htjela sam umrijeti. Sve je bilo tako užasno. Grliti se s Danielom! Grliti se s Danielom. Grliti se s Danielom. I još

nas je tata uhvatio, kakav užas! Jednim dijelom sam zauvijek ostala četrnaestogodišnjakinja.

Bila sam u stanju šoka što je mama ostavila tatu. A na neki način sam bila više nego šokirana zbog toga što sam se grlila s Danielom.

Bilo je to previše čudno da bih o tome razmišljala. Nisam znala zašto je tako djelovao na mene, odlučila sam da je to zbog

toga što sam se osjećala ranjivo zbog raspada obiteljske cjeline. A što se tiče Danielovih motiva, pa, tko zna? On je muškarac, ja sam

žena (pa dobro, skoro djevojčica, tako sam se osjećala). Jednostavno sam se našla tu.

Sve mi je bilo zbrkano jer sam imala previše uzbuđenja za jedan dan i htjela sam da se Daniel i ja vratimo na staro. A najbolji način je bio da se ponašamo kao prije. I zato sam ga uvrijedila.

"Iskoristio si me", progunđala sam. "Ti glupane jedan", dodam, za svaki slučaj. "Jesam li?" upita on iznenađeno. "Jesi", kažem. "Znao si da sam uznemirena zbog sirotog tate. I onda si

me uvrijedio nametnuvši mi svoje uobičajeno ponašanje velikog lovca na žene i zaveo si me."

"Oprosti", reče on užasnuto. "Nisam to namjeravao..." "Zaboravi", uzdahnem pravednički. "Zaboravimo to. Ali nemoj da se

ponovi." Bilo je to podlo s moje strane, znam. Za ljubav je potrebno dvoje itd.

350

itd., ali imala sam dovoljno problema i bez da razmišljam o tome kako mi se sviđa Daniel.

Ne želim o tome razmišljati, odlučim. Dobro mi je išlo nerazmišljanje o neugodnim stvarima.

Tada jednostavno nisam znala koliko sam dobra u tome. Nakon otprilike deset minuta, Daniel se posramljeno pokupio. Tata je

stajao na ulaznim vratima, gotovo prijeteći šakama za njim i gledao je dok se nije uvjerio da je Daniel otišao. Nismo mu niti ponudili oproštajnu šalicu čaja. Moja majka bi se okrenula u grobu. Puste želje.

351

Šezdeset i peto poglavlje

aniel mi je došao u posjet u Uxbridge nekoliko puta nakon slavne zavodničke epizode. Bila sam toliko zbunjena i posramljena da bih bila sasvim zadovoljna da ga više nikad ne vidim, ali on me proganjao.

Prvo me nazvao na posao sutradan i pozvao me da izađemo na ručak. Rekla sam mu da ne želim ići.

"Molim te, Lucy", rekao je. "Zašto?" upitam. "Oh, ne." "Oh, ne što?" "Ako kažeš da moramo razgovarati, ubit ću te", kažem. Megan, Meredia i Jed su se skoro išibali znatiželjnim pogledima. "U stvari i moramo razgovarati", reče Daniel. "O tvom stanu." Mom stanu? "Što je s njim?" bila sam iznenađena. "Samo mi dopusti da popričam s tobom." To je očigledno bila izlika, ali odlučila sam je prihvatiti. "Dođi do kuće sutra navečer", napokon se složim. U panici shvatim da sam osjećala toplinu i radost pri pomisli da ću ga

vidjeti. To se mora zaustaviti. "Doći ću i sačekati te poslije posla", ponudi se on. "Oh, ne!" dodam brzo. Nije bilo šanse da bih podnijela čitavu vožnju

vlakom zajedno s njim. Izgorjela bih od skrivene nelagode. Kad je prekinuo vezu, Megan, Meredia i Jed su skočili na mene kao

lešinari. "Tko je to bio?" "Je li to bio Gus?" "Što se događa?" "Zar se opet ševite?" klepetali su. Bila sam zastrašujuće nervozna dok sam čekala da Daniel stigne. Po glavi su mi jurcali razlozi za i protiv – pa, u stvari, razlozi protiv i

protiv – svega toga. Ljubakanje s Danielom bila je velika pogreška. Svako daljnje ljubakanje bi bilo ekstremno nepažljivo.

Dobro, osjećala sam da mi se sviđa, ali znala sam da to nije doista tako.

Šok nakon što je majka ostavila oca mi je poremetio osjećaje pa sam mislila da je tako.

D

352

To što me Daniel poljubio bio je produkt jednog neobičnog spleta okolnosti.

Gledajmo na to bez strasti, pomislim, dok sam panično četkala kosu. Tata me bezazleno promatrao. Neće biti tako bezazlen kad vidi zbog koga četkam kosu.

S jedne strane, pomislim dramatično, sam bila ja. Zbunjena, ranjiva, u nevolji, dijete iz svježe rasturenog doma, spremna da zavolim prvu osobu koja mi posveti pažnju.

A s druge strane tu je bio Daniel, muškarac koji je navikao na puno seksa, i koji ga nije imao u posljednjih nekoliko dana. I naravno da nije birao s kim će se spetljati. Ja sam se našla tu. On se spetljao sa mnom.

Eto. Nije izbirljiv. I Daniel je bio muškarac koji je volio izazove. Ono što mi je Karen

predbacila u nedjelju navečer je potvrdilo ono što sam oduvijek znala. Daniel bi vjerojatno pokušao zavesti i vlastitu majku ako bi mu pružala dovoljan otpor.

Ali neću popustiti, pomislim mrko. Po prvi put ću odoljeti porivu za samouništenjem. Neće mi se sviđati

Daniel. Bit ću drukčija. Čim sam mu otvorila ulazna vrata, moja odluka da mi se neće sviđati

je zalepršala, a zatim i nestala. Bio je zgodan i privlačan, što mi je došlo kao neugodan šok. Kako to da je odjednom izgledao tako seksi? Nije takav bio do sada, barem ne za mene. Na moje veliko razočaranje pretvorila sam se u djevojčicu, priglupu i stidljivu. "Zdravo", kažem njegovoj kravati.

On se nagne da me poljubi, ali iz kuhinje se začuje grmljavina. "Hej ti!" poviče tata. "Ostavi moju kći na miru, ti propalico." Daniel se brzo odmakne. Osjećala sam se kao izgladnjela osoba kojoj

su pred nosom mahali vrećicom čipsa, a zatim je naglo maknuli. "Uđi", pozovem ovratnik njegove košulje. Bila sam užasno čudna. Dok sam ga vodila kroz hodnik, udarila sam

bokom u stolić s telefonom, a onda sam se morala pretvarati da me ne boli. Nisam mu htjela dati priliku za poljubac da bol prestane. Jer bih mu ga možda dopustila.

"Skini kaput", gledala sam njegov prednji džep ravno u oči. Bila sam zgrožena učinkom koji je na mene imao. Bilo je očito da sam

sasvim zaglibila, samo trenutačno, naravno. Samo zato što su mi se roditelji rastali. Ali svejedno sam se morala zaštititi.

Odlučila sam da neću ostati nasamo s njim i da ga više nikad neću vidjeti, nakon što večeras ode. Dobro, možda ne nikad, ali barem neko vrijeme. Dok se ne vratim na staro, što god to bilo.

Kao dio mog lukavog plana, natjerala sam Daniela u kuhinju, gdje je tata sjedio i zurio.

"Zdravo, gospodine Sullivan", reče Daniel nervozno.

353

"Kakav obraz imaš?" zagrmi tata. "Dolaziš opet ovamo nakon što si se ponašao kao da je moja kuća... kao... kao javna kuća."

"Tiše, tata", bila sam prestravljena. "Neće se ponoviti." "Imaš obraz kao đon", promrmlja tata. A onda je, srećom, ušutio. "Jesi li za šalicu čaja?" upitam Danielovo rame. "Kada ćemo jesti palačinke?" prekine tata nepristojno. "Kakve palačinke?" "Uvijek imamo palačinke srijedom." "Ali danas je četvrtak." "Je li? Dobro, kada ćemo jesti gulaš?" "Zar uvijek jedeš gulaš četvrtkom?" Gledao me žalosno. "Oprosti tata. Sljedeći tjedan ću početi po programu. Možeš li se snaći

s pizzom za večeras?" "Pizza koju naručiš telefonom?" odjednom se trgne. "Da", kakva još postoji? pitala sam se. "Ne ona iz zamrzivača?" pogled pun nade me dirnuo u srce. "Bože, ne." "Izvrsno", reče on sretno. "I možemo li naručiti pivo?" "Naravno." Sumnjala sam da ispunjava životnu želju. Moja majka bi prigovarala

na ovakvo razbacivanje. Kad sam nazvala pizzeriju, tata je uporno tražio da osobno razgovara

sa čovjekom koji pravi pizzu, da mu objasni koje sastojke želi. "Što su inćuni? Može, naravno, stavite ih nekoliko. Što su kapari?

Sigurno, možete ubaciti pokoji. Dobro, a mislite li da bi se ti inćuni (on ih je izgovarao kao 'minćuni') slagali s ananasom...?"

Morala sam se diviti Danielovom strpljenju, iako ga još uvijek nisam mogla pogledati u oči.

Kad su stigle pizze i pivo, nas troje smo sjeli za kuhinjski stol. Čim se hrana pojela, tata je opet počeo zuriti u Daniela. Napetost je bila užasna.

Tata nije gledao izravno u Daniela. Zlobno je zurio u njega samo kad je Daniel gledao u drugom pravcu, ali kad bi ga Daniel pogledao, odmah bi okrenuo glavu. Daniel je sumnjao da ga tata krivo gleda, pa ga je onda počeo hvatati u tome. U jednoj mikrosekundi je mirno pio pivo, a zatim bi odjednom okrenuo glavu prema mjestu odakle ga je tata nišanio. Zatim bi u drugoj slici tata okrenuo glavu i srknuo svoje pivo s nevinim izrazom lica kao u anđela.

To je trajalo satima. Ili se barem meni tako činilo. Atmosfera je bila tako napeta da smo sa zadovoljstvom prešli na Jameson nakon što smo popili pivo.

Nekoliko puta se tata okrenuo i nešto uvredljivo doviknuo političarima

354

na televiziji, ("Isplazi jezik, da vidimo crnu crtu od svih laži koje nam serviraš!"), a Daniel je tad radio svakojake energične grimase, namigujući i trzajući glavom prema vratima, pokazujući mi da bismo trebali izaći kroz njih i otići u drugu sobu. Vjerojatno u dnevnu sobu, da ponovimo scenu od prošlog puta.

Ja sam ga ignorirala. Ali tata je konačno odlučio otići u krevet. Do tada smo svi bili poprilično pijani. "Zar ćeš ostati ovdje cijelu noć?" upita on Daniela. "Ne", reče Daniel. "Dobro, idi onda", reče on, ustajući. "Mogu li nasamo porazgovarati s Lucy, gospodine Sullivan?" upita

Daniel. "Možeš li? Možeš li?" pljuvao je tata. "Nakon onakvog ponašanja od

prošlog puta, naravno da ne možeš." "Žao mi je zbog toga", reče Daniel ponizno. "I mogu vas uvjeriti da se

to neće ponoviti." "Obećavaš li?" upita tata odlučno. "Obećavam", reče Daniel svečano. "Dobro onda", pristane tata. "Hvala", reče Daniel. "Dobro, imam povjerenja u vas dvoje", reče tata, mašući prstom prema

nama. "Bez trikova, može?" "Može", obeća Daniel. "Bez trikova svih oblika, ni malih, ni srednjih ni

velikih." Tata ga sumnjičavo pogleda, dok se pitao zafrkava li ga Daniel. Daniel

je složio svoj ultra iskreni, možete-mi-povjeriti-vašu-kćer-gospodine-Sullivan, izraz lica.

Ne baš uvjeren, tata je otišao u krevet. Naravno, očekivala sam da Daniel pokuša skočiti na mene čim su se

vrata za tatom zatvorila. Bila sam vrlo razočarana što nije. Cijelu večer sam se radovala borbi s njim i prilici da ga nazovem perverznjakom.

Ali, ostala sam zbunjena kad me nježno uhvatio za ruku, i tiho progovorio.

"Lucy", reče on. "Želim s tobom razgovarati o nečem vrlo važnom." "Oh, da", kažem sarkastično. "O mom...", hihot, "stanu." Mogla sam prepoznati izgovor kao i novu ženu. "Da", reče on. "Nadam se da ne misliš da se miješam, u stvari znam da

ćeš pomisliti da se miješam, ali molim te da još ne otkazuješ stan." To me prizemljilo, zaista nisam očekivala da ćemo razgovarati o mom

rasporedu stanovanja. "Ali, zašto ne?" upitam ga. "Samo ti želim reći da se ne zalijećeš u nešto iz čega se nećeš moći

355

izvući", reče on. "Nije točno", kažem. "Točno je", reče on. Koja drskost. "Trenutno si previše uznemirena da bi mogla racionalno odlučivati." "Ne, nisam", kažem, a oči mi se napune suzama. "Jesi", reče on. "Pogledaj se." Možda je bio u pravu, ali nisam mogla popustiti bez borbe. Progutam gutljaj viskija. "Ali, ima li to smisla", upitam ga, "živjeti s tatom i plaćati stanarinu za

stan?" "Ali, možda nećeš htjeti ostati s ocem nakon nekog vremena", predloži

on. "Ne budi smiješan", kažem. "Dobro, možda se tvoja majka vrati. Možda se pomiri s tatom", reče

on. Ta pomisao me ispuni panikom. "Malo vjerojatno", odbrusim. "Dobro, a što ako odeš u grad i propustiš zadnji vlak, a ne želiš

potrošiti tisuću funti na taksi do Uxbridgea? Zar ne bi bilo dobro imati mali komadić zemlje u Ladbroke Groveu?" predloži on.

"Ali, Daniele", kažem očajno, "neću više izlaziti navečer. Taj dio mog života je završen. Još viskija?"

"Da, molim te. Lucy, brinem se za tebe", reče on, i namjesti zabrinuti izraz na lice.

"Nemoj se brinuti", kažem, ljuta i frustrirana. "I nemoj mi slagati te slatke face, nisam ti ja jedna od onih... žena. Očigledno ne uviđaš ozbiljnost ovoga što se dogodilo mojoj obitelji. Moja majka je napustila mog oca i ja imam odgovornost."

"I druge majke ostavljaju druge očeve svakog dana u tjednu", reče Daniel. " I očevi se snalaze. Ne trebaju im kćeri koje bi se odrekle svega i ne ponašaju se kao da su u vrtiću."

"Daniele, ja to želim napraviti, to nije žrtva. Ja to moram, nemam izbora. Više mi nije stalo što ne mogu izlaziti van i zabavljati se. Osim toga, ionako se nisam zabavljala."

Bila sam na rubu suza pri pomisli na takvu dobrotu, takvu odanost jedne kćeri.

"Molim te, Lucy, samo pričekaj mjesec ili dva", nije se činilo da je on dirnut kao ja.

"Oh, dobro onda", složim se. "Obećavaš li?" "Valjda." A zatim sam uhvatila Danielov pogled. Kriste, kako je dobro izgledao!

Skoro sam prevrnula čašu.

356

Jedva sam čekala da započne maltretiranje. Bila sam uvjerena da je ugovorio ovaj susret kako bi me mogao opet zavesti i da sam prokleta ako mu dopustim da ode bez da pokuša.

357

Šezdeset i šesto poglavlje

no što sam napravila nakon toga, bilo je sasvim neobično za mene. Za to je kriva količina pića koju sam popila. U kombinaciji s traumom. Plus činjenica da se cijelu vječnost nisam poseksala. Ona vrsta snage volje, kad vam se netko zaista sviđa, ali držite se

podalje jer znate dane nosi ništa dobro, u stvarnosti ne postoji. A svakako ne u mojoj verziji. Moje srce je vladalo nad razumom.

Moja požuda je vladala nad razumom. "Možda je vrijeme da ja započnem", kažem polako. "Započneš što?" "Zabavu. Zabavljati se." S namjerom, ali pomalo nesigurno, ustanem, gledajući ga, i krenem

oko kuhinjskog stola prema Danielu. On je sjedio i nesigurno me gledao, a ja sam zavodnički prebacila pramen kose preko oka i zatim sam se besramno uvukla njemu u krilo i stavila mu ruke oko vrata.

Približila sam lice bliže njegovom. Bože, bio je divan. Pogledaj samo ta prekrasna usta, a za koji trenutak

će me ljubiti. Ono što mi je trebalo bila je pažnja, divlji razuzdani seks, i hrpa nježnosti. A tko bi to mogao bolje učiniti od Daniela?

Naravno da nisam bila zaljubljena u njega. Bila sam zaljubljena u Gusa. Ali bila sam žena. I imala sam svoje potrebe. Zašto bi samo muškarcima bio dopušten seks bez osjećaja? I ja sam to htjela, što god to bilo.

"Lucy, što to radiš?" upita on. "Što ti se čini da radim?" trudila sam se da mi glas zvuči krhko i seksi. Nije me zagrlio. Približila sam mu se još malo. "Ali, obećala si tati", izgledao je zabrinuto. "Ne, nisam ja nego ti." "Jesam li? Dobro, ja sam obećao tvom tati." "Lagao si", kažem. Još nižim, prigušenim tonom. Ovo predstava

zavođenja je bila zabavna, primijetim. I iznenađujuće jednostavna. Radovala sam se ovome. Uživat ću kao što odavno nisam uživala. "Lucy, ne", reče on. Ne? Ne? Zar mi se pričinjava? On ustane i ja nekako skliznuh s njegovog krila. Sletjela sam na pod, lagano se ljuljajući. Gorčina poniženja još nije

O

358

stigla. Zadržala ju je moja opijenost. Ali definitivno je bila na putu. Kakva bol. Daniel bi poševio svakoga. Što je to bilo sa mnom? Nisam

valjda bila toliko odvratna? "Lucy, polaskan sam..." E, to me naljutilo. "Polaskan!" zagrmjela sam. "Odjebi, ti umišljeni gade. Možeš dati, ali

ne možeš uzeti. Onda si očijukao sa mnom, a kad prihvatim tvoj izazov, ne možeš isporučiti robu."

"Lucy, ne radi se uopće o tome. Ali, ti si previše uznemirena i zbunjena i to bi bilo iskorištavanje."

"Ja ću suditi o tome", kažem. "Lucy, zaista me privlačiš..." "Ali ne želiš se ševiti sa mnom", dovršim umjesto njega. "U pravu si, ne želim se ševiti s tobom." "Bože, koja sramota", prošapćem. A onda sam pobjesnjela. "Dobro, a što si glumio one večeri?" pitala sam. "To nije bio pištolj u

tvom džepu, tada si se svakako ponašao kao pohotni muškarac." Lice mu se iskrivilo od gađenja, kao što sam isprva pomislila, dok

nisam shvatila da pokušava zadržati smijeh. "Gdje si čula taj izraz, Lucy?" "Od tebe, koliko se sjećam." "Zaista? Valjda si u pravu." Nastala je pauza i ja sam gledala u cipele. Činilo se da ih imam četiri.

Ne, dvije. Ne, opet su četiri. "Lucy, pogledaj me", molio je Daniel. "Želim ti reći nešto." Okrenem svoje lice crveno od srama prema njemu. "Želim da shvatiš da te ne želim poševiti", reče on. "Ali kada stvari

budu drukčije stajale i kad ne budeš toliko uznemirena i kad ti život ne bude u takvom neredu, želio bih voditi ljubav s tobom."

E, to je bilo smiješno. Smijala sam se i smijala. "Što sam rekao?" izgledao je zbunjeno. "Oh Daniele, molim te. Kakva ljigava, ulizivačka rečenica. 'Želio bih

voditi ljubav s tobom', ali ne trenutno. Molim te, vjeruj da imam dovoljno pameti da znam kad sam odbačena."

"Nisi odbačena." "Da vidim jesam li dobro razumjela. Želio bi voditi ljubav sa mnom",

okrutno sam ga oponašala. "Tako je", reče on tiho. "Ali ne sada. Ako to nije odbacivanje, onda ne znam što jest." Opet se nasmijem. Povrijedio me i ponizio me i ja sam mu htjela vratiti istom mjerom.

359

"Molim te, Lucy, slušaj..." "Ne!" Onda sam se ili otrijeznila ili smirila. "Jako mi je žao zbog ovoga, Daniele. Nisam baš pri zdravoj pameti. Sve

je ovo bila jedna užasna pogreška." "Ne, nije..." "A sada mislim da je vrijeme da odeš, čeka te dug put do kuće." Gledao me tužnim pogledom. "Je li ti dobro?" upita on. "Odjebi, ne laskaj si", kažem mrzovoljno. "Odbijali su me i mnogo

privlačniji muškarci od tebe. Čim ovo ubitačno poniženje prođe, bit će mi dobro."

On otvori usta da ponudi svježu rundu otrcanih fraza. "Zbogom, Daniele", kažem odlučno. On me poljubi u obraz. Stajala sam kao da sam od kamena. "Nazvat ću te sutra", reče on na vratima. Slegnem ramenima. Ništa više neće biti kao prije. Bože, bila sam tako deprimirana.

360

Šezdeset i sedmo poglavlje

ljedećeg dana sam službeno napustila moj stan u Landbroke Groveu. Charlotte i Karen su me ispratile, a Karen me natjerala da ostavim pregršt čekova za stanarinu s kasnijim datumima. "Zbogom, možda se više nikada nećemo vidjeti", kažem, nadajući se da

će se osjećati krivom. "Oh, nemoj, Lucy", Charlotte je bila skoro u suzama. Bila je tako

osjećajna. "Javit ćemo ti se kad stigne račun za telefon", reče Karen. "Moj život je završen", kažem hladno. "Ali", dodam, "ako Gus nazove, pazite da mu date moj prokleti broj

telefona."

S

361

Šezdeset i osmo poglavlje

ivot s tatom nije bio onakav kakav sam mislila da će biti. Mislila sam da želimo iste stvari, ja bih posvetila svoj život brizi za njega i pokušavala bih ga usrećiti, a on bi mi uzvratio tako da dopusti

da bude zbrinut i da bude sretan. Ali, nešto je krenulo naopako, jer ja ga nisam usrećila. Nije čak ni

izgledao kao da želi biti sretan. Stalno je plakao i ja nisam mogla shvatiti zašto. Mislila sam da bi mu

trebalo biti drago što se riješio moje majke, i da mu je mnogo bolje sa mnom.

Meni nije nedostajala i nisam mogla shvatiti zašto njemu jest. Bila sam puna ljubavi i brige za njega i bila sam spremna uraditi bilo

što za njega, provoditi vrijeme s njim, tetošiti ga, kuhati mu, donositi mu sve što je želio trebao.

Osim što nisam htjela slušati priče o tome koliko ju je volio. Htjela sam se brinuti za njega, ali samo ako će on biti sretan zbog

toga. "Možda će se vratiti", stalno je ponavljao. "Možda", promrmljam, misleći: Što se s njim događa? Iako, na sreću, nije doista i pokušao učiniti nešto da je ponovno

osvoji. Nije pokazivao osjećaje, na primjer, nije stajao ispred Kenove žute kuće i dovikivao uvrede budeći susjede usred noći. Ili napisao "preljubnik" zelenom fluorescentnom bojom na Kenovim ulaznim vratima. Ili ispraznio kante sa smećem iz susjedstva pred Kenovim ulazom, pa da ovaj upadne do koljena u zahrđale konzerve i ostatke od rajčica kad se ujutro bude spremao za još jedan naporan dan u kemijskoj čistionici. Ili opsjedao kemijsku čistionicu s natpisima: "Ovaj čovjek mi je oteo ženu. Nemojte ovdje čistiti svoje košulje."

Iako nisam mogla razumjeti njegovu bol, pokušala sam je ublažiti. Ali znala sam ga jedino trpati hranom i pićem i ponašati se prema njemu kao da je invalid i naglašavati (nekoliko) prednosti i načina zabave koji su se nudili u našoj kući. Tako sam ga nježnim tonom pitala želi li gledati televiziju. Nogomet? Seriju Coronation Street? Ili sam predlagala da se malo odmori.

Krevet i televizija su bili vrhunac naših zabavnih sadržaja. Jedva da je išta jeo, bez obzira koliko sam ga nagovarala. Nisam ni ja.

Ž

362

Ali dok sam znala da će meni biti dobro, bojala sam se da je on na putu za konačnu propast.

Bila sam iscrpljena i prije kraja prvog tjedna. Mislila sam da će mi ljubav za njega biti izvor neiscrpne energije, da

ću se bolje osjećati što više on bude od mene zahtijevao, i koliko god da mu budem pomagala, da ću mu htjeti pomagati još više.

Toliko sam se trudila da mu udovoljim da sam potrošila užasno mnogo energije.

Revno sam pazila na njega, predviđala sam svaku njegovu potrebu i radila sam za njega i ono za što je rekao da nije potrebno.

A zatim sam iznenađeno otkrila da sam shrvana. Same praktične stvari su uzele svoj danak.

Kao činjenica da mi je trebalo najmanje sati pol vremena da stignem na posao svakog jutra. Razmazilo me trideset minutno putovanje iz Landbroke Grovea, odakle sam mogla birati između brojnih linija podzemne, autobusa i taksija.

Bila sam zaboravila kako je putovati iz predgrađa, gdje mi je na raspolaganju bio samo jedan vlak i ako bih ga propustila, drugoga je trebalo čekati dvadeset minuta.

Jednom sam bila stručnjak u prastaroj umjetnosti putovanja iz predgrađa, ali predugo sam živjela u gradu i izgubila sam većinu mojih vještina. Zaboravila sam kakav je osjećaj mirisati zrak i zuriti u nebo (i elektroničku oglasnu ploču) i znati da vlak polazi za minutu i da nema vremena za kupnju novina. Više nisam mogla osjetiti vibracije krcate stanice i uvidjeti da su tri vlaka za redom otkazana i da ako mislim povećati šansu za ulazak u sljedeći vlak, istog trena moram početi guranje prema prednjem dijelu.

Takve sam stvari prije radila instinktivno. Znala sam komunicirati s vlakovima, gotovo se spojivši sa sustavom podzemne željeznice, kao čovjek i stroj koji rade u sinkroniji, uz savršenstvo harmonije.

Ali ne više. I iako sam u prošlosti uvijek kasnila na posao, mogla sam stići na

vrijeme ako sam to htjela. A sada nisam više imala izbora. Bila sam ostavljena na milost i nemilost londonske podzemne i njihovih raznih mehanizama kašnjenja, ispadanja iz tračnica, ljudi na tračnicama, signalnih kvarova, napuštenih sendviča u vlaku koji su izazivali zastoj zbog sumnje u bombu.

Morala sam ustajati vrlo rano. I prije kraja prvog tjedna sam otkrila da tata ima mali problem i postalo je očito da ću morati ustajati još ranije.

Na poslu sam po čitav dan s brigom mislila o njemu, jer mi je ubrzo postalo jasno da ne može biti sam na duže vrijeme. Briga o tati bila je poput brige o malom djetetu. Kao dijete, on se nije bojao ničega, nije imao osjećaj za posljedice svojih postupaka. Mislio je da nije strašno ako izađe i

363

ostavi ulazna vrata otvorena. Ne samo otključana, nego širom otvorena. Iako se i nije baš imalo što za ukrasti.

Žurila sam kući čim bih završila s poslom. Moglo se svašta dogoditi. Skoro svaki dan se događala nekakva krizna situacija. Nebrojeno puta je zaspao ili ostavivši otvorenu vodu u kupaonici ili upaljen plin. Ili lonac s kipućom vodom, zaboravljen kraj kamina ili cigaretu koja je polako progorjela jastuk na kojem je sjedio.

Često sam s posla dolazila kući, iscrpljena, a dočekala bi me topla voda koja je curila sa stropa. Ili bih osjetila miris paljevine i našla crni, zapaljeni lonac na ploči dok je tata ležao i spavao na fotelji.

Za mene više nije bilo izlazaka u grad. Mislila sam da mi to neće smetati, ali postiđeno sam otkrila da mi smeta.

A rano lijeganje nije značilo da sam se mogla naspavati, jer me tata obično budio usred noći i morala sam ustajati i pomagati mu.

Tata se pomokrio u krevet prve noći mog povratka kući. Toliko sam bila pogođena da sam skoro prešla granicu zdravog

razuma. "Ne mogu to podnijeti, ne mogu to podnijeti", mislila sam u očaju.

"Molim te Bože, pomozi mi da preživim ovu patnju." To što sam morala gledati oca tako poniženog bilo je skoro više no što

sam mogla podnijeti. Probudio me oko tri sata i rekao mi je... "Oprosti, Lucy", rekao je, izgledajući prestravljeno. "Žao mi je, žao mi je." "U redu je", smirivala sam ga, "prestani se ispričavati." Na brzinu sam pogledala njegov krevet i shvatila sam da nema šanse

da on tu spava. "Zašto ne odeš spavati u dječju sobu, a ja ću, znaš, urediti tvoj

krevet", predložila sam. "Hoću", rekao je. "Molim te", požurivala sam ga. "I nisi ljuta na mene?" upita on blago. "Ljuta?" povičem. "Zašto bih bila ljuta na tebe?" "Doći ćeš mi reći laku noć'?" "Naravno da hoću." I tako je legao u Chrisov krevet i pokrio se prekrivačem do vrata, a

njegova staračka brada je bila bijela i neobrijana. Pogladila sam ga po raščupanoj sijedoj kosi i poljubila sam ga u čelo i bila sam ispunjena žestokim ponosom što se tako dobro brinem za njega. Nitko se nikad nije tako dobro brinuo za nekoga kao ja za mog tatu.

Kad je opet zaspao, skinula sam plahte s kreveta i stavila ih za pranje. Zatim sam donijela lavor tople vode sa sapunom i izribala i isprala madrac.

Jedina stvar koja me zabrinjavala u svemu tome je bila ta da se tata

364

ujutro probudio u Chrisovom krevetu i bio je zbunjen i uplašen. Nije znao kako je tamo dospio jer se nije sjećao ničega od prethodne noći.

Kada se pomokrio u krevet prve večeri mog povratka kući, mislila sam da je to zbog toga što je uznemiren i da je to izoliran slučaj.

Ali nije bio. To se događalo gotovo svake noći. Ponekad i više od jednog puta na

noć. Ponekad i u Chrisovom krevetu. Kad bi se to dogodilo, premjestila bih ga u Peterov krevet. Na sreću,

jer nakon toga bih ga mogla premjestiti još jedino u moj krevet, uspijevao je ne pomokriti Peterov krevet.

Uvijek bi me probudio da mi to kaže i isprva sam ustajala i tješila ga i premještala ga.

Nakon prvih nekoliko noći bila sam toliko iscrpljena da sam odlučila ostaviti svoje noćno čišćenje za ujutro, prije odlaska na posao.

Nisam htjela, i nisam mogla to ostaviti do večeri, a nije dolazilo u obzir da tražim od tate da pomogne.

Umjesto toga sam navijala budilicu još pola sata ranije, iako je već zvonila užasno rano, da bih mogla očistiti sve što se trebalo očistiti svakog jutra.

Kad bi me probudio da mi kaže da se pomokrio u krevet, ja bih mu samo rekla da se premjesti u drugi i pokušala bih ponovno zaspati.

Ali to je bilo vrlo teško, jer je njega svaki put uništavala grižnja savjesti i želio je govoriti o tome koliko mu je žao i htio se uvjeriti da nisam ljuta na njega. Ponekad je brbljao satima, plakao i govorio da je promašen slučaj i da će se potruditi da se to nikad više ne ponovi. A ja sam bila toliko umorna pa sam se teško kontrolirala da ne izgubim strpljenje. A to bi ga uvijek dotuklo i onda je mene mučila grižnja savjesti, i još sam manje spavala, a onda sam bila još manje strpljiva sljedeći put...

I uvijek se, kao mali šapat iz kuta mog uma, javljalo sjećanje na moju majku koja mi je rekla da je on alkoholičar. Pazila sam na sve što pije. I činilo se da je to velika količina. Mnogo više nego što mi se činilo da je pio u mom djetinjstvu. Ali onda nisam bila sigurna pretjerujem li zbog toga što je ona rekla, pa sam to pokušavala izbaciti iz glave.

Možda je mnogo pio, pa što? Upravo ga je napustila supruga, pa zašto i ne bi?

365

Šezdeset i deveto poglavlje

oj život je ubrzo krenuo ustaljenim tijekom. Navečer sam morala žuriti u praonicu sušiti plahte koje sam prije odlaska na posao ostavljala na pranju. Zatim sam mu spremala

večeru, i uvijek je tu bila i neka mala kriza koju je trebalo riješiti jer je on stalno nešto palio razbijao ili gubio.

Ne znam kada se umor pretvorio u srdžbu. Dugo sam to skrivala jer sam se toga sramila. Čak sam to uspijevala sakriti i od same sebe na neko vrijeme, kroz krivnju i pogrešno usmjeren ponos.

Počeo mi je nedostajati moj drugi život. Željela sam izlaziti van i opijati se i ostajati do kasna i mijenjati odjeću

s Karen i Charlotte i razgovarati o dečkima i veličini njihovih penisa. Bila sam umorna od stalnog stražarenja, od stalne pripravnosti za

tatu. Veliki dio problema je bio i u tome što sam htjela biti savršena za tatu.

Htjela sam biti ta koja će se brinuti za njega bolje od ikoga. Ali nisam uspijevala, a onda to više nisam ni htjela. Više to nije bio

izazov, nego breme. Bila sam svjesna toga da sam mlada žena i da nije moja dužnost

brinuti se za tatu. Ali radije bih bila umrla nego to priznala. Činilo mi se da je mnogo teže brinuti se za nas dvoje nego za sebe

samu. Mnogo više od dvostruko teže. I mnogo više od dvostruko skuplje. Ubrzo mi je novac postao prava briga. Do sada sam mislila da je to

problem, i činilo mi se da nikada nemam dovoljno novca za kupnju neophodnih stvari, poput cipela i odjeće. A sada sam užasnuta otkrila da se bojim kako neću imati dovoljno za neophodne stvari, poput hrane za nas dvoje.

Nisam mogla shvatiti gdje taj novac odlazi. Po prvi put u životu sam se bojala da bih mogla izgubiti posao. Mislim, doista sam se bojala.

Sve se promijenilo, sada kad sam imala nekoga tko ovisi o meni. Odjednom sam shvatila zašto na vjenčanju kažu: "Dok nas dug ne rastavi."

Osim, naravno, što ja nisam bila udana za tatu. Bilo je lako biti darežljiv s novcem kad sam ga imala dovoljno. Nikad

nisam ni pomišljala da bih tati nešto mogla zamjeriti. Da mu ne bih dala i

M

366

svoju košulju od likre. Ali to nije bila istina. Kako je novca bilo sve manje, teško sam mu

izdvajala išta. Smetalo mi je što mi je svakog jutra, prije no što bih se odvukla na posao, govorio: "Lucy, ljubavi, možeš li mi ostaviti štogod novca na stolu? Desetku ako ikako možeš."

Mrzila sam tu brigu. Mrzila sam to što sam u nedopuštenom prekoračenju. Mrzila sam to što nemam novca za sebe.

I mrzila sam činjenicu da me to promijenilo, sitničavost, to promatranje svakog zalogaja koji mu je išao u usta, promatranje svakog zalogaja koji mu nije išao u usta. Ako se trudim i kupujem mu hranu i pripremam je za njega, barem bi je mogao pojesti, mislila sam ljutito.

Tata je svaki drugi tjedan dobivao novac od pomoći, ali nisam znala što radi s njim. Ja sam vodila kućanstvo isključivo od svoje plaće.

"Zar ne bi barem ponekad mogao kupiti litru mlijeka?" – mislila sam ponekad, u nemoćnom bijesu.

Osjećala sam se užasno izolirano. Osim ljudi na poslu, jedina osoba koju sam viđala je bio tata.

Nikako nisam izlazila s ljudima koje sam prije viđala. Nisam imala vremena, jer je bilo tako bitno da stignem kući odmah poslije posla. Karen i Charlotte su stalno govorile da će mi doći u posjet, ali zvučale su kao da govore o putovanju u inozemstvo. Ionako mi je bilo drago da nisu došle, mislim da se ne bih mogla pretvarati da sam sretna čitava dva sata.

Gus mi je užasno nedostajao. Maštala sam o tome da dođe i da me spasi. Ali nije bilo šanse da naiđem na njega dok sam živjela u Uxbridgeu.

Jedina osoba iz starog života koju sam viđala je bio Daniel. Uvijek je "navraćao" i ja sam to mrzila.

Svaki put kad bih mu otvorila vrata prvo bih pomislila kako je velik i seksi i privlačan. A druga pomisao mi je bila na onu večer kad sam se bacila na njega, a on je odbio spavati sa mnom. Pri pomisli sam umirala od srama.

I kao da mi to nije bilo dovoljno, on je stalno postavljao neugodna pitanja.

"Zašto si uvijek tako umorna?" i "Opet ideš u praonicu?" i "Zašto su ti sve tave izgorjele?"

"Mogu li ti nekako pomoći", stalno me pitao. Ali ponos mi nije dopuštao da mu kažem koliko mi je grozno s tatom.

Samo sam govorila: "Odlazi, Daniele, nemaš što ovdje raditi." Situacija s novcem se pogoršala. Razumna stvar bi bila otkazati stan u Landbroke Groveu. Na kraju

krajeva, što sam imala od toga da plaćam stanarinu za stan u kojem nisam stanovala? Ali, odjednom sam shvatila da to ne želim učiniti, da se užasavam pomisli da ću biti prisiljena na to. Moj stan je bio moja posljednja veza sa starim životom. Da to pustim, to bi značilo da se nikada

367

neću vratiti, da ću zauvijek ostati u Uxbridgeu.

368

Sedamdeseto poglavlje

a kraju sam iz očaja otišla do lokalnog liječnika opće prakse, a to je bio doktor Thornton, isti onaj čovjek koji mi je prepisao antidepresive prije toliko godina. Prividno sam otišla po savjet u vezi tatinog mokrenja u krevet, ali u

stvari je to bio dobri stari poziv u pomoć. U nadi da će mi on reći da nije točno ono za što sam znala da je istina.

Mrzila sam ići doktoru Thorntonu. Ne samo da je bio čangrizavi starac kojeg je trebalo umiroviti već odavno, nego zato što sam znala da misli kako je cijela moja obitelj luda. Već je imao posla sa mnom i s mojom depresijom. A jednom, kad je Peter imao petnaest godina i bio se dočepao medicinske enciklopedije, uvjerio je sebe da ima svaku bolest o kojoj je čitao. Mama je uglavnom stalno bila s njim po ambulanti dok je on prolazio knjigu po abecedi kao pravi hipohondar, sa simptomima akni, agorafobije, Alzheimerove bolesti, angine, anksioznosti i antraksa sve dok ga napokon netko nije prozreo. Čak su i akne bile lažne. Ali anksioznost nije bila kad ga je mama dohvatila.

Čekaonica je bila poput sudnjeg dana, prepuna ratoborne djece, majki koje vrište i zaraznih staraca.

Kad sam napokon primljena kod Njegove Ljekovitosti, bio je zavaljen u stolici, izgledao je iscrpljen i loše raspoložen, a kemijska mu je stajala na bloku s receptima.

"Kako ti mogu pomoći, Lucy?" upita on umorno. Znala sam da u stvari želi reći: "Sjećam se, ti si jedna od onih ludih

Sullivanovih. Onda? Opet se gubiš, je li tako?" "Pa, ne radi se o meni", počela sam neodlučno. Istog trena je pokazao zanimanje. "Tvoja prijateljica?" upita on s nadom. "Pa, moglo bi se reći", složim se. "Misli da je možda trudna?" upita on. "Hmmmm, je li to to?" "Ne, to je..." "Ima čudan iscjedak?" prekine on znatiželjno. "Ne, ne radi se o tome..." "Vrlo bolne menstruacije?" "Ne..." "Kvrgu na dojci?"

N

369

"Ne", kažem skoro se smijući. "Nije u vezi sa mnom. Radi se o mom tati."

"Oh, o njemu", reče on ljutito. "Dobro, zašto nije on došao? Ne može samo poslati nekog drugog, ja ne dajem virtualne dijagnoze."

"Kako to mislite?" "Dosta mi je toga", prasne on. "Sada je sve u mobitelima i internetu, i

kompjuterskim igricama i simulaciji letenja. Nitko više ne želi raditi nešto stvarno."

"Hm..." kažem ja, šokirana, ne znajući kako odgovoriti na njegov izljev luđačkog otrova. Postao je još ekscentričniji od našeg zadnjeg susreta."

"Vi svi mislite da ništa ne morate raditi", nastavi on povišenim tonom. Lice mu je bilo crveno. "Možete samo sjediti kod kuće s modemima i računalima i misliti da živite, da ne morate podizati lijene stražnjice i družiti se s drugim ljudima. Možete mi samo e-mailom poslati simptome, je li tako?" Doktore, izliječi se! Činilo se da doktor Thornton puca po šavovima.

A onda, iznenada kao što je i došao, njegov otpor nestane. "Dobro, što je s tvojim ocem?" uzdahne on, naslonivši se na stol. "Malo mi je neugodno", kažem sramežljivo. "Zašto?" "Pa, on ne misli da nešto nije u redu s njim..." počnem polako čeprkati

po mojoj zamršenoj priči. "Pa ako on misli da je s njim sve u redu, a ti misliš da nije, onda ti

imaš problema", reče doktor Thornton otvoreno. "Ne, slušajte, ne shvaćate..." "Ja sam dobro shvatio", prekine on. "Sve je u redu s Jamsiejem

Sullivanom. Ako smanji cugu bit će mu dobro." "A možda i neće", doda on, kao da razgovara sam sa sobom. "Sam Bog

zna u kakvom mu je stanju jetra. Vjerojatno u obliku šesterokuta." "Ali..." "Lucy, trošiš moje vrijeme. Imam čekaonicu punu bolesnih ljudi,

doista bolesnih ljudi, koje treba pregledati. A umjesto toga mi dodijavaju Sullivanove žene, tražeći lijek za muškarca koji se odlučio ubiti pićem."

"Kako to mislite, Sullivanove žene?" upitam. "Ti. Tvoja majka. Tvoja majka je gotovo stalan gost ovdje." "Zaista?" razrogačim oči od iznenađenja. "Pa, u stvari, kad si to spomenula, nije dolazila odavno. Umjesto toga

je poslala tebe, je li tako?" "Hm, ne..." "Zašto ne?" upita on. "Što se dogodilo?" "Napustila je tatu", odgovorim, očekujući sažaljenje. Umjesto toga on

se nasmijao. Nekako tako. Zaista se čudno ponašao. "Znači, napokon je to učinila", nacerio se, dok sam ja zurila u njega

370

nagnuvši glavu, i pitajući se što se događa s njim. I o čemu je on to govorio, spominjući da se tata ubija pićem? Zašto se

sve svodilo na tatu i piće? Negdje u mojoj glavi su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto i to

me plašilo. "A sada si ti nastavila tamo gdje je stala tvoja majka, zar ne?" upita

doktor Thornton. "Ako mislite da se ja brinem o njemu, onda jesam", kažem ja. "Lucy, idi kući", uzdahne on. "Ne možeš ništa učiniti za svog oca, mi

smo sve pokušali. Nitko mu ne može pomoći dok on ne odluči prestati piti." Još više stvari je sjelo na svoje mjesto u mojoj glavi. "Gledajte, sve ste pogrešno shvatili", kažem, boreći se protiv onoga za

što sam znala da je istina. "Nisam došla zbog njegovog pića. Došla sam jer s njim nešto nije u redu, a to nema nikakve veze s pićem."

"Dobro, što je onda?" upita on nestrpljivo. "Mokri u krevet." Zavlada tišina. To ga je ušutkalo, pomislim nervozno, nadajući se da

je doista tako. "Mokrenje u krevet je emocionalan problem", nastavim s nadom. "To

nema veze s pićem." "Lucy", reče on mrko. "To ima i te kakve veze s pićem." "Ne razumijem što želite s tim reći", kažem, osjećajući mučninu od

spoznaje. "Ne razumijem zašto govorite te stvari o tati i o piću." "Doista?" frkne on. "Ali ti sigurno znaš, naravno da znaš. Kako možeš

živjeti s njim, a ne znati." "Ja ne živim s njim", kažem. "Ili barem nisam živjela godinama. Tek

sam se vratila." "Ali zar ti majka nije ispričala o...?" upita on, gledajući moje bolesno,

izmučeno lice. "Oh. Oh. Tako dakle. Nije." Osjećala sam drhtanje u nogama, znala sam što će mi on sada reći. To

je bila katastrofa koju sam izbjegavala cijelog svog života i sada sam se našla oči u oči s njom. Ovo je bio veliki korak. Gotovo da sam osjećala olakšanje, mogla sam prestati izbjegavanje i zaobilaženje.

"Dobro", uzdahne doktor Thornton. "Tvoj otac je kronični alkoholičar." Želudac mi se okrene. Znala sam, a nisam znala. "Jeste li sigurni?"

upitam. "Zaista nisi znala?" upita on, malo manje loše raspoložen. "Nisam", odgovorim. "Ali sada kad ste mi to rekli, ne mogu shvatiti

kako to do sad nisam saznala." "To se često događa", reče on umorno. "Stalno se s tim susrećem, kad

se u domu nešto događa, a svi se pretvaraju kao da je sve u redu." "Oh", kažem. "To je kao da imaju slona u dnevnoj sobi i svi hodaju oko njega na

371

prstima, pretvarajući se da ga ne vide." "Oh", ponovim. "Pa, što mogu učiniti?" "Da budem potpuno iskren, Lucy", reče on. "To baš i nije moje

područje, ja se razumijem samo u fizičke bolesti. Da tvoj otac ima, na primjer, urasli nokat ili možda nadražena crijeva, mogao bih ponuditi terapiju. Ali ova obiteljska terapija, psihološka drama, suočavanje i takve stvari, nisam baš s time upoznat. Toga nije bilo u moje vrijeme."

"Oh." "Ali kako se ti osjećaš?" upita on s nadom. "Je li ti sve ovo došlo kao

šok? Jer ja znam kako se osloboditi šoka, o tome znam doista mnogo." "Bit će mi dobro", kažem, ustajući da odem. Morala sam otići i

prihvatiti ovo što mi je rekao, a nisam mogla toliko brzo pobjeći. "Ne, čekaj", reče on užurbano. "Mogao bih ti napisati recept." "Za što?" upitam. "Za novog oca? Jednog koji nije alkoholičar?" "Ne budi takva", reče on. "Tablete za spavanje? Sredstva za smirenje?

Antidepresive?" "Ne hvala." "Dobro, imam još jedan prijedlog koji bi ti mogao biti od pomoći", reče

on pažljivo. Nada me udari u prsi. "Da?" upitam bez daha. "Plastične plahte." "Plastične plahte?" upitam tiho. "Da, znaš, da sačuvaš madrac od..." Otišla sam. Izašla sam u stanju šoka. Kad sam stigla kući, tata je spavao na

fotelji, ostavivši cigaretu da gori na naslonjaču. Naglo se probudio kad sam ušla.

"Hoćeš li se zaletjeti do prodavaonice s pićem, Lucy?" upita on. "Može", kažem, previše u šoku da se raspravljam. "Što hoćeš?" "Što god si možeš priuštiti", reče on ponizno. "Oh", kažem hladno. "Želiš da ti ja to platim?" "Paaa", reče on nejasno. "Ali dobio si naknadu prije dva dana", kažem. "Što si uradio s

novcem?" "Oh Lucy", nasmije se on, pomalo zlobno. "Pa ti si prava kći svoje

majke, nema greške." Izašla sam iz kuće, potištena, osjećajući mučninu. Jesam li bila ista

kao majka? – pitala sam se. U predavaonici sam mu kupila bocu pravog viskija umjesto jeftinih stvari iz istočne Europe koje je inače kupovao. Ali još uvijek sam bila nervozna, još uvijek sam očajnički htjela trošiti novac na njega, pa sam mu kupila dvije kutije cigareta i četiri čokolade i dvije vrećice tortilla čipsa.

372

Kad se moj trošak približio iznosu od dvadeset funti, opet sam mogla disati, sigurna da je moja rastrošnost uništila svaku sličnost s mojom majkom.

Nisam mogla prestati misliti na ono što je rekao doktor Thornton. Nisam mu htjela vjerovati, ali nisam si mogla pomoći. Pokušala sam promatrati tatu na stari način, a onda pod svjetlom spoznaje da je alkoholičar i to svjetlo se bolje uklapalo. Savršeno se uklapalo.

Otkriće doktora Thorntona je srušilo prvi domino, ostatak niza je padao nevjerojatnom brzinom.

Kao crveno vino proliveno na bijelom stolnjaku, spoznaja se prolila po mom životu, sve do najranijih sjećanja, prljajući sve.

I trebalo je biti prljavo. I bilo je prljavo. Promatrala sam svoj život, svog oca, svoju obitelj iz druge perspektive

i odjednom je sve ispravilo. Nisam se mogla nositi sa stvarnim stanjem stvari.

Najgore je bilo to što mi je tata izgledao drukčije. Kao netko koga nikad prije nisam vidjela. Pokušala sam spriječiti da se to dogodi. Nisam htjela da čovjek kojeg sam voljela nestane pred mojim očima. Morala sam ga voljeti. On mi je bio sve što imam.

Kradomice sam ga promatrala, i sve ono što se događalo, sve znakove. Pokušala sam to kontrolirati, promatrati samo jedan po jedan dio života, rastaviti ono neugodno na male, proste faktore koje je jednostavno prihvatiti. Pokušala sam se zaštititi, oduprijeti se veličini cjelokupnog gubitka.

Ali nisam mogla, a da ga ne promatram u drukčijem svjetlu. Više mi nije bio drag i sladak i mazan i zabavan, nego pijan i

neuravnotežen i nerazumljiv i nesposoban i sebičan. Nisam željela tako misliti o svom ocu, to je bilo nepodnošljivo. On je

bio osoba koju sam najviše voljela, možda jedina osoba koju sam ikad stvarno voljela. A sada sam otkrila da osoba koju sam obožavala uopće ne postoji.

Nije ni čudo da je bio uvijek tako zabavan kad sam bila mala. Lako je biti razdragan kad si pijan. Nije ni čudo da je toliko pjevao. Nije ni čudo da je toliko plakao.

Jedina stvar koja me sprječavala da ne poludim je bila nada da bih ga možda mogla promijeniti.

Mogla bih nevoljko prihvatiti da on ima problema s pićem, ali samo ako bih tvrdila da je taj problem rješiv.

Čula sam da su ljudi koji su imali problema s pićem to pobijedili. Samo sam morala otkriti kako to riješiti. Ja ću ga izliječiti. Moj otac će se vratiti i svi će biti sretni.

373

Sedamdeset i prvo poglavlje

ako sam dogovorila drugi posjet doktoru Thorntonu. Bila sam puna nade, uvjerena da postoji način da spasim tatu. "Možete li mi prepisati nešto za njega da mu nestane želja za pićem?"

upitala sam, uvjerena da na tržištu postoji nešto za to. "Lucy", reče on. "Ne mogu tebi prepisati ništa za njega." "Dobro", nastavim. "Dovest ću njega osobno pa mu možete dati

recept." "Ne", reče on ljutito. "Ne razumiješ, nema lijeka za alkoholizam." "Ne zovite to tako." "Zašto ne, Lucy? Tako se zove." "Pa što će se onda dogoditi?" "Umrijet će ako ne prestane piti", reče on. Zavrtjelo mi se u glavi od straha. "Ali moramo ga natjerati da prestane", kažem očajno. "Sigurna sam da

sam čula za pijance koji su uspjeli prestati. Kako su oni to izveli?" "Jedina stvar za koju sam ja ikad čuo da pali su AA", reče on. "Što je t...? Oh, mislite Anonimni Alkoholičari", kažem shvativši.

"Dobro, mislim da njemu to ne treba. Hoću reći, tamo ima mnogo... mnogo... alkoholičara."

"Upravo tako." "Ali ozbiljno", skoro se nasmijem. "Smrdljivi starci s trakama na

kaputima i plastičnim vrećicama na nogama? Ma molim vas, moj otac nije takav."

A ipak, ako malo bolje razmislim, bio je prilično smrdljiv, činilo se da se u stvari nikad nije ni kupao, iako je provodio toliko vremena puštajući vodu u kupaonici, ali to nisam namjeravala reći doktoru Thorntonu."

"Lucy", reče on. "Alkoholičari dolaze u svim oblicima i veličinama, muškarci i žene, mladi i stari, smrdljivi i mirisni."

"Zaista?" upitam skeptično. "Da." "Čak i žene?" "Da. Žene koje imaju dom i muža i posao i djecu i lijepu odjeću i

visoke potpetice i parfeme i lijepu frizuru..." nabrajao je on tužno. Činilo se da misli na jednu određenu osobu.

"Znači oni idu na AA sastanke i što se događa?"

T

374

"Ne piju." "Nikada?" "Nikada." "Čak ni na Božić ili na vjenčanjima ili na odmoru i tome slično?" "Ne." "Nisam sigurna da će pristati na to", kažem sumnjičavo. "Sve ili ništa", reče doktor. "A s tvojim ocem će biti ništa." "Dobro", uzdahnem, "ako je to naša jedina opcija, reći ću mu onda za

te Anonimne Alkoholičare." "Lucy", reče doktor Thornton, opet pomalo ljutito. "On to zna. On to

zna već godinama." Načela sam tu temu te večeri. Napokon. Stalno sam to odgađala i na

kraju je tata već bio pijan prije nego sam započela. "Tata", nervozno sam krenula. "Jesi li ikad pomislio da možda previše

piješ?" On me pogleda stisnutim očima. Nikad ga nisam vidjela takvoga.

Izgledao je drukčije. Kao pokvaren, zloban, pijani starac, onakav kakve viđam na ulici, kako teturaju uokolo, dovikuju nerazumljive uvrede i pokušavaju nekoga udariti, ali su previše pijani da bi nešto doista i napravili.

Bio je na oprezu, gledajući me kao da sam neprijatelj. "Žena me upravo napustila", reče on agresivno. "Zar ćeš mi uskratiti piće?"

"Ne", kažem. "Naravno da neću." Nije mi baš dobro išlo. "Vidiš, tata", oprezno nastavim, mrzeći svaku sekundu. Nisam mu bila

roditelj. Bila sam njegova kći, on je trebao koriti mene, a ne obrnuto. "U pitanju je novac", lagala sam dalje, bijedno. "Shvaćam, shvaćam", reče on povišenim tonom. "Novac, novac, novac.

Uvijek kukaš zbog novca. Ista si kao tvoja majka. Pa, zašto me i ti ne napustiš? Hajde, izlazi. Hajde, tamo su ti vrata."

Time je razgovor bio završen. "Naravno da te neću napustiti", prošaputala sam. "Nikada te neću

napustiti." Prokleta bila ako priznam da je majka bila u pravu. Ali kratko nakon toga mi se činilo da se tati stanje pogoršalo. Ili je to

možda bilo zato što sam postala svjesna toga. Postalo je očito da ujutro pije. I da izaziva tučnjave u lokalnom pubu. I nekoliko puta ga je policija dovela kući usred noći.

Ali još uvijek sam se držala. Nisam se mogla raspasti jer nisam imala nikoga da mi pomogne pokupiti komadiće.

Opet sam otišla kod doktora Thorntona i on je samo brzo odmahnuo glavom kad me ugledao i rekao je: "Žao mi je, nisu izmislili čudotvorni lijek. Osim ako se to nije dogodilo jutros poslije deset sati."

375

"Ne, čekajte", nastavim ja. "Čitala sam o hipnozi, bi li mogli hipnotizirati tatu da prestane piti? Znate, onako kako hipnotiziraju ljude da prestanu pušiti ili jesti čokoladu?"

"Ne, Lucy", reče on ljutito. "Nema dokaza da je hipnoza uspješna, pa čak i da je, osoba koju se hipnotizira mora željeti prestati pušiti ili nešto drugo. Tvoj otac ne želi ni priznati da previše pije i nema šanse da će odlučiti prestati."

"A ako kaže da želi prestati, onda je spreman za AA", doda on lukavo. Zakolutam očima. On i njegovi prokleti AA. "Dobro", nisam se obeshrabrila. "Zaboravite hipnozu. A što je s

akupunkturom?" "Što s njom?" upita on umorno. "Zar mu ne bi to pomoglo? Da mu zabiju malu iglicu u uho? Ili

negdje?" "Negdje, zaista", promrmlja on. Prilično zlobno, u stvari. "Ne, Lucy." I tako sam, kao posljednje utočište, potražila broj Anonimnih

Alkoholičara u telefonskom imeniku i nazvala ih da pitam što ću s tatom. I iako su bili vrlo ljubazni i puni razumijevanja, rekli su mi da ja ne mogu ništa učiniti za njega dok on ne prizna da ima problem. To mi se nekako činilo poznatim, mislim da sam to zapamtila iz neke moderne teorije o kulturi mladih. I još nešto. Ako osoba prizna da ima neki problem, to je pola bitke. Ali nisam u to vjerovala.

"Molim Vas", rekla sam ljutito. "Vi biste trebali pomoči ljudima da prestanu piti, pa pomognite mu."

"Žao mi je", reče žena s kojom sam razgovarala. "Nitko to ne može osim njega."

"Ali, on je alkoholičar", prasnem. "Alkoholičari se ne mogu sami zaustaviti."

"Ne", reče ona. "Ali moraju sami htjeti prestati." "Gledajte, mislim da ne razumijete", kažem. "On je imao vrlo težak

život i žena ga je upravo napustila i na neki način on mora piti." "Ne, ne mora", reče ona. Ljubazno. "Ovo je smiješno", kažem. "Mogu li razgovarati s vašim šefom? Moram

razgovarati s nekim stručnjakom. Njegov slučaj je poseban." Ona se nasmije. I to me još više naljutilo. "Svi smo mi mislili da smo posebni slučajevi", reče ona. "Da sam

dobila funtu za svakog alkoholičara koji mi je to rekao, bila bih bogata žena."

"O čemu govorite?" upitam hladno. "Pa, ja sam alkoholičarka." "Jeste li?" upitam iznenađeno. "Ne zvučite tako?" "A kako bih trebala zvučati?" upita ona.

376

"Pa... pijano, valjda." "Nisam popila piće već dvije godine", reče ona. "Ni jedno?" "Ni jedno." "Mislim, baš ništa?" "Da, baš ništa." Sigurno nije baš puno pila, pomislim, ako je mogla izdržati bez pića

dvije godine. Vjerojatno je bila osoba koja pije četiri kratka petkom uvečer. "Oh, dobro, hvala Vam", kažem, spremajući se poklopiti slušalicu. "Ali

mislim da moj tata nije kao Vi. On pije viski i pije ga ujutro", kažem gotovo hvalisavo. "On će vrlo teško prestati. Nikada ne bi izdržao dvije godine bez pića."

"I ja sam pila ujutro", reče žena. Zagrcnem se. Nisam joj vjerovala. "I najomiljenije piće mi je bio čisti konjak", nastavi ona. "Boca

dnevno", doda ona jer sam ja još šutjela. "Nisam bila drukčija od tvog tate." "Ali on je star..." kažem očajno. "Vi ne zvučite staro." "U AA ima ljudi svih generacija. Mnogo starih ljudi." "Mogu poslati nekoga da popriča s njim", predloži ona. Ali pri pomisli

na to kako će se on naljutiti i kakvo će mu to biti poniženje morala sam odbiti.

Onda mi je dala broj telefona druge grupe, zvane Al-Anon i rekla je da je to za prijatelje i obitelji alkoholičara i da bi mi oni možda mogli pomoći. Pa sam nazvala njih, kao posljednju priliku. Čak sam otišla i na jedan njihov sastanak, očekujući da mi daju savjete kako pomoći tati da prestane piti, kako sakrivati cugu po kući, kako razvodniti alkohol, kako ga uvjeriti da ne pije do iza osam navečer, i takve stvari.

I bila sam užasnuta kad sam saznala da o tome nema ni govora. Svi su pričali o tome kako pokušavaju napustiti supruga alkoholičara

ili dečka ili suprugu ili kći ili prijatelja nekoga po svom izboru, i jednostavno nastaviti sa svojim životom. Jedan čovjek je pričao o tome kako mu je majka pijanica i kako se uvijek zaljubljivao u bespomoćne žene koje su imale problema s pićem.

Govorili su o nečemu što se zove "koovisnost", za što sam ja čula, jer sam pročitala mnoštvo knjiga o samopomoći, ali nisam mogla razumjeti kako se to odnosi na mene i mog oca.

"Ne možeš promijeniti svog tatu", rekla mi je jedna žena. "I pokušavajući to, ti samo izbjegavaš vlastite probleme."

"Moj tata je moj problem", kažem osorno. "Ne, nije", reče ona. "Kako možeš biti tako bezdušna?" upitam. "Ja volim svog oca." "Ne misliš li da imaš pravo na pristojan život?" upita ona. "Ne bih ga mogla jednostavno napustiti", kažem suho. "Možda bi to bio

najbolji potez u tvom životu", reče ona.

377

"Krivnja bi me ubila", odgovorim samodopadno. "Krivnja je popuštanje samom sebi", reče ona.

"Kako se usuđuješ", kažem. "Nemaš pojma o čemu govoriš." "Bila sam udana za alkoholičara", reče ona. "Točno znam kroz što

prolaziš." "Ja sam samo normalna osoba koja slučajno ima oca koji ima

problema s pićem. Ja nisam kao vi ovdje... vi... jadnici koji morate dolaziti na glupe sastanke i razgovarati o tome kako ste se uspjeli odvojiti od alkoholičara u vašem životu."

"To sam i ja na početku govorila", reče ona. "Bože!" kažem ljutito. "Samo mu želim pomoči da prestane piti. Što je

loše u tome?" "Ali ti mu ne možeš pomoći", reče ona. "Ti nemaš moć upravljanja

njime i njegovim alkoholom. Ali imaš moć upravljanja svojim životom." "Imam odgovornosti." "Prema sebi. I nikada nije tako jednostavno da netko prestane piti i da

je druga osoba odmah dobro." "Kako to misliš?" "Pa, kakav odnos imaš s drugim muškarcima?" Nisam odgovorila. "Mnoge žene poput nas teško mogu uspješno održati vezu", reče ona. "Ja nisam žena poput tebe", kažem prezirno. "Iznenadila bi se da znaš koliko je nas koje imamo pogrešne veze s

pogrešnim muškarcima", reče ona nježno. "Zato što se naša očekivanja u vezama temelje na onome što smo naučili u odnosu s alkoholičarom u našem životu."

"Evo ti moj broj telefona", reče ona. "Nazovi me ako ikad budeš htjela razgovarati. Bilo kada."

Otišla sam prije nego mi ga je dala. Još jedan smjer istražen. Još jedna slijepa ulica. Što da radim sada? Pokušala sam mu davati manje novaca. Ali on je molio i plakao i

krivnja je bila tako užasna da sam mu ga davala, iako ga u stvari nisam ni imala.

Prelazila sam iz stanja bijesa u stanje takve tuge da mi se srce kidalo. Ponekad sam ga mrzila, a ponekad sam ga voljela.

Ali sam se sve više osjećala zarobljenom i očajnom.

378

Sedamdeset i drugo poglavlje

ožić je bio užasan. Nisam mogla otići ni na jednu od stotine pijanki i zabava. Dok su svi ostali oblačili kratke, crne, sjajne haljine (i to samo muškarci) ja sam bila u vlaku za Uxbridge. Dok su svi drugi povraćali

ili grlili šefove, ja sam preklinjala tatu da nastavi spavati, govoreći mu da zaista nije strašno što se opet pomokrio u krevet.

Mislim da je moja Dobra Vila sigurno pogrešno čula upute, jer umjesto da mi je rekla: "Otići ćeš na pijanku!" Ona je rekla: "Čistit ćeš za pijancem!"

Čak i da sam imala nekoga tko bi se brinuo za tatu, još uvijek ne bih mogla otići, jer nisam imala novca za rundu pića.

Tatino opijanje se pogoršalo s nadolazećim blagdanima. Nisam znala zašto, kao da mu je inače trebao razlog da se napije.

Dobila sam samo dvije čestitke za Božić, da mi upotpune sažaljenje nad samom sobom. Jednu od Daniela i jednu od Adriana iz videoteke.

Sam dan Božića je bio doista užasan. Chris i Peter nisu došli u posjet tati i meni.

"Nisam želio da ispadne kao da sam na nečijoj strani", bila je Chrisova izlika.

"Ne želim uznemiriti mamicu", bila je Al Jolsonova, hoću reći, Peterova izlika.

Bio je to grozan dan. Najbolje od svega je bilo to što je tata bio u komatoznom stanju već u jedanaest ujutro.

Toliko sam očajnički trebala nečije društvo, bilo čije, da mi ublaži tatinu prisutnost, da sam se gotovo veselila povratku na posao.

B

379

Sedamdeset i treće poglavlje

udući da je Božić bio tako grozan, naivno sam iščekivala Novu godinu s nadom. Ali četvrtog siječnja je tata izazvao masovni kaos. Očigledno je to

isplanirao, jer kad sam pokušala kupiti paket žvakaćih na stanici, primijetila sam da je sav moj novac nestao. Mogla sam otrčati kući i zaustaviti ga, ali nekako se nisam mogla time zamarati.

Kad sam stigla u grad, pokušala sam podići novac s bankomata i on mi je progutao karticu. "Bezobrazno ste prekoračili dopušteni minus, molimo kontaktirajte vašu banku", savjetovala mi je poruka na ekranu. Neću, pomislim. Ako me žele, neka dođu po mene. (Nikada me neće uhvatiti živu, itd., itd.)

Morala sam posuditi deset funti od Megan. Kad sam došla kući s posla, pred ulaznim vratima je stajalo

zastrašujuće službeno pismo. Bilo je od moje banke, obavijest da moram vratiti čekovnu knjižicu.

Stvari su izmicale kontroli. Pokušala sam potisnuti ledeni strah. Gdje će to završiti?

Kad sam krenula prema kuhinji, nešto mi je zakrckalo pod nogama. Spustila sam pogled i vidjela da je tepih u hodniku prekriven razbijenim staklom. Kao i pod u kuhinji. Kuhinjski stol je bio krcat razbijenih tanjura i šalica i zdjela. U dnevnoj sobi je stolić bio u komadićima, a knjige i kasete razbacane po podu. Čitavo prizemlje (kao takvo) je bilo u kaosu.

Tatinih ruku djelo. I u prošlosti je razbijao i uništavao, ali nikad ovako spektakularno. Naravno, nije ga bilo na vidiku. Otišla sam iz kuhinje do dnevne sobe i natrag, nesposobna povjerovati

kolika je šteta. Sve što se moglo razbiti, on je razbio. Ono što se nije moglo, barem je pokušao. U kuhinji smo imali žuti plastični lavor kojeg je pokušao uništiti, sudeći po mnogobrojnim tragovima. U dnevnoj sobi smo imali policu punu odvratnih keramičkih dječaka i pasa i zvončića koje je moja majka pazila, a on ih je potpuno uništio. Osjetim grč tuge zbog majke. Znao je koliko joj je to značilo.

Nisam plakala. Samo sam počela čistiti nered. Dok sam na koljenima kupila ostatke razbijenog keramičkog dječaka s

tepiha, zazvonio je telefon. Zvali su iz policije da mi kažu da je tata uhićen.

B

380

Ljubazno su me zamolili da dođem u postaju i da platim jamčevinu. Nisam imala ni novca ni snage. Odlučila sam plakati. A onda sam odlučila nazvati Daniela. Za divno čudo bio je kod kuće, ne znam što bih da ga nije bilo. Toliko sam plakala da nije mogao razabrati što govorim. "Radi se o

tati", tulila sam. "Čijoj smrti?" "Ni o čijoj smrti, o tati." "Lucy, ili je smrt ili nije, ne može biti oboje istovremeno." "Oh Bože, molim te, samo dođi ovamo, molim te?" "Dolazim odmah", obeća on. "Ponesi mnogo novca", dodam. Stigao je nakon što sam pokupila dva keramička psa, jedno zvonce i

pola stolića. "Oprosti Lucy", reče on čim sam otvorila vrata. "Shvatio sam. Je li

tata?" Krenuo je zagrliti me, ali ja sam se izmakla. Najmanje mi je trebala

seksualna privlačnost u ovom kaosu emocija. "Da", kažem, a suze su mi tekle niz lice. "Ali on nije..." "Mrtav", dovrši on umjesto mene. "Da, shvatio sam toliko. Oprosti,

nisam te mogao dobro čuti. Kriste, zar je ovdje bio potres?" "Ne, to je..." "Opljačkali su te! Nemoj ništa dirati, Lucy." "Nisu nas napali prokleti pljačkaši", jecala sam. "Moj glupi, pijani gad

od oca je sve ovo napravio." "Ne vjerujem ti, Lucy", izgledao je zaista užasnut, i još sam se gore

osjećala zbog toga. "Ali zašto?" upita on, prolazeći rukama kroz kosu. "Ne znam. Ali ima

još. Uhićen je." "Od kada te mogu uhititi ako razbijaš stvari u vlastitoj kući? Bože, ova

zemlja svakim danom sve više sliči na policijsku državu. Još malo pa će biti zabranjeno prepeći prepečenac i jesti sladoled iz kutije i..."

"Umukni, ti suosjećajni, liberalni čitatelju Guardiana", nasmijem se unatoč svemu. "Nije uhićen zato što je razbijao svoj namještaj. Ne znam zašto je uhićen, bojim se i pomisliti na to."

"Znači treba platiti jamčevinu za njega?" "Točno." "Ok, Lucy, idemo u curomobil. Krenimo u akciju spašavanja!" Tata je bio optužen za milijun stvari: za opijanje i nered na javnom

mjestu, za štetu na imovini, za namjeru nanošenja tjelesnih ozljeda, za nepristojno ponašanje i tako dalje i tako dalje. Bilo je užasno. Nisam mogla zamisliti da će doći dan kad ću morati plaćati jamčevinu za oca nakon što

381

su ga uhitili. Kad su tatu doveli iz ćelije, bio je krotak kao janje, agresivnost je

nestala. Daniel i ja smo ga odveli kući i stavili u krevet. Onda sam napravila Danielu čaj. "Dobro, Lucy, što ćemo učiniti u vezi s ovim?" upitao je on. "Tko to 'mi'", upitam defenzivno. "Ti i ja." "Kakve to ima veze s tobom?" "Bar jednom, Lucy, bar jednom, Lucy, molim te, pokušaj ne

raspravljati sa mnom. Samo ti želim pomoći." "Ne želim tvoju pomoć." "Želiš", reče on. "Inače me ne bi nazvala." "Ne moraš se sramiti", doda on. "Lucy, nema potrebe da budeš tako

osjetljiva." "I ti bi bio osjetljiv da ti je tata alkoholičar", kažem, a suze su mi klizile

niz lice, opet. "Dobro, možda nije alkoholičar..." "On je alkoholičar", Daniel je bio ozbiljan. "Nazovi to kako želiš", jecala sam. "Nije me briga je li on alkoholičar ili

nije. Znam samo da je pijanac i to mi uništava život." Još sam dugo jecala, a breme proteklih mjeseci mi je klizilo niz

obraze. "Jesi li znao?" upitam. "Znaš, za tatu?" "Hm, jesam." "Ali kako?" "Chris mi je rekao." "Zašto meni nitko nije rekao?" "Rekli su ti." "Pa, zašto mi nitko nije pomogao?" "Pokušali su. Nisi im dopustila." "I što ću sada?" "Možda da se iseliš i dopustiš da se netko drugi brine za njega?" "Oh ne", kažem u stranu. "Dobro, ako se ne želiš iseliti, ne moraš, ali ima toliko ljudi koji ti

mogu pomoći. Osim tvoje braće, postoje i ustanove za pomoć u kući i socijalni radnici i svakakvi drugi ljudi. Još uvijek ćeš se moći brinuti za njega, ali nećeš to morati činiti sama."

"Pusti me da razmislim o tome." U ponoć, dok smo Daniel i ja namrštena sjedili za kuhinjskim stolom,

zazvonio je telefon. "Što je sad?" upitam preplašeno. "Molim?" "Mogu li razgovarati s Lucy Sullivan'", prolomi se poznati glas. "Gus?" upitam, a sreća me preplavi.

382

"Upravo taj tip", poviče on. "Bok", željela sam zaplesati. "Odakle ti moj broj?" "Sreo sam strašnu plavušu u McMullensu i ona mi je rekla da živiš u

nedođiji. I naravno, misliš da nisam mislio na tebe i da mi nisi nedostajala?"

"Jesi li?" skoro sam zaplakala od sreće. "Naravno da jesam, Lucy. I tako sam joj rekao: Daj mi njen broj

telefona, da je nazovem i izvedem van'. I evo me, Lucy, zovem te i pozivam te da izađemo van."

"Izvrsno!" kažem oduševljeno. "Rado bih te vidjela." "Dobro, daj mi adresu pa ću doći po tebe." "Misliš, sad?" "Nego kad?" "Oh, sada mi ne odgovara, Gus", bila sam vrlo nezahvalna. "Pa kad onda?" "Prekosutra?" "Dobro. U četvrtak, poslije posla, doći ću po tebe." "Izvrsno." Okrenem se prema Danielu sa sjajem u očima. "To je bio Gus", kažem bez dana. "Shvatio sam." "Mislio je na mene." "Doista?" "Želi me vidjeti." "Ima sreće što si tako ljubazna." "Zašto si ti ljut?" "Zar ga nisi mogla natjerati da se malo više potrudi, Lucy? Volio bih

da se nisi tako brzo predala." "Daniele, to što me Gus nazvao je najbolje što mi se dogodilo u

posljednjih nekoliko mjeseci. Nemam snage igrati se s njim." On se jedva nasmiješi. "Trebat će ti mnogo energije za igru u četvrtak navečer", reče on s

grčem. "Pa što onda?" upitam ljutito. "Valjda se mogu seksati, znaš. Zašto se

ti ponašaš kao otac iz viktorijanskog doba?" "Zato što te on ne zaslužuje." Ustane da će otići. "Jesi li sigurna da ne želiš da ostanem prespavati?" "Sigurna sam, hvala." "I razmisli o onome što sam rekao u vezi pomoći za tvog tatu." "Razmislit ću." "Nazvat ću te sutra. Bok." Kad se nagnuo da me poljubi, u obraz, rekla sam: "Oh, hm, Daniele,

383

možeš li mi posuditi nešto novca?" "Koliko?" "Hm, dvadeset, ako može?" Dao mi je šezdeset. "Dobro se provedi s Gusom", reče on. "Ovaj novac nije za Gusa", odgovorim braneći se. "Nisam to ni rekao."

384

Sedamdeset i četvrto poglavlje

ila sam izvan sebe zbog susreta s Gusom. Ipak, s obzirom da nisam izašla van više od tri mjeseca, dijelom sam bila uzbuđena zbog samog izlaska. Ali nije to bilo samo zbog toga, još uvijek sam bila luda za

njim. Nikad se nisam prestala nadati da bi s nama ipak sve moglo biti u redu. Bila sam toliko uzbuđena da sam brigu o tati stavila na čekanje.

Kad sam rekla ostalima na poslu da izlazim s Gusom, nastao je kaos. Meredia i Jed su ostali bez daha od sreće, a zatim su se uhvatili za ruke i skakali po uredu, rušeći stolice na putu. Zatim su promijenili smjer i Meredijini raskošni bokovi su pomeli sve papire sa stolova, posvuda su razbacali spajalice, korektore i kemijske olovke.

Bili su uzbuđeni gotovo kao i ja, vjerojatno zato što im je društveni i ljubavni život bio jednako dosadan kao i moj, i bili su sretni zbog bilo kakve promjene, osobne tuđe. Samo je Megan izgledala zgroženo.

"Gus", upita ona. "Izlaziš s Gusom? Ali što se dogodilo? Gdje ste se sreli?"

"Nismo, nazvao me." "Taj mali gad!" poviče ona. Neslaganje svih ostalih je bilo kao u zboru. "Ne, nije", poviče Meredia. "Ostavi ga na miru, on je divan dečko", poviče Jed. "Onda što se dogodilo?" upita Megan, ignorirajući ih. "Nazvao te i što

je onda bilo?" "Pozvao me da izađemo", kažem. "I je li rekao zašto?" pitala je. "Je li rekao što želi od tebe?" "Ne." "I hoćeš li se naći s njim?" "Hoću." "Kada?" "Sutra." "Možemo li i mi s vama?" molila je Meredia, dok je puzala po podu,

skupljajući spajalice. "Ne, Meredia, ne ovaj put", kažem. "Nama se nikada ne događa ništa lijepog", reče ona nezadovoljno. "Ma daj, nemoj tako", reče Jed veselo, pokušavajući je oraspoložiti. "A

što je s protupožarnom vježbom?"

B

385

Imali smo vježbu za slučaj požara prije tjedan dana, i iskreno, bilo je jako zabavno. Naročito zato što smo unaprijed znali da će se dogoditi, Gary je iz Odjela sigurnosti Megan javio detalje, nadajući se da bi mu se mogla ukazati prilika za seks s njom. I tako smo, dva sata prije nego se oglasilo zvono, bili spremni, u kaputima i s torbama, čekajući pokret.

Po memorandumu koji je svima raspoređen, ja sam bila nadzornik u slučaju požara, ali ja nisam znala što to znači, i nitko mi to nije objasnio. I tako sam umjesto toga iskoristila gužvu i otišla u ulicu Oxford i posjetila nekoliko dućana s cipelama.

"Nemoj se nalaziti s njim, Lucy", reče Megan. Izgledala je uznemireno. "U redu je", razuvjerim je, dirnuta njenim zaštitničkim ponašanjem.

"Mogu se brinuti za sebe." Ona odmahne glavom: "On nije za tebe, Lucy." I nakon toga je bila neobično tiha. Sljedećeg dana kad je Jed došao na posao, rekao nam je da čitavu noć

nije mogao spavati od uzbuđenja. A zatim se čitav dan žalio kako ima leptire u želucu.

Uporno je tražio da osobno provjeri moj izgled prije susreta s Gusom. "Sretno, agentice Sullivan", rekao je. "Svi ovisimo o tebi."

Već dugo se nisam osjećala ovako mlado i sretno. Kao da u životu imam izbora.

Gus me čekao ispred zgrade, dobacujući uvrede Winstonu i Harryju (kasnije sam otkrila da je to i mislio). Kad sam ga ugledala, želudac mi se zgrčio, izgledao je divno, a crna, sjajna kosa mu je padala na zelene oči.

Četiri mjeseca nisu uspjela umanjiti njegovu privlačnost. "Lucy", povikao je kad me ugledao i krenuo je prema meni seksi

hodom, raširenih ruku. "Gus", nasmijem se bez dana, nadajući se da neće primijetiti kako mi

se noge tresu od uzbuđenja i nervoze. Zagrlio me i čvrsto me stisnuo, ali moju neizmjernu sreću je naglo

zaustavio zadah alkohola koji je dopirao iz njegovih usta. Za Gusa nije bilo neobično to što je zaudarao na alkohol, u stvari bilo

bi mnogo čudnije da nije zaudarao na alkohol. To je jedna od stvari koja me kod njega privlači.

Ili, bolje rečeno, koja me privlačila. Ali više ne, činilo se. Na trenutak sam osjetila jak bljesak ljutnje, da sam htjela provesti

večer sa smrdljivim pijancem, mogla sam ostati kod kuće s tatom. Moja večer s Gusom je trebala biti Veliki Bijeg, a ne opet ista stvar.

On se polako odmaknuo da me dobro pogleda, ali me još uvijek držao u zagrljaju i smješkao se i smješkao i smješkao. I ja sam se razveselila.

Osjećala sam vrtoglavicu na udaljenosti od jednog poljupca, pored tog seksi, zgodnog lica.

386

Ja sam s Gusom, pomislim s nevjericom, držim svoj san u svojim rukama.

"Idemo na piće, Lucy", predloži on. Opet mi se pojavi taj osjećaj, nalet ljutnje. "Pa, vidi, vidi", pomislim ljutito. Nadala sam se da je možda smislio

nešto maštovitije za naše pomirenje. Kakva budala. "Idemo", reče on i krene brzim korakom. U stvari, gotovo je počeo

trčati. Sigurno je jedva čekao popiti nešto, pomislim dok sam kaskala za njim. Odveo nas je u obližnji pub, u kojem smo bili mnogo puta do sada. Bio je to jedan od Gusovih omiljenih pubova, poznavao je barmena i većinu klijentele.

Dok sam ulazila iza užurbanog Gusa, odjednom sam pomislila, mrzim ovaj pub. Nikada to prije nisam primjećivala, ali tu sam se uvijek neugodno osjećala.

Bio je prljav i nitko nikad nije brisao stolove. Bio je pun muškaraca koji bi svi zurili u mene kad bih ušla, a osoblje je bilo bezobrazno prema djevojkama. Ili se meni tako činilo.

Ali pokušala sam razmišljati pozitivno. Bila sam s Gusom i on je izgledao predivno. Bio je sladak i duhovit i

seksi. Pa iako je još uvijek nosio onaj jeftini kaput od ovčje kože za kojeg sam bila uvjerena da ima buhe.

Kad je došlo vrijeme da se plati prvo piće dogodio se značajan preokret – platio ga je Gus.

A kakvu je tek predstavu napravio od toga. Naravno, čim smo sjeli ja sam posegnula za novčanikom, kao što sam

to uvijek radila s Gusom. Sa svima, pomislim mrko. Ali umjesto da mi prepusti narudžbu, kao što je to inače činio, on je skočio i povikao: "NE, NE! Ne želim ni čuti!"

"Što?" upitam, pomalo iznervirana. "Spremi novac, spremi novac!" nastavio je on, mašući rukom s

naglaskom na "spremi novac", poput pijanih ujaka na vjenčanju. "Ja plaćam ovu rundu."

Bilo je to kao kad se sunce probije kroz oblake, Gus je imao novca. Bio je to znak koji mi je govorio da će sve biti dobro, Gus će se brinuti za mene.

"Dobro", nasmijem se. "Ne, ne dolazi u obzir", rekao je glasno, mašući rukama u pravcu mog

novčanika. "U redu", kažem. "Uvrijedit ću se ako ne pristaneš. Osobno ću se uvrijediti ako mi ne

dopustiš da platim ovu rundu", nastavio je, izrazito velikodušno. "Gus", kažem, "ne bunim se." "Oh. Oh. Dobro onda", zvučao je razočarano. "Što želiš?"

387

"Džin-tonik", promrmljam ponizno. Vratio se s džinom, kriglom piva i viskijem za sebe. Lice mu je bilo

natmureno od ljutnje. "Isuse", žalio se. "To je čista pljačka! Znaš li koliko stoji taj džin-

tonik?" Ne toliko koliko ću morati potrošiti na tebe u sljedećoj rundi,

pomislim. Zašto uvijek moraš naručivati dva pića, kad svi drugi naručuju samo jedno?

Ali samo sam mlako rekla "oprosti" jer nisam htjela pokvariti večer kojoj sam se toliko radovala.

Njegovo loše raspoloženje nije dugo trajalo, kao i obično. "Živjela, Lucy", nasmijao se i kucnuo kriglom moj preskupi džin. "Pijem, dakle postojim", objavi on sa smiješkom i popije pola krigle u

jednom gutljaju. Nasmijala sam se, ali uz mnogo truda. Inače sam bila oduševljena

njegovim duhovitim primjedbama, ali ne i ove večeri. Stvari nisu išle željenim tijekom. Nisam znala o čemu bih pričala s Gusom, a činilo se da se on uopće

ne zamara razgovorom. Prije smo uvijek imali o čemu razgovarati, pomislim sa žaljenjem. Ali odjednom je nastala nelagodna i napeta tišina, barem s moje strane.

Očajnički sam to željela ispraviti, probiti tu napetu barijeru, ali nisam imala hrabrosti započeti razgovor.

Ni Gus se nije trudio. U stvari činilo se da nije svjestan tišine. Nije svjestan ni mene, shvatim nakon nekog vremena.

Bio je čovjek pomiren sa sobom i sa svijetom, udobno zavaljen u svom naslonjaču, uživao je u svojim pićima i svojoj cigareti. Zadovoljan samim sobom promatrao je pub, namigujući i kimajući glavom ljudima koje poznaje, i gledao kako svijet prolazi pored njega.

Opušten kao gušter. Nasmijao se i popio svoja dva pića rekordnom brzinom, i otišao do

šanka i donio sebi nova dva. Meni nije ponudio piće. Niti jedno. U stvari, sad kad se prisjetim,

gotovo da to nije nikada ni radio. Ali ne sjećam se da mi je to prije smetalo. Sad mi je jako smetalo.

Sjedili smo u tišini, ja sam bila nijema od neispunjenih očekivanja, a on je ispijao svoja dva pića i pušio cigaretu. Zatim je ispio pivo do kraja u jednom gutljaju i prije nego što ga je uspio progutati, promrmljao je: "Ti si na redu, Lucy."

Ustala sam kao robot, i upitala ga što želi. "Kriglu piva i jedno kratko", rekao je nevino. "Još nešto?" upitam sarkastično. "Hvala lijepo, Lucy", reče on oduševljeno. "Ti si dobra djevojka, dobro

388

bi mi došle pljuge." "Pljuge?" "Cigarete." "Cigarete? Koje?" "Benson and Hedges." "Koliko? Tisuću?" Njemu je to bilo jako smiješno: "Dovoljno je dvadeset, osim ako mi

zaista ne želiš kupiti više." "Ne, Gus, ne želim." Dok sam čekala za šankom, pitala sam se zašto sam tako ljuta. Sama sam bila kriva, zaključim. Pripremila sam se na razočarenje.

Došla sam s previše očekivanja. I previše potreba. Žudila sam za tim da Gus bude dobar prema meni, da mi poklanja

pažnju, da mi govori kako sam mu nedostajala, kako sam lijepa i kako je ludo zaljubljen u mene.

A on to nije govorio. Nije me pitao kako sam, nije objasnio gdje je bio, zašto mi se nije javljao gotovo četiri mjeseca.

Ali, previše sam tražila od njega, bila sam toliko nesretna sa ostatkom svog života da sam se nadala da će Gus biti moj spasitelj. Onaj koji će se brinuti za mene, onaj kome bih mogla predati svoj život i reći: "Evo, popravi ovo." Željela sam sve to.

Opusti se, savjetovala sam sebi dok sam pokušavala uhvatiti barmenov pogled, zabavljaj se. Barem si s njim. Zar se nije pojavio? I još uvijek je ona ista, duhovita, zabavna osoba koja je oduvijek bio. Što bih još mogla poželjeti?

Vratila sam se za stol, natovarena pićem i obnovljenom nadom. "Bravo, Lucy", reče Gus i navali na piće, kao žena prije menstruacije

na čokoladnu kremu. Kratko nakon toga on objavi: "Popit ćemo još jedno piće." I kao da se toga tek naknadno sjetio, doda: "I ti častiš." Nešto mi je ispalo s police u meni i palo na pod razbivši se. Nisam bila dobrotvorna ustanova. Barem ne više. "Oh, doista", kažem,

ne mogavši sakriti ljutnju. "Od kada su počeli prihvaćati svježi zrak kao sredstvo plaćanja?" "O čemu govoriš?" upita on, gledajući me ratoborne. Nešto u vezi sa

mnom mu je bilo neobično. "Gus", kažem s mrkim oduševljenjem. "Nemam više novca." To nije bila istina, imala sam dovoljno da se vratim kući, pa čak i da

usput kupim vrećicu čipsa, ali to mu nisam namjeravala reći. Da je znao da ih imam, izvukao bi ih iz mene.

"Ti si grozna žena", nasmije se on, "tako me pokušavaš zaplašiti." "Ozbiljno ti govorim." "Ne vjerujem ti", zadirkivao me. "Imaš jednu od onih čarobnih malih

389

kartica koje ti daju novac iz rupe u zidu, uz direktnu vezu s pićem." "Da, ali..." "Pa, što čekaš kreni, Lucy, nema vremena za gubljenje. Požuri i donesi

lovu, a ja ću te čekati i čuvati nam stolice." "A što je s tobom, Gus?" "Pa, mislim da ću se snaći s još jednom kriglom piva dok se ne vratiš,

hvala lijepo." "Ne, mislila sam, zar ti nemaš karticu za bankomat, Gus?" "Ja?" poviče on i grohotom se nasmije. "Ozbiljna si?" Opet se smijao i

smijao, a zatim je napravio grimasu kojom mi je pokazao da misli da sam poludjela.

Sjedila sam u tišini, čekajući da prestane. "Ne, Lucy", pročistio je grlo i napokon se smirio, ali usna mu se još

uvijek trzala. "Ne, Lucy, nemam je." "Pa nemam je ni ja, Gus." "Znam da je imaš", odbrusi on. "Vidio sam kako je koristiš." "Nemam je više." "Nemoj se šaliti." "Ozbiljno, Gus." "Pa, zašto je nemaš?" "Oduzeli su mi je. Jer nisam imala novca na računu." "Zar nisi?" bio je zapanjen. Sad sam mu pokazala, pomislih sa

zadovoljstvom. Onda me bilo sram. Nisam se imala pravo iskaljivati na Gusu samo

zato što sam bila ljuta na tatu. Odjednom osjetim potrebu da sve ispričam Gusu, da mu objasnim

zašto sam naporna i loše raspoložena. Željela sam razumijevanje i oproštaj, sažaljenje i nježnost. I tako sam bez otezanja započela sagu o životu s tatom, i o tome kako sam mu morala davati novac i kako mi nije ostalo ništa...

"Lucy", prekine me Gus iznenada. "Da?" kažem s nadom, radujući se njegovoj sućuti. "Znam što ćemo",

reče on s genijalnim osmijehom. "Znaš?" Izvrsno! Pomislim. "Imaš čekovnu knjižicu, je li tako?" reče on. Čekovnu knjižicu, pomislim? Čekovnu knjižicu? Kakve to veze ima s

mojom nesrećom? "Pa ja poznajem barmena", nastavi Gus sa sjajem u očima. "I on će ti

unovčiti ček ako ja jamčim za tebe." Progutam knedlu. To nije bilo ono što sam željela čuti. "Onda, ispuni ček, Lucy, i krećemo", blistao je.

"Ali, Gus", iako sam znala da nije u redu, osjećala sam se kao da kvarim zabavu. "Nemam novca na računu, u stvari u nedopuštenom sam prekoračenju."

"Uh, nema veze", reče Gus. "To je samo banka, oni ti ništa ne mogu.

390

Posjed je krađa, hajde, Lucy, pobijedimo sustav!" "Ne", kažem, ispričavajući se. "Zaista ne mogu." "Dobro, tvoja greška, Lucy, i tvog suputnika, ali možemo onda i otići

kući", reče on nadureno. "Zbogom, bilo mi je drago." "Oh, dobro onda", uzdahnem, posegnuvši za torbicom. Izvadim

čekovnu knjižicu, pokušavajući ne razmišljati o telefonskom pozivu iz banke koji će sigurno uslijediti.

Gus je u pravu, pomislim, to je bio samo novac. Ali nisam mogla, a da se ne osjećam kao da stalno moram davati i davati, a ja sam za promjenu htjela da meni netko da je.

Ispunila sam ček i Gus je s tim otišao do šanka. Sudeći po tome koliko se zadržao i po izrazu na barmenovom licu, nije ga jednostavno mogao unovčiti.

Nakon nekog vremena se vratio, s pićem. "Misija uspjela", nasmijao se, spremajući hrpu novčanica u džep.

Primijetila sam da mu je rasporak na trapericama bio pričvršćen sigurnosnom iglom.

"Ostatak, Gus", kažem, pokušavajući iz glasa izbaciti prizvuk ljutnje. "Što se s tobom događa, Lucy?" progunđa on. "Postala si škrta i zlobna

prema meni." "Zaista?" bilo mi je mučno od nakupljenog bijesa. "Što je to škrto i

zlobno kod mene? Nisam li platila gotovo svako piće večeras?" "Dobro", reče on nesretno, "ako ćeš se tako ponašati zbog toga, samo

mi reci koliko ti dugujem i ja ću ti to vratiti kad budem imao." "Dobro", kažem. "Hoću." "Evo ti ostatak", reče on, i istrese novčanice i sitniš na stol. U tom trenutku je postalo očito da je večer upropaštena, bez

popravka. Iako ni do tada nije bila strašno uspješna. Ali barem sam se do tada još mogla nadati da bi moglo biti bolje.

Znala sam da je to velika uvreda, ali pokupila sam novac i počela brojiti.

Ispunila sam ček na pedeset funti, a on mi je vratio oko trideset. Runda za dvoje, čak uključujući i Gusa, nije koštala dvadeset funti.

"Gdje je ostatak novca?" upitam. "Oh, to?" bio je ljut, ali pokušao je to prikriti. "Nisam mislio da ćeš

imati nešto protiv, ali platio sam Vinnieu, barmenu, piće, jer nam je pomogao, mislio sam da je to pošteno."

"A što je s ostatkom?" "Dok sam bio tamo, naišao je Keith Kennedy i mislio sam da bih

trebao i njega počastiti." "Počastiti ga?" "Platiti mu piće, bio je jako dobar prema meni, Lucy." "To još uvijek nije cijeli iznos", kažem, diveći se svojoj upornosti.

391

Gus se nasmije, ali to je zazvučalo preglasno i usiljeno. "... I, hm, dugovao sam mu desetku", napokon prizna. "Dugovao si mu

deset funti i dao si mu ih od mog novca?" upitam mirno. "Hm, da. Mislio sam da ti neće smetati. Ti si poput mene, Lucy,

slobodna duha. Tebi nije stalo do novca." I nastavio je pričati, a onda je počeo pjevati pjesmu Johna Lennona,

Imagine, osim što se činilo da zna pjevati samo onu strofu u kojoj se zamišljalo da ne postoji imovina. Priredio je pravu predstavu, širio je ruke preklinjući i značajno me gledao. "Oh, Lucy, zamisli da nema imovine, zamisli da nema imovine, zamisli da nema imovine, pjevaj sa mnom! Zamisli da nema imovine, nema imoviiineeee! Di di da da diiiiiiiii daaaaaaaaaa!"

Zaustavio se i čekao da se nasmijem. Nisam se nasmijala, pa je nastavio pjevati. "Možeš reći da sam čistač, ali imam dlakavo dupe..."

Prije bih bila očarana i dirnuta njegovim pjevanjem. Bila bih se nasmijala i rekla mu da je grozan i oprostila bih mu sve.

Ali ne ovaj put. Nisam rekla ništa. Nisam mogla. Zaista nisam mogla. Prešla sam

stadij ljutnje. Previše sam se osjećala kao budala, previše sam se stidjela same sebe da bih bila ljuta.

Čitava večer je bila vježba kontrole štete, a ja sam pokušavala sakriti od same sebe koliko sam uznemirena. A sada je užas svega toga bio otkriven.

Zašto mi se činilo kao da mi se to stalno događa, pitala sam se. Na brzinu sam pretresla svoj život i shvatila sam da je to zato što mi se to stalno događa.

To se događalo svakog dana s ocem. Uvalila sam se u novčane poteškoće da bih njemu mogla davati novac. Nije ni čudo da mi je izgledalo poznato.

Zar nije Gus uvijek ovisio o meni zbog novca? On nikada nije imao ni novčića.

Na početku sam mu rado davala novac. Mislila sam da mu pomažem, da me treba.

Od spoznaje mi je bilo mučno. Bila sam glupa, prokleti idiot. Svi su to znali, osim mene. Ja sam bila laka meta. Dobra stara Lucy, ona tako očajnički treba ljubav i nježnost da ju je spremna kupiti. Dat će ti i košulju sa sebe jer misli da je ti zaslužuješ više od nje. Nikada nećeš biti gladan s Lucy, iako će ona možda i biti. Pa što? Koga briga za nju?

Gus nije bio jedini dečko za kojeg sam se brinula financijski. Većina ih nije imala posao. A oni koji su radili nekako su uspijevali biti bez novca.

Ostatak večeri sam se osjećala kao da sam izašla iz tijela, i kao da promatram sebe i Gusa.

On se zaista napio.

392

Trebala sam se dići i otići, ali nisam mogla. Bila sam fascinirana, zapanjena, užasnuta onim što sam vidjela, ali nisam mogla okrenuti glavu.

Progorio mi je čarapu cigaretom, a da to nije ni primijetio. Prolio me pivom i nije ni to primijetio. Slinio je, pričao je gluposti, započinjao je priče i lutao je i zaboravljao je na njih. Razgovarao je s muškarcem i ženom za susjednim stolom i uporno je nastavljao razgovor i kad je postalo očito da im dosađuje.

Izvadio je novčanicu od pet funti iz džepa, iako mi je rekao da nema novca, i ponovno prekinuo razgovor ljudi za susjednim stolom, mašući im, i vičući: "Dođite da vam pokažem sliku moje djevojke. To je ona na svoj dvadeset i prvi rođendan. Gledajte, zar nije prelijepa?"

Prije bi me to nasmijalo do suza. A sada me bilo sram, i na kraju mi je bilo jednostavno dosadno.

Što je bio pijaniji to sam ja bila trjeznija. Jedva da sam progovarala, a on to ili nije primjećivao ili ga nije bilo briga.

Zar je oduvijek bio ovakav? – pitala sam se. A odgovor je bio, naravno, bio je takav. On se nije promijenio. Ali ja jesam. Drukčije sam promatrala stvari. Gotovo da mu je bilo svejedno što sam ja tu. Bila sam samo izvor

novca. Daniel je bio u pravu. Kao da se već nisam dovoljno loše osjećala,

morala sam još i priznati da je taj umišljeni prasac bio u pravu. Nikad mi neće dopustiti da to zaboravim. Iako možda i hoće, nije više bio umišljen kao prije. Uopće nije bio umišljen. Bio je drag. Barem me ponekad častio pićem. I večerom...

Sjedila sam s praznom čašom ispred sebe gotovo sat vremena. Gus to nije primijetio.

Otišao je na WC i nije ga bilo više od dvadeset minuta i kad se napokon vratio nije ništa objašnjavao, niti se ispričao. U takvom ponašanju nije bilo ničeg neobičnog. Izlasci s Gusom su oduvijek bili takvi.

Nekako sam uvijek bila okružena muškarcima koji puno piju i koji me iskorištavaju i nisam mogla razumjeti zašto se to događa.

Ali znala sam da mi je dosta toga. Kad je došlo vrijeme zatvaranja, Gus je započeo raspravu s jednim od

barmena, i to je bila česta pojava. Barmen je vikao: "Zar ne morate ići domu svome?" i Gus je zaključio da je to užasno jer je u Kini bio potres prije nekoliko dana. "Što bi bilo da te čuo neki Kinez?" vikao je Gus. Bilo bi previše naporno pokušati opisati ostatak nepovezanog brbljanja. Dovoljno je reći da ga je barmen fizički gurao prema vratima, dok se Gus opirao i vikao: "Nadam se da ćeš umrijeti očajnički tražeći svećenika."

Kad samo pomislim da sam mu se nekad divila zbog takvog ponašanja, da sam mislila kako je Gus buntovnik.

Stajali smo na ulici kad su se vrata zalupila za nama. "Dobro, Lucy,

393

idemo kući", reče Gus lagano se ljuljajući, dok me gledao zamagljenim pogledom.

"Kući?" upitam pristojno. "Da", reče on. "Dobro, Gus", kažem mirno. On se nasmije smiješkom pobjednika. "A gdje sada živiš?" upitam ga. "Još uvijek u Camdenu", odgovori on neodređeno. "Ali zašto...?" "Pa idemo onda u Camden", kažem. "Ne", reče Gus u panici. "Zašto ne?" upitam. "Zato što ne možemo", reče on. "Zašto ne možemo?" "Zato što... jednostavno ne možemo." "Dobro, ali ne idemo u kuću mog oca." "Ali zašto ne? Mislim da bi se tvoj stari i ja dobro slagali." "Sigurna sam u to", složim se. "Toga se i bojim." Nešto tu nije bilo u redu, znala sam to čitavo vrijeme. Vjerojatno je imao djevojku u Camdenu, neku s kojom je živio ili nešto

slično. Ali nije me bilo briga. Ne bih ga dotakla ni štapom. Nisam mogla shvatiti zašto mi se ikad sviđao. Izgledao je kao mali

patuljak, mali pijani vilenjak. S glupom jaknom od ovčje kože i s prljavim smeđim džemperom.

Čarolija je nestala. Sve mi se kod njega gadilo. Čak je i mirisao čudno. Odvratno, kao tepih ujutro nakon velike zabave.

"Sačuvaj svoje izlike", kažem. "Ne moraš mi reći zašto me nećeš odvesti u svoj stan. Zašto me nikada nisi ni odveo. Zadrži svoje besmislene priče za sebe."

"Kakve besmislene priče?" upita on. Teško je izgovarao riječ "besmislene".

"Da vidimo", kažem. "Možda ćeš mi reći da se brineš za bratovu kravu i da ona nema gdje biti osim u tvojoj sobi i da je stidljiva i da se boji nepoznatih."

"Možda", reče on zamišljeno. "Pa, možda si u pravu, to sliči na mene, doista. Ti si iznimna žena, Lucy Sullivan."

"Oh, nisam", nasmijem se. "Ne više." To je zbunilo njegov alkoholom natopljen um. "Eto vidiš", reče on, "moramo otići kod tebe." "Ja idem", rekla sam. "Ti ne ideš." "Ali..." reče on. "Zbogom", zapjevala sam. "Ne, čekaj, Lucy", reče on panično.

394

Okrenem se i dobroćudno mu se nasmiješim: "Da?" "Kako ću ja doći do kuće?" upita on. "Zar ti ja sličim na proročicu?" upitam nevino. "Ali, Lucy, nemam novca." Pogledam ga i nasmijem se. On se nasmije meni. "Iskreno, dragi", blistala sam, "fućka mi se." Oduvijek sam to željela reći. "Kako to misliš?" "Mislim, jezikom koji ćeš razumjeti", zaustavim se da bih postigla bolji

učinak i unesem mu se u lice, "ODJEBI, GUS!" Zastanem da bih duboko udahnula: "Izvlači novac od nekog drugog, ti

pijani mali gade. Ja više nisam otvorena za stranke." I krenem niz ulicu, frkćući kao mačka, ostavivši Gusa da gleda za

mnom. Nakon nekoliko sekundi shvatila sam da idem u suprotnom pravcu od

stanice podzemne i okrenem se natrag, nadajući se da je mali prasac otišao i da me neće vidjeti.

395

Sedamdeset i peto poglavlje

utnja me oživjela. Otišla sam u Uxbridge, ali samo da pokupim svoje stvari. Ostali putnici u vlaku su me čudno gledali i držali su se na odstojanju.

Stalno sam mislila o tome kako sam se loše ponijela prema Gusu i pobjednički glas u glavi me podsjetio da moram biti okrutna da bih bila okrutna.

S ogorčenim zanimanjem sam se pitala što je moj otac uspio uništiti u mojoj odsutnosti. Pijana budala je vjerojatno zapalila kuću do temelja. A ako i je, samo sam se nadala da je uspio zapaliti i sebe zajedno s njom.

Razmišljala sam o tome kakav bi to požar bio i nasmijala sam se, unatoč svemu. Putnici su me opet čudno gledali. Trebalo bi mi tjedan dana da ga ugasim. Gorio bi takvim sjajem da bi vjerojatno bio vidljiv i iz svemira, kao Kineski zid. Možda bi ga mogli spojiti na električni generator, i mogao bi napajati cijeli London nekoliko dana.

Mrzila sam ga. Vidjela sam kako se Gus ponašao prema meni i to je bilo identično

tatinom ponašanju prema meni. Znala sam kako voljeti pijane, neodgovorne siromašne muškarce. Zato što me tome naučio moj otac.

Ali više nisam osjećala ljubav prema njemu. Bilo mi je dosta. Od sada se može brinuti sam za sebe. I neću mu više davati novac, ni jednom od njih. Gus i tata su se spojili u jedno u loncu moje ljutnje. Tata nikada nije mazio Megan po kosi, ali svejedno sam bila bijesna na njega zbog toga. Gus nije plakao kad sam bila djevojčica i govorio mi da je čitav svijet jama, ali to još uvijek nije bio razlog da mu to i oprostim.

U stvari sam bila zahvalna i tati i Gusu što su se tako grozno ponašali prema meni. Što su me doveli do toga da ih više ne volim. Što bi bilo da to nikad nisam otkrila? Da su bili malo ljubazniji, moglo je to potrajati vječno. I ja bih im opraštala i opraštala i opraštala.

Sjećanja na druge veze mi navru, one za koje sam mislila da su zaboravljene. Drugi muškarci, druga poniženja, druge situacije u kojima sam se posvećivala brizi za teške, sebične osobe.

Uz nepoznatu ljutnju pojavila se još jedna čudna emocija. Ova nova se zvala Samoodržanje.

Lj

396

Sedamdeset i šesto poglavlje

i si prava sretnica", uzdahne Charlotte zavidno. "Zašto?". upitam iznenađeno. Nisam mogla ni zamisliti da postoji netko manje sretan od mene. "Zato što ti je sada sve jasno", reče ona. "Zaista?" "Da, da je barem moj tata alkoholičar, da barem ja mrzim svoju

majku." Ovaj bizaran razgovor sa Charlotte se odvijao dan nakon što sam

otišla od tate i vratila se u svoj stan u Landbroke Groveu. To mi je skoro bilo dovoljno da razmislim o povratku k tati.

"Da sam barem poput tebe", nastavi Charlotte. "Ali moj tata je umjeren u piću i volim svoju majku."

"To nije pošteno", reče ona. "Charlotte, molim te reci mi o čemu govoriš?" "O muškarcima, naravno", bila je iznenađena. "Dečkima, tipovima,

momcima, muškima, onima s ljubavnim pendrecima." "Što s njima?" "Ti ćeš upoznati Pravoga i živjet ćete sretno do kraja života." "Hoću li?" Bilo je to lijepo čuti, ali pitala sam se odakle joj taj podatak. "Da", pokaže mi na knjigu. "Ovdje sam to pročitala. To je jedna od

onih tvojih ludih knjiga. O ljudima poput tebe, kako uvijek birate muškarce koji vam sliče na oca, znaš, one koji piju i koji ne žele odgovornost i tako to."

Osjetim bolni grč, ali dopustim joj da nastavi. "Nisi ti kriva", reče ona, gledajući u knjigu. "Vidiš, dijete – to si ti, Lucy

– osjeća da je roditelj – to je tvoj tata, Lucy – nesretan. I zato – dobro, ne znam točno zašto – zato što su djeca glupa, mislim, dijete misli da je ono tome krivo. I da se ono mora pobrinuti da se on bolje osjeća. Vidiš?"

"Mislim da da", imala je pravo. Dobro sam se sjećala tate kako plače, a nikad nisam znala zašto. Sjećala sam se potrebe za utjehom kako nisam ja tome kriva. I straha da nikad više neće biti sretan. Bila bih uradila bilo što da mu pomognem, da se osjeća bolje.

Charlotte veselo nastavi uklapati moj okrugli život u okruglu rupu njene teorije.

"I kako dijete – to si opet ti, Lucy – raste, privlače je situacije u kojoj

T

397

se osjećaji iz djetinjstva... što je do vraga ovo? Re... re... rep...?" "Repliciraju", pomognem. "Hej, Lucy, kako si znala?" bila je zadivljena. Ali naravno da sam znala. Tu knjigu sam pročitala bezbroj puta.

Dobro, barem jednom. A bila sam sasvim upoznata s njenim teorijama. Ali do sada nikad nisam pomislila da se one odnose na mene.

"To znači 'ponavljaju', zar ne, Lucy?" "Tako je, Charlotte." "Dobro, tako si ti osjećala da ti je tata alkoholičar, i pokušala si mu

pomoći. Ali nisi mogla. Iako nisi za to bila kriva, Lucy", doda ona brzo. "Hoću reći, ti si bila samo djevojčica i što si ti mogla učiniti? Sakriti boce?"

Sakriti boce. Zazvonilo mi je u glavi. Bilo je to dosta davno, prije više od dvadeset

godina. I odjednom sam se sjetila dana kada mi je Chris rekao: "Idemo Lucy, sakrit ćemo boce. Ako sakrijemo boce onda se neće imati zbog čega svađati."

Obuzme me val tuge, zbog male djevojčice koja je u pseću kućicu sakrila bocu viskija veliku gotovo kao i ona. Ali Charlotte je nastavila brbljati pa sam to trebala ostaviti za kasnije.

"I tako dijete, to si još uvijek ti, Lucy, odraste i upoznaje razne tipove. Ali privlače je samo oni s istim problemima kao kod roditelja, to je još uvijek tvoj tata. Vidiš?"

"Vidim." "Odraslo dijete osjeća se ugodno s muškarcem koji previše pije ili je

neodgovoran s novcem ili koji često pribjegava nasilju...", čitala je naglas. "Moj otac nikad nije bio nasilan", skoro sam zaplakala. "U redu je, Lucy", Charlotte mirno mahne rukom prema meni. "To su

samo primjeri. Ako je otac uvijek večerao u kostimu gorile, to znači da će se dijete bolje osjećati s dečkima koji nose krznene kapute ili imaju dlakava leđa. Shvaćaš?"

"Ne." Ona uzdahne od pretjeranog strpljenja. "To znači da si upoznavala dečke koji su uvijek' bili pijani i koji nisu

imali posao i koji su nekad bili i Irci i koji su te podsjećali na tatu. Ali kako nisi uspjela usrećiti tatu, osjećala si se kao da si dobila drugu priliku i pomislila si: 'Oh, ovome mogu pomoći, iako nisam uspjela pomoći tati.' Shvaćaš?"

"Možda", toliko me boljelo da sam skoro zatražila da prestane. "Svakako", reče Charlotte odlučno. "Nisi ti to namjerno radila, Lucy.

Ne kažem da si ti kriva. To je bila tvoja svijest." "Misliš podsvijest?" Ona pogleda u knjigu: "Oh da, tvoja podsvijest. Pitam se u čemu je

razlika?"

398

Nisam imala energije. "I zato si se uvijek zaljubljivala u lude pijance poput Gusa i Malchyja

i... kako se zvao onaj koji je ispao kroz prozor?" "Nick." "Tako je, Nick. Usput, kako je on?" "Još uvijek u kolicima, koliko ja znam." "Oh, to je užasno", odjednom je govorila tiho, "je li bogalj?" "Ne, Charlotte", odbrusim. "Sasvim mu je dobro, ali kaže da su kolica

vrlo praktična za kretanje, budući da je čitavo vrijeme pijan." "Onda dobro", Charlotte odahne. "Mislila sam da mu je mali

neupotrebljiv." Iako činjenica da Nick ne može upotrebljavati genitalije ne bi ništa

promijenila. Većinu vremena koje sam provela s njim je bio toliko pijan da mu se nije mogao ni dignuti. Da mu jedne subotnje večeri nisu rano ukrali novčanik, mislim da našu vezu ne bismo bili ni konzumirali.

Charlotte nastavi. "A sada kad znaš zašto uvijek biraš pogrešne muškarce, možeš

prestati", gledala me veselo. "Tim pijanim parazitima poput Gusa ćeš reći da se nose i upoznat ćeš pravog muškarca i živjeti sretno do kraja života!"

Nisam joj mogla uzvratiti vedrim osmijehom. "Iako znam zašto biram pogrešne muškarce to još uvijek ne znači da

ću to prestati činiti, znaš", nasmijem se razdražljivo. "Gluposti!" reče ona. "Mogla bih postati ogorčena i zlobna i zamrziti muškarce koji piju." "Ne, Lucy, dopustit ćeš sebi da te voli muškarac koji te zavrjeđuje",

citirala je. "Deseto poglavlje." "Ali prvo ću morati opet naučiti o nekim životnim navikama... Ne

zaboravi da sam i ja pročitala tu knjigu", nadodam, "dvanaesto poglavlje." Moja nezahvalnost ju je uznemirila. "Zašto si tako čudna?" reče ona. "Ne znaš koliko si sretna. Ja bih dala

sve da imam disfunkcionalnu obitelj." "Ne bi, Charlotte, vjeruj mi." "Da, bih", bila je odlučna. "Za Boga miloga, zašto?" sve više sam bila uznemirena. "Zato što ne mogu objasniti zašto su sve moje veze propale, ako je sve

u redu sa mnom i s mojom obitelji. Nemam koga optužiti za to, osim sebe." Gledala me sa zavišću. "Ne misliš da je moj otac nasilnik, zar ne?" upita ona s nadom. "Ne", kažem. "Ne poznajem ga dobro, ali čini se da je jako drag." "Ne misliš da je slab i nepoduzetan i loš vođa, koji ne ulijeva

poštovanje?" upita ona, čitajući naglas iz knjige. "Sasvim suprotno", kažem. "Čini se da ulijeva poštovanje." "Misliš li da je možda opsjednut kontrolom?" molila je.

399

"Melagomanijak?" "Kaže se megalomanijak, i ne, nije." "Žao mi je", dodam. Bila je ljuta. "Dobro, Lucy, znam da nisi ti kriva, ali ti si sve ovo izmislila..." "Izmislila što?" upitam, spremna da se naljutim. "Dobro, nisi baš doslovno izmislila", povuče se ona. "Ali ne bih znala za to da nije bilo tebe." "Ti si mi to utuvila u glavu", doda nadureno. "U tom slučaju trebala bih dobiti medalju", promrmljam. "To je bilo zlobno", reče ona, a oči su joj bile pune suza koje su čekale

naredbu za pokret. "Oprosti", kažem. Jadna Charlotte. Užasno je kad si dovoljno pametan

da znaš koliko si glup. Ali nikad nije dugo bila tužna. "Ispričaj mi još jednom kako si rekla Gusu da odjebe", pitala je

uzbuđeno. I tako sam joj ponovila priču, ni prvi ni zadnji put. "I kako si se osjećala?" poviče ona. "Moćno? Pobjedonosno? Voljela bih

da to mogu uraditi onom prascu Simonu." "Jesi li razgovarala s njim u posljednje vrijeme?" "Seksali smo se u utorak navečer." "Dobro, ali jesi li razgovarala s njim?" "Ne, ne baš." To ju je nasmijalo. "Oh, tako mi je drago da si se vratila, Lucy", uzdahne ona.

"Nedostajala si mi." "I ti si meni nedostajala." "I sada si se vratila i možemo lijepo razgovarati o Froodu..." "O kome? Oh, Freudu." "Št...? Ponovi, kako ide." "Kao 'fried', ali s australskim naglaskom. Froyd." "Froyd", promrmlja ona. "Da, čitala sam o Froydu... Tako, Froyd kaže

da..." "Charlotte, što radiš?" "Vježbam za zabavu u subotu navečer", odjednom postane ogorčena.

"Dosta mi je muškaraca koji misle da sam glupa samo zato što imam velike sise. Pokazat ću im. Stalno ću pričati o Froodu, hoću reći, o Froydu. Iako oni to vjerojatno neće primijetiti, muškarci me nikada ne slušaju, oni samo razgovaraju s mojim grudima."

Samo na trenutak se namrštila. "Što ćeš odjenuti za zabavu? Sigurno je prošlo dosta vremena od kada

si pošteno izašla van?"

400

"Ne idem na zabavu." "Molim?" "Ne još. Još je prerano." Charlotte se dugo smijala. Ljudi koji se oporavljaju od napuštanja oca alkoholičara su očigledno

u istoj grupi s ljudima koji su se spotakli o crijevo i upali u bazen odjeveni ili s ljudima koji su ostali ispred zaključanih vrata usred noći u kostimu zeca i koji moraju moliti susjeda – koji ionako misli da su ludi – za jedan telefonski poziv.

"Ti ludice jedna", poviče ona. "To zvuči kao da si u žalosti." "I jesam", odgovorim usiljeno.

401

Sedamdeset i sedmo poglavlje

utnja koju sam osjećala one večeri kad sam izašla s Gusom me istjerala iz očeve kuće, uz minimalnu bol i preispitivanje savjesti. Preselila sam se natrag kod Karen i Charlotte i čekala sam nastavak

normalnog života. Ne znam kako sam mogla pomisliti da ću se tako lako izvući. Trebalo mi je manje od jednog dana da me pronađu plaćenik zvan

Krivnja i njegovi pomoćnici. Pošteno su me obradili i nastavili su svakog sljedećeg dana. Bila sam gotovo neprepoznatljiva, smlavljena Krivnjom, Ljutnjom i Sramom.

Osjećala sam se kao da mi je otac umro. Na neki način i jest, čovjek za kojeg sam mislila da mi je otac više nije postojao. Nikad nije ni postojao, u stvari, osim u mojoj glavi. Ali nisam ga mogla oplakivati jer je još uvijek bio živ. Gore od toga, bio je živ, a ja sam ga odlučila napustiti. Odrekla sam se svog prava na tugovanje.

Daniel je bio divan. Rekao mi je da ne brinem ni zbog čega, da će on to srediti. Ali nisam mu to mogla dopustiti. To je bila moja obitelj, moj problem i ja sam ga morala riješiti. Prvo sam izvukla Peterovu i Chrisovu glavu iz pijeska i ti lijeni gadovi su iskreno rekli da će mi pomoći oko brige za tatu.

Daniel je predložio da stupimo u kontakt sa socijalnom službom i nekad sam mislila da je to najsramotnija stvar koja se mom tati može dogoditi. Ali sada sam nadvladala sramotu, bila sam izvan granica srama.

Tako sam nazvala mnoge lokalne službe. Na prvom broju koji sam nazvala su mi rekli da nazovem drugi broj, a kad sam nazvala drugi broj rekli su mi da bi mi trebali pomoći oni na prvom broju, a kad sam opet nazvala prvi broj oni su mi rekli da su se pravila promijenila i da bi mi trebali pomoći oni na drugom broju.

Potrošila sam otprilike milijun sati svog radnog vremena telefonirajući i svaki put sam slušala riječi poput: "To nije naše područje", koje su se stalno ponavljale.

Nakon nekog vremena je tata postao opasan za sebe i za druge, pa su ga stavili na popis prioriteta i dodijelili su mu socijalnog radnika i pomoć u kući.

Osjećala sam se slomljeno. "Dobro mu je, Lucy", Daniel mi je obećao. "Zbrinut je."

Lj

402

"Ali ne s moje strane", razdirao me osjećaj neuspjeha. "Nije tvoja dužnost brinuti se za njega", nježno naglasi Daniel. "Znam, ali..." kažem jadno. Bio je siječanj. Svi su bili bez novca i u depresiji. Nitko nije previše

izlazio van, ali ja nisam izlazila uopće. Osim s Danielom. Stalno sam mislila na oca, pokušavajući opravdati svoj postupak. Došlo je do toga da sam morala birati između njega i sebe, zaključim.

Jedno od nas dvoje me moglo imati, ali nije me bilo dovoljno da se podijeli na dvoje.

Odabrala sam sebe. Preživljavanje je bilo jedna od najtežih stvari kojoj sam prisustvovala.

Preživljavanje na tuđi račun je bilo neugodno. Nije bilo mjesta za velikodušnost ili čast suosjećanje za druge ljude, u ovom slučaju, tatu. Radilo se o meni, i samo o meni.

Oduvijek sam mislila da sam dobra osoba, ljubazna, velikodušna, nesebična osoba. U šoku sam otkrila da su dobrota i velikodušnost samo premaz kad su karte na stolu. I da sam i ja samo proždrljiva zvijer kao i svi ostali.

Nisam se baš sviđala sama sebi, iako to nije bila neka novost. Meredia, Jed i Megan su bili zainteresirana mojim stanjem duha. Ili

bolje rečeno, mojim stanjima duha. Svaki dan sam se drukčije osjećala i oni su željeli znati sve o tome i nudili su savjete i rješenja.

Kao što sam rekla, bio je siječanj i nitko nije previše izlazio van. "Što je danas?" pitali su kad sam ušla u ured. "Ljutnja. Ljutnja što nisam imala pravog oca kad sam bila djevojčica." Ili... "Tuga. Osjećam se kao da je umro muškarac kojeg sam voljela,

muškarac kakvim sam uvijek smatrala mog oca." Ili... "Nesposobnost. Trebala sam znati kako ću se brinuti za njega." Ili... "Krivnja. Osjećam se tako krivom što sam ga napustila." Ili... "Ljubomora. Ljubomorna sam na ljude koji su imali normalno

djetinjstvo." Ili... "Tuga..." "Što, opet?" upita Meredia. "Imali smo tugu prije nekoliko dana." "Da, znam", rekla sam. "Ali ovo je druga vrsta tuge, ovaj put tugujem

zbog sebe." Vodili smo svakojake divne, metafizičke rasprave. Ja sam poticala razgovor o preživljavanju u ekstremnim situacijama. "Sjećate li se onih momaka koji su doživjeli zrakoplovnu nesreću u

403

Andama?" pitala sam. "Onih koji su pojeli ostale putnike?" upita Meredia. "A preživjele su svi u gradu izbjegavali kad su se vratili zato što su im

pojeli susjede?" upita Jed. Kao ured, nikada se nismo ograničavati u čitanju novina. "Tako je", kažem. "Onda mislite li da je bolje umrijeti časno ili ukaljati

ruke u neplemenitoj borbi za opstanak?" Raspravljali smo satima, i razmišljali o vitalnim moralnim pitanjima. "Što mislite kakvog je okusa ljudsko meso?" upita Jed. "Mislim da sam

čuo da je netko rekao da je kao piletina." "Pileća prsa ili batak?" upita Meredia. zamišljeno. "Jer ako ima okus

kao pileća prsa onda mi ne bi smetalo, ali mislim da ne bih mogla ako je kao batak."

"Ni ja", složim se. "Osim uz umak za roštilj." "Jesu li imali nešto kao prilog? Majonezu ili kečap nešto slično?" pitao

se Jed. "Pitam se je li pilot bio drukčijeg okusa od putnika?" rekla sam. "Vrlo vjerojatno", potvrdi Meredia znalački klimanjem glave. "Mislite li da su ih kuhali ili jeli sirove?" upita Megan. "Vjerojatno

sirove", kažem. "Isuse, povraća mi se", reče Megan. "Stvarno?" svi smo je začuđeno gledali. Megan nije bila osjetljiv tip. "Ali nisi sinoć bila van na piću", bila sam zbunjena. Izgledala je doista

blijedo. Ali možda je to bilo samo zato što joj je osunčana boja konačno izblijedjela. Stavila je ruku na grudi i pravila je grimase kao da joj je mučno.

"Zar ćeš zaista povratiti?" upitam panično. Jed joj je pažljivo stavio košaru za otpatke u krilo.

Nas troje smo zurili u nju, oduševljeni zbog drame, nadajući se da bi mogla povratiti i unijeti malo uzbuđenja u naš dan. Ali nije. Nakon nekoliko minuta je bacila košaru na pod i rekla: "U redu, sad mi je dobro. Glasajmo. Neka dignu ruku oni koji su za to da ih se pojede?"

Tri ruke se podignu. "Hajde, Lucy", reče Jed. "Podigni ruku." "Nisam sigurna..." "Lucy, kome si dopustila da preživi? Sebi ili ocu? Ha?" Posramljeno sam podigla ruku. A dok je Meredia držala ruku u zraku,

Jed ju je škakljao ispod pazuha. Ona je skvičala i hihotala i govorila: "OOOOh, ti mali..." Nesvjesni publike, jedno drugome su govorili ružne riječi i pretvarali se da se bore. Podigla sam obrve i značajno pogledala Megan, a ona mi je uzvratila podignutim obrvama.

Sivi siječanj se pomalo vukao. A moj društveni život je i dalje bio pust. Ponovno sam započela blisku vezu s Adrianom u videoteci.

404

Pokušala sam posuditi Kad muškarac voli ženu, a vratila sam se kući s Veronikinim dvostrukim životom od Krzysztofa Kieslowskog. Željela sam posuditi Razglednice s kraja, a nekako sam na kraju dobila Poštara (produženu verziju bez titlova). Preklinjala sam Adriana da mi da Napuštajući Las Vegas, ali umjesto toga mi je dao nešto s naslovom Jedna čudnovata ljubav, i nisam se čak niti potrudila to pogledati.

Nisam morala izlaziti van jer se u mom uredu odvijala prava sapunica. Meredia i Jed su postali vrlo bliski. Doista vrlo bliski. Uvijek su odlazili u isto vrijeme, iako to i nije bilo neko iznenađenje jer su svi zaposlenici u zgradi napuštali svoje stolove točno u pet sati. Ali znakovito je bilo to što su uvijek dolazili u isto vrijeme. I u uredu su se ponašali kao zaljubljeni par. Hihotali su i šaputali i stalno su se osmjehivali i crvenjeli, činilo se da je Jed dobro zagrizao. I imali su neku svoju privatnu igricu koju nitko drugi nije smio igrati, u kojoj je Meredia bacala kolačiće bombone ili grožđe u velikom luku prema Jedu, a on ih je pokušavao uhvatiti ustima, a zatim bi pljeskao rukama i oponašao tuljana.

Zavidjela sam im na njihovoj sreći. Bila sam oduševljena što su se zaljubljivali pred mojim očima. Jer više

nisam mogla računati na to da će mi Megan prirediti neku ljubavnu dramu. Ona se promijenila. Nije više sličila na Megan, čemu je svjedočio i veliki pad u broju mladića koji su je pratili po uredu, sada smo mogli doći do vrata bez da smo se morali gurati i govoriti: "Oprostite, mogu li?" Nisam mogla dokučiti u čemu se promijenila, a onda sam shvatila. Naravno! Njena osunčana boja, nije je više bilo. Zima ju je konačno oborila i ogoljela je tako da više nije imala svoju pozlaćenu boju koja je sjajila iz njene nutrine. Od predivne božice izblijedjela je i postala obična, fedra djevojka kojoj je kosa ponekad bila masna.

Ali shvatila sam da se nije promijenio samo njen dobar izgled. Nije bila vedra, sretna osoba puna energije kakva je prije bila. Više nije pokušavala otkriti Meredijino pravo ime. Često je bila nadurena i otresita, i to me zabrinj avalo.

Bio je to pravi uspjeh, s obzirom na to koliko sam posla imala sažalijevajući samu sebe, ali bilo mi je stalo do nje.

Pokušala sam otkriti što nije u redu, i ne samo zbog morbidne znatiželje. Nisam uspijevala, sve dok je jednog dana nisam namjerno upitala da nedostaje li joj Australija. Okrenula se prema meni i povikala: "Dobro, Lucy, prokleto čeznem za domom! A sada me prestani pitati što nije u redu!"

Znala sam kako se osjeća jer ja sam čitav život čeznula za domom. Jedina razlika između nas dvije je bila u tome što ja nisam znala što i gdje je taj dom bio.

Čim sam shvatila da Meganina sreća ima veze sa sunčevom energijom, pod svaku cijenu sam joj htjela dati malo sunca. Iako joj nisam

405

mogla platiti put u Australiju, mogla sam joj kupiti poklon bon za solarij u blizini ureda. Ali kad sam joj ga dala, bila je zaprepaštena. Gledala ga je kao da je to njena smrtna presuda, a zatim je prozborila: "Ne, Lucy, ne mogu to prihvatiti."

Onda sam se zaista zabrinula za nju jer Megan nije bila škrta osoba, ali cijenila je novac, a naročito besplatne stvari. Ali bez obzira na to koliko sam se trudila, nastavila je govoriti da je to previše ljubazno od mene i da nikako ne može prihvatiti.

I tako sam na kraju ja sama otišla i jedino što sam dobila bilo je novih osam milijuna pjegica uz one koje sam već imala.

406

Sedamdeset i osmo poglavlje

edina osoba koju sam viđala u smislu druženja bio je Daniel. On mi je uvijek bio na raspolaganju za izlaske jer još uvijek nije imao djevojku, što je zasigurno bio najduži takav period još od dana kad se rodio.

Nisam se osjećala krivom zbog vremena koje je provodio sa mnom, zaključila sam da ga čuvam od nevolja i pomažem nekoj sirotoj ženi da se ne zaljubi u njega.

Uvijek mi je bilo drago vidjeti ga, ali znala sam da je to samo zato što je ispunjavao prazninu bez oca u mom životu. I mislila sam da je jako važno da mu to i kažem, nisam htjela da pomisli kako mi se, Bože sačuvaj, možda sviđa. I tako, svaki put kad bismo se našli, ja bih mu prvo rekla: "Drago mi je da te vidim, Daniele, ali samo zato što popunjavaš prazninu u mom životu." A on je pokazivao veliku suzdržanost i nije vulgarno komentirao koje bi moje praznine on želio ispuniti. I onda sam se s tugom prisjećala dana kada mi je stalno dobacivao znakovite primjedbe.

Tako sam često spominjala prazninu da me na kraju znao preduhitriti. Uvijek kad bih rekla: "Zdravo, Daniele, drago mi je da te vidim..." On bi me prekinuo: "Da, da, Lucy, znam, ali samo zato što ispunjavam prazninu koju je tvoj otac ostavio u tvom životu."

Izlazili smo van dva do tri puta tjedno, i nekako to nikad nisam stigla ispričati Karen. Htjela sam, naravno, ali toliko sam se trudila smanjiti broj izlazaka s Danielom, da nisam imala snage dirati se u Karen.

Barem sam u to htjela vjerovati. I bilo mi je doista teško truditi se da se ne viđam s Danielom svaku večer.

"Prestani me zvati da izađemo!" ukorila sam ga jedne večeri dok mi je pripremao večeru u svom stanu.

"Oprosti, Lucy", rekao je ponizno, dok je rezao mrkvu. "Ne smijem dopustiti da postanem previše ovisna o tebi", požalila sam

se. "Postoji opasnost da se to dogodi, znaš, jer je tata ostavio veliku prazninu u mom životu..."

"... i ti si je odmah instinktivno poželjela popuniti", dovrši on umjesto mene. "Sada si vrlo ranjiva i ne možeš si dopustiti da se približiš nekome."

Gledala sam ga s divljenjem. "Vrlo dobro, Daniele. A sada dovrši rečenicu. A naročito kome? Kome

se naročito ne smijem previše približiti?" "Naročito ne muškarcu", reče on ponosno.

J

407

"Točno", likovala sam. "Odlična ocjena." Bila sam oduševljena što on zna toliko tih psiho gluposti. Naročito ako

se uzme u obzir da je zgodan i da ima uspjeha kod žena i da ne mora čitati svu tu instant psihologiju.

"Oh, sjetila sam se nečega", kažem. "Hoćeš li ići sa mnom u kino sutra navečer?"

"Naravno da hoću, Lucy, ali zar nisi upravo sada rekla da se ne smiješ previše približiti muškarcu..."

"Nisam mislila na tebe", kažem bezizražajno. "Ti se ne ubrajaš u muškarce."

On me uvrijeđeno pogleda. "Oh, znaš na što mislim", bila sam bijesna. "Naravno da si muškarac

za druge žene, ali meni si prijatelj." "Ipak sam muškarac", promrmlja on. "Iako sam tvoj prijatelj." "Daniele, nemoj se duriti. Razmisli o tome, zar mi nije bolje da budem

s tobom nego s nekim tipom u kojeg bi se mogla zaljubiti? Onda, zar nije?" "Da, ali..." ušutio je. Zvučao je zbunjeno. Nije bio jedini. Nisam znala jesam li sigurna s Danielom jer se tako ne

izlažem opasnosti ili dovodim sebe u smrtonosnu opasnost ako mu se previše približim. Kad to odvažem, mislim da sam sigurnija s njim nego bez njega. A zaštitila sam se tako što sam ga stalno podsjećala da je zaštita tu. Bilo je dobro biti s njim sve dok sam nas oboje podsjećala da to nije dobro. Ili nešto slično. Sve u svemu, bilo je lakše ne razmišljati o tome.

Povremeno bih se sjetila one večeri kada me poljubio i zaista sam se rado prisjećala toga, u stvari gotovo s oduševljenjem. Jer uvijek kad bih se toga sjetila, a to je zaista bilo u rijetkim prilikama, istog trena bi mi u sjećanje došla i ona noć kad me nije htio poljubiti, a onaj osjećaj srama koji je uslijedio bi brzo zaključio moje prisjećanje.

U svakom slučaju, Daniel i ja smo se vratili na stari put, bili smo opušteni u društvu i mogli smo se zajedno smijati našem kratkom ljubavno-seksualnom susretu.

Pa, skoro. Ponekad, kad bi mi rekao "Jesi li za još jedno piće?", ja bih se na silu

nasmijala i tiho bih odgovorila: "Oh ne, dosta sam popila. Ipak ne želimo da se ponovi ona večer kod tate kad sam te pokušala zavesti."

Uvijek sam se srdačno smijala, nadajući se da će smijeh otjerati ostatke srama i nelagode. On se tome nikad nije smijao, ali opet, on to nije ni morao.

408

Sedamdeset i deveto poglavlje

oslije siječnja došla je veljača. Počeli su se pojavljivati šafrani i visibabe. Ljudi su izlazili iz čahura, naročito nakon što su primili plaću, jer su po prvi put imali novca nakon financijskog holokausta od

Božića. Meredia, Jed i Megan su izgubili zanimanje za moj privatni život jer su sada imali novca za pijanke i vodili su svoje vlastite živote. A to je bila velika šteta, jer sam još uvijek imala toliko toga za ponuditi – ne bi prošao dan, a da se nisam mučila sa samoprijezirom i sramotu.

Tatu sam posjećivala jednom tjedno. Svake nedjelje, jer sam ionako uvijek nedjeljom razmišljala o samoubojstvu, pa mi se činilo da je šteta to protratiti. I bez obzira koliko je jak bio moj osjećaj samoprezira, nije se mogao usporediti s mržnjom koju je moj tata osjećao prema meni. Naravno, ja sam toplo primala njegov prezir i otrov jer sam mislila da ga zaslužujem.

Veljača je prešla u ožujak i ja sam bila jedino živo biće koje je još uvijek spavalo zimski san. Iako su se za tatu dobro brinuli, u fizičkom smislu, osjećala sam se prljavo zbog krivnje. A Daniel je bio jedina osoba kojoj sam mogla kukati. Bez obzira na to što su ljudi govorili, postoji ograničenje vremena u kojem je dopušteno biti u žalosti, bez obzira radi li se o ocu, dečku ili cipelama koje nisam našla u svojoj veličini. A Danielovo vremensko ograničenje je bilo mnogo duže od svih ostalih.

Na poslu me više nitko nije slušao. Ponedjeljkom bi netko upitao: "Hej, je li bio dobar vikend?" Ja sam obično odgovarala: "Užasan, da sam barem umrla", a nitko ne bi ni trepnuo.

Mislim da bih bila poludjela bez Daniela. On je bio kao psihijatar, osim što mi nije naplaćivao četrdeset funti na sat, niti je nosio smeđe čarape i sandale.

Nisam uvijek bila turobna i mrzovoljna kad sam izlazila s njim, ali kad sam bila takva, on je bio divan. Stalno me slušao kako prekapam uvijek po istim temama, analizirajući stalno istu bol.

Mogla sam se naći s njim na piću poslije posla i jednostavno se zavaliti u stolicu pored njega i reći: "Nemoj me zaustaviti ako si ovo već čuo, ali..." i otpočeti još jednu sagu o, recimo, neprospavanoj noći koju sam provela brinući se i osjećajući krivnju i sram zbog tate. Daniel se nikad nije požalio zbog nedostatka novih tema.

Nikad nije podigao ruku kao policajac kad zaustavlja promet i rekao: "Ne, čekaj" Stani malo, Lucy, mislim da sam to već čuo."

P

409

A imao je potpuno pravo na to. Jer ako je Daniel jednom čuo moju nesretnu priču, onda ju je čuo milijun puta. Ponekad su riječi bile malo drukčije, ali osnovna misao je uvijek bila ista. Jadan on.

"Oprosti, Daniele", rekla sam. "Da je barem moja nesreća malo više raznolika. Sigurno ti je to jako dosadno."

"U redu je, Lucy", on se nasmije. "Ja sam kao zlatna ribica, imam vrlo kratko pamćenje. Svaki put kad to čujem, meni se čini kao da je prvi put."

"Dobro, ako si siguran", kažem s nelagodom. "Siguran sam", reče on veselo. "Hajde, ispričaj mi ponovno o

zamišljenoj nagodbi koju si sklopila s tatom." Brzo sam ga pogledala da vidim ruga li mi se, ali bio je ozbiljan. "Dobro", kažem nelagodno, pokušavajući (iznova) pronaći prave riječi

da opišem kako se osjećam. "Čini mi se kao da sam se nagodila s tatom." "Kako si se nagodila?" upita Daniel, istim tonom kojim su komičari na

pozornici govorili: "Ali, kako on miriše?" Ozbiljan čovjek smiješnom čovjeku. Bili smo dobar glumački par.

"Sve je to u mojoj glavi", rekla sam. "Ali čini mi se da sam rekla: 'U redu, tata, znam da sam te napustila, ali moj život nije vrijedan življenja jer se toliko mrzim zato što sam spasila sebe, a ne tebe. Znači da smo izmirili račune. Sve je čisto.' Ima li to ikakvog smisla, Daniele?"

"Svakako", složi se on, po tko zna koji put. Iznenadilo me kad sam shvatila da imam visoko mišljenje o Danielu.

On je bio tako dobar prema meni čitavo vrijeme ove krize s tatom. "Ti si dobar lik", rekla sam mu jedne večeri, kad sam zastala da

uhvatim zraka. "Ne, nisam, ne bih to učinio ni za koga osim tebe", on se nasmije. " Ali svejedno, ne smijem postati previše ovisna o tebi", brzo dodam.

Nisam to rekla u posljednjih pet minuta i njegov osmijeh me opustio. Morala sam to neutralizirati. "Ja se emocionalno oporavljam, znaš?"

"Da, Lucy." "Pokušavam preboljeti gubitak oca, znaš?" "Da, Lucy." Željela sam da se taj život u zoni sumraka nastavi zauvijek, život u

kojem nisam bila u doticaju ni s kim osim s mojim psihijatrom, što je značilo s Danielom. Sve dok Daniel nije odlučio da mu je dosta, što je zaprijetilo uništenjem lijepog i sigurnog svijeta koji sam stvorila.

Nije me upozorio. Jedne večeri smo se našli i ja sam ponovila uobičajeno: "Zdravo

Daniele, drago mi je da te vidim, ali samo zato što ispunjavaš prazninu u mom životu", a on me uhvatio za ruku i nježno mi je rekao: "Lucy, zar nije vrijeme da ovo prestane?"

"Š-što?" upitala sam, osjećajući da mi se zemlja ljulja pod nogama. "O čemu govoriš?"

410

"Lucy, ne bih te želio uznemiriti, ali razmišljao sam i pitao se nije li došlo vrijeme da ovo pokušaš preboljeti", reče on, još nježnijim tonom.

Izraz na mom licu je bio poput mrtvačke ukočenosti na vrhu skale za mjerenje pogođenosti.

"Možda se nisam trebao toliko truditi oko tebe", reče on. Činilo se da mu je mučno. "Možda sam ti čak i naškodio."

"Ne, ne", požurila sam reći. "Bio si dobar prema meni, divan." "Lucy, mislim da bi trebala opet početi izlaziti van", predloži on

nježnim tonom koji me samo uplašio. "Ali i sada sam vani", bila sam dovitljiva. Da ne spominjem obrambeni

stav. Osjetila sam da se bliži kraj mojim danima u sigurnoj luci. "Mislim van, vani", reče Daniel. "Kada ćeš opet započeti pravi život?

Izlaziti s ljudima? Ići na zabave?" "Kad prestane krivnja zbog tate, naravno", gledala sam ga sumnjičavo.

"Daniele, ti bi to trebao razumjeti." "Znači, ne možeš živjeti normalnim životom jer se osjećaš krivom zbog

tate?" "Točno!" nadala sam se da je time rasprava završena. Ali nije bila. Daniel reče: "Krivnja ne prolazi sama od sebe. Ti je moraš otjerati." Oh, ne! Nisam to htjela čuti. Odlučila sam ga zavesti svojim ženskim šarmom i stidljivo ga

pogledam, trepćući. "Molim te ne gledaj me tako, Lucy", reče on. "Neće ti upaliti." "Jebi se", promrmljala sam, a onda sam posramljeno sjela, i nadureno

šutjela. Pokušala sam ga mrzovoljno gledati, ali nije ni to uspjelo. Vidjela sam

da misli ozbiljno. "Lucy", reče on, "ne želim te uznemiriti, i molim te dopusti mi da ti

pomognem." Moram priznati da je zvučao kao da ga to strašno muči. Uzdahnem i popustim: "Dobro, ti podli gade, pomozi mi onda." "Lucy, tvoja krivnja će se vjerojatno umanjiti, ali nikad neće potpuno

nestati. Morat ćeš naučiti živjeti s njom." "Ali ja to ne želim." "Znam, ali morat ćeš. Ne možeš jednostavno život staviti na čekanje do

nekog dana u dalekoj budućnosti kad osjećaj krivnje nestane, a i to se možda nikad neće dogoditi."

Rado bih tako postupila. "Ti si kao Mala Sirena", reče on, odjednom promijenivši temu. "Jesam li?" sjala sam od zadovoljstva. Ovakav razgovor mi se više

sviđao. A kosa mi je zaista izgledala duga i kovrčava i sjajna, kad je to već spomenuo.

"Ona je morala podnijeti muku hodanja po oštricama da bi zauzvrat mogla živjeti na suhom. Ti si sklopila istu takvu pogodbu, slobodu si platila

411

krivnjom." "Oh." Nije spomenuo moju kosu. "Ti si dobra osoba, Lucy, nisi napravila ništa loše i imaš pravo na

ugodan život", objasni on. "Razmisli o tome, to je sve što tražim." I tako sam razmišljala o tome. I razmišljala. I razmišljala. Pušila sam

cigaretu i razmišljala. Pila sam džin i tonik i razmišljala. Razmišljala sam i dok je Daniel bio na šanku i naručivao mi još jedan. I napokon sam progovorila.

"Razmislila sam o tome. Možda si u pravu, možda je vrijeme da krenem dalje."

Prava istina je bila da mi je možda napokon dosadila tolika neiskvarena nesreća. Dosadila mi je popustljivost prema samoj sebi. A mogla sam tako nastaviti mnogo duže, možda i godinama da me Daniel nije zaustavio.

"Izvrsno, Lucy", bio je oduševljen. "I kad sam već grozan prema tebi, mislim da bi trebala razmisliti o posjetu majci."

"Što si ti?" upitam oštro. "Moja prokleta savjest?" "I budući da si već ljuta na mene", nasmije se on, "mislim da bih ti

trebao reći da je vrijeme da prestaneš trpjeti tatine uvrede. Prestani se kažnjavati. Otplatila si svoj dug društvu i tvoja kazna je gotova."

"Ja ću o tome odlučiti", kažem ljutito. Prestati kažnjavati sebe, doista! Njega očigledno nisu odgojili u katoličkom duhu. Nisam mogla ni zamisliti život koji ne uključuje samokažnjavanje.

Iako kad malo bolje razmislim, možda je popuštanje samoj sebi dobra ideja, u stvari, to je vrlo ugodna opcija. I dok sam stajala na rubu, Daniel je rekao nešto što mi je sve promijenilo.

Rekao je: "Znaš, Lucy, ako se toliko osjećaš krivom, uvijek se možeš vratiti tati. Kad god želiš."

Prijedlog me zaprepastio. To ne bih učinila. Nikada. I tek sam tada shvatila o čemu je Daniel govorio. Odabrala sam slobodu jer sam tako htjela. Trebala bih je onda i iskoristiti.

Zurila sam u njega dok mi je svitalo. "U pravu si, znaš", kažem tiho. "Život treba živjeti." "Bože, Lucy", zvučao je šokirano. "Nije potrebno klišeizirati." "Gade", nasmijem se. "Ne možeš se do vijeka bojati", reče on iskoristivši moje dobro

raspoloženje. "Ne možeš se skrivati od osjećaja, od drugih ljudi." Zastane kako bi naglasio sljedeće: "Lucy, ne možeš se skrivati od

muškaraca." E, sad je malo pretjerao. Želio je da potrčim, a još nisam mogla ni

hodati. "Dečko!" kažem panično. "Želiš da nađem dečka nakon svih nevolja

koje sam doživjela."

412

"Kriste, Lucy, čekaj malo", reče Daniel. Uhvatio me za ruku kao da ću upravo sad izletjeti na ulicu i zaprositi prvog muškarca koji naiđe. "Ne odmah. Mislio sam jednog dana, ne sad..."

"Ali Daniele", kukala sam. "Ja tako loše procjenjujem muškarce. Barem bi ti trebao znati da sam nepopravljiva."

"Ne, Lucy, samo sam htio da razmisliš o tome..." reče on nervozno. "Ne mogu vjerovati da misliš da sam spremna za vezu", kažem

iznenađeno. "Lucy, ne mislim... samo želim reći..." "Ali ja vjerujem tvojoj prosudbi", kažem sumnjičavo. "Ako ti kažeš da

je to dobro za mene, onda tako mora biti." "To je samo prijedlog, Lucy", Daniel je bio nervozan. Ali nešto me zaintrigiralo, sjećanje na ugodan osjećaj zaljubljenosti.

Kroz maglu sam se sjećala kako mi je bilo lijepo. Možda sam, uz to što mi je dosadila nesreća, isto tako osjećala dosadu bez muškarca.

"Ne, Daniele", rekla sam pažljivo. "Kad si to već spomenuo, možda to i nije loša zamisao."

"Čekaj, Lucy, samo sam rekao... Sad kad bolje razmislim, to je loša zamisao, vrlo loša zamisao. Žao mi je što sam to uopće spominjao."

Autoritativno sam podigla ruku. "Gluposti, Daniele, imao si pravo reći mi sve to. Hvala ti." "Ali..." "Nema ali, Daniele, potpuno si u pravu. Sljedeći put kad bude neka

zabava, idem!" zaključim odlučno. Nakon nekoliko trijumfalnih minuta tiho sam rekla: "Ali i dalje ćemo

se viđati, zar ne? Ne stalno, ali znaš...?" I on mi hrabro odgovori: "Naravno da hoćemo, Lucy, naravno da

hoćemo." Ni u jednom trenutku nisam pomislila da Daniel ima neki skriveni

razlog zbog kojeg želi da se udaljimo, da se ja oslobodim. Da njegova briga za moju neovisnost i nije sasvim altruistična. Da možda ima novu djevojku koja nestrpljivo čeka njegovu slobodu. Koja nervozno čeka da se ja naklonim i odem s pozornice kako bi ona mogla zauzeti svoje mjesto i biti centar pozornosti. Nikad nisam sumnjala da je njegova briga iskrena i nesebična. Vjerovala sam mu u potpunosti. I zbog toga sam odlučila poslušati njegov savjet.

413

Osamdeseto poglavlje

ova ja. Pucam od snage. Neovisna. Ponovno rođena. Vratila sam se. Borim se. Imam čvrst stisak ruke. Upoznajem nove ljude. Družim se s njima. Očijukam. Snažna žena. Znam što hoću. Bože, kako je to bilo naporno. I tako dosadno. Koliko sam primijetila, učenje kako ponovno živjeti je

značilo samo jedno – ne družiti se s Danielom. Ili barem drastično smanjiti količinu vremena koje sam provodila s njim. I užasno mi je nedostajao. Nitko nije bio tako zabavan kao on. Ali to je bilo za moje dobro, čak sam i ja to primijetila, a pravila su pravila. U svakom slučaju, nije to bila užasna apstinencijska kriza kakvu sam očekivala jer me još uvijek zvao svaki dan. I znala sam da ćemo se vidjeti sljedeću nedjelju jer sam ga vodila na ručak za njegov rođendan.

Ovaj posao oko učenja kako ponovno živjeti je bilo lakše zamisliti nego ostvariti, predugo sam bila izvan opticaja da bih se imala više s kim družiti. Upala sam na izlazak poslije posla s Jedom i Meredijom i tu sam grdno pogriješila. Oboje su se ponašali kao da sam nevidljiva.

Sljedeće večeri sam izašla s Dennisom i iako mi je obećao ludi provod, i to je bila katastrofa. Prvo je odbio otići u bilo koji pub, osim u onaj za homiće, a onda sam ja čitavu večer očajnički pokušavala uloviti njegov pogled, dok se on meškoljio na stolici, i preko mog ramena promatrao mlade dečke u uskim bijelim majicama. Jedva sam iz njega izvukla nekoliko riječi. A kada je i pokušao razgovarati sa mnom, pričao je samo o Danielu. A to je bilo vrlo neodgovorno od njega, pojačavao je moju naviku umjesto da mi pomogne da je se riješim.

Megan je još uvijek mučio poremećaj uslijed promjene godišnjeg doba, i kad sam joj predložila da izađemo i da se napijemo i da pokupimo nekog muškarca, ona je samo uzdahnula i rekla je da je preumorna.

Tako su mi ostale samo Charlotte i Karen. A uza sve poštovanje, cimerice su bile posljednje utočište. S njima sam se mogla napiti bilo kad.

"Zar ne možeš ponuditi nešto bolje od odlaska u Dog's Bolix gdje će nas škotski bilderi polijevati pićem?" žalila sam se.

"Iako nemam ništa protiv škotskih bildera", dodam brzo, vidjevši da se Karen namrštila.

"Prepustite to meni", Charlotte je tajanstveno dotakla vrh nosa. I u maniri mađioničara koji izvlači zeca iz šešira, ona je izvukla zabavu u

N

414

subotu navečer. Jedan rođak od prijatelja od brata od dečka od cimeričine kolegice je organizirao zabavu jer odavno nije pokupio djevojku. Upravo iz tog razloga smo Charlotte, Karen i ja bile izuzetno dobrodošle.

U subotu navečer su pripreme za zabavu bile kao u dobra stara vremena. Charlotte i ja smo otvorile bocu vina i zajedno se uređivale u mojoj sobi.

"Pitam se hoće li tamo biti zgodnih muškaraca večeras?" rekla je Charlotte, dok je pomalo pijanim pokretima pokušavala nanijeti maskaru na donje trepavice.

"Pitam se hoće li uopće biti muškaraca", kažem sumnjičavo. "Naročito ako tip organizira zabavu samo da može pokupiti djevojku."

"Ne brini", reče Charlotte, a ruka joj je drhtala. "Sigurno će biti momaka, a jedan ili dvojica će sigurno biti zgodni."

"Nije me briga, samo da ne budu poput Gusa", odgovorim. Karen je uletjela u sobu i otvorila moj ormar. "Hoćeš reći da je gotovo s dovođenjem pijanih, siromašnih luđaka, koji

nam kradu tekilu?" upita ona dok je efikasno pretraživala moje vješalice. "Da." "Oh, sranje!" poviče Charlotte. "Daj mi maramicu, uprljala sam se po

licu." "I to je zbog ovoga što ti se dogodilo s ocem?" upita Karen, ignorirajući

Charlotte. "Tko zna? Možda bih se ionako zasitila siromašnih glazbenika",

kažem. "Teško", reče Charlotte dok je lizala maramicu i brisala maskaru s

lica. Nije se željela odreći svoje teorije. "Moraš priznati, Lucy, nisi više mlada. Froyd kaže..."

"Oh, umukni Charlotte", odreže Karen. "Bolje ti je da čitaš Enid Blyton. Lucy, gdje ti je kožna jakna, htjela bih je obući večeras."

Nevoljko joj je predam. Nakon nekog vremena smo bile spremne. "Lucy, izgledaš predivno", reče Charlotte. "Ne, nije istina." "Istina je. A čini li ti se da izgledam kao da sam stavila sivo rumenilo?" "Ne baš. U svakom slučaju izgledaš prekrasno." U stvari, na licu su joj se vidjeli tragovi obrisane maskare, ali taksi je

već bio na putu i nismo imali vremena čekati Charlotte da popravi šminku. Poslat ću je u WC kad stignemo na zabavu.

"Karen, moramo gledati Lucy u akciji večeras", reče Charlotte. "Pronaći će najzgodnijeg, najbogatijeg muškarca u prostoriji i pokupit će ga."

"Ne, neću", nisam željela razočarati Charlotte. Moja transformacija nije mogla biti trenutačna i čudesna kao što je ona očekivala. "Kao da

415

ionako nije bila nestašica poštenih muškaraca, zašto bih ja odjednom upoznala jednog ljepotana koji obožava tlo po kojem gazim samo zato što sam otkrila da mi je otac alkoholičar?"

"Hoćeš", bila je odlučna. "Slušaj me", reče Karen. "Ako tamo bude neki bogati, zgodni

muškarac, ja ću ga zgrabiti." Riječ "Daniel" je neizgovorena lebdjela između Karen i mene. A onda ju je neustrašiva Karen izgovorila. "Sjećaš li se kad sam mislila da nešto ima između tebe i Daniela?"

upita ona s prijetećim osmijehom. "Iako još uvijek nisam uvjerena da nisi potajno zaljubljena u njega."

"Mada od toga neće biti ništa", nastavi ona. "Moraš priznati, Lucy", odmjeri moje kratko, ravno tijelo svojim pogledom sofisticirane plavuše. Automatski sam se osjetila posramljeno i ništavno. "Ti baš nisi njegov tip, zar ne?"

Doista nisam bila. To je bilo službeno, on mi je to rekao. Sjećanje na onu noć kada me odbio mi je uvijek bilo na pameti.

416

Osamdeset i prvo poglavlje

a zabavi sam ga odmah zapazila, onoga kojeg bih bila odabrala u prethodnom životu. Bio je mlad, kosa mu je bila svijetla od sunca, i dovoljno dugačka da mi ukaže na to kako nije trgovac dionicama. Bio

je zgodan i nepouzdanog izgleda sa svjetlucavim, jasnim očima. Sjaj u očima je vjerojatno postigao uz pomoć kemijskih sredstava. Na prvi pogled se moglo vidjeti da nikada u životu nigdje nije stigao na vrijeme.

Nosio je džemper koji bih nekad prije opisala kao osebujan i jedinstven, a dovoljno bi bilo reći da je užasan. Bio je glasan i veseo i upravo je pričao priču živopisno mašući rukama. Grupa ljudi oko njega se nekontrolirano smijala, ali i oni su izgledali kao ovisnici o drogi. Vjerojatno im je pričao o tome kako je jednom bio uhićen, pomislim strogo.

Uhvatim se u takvom razmišljanju. Od kada sam postala tako ogorčena? Nisam imala pravo svakog loše odjevenog, dugokosog mladića trpati u istu kategoriju s Gusom. Ovaj plavušan je možda velikodušan i drag i ima dobro srce i mnogo novca.

Gledala sam ga i mislila: "Znaš, sladak je." Uhvatio me kako ga gledam i namignuo mi je i nasmiješio se. Ja sam

okrenula glavu. Nakon nekoliko minuta me netko potapša po ramenu. Okrenem se i

ugledam njega, slatku, glasnu, osunčanu zatvorsku ptičicu. "Zdravo", reče on glasno. Oči su mu bile nevjerojatno sjajne srebrne

boje. A šara na džemperu je mogla izazvati napadaj padavice. "Zdravo", nasmijem se. Nisam si mogla pomoći, bilo je to sasvim

automatski. "Ugledao sam te s drugog kraja sobe", nasmije se on. "I zapazio sam

da si i ti mene zapazila. I pitao sam se bi li izašla sa mnom na dvorište da zapalimo jedan joint, dvadeset..."

Glas mu se izgubio dok sam ja samo zurila u njega. Nisam htjela biti gruba, ali morala sam provjeriti svoje bilo da vidim privlači li me. Ali ništa se nije dogodilo, bila sam mrtva hladna.

"Hm... možda i ne... bio je to samo prijedlog", on se odmakne od mene, a smiješak mu zamijeni nervozan izraz razumijevanja. "Bilo je to glupo, jer nemam droge, nikad to ne koristim. 'Samo reci ne', to je moj moto..."

Povukao se među svoju ekipu i čula sam kako im govori da sam policajka na tajnom zadatku. Oni su se kolektivno sledili i, kao jedno tijelo,

N

417

pobjegli iz prostorije. Ono što je mislio da je vidio na meni, neki signal koji sam običavala

emitirati da privučem muškarca poput njega, je nestao. Bila je to samo utvara koja se pojavila na trenutak i greškom ga privukla.

Šteta, pomislim, jer je bio zaista sladak. Kasnije sam čula kako se netko žali što na zabavi ni od koga nije

mogao kupiti drogu. Imala sam čast osjećati se krivom. Bila je to užasna zabava, susjedi uopće nisu zvali policiju. Glazba je

bila užasna, gotovo da i nije bilo pića, kao ni jednog zgodnog muškarca. Ni jednog koji bi se meni svidio. Karen se zapalila za nekog velikog,

salastog tipa za kojeg se pričalo da mu tata ima love. I po svom odlučnom običaju ona je pronašla nekoga tko poznaje nekog tko poznaje nekog tko poznaje velikog, salastog tipa i na kraju se upoznala s njim.

Charlotte i ja smo sjedile na kauču dok su svi ostali kružili uokolo i ignorirala nas. Bilo mi je užasno dosadno. Charlotte je stalno komentirala sve prisutne. "Pogledaj ga, Lucy, kako drži ruke na bokovima, klasični tip naklonjenosti analnom odnosu", i, "Pogledaj je, Lucy, očajnički traži pažnju, sigurno je majka nije dojila."

A ja sam promrmljala: "Nije nego suzdržanost", i "Ona drži supruga za ruku."

Kako sam se samo kajala zbog toga što se Charlotte dokopala moje knjige o psihologiji za nesretne žene.

Dosada se nastavila. Ali barem sam se mogla radovati šetnji do taksi službe i kebabu.

Karen je doplesala s ljudskim odreskom. "Djevojke", rekla je Charlotte i meni, svojim namještenim, jasam-tako-

šarmantna glasom, "ovo je Tom. Želio se upoznati s vama, Bog zna zašto!" Charlotte i ja se nasmijemo. Jer smo znale da ćemo upasti u nevolje

ako se ne nasmijemo. "Tome, ovo je Charlotte i ovo je Lucy." Izbliza nije bio tako loš, zaista. Smeđe oči, smeđa kosa, prilično

ugodno lice. Ali jednostavno ga nisam mogla prestati zamišljati uz papreni umak.

Osoba do mene na kauču je ustala jer im se prijatelj srušio u kupaonici. I Tom je upitao Karen želi li sjesti.

"Ne", reče ona. Zato što je htjela stajati pored njega, naravno. "Jesi li sigurna?" upita on zbunjeno. "Prilično", ona mu se veselo nasmije. "Volim stajati." "Dobro", reče on, već zaista zbunjen. I na Karenin ispala-mi-je-vilica

užas on sjedne pored mene. Istog trena, poput bljeska, u maniri vježbe za pomicanje granica

izdržljivosti, Karen sjedne na naslon kauča, pored Charlotte. U stvari je sjela na Charlotte. Zatim se nagnula naprijed da bi mogla razgovarati s T-

418

bone odreskom, gotovo prekrivši Charlotte i mene. Ali, samo je gubila vrijeme. "Tako mi je drago da sam upoznao Karen", reče mi Tom. Ja se pristojno nasmiješim. "Zato", nastavi on, " što tebe promatram čitavu večer i pokušavam

skupiti hrabrost da ti priđem i započnem razgovor." Opet se pristojno nasmiješim. Kriste! Karen će me ubiti. "I nisam mogao vjerovati kako sam sretan kad sam započeo razgovor s

tvojom prijateljicom." "O čemu se radi?" nasmiješi se Karen. "Upravo sam govorio Lucy kako mi je drago da sam počeo pričati s

tobom", reče Tom. Karen zabaci kosu u znak pobjede. "Proveo sam čitavu večer razmišljajući kako bih mogao prići Lucy",

nastavi on. Karen se smrzne na pola pokreta. Čak su joj se i pramenovi kose

smrznuli. Okrene se i pogleda me Lucy-umrijet-ćeš-zbog-ovoga-ti-kujo

pogledom. Ja se stisnem na kauču. Nekoliko dana kasnije sam čula da su sve

biljke u stanu uvenule te noći. A Tom me nije nimalo privlačio, ipak sam ja bila gotovo i

vegetarijanka. "Drago mi je da sam ti bila od koristi, Tome", reče Karen ledeno. Zatim

ustane i ode na drugi kraj prostorije. Tom i ja se pogledamo, on u šoku, a ja u stranu. Zatim smo oboje

prasnuli u smijeh. To što sam se sviđala Tomu je bilo tipično. Zato što se on meni nije

sviđao. Nisam ga ni primijetila. Znala sam da je najbolji način za privlačenje muškaraca taj da ti se ne sviđaju. Ali to je trebalo biti iskreno, gluma nije palila. Muškarci su uvijek znali da ih u stvari želim ako sam ih ignorirala i ponosno držala glavu. (Citiram.)

Charlotte je, vjerojatno želeći umrijeti, potrčala za Karen, a ja sam započela razgovor s mesnatim Tomom. Bila sam dirnuta njegovim malim priznanjem o tome kako je previše nervozan da bi započeo razgovor itd., itd. I činilo se da je ljubazan. Ali naravno da je bio i želio me odvući u krevet. I gotovo sam zadrhtala pri pomisli na to, bio je toliko velik, bilo bi to kao da spavam s bikom.

Ne kao Daniel, on je bio velik, ali lijepo velik. Dokono sam se pitala gdje je on te večeri. Odjednom pomislim na nešto užasno, možda je na drugoj zabavi, ponaša se kao Tom, pokušavajući uvjeriti djevojku da ode kući s njim. Želudac mi se zgrči od straha i osjetim panični poriv da ga

419

nazovem nadajući se da ću ga naći kod kuće u krevetu, samog. "Oh, ne", kažem sebi užasnuta, "upozorila sam te da bi ti se to moglo

dogoditi." Nakon svega što sam rekla, jesam li postala previše ovisna o Danielu? Prisilila sam se da sjedim mirno, nisam ga mogla samo nazvati i pitati

ga je li s nekim u krevetu. A kad smo već kod toga, zašto bih to željela? To me prestrašilo i smirila sam se. Nikad nisam bila posesivna u vezi

Daniela. Nikad mi nije smetalo s kim razgovara, koga zavodi, koga vodi kući u krevet i kome skida odjeću i...

Panični strah je opet počeo rasti. Dugo vremena je bio bez djevojke i to nije moglo zauvijek trajati. Jednom je morao upoznati neku dobru djevojku. Ali ako počne izlaziti s nekim, što će biti sa mnom? Kako ću se ja uklopiti u njegov život?

Što se događa, pitala sam se u strahu. Ponašala sam se kao da sam ljubomorna, kao da... kao da... kao da mi se sviđa. Ne, ne, neću tako misliti! NEĆU TAKO MISLITI. Gotovo sam to naglas povikala.

Vratila sam se u stvarnost. Pokušala sam se koncentrirati na sirotog Toma jer me nešto upitao i željno je čekao odgovor.

"Molim?" upitam. Osjetim laganu mučninu. "Lucy, mogu li te jednom izvesti van?" "Ali ne sviđaš mi se, Tome", izvalim. U stvari sam rekla: "Ne sviđaš mi

se ti." Izgledao je kao da je malo iznenađen. "Oprosti", kažem. "Nisam mislila..." Ali mislila sam. Postala sam previše posesivna u vezi s Danielom, i

Daniel je to očito znao. Vjerojatno je mislio da mi se sviđa. Kakva drskost. "Samo te želim izvesti na večeru, Lucy", reče Tom ponizno. "Zar ti se

zato moram sviđati?" "Oprosti, Tome." Jedva da sam mogla razgovarati s njim. Daniel me se želio riješiti,

sada sam shvatila. O tome se radilo kad je rekao da bih trebala ponovno početi živjeti. Mala sirena, zaista! Jednostavno je pokušavao otkvačiti moj grčeviti stisak, prst po prst. Osjetim izljev poniženja, koji je ubrzo prerastao u ljutnju. Dobro onda, pomislim bijesno. Neću više imati posla s Danielom. Naći ću novog dečka i tako ću mu pokazati. Izaći ću s Tomom i zaljubit ću se i bit ćemo zaista sretni.

"Tome, rado ću izaći s tobom", kažem. Poželim da sam umrla. "To je divno", Tom je blistao. Da ga nisam toliko žalila, rado bih ga bila

udarila. "Kada?" pokušam unijeti malo entuzijazma u svoj glas. "Sada?" upita on s nadom. Podignutom obrvom sam uspjela prenijeti Tomu da se izlaže opasnosti

od skore smrti.

420

"Oprosti", reče on prestrašeno. "Oprosti, oprosti, oprosti. Sutra navečer?"

"Dobro." Dogovor je pao. I upravo na vrijeme, jer se zabava izvrnula i umrla.

421

Osamdeset i drugo poglavlje

mala sam najbolju namjeru da se više nikada ne vidim s Danielom. Jedini problem je bio u tome da sam ga sljedećeg dana trebala odvesti na rođendanski ručak. Mislila sam da to ne mogu otkazati, ne samo zato

što je to bilo dogovoreno prije više tjedana, nego zato što mu je bio rođendan.

Možda sam osjećala olakšanje, ali pokušavala sam ne misliti na to. To je bilo jednostavno jer je atmosfera između Karen i mene bila užasna. Nije htjela razgovarati sa mnom i stalno je hodala po stanu i trudila se da otvori sva vrata samo da bi ih mogla zalupiti.

Bilo je to vrlo neugodno. A ja sam se gorko kajala što sam pristala izaći s Tomom. Sigurno sam bila izvan sebe, on je bio užasan, a Karen ga je bila izabrala. Točno sam znala da se neću zaljubiti u njega i da time neću ništa dokazati Danielu.

Užasan strah da je Daniel upoznao novu ženu se ušuljao dok sam spavala. Bila sam sigurna da je strah koji sam osjetila prethodne večeri bio kao predosjećaj. Više to nije bila samo pomisao, pretvorila se u predosjećaj.

Pokušala sam urazumiti samu sebe dok sam se spremala za izlazak. Bila sam prilično sigurna da mi se Daniel ne sviđa, kao takav. To što sam osjećala za njega nije bila stvar ljubavi ili seksa. Istog trena su me preplavila nepozvana sjećanja na poljubac, ali sam ih izbrisala. (Još uvijek sam bila dobra u brisanju stvari, bila je to divna sposobnost.) Ali možda sam postala toliko ovisna o njemu kao o prijatelju? Jesam li postala previše bliska s njim nakon raspada moje obitelji?

Dobro, ako jesam, to mora prestati. Bila sam zadovoljna sobom zbog takvog razumnog ponašanja. Iako je

ono trajalo samo jedan trenutak. Gotovo istog trena je opet počela panika. Ali što ako je upravo sada s njom u krevetu? – mislila sam. Na kraju sam ga nazvala. Jednostavno se nisam mogla zaustaviti.

Pretvarala sam se da zovem kako bi provjerila gdje se moramo naći, iako sam znala da je to na stanici podzemne u Green Parku u dva sata. I na moje olakšanje, nije zvučao kao da je neka žena u krevetu pored njega. Iako je to bilo teško reći sa sigurnošću, Danielov život nije bio kao film Idemo dalje u kojem žene u krevetu vrište i hihoću se.

Sreća je bila u tome što sam bila u Kareninoj nemilosti pa nisam morala izmišljati izgovore kad sam izašla da se nađem s Danielom. Da je

I

422

razgovarala sa mnom, sigurno bi joj bilo sumnjivo, jer sam bila savršeno dotjerana, želeći pokazati Danielu da nisam očajna gubitnici. Moja najkraća haljina i isti takav kaput nisu baš bili dobra zaštita od hladnoće u ožujku, ali nije me bilo briga. Ponos će me grijati.

On je čekao na stanici u Green Parku u dogovoreno vrijeme. Dok sam drhteći teturala prema njemu u svojim sandalama od zmijske kože s visokim potpeticama, on mi se smješkao takvim zanosnim osmijehom da sam se skoro spotakla. Bila sam ljuta i vrlo sumnjičava. Zbog čega se cerio? Je li se tako široko smijao zbog sreće što ima novu djevojku? Je li to bio postkoitalni sjaj zbog kojeg je tako divno izgledao?

"Lucy, izgledaš predivno", rekao je. Onda me poljubio u obraz i osjetim napetost i zažarim se. "Ali zar ti nije hladno?"

"Nimalo", kažem nejasno, dok sam ga diskretno promatrala tražeći ljubavne ugrize, ispucale usne, ogrebotine i slično.

"Gdje idemo, Lucy?" upita on. Nisam na njemu mogla pronaći vidljivih znakova nedavne seksualne

aktivnosti, ali većim dijelom je bio umotan u zimski kaput, te nisam imala razloga odahnuti s olakšanjem.

"To je iznenađenje", kažem, dok sam se pitala je li podigao ovratnik kaputa s namjerom da sakrije vrat pun ugriza. "Idemo, požurimo, smrzavam se!"

Prokletstvo! Pogledi nam se susretnu, a njegova usta su podrhtavala dok je pokušavao zaustaviti smijeh. "Da se nisi usudio", zaprijetim.

"Neću", reče on ponizno. Odvela sam ga prema ulici Arbroath, a kad smo stigli do staklenog

predvorja Obale, rekla Sam: "Ta daaa!" Bio je zadivljen i ja sam bila sretna. Obala je bila jedan od najnovijih,

najmodernijih londonskih restorana, u kojeg su zalazile manekenke i glumice. Ili je tako barem pisalo u časopisima, a meni će ovo biti prvi, i vjerojatno i posljednji posjet.

Čim smo ušli shvatila sam da sam ozbiljno podcijenila koliko je Obala bila posjećeno mjesto s mnoštvom događanja. Neljubaznost osoblja je to otkrivala.

Čovjek na ulazu, zlovoljni mladić, je zurio u mene kao da sam upravo čučnula pred ulazom i pomokrila se. "Da?" prosiktao je.

"Stol za dvoje na ime..." "Jeste li rezervirali?" obrecne se on. Istog trena poželim reći: "Slušaj ti mali gade, ti samo radiš na prijemu,

znaš. Žao mi je što ću za obrok potrošiti više od tvoje tjedne plaće, ali to što mi želiš pokvariti ručak neće ti nadoknaditi taj novac. Jesi li razmišljao o večernjoj školi? Mogao bi se upisati u školu i položiti nekoliko ispita. A onda bi možda našao pravi posao."

Ali budući da je Danielu bio rođendan i željela sam da sve dobro

423

prođe, ponizno sam rekla, "Da, rezervirali smo. Na ime Sullivan." Ali govorila sam u vjetar. On se spustio sa svog malog postolja i

poljupcem je pozdravio ženu odjevenu u Gucci, koja je ušla poslije nas. "Kiki, draga", mahao je repom. "Kako je bilo na Barbadosu?" "Znaš, kao na Barbadosu", progurala se pored mene. "Upravo smo

sletjeli. David je išao parkirati benđu." Promotrila je restoran. Daniel i ja smo se ponizno povukli do zida. "Samo nas je dvoje", reče ona. "Bilo bi lijepo dobiti stol do prozora." "Jeste li... hm... rezervirali?" on se diskretno nakašlje. "Oh, kako sam zločesta", ona se nasmije ledenim smiješkom. "Trebala

sam te nazvati iz auta. Ali vjerujem u tebe, Raymonde." "Zovem se Maurice", reče Raymond. Izgovarao je to kao "Moreece." "Svejedno", ona odmahne rukom. "Samo nam nađi stol i to brzo. David

umire od gladi." "Ne brini, draga, utrpat ćemo vas negdje", on zahihoće. "Prepusti to

Moreeceu." On pogleda u knjigu. Daniel i ja smo se stopili sa zidnim tapetama.

Iako ih nije bilo. "Da vidimo", promrmlja Maurice nervozno. "Stol broj deset bi se

upravo trebao osloboditi..." Nastavio je ignorirati Daniela i mene. Mrzim te, pomislim. Da sam bila sama bila bih čekala do beskonačnosti. Ali zato što je

Danielu bio rođendan, i zato što sam htjela da se dobro provede, odlučila sam uzeti stvar u svoje ruke.

"Oprosti, Maurice", izgovorila sam to kao "Morris", "Daniel umire od gladi, u stvari gotovo je gladan kao i David. Mi bismo željeli sjesti za naš stol, molim te. Onaj koji smo rezervirali."

Daniel je prasnuo u smijeh. Maurice me pogledao, izvukao dva jelovnika i pogledao Kiki "Kriste, ne mogu vjerovati!" pogledom. Velikom brzinom je krenuo prema drugom kraju restorana. Iz nekog razloga se činilo da ima novčić metlu malim guzovima, i uporno se trudio da ga ne ispusti. I zato ih je stiskao. Čvrsto ih je stiskao.

Bacio je jelovnike na mali stol i nestao. Jedva je dočekao da pobjegne od nas. Obični ljudi, bljak!

Daniel i ja smo sjeli. Daniel se smijao i smijao. "To je bilo izvrsno, Lucy." "Oprosti zbog toga, Daniele", osjećala sam se prilično plačljivo. "Htjela

bih da zaista uživaš zato što ti je rođendan i zato što si bio tako dobar prema meni i tako sam ti zahvalna i što si radio sinoć?"

"Molim?" bio je zbunjen. "Što sam radio sinoć?" "Hm, da", kažem. Nisam to namjeravala tako ispaliti. "Izašao sam na pivo s Chrisom."

424

"I s kim još?" "Ni s kim." Uh. Olakšanje je trajalo otprilike trideset sekundi. Sve dok nisam shvatila

da će u budućnosti biti na tisuće subotnjih večeri, sve do beskonačnosti. I baš svake subote će postojati šansa da Daniel upozna neku ženu.

To me toliko mučilo da sam ga jedva mogla slušati. Govorio je nešto o nama i kako ćemo te večeri ići u kazalište. "Ne, Daniele, čekaj", kažem brzo. "Ne mogu večeras izaći s tobom." "Ne možeš?" Je li bio razočaran? – pitala sam se s nadom. "Imam novi spoj", kažem. "Zaista? To je divno, Lucy!" Zar je morao biti tako prokleto sretan zbog

mene? "Da, to je divno", osjećala sam ljutnju i želju da se branim. "Nije

pijani, siromašni besposličar. Ima posao i auto i sviđao se Karen." "Divno", reče on opet. Ja pristojno potvrdim. "Bravo", reče on pun entuzijazma. Bravo? Pomislim ljutito. Zar sam bila tako jadna. Odjednom se naoblačilo. Sjedila sam u tišini. Rođendan ili ne, bila

sam previše ljuta da bih bila ljubazna prema njemu. "Tako da te od sada neću toliko često viđati", kažem. "Shvaćam, Lucy", reče on ljubazno. Došlo mi je da zaplačem. Sjedila sam i nadureno buljila u stol. Daniel je zasigurno pokupio

moje raspoloženje jer je i on bio potišten, što je bilo vrlo neobično za njega. Unatoč neljubaznosti osoblja, ručak nije bio uspješan. Hrana je bila

dobra, ali ja nisam mogla jesti. Bila sam previše ljuta na Daniela. Kako se usuđuje radovati zbog mene? Kao da sam invalid ili nešto slično.

Na sreću, neljubaznost osoblja je meni i Danielu otvorila temu za razgovor. Svaki od njih je bio tako osorno, oholo i jednostavno staromodno drzak da smo pred kraj jela polako počeli iznova komunicirati.

"Dupeglavac", Daniel mi se nasmiješi dok nas je konobar ignorirao kad smo htjeli naručiti kavu.

"Glupan", složim se sa smiješkom. Kad je došao račun, potukli smo se oko njega. "Ne, Daniele", bila sam uporna. "Ovaj put ja plaćam, tebi je rođendan." "Jesi li sigurna?" "Sigurna sam", nasmijem se. Ali osmijeh mi se zaledio kad sam vidjela

koliki je iznos. "Dopusti mi da platim pola", predloži Daniel kad je vidio moj

zaprepaštena izraz lica.

425

"Ne dolazi u obzir." Opet tučnjava. Daniel mi je pokušao istrgnuti račun iz ruke, ja sam se

odmakla, itd., itd. Na kraju mi je velikodušno dopustio da platim. "Hvala za predivan ručak, Lucy", reče on. "Mada i nije bio predivan, zar ne?" upitam tužno. "Bio je", reče on hrabro. "Želio sam doći ovdje i sada znam kako je." "Obećaj mi nešto, Daniele", kažem. "Bilo što." "Da više nikad nećeš svojevoljno i namjerno doći ovdje." "Obećavam, Lucy." Otpratila sam ga do stanice podzemne, a zatim sam otišla do

autobusne postaje. Osjećala sam se depresivno. Tom je bio savršeni džentlmen. Pozvonio je na vrata točno u sedam, kao što je bilo dogovoreno. I kao

što je bilo dogovoreno, nije došao u stan. Sva otmjenost, elegancija i mršavost koja mu je nedostajala u izgledu bila je nadoknađena u njegovom osjećaju za samozaštitu. Nije bio budala, i bojao se da je Karen osvetoljubiva i da ne zna prihvatiti poraz.

Potrčala sam niza stube i našla ga kako čeka u autu. Pomalo sam se šokirala kad sam ga ugledala kako sjedi za volanom. Sve je bilo u redu, samo mi se činilo da bi bolje izgledao obješen za kuku u mesnici. Stvar je pogoršala njegova crvena košulja. Nadala sam se da nikad neće probušiti nos.

Odveo me u restoran, isti onaj Carevo novo ruho restoran u kojeg sam ja odvela Daniela na ručak. Maurice je još uvijek bio na dužnosti. Zurio je u mene s prezirom i nevjericom kad je Tom poput stampeda provalio na vrata i stupajući šapama uveo i mene.

Tom me najeo i napio, a zatim me pokušao odvesti u svoj stan, s namjerom da me smjesti u pozu šezdeset i devet, pretpostavljam.

Nije imao šanse. Dobar momak, ali ne bih spavala s njim ni da je jedini muškarac na

planetu. I zbog toga me obožavao. Oči su mu sjale od divljenja kad sam ga odbila. "Želiš li da izađemo sljedeći tjedan?" upita on s nadom. "Mogli bismo

otići u kazalište." "Možda", pristanem neuvjerljivo. "Dobro, ne mora to biti kazalište", reče on nervozno. "Mogli bismo otići

na kuglanje. Ili na karting. Zapravo, što god želiš." "Razmislit ću", kažem. Bilo mi ga je žao. "Nazvat ću te." "Dobro", reče on. "Evo ti moj broj. A ovo je moj broj na poslu. A ovo mi

je broj mobitela. Evo ti i broj faksa. I moja e-mail adresa. I moja kućna adresa."

"Hvala."

426

"Nazovi kad hoćeš", reče on srčano. "Bilo kada. Danju ili noću."

427

Osamdeset i treće poglavlje

harlotte je u četvrtak navečer bacila bombu. Dotrčala je s posla, sva uzbuđena. "Zamislite koga sam srela?" kriknula je. "Koga?" upitamo Karen i ja u glas. "Daniela", blistala je. "I bio je s novom djevojkom." Nisam mogla vidjeti

svoje lice, ali osjećala sam da sam problijedjela. "Njegovu novu, što?" prosikće Karen. Ni ona nije baš dobro izgledala. "Da", reče Charlotte. "I izgledao je predivno. I činilo se da mu je zaista

drago što me vidi..." "Kakva je ona, ta kuja?" prosikće Karen. Bože, hvala ti na Karen. Ona je postavljala sva užasna pitanja koja ja

nisam mogla izgovoriti. "Predivna!" Charlotte je bila oduševljena. "Zaista mršava i nježna,

pored nje sam se osjećala kao slon. I ima prekrasnu crnu kovrčavu kosu. Izgleda poput male lutke, pomalo kao Lucy. I Daniel je lud za njom, trebala si mu vidjeti govor tijela..."

"Lucy ne izgleda poput male lutke", prekine Karen. "Da, izgleda." "Ne, ne izgleda. Postoji razlika između niskog rasta i male lutke, ti

glupačo." "Dobro, u licu sliči na Lucy. I po kosi", poviče Charlotte. "Mislila sam da si rekla da je lijepa", frkne Karen. Isprva sam mislila da je frktanje znak negiranja. Ali kad je frknula još

jednom i slegnula ramenima, i počela jecati, shvatila sam da plače. Sretnica. Kao bivša djevojka imala je pravo na to. Ja nisam imala

nikakvih prava. "Smrdljivi, odvratni, pokvareni gad", bjesnila je. "Kako se usuđuje biti

sretan bez mene? Nije smio upoznati neku drugu, trebao je otkriti da ne može živjeti bez mene. Nadam se da će ostati bez posla i da će mu se kuća zapaliti i da će dobiti sifilis, ne čekaj... SIDU, ne čekaj... akne, to bi ga pogodilo, i da će doživjeti prometnu nezgodu i da će razbiti jebomobil i da će mu penis zapeti u stroju za mljevenje i da će ga uhititi zbog zločina koji nije počinio.

Uobičajene stvari koje se govore kad tvoj bivši dečko ima hrabrosti upoznati novu djevojku.

C

428

Charlotte ju je tješila i tapšala, ali ja sam otišla. Nisam osjećala ništa za nju, imala sam previše posla sa svojim osjećajima.

Bila sam u šoku. Upravo sam shvatila da sam zaljubljena u Daniela. Jedva sam mogla prihvatiti svoju glupost, a da i ne spominjem lošu

sposobnost rasuđivanja. Već sam neko vrijeme sumnjala da mi se sviđa. To je bilo jako nepažljivo od mene. Ali da sam zaljubljena u njega, da ga volim, to je bilo gotovo kazneno djelo.

I kad pomislim koliko sam se smijala svim drugim ženama koje su ovih godina padale na njega. Nisam mogla ni pomisliti da bi se to meni moglo dogoditi. Nema sumnje da je to bila velika lekcija za mene, ne rugaj se ukoliko ne želiš da se tebi narugaju ili nešto slično.

Nisam mogla jasno razmišljati od oštrog udara ljubomore koji me dovodio do ludila.

Od ljubomore je bio gori samo strah da sam Daniela izgubila zauvijek. Toliko je vremena prošlo od kada je bio s nekom da sam ga počela smatrati mojim.

Velika pogreška. Napravila sam najveću glupost koju sam mogla smisliti, nazvala sam

ga. On je bio jedini koji je mogao ublažiti moju bol, iako je on bio taj koji

ju je uzrokovao. Bila je to neobična situacija, plakati na ramenu prijatelja zbog

ljubavnih nedaća, kad je osoba na čijem ramenu plačem u stvari uzrok mojih ljubavnih nedaća. Ali, ionako je izgledalo da ja nikad ne postupam normalno.

"Daniele, jesi li sam?" očekivala sam da će reći ne. "Jesam." "Mogu li navratiti?" Nije rekao: "Kasno je" ili "Što hoćeš?" ili "Može li to čekati do sutra?" Jednostavno je rekao: "Doći ću po tebe." "Ne", rekla sam. "Uzet ću taksi, vidimo se uskoro." "Gdje ideš?" Karen me uhvatila dok sam se pokušavala iskrasti. "Vani", rekla sam puna prkosa. Nesreća je umanjila moj strah od nje. "Vani gdje?" "Samo vani." "Ideš kod Daniela, zar ne?" Ili je imala dobru moć zapažanja ili je bila zaista paranoična i

opsjednuta. "Da", pogledam je u oči. "Ti glupa kujo, nemaš šanse kod njega." "Znam", krenem prema stubama. "I ipak ideš?" upita ona, ljuta i iznenađena.

429

"Da." "Da se nisi usudila", zalaje ona povišenim tonom. "Tko mi kaže?" Do tada sam već stigla do pola stubišta, odakle mi je

bilo lakše bezobrazno odgovarati. "Ja ti zabranjujem", reče ona. "Ja idem." Užarila se od bijesa. Jedva je mogla govoriti. "Ne želim da napraviš budalu od sebe", napokon je uspjela izgovoriti. "Možda, ali ti bi zaista voljela vidjeti me kako radim budalu od sebe." "Vrati se ovamo!" "Gubi se", kažem hrabro i odem. "Čekat ću te!" zavrišti ona. "Bolje ti je da se vratiš kući..."

430

Osamdeset i četvrto poglavlje

ok sam se vozila taksijem zaključila sam da je jedina stvar koju mogu napraviti bila da kažem Danielu zašto sam tako uznemirena, unatoč grčkom zboru u glavi koji me preklinjao da to ne učinim. "Znaš da je najgore što možeš učiniti da kažeš muškarcu kojeg voliš

da ga voliš!" pjevali su i bučili. "Pogotovo ako on nije zaljubljen u tebe." "Znam", rekla sam očajno. "Ali sa mnom i s Danielom je drukčije. On

je moj prijatelj, on će me urazumiti. Reći će mi kako se užasno ponaša prema svojim djevojkama."

"Nađi nekog drugog da te urazumi", pjevali su. "Toliko je ljudi na svijetu, zašto si njega odabrala?"

"On će mi ublažiti bol, on će učiniti da se bolje osjećam." "Ali..." "On je jedini koji to može", kažem odlučno. "Ne možeš nas prevariti", pjevao je zbor. "Znamo da si nešto naumila." "Ušutite, nisam", pobunim se. Bile su mi poznate te viktorijanske gluposti o tome kako: "On nikad ne

smije saznati koliko ga volim, ne bih mogla podnijeti njegovo sažaljenje." Pogotovo ako muškarac nije baš ljubazan i ako će se smijati i ispričati to svojim prijateljima kad budu išli u lov na jarebice. Ali to se nije odnosilo na mene, zaključim. S Danielom mi nije trebalo dostojanstvo.

Kad mi je otvorio vrata, bila sam toliko sretna što ga vidim da mi je srce ubrzano zalupalo.

Prokletstvo, pomislim, istina je, zaista sam zaljubljena u njega. Potrčala sam mu ravno u zagrljaj, to što mi je bio prijatelj imalo je

svojih prednosti kojih se nisam namjeravala odreći zato što on ima novu djevojku.

Čvrsto sam ga zagrlila i, pošteno od njega, on je mene prilično čvrsto zagrlio.

Sigurno je mislio da se ponašam doista čudno, ali budući da je bio tako dobar dečko, prihvatio je to. Malo kasnije ću mu objasniti, odlučim. Ali na trenutak ću ostati gdje jesam. Još uvijek mi je bio prijatelj, još uvijek sam ga mogla grliti. I na nekoliko trenutaka sam se mogla pretvarati da mi je ljubavnik.

"Oprosti zbog ovoga, Daniele, ali trebaš mi kao prijatelj." Laž, naravno, ali nisam baš mogla reći: "Oprosti zbog ovoga Daniele,

D

431

ali želim se udati za tebe i imati tvoju djecu." "Uvijek ću biti tvoj prijatelj, Lucy", promrmlja on dok me gladio po

kosi. Hvala za ništa, pomislim nezahvalno. Ali samo nakratko. Bio je divan

prijatelj, nije on bio kriv što sam se ja tako glupo zaljubila u njega. Nakon nekog vremena osjetim da sam dovoljno snažna da se odvojim

od njega. "Onda što se dogodilo?" upita on. "Radi li se o tvom tati?" "Oh ne, ništa slično." "Tom?" "Tko? Oh ne, siroti Tom, nije on. Zašto se u nas uvijek zaljubljuju oni

koje mi ne volimo, Daniele?" "Ne znam, Lucy, ali tako je." "Ne znaš ti ni pola priče", pomislim nervozno. Duboko uzdahnem: "Daniele, moram razgovarati s tobom." Ali kad sam mu pokušala reći što se dogodilo, nije bilo tako

jednostavno kao što sam mislila. U stvari, bilo mi je neugodno i bilo me sram.

Romantična ideja kako ću poletjeti prema njemu, a on će poljupcima otjerati svu moju bol, je nestala. Imao je djevojku, za Boga miloga. Ja sam mu bila samo prijateljica. Nisam imala nikakvih prava. Što sam mogla reći: "Daniele, želim da prekineš s novom djevojkom." Teško.

"Hm, Lucy, o čemu želiš razgovarati?" upita on, nakon što je dosta vremena prošlo, a ja sam još šutjela.

Beskrajno dugo sam kršila ruke ne mogavši pronaći prave riječi. "Charlotte je rekla da te srela s nekom djevojkom i ja sam, hm, bila

ljubomorna", napokon uspijem izgovoriti. Nisam ga mogla pogledati u oči i cijela sam se zgrčila.

Možda moja odluka da mu to kažem i nije bila dobra zamisao. Možda je to bila vrlo loša zamisao. Nisam smjela doći, shvatim, sigurno sam poludjela. Jednostavno sam

trebala otići u krevet i čekati da prođe. Bol bi nakon nekog vremena prestala.

"Samo zato što sam niska i imam tamnu kosu", dodam brzo, pokušavajući povratiti tlo ispod nogu i izgubljeno dostojanstvo. Bila sam u krivu u vezi s dostojanstvom, ipak mi je trebalo kod njega. "Ne smeta mi što ševiš visoke plavuše, ali stalno se prisjećam one večeri kod tate kada si me odbio i mislila sam da je to zato što nisam tvoj tip. I nisam se baš ugodno osjećala kad mi je Charlotte rekla da djevojka s kojom si bio sliči na mene, jer što onda sa mnom nije u redu...?"

"Oh, Lucy", on se nekako polunasmije. Meni ili sa mnom? Je li to bilo dobro ili loše?

"Moglo bi se reći da Sascha malo sliči na tebe", reče on. "Nisam to

432

primijetio, ali sada kad si to spomenula..." Sascha. Naravno. Zašto se nije mogla zvati Madge? "U svakom slučaju, to mi se dogodilo", kažem oštro, dok sam sa

zakašnjenjem pokušavala ponovno osvojiti izgubljeni teritorij. "Ništa se nije dogodilo, ja sam pretjerala, kao i obično. Znaš mene. Pa, dobro da sam ti se izjadala. Ali sada moram ići..."

Ustala sam u namjeri da pođem i da sam tada otišla, te sekunde, propustila bih nastup vlastitog gnjeva. Ali ne, susrela sam ga na vratima, svega zajapurenog i uspuhanog, izmorenog jurnjavom gradom. "Oprosti što kasnim", soptao je držeći se za grudi. "Užasan promet. Ali sada sam ovdje..." I tako sam se, odjednom obuzeta bijesom, ponovno okrenula Danielu.

"Mogao si mi jednostavno reći, znaš, da imaš novu djevojku. Umjesto da mi pričaš ta... sranja", ispljunem, "o tome kako ja moram više izlaziti. Samo si mi trebao reći da sam ti smetnja u životu i da si više potreban Saschi nego meni. Ja bih to razumjela, znaš."

Otvorio je usta pokušavajući nešto reći, ali sam ga preduhitrila. "Ako si me htio maknuti s puta, samo si trebao to i reći. Jesi li mislio

da će mi to smetati, da ću biti ljubomorna? Kakva drskost! Misliš da si divan, zar ne? Da je svaka žena luda za tobom."

Još jednom je pokušao nešto reći, činilo se da će pokušati zanijekati, ali nije imao šanse.

"Mi bismo trebali biti prijatelji, znaš, Daniele. I kako si se onda mogao pretvarati da si zabrinut zbog mene? Da ti je stalo do mene?"

"Ali..." "Kad je očigledno da ti je jedino stalo do samoga sebe!" To je bio stadij u svakoj raspravi u kojem je ljutita vika prelazila u

plačljivo mucanje. Ovaj put nije bilo iznimke, po tome se mogao namjestiti sat. Moj glas je krenuo prema drhtavom kraju ljestvice i shvatila sam da sam opasno blizu plača. Ali još uvijek nisam otišla. Čekala sam kao budala nadajući se da bi mogao biti dobar prema meni, da bi možda mogao reći nešto zbog čega bih se bolje osjećala.

"Nisam se pretvarao", pobuni se on. "Zaista sam bio zabrinut za tebe." Mrzila sam izraz žaljenja na njegovom licu. "Dobro, nema potrebe", kažem zlobno. "Sama se mogu brinuti za

sebe." "Možeš li, doista?" zvučalo je to kao jadna nada. Kako se usuđuje!

"Naravno da mogu", odbrusim. "To je divno", reče on. Kako može biti tako okrutan, pitala sam se, dok me razdirala bol. Jednostavno, shvatila sam. Vrlo jednostavno. Napravio je to toliko

puta, tolikim ženama, zašto bih ja imala poseban tretman? "Zbogom, Daniele. Nadam se da ćeš uspjeti s prelijepom Saschom",

433

kažem sarkastično. "Hvala, Lucy, i sve najbolje s bogatim Tomom", odvratio mi je

jednakim sarkazmom. "Zašto si tako zloban?" upitam, ljuta i iznenađena. "Što ti misliš?" ton mu je odjednom bio nekoliko decibela viši. "Otkud bih, dovraga, ja to mogla znati?" povičem. "Nisi ti jedina koja je ljubomorna!" vikao je. Činilo se da je bijesan. "Znam da nisam!" kažem. "Ali da budem iskrena Daniele, trenutno se

ne brinem zbog Karen." "O čemu, dovraga, govoriš?" pitao je. "Ja govorim o sebi! I ja sam

prokleto ljubomoran! Proveo sam tolike mjesece čekajući pravi trenutak, čekajući da preboliš tatu. Učinio sam sve što sam mogao da se suzdržim od toga da napravim prvi korak. Bio sam toliko strpljiv da me to skoro ubilo."

Zastao je da uhvati zraka. Zurila sam u njega, bez riječi. Prije nego sam se uspjela snaći on je opet počeo vikati.

"I onda!" grmio je meni u lice, "i onda, kad sam te napokon uspio uvjeriti da bi trebala početi razmišljati o vezi s muškarcem, ti si otišla i našla drugoga. Ja sam mislio na sebe, želio sam da razmisliš o vezi sa mnom, a umjesto toga te dobio neki bogati, sretni gad!"

U glavi mi je bubnjalo dok sam to pokušala shvatiti. "Čekaj malo, čekaj malo, zašto je Tom sretni gad?" upitam. "Zato što je bogat?"

"Ne!" poviče Daniel. "Zato što izlazi s tobom, naravno." "Ali on ne izlazi sa mnom", kažem. "Izašla sam s njim samo jednom i

to samo zato da tebe naljutim. Iako nije uspjelo." "Nije uspjelo!" poviče Daniel. "Naravno da je uspjelo. Tako sam se

napio u nedjelju navečer da u ponedjeljak od muke nisam mogao ići na posao."

"Zaista?" upitam, trenutno skrenuvši s teme. "Jesi li povraćao? Tako ti je bilo mučno?"

"Nisam ništa jeo do utorka navečer", reče on. Nastane tišina i za trenutak smo opet bili samo Daniel i Lucy. "Što ti je značilo ono da si htio napraviti prvi korak?" upitam. "Ništa, zaboravi", reče on nadureno. "Reci mi!" povičem. "Nema se što reći", promrmlja on. "Jedva sam se mogao suzdržati da

te ne dotaknem, ali znao sam da moram jer si bila tako ranjiva. Da se nešto dogodilo između nas uvijek bih se bojao da je to bilo zato što si bila zbunjena."

"Zato sam ti održao govor o povratku među žive", reče on. "Želio sam da budeš svjesna i da sama donosiš odluke i da te onda mogu pozvati van i ako bi pristala onda se ne bih osjećao kao da te iskorištavam."

"Pozvati me van?" kažem oprezno. "Van, vani", reče Daniel ponizno. "Kao dečko djevojku."

434

"Zaista?" upitam. "Ozbiljno? Znači sve ono o druženju s drugima nije bilo zato da me se riješiš kako bi mogao imati prostora za Saschu."

"Ne." "Tko je uopće ta Sascha?" upitam ljubomorno. "Djevojka s posla." "I sliči li na mene?" "Moglo bi se reći da postoji površna sličnost. Iako ona nije ni upola

lijepa kao ti", reče on mirno. "Ni duhovita, ni seksi, ni slatka, ni pametna." Sjedila sam nepomično. To je bilo obećavajuće. Ali ne dovoljno

obećavajuće. "Koliko dugo se viđaš s njom?" upitam. "Ali ne viđam se s njom", zvučao je kao da je ljut. "Ali Charlotte je rekla..." "Molim te!" Daniel stavi ruku na čelo, kao da ga boli glava. "Siguran

sam da je Charlotte dosta toga rekla i znaš da mi je draga, ali ona baš i ne shvaća neke stvari."

"Znači ne izlaziš sa Saschom?" upitam. "Ne." "Zašto ne?" "Nisam mislio da bi bilo pošteno da izlazim s njom kad sam zaljubljen

u tebe." Mozak mi je bio u stanju šoka. Riječi su me pogodile mnogo prije no

što su stigli osjećaji. "Oh", kažem iznenađeno. Nisam znala što bih rekla. Bila bih sretna i da mu se sviđam. Bože, ovo je bilo divno. "Nisam to smio reći", Daniel je izgledao snuždeno. "Zašto ne? Zar nije istina?" "Naravno da je istina. Ne idem tek tako uokolo govoreći ženama da ih

volim. Ali ne želim te uplašiti. Molim te, Lucy, zaboravi da sam to rekao." "Neću", kažem ljutito. "To je nešto najljepše što mi je ikad itko rekao." "Zaista?" reče on s nadom. "Misliš da..." "Da, da", odmahnem rukom. Željela sam razmišljati o tome što mi je

rekao. Nisam imala vremena baviti se s njim. "I ja tebe volim", dodam. "Mislim da te volim već godinama." Sreća i olakšanje su potekli mnome, prvo kao miran mlaz, a zatim su

navrli kao iz pokvarene slavine. Ali morala sam biti sigurna. "Jesi li zaista zaljubljen u mene?" upitam ga sumnjičavo. "Oh, Bože, da." "Od kada?" "Već duže vrijeme." "Od Gusa?" "Mnogo prije Gusa."

435

"Zašto mi to nikad nisi rekao?" "Zato što bi umrla od smijeha i ponizila me..." "Ne bih!" bila sam užasnuta. "Da, bi." "Zaista?" "Oh da, Lucy." "Pa dobro, možda i bih", nevoljko se složim. "Oh, oprosti Daniele", strastveno sam se ispričala. "Ali morala sam biti

takva prema tebi, jer si bio previše privlačan." "I to je u stvari kompliment", dodam. "Zaista?" upita on. "Ali svi dečki s kojima si izlazila su bili potpuno

drukčiji od mene, kako sam se mogao natjecati s nekim poput Gusa?" Bio je u pravu, do nedavno nisam znala kako postupati s dečkom koji

nema katastrofalno stanje na računu i problem s pićem. Još sam malo razmišljala o tome. "Jesi li zaista, zaista zaljubljen u mene?" "Jesam, Lucy." "Ne, mislim doista?" "Da, doista." "U tom slučaju, možemo li ići u krevet?"

436

Osamdeset i peto poglavlje

apanjena svojom drskošću, uzela sam ga za ruku i povela u njegovu spavaću sobu. Bila sam rastrgana između bolne požude i bolnog srama. Još uvijek

sam se bojala da bi to moglo biti sasvim pogrešno. Lako je njemu bilo govoriti mi da me voli, ali pravi test, pravo pitanje

je bilo ono u krevetu. Što ako sam užasna u krevetu? Što je sa činjenicom da smo prijatelji već deset godina? Potencijalni

faktor rizika je bio visok. Kako smo se sada odjednom mogli ponašati nježno i romantično bez da se smijemo?

Što ako bude mislio da sam odvratna? On je navikao na žene s ogromnim grudima. Što će reći kad vidi moja dva jaja na oko?

Bila sam toliko nervozna da sam se umalo predomislila. Ali ne baš. Imala sam priliku spavati s njim i namjeravala sam je iskoristiti.

Voljela sam ga. Ali mi se i sviđao. U svakom slučaju, nakon letećeg starta, kada sam ga odvažno

zgrabila za ruku, ostala sam bez zavodničke energije. Kad sam ga dovela u spavaću sobu, nisam znala što da radim. Trebam li se zavodnički ispružiti na njegovom prekrivaču? Ili da ga bacim na krevet i skočim na njega? Ali nisam mogla, bilo je zastrašujuće.

Sjela sam na rub njegovog kreveta. On je sjeo pored mene. Bože, bilo je mnogo lakše kad sam bila pijana. "Što je?" prošapće on. "Što ako ti budem odvratna?" "Što ako ja tebi budem odvratan?" "Ali, ti si divan", zahihoćem se. "I ti si.". "Tako sam nervozna", prošapćem. "I ja sam." "Ne vjerujem ti." "Ali jesam, iskreno", reče on. "Evo, popipaj mi srce." Od toga sam bila napeta. U prošlosti bih predala ruku za navodno

opipavanje srca, a umjesto toga bi mi ruka bila stavljena na mladićev ud u erekciji i onda bi se pomicala gore-dolje po navedenom udu velikom

Z

437

brzinom. Ali Daniel je doista moju ruku stavio na svoje srce. I da, činilo se da se

u njegovim grudima događa neka zbrka. "Volim te, Lucy", reče on. "I ja tebe volim", kažem stidljivo. "Poljubi me", reče on. "Dobro", okrenem se prema njemu, ali zatvorenih očiju. On mi je

ljubio oči, obrve, i lice sve do vrata. Nježnim poljupcima koji su bili gotovo neizdrživo ugodni. Zatim je poljubio rub mojih usta i nježno mi je zubima uhvatio donju usnu.

"Prestani se ponašati zavodnički", požalim se, "i poljubi me kako valja."

"Dobro, ako se gospođi ne sviđa moj način ljubljenja..." nasmije se on. Onda se nasmiješio onako dobro kako samo on to zna. I ja sam ga poljubila, nisam se mogla zaustaviti. "Mislio sam da si

rekla da si nervozna", reče on. "Pst", stavim prst na usta. "Na trenutak sam to zaboravila." "Hoćeš li da legnem na krevet, a ti da legneš do mene, da se

zagrlimo?" upita on dok me povlačio k sebi na krevet. "Zvuči li ti to previše zavodnički?"

"Ne, to je lijepo i nespretno", kažem njegovim grudima. "Ima li šanse da me opet poljubiš, Lucy?" prošapće on. "Dobro", prošapćem. "Ali bez vještih zavodničkih pokreta, kao na

primjer skidanje grudnjaka u jednom potezu." "Ne brini, Lucy, spetljat ću se." "I ne smiješ reći 'što je to, Lucy?' i izvući moje gaćice iza uha. Čuješ li

me?" kažem mrzovoljno. "Ali to je moj trik", reče on. "To je najspektakularnija stvar koju

izvodim u krevetu." Opet sam ga poljubila i malo sam se opustila. Bilo je predivno ležati

pored njega, udisati Danielov miris, dodirivati njegovo predivno lice. Bože, bio je tako seksi.

"Zaista me voliš?" upitam ponovno. "Lucy, puno te volim." "Ne, mislim, da li me zaista, zaista voliš?" "Zaista, zaista te volim", reče on gledajući me u oči. "Više nego što sam ikad ikoga volio, više nego što možeš zamisliti." Opustila sam se na trenutak. Ali samo na trenutak. "Zaista?" upitam. "Zaista." "Ne, Daniele, mislim, zaista, zaista?" "Zaista, zaista." "Dobro."

438

Kratka stanka. "Ne smeta ti što te pitam, zar ne?" upitam. "Nimalo." "To je zato što moram biti sigurna." "Potpuno te razumijem. Vjeruješ li mi?" "Vjerujem ti." Ležali smo smiješeći se jedno drugome. "Lucy?" upita Daniel. "Molim?" "Voliš li me zaista?" "Daniele, zaista te volim." "Ne, ali Lucy", reče on s nelagodom. "Mislim, da li me zaista voliš? Kao

zaista, zaista?" "Zaista, zaista te volim, Daniele." "Zaista?" "Zaista." Vrlo, vrlo polako mi je skidao odjeću, vješto uspijevajući otvarati

patent zatvarače i povlačiti ono što je trebalo povlačiti. Svaki put kad bi otkopčao gumb, ljubio me skoro sat vremena prije no što bi otkopčao drugo. Ljubio me posvuda. Dobro, gotovo posvuda, srećom nije mi dirao stopala. Fergie25 je bila odgovorna za štošta, muškarci su izgleda mislili da moraju sisati palce prije ispunjavanja dužnosti u krevetu. Prije nekoliko godina bio je to oralni seks, uvijek sam mislila da je to seks poput promatranja kako se boja suši. Nije mi se sviđalo da mi muškarci dolaze blizu stopala, osim ako me nisu unaprijed upozorili. Dovoljno rano da napravim pedikuru. Poljubio me i otkopčao gumbe, poljubio me i skinuo košulju s jednog ramena, poljubio me pa mi je skinuo košulju s drugog ramena, opet me poljubio, nije komentirao sivilo mojih bijelih gaćica, opet me poljubio, rekao je da mi grudi nisu kao pržena jaja, opet me poljubio i rekao da su više nalik žemljama, i opet me poljubio. "Tako si lijepa, Lucy", ponavljao je. "Volim te."

Dok nisam ostala gola. Bilo je nešto vrlo erotično u tome što sam bila gola dok je on bio

potpuno odjeven. Pokrila sam grudi rukama i sklupčala se. "Skidaj se", hihotala sam. "Tako si romantična, Lucy", reče on, mičući mi ruke s grudi. "Ne skrivaj se", reče on. "Previše si lijepa." Nježno mi je odmaknuo koljena od grudi. "Gubi se", kažem, pokušavajuči sakriti uzbuđenje. "Zašto sam ja bez krpice, a ti si potpuno odjeven?"

25 Sarah Ferguson, vojvotkinja od Yorka. Njene aktivnosti i veze su česta tema novinskih napisa.

439

"Mogu se razodjenuti, ako želiš", zadirkivao me. "Učini to onda", poželim, pokušavajuči biti odrješita. "Zamoli me." "Ne." "U tom slučaju ćeš to morati sama učiniti." Skinula sam mu odjeću. Prsti su mi drhtali toliko da sam jedva

uspjela otkopčati gumbe na njegovoj košulji. Ali isplatilo se. Imao je tako predivne grudi, tako glatku kožu, tako ravan trbuh. Prstom sam pratila liniju dlačica od njegovog pupka, do pojasa

njegovih hlača, i zadrhtala sam kad sam čula kako uzdiše. Krajičkom oka sam na brzinu pogledala prema području prepona i

bila sam zaprepaštena i oduševljena kad sam vidjela da je tkanina na hlačama tako napeta.

Nakon nekog vremena sam skupila dovoljno hrabrosti da polako započnem otkopčavati hlače. Ali nisam navikla na muškarce u odijelima. Danielove hlače su imale sustav dugmadi i patent zatvarača koji bi mogao konkurirati Fort Knoxu26.

Nakon nekog vremena sam oslobodila njegovu zarobljenu erekciju. Prošao je test donjih gaća. Što se za mene nije moglo reći. Moje gaćice

su vidjele i boljih dana, većina je greškom završila u perilici s crnim rubljem.

Bio je divan, i zbog nečega mi je bio još privlačniji, nije bio savršen. Iako mu je tijelo bilo prekrasno, nije bio od onih koji su imali mišiće izražene poput muških striptizeta.

Dodir njegove kože na mojoj je bio neopisiv osjećaj. Sve je bilo tako osjetljivo. Koža na unutrašnjoj strani mojih ruku se ježila dok sam ih obavijala oko njegovih leđa. Osjećaj grubosti njegovih bedara u odnosu na mekoću mojih je uzrokovao nemoć, a njegova čvrstoća na mojoj vlažnosti je uzrokovala eksploziju.

Nelagoda je nestala. Ostala je samo želja. Kad sam uhvatila njegov pogled, nisam više osjećala poriv da se histerično nasmijem. Prešli smo granicu, više nismo bili Daniel i Lucy, bili smo muškarac i žena.

Nismo spominjali kontracepciju, ali kad je došlo vrijeme oboje smo bili odgovorne odrasle osobe koje žive u HIV pozitivnim devedesetima.

Izvadio je kondom i ja sam mu pomogla da ga stavi. A onda smo... hm, znate već...

Svršio je u tri sekunde. Bilo je zaista erotično gledati Danielovo lice, zgrčeno u ekstazi, u ekstazi koju sam ja izazvala.

"Oprosti, Lucy", rekao je. "Nisam se mogao zaustaviti, tako si lijepa i toliko dugo te već želim."

"Mislila sam da bi trebao biti izvrstan u krevetu", požalim se

26

Dobro čuvana vojna zgrada u kojoj se nalaze državne zalihe zlata u SAD-u.

440

zadirkujući ga. "Nikad nisam čula da si od onih s prijevremenom ejakulacijom."

"Nisam", pobuni se on s nelagodom. "Nije mi se to dogodilo još od tinejdžerskih dana. Daj mi samo pet minuta i dokazat ću ti."

Ležala sam u njegovom zagrljaju, a on me stalno ljubio i mazio mi leđa, bedra i trbuh.

I u zadivljujuće kratkom vremenu smo opet vodili ljubav. Drugi put je dugo trajalo i radio je to bolno sporo i mučio me i svu je

pažnju usmjerio na mene i moje želje. Nitko nikada nije bio tako nesebičan i pažljiv prema meni u krevetu. I došla sam do klimaksa kao nikad do sada, drhteći i tresući se, očiju otvorenih od šoka i od užitka.

Ovaj put, kad je svršio, oči su mu bile otvorene i gledao me. Skoro sam se rasplinula, bilo je tako erotično.

Čvrsto smo se zagrlili, nismo se mogli dovoljno približiti. "Želio bih da mogu otkopčati kožu i staviti te u sebe", reče on. Znala

sam što želi reći. Neko vrijeme smo ležali u tišini. "Eto, nije bilo tako strašno, zar ne?" upita Daniel. "Čega si se bojala?" "Mnogih stvari", nasmijem se. "Da ćeš misliti kako imam grozno tijelo.

Da ćeš me natjerati da radim nastrane stvari." "Imaš predivno tijelo. I kakve nastrane stvari? Plastične vrećice i

naranče?" "Pa, ne baš, jer nisi zastupnik Torijevac, ali neke druge stvari." "Sad si me zaintrigirala, što ja to propuštam?" "Ma znaš", kažem s nelagodom. "Ne", reče on. "Dobro", objasnim, "neki muškarci govore stvari poput: 'Zar ne možeš

jednostavno dubiti na glavi, evo, ne brini zbog boli, rekli su mi da je nakon nekog vremena podnošljiva. Sada, namjesti noge pod kutom od 130 stupnjeva, ući ću u tebe odostraga, sada možeš pomicati noge kao da su kliješta, otprilike dvadeset centimetara, ne, rekao sam dvadeset centimetara, to je gotovo trideset, glupa kujo, zar me želiš ubiti?' – i takve stvari."

On se smijao i smijao i osjećala sam se divno. A onda smo još jednom vodili ljubav, pospani i još opušteniji. "Koliko je sati?" upitam kasnije. "Oko dva." "Radiš li ujutro?" "Da, a ti?" "Da, mislim da bismo morali malo odspavati", kažem. Ali nismo. Umirala sam od gladi pa je Daniel otišao u kuhinju i donio kutiju

čokoladnih keksa, i ležali smo u krevetu i jeli i grlili se i ljubili se i

441

neobavezno pričali. "Trebao bih se upisati u teretanu", reče on snuždeno, pokazujući

prstom na trbuh. "Da sam znao da će se ovo dogoditi, bio bih se upisao prije nekoliko mjeseci."

To me raznježilo više od svega. Kad smo pojeli kekse, on mi naredi: "Sjedni." Sjela sam. On je istresao plahte. "Neće moja žena spavati na mrvicama čokoladnih keksa", reče on. Dok sam se smješkala zazvoni telefon i ja skočim. Daniel se javio. "Molim, oh zdravo, Karen, da, u krevetu sam." Stanka. "Lucy?" upita on polako, .kao da nikada nije čuo to ime. "Lucy

Sullivan?" Opet stanka. "Lucy Sullivan, tvoja cimerica? Ta Lucy Sullivan? Da, ovdje je pored

mene." "Da, pored mene u krevetu", reče on. "Želiš li razgovarati s njom?" Divlje sam se bacala pokazujući da ne želim i dva prsta sam prekrižila

u križ prema telefonu. "Oh, da", reče Daniel veselo. "Tri puta. Je li bilo tri puta, Lucy?" "Što je bilo tri puta?" upitam. "Broj puta koliko sam vodio ljubav s tobom u posljednjih nekoliko

sati." "Hm, da, tri", kažem tiho. "Da, bilo je definitivno tri puta, Karen. Iako bismo to mogli još jednom

ponoviti do jutra. Jesi li još nešto htjela znati?" Čula sam Karenino vrištanje i kričanje. Čak sam i ja začula udarac

kad je zalupila slušalicu. "Što je rekla?" upitam. "Rekla je da se nada da ćemo jedno drugome prenijeti SIDU." "Je li to sve?" "Hm, da." "Molim te, Dan, što je još rekla?" "Lucy, ne želim te uznemirivati..." "Moraš mi odmah reći." "Rekla je da je spavala s Gusom dok si ti izlazila s njim." Gledao me s nelagodom: "Jesam li te uznemirio?" "Ne, pomalo mi je laknulo. Uvijek sam imala osjećaj da ima drugu. Ali

jesi li ti uznemiren?" "Zašto bih bio? Ja nisam izlazio s Gusom." "Ne, ali si izlazio s Karen dok sam ja izlazila s Gusom. Ako je ona

442

spavala s Gusom, onda..." "Oh, shvaćam", reče on veselo, "znači da me varala." "Smeta li ti to?" upitam nervozno. "Naravno da mi ne smeta. Uopće me nije briga što je Karen spavala s

Gusom. Smetalo mi je što ti spavaš s njim." Ležali smo u tišini, a krug sreće je bio oštećen. "Morat ću se iseliti", kažem nakon nekog vremena. "Možeš se doseliti k meni", ponudi on. "Ne budi smiješan", kažem. "Tek smo zajedno tri i pol sata. Zar to nije

prerano za razgovor o zajedničkom životu?" "Zajedničkom životu?" Daniel je bio šokiran. "Tko je spomenuo

zajednički život?" "Ti." "Ne, nisam. Previše se bojim tvoje majke da bih predložio da živim u

grijehu s njenom jedinom kćerkom." "Dobro, u tom slučaju, o čemu govoriš?" "Lucy", reče on ponizno. "Ja sam, hm, znaš, mislio sam..." "Što?" "Postoji li mogućnost...? Znaš...?" "Mogućnost čega?" "Vjerojatno ćeš pomisliti da sam zaista drzak što pitam, ali toliko te

volim i..." "Daniele", preklinjala sam. "Molim te reci mi što si naumio." "Ne moraš mi odmah odgovoriti." "Odgovoriti na što?" molila sam. "Uzmi sve potrebno vrijeme za razmišljanje, koliko god želiš." "Za razmišljanje o ČEMU?" povikala sam. "Oprosti, nisam te htio naljutiti, ali, ja jednostavno, hm, pa, uh..." "Daniele, što pokušavaš reći?" Zastane, duboko udahne i izvali: "Lucy Carmel Sullivan, hoćeš li se

udati za mene?"

443

Epilog

etty se nije više vratila na posao, razvela se od Dicka, napustila je Rogera, riješila se haljina od tvida, kupila bezbroj pari hulahupki, upisala se na Ženske studije i sada je trenutačno u sretnoj vezi sa

ozbiljnom Šveđankom po imenu Agnetha. Meredia kaže da se ni jedna od njih ne brije ispod ruke.

Frank Erskine se isto nije vratio na posao, sredio je prijevremenu mirovinu i otišao bez pompe. Izgleda da često igra golf.

Adrian sada radi u videoteci samo vikendom jer se upisao na tečaj iz režije, i nadam se da će tamo upoznati neku dobru djevojku koja zna razliku između Walta Disneya i Quentina Tarantina.

Danielova Ruth, žena s kojom je izlazio prije Karen, je bila u rubrici Vijesti iz svijeta zbog seksualne afere s političarom.

Jed se preselio kod Meredije i oboje se doimaju zaista sretnima. Unatoč svojoj sitnoj građi, on se ponaša zaštitnički prema Merediji i često mu se pružaju prilike da to pokaže.

Meredijino pravo ime je Valerie i ima trideset i osam godina. To sam slučajno saznala kad su me pozvali u kadrovsku zbog čestog kašnjenja. Njen upisnik je bio otvoren na Blandininoj polici s dokumentima i nisam mogla, a da ga ne vidim.

Nisam rekla Megan. U stvari, nisam nikome rekla. Charlotte još uvijek nije pronašla muškarca koji bi je shvatio ozbiljno i

govori o operacija smanjenja grudi. Prijavit će se za studij psihologije. Čim nauči kako se to piše.

Karen je počela izlaziti sa Simonom ubrzo nakon što smo se Daniel i ja spojili, i njih dvoje imaju savršeno skladan životni stil. Kupuju mnogo skupe odjeće i izlaze u barove koji su otvorili prije tjedan dana i tamo ih fotografiraju za časopise o arhitekturi.

Dennis još uvijek nije našao onog pravog, iako se dobro zabavlja tražeći ga. Pogodilo ga je kad je Michael Flatley napustio postavu Riverdancea, ali sada je i to prebolio.

Megan je trudna. A Gus je otac. Izgleda da su skupa od onog ljeta kad sam ja navodno

izlazila s njim. Megan je čak Gusu napisala oproštajni govor za mene. Iako Gusa nisam vidjela, mislim da ga skoro očinstvo nije učinilo manje neodgovornim. Sirota Megan stalno izgleda iscrpljeno i jadno. Zaista mi je

H

444

žao i to ne kažem kao da mi je žao, ali je u stvari mrzim. Moje sažaljenje je doista na njenoj strani.

Moja majka još uvijek živi s Kenom Kearnsom i ponašaju se kao zaljubljeni tinejdžeri. Ken ima nove umjetne zube, izgledaju kao da su skupi, de luxe, vrhunske kvalitete. Moja majka izgleda sve mlađe i mlađe svaki put kad je vidim. Ubrzo je neće htjeti poslužiti u pubu. Mama i ja prolazimo kroz pokušaj pomirenja i iako još uvijek nismo baš najbolje prijateljice, radimo na tome.

Moj otac još uvijek pije, ali brinu se za njega. Ima socijalnog radnika i pomoć u kući. Chris, Peter i ja ga posjećujemo naizmjenično. Svaki put kad je red na mene, Daniel ide sa mnom, što je dobro, jer tata svoje uvrede mora podijeliti na nas dvoje. Još uvijek osjećam krivnju, mislim da ću je uvijek osjećati, ali to je samo krivnja i neće me ubiti.

Daniel me stalno prosi. I ja mu uporno govorim da se gubi. "Budi praktičan", kažem. "Tko bi me odveo do oltara? Čak i da me tata ne mrzi, još uvijek ne bi mogao biti dovoljno trijezan da me doprati." Ali pravi razlog što ne želim pristati na vjenčanje s Danielom je u tome što se bojim da me ne ostavi pred oltarom. Očigledno se još nisam navikla na to da je dečko dobar prema meni. Ali Daniel kaže da će me uvijek voljeti i da me nikad neće ostaviti i da, osim što može otkinuti penis i predati mi ga u staklenci, misli kako je vjenčanje najekstremniji način da me uvjeri u svoju beskrajnu odanost.

Rekla sam mu da ću razmisliti o tome. O vjenčanju, mislim. Ne o otkidanju njegovog... oh, znate što mislim.

I ako se vjenčamo, želim da mi gospođa Nolan bude kuma. Daniel se kune da me voli. Svakako se ponaša kao da tako misli. I, znate, gotovo da mu i vjerujem. U jedno sam sigurna, ja volim Daniela. Zato, sve je moguće...

445

Zahvale

ahvalnost dugujem ljudima koji su mi pomagali dok sam pisala knjigu. Kate Cruise O'Brien, mojoj urednici, jer se ružno ponijela prema

meni, vrativši mi prva tri poglavlja, uvjerena da sam bolji pisac nego što mislim da jesam, i nagovorila me da počnem iznova; za njen beskrajni entuzijazam i pohvale nakon što sam joj povjerovala i odlučila riskirati; za njeno strpljenje kad nisam vjerovala u sebe, i kad sam mislila da nisam prava spisateljica te da je čitava stvar jedna velika pogreška. Doista sam zahvalna.

Hvala svima u Poolbegu koji su na ovome marljivo radili. Hvala Nicole Hodson i Lucy Keogh koje su čitale rukopis dok sam ga pisala, koje su me hrabrile i potvrđivale da sam na pravom putu. Hvala Pauli Campbell jer joj se osobito svidio prizor u ruskom restoranu. Posebno želim zahvaliti Brendi Dermody na njenom radu i strpljenju pri znate-već-čemu. (Svima njima.)

Hvala Louise Voss i Jenny Boland, koje su čitale knjigu dok sam je pisala i uporno (ponekad i uz navaljivanje) tražile da pišem dalje. Inače je možda i ne bih dovršila. Riječima ne mogu opisati koliko cijenim njihov entuzijazam i ohrabrenja.

Hvala Belindi Flaherty koja je pročitala gotovu knjigu te dala svoje prijedloge, komentare i potvrdu prije no što sam je poslala dalje.

Hvala Jill Richter i Ann Brolan koje su pročitale početak i poticale me da nastavim.

Hvala Pauli Whitlam za "ovjeru". Hvala Geoffu Simmondsu za "packe". Hvala Eileen Prendergast za sve savjete i rad. Posebno joj zahvaljujem

što mi je dopustila da ukradem njenu priču iz videoteke. Hvala mom dragom Tonyju za sve, jer me podnosio kad sam radila na

našem medenom mjesecu i što nije prigovarao kad sam više pozor osti posvećivala računalu nego njemu; bio je dovoljno hrabar da me kritizira, oprosti za modricu na oku; za nevjerojatno pretjerane pohvale, za glasan smijeh pri čitanju smiješnih ulomaka; za to što je uvijek prao posuđe kako bih ja mogla pisati; za stalno i strpljivo razuvjeravanje; za to što me natjerao da tisuću puta napišem "uzbuđenje"; za savjete u vezi sa svime, od razvoja likova do gramatike. Posebno hvala za čokoladu i Solero sladolede.

Doista ne bih uspjela napisati ovu knjigu da nije bilo njega.

Z