W

Marija Jurić Zagorka: Grička vještica

Malleus maleficarum 3.

W

NA LOMAČI.

Brežuljak pod Mesničkom kulom pretvorio se u ljudski mravinjak. Sivo predvečerje pokrilo svjetinu što je na-grnula na Zvjezdišću. Snijeg škripi pod nogama, zrak štipa za lice, ali ljudi stoje kao da su se u snijegu zamrznuli i čekaju.

Na vrhu brežuljka izdaje odredbe krvnik Matija Puncer, a njegovi pomoćnici slažu lomaču.

Stotinu očiju nestrpljivo prati svaku kretnju njihovih ruku. U gradskoj vijećnici sjedio je sudac Krajačić, čekao ostale suce i razgovarao s Dvojkovićem. Naglo se otvore vrata i na pragu se pojavi Siniša.

– Vi niste kod lomače? – začudi se sudac. – Gospodine, zar sam zato stekao kapetansku čast daje ponizujem

asistencijom kod ovakve luđačke grozote? – Kakvu to mislite luđačku grozotu? – Spaljivanje tobožnje vještice. – Gospodine kapetane, što vam je? – uzrujano će sudac. Kako

možete govoriti o tobožnjim vješticama? – Jer u tu ludoriju ne vjerujem. Krajačić odskoči od Siniše – upilji u njega svoje male oči, a onda

uzme sa stola neku debelu knjigu vezanu u koži pa je pokaže kapetanu. – Znate li, gospodine, stoje ovo? – Ne znam. – To je Malleus maleficarum.1 Zakon, posvećeni zakon o

kažnjavanju vještica. Vi ste vojnik i dužni ste taj zakon poštivati. Svi

1 Malleus maleficarum (lat.) – "malj vještica", inkvizitorski spisi s

konca 15. stoljeća u kojem su popisane upute za kažnjavanje i pronalaženje "vještica".

W

suci Europe crpe iz ove knjige dokaze o tom koliko zla mogu počiniti vještice.

– A tko je te dokaze u ovu knjigu napisao? – Pobožni učenjak jezuit Heinrich Institoris. – Lupež koji je okrao crkvene novce i krivotvorio papinske pečate. – Gospodine, vi me silite da podnesem protiv vas prijavu da hulite na

zakon. – Zakon poštujem, ali taj vaš Malleus maleficarum neću poštivati. – Dobro. A sad uzmite, evo, nalog gospodina bana da oko lomače sa

četom održavate red. – Ako to ban zapovijeda, neka trenkovci čuvaju lomače! Siniša tek

lako pozdravi, pa snažnim koracima izađe iz sobe. Sudac je uzeo pero da napiše generalu tužbu protiv Siniše i uputio

Dvojkovića da njegovo ponašanje priopće grofici Auersperg. Za pola sata stajao je Siniša sa četom na Zvjezdišću. Njegovi su

momci zaokružili lomaču u prostranom krugu. Mrko promatra Siniša uzburkanu svjetinu i sluša njezinu buku.

Pogled mu padne na lijevu stranu brijega gdje se pokraj jednog drveta stisla Barica, Adam i Nera.

Remetinci se skupili u hrpicu posve blizu trenkovaca i neprestano gledaju u svjetinu. Tito pristupi k Siniši i tiho mu reče:

– Nema ga! – Koga to očekujete? – upita Siniša jednog od Remetinaca. – Pavla Galovića koji je optužio Jelicu Kušenku. Danas je došao u

kuću suca Krajačića i Tito gaje nagovarao da opozove svoju optužbu protiv Jelice. Baš sam bio prisutan i vidio da taj čovjek trpi zbog svoje optužbe.

– Zar bi joj pomoglo da opozove? – Možda. Kad bi svjetina iz njegovih usta čula daje nevina,

smilovala bi joj se, a onda bi i sud bio pod dojmom mase. Ako glavni svjedok opozove, sud mora to uvažiti i obnoviti parnicu.

– Gledaj, tko dolazi ono tamo iz šume? Izgleda kao kostur! Siniša pogleda lijevo, prema šumi, odakle se upravo iza Nerinih leđa

šuljao muškarac. – To je on. Dakle, ipak je došao.

W

– Galović ide – šaptala je Barica s druge strane lomače. Kakav je! Izjeda ga savjest.

– Dolazi ovamo! – tiho će Nera. – Recite mu sada... – Poznajete li me, Pavle? – On je stao. – Tražila sam vas nekoliko puta u samostanu, ali nitko nije znao

kamo ste nestali. Vi znate da sam bila u tornju. Ondje sam razgovarala s Jelicom!

Galović podigne glavu, a Barica ugleda njegovo suho upalo lice i mutne oči.

– Vidite, Pavle, umjesto da ste je poveli pred oltar, vi ste je rinuli na lomaču.

– Ona se vjenčala s vragom, a mene je mrzila! – Kako vas ne bi mrzila kad ste htjeli da vam bude draga? Da ste joj rekli: imam te rado, oženit ću te, bila bi vas rado uzela.

Dok je niste napastovali, ona je mislila samo na vas. Galovićeve oči zabodu se u Baricu, a siva mu se usta otvore: – To vam je ona rekla? – Oslijepila ako lažem! Zar je ona kriva što ste vi o njoj uvijek

sanjali? I ona je sanjala o vama pa vas zato nije okrivila da ste coprnjak. Još vam je poručila da vam sve oprašta.

Galović se zgrbio kao da ga je netko udario toljagom u zatiljak i zagledao se u smrznuti snijeg.

– Dolaze! – Dolaze! – vikne u isti mah stotinu glasova. – Vode coprnicu! Svjetina se ustalasala vičući i dozivajući ostale na okup. Sve se

razgibalo i ustrčalo. Ljudi su se stisli uz dva zida. Između njih prolazila povorka. Naprijed stupahu gradski panduri noseći, po starom običaju, velika

koplja, iza njih šestorica grabanata u zelenim kaputima s gorućim bakljama, a onda krvnik Matija Puncer.

Ponosno uzdiže glavu pokrivenu šubarom. Ogromno je tijelo zamotano u crveni plašt, a u ruci nosi crni štap, znak smrtne osude.

Sad se pojave volovi, upregnuti pred žuta kola, opkoljena naoružanim stražarima. U kolima sjedi poguren otac Smole, uz njega sjena od žene, omotana u crni rubac.

Svjetina se potiskivala prema kolima:

W

– Gle mrtvačke glave kako viri iz crnog rupca. – Što? Zar te vrag ostavio na cjedilu? – Zašto nije došao po tebe crveni vrag na konju? – Ne isplati mu se spašavati grdobu. Ovako je dovikivala svjetina, dok je nesretnica u kolima zurila preda

se kao daje već mrtva i kao da ništa ne čuje i ne vidi. Sa Zvjezdišća zacinkalo mrtvačko zvonce. – Slušaj, kako ti zvone vrazi! – vikale neke stare žene. Za kolima stupao je kapelan škropeći put kojim su prolazili da otjera

đavle koji, sigurno, prate svoju službenicu na lomaču. Posljednji se pojavi sudac Krajačić praćen sucima i prisežnicima,

Dvojkovićem i Saleom, sa vlasuljama na glavi i potpunom sudačkom opremom. Na kraju povorke stupao je Mi-kica Smernjak.

Pred lomačom skinuše grabanti Jelicu s kola. Nije mogla stajati na nogama, jer su joj bile zdrobljene pa je ostala

napola sjedeći napola klečeći. Ruke sa zdrobljenim ranjavim prstima opustila je kraj sebe kao da i ne osjeća da su njezine. Glavu je spustila na prsa.

Iz svjetine padale su na nju bijesne psovke i pogrde. Sudac Krajačić, okružen pratnjom, razmota papir i stade čitati: "U ime njezinog veličanstva carice i kraljice Marije Terezije izriče se

ovime osuda Jelici Kušenki – po vlastitom priznanju pravoj vještici. Jer je činila ljudima zlo, začaravala cvijeće u vrtu duvna,2 onda obmanula čarolijama Pavla Galovića tako da još danas ne može naći mira i spasenja svojoj duši, osuđuje se prema postojećim zakonima da se živa spali na lomači."

Strašan vrisak iz Jeličinih grudi potrese zrak. Krvnik Puncer pruži Krajačiću crni štap, a ovaj ga prelomi napola i

baci pred nju. Svjetina zaurla: – Smrt coprnici! Živio sudac Krajačić! Na krvnikov znak pograbe grabanti djevojku, odvuku je na lomaču i

stanuje vezati.

2 Duvna (lat.) – opatica, redovnica, kaluđerica.

W

U tom trenutku bane pred suca Galović, baci se na koljena, stane mahati rukama i udarati se u prsa.

To je presenetilo svjetinu i ona najednom zašuti žedno gledajući u Galovića u nadi da će joj on reći o vještici još nešto strano. Kroz tišinu prodirao je njegov očajni dršćući glas:

– Nije me opčarala čarolijom. Htio sam je imati za dragu, ona nije htjela – bila je poštena, a ja sam mislio daje privoljela vragu. Krivo sam je optužio!

Smijeh svjetine zatomi odgovor Krajačićev. – Sudac vam poručuje da mu ne vjerujete. Vrag gaje opsjeo – vikne

Mikica svjetini gromkim glasom. Krajačić samo potvrdi glavom u znak daje to doista rekao, a kapelan

stane škropiti Galovića svetom vodom kako bi istjerao iz njega vraga. Ali Galović nastavi vikati: – Nije mene vrag opsjeo, nego me savjest zapekla. Danas sam se

pričestio i kunem se da ona nije coprnica! Lagao sam i opozivam sve što sam rekao.

Očajni Galovićev glas iščeznuo je u vici i buci svjetine. Svaki je vikao nešto drugo. Nastala je opća zabuna.

Grabanti su svezali Jelicu za stup, a ona je drhtala i strahovito vikala. Sudac je izdavao naloge.

Galović se sruši na zemlju, i stane sebi čupati kosu. – Vragovi su ga napali! Bjesomučan je! – Užgi coprnicu, odmah će ga vrag pustiti. Ruke se Jeličine pružile prema svjetini. Iz prestravljenih njezinih

grudi zarida strahovita, luđačka molba: – Ubijte me! Smilujte se! Ne dajte da živa gorim! Ubijte me! U rukama krvnika zasja baklja, on ju okrene k lomači, a smola i drvo

plane. Vrući žarki traci plamena poput ognjenih zmija zasiktali oko Jelke.

Njezino se lice strašno izobliči, oči joj se prevrnu-le, prsti stadoše grepsti po zraku, a iz prestravljenih grudi kričao je samrtni užas:

– Ubijte me – ne dajte da živa gorim! Smilujte se, ljudi! Zar nema nikoga tko bi se smilovao? Bacite mi, za ime Božje, nož – ustrijelite me – da ne izgorim živa.

W

Siniša osjeti na svojoj ljevici hladnu ruku koja ga je čvrsto stisla. Do ušiju mu dopre dršćući Nerin šapat:

– Za ime Boga, oslobodite je da ne izgori živa. Molim vas, Siniša! On se lecne. I ne pogleda tko ga drži za ruku, lati se pištolja i

zapovjedi svojim momcima: – Pucajte u zrak! Oštri gromoviti prasak zagluši urlik svjetine, a Jelica se u isti mah

nagne smirena niz lomaču. Dim zakrije trenkovce, svjetina vrisne i u divljem bijegu uz-makne

natrag. Suci i gradska gospoda skameniše se. Nastala gužva i krika. Strah i neizvjesnost gonila je svjetinu u očajno klupko.

Samo je plamen nepomućenom žeđom sukljao ispod suhog drveta i hvatao se smirenog bešćutnog Kušenkinog tijela. Nerina ruka još je uvijek držala grčevito Sinišinu ljevicu.

Dvojković prvi pohiti k Siniši i vikne: – Što ste to učinili? – Svjetina je htjela da nas potisne i provali do lomače. Zato sam dao

pucati u zrak. – Ali ste ustrijelili vješticu. To je upereno protiv osude. – Ako je doista tko to učinio, odgovarat će za to! – Tko je ova ženska ovdje? – reče Dvojković i pokaže Neru koja je

stajala kraj Siniše, pa mu se očito učinila sumnjiva. – Nisam vam dužan polagati račun ni za koga! Siniša lagano gurne Neru medu svoje momke i šapne joj: – Sad ja molim vas: brzo bježite kući. Ona se pokorila i prihvatila Filipovu ruku da je izvede iz osinjaka.

Ali bilo je prekasno. Svjetina se oporavila od prvog straha i uprla oči gore u lomaču. Plamen je zahvatio Kušenkino odijelo i u dva tri hipa ga proždro. Ona je ležala u ognjenom plastu.

– Ne viče! Ne vrišti više! – pitala se preneraženo svjetina. – Kako? Neće da jauče? – Još joj nije oganj dosta vruć. – Pa nije viša živa. Netko ju je ustrijelio! – povikne Mikica. Silni bijes i razjarenost prodre iz svjetine. Krika i vika uzdigla se iz

gustog klupka ljudi. – Ustrijelio ju je netko daje spasi muka!

W

– Tko je spasio coprnicu? Tko spašava coprnice? – Razderimo ga! Ubijmo ga. – Trenkovci su pucali! – vikne Mikica. – Udrite po coprnjakima! Strašan bijes obuze svjetinu koja je željela da se naslađuje patnjama

vještice kad joj se plamen živoj upije u meso. Zato navali na trenkovce vičući:

– Oni su je ustrijelili! – Vražji ortaci! Saveznici coprnica! Siniša stane na čelo svoje čete i zagrmi: – Natrag! Ne dirajte u

carsku vojsku! Momčad je uperila na svjetinu pištolje, ali im Siniša zapovjedi da

nitko ne puca. Onda opet poviče svjetini: – Opametite se, ljudi. Tu nema saveznika vraga. Mi smo službenici

kraljice. – Coprnica je vaša kraljica. Udrite ih! Najednom netko vikne: – Ona na lomači nije coprnica. To je samo obmana. Gledajte – tu je

coprnica. Sad iskoči jedan pandur iz mnoštva i pokaže Neru koja je stajala

zaštićena trenkovcima. Siniša problijedi. – Eno vam, gledajte, crni rubac i mrtvačka glava! To je Kušenka!

Prevarili su nas. Svjetina se baci prema trenkovcima, a konji stadoše skakati. – Pucaj! – zapovjedi Siniša i prvi podigne pištolj. I opet prasnuše hici u zrak, a svjetina nagne u bijeg. – Filipe! Sad brzo bježi s njom kući! Obiđi Grič naokolo i uđi na

Kamenita vrata – nipošto na Mesnička. Tko je dirne sasijeci ga. Dvojica neka te prate!

Filip se izgubi s Nerom u smrznutu šumu. Kroz noć žarila se lomača. Truplo Kušenkino pretvorilo se u živu

žeravicu. Sudac Krajačić pristupi blijeda lica k Siniši koji ga odmah napadne: – Vi odgovarate za sve što će se dogoditi. Vaš pisar huška svijet na

vojsku. – Vi ste se urotili protiv osude izrečene u ime kraljice!

W

– Onaj kojemu se dokaže daje pucao u Kušenku neka bude kažnjen. – Kakvu ste to žensku skrivali? Svijet misli daje ona Kušenka i da je

sve prijevara. – Zaštitio sam žensku koju je napala svjetina! Što ja znam kamo je

nestala. – Tko je ona? – Ni to ne znam! Pritom je Siniša pogledao u tamu u kojoj se izgubio Filip s Nerom.

Srce mu je zadrhtalo od brige. Samo da im uspije pobjeći – poželi u sebi. Kad je svijet vidio da sudac razgovara sa Sinišom, opet se stane

približavati trenkovcima. – Ako tko od ovih ljudi stavi ruku na moju momčad, platit ćete vi

glavom – zaprijeti Siniša Krajačiću. Prijetnja prestraši suca i on se okrene k svjetini: – Pođite, ljudi, kući. Trenkovci su pucali u zrak, oni nisu ustrijelili

Kušenku. Vi znate da đavo često sam umori svoju coprnicu da bije lišio muka. Sigurno je to učinio i ovaj put.

Ove su riječi djelovale na puk snažnije nego pištolji trenkovaca. Narod se smirio, nije više navaljivao na momke, niti na Sinišu.

Razočaran što nije mogao da gleda vještičine muke buljio je svijet u lomaču što se u noćnoj tami žarila poput baklje. Ali sad ih uskomeša vrisak žene. Neka žena ležala je na snijegu bez svijesti. Nitko se nije usudio dotaći je. Svi su od nje pobjegli kao od đavla.

Siniša je dojašio među svjetinu koja se, opazivši iza leda konja, rastrčala. Sagnuo se i pogledao u snijeg gdje je zamijetio onesviještenu djevojku. Siđe s konja i pridigne joj glavu. Upravo se iznenadio kad je ugledao neobičnu ljepotu. Stane joj snijegom trti čelo od čega se djevojka polako osvijestila. Oko njega sakupio se svijet i nekako ga sumnjivo gledao i sve nešto mrmljao.

– Zašto se vi, gospodine, brinete za ovu djevojku? – upita ga jedan građanin.

– Zašto da joj ne pomognem? – Jer, sigurno, nije prava – kad se onesvijestila. Zašto se boji

lomače? – Zar nije moguće da joj je teško gledati gdje ljudski stvor gori?

W

– A zašto mi možemo gledati mirno? Ha? – izbeči se na Sinišu neka debela žena i podboči se.

– Zašto nas nije strah? – prihvati odmah druga. – Jer znamo da nas neće pržiti na lomači, jer smo poštene, jer

nemamo ništa na duši. – Jest, tako je – potvrđivao im je Mikica koji se začas stvorio uz

Sinišu. Raspoloženje protiv djevojke stalo je rasti. Siniša je razabrao daje u

pogibelji i pogleda oko sebe ne bi li se pojavio tko god kome bi djevojku mogao povjeriti.

Prestrašeni banuše preda nj Barica i Adam. – Ne biste li poveli ovu djevojku sobom? – upita on Baricu. – Zar joj je pozlilo? Neka samo pođe s nama – odvrati Barica i

prišapne Siniši daje izgubila Neru. On je umiri daje pošla s Filipom okolišnim putem kući i zamoli je da djevojku uz me sobom.

Nekoliko baba skupilo se dotle oko Mikice koji im je šapćući govorio:

– Ovo nisu čisti poslovi! Taj se kapetan neprestano vrti oko hljebarke.

Ali svoje pripovijedanje nije mogao nastaviti. Od Mesničkih vrata, kojima se već jedan dio svjetine uspinjao na Grič, čula se vika i strka.

Ljudi stadoše bježati onamo da vide stoje. Siniša uzjaše svoga konja i pozove momčad da ga slijedi. Trenkovci

pojuriše prema Mesničkim vratima gdje se svijet tako natiskao da se jedan drugome gotovo htio popeti na leđa.

To je pobudilo kapetanovu znatiželju pa se progura pred vrata. Na jednoj vratnici pod zidom, nedaleko od zelene svjetiljke, pružao

se strašan prizor. Na željeznoj izbočini visio o užetu neki čovjek. Lice mu poplavilo,

oči iskočile, a iz crnih usta provirio jezik. Mnoštvo je preneraženo gledalo u čovjeka i s nekim strahom

šaputalo: – Galović! Galović! Vratarica je prestravljeno zurila u njega i glasno jadikovala: – Joj, joj – zašto nisam išla za njim? – Kamo? – pitali je neki muškarci.

W

– Doletio je k meni u sobu – pripovijedala je vratarica dršćući od uzbuđenja. – Izgledalo je kao da mu se pamet okrenula. Pjena mu se cijedila iz usta, a oči je izbečio u mene da me je sve groznica tresla.

– A stoje htio? – upita nekoliko ljudi u isti mah. – Vikao je kao da ga, Bože mi prosti, đavoli peku na ražnju: "Krivo sam je optužio, a oni su ipak zapalili lomaču! Bože, to ne

mogu preživjeti – muči me, razderat će mi prsa." I onda pograbi uže na kome sam sušila rublje i okrene se vičući: "Nisu mi htjeli vjerovati, prokleti bili. Sam ću olakšati svoju savjest."

– Tako je rekao? – upita jedan građanin plaho. – Da, to je rekao i onda istrčao iz sobe, a ja sam se bojala izaći za

njim, i sada, eto, vidite – objesio se na vratima. – Savjest gaje zapekla, jer je krivo svjedočio. Svi se ogledaše prema čovjeku koji je rekao ove riječi. Bijaše to Tito. – Sin gradskog suca! – šaptali su iznenađeni građani. – Kako vi to znate? – vikne prijetećim glasom gradski prisežnik

Jelačić koji je sudjelovao pri Jeličinoj osudi. Tito se uspravi: – Jer je to sam rekao, a i dokazao ovime. Čovjek svoj život neće

odbaciti za što god. Kad se netko sam ubija i u času smrti veli da ju je krivo optužio, onda je to istina. U smrtnom času čovjek ne laže.

Svi su zašutjeli. Nitko mu nije protuslovio. Riječi što ih je izrekao Tito pale su kao teška istina koju nitko nije mogao da poreče.

– Zar nije Kušenka sama priznala daje vještica? – vikne Mikica koji je stajao uz prisežnika.

– Da, priznala je – odvrati mjesto Tita njegov prijatelj Malakoczy – ali da vas metnemo na muke, i vi biste odmah tu pred nama priznali da ste vi objesili Galovića.

I opet nije svjetina odgovarala. – Kako smijete ovako govoriti? – ponovno će prisežnik Jelačić. – Zar

nije ona grofovska vještica priznala daje Kušenka coprnica? – To nije istina! – klikne u isti mah do desetak mladića. Remetinci se

najednom našli na okupu i stali vikati: – Kontesa nije ništa priznala i oni koji to vele – lažu. Građani su iznenađeno slušali ovu prepirku i kao daje nisu shvaćali.

W

Mikica je, međutim, naglo iščeznuo. A prisežnik Jelačić nastavi: – Kušenka je s kontesom Nerom pravila tuču i ubijala marvu.

– Ne dajte se ljudi zavoditi! – povikne opet Tito gromkim glasom. – Kako bi ženski stvor mogao da pravi tuču?!

– Coprnice prave tuču, a vrag im daje moć! – reče Jelačić. – Jest, coprnice su za sve krive – povikne više glasova, a drugi su

odobravali. – Vrag nema nikakve vlasti – sva je vlast u Božjim rukama. Tko god tvrdi da vrag i vještice mogu po volji praviti tuču, nanositi

ljudima bolest ili pretvarati ljude u životinje, taj daje veću vrijednost vragu nego Bogu!

Sva su lica preneraženo zurila u Tita, a sve su ga oči zabrinuto pitale: "Zar je moguće da mi dajemo veću vrijednost vragu nego Bogu?" – Ima pravo – promrmljalo je nekoliko muških glasova, dok su neke

žene gledale u Tita s tihim ushićenjem, ali se, očito, nisu usuđivale ni pisnuti.

Dok su neki odobravali, šapne grof Čikulini Titu: – Kad se umoriš, preuzet ću ja riječ. – Samo me pustite – odvrati Tito i nastavi govoriti: – Ali, recimo, kad bi vrag mogao dati coprnici toliko moći da može

letjeti zar ne bi ona najprije odletjela s lomače? Ako se vrag može provući kroz šivaću iglu – kako se to veli – zašto se ne provuče kroz rešetke coprnjačkog tornja i zatvorene žene ne spasi iz zatvora? On bi se mogao uvući kroz rešetke tornja, uspavati stražare i coprnicama otvoriti vrata da pobjegnu!

Svjetina je na čas stala kao ukopana. Ovi su razlozi djelovali. Nastade tišina. Ali samo načas. Najednom se pojavio Krajačić. Bio je blijed, oči mu se raširile, a donja čeljust mu je drhtala.

– Nesretnice! – krikne sudac. – Iz tebe govori nečastivi! U mnoštvu je zamrmorilo iznenađenje. Odmah zatim, kao da su se

ljudi probudili oda sna i od časovite obmane, poviču deseci glasova: – Nečastivi, da nečastivi! – Đavo ga je opsjeo! Vrag brani sebe i vještice na njegova usta! –

čuo se glas gradskog odvjetnika Dvojkovića kraj kojega je stajao Sale. Dvojković je počeo ponovno vikati:

W

– Evo, ljudi, koliku vlast ima nečastivi! Nahuškao sina protiv oca. Sin gradskog suca govori protiv onoga koji ispovijeda zakon i vjeru. Zar bi to učinio sin suca Krajačića da ga nije opsjeo đavo?

– Lažeš, huljo! – vikne Tito dršćući od bijesa. – Iz mene govori zdrava pamet i poštena istina, a vi zavodite nesretni puk i silite ga da se klanja vragu.

– Zar nije ovaj pošteni narod vidio na svoje oči kad je po bijelom danu vrag oteo vješticu Neru? – odgovori uzbuđeno Dvojković.

– To nije bio vrag, nego čovjek, vi to znate najbolje. Titove se riječi nisu mogle razumjeti. Svjetina je planula bijesom,

sipala psovke, pogrde i kletve na vješticu koju je đavo oteo po bijelom danu i stane se prijetiti Titu koji brani tog đavla i vještice, a i Remetincima koji su Tita okružili da ga obrane od mnoštva.

Krajačić je drhtao. Dvojković, Sale, Mikica i Jelačić nešto su govorili sucu živo mašući rukama, a svjetina se sve više tiskala oko Remetinaca i vikala:

– Fina su to gospoda koja brane vraga. Je li vam dao cekina zato?! – Sram vas bilo! Fiškali coprnički. – Bacite ih kroz gradska vrata! – Van s Griča! Nećemo imati vražjih slugu među nama! – Oni su sami coprnjaci, zato i brane svoje drugarice! Van iz našeg

grada! Gadovi! Babe stadoše pljuvati prema mladićima, a muškarci dizahu pesnice i

batine. – Hoće da nas ubiju, jer im propovijedamo istinu – plane Malakoczy. – Šuti Francesko, nosiš glavu u torbi – opomene ga Tito. Remetinci su razabrali da su u životnoj pogibelji. Ali nisu mogli

izaći iz mnoštva koje ih je zaokružilo i potisnulo na vrata. – Grofovski derani da ovdje brane coprnice?! – poviče Mikica

svjetini. – To nećemo dopustiti! No još to nije izgovorio kad mu najednom glava klone, nagne se na

lijevu stranu, a u zraku se opazila Franceskova ruka kojom mu je dao zaušnicu.

To je svjetinu još više razjarilo i ona nahrupi na mladež. Ali u isti čas zatopoću konjska kopita. Ljudi shvatiše da na njih navališe konji na kojima su sjedili ogromni jaki momci s pištoljima u ruci.

W

Žene stadoše vrištati, a muškarci se bijegom ukloniše konjima. Začas su Remetinci stajali na čistini, opkoljeni trenkovcima.

– Sad se požurite kući! – dovikne im Siniša koji je izveo tu navalu na svjetinu stojeći sa svojom momčadi između mnoštva i Remetinaca.

Kad je svjetina razabrala da su im trenkovci oteli iz ruku mladež, obrati svoj gnjev prema njima. Ali to njih nije smetalo. Oni su mirno stajali, dok su Remetinci vikali:

– Vivant Remetinci! Vivat prosvjeta! – Čujte coprnjake – odgovarala im svjetina.

OPSJEDNUTI VRAGOM.

Magistrat opkolila uzbuđena svjetina, a ugledni građani okupili se u skupinu i bučno raspravljali o događaju što se netom zbio.

Žene se razdijelile u više grupa, a djetići, šegrti i drugi svijet opsjedao ulaz u magistrat i željno očekivao da sazna što će gospoda od grada učiniti s onima koji su pogrdili zakone i sud.

Katkad pojavio se na vratima magistrata Mikica tako važna lica da gaje svijet svaki puta saletio sa stotinu pitanja. Ali on je svaki put odgovarao:

– Još nismo ništa odlučili. Čekajte malo – nije to mala stvar kad sin gradskog suca popljuje zakone!

I svjetina je ostala i dalje na trgu pred magistratom na snijegu, ledu i zimi strpljivo čekajući što će biti.

Dotle se u sobi gradskog notara Salea odigravao uzbudljiv prizor. Gradski sudac Krajačić stajao je sav blijed, potišten, pognute glave

nasred sobe. Odvjetnik Dvojković i notar Sale govorili su mu: – Tito ne bi nikad iz vlastite pobude ovako govorio. Ili ga je opsjeo

đavo, ili gaje začarala kakva vještica da se vama osvećuje pa nesretnik ne zna što govori.

– Vi ga morate kazniti, već zbog svijeta! – doda Sale. – Ta pomislite kamo ćemo doći ako sin prvog čuvara zakona počne svijet buniti protiv zakona!

– Pa onda onaj Malakoczy koji oblijeta oko vaše kćeri. – Oko moje Sande? – vikne sudac uprepašteno. – Jest. Već cijeli grad zna daje mladić kani zaprositi.

W

– Zar je moguće da bi sin i zet radili protiv vas kad to ne bi bio posao vraga i osveta kakve vještice?

Krajačić je nijemo slušao Dvojkovića i Salea. Alije njegovo lice pokazivalo da mu je svaka riječ pala na dušu kao novi užas i strahota. Otare sebi znoj sa čela i usklikne.

– Uvijek sam bio uvjeren da mi vještice ne mogu nauditi, a sad eto! Kako mi se strašno osvećuju!

– Ne mogu vam nauditi tijelu, jer nosite svete moći, ali vam otrovaše sina, a sad još hoće da vam narinu ovakvog zeta reče Dvojković.

Vrata pokrajnje sobe bila su tek pritvorena, ali sada se širom otvore. Na njima se pojavi Tito, a s njim njegovi drugovi.

– Kako dugo ćemo ovdje čekati? – upita Tito. Na njegovu mladom licu s crnim brčićima i visokim čelom drhtao je

bijes i prezir kad se obratio prema Dvojkoviću i Saleu: – Mislim da ste mi oca već dovoljno nahuškali pa mogu doći pred

vaše lice. – Gospodine, zabranjujem vam da nas vrijeđate! – povišenim glasom

odvrati Dvojković. – Još me se usuđujete objeđivati da sam vas uvrijedio! Čuo sam sve

što ste govorili. Evo, izvolite mi suditi. – Gospodin odvjetnik ne treba da me huška na tebe! – dršćućim

glasom reče sudac. – Svaki čovjek mora uvidjeti da te opsjeo vrag. – Zaboga, oče, tako je svijet mislio prije pedeset godina. Ali sada

vani svijet priznaje da zdrav razum nije plod đavla i da ljudi koji ne vjeruju u vještice nisu opsjednuti vragom nego nadahnuti prosvjetom.

– Ti ne vjeruješ u vještice? – upita ga Krajačić prestrašeno. – Ne! – I mi svi ne vjerujemo! – kliknuše Remetinci. Krajačiću se pričinilo da se cijela soba sa svima koji oko njega stoje

zavrtjela. Znoj ga oblije, i on osjeti neki strah od ove mladeži koja gaje okružila. Gledao je u mladiće kao u nesretne stvorove, opsjednute vrazima i začarane vješticama, pa ih se bojao.

– Tko vas je okužio takvim strahovitim mislima?! – iznenađeno će Dvojković.

– Tko drugi nego ona prokleta vještica koju je đavo oteo na očigled svijeta – doda Sale.

W

– Sad mi sviće pred očima! – vikne sudac. – Ove mlade ljude našao sam jednoć u Remetama u nekoj kolibi s unukom grofice Ratkay!

– Oni su se vrlo često s njome ondje sastajali – reče Dvojković. – Ja sam to naknadno saznao. To su oni mladići s kojima se sastajala kontesa Nera i čija imena nije htjela da spomene u istrazi. Ako se sjećate, gospodine suce, ona je i natuknula da ima više ljudi koji misle jednako s njom i ne vjeruju u vještice, a pritom vam se zlorado smiješila u lice.

– Ona je sve to učinila, ona ih je začarala – samo ona! – vikao je sudac. U njegovu glasu drhtala je strašna mržnja prema Neri.

– Opameti se, Tito! Za ime Božje, zar ne vidiš da si žrtva one prokletnice koja se podala paklu?

– Ne, oče, ona se nije podala paklu! Nera je djevojka koja ima više razuma nego drugi.

– Za ime Boga, zar nisi čuo da ju je naočigled svijeta oteo đavo? – I ti u to vjeruješ, oče? Kakav đavo? To je ludost. Netko je djevojku

spasio i tko zna kamo je odveo. Da li u dobroj ili zloj namjeri, to ne znam, ali čovjek, koji ju je oteo, sigurno je izrabio praznovjerje svijeta i da je spasi odjenuo se u vraga.

– Ne, vi ste svi obmanjeni – reče Sale. – Svi ste vi zaslijepljeni čarolijama! Kako možete nijekati ono stoje cijeli svijet vidio na svoje oči?

– Neka mi oprosti gospodin gradski notar i gradski odvjetnik – ali ja vam u očima čitam da vi sami ne vjerujete u ono što zagovarate.

– Ovo je drzovito. – A ono što vi radite jest nepošteno! Mislite li da nismo čuli kako ste

gradskog suca, koji je do dna duše zaražen praznovjerjem, uvjeravali daje njegov sin opsjednut đavolom?

– Ti si, oče, opsjednut đavlima u ljudskoj spodobi! – povikne Tito i pokaže na Dvojkovića i Salea. – Evo, to su tvoji đavli koji te opsjedaju i zlonamjerno – vikao je Tito – truju tvoju dušu.

– Ovo je zločin što vi radite! – dovikne mali Čikulini Dvojkoviću, a lice mu se zarumenilo od ljutine. – Ja sam jednoć čuo odvjetnika Dvojkovića gdje se u razgovoru s mojom maćehom ruga sucu Krajačiću i njegovim vješticama.

W

– Pa i vi se još javljate, gospodine grofe, koji ste izdali svoje drugove kad su htjeli oteti kontesu Neru? – odgovori mu Dvojković zajedljivo.

Jedan trenutak svi su zanijemili tako da se čulo njihovo disanje. Oči Remetinaca upiljiše se u Franju Čikulinija koji se gotovo skamenio.

– Ja? – krikne on. – Ja da sam ih odao? – Da vi! Bili ste ljubomorni na Tita koji je također bio zaljubljen u

Neru. Još nije Dvojković ni izgovorio te riječi, kad mladić u tren oka trgne

iz džepa pištolj i naočigled svih ispali ga u Dvojkovića. Gradski odvjetnik je u posljednji trenutak odskočio, a hitac probije

stijenu na onom mjestu na kojem je malo prije stajao. Kad je Čikulini opazio daje Dvojković umaknuo, poleti prema njemu

i baci mu se na prsa. Ali Dvojković, snažan kao bi-vol, pograbi malog grofa za ruke, svine mu ih i za čas je slabašni mladić bio savladan. Smrtno bljedilo prosulo mu se nježnim bijelim licem, oči mu se zatvorile, a tijelo mu se stalo trzati.

Remetinci se okupili oko svoga druga i zabrinuto vijećali što da učine.

– Vidite li ga? – reče Dvojković tiho Krajačiću. – Kao da ga je vrag uzeo!

– Zaboga, na usta mu dolazi pjena! – šapne Sale. Krajačić se prestraši, povuče se k prozoru i odanle zapovjedi Mikici: – Brzo po župnika. Recite mu da je nekog mladica uzeo vrag! – Potrči po liječnika! – reče Tito jednom panduru, ali ovaj nije htio

da ide već mu se posprdno nasmije. – Donesi brzo vode – prišapne Dvojković jednom panduru, a ovaj

otrči i za nekoliko se časaka vrati s posudom. – Evo, gospodo – ponudi pandur Remetincima vodu. Nisu znali kakva je to voda, niti su to pitali, te stali polijevati čelo

mladoga grofa. Za malo se grof prestao tresti. Otvori oči, skoči na noge i pogleda po

sobi. – Vidite li – prišapne Dvojković Krajačiću – da je bio uzet od vraga.

Dao sam mu donijeti svete vode, odmah je otjerala vraga. Sada su Remetince otpremili u pokrajnju sobu, a Krajačić, Sale i

Dvojković ostadoše sami.

W

Nakon pola sata opet su mladež pozvali u notarevu sobu. On je već sjedio kod svog stola vrlo važna lica, dok su Dvojković i Krajačić stajali iza njega.

– Gospodine Tito Krajačiću! – svečanim glasom oslovi Sale. Vi ste javno pred svijetom pogrdili zakon i huškali svjetinu na ovaj

sud. Vi ste ljudima govorili daje Kušenka nedužna i time okrivili sud da je nepravedno osudio vješticu na smrt. Vi ste ujedno govorili da ne vjerujete u vještice, a to opet znači daje sud nepravedno osudio sve žene koje su dosad spaljene.

– Jest, to doista i držim! – I mi se svi slažemo s njim! – rekoše ostali. – Vivat prosvjeta! – kliknuše svi na zgražanje notara i suca. Sada pristupe gradski panduri i stave okove na ruke Titu,

Malakoczyju i grofu Čikuliniju, koji se već posve oporavio. Vani je svjetina stajala na snijegu, bučila i galamila, a Mikica je pred

vratima magistrata pripovijedao ljudima što se sve zbilo u sobi gradskog notara.

Muškarci su klimali glavama i čudili se: – Ja sam odmah znao da je Tito opsjednut vragom čim je počeo

onako govoriti! – reče mošnjar Canjko. – Da, a na Mesničkim si vratima odobravao – okosi se na nj Mikica. – Zar ja? Priseći ću da to nije istina! – Mošnjar pristupi k Mikici i

šapne mu: – Hodi malo sa mnom da ti nešto kažem. Građanin izvadi kriomice iz svoje kožnate kesice dvije forinte i dade

ih Mikici: – Na, pa šuti! Mikica pograbi novac i spremi ga brzo u džep. Onda se vrati jednoj

grupi ljudi i stane im pripovijedati kako su mlada gospoda koja brane vještice saveznici i službenici grofovske co-prnice Nere.

Sad je gnjev ljudi još porastao. Nastala je vika i krika, te se stalo zahtijevati da se coprnjaci odmah stave u toranj.

Na vratima magistrata napokon se pojave svezanih ruku Tito, Malakoczy i Čikulini, a za njima ostali Remetinci.

Svjetina stade vikati: – Coprnjaci! – Sram vas bilo!

W

– Na lomaču s njima! Mladež je neprestano vikala: – Vivat prosvjeta! Pred zatvorom se povorka zaustavi. Svjetina se tek onda udaljila kad

se za trojicom svezanih uhapšenika zatvorila vrata zatvora.

SVETAC.

Svjetina je vikala, bučila, klela. Buka je prodirala u kuću Barice Cindek. Iz galame čulo se neprestano Nerino ime.

– Barice, čujete li? – šapne Nera. – Čujem! Prava je sreća da ste na vrijeme stigli kući. One su šaptale da ih ne čuje djevojka koja se zavukla za peć i

prestrašeno podigla glavu slušajući bijesnu viku svijeta. Bila je to ona ista djevojka koju je Siniša našao ležati pred lomačom u nesvijesti i zamolio Baricu daje povede svojoj kući.

Nekoliko časaka šutjele su sve tri žene i sa strahom slušale. Barica se bojala da će svjetina možda opaziti njezinu kuću i sjetiti se da je i ona bila već u tornju. Ali, očito, nitko se nije sjetio ni opazio da prolaze kraj hljebarkine kuće. Najednom netko zakuca na kućna vrata. Barica se u prvi čas prestrašila, pohiti u drugu sobu i reče poluglasno:

– Adame, nemoj nikome otvoriti dok ti ne kaže tko je. Bojazan Baričina bila je neopravdana. Adam je začas doveo u sobu

kapetana Sinišu. Nera naglo ustane i htjede mu poći u susret, ali se sjetila da je u sobi

strana djevojka, pa ostane na svom mjestu. – Vidio sam da prolaze ljudi ovuda pa sam se bojao da ćete imati

neprilika – reče Siniša. – Hvala vam na brizi, mirno su prošli pokraj nas. – Ako više nema nikakve pogibelji, onda bih ja mogla otići. – Kamo? Gdje vam je dom? – Kod suca Krajačića. – Što radite kod suca Krajačića? – Ja sam Dorica, njegova kmetic mati došla sam k njemu u službu. – Već dugo? – Baš onoga dana kad je lijepa konte – Zar ste je vi poznavali?

W

– Kako je ne bih poznavala! Bila je vrlo dobra s kćerkom moga gospodara, gospođicom Sandom. Bila je tako lijepa da je za njom poludio sam Lucifer.

– Tko ti je to rekao? – upita je Siniša. Pa to svi znaju. Da nije Lucifer za njom poludio, ne bi, bogme, došao

po nju po bijelom danu. Siniša je motrio djevojku pronicavim pogledom. Opazio je da su

djevojčine kretnje uzrujane, lice blijedo, premda lijepo, a odijelo neuredno. Na prvi mah pobuđivao je njezin nemirni pogled pozornost. Njezine velike, lijepe plave oči bile su staklene, zjenice velike i sjajne, pa se činilo da neprestano gori u vatri. Ogledavala se oko sebe s nekim strahom. Od svakog se štropota trgnula, više puta je pokrila oči rukom. Čas bi pogledala širokim pogledom u Sinišu, a onda opet počela treptati očima.

Vika svjetine već se gubila u daljini. Barica ponudi kapetanu da ostane još koji čas kod njih.

Najednom skoči Dorica kao da se nečega prestrašila. Pođe prema vratima šapćući:

– Ja moram ići, moram odmah ići! – Sad, u to doba, ne mogu vas pustiti – reče Barica. Spavaj te kod

nas. – Ne mogu, ne mogu! Što će reći svetac Rafael? – Što ti imaš sa svecem? – upita je Siniša. – Moram još danas k njemu! – Zašto moraš k njemu? – Jer mi to zapovijeda gospodin Sale. – Što ćeš ti kod "sveca" u to doba noći? – Molit ću se Bogorodici da mi pomogne – odvrati ona gledajući

tupo kapetana, a onda se okrene prema vratima i naglo iščezne u mraku. Siniša je gledao za njom i primijetio: – Ovo je čudnovata djevojka. Što to ona ima sa "svecem"? Idem za njom. – To vam je dobra zamisao, kapetane – odobri mu Nera. Molim vas,

požurite, da vam ne uteče. Noć je bila tamna, a ulice puste. U tami Siniša nije mogao razabrati

kamo je djevojka otišla, ali je znao put kojim se išlo do Rafaelove kuće.

W

Začas je čuo Doričine brze i hitre korake, pa se uputi za njima. Pod Rafaelovom kućicom djevojka pokuca na prozor.

Iz daljine čuo je Siniša kako se prozor otvorio. Čuo je da Rafael nešto govori. Odmah zatim zaškripala su vrata od dvorišta i začuli se brzi djevojčini koraci kroz dvorište. Kapetan pobrza i htjede ući na dvorišna vrata, ali su već bila zaključana. Popne se na ogradu i skoči u dvorište. Tu je bilo tamno kao u grobu. Samo kroz jedna vrata što su se otvarala u otvoreni hodnik virio tračak svjetla. Siniša pođe tiho i polagano šuljajući se kao tat do vrata. Kroz njih je prodirao povišeni glas Rafaelov: – Tebe, djevojko, šalje k meni tvoj dobročinitelj notar Sale!

– Kako znaš? – začuje se plahi glas djevojke. – Svetac zna sve i vidi sve. – Sale mi je rekao da me oblijeću vrazi, pa me je strah. Neznam što

da učinim! – Znam već, tebe hoće vrazi da povuku u pakao, pa moraš tražiti

lijeka. – Ali ja to ne znam. – Slušaj Božjeg Rafaela. Bog će te čuvati, ali moraš biti po slušna

dobrim ljudima koje Bog šalje u svijet da ih uče. – Smiluj mi se! Što da učinim? Dan i noć obilaze oko mene đavli,

beče u mene oči i posižu svojim pandžama za mnom da me odvedu u pakao, govore mi ružne riječi, napastuju me, hoće da činim ružne stvari. Nagovaraju me na besramni grijeh, nude mi da će mi biti lijepo kod njih u paklu, da ću imati novaca i svilenih haljina.

– Kad ti se pokazuju? – Svaku noć kad legnem spavati, dolaze k meni i stoje oko mog

kreveta, vuku s mene pokrivalo. Vidim pakao i lijepe mlade vragove kako plešu i kako se vesele i oni mi pripovijedaju da moram doći k njima i da mi je otac bio vrag. A ja bih htjela da pođem k njima, ali se onda ukaže duh mojeg oca, pograbi me i odvuče opet u postelju i ondje me sveže da ne mogu disati. Molim te, svece, smiluj mi se. Reci mi što da radim.

– Idi k notaru Saleu, samo on može da iz tebe istjera vraga. – Kako? On? – Jest, samo on! Pođi, dijete moje, i čini sve što ti Sale naloži.

W

Dorica ustane s poda. Noge su joj klecale, a oči kružile sa strahom po sobi.

Rafael joj otvori vrata i provede je do dvorišnih vrata. Siniša ju je slijedio do kuće suca Krajačića, a onda se vratio u svoj

stan. Baci sa sebe kabanicu i vojničku dolamu i sjedne kraj toplog kamina. Naslonio se na koljena i pripovijedao Filipu što se sve zbilo kod "sveca". Ovaj se snebivao od čuda.

– Ja se samo divim – reče Filip – kako se tebi hoće da vršiš službu mjesto gradskog kapetana.

Mladić trgnu glavom i odbaci sa čela crnu kosu. Pogleda Filipa. Oči mu sijevnu, a neka toplina prelije mu se licem.

Uljanica je već bila dogorjela i Filip nije nalijevao drugu. Iz kamina se žarilo svjetlo. Nekoliko crvenih trakova osvjetljavalo je Sinišu.

– Ja ipak mislim, Siniša, daje pogibeljno što radiš. Protjerat će te iz grada.

– Pusti me. Živim samo u ovom ludovanju, grozničavom traženju i pogibeljima što se slažu i gomilaju oko mene.

– Bio si uvijek takav, ali ovo što ovdje radiš možda je ipak previše. To bi te moglo dovesti u tamnicu. I ono danas, kod lomače – to je bilo ipak previše, Siniša. To je čin protiv zakona.

– Ne bi ti tako govorio da si osjetio ono što sam osjetio kad me je uhvatila za ruku...

Filip se iznenadi nad ovim očitovanjem. Ovako mu Siniša još nije govorio.

– Kako sam mogao to izdržati? Kad me se dotaknula, protrnuo sam. Da mije onda prišapnula: ubij svoga oca – ja bih pucao.

Njegove su riječi zvučale poluglasno i muklo, kao da govori sam sebi. Filip opazi da je Sinišu obuzelo ganuće, kao ono kad je pisao one listove. To ga osokoli, pa odluči s njim progovoriti iskrenu riječ.

Ali Siniša nastavi: – Nisam je vidio, ali znao sam da je to njezina ruka. Ona ista bijela

ruka koja se nekoć pištoljem branila od mene, a prijateljski primala ruke drugih. Znaš li, Filipe, da nikad nisam u svojoj ruci imao njezine ruke – nikad mi je još nije pružila a danas! Kako je grčevito uhvatila ovu moju ljevicu. Gledaj: ljubomoran sam na svoju vlastitu ruku. A ipak, daje

W

nemam, ne bih danas osjetio ono – Filipe! Kakav mora daje tek dodir njezinih usana!

– Siniša, mani se tih misli, to će te odvesti do propasti. Zar ne vidiš da ona nije više ono stoje bila? Izgubila je svoj vedri um i svoju ljepotu.

Filip je očekivao da će Siniša skočiti i viknuti na njega. Ali on ostane nepomičan, samo usta su mu čudno šaptala:

– Nisi ružna, Nero, za mene nisi ružna – uvijek si ista. – Taj nije više zdrav! – prošapće Filip sam sebi. Ova ga je misao

snašla već onda kad je zamijetio da joj noću piše pisma, a onda ih spaljuje.

Filip priđe k Siniši i zagleda mu se u blijedo lice slušajući ga kako budan bunca i sanja o njoj. Htjede ga probuditi i nastavi govoriti:

– Osvijesti se Siniša. Sanjaš o dodiru njezinih usana. Pogledaj ta usta i vidjet ćeš kako su blijeda. Vjeruj, ljubeći ih ne bi osjetio ono što naslućuješ. Svi smo ljudi. Kad bi te ona poljubila – onda bi bilo možda još nekako razumljivo. Ta vidiš, Siniša, da ona nije zdrava, samo luđakinja može svoju ljepotu hotimice iznakaziti.

Po sobi su tiho mrmorile Filipove riječi i zamirale u tami. Siniša mu nije odgovarao. Filip se nagne nad njega i pogleda mu u lice. Ono je bilo posve preobraženo, usta su mu šaptala nesuvisle riječi, desna ruka čvrsto je držala ljevicu...

"Ništa. Gurnut ću ga u naručaj kakve lijepe žene. Ljubavnica mu treba, pa će ga sve minuti", odluči u sebi Filip.

PRVA KOCKA.

Barica se rano vratila iz svog dućana i ostavila ondje Adama da prodaje kruh. Nedjelja je i htjela je da priredi što bolji objed.

Neru je našla u njenoj sobici s prozorima na dvorište. Kao i svaki dan, sjedila je zureći preda se, blijeda, žuta lica i sumorna pogleda. Ali kad opazi Baricu, naglo upita:

– Niste li vidjeli kapetana? – Nisam, ali on će sigurno doći – odvrati hljebarka i pode brzo u

kuhinju. Kad se vrtjela oko ognjišta iznenada ude k njoj notar Sale. Ona otare ruke, povede ga u sobu i ponudi mu stolicu.

W

Sale ne sjedne. Držeći u ruci svoj crni klobuk stane pred lijepu Baricu. Odjenuo je posve novi baršunasti kaput, a pod svježe i nasmiješeno lice prikopčao kao snijeg bijele čipke. Guste crne obrve dijelile su oči od pramenova bijele vlasulje, lice mu se bijelilo, a na usnama počivao onaj tajanstveni čeznutljivi smiješak kojim je Sale tako uspješno osvajao žene.

– Što je dobra vašu milost dovelo u moju skromnu kućicu? – upita Barica.

– Vi znate da sam vas onomad pustio iz tornja. Ali možda i ne znate da sam to učinio zato jer sam uvjeren da vi niste vještica. Vi ste predobri i prelijepi da se podate vragu. Ali vas moram obavijestiti i o tome da istraga protiv vas još nije obustavljena. Meni bi bilo vrlo drago kad bih vas mogao riješiti svake sumnje, već i radi Adama.

– Odveć ste dobri, vaša milosti. – Jer znam da ste nevini – reče Sale i položi ruku na jedro

hljebarkino rame. Ona se polako odmakne od njega, a notar nastavi: – Istraga bi se mogla odmah dovršiti. – A kako, vaša milosti? – Posve jednostavno. Trebalo bi ustanoviti da na vašem tijelu nema

vražjeg pečata i istraga bi bila odmah obustavljena. – Ah, gospodine, taj vražji pečat vrlo je čudna stvar. Takvu

znamenku može imati i novorođeno dijete, pa valjda neće ni tko reći daje i ono imalo posla s vragom!

– Sve je moguće. Ali meni se čini da se vi ustručavate da vas pretraže. Čini mi se da niste odveć sigurni da nemate pečata. Ali ništa zato – nastavi blago. – Ja ću vas pretražiti, vražjeg pečata neću naći. To ću dati u zapisnik i sve je gotovo. Dakle, kada ćemo to učiniti?

– Ne, ne! Ja to neću, mene je stid. – Zar će vas biti manje stid ako vas dadem pretražiti po krvniku? U očima lijepe hljebarke pojavi se zabrinutost. Osjećala je da je to

ionako svejedno. – Pa dobro, neka bude – reče ona mrzovoljno. – Dođite sutra poslije podne u moju sobu na magistrat, ili bolje, da

vas ne bude stid; u moj stan. Donesite mi tobože hljeba.

W

Barici se taj prijedlog nije odviše svidio. Zamišljeno se zagledala u pod i nije odgovorila. Sale je to krivo shvatio, pa se sagne k Barici i lagano ovije desnu ruku oko njezina struka. Hljebarka se lecne i htjede skočiti, ali je notar čvrsto stisne k sebi. Uprijevši sve svoje sile, Barica mu se ipak istrgne, uhvati s prostrtog stola nož za rezanje kruha i pogleda ga odlučnim pogledom.

– Ako smjesta ne ostavite moju kuću, rasporit ću vas! – dovikne mu ona.

Sale se ne preplaši, već se nasmiješi. – Kad biste vi znali, kako ste ovako lijepi?! Nije pametno, Barice, da

tako postupate sa svojim notarom. – Kupite se iz moje kuće! – Baš sada bih ostao radije nego ikad. Vi mi se grozite nožem, a ja

vas ovdje preko stola obasipljem cjelovima a da se i ne dotičem vašeg vrata. Vaš vrat je napast. Kad god vas gledam, uvijek ga grlim. Vaš vrat mi ne da spavati. Sve grofice i barunice, pa ni kontesa Nera, nije imala tako zamamni vrat. Vrelim je glasom govorio ove riječi, a još vrelijim pogledima obasipao njezina ramena. Barici poleti krv u lice.

– Vi ste sam sotona. Nosite se! – vikne ona prestrašeno. – Odnijet ću u svojim očima sliku vašeg vrata i gledat ću ga i grliti

dok se ne omamim kao od vina. – Ostavite me! Na vratima sobe pojavi se Siniša. Jedan pogled razjasnio mu je o

čemu se radi. – U kakvom ste poslu ovdje, gospodine notaru? – ironično upita

kapetan. – A u kakvom je poslu ovdje vaša milost? – uzvrati Sale. – Sigurno ne u onom u kojem vi. – Imam s optuženicom nešto govoriti. – Oprostite, ali ja nemam namjeru da vas ostavim s njom nasamo. – Pa dobro. Vi ćete, Barice, doći sutra poslije podne k meni kako

smo rekli. Ako naime hoćete da se istraga što prije za vrši... Sale osine hljebarku ljubomornim očima. Prođe kraj Siniše i ne

pogledavši ga. Kad je uhvatio kvaku, pokroči Siniša k vratima i upita ga:

– A mene ste zaboravili pozdraviti, gospodine notaru?

W

Bljedilo oblije Saleovo lice. Ali kad ugleda široka Sinišina ramena i njegovu jaku desnicu kojom se podbočio o struk, on se nasmiješi i odmah ispriča:

– Oprostite, posve sam zaboravio. Barica se i protiv volje nasmije. Notara pogodi ovaj smijeh u srce. Crne mu se obrve stisle, a usta

sklopila. Prigušivši svoj ljubomor izađe. – Sva je sreća da ste došli, kapetane – reče Barica. – Kad bi samo što

prije došao i Adam. Jedva čujno uđe u sobu Nera. Siniša je pozdravi. – Barice, zar vam se što dogodilo? – upita je. Jedva stoje Barica počela pripovijedati, dođe Adam. Bio je smrknut i

nemiran. – Nisi li susreo Salea? – upita ga ona. – Jesam. Reče mi da tvoja stvar ne stoji dobro i daje pošao k tebi da

te na to upozori, ali je morao ići jer je našao u tvojoj sobi kapetana. – Hulja! – reče Siniša. – A nije li vam još što rekao? – Jest, da je Barica bila kod vas na Sljemenu i da zbog nje dolazite u

našu kuću. – A što si mu ti odgovorio? – upita Barica. – Rekao sam mu da ja najbolje znam kamo ona ide i tko dolazi u

našu kuću i zašto. To je moja briga. – Ja vas odrješujem vaše riječi – oglasi se sada Nera. – Recite

slobodno Adamu gdje ste bili i zašto. – Ja znam da Barica nije učinila ništa zla – primijeti Adam. Barica ispripovjedi i Adamu sve što se dogodilo između nje i notara. On je slušao snebivajući se. Lice mu se zarumenjelo od bijesa, a

opori glas mu provali iz grudi: – On ti reče da je tebe izbavio iz tornja i to zato što zna da si nevina? – Jest, to mije rekao. – O, prokleti lopov! – Zar je bilo još što drugo – upita Siniša opazivši Adamovu srdžbu. –

Ako je što drugo vi nam morate reći. Tko zna ne bili se time Salea moglo uhvatiti na nepoštenu činu.

W

– Nisam htio da to Barica zna, ali sad vidim da je bolje dadulje ne tajim. Sale je od mene tražio 400 forinti i ja sam mu ih dao. Onda je Baricu pustio na slobodu.

Svi su na časak zanijemili. Siniša se tom nenadanom otkriću silno obraduje.

– Sad budite mirni, Barice! Ništa vam se ne može dogoditi. Ovo je prva kocka koja je pala na Saleovu glavu. Sad je u našim

rukama. Dok je Siniša likovao, Barica se približi Adamu i tiho ga upita: – Ti si me, dakle, iskupio tako velikim novcem? – Daje tražio, dao bih mu cijeli svoj dućan. Siniša opazi da bi sada trebalo mladi bračni par pustiti na miru. Neka

sebi kažu što im srca žele. Zato reče Neri: – Smijem li vam sada pripovijedati što sam novo saznao? – Dođite! – odvrati ona i povede kapetana u svoju sobicu u dvorištu. Tu on počne pripovijedati stoje vidio i čuo kod Rafaela. Pripovijedao

je hotimice polagano, samo da njezine lijepe crne oči, koje ništa nije moglo nagrditi, što dulje gledaju u njega i da njezinu pozornost što dulje privežu za sebe.

Kad je dovršio, opazi da joj se ugasli pogled probudio, a oči malo zasjale. Štoviše, radovala se onome što joj je pričao.

– Sad se počinjem nadati da na Griču više neće dugo paliti na lomači nevine ljude. Ono jučer bilo je strašno.

– Baš zato niste smjeli doći da to gledate. – Htjela sam vidjeti kako bi spalili mene da... – Da nije došao jedan pustolov koji vas je sa crnim namjerama oteo

lomači. To ste htjeli reći? – Ali kad me je oteo i kad se dogodilo ono s mojom bakom, onda se

trgnuo i pružio mi prijateljsku ruku. Samo, nisam mogla steći povjerenje u taj preokret – osobito onda kad su zakrabuljeni ljudi došli u dvor i o njemu pričali strahote.

– Vi ste često čuli o nekim Luciferima? – Vrlo često, pa još uvijek mislim da ste, možda, i vi bili u tom

društvu. – Ne, konteso. Nisam bio, ali da znam kako bih mogao doći među

njih, pošao bih samo da vidim tko su i kakva je to družba.

W

– Čudnovato. One noći kad smo bili u samoborskom dvorcu, slušala sam neki smijeh i buku i bila sam uvjerena da čujem vaš glas.

– Moj glas? Ja nisam bio medu gostima samoborskog gospodara. Nera je šutjela, a Siniša pomisli: "Prije dva tjedna ona bi skočila i

viknula: Pretvarate se. Laž je svaka riječ? Zašto sad šuti? Sumnja li još ili neće priznati da mije učinila krivo?"

Htio je nastaviti taj razgovor, ali ga ona prekine: – Neću da propustim još nešto. Vi ste jučer kod lomače učinili

opasan čin, ali ujedno veliko djelo milosrđa. Hvala vam! Nera mu pruži ruku, prvi put u životu... Siniša prihvati malu blijedu ruku, sagne se i dotakne je ustima.

Činilo mu se da svoje usne neće moći otkinuti s te ruke. Skupi svu svoju snagu. Naglo se uspravi i ostane stojeći pred njom, dok je Nera zamišljeno gledala u zemlju.

– Ipak je strašno tako umirati – u ognju – šapne ona zureći preda se. – Dok sam bila u tornju, nisam to osjećala kao da nas kad sam tu muku gledala svojim očima. U tornju sam se uvijek nadala da će odnekle doći spas.

– Nadali ste se? – upita je Siniša. Jedva je svladavao uzbuđenje. – Kako ste se mogli nadati?

– Jedne noći donio mije Mikica pismo. Nepoznati prijatelj pisao mi je da će me spasiti, neka ne klonem duhom. Nisam očekivala spas, ali ipak, kao da mi se u daljini ukazivala neka nada...

– A tko je bio taj čovjek? – Ne znam. Mislila sam da je možda grof Čikulini ili Tito, ali

njihova pisma poznam. – Zašto niste nastojali saznati tko je taj čovjek? Tko zna koliko bi

nam mogao pomoći? Nera izvadi iz pregače mali prljavi papirić i reče: – Ovdje je njegovo pismo. Čitajte ga. Ah, da, vi ste odrasli na ratištu,

a ne u školi – reče Nera sjetivši se prizora kad je Siniša rekao da ne zna pisati, a onda nastavi:

– Pisano je francuskim jezikom. On me jednostavno obavještava da će me spasiti. Niste još vidjeli ovakav rukopis.

– Ne, ne sjećam se.

W

Veliko uzbuđenje obuze ga dok je gledao pismo što gaje držala u ruci. Pisao ga je on svojom rukom i svojom krvlju. Ali ostade naoko miran, a njegov glas bio je jasan i zvonak:

– Ako želite, pokušat ćemo pronaći onoga tko je to pisao. – Ne, sad imamo većih i važnijih poslova. U sobu ude Barica i donese ručak za Neru. Kapetan ustane. – Adam je izvan sebe – reče Barica – što kontesu nismo podvorili i

grdi me što mu nisam prije rekla tko ste. – A ne ljuti se više što ste mu zatajili svoj noćni polazak na Sljeme?

– upita Nera. – On mi vjeruje – odgovori Barica. – Vjerovati može samo ljubav – reče Siniša. Osjeti bol u duši pa se

brzo oprosti. Kad je izašao, Barica tiho reče Neri: – Jeste li opazili kako izgleda taj čovjek? – Kako? – Svaki je dan mršaviji i bijedi, a oči mu plamte kao da mu u prsima

nešto gori. Filip mi kaže da čitave noći ne spava, nego trči okolo kao lud. Svi su trenkovci bili ludi, ali ovaj natkriljuje sve.

Nera ne odgovori. – A znate li što ljudi šapću o njemu? – Što? – Da je on ustrijelio Kušenku. Bogme, to bi bilo zlo za njega.

Pomislite, oficir pa da se opre osudi koja je izrečena u ime kraljice. – Tko vam je to rekao? – Oni tamo, od suda. Na uvelom i žutom Nerinu licu Barica opazi tračak zabrinutosti.

Šuteći, gledala je kontesa preda se i zamislila se.

POSJET U TAMNICI.

Grof Vojkffy, gradski odvjetnik Dvojković i notar Sale sjede u sobi gospodina notara. Svaki se udobno zavalio u svileni naslonjač. Srču čokoladu. Mirisavi dim smotaka napunio sobu kao magla.

W

Na vrata proviri šiljasto lice Mikice Smernjaka. Očito je, htio bi gospodi nešto reći. Ali oni su skupili glave i nešto šaputati, pa nije imao smjelosti da ih prekine.

Zato se nakašlje, a gospoda okrenu glave k vratima. – Netko traži gospodina notara – reče Mikica. – Nemam vremena. – Ali, molim ponizno, žensko je. Notar ustane. – Povedi je u drugu sobu. Mikica se izgubi. – Gle ti njega, on tu prima posjete žena. – Samo službeni posjeti. Moram istraživati vražje pečate... Sva se trojica grohotom nasmiju. – Vi ste kivni na moju službu. To je, uostalom, Barica Cindek. Ti znaš da ne volim domaće purice, već samo plemenite fazanke –

reče Vojkffy. – Onakve kakva bijaše Nera? – Nju je odnio paun? – nasmije se notar. – Prokleti magarac! Onakva smjelost! Još me danas hvata bijes kad

se toga sjetim – ljutito će Vojkffy. – Ja se nikako ne mogu oteti slutnji daje samo Siniša kadar počiniti

takav drzovit i vratoloman čin. – Ali Siniša se nije zanimao za Neru – primijeti Dvojković. – Baš mije to sumnjivo. Ja sam, bogami, ludovao za njom. Svega me je užarila – prizna Vojkffy. – Ne govori dalje o tom. Ovo nije mjesto da se govori o takvim

stvarima. Kad bi on i bio oteo djevojku, dugo je neće skrivati, premjestit će ga iz Zagreba.

– Ali kad? – Čim ovamo stigne grofica Auersperg. Ona će riješiti stvar. Sale je dotle pred zrcalom uređivao svoju vlasulju. – Gledaj ovog luđaka. Uređuje se za hljebarku – reče Vojkffy

Dvojkoviću. – Vi znate da ništa neću silom. Hoću da se dopadnem. Ukradeni

cjelovi ne idu mi u tek. – A ti nastoj da ih dobiješ dobrovoljno, mi idemo.

W

Sale isprati goste do hodnika, a onda pohiti u svoju sobu, namirise se mirisavom vodom, promijeni ovratnik od čipaka.

Sitna otmjena dama u smeđem krznenom kaputu ustane sa stolice i polako pode prema notaru.

"To nije Cindekovka", iznenadi se on. Nepoznata mala dama podigne s lica gustu koprenu. – Vi, gospođice Sando? – klikne iznenađeno notar. – Tiho gospodine Sale! Nitko ne smije znati da sam ovdje. – Pouzdajte se u mene gospođice – prošapće Sale, nakloni se vrlo

udvorno i ponudi Sandi naslonjač. – Vi možda i ne slutite zašto sam došla... – prošapće Sanda spustivši

se na stolicu. Notarova se usta sklopila u tajanstveni smiješak, a njegov se pogled

spusti k djevojci. Nije znao što da misli o tom posjetu, ali bio je previše tašt a da se ne bi podavao ugodnim nadama.

– Presretan sam što vas ovdje gledam, ali čemu imam zahvaliti tu sreću?

– Došla sam zamoliti vas za veliku uslugu, ali ne znam hoće te li mi je iskazati. – Pogledala ga je svojim toplim očima što su se plavile poput modrih zvjezdica. Ovaj ga je pogled smjesta raznježio pa reče kavalirski:

– Unaprijed vam zadajem riječ da ću ispuniti sve što želite. – Ne pitate što tražim od vas? – iznenađeno će Sanda. – Ne, menije svejedno što od mene traže vaše krasne oči. – Htjela bih kriomice govoriti s Titom, a samo biste mi vi to mogli

dopustiti. – Već sam unaprijed dopustio, ali vas molim samo jedno: to mora

ostati naša tajna. Nitko ne smije znati da sam vam dopustio ući u tamnicu, pa ni Dvojković. Razumijete li?

– Obećaj em! – Provest ću vas kroz dvorište i ondje predati pandurima da vas

odvedu u tamnicu. – Hvala vam, gospodine Sale. Lijepa vam hvala. – Kavalir ne prima hvalu, već samo nagradu. Ona ga iznenađeno pogleda. – Vi ste me pogledali, i ja sam, eto, već nagrađen!... reče on udvorno.

W

Galantno joj otvori vrata i izvede iz sobe u dvorište gdje je stajao stražar. Njemu naredi kamo da povede gospođicu.

U maloj ćeliji magistratskog zatvora sjede Tito Krajačić i Francesko Malakoczy. Oko njih mokre pljesnive stijene. Na zemlji dvije slamnjače, a pred njima mali stol od dasaka i zaprljana klupa. Na stolu tinja uljanica, blijedim tracima šara po mrkoj tami ćelije.

Sjede na slamnjači i govore poluglasno: – Ja od Čikulinija nikad nisam očekivao da bi bio kadar pucati na

čovjeka. Uvijek se ponašao kao djevojka. – Bio je silno uzbuđen. Ne čini li ti se ona nesvijest čudnom. Kao da je padavica – odvrati Malakoczy. – I otac mu je bolovao od iste bolesti. – Čekaj časak! Čuješ li? Obojica prislone uho na tamnički zid. – Opet govori sam sa sobom – reče Tito. Kroz tanki zid, što ih je dijelio od tamnice grofa Čikulinija, čuli su se

grozničavi uzdisaji: – Ja sam ih izdao.. Zvao sam Salea... Ja sam mu odao crvenu

svjetiljku... Baš ja! Nitko drugi nego ja! Izdajica-ja!... – Čuo sam ga i noću da govori u snu. – Misliš li daje on zaista izdajica? – Ne znam. Dvojkoviću se, doduše, ne može vjerovati, ali smo ipak

svi tog mnijenja. Nitko osim nas nije mogao znati za crvenu svjetiljku, a ipak su stražari, koji su nas dočekali na istom onom mjestu gdje nas je imao čekati Čikulini, imali crvenu svjetiljku koja bijaše naš ugovoreni znak. To je odveć sumnjivo.

– Ja sam već mnogo o tom razmišljao. Taj mladi grof čini se tako djetinjski odan i iskren, a opet protiv njega ima toliko sumnjivih dokaza.

– Jesi li čuo što se govori o obitelji grofa Čikulinija? Vele da im je izdajstvo obiteljska bolest, da im je u krvi. Znaš daje obitelj Čikulinija dobila od kralja Leopolda velik dio imanja Petra Zrinjskoga.

– Čuo sam. Zar i ovu palaču Petra Zrinjskog na Griču? – Jest. A po njegovu vlastitom priznanju dobili su ta imanja zato što

grofovi Čikulini nisu sudjelovali u uroti Zrinjskog i Frankopana. – I zato su dobili imanja?

W

– Ne čini li se to i tebi čudnim? Obično se ne dariva nekoga što nije bio urotnik. Tako je nastala priča da su oni bili izdajice ili bar pomagači izdajica Petra Zrinjskog. Tako im svijet prišio daje njima izdajstvo obiteljska bolest.

Tito se zamisli. Najednom kroza zid prodru teški uzdisaji i prigušeni plač. Tito

podigne glavu: – Kao da se netko guši u plaču! Tito skoči, udari šakom po stijeni Čikulinijeve ćelije i zovne: –

Franjo! Ali nije bilo odgovora. – Da mu nije zlo? – reče Tito i prodrma vrata ćelije. Kroz otvor na

željeznim vratima pojavi se koštunjavo lice stražara koji se grubo izdere:

– Koji vam vrag ne da mira? Što hoćete? – Pogledaj malo preko u susjedstvo. Čini se da je grof Čikulini

bolestan. – Vraga neće biti bolestan kad je u krletki. Stražar otključa susjednu ćeliju. Na zemlji, tik uza zid koji je dijelio

njegovu ćeliju od one u kojoj su bili Tito i Malakoczy, ležao je mali grof. Liceje pokrio objema rukama i pritisnuo ga o zid. Sav se trzao od plača.

– Što vam je? Gospodičić bi htio na krabuljni ples? – upita grubo stražar.

Ali se Franjo nije obazirao na njega. Gušio se u suzama poput djeteta.

Stražar ga promjeri pogledom, pode opet k vratima i zatvori ih. Onda proviri kroz vratašca i reče Titu:

– Ništa mu nije. Plače. Vraga ne bi plakao kad vani slave fašnik, a on leži u zatvoru.

– Plače! – ponoviše u isti čas Tito i Malakoczy. Sjedoše opet na svoje slamnjače, ali više nisu razgovarali. Slušali su

kako se u pustoj tami zatvora polako gubi tihi plač i zamire jecaj. Kad je opet sve zanijemilo, spustila se u crne zidine duga, olovna večernja tišina, ispunjena pljesnivim teškim zadahom.

U bravi zastruže golemi ključ. Obojica upriješe oči u vrata. Sitno žensko biće prhne u polutamu poput pahuljice. Oko nje zamiriše zrak.

W

Mladići u tren oka skočiše sa slamnjače. Malakoczy raskrili ruke i klikne:

– Sando! Moja Sando!... Ona se bez riječi baci na njegove prsi. – Što se zbilo Sando! – upita on nastojeći da podigne njezinu malu

glavicu, pokrivenu kapom od krzna. No ona je samo jecala i grčevito se uhvatila njegovih grudi.

– Zašto plačeš, mila moja? Što je on nježnije govorio, ona je bolnije plakala. Kad se malo

umirila, posadiše je na klupu. – Daj mi ruku, Tito – šapne ona. Tako, sad će mi biti lakše. Sad osjećam da ste obojica uza me. – Zar se što dogodilo ocu? – upita Tito nestrpljiv da sazna zašto je

Sanda tako blijeda i zastoje toliko plakala. – Ne. Ali on se veoma promijenio. Od one večeri kad si ti dospio

ovamo, on sa mnom gotovo i ne govori. Sumnjičavo me gleda i šuti. Samo me jedne večeri upitao: "Jesi li i ti odlazila na sastanke u Remete?" "Jesam", odgovorih. On me pogleda tako strašnim pogledom kao da je ovaj moj odgovor u njemu ugasio svaki roditeljski osjećaj. Još iste večeri čula sam kako su k njemu došli Dvojković i Sale. Gotovo je svaki dan s njima, a svake večeri dolazi k njemu i Rafael i dugo ostaje. Jučer, kod objeda, otac mi najednom reče: "Za mjesec dana spremi svoju opremu. Isprosio te gradski odvjetnik Dvojković." – Bilo mije kao da se strop srušio na mene. Ali, oče – zaboga – ta ja njega nimalo ne volim... rekoh mu ja... On upilji u mene prijeteći pogled i upita me: "A koga ljubiš? Franceska Malakoczyja? Urotnika koji će svršiti na vješalima?!" reče on strašnim glasom.

– On nije urotnik, oče – pa da i jest, ja neću drugoga. Volim umrijeti, nego poći za drugoga... "Onda umri!" kriknu otac.

Reče oštro: "Za mjesec dana obavit će se vjenčanje. Budeš li do tada živa, poći ćeš za Dvojkovića..."

– Nećeš poći za njega! – reče Francesko odlučno. – Ti pripa daš meni i nikome više!

– Što da uradim – zaplače ponovno Sanda. – Reci kako da se oduprem? Kako?

W

– Sando, znaš li ti kako te volim? Zar sam ja kukavica? Misliš li da te neću moći braniti?

– Znam Francesko, ali ti si u tamnici. – Vidiš, debele su ove zidine, ali ljubav će razvaliti i tvrđa ve. Ja te

ne dam nikome, razumiješ li? Ili ćemo biti svoji, ili ćemo zajedno umrijeti. Prisegni mi Sando, da nećeš ništa uči niti dok se sa mnom ne sporazumiješ!

– Neću Francesko, tako mi Bog pomogao! – Ali tko te je pustio ovamo k meni? – Notar Sale. – Notar? Prijatelj Dvojkovićev? To je zbilja nedokučivo! – Bio je vrlo udvoran prema meni i rekao mi da to ne smije saznati

nitko, pa ni Dvojković. – Što to znači? – upita Francesko. – Da Sale ne može nijednoj lijepoj ženi ništa odbiti – odvrati Tito. –

Ali mnogo je čudnovatije zašto Dvojković hoće da oženi Sandu. Mora da je važna stvar radi koje on hoće da je uzme. Ona nema miraza, nema visokih veza, a on je ne ljubi.

Zašto je hoće oženiti? – To je sad svejedno – nestrpljivo će Sanda. – Reci radije što da

učinim. Dršćem od straha pred ocem. On me mrzi, i ja ga se bojim! Kad noću čujem njegove korake, od straha se zaključavam. On nije više naš otac, Tito, on nas je odbacio. Moj je život uz njega strašan.

– Znam – odvrati brat. – Između njega i nas dvoje praznovjerje je iskopalo jaz koji se možda nikad neće premostiti. Ali menije sad samo do toga kako da tebe spasimo od te ženidbe.

Mi smo ovdje u tamnici nemoćni. – Zašto imamo svoje drugove na slobodi? – reče Francesko. – Potraži Meška. Možda će što pronaći. Gledaj, Sando, ovdje gore

ove rešetke. Upamti dobro taj prozor, treći od ugla. Ovu da nam možeš ubaciti u ćeliju svaku obavijest.

Francesko uhvati njezine ruke i pogleda je očima u kojima se zrcalila vjernost, ljubav i mladenački zanos. Iza vrata ćelije oglasi se hrapavi glas stražara.

– Moram ići, stražar zove! – šapne Sanda, a oči joj se na pune suzama.

W

– Umiri se i misli na mene. Tito i ja izbavit ćemo te svih boli – reče nježno Francesko i zagrli je.

Sanda se oprosti i s Titom i poput sjene iščezne iz tamnice.

OSVETA.

Stara Palčićka i Mikica stoje u kutu dućana i povjerljivo razgovaraju. Mežnar Žajler pijucka komovicu i polako prisluškuje. Pokraj vrata neki čovjek položio glavu na ruke i hrče. Uza nj prazna boca komovice.

Palčićka i Mikica ne obaziru se na nj. – Ne bojte se – govori Mikica poluglasno. – Ovaj put ona više neće

ugledati sunce. Sale je neće pustiti iz tornja. Samo ne ka Andrija nabrusi jezik.

– Prokleto pseto! Dršće pred Adamom kao pile pred jastrebom. Ali ja ću mu već otvoriti žvale ako sam ne bude znao govoriti.

– A vi, Žajler? – okrene se Mikica mežnaru. – Hoćete li vi svjedočiti kod suda?

– Zašto ne bih?! – A koliko tražite? – Ako moram svjedočiti pravo, onda pol cekina, ako krivo, onda

cijeli. – Cijeli cekin? – Mikica će začuđeno. – Dobro – odvrati Žajler i počeše se po nosu što mu se izbečio iz lica

kao veliki crveni prišt. – A protiv koga da svjedočim? – Protiv Barice Cindek – reče Mikica. – A sad, Palčićka, zbogom.

Neka se Andrija dobro potkuje. – Samo neka dođe kući, već ću ga ja potkovati – odvrati stara. Čovjek stoje dotad spavao podigne glavu. – Čujte, majstorice, a tko je taj čovjek? – tiho upita Žajler Palčićku. – Vrag bi ga znao! Dolazi svaki dan, pije kao ćutura i onda spava

kao puh. Čovjek u kutu ustane, plati i izađe. Bijaše to Filip. Žurio se uz Kamenita vrata i pošao ravno u kuću Barice Cindek

nadajući se da će ondje naći Sinišu.

W

Barica mu, međutim, reče da Siniša nije došao, ali je zato u prvoj sobi Nera. Filip brzo priopći Barici stoje čuo kod Palčić-ke dok se pretvarao da spava.

– Meni onda nema spasa. Što će, zaboga, kontesa ako me ne opet odvuku? – reče Barica i pođe u sobu da priopći Neri što joj prijeti.

– Morali bismo se posavjetovati što da uradimo! – reče Ne ra. – Zovnite kapetana.

Kad je zanoćilo, sjedili su Adam i Barica uz večeru i smišljali osnove kako bi se spasili Saleove osvete. Na bijeg se nije moglo ni pomišljati. To bi se smatralo sigurnim znakom daje vještica. Odluče zaprijetiti Saleu da će odati kako se dao podmititi.

Još nisu povečerali kad u kuću osvanu dva stražara s dijakom Mikicom. Predadoše Barici pozivnicu od gradskog notara da mora odmah u magistrat.

Adam i Barica osjećali su da im ta pozivnica radi o glavi. U prvi čas Barica se prestraši. Pobojala se za Neru koja je bila u

dvorišnoj sobici. Ali nije se mogla opirati jer bi time samo pobudila sumnju.

Mikica najprije pretraži smočnicu i ponese sobom sve trave i korijenje što ih je Barica imala za lijek. Kad je došao u Nerinu sobu, začuđeno stane i upita Baricu:

– Tko je ta ženska? – Moja rođakinja. Kako vidite, bolesna je. Mikica je promjeri od glave do pete, Nera je gledala u pod.

Promatrao je neko vrijeme, a onda šuteći izađe iz sobe. Adam i Barica ostave Neru i odoše sa stražarima do magistrata. Sale je sjedio u svom uredu i zluradim podsmijehom gledao Baricu. – Žao mije majstorice – reče Barici – ali protiv vas su ponovno dva

svjedoka iskazala vrlo sumnjive stvari. Istraga je svršila zlo, pa vas ponovno moram zatvoriti u toranj.

– Znam – vikne ona. – Ali ja se ne bojim. I vas će stići plaća. – Zašto se ljutite? Nisam li vam rekao da dođete k meni i da ću vas

osloboditi sumnje? Još nije prekasno. – Sale joj se posve približi i dotakne se njezina golog vrata. Ali ga Barica gurne od sebe i vikne: – Nosite se lopove!

W

Sale se samo nasmiješi i pozove pandura. Adama nisu pustili u uredsku sobu. Dok je on čekao na hodniku

odvedoše Baricu na druga vrata u toranj. Kad je Adam to saznao, pohiti k Siniši da mu sve ispripovijeda i

zapita ga za savjet. Ali kod kuće nije našao ni Filipa. Tužna srca vrati se kući. Bijaše mu pusto, nesnošljivo. A kad opazi da je Baričino mjesto za stolom prazno, pritisne glavu rukama i zaplače.

CRNA VIJEST.

Na Trgu sv. Marka talasa se svjetina. Gradski panduri trče okolo i potiskuju ljude da mogu proći sjajne četveroprežne kočije kojima upravljaju kočijaši u modrim, crvenim i crnim surkama. Na pragu crkve pojavljuju se gospode u svilenim i krznenim kaputima, a sa širokim šeširima punim perja, krzna i zlatnih čipaka. Iza njih stoje gospoda u sjajnim odorama od svile i sukna obrubljenim krznom. Samo gdjegdje vidi se kavalir u bogatoj francuskoj nošnji s bijelom vlasuljom i okruglim klobukom. Gospoda vode dame iz rasvijetljene crkve niza stube, pokrite debelim sagovima, i pomažu im pri ulazu u kočiju.

Pred crkvenim vratima stane kočija optočena zlatom. Ispred nje trza glavama šest vranaca, sjajnih kao crna svila, na njima blista zlatom obrubljena orma. Nekoliko zraka zapadajućeg sunca osvijetli crkvene stube. Baš tada pojavi se krasna mlada žena u bijeloj svili, s dugom bijelom koprenom u kojoj dršću briljanti i sjaje se biseri. Vatrenim očima zaokruži cijeli trg. Sve zadivljeno gleda u nju, njezinu ljepotu, mladost i svadbenu odoru.

Uz nju stupa visok, otmjen mladić, s plavim brčićima, u sjajnom crnom odijelu hrvatskog velikaša. Kad su se približili kočiji, ona pode naprijed, a on načas zaostane.

– Lijepa Terka, bit ćeš gospodar u kući! – šapću žene. – Vidiš, ona ide naprijed!

– Makar je on grof Erdody i premda je bogat, ipak je ona banova kći. – Ipak je on bolje odabrao nego ona! – primjećuju muškarci. Mladenci udu u šestoroprežnu kočiju. Nestrpljivi vranci ponosno

dižu zlatom urešene vrane glave i krenu korakom pre ma Opatičkoj

W

ulici. Za njima se reda kočija za kočijom. Jure pred svjetinom, a za njima u zraku ostaje miris svile, parfema i bjelila.

Filip stoji snužden, neodlučan. U ruci gnječi ružičasto mirisavo pisamce. Već tri puta donio je to pismo Terkin sluga tražeći Sinišu, ali ga ne nade kod kuće. Treći put je pismo ostavio i naložio Filipu da odmah potraži svoga gospodara. On je znao gdje je. I kad se svijet počeo razilaziti a sunce zapalo, uputi se Filip na Kapucinski trg.

Siniša je često zalazio k ocu Smoleu da u njegovoj ćeliji proboravi koji sat i govori s njim o Neri i staroj grofici Ratkay. Danas se očito sakrio jer mu je naložio da nikome ne reče gdje je. Filip je ipak pozvonio na vratima samostana i pošao u ćeliju oca Smolea.

Mladi fratar zgurio se u naslonjaču. Lice mu je ostarjelo, kosa sasvim pobijelila. Siniša je stajao kraj prozora i po stoti put slušao kako se Smole optužuje da je samo on skrivio Nerinu nesreću. Da nije doveo u njenu kuću Kušenku, ona ne bi dospjela u toranj. A onda je po stoti put uzdišući šaptao:

– Samo dobri Bog zna gdje je sada i kako joj je! A Siniša je šutio. Morao je šutjeti. Tako je htjela Nera. Kad je Filip

ušao u ćeliju, mladi se kapetan gotovo razljuti. – Oprosti – šapne mu Filip. – Morao sam ti donijeti ovo pismo. Siniša ga otvori, a zatim ga srdito zgnječi i baci. – Nema me kod kuće! Zar ti nisam rekao? – I grofica Auersperg je prispjela na svatove i dva puta je poslala

svoga slugu po tebe. Kad je čuo to ime, ušuti. Nakon nekoliko časaka reče: – Idemo, Filipe! Siniša se opraštao od oca Smolea, a Filip iskoristi zgodu i pokupi

zgnječeno pismo. Na hodniku ga kriomice pročita. U njemu su bile napisane ove riječi: "Siniša! Danas je naš dan. Čekam vas. Terka!"

Za nekoliko časaka bio je Siniša kod kuće i odijevao svečanu oficirsku odoru. I Filip obuče crvenu odoru Trenkove čete i pode sa Sinišom u palaču grofa Nadaždija.

– Zanima me što će ti reći tvoja vjerenica – usudi se primijetiti Filip. – I mene. Danas moram učiniti kraj toj strašnoj neizvjesnosti. Saznat

ću tko je ona žena što sam je one noći ugušio.

W

"Dakle, zato on ide na svadbu?" pomisli Filip. "Ali ništa zato. Terkina ljepota pobijedit će mladu krv. To je njegov jedini spas da se izliječi od bolesne ljubavi prema Neri."

Filip je ostao medu ostalim slugama koji su dopratili svoje gospodare, a Siniša ude u veliku sjajnu dvoranu. Bila je ispunjena sjajem svijeća, šumom svilenih povlaka i mirisom razgaljenih ženskih ramena.

Sve se oči upriješe u njega kad se pojavio na vratima u sjajnoj odori što se priljubila njegovu jakom, visokom stasu. Gospode su napeto promatrale hoće li pristupiti najprije grofici Auersperg. Od onog dana kad je tako nenadano nestao s dvora u Mokricama, šaputale su daje s njom prekinuo. Ali Siniša pode najprije domaćici, banovoj sestri, poljubi joj ruku, onda se pokloni grofici Auersperg, a tek se tada uputi Terki da joj čestita. Ona mu je čvrsto stisnula ruku koju on tek galantno poljubi. Terka mu nije mogla reći ništa jer je bila opkoljena svatovima. Samo gaje ispod oka motrila kad je ponovno prišao grofici Auersperg.

– Dugo se nismo vidjeli – reče ona mirno. – Na žalost, ali ja tome nisam kriv. – Znam. Šampanjac je kriv da si onda onako otišao. Pa još s onom

grdobom sobaricom! Međutim, ja sam od onog dana bolesna. I kad sam te molila da me u bolesti posjetiš, ti nisi došao.

– Imam viši nalog da se odavle ne smijem maknuti. – Tako? Uskoro ćeš dobiti drugi nalog pa ćeš moći ostati kod mene u

Mokricama. Mislim da bismo se mogli vjenčati u veljači. U taj čas pristupi im dvorski grofa Nadaždija i zamoli Sinišu da

groficu Čikulini povede k večeri, a baruna Skerleca opet dovede grofici Auersperg.

Grofica od bijesa stisne zube i šapne prijateljici: – Sigurno je tako naredila Terka, samo da Siniša ne sjedi uza me.

Zmija! Večera je trajala puna dva sata. Siniša je čitavo vrijeme motrio grofa

Vojkffyja koji je dobacivao značajne poglede grofici Auersperg i katkad mračno pogledao preko stola Terku. Promatrao je Skerleca koji je dobacivao nježne poglede svim gospođama što su sjedile u njegovoj blizini. Terka je svaki čas nastojala da se sastane sa Sinišinim očima, ali je on to izbjegavao.

W

Poslije večere grofica Čikulini šapne grofici Auersperg. – Što se dogodilo sa Sinišom? On se posve promijenio. Gle daj samo

kako mu oči plamte. Misli su mu negdje daleko. – Opazila sam to i odlučila povesti ga sa sobom. – Krajnje je vrijeme. S njim se zbiva nešto neobično! Još su bili u riječima kad priđe Siniša i zamoli groficu Auersperg za

razgovor. Ona rado prihvati. Pod ruku pođoše kroz plesnu dvoranu gdje su

mladenci otvorili ples uz burni pljesak mladeži. U pokrajnjem salonu Siniša ponudi grofici da sjedne. – Prije večere govorila si mi o našem vjenčanju – reče mir no – i zato

sam odlučio da prije svega raščistimo jednu važnu stvar. Hoću da znam tko je onaj čovjek koji zna za moj nesretni mladenački čin o kojem si mi govorila u Mokricama.

– To ti ne mogu reći. Konačno, to je i posve suvišno. On te nikad neće odati.

– Zastoje to onda pripovijedao tebi? – I to je suvišno da znaš. – Nipošto nije suvišno. Ti ne znaš čitav događaj onako kako se zaista

zbio. Ja nikad nisam bio zavodnik one žene. – Prvi njezin zavodnik doista nisi bio! Zar ti je lijepa grofica rekla da

si ti prvi kojega je ljubila? "Sad moram lagati hoću li da doznam tko je ta grofica", pomisli

Siniša. Reče glasno: – Naravno da mi je to rekla. – Kolike li drskosti! Ona je imala ljubavnika, nekog mladog grofa, i

kad je htjela da ostavi muža, izvela je lukavu osnovu. Jednog dana dok je njen muž bio u lovu, dođoše u dvor neki lovci i

donesu joj poruku da joj je muž u lovu ranjen. Silno uzbuđena, ona pohiti s lovcima u lovište, ali sve je to bila laž. Njezin muž nije bio ranjen. Sve je to dogovorila s ljubavnikom i tako pobjegla. Muž joj je od žalosti otišao u rat i ondje poginuo, a ona se bacala iz naručaja u naručaj dok se nije ugušila u tvome.

– A djece nije imala? – Kako nije? Zar ne znaš daje Nera njezina kći? Siniša protrne. U grudima mu zastao dah i srce prestalo udarati.

W

– Grofica Ratkay pomno je tajila kakva joj bijaše kći – nastavi Auerspergova. – Nera je znala samo to daje njezina majka počinila samoubojstvo od žalosti što joj je muž pao u ratu. Ja se nikad nisam čudila što te Nera tako mrzila. Kao daje u tebi osjećala ubojicu svoje majke.

– Prestani – povikne Siniša muklo, uhvati se objema ruka ma za čelo i pokrije lice.

– Ne razumijem što te to uzbuđuje – nastavi grofica. – Za što se nisi prije uzrujavao? Još se sad sjećam kako si ono htio silom plesati s Nerom i podigao čitavu galamu. Zar onda nisi na to mislio?

Siniša nije odgovarao. Ništa nije čuo. U ušima mu je šumilo kao da oko njega vitla orkan. Nekoliko trenutaka prosjedio je ovako dok ga je grofica iznenađeno gledala ne znajući što da misli o tom. Najednom se on digne i naglo izjuri iz salona.

Brzim koracima prošao je dugim hodnicima i našao se na otvorenoj verandi. Noćni zrak hladio mu je čelo. Nasloni se na stup i zagleda u tamno dvorište. Dugo je stajao na toj verandi, a glavom mu se križale teške i sumorne misli. U toj samoći njegove su boli bile sve glasnije i teže. Uskoro je osjetio da se više ne može vratiti u društvo i odluči neopaženo otići.

Tiho i oprezno prošulja se kroz hodnike i spusti niza stube. Dolje nade Filipa i pozove ga da podu kući.

– Upravo sam htio da ti donesem poruku od bana. Želi da odmah dođeš k njemu. Ima s tobom razgovarati nešto važno.

Siniša je bio uvjeren da se banova stvar odnosi na potragu za vješticama i razbojnicima i odluči da se odazove pozivu.

Filip povede Sinišu u drugo krilo palače gdje je čekao sluga. Očito je već bio obaviješten o Sinišinom dolasku pa ga je poveo u mali salon i zamolio da ga tu pričeka. Prošlo je tek nekoliko časaka. Otvore se pokrajnja vrata. Siniša ustane misleći da ulazi ban. Ali se nemalo iznenadi. Na vratima stajaše Terka u bijeloj laganoj haljini od čipaka, bez vijenca i koprene.

– Oprostite, čekam ovdje njegovu preuzvišenost – reče Si niša. – Nećete ga dočekati. Ovaj trenutak pozvali su ga u salon. Siniša uvidi da gaje Terka prijevarom namamila da bude s njim

nasamu.

W

– A vi, grofice, zar ste ostavili goste? – Samo načas. Pola noći je prošlo, a ja sam morala odložiti svoje

vjenčano odijelo. Skinula sam ga, štoviše, moj mi je muž pred djeverušama skinuo vijenac s glave. Oh, kako sam brzo poslala iz sobe i njega i djeveruše! Mislila sam na vas.

– Grofice, jednom zaista treba da budemo nacistu. Ne želim vas uvrijediti, ali bih vas zamolio da me otpustite. Ova igra nije dostojna.

– Siniša, zar me opet kanite razgnjeviti? Vi strašni čovječe! Vama se sviđa kad ludujem za vama, kad uspirujete u meni svu moju

mladu krv! – Nipošto, grofice. To ne kanim i ne želim. Opametite se i pustite me

svojim putem. Terka ga pogleda raširenim očima i podigne ruke koje su čekale na

zagrljaj. Nije dugo čekala. Savije mu ruke oko vrata i stane ga cjelivati. Siniša se trgne, skine Terkine ruke sa svoga vrata i odgurne je od

sebe. – Grofice, slušajte moju ozbiljnu riječ. Vaša ljepota ostavlja me

hladnim. Ne mislite da se pretvaram. Moja je duša puna boli i bio bih sretan da je kod vas mogu načas zaboraviti. Ali, vidite, mene se vaša ljepota ne doima. Ja nisam tu, kod vas, moja je svaka misao drugdje, moj svaki kucaj srca vapi dru gamo.

Glas mu bijaše taman i mukao, a lice tako blijedo daje Terka iznenađeno kriknula:

– Siniša, kako to izgledate? Vi ste poludjeli, vi niste pri se bi? Vaše misli, vaše osjećaje prepuštam onoj drugoj, ali vaše cjelove hoću da imam ja.

– Ona ih neće, a druge ne mogu cjelivati. Razumijete li me sada? – Zar je tako lijepa, tako bogata, čarobna? – Baš obratno! Ništa od svega toga nema, a ja umirem za njom. – Siniša, vi ste bolesni. Vaše oči zure kao da gledate strašilo. Evo,

pogledajte me, Siniša. Zar nije ovo čar, ljepota, slast života? Terka spusti sa sebe čipke što su pokrivale prozirnu noćnu haljinu od

koprene. Izgledala je kao kip u kojemu se probudilo stotinu mladih života. – Da, ljepota je to. Ali ne za mene! Terka omota svoje krasno tijelo i reče:

W

– Neću mirovati dok ne smrvim onu zbog koje me odbijate. Iz njezinih očiju siktali su otrovi stotinu zmija. Siniša osjeti takvu

tjeskobu da je zaželio poletjeti zrakom onamo, u tihu dvorišnu sobicu, podići Neru na ruke i odnijeti je daleko kako bije sakrio pred tom ženom.

U blijedom mramornom licu ljepotice sijevnulo je nešto kao munja prije oluje. Onda se okrene i naglo nestane.

Siniša uzme svoj klobuk, izađe na druga vrata u hodnik, pojuri niza stube i pozove Filipa.

U velikoj dvorani plesali su menuet. Na čelu parova bila je grofica Drašković i ban Nadaždi, osim njih plesala je Terka sa svojim mladim mužem, zatim je slijedila grofica Čikulini sa Skerlecom. Samo je grofica Auersperg plesala s grofom Vojkffyjem, pa su gospode radoznalim pogledima kružile po dvorani tražeći Sinišu.

On, koji ih je uvijek kod menueta zadivljavao svojim otmjenim kretanjem, danas nije plesao i nije ga bilo u plesnoj dvorani.

Jedino je Terka znala zašto ga nema. Odjenula je za ples krasnu žutu svilu sa zlatnim čipkama, a na glavi joj je sjao dijadem od dijamanata, poklon vjerenika. Njezine su oči plamtjele i često se sastajale s pogledom otmjenog i zanimljivog grofa Vojkffyja.

Kad god se Terka u plesu sastala s njim, pogledao ju je značajno i stisnuo joj struk.

Glazba zamukne, ples završi. Parovi se međusobno poklone zahvaljujući se. Terka i Auerspergova sretnu se licem u lice. Obje se lako naklone. Umjesto da se udalji, Terka uhvati groficu ispod ruke i smiješeći se upita je:

– Smijem li vas, grofice, povesti u svoj salon da vam poka žem vjenčane darove?

– Vrlo ću se veseliti – odvrati Auerspergova nemalo iznenađena. Grof Vojkffy i grof Erdody ostadoše sami, a obje žene pođoše dvoranom u mali salon gdje su bili darovi.

Terka na pola puta stane i vrlo srdačno pogleda groficu Auersperg: – Grofice, osjećam da mi je dužnost među nama razjasniti jednu

stvar. – Zaista ne znam o čemu se radi. Mi smo uvijek bile dobre

prijateljice.

W

– Ipak, vidite, grofice, danas sam postala žena čovjeka kojega vrlo volim i cijenim pa ne želim da o meni mislite krivo.

Radi se o kapetanu Siniši. Grofica Auersperg pričini se vrlo začuđenom. – O mom vjereniku? Zaista me zanima kako njegova osoba dolazi u

vezu s vama? – On, sigurno, nije ništa kriv. Vi znate, grofice, daje Siniša tako lijep

i tako napadan da gotovo nema žene koja se načas nije u nj zagledala. Štaviše, mog je oca tako osvojio da me je htio za nj udati. Mislila sam da moram slušati oca – premda sam bila zaljubljena u grofa Erdodyja, ali Siniša je lijep. Kad sam čula da Siniša ljubi drugu, odlanulo mije. Jedne mije večeri, onako slučajno, priznao da umire za nekom ženom koja njega neće da gleda.

Pogled grofice Auersperg potamni, a Terka nastavi: – Dakako, nije mi odao vaše ime, ali sam slutila da ste vi ona

nedokučiva sreća za kojom tako uzdiše. I drago mije što je tako. – On ne običava drugima govoriti o svojim osjećajima. – Očito je one večeri bio malo slab pa se osjetio prisiljenim govoriti

o svojoj čežnji za nekom ženom koja ga ne ljubi, koja nije ni lijepa ni bogata, a on umire za njom.

Terka je naglašavala svaku riječ. Lice dvorske gospođe smrkavalo se sve više, a usta joj se stiskala.

– Naravno – nastavi smiješeći se Terka – on je govorio tako po svoj prilici zato što nije htio da saznam da ste to vi – jer vi ste, zacijelo, prelijepi i bogati. To je što vam htjedoh reći. Jedne večeri sreli ste me kad sam bila s njim u intimnijem razgovoru pa mi se čini daje otada među nama nastala neka mrzovolja, a ta je suvišna. Ja ljubim svoga muža, a Siniša opet umire za vama. Samo, vi ste malo škrti prema njemu. Kad je danas odlazio, susrela sam ga i opet je bio silno snužden. Ali, ne biste li izvoljeli pogledati darove?

Grofica prihvati ponudu. Ali je jedva čekala trenutak da se Terki izmakne i potraži groficu Čikulini.

– Julijo – reče ona tiho kad je našla groficu – Siniša nekoga ljubi. Na brzu ruku ispripovjedi joj razgovor s mladom groficom, a onda

reče:

W

– Ona sigurno ne misli da sam tako glupa pa ne shvaćam njezine riječi. Sve sam progledala. Ona je sigurno Sinišu htjela namamiti k sebi, a on ju je odbio i rekao joj da ljubi neku drugu. On je doista posve izmijenjen. To opažaju drugi, a bog me i ja. Pomisli, taj strastveni mladić, uvijek žedan cjelova, već me se odavna kloni.

– Nisam te htjela rastuživati i zato sam dosad šutjela, ali kad to već sama uviđaš, onda ti moram iskreno reći daje Siniša u neku zaista zaljubljen do besvijesti. Ali u koju? Kakva je to osobita krasotica?

– Terki je rekao da nije ni lijepa ni bogata. Čikulinka podigne ruku kao da se dosjetila nečem neobičnom. – Čuješ, ti si mi pripovijedala čitav događaj one večeri u Mokricama

kad je odveo onu sobaricu. – Ali, zaboga, ona je žena bila ružna kao strašilo. Pa i seljanka! – Ne znaš što sve umiju seoske žene. Začaraju grofa i kneza. Siniša

je s njom pobjegao one noći i otada je nitko nije vi dio. Premalo smo važnosti polagali na onaj događaj i na to što je djevojka nestala.

– Tu se nešto zbiva što ja ne znam. Ja ću se s Terkom sprijateljiti da od nje što više saznam. Glavno je samo da do znamo gdje je ona sobarica.

– Evo, ide Sale, možda će ti on pomoći. Notar pristupi k njima uz tajanstveni smiješak. Grofica Čikulini ode,

a dvorska gospođa povede Salea u prazni salon gospođa.

PRIZNANJE.

Već je odavno odmakla ponoć kad su Filip i Siniša stigli kući. – Naloži vatru – reče kapetan i sjedne u stari kožnati naslonjač. Za koji čas crvenkasti je plamen veselo pucketao. Filip se tada

nasloni na kamin i kriomice pogleda u mladog kapetana. Ovaj se podupro rukama, skupio obrve i mrko zurio preda se.

Jedna cjepanica u kaminu turobno je pištila kao da plače za svojim životom. Filip je osjetio da se nešto dogodilo. Siniša je uvijek tako šutio kad god gaje snašlo nešto teško. Ali se nije usudio da ga pita. Šutio je i čekao.

– Filipe – oglasi se napokon Siniša podigavši glavu. – Dođi bliže! Ono što sam slutio, istina je. Ona žena bila je Nerina majka.

W

Mukla šutnja ispuni sobu. Samo je cjepanica u kaminu pištila čudnim, plačućim glasom...

– Znam – reče Filip – daje to strašno, ali ti imaš opravdanje pred sobom, a i pred njom.

– Tu nema opravdanja! – Ti ćeš joj reci sve? – Moram! Dao sam joj riječ. – Ali ne zataji joj kako je došlo do toga da si nesretnicu ubio. – Onda joj moram reći i to kakva joj je bila majka... – Naravno! – Bi li ti nekome tko ti je drag mogao reći: Tvoja je mati bila zla i

pokvarena djevojčura? Filip metne obje ruke na Sinišina ramena i upita ga tihim toplim

glasom: – Siniša moj, zar ne vidiš da će te sve to upropastiti? – Ja sam je upropastio... – Ne govori uludo! Što bi ona imala u životu od onakve majke?

Saberi se. Pođi, idemo odavle. – Ti si luđak! – povikne Siniša. – Ako me ne shvaćaš, onda ušuti i

pusti me na miru. – Ne, sinko, ja te odveć ljubim, a da bih te pustio. Ostat ću uza te do

posljednjeg časa svog života. Samo sam te htio upozoriti da ne srljaš u propast. Ali, kad ti ne možeš drukčije, ostat ću s tobom. Što god hoćeš učinit ću. Sve što hoćeš!

Sinišu su te riječi ganule. Uzme Filipovu ruku i naglo je poljubi. Ovaj je trgne, sagne se k njemu i reče mu ganuto: – Samo budi iskren i reci mi sve... – Što da ti rečem? Zarobljenik sam svoga srca, okovan sam, trpim i

ljubim te patnje... Već se noć susrela s danom i prozore osvijetliše prvi traci zore, kad

se Filip i Siniša spremiše na počinak. Najednom netko dva-tri puta udari po staklu prozora. – Tko je? – trgnuše se obojica i priskočiše k prozoru. – Gumbar Adam – reče Filip. – Otvorit ću vrata. – Da se nije što dogodilo? – dahne Siniša. – Ovako rano dolazi...

W

Adam je ušao blijeda lica na kojem su se vidjeli tragovi ne-prospavane noći.

– Barica je sinoć odvedena u toranj – obavijesti ih Adam. Vijest se Siniše nemilo kosnula. Prva mu je misao bila: A Nera? Što

će biti s njom? Sva trojica stadoše vijećati što da učine. Siniša uputi gumbara da sam

pođe Saleu i neka mu zaprijeti da će ga odati kako se dao podmititi i daje Baricu htio otpremiti u toranj zbog osvete što nije htjela da bude njegova. On pak ide k banu da mu sve to reče.

Sunce je pozlatilo smrznuto inje kad je Siniša pohitao u kuću hljebarice Barice. Ogledao se da ga tko ne opazi. Kad se uvjerio daje ulica pusta, ude u kuću.

Neka sitna, mala žena, Baričina rođakinja, uputi Sinišu da je djevojka koju traži već davno ustala.

Siniša nade Neru snuždenu, potištenu. – Konteso, vi odmah morate iz ove kuće – reče Siniša. – Zašto? – upita ona iznenađeno. – Sigurno osjećate pogibelj otkad su Baricu ponovno za tvorili. – Ne – odvrati ona. – Ja ostajem ovdje, kapetane. Svoju za daću još

nisam izvršila. – Vaša je zadaća samo jedna: izvršiti obvezu stoje dadoste svojoj

baki: naći ubojicu svoje majke. – Još ga nisam našla. – Ja sam ga našao... – Vi! – klikne Nera glasom od kojeg je Siniša protrnuo. – Jest, konteso, našao sam ga. Kad god zaželite, on je u va šim

rukama. Ubojica vaše majke stoji pred vama. Nerin pogled, pun preneraženja ukoči se. U Sinišinim očima drhtala

je pritajena strava izmučene duše koja čeka na osudu svoje ljubavi. Gledali su se napregnutim nijemim pogledom. Kao da su čuli strašnu vijest koja ih je oboje jednako prestravila.

Nera se najednom nasloni na peć kao da ne može stajati. Samo drhtaj Sinišinih obrva odavao je da mu je taj čas zatreptjela čitava duša.

U nijemom čekanju prođe više časova. Siniša je čekao da Nera prva progovori. Uskoro je čuo tih, plah i prestrašen glas kakav još nikad nije čuo s njezinih usana.

W

– Dakle, ipak – vi?... – Nesreća je tako htjela. Siniša ponikne glavom. – Jest, konteso, samo nesreća. – Nesreća? A nije li ubojica moje majke bio i njezin zavodnik? –

vikne ona očajnim glasom. – Onaj isti koji je moju maj ku odmamio iz dvora moga oca himbenom varkom? Onaj isti koji ju je ubio i spalio...

– Nije konteso – dahne Siniša slomljenim glasom. – Nije, tako mi Bog pomogao!

– Nisu li vaši ljudi došli u dvor moga oca i poveli moju majku sa sobom, jer da je otac u lovu ranjen? A sve to bijaše laž i himba, samo da je mogu odmamiti. Otada je više nitko nije vidio. Kako je umrla, zastoje umrla? Govorite: što ste učinili s njom? Govorite!

– Konteso, nikad nisam bio zavodnik vaše majke. Prizna jem da sam u jednom nesretnom času okaljao svoje ruke njezinom krvlju, ali je zaveo nisam. Promislite: to se dogodilo prije deset godina, vi to sami znate, a onda mije bilo tek 15 godina. Bio sam još dječak – nisam bio zavodnik, samo sam je ubio.

– Ali zašto? Zašto ste to počinili? – upita ona dršćući kao da bi željela da se on opravda.

– U tom je baš moja nesreća što vam ne mogu reći uzrok. Ne pitajte me jer vam neću reći ni kad bih znao da biste mi oprostili.

Alija ne tražim, ja neću oproštenje. Ja se, evo, predajem posve vama. Učinite sa mnom što hoćete. Samo vas jedno molim, da prije pođete sa mnom, da vas odvedem na sigurno mjesto gdje ne mogu do vas doprijeti osvetljive zločinačke ruke.

– Ne, ja se odavle ne mičem. – Konteso, prijeti vam opasnost. Otkako je Barka zatvorena, mogla

bi lako pasti sumnja i na vas jer ste u njezinoj kući. – Menije svejedno što će se sa mnom dogoditi. – Ali meni nije! – klikne on uzbuđeno i pođe korak prema njoj. Ali

odmah nastavi svladavajući se: – Ja imam još samo jednu zadaću u svom životu – da vas otpremim

na sigurno mjesto. – A ja odbijam svaku vašu pomoć. Prepustite meni da se brinem o

sebi.

W

– Mora da me držite strašno opakim čovjekom. Ili, zar zaista mislite da se može toliko lagati? Zar mislite da me nikad nije zaboljela duša zbog nesretnog grijeha moje prve mladosti?

Nikad čovjek koji je nekom oduzeo život nije propatio toliko muka kao ja. Ova mi je patnja potamnila svjetlost mladosti, ona me natjerala među trenkovce, na bojne poljane, daje za glušim u grmljavini topova. Ali nisam je mogao ugušiti. Uvi jek, i u smijehu, u zabavi, u pustopašnim časovima, kucala je na moju savjest i mutila mi život kao neizlječiva bolest. A kad sam saznao strašnu istinu o tom tko je bila ona nesretnica, moje su se patnje ustostručile.

Nera gaje pozorno slušala. Razabirala je u njegovu patničkom pogledu da govori istinu. On, međutim, nastavi:

– Sve što sam vam skrivio uništilo mi je život i zato sam imao samo jedan cilj: braniti vas od većih nesreća i pogibelji koje vam prijete.

– Mnogo bi mi olakšalo dušu da mi kažete je li istina da je moja majka izgorjela?

– Jest, tako barem kažu. – A vi je niste odvukli na lomaču? – Ne, i nije riječ o lomači. Netko je zapalio kuću u kojoj je ona bila

pošto je već umrla od moje ruke. – Dakle, nije bila živa? Sirota baka uvijek je govorila daje živa

spaljena. – I to nije isključeno. – Zašto vi ništa točno ne znate? Kako ste mogli ubiti ženu koju niste

poznavali, niste znali tko je bila i što se s njom do godilo? – Konteso, ta je tajna usko povezana s mojom obitelji. Ne mogu vam

reći više nego to da sam bjegunac obitelji koja je nadamnom razastrla smrtno velo. Kad bih govorio, taj bi ne sretnik uskrsnuo, a ja moram i nadalje živjeti – mrtav! Vidite, bio sam iskren, a mogao sam vam zatajiti sve što mi je rekla grofica Auersperg i sve iskriviti. Ipak, govorim istinu, makar me ona tereti.

Nera je kratko vrijeme razmišljala. Onda se okrene k Siniši i reče mu tiho:

– Moja bol i moj očaj zbog moje nesretne majke upravo su strašni. Ali ono što ste mi rekli moram vam vjerovati.

Od te jedne riječi bljesne Sinišinim licem svijetli tračak:

W

– Obećajte mi, konteso, da ćete ostaviti ovu kuću i Grič i skloniti se daleko od neprijatelja?

Nera mu nijemo pruži ruku. Njemu, ubojici svoje majke, ona pruža ruku. Sasvim se zbunio.

Privinuo je tu ruku na svoja usta. Ona mu je nije otela, makar ju je odveć dugo držao na usnama. Oborivši glavu, zagleda se u njegovu rusu glavu što se sagnula nad njezinom rukom. A kad se Siniša uspravio, raširile se Nerine zjenice u nekom tihom iznenađenju. Razabrala je da su njegove duboke tamne oči vlažne, pune ganuća.

To je tako iznenadi da nije mogla reći ništa ni kad se on okrenuo i bez riječi pošao k vratima. Tiho joj reče:

– Požurit ću da sve pripremim. Putujemo još ove noći. Pokloni se s dubokim počitanjem i naglo zatvori vrata.

U PREDVEČERJE BIJEGA.

Poslijepodne došao je u Baričinu kuću Filip. Adama nije bilo, tek je u kuhinji nešto radila starica, njegova rođakinja.

– Gdje je moja kći? – upita Filip staricu. – Sjedi ondje u sobi. Ne znam što joj je, nije ni okusila objeda. – Bolesna je, sirota. – Bit će još štogod više. Čitavo je prijepodne nemirna, čas sjedi, čas

opet ustaje i pokriva lice rukama. Nigdje nema mi ra. Još je nisam vidjela takvu.

– Idem da je vidim. Kad je ušao, nade kontesu naslonjenu kraj peći. "Gle", pomisli Filip, "izgleda nekako drukčije. Kao da njezine oči

nisu više onako mrtve. Ali pogled joj je nemiran i uzbuđen." – Šalje me gospodar i poručuje – reče joj Filip – da ću posli je deset

sati noću doći po vas. Mi ćemo pješke do Save gdje će nas čekati on s dva momka. Svi ćemo se odjenuti u građanska odijela, sjesti na konje i otići u Kranjsku. A ja ću, ako dopustite, ostati ondje s vama.

Predveče je Nera bila kod kuće posve sama kad se ušulja Krajačićeva služavka Dorica.

– Došla si potražiti Baricu? – upita Nera.

W

– Ah ne! – odvrati djevojka, a pogled joj je nemirno lutao po sobi i svaki čas zapeo o drugi predmet.

– Nego, što želiš? – Molim vas – prošapće Dorica povjerljivo – recite mi istinu je li

Barica zaista coprnica? Kontesu je pitanje iznenadilo, ali je to prikrila. Bila je u-vjerena daje

djevojka nečiji uhoda, premda joj se za to činila odveć smetena. – Kakva coprnica? – odvrati Nera. – Nikad to nije bila. – Nije? – Doričino se lice snuždi, a iz glasa joj proviri duboko

razočaranje. – A ni vi niste coprnica? – upita ona još zbunjenije Neru. – Što ti pada na um? – Meni se činilo kad sam vas prvi put vidjela da ste vi i Barica

coprnice. – A zašto to tebe zanima? Djevojka počne uzbuđeno gužvati jedan kraj svog zobunca. Onda

najednom brižne u plač. – Što ti je, zašto plačeš? – Vi ćete me sigurno odati. – Što bih te odala? Ja te i ne poznam. – Vi ćete reći sucu da sam bila ovdje i pitala za Baricu. Ja sam

mislila da ste vi sigurno coprnica pa sam htjela... – Reci samo što si htjela! Zanijemila zauvijek ako te ikome odam. Zakletva je očito djelovala na Doricu i ona plačući prošapće: – Htjela sam vas pitati kako bih mogla i ja postati coprnica? To priznanje silno iznenadi Neru. A djevojčino ponašanje izbrisalo je

svaku sumnju daje uhoda i potaklo Nerinu znatiželju što ta djevojka zapravo hoće.

– Zar bi ti zaista htjela postati vještica? – Vrlo rado. Svake noći dolaze k meni vragovi i plešu oko moje

postelje, a svi su lijepi i mladi. Svi imaju pune džepove cekina pa ih bacaju kao pljevu po zraku. Ali kad bih htjela ustati da odem s njima, pobjegnu.

– A zašto bježe? – Zato što još nisam zapisana u ceh. A ne znam gdje se to upisuje pa

sam htjela pitati vas kako da to učinim.

W

– Reci mi zašto bi ti rado postala vještica? – Zato što one ne moraju ništa raditi, imaju pune lonce ce kina i onda

im je lijepo. Svakog tjedna imaju gozbu na Medvednici, svaka ima vraga za dragoga. To mora daje puno ljepše nego imati pravoga dečka.

– Tko ti je to rekao? – Čula sam govoriti da se kod vragova pleše, fino jede i pije, i kad

vrag svoju coprnicu zagrli, onda je gotovo zadavi. Sad se Nera sjeti svega što je pričao Siniša kad je prisluškivao

Doričin razgovor s Rafaelom, pa je upita: – A nisi li ti kod Rafaela molila da te spasi od tih želja? – Jesam, a on me poslao Saleu da iz mene istjera vraga. – Pa zar ti nisi bila kod njega? – Jesam! Htio je da mi traži vražji pečat, ali ja nisam htjela. Sramila sam se, a onda, meni je ogavan i on i svaki drugi muškarac.

Voljela bih imati vraga za dragoga nego postati grofica. U taj trenutak zazvoni pozdravljenje. Kroz sivo predvečerje provlačio se zvuk zvona s tornja Sv. Marka.

Njegov glas probudio je zvonove ostalih crkava, polako se oglasilo zvono za zvonom.

Dorica i Nera stajahu licem u lice. Kad god se oglasilo zvono, Dorica se trgla i ispruživši glavu slušala zvonjavu kao da nešto očekuje, a pritom joj pogled zurio u Neru.

"Što me samo tako gleda?" pomisli Nera. "Što se tako trza kao da se zvuk dotiče njezinih žila. Čudnovato! Zašto je pozdravljenje tako uzbuđuje?"

Zvonovi se složili u večernju molitvu. Obje su se djevojke šuteći gledale. Najednom Dorica prozbori:

– Vi ste ipak coprnica. Vi se ne križate, a evo zvoni, nemojte mi tajiti! Idete li na Manduševac?

– Što bih ondje radila? – Pa danas je petak. Poslije pozdravljenja sastaju se ondje coprnice

da idu u ceh. I ja idem u ceh. Idem, pa makar sutra došla u toranj. Povedite me, molim vas, samo do zdenca, on dje me čeka moja prijateljica Anka. Ona me već dugo zove da dođem u ceh, ali se ja ne usudim ići sama na Manduševac.

W

Anka je već dugo u cehu, ona može letjeti, praviti tuču i tjera ti oblake.

To probudi u Neri davnu težnju da traži te žene koje se zovu vještice. Sve što joj je pripovijedala Dorica, njezino drhtanje i uzbuđenje, izazvalo je u Neri dvostruku znatiželju: da vidi što se događa s tom djevojkom i je li doista tkogod čeka na Manduševcu, ili je to samo utvara.

– Pa dobro – reče ona Dorici – otpratit ću te do Manduševca. Dorica je radosno i brzo pohitila k vratima kao da joj se žuri. – Samo žurno dok zvoni, jer kad bismo poslije pozdravljenja došle

na zdenac, svijet bi odmah prepoznao da smo vještice. Dajte mi brzo škaf kao da idemo po vodu. Nera je učinila po Doričinoj želji. Uzela je škaf za vodu i s njom

izašla iz kuće. Ni Adam ni njegova stara rođakinja nisu se još bili vratili, pa su tako mogle izaći a da ih nitko ne vidi.

Hoće li danas doista koga vidjeti? Ili je sve to što priča Dorica samo utvara njezine uzbuđene duše? Ovako razmišljajući, prolazila je ulicama prema Novim vratima. Da je izašla na Kamenita vrata, sigurno bije tkogod vidio. Na Novim vratima nije bilo žive duše, pa su neopaženo izašle na cestu i spustile se niz brdo k Manduševcu.

Dorica je gotovo trčala u teškom iščekivanju da što prije stigne na zdenac i svaki se čas okretala poput kradljivca koji se boji da tko na nj vreba. Putem su neprestano susretale žene koje su sa zdenca nosile vodu na Kaptol i Grič. Kad su ugledale zdenac, Nera ondje opazi mnogo žena. Jedne su stajale izvan ograde zdenca s punim škafovima na glavi i pripovijedale o događajima u svojim kućama i raznim dnevnim sitnicama, a nekoliko ih je još stajalo na vrelu i uzimalo vodu.

"Zar su to vještice?" pomisli Nera u čudu. "Pa te žene nose uveče kući vodu."

Ali na ogradi zdenca opazi babu Uršu gdje sjedi moleći pozdravljenje, a uz nju prazan škaf. Prisutnost Uršina silno je iznenadi. Još se više začudila kad je razabrala kako se stara krevelji i pobožno moli, samo da drugi vide kako je pobožna.

Neka mlada žena pristupi Urši i stade s njom povjerljivo razgovarati. – Vidite li onu ženu tamo što govori s Uršom? – upozori je Dorica. –

To je Anka, ona je kmetica baruna Skerleca i prava pravcata coprnica.

W

Danas su kmeti otišli na Skerlecovo ima nje runiti kukuruz, pa i njezin muž, zato će ona ići u ceh. I ja idem s njom.

– Tko te nagovorio na to? Čula sam kod suda kako coprnice pripovijedaju kako žive, kako im

je lijepo, pa sam i ja poželjela da idem u ceh. Ondje mora daje veoma lijepo. Osobito želim piti žgano vino.

Zamukoše posljednji zvuči zvona i kroz sivo predvečerje čula se samo njihova jeka.

– Zurite se, žene, da nas ne zateknu coprnice – oglasi se jedna Gričanka koja je na glavi nosila puno vjedro vode.

Žene se uzvrpoljile i stale grabiti vodu. U toj vrevi primakne se Nera babi Urši i okrene joj leđa ne bi li čula što to razgovara s kmeticom Ankom. Čula je samo nekoliko riječi:

– Samo je dovedi – šaptaše Urša Anki. – Ionako pripada k nama. A jesi li govorila s lijepom Lizom?

– Jesam – odvrati Anka – ali ona neće da ide, kaže da neće imati nikakva posla s coprnicama.

Urša ustane i spusti se stubama na vrelo da uzme vode. – Danas je petak- reče Urša – žurite se, coprnice dolaze na križanje.

Bježite kući. Neke su žene vrisnule i pohitale s vodom, a druge su šuteći izlile

vodu u zdenac i onda je ponovo uzele. – Izlijte vodu iz vjedra – šapne Dorica Neri – to je znak Urši da

ćemo doći na križanje. Nera je to učinila i sa zanimanjem pogledala žene koje su netom

izlile vodu iz vjedra, ali nijednoj nije mogla vidjeti lice. Neke su povukle rubac na čelo pa u tami nije nikako mogla raspoznati ničiji lik. Zato uzme praznu posudu i uspne se stubama do ograde zdenca. Za nekoliko trenutaka nestale su sve žene, dapače i sama se Urša izgubila u tami. Samo Dorica, An-ka i Nera stajale su pokraj kamenite ograde Manduševca.

Gusta tama pokrila je čitav prostor oko njih. Tišina se rasprostrta oko zdenca. Tamo dolje pod ogradom tiho je žuborilo vrelo i izlijevalo se u kamenito korito da onda niz korito poteče u potok.

– Ostavite vjedro tu – prošapće Anka – i dođite brzo da nas tko ne zatekne. Vi danas idete prvi put u ceh? – upita mlada kmetica Neru.

W

– Da – odgovori ona i pođe za mladim djevojkama. Tjerala ju je goruća želja da vidi kamo se to ide i što će se dogoditi.

Nekad je toliko noći probdjela čekajući te vještice, a danas joj se, eto, nenadano pružila prilika da ih napokon vidi.

Anka je išla prva i vodila ih ravno na Harmicu, a onda okrenula širokom cestom Ilicom. Na mjestima je cesta bila smrznuta, pa su mogle brže koračati, ali mjestimice je opet smrzavica popustila pa su zagazile meku, duboku ilovaču i jedva iz nje izvlačile noge. Nera je hodala preko jaruga i graba u kojima je popucao led, pa su joj noge zagrezle u kaljužu i vodu. Nije vidjela kamo ide pa ni svoje dvije pratilice. Nigdje u blizini nije bilo ni kuće ni kolibice, razabirala je da se udaljuju od grada. Najednom Anka stane.

– Sad treba ovdje čekati! Nera je stala zureći u gustu tamu. Sad počne razabirati da se na tom

mjestu križaju dvije ceste, a na samom križanju kraj ceste strši uvis veliko drveno raspelo.

– Okreni križu leđa – reče Anka Neri. – Inače te neće primi ti u ceh. U gustoj tami stajale su sve tri pod križem. Pred njima u daljini,

visoko gore, svijetlile su luči. Nera je razabrala da su to rasvijetljeni prozori gričkih palača.

Vjetar bi pokatkad zašuštao golim granjem stare lipe što se sablasno uzdigla pod tamno oblačno nebo. Od tog se šuma Dorica svaki čas trgla pa ju je Nera više puta upozorila da je to samo vjetar. Odjednom se u tami pojavi neka crna sjena i stane im se približavati.

– Tko je to? – prestraši se Dorica. – Šuti, to su one druge – odvrati Anka. Iza te sjene pomoli se druga, pa treća i četvrta. Dolazile su šuteći,

bez pozdrava, i stale pokraj raspela. Nera je nastojala da im zagleda lice, ali su one povukle rubac na čelo kao da se jedna pred drugom sakriva. Samo po njihovim kretnjama i po vitkosti njihova tijela mogla je razabrati da su to mlade žene. Od Trnja najednom dopre do njih topot konja i štropot kočije koja im se sve više približavala.

– To dolazi on sa četveroprežnom kočijom – šapne Anka. – Vrag? – Da!

W

Dorica prigušeno usklikne, sva se potrese i uhvati Neru za lakat. Kontesa osjeti da djevojka dršće. I druge su žene bile očito uzbuđene. Svaki su se čas okretale i uzdisale gledajući u tamu iz koje im se topot konja i štropot kola pričinjao kao paklena buka. Ta ondje u tami, u četveroprežnoj kočiji vozi se đavo i dolazi sve bliže da ih odveze nekamo na nepoznato mjesto. Što je dolazio bliže, žene su bile sve nemirnije. Samo je Nera ostala mirna i s velikom znatiželjom prisluškivala kako se kočija sve više približava. Konačno pod raspelom stane. Četiri vranca soptala su kao svaki konj kad ga malo gone. Ali to soptanje činilo se ženama paklenim, a konje su držale vilenjacima. Iz kočije iskoči visoka i crna muškaračka pojava i priđe im. Žene prigušeno ciknuše i stisnuše se u klupko, dok je Dorica grčevito stiskala Nerin lakat. Nera je jasno vidjela da žene tu pojavu smatraju vragom. Ona se približila k njoj da je bolje vidi. Odmah je razabrala daje to samo visok i jak muškarac. Dodirnula se i crnog plašta kojim se sav omotao. Osjetila je da je plašt vrlo fin, šuštao je kao svila. Lice je ne-znančevo pokrivala crna kapuca, pa ga nije mogla vidjeti.

– Koliko vas je? – upita muškarac. – Šest! – odvrati Anka. – Bit će dovoljno mjesta. Mogao bih vas u svojoj kočiji po vesti i

dvadeset, ali ovako če vam biti ljepše. A sad dođite re dom, moje golubice, da vam malo svežem oči.

One opet ciknuše od prigušena straha, na što se ispod crne kapuce oglasi zvonki i ugodni glas:

– Ne bojte se, lijepe moje djeveruše. Svezat ću vam oči samo zato što moji vilenjaci lete napola po zemlji, a napola po zraku, pa bi vas bilo strah i snašla bi vas vrtoglavica.

Ispod plašta izvadi poveze i stane im vezivati oči. Najprije je stavio povez Dorici – ona se trzala kao da je prolazi zima. Nakon toga priđe Neri. Ona osjeti da joj je na oči metnuo neko debelo sukno i čvrsto ga svezao oko glave. To u njoj pobudi neku neugodnost pa nehotice posegne rukom za povezom.

– Ne diraj u povez! Ako ga skineš, pustit ću te nasred ceste! Morala se pokoriti i pridržati povez na glavi. Za nekoliko trenutaka

muškarac je ukrcao u kočiju sve žene. Nera osjeti meke svilene jastuke.

W

"To je otmjena kočija", pomisli u sebi. Tada zvizne zrakom bič, kočija se makne i jurnu.

Neri se pričinilo da se voze na valovima vjetra. Ali onda se počne osvješćivati.

Ne, ne, to je ludost! To je varka. Mene ne mogu prevariti. Ja čujem svaki dodir konjskog kopita po cesti.

Kako nije ništa vidjela, nastojala je da barem sluša što se oko nje radi i govori li tko što. Ali žene su bile posve tihe. Po dodiru njihovih nogu osjećala je da sjede kao skamenjene. Hladni noćni zrak pirio joj u donji dio lica koji nije bio pokriven pa joj se činilo da svaki čas biva hladniji kao da se približavaju gorama. Vožnja bijaše vrlo duga i već se s nekom zabrinutošću pitala kamo se to zapravo vozi i što će se dogoditi s njom i s ostalim ženama.

Kočija naglo stane. Neka muška ruka uhvati je oko pasa, a jedan muški glas reče:

– Upri se o mene i izađi iz kočije. Ona ustane i izađe. Osjeti da ju je muška ruka čvršće stisla oko

pojasa nego stoje bilo potrebno i da joj je neznanac prišapnuo: – Krasna li struka! Neugodni osjećaj preleti joj dušom. Tješilo ju je što je čula da su i

one druge s njom. "Što će sada biti s nama?" pitala se u sebi nastojeći da bar kretnjama

ličnih mišića odmakne povez s očiju ne bi li vidjela gdje je. Zamalo osjeti da je netko zaogrće dugim plaštem. Krupni muški glas reče:

– Sad smo na Medvednici, ali se moramo spustiti dolje u paklene dvorove. Slijedite me.

"Na Medvednici!" klikne u sebi Nera presenećeno. "Ta to je nečuvena sljeparija. Kako smo došli na Medvedgrad?! Zaboga, vozili smo se neprestano po ravnoj cesti. Ta zar smo tako glatko došli na ovako visoki brijeg kojemu je put posve uništen? To je lupeština."

Nera se prisjeti da je za vrijeme vožnje zrak bivao sve hladniji kao da su se približavali gorama. Taj zrak posve je mirisao na gore i na sljemensku omoriku. Ali kako bi mogli prispjeti na Medvedgrad kolima koja neprestano jure? Gore je gotovo nemoguće dospjeti kočijom jer je put loš. A kad bi se i moglo, konji bi vozili polagano i veoma dugo. Iz tih je misli trgne muški glas:

W

– Drži ovaj plašt i ne puštaj ga iz ruke. Idi polagano kako te drugi vode.

"Preda mnom ide jedna od onih žena", pomisli Nera, "ili tko drugi? Ne znam tko je, ali držim nečiji plašt koji me gotovo vuče naprijed. I za mnom korača netko pa se hvata za moj plašt kao da idemo u povorci jedan po jedan. Ne vidim ništa, ali kao da su mi ostala osjetila postala osjetljivija. Čini mi se da uz nas ide još više muškaraca. Ovako koračaju samo muške noge.

Ali stoje to? Mi neprestano zaokrećemo. Kao da se vrtimo najednom mjestu. Da, ja to posve dobro osjećam. Kakva je to igra? Čudnovato kako je tlo po kojem hodamo glatko i meko! Na Medvedgradu nije tako. Ne, nipošto, ondje je tlo grubo i kamenito. Onaj čovjek reče da silazimo, a mi idemo ravnim putem. Ne, ne to je opsjena, prosta opsjena i varka."

– Pazite! – poluglasno će muški glas. – Sad dolaze stube. Silno radoznala, Nera je napela sva svoja osjetila ne bi li spoznala

kamo to ide. "Zrak više nije hladan", pomisli. "Sad su ušli pod krov. Jest, sigurno.

Osjeća toplinu u zraku. I tlo je tvrdo kao da idu po kamenom podu. Sad silaze stubama. Doista su stube. Kakvi su to glasovi? Kao da se negdje daleko čuje buka? Stube su ravne, kamenite. Sad opet idu ravno. Zaboga, ovo je sag! Koračaju po mekanom sagu. Kamo su stigle? Buka je sve glasnija, čuje se glazba i smijeh. Da joj je znati gdje je? Htjela bi maknuti povez s očiju, ali kraj nje neprestano netko korača kao da upravo pazi na nju."

Neki muški glas zapovjedi: – Evo ih. Neka se preodjenu. Nera osjeti da joj netko skida povez s lica. Jedva je čekala da može vidjeti gdje je. Pred očima joj bljesne

svjetlo, magleno i mutno. No polako joj se oči oporave od poveza koji je čvrsto stiskao i ona pred sobom opazi neku ženu s krinkom na licu.

Brzo se ogleda po sobi. Razabere tamne zidine, pokrivene crvenim suknom i veliku široku dvoranu. Sa stropa je svjetiljka tek malo rasvjetljavala žene u tamnim plaštevima. Žena s krinkom na licu zapovjedi im:

– Evo, tu su vam odijela. Brzo se odjenite!

W

Nera je na glavi imala pokrivalo i pomno skrivala svoje lice dok su one druge skinule svoja građanska odijela. Žena s krinkom stade im odijevati crvene svilene suknje, haljetke izrezane na grudima i s kratkim rukavima. Nera je mislila da će im sada vidjeti lica, no one su se i dalje jedna od druge sakrivale, a žena s krinkom nije ih u tom nimalo sprečavala, štoviše sama ih je međusobno prikrivala. Obuću su skidale okrenute jedna od druge, a žena koja ih je odijevala zapovjedi im da spuste kosu po leđima, a onda svakoj dade crvenu masku i sveže joj preko lica.

Žene ciknuše i sustaše na vratima. Neka starica potpuno crvenih obraza digla metlu i zaprijetila im, a mačak joj skoči s grbe.

– Ne bojte se, golubice moje – reče "đavo" – to je Luciferova punica. Ona svakoj ljepotici prijeti, ali nema nikakve vlasti da kojoj naškodi. Iš, babo! – potjera je "đavo".

Starica se ponizno i pokorno povuče u kut, a Neri se činilo kao daje ispod grbe čula prigušeni smijeh.

"To sam lice već negdje vidjela", pomisli Nera u sebi. "Posve je sigurno namazano crvenilom, a ona grba čini mi se kao da se micala slijeva nadesno kad je mačak s nje skočio." Ali "đavo" ih pozove da uđu u carstvo Lucifera.

Svi su zidovi obloženi crnim baršunom. S niskog stropa posutog zvijezdama visi svjetiljka nalik na mjesec.

– Ovo je predvorje pakla – reče "đavo". Žene su zapanjeno gledale u crne stijene posipane zvijezdama i u

čudno svjetlo što je tek toliko svijetlilo da su se mogli raspoznavati oblici.

– Sad ćemo stupiti u dvorac njegovog veličanstva Lucifera – navijesti "đavo".

Onda priđe k crno presvučenom zidu i tri puta udari željeznom šipkom. Na to se vrata otvore kao sama od sebe, a kroz crne zidine zine crveno svjetlo i sukne crvena para.

U "PAKLU".

Nera je u prvi čas stala zapanjena. Iz usta žena oteše se prestravljeni glasovi.

W

– Uđite! – zapovjedi "đavo". – Neće vam se ništa zlo dogoditi. Tu vas čeka gozba, veselje i radost.

One uđu. Neviđeni prizor omami Nerine oči. Sva se izgubila. Oko nje se rasprostirao crveni mirisavi oblak koji ju je omamljivao i oduzimao svijest. Što je dulje gledala u taj plameni crveni oblak, to joj je više titralo pred očima, u glavi se vrtjelo, a njezine misli kao da su se sakrile zaprepastivši se onoga što su gledale oči. Sva joj osjetila obamriješe, a razum je iznevjeri. Samo još vid ostane gospodar u toj omami razbuđujući sliku u mnogo jačoj formi. Osjetivši neku slabost i vrtoglavicu, uhvatila se za otvorena vrata. Nekoliko puta zatvorila je oči da ništa ne vidi. Što ih je dulje držala zatvorenima, to joj je brže stao raditi mozak. Domalo opet pribere svoje misli i zavlada svojim duhom i osjetilima.

Kad je ponovno otvorila oči, vidjela je sve jasnije i kroz crveni oblak sjaja i mirisa razabrala što je oko nje i gdje se nalazi.

Pred njom se pružila mala dvorana s niskim stropom. Zidovi presvučeni crvenom svilom po kojoj se sjale male zlatne trozube vile. Po stropu vise crveni jezici i zlatni lanci, a sa sredine se spustila svjetiljka, obavijena crvenom prozirnom svilom. Njezin sjaj polio je dugi prostrti stol, zlatne trozube vilice i srebrne vrčeve. U velikim srebrnim stalcima složeno je južno voće.

Uz svilene zidove prislonjeni su divani od crvenog baršuna, a nad njima uzvinuli se nasloni na kojima počivaju punjene sove i zure velikim zelenim očima.

Gore u pročelju diže se prijestolje od grimiza. Nad njim se razastro baldahin od svile, obrubljen zlatnim resama. Na krovu baldahina sjaju dva zlatna roga. Medu njima sjedi strašna crna sova. Iz crne glave vire joj dva oka od dijamanata.

Uz prijestolje stoje dva golema kotla. Iz njih se diže mirisava para i puni dvoranu maglom koja se stapa sa crvenim svjetlom i stvara mirisavi oblak. Kroza nj se sve stoje u dvorani ljudskom oku privida kao bajka, priča, čarolija...

Nera pogleda na svoje drugarice što su stajale pred njom kao okamenjene zureći u paklenu čaroliju.

Sve je bilo tako zamamno da je i sama Nera trenutak izgubila prisutnost duha. Sirote ove priproste žene, zaražene praznovjerjem,

W

moraju, naravno, misliti da su u stanu đavla. "Ja razabirem", rekne u sebi Nera, "da je u onim kodovima kod prijestolja žeravica i da su je posipali nečim mirisavim od čega se uvis diže ova mirisava para, onako isto kao što se u crkvi pali tamjan. Ali ove žene to ne znaju. Sigurno vjeruju daje sveto istina."

– Pazite, sad će doći vragovi! – opomene "đavo" žene. – Ali, ne bojte se! Vidjet ćete da su lijepi i vrlo ljubazni, baš kao kakvi vitezovi.

Otvore se mala vrata pokraj prijestolja, a kroz njih zabruji nešto kao grmljavina. Žene se lecnuše. Na vratima se pojavi povorka. Dva muškarca omotana u crni plašt i crne kapuce, a u ruci goruće baklje.

Nera gotovo vikne od iznenađenja. Ovi ljudi! Takve je vidjela u dvorcu pod Sljemenom. Imali su iste

takve ogrtače, isto takve kapuce. Ta to su oni, to je četa crnih. Sva je zadrhtala od tog otkrića. Crni se postaviše kraj prijestolja, a za njima su dva "đavla" nosila veliki kotao u kojemu se žarila žeravica a druga dvojica zlatne posude. Sad se pojave crveni đavoli. Visoki i stasiti. Od pete do glave odjeveni u crvenu svilu koja im se priljubila uz tijelo. o struku lanci. Hlače su im uske i kratke do koljena, a noge obučene u crvene svilene čarape i crvene svilene cipele.

Lica im se ne vide. Glavu sakriva kapa od crvene svile koja se spušta preko lica, oko očiju je izrezana. Iz tjemena glave vire im roščići od bjelokosti. Nera je morala priznati da su ti "đavoli" posve pristali i da izgledaju kao pravi đavolski vitezovi.

Osam crvenih "đavola" poredalo se oko prijestolja. – Dolazi Lucifer s kapetanicom pakla i dvorskim gospođama! –

navijesti jedan od "đavola", a sve se oči upriješe u vrata. Strašan tutanj odjekne dvoranom kao da je zagrmjelo nebo. Odmah

nakon toga zatrube trube, a na vratima se ukaže Lucifer! Visok je. Viši od svih. Visoka stasa i širokih leđa. Jaki bokovi odaju

snagu. Odijelo mu je od grimiza, isto onakva kroja kao i u drugih, samo mu se na glavi sjaji kruna od zlatnih rogova. U ruci mu goleme zlatne trozube vile poput žezla.

Za njim uđu tri žene odjevene u crvenu svilu, opšivenu blistavim draguljima. Suknje su im kratke, ruke i grudi gole, a glava pokrita kao i Luciferova. "Đavoli" stupe pred njih, naklone im se, pruže im ruke i povedu ih pred prijestolje.

W

Lucifer krene natrag i uvede u dvoranu stasitu ženu. Odjevena je u bijelu svilu. Po kratkoj suknji i duboko izrezanom struku crvene joj se vražići izvezeni svilom. Suknja joj je kratka, prerezana na više mjesta, pa joj se ispod bijele svile vide crvene doljnice od čipaka. Glava joj je zamotana u bijelu kapu, samo navrh glave sjedi joj bijela sova, s velikim crvenim očima. Neri sustane dah.

"Katica Dolenec pričala mi je u tornju da je bila na gozbi đavola, daje vidjela prave vragove, da se plesalo, jelo i pilo i tamo je vidjela kapetanicu pakla u bijeloj haljini s bijelom sovom na glavi. Je li to ona ista koju sam čula kod babe Jane?! Ona ista koja je došla da kupi od nje lijes u kojem sam ležala u onoj podrtini iza Janine kuće one večeri kad je onamo došao Siniša i kad je sve izgledalo daje on moj otmičar."

Neri se pričinilo da se cijela dvorana zavrtjela oko nje. Preneraženo je zurila u tu ženu. Sve joj se više činilo da je to ona zagonetna žena koja je od Jane htjela kupiti lijes.

"Zar je znala da su mene otmičari zatvorili u taj lijes? Ona je govorila o mom bratu, o mojoj majci i njezinom ubojici... Tko je ta žena? Da je mlada, to se vidi po njezinim rukama i razgaljenim grudima."

Uzalud je uprla svoje oči u nju kako bi kroz onu gustu koprenu na licu raspoznala tko je i što je.

"Valjda će skinuti bijelu masku. Cijele noći neće ovako probaviti", pomisli u sebi.

Dok je ovako razmišljala, čula se izvana grmljavina i mukli zvuči trube.

Lucifer sjedne na prijestolje, a uza nj desno bijela kapetanica pakla. U dvorani nastane tišina. Lucifer reče. "Taj glas!" pomisli Nera. "Taj glas kao daje glas – Sinišin?" Osjeti da joj se opet zavrtjelo. Brzo se spusti na divan. Lucifer je to opazio i okrene se k Neri. – Ne boj se, ljepotice! Kad se kod nas priučiš, nećeš se više bojati. Ta Luciferova utjeha još je više uzbudi. Njegov glas koji je dopirao

do ušiju zavrtio je oko nje čitavu dvoranu. Što je više slušala taj glas, to je više nalikovao Sinišinu. Pokuša da bude mirna i počne promatrati Lucifera.

W

"Zar je to varka, utvara moje mašte?" Ali nije se usudila dalje misliti. Upre u nj oči i sasvim zaboravi na "Bijelu sovu" koja je sjedila kraj njega prekriživši noge kao i njezine dvorske gospode.

– Pristupite bliže! – reče Lucifer ženama što su stajale zajed no s Nerom u krugu oko prijestolja.

Nera odvažno priđe posve blizu, samo da uzmogne što bolje promatrati.

– Dobro nam došle, lijepe duše iz onoga kraja svijeta – po če Lucifer – u naš pakleni kraj! Neka vas ne bude strah, bit će vam ovdje ljepše nego gore gdje ljudi veselje smatraju gri jehom. Predajte nam dušu i tijelo vaše, a mi ćemo vam dati svu snagu svoje moći... Sazivat ćete oblake, sipati tuču i letjeti u nepoznate krajeve slasti. Hoćete li, dakle, pristupiti u naš ceh?

– Hoćemo! – čuli se poluglasni odgovori. Nera je šutjela, a da to nitko nije zamijetio. – Hoćete li se pokoriti svemu što od vas traži kraljevstvo pakla? – Hoćemo! – Dvorski meštre, daj amo kotao! Dva "đavla" stave pred Lucifera kotao sa žeravicom a druga dvojica

dodahu mu zlatne posude. On iz jedne i druge uzme neku tekućinu i baci je u žeravicu iz koje se digne žarka i mirisna para.

– Posvećujem te vražjim pečatom i znamenjem paklenog carstva – govorio je svečano Lucifer. – Bit ćeš odsad vještica pa možeš izabrati jednog đavla da ti bude vitez i ljubavnik!

Dođe red na Neru. Nastojala je da progleda gustu koprenu, da što bolje vidi Lucifera koji joj bijaše tako blizu, ali mu je lice sakrivala crvena maska. Lucifer dodirne zlatnim vilama njen vrat, njegove oči upiljiše se u njezino jedro tijelo i on joj šapne:

– Prekrasna si struka, ljepotice! Ti ne smiješ birati drugog đavla osim mene.

Svi su promatrali Neru kad je izašla pred prijestolje. Njezino visoko lijepo tijelo u crvenoj svilenoj haljini napadno se isticalo, pa su s užitkom gledali njezin vitki struk, grudi, bijele ruke i bijeli labuđi vrat.

Tada crni "đavo" otvori u zidu vrata, a odanle sukne plamen kao iz pakla. Lucifer uzme pregršt slame što mu je dao crni "đavo", baci je u peć i reče:

W

– Ovako će svaka izgorjeti ako ikome reče što je ovdje vi djela. Nera opazi da je to jednostavna peć što je grijala sobu, ali je tako

spretno uzidana i prekrita da izgleda kao tajnovito ždrijelo pakla. – Pristupite, okrinkane duše. Ovo vam je gospodarica – kapetanica

pakla, slušajte je i pokoravajte joj se! – reče kralj pakla. Onda se okrene prema kapetanici:

– Vaše veličanstvo i dvorske gospođe, izvolite k stolu. Luciferi povedoše gospođe i Nerine drugarice k stolu. Je dan crni

"đavo" priđe Neri i prišapne joj: – Lucifer želi da ti sjedneš k njemu slijeva! Uzme Neru za ruku i posjedne je za stol. Zdesna Lucifera sjedila je

"Bijela sova", a svi ostali poredaše se duž cijeloga stola. Crni "đavoli" nisu sjeli k stolu. Trojica pođoše u kut dvorane da sviraju, a jedan je uzeo bubanj i počeo po njemu udarati lisičjim repom. Crni su "đavoli" donosili zdjele s pečenim mesom, zatim kopune, jarebice i fazane, raznovrsno pripremljene kolače i slastice. Dva crna točila su vino: kod jednog jela žuto kao ulje, kod drugog rumeno, onda opet crno, a na kraju šampanjac. Pucali su čepovi, a vino je skakalo poput vodoskoka. Nerine priproste drugarice snebivale su se nad tim čudesima, uživale u neobičnim događajima, finim jelima i još finijim vinima koje su ulijevale u sebe s pohlepnom slašču.

Dotle su u kutu dva "đavla" proizvodila nečuvenu glazbu, dok je treći neprestano udarao u bubanj. Neri se očito činilo da ta buka i trube imaju svrhu: zaglušivati ono što se kod stola govorilo pa je nestrpljivo čekala kad će se i kako to završiti.

Čitavo je vrijeme pazila na Lucifera, promatrala njegove kretnje i slušala njegov glas. Što gaje dulje promatrala, sve je više bivala uzrujana i nemirna. Sličnost sa Sinišom bivala je sve jača i vjerojatnija.

Napokon donesoše "đavoli" u bijelim vrčevima crno vino što se pušilo i mirisalo po mirodijama.

Lucifer se sagne k njoj i šapne: – Ti ne jedeš i ne piješ. Uzmi šampanjca! Pokušaj, krv će ti poteći

mladim žilama kao bujica. – Ne mogu piti. Ovdje je tako lijepo da ne želim ni piti ni jesti.

Htjela bih zauvijek ostati. Lucifer se nasmije i odvrati:

W

– Ali mi ne primamo nikoga zauvijek, osim ako koja pruži povoda daje bacimo u peć. Kad bi mi sada koja od vas skinula masku ili kad bi na povratku bacila povez s očiju da vidi odakle je izašla, strpali bismo je u peć.

– To nikad neću učiniti. Meni je svejedno gdje smo, samo kad bih mogla opet doći.

– Dok si tako mlada i lijepa, možeš doći. Vidim tvoj krasni struk i tvoj labuđi vrat. To mije dovoljno da prosudim.

– Tako i ja po vašem stasu sudim da ste lijepi, najljepši od svih! Lucifer se grohotom nasmije.

– Znam da se nisam prevarila. Zapitat ću jednog Lucifera neka mi kaže jeste li doista onako lijepi. Smijem li?

– Ni oni me svi ne poznaju. Tko bi poznavao sve Lucifere u paklu? – Onda mi bar recite imate li crne oči... – Naravno da imam. – I lijepo garavo lice? – Izvrsno si pogodila. – A crne brčiće? – Ti si vražja cura! Vidim da te omamio neki crni momak, a čini se

da je nalik na mene. – Posvema. – A ne bi li mi kazala tko je taj dečko? – Jedan trenkovac. – Što? Trenkovac? A koji je to? – Kapetan Siniša. – Što, sviđa ti se kapetan Siniša? – iznenađeno će Lucifer i nasmije

se. – Zar zbilja? – upita življe. – Da – odgovori ona – vrlo mi se sviđa. A vi mu tako veoma

nalikujete. – A tko ti veli da ja nisam – on? Nera ne odgovori. – Pogledaj me samo – reče on. – Nisam li ja visok kao on? Nisu li moja leđa široka, ramena snažna, nisu li mi oči tako tamne,

plamene i duboke? Neru je nešto stislo u grlu pa je zanijemila i samo u nj uprla oči.

W

– Što si se skamenila? – upita je on i nasmije se glasno. Ti si zaljubljena u mene, draga moja. Vidiš kako je to čudan slučaj da smo se ovako sastali. Sad bih zaista htio vidjeti tvoje lice. Ali krinku ne smiješ skinuti.

– Zašto ne? Zar nas dvoje ne bismo smjeli skinuti s lica krinku? – Ne – odvrati on – to je kod nas strogo zabranjeno. Pri svjetlu se

krinka ne smije skidati. Jer kad bi đavoli vidjeli lice svojih lijepih vještica, onda bi se zbog njih posvađali. Svaki bi htio da odabere najljepšu. Zato smo uveli običaj. Ali, moram ti priznati, čim sam te ugledao kad si ono pristupila k meni pred prijestolje, osjetio sam da me nešto vuče k tebi. A to nije badava. Meni se čini da sam te negdje već sreo.

Ne čekajući odgovora, Lucifer najednom ustane i pode trubačima koji su još uvijek trubili i lupali u bubanj praveći zaglušnu buku s kojom se miješao luđački smijeh vinom omamljenih žena i pripitih Lucifera.

Nerin ga je pogled pratio. "Taj hod", pomisli ona i srce joj stane burno kucati, "te kretnje i taj

stas. Jest, tako je izgledao onaj dan u crvenom đavolskom odijelu kad me ponio na konju ispred tornja kod Kamenitih vrata? Zašto bi se taj izdavao za Sinišu? Zašto mu tako strašno nalikuje?"

Pitanje za pitanjem gomilalo se u njenoj duši, uspomena gonila uspomenu, jedan razlog obarao drugi, jedan dokaz uništavao naredni. U njezinoj duši smiješao se neki dosad nepoznati strah pred neizvjesnošću, dosad nepoznate muke što ih je prouzročila svaka pomisao, svaki znak da bi taj Lucifer mogao biti – Siniša.

Dok se ona mučila takvim pitanjima, započeo je ples. Lucifer je plesao s bijelom "kapetanicom pakla".

Nera je začuđeno gledala kako se pleše. Svi su parovi plesali okrenuti jedan od drugoga leđima. To joj se skakanje učinilo kao kolo luđaka kad ih obuzme mučna mahnitost.

Lucifer dođe i po nju da s njim pleše, ali je ona odbila jer da ima vrtoglavicu. On se nasmije i pusti joj na volju.

Nisu odveć dugo plesali kad se najednom pojavi crni "đavo" noseći u ruci crnog mačka. Nera je zapanjeno gledala kako ga postavlja na stol i

W

veže za svjetiljku, tako daje prednjim nogama visio o svjetiljci, a zadnjima stajao na stolu.

Ples prestane. Svi su gledali mačka stoje napola visio. Lucifer uzme u ruke komad slanine i baci ga prema mačku. On se zaleti po stolu za mesom, staklenke se prevrnu i porazbijaju.

Pritom mačak povuče svjetiljku o koju je bio svezan, tako da se ona zanjihala kao pomamna. Žene su vrisnule, a Luciferi i Luciferke zahihotaše pijanim smijehom.

– Ostani uza me, posve blizu – šapne Lucifer Neri. Neru prožme strah i tjeskoba. Kao da je osjećala što će se dogoditi,

pogleda kamo bi se sklonula. Lucifer baci drugi put meso prema mačku, a ovaj se pohlepno zaleti.

Boce i tanjuri popadaše, staklo i porculan se zdrobi, a svjetiljka se stropošta preko mačjih leđa na stol i razbije se. Nasta paklena tama...

Sad se tek začuje luđačka vika, hihot i vrisak – smijeh cjelovi... Nera spretno skoči prema prijestolju. Paklena orgija poslužila joj je

daje nitko nije čuo kad se bacila na vrata kroz koja su prije večere ulazili Luciferi i izjurila iz sobe.

Našla se u lijepom malom salonu, napola rasvijetljenom. Nigdje prozora, tek jedna vrata u dnu.

Progonio je strah i užas. Da se spasi, pojuri na ta vrata. Kad ih otvori, nađe se na hodniku – onom istom kojim je s ostalim ženama došla ovamo. Bilo je tamno, samo se u dnu hodnika nešto sjajilo.

Ona stade tražiti ne bi li bar negdje našla kakav prozor, ali uzalud. Kao daje u grobnici.

Prošao je čitav sat u grozničavom iščekivanju. Tad joj dopre do ušiju muški razgovor koji se sve više približavao.

Nera se prisloni na zid kao da se s njim stopila. Dva muškarca, eto, dolaze i proći će tik nje. Nera se jače pritisne uza zid. Oni prođoše posve pokraj nje. Čula je kako je jedan pijano promucao:

– Pravo ti budi! Da si slušao mene, ne bi nam Nera nikada utekla. Bila je prava ludost strpati je u lijes i onda ga ondje ostaviti. Tako si zauvijek izgubio finu vražicu. Ha-ha-ha! Kad si pijan, uvijek sanjaš o njoj!

– Kunem ti se da će lijepa Nera kraljevati u našem carstvu.

W

Dalje nije čula jer se muškarci izgubiše iz hodnika i zarvoriše neka vrata. Drhtala je od uzbuđenja. U dnu hodnika opazi ženske pojave. Bile su to njezine drugarice koje je vodio jedan "đavo". Ona brzo potrči za njima pa im se pridruži kao da je s njima izašla iz "pakla".

Crni "đavo" povede ih opet u onu sobu gdje su se odijevale. Tu ih dočeka ista ona žena i zapovjedi im da se odjenu u svoje odijelo. Sve su one omamljene vinom teturale i smijale se.

Slijedilo je ono isto što i prije ulaska u "pakao". Svezali su im oči i ruke, a muškarac u ogrtaču i kapuci izvede ih iz onih prostorija na zrak. No sada više nisu hodale tako dugo kao prije. Odmah su ih smjestili u kočiju.

Ni vozili ih nisu dugo. Doskora stadoše. Muškarac s kapucom koji je sjedio s njima u kočiji oduzme im poveze s lica i iskrca ih pred raspelom na križanju.

Nera se još nije pribrala kad opazi da stoji sama s Doricom. Druge su se razbježale u noćnu tamu.

– Uzmite me sa sobom – šapne Dorica. – Strah me samu. Nera pohiti s njom prema Griču. Oko nje u tami sablasno je zviždao

vjetar i ispunjavao joj dušu neugodnim osjećajima. Sive predjutarnje sjene lebdjele su na gradskim bedemima kad je

prispjela u Ilicu. Žurno pojuri na Harmicu, uspne se do Novih vrata, obiđe Popov toranj i okrene u Opatičku ulicu. Bila je pusta i prazna.

Nera i Dorica preskoče preko ograde u dvorište Barice Cindek. U tom trenutku zakriješti mladi pijetao.

– Jeste li čuli? Zapjevao je mladi pijetao! A to znači da će nas stići nesreća.

– Ne govori ludosti. Popni se na sjenik, ondje ćemo leći. Čini se da iz kuće čujem glasove. Požuri se da nas ne opaze. Za nekoliko časaka one legoše u sijeno. Dorica je usnula. Nera je

zurila u strop sjenika. Duša joj se ukočila od pretrpljenih uzbuđenja...

PREOKRET.

Sunce se uspelo visoko. U dvorištu Barice Cindek vladala je tišina. Adam je stajao prislonjen na vrata i pušio lulu zamišljena i žalosna lica.

W

Iz kuće izađe starica, pogleda Adama i uzdahne, a onda poluglasno reče:

– Adame, zar si zaboravio što sam ti rekla? Donesi sijena za krave. Mladi gumbar odloži lulu i ljestvama se popne na sjenik. Kad je

željeznim vilama htio zagrabiti sijeno, izvine mu se iz grudi: – Nebesa! Evo je!

Odbaci vile i zovne Neru koja je čvrsto spavala u sijenu: – Konteso! Nera se trgne, skoči i smućeno pogleda oko sebe. U prvi je mah mislila da je još uvijek u onom strašnom paklu. Ali se

brzo sabere. – Kako ste došli ovamo gore? – upita je Adam iznenađeno. – Pretražili smo sve, samo ne sjenik. – Ovdje spava Krajačićeva služavka Dorica – reče Nera mjesto

odgovora. – Pustite je. Kontesa se stade ljestvama spuštati sa sjenika. Rođakinja Adamova

sklopila je ruke i sumnjivo gledala Neru kao da bi rado rekla: "To nisu čisti posli!"

Nera se, međutim, sklone u svoju sobicu, baci se na postelju onako odjevena i sakrije lice u jastuke.

Već za nekoliko časaka otvore se vrata. Ona podigne glavu: ušao je Siniša.

Sva joj krv poteče u sljepoočice, a u duši joj se uzdigne čitav orkan sumnji i straha. Kakvu će sada otkriti istinu? Priđe mu i pogleda ga poput istražitelja.

Kad je opazila da mu je lice blijedo i neispavano, a oči sumorne, porasla je u njoj sumnja. Osjeti daje oblijeva hladan znoj.

– Konteso – reče Siniša prijekornim glasom – što ste učinili? Kamo ste nestali? Ona se uspravi i polagano reče: – Gospodine kapetane, bila sam u paklu! Siniša se lecne kao da se prepao. "On je bio!" šapne sama sebi potišteno. "Eto, zaprepastio se!"

Njezine se oči zališe strašnim gnjevom i ona se spremi da mu dobaci u lice sve objede koje su joj navrle na usta. Alije u grlu stislo. Mahne Siniši rukom da ode iz sobe. On se bez riječi pokori.

W

– Adame – reče Nera gumbaru kad je čas nakon toga ušao – zahvaljujem vam se za sve dobro koje ste mi iskazali, ali moram vas ostaviti, i to odmah.

– Znam – odvrati on. – Pogibeljno je da ostanete dulje ovdje. Da znate samo kako se gospodin kapetan jučer bojao za vas. Već smo mislili na zlo i čekali vas do jutra.

– Vi ste me do jutra čekali? – Da! Gospodin kapetan nije htio da ode, uvijek se nadao da ćete

odnekle doći, a menije bilo drago da mogu s njim razgovarati o Barici. Tako nas je zateklo jutro.

– On je morao otići još prije pola noći. – Sjedio je kod mene od deset uveče do jutra. – Adame – reče Nera dršćućim glasom – nešto ću vas moliti, a to je

za mene važnije nego sve drugo. Sjetite se i recite mi is tinu: kad je došao kapetan Siniša, a kad je otišao:

– Nikad ne vidio Barice ako lažem! Menije svejedno kad je došao ili otišao. Zašto bih vas varao? Ali kažem vam istinu:

kapetan je došao po vas oko deset sati, a otišao je kad je sunce bilo visoko i od večeri do jutra nije se maknuo iz kuće. Kunem se srećom svoje Barice, što mije na svijetu najdraže.

Nera pritisne ruke na grudi u kojima je srce udaralo tolikom snagom da joj je ponestalo riječi.

– Vama je zlo? – upita je Adam koji nije slutio što se zbiva u Neri. – Pustite me sada da se odmorim. Kontesa pokrije oči rukama kao da se sakriva sama pred sobom. "A tko je onda bio Lucifer koji mu tako strašno nalikuje i sam se

prikazuje Sinišom?" Ali nije imala kada da se dalje pita jer na vratima netko pokuca.

Siniša se vratio. – Vi ste htjeli da izađem, ali ja se opet vraćam. Moram s vama

razgovarati. Ona mu korakne u susret i neobično ga pogleda. Pružajući mu obje

ruke, reče: – Oprostite. Nije shvaćao zašto mu je to rekla niti je mogao vjerovati da je to ona

pružila ruke njemu, ubojici svoje majke, njemu kojega je još čas prije

W

gledala s mržnjom. Ali onda je ipak uvidio daje sve to istina, da se u pogledu njezinih očiju zrcali topla, odana molba.

Srce mu je snažno zakucalo, a u grudima mu se topilo ganuće. Prihvati njezine bijele ruke i privine ih na svoja usta.

– Vi se ljutite – reče ona – jer sam malo prije... – Nipošto! – prekine je on. – Tek sam se uplašio kad ste govorili o

paklu. Pobojao sam se za vaše zdravlje. – Mislili ste da sam pomjerila pameću? Sad sama uviđam da sam

bila blizu tome. Ove sam noći doživjela mnogo, vrlo mnogo. Sve me to izmučilo...

– Što se dogodilo? – Bila sam doista u "paklu", među Luciferima. Vi opet mislite da

ludujem, ali sjednite i slušajte... Nera mu stade redom pripovijedati sve što se dogodilo. Samo mu je

pomno prešutjela daje prvi Lucifer nalikovao na nj i koliko je zbog toga prepatila. Oprezno je izbjegavala sve što je bilo u svezi s njim.

Kad je završila svoju priču, reče joj Siniša: – U Beču sam mnogo čuo o takvim društvima. Tamo ima takvih

zabava koje priređuju raskalašeni velikaši i dvorski do stojanstvenici, ali nisam znao da su ih prenijeli ovamo k nama.

Ta gospoda za svoju raskalašenu zabavu izrabljuju sve što su čuli o vješticama i tako k sebi vabe lijepe djevojke i snahe iskorišćujuči njihovu glupost i praznovjerje.

Najednom se Siniša udari po čelu i klikne: – I ja sam jednom vidio noću povorku koja je obilazila oko grmlja.

Bilo je to jedne noći prije Božića na Mesničkom brijegu. – Zaista?! Ali ondje nema nikakva dvorca u kojem bi mogle postojati

takve prostorije. A onda, mi smo se vozili izvan gra da. A vi ste me uzalud čekali? – iznenada upita Nera.

– Već sam se pobojao da ste opet utekli preda mnom odbi jajući moju pomoć.

– Ne, to više neću učiniti – odvrati ona toplo. – Danas ću drage volje poći s vama da ostavim Grič.

– Čim padne noć, konteso, mi ćemo krenuti. A kad se vi sklonite na sigurno mjesto, onda ću ja započeti da tražim Luciferove hulje. Možda to neće biti tako teško. Nastojat ću da me prime u svoje kolo.

W

Ispred vrata začuju se psovke. Prije nego stoje progovorio riječ, vrata se naglo otvore i u sobu bane Mikica. Iza njega se pojave dva pandura. Gumbar Adam stajao je prislonjen na zid škripajući zubima od bijesa.

Mikica se vrlo ponizno nakloni i skine kapu sa svoje dugoljaste glave.

– Štaje? – okosi se na nj ljutito kapetan. – Tko ti je dopustio da ulaziš ovamo?

– Neka mi vaša milost oprosti, nisam znao da ću tako jako smetati! – odvrati on ponizno dok su mu se usta drzovito smiješila.

– Htio sam ga zadržati – reče Adam koji je stajao iza njega – ali su me stražari odgurnuli. On dolazi u moju kuću s pandurima! U vlastitoj kući više nisam gospodar.

– Ne ljutite se, majstore – opet će Mikica pjevajućim, poniznim glasom – ali ja nosim gospodinu kapetanu važnu po ruku.

– Od koga? – Od njegove preuzvišenosti bana! – Lažeš! Otkad si ti banov glasnik? – Vaša milosti, nije ban poslao mene, nego svojega tajnika. Taj vas uzalud traži, pa kad je došao na magistrat da pita za vašu

milost, poslao me notar Sale da vas ja tražim. A ja sam znao da niste nigdje drugdje nego ovdje.

– Ako me se još jednom usudiš tražiti po Griču, bit će ti to posljednji put.

– Evo vašoj milosti pismo od njegove preuzvišenosti. Siniša uzme zapečaćeno pismo, pročita ga i onda odgovori: – Doći ću odmah! Mikica se nije maknuo s mjesta. – Što blejiš? Gubi se! – Čekam vašu milost! – Ne trebam tvoje pratnje. Mikica izađe. Adam se povuče u sobu i upozori Sinišu na nešto. Kapetan pođe do prozora i opazi daje Mikica s dva pandura stao u

dvorištu i nešto im govori pokazujući na Nerine prozore. – Ovaj nije došao samo radi mene – reče Siniša i izađe iz sobe. –

Imaš li mi još što kazati? – zapita Mikicu u dvorištu.

W

– Ne. – Čemu onda tu stojiš? Ovo je dvorište poštenog građanina i tu

nemaš nikakva posla. – Naloženo mije da ostanem ovdje dok vi ne izađete. Siniša plane: – Ja sam carski časnik i nitko neće na mene paziti. Tornjaj se, inače

ćeš kupiti kosti po cesti. Kapetan podigne svoju jaku pesnicu, a Mikica se zgurio kao pas kad

podvine rep. Pobrza na ulicu, a za njim požure i panduri. Siniša zatvori ulaz u dvorište i htjede se vratiti u kuću kad preda nj iz

sjenika dotrči Dorica i baci mu se pred noge: – Spasite me, vaša milosti! Došli su po mene, odvest će me u toranj. – Tko to veli? – Čula sam kad je dijak izašao iz kuće i rekao pandurima neka

čekaju dok vi odete, a onda će djevojku odvesti u toranj. To sam sigurno ja, samo ja. Siniši je tek sad puklo pred očima. Pode k dvorišnim vratima i kroz

pukotinu opazi da vani stoji Mikica. Brzo se vrati u sobu i povede sa sobom Doricu.

– Adame – šapne kapetan gumbaru. – Može li se iz vaše kuće pobjeći s koje druge strane?

– Može, a zašto pitate? – Mikica je očito došao da nekoga odvede iz ove kuće. – Mene? – upadne Nera. – Mene, mene – zaplače Dorica. Siniša je bio uvjeren da se ne radi o Dorici, već o Neri i da Sale kani

uhititi navodnu Baričinu rođakinju ne bi li od nje što doznao i ne sluteći tko je ta rođakinja. Siniša se zamisli što da uradi. U to se iznenada pojavi Filip i reče uzbuđeno:

– Vidio sam s našeg prozora da pred vašom kućom stoji dijak Mikica s pandurima. Što to znači?

– Dobro da si došao – poveseli se kapetan i naloži gumbaru: – Adame, vi ćete Filipa i kontesu povesti kroz dvorište. Ti je, Filipe,

odvedi u onu malu kolibu u Remetama. Ondje čekajte noć, a dotle ću ja dovesti konje i sve potrebno za put.

W

– Vi ih, Adame, otpratite i onda se vratite. Dotle ću ja sjediti u kući, jer dok ja ne iziđem, Mikica neće prekoračiti praga.

Filip, Nera i Adam odmah se spreme na put. A Dorica se baci na koljena i stade vikati i plakati:

– Spasite me, odvest će me u toranj. – Neka ide i ona – reče Nera. – Dobro, ionako bi ovdje mogla sve pokvariti – primijeti Si niša. Za nekoliko časaka Siniša, Nera, Dorica i Filip izađoše iza sjenika

kroz vrt. – Eto, vidite, tu nema živog stvora. Tu možemo otići nezamijećeni –

uputi Adam Sinišu. Nera pruži Siniši ruku i šapne: – Do viđenja! Nestrpljivo vas očekujemo. – Još prije nego što se smrkne bit ću tamo. Nekoliko trenutaka nijemo su se gledali. Filip opomene: – Idemo! Što prije, to bolje! Siniša se vrati u kuću. Sve je više bio uvjeren da Mikica čeka Neru.

Otkako je Barica bila odvedena u toranj, osjećao je da Neri prijeti pogibelj.

"Da samo prije nije bila tako tvrdokorna i da je bježala odmah kad sam joj govorio", mislio je on. "Još ga nikad nije tako pogledala kao danas. Još mu nikad nije govorila takvim glasom. Što to znači? Kako se to najednom promijenila? Strah da joj opet prijeti pogibelj? Pritajena radost zbog tog preokreta prožela je njegovu dušu. U Nerinoj sobi sjeo je Siniša na stolac na kojem je ona običavala sjediti i podao se maštanju.

Živo ju je pred sobom vidio i slušao njen glas... Iz tog snatrenja samo ga katkad probudi neka tajna tjeskoba." Onda je polako ustao, provirio kroz prozor i opet vidio Mikicu kako čeka s pandurima.

Za pola sata Adam se vratio i navijestio Siniši da je Filip s djevojkama sretno prošao u Remete.

– Dobro sam računao – reče Siniša. – Mikica još uvijek stoji vani. Neka još malo zebe dok se oni odmaknu od grada, a onda moram k banu koji me zove. Poslije ćemo opremiti konje i obojica krenuti u Remete. Čekajte me u mom stanu.

W

– Dobro, vaša milosti. Samo vas molim: ne zaboravite banu reći za moju Baricu.

– Sigurno ću mu govoriti. A vi svojoj staroj naložite, ako je tko pita gdje je Baričina rođakinja, neka kaže da je otišla u Trnje i da će se vratiti sutra u podne. Do tada smo mi već daleko.

Pola sata kasnije Siniša opazi da je Mikici već dodijalo čekati. Ljutito je otišao ravno k banu.

Dotle se po smrznutom snijegu žurio Filip vodeći Neru i Do-ricu u Remete.

Kontesa je hodala brzo i odlučno, dok se Dorica neprestano obazirala svojim vječno prestrašenim očima. Neprestano je spominjala mladog pijetla što je jutros zakukurijekao. To sigurno donosi nesreću.

– Više se ne usuđujem vratiti u Krajačićevu kuću – govorila je ona. – On će me dati uloviti kao kradljivicu, ili bogzna što.

Napokon stigoše u malu kolibu u Remete. Stari trošni stol, klupa i slama na podu osvježili su Nerine uspomene

na one lijepe sretne časove kad se tu sastajala sa svojim prijateljima Remetincima i s malom Sandom, pa su kovali urote protiv praznovjerja i progona vještica. Tada je ona bila još sretna i slavljena ljepotica.

"A danas?" pomisli Nera, "danas sam, eto, vještica grada Griča, progonjena, ponižena, najbjednija žena na svijetu."

Filip ponuka Neru da se odmori na slami jer će putovati čitavu noć. On izađe na dvorište da ondje stražari.

Dorica se pomalo umirila. Dok je kontesa umorna legla na slamu, djevojka se naslonila na klupu.

"Kako je to noćas bilo lijepo", stala je govoriti sama sa sobom. "Kako su Luciferi lijepi, kako su bogati, kako umiju grli ti! Oh, da još jednom dođem dolje u pakao, nikad se više neću vratiti na ovaj svijet."

Nera je s velikim zanimanjem promatrala djevojku i slušala kako bunca o đavolima, a onda izvadila nekakav mali lončić, sa svih ga strana ogledavala s velikom znatiželjom i najednom se stala smješkati kao daje obezumila.

– Što to imaš? – upita Nera djevojku. – Coprnjačku mast! – šapne ona. – Što? Coprnjačku mast? Odakle ti to? – ustane Nera. – Kupila sam od babe koja nas je ove noći odijevala.

W

– A zašto sije kupila? – Da mogu letjeti. Kad se coprnica namaze ovom mašću, onda se

digne u zrak i poleti u ceh. Ja ću danas odletjeti u pa kao i ostati ondje zauvijek.

– Ne vjeruj u to, Dorice. To je sve laž. Ona baba prodala ti je to samo zato da izmami novac. Čovjek ne može letjeti.

Dorica se nasmije i reče: – Kako ne bi mogao? Cijeli svijet na Griču zna da coprnice lete. One

su to i same pripovijedale. Nera pogleda mast u malom lončiću. Bila je zelenkasta i nekako je

čudno mirisala. – Sve je to utvara i laž – opet će Nera. – Evo na, ja ću se na mazati, a

ti pazi i vidjet ćeš da te je ona žena prevarila jer se letjeti ne može. – Pa dajte – zamoli Dorica. Nera se stane mazati po sljepoočicama, grudima i vratu. Dorica je

široko otvorenih očiju pratila svaki Nerin pokret i konačno reče: – I pod pazuhom se morate namazati, drukčije ne vrijedi. Nera učini i to i sjedne na klupu. – Dakle, gledaj. Ostat ću tu, sjedeći s tobom i neću letjeti. To je obična svinjska mast pomiješana s nekim biljem da do bije

drugu boju, i to je sve. Dugo su sjedile i razgovarale. Dorica je nestrpljivo čekala kad će

Nera poletjeti. Otprilike za pola sata Nera osjeti žeđ i Dorica pozove Filipa da u svom klobuku donese s potočića vode.

Nera je sve više žedala, a usta joj se sušila. Što je više gutala vodu, to je u ustima više gorjelo.

Filip je opazio da se Nerino lice osulo tamnim crvenilom, a glas joj oslabio.

Kad je opet donio vode, dotakne se njezine ruke koja bijaše hladna kao led. Pogleda je u oči i razabere da su joj se zjenice nenaravno raširile.

– Vama nije dobro – reče on s pritajenom zabrinutošću. – Osjećam se čudno, ruke i noge su mi teške. Ona se spusti na slamu i glavu nasloni na ruke. Lice joj je bivalo sve

vrelije, a ruke hladnije.

W

Filip je opet izašao pred kolibu da bude na straži, dok je Dorica s velikom napetošću gledala u Neru čekajući kad će već jednom poletjeti. Kad god je podigla ruke, djevojka se trg-la očekujući da će se strop kolibe rastvoriti, a ona se uzdići poput ptice.

Nera je, međutim, ležeći zurila preda se. Žed ju sve više morila, usta se sušila, lice joj gorjelo, a tijelo zeblo. Htjede se pridići i nešto reći, ali joj se jezik prilijepi za suho nepce. Tada osjeti da više ne vidi Dorice. Oko nje lebdjela neka siva, neprozirna magla kao u predvečerje. Najednom se iz te magle pomoli nešto strašno i crno. Pred njom se otvori ponor, a ona mu leži na rubu. S druge strane ponora stoje Auerspergova i Terka. Pružaju ruke za njom. Ruke im se strašno produljuju i sve se više približuju k njoj. Njihovi veliki, zašiljeni nokti već se dotiču njezine odjeće. Ali u to na konju dojuri Siniša, istrgne je iz njihovih ruku i ponese.

Privinuo ju je čvrsto uza se, tako da osjeća toplinu njegovih grudi, osjeća kucaj srca i njegovu ruku kojom je privija na svoje široke prsi. Osjećaj ugodnosti i milja prolazi joj tijelom, konj leti kao na krilima, a Siniša je drži čvrsto zagrljenu. Htjela bi da mu nešto reče, ali su joj usta slijepljena. Najednom oko nje zalepršaju sove, bijele poput golubova, a s njima mali crni vrazi. Istrgnu je Siniši iz ruku, podignu s konja i ponesu gore... Naglo se diže, sve je više i više pod nebeskim svodom. Zemlja izmiče njezinu oku.

Krovovi i zvonici Griča gube se. Ona plovi nad cvjetnim poljanama prekrasnih krajeva i bogatih gradova. Na mjesečini se ljeskaju stakleni krovovi poput srebra.

Zamalo zemlja se posvema izgubi, a Nera osjeti kako joj se ruke raskriljuju kao krila, pa zavesla toplim valovima povjetarca poput lagane ptičice. Leti – leti sve više gore, k plavom svodu, gdje je razdragana lica i raskriljenih trakova čeka – mjesec. Oko nje se u toplom modrom valovlju igraju zvjezdice, a njihovi osmijesi sijevaju zlatnim zrakama i spuštaju se dolje na zemlju. Razdragano joj se smije mjesec i plovi sve bliže i bliže. Već joj njegov sjaj zaslijepio oči. Najednom, mjesec i zvijezde ugasnu, a ona se naglo spusti dolje u kobnu dubinu u kojoj plamti more crvene vatre. U toj vatri plivaju crni i crveni vrazi, smiju joj se, dozivaju je. Lucifer se krilima digne do nje, uhvati je i povede do bogato prostrtog stola, stavi joj na glavu krunu od

W

suhog zlata i proglasi je kapetanicom pakla. Svi joj se đavli klanjaju i slave je u strašnoj buci i vici. Odjednom osjeti da se tik uz stolac na kojem sjedi prorovao pod i zinuo strašan, dubok, bezdani ponor. Ona zirne dolje, u glavi joj se zavrti i strovali se u bezdan. Glava joj udari o nešto tvrdo, pred očima joj se zakrijesi.

KRVAVA NOĆ U ŠUMI.

Mala remetska dolina snivala je u tihom predvečerju. Dolje, u samostanu, svjetluca nekoliko prozora. Siniša i gumbar Adam jašu brdom nad samostanom. Kapetan vodi sa sobom jednog konja za Neru, a na Filipovu jaši Adam.

Putem mladi gumbar ispripovijeda kapetanu da su ga odmah nakon njegova odlaska pozvali na magistrat i ondje preslušavali o Barici, a uz to su ga ispitivali o tobožnjoj bolesnoj rođakinji Baričinoj. Shvatio je daje doista bilo krajnje vrijeme da se kontesa ukloni. Zadržali su ga na magistratu do noći, pa je jedva dospio skočiti do Siniše koji se već spremao u Remete. Na kraju gumbar zapita kapetana je li što učinio za Baricu.

– Rekao sam banu sve – odvrati Siniša. – Gotovo nije povjerovao daje Sale tražio mito. Banje rekao da će se zauzeti za Baricu.

– Evo nas na cilju – reče napokon Siniša, poda Adamu uzde oba konja i pode u kolibu.

– Sve je tiho i tamno oko kolibe – primijeti gumbar. – Pritajili su se – odvrati Siniša – da ih tkogod ne zamijeti. Ovamo, doduše, nitko ne zalazi, ali ipak, moglo bi se dogoditi, pa je

bolje da se ne javljaju. Siniša poskoči uzbrdice. Za nekoliko trenutaka bio je pred

kolibicom. Otvori prislonjena vrata i poluglasno zovne u tamu: – Filipe! Filipe! Evo me! Trenutak je čekao na odgovor. Ali se nitko ne odazove. Adam je imao u džepu komadić lojanice. Zapali je i stadoše

pretraživati kolibu. Po svježe izgaženoj zemlji uvjeriše se da je u kolibi netko bio.

– Bit će da se Filip nečega bojao. Možda se tko približavao kolibi, pa je s djevojkama pobjegao – reče Siniša.

W

– A što je to? – upozori Adam kapetana. Na stolu komadić ispisanog papira!

Siniša ga brzo dohvati. – Dajte bliže svijeću. To je Filipovo pismo. Kako je samo mogao biti

tako neoprezan i ovako ga ostaviti ovdje? Da gaje tko drugi našao? Na papiriću napisao Filip samo nekoliko riječi: "Morao sam odmah krenuti dalje i primiti ponudu dobrog prijatelja

koji mi ponudi da dođem u Sisak. Dođi za mnom u stari dvor na Kupi." – Nešto se važno dogodilo kad je tako učinio – reče Adam. – Nema sumnje. Ali tko je taj prijatelj koji mu je ponudio da dođe u

sisački dvor? – Da nije tko dolje iz samostana? – Znam da je Filip pametan, ali mi nije razumljivo kako se odvažio

da s Nerom pode u kaptolski dvor u Sisak? Ondje je, doduše, nisu nikad poznavali, ali ipak... Najviše me ljuti što je pismo ovako ostavio. Ali sad nema druge. Uzjašit ću konja i krenuti u Sisak. A vi se vratite kući.

– Ne biste li pričekali jutro? – Nipošto. Hoću da znam što se zbilo. Pošto su još malo razgovarali, oprosti se gumbar od Siniše i povede

oba konja što su ih imali sa sobom za Filipa i Neru. Siniša se uputi prečacem da što prije stigne na cestu koja vodi u Sisak.

Noć je bila vrlo tamna. Nebo su osule zvijezde, ali mu nisu osvjetljavale put. Ipak, nikako nije mogao prekinuti putovanje.

Najprije se nadao da će, možda, Filipa sresti putem. Ali se ta nada brzo raspršila kad se sjetio da je on sigurno otišao još za dana. Tko je taj prijatelj koji ih je onamo poveo, to se nikako nije mogao sjetiti. Nekoliko puta opetovao je u mislima cijeli Filipov list. Na koncu se ipak umirio: "Bit će da se nenadano s nekim susreo kome se mogao povjeriti. Filip zna što radi. Drukčije me nije mogao izvijestiti nego ovom ceduljicom. Samo kad bih mogao što prije stići u Sisak."

Odluči da pode prijekim putem kroz šumu. Tako će dva sata prije stići na cilj. Dobro je poznavao ovaj put. Više puta jahao je ovuda u sisački dvor kad su časnici iz Karlovca i Zagreba bili u gostima kod prečasne gospode s Kaptola, posjednika sisačkog dvora.

W

Onda je Nera još bila slavljena nasljednica grofice Ratkay pa je često, potresen njezinom mržnjom, tražio zaborav u pustopašnoj zabavi daleko od Griča, u pijankama kod gvardijana. Krene u šumu. Sve je pokriveno snijegom, ali on odmah pronađe kolni put, potapka po vitkom vratu svoga konja i brže ga potjera. Životinja kao daje osjetila kakve brige nose gospodara u Sisak- pojuri kao vjetar.

Gusto drveće širilo nad njegovom glavom pobijeljele gole grane. Iznenada se vranac zaustavi, podignu glavu i stade trzati ušima i poskakivati. Okretao je ušima kao da nešto sluša.

Siniša se ogleda. Nigdje ništa. Svom snagom osine konja, ali životinja stane drhtati i uzmicati.

Siniša razabere da se konj nečega plaši. Brzo segne za pištoljem. Izdaleka pronosilo se šumom sablasno zavijanje. Njegov vranac nije strašljivac i baš zato je mladić oprezno pogledao oko sebe. Nekoliko koračaja pred njim šuljalo se po snijegu nešto crno poput velikog pseta. Bez oklijevanja odapne hitac – nešto se prevali u snijeg.

Vuk – iznenadi se Siniša. Očito nije sam. Okrene konja nadesno da obiđe ranjenu životinju i poleti poput munje.

Neko vrijeme jurio je vranac naprijed kad se kapetanu pričini da čuje vukove kako zavijaju. Što je brže hitao naprijed, zavijanje je bivalo to glasnije. Sad kao da su posve blizu. Obazre se i zamijeti da se po snijegu za njim valja čopor vukova. Ni časa se nije prepao. Ljevicom uhvati uzde, a desnicom stisne pištolj, čvrsto se upre o sedlo i okrene gornje tijelo. Kad su vuci dospjeli već posve blizu konja, on opali hitac. Vuci sustaše uz divlji urlik, a Siniša segne za drugim pištoljem što ga je imao u sedlu.

Vranac je jurio vrtoglavom brzinom. U divljem trku vuci love konjanika i urliču. Siniša osjeti kao da vranac pod njim ćuti da ga progoni smrt i zato se

uzda u njegovu munjevitu brzinu. Opet prasne hitac iz pištolja. To je posljednje. Siniša nema više što

da ispali. Nadaleko i široko pusta šuma, niotkuda se ne može nadati pomoći. Upre, tjera konja. U njegovim je nogama spas obojice...

Ali ni vuci ne sustaju. Još se bješnje bacaju za konjanikom, još glasnije urliču. Siniša drži ljevicom uzde, desnicom trže sablju. Vuci skaču oko njega, bacaju se na konja. On ga brani sabljom.

W

Nekoliko trenutaka, i vranac zarže, zaustavi se i padne na stražnje noge. Podigne glavu u očajnoj boli. Mladić skoči sa sedla i strelovito se popne na stablo. Vuci se bacili na konja.

"Na mene su zaboravili", opazi Siniša i stade se šuljati sve dalje i dalje, skrivajući se od stabla do stabla. Tako dospije do šupljeg debla pred kojim je ležalo povaljeno stablo. Popne se u šupljinu ogromnog hrasta. Tu je stajao zaklonjen u dubini stabla. Šupljina se protezala još visoko iznad njegove glave. Slušao je i čekao, ali se nigdje ništa ne javi.

Izlazilo je sunce. Ljute zvijeri potjerao dan u mračna gnijezda. Kapetan proviri iz svoje tvrđave. Svuda je tiho.

Ode potražiti mjesto gdje je ostavio konja. Ono što je našao predočilo mu očajnu borbu i strašan konac njegova

ljubimca. Lijepo crno konjče bijaše njegov vjerni drug i prijatelj, jedini živi

svjedok njegovih ljubavnih muka. Kad je Nera, okružena otmjenom mladeži i laskavim poklonima, dobacila Siniši

prezirni pogled ili osornu riječ, on je uzjahao vranca. A ovaj kao daje osjećao da mu gospodara boli duša, poletio je s njim poput munje u goru da mu olakša boli. Kad bi on u bijesu rinuo u njegova rebra ostruge, konj je skakao preko graba i gudura trpeći s njim mučenički. Taj ponosni, jaki, dobri prijatelj pomogao mu spasiti Neru iz Krajačićevih pandža. Ponio ju je poput munje ispod Kamenitih vrata leteći kao da osjeća kakav dragi teret nosi gospodar u svome naručju.

Htjede otići, ali na snijegu opazi čuperak grive, crne kao ugljen i svijetle kao svila. Sagne se, pridigne je, zagleda se časak u crnu grivu. Onda je brzo turi u džep prsluka i pohita naprijed. Ali nije mogao hodati brzo. Sve je više zaostajao.

Nije mogao vjerovati da to sada on odlazi doista sam iz šume, bez svoga konja na kojem je jučer tako bezbrižno jahao. Činilo mu se daje na groblju, drveće su spomenici, a on odlazi ostavljajući u hladnom snijegu dragog, vjernog stvora koji gaje volio i znao toliko njegovih tajni.

Na istoku se pomoli sunce. Od njegovih zraka zasja na granama drveća smrznuto inje, sva šuma bljesne. Sinišu obuzme još veća tuga.

Napokon Siniša izađe na cestu. Trenutak opet stane i pogleda još jednom u šumu gdje je ove noći izgubio svog vjernog prijatelja, svog

W

ljubimca, sudionika svoje patničke ljubavi. Spasio je s lomače Neru, a sada svoj vjerni život žrtvovao i za njega.

NEOČEKIVANI DOČEK U SISKU.

Sunce je već ugrijalo zrak kad je stigao na obalu Kupe niz čije su korito tiho hitali sitni valovi, a u njima se kupalo zimsko sunce. Stupi u čamac što je bio svezan uz obalu, sjedne i zavesla prema drugoj obali gdje je sjedio ponosni sisački dvor.

Stare okrugle kule, teške i čvrste poput pećine, stoje kao spomenik stare velike slave. Sive stijene nose tragove junačke prošlosti i kao da suncu što ih ogrijeva pričaju o davnim prošlim vremenima kad ih je grijala vatra turskih topova.

Siniša od svega toga ništa ne zamjećuje. Misli na Neru, uzbuđeno pogledava u prozore kula. Možda se baš ondje, u toj kuli, sklonula, možda gleda iza onog prozora. Tko zna – možda i čeka na njega.

Zaveslavši krepko, za čas-dva stiže do obale, pohita pred vrata dvora i zazvoni. Otvorio mu je stari ključar, njegov dobar znanac. Mnogo mu je puta otvarao vrata kad je dolazio u dvor na veselice.

– Zar pješice? – upita ga iznenađeno starac. – Na žalost, moj dobri Grga. Ali reci mi je li me ovdje tko čeka? – Jest, jest, čekaju vas, već su mi rekli. Neka se vaša milost samo

potrudi gore. Siniša se uspne drvenim stepenicama i pođe dugim otvorenim

trijemom što je opasavao gornji kat dvora. Pokuca na vrata upravitelja, kanonika Blaška. Iznenadi se kad mu u susret pođe kanonik Pulingar, njegov znanac iz Zagreba.

– Što vi tu radite prečasni? – upita ga Siniša i pruži mu ruku. – Jučer sam vas još vidio u Zagrebu.

– Kao i ja vas – nasmiješi se kanonik. – Želio sam govoriti s kanonikom Blaškom. – On je otišao po poslu, ali će odmah doći. Ima goste. – Koga to? – General Auersperg iz Karlovca boravi tu već tri dana. Poznajete li

ga? – Kako ne? Toliko smo ovdje zajedno proveli veselih večeri.

W

Ali tu mene netko čeka. – Da, odmah će doći – reče kanonik i otvori pokrajnja vrata kroz

koja ude visok, otmjen časnik, prosijede kratke brade, puna lica i pronicavih očiju.

– General – reče kanonik i udalji se. Siniša vojnički pozdravi visokog časnika. Auersperg mu odvrati, ali

mu ne pruži ruke. – Gospodine kapetane – reče general ponešto hladno – ova ma se

pronose zli glasovi. – O meni? Ne znam tko ima da mi što prigovori. – Dođite malo sa mnom u moje odaje. Kapetan ga posluša, premda je gorio od želje da vidi Neru. Kad su se

našli u generalovoj sobi, ovaj se ustoboči pred Sinišom. – Ono što ću vam sada reći govorim vam kao znancu, a ni pošto kao

vaš pretpostavljeni. Vi ste se na badnju večer zaru čili s mojom rođakinjom groficom Auersperg. Svoj odgoj do bili ste u Trenkovoj četi, a ja mislim da ste ondje naučili što znači nekome zadati riječ.

– To sam znao uvijek, gospodine generale – odvrati Siniša oštro. – Nemojte misliti da sam u to ikad posumnjao i baš zato kanim vas

upozoriti na neke vrlo neugodne stvari. Moja vas je rođakinja odlikovala svojim srcem i upravo mije zato dvostruko neugodno što se pletete u stvari koje nisu dostojne časnika.

– Gospodine generale, razjasnite mi te teške objede. – Sad s vama ne govori general, već samo grof Auersperg. Vi ste bili pozvani u Zagreb da grad zaštitite od zločinačkih vještica,

a kad tamo, tuže se na vas da ih još podupirete. Molim vas, budite tako dobri i čekajte dok svršim. Optužuju vas da ste na lomači ustrijelili vješticu koju je kraljevski sud osudio da umre u plamenu. Nadalje, da ste na dan zaruka ostavili Mokrice na vrlo čudan način i – poveli sobom grofičinu sobaricu. Štoviše, da ste svakoga dana zalazili u kuću jedne hljebarice, obične pekarice koja je pod istragom zbog čarolija. Na kraju se ispostavilo da ste onamo zalazili radi one iste djevojke s kojom ste pobjegli iz Mokrica. Ja se ne bih postavio sucem vašem moralu – napokon takav doživljaj s jednom sobaricom nije ni spomena vrijedan – ali taje djevojka prava nakaza, pa je isključeno da bi vas privlačila

W

njezina ljepota. Posve je, dakle, naravna sumnja da vas je omamila čarolijama. Zašto biste inače tu djevojku posjećivali svakog dana?

– Jest, gospodine generale, ja sam doista često zalazio u kuću hljebarice, ali iz posve drugih razloga. Mene je zamolila njegova preuzvišenost ban da uđem u trag nekim zločincima.

Tom sam zgodom doznao da se gradski notar Sale dao pod mititi od muža spomenute hljebarice, a ja sam htio da toj lopovštini uđem u trag. Jednog sam dana ondje i našao gradskog notara; imao sam, dakle, mnogo povoda pohoditi taj bračni par. Pritom sam često govorio i s onom sobaricom, to više što je ona kći mog vjernog sluge Filipa.

– Ta vam isprika ne vrijedi. Znam da je taj tobožnji sluga Filip vaš rođeni otac. Ali vi to očito nećete priznati jer je obični vojnik.

– Nemam razloga stidjeti se svog oca. Ali tko je, gospodine grofe, rekao da je Filip moj otac?

– To je sporedno. Glavno je da to znam i da to ne možete oporeći. – Pa dobro. Ako to već znate, da, on mije otac. Ako on ne će da se to

zna – to je obiteljska stvar, ali djevojka o kojoj je riječ moja je sestra, pa će vam sada biti jasno zašto sam tako mnogo zalazio k njoj.

– Oprostite mi, ali ovo posljednje ne vjerujem. Ona djevojka nije vaša sestra, to ja dobro znam. Vi je, naravno, kavalirski zaštićujete, ali ona je pod sumnjom daje vještica.

– Krivo su vas izvijestili, gospodine generale. Svoju riječ da jem da nije vještica.

– Ako se dokaže protivno, kako ćete onda opravdati zadanu riječ? – Ne može joj se ništa dokazati. Ali kad već govorimo o njoj, molim

vas da mi kažete tko je optužuje za čarolije? – Ja o svemu tome ne znam ništa drugo već samo ono što mi je

pisala moja rođakinja grofica Auersperg i što sam ovaj čas rekao. Ali da prijeđemo na službu. Sad govorim kao gene ral. Protiv vas, gospodine kapetane, podnesene su tužbe da ste se ogriješili o carske zakone, da ste ustrijelili vješticu koja je bila osuđena da umre u plamenu i da ste zaštićivali bun tovnu mladež koja se javno pred svijetom bunila protiv suda i zakona.

– To mi se sve, gospodine generale, mora tek dokazati.

W

– Posve naravno. Meni je čak stalo do toga da vam se sve to ne bi moglo dokazati i da se oslobodite svih sumnji. U tu svrhu želim vas privremeno lišiti osobne slobode.

– Ali, gospodine generale, to ne može biti! Vi nemate pravo lišavati me moje slobode – upadne mu u riječ Siniša.

– Ne uzbuđujte se – general će. – Vi jednostavno ostajete u ovom dvoru iz kojeg se ne smijete maknuti dok vam to ne dopustim.

– Dopustite mi, gospodine generale, jedno pitanje. Kao da ste znali da ja danas dolazim ovamo i kao da ste me čekali?

– Posve naravno. Sinišu obuzmu strašne slutnje. Kako je mogao netko obavijestiti

generala da on dolazi u Sisak kad ga je ovamo poslao Filip? Ilije tkogod neznani zatekao ono pismo?

U taj čas uđe kanonik. Siniša ga odmah upita: – Zar nije ove noći stigao ovamo moj otac Filip? – Ne. Stigao je iz Zagreba samo jedan teklić koji je generalu donio

jedno pismo. Mladom se kapetanu gotovo zamagli pred očima. Kako to da Filip

nije stigao kad mu je to napisao svojom rukom? Ilije posrijedi kakva spletka? Nakon kratkog razmišljanja, Siniša će generalu:

– Gospodine generale, ja imam da obavim na Griču vrlo važan privatni posao. Dopustite mi da pođem onamo, a u za log vam ostavljam svoju časničku riječ da ću se za 48 sati vra titi i ostati vaš sužanj dokle god želite.

– Slušajte me, dragi kapetane. Vas zaista opčiniše čarolija ma, pa kad bih vas pustio da pođete na Grič, pali biste u ruke onih koji vas opsjeniše. Zato vas moram zadržati ovdje da ne dođete više u doticaj s onima koji su vas smutili.

– Ali, gospodine grofe, zar vi, ozbiljan čovjek, možete vjerovati u takvu glupost da sam ja pod utjecajem kakve čarolije?

– Moram u to vjerovati. Da ste odabrali kakvu lijepu djevojčicu pa s njom malo prikraćivali vrijeme, bilo bi to posve naravno. Ali tu se radi o djevojci koja je ružna, bolesna, lice joj žuto poput voska, a vi ste ipak zalazili k njoj. Kako da ni ste onda očarani? Ne, to vam nije sestra! Za sestrom ljudi ne izgube pamet. Eto, vi stojite preda mnom, a u vama sve dršće. Htjeli biste opet na Grič radi one djevojke. Saberite se, dragi

W

kapetane. Vi sami vidite da ste žrtva čarolije. Ostat ćete u dvoru, ovdje je za vas spremljena soba, a nećete biti ni sami.

Grofica Čikulini poslala je ovamo svog pastorka. On nešto ni je pri sebi, pa je zamolila gospodu kanonike da ga prime i sa kriju od lošeg utjecaja prijatelja koji su i njega povukli u svoje društvo. Pobrinuo sam se da vam bude dobro. Živjet ćete kao da ste na svom imanju, ali nećete moći pobjeći. Dakle, ne pokušavajte.

– Dobro, ostat ću ovdje – pristane Siniša. – Vidite, to je pametno. Nitko neće znati za vaše zatočenje. Ja sam

ovdje već tri dana sa svojim časnicima iz Karlovca, a danas u podne bit ćemo zajedno na ručku. Ponašajte se tako kao da se ništa nije dogodilo. Uveče kad se ja vraćam u Karlovac, vi ćete mjesto na Grič – u kulu. A sad sjednite pa ćemo odigrati partiju šaha.

Satovi su prolazili polagano, u strašnoj neizvjesnosti. Siniša je po šahovskoj ploči premetao figure od slonove kosti a poslije razgovarao sa časnicima i gospodom kanonicima, ali njegove su misli bile u Remetama i na Griču. Neprestano mu se vrzlo po glavi ono pismo zbog kojeg je došao ovamo. Na stotinu načina pokušavao je riješiti zagonetku: kamo je Filip otišao, zašto mu je pisao ono pismo i gdje je sada Nera? Jesu li krenuli u Sisak pa ih je general dao uhvatiti? Ni na jedno pitanje nije našao odgovor. Uveče se general oprostio sa Sinišom i svojim časnicima.

Prije nego što gaje kanonik Blaško poveo u kulu, reče mu Siniša: – Prečasni gospodine, znam da su vam zabranili da bilo što kažete,

ali jedno mi ipak možete iskreno reći. Je li jučer došao ovamo Filip s dvije djevojke? Molim vas, odgovorite mi istinu pa ću biti miran.

– Kunem vam se spasom svoje duše da ovamo nitko nije došao, osim jednog sluge grofice Auersperg.

– A kako je grofica znala daje general ovdje? – To ne znam. Poznato mije samo to da joj je pisao iz Karlovca i htio

se s njom ovdje sastati zbog ženidbe s vama. Ali grofica nije stigla, već mu je poslala pismo.

Kanonik povede Sinišu u desnu kulu i pokaže mu otmjeno uređenu sobu:

– Eto, vidite, kapetane, imate sve što možete poželjeti. Možete se prošetati po dvoru, ali izaći ne možete. Ne samo da vas ključar neće

W

pustiti, jer mu je strogo zabranjeno, nego je general u ključarevu sobu namjestio i dva vojnika koji imaju da stražare dan i noć. Tamo stanuje grof Čikulini – može vam biti za društvo.

Kad se kanonik oprostio, Siniša ostade sam. Uzbuđeno je hodao gore-dolje. Mučila ga neizvjesnost. Kamo je dospjela Nera i zašto mu je Filip pisao to nesretno pismo? Uza sve neprilike još i to da su mu uskratili slobodu. To ga je raspaljivalo do bjesnila. Što da uradi? Da bježi? Ali kako? Ipak, nečemu se dosjeti.

GROF FRANJO ČIKULINI.

Hitro izađe iz svoje sobe u mali trouglasni hodnik i pokuca na vrata. Odazove se slab glas.

U kutu na velikom naslonjaču sjedi slabašan mladić. Lice mu je propalo, blijedo, put prozirna, plave oči ugasle. Slabašan je i nježan poput djevojke.

– Vi ovdje, gospodine kapetane? – klikne mladić veselo. – Da, grofe, i to prvi put protiv svoje volje! – Baš kao i ja. A već sam se poveselio da ćete mi pomoći da se

oslobodim tog zatvora – reče grof Čikulini. – Ne znam ni sam kako da sebi pomognem, ali možda ćemo dvojica

biti spretniji. Recite mi, najprije, kako ste do spjeli ovamo? Mali grof tužno pogleda Sinišu i reče blagim, plahim glasom: – Prije četiri dana pustili su me iz tamnice. Mene su pustili, a Tita

Krajačića i Franceska Malakoczyja nisu. To me silno peče. Zar ne izgleda kao da me uzimaju u obranu i da me štite?

Tito i Malakoczy nisu učinili ništa drugo nego što su porekli da ima vještica Ja sam pucao na gradskog odvjetnika – i oni me ipak puštaju na slobodu. Znam daje to ishodila moja ne sretna maćeha, velika Dvojkovićeva prijateljica. Ali to me sramoti i ponizuje. Ne mogu to podnijeti.

– Zašto vas je grofica poslala ovamo? – One večeri kad sam došao iz tamnice, našla me je u času kad sam

htio sebi pištoljem prosvirati glavu. Istrgla mije iz ruke oružje i poslala po svog prijatelja kanonika Pulingara koji me je otpremio u Sisak. Sad sam ovdje, zapravo, sužanj prečasne gospode.

W

– Grofe, vi ste se htjeli ubiti? Vi, posljednji potomak svoje obitelji? – Baš zato. Čikulinijeva krv mora izginuti. – Ali zašto? Što su vam zlo učinili vaši pređi? – Učinili su me najnesretnijim čovjekom na svijetu! – Vi pretjerujete! – nasmiješi se Siniša. – Uvijek sam osjećao, gospodine kapetane, da se iza vaše divlje ćudi

krije toplo srce. Ne znam jesam li se prevario, ali meni je ovaj čas tako da vam se moram izjadati.

– Samo vi recite sve, pokušat ću vas shvatiti. – Sigurno se sjećate, gospodine kapetane, kako je neko licina nas

mladih htjela spasiti kontesu Neru kad su je ono vozili na Savu. Znate sigurno i to kako smo bili zatečeni na sumnjivi način. Ja sam imao dočekati svoje drugove na urečenom mjestu kad su dovezli splav s Nerom. Stajao sam na obali sa svoja dva druga i držao u ruci crvenu svjetiljku koja nam je bila ugovoreni znak. Podalje je stajala kočija koja je imala odvesti Neru. Najednom iz tame padoše Krajačićevi panduri, oduzeše mi svjetiljku, svezaše mene i moja dva druga. A oni dočekaše Neru i poslije su je odveli u toranj. Sve je izgledalo kao izdajstvo. Nitko osim nas nije znao gdje ćemo dočekati Neru ni što znači crvena svjetiljka. A znate li koga moji drugovi drže izdajicom? Mene, jer me optužio Dvojković.

– To nije moguće. Oni to neće vjerovati. – Jest, gospodine. Kad sam bio u tamnici, čuo sam razgovor između

Tita i Franceska. Mislio sam da moji drugovi neće u to vjerovati, ali sam se prevario. Slušajući njihov razgovor, uvidio sam da oni doista vjeruju klevetniku. Ja da izdam Neru, ja, koji je tako... – Tu mladić zapne i potekoše mu suze. Pokrije lice rukom i stade plakati kao dijete.

Siniša je sažalno gledao mladića. "Ti, siromah, ljubiš Neru", pomisli u sebi. Ali ne osjeti nikakvu

ljubomoru, naprotiv, sažaljenje. – Vi ćete mi se rugati što plačem kao žena, ali ne mogu drukčije. Ima

još nešto što me muči strasnije nego sumnja mojih drugova. Iste one večeri u tamnici slušao sam Tita i Franceska kako govore o mojoj porodici. Vi znate, kapetane, da je moj djed dobio na dar od kralja Leopolda palaču Petra Zrinjskog na Griču i još neka imanja. Predaja veli daje dobio zato što nije bio urotnik zajedno s Petrom Zrinjskim, a

W

onda se još koješta šaptalo o mojoj obitelji. Ljudi vele da netko ne može biti nagrađen samo zato što nije urotnik. Nagrađuje se samo onoga koji urotnike izdaje...

– Kakve vas to misli snalaze?! – Čuo sam na svoje uši gdje u tami govore i zbog te prošlosti mog

imena i Tito i Malakoczy vjeruju da sam i ja bio izdajica. Nisam ništa kriv i ne mogu sebi protumačiti kako je netko drugi saznao ono što je meni povjereno. Ali kad sam stupio iz tamnice u dvor svog oca, bilo mije mnogo gore nego u tamnici. Obuzelo me strašno uzbuđenje kad sam prolazio dvoranama Petra Zrinjskog. Promislite! Sve su te dvorane sada moje. Ja idem iz jedne sobe u drugu, hodam po svilenim sagovima, sjedim u starodrevnim stolicama od baršuna, pijem iz zlatnih vrčeva, a sve to daje postalo moje – izdajstvom? ! Od toga časa kao da neprestano u mene zuri strašna riječ: izdajstvo!

Progonile su me strašne misli i tjerale iz jedne sobe u drugu. Tada u jednoj dvorani ugledam na stijeni veliku sliku Petra Zrinjskog. Slika se stade micati, a njegove oči upriješe se u mene osvetničkim gnjevom. Gledao me je kao da je oživio. Njegove oči probiše mi grudi. Znoj me oblio, pao sam na koljena i stao ga moliti: "Reci mi je li istina da te izdao moj djed?" Strepeći, očekivao sam odgovor. Njegova lijepa glava sagne se naprijed kao da je nijemo potvrdio moje pitanje. Oh, kapetane, vi ne znate kako mi je bilo. Bacio sam se pred njegovu sliku i plakao. Svaka moja žilica tresla se od tuge i razočaranja. Isplakao sam više suza nego stoje isteklo iz njegova tijela krvi kad su mu odsjekli glavu. Nisam mogao živjeti. Kud god pogledam, svud njegove oči koje u meni gledaju potomka njegovih izdajica. Onda se latih oružja da učinim kraj svojim mukama i u tome me zateče maćeha. Tako sam, eto, dospio ovamo. Zašto me tu drže, ne znam. Istina, ne mogu doći do oružja, ali me još više progone njegove oči. Vidim ga kad se spusti mrak i noću kako seta po mojoj sobi i kako se sagiba do mene. Strašno je to, kapetane! Eto, vidite gore njegovu sliku.

– Ali to nije slika Petra Zrinjskog – reče Siniša. – Vi ste uz buđeni, to je slika jednog biskupa.

Grof nije slušao Sinišu, već je i dalje zurio u tamnu sliku što je visjela na zidu. Lice mu je blijedo, slabašno tijelo zgurilo se u naslonjaču, a usta prestravljeno govorila:

W

– On je! On je! Kako me strašno gleda! Mladi grof skoči s naslonjača, baci se pred sliku na koljena vičući

prestrašeno: – Što sam ti učinio? Smiluj mi se, ne progoni me. Sve ću ti vratiti

natrag, neću zadržati ništa što je tvoje. Neću tvoje palače, neću tvojeg zlata, neću ništa. Samo me pusti, ja nisam ništa kriv...

Mladić se sruši i stade jecati. Siniša podigne slabašnog grofa s poda, metne ga u postelju i upali svjetlo. On je ležao potpuno u besvijesti. Lice mu se strašno iskrivilo, baš kao onoga dana kad je u sobi notara Salea pucao na gradskog odvjetnika. Siniša brzo pozove slugu koji je dvorio grofa i naloži da mu pomogne.

Dugo je s mladićem imao posla dok se ponovno osvijestio. – Već drugo jutro kad je mladi gospodin došao k nama, opazio sam

da nije zdrav. Govori u snu kao da su ga urekle coprnice. – Što je to pripovijedao? – upita Siniša slugu. – Da je nekoga izdao, da će se ubiti, da će odavle pobjeći i – da voli

nekakvu Neru. – Što si rekao? – upita najednom Čikulini podignuvši glavu. – Ništa – reče Siniša. – Čuo sam sve. Uzalud me tješite. Bože, govorim u snu?... Onda sam tako mogao pripovijedati i ono... Mladić klekne na jastuke. Siniša se sagne k njemu. – Nikad mi nitko nije kazao da govorim u snu. To je užasno. Čujete li, kapetane. Ja sam ipak izdajica! – Ne uzbuđujte se. Vi ste bolesni pa vam bilo što padne na pamet.

Pustite da vas najprije spremimo u krevet, a onda ćemo dalje govoriti. Pola sata nakon toga ležao je Čikulini u svom krevetu. Uza nj je

sjedio Siniša. – Vi mnogo toga sebi umišljate, dragi grofe, zato i jeste bolesni.

Zašto sebe progonite izdajstvom svoje obitelji? Da je vaš djed i dobio na poklon imanja Petra Zrinjskog, otud ne sli jedi da je bio njegov izdajica. Savjetujem vam da se okanite takvih misli. Nigdje se ne može dokazati da je vaš pradjed doista bio izdajica, a nagađanja ne slušajte. Vi ste vrlo nježnih čuvstava i još nježnijih živaca, pa će vas takve misli ubiti.

W

Doskora grof usne, ali je već nakon četvrt sata stao opet govoriti u snu. Pripovijedao je o svemu što je malo prije razgovarao sa Sinišom. Sad je i Siniša počeo sumnjati u to da je grofa netko slušao dok je govorio u snu i tako odao Remetince.

Te noći Siniša nije izašao iz sobe svog mladog prijatelja. Prema jutru kapetan osjeti da je njegovo snažno i jako tijelo stala tresti groznica. Kad ga je grof upitao što mora da je povod, kapetan mu ispriča svoje doživljaje u noći u šumi:

– Kad sam tako ostao bez kabanice, očito sam se nahladio. Siniša se uvukao u svoju sobu i borio se s vrućicom tri dana. Četvrti

dan njegovo snažno tijelo svladalo je bolest i on reče mladom grofu koji se brinuo o njemu:

– Danas mi je bolje, sada već treba da pokušamo kako da odavle umaknemo.

– Recite kako bismo mogli uteći? – Još ne znam što ćemo i kako ćemo. To bih morao prepustiti slučaju

– odvrati Siniša i uputi se u dvorište. Dotle je mladi Čikulini sjeo u naslonjač, pokrio lice rukama i

zaplakao: "Neće da mi kaže jer bih u snu sve izbrbljao. Ja to dobro znam. Sigurno sam tako odao i svoje drugove. Samo tko je ta hulja? Tko je prisluškivao i tako bezdušno odao moju tajnu?"

Najednom se trgne, pogleda u kut, ustane sa stolice i sav problijedi. "Opet me progoni svojim očima. Što sam ti skrivio, što me mučiš?" Mladi grof otetura k vratima, izleti iz sobe i stane tražiti Si-nišu. Ali

ga ne nađe. Skloni se u njegovu sobu u nadi da ga ondje neće progoniti prikaza. Izmučen baci se u naslonjač, ali uzalud. Kud god je pogledao, svuda je vidio sliku Petra Zrinjskog kako ga probada svojim očima i kao da mu nešto govori i spočitava.

Mladića spopadne smrtna tjeskoba. Bjesomučan stane trčati po sobi i pograbi Sinišin pištolj koji je još od prošle noći bio prazan.

Onda se baci prema prozoru, popne se i htjede se baciti niz kulu. Ali čvrste željezne rešetke zaustavile su ga u njegovoj namjeri. Ostao je tako ležeći kraj prozora, a tijelo mu se trzalo. Dolje pod kulom tekla je Kupa tiho i lagano slušajući jecaje mladoga grofa...

HASAN.

W

Siniša se prošetao dvorištem i nekoliko puta zašao u blizinu dvorskih vrata. Odanle je provirila ključareva glava i kad je Siniša razabrao da nikoga nema u blizini, namigne ključaru da dođe bliže. Golem čovjek, suh i žut u licu, priđe k Siniši. Velika usta što su ih pokrili sivkasti brci ponizno se nasmiješiše. Skine kapu stoje pokrivala nisko čelo i pokloni se.

– Što radiš cijeli dan? – upita ga Siniša. – Otvaram i zatvaram vrata – reče mu ključar. – Ja ni to ne mogu raditi – odvrati Siniša. – Dosađujem se. – Kad bih smio, vaša milosti, ja bih vam rado prikratio vrijeme –

nasmije se vratar. – A ti ne pitaj nikoga. U noći kanonici spavaju. Mogao bi mi pomoći

isprazniti koju bocu, sam ne mogu piti. – Trista mu đavola, kako ne bih htio! – reče ključar. – Samo kad bi

me vaša milost počastila. – Kad sve usne, dođi k meni u kulu. Ta mi smo oduvijek dobri

prijatelji. Dovedi i dvojicu vojnika koji imaju paziti na mene. Vina ima dovoljno, ali pazi da kanonici ništa ne za mijete.

Siniša pođe u kulu. Noć je... Vani tužno zavija vjetar. Čikulini sjedi u kuli sa Sinišom.

Lice mladoga grofa je blijedo. Zadubio se u misli i gleda u pod. Siniša mu sjedi sučelice. Njegove su crne oči upale. I njega muče misli.

Na vratima se začuje tiho kucanje. – Oni su – šapne Siniša. Kapetan otvori vrata. Uđe ključar s dva vojnika. Pozdraviše vojnički,

na što im se Siniša nasmije: – Ajde, ajde, sad smo prijatelji ijedan drugome ravni. Kad je nekom

dosadno, onda mu mora drugi prikratiti vrijeme. To je plemenito djelo. Sjednite malo i gucnite kao da ste mi u

gostima. Siniša je tako ljubazno oslovljavao vojnike da su se brzo snašli i

doskora se medu njima rasprede srdačni razgovor. Siniša im najprije stade pričati o svojim doživljajima s vucima, a onda svoje vojničke pustolovine. Pritom im je neprestano točio gusto crno vino iz podruma gospode kanonika. Vojnici i ključar Grga otvorili uši i usta. Gutali su svaku kapetanovu riječ. Pogledavali su se, gurkali laktima, a ključar se

W

tako zaboravio da je nekoliko puta udario šakom po stolu kako bi tako izrazio svoje začuđenje nad događajima. Više se puta upletao i stavljao svoje primjedbe. A Siniša je pričao sve dalje i pritom sve više točio... Vojnici su više šutjeli, ali to marljivije pili.

– A molim vas, vaša milosti, bez zamjere, zašto ste vi ovdje zatočeni? – upita ga Grga. – Takav junak, pa ga zatvoriti.

– Nisam ja ni u kakvom zatočenju – odvrati Siniša. – To je samo tako naoko. Htio sam se riješiti jedne žene pa sam se dao zatvoriti, to je sve.

– U – u, mudri ste vi – reče ključar i raširi svoja velika usta na smiješak. Tako se zaboravi daje Sinišu potapšao po ramenima. Siniša je uživao i ponovno stao točiti. Neprestano je podržavao veseli razgovor. Dotle se mladi grof neopazice išuljao iz sobe.

Najednom se kroz kulu prenese štropot. Kao da je netko udario gvožđem po gvozdu.

– Što je to? – trgnuše se svi. Ključarevo se lice produlji, usta mu se otvore i on, zureći u vrata, prestrašeno šapne:

– To je Hasan! – Da, to će biti on – odvrati Siniša također prestrašeno i šapćući. –

Svaku noć čujem takvo udaranje po gvozdu. – Uvijek on tako radi – reče ključar još uvijek prestrašen. Ali nije vidio da je Siniša preko ključareve glave pogledao na vrata

kroz koja se tiho ušuljao grof Čikulini i da su jedan drugome nešto namignuli.

Grof Čikulini sjedne k Siniši i upita ključara kao da se nije udaljavao iz sobe:

– A tko je taj Hasan? – Zar još ništa niste čuli o njemu? – začudi se, tobože, Siniša. – Ne – odvrati grof- nikada! – To morate čuti, je li, Grgo? – okrene se Siniša ključaru. Vi ćete

mladom grofu pripovijedati. – Kako ne bih pripovijedao – reče ključar kao da je jedva dočekao

čas da može o tom govoriti. – Bilo je to onda – reče Grga – kad su ovaj dvor opsjedali nekršteni

Turci. Ja, Bog i duša, nisam to vidio, ali su vidjeli drugi Siščani, pa priča otac sinu, sin opet sinu, a vele da i knjige o tom pišu.

W

Grga protegne ruke, podsuče rukave. Vojnici ga gledaju znatiželjno, grof Čikulini upre u nj svoje plave oči, a i kapetan ga promatrao s velikom znatiželjom. Kad Grga uvidi kako je uvažen i kako svi s velikom radoznalošću očekuju njegovu pripovijest, otkopča surku, poravna pojas, skine s njega pregršt ključeva što su mu visjeli niz bedro i metne ih na stol. Kad su ključevi zazvečali, Sinišine zjenice sijevnu kao da je samo to čekao. Ali ostane nepomičan i miran, upilji, tobože, još s većom znatiželjom oči u ključara.

– Ja sam to već jednom čuo – reče Siniša – ali me uvijek iznova zanima. Ajde, pričajte Grga! – Pritom je Siniša u ključarev vrč natočio finoga vinca, a on ga je nadušak iskapio i stade pričati:

– To bijaše onda kad je pod Siskom gradom zaurlao divlji Alah, a duž Kupe i Save podigli se svileni šatori s polumjesecom na krovu. Sjao se kao križ na tornju Sv. Marka, baš pred nosom ove kule. Ovdje, u tom dvoru, sjedili su hrabri naši sisački momci s drugom braćom. Sve stoje moglo da digne sa blju i pušku zavuklo se medu ove zidine, pa čekaj Turčina.

Vodio ih je hrabri Mikac, a Turke Hasan-aga. Dva-tri puta od-biše naši tursku navalu. Na to gizdavi Hasan plane i reče sam sebi: "A što ću ja, Alaha im, da se s njima bijem?! Neka oni predaju grad jer ja sam silni Hasan, a Sisak tek pašče." I hajd”, pošalje Hasan Mikcu poslanika neka preda grad, jer ako ne bude, onda jao njemu. Mikac pomisli u sebi: "Nećeš ti da se sa mnom rugaš, Turčine", i reče poslaniku: "Kaži ti svome Hasanu da ću mu predati grad kad on tako želi jer Hasan je sila, a mi smo bokci. Ali samo ti jedno velim, poslanice: – neću predati grada bilo kakvim vojnicima. Sisak je čestiti komad tvrđave pa treba da ga predam časno! Ako Hasan pošalje samo begove i age, e, onda čast, evo mu grada!"

Poput munje dojavi to poslanik Hasanu, a on gotovo da zapleše od veselja. Sve se smiješi i govori: "E, pa kad hoće begove da časno preda grad, evo mu ih." I treći dan nakon toga eto ti njih u Sisku.

Pet stotina njih na broju pokucaše na vrata. Sam Mikac u paradi izađe pred njih pokloni im se smjerno i pusti ih u predvorje grada. Ali se za njima odmah zatvorila vrata.

– Što mislite – žmigne Grga očima – što se zbilo?

W

Jedva begovi pogledali tvrde zidine i jedva im se nakesila usta od miline kako će se ovdje baniti i šepiriti, kad najednom zatutnji zemlja! Iz zelene tratine zagruvaše topovi što bijahu zakopani i pokriveni tratinom! Pucaju topovi, jedan za drugim, kao da iz zemlje pucaju vrazi. Turci se ruše i 500 glava omotanih čalmama pade pod zidinama u gradu. Mikac se nasmije i poruči Hasanu: "To ti je odgovor na tvoju zapovijed da predam grad!" A Hasan rikne od bijesa: "Osveta! Smrvit ću hulje krštene da će me se sjećati dok bude sisačkog grada." I on skuje osvetu.

Grga, koji je stajao i razmahivao se rukama, srkne opet pun vrč vina što mu ga pruži Siniša. A mladi vojnici srkali očima ključara, a ušima njegove riječi. Samo Siniša i grof, kadgod bi se kriomice pogledali, kao da se nešto pogledima dogovaraju. Onda Siniša upita:

– A dalje, što je bilo dalje? – Onda – nastavi Grga – dovuče Hasan pred Sisak osamnaest hiljada

Turaka. Postave se ovako: Turci stoje tu – iza leđa im Kupa – lijevo Odra, a desno most kojim mogu da po potrebi odmagle. Sunce bijaše visoko kad Turci udare na grad. Ali da!

Ne zna Hasan tko su naši. Tu se pred njih baci Ivan Drašković, slijeva, a zdesna eto ti Auersperga – pradjeda našega generala koji je danas bio ovdje – pa udri sa svih strana na Turčina. Naši se tuku, oni padaju. Već su im naše puške bile pod nosom, kad oni bjež” na most. Ali prevari se, kuzum Hasane! Na mostu ih skresa ban Toma s Hrvatima i tako udri sa svih strana po Turetu. Sve im se cijepaju lubanje i kotrljaju u Kupu, a što je još imalo glave na ramenu, udri u bijeg – ali kamo? Za leđima Kupa, lijevo Odra, sprijeda Hrvati i Slovenci, na mostu ban Tomo. Turska daleko, a Alah visoko. Voli Turčin u vodu, nego puški nadohvat, i cijela rulja sruši se niz strmu obalu. Prska voda, dižu se valovi Kupe i gutaju nekrštene duše. Kupa guta i guta, proguta ih petnaest i pol hiljada.

I ljuti, gizdavi Hasan skoči u vodu. Diže glavu i bori se sa smrću, htio bi da se spasi i sve se uspinje na ljutu Turad, ali tonu oni, tone i on. Voda mu zahvatila grkljan. Hasan pruža ruke i hvata zraka, ali mu glava utone i začas ga poklopi Kupa, valovi se zapjeniše nad njim kao da se Kupa smije stoje u svom zagrljaju zagušila Hasana. I kad je na zapadu

W

zakrvarilo sunce, plivali su po Kupi mrtvi Turci kao uginule ribe. Pobjeda je naša!

Dva momka iz sisačkog dvora pođoše da potraže Hasana. I baciše – Bože prosti – za njim udicu. Izvukoše ga, pa ni pet ni šest, odrezaše mu glavu, skinuše kožu s lubanje, napuniše je piljevinom i slamom, pa hajd” s njome na kolac da vidi vojska kako osvetiše jednog našeg vođu kome su Turci isto tako natakli glavu na kolac.

I tako prije dvjesta godina zaglavi u šumnoj Kupi Hasan-aga iz Carigrada. I do danas kao da to ne može zaboraviti. Sramota ga što se ugušio u vodi, a nije slavno pao na bojnom polju, pati noću, obilazi nekršten duh Hasanov naše zidine. Čas ga čuješ gdje udara po gvozdu nasred krova kule, čas ga opet vidiš gdje odvezuje čamac ondje dolje na Kupi i vesla niz vodu kao da traži svoje truplo. Vidjeli smo ga već mnogo puta. Baš zato ne marim noću hodati po dvoru, a najmanje po toj kuli. Ali kad ste vi tu, kapetane, ne bojim se ni Hasana!

– E, pa vi ste Grgo hrabri i jaki kao tri Hasana! – reče Siniša. – E, čekte, čekte, gospodine kapetane. Drugo je živ Hasan, a drugo

mrtav. Lako ti se sresti s krštenom dušom, a Bog zna kako bi bilo s nekrštenom.

Vojnici su krvavim pospanim očima zurili u ključara dok je on, mašući rukama i cijelim tijelom, čas stojeći, čas sjedeći, pokazivao, razmahivao se, a iz velikih mu je usta sipala kiša riječi. Kad je svršio pripovijest, natoči Siniša vrčeve do vrha, pa će onda ključaru Grgi:

– Ajd”, u zdravlje Hasan-age! – E, nemojte tako, kapetane. Nemojte se šaliti, nemojte ga dozivati. Oba vojnika i ključar ispiju vrčeve do dna. Siniša je mladom grofu

dobacio pogled, a onda brzo ustao. – Tiho, čujete li? – šapne Siniša uprijev se o stol i ogledavajući se. Ključar Grga i vojnici prestrašeno pogledaju kapetana, uvjereni da su

i oni nešto čuli. – Jest, nešto smo čuli. – To je Hasan, sigurno je on – šaptao je Grga. – Pa vi ste barem vojnici – dobaci Siniša momcima – vi ste ratnici,

pa što se bojite?

W

– E, gospodine kapetane, živom bih triput odsjekao glavu, ali se s mrtvima ne bih rado sreo. Tko zna kakvi su nekršteni dusi, kako pravo veli naš Grga.

– Idem mu ja u susret – reče Siniša – pa da vidim hoće li mi doći na megdan.

Svi iznenađeno pogledaju u Sinišu. On otvori vrata i izađe na hodnik. Zamalo se, međutim, vrati i reče:

– Eto, nema nikoga. Ali da vidim i u svojoj sobi. Ode na druga vrata u svoju sobu. – Hajde, pustimo to – reče mladi grof Čikulini Grgi. – Dok je tu

kapetan Siniša, ne treba da se bojimo. On će i mrtvome Hasanu sjesti na vrat.

– To je istina – reče Grga – ali ipak... Čikulini je nastojao da ključara i vojnike malo zabavi pa im natoči

još vina. Za nekoliko časaka škrinuše vrata koja su vodila u hodnik. Otvore se

kao da ih je otpuhnuo vjetar. U svjetlu mjesečine u hodniku se pokaže Turčin, okrenut k mjesecu, s bijelom čal-mom na glavi. Kabanica mu duga do poda, a oko pasa širok pojas, pilji u njih.

Grga i vojnici trgoše se i skočiše. Stol se nagne, svjetiljka se u tili čas ugasne i skotrlja niz stol, a ključevi zaštropoću...

– Kleknite i križajte se – dahnu Grga u mraku. – Ne bojte se – čuje se Sinišin glas odnekud iz blizine – udrite samo

triput po stolu, to će ga prestrašiti. U tami zaštropoće stol, nešto sušne, kao da se netko odšuljao, i vrata

se zatvore a vojnici i ključar tuku po stolu već deveti put. – Ha, vidite – šapne Grga – prestrašio se i pobjegao. Ajd” lupi još tri

puta da ode što dalje. Vani je dotle "Hasan" gurao pred sobom grofa Čikulinija koji se

prošuljao kroz tamnu sobu noseći ključeve od dvora. Obojica su potrčali niza stube, otvorili vrata od kule, izašli i opet ih zaključali, pa onda brže niz tamne stube u dvorište. Tu smuknuše pod boltu ogromnih vrata – u velikoj bravi škljocne ključ. "Hasan" i Čikulini požuriše prema Kupi. Brzo stignu na obalu gdje su se njihali svezani čamci. Odvežu najjači i ukrcaju se. "Hasan" baci ključeve u Kupu i reče:

W

– Grofe, ležite na dno, a Hasan će veslati. Mjesečina nas, doduše, odaje, ali što za to? Ja nisam Siniša, ja sam Hasan-aga!

I čamac se otisnu niz Kupu, Siniša je veslao brzo i upirao ispitivački pogled u ponosni, mjesečinom obasjani sisački dvor.

Gore u dvoru ključar Grga još je uvijek klečao u tamnoj sobi i zvao kapetana i grofa. Ali nitko se ne odazva.

– Što je to, zaboga? Da ih nije – Bože prosti – ugušio Hasan! Ključara uhvati strah i stane gurati oba vojnika što su bili kraj njega.

U mraku, omamilo ih vino i čekajući Hasana, zaspaše. Ključar se izvuče ispod stola i zatetura po mraku sve dršćući od

straha neće li ugledati Hasana. Nije se usudio na hodnik, a nije znao gdje je svjetlo da ga zapali.

Vojnici hrču, a Grga tetura amo-tamo, čas se križa, čas opet kune. Traži izlaz iz sobe i naiđe na prozor. Mjesečina svijetli kroz željezne rešetke, a vjetar lomi granje. Pogleda dolje. Ispod ponosne kule šumi Kupa, a po njoj klizi čamac.

– Za ime Boga – Hasan! On je – vikne Grga – eto, vesla niz Kupu. Spusti se na koljena i stade se križati, a pijane mu oči lutahu za

Hasanom koji je polako izmicao njegovim očima i plovio ravno u Savu. Onda i njega svlada vino i strah, nasloni se na prozor i zahrče.

Siniša je dotle veslao svom snagom. Osjećaj slobode udvostručio mu snagu.

– A oni nas ne progone? – upita mladi grof iz dna čamca. – Otkud? Vino im je tako smutilo mozak, vrata su zaključana, a s

ključevima se igraju ribe na dnu Kupe. – Cijelu sam se večer bojao da nećemo uspjeti. – Mene nije bilo strah. Znam ja Grgu: Hasan je njegova slaba strana.

Slušao sam ga već mnogo puta kako pripovijeda tu priču. – Nećete skinuti svoje tursko odijelo? – Zašto da ga skinem kad mije u njemu toplo? A smiješan sam u

njemu, je li? Siniša je doista bio smiješan. Vojničku je kapu omotao ručnikom, a

na sebi je imao pokrivač od šarene svile koji je na kraju prerezao i kroza nj turio ruke, a u prsima ga stegnuo i u struku svezao nekakvom širokom maramom koja mu je služila kao pojas.

Mjesec se već sakrio za oblake, a jutarnjica zasjala na plavom nebu.

W

Slabašni grof je usnuo. Njegovo blijedo lice i nemiran san, u kojem je neprestano pripovijedao, izazivahu u Siniši samilost.

Kad su Savu posipali zlatni sunčevi traci, Siniša probudi grofa i obojica izađoše na obalu. Kapetan potopi čamac, a oni se pješice upute u Trnje. U jednoj maloj seoskoj krčmi zatražili su sobu da se odmore. Krčmaru su rekli da su cijelu noć putovali pa žele malo prospavati.

Čitav su dan proveli u toj sobici – nisu se usudili po danu poći na Grič. Tek podnoć kad je već tama zastrla Grič a mjesec još nije izišao na obzorje, upute se u grad. Obojica se zaogrnuli plaštevima što su ih sobom ponijeli iz Siska. Stadoše se stranputicom uspinjati na Grič. Siniši je srce drhtalo od teškog očekivanja, tjeskobe i straha. Hoće li naći Neru i Filipa?!

Te misli mučile su ga punih šest dana što ih nije vidio. I što se više približavao gradu i osjećao im se bliže, to je njegovo uzbuđenje bivalo veće...

PREVRTLJIVA SUDBINA.

Šuljali su se poput tatova preko potoka na nova vrata. Tu se obazriješe na sve strane. Nigdje nikoga.

Tek prozori kuća rasvjetljavali su ulice, ali oni su se uklanjali svjetlu. Za malo stignu pred Sinišin stan. Kroz okance je sjalo svjetlo.

– Netko je tu! – klikne Siniša. Snađe ga nada daje to Nera s Filipom. Pokuca na vrata. Dotle je mladi Čikulini blijeda, izmučena lica zurio preda se u tamnu

ulicu. Samo se gdjekad ogledao da ga tko ne prepozna. Odlučio je da se ne vrati kući, nego da ostane uz Sinišu koji mu je omilio.

Kapetan je dva-tri puta pokucao. Najednom se na prozoru pojavi Filipova glava. Mladiću odlane.

Filip brzo dotrči, podigne svjetiljku u zrak i pogleda Siniši u lice. Kao da ne vjeruje daje to zaista on.

– Dođite – reče kapetan mladom grofu i udu brzim kora kom u kuću. Prvim pogledom zaokruži sobu. Pogled mu se zaustavi na vratima

koja su vodila u Filipovu sobu. – Zašto mračiš lice? Što je? Već šest dana dršćem od neizvjesnosti.

Što se sve dogodilo? Zašto si mi ostavio ono pismo u kolibi?

W

– Evo, reći ću ti odmah! – Reci prije je li ona tu i je li joj dobro? – Najprije me slušaj da ti kažem sve. Moramo se vratiti šest dana

unatrag kad smo ono čekali tebe u kolibi... Još za bijela dana najednom opazim da idu k nama panduri s Mikicom.

– A ti si s kontesom pobjegao? – Dođem u kolibu da je pozovem da bježimo, ali kontesa leži na

slami u tvrdom snu. Budim je, dozivam. Uzalud. – Ona se namazala coprnjačkom masti – reče mi Dorica. Govorila je

da to nije ništa i da ću vidjeti kako ona neće letjeti, i eto, sad spava, a doskora će letjeti.

Dok je Dorica ovako govorila, mene oblije hladan znoj. Pokušao sam je ponovno probuditi, ali uzalud. Hoću da je uklonim noseći je na rukama, kad iza sebe začujem plač. Opazivši pandure, Dorica je zaostala, bacila se na koljena, stala plakati i vikati: "Kriva sam! Bila sam u paklu! Smilujte se!" Prokleta luđakinja! Bio bih je ubio. Valjda im je kazala kojim sam pravcem pošao s kontesom, i hulje me ulovile.

Siniša je slušao Filipove riječi, sve je više blijedio. Mikica zapovjedi pandurima da mi otmu djevojku. Ponijeli su je na

Grič... – To je moja kći – viknuh ja. – Bolesna je, bez svijesti, leži u mom

naručju, pustite da je odnesem kući. Ali Mikičino šiljasto zločinačko lice iskesi se na mene: "Sad je moja, dragi trenkovče, a ti dođi i napiši jedno pismo." Kome? – upitam ja.

Mikica podigne svoj šiljasti nos i stade mi kazivati u pero onaj list što sam ti ga pisao.

– A ti si ga mirno pisao? – klikne Siniša. – Ne, dragi! Rekoh mu: "Strijeljaj me, ali pismo pisati neću. Ako

možeš, zatvori kraljičinog vojnika. Neću da lažem!" Propalica je nešto razmišljao, a onda reče: "Meni nije stalo do djevojke. Samo mije do toga da kapetan ode u Sisak, tako hoće grofica Auersperg. Ako mi napišeš pismo, evo ti djevojke pa je nosi kući. Ako nećeš, vodim ti kćer u toranj." Bio sam uvjeren da je tako najbolje i napišem ono pismo, a on ga namjesti u kolibici. Ne znam kako je doznao da ćeš doći.

– Dobro si uradio. A onda ti je vratio Neru?

W

– Krenuli smo na Grič. Mikica me nije puštao s vida, a to me silno uznemirivalo. Kontesa mi je bez svijesti ležala na rukama. Nju je tako lako nositi, ali sam je ja nosio kao daje doista moje dijete. Kad smo stigli pred Kaptol, ona hulja mi reče: "Hvala ti što sije dovle donio. Uzmite je, momci – zapovjedio je stražarima – i nosite je kamo sam odredio." Bacim se na Mikicu, isprebijam mu rebra, navalim na druge, ali oni mi svezu ruke, odvedu me na magistrat, a kontesu mi oteše. Zatvorili me jer sam se opro vlasti. Sutradan su me pustili na slobodu.

– A Nera? – upita Siniša. – Sve je bilo dogovoreno. Adama su pozvali na magistrat i ondje ga

zadržali da ne dođe kući, tebe su pozvali k banu i ondje te zadržali – a Mikica je provalio u Adamovu kuću i našavši u njoj njegovu staru rođakinju, stade je tući i mučiti da reče kamo smo iščezli iz kuće. Ona im ispriča čitavu našu osnovu. I tako su nas u Remetama uhvatili.

– Ali zašto mi ne odgovaraš na pitanja? Gdje je ona? – po viče Siniša dok je mali Čikulini, skvrčivši se u kut, slušao bez daha njihov razgovor.

– Gdje je? Odveli su je na Kaptol gdje su je zadržali, dok si ti otišao u Sisak. Oni su te uhodili oko kolibe i kad su vidjeli da si odjahao, odveli su je – u toranj!

Siniša se uhvati za glavu. Mali Čikulini nije pravo shvaćao što se to zbilo s Nerom pa je zabezeknuto zurio u Sinišu.

– Ona u tornju? Tko ti je rekao? Tko ti je to rekao? – Cijeli grad govori o tome daje Auerspergovkina sobarica u tornju

jer je opčarala kapetana Sinišu... Siniša problijedi, ruke su mu drhtale. Okrene se Čikuliniju: – Pođite, grofe, u drugu sobu, ležite i odmorite se. Vi ste slabi da

dalje slušate te strašne vijesti. Mladić je suznih očiju pošao u drugu sobu kamo ga je otpratio Filip. Kad se ovaj vratio k Siniši, nade ga gdje leži na postelji zarinuvši

glavu u jastuke! – Sad je sve izgubljeno. Sad je sve svršeno – šaptao je Filip dok su

mu suze curile niz lice. Siniša se trgne, podigne glavu i pogleda ga bijesnim pogledom: – Svršeno? Ne – nikako. Nije svršeno. Ili ću je izbaviti, ili s njom

umrijeti.

W

– Ali kako ćeš je izbaviti? Ako su je već stavili na muke? Sinišu oblije znoj. Iznemoglo se spusti na postelju. Na oči mu iskoči

očaj. – Ako je s njom već sve svršeno, onda je i sa mnom! Razumiješ,

Filipe? Ako njoj ne bude spasa, onda mi spremi smrtno velo. – Osvijesti se, Siniša. Zašto da ti umreš? – Kad ugasne sunce, mora usahnuti i zemlja. Filip je brisao suze, a Siniša stiskao sljepoočice. Onda reče Filipu: – Pođi k ocu Smoleu i upitaj ga bi li htio sakriti u samostan mene i

grofa Čikulinija, i to još ove noći. Ovdje nismo sigurni. – A što si nakanio učiniti? – Vidjet ćeš! Je li ban na Griču? – Vraća se tek za tri dana. A onda grof Drašković priređuje u

njegovu čast oproštajnu večeru. – Tek za tri dana. Tko će to dočekati? Bez bana nema ništa. Idi brzo k fratru. On će nas barem obavijestiti što je s njom. Sad mu moram reći sve. Idi, idi, brzo! Filip pohita u samostan. Već za pola sata vrati se s fratrovom

porukom da može doći odmah. Gvardijan samostana otputovao je u Italiju, a on je sada upravitelj pa će ga to lakše uzeti pod krov.

Purgerske kućice i ulice Griča utopiše se u tami. Tri sjene veru se uz kuće kao da se uklanjaju mjesecu što se diže iza

Kaptola. Tiho prolaze ispod palače grofa Erdodyja, banova zeta. Prozori su

rasvijetljeni. Na jednom prozoru zasjaji dijadem od briljanata na crnoj, tek lako naprašenoj glavi lijepe Terke. Siniša i ne pogleda gore. On se žuri. Na ulazu u Kamenitu ulicu stane, pogleda u toranj.

Pokrila ga noć. Crne rešetke zijevaju. Ondje je, iza njih, ona. Sinišu zamalo obuzme slabost. Drhtavom rukom uhvati Filipa, a on

ga povuče gore na Kapucinski trg. Tiho, žalosno, cik-ne zvonce na samostanskim vratima.

Na pragu se pojavi mutno svjetlo i glava mladog kapucina Smolea. Svjetlo mu dršće na licu kao da ga pita: Što te učini starcem?... Siniša i Čikulini tiho udu, a Filip se vrati preko Kapucinskog trga.

Dušu mu ispunila tjeskoba...

W

U SALONIMA GROFA DRAŠKOVIĆA.

Zlatni svjetionici sipaju sjaj po žutim tapetama goleme dvorane, razotkrivaju gole grudi, bujna ramena, naprašena lica i skrovite poglede sjajnih očiju.

Po dvorani šumi svila, dršće grimiz, dostojanstveno se koči baršun, žubori smijeh, glasni i prigušeni. Grudi dišu vrućim dahom, plamene oči odavaju pritajene čežnje. Sve šumi, bukti, blista, zrak se opaja zamamnim mirisom. Po sagovima tek pritajeno zvekeću ostruge.

Poput cvjetnog grmlja gosti stoje u grupama. U sredini lijepa domaćica grofica Drašković strasnih očiju. Slijeva joj suprug Ivan Drašković, blijeda, boležljiva lica, a zdesna elegantni snažni ban grof Nadaždi. Podalje dva otmjena talijanska lica, s njima bradati Krištof Erdody i uvijek nježnih pogleda željan grof Vojkffy. Mlada grofica Terka u središtu, a zavidnim je okom gledaju grofice Auersperg i Čikulini.

Sve dalje talasa se otmjeni svijet Draškovića, Oršića, Keglevića, Erdodyja i bezbroj drugih plemića.

Kajkavština im zbori s usta kao stvorena za ljubavne domjenke. Opet čuješ hladnu latinštinu, bučnu nijemštinu i otmjenu francuštinu.

Gore na stropu užarile se svjetiljke milujući oprašene glave, otapajući se u golim ramenima i cjelivajući vruća usta.

Večer je minula. Gosti se zatalasali po dvorani, ploveći u zabavi. Glazba ljulja mladež u plesu, a drugi još čekaju i šapću, sanjare, puše, politiziraju, ljubakaju riječima i pogledima... Ogovaraju i splektare...

U velikoj dvorani za konverzaciju pobuđuju pozornost dva visoka otmjena kavalira. Tamne oči i sanjiva blijeda lica pokazuju tragove bezbrojnih probančenih noći, a sjaj njihova odijela raskošne navike.

– Tko su ona dva neobična kavalira? – upita tiho barun Skerlec groficu Čikulini.

– Zar ih ne poznajete? To su Genovežani grof Jeronim Fieschi i markiz Josip Lamellini.

– Ona dvojica s kojima se Krištofor sprijateljio u Genovi? – Da, to su oni krasni ljudi! – Vama se odviše sviđaju! Cijelo ih vrijeme motrite.

W

– Ne – odgovori grofica. – Mogla bih, doduše, biti markiza Lamellini, ali...

– Kako to? – Kad sam bila u Mokricama, dolazili su onamo i jedan me od njih

zaprosio. Što mislite bih li se udala za nj? – Vi biste se udali, a da ne ljubite? – Oh, barune, čovjek se osjeća tako usamljen! Grofica je ispod oka promatrala dojam svojih riječi, a onda stisne

zube, okrene glavu i ljutito pođe prema grofici Auersperg koja je razgovarala s Genovežanima.

– Ti si zle volje – reče dvorska gospođa hrvatski da Talijani ne razumiju.

– Mene ostavlja strpljivost s barunom. Kad god govorim o ženidbi, onda oglupi.

– Valjda ne ljubi i sad još Neru? Umiri se, ja ću danas s njim ozbiljno govoriti.

Grofica Čikulini primi ruku markiza Lamellinija i s njim othrli na ples pred nosom barunu Skerlecu. Grofica Auersperg pode u salon gospoda.

U dvorani punoj plavetnila, plavih tapeta, sagova i naslonjača, hladi se lepezom visoka i snažna grofica Auersperg odjevena u crvenu svilu kao makov cvijet. Iz crvenila bijele se polugole grudi, vrat i lijepo duhovito lice. Uz nju se tihom kretnjom spustila na svileni meki naslonjač visoka, vitka grofica Terka. Struk joj je obavio ružičasti muselin poput prozirna ružičasta oblaka. Crna, tek malo naprašena kosa, uzdigla se nad golim vratom. Posred izreska grudi privinula se k njezinim prsima kita crvenih ruža. Latice im klonule od vrućeg daha mladosti i ljepote.

Blijedo lice, obasjano žarom očiju, vješto sakriva svoje misli i buktaje srca. Kroz smiješak zirkaju u groficu Auersperg bijeli zubi i vrebaju kako bi je ugrizli.

– Što velite na Genovežane? – upita grofica Auersperg Terku. – O, vrlo su otmjeni i dražesni kavaliri. Oni nam nose slut nju mirisa

narančina cvijeta, mirte. Ali, opažam grofice – reče Terka i pokaže svoje šiljaste biserne zube – vi ste danas nešto nujni?

– To vam se tek čini – odvrati Auerspergova.

W

– Shvaćam vas grofice – uzdahne Terka hinjenom sućuti osjećaje moramo kriti. Sav je svijet zloban. Ali, budite posve mirni. Siniša će brzo ozdraviti od čarolije. Kako je to moguće da gaje začarala vaša ružna sobarica?

– Neka se vaša milost za to ne brine – nasmije se grofica, a u smijehu joj drhtao bijes. – Siniša me toliko ljubi da ga čarolije ne bi mogle doseći.

– I ja sam često mislila o tom. Kad mi je ono jednom kapetan Siniša pripovijedao kako umire od ljubavi za nekom djevojkom koja nije ni lijepa ni bogata, ja sam se smijala jer sam znala da misli za vas. Ali kad su mi pripovijedali da zalazi k hljebarici Cindekovki i to zbog one vaše sobarice iz Mokrica, počela sam zaista vjerovati u čarolije. Ovako lijepa, bogata i otmjena gospođa kao što ste vi! On se s vama zaručio tek prije dva mjeseca, a svakako se zaručio zato što vas silno ljubi. Vi ga sigurno niste na to prisilili. Ta on nije bogat niti je plemić! Dakle, pripovijest sa sobaricom ne može biti drugo nego tek bezdušna čarolija koja će ga ubrzo minuti. Moram priznati da nikad nisam vidjela muškarca da onako luđački čezne za ženom kao što sam vidjela Sinišu da luduje za tom ružnom djevojkom.

– Molim vas kojim se povodom vama tako izjasnio? – To je bilo jedne večeri kad je kapetan kod nas večerao. Nakon večere vrlo smo povjerljivo razgovarali kao dva dobra

prijatelja. Znate – reče kroz smijeh Terka – muškarci pod dojmom šampanjca često pripovijedaju istinu što se nama žena ma ne događa ni uz šampanjac.

Terka je pričala krilatom brzinom, vitkošću jegulje i samo-sviješću potpuno nedužne žene pa je uživala gledajući kako grofica Auersperg pod prašinom bjelila sve više blijedi, kako stišće ruke da se svojoj suparnici ne zaleti u kose.

– Zašto danas nema gradskog suca Krajačića? – upita na jednom grofica Auersperg, samo da svrne razgovor na drugo.

– Ne znam, pripovijedaju da ovih nekoliko dana otkako je u tornju vaša sobarica, neprestano zalazi u toranj i ne pušta nikoga k njoj, pa ni Salea ni Dvojkovića. Jedini Smole smije dolaziti daje škropi svetom vodom.

W

U to u sobu bane barunica Linčika. Stara djevojka odjenula se u bijelu haljinu pa je stršila iz bjeline kao osušeni kolac.

– Jeste li čuli – vikne Linčika – stigao je moj vjerenik. – Koji to vjerenik? – iznenadi se Terka. – Pa valjda znate! Tko drugi nego grof Adam Oršić! Bio je, siromah,

dugo bolestan u Beču. – Dakle, bit će svatova? – napola će podrugljivo Terka. Čini se da

ćete imati svatove istodobno kao i preuzvišena gospođa Auersperg s kapetanom Sinišom.

Dvorska gospoda skoči sa stolice kao da ju je ujela zmija, ali se brzo svlada i ljubazno se nakloni Terki.

– Ja vas već danas pozivam na vjenčanje. Ali, oprostite, zanima me da čujem zašto je grof Adam došao iznenada u Zagreb.

Rekavši to, brzo iščezne u dvoranu. – Baroneso – šapne Terka Linčiki kad je grofica otišla – kanite se

uobraženja da će vas grof Adam oženiti. – Ali, on se vjerio sa mnom. – Ha, ha! – nasmija se Terka. – To je bilo onda kad je popio ljubavni

napitak, namijenjen nekom mladom krasniku... – Zar zbilja ima ljubavnih napitaka? – Pa vi to ne znate? Ima jedna crno-plava trešnjica. Ako od nje tek

dvije-tri kapljice ulijete u bocu šampanjca i date je po piti čovjeku svoga srca, poludjet će od ljubavi.

– Draga grofice, ako Boga znate, recite mi kakva je to trešnja? Dat čuje svu obrati.

– Čekajte do ljeta ili pođite babi Urši! – smijući se odvrati Terka i izađe iz salona.

Već bijaše pola noći. Grofica Auersperg otplesala je s grofom Kristoforom gavotu. Kraj prozora je dočeka notar Sale.

– Vi plešete, a Siniša čami u Sisku? – podraška je notar. – Bilo je krajnje vrijeme da smo ga poslali onamo. Ostat će ondje

makar do ljeta. Istjerat ću mu uroke! – Ako ne probije zidine sisačkog dvora? Što ne učini Turčin, to bi

mogao učiniti on – primijeti Vojkffy. – Još i sad osjećam udarac njegove sablje.

Priđe im Dvojković s groficom Čikulini koja bijaše uzbuđena.

W

– Grofice, nemojte se prestrašiti nad onim što ću vam reći – šapne Dvojković dvorskoj gospođi. – Orao je odletio s kule i poveo sobom mladog orlića. Pobjegao je iz sisačkog zatvora i poveo sobom maloga grofa Čikulinija.

– To je nečuveno! Kanonik Pulinger sigurno je trčao za sisačkim djevojkama i nije se brinuo za kapetana.

– Ni za mog pastorka! – A naložili smo mu da budno pazi na njih. – Evo, čitajte što piše. Grofica Auersperg preleti pismo i onda reče: – To je nečuveno. Pobjeći na takav način! – Nisam li rekao, grofice – primijeti Vojkffy da Siniši nije ništa

nemoguće. – Ali kamo je otišao? – Tko bi to znao? – Mislila sam da ću ga jedino ovako izliječiti od pustolovine u koju

se upustio. – Ali, draga grofice – prihvati riječ Dvojković – zar vi uistinu držite

daje onu djevojku ljubio? To bi zbilja bila nadzemaljska čarolija. – Nisam li vam rekla da je s njom pobjegao iz Mokrica i opet sada

htio pobjeći s Griča. Eno, pitajte groficu Terku. Ona je vrlo dobro upućena u to da Siniša luduje za djevojkom koja nije ni lijepa ni bogata. To joj je rekao on sam – naravno u vrlo intimnom razgovoru – jer Siniša ne odaje tako lako svoja čuvstva...

– Vi mislite da je Terka pokušala s kapetanom?... – Ona je mnogo nastojala da ga osvoji... – Što ćemo sada? – upita grofica Čikulini. – Gdje da tražim svog

pastorka. U taj se trenutak društvo u dvorani nešto zavrtjelo, uskomešalo. – Što se dogodilo – upita grofica Auersperg. – Kao daje netko došao – doda Dvojkovič. – Da vidimo! Svi nagrnuše u prvu dvoranu gdje gosti radoznalo uzdižu glave i

nekoga gledaju. U dvorani se pojavio Siniša. Sve se oči upriješe u njega...

Korak mu je odvažan, tijelo snaga, oko odaje boli što mu izmoriše dušu. Odjeven je u svečano odijelo sa zlatnim resama. O boku mu zvoni

W

sablja, o čizmama ostruge, a po čelu mu pala crna kosa. Izgleda kao da nije došao u mirisavu dvoranu zabave, nego na bojno polje gdje ga čeka neprijatelj.

– Gle, kako je krasan – šapču žene. – Vidi mu se da je opčaran. Svi čekaju što će učiniti i kamo će poći. Siniša priđe grofici Drašković, otmjeno joj se klanja i ljubi joj ruku,

onda se okrene banu koji mu pruža ruku. Siniša mu nešto govori. – Što to znači? – On ne traži svoju vjerenicu? Ban uzme Sinišu pod ruku i povede ga u dno dvorane. Grofica Terka dobaci Auerspergovoj podrugljiv pogled. Ona podigne

glavu, a oči joj prospu tisuću bijesova. Gosti se skupljaju u grupe, šapću, pogledavaju bana i Sinišu, pa opet

groficu Auersperg. – Dolazim vašoj preuzvišenosti s velikom molbom – reče Siniša

banu. – Recite samo što želite. Rekoše mi da ste u Beču. – Ne, bio sam bliže. Ali da kažem vašoj preuzvišenosti za što sam

došao. Nenadano sam čuo da sutra putujete pa sam vas morao smetati ovdje u društvu. Riječ je samo o mom vjernom sluzi Filipu koji mije otac. On ima bolesnu kćer, a meni je sestra – to je ona koja je bila kod hljebarice Barice. Ja sam sirotu bolesnu djevojku više puta posjetio, ali našla se zla žena koja je proglasila da me djevojka obmanula čarolijama. Po moću svojih prijatelja spremila je djevojku u toranj. Dođoh, dakle, vašoj preuzvišenosti koja je ovdje zamjenik kraljice i čuvar njezinih zakona. U ovom slučaju zakon je upravo nemilo pogažen. Djevojci nisu poslali poziv, kako je to propisano, niti su je preslušali prije nego što su je odvukli u toranj, a tada je bila u potpunoj besvijesti.

– Ako je zbilja tako kako mi kazujete, onda je to sablazan. – Da nije bilo tako, ne bih se za to zauzeo. Vani je Filip koji vas moli

za pomoć. – Dobro – odvrati ban. – Odmah ću govoriti s Krajačićem, samo vas

molim da me malo pričekate. Ispričao se domaćici grofici Drašković da ima neki važan posao, ali će oko pola noći biti ovdje da se oprosti.

W

Nadaždi uhvati Sinišu pod ruku i onda mu reče: – Dođite kapetane, ondje vam je vjerenica.

Grofica Auersperg istupi brzo iz grupe, ali je Terka bila hitrija. Laganim je koracima prestigne i pogleda mladog kapetana očima punim vruće čežnje. Siniša se udvorno nakloni, prihvati pruženu ruku i jedva je dotakne usnama. Ali ona mu je ruku uhvatila prstima kao kliještima. Na usnama lijepe Terke titrao je pobjedonosni smiješak kad je pristupila grofica Auersperg i glasno nagovorila Sinišu:

– Odakle tako nenadano dolazi moj vjerenik? – Naglasila je pritom riječ vjerenik osobitim akcentom.

– Htio sam vas pozdraviti – reče Siniša nakloni se pa polju bi ruku isto tako hladno kao i Terki.

– Oprostite mi načas, moje gospode – reče kapetan. – Moram na važan razgovor, doskora ću se vratiti.

Siniša pusti obje gospođe kavalirima koji su se brzo okupili oko njih. S njima je stajao mlad, visok snažan gospodin. On se pokloni Siniši i reče:

– Ja sam grof Jurica Meško. – Čuo sam o vama – primijeti Siniša. – A ja još mnogo više o vama, kapetane. Živim povučeno na svom

imanju sa svojom ženom, ali danas sam slučajno boravio po nekom poslu u gradu i na želju grofa Erdodyja morao sam se odazvati pozivu. Tu su mi, dakako, naše dame pričale čitave nevjerojatnosti o vašoj stvari. Oprostite ako to sve spominjem, ali ja ne vjerujem u čarolije, ima samo spletki i, čini se, da su vas oštro zapleli u mreže. Iskreno osjećam s vama, kapetane, i ako vam ustreba prijatelj – potražite me.

– Vašoj se ponudi iskreno veselim, grofe – reče Siniša. – Sramota je da naše otmjeno društvo vjeruje u čarolije. A još nikad

nisu bili tako uvjereni da se radi o čarolijama kao ovaj put – reče Meško.

– Vele da je djevojka vrlo ružna, pa kako bih se mogao za nju brinuti da me nije omamila čarolijama? To vele, zar ne?

– upita Siniša. – Da. Vi ste se očito iz samilosti zauzeli za jadnu djevojku. Kamo vodi to glupo praznovjerje?

W

– Nije to samo praznovjerje! Zli i opaki ljudi služe se time i počinjaju zločine na lomačama. Ni progonstvo kršćana nije bilo tako strašno kao što je progonstvo žena koje zovu vješticama. Tješe se time daje Njemačka u dvije godine spalila tri hiljade nevinih žena.

– Prava strahota – šapne Meško. – Čudim se da ban nije predložio kraljici neka obustavi te progone.

– Ženske intrige – odgovori Siniša. – Veselim se što sam vas upoznao i molim vas uputite me u čitavu

stvar. Opetujem, ako vam ustreba moja pomoć... Međutim u dvoranu uđe gradski sudac Krajačić s dva suca. Vrlo

uzbuđen i blijed odmah priđe Dvojkoviću i stane nešto uzrujano pripovijedati.

Siniša i Meško približe se grupi u kojoj je u sredini stajao Krajačić, a oko njega se skupili Vojkffy, Dvojković, Sale, grofica Čikulini, Auersperg i Terka, veliki župan Krsto Oršić. Sve polako dolazili su i drugi. Krajačić je uzbuđeno govorio:

– Menije odmah bilo čudno kad su mi rekli daje u nesvjestici, da ne vidi i ne čuje i da se ne odaziva na pozive. Držao sam da je opsjednuta đavlom. Dadem je zatvoriti u posebnu tamnicu, pozovem liječnika Stillera i on mi reče da je djevojka zapala u čudan san i da nije u njegovoj moći daje probudi – pa je uvjeren da taj san nije naravan. Odlučio sam, dakle, da nikoga ne pustim k njoj i da je sam promatram sa Stillerom. Ali sam se dosjetio daje s njom došla u zatvor još jedna djevojka. Kad mije predvedoše, bio sam izvan sebe od čuda. Bijaše to moja vlastita služavka. Kad sam je ispitivao, baci se na koljena i prizna bez mučila da se njezina drugarica, koju je upoznala kod hljebarice Barice, namazala mašću od vještica i od toga tako zaspala. Mast su dobile u paklu gdje su obadvije bile na cehu.

– Tko to, tko? – padahu znatiželjna pitanja sa svih strana. Gosti se sve više skupljali oko suca. Za malo bilo je tu gotovo sve

što bijaše u gostima kod Draškovića. – Tko – opetuje pitanje Krajačić. – Sobarica njezine preuzvišenosti

grofice Auersperg. Povik iznenađenja prenese se dvoranom. Kao po dogovoru svi se

pogledi zaustavili na Siniši. On je stajao nepomičan i blijed, ukočen, ali miran.

W

– Tada sam odredio – nastavi Krajačić – da nesretnica ostane sama u jednoj ćeliji da mogu točno izvidjeti kako će se držati kad se probudi. Liječnik Stiller bio je sa mnom. Prvi se dan uopće nije probudila. Drugi dan je već stala otvarati oči, lupati glavom o zid, pridizati se, gledati oko sebe, ali kao da nas nijednog nije vidjela, ili se pričinjala da nas ne vidi. Prođoše dva dana, a da nije odgovarala na pitanje. Treći dan, kad smo ušli, ona skoči, pogleda nas i upita:

– Zar nije došao Siniša? U dvorani nasta gibanje. Čule su se tihe primjedbe, a svi se pogledi

zapiljiše u Sinišu koji je desnicom stiskao držak svoje sablje, a čelo mu probio znoj.

– Mi smo je tada ispitivali zašto pita za kapetana, ali je ona glavinjala lijevo i desno, nije mogla stajati na nogama. Spustila se na slamu i nije više odgovarala. Peti dan ponovno sam došao sa Stillerom u ćeliju i našao je gdje snuždeno sjedi na slami. Kad nas je opazila, trgnula se kao od straha, oborila oči i okrenula od nas lice. Bilo je jasno daje pri svijesti.

– Zašto ne odgovaraš na tolika pitanja? – rekoh ja. Ali ona je opet šutjela. Čudnovato – reče mi liječnik Stiller – kako to da neprestano odvraća lice od nas?

– Stupi naprijed – rekoh, ali ona se ne makne. Pozovem stražara i zapovjedim mu daje silom dovuče pred mene. Ona se borila s njime i pokazala snagu kakva je u žena rijetkost.

Kako je skrivala lice, zapovjedim stražaru da mi silom pokaže njezino lice. Kad joj pogledam oči, ona ih obori. Ja i doktor Stiller ostadosmo zapanjeni. Prvi dan kad je došla u toranj, njeno je lice bilo žuto kao vosak, a sad je najednom bilo bijelo i svježe.

Siniša čvrsto uhvati Meška za lakat. – A onda, što se dogodilo onda? – navališe gosti na Krajačića... – Eto, što je bilo dalje – nastavi Krajačić. – Pustili smo je u miru da

vidimo što će se dogoditi. Doktor Stiller i ja nismo mogli nikako dokučiti kako to da ona u tornju svaki dan biva svježija dok su druge vještice, naprotiv, svaki dan bile sve bljeđe. To, svakako, mora daje nešto neobično i nadnaravno. Do govorimo se da nećemo nikoga puštati k njoj. Zatajio sam svoje otkriće pred svima, dapače i pred mojim prijateljima, jer nisam bio siguran da je moja sumnja istinita. Napokon

W

se ipak obistinilo ono što sam mislio. Tom djevojkom doista je vladao đavo. Dan na dan mijenjalo se djevojci obličje. Neči ni li vam se – rekoh doktoru – da ta djevojka ima sličnosti s jednom osobom koju svi vrlo dobro poznajemo? Tijelom joj posve nalikuje, a licem kao da joj počinje tek sada nalikovati.

Doktor Stiller bio je istog mišljenja i prizna mi da ima neke sličnosti. Odlučimo ovo: tri dana nećemo djevojku uopće po hoditi pa ćemo razliku i promjenu njezina lica mnogo bolje zamijetiti nego kad je gledamo svaki dan. Što smo ugovorili, to smo i učinili.

– Pa što ste pronašli? – zapita nekoliko znatiželjnika. – Danas podveče došli smo opet u toranj. Našli smo je gdje snuždeno

sjedi. "Dođi ovamo", rekoh ja. Ali ona se ne mak ne i ne odgovori. Morao sam opet pozvati stražare koji je izvukoše pred nas. Rubac je svezala na glavu, tako da joj se jedva vidjela bradica. Mi joj silom skinemo rubac i tad ostanemo zapanjeni...

Pripovijedanje Krajačićevo dokraja je pobudilo radoznalost. U dvorani nastane tišina. Sve je pohlepno slušalo suca.

– Što ste vidjeli? – čulo se nekoliko pitanja. Pred nama je stajala djevojka bijela lica i svijetle pepeljaste kose.

Kad je s glave skinula rubac, pala joj je kosa duga i svijetla kakvu je imala samo jedna djevojka u našem gradu. I kad sam joj pogledao lice, bio bih prisegnuo daje to ona.

– Tko? – klikne u isti čas desetak glasova. – Samo se još časak strpite. Da se uvjerimo kako se nismo prevarili,

dozvali smo pandure i upitali ih neka nam kažu po znaju li ovu djevojku. Oni se stadoše križati i govoriti... Onda pozovem dva građanina i upitam ih poznaju li tu djevojku?

– "Neka nas Bog zaštiti", rekli su u jedan glas, "to je gricka vještica!" Dao sam pozvati i dva suca i gospodu prisežnike i upitao ih neka kažu tko je ona. Oni mi isto rekoše: "To je kontesa Nera!!"

Poklik iznenađenja pronio se dvoranom. Sve se uskomešalo, gospode su sklapale ruke od čuđenja. Grofica Auersperg bijaše skamenjena. Terka problijedi, grof Vojkffy bijesno stisne usta i pogleda Salea značajnim pogledom. Skerlec se sakrio kao da se boji da će se tko od gostiju sjetiti daje bio Nerin vjerenik. Ljudi nisu znali kamo bi se djenuli od iznenađenja i čuđenja. Dolje u dnu dvorane spustio se u

W

naslonjač grof Adam Oršić, koji je danas prvi put stupio u društvo, a uza nj njegov brat Krsto Oršić. Kod zida odmah blizu vrata stajao je Siniša blijed, držeći grčevito držak svoga mača.

– Što to znači? – tiho upita Meško Sinišu. – Da, to je bila ona – odgovori kapetan tiho. – Hljebarica Barica

pričala mije da Nera svaki dan ispire lice i kosu da bude ružna, a kosa da joj pocrni. A sad u tornju deset dana nije imala čime prati lice pa joj se vratila prijašnja boja i svježina lica. To je beznadna propast. Što će se sada dogoditi? Što će biti s njom?

Grof Meško sućutno pogleda Sinišu. A Siniša mu uzvrati tako očajnim pogledom da se ovaj nije usudio ništa pitati, premda mu je na ustima lebdjelo pitanje.

Grof Vojkffy povukao je u kut notara Salea i bijesno se okosio na nj: – Eto vidiš kako si opet glupo postupio. Kako to da nisi baš ništa

znao što radi Krajačić? – Čuo si da me nije pustio blizu. Zar sam mogao slutiti tko se krije

iza one neznatne sobarice? – Sad nastoj da je izbaviš iz tornja. Razumiješ li? Sada to želim više

nego ikad. – Ili si poludio ili si se ozbiljno u nju zaljubio. Siniša je opazio da su svi pogledi upereni u njega pa se okrene

Mešku da ga znatiželjne oči ne promatraju. Krajačić je, međutim, pričao gospođama i gospodi sve što je vidio i

opazio. Drhtao je od veselja stoje opet dobio u šake pogibeljnu vješticu. – Sad nam je više nitko neće oteti iz tornja. – A recite nam, gospodine gradski suce – upita ga jedna djevojka –

zar je ona doista začarala kapetana Sinišu? On je zaista u nju zaljubljen? – To će se vidjeti u istrazi. Moj pisar Mikica našao je tobožnju

sobaricu s kapetanom u vrlo povjerljivom razgovoru. – A zar je on znao da je ona Nera? – upita opet mlada djevojka. – Sigurno nije jer je onda ne bi ni pogledao. Ali sve mi se čini da je

ona nagrdila svoje lice zato da može doći kao sobarica grofici Auersperg i ondje čarolijama omamiti Sinišu.

– To je mogla i na Griču – reče mladi Stiller, sin liječnika Stillera koji je pripadao mladim juratušima.

– Sumnjate daje ona vještica? – okosi se na nj Krajačić.

W

– Štoviše, uvjeren sam da nije. – Kanite li mene i cijeli sud obijediti za nepravde? – To nikako! Ja samo mislim: da je ona vještica, zar vam ne bi mogla

uteći? Ta vještice lete. Trebalo bi samo da poleti iz kule u zrak poput ptice i da vam se s vrha tornja nasmije u brk.

– Sad više vrag nema nikakve moći nad njom. – A ipak ste rekli da đavo često dolazi vješticama kad su na mukama

u tornju i pomaže im da toliko ne pate. – Vi ste premladi, gospodičiću, da se prepirete sa sucem. Još morate učiti zakone – reče gradski notar Sale. Dvojković mu pohita u pomoć: – Vaš je otac vrlo uljudan gospodin. Bilo bi lijepo da ga u tom

slijedite. – Prolazi vrijeme kad su mladi ljudi morali svoje zdrave mi sli gutati

jer je neuljudno istinu govoriti. Ja sam uvjeren da kontesa Nera nije vještica.

– Daje ona vještica, o tome danas ne smije dvojiti nijedan čovjek koji štuje zakone – odvrati Krajačić koji je bivao sve uz buđeniji i neprestano mijenjao boju lica. Kao da strepi od straha da će tko posumnjati u to daje Nera vještica.

– Cijeli je Grič na svoje oči vidio da ju je ispred tornja u po bijela dana oteo sam pakleni đavo. Može li tko poreći da ona nije vještica?

– Ja – začuje se u taj čas snažan muški glas. Sve se glave okrenu prema dnu dvorane odakle je dopro glas. Ondje

je stajao Siniša. Njegova visoka pojava prislonila se na zid, oči su mu prijeteći zurile u dvoranu u kojoj je sve zujalo oko njega.

– Gospodine kapetane – odvrati Krajačić – vi ste žrtva čarolije i ne možete biti vjerodostojan svjedok.

– Ja sam jedini pozvan da opovrgnem ono čime ste vi kontesu obijedili – zagrmi Siniša.

"On jedini", šaputale su grofica Terka i Auerspergovica u sebi tiho strepeći.

"Zašto on jedini?" pitao se tiho grof Vojkffy. Siniša i Krajačić stajahu licem u lice. Ban grof Nadaždi izađe iz skupine znatiželjnika, pristupi k Siniši i

tiho mu reče:

W

– Molim vas, dragi kapetane, ostavite, mi smo u kući gro fice Drašković. Nije uljudno da ovdje započne tako neugodna prepirka.

– Neka mi vaša preuzvišenost oprosti, ali u toj istoj kući ovaj je čas Krajačić uvjeravao prisutnu gospodu o velikoj za bludi. Pred svima je rekao da nitko ne može poreći daje kontesa vještica.

– Jest – uleti mu u riječ sudac. – Čitav je Grič na svoje oči vidio kako je na paklenom vrancu jašio đavo i odnio je naoči gled cijelog naroda. Neka kažu uzvišena gospoda nije li to istina? Nisu li to vidjeli svojim očima?

– Dakako da smo vidjeli – čulo se nekoliko glasova. – Što smo vidjeli, ne da se poreći.

– Eto, sud ima stotinu i hiljadu svjedoka daje kontesu Neru odnio sam nečastivi. Da toga nije bilo, možda biste je još mogli pred gospodom i gospođama braniti. Ali svi su na svoje zdrave oči vidjeli đavla kako je nosi na konju i kako je s njom iščeznuo. To je živa istina, živo svjedočanstvo.

– A gdje su vam živi svjedoci daje taj "đavo" bio pravi pravcati đavo? – povikne Siniša.

U dvorani nastane gibanje. Neki su sumnjivo gledali Sinišu dok je

Krajačić gotovo bez daha počeo uvjeravati: – Svi su ga vidjeli, nitko ne može kazati da nije bio đavo. Konj je letio kao pravi vilenjak, iz nozdrva mu sukljao plamen, a na

njemu je jahao đavo. – Niti je vranac bio paklenski niti je jahač bio đavo – povik ne

Siniša. – Ako nije vrag, tko je bio? – klikne nekolicina iz društva. Siniša stupi naprijed, podigne glavu, pogleda goste i vikne zvonkim,

snažnim glasom: – Ja sam bio! Kao da je mlaz hladne vode pljusnuo u društvo. U cijeloj dvorani

nastane začas mrtva tišina. Ne čuje se ni daha, ni šuma svile, ni šuštaja čipaka. Svima ostadoše

usta otvorena, a poklik preneraženja ukočio im se u grlu. Svi su se pogledi prikvačili o Sinišu koji je stajao među njima poput mladog gorostasnika, samosvjestan i spreman da se sa svima omjeri. Terka je

W

sjedila u naslonjaču uzdignutih grudi. Grofica Auersperg stajala je kao ukopana stisnutih usta.

Prvi se sabere grof Vojkffy i šapne Saleu: – To sam uvijek slutio. Svi su čuli taj šapat i on ih trgne iz prvog preneraženja. Poslije

iznenađenja dvoranom prohuji žamor. Sve se vrze, pita, govori, sklapa ruke i čudi se. Nedaleko od Siniše stoji ban grof Nadaždi. Njegovo je lice vrlo ozbiljno. Pođe dva koraka bliže k Siniši i zabrinuto klikne:

– Gospodine kapetane, vi kao da ne znate kakve posljedice navlačite na sebe takvom izjavom.

– Znam, vaša preuzvišenosti. Ali moje je poštenje i moja viteška čast takva da moram govoriti istinu i da ne dopustim klevetati mladu djevojku.

Kad su ostali vidjeli da Siniša govori s banom, brzo se oku piše oko njih ne bi li čuli što potanje. A Siniša, kao da nije vidio nikoga, nastavi:

– Sudac Krajačić rekao je da je najveći i jedini nepobitni dokaz daje kontesa Nera vještica to što ju je oteo đavo. Evo, dakle, tu mu je taj đavo. Tu je fabula o đavlu, đavlu i paklenom konju. Bijaše to moj vlastiti vranac koji me tolikom brzinom ponio kroz Kamenita vrata da sam kontesu Neru mo gao oteti naočigled svijeta i straže. Stavio sam na kocku pučko i službeno praznovjerje. Odjenuo sam se u đavla, kako ga gospoda suci prikazuju, i oteo sam je. To je bilo djelo moje domišljatosti. Sva moja momčad svjedoci su mog čina. Taj vaš đavo je utvara, ludost, opsjena, a ja i moja momčad živi smo svjedoci kako je sve to grozna kleveta, strahovita za bluda kojom silom gradski sudac hoće da kontesu dovede na lomaču. I sve samo zato što mu se ona usudila jednom nasmijati u lice i reći da ne vjeruje u vještice!

– On je opčaran i ne zna što govori. Nije on oteo kontesu. Iz njega govori sam nečastivi. Eto, to je najbolji dokaz da je začaran

– usplahirio se Krajačić. – Čekajte, gospodine suce – posreduje ban. – Saslušajmo najprije

gospodina kapetana, neka nam razloži kako je bilo moguće da je on počinio to djelo.

– Hvala vašoj preuzvišenosti i molim da me samo časak sa sluša. Cijela stvar bila je vrlo jednostavna. Tko od nas ne zna kako naši suci opisuju đavla! Vele daje odjeven u crveno, da hoda po svijetu kao

W

čovjek i svijet dršće pred njim. Pa dobro, rekoh, neće biti ništa lakše nego preodjenuti se u đavla i ote ti kontesu. Tako se i dogodilo. Moji vlastiti momci sašili mi cr veno đavolsko odijelo. Kad sam pojurio ispred tornja, svijet je od mene bježao, sve se prestrašilo, ja sam mirno mogao pograbiti kontesu i pobjeći. Nitko me nije pokušao progoniti.

Zar je, dakle, tako nemoguće oteti kontesu? I sami vidite, preuzvišenosti, da me nije mnogo truda stajalo pobjeći s djevojkom pred ljudima koji su me se prestrašili i pustili me bježati. Nije to bio nikakav đavolski čin.

– Pa dobro, ako je to istina – uplete se gradski odvjetnik Dvojković – vi ste jednu djevojku oteli vlasti suda stavivši na kocku svoju službu, ugled i čast, znajući da bi vas taj čin mo gao stajati tamnice, a možda i glave? S kojeg ste razloga pošli sebe izlagati za kontesu?

– Jer ga je čarolijama namamila da je spasi! – vikne Krajačić. – Možda će gospodin kapetan drukčije opravdati svoj čin uplete se

ban da utiša Krajačića. Dvojković značajno pogleda Sinišu i upita: – Zašto ste se, dakle, izložili za kontesu? – Ne bi trebalo da to pita muškarac i vitez... – Dakle, na to vas je ponukalo srce? – čuo se jedan glas. Sad je sve

jasno. Oteo ju je za sebe. – Tko je to rekao? – vikne Siniša. – Ja gospodine kapetane – javi se Vojkffy. – Valjda imam pravo na

to. Niste li to rekli dovoljno jasno? Sinišino se lice izduži, put mu pozeleni, a ruke mu se uzdignu i

poklope ramena grofa Vojkffyja. Gospode se prestrašile, gospoda su pohitala k njima dok je Siniša držao grofa pitajući ga:

– Grofe, hoćete li zamoliti oproštenje zbog te uvrede? Glas mu je prijetio i nitko se nije usudio umiješati u njihovu

prepirku. – Ako sam krivo shvatio vaše riječi – tiho će grof – onda sam

pripravan ispričati se, ali vi ste govorili tako da sam mogao shvatiti da se radi o srcu.

– Da, gospodine grofe. Radi se o srcu, ali čistom kao sunce... Nitko ne ostade miran. Sve se uskomeša i okrene prema grofici

Auersperg koja se poražena naslonila na prozor, a iz očiju joj sipao

W

bijes. Ali Siniša nastavi govoriti želeći uvjeriti društvo, a osobito bana koji ga je pomno slušao, da ga Nera nije opčarala čarolijama, pa je volio pred svima otkriti najskrovitiju tajnu svoga srca, samo da dokaže Nerinu nevinost.

– Jest, srce je htjelo da to učinim. Iskazujem to, evo, posve otvoreno, uzdignute glave, pred svima i pitam ovdje sve vite zove zdrave pameti i poštena srca jesu li umnoj, odvažnoj i lijepoj djevojci kakva je kontesa Nera potrebne čarolije da osvaja mlada srca?

– Djevojka je doista lijepa pa može da zavrti pamet svakom muškarcu – reče ban mirno i pomirljivim glasom. – To je i mo je mišljenje.

– Vaša preuzvišenosti – okrene se Krajačić banu – dopuštam daje bilo mnogo mladih ljudi koji su ljubili kontesu Neru i mogli je ljubiti jer je lijepa. Ona je, dapače, bila zaručena s otmjenim velikašem koji ju je ljubio, ali zato nije pošao daje otme zakonu.

– Stotinu će zakona pogaziti ako je ljubi – povikne Siniša. Skerlec se povukao medu prozore, u dno dvorane, a gospode su

svoje oči pune divljenja izgubile u Siniši. – Svatko ljubi na svoj način – reče Nadaždi – ali mislim da te stvari

spadaju na drugo mjesto. – Samo još jednu riječ neka mi dopusti vaša preuzvišenost primijeti

Dvojković. – Kad je gradski sudac našao za shodno da tu stvar ispripovjedi, moramo to pročistiti da naše društvo ne bi imalo o svemu krivi pojam. Vi ste nas, gospodine kapetane, iznenadili otvorenim priznanjem da ste vi oteli kontesu Neru odjenuvši se u đavla. To je doista bio vratoloman čin i vi velite da ste taj čin učinili iz najčišće ljubavi prema kontesi Neri. Pa dobro. A kamo ste kontesu sklonuli? Da li kod sebe?

– U njezin vlastiti dvorac pod Sljemenom... – U kojemu ste vi stanovali... – Ali između mene i nje stajao je cijeli ocean, i nitko živ neće iz te

dvorane tko u to ne vjeruje... Siniša nategne svoje mišiće kao da je spreman da sve oko sebe smrvi i razbije. Ban mu pristupi i uhvati ga pod ruku:

W

– Kapetane, vi ste odviše uzbuđeni, dođite, govorit ćemo o tom u četiri oka. I povede Sinišu iz velike dvorane u jedan prazan kabinet. – Sjednite. Izgledate strašno, dragi kapetane. Morali biste se svladati.

– Vaša preuzvišenosti, da znate koliko se susprežem? Da nije toga, razbio bih sve one čeljusti koje su se objesile u pod smijesima kad sam govorio o kontesinoj nevinosti.

Siniša sjedne i podupre glavu rukama. – Smirite se malo. – Vi ste vrlo dobri, preuzvišenosti. Molim vas učinite nešto za

nesretnu kontesu. – Hoćete li mi na jedno pitanje odgovoriti čistu istinu? – Dajem vam časnu riječ. – Jeste li ono malo prije govorili samo u kontesinu obranu, ili ste

zbilja vi bili onaj crveni konjanik? – Jesam, tako mi moje časti. Cijela moja četa može to po svjedočiti. – Dosta. Vjerujem vašoj riječi. Nikad nisam bio uvjeren da je onaj

konjanik bio doista đavo, ali gospodin Krajačić u to je sveto vjerovao, a vi znate ako se ne dijeli njegovo uvjerenje, plane i okrivljuje čovjeka daje protiv suda i zakona. Ne bih se dao ovako objedivati od gradskog suca. Građanstvo i narod rekli bi: evo, banje protiv zakona!

– I brani vještice... – Jest, i zato se radije time ne bavim. Mislim da sam jednom s vama

razgovarao o kontesi i onda je nisam branio. Naravno, onda mi nije bilo poznato kako vi o njoj mislite. Ali sada

neću ostati skrštenih ruku jer vidim da se tu doista radi nepravedno. – Samo upozoravam vašu preuzvišenost da ni časa ne časite.

Krajačić će kontesu što prije staviti na muke, samo da od nje izmami priznanje koje mu je potrebno daje može osuditi. A promislite – ako djevojku stave na mučila...

– Umirite se. Pođite načas u drugu sobu. Ban pozvoni i naloži sluzi da pode po Krajačića. Siniša se digne i

brzo se udalji. Ostane u pobočnoj sobi u blizini vrata da može čuti što će ban govoriti sa sucem.

Doskora uđe u sobu Krajačić i pokloni se. Ban mu reče: – Ponajprije, moram vam iskreno reći da nije bilo shodno da ste tu

stvar s kontesom Nerom donijeli u kuću grofice Drašković i pokvarili

W

dobru volju društva. Vi ste duboko uvjereni daje kontesa Nera Keglević vještica?

– To je dokazano. Uostalom, neka govore svjedoci. – Dobro, ne mislite da ću seja zato stoje iz naših velikaških krugova

zainteresirati za nju, ali moram vam prigovoriti što se kod njezina uhićenja mimoišao zakon. Nije joj poslan po ziv i zato mislim da bi bilo potrebno pustiti je na slobodu, a uhićenje provesti kako propisuje zakon.

– Vaša preuzvišenosti, onoga časa kad to učinim, podignut će u gradu revoluciju. Naš je narod ugrožen od te vještice, a ja ne bih mogao odgovarati za ono što bi se u tom slučaju do godilo. A onda, tko je jednom uhićen...

– Ali ona nije uhićena onako kako propisuje zakon. – Zločinca valja odmah uloviti – da ne pobjegne. – Opet vam velim da se ne kanim plesti u vašu sudačku vlast, ali vas

upozoravam da sam ovdje namjesnik vladarice i moja je dužnost štititi zakon. Zato vas pozivam da se u postup ku prema kontesi ne smije ni za vlas mimoići zakon. Ona se ne smije staviti na mučila prije mjesec dana počevši od dana njezina uhićenja. Bude li se to dogodilo, podnijet ću svoju pri javu kraljici u Beču.

– Ne, ne preuzvišenosti! Zakon će se štovati, to vam jamčim. – Isto vrijedi i za onu hljebaricu koja je također bez poziva odvučena

u toranj – nastavi ban. – U prvom redu, imaju se poštivati zakonski propisi.

– Vaša preuzvišenosti, bit će kako zahtijevate. Strogo ću naložiti da se postupa propisno.

– I ako to bilo tko okrnji, stradat ćete vi. Ja ću ravno kraljici i njezinom savjetniku Van Swietenu! To je sve što sam vam htio reći. Hvala vam što ste se potrudili do mene.

Sudac se udalji, a ban iz druge sobe pozove Sinišu. – Jeste li čuli? – Jesam, preuzvišenosti. Sad smo barem sigurni da je neće odmah

staviti na mučila. – Čudim se da je nisu već dosad mučili. – Od toga ju je spasila samo besvjestica u kojoj su je uhitili.

W

Siniša ispriča banu što je doznao od Filipa kako je Nera htjela uvjeriti Doricu da vještičja mast nije ništa nego prijevara – i tako je od nje zaspala. Pošto su dulje o tom razgovarali, Siniša reče banu:

– Sad bi bio prvi korak: odmah poći u Beč i zamoliti kraljicu za pomoć. Vaša milost zna daje kraljica već ukinula jednu osudu u Križevcima kad su je uvjerili da osuđenica nije bila vještica.

– Pošaljite nekoga u Beč, a ja ću mu za kraljicu dati preporučeno pismo.

– Hvala vam, preuzvišenosti. Samo molim neka grofica Auersperg o tome ništa ne sazna.

– Razumijem. Ali što će biti s vama, kapetane? – Prijavit ću se svojim pretpostavljenima da mi sude. – Želim da vam ne sude odveć strogo. Siniša se oprosti. Izađe u veliku dvoranu da pođe kući. Gosti grofice

Drašković stajali su još uvijek u grupama i razgovarali o onom što su čuli od Siniše. Čak ni mladež još nije plesala.

Kad je Siniša prolazio dvoranom, iznenada mu priđe barun Skerlec i upita ga:

– Gospodine kapetane, molim vas samo jednu riječ. Jeste li malo prije nišanili na mene kad rekoste...

– Tko ste vi? – upita Siniša. – Pa valjda znate tko sam? Barun Ivo Skerlec. – Tako? Žalim, ali s tim gospodinom nemam nikakva posla. Skerlec problijedi i odvrati: – Dobro, ali morat ću vam ipak dati prilike da imate sa mnom posla,

makar na sablji. – Budite uvjereni da sam to već odavno zaželio. Kako se Siniša ironično nakloni, izađe iz dvorane. U isti čas osjeti na

ramenu nečije ruke. Okrene se i spazi grofa Adama Oršića. – Davno li se ne vidjesmo! – reče Siniša. – A odonda koliko se toga dogodilo! Molim vas, samo trenutak,

dragi kapetane. Mislim da i vi osjećate da imamo sebi mnogo što reći. – Dugo sam želio da se jednom sastanemo – reče Siniša i pode za

grofom koji ga uvede u mali salon za konverzaciju.

W

Tu su ih čekali veliki župan Krsto Oršić i njegova žena Ivka Oršić. Oboje Siniši pruže ruku, a da nisu pritom ništa rekli. Kad sjedoše, Adam upita kapetana:

– Recite mi, kapetane, zašto ste sve do danas šutjeli? Zašto nam niste ništa javili?

– Kontesa je tako htjela. – Ali, ipak, da ste barem nekako pisali u Beč! – Zadao sam joj riječ da nitko neće saznati o njoj. – Kako je niste mogli bolje sakriti? – upita grofica Ivka. – Zašto joj niste savjetovali da napusti Grič? Siniša je šutio sagnuvši glavu. – Da ste je odveli kamo daleko, nikad ne bi ponovno došla u ruke

Krajačiću – reče Krsto Oršić. – Nije htjela da ide. – Ali da ste joj razjasnili opasnost. – Jesam. – Pa ipak vas nije slušala? – Nije imala u mene povjerenja. Vi znate da me je upravo mrzila. – Ta vi ste je spasili od smrti? – Onda me još više mrzila misleći o meni ono isto što je danas mislio

Vojkffy kad sam ono htio da njime tresnem o zemlju. Oršićevi se nisu više usudili pitati. Sinišin glas bio je taman i mutan.

Osjećali su da ga je svladala duboka žalost. Međutim, on se prene i reče:

– Ne mogu vam sada pripovijedati sve što se u to vrijeme dogodilo. Kontesina mržnja i nepovjerenje prema meni raslo je iz dana u dan. Tek posljednje dane opazio sam na njoj neki preokret, neko povjerenje. Onda me poslušala i odlučila da mi se povjeri i pristane daje odvedem daleko odavle. Ali sad je već bilo prekasno. Uostalom, što je bilo o tom nećemo sada govoriti. Mnogo je važnije to kako ćemo kontesu spasiti.

– Treba se obratiti banu – reče veliki župan. – Svi smo danas čuli da on blago misli o Neri i da ne vjeruje u čarolije.

– Ja sam s banom već govorio – odvrati Siniša. – Rekao mi je da bi trebalo nekoga poslati u Beč, a on će mu dati vlastoručno pismo za kraljicu.

– Onda smo spašeni.

W

– Samo ako grofica Auersperg nešto ne upotrijebi protiv Nere, stoje napokon i razumljivo. Vi ste njezin vjerenik, a ljubite drugu.

– Banje ipak glava zemlje. Kad se on zauzme i svojom rukom napiše kraljici pismo, tada se ne treba bojati ničega – reče Siniša. – Trebalo bi samo što prije poći u Beč.

– Ja ću odmah sutra na put – ponudi se veliki župan. – Bilo bi dobro da gospodin veliki župan odmah pode do bana jer

sutra odlazi iz Zagreba. Grof Krsto Oršić ustane, poravna svoje velikaško odijelo i svoju

plavu kosu koja mu je na tjemenu bila već prorijetka i uputi se k banu. Siniša je ostao s grofom Adamom i njegovom šurjakinjom groficom Ivkom. Razgovarali su o Neri.

SUPARNICE.

U salonu za gospode sjedila je grofica Auersperg s prijateljicom groficom Čikulini. Dvorska gospoda grizla je usta i trgala skupocjene čipke na svojoj haljini. Ono što se malo prije dogodilo izazvalo je sav njezin gnjev. Sakrila se od ostalih gostiju daje toliko ne gledaju. Na vratima se pojavi notar Sale.

– Smijem li se približiti, vaša milosti? – Što se dogodilo? – Sudac Krajačić izašao je od bana vrlo blijed i uzbuđen i priopćio

mi da je ban zapovjednim tonom posredovao za Neru. – Ban! – klikne grofica Auersperg i ustane. – Ne kani li on možda posredovati kod kraljice? Čuli ste kako je

neprestano branio Neru? – Što da učinimo? – zabrine se grofica Čikulini. – Ne znam – reče Sale. – Molim vas, recite grofu Vojkffyju neka pod bilo kakvom izlikom

dovede ovamo groficu Terku – zapovjedi grofica Auersperg. – Vojkffy je također Nerin zaštitnik. – Neka je ukrade iz tornja, pa će se tako stvar najbolje riješiti. – Vi ste glava policije, valjda to možete učiniti. – Nije to mala stvar. Nera je pod Krajačićevom vlašću. – Onda idite brzo!

W

– Slušam, vaša svjetlosti! Sale izađe, a grofica Auersperg skoči sa stolca i ljutito reče: – Jesi li čula? Ban će posredovati. Sve je to učinio Siniša. Prvi put sam uspjela spriječiti da Nerina stvar dođe do kraljice, a

hoće li ovaj put? – Ali ja od toga nemam nikakve koristi – odvrati grofica Čikulini. –

Barun Skerlec još uvijek neće da se izjasni o ženidbi. I danas, kad je sve to čuo o Neri, nestao je iz društva. Valjda je još uvijek voli.

– Pusti me, draga prijateljice, s tim stvarima. Danas imam druge brige. Evo, ide Terka. Pazi da potvrdiš sve što govorim.

Grof Vojkffy dovede pod ruku lijepu Terku. Bila je nešto blijeda, ali se vrlo ljubazno smiješila.

– O, grofice! – začudi se Vojkffy obrativši se objema ženama kao da ih je tek sada opazio. – Možda smetamo?

– Naprotiv – nasmiješi se grofica Auersperg. – Vrlo ste mi dobro došli. Jeste li već izručili kapetanu poruku koju ste mu imali odnijeti u moje ime?

– Nisam ga mogao naći. Ali bila bi mi dužnost da to sada učinim. – Možda će grofica Terka biti tako ljubazna da se začas, dok se

vratite, pozabavi s nama? – upita gospoda. – O, vrlo rado – reče Terka. – Ionako vas poslije onog nemilog

otkrića što gaje učinio kapetan Siniša nisam imala prilike utješiti. Grof Vojkffy ode, a grofica Terka nastavi: – Taj siromašni Siniša. On je doista posve opčaran. Inače ne bi

mogao to sve počiniti. – Ja sam, naprotiv, uvjerena – reče grofica Auersperg – da je Siniša

ozbiljno zaljubljen u Neru i zato prezire mnoge ča robne ljepotice koje mu se upravo nečuveno nadaju...

– A kako je onda moguće da se s vama zaručio? – Posve jednostavno. Nera gaje mrzila, pa se vratio k meni. Volio je ipak mene negoli one druge ili, bolje, jednu drugu ljepoticu

koja gaje silom htjela primiti u svoj naručaj. Terka bi najradije bila dobacila grofici kakvu uvredu, ali se samo

svojim lijepim zubićima ugrizla u ružičasta usta i odvratila: – Vi, dakle, mislite da će se s vama vjenčati?

W

– Ne, ja sam mu ovaj čas po grofu Vojkffyju poručila da s njim raskidam vjereničke veze.

– Nije moguće! – Terka nije mogla suzdržati radost. Glas joj je zadrhtao od veselja.

– Evo, pitajte groficu Čikulini. – Jest, grofica mu je vratila prsten. – Odlučila sam da se udam za velikaša – nastavi dvorska gospoda. –

Siniša neka uzme onu koju ljubi. – Neru! – klikne Terka i gotovo se zaprepasti. – Ta ona je izgubljena.

On je ne može uzeti. – Varate se – odvrati grofica. – Vaš će otac posredovati za nju kod

kraljice. Terka je bila gotovo izvan sebe. Morala je ustati da sakrije svoje

uzbuđenje i reče: – To je zaista lijepo da se moj otac zauzeo za nju. – Ban će je svakako spasiti iz tornja i od lomače pa će onda poći za

Sinišu. Vi znate daje u dvoru grofice Ratkay izgorjelo sve blago obitelji, sve vrednote, a ono malo imanja što je ostalo Neri ne može joj nadomjestiti nekadašnje bogatstvo.

Pa što će drugo učiniti nego udati se za Sinišu koji ju je spasio. Neka budu svoji!

Grofica je naglašavala svaku pojedinu riječ, dok je Terka neprestano upirala oči u plesnu dvoranu, gdje je već započeo veliki ples, samo da sakrije svoju uzbudenost.

– Oprostite – reče Terka grofici Auersperg – kontesa Ženka Drašković domahuje mi da dođem k njoj, valjda mi ima što reći. Terka izađe iz dvorane.

– Jesi li vidjela? – šapne dvorska gospođa svojoj prijateljici. – Kako je čas blijedila, čas crvenila. Pazi! Ban neće posredovati.

Još je bila u riječima kad u salon uđe Siniša. Grofica Čikulini odmah je otišla, a Siniša stane podalje od grofice Auersperg i hladno se pokloni.

– Vaša milost poručila mi je po grofu Vojkffyju da želi sa mnom razgovarati.

– Siniša, što si to učinio? – Odgovaram samo sebi, kraljici i zakonu.

W

– Zar nisi moj vjerenik? – Valjda znate kako sam došao do te časti. – Meni nije bilo toliko stalo da se sa mnom oženiš, već da ostaneš

uza me, da sačuvam tvoju ljubav. – Koju niste nikad posjedovali. – Dakle, da se bolje izrazim, bilo mije stalo da ostaneš moj

ljubavnik. – To je već iskrenije. Ali ljubavnik kakav sam ja bio vama može se

ostati samo dotle dok se ne ljubi! To ste, valjda, uvidjeli! – Hoćeš li popraviti sramotu u koju sam upala kad si pred svijetom

priznao da ljubiš Neru? – Ne! – A ako te prisilim da mi održiš zadanu riječ? – Nisam vam zadao nikakvu riječ. Vaša je milost proglasila zaruke, a

ja, naravno, nisam mogao reći svoj gospodi: ona laže! Prepustio sam vremenu da te zaruke raskinete na časniji način.

Grofica ustane i oštro pogleda kapetana u lice: – Ti ćeš Neru, ako kojim slučajem dođe do slobode, ože niti? – Molim, gospođo, da ne spominjete u našem razgovoru ime koje je

za mene svetinja. Grofica se nasmije: – Za tebe postoji i svetinja! Ti koji si umorio

Nerinu majku hoćeš da se igraš viteza prema njenoj kćeri! Ona te ipak neće ljubiti. Ubojicu svoje majke može svatko samo mrziti.

– To ja vrlo dobro znam, ali upamtite: sve to ne može promijeniti moje osjećaje.

Grofica dosegne Sinišine oči zmijskim pogledom. – Ti je, dakle, zbilja ljubiš? – Više nego svoju slobodu, svoju sablju i svoj život! – Ubojica grofice Keglević nema prava govoriti o sablji jer će je

izgubiti. Ako se ne skloni k meni, može doći samo u tamnicu. – Odabirem doživotnu tamnicu i deset smrti, samo ne ono što hoće

vaša milost. – Siniša! – klikne grofica preneraženo. – Rekoh! – Tako? Dobro! – Moj poklon, vaša milosti. Nadam se da se više nećemo sastati.

W

Siniša ode na protivna vrata, a grofica Auersperg pohita u plesnu dvoranu. Tu nade groficu Čikulini i povede je sa sobom u salon u kojem je čas prije razgovarala sa Sinišom. Salon je bio gotovo uvijek prazan, pa se tu moglo govoriti. Grofica Auersperg uzbuđeno se baci u naslonjač i reče svojoj prijateljici:

– Svršeno je, Siniša će prije odabrati tamnicu i smrt nego da bude moj.

– Pa što ćeš sada učiniti? – Potražiti čovjeka koji zna za njegovo ubojstvo i podnijeti prijavu.

Ti o tome ne moraš više šutjeti. Pripovijedaj svakome. – Nemoj se prenagliti. Sama si rekla da ban neće posredovati za

Neru. – Ali tu je još Terka. Nje se više bojim. Uvjerena sam da će Terka

kad sazna da sam raskrstila sa Sinišom, učiniti sve da uništi Neru, ali će Sinišu ujedno svojatati za sebe. Siniša me odbio, a to znači da je zauvijek sve svršeno. Dakle – poći će k Terki.

– Zar ne vidiš da luduje za Nerom? – Kad je ne dobije, zar će živjeti kao fratar? A Terka je pre krasna i

strastvena, ona će ga omamiti i osvojiti. – Zar ti je toliko do Siniše? – Ludo pitanje! Najkrasniji, najstrastveniji, najdivljiji muškarac što

sam ga ikad poznavala, a ipak sanjar, pjesnik... – Ti si u nj zaljubljena? – Nisam nikad ljubila, ali kad gaja ne mogu imati, neće ni druga. – Što ćeš učiniti? – Sutra ujutro Sinišu moraju uhapsiti. Zapovjednik ovdašnje posade

moj je najnoviji obožavatelj. Siniša će sutra biti u tamnici. U taj čas netko tiho zatvori vrata koja su vodila u hodnik. Grofica

Čikulini to zamijeti, pohita k vratima i otvori ih. Hodnikom je prolazio Filip.

– Što ste radili u ovoj sobi? – Nisam ni bio, vaša milosti. – A što radite ovdje na hodniku? – Došao sam tražiti svoga gospodara, kapetana Sinišu. Grofice se vrate u salon. Pozovu Salea i Dvojkovića i sta doše

spremati svoju zamisao.

W

BANOVA KĆI.

Ban Nadaždi sjedi u knjižnici grofice Drašković. Ogromni visoki ormari puni debelih knjiga, svezanih u skupocjenu kožu, prislonjeni po zidovima, izgledaju kao velike tamne sjene. Veliki kožni naslonjač i debeli perzijski sagovi čine sobu mračnom.

Svjetiljka što gori na pisaćem stolu pokrivena je zelenom svilom. Njezin zelenkasti sjaj tajanstveno se odrazuje na lijepoj polusijedoj banovoj glavi. Njegova otmjena pojava odaje muževnu ljepotu i snagu zdravog 45-godišnjeg muškarca.

Grof Nadaždi piše pismo. Uza nj se naslonila u naslonjaču grofica Drašković i uprla lijepe smeđe strastvene oči u bana. U sobi je tiho, čuje se samo škripanje pera. U zelenkastom svjetlu banova gustom kosom obraštena glava izgleda tako zamamna daje grofica ustala, tiho mu se približila i stavila mu ruku na kosu. On stavi pero na stranu, privuče njenu ruku i poljubi je u lakat.

– Suzano, meni se sutra nikako ne ide u Varaždin. – Moraš! Što će reći svijet da tako dugo izbivaš od kuće? Čini mi se da već na svačijim ustima vidim podrugljivi smije šak kad

god tko veli da si naš gost. Pođi samo lijepo u Varaždin, doskora ćemo i mi onamo. Čim sazoveš bansko vijeće, moj muž će krenuti u Varaždin da priređuje zabave.

– Ti me tjeraš? – Znaš da bih najradije da si uvijek samo uza me. Grofica mu ovije ruke oko vrata, a banje ogrli i privine sebi svom

strašću. – Ne, ja sutra neću da idem. – Budi pametan. Već je krajnje vrijeme. Moram ti iskreno reći da se

bojim Ženke. – Tvoje kćeri? Ali zašto? Valjda ništa ne sluti? – Bojim se. Neprestano se šulja po kući i kad god smo na samu,

uvijek nas iznenađuje svojim dolaskom. – To sam i ja opazio. Ali zašto se već jednom ne uda? Vidiš, Terka

nas danas više ne smeta.

W

– Nastojala sam da Ženku podsjetim na udaju, ali ona sve jedno neće o tome ništa da čuje. Veli da joj se sviđa neki muškarac kojega ne može tako lako dobiti za muža. Sve mi se čini daje zaljubljena.

– Ispitaj je u koga. Mislim da nema mladića koji ne bi htio uzeti kontesu Drašković.

– Kad bi se ona udala, mi se ne bismo morali sakrivati ni kod mene ni kod tebe.

Grof Nadaždi zagrli groficu i nasloni na njezine grudi svoju glavu poput sanjarskog mladića.

Dolje, u dnu knjižnice, među crnim ormarima, kožnim knjigama i tamnim tapetama, najednom sijevne nešto bijelo. Kao daje iz tamnih knjiga izašao duh i nečujnim se korakom približio grofici i banu...

Svila zašušti, a oni se prenuše. Grofica se odmakne od bana, a on uhvati pero i nastavi pisati. U zelenkastom svjetlu ispred crnog ormara stane Terka. Oko nje leprša ružičasti rauselin, ruže na vrućim grudima već su uvenule. Stoji mirno i od crnog ormara ističe se kao kip.

– Što pišeš, oče? – upita jedva čujnim glasom. – Bit će nešto važno kad si ostavio goste.

– Da, vrlo važno – nastavi ban. – Pišem kraljici. – Što pišeš kraljici? – Molim je da pomiluje kontesu Neru Keglević jer nije ništa kriva. – Nije ništa kriva? Odakle ti to znaš? – Iz svega onoga stoje danas rekao Siniša morao sam stvoriti

zaključak daje djevojka žrtva osvete i Krajačićeva praznovjerja. – Zar te Siniša molio da se za nju zauzmeš? – Dakako da me je molio. Ali i sam vidim daje stvar doista

nepravedna. – Oče, ti ne smiješ pisati kraljici! – Što to govoriš? – Velim da ne smiješ posredovati za kontesu. Nadaždi podigne svoju lijepu prosijedu glavu i pogleda svoju priliku

Terku što se ustobočila pred njim, a jednom se rukom uhvatila za pisaći stol. Njezino blijedo lice i plamteće oči odavale su da se u njezinoj duši natječu crne misli.

– Što je tebi, Terka? – iznenađeno upita ban ne sluteći o čemu se radi.

W

Grofica Drasković ustane, ali je Terka zaustavi. – Molim vas, grofice, učinite mi ljubav i ostanite. – Terka, ja te ne shvaćam – reče ban. – Jer me uopće ne nastojiš shvatiti, jer me ne vidiš. Tvoje srce baš

nimalo ne pripada meni. Zato i nemaš vremena da se brineš za svoju kćer. Da si se više bavio sa mnom, bio bi se malo više zanimao zašto sam u svoje doba toliko pričala o Siniši. Mislim da sam ti dosta jasno rekla da ga hoću za muža.

– Ja sam pokušao nešto učiniti, ali sam razabrao da mladić ne misli na ženidbu.

– Ali zašto si ti ban? Zašto sam ja tvoja kći? Grof i ban Nadaždi mogao je naći sredstva kojim bi pustopašnog kapetana odveo u moj naručaj. Ali ti imaš previše svojih briga... – pri tom pogleda groficu. Nastavi: – 1 tako sam se morala udati za neljubljena muža.

– Ti se nisi morala udati, ja te nisam silio. – Nisi me ti silio, ali me je na to prisilila baštinjena krv. – Ne shvaćam u kakvoj je vezi to pismo kraljici s tvojom udajom? – Hoćeš spasiti Neru? – Nakon onoga što sam danas čuo uvjeren sam da bi bilo zločinstvo

ostaviti djevojku da pogine sramotno i strašno. A onda, kontesa je kći našeg društva, kći plemićka, pa mije duž nost da se brinem za nju.

– Ne, oče! To ne može biti. Moju suparnicu ne smiješ spaša vati. Ako to učiniš, ja više nisam tvoja kći.

– Terka, ti nemaš savjesti. – Ti najbolje znaš da u ljubavi nema savjesti... Banje osjetio da tim riječima nišani na njegov odnos s uda-tom

groficom, ali se uspravi i reče: – Ne, Terka, ako ti nisi uspjela dobiti Sinišu, zato Nera ne smije

umrijeti. Iz crnih Terkinih očiju plane gnjev. Nekoliko časaka šutjeli su svi

troje, a onda se Terka obrati grofici Drasković uljudnim riječima, ali zapovjednim glasom:

– Vaša milosti, usrdno vas molim samo nekoliko riječi, ali posve nasamo.

W

Ban upitno pogleda groficu. Ona se mirno i poslušno digne i pode s Terkom poput uhapšenika na preslušavanje. Na vratima se Terka okrene ocu:

– Pričekaj groficu ovdje. Grof je zapanjeno gledao za svojom lijepom kćerkom. Bojao se za

groficu znajući daje strašljiva i plaha pa je očito drhtala pred Terkom. Vlastita kći učinila mu se sada kao pripitomljena zvijer u kojoj se opet stao buditi zvjerski osjećaj pa se spremila da učini nešto strašno.

Međutim, grofica Drasković uvede Terku u svoj salon. Tu je sve mirisalo od raskoši, svile i čipaka.

– Izvolite, drago dijete, sjesti – blagim će glasom plaha grofica. – Grofice, moj otac ne smije pisati kraljici! – reče Terka oštrim i

tvrdim glasom kakav grofica nikad nije čula iz njezinih ustiju. – Zašto to želite, Terka? – Nera mi je otela onoga za kojim čeznem kao proljeće za suncem. – Vi ljubite kapetana Sinišu? – Da grofice. Pa kad mi ga otac nije znao pribaviti za muža, ja sam

se vjenčala s Erdodyjem, ali samo zato da mogu ljubiti Sinišu... – Terka, zašto se tako optužujete? – Mislim da nije veći grijeh udati se za neljubljena da možeš ljubiti

drugoga nego se udati radi bogatstva pa opet ljubiti drugoga. U jednom i drugom slučaju muž je jednako prevaren. Zar ste vi, možda, drugog mišljenja?

Rumen oblije lice grofice Drašković, a usta joj zadršču. Nije mogla odmah odgovoriti. Osjećala se preslabom da Ter-ki uzvrati milo za drago. Razabrala je da sjedi okom u oko svome sucu u kojem nema ni trunka obzira ni trunka ljudske samilosti.

Terka je opazila da je grofica posve u njezinoj vlasti, pa nastavi: – Nemojte misliti da vam kanim spočitavati. Naprotiv! Ja samo

želim da me shvatite. Ta vi ste žena koja ljubi, ali ne svoga muža. I baš zato morate me razumjeti što se borim nogama i rukama za svoj ideal, za ideal svoje mladosti. Dakle, slušajte me, grofice, i recite mi svoje mišljenje. Na dan kad sam se vjenčala pozvala sam Sinišu u svoju ložnicu.

– Ali, Terka...

W

– Mislila sam: od danas počinje moja sreća. Pala sam mu na grudi, klečala pred njim na koljenima, obujmila ga svojim golim rukama, ponudila mu svu svoju ljepotu i umirući čekala na njegov cjelov. U tom času – kad sam bila njegova – odrinuo me, odbio, a zašto? Jer je onaj čas kad sam gaja grlila, mislio na drugu! Pojmite li to, grofice? Zamislite kad onaj koga vi svom strašću grlite i kad opojeni čekate njegov cjelov, u taj tren misli na drugu, bulazni o drugoj.

Lijepa grofica Suzana sve je više blijedila. Neki užas i strah provirivao joj na oči.

– Recite ne biste li vi onoj drugoj koja je otela vašeg Boga željeli smrt? Ne biste li je sami ubili svojom rukom? Što biste uradili da vam u času kad se svom dušom svojom privinete uza nj – stupi u vašu ložnicu ona druga koja vam je ugrabila njegovo srce i njegove cjelove? A Nera je bila u mojoj ložnici.

On ju je gledao svojim očima, dočaravao je svojom mladom maštom, grlio je i cjelivao svojim mislima, oslijepio za moje čari jer je vidio samo nju. Shvaćate li sada, grofice, zašto strastveno želim njezinu smrt? Moraju je spaliti, njezino se tijelo mora pretvoriti u prah da je ni mrtvu ne može cjelivati. Eto, zato moj otac ne smije pisati kraljici.

Tišina zavlada u raskošnoj sobi u kojoj je drhtala ružičasta svjetiljka i talasao se miris parfema, a Terka zuri u nju kao zvijer.

– Dakle? – upita ona. – Terka, vi tražite od mene strašno djelo. Zar da budem sudionica

smrti kontese koja ništa nije kriva? Terka skoči uvis, podigne glavu kao zmija kad joj zaprijeti pogibelj,

otvori usta kao da sipa otrov i povikne: – Vi ste jedini kadri spriječiti bana da piše kraljici, a ipak to nećete

učiniti? Dobro. Gdje je Ženka? – Što hoćete s njom? – Hoću da se njoj istužim. Ona će me shvatiti jer ljubi ne sretno kao i

ja. – Ona ljubi nesretno? – Čudnovato da vi to ne opažate, kao što ni moj otac ne opaža moje

boli. Znate li koga ljubi Ženka? Moga oca, bana. – To je ludost – klikne grofica.

W

– Ali ta vas ludost vrlo uzbuđuje. Čini vam se smiješna ta ljubav? Ženka je mlada, tek joj je 16 godina, a moj otac ima već prosijedu glavu. Ali je u najljepšim godinama, je li, grofice?

Lijepa grofica Suzana drhtala je, nije mogla ništa odgovoriti. U grlu je uhvati grč, samo njezine oči odaju kakva ju je uhvatila strava.

– Vi se ne bojite što će biti ako Ženka sada sazna da njezina majka ljubi onoga kojega je ona odabrala u svojim sanjama?

– nasmije se Terka. – I vi biste njoj to priopćili? – Jest. U mene nema ni savjesti, ni poštenja, ni obzira jer ljubim, a vi

vrlo dobro znate da ljubav ne pozna nikakva morala. Mlada krv vri u meni i gušim se u njoj kao onaj koji se utapa u vrtlogu i očajno lovi oko sebe za što da se uhvati. Mrzim i zavidim svakoj ženi koja je voljena. U toj mržnji i zavisti spremna sam svakoj ženi pokvariti sreću, pa bila to i grofica Drašković.

– Ali vaš otac? – zavapi grofica. – Štedite njega! – Zar je moj otac žrtvovao samo časak svoje ljubavi za me ne? Ne

poznam nikoga i ništa osim svoje želje i svoga ljubo mora. Upamtite to, grofice! Da nije bilo Nere, bio bi Siniša, taj pustopašni mladić, u mom naručaju. Samo ljubav što je osjeća prema njoj učinila je od njega pećinu postojanosti. I ako moj otac za tu djevojku učini samo jedan korak, Ženka će doznati sve. Razumijete li me?

– Vi mislite da će Siniša, ako spale Neru, doći k vama? – Mrtvi se uvijek zaboravljaju. S groficom Auersperg je raskinuo. Pa

da i nije, moja je ljepota najbolje jamstvo da će Siniša zaboraviti Neru. Dakle, u ruci moga oca stoji sudbina moja i – vaša.

Grofica Drašković ukočeno je stajala pred svojim lijepim i bezdušnim sucem i gledala u pod. U to netko tresne o vrata koja se otvoriše bučnim šumom. Pred objema ženama zaustavi se lijepa, mlađahna i vitka djevojka u bijelom odijelu i začuđeno pogleda.

– Mama, svuda te tražim. Banje u očevoj knjižnici i vrlo je zamišljen. Zar mu se što neugodno dogodilo?

– Ne znam, ali ti ne bi smjela smetati bana kad je u knjižnici, dijete moje. Sigurno piše nešto važno. – Posve sam slučajno ušla u knjižnicu – odgovori djevojka naglo i porumeni preko ušiju.

– Ban te nije korio što si ga smetala? – upita Terka.

W

– O ne! Pogladio me po kosi, a ja sam ga molila da dođe plesati. Obećao mi je menuet i rekao, kad mala Ženka hoće, plesat ću i ja. Kako se veselim, mama! On tako lijepo pleše.

– Ženka, ti odveć rado plešeš s mojim ocem – primijeti Terka i zaprijeti joj prstom. – Još ćeš mi ga očarati.

Djevojka se zbuni i lice joj se zarumeni. Grofica Drašković se lecne. Sad joj je pala mrena s očiju. Vidjela je

sve, sjetila se u taj čas svih sitnica koje prije nije opažala, a sad joj najednom uskrsnuše pred očima da potvrde sve ono što joj je rekla Terka.

Grofici bude jasno da se to lijepo, mlado djevojče doista zagledalo u otmjenu banovu pojavu. Dušom joj proleti strah i proviri u njezinim očima. Pogled joj padne u zrcalo. Uvjerila se da je još uvijek lijepa i poželjna. Ali u zrcalu bijesnu vitka i začarana pojava. Prođoše je srsi. Strah i ljubomor uzdrmaju joj dušu i napune grudi, pa će naglo Ženki:

– Idi, dijete moje, na ples, ja ću odmah doći. Terka i ja imamo još da se nešto dogovorimo.

Djevojka tiho izađe, a grofica Suzana pokroči Terki, uhvati njezine ruke i moleći prošapće:

– Terka, molim vas, kao što nikad nikoga nisam molila, nemojte bana upozoriti da ga Ženka ljubi.

– Obećajem vam još više. Udat ću vašu kćer za brata mog muža. Bogat je i glup, a to su skupocjene vrline za muža kojega ne ljubite. Tražim jamstvo da ćete mi kod bana ishoditi ono što želim!

– Obećavam, evo moje ruke! Nijemo su sebi pružile ruke. Terka podigne svoju lijepu glavu. U

očima joj sijevne grešna nada. Grofica Drašković pohita iz svoje sobe ravno u knjižnicu. Ban ju je čekao radoznao što joj je rekla Terka. Kad ju je upitao, ona

je šutjela. Suzana u taj čas nije ništa čula ni osjećala, već samo svoju lijepu kćer što pokraj nje izgleda kao proljetni pupoljak koji se rastvara u ljubavi prema ovom mužu kojega ona ljubi svom strašću.

Gledajući ga ovako lijepa u snažnim godinama, vidjela je uza nj svoju Ženku i osjećala strašnu pogibelj.

– Što me tako gledaš? – reče ban tiho. – Znaš da mi od tvog pogleda nestaje slobodne volje.

W

Ona upravi u nj svoje lijepe, sjajne, strastvene oči. Grof joj položi ruku na smeđe naprašenu glavu i htjede je poljubiti.

Grofica se trgne. Njezin prestrašeni pogled posve zbuni bana. – Što je tebi, Suzano? – Ne smiješ pisati kraljici. Moraš poslušati Terku. – Što ti je, zaboga, rekla? – Ona je nesretna pa je spremna na sve... – Da nas oda tvome mužu? – I njemu i drugima. Ona se pretvorila u lavicu. Grof se smrkne,

malo problijedi i reče: – Kakva opaka krv! – O ovom pismu kraljici ovisi naša ljubav. Moj život ovisi o tom –

prošapće lijepa grofica. Grof ni časka nije razmišljao. Pode k stolu, uzme pismo, razdere ga i

baci na pod. Onda se okrene grofici i obujmi njezin goli vrat: – Sad si zadovoljna, draga? Grofica mu se nijemo baci na grudi. – Ne želim više poći gostima – prošapće ban. – Obećao si Ženki menuet? – Ispričaj me! Ona će naći deset lijepih, mladih zamjenika. Danas ne želim vidjeti više nikoga osim – tebe... Kad se grof Krsto Oršić vratio u mali salon gdje su ga čekali grof

Adam i grofica Ivka, njegovo je lice odavalo da se zbilo nešto neugodno.

– Ti si mrk – zabrine se grofica. – Što ti je rekao ban? – Odustao je od toga da piše kraljici. Siniša skoči sa stolice. – Nije moguće. Još prije jedan sat sam mije ponudio da će pisati

kraljici. – Što ti je rekao zašto neće pisati? – upita grofica sa strahom. – Rekao je da se ne može pačati u vlast suda. To bi izgledalo kao da

štiti Neru i hoće daje izvuče ispod vlasti jer je grofica. A bude li svijet ovako mislio, reći će da velikaši štite grofice a

siromašne žene vode pred sud, pa bi zbog toga moglo doći do pobune protiv velikaša. Na kraju je rekao da se mora pričekati istraga, pa ako je

W

Nera nevina – što i on sam drži – njezina će se nevinost ionako dokazati.

– Netko je bana morao na to nagovoriti – klikne Siniša preneraženo. – To sam i ja odmah opazio – doda grof Adam Oršić. Netko je tu

imao svoje prste. – A što ćemo sada? – zavapi grofica Ivka zalomivši rukama. – Treba pokušati sve da dođemo do kraljice. – Ali ništa neće koristiti. Banje odustao da posreduje, a grofica

Auersperg ima mnogo uzroka da svakome zatvori put do kraljice. Neće preostati drugo nego silom provaliti u kraljičinu palaču.

– Treba da o svemu tome malo razmišljamo – odvrati Si niša. – Jedno jamstvo zasad imamo: Neru neće staviti na muke punih 14 dana. A do tada se može nešto učiniti.

Pošto su još neko vrijeme vijećali, oprostiše se žalosna srca. Siniša je pošao dolje. Na stubištu nade Filipa i s njim izađe iz palače.

Noć je bila gusta, po ulicama se topio snijeg. Siniša osjeti u nogama neku težinu. Tek sad je osjećao kako je sve ono što se danas dogodilo kod grofa Draškovića potreslo njegove živce. Tek na zraku osjeti kako mu krv uzbuđeno kola žilama, kako je izmučen i umoran.

– Idemo Filipe, na spavanje. – Ja mislim da nemaš kad. – Zašto? – Jer će te sutra u zoru uhititi! – Što ti pada na pamet? – Pošao sam da te potražim u gornjem katu. Jedva otvorih sobu kad

mi dopre do ušiju razgovor grofice Čikulini i tvoje dobre vjerenice grofice Auersperg. Ona je pričala da sije od bio, pa kad te ona ne može dobiti, neće te priuštiti ni kojoj drugoj. Još danas podnijet će protiv tebe prijavu zapovjedniku posade zbog onog tvog nesretnog djela.

Siniša stane. Sva krv poletjela mu u sljepoočice. – Upravo sada! Dosta mije dugo i strogo sudila vlastita savjest, a sad,

eto, dolazi da izrekne svoj sud i svjetska pravda. A što će biti s Nerom? Dok ja budem u tamnici okajavao strašnu smrt njezine majke, umrijet će ona u groznim mukama u ovom tornju.

Kroz tamnu noć pružio se u zrak toranj na Kamenitim vratima poput grdne sablasti. Kroz debele zidine nije dopirao nijedan vapaj nesretnih

W

mučenica koje su dolje u tami, svezane okovima, čamile zbog ljudske gluposti, zlobe i pokvarenosti.

Dugo je stajao na mjestu buljeći preda se. Sad mu se činilo da shvaća zašto ban odustaje od posredovanja za Neru. Naslućivao je da se iza banove odluke krije ženska ruka, a ban bijaše tako slab prema lijepim ženskim rukama...

– Sad mi još jedino preostaje otac Smole. Pođimo k njemu – reče Filipu.

Krenuše u kapucinski samostan. Najednom prozoru još je drhtalo svjetlo. – Što to znači? On još bdi?

Filip pozvoni. Začas su bili u Smoleovoj sobi. Vratar im reče da Smole nije kod kuće, ali da se doskora mora vratiti. Siniša i Filip jedva sjedoše kad im do ušiju dopru koraci.

– U pokrajnjoj sobi netko hoda – upozori Filip. – To je valjda grof Čikulini. Njega je Smole tu smjestio. Čekaj ovdje, i kad se vrati Smole, zovi me.

U OČAJU.

Grof Čikulini šetao je gore-dolje po sobi u kojoj je gorjela mala noćna svjetiljka. Kad ude Siniša, grof ustane, ali ne reče ni riječi.

– Zar vi još ne spavate – upita Siniša. – Ili ste tako rano ustali? – Ne, nisam mogao usnuti cijele noći. – Da niste bolesni? – Sva mi je duša bolesna. Ali, na žalost, od bolesne duše nitko ne

umire. – Kakve vas to misli snađoše?! – Vidite ono svjetlo? – šapne mladi grof i uhvati Sinišu za lakat. Na drugoj strani Kapucinskog trga, u palači grofa Čikulinija,

svijetlili se prozori. – Vidite li onu palaču? – Da to je vaša palača. – Ne, to je palača Petra Zrinjskoga. – Kad ćete se, dragi grofe, već jednom okaniti tih utvara? Rekao sam vam da ste na posve krivom putu. – Nisam. Osjećam u sebi da je sve istina. Čitao sam ovdje u knjižnici

stare dokumente u kojima piše daje kralj Leopold imanje Petra

W

Zrinjskoga doista darovao mom pradjedu grofu Čikuliniju jer mu je bio vjeran. I drugi velikaši bili su za vrijeme Petra Zrinjskoga vjerni kralju pa zašto kralj njima nije dao palaču Petra Zrinjskoga i njegova imanja? Zašto baš grofovima Čikulini? Ne, ne, gospodine, nećete me utješiti. Osjećam da su moje slutnje opravdane.

Lice mladoga grofa bilo je blijedo. Dok je govorio, čeljusti mu je stezao grč. Njegove djevojačke plave oči uprle se preko, u palaču, čiji su prozori bili rasvijetljeni. U salonu se pojavile grofice Čikulini i Auersperg.

– Vratile su se od Draškovića – reče Siniša. – Nešto važno govore! Mladi grof je šutio i zurio kroz rasvijetljene prozore u svileno

pokućstvo, dragocjene sagove po stijenama i vaze po stolovima. – Vidite li, kapetane? Ovako bogato stanuju samo izdajnici. – Ne gledajte više onamo. Vi se hotimice podajete utvari koja će

vam izgristi dušu. Bolesni ste, dragi moj grofe. Otresite se tih misli, inače ćete sići s uma.

– Ne mogu ih se osloboditi. I danju i noću prikazuje mi se onaj strašni trenutak kad banu Petru odsjekoše glavu. I uvijek vidim krv, vidim njegovu glavu. A kad pogledam krvnika, na jednom se njegovo lice pretvara u moje vlastito. Vidim sama sebe. To je užasno, kapetane. To je nepodnošljivo.

Ispod meke plave kose mladoga grofa iskoče kaplje znoja i spustiše se niz lice. Njegove oči odavale su očajan strah i duševne muke.

– Ne smijete ostati ovdje – odlučno će Siniša. – U toj samoći još se više podajete tim ludim mislima. Živite samo s njima i vjerujete u njih, a to vas može dovesti do ludila. Poslušajte me, vratite se kući.

– Nikada! U onu palaču moja noga više neće stupiti. Nikad više neću sjesti na svilene naslonjače na kojima je nekoć sjedio on niti ću spavati na dragocjenom krevetu na kojem je nekad spavao Petar Zrinjski. Moram bježati odavle. Bogatstva i blaga stoje pripadalo mom ocu ja se odričem jer osjećam da mirišu na izdajničku krv.

– Grofe, daje sve i istina što vi mislite o svom pradjedu, zar ste tome vi krivi? U vas nema ni kaplje izdajničke krvi. Vaša je duša čista, a srce pošteno.

– Varate se. U mojim žilama teče izdajnička krv koja je nadvladala i moje srce. Nije li prokletstvo izdajstva to što govorim u snu? Sada već

W

posve dobro znam da sam u snu izbrbljao cijelu našu osnovu kako ćemo spasiti Neru. Netko je za to čuo, možda i moja maćeha, pa je sve to odala Dvojkoviću, i tako je nesretna kontesa izdajstvom ponovno pala u tamnicu. A ja, ja sam bio njezin izdajica. Čujete li? Ja koji bih rado dao svoj život da se mogla spasiti ona koja me je ispunjavala počitanjem, obožavanjem i udivljenjem, u koju sam gledao kao što siromašni prosjak gleda u kraljicu. Ja sam njezin izdajica. Ono što srce ne bi bilo nikada učinilo učinila je ipak moja krv koja mije u času besvjesnog sna natisnula na usta najstrašnije izdajstvo...

– Opet vam velim ne utapljajte se u ludim utvarama. Okanite se toga, grofe! Kad bih mogao prognati i iščupati iz svog mozga te misli! Ali one

peku, tište i žegu poput usijanog gvozda, pritišću mi prsi kao olovni teret. Ne vidim više nikakva spasa, ne mogu nikamo uteći, ne mogu se nigdje sakriti pred tim mislima koje me progone kao sablast. Uteći pred njima mogao bih samo u grob. Možda me onamo ne bi dostigle.

Siniša je s dubokom sućuti gledao u nježnog, malog, suhonjavog mladića koji je sjedio na postelji zguren i potišten i kroz plač govorio kao djevojčica koja ne može da suzdrži suze.

– Mislite, kapetane, da sam kukavica što ovako plačem? Ništa drugo nemam na svijetu nego suze koje mi barem na časak

ublažuju boli. – Ne, dragi grofe, varaju se ljudi kad misle da nije muževno plakati.

Ima jedna suza koju može da plače samo junački muž. To je suza što dolazi iz najdublje dubine poštena patničkog srca. Nije sramota plakati, ali vas molim da se umirite jer ćete nastradati. Ako ne kanite poći svojoj kući, povjerite se kojemu vrijednom velikašu iz okolice, pa idite k njemu:

Čekajte! Danas sam upoznao grofa Juricu Meška. Vi znate, to je onaj mladi grof što je bio zaručen s nekom barunicom Makar? Lehotski – kako li se zvala – pričali su mi čitav roman. On živi povučeno na selu. Čovjek koji je onako živo branio svoju ljubav prema sadašnjoj ženi razumjet će vas – a i mene!

– Eno vam Jurica Meško, on će vas povesti na svoje imanje ili koji drugi od Remetinaca.

– Da se sakrivam kao pravi izdajica? Ne, nikada!

W

Siniša sjedne k njemu na krevet i blago mu reče: – Dobro, nastojte, dakle, tražiti svoje umirenje u radu za druge koji

su vam dragi, ali su mnogo bjedniji od vas. – Koga to mislite? – Nera je u strašnoj opasnosti. – Zar uistinu? – Na žalost, kruta istina. Sve ću vam kazati kad dođe otac Smole.

Tko zna, grofe, nećete li nam baš vi biti od velike koristi? U krajnjoj smo nevolji i ovoga časa ne znam hoćemo li ikad izaći iz te nesreće. Vi znate da ljubim Neru, a i vi je ljubite. Dat ćemo zajedno za nju svoj život. Hoćete li?

– To bi za mene bilo otkupljenje! U taj čas ude u sobu Filip i najavi da se vratio Smole. – Idemo sada k njemu – reče Siniša – a vi se smirite. – Ono što ste mi rekli ispunja me nadom da neću umrijeti sasvim

isprazno i bez koristi. Kad je Siniša ušao u sobu k fratru, snašle su ga zle slutnje. Upita sa

strahom. – Što se dogodilo? – Neru će sutra staviti na muke. – To nije moguće! Sam ban zapovjedio je Krajačiću da se ima držati

zakona – vikne Siniša. – A ipak on to neće učiniti. Neka se spletka plete protiv Nere – zbog

vas, Siniša! Otac Smole spusti umornu glavu i sklopi ruke na molitvu, a Filip

obriše suze. – Što da učinim? – klikne Siniša. Morao bih učiniti nešto strašno,

nešto luđačko, nešto nadnaravno, nešto đavolsko ili božanstveno da istrgnem Neru iz ruke krvnika!

Otac Smole pogleda Sinišu kao da mu je htio reći: ja sam posve nemoćan.

– Oženi groficu Auersperg – dobaci Filip. – Prije bih se ubio! Umuknuli su, zagledali se u pod i zavezli u očajne misli. U sobu se

uvukla tjeskobna tišina. Samo iz sobe grofa Čikulinija čuli su se sitni koraci.

W

RAZORENE NADE.

Drugi dan natrpali se u dućan Andrije Palčića kaptolske prodavačice i prodavači, natiskali se u malu hljebarnicu kao daje svetak.

Palčić, rumen, pripovijeda i toči rakiju, a iz svijeta se od časa do časa čuju poklici: – Zar je moguće?

Niz Kamenitu ulicu spustio se Mikica Smernjak. Baš je prošao pokraj dućana Barice Cindek koji je bio zatvoren, dok je gumbar Adam sjedio žalostan u svom dućanu. Mikica stupa ponosno, da se nije udostojio ni pogledati Adama.

Visoko dignuvši glavu, popne se u Palčićev dućan. Iz džepova mu virili spisi, a iz kratkih rukava duge, suhonjave ruke.

– Dobar dan – pozdravi Mikica. Svijet se naglo razdvoji i pusti ga proći, ali se odmah oko njega

sklopi kao obruč i navali na nj sa stotinu pitanja. – Je li istina što veli Palčić da je Baričina rođakinja, neka žuta

djevojka, opčinila onog lijepog kapetana? Mikica se podupre rukama o struk, a lice mu zadobi vrlo važan

izražaj. – Što bi bilo istina? – reče on hladnokrvno. Svjetina zine. Nije to bila

nikakva Baričina rođakinja. – A tko je bio? Tko? – Grofovska coprnica što ju je đavo odnio ispred tornja. – Kriste! – vikale su žene i muškarci i stadoše se krstiti. – Ne budi lud, Mikice. Vele da je ona djevojka što je bila kod Barice

kržljava i žuta. – Dakako kad joj je vrag preobrazio lice da je ne prepoznaju. – Uh, grom je Božji raznio! – povikne debela mesarica iz Mesničke

ulice. – To još nikad nisam čula. – Dakako da nisi čula – reče Mikica. – Još nikad u tornju na Griču

nismo imali kapetanicu pakla. Samo slušaj pa ćeš saznati... Zid znatiželjnih lica okružio Mikicu i stotinu pitanja padalo je iz

njihovih usta. A on im je pričao sve ono što je Krajačić jučer govorio kod Draškovića. Samo je zašutio svijetu da je Siniša bio onaj đavo koji je oteo Neru. Ali im je pričao da je Nera opsjednuta đavolom, da se

W

namazala coprnjačkom masti, da joj se lice u tornju preobrazilo i da je s Doricom bila u paklu.

Kad je svršio pripovijedanje, lica su ljudima bila crvena i znojna od uzbuđenja i stiske.

– A gdje je sada kapetan? Što je s njim? – I njega će staviti u kavez. – A zašto? – Zašto? Coprnica Nera nagovorila ga je da ubije njezinu majku,

samo da se može dočepati njezina imetka. A tko zna, možda je i mati bila coprnica, kao i stara grofica Ratkay. Sve se to rodilo u paklu. Coprnjačka familija!

– Jao! jao – križali se ljudi sklapajući ruke. – Kakvih sve nemani ima na tom svijetu! – Sačuvala nas sveta Bogorodica! Još se nisu dosta načudili kad oni koji su stajali na pragu opaze da

niz Kamenitu ulicu trči zvonar Markove crkve Žajler. Ljudi se okrenuli prema njemu čudeći se što tako bježi. Slutili su da im nosi nekakvu strašnu novost.

– Što je, kume Žajleru? Bježite kao da vas vrazi gone? pitahu ga ljudi.

Žajler stane i otvori usta htijući nešto reći, ali mu nestane daha. – Ka – pe... – promuca teškom mukom. – Što je? – upita brzo Mikica kao da naslućuje daje Žajler donio

neobičnu novost. – Kapetan – opet će Žajler mučeći se uzalud da izgovori ostalo. Žajler mahne glavom, povuče u se dah i s najvećim naporom reče: – Kapetan Siniša leži u kapucinskom samostanu! Svjetina nagrne iz dućana s velikom bukom u kojoj se izgubila svaka

Žajlerova riječ. Svatko je pitao, a nitko nije čuo Žajlerov odgovor. Ali su ljudi stali bježati uz Kamenitu ulicu i uspeli se gore na Kapucinski trg.

Žamor i buka pred crkvom dovabili su vratara samostana na ulicu. Mikica izađe preda nj i zapita gaje li istina daje kapetan Siniša ovdje, a fratar mu reče:

– Ne mogu vam ništa reći, samo magistrat može... – Ja sam od magistrata – naglo će Mikica.

W

Fratar se zbuni. Nije poznavao Mikicu pa nije pravo znao što da s njim uradi. Ali se Mikica tako ponosno prikazao da mu otvori samostanska vrata i jednim uskim hodnikom povede ga u sobicu u prizemlju.

Kad je stupio na vrata, Mikica se gotovo ukočio od preneraženja. Na drvenoj postelji, odjeven u časničko odijelo, leži Siniša nauznak, ukočen kao da je mrtav. Lice mu blijedo, samo su se gdjegdje vidjele crne pjege. Do uzglavlja je stajao Filip. Okrenuo leđa prema vratima, a lice pokrio rukama.

– Što se dogodilo tvojem gospodaru? – nagovori Mikica Filipa. a uzana fina usta složio na smiješak u kojem je lebdjelo neopisivo

zadovoljstvo. Redom je gospođama ljubio ruke i gotovo se rastapao od milja što su mu sve došle u susret. Znao je da ih je na to potakla radoznalost donosi li im što nova, a ipak je bio tako sretan kao da su ga opkolile zbog njegove osobe.

– Što nam nosite novo? – upitahu ga dame znatiželjno. – Ništa takvo što već ne biste znale. – Strašno je to što se dogodilo sa Sinišom. – Svakoga je iznenadilo – odvrati Sale. – Tko bi mogao slutiti da taj lakoumni časnik može tako ljubiti. – Kako? – upita Sale i nasmiješi se svojim zagonetnim tajan stvenim

smiješkom. – Mislite li daje posrijedi ljubav? – Pa to se razumije. Niste li sami čuli daje do ludila zaljubljen u

Neru kojoj nema spasa iz tornja? – Vaše milosti, dakle, još ne znaju sve... – Što? Što još ne znamo? – Danas ujutro imao je Siniša biti uhapšen po odluci našeg

zapovjednika... – Što vi to govorite? – Njega da uhapse? Ali da... – To nije moguće! – Da, da, živa je istina! – Ali zašto? Zašto? – Zašto? To je vrlo zanimljiva pripovijest koju nije tako la ko tek

naizust izreći – govorio je Sale uživajući stoje sada središte interesa i

W

što sve dame upravljaju na nj oči. – Lijepi ka petan ima na svojoj duši veliku ljagu.

– Recite nam kakva je to ljaga? – ponuka Salea Terka. Kazujte! – Drage volje ako vas zanima... – Naravno da nas zanima. Kako nas ne bi zanimalo? – Molim vas – nestrpljivo će grofica Terka – da čujemo što je? – Kapetan Siniša bio je već od rane mladosti ženskar, a oso bito mu

se svidjela grofica Olga Keglević. – Nemojte se, gospodine, takvim pričama šaliti s nama ukori ga

grofica Drašković. – Oprostite, vaša milosti, nisam kanio da pričam nešto što nije istina.

Tadašnji mladi poručnik u Trenkovoj četi upoznao je groficu Keglević. Gdje, to ne znam. Ali jednoga dana ona je ostavila svoju kćer Neru, kojoj je tada bilo sedam godina, muža i majku groficu Ratkay i pobjegla k njemu. Prikazala je svoj bijeg u dogovoru s ljubavnikom, kao da ju je netko oteo...

– Ali, dragi notare, Olga Keglević bila je vrlo čestita gospoda. Ja sam je dobro poznavala – opet će grofica Drašković. – Ne znam

što se sve dogodilo u toj obitelji, a nisam ni ispitivala jer se grofica Ratkay sasvim povukla iz društva. Ali zna se toč no da se mlada grofica ubila zbog žalosti što joj je muž pao u ratu.

– Tako je to prikazivala grofica Ratkay: da je grofica u Beču, a grof da je pošao u rat i ondje pao, a njegova žena da se od žalosti za njim ubila. Zapravo je obratno. Grofica je pobjegla, a tek je onda grof otišao u rat.

– Gdje je bila grofica nakon bijega? – upita grofica Čikulini. – Svakako negdje s poručnikom Sinišom. Izgleda kao da se Siniša

zadovoljio i zasitio svoje lijepe ljubavnice, koja je bila mnogo starija od njega, pa je umorio ili možda ubio u svađi.

To bi se tek imalo ustanoviti u istrazi. – Zašto Sinišu nisu onda uhitili? – upita grofica Drašković. – Sigurno zato što su svi tajili događaj, a najviše obitelj Ratkay da se

ne bi saznalo za grofičinu zabludu i naškodilo Nerinu glasu. Tako je Siniša dobro prošao. Ali ima jedan čo vjek koji sve to zna, pa je tako stvar izašla najavu sada kad više nemaju obzira prema obitelji Ratkay.

– Zna li to sve grofica Auersperg?

W

– Ne, nije mi poznato, moje gospode. – Nikako ne mogu vjerovati u tu priču – odlučno će grofica

Drašković. – Kapetanu je tada moglo biti tek kakvih petnaest godina. – Mislim da mu je bilo više od petnaest, a ako i nije, Siniša je s

petnaest godina bio razvijeniji od svih drugih mladića te dobi. Žalim, vaša milosti, ako sam vas lišio jedne romantične iluzije. Doskora ćete čuti daje brisan iz imenika časnika carske vojske.

– Dakle, neće ga pokopati s vojničkim počastima? – začulo se razočarano pitanje jedne starije gospode.

– Na žalost, neće, vaša milosti. Štoviše, neće ga pokopati ni kao svakog drugog čovjeka sa svećenikom, a neće biti po kopan ni na groblju, već izvan groblja kao svaki drugi samo ubojica.

Na licima gospoda pojavilo se nemilo razočaranje. – Zaista žalostan svršetak za tako slavnog časnika – reče Sale. –

Tome se nikada nisam nadao. Polako su počele dolaziti i druge gospode, pa se razgovor nastavio.

Sto puta opetovalo se jedno te isto pitanje. Društvo je sve dalje i više kritiziralo Sinišin čin. Na kraju ga svi osudiše. Kad je bilo nadomak predvečerju, gospode se raziđoše kućama. Samo je Terka ostala kod grofice Drašković.

– Sale me umirio. Dosad sam se držala sukrivcem kapetanova samoubojstva. Samo se vama, Terka, čudim što ste tako mirni.

– Dok je bio živ, drhtala je u meni svaka kaplja krvi od ljubomore. Sad sam posve mirna, znam da ne može nijednu dru gu ljubiti i nije mi više stalo.

– Kad je tako, Terka, onda valjda nećete dopustiti da Neru spale – reče grofica glasom koji je molio.

– To je nešto drugo. Nerajoš živi i zato je još uvijek mrzim. Ona me je lišila nekoliko sretnih časova što sam ih mogla pro vesti sa Sinišom. Hoću da Nera umre u bijedi i da prije te smrti vidi mene kako joj se smijem i rugam i time osvećujem za one sretne trenutke što ih je provela s kapetanom kad ju je posjećivao kod hljebarice. Ona mije otela najveće užitke mladosti – i ja ću joj uskratiti pomoć.

Lijepa grofica Drašković sasvim se zgrbila u naslonjaču i zaprepašteno gledala Terku.

W

Spustila se večer. Lijepo Terkino lice obaviše sjene iz kojih se krijesile njezine oči. Jedva što su bile upaljene svjetiljke, na-javiše grofa Vojkffyja.

– Tako kasno, gospodine grofe? Već su svi otišli – začudi se Terka. – Neka mi vaša milost oprosti, prevario me san – i poljubi ruku

domaćici, a onda Terki. – Što velite, grofe, za Sinišu? – Što da rečem – slegne grof ramenima. – Mladost ludost. Nije smio učiniti takve sramote, pa makar ga i uhitili. Neko bi

vrijeme sjedio u tamnici, a na kraju bi ga ipak pomilovali. Ljudi bi zaboravili, kao što se sve na svijetu zaboravlja. Ne mi slite li

vi tako, grofice? – dovrši Vojkffy i pogleda Terku. – Sasvim tako. Sve se zaboravlja! – Jedno nadomješta drugo – život je takav. Alija zadržavam

domaćicu. Smijem li vas otpratiti kući? – okrene se grof Terki. Na stubama Vojkffy reče: – Smijem li vam ponuditi da se o mene oslonite? – Držite li, ako sam udata, da već trebam oslona niz stube? Grof je pogleda vrućim pogledom i nasmiješi se: – Mladosti treba

uvijek oslona da ne posrne... Grofica se nasmije, uzme njegovu ruku i pode naglo niz stube. Tu joj

noga malo zapne o sag, no grof je čvrsto povuče k sebi i pridrži. – Eto, vidite grofe. Mlad čovjek i uz oslon može posrnuti... – Ali onda uvijek pada u naručaj... On raširi ruke prema Terki, približi svoje oči njezinu licu i pogleda

je tako prodorno da je časak stala i sa zanimanjem ga gledala. "Čudnovato", pomisli Terka u sebi kad je prolazila ulicom, "taj kavalir ima tako vreli pogled. Zašto to nisam prije opazila?..."

MEĐU MRTVIMA.

Noć je. Nad Gričem vise debeli oblaci, a topli vjetar zviždi oko kuća. Zamalo se prva kiša sasula na grad. Voda pljušti po krovovima i teče niz ulice. Cijeli grad spava, svi su prozori tamni i zatvoreni.

U samostanu kapucina nitko nije budan. Kroz tamne hodnike odjekuje zavijanje vjetra i udaranje kiše o prozore.

W

U prvom hodniku otvorila se mala vrata. Izađe tamna sjena i šulja se nečujno hodnikom kao da se ne dotiče zemlje ili joj se koraci gube u šumu vjetra.

Silazi stubama polako i oprezno i spušta se stubu po stubu sve niže u prizemlje.

Tu opet malo postane, a onda okrene niskim tamnim hodnikom. Ide po tami tako odvažno kao da joj đavo svijetli nevidljivim svjetiljkama.

Vjetar udari o prozore malog hodnika i uzdrma ih. Sablasni štropot ispuni tamu. Crna sjena otvori vrata nalijevo, zatvori ih i ostane u neprozirnoj tami.

Najednom nešto bljesne. Malo svjetlo zadršće u ruci čovjeka koji se tiho prošuljao kroz tamne hodnike. Drhtavi blijedi traci padoše na blijedo i umorno lice oca Smolea. On se okrene k vratima kroz koja je ušao, zaključa ih, spremi ključ u džep i digne uvis lojanicu. Svjetlo lizne crne i hladne stijene što su se u valovitom krugu stisle nad njegovom glavom. Tik pod njegovim nogama spuštaju se strme stepenice u duboku tamu.

Fratar se polagano spusti dolje. Pred njim se otvori široki hodnik. Lojanica rasvjetljava mrke zidine i kamene nadgrobne ploče fratara koji u tim zidinama počivaju mrtvi san.

Smole prolazi kraj svojih mrtvih drugova mirno i spokojno. Dva hodnika vode lijevo i desno, a jedan ravno. Na dnu ovoga bljesne nešto zlatno. To je oltar na kojem fratri na Svisvete služe misu za pokojnike. Smole pode prema oltaru. Crvena uljanica titra posred mrtve nepomičnosti. On se izgubi za oltarom i rasvijetli lojanicom mala uska vrata. Sablasni kucaj pronio se kroz grobnicu: jedanput, pa onda brzo jedan nakon drugoga – dva puta... Kao daje mrtvi fratar pokucao na poklopac svoga lijesa, Dva tri hipa bila je potpuna tišina, a onda se otvore vrata... Smole ude, a pred njim u maloj sakristiji stoji Filip.

– Kako je? – šapne Smole. – Sve onako kako je i bilo. Smole pode u dno sakristije i osvijetli Sinišu koji je ležao blijed i

ukočen. Fratar pruži Filipu svijeću, izvadi iz džepa bočicu, nalije na ruke tekućinu i stade Siniši trljati sljepoočice i žile. Onda namoči maramicu i metne mu je pod nos.

W

Trenuci prolaze, lojanica dršće, a mrtvaci spavaju svoj vječni san. Obavija ih mukla tišina. Svuda ukočeni mir.

– Što to znači da se još ne budi? – tjeskobno će Filip. – Ne znam – šapne Smole sakrivajući tjeskobu. – Točno sam

izračunao. Nakon trideset sedam sati mora se probuditi. Dobro poznam te kapljice, iskušao sam ih u jednom talijanskom

samostanu... – Možda bi ipak bilo bolje da smo upotrijebili onaj Uršin "pospanac"

kojim su jednom Neru uspavali njezini otmičari. – To ni izdaleka nije tako sigurno. Dobar bi liječnik morao vidjeti da

samo spava, a ovo zavede i najboljeg liječnika. A onda, ne znate vi kako je to kad se čovjek ne može maknuti, a čuje sve što se oko njega zbiva. Nera mi je pričala kakve je strašne časove proživljavala u onom snu. Ove kapi uspavljuju tako da čovjek ne zna za sebe, a to je mnogo bolje za onoga koji ih uzme.

Njihov šapat prodirao je kroz sakristiju, kao da šapću mrtvaci. – Možda sam metnuo jednu kapljicu previše, pa će dulje spavati, ali

ne vjerujem. Brojio sam kaplje kao časove svoga života. – Čini mi se da su mu se grudi maknule. Smole prisloni uho na Sinišine grudi. – Već diše. – Oh, sad mi je lakše. Ja sve nekako nisam vjerovao da će se on ikad

probuditi. U taj čas Siniša otvori oči. Zjenica mu je mutna, ukočena. – Ne bojte se – šapne Smole Filipu. – Trebat će barem pola sata dok

mu se vrati vid, sluh i svijest, a onda je opet kao vuk. Sjeli su i čekali. Fratar se nije preračunao. Siniša se doskora podigne, sjedne na svoj

neobični ležaj, protegne se i zijevne. Kao da je u-stao iz običnog sna. U prvi je mah začuđeno pogledao oko sebe. Kad opazi Filipa, odmah

će: – Ti si to? Ovaj mu se baci oko vrata i stane ga grliti kao otac sina kojega davno

nije vidio. – Kako se osjećate? – zapita Smole Sinišu. – Kao da sam previše spavao.

W

– A sjećate li se kako ste zaspali? – Sjećam li se? Da, čini mi se da se sjećam. Nismo li zajedno sjedili

u vašoj ćeliji – vrlo žalosni i nesretni zbog Nere. Ali odmah se lecne, uhvati fratra za ruku i sa strahom ga upita: – Što je s njom? Jesu li je stavili na mučila? – Krajačić strpljivo čeka novoga krvnika. Pismo što smo ga pisali

Rafaelu urodilo je obilnim plodom. Ponajprije treba da se odjenete u svoju novu uniformu. Sašio ju je samostanski krojač – reče Smole – a taj starac nikad ne izlazi. Nema, dakle, straha da bi se što saznalo.

Sinišino visoko vitko tijelo izgubilo se u ljubičastoj halji do poda. Preko ove prebacio je crni plašt, glavu pokrio širokim crnim klobukom, a jedno oko povezao crnim zavojem.

– Nikad se nisam nadao da ću nositi suknju ni onda da dođem po drugi put na svijet kao danas. Kad uza se ne osjećam sablju, kao da nemam desne ruke.

– Dosad ste ratovali sabljom, a odsad himbom i lukavošću, dragi moj kapetane!

– Zabunili ste se, ja sigurno u ovom času više nisam kapetan. – Da, da! Skinuli su vam kapetanski znak dok ste ležali na odru... – Privjesili su mi ga kad sam ležao na bojnom polju. A jeste li me

već pokopali? – zapita Siniša. – Ove noći. – Sprovod je svakako bio traljav? – Nosili su lijes izvan groblja, a na sprovod su došla dva stražara i

nekoliko vaših momaka. Plakali su... – Dobri, vjerni momci! I nitko nije zamijetio da u lijesu nije Siniša. – Ja sam u lijes nametao mnogo olova i pošao s njima da sve bude u

redu. – Da znaš kako su babe navalile moliti za komadić krpice tvoga

odijela jer da im to donosi sreću. Nudile su po dvije i tri forinte za krpicu – reče Filip.

– Što nisi otvorio trgovinu? Sva trojica izađoše iz sakristije u grobnicu da bi se popeli u

samostan.

W

Jedva su prošli nekoliko koraka i za sobom ostavili oltar sa crvenom uljanicom, kad u prednjem dijelu grobnice ugledaju kako na tamnoj stijeni titra malo svjetlo.

– Što je to? – prošapće Smole i zaustavi se. – Još je netko ovdje osim nas! – šapne Siniša i puhne u lojanicu što

ju je fratar držao u ruci. Ostadoše u tami. Između njih i rasvijetljenog prostora još je čas bljesnulo na stijeni,

čas na podu. Stisli se uza zid i motrili sablasno svjetlo, udaljili se od oltara. Nosi li tko svjetiljku, po grobnici, ili je to utvara? Najednom kroz mrtvu tišinu prodre očajni, mukli rik živa stvora. Svjetlo se utrne i ponovno oko njih polegne mrtvi mrak i olovna tišina.

Siniša pokroči naprijed, ali ga Smole i Filip zadrže. Prošlo je mnogo časaka a da se nisu maknuli. Čekali su što će se

dogoditi. Uzalud. Oko njih su mirno i spokojno snivali mrtvaci. Ništa se ne miče. Samo mali plamičak uljanice nad oltarom žalobno titra po crnim stijenama.

– Kao da se netko zagušio – šapne Siniša. – Idemo! Krenu naprijed. Kad su došli u široki prostor, zapale lojanicu i

podignu je uvis: – Tko je ovdje? – upita Smole. Odgovori mu vlastita jeka. Pretraži sve kutove. Nigdje ništa. Iz glatkih stijena strše samo

nadgrobne ploče pokojnih fratara. Filip se okrene nalijevo. – Što je to? – Zdenac – reče Smole. Pristupe bliže. – Što je u tom zdencu? – upita Siniša i posvijetli u zdenac iz kojeg je

stršila tama. – Dajte mi, oče, uže ako imate. Na jednoj grobnici fratar nađe uže i da ga Siniši. Ovaj sveže na jedan

kraj užeta lojanicu i polako je spusti u zdenac. – Nema ništa. Siniša okruži lojanicom oko cijele površine vode. – Ipak, nešto je tu. Ondje, u blizini zida, pliva po vodi nešto okruglo. – Nešto se svijetli kao da su mokre dlake. – Kad bismo imali kakvu posudu?

W

– Donijet ću odmah iz sakristije posudu za svetu vodu. Ona ima držak – reče Smole i pohita u sakristiju. Brzo se vrati.

Siniša sveže držak na uže i spusti posudu u zdenac. Neko je vrijeme tražio po vodi kad osjeti daje posuda udarila o nešto tvrdo. Zaroni posudom u vodu, zgrabi, i povuče.

Sva trojica znatiželjno su se okupila oko posude. U njoj je ležala muška glava, odrubljena od trupla. Tamna mokra kosa sjala se na svjetlu. Očito je dugo ležala u zdencu, jer je voda izjela oči i kožu s lica.

– Što vam se čini, oče Smole, kako je ova glava dospjela ovamo? – Nevjerojatno je to što vide moje oči... – Ovako jaka glava mogla je pripadati samo jakom tijelu. – Možda je i truplo u zdencu? – Ne znam je li utvara – reče Siniša – ali kao da je to glava onog

čovjeka što su mu je kradljivci Krajačićeva vina odrezali od trupla u sučevoj klijeti.

– To je vrlo vjerojatno – potvrdi Filip. Siniša pričvrsti o uže dvije željezne šipke što su ležale pokraj zdenca

i stane njima tražiti po vodi i spuštati ih sve do dna ne bi li napipao kakvo truplo.

– Ništa ne osjećam – reče on – ali bi trebalo bolje pretražiti zdenac. Kome je palo na um kopati zdenac u grobnici?

– Ne znam – odvrati Smole. – 1 najstariji fratri ne sjećaju se tko gaje iskopao, tek se zna da postoji već odavno. Ali nikad ga nitko nije dirao.

– Tražili smo čovjeka koji je kriknuo, a našli smo glavu koja je već dugo ležala u zdencu. Sve sam više uvjeren daje to glava onog čovjeka iz Krajačićeve klijeti koji je na račun vještica krao sučevo vino.

– Ali kako bi mogla dospjeti u grobnicu? Tko ju je mogao baciti? – Ima li još kakav drugi izlaz iz grobnice? – Nema. Jedini je izlaz ovaj koji vodi stubama u samostanski hodnik. – Ipak ćemo malo razgledati te zidove – ponuka Siniša. Uzeše s oltara svijeće i stadoše pretraživati cijelu grobnicu. Ali nisu našli ništa. Svuda okolo bile su čvrste jake zidine od opeka,

nigdje nikakve rupe, nikakva kutića, nikakva izlaza. Vrata grobnice nađoše zaključana, a ključ je imao Smole.

– Da vjerujem u duhove, rekao bih da su mrtvi ustali da se malo prošeću od dugotrajnog sna. Ali ovako mi preostaje samo još to

W

uvjerenje daje netko ušao na samostanska vrata, otključao ih drugim ključem i opet se vratio.

– Ja sam ključ uzeo zato što sam se bojao da nesretnim slučajem ne dođe za mnom koji od braće i vidi daje ključ u ključanici, a to bi pobudilo sumnju.

– Dakle, netko je mogao poslije vas doći s drugim ključem. Isto je tako mogao drugim ključem ući u grobnicu prije dva mjeseca

i baciti glavu u zdenac. – Zaboga, to nije moguće! – Neću da okrivim koga u samostanu – reče Siniša. – Ipak, onaj koji

je ovu glavu bacio u zdenac, mogao je doći do zdenca samo kroz samostan.

– Meni staje pamet. Stranac nikako ne može u samostan, a da ga tko ne opazi. Ali, pođimo sad gore – predloži Smole.

– Vrijeme je poodmaklo, i fratri će uskoro ustati. Glavu ćemo sakriti u sakristiju.

Sva trojica popeše se stubama do željeznih vrata, kroz koja je prije ušao Smole, pa se oprezno i tiho ušuljaše u hodnik. Grobnu tišinu stoje vladala dolje razbije ovdje šum pljuštavice

i zvižduk oluje koja još uvijek nije popuštala. Ona im posluži da se nečujno uspnu u prvi kat. Uđoše u veliku sobu u kojoj su bile spremljene škrinje i ormari puni starih spisa i knjiga. U kutu na starom divanu ležao je grof Čikulini.

– Kad su ušli, mladić skoči i osta kao ukopan. – Znao sam da ćete doći u tom odijelu – reče Čikulini – ali vas nisam

prepoznao. Kako vas samo iznakazuje to odijelo i povezano oko. – To mi je vrlo drago, mladi grofe. Na drugom svijetu ostavio sam

sablju, oko i pristalost. – Kako sam se bojao! – reče grof. – Sve nisam vjerovao da ćete ikad

ustati s onog ležaja. – Pa ipak je to moguće, hvala budi mudrim ljudima koji i otrove

umiju upotrebljavati za ljudsko dobro. A kako je vama? Jeste li se umirili?

– Ovih dana nisam ni na što drugo mislio već samo na Neru, na vas i Rafaela.

– To je mnogo zdravije nego da sebi razbijate glavu pra djedom.

W

– A sada na put – klikne Čikulini odlučno. – Vrijeme baš nije ugodno – primijeti Smole – kiša lijeva, ali je vrlo

prikladno da vas ne sastane tko od Gričana. A vi, Siniša, morate prije založiti. Poslije ovog sna treba napuniti želudac.

Grof Čikulini i Filip izadoše iz sobe, a Siniša je dotle jeo meso i pio vino što mu gaje spremio Smole.

Doskora se Filip i grof vrate s malim torbama, ogrnuti u ogrtače, sa šubarama na glavi, spremni za put. Otac Smole uze iz ormara pismo i pokaže ga Siniši.

– Ovo je pismo za kraljicu. – Napisali ste ga vrlo dobro – reče Siniša pošto ga je pročitao. –

Glavno je da ste spomenuli obećanje što gaje kraljica nekoć dala grofici Ratkay da će ispuniti svaku njezinu molbu ako joj se kadgod obrati. Dospije li pismo u njezine ruke, kraljica će održati riječ...

– Kunem se svojim životom da hoće – oglasi se grof Čikulini. – Ono što mi rekoste izvršit ću. Dan i noć čekat ću pred dvorom i kad se kraljica izveze, bacit ću pismo u kočiju.

– Budite oprezni – reče Siniša. – Ako je s kraljicom grofica Auersperg, onda čekajte drugu zgodu. Bilo bi najbolje da joj predate onda kad se s njom vozi samo mladi car Josip II. On je jedini čovjek na dvoru koji sigurno ne vjeruje u vještice.

– Dobro. Iz moje ruke tu molbu neće primiti nitko nego samo vladarica ili mladi car. Ali prije nego odem moram vam zahvaliti – reče Čikulini tronutim glasom – što ste mi povjerili tako veliku i svetu stvar. Dali ste mi prigodu da popravim ono što sam prvi put na Savi pokvario. Bit ću vam zahvalan preko groba.

– Nema potrebe da zahvaljujete. Pođite na put vedra lica i u svakom trenutku mislite samo na to da o vašoj lukavosti i spretnosti ovisi Nerin spas!

Siniša zagrli Filipa, onda priđe grofu Čikuliniju, uhvati njegovu slabašnu ruku, srdačno je stisne i zagrli ga. Kad je podigao glavu s njegovih grudi, Siniša opazi da su mu oči suzne.

– Nadajmo se da ćemo se sastati sretniji nego što smo danas. – Tko zna hoćemo li se još ikad vidjeti? – odvrati grof turobno. Onda

pode s Filipom i ocem Smoleom dolje i kroz crkvu izadoše iz samostana.

W

Vani je bilo još tamno, no kiša je već popustila, a jutro je bilo nadomak. Pred crkvenim vratima stajao je Sinišin momak i držao dva konja.

– Zbogom, oče Smole – šapne Čikulini. Filip i mladi grof uzjašu konje i potjeraju ih preko Kapucinskog trga. Kad su prolazili kraj Čikulinijeve palače, grof se obazre na njezine

tamne prozore. – To je posljednji put što gledam ovu palaču – reče i potjera konja.”

KRVNIK NEUHOFER.

Rafael je sjedio u svojoj sobi. Bila je noć. Pri svjetlu uljanice čitao je pismo:

"Čestiti i pobožni svece! Glas o tvojoj svetosti dopro je daleko preko

granice tvoje domovine, pa i do mene. U Mariboru sam čuo da u gradu Griču ima jedna vještica, rodom grofica, o kojoj se pripovijedaju zločini o kakvima ja, koji sam u Njemačkoj stavio na muke barem 1000 vještica, nikad nisam ništa čuo. Kako se sada nalazim na granici Hrvatske, u Štajerskoj, kamo me je pozvao sud da jednu okorjelu vješticu prisilim na priznanje, želja mi je da vidim tu čuvenu grofovsku vješticu i da je, ako mi sud dopusti, sam podvrgnem mukama.

Izumio sam posebna mučila i nikad se još nije dogodilo da na tim mučilima vještica ne bi priznala sve što god je u životu učinila zla. Otvorio sam dosad usta i najopasnijoj vještici pa bih vrlo rado pokazao svoju vještinu i vašim sudovima, ako budu htjeli. Ali, upozoravam te da moja mučila mogu koristiti samo onda ako prije mene vješticu nije dotaknuo ni jedan drugi krvnik ni grabant. Odlučio sam kad ovdje svršim posao, odmah doći u Zagreb da je barem vidim jer me kao stručnjaka silno zanima. A kad bi se ti, svece, zauzeo svojim riječima i preporučio me gradskom sucu, bio bih ti pripravan dati 50 zlatnih cekina da ih upotrijebiš u slavu Božju.

Dok se ne vidimo, cjelivam tvoje svete ruke. Neuhofer, prvi krvnik njemačkih mučilišta."

W

"Otkad sam primio ovo pismo", mislio je u sebi Rafael, "a toga krvnika nema, njegovih cekina nema! A ipak sam ja za ovih 50 cekina izvršio svoj posao."

"Istoga sam jutra potrčao Krajačiću koji je onog dana htio kontesu staviti na torturu, ispripovijedao mu o tom krvniku čitave litanije i nagovorio ga da ga pričeka. On je odmah pristao, ali je nestrpljiv jer, veli, cijele noći ne može mirno spavati. Neprestano sniva o Neri kako dolazi k njemu s vješticama i vragovima pa jedva čeka daje što prije stavi na mučila i osudi. Da se nije i on zagledao u nju – taj luđak..."

"Samo kad mi taj krvnik ne bi izmaknuo. Poslao mi je pismo po fratru – varka, dakle, nije! Bilo bi šteta 50 cekina. Kako se to kod kršćana dade lijepo zaslužiti, sjedeći u naslonjaču i smišljajući koješta! Kad bi samo taj Neuhofer već jednom došao! Svaki dan moram tri puta trčati Krajačiću da ga tkogod ne odgovori. Naš krvnik Puncer nimalo neće biti zadovoljan, kad sazna da će drugi spremiti u džep zaslužbu koja bi, zapravo, išla njemu. Već davno nisam vidio na okupu toliko zlatnika."

Na vratima netko oštro zakuca. Rafael pode i otvori. U sobu ude stranac. Visok, nešto pognut, u ljubičastoj halji sa crnim šeširom i crnim ogrtačem. Po garavu licu izrasle su crne dlake, brkovi su mu bili kuštravi, a jedno oko svezano crnim rupcem.

– Hvaljen Isus! – pozdravi stranac njemačkim jezikom i čudnim mrkim glasom.

Svetac ga iznenađeno pogleda. – Po svetoj halji što pokriva tvoje tijelo – reče stranac vidim da si

bogobojaznik Rafael o čijoj se svetosti pronio glas nadaleko i široko. – Ja sam taj – odvrati Rafael njemački. – Što želite? – Prije svega, dopusti da se ustima dotaknem ruba tvoje haljine –

reče stranac, klekne jednom nogom pred "sveca" i poljubi mu bijelu haljinu.

Rafael se osjeti silno počašćen. – Ti si ovih dana primio pismo poslano po jednom fratru? – upita stranac. – Jesam – klikne Rafael jedva se suzdržavajući od veselja. Bilo je to

pismo glasovitog krvnika Neuhofera iz Njemačke. – Taj sam ja.

W

– Hvala providnosti da ste prispjeli. Već vas teško čekam. – Nisam se žurio – odvrati stranac. – Čuo sam, naime, daje vještica o

kojoj sam pisao već bila stavljena na mučila. – Nije. Ja sam sucu savjetovao da pričeka na vas i on je prihvatio

moj savjet! – Hvala – tiho će stranac. – Ali da ne misliš, sveti oče, da mi je

možda do plaće što je propisana krvniku za taj posao. Ta ja sam za put potrošio mnogo više nego što bih dobio za ovo.

Menije mnogo više do slave koju ću steći pred sudovima svijeta kad se pronese glas daje na mojim mučilima priznala svoje grijehe najzlokobnija vještica stoje pamti vaša sudbena povijest. I zato mi dopusti da ti predam 50 cekina. Ti ih upotrijebi na slavu i diku Božju. Ali neka sve to, osim nas dvojice, nitko ne zna. Neću da zna ljevica što čini desnica. Ja sam bogat i za plemenite stvari mogu žrtvovati tu svotu, čak i više!

– Blagoslovljena budi tvoja darežljivost. Upotrijebit ću sve zlatnike za spas tvoje duše – reče "svetac" sklopivši ruke, a oči mu sijevnuše.

Budući da je Rafael spremio novac, pozvao je stranca da s njim pode Krajačiću u njegov stan.

Ubrzo su gradski sudac i krvnik Neuhofer sjedili zajedno. Stranac je pokazao Krajačiću svoje spise, preporuku biskupa s pečatima i potpisima daje on najslavniji inkvizitor vještica. Krajačić se oduševljavao. Promatrao je stranca s osobitim poštovanjem. Odijelo što je nalikovalo napola krvničkom, napola jezuitskom, kakvo je sudac vidio na nekim talijanskim slikama koje su prikazivale inkvizitore 14. vijeka, ulijevalo mu osobito počitanje. Promatrao ga je važnim licem dok je stranac ispitivao suca u najtanje tančine povijest vještice Ne-re. Ispitivao ga je za sve optužbe što ih podigoše protiv nje, a Krajačić je pričao vrlo obradovan time što se novi krvnik zanima za sve sitnice, o svemu raspravlja s velikom pomnjom, zgraža se, maše glavom, snebiva nad onim što mu on pripovijeda.

– To što sam čuo upravo je nečuveno – reče stranac. Kad se radilo o kakvoj okorjeloj vještici, mene su pozivali ne samo svi sudovi u Njemačkoj već su me zvali i u Austriju, Švicarsku, pa i u Italiju. Tamo sam vidio i stavljao na muke ču vene vještice, ali to što mi vi pričate nadilazi sve što sam do sad znao.

W

– A čuo sam – reče sudac – da vi imate posebna mučila za vještice na kojima svaka bezuvjetno prizna svoje zločine.

– Jest, to je istina. – Rado bih ih vidio. – To su teški željezni strojevi koje moram uvijek posebno zgotoviti

prema tijelu vještice. – Onda bismo mogli odmah poći u toranj da vidite vješticu. Tvrdokorna je do krajnosti. Već nekoliko dana neće da uzima hranu.

Očito hoće da se ubije glađu. – Dajem svoju glavu da će od danas jesti. Podu odmah u toranj, Krajačić povede stranca tamnim hodnikom, a

stražar im otvori zaključana vrata i posvijetli bakljom. Krajačić se nije usudio prijeći praga tamnice, već je stajao vani dok

je njegov gost ušao u zatvor – mali uski prostor. Na slami leži Nera. Njezine duge raspletene kose pokrile su blijedo upalo lice i pola tijela.

– Ustaj! – zapovjedi stražar što je držao baklju. Ali se ona ne makne. – Pustite je – reče krvnik stražaru njemačkim jezikom, a onda se

okrene Krajačiću: – Bit će mi teško jer ne znam jezika kojim se ovdje govori. Neka se pandur ukloni.

Sudac zapovjedi stražaru neka izađe. – Mi u Njemačkoj vještice upravo tovimo u zatvoru, hranimo ih

najboljim jelima – reče krvnik sucu. – Kako to? – začudi se Krajačić. – Da tjelesno ojačaju jer tada im đavo ne može na mučilima ničim

oduzeti svijest. – Vidite – klikne Krajačić – to je istina. Kod nas im svaki đavo

oduzima svijest pa leže po dva-tri sata, a da ništa ne kažu. – Šteta što je tako slaba. Neću moći odmah početi s tor turom. Neka

vaša milost zapovjedi da donesu dobre juhe, me sa, vina, a onda bih molio vašu milost da mi pošalju najboljeg kovača da se s njim dogovorim kako će iskovati mučila.

Na Krajačićev nalog stražar u zemlju zatakne baklju i pođe po jelo, a sudac pobrza gore u stražarnicu po jednog stražara da mu pošalje željenog kovača. Stranac je dotle ostao sam u ćeliji. Nekoliko je časaka gledao za sucem, a onda promijeni svoje držanje i kao tat skoči k Neri, sagne se k njoj i prošapće:

W

– Nero! Djevojka se prene, otvori oči i pogleda stranca. – Nero – šapne on ponovno. – Ne prepoznajete moj glas? Ja sam vaš prijatelj – Siniša! Nerine se obrve trgnu, a blijedim i upalim licem preleti

zaprepaštenje. – Vidim, ne prepoznajete mi lice, ali to sam uistinu ja. Slušajte moj

glas, on vas ne može prevariti. Pokoravajte mi se pred sucem, on je u našim rukama. Uzmite jelo što ću vam ga dati i slušajte sve što ću vam kazati. Sve što govorim i činim samo je za vaš spas. Činite to kao da se protiv volje pokoravate mojim riječima.

Nera mu htjede pružiti ruku, ali je obuze takvo uzbuđenje daje zaklopila oči i klonula na slamu. Siniša brzo ustane i pođe k vratima. Uto se sudac vrati i najavi da kovač nije na Griču i da će tek sutra biti ovdje. Međutim, stražar je donio jelo.

Tobožnji krvnik okrene se k Neri i zapovjednim glasom reče: – Uzmi jelo. Ja želim da jedeš. Nera tiho i pokorno pogne glavu: – Jest ću... Krajačić od čuda raskolači oči. Takvom se uspjehu nije nadao. Nera posrkne juhu, pojede mesa i ispije nekoliko gutljaja vina. – Vi ste čudovište – klikne Krajačić kad su izlazili iz Nerine tamnice.

– Nismo je mogli ničim prisiliti da jede, a evo kako se sada brzo pokorila.

– Ja imam samo jedno oko, ali kad njime pogledam vješticu, pokorava mi se kao pas.

– Mi smo vašu milost već odavno ovdje trebali – reče Krajačić i zatvori željezna vrata Nerine tamnice, a ključ preda novom krvniku s riječima: – Evo, predajem vam je posvema.

– Imate li još koju vješticu u tornju? – Kako ne. Ako vas zanima, molim da ih pogledate. Krajačić odvede novog krvnika u veliku tamnicu. Dvije žene stajale

su svezane u okovima za stijenu, a jedna je visjela na užetu i tupo zurila preda se.

– Ovo je vještica Marija Vugrinec – reče sudac. Već je šest mjeseci u tornju. Mučili smo je barem sedamdeset sati, ali ona šuti kao grob. Ova

W

je ovdje moja služavka Dorica. Ta je pri znala sve bez muka i bit će uskoro spaljena. Ova mlada žena je nekog gumbara koju svijet poznaje pod imenom Barica Cindek. Jučer smo joj metnuli palčenice, ali nije priznala ništa.

Molio bih vašu milost kad biste se htjeli potruditi i katkad po gledati i ove vještice.

– Učinit ću po vašoj želji. Ali sad želim još nešto: hoću sta novati u tornju.

– To je lako. Gore nad tamnicama ima jedna prostrana soba. – Vrlo dobro. Prije no što se latim posla, redovito se ispovijedam i

pričešćujem. Onda se uvučem u svoju sobu i ne primam nikoga. Molim propisane molitve i ni s kim ne razgovaram nego samo s vješticom koju kanim mučiti. Naravno, spreman sam razgovarati s vama kad god zaželite.

– Hoću li moći biti nazočan mučenju? – Naravno! – Koji dan želite početi s mučenjem? – Samo onaj koji ima u datumu broj sedam, dakle: sedmog,

sedamnaestog ili dvadeset i sedmog. Sad je na redu sedamnaesti. – Samo vas upozoravam još na to da sve one dane kad pripremam

vješticu za mučila ne smije u gradu biti ni spaljivanja vještica, ni svečanosti, ni parade, ni plesa, ni svatova jer se kod tih svečanosti uvijek sakupljaju vještice i krvniku kvare posao.

– A baš ovih dana imala bi se vjenčati moja kći s gradskim odvjetnikom.

– Onda ćemo mučenje odgoditi na dvadeset i sedmoga reče krvnik. – Ne, ne. Volim da se odgode svatovi, premda mije to neugodno jer

smo ih već nekoliko puta odgodili zbog bolesti moje kćeri. – Recite mladom vjereniku da djevojka još nije potpuno zdrava. To

je najbolji izgovor. I ja bih volio da vaša milost do živi iznenađenje kakvo još niste imali. Ta okorjela vještica ne će moći zatajiti ni najmanji zločin.

– Ja potpuno vjerujem u vas. Što god želite, samo recite, sve će biti po vašoj želji – reče sudac i odvede krvnika u sobu nad tamnicama.

Noć je. U tornju u gustoj tami usnuše vještice izmučene od boli i plača. U tornju je tiho, samo vani u stražarnici bdiju stražari i kartaju se.

W

Malim drvenim stubama spušta se Siniša u podzemlje tornja i polako se šulja Nerinoj tamnici. Tiho poput duha otključava vrata.

Nera je ležala otvorenim očima na slami i zurila preda se. – Niste li se prestrašili, Nero? – Znala sam da ste vi. – Kako vam je? – Pogledajte me!... – Zašto ste odbili hranu? – Hoću da umrem! – Pred vama je život!... – Ne vjerujem više u to. – Morate vjerovati. Nero. Otac Smole, Čikulini i ja oslobodit ćemo

vas odavle. – Čikulini će vam pomoći da me oslobodite? Ta on je tako plah – što

bi on mogao učiniti? – Pošao je u Beč i prodrijet će do kraljice. – Ne vjerujem da će to učiniti. – Hoće jer vas ljubi! – Siromah! Njezin samilosni glas čudno ga se dojmio. – Zašto imate svezano oko? – upita ga ona. – Da se bolje prikrijem. – Ako ipak tko u vama nasluti Sinišu? – Nije im ni na kraj pameti. Ja sam za njih mrtav i pokopan. Vi ćete, Nero, odsad jesti, morate se oporaviti. Tako sam opčinio

Krajačića da će vam dati najbolju hranu. – A što će biti ako se oporavim? Odavle se ne može bježati, stražari

bdiju dan i noć. – Neka bdiju. Nastojte se oporaviti. Ja ću misliti kako ćete doskora

na slobodu. – Slušat ću vas! – odgovori ona smireno. – Da sam vas barem prije

slušala. Šapćući je izrekla te riječi. Ali u njegovoj duši odjeknuše poklici.

Osjećao se sretnim što ga ona smatra svojim prijateljem i što je odlučila poslušati ga.

W

– Kako bih vam rado pripravio ljepši ležaj i omogućio malo svježeg zraka i toplog sunca. Ali ne smijem učiniti ništa što bi moglo samo načas uzdrmati Krajačićevo povjerenje...

Brižno joj popravi slamnato uzglavlje i pokrije ga gunjem što joj ga dadoše po njegovu nalogu.

– Sad spavajte i mislite samo na svoje oslobođenje – koje će doći. S tim riječima Siniša izađe iz tamnice. Nera je gledala za njim, a njezino je srce pitalo razum: "Zašto on sve to čini za mene?..."

U BEČU.

U Beču vrvi svijet. Ulicama hrle djevojke u svilenim šeširima, gospode u baršunastim ogrtačima. Svilene odjeće lepršaju oko njih i pobuđuju pozornost kavalira što se žure iz jedne ulice u drugu. Kočija se s kočijom prestiže. S veselim smiješkom na ustima susreću se Bečani kao da svaki od njih uvijek slavi samo blagdan.

Nedaleko od carskog dvora stoji mali grof Franjo Čikulini. Odjenuo se u najsvečanije odijelo hrvatskog velikaša. Njegovo djevojačko lice, oko kojega leprša plava kosa, bijede je nego ikad.

"Kako su svi ti ljudi oko mene sretni!", šapće on. "Samo ja moram snositi tolike boli. Svi ljudi idu vedra čela – samo ja nosim žig..."

– Zašto ste tako blijedi? – zapita ga Filip stojeći uza nj. – Otkako smo ovdje, neprestano se uzbuđujete. Rado bih znao što vam je na duši.

– Nije to mala stvar, dragi Filipe, što imam da izvedem. Neprestano se plašim da neću uspjeti...

– Ne bojte se, ova vaša odora vrijedi više nego sva odvažnost. Kad vas samo vide da ste poletjeli kraljičinoj kočiji, kraljica će spaziti vašu plemićku odoru i neće proći a da ne zapi ta tko ste, što ste i što želite. Samo, ako se kraljica izveze u za tvorenoj kočiji – onda će biti zlo.

– Već sam nestrpljiv. Izgubili smo tri dana, a kraljica se nije povezla u šetnju. Hoće li danas?

– Htio sam se propitati negdje oko dvora, ali bi to bilo sumnjivo – reče Filip. – Ali još nije doba. Kraljica uvijek izlazi u četiri sata. Pođite, idemo dotle u jednu gostionicu.

W

U gostionici naruče vina i nešto za jelo. Jedva su zagrizli, kad opaze da su u gostionicu ušla tri hrvatska đaka. Jedan je od njih mladi Stiller, sin liječnika Stillera.

Kad su opazili Čikulinija, učinili su se kao da ga ne vide. Mladog se grofa to teško kosnulo. Odloži jelo i obori oči. Najednom Čikulini ustade i pode prema Stilleru koji je sjedio za stolom sa svoja dva druga i pruži mu ruku. Stiller ga pogleda, ali ne prihvati grofovu ruku.

Mladić zadršće, pa je trebalo nekoliko časaka dok je smogao riječ. – Zašto to činiš, druže moj? – upita slomljenim glasom. – Suvišno je da me pitaš. – Ti, dakle, vjeruješ Dvojkoviću? – On je najbolji prijatelj tvoje majke pa vjerojatno nešto zna. Ali

uzmimo da mu i ne vjerujem – nije li sumnja posve opravdana? Nisu li nas uhvatili u stupici upravo s onom crvenom svjetiljkom kojom si nam ti imao dati znak da se možemo mirno iskrcati? Istina, oni su te zatvorili s nama, ali samo prividno. Nisu li te sada pustili na slobodu iako si pucao na Dvojkovića?

– A zašto sam pucao na njega? – Valjda zato što te odao. Čemu se uzrujavaš? Daj nam dokaza da

nisi baš ničim sudjelovao pri tom izdajstvu, dokaži nam da je Dvojković lagao pa ćemo ti svi pružiti ruke i moliti te zaoproštenje. Dajem ti riječ.

Grudi mladoga grofa sapinjale se, pred očima mu se smračilo, a tijelo mu se počelo trzati. Posrne i sruši se.

Svi pohitaše k njemu, polise ga hladnom vodom da ga dozovu k svijesti.

– Nisi mu smio ništa govoriti – ukori Stillera jedan od drugova. – Znaš daje bolestan kao suhi list na drvu – a možda ga to ipak peče.

Kad se Franjo probudio iz nesvjestice, razabrao je da leži na gostioničkoj klupi. Uza nj je stajao Filip s gostioničarom i njegovom ženom, a podalje pokraj vratiju opazi Stillera i njegova dva druga. Prvi pogled padne na drugove. U tom pogledu kao da se zrcalila duboka, beznadna bol. Okrene se Filipu i šapne:

– Idemo! Dok je grof prolazio kraj Stillera, bijaše tako blijed i slomljen da se

drugovima očito sažalio. Vani na ulici grof stade tako brzati da gaje Filip jedva stizao.

W

– Samo, hoće li danas kraljica u šetnju? – pitao se Filip. Filip je nastojao da grofovu pozornost svrati na nešto veselo, na

kakvu lijepu damu, zaustavljao se pred dućanima ne bi li ga razvedrio i trgnuo iz njegove šutljivosti. Uzalud. Franjo nije odgovarao, nije ni u koga gledao, samo je žurio naprijed gore-dolje ulicom kojom je morala proći kraljičina kočija.

Kad bi kraj njih projurila kakva kočija, stao je i zapiljio oči u noge hitrih konja. Kao da za nj na ulici nije postojalo baš ništa do jurećih konja.

Filip razabere da se grof trgne na svaki topot konja. Nekoliko puta potrčao je na cestu i dočekao kočije tako blizu da su mu se gotovo dotaknule velikaške odore.

"Sigurno proučava kako će u kočiju baciti pismo", pomisli Filip. "Kad samo ne bi bio tako uzbuđen!" Već su po stoti put prošli ulicom gore-dolje, kad se izdaleka začuje štropot kočije. Grof Čikulini opazi da su ljudi na ulici zastali, da gledaju za kočijom, a muškarci skidaju šešire. Na grofovu se licu pojave crvene mrlje, a zjenice mu se rašire.

– Evo kraljice! Filipov poklik lecne Franju. U prvi se čas skamenio, a onda skoči

naprijed, pode na cestu i izvadi pismo što gaje otac Smole napisao za kraljicu.

Filip pode za njim i stane kraj njega. – Propali smo! – šapne. – Kočija je zatvorena. Pismo se ne može

baciti u kočiju. – Pusti me – okosi se na njega grof. – Ostani otraga! Filip ga posluša, a u sebi pomisli: "Pravo je dijete! Sve u njemu igra što će vidjeti kraljicu." Kočija se približavala. Sve se više blistao zlatni vijenac na krovu kočije. Franjo je stajao na cesti, upiljio svoje plave oči u bijelce što su,

ponosno dižući glave, u sjajnoj ormi hitali niz ulicu. Pred Franjinim očima nesta svijet i kuća. Vidio je tek zlatni vijenac na krovu kočije ispred koje su obijesno skakala četiri bijelca. Pred očima mu se njihove noge umnožile, rasle i produživale se. Sve se u njemu potreslo, a u ušima mu se pričinjalo da kočija grmi, a zemlja se trese.

W

Filip opazi da je grofovo lice problijedilo poput mramora. Kočija je već bila tu, posve blizu, samo još dva-tri trka, i konji će proletjeti kraj grofa, a on neće moći baciti pismo jer je kočija zatvorena staklom.

"Što kani?" protrne Filip. U isti mah grof se nagne, poskoči pred konje, sruši se i nestane pod

kopitima bijelaca. U tili čas nastane silna vreva. Vrisak žena, zapomaganje Filipovo, strka ljudi – sve se to zbilo u

nekoliko trenutaka. Kočijaš trgne uzde, konji su stali. Iz kočije iskoči visok mladić, potrči k prednjim konjima, u-hvati

nogu lijevog konja i skine je s grudi mladoga grofa. – Drži dobro konje! – vikne kočijašu. – Izvucite ga van, ali oprezno. – Mladi car Josip – šapću ljudi gledajući u mladića koji se trudio oko

mladoga grofa i davao naloge. – Što je, Josipe? – začuje se iz kočije kraljičin glas. Svjetina je uzbuđeno gledala čas kraljicu i mladog cara, čas opet

nesretnog mladića ispod nogu konja. – Veličanstvo – tiho će sin majci – pregazili smo nekog plemića. Marija Terezija izađe iz kola. Garda opkoli kočiju i potisne svjetinu. – Evo ga! – upozori car kraljicu. – Izvukli su ga ispod konja. Dva muškarca nosila su grofa koji se nije ni micao. Obje su mu ruke

visjele, a u desnici je grčevito stiskao veliko pismo, okrvavljeno vlastitom krvlju.

– Zar ga nisi vidio kad je prolazio ulicom? – strogo će kraljica kočijašu.

– Vaše veličanstvo – odvrati dvoranin umjesto kočijaša skočivši s prvog sjedala – on se bacio pod konje. Kraljica pogleda mladića.

– Nije moguće da se bacio pod konje! – Jest – odvrati nekoliko glasova. Jedan dvoranin priđe kraljici i reče: – Veličanstvo, tu medu svjetinom stoji sluga ovog plemića. I on tvrdi da se njegov gospodar sam bacio pod konje. – Dovedite slugu! Dvoranin pođe do Filipa i dovede ga pred kraljicu. – Tko je taj plemić? – upita kraljica Filipa.

W

– Grof Franjo Čikulini, veličanstvo – odgovori on ponizno. – Ti veliš da je sam skočio pod konje? – Jest, veličanstvo. – A zašto? – Htio je u kočiju vašeg veličanstva baciti neko pismo, a kad je vidio

da je kočija zatvorena i da neće uspjeti, odlučio je žrtvovati svoj život, samo da pismo dođe u ruke vašeg veličanstva.

– Gdje je to pismo? – Eno, još ga drži – reče Josip. – Dajte ovamo! – reče carica. Jedan dvoranin pohita k teško ranjenom grofu i uzme pismo. Kraljica pogleda naslov, razmota i pročita. Lice joj se smrkne. Onda

naloži dvoraninu: – Ponesite grofa odmah u bolnicu i poručite u moje ime liječnicima

neka upotrijebe svu znanost kako bi spasili mladica. – Živjela kraljica! – klikne narod stoje stajao okolo. Kraljica se

uspne u kočiju i zajedno sa sinom odveze natrag u kraljevski dvor. U prostranoj sobi bečke bolnice sklopljenih očiju leži grof Franjo

Čikulini. Lice mu je blijedo i prozirno kao da gaje smrt pomilovala već objema rukama.

Liječnici su ga dozvali k svijesti, ali njihovo zabrinuto lice pokazuje Filipu koji sjedi do grofovih nogu da nemaju nade u njegov spas. Filip je dozivao u pamet sve one časove što ih je proveo s grofom, počevši od ranog jutra kad je s njim pošao na put u Beč. Sjetio se kako je mladić projašio Kapucinskim trgom, pogledao palaču svog oca, nekadašnje vlasništvo Petra Zrinjskoga, i tužno prošaptao: "Ovu palaču nikad više neću vidjeti."

Shvaćao je njegovu uzbuđenost ova dva-tri dana u Beču i njegovu sutljivost. Sad je znao zašto je neprestano silazio na cestu, zurio u konje, zašto je drhtao i blijedio i trčao ulicom gore-dolje.

Gradom se proširila vijest o mladom hrvatskom plemiću koji se

bacio pod kraljičinu kočiju. Stiller i njegovi drugovi također saznaše za to i pohitaše u bolnicu da čuju što se dogodilo s njihovim zemljakom s kojim se tek prije sata onako nemilo sukobiše u gostionici. Kad su ušli u grofovu sobu, pode im u susret Filip.

W

– Dakle, istina je što ljudi vele? Bacio se pod kočiju. – Jest! Samo zato da u kraljičine ruke dođe molba za Nerino

pomilovanje. Đaci su zurili u pod. Šutjeli su. Nisu se usudili ni pogledati u Franju.

Njegovo teško disanje provlačilo im se kroz dušu kao teški ukor. U sobu uđoše dva liječnika i stadoše nešto pripremati oko bolesnika. – Molim da se malo pomaknete u kut – reče jedan liječnik đacima –

dolazi kraljičin osobni liječnik. Jedva su se povukli, kad u sobu uđe stariji gospodin srednjeg stasa,

mudrih pronicavih očiju iz kojih je virila hladna promišljenost. Bio je to osobni liječnik Marije Terezije učeni Holanđanin Van Swieten.

Liječnici rekoše Van Swietenu da je grofu zdrobljen cijeli prsni koš i saopće mu kakve je sve zadobio unutarnje ozljede. Van Swieten ga još i sam pregleda i reče:

– Siromah, skupo je platio kraljičinu milost. Grofa su te riječi probudile. – Kraljica će, dakle, uslišati našu molbu? – prošapće on i otvori oči. – Jest, mladi čovječe – odvrati Van Swieten. – Kraljica je od redila

da se povede nova istraga o krivnji mlade kontese i ostalih optuženih vještica u Hrvatskoj.

Oči mladog grofa zasjaše: – Sad mogu mirno umrijeti! – Vi ste zaista korisno uložili svoj život. Ipak, šteta je za vas – reče

Van Swieten. – Kraljica vas po meni pozdravlja. – Sad sam sretan kao nikad u životu. – Zbogom, mladiću – reče Van Swieten opraštajući se. – Samo da kraljičina riječ ne dođe u Zagreb prekasno. Ako kontesu

stave na muke, zauvijek je propala. Osakatit će je... – Ako zlonamjernost nije prekoračila granice, onda će vladaričin glas

stići na vrijeme – reče stari liječnik, pruži Franji ruku i izađe. Kad đaci ostadoše s Franjom nasamo, priđe mu Stiller. Čikulini ga

tužno pogleda. – Mislim da sam ti pružio dokaz da je Dvojković lagao reče on. – Franjo, valjda te nisu moje riječi?... – Ne, tu sam odluku donio već iz Zagreba. Nisam posve nevin, ti si

ipak imao pravo.

W

– Što to veliš, Franjo? – Čuj me. Ljudi vele da su grofovi Čikulini izdajstvom stekli imanje

Petra Zrinjskoga. – Ta se pripovijest rodila u zraku, tek onako kao svaka druga. – Svejedno je, ja sam ipak izdajica. – Franjo, strašno je što govoriš... – Idi u Zagreb i pitaj moju maćehu nije li u snu prisluškivala što

govorim. Da, da! Dok sam bio budan, nitko od mene ne bi mogao išta doznati – ni na mučilima. Ali kad usnem, onda kao da sa mnom vlada neko prokletstvo!

– I tako je Dvojković saznao za naš plan? – Samo tako... Alija sam u sebi ubio prokletog izdajicu, bacio sam ga

pod kopita kraljičinih konja – i sad sam se oslobo dio. Sad me više nećete prezirati?

– Oprosti nam, Franjo. Tko bi sve to slutio! Zašto nam nisi rekao? – Zar biste mi vjerovali? Samo svojim životom mogao sam iskupiti

vaše poštovanje... i povjerenje... Grof nasloni umornu glavu na jastuk. Đaci su stajali uza nj

susprežući suze. Stiller je bio nemiran. Najednom se odluči: – Franjo! Uvrijedio sam te danas i nisam ti dao ruke. – Samo mije sada podaj, pa će sve biti u redu... Mladić uhvati pruženu grofovu ruku, sagne se nad nju i brižne u

plač... – Ah, druže, kako mi to godi. Te suze padaju na moju dušu kao tiha

kiša na uvelo lišće. Da su barem sada ovdje i oni drugi... I Tito i Francesko da mi barem i oni pruže ruku, prije nego što umrem... Kao tada kad smo se sastajali u maloj kolibi u Remetama, kad smo vijećali o svojoj osnovi kako ćemo preporoditi praznovjerni narod, kako ćemo raditi za prosvjetu našeg puka. A sad? Gdje su svi moji lijepi snovi?...

– Oni su postali djelo. Ti si im dao život, udahnuo si im svoj vlastiti život. Ti si svojim životom otkupio pravdu iz okova strašne zablude praznovjerja. Nad tvojim grobom podići će Remetinci spomenik slave.

Oko Franjinih usta zatitra smiješak, jedva zamjetljiv kao da sluša sanjivu slatku glazbu s onog svijeta. Onda prošapće:

– Daj mi, druže, još malo svoju ruku... Tako, sad mije do bro.. . Sad znam da mi svi vjerujete, da me opet volite.

W

Stiller se sagne i pritisne malu bijelu grofovu ruku na svoja usta. – Koliko sreće!... Recite mi, prijatelji moji: zar ne da me u grobu

neće dostići muke što sam ih pretrpio ovdje? Neću vidjeti kako odrubljuju glavu Petru Zrinjskom?

Njegovi su prijatelji šutjeli i suznim očima gledali kako se iz mladih grudi dijeli bolesna duša.

– Filipe, priđi bliže... – mahne grof Filipu. Filip se sagne nad grofa, a ovaj mu šapne: – Kad dođeš u Zagreb, pozdravi mi Neru i reci joj: ako ne može

ljubiti Sinišu, ne smije ljubiti nikoga!... Reci joj da sam tako silno želio umrijeti, da sam tako – tako – rado umro...

Zbogom, mili drugovi... Dajte mi još jednom ruke...! Stisnite ih čvrsto – još čvršće – tako – sad mije lijepo – sad mije ugodno... Pozdravite onu kolibicu u Remetama, sazovite onamo sve drugove i recite im da nisam imao opako srce, nego da sam bio nesretnik.

Mladićeve oči najednom se rašire i prestravljeno upilje u zid. – Vidite, ondje daleko! To je opet – on, Petar Zrinjski. Kakva

muževna glava... kako ponosna, kakve oči! – Gleda me, zuri u me! Grof zatvori oči, a lice mu odavalo stravu. – Sad su ga doveli na stratište. Krvnik ide – krvnik! Grof se stao bacati. Strašan vrisak prodre iz njegovih grudi. Stiller ga uhvati za ruku. Oči umirućeg mladića zaustaviše se na njemu. On mu pruži i drugu

ruku i smiren klone na jastuk stišćući ruke svog prijatelja... Malo po malo stisak je bio sve slabiji i slabiji... Oko njega stoje prijatelji nijemi, gledaju ga bez daha osjećajući daje

sada iz mladog tijela prhnuo duh – kao prašak što ga odnese vjetar s proljetnog cvijeta.

Kroz prozor provirilo proljetno sunce i poljubilo oproštajnim cjelovom čelo posljednjeg potomka grofova Čikulini.

UROTA.

Svaka novost na Griču prošla je kroz dućan Andrije Palčića. Tu su se sastajali svi muški i ženski brbljavci na čašicu komovice i komadić svježeg bijelog kruha. Otkako je dućan Barice Cindek bio zatvoren,

W

kupovao je svijet kruh kod Palčića, pa je on sada bio veoma zadovoljan stoje svjedočio protiv Barice i tako se riješio opasnog takmaca.

Samo se nije usudio izlaziti na ulicu. Kad se uveče vraćao iz dućana, uvijek ga je pratio prijatelj Puncer ili njegova dva grabanta. Palčić je drhtao pred gumbarom. Njegovo blijedo lice, na kojem se ukočila duboka bol i jad na cijeli svijet, pratilo je Palčića danju i noću. Svake je noći snivao kako mu je skočio za vrat i kako ga guši.

Najsretniji bijaše preko dana kad je u njegovu dućanu sjedio krvnik Puncer s grabantima. Onda se nije bojao gumbara. A već su prošla dva tjedna otkako krvnik s grabantima sjedi kod Palčića i pije. U tornju nema posla, pa cijeli dan sjede ovdje.

S njima je i Mikica. Ruke mu iskočile iz kratkih rukava kaputa, na njih je naslonio svoju šiljastu glavu i buljio preda se. U malom zagušljivom prostoru vlada zlovolja, mrzovolja.

Na vratima se nenadano pojavi jak, pristao čovjek prosijede kose i brade. – Dobro jutro, kume! – pozdravi Puncera.

– Gle! – reče Mikica – to je ključar sisačkog grada. – Jest, ja sam gospodine – ponizno će Grga uzdahnuvši. – Dakle, vas su isperjali preko zida. – Bogmejesu, gospodine! – Pravo vam budi! Niste se smjeli tako glupo pustiti prevariti od

kapetana. – On je pobjegao, ali me nije prevario. – Beno! On ti se prikazao kao Hasan. – Zar meni? Nisam ja bilo tko. Nikad ne vidio zvijezda ni sunca ako

Hasana nisam vidio svojim očima. Vidjeli su ga i moji susjedi kako je veslao. Ali gospoda od Kaptola razljutila se na mene pa me otjerali jer se grofica Auersperg veoma rasrdila. Pa što sad imaju? Smrt bi kapetana našla i u gradskoj kuli. A kako je u Zagrebu? – pita Grga.

– Kako? Ne može biti gore. Gradski sudac je šenuo pa meću... – Što, vraga? – Kako nije kad već dva tjedna čuva u tornju vještice i ne da ih

mučiti, a mi tu sjedimo bez posla i zaslužbe. – A zašto ih, nesreća, ne da mučiti?

W

– Jer je odnekud iz Švapske došao neki strani krvnik pa će ih on tobože bolje mučiti nego mi. Krajačić misli da on umije bolje natezati užeta i jače stezati španjolske čizme nego ja reče bijesno Puncer.

– Je li moguće? Pa zar još uvijek nije mučio vještice? – Nije, hulja. Dao je praviti različita mučila kod kovača Funteka, a

svaki put to još nije dobro, svaki se dan nešto popravlja, a sve zato da hulja zavuče mučenje. Vele da svaki dan što je ovdje dobiva dvije forinte.

– Ništa ne radi, a ipak dobiva plaću. – Gdje stanuje? – upita Grga. – U tornju. Nitko ne može k njemu, samo sudac Krajačić. Ni

Dvojković, ni Sale ne smiju k njemu. Kaže da ne smije ni s kim govoriti, neprestano moli, a Smole ga

svaki dan pričešćuje. – Pa kako će dugo trajati gospodstvo tog krvnika? – Dok mu ja ne stanem na vrat – poviče Puncer i udari po stolu da

sve čaše zazvečaše, a boca se prevrnula. Svi su iznenađeno pogledali Puncera. – Kad on ovako lupa po stolu, bit će zlo – šapne Palčić svojoj ženi. –

Taj će stranom krvniku skuhati poparu, vidjet ćeš. Sve se više ljudi skupljali u dućan, kupovali hljeb i pili komovicu.

Kad je došao zvonar sv. Marka, posjetitelji pohite k njemu. Njegovo je lice odavalo daje opet donio novosti.

– Što je, Žajleru? – upita Mikica. – Zar opet nešto znaš? – Ove noći provalile su coprnice u gradsku općinu. Svaki dan nešto

pokradu. – Je li se još ikad dogodilo toliko provala i razbojstava kao u ovih

četrnaest dana? Ha? – upita Puncer i pogleda blistavim očima sve prisutne izazivajući odgovor.

– Istina je – potvrde drugi plaho, nešto iznenađeni tim otkrićem. – Kako coprnice ne bi gospodarile kad su tako slobodne! Sjede čitav dan u tornju, hrane se i smišljaju kakvu će novu psinu

učiniti u noći, a sve to za volju stranca krvnika. – Idemo gradskom sucu – vikne Zajler. – Jesmo li mi, do vraga,

građani ili nismo? Mi smo ga izabrali za suca pa imamo pravo tražiti da coprnice stave na muke.

W

– Tako je, ovo se ne da trpjeti – upadne Palčić. – Još će i nas orobiti. Palčićka je pomogla, a grabanti, Puncer, Mikica i svi koji su sjedili u

malom zadimljenom dućanu počeše se sve više uzbuđivati i psovati gradskog suca.

Uzbuđenje iz dućana prenijelo se do popodne po čitavom Griču, tako da se predvečer svjetina skupila pred stanom suca Krajačića i stala bijesno vikati.

– Gdje je sudac? Na muke s vješticama! Ali suca nije bilo kod kuće. Mala Sanda izašla je pred svjetinu i

blijeda i prestrašena. Onima koji su stajali u prvom redu rekla je da otac nije kod kuće, daje nekamo otputovao po poslu i da će se vratiti tek sutra. Sad je svijet pošao k tornju, galamio i lupao po vratima stražarnice vičući:

– Provalite vrata, idemo sami u toranj. – Razapet ćemo ih na muke mi, kad neće gradski suci. – Razrušite toranj! – Van s coprnicama! Vodimo ih na lomaču! Neka izgore u plamenu,

proklete utovljene nesnage! Već je oko tornja i Kamenitih vrata padao mrak, a svjetina je još

vikala. Notar Sale poslao je pandure da čuvaju toranj, ali ni ovi se nisu baš nimalo uzrujavali i potiskivali svjetinu. Sve se nešto dogovarali i šaputali.

Vrata stražarnice bijahu zatvorena. Andrija Puncer, četiri grabanta i Mikica zavukoše se međutim u

komoricu u kojoj su se običavali odmarati poslije mučenja. Puncer je pisao na debelom papiru, a ostali su gledali u pero. – To je posljednji račun. Kad nam ovo isplate, onda nema više

nikakve zarade – reče Puncer. – Daj ovamo račun da ga odnesem na općinu neka nam is plate –

reče Mikica. Krvnik još jednom pročita svoj račun što gaje imao za svaku vješticu

predložiti gradskoj općini. Glasio je: "Za mučenje Jelene Kušenke potrossil szem: Item grabantom 36 forinti. Item dal szem za sveche kaj smo ju pekli 12 den.

W

Item dal szem gda su babu žgali polag vina oficialom 20 den. Item henkaru polag vina, kruh i meszo 12 den. Item stražarom i dvem grabantom, gda su babe mucsili 12 den. Od 20 deczembra do 20. janera dal szem coprnici szaki dan dva

groscha za kruh 1 for. 60 d. Na 20 janera, gda su babe Marija Vugrinec i Kušenka na mukah

bile, potrosil szem za vino grabantom i henkaru 32 den. Na 14. februara dobil je henkar za mucsenje bab 4 puta vino, kruha i

szira 25 den. Na 1. marta pocseli smo hraniti dve coprnice Baricu Cindek i Neru

Keglevićh. Vszaka je dobila grosch na dan za kruh 20 den. Pokehdob 14 danov

nemam poszla proszim da sze ov račun isplati. Andrija Puncer, varoški henkar." Kad je krvnik pročitao i uvjerio se daje sve u redu napisano, složi

papir. – Sve me je strah da će sudac namjestiti ovog novog stranog krvnika,

ali onda ćemo i mi grabanti otfrknuti – reče je dan grabant. – Bukvane! – izdere se na nj Puncer. – Ova zemlja nije rodila

krvnika kakav sam ja i nikad neće mene nitko odavle mak nuti jer onda...

– Ne bojte se. Još ćemo danas mučiti groficu – utješi ih Mikica i otvori vrata.

– Čujete li viku? – To su Gričani. Dakle, uspjeli su. – Sad je sve u redu. – Suca si otpravio. – Jesam – odvrati Mikica. On u Bukovcu vodi istragu o coprnicama

koje su orobile groficu Drašković. Rekoh mu da se grofica ljuti što još nije bio ondje da presluša ljude i on se od mah odvezao onamo!

– Dobro! Sad smo mi tu gospodari. Stavit ćemo sve vještice na mučila.

– A što će reći sudac? – upita jedan grabant.

W

– Zašto imaš tako veliku lubanju kad si tako glup? – izdere se Puncer. – Kad se sudac vrati, reći ćemo mu da je svjetina htjela provaliti u toranj i zapaliti njegovu kuću ako coprnice ne metnemo na mučila pa će šutjeti i platiti svakome njegovu zaradu kao obično.

– A onaj strani krvnik? – S njim ćemo biti odmah gotovi. Dođite! U sobi nad tamnicom vještica sjedi Siniša. Ljubičasta halja, crni šešir

i povez s oka leže na stolu. Mjesto vojničkog odijela dao mu je otac Smole od samostanskog krojača produžiti jedne svoje hlače i prsluk preko kojeg je odjenuo ljubičastu halju i skinuo je samo onda kad se zaključao u sobi nad tamnicama.

Samo kad je odložio halju njegov je stas podsjećao na nekadašnjeg lijepog Sinišu, naočitog kapetana Trenkova bataljona. Njegovo lijepo i mlađano lice obasuše guste dlake i nagrdiše ga. Oči su mu upale, a kosa neuredna i nepočešljana pada mu sve do ušiju. Čelo su mu nabrale brige i boli, lice uvenulo kao nakon neprospavanih noći, a oči mu upale i smrknuto gledaju po pustoj sobi strašne kule.

Čekao je oca Smolea. Svake večeri dolazio je kapucin k njemu i tobože ga ispovijedao, a svako jutro da ga, tobože, pričesti.

Na vratima netko tiho pokuca i zovne: – Otvorite, pobožni čovječe. Dolazi ispovjednik! Siniša je poznao glas oca Smolea, ali je ipak brzo obukao halju,

metnuo na oko povez, a na glavu šešir i tek onda pošao otvoriti. Kapucin je ušao tiho i oprezno. Siniša ga zabrinuto pogleda: – Još uvijek ništa? – Ništa – odvrati Smole, ispod halje izvadi omot mesa i bocu vina i

stavi na stol. – Što se to moralo s njim dogoditi? – Možda nisu na vrijeme stigli u Beč? – Ja sam točno proračunao vrijeme kad bi mogli stići iz Beča. – Budimo strpljivi, ja se čvrsto nadam. A kako je njoj? – Neprestano šuti i zuri preda se. Samo katkad razgovara sa mnom, a

onda joj glas, tako mekan, postane i tužan... Kao da se više ne uzda u svoju slobodu.

– A vi?

W

– Pomislite oče, ja sam tu u ovoj sobi, a ona dolje u tamnici na slamnjači i ne smijem joj ničim pomoći. Jedino ako joj dam malo jela ivina.

– Ovo je čekanje zaista strašno – reče Smole. – Cijele noći ne spavam, a usnem li, uvijek snivam da vidim kraljičinu ko čiju kako hrli kroz bečke ulice, a mali nespretni Čikulini stoji blijed i prestrašen ispred kočije i ne može u nju baciti pismo.

– Mene ti sni muče i na javi. – Vi još uvijek niste spavali? – Odvikao sam se od sna. Bojim se. Krvnik Puncer me gleda strašno,

a nije ni čudo. Ako sucu rečem da se odričem svoje plaće za mučenje, mogao bi posumnjati zašto hoću da radim badava. Ali svejedno. Sad to ne može više dugo trajati. Vijest iz Beča mora doći, osim ako obojica, i Filip i Čikulini, nisu na putu stradali.

Dok su ovako razgovarali, iznenadi ih buka i vika stoje dopirala kroz debele zidove kule.

Siniša skoči k prozoru. Prva mu je misao bila da je stiglo nešto iz Beča. Ali kad otvori prozor, provališe u sobu povici izvana:

– Na muke s coprnicama. Mi ćemo ih spaliti sami kad neće sudac! Siniša i Smole se pogledaju. Razumjeli su se. – Nahuškali su ljude – reče Smole. Vika je bivala sve zaglušnija a kroz toranj tutnjili udarci svjetine po

željeznim vratima. – Pođite, oče, do suca, a ja idem k njoj. Meni sve nešto veli da nam

prijeti velika nesreća. Samo sudac može umiriti svjetinu. Žurite se jer ako provale u toranj, izgubljeni smo.

Siniša otvori vrata. Tu su se kroz pod spuštale drvene stube, slične ljestvama kojima se Siniša spuštao u tamnicu, a dale su se prisloniti i opet odnijeti. Ali kad je otvorio vrata u podu, opazi da su ljestve nestale.

– Što to znači? – klikne Siniša. – Netko je odnio ljestve? Siniša pohita prema vratima kroz koja je ušao Smole, otključa ih i

htjede poći stubama u stražarnicu. Ali vrata bijahu izvana zaključana. – To je urota – reče Smole. Siniša malo razmisli. Uzme sa svog ležaja pokrivač, smota ga i sveže

za nogu željeznog ormara, onda se oboruža s dva pištolja što ih je sakrio

W

u sobi, uhvati kraj pokrivača i spusti se. Visio je u tami. Tlo hodnika bilo je još daleko. Neko je vrijeme čekao da mu se oči priviknu na tamu. Sad je razabrao visinu, pa se spusti. Nije ni posrnuo, nego se zadržao na stijeni. Onda se uputi u Nerinu ćeliju. Kad je htjede otključati, padne mu ruka u prazan prostor. Vrata su bila otvorena, razvaljena.

Srce mu se stislo. Očajan ode u tamnu ćeliju i zovne: – Nero! Ali mu ona ne odgovori. Slamnjača je bila prazna. Nera je nestala. Strašna slutnja obuzme Sinišinu dušu. Sune iz ćelije i po-hita prema

mučilištu. Do njega dopre Nerin glas: – Što hoćete sa mnom? Siniša bane u mučilište. Dva grabanta vukla su Neru prema mučilima. Krvnik Puncer stajao je u sredini prekriženih ruku, a Mikica je sjedio

uz mali stolić držeći u ruci pero kako bi bilježio, kao i uvijek, kad je koja vještica bila na mukama.

– Što to radite? – upita ih strogo Siniša stojeći na vratima i uspravivši svoju čudnu pojavu.

Grabanti se preneraziše. Očito se ni u snu nisu nadali da bi taj čovjek sada mogao naići. Krvnik Puncer okrene se k njemu i lukavom ljubaznošću reče:

– Grič se pobunio što coprnice još uvijek nisu na mukama, a toliko su nedjela posljednjih dana počinile po cijelom gradu.

– Recite ljudima – zapovjednim će glasom Siniša Mikici da će vještice sutra na mučila.

Mikica je bio tako iznenađen odlučnim glasom da je ustao i izašao. A Siniša je gledao Neru koja mu je očima davala neke znakove. No on ih nije razumio, a nije htio da je pred Puncerom i grabantima što pita. Zato brzo uzme pero i napiše francuski: "Vidim da mi nešto želite reći. Recite na francuskom kao da govorite sama sa sobom."

Tada uzme papir i šapne Punceru: – Odmah ćemo vidjeti je li zrela za mučenje. Bude li sada govorila i

buncala, sutra ćemo započeti. U tom času kontesa je načas zaboravila svoju bijedu.

W

"On umije pisati?" pitao je Nerin pogled prateći kako mu pero u ruci leti po bijelom papiru. "Zar je to moguće? A jednom je pred cijelim društvom rekao da umije držati u ruci samo srblju, a pero da nije nikad upoznao."

Siniša nije opazio njezino preneraženje. Mislio je na pogibelj koja joj je zaprijetila. Kad je vidio da Puncer sa zanimanjem očekuje što će učiniti s papirom, priđe k Neri i bez riječi joj pokaže ispisani papir.

Njezino se lice ukoči, oči joj piljile u pismo. Zaboravila je da mu odgovori i slijedi njegov poziv. Vidjela je samo

njegova slova kojima su nekad bila ispisana pisma što ih je dobivala od nepoznatog viteza.

U tom je času zaboravila da mora odgovoriti, daje možda na kocki i njezin život. Vidjela je pred sobom ista ona slova kojima su bile napisane ljubavne riječi. Ipak se sabere, okrene glavu od Siniše i, zagledavši se u mučila što su visjela na stijeni, obasjana blijedim svjetlom uljanice počne govoriti monotono francuskim jezikom kao da govori sebi:

– Čula sam gdje su se dogovorili da će me staviti na muke, a sucu će reći da je svjetina htjela u kulu. Njima je do novca što će ga dobiti strani krvnik.

Siniša se okrene Punceru koji je znao prilično njemački i šapne mu: – Sutra ćemo je staviti na mučila. Vi ćete mi pomoći prije nego što

se dam na posao. Moram s vama nešto govoriti. Dođite! Puncer izađe iz mučilišta u hodnik. – Ja znam da nikome nije drago kad tko dođe i oduzme mu službu. Puncer odmahne glavom i reče: – Pa dobro, ali svijet se neće umiriti. Oni traže da se coprnice odmah

stave na mučila. Čujete li kako viču? – Sam ću razložiti ljudima. Siniša ostavi Puncera i pode u stražarnicu, otvori prozor i htjede

govoriti onima koji su bili blizu, kad najednom stane netko vikati: – Ja ću ga kamenom. – Neka ide u Švapsku toviti coprnice! – Van s tim strancem, mi imamo domaćeg krvnika. Bacite ga van!

Svjetina je to bučno prihvatila i stade vikati: – Udrite dotepenca.

W

U isti mah na prozor padne nekoliko kamena, a za njima se prema Siniši saspe čitava kiša. Siniša se vrati u mučilište.

Kroz hodnik dopru mu do ušiju glasovi kao da tko stenje. Nije mu bilo jasno tko to stenje pa pobrza u mučilište jer su glasovi

dopirali odanle. U tami opazi stražara koji mu zakrči put. – Natrag! – reče stražar i naperi u Sinišu pušku. Nešto se ovdje događa, pomisli Siniša. Svi su se urotili protiv mene,

zajedno sa stražarima. Bez oklijevanja baci se na stražara kao ris, izbije mu iz ruku pušku i

udari ga tako da se onesviješten srušio na pod, a onda pohita u mučilište.

Nera je sjedila na mučeničkoj klupi, jedan ju je grabant držao, a drugi joj stavljao na lijepu bijelu nogu španjolsku čizmu, podstavljenu oštrim čavlima.

Jedna strana čizme već se napola zabola u meso, a druguje pripremao da onda obje strane pričvrsti na nogu.

Siniša mu bane iza leda i gurne ruku pred čavle koji su se imali zarinuti u Nerinu nogu. Grabanti se trgnu ne znajući u prvi čas čija je to ruka i tko im je za leđima.

Siniša ih gurne, a oni, nepripravni na napadaj, obojica padnu na zemlju. Onda istrgne dio čizme s Nerine noge. Nera je sjedila blijeda, napola sklopljenih očiju, i tiho stenjala.

Dok se Siniša brinuo o djevojci, grabanti se podignu. Uto iz henkarove komorice dotrči Puncer i Mikica i htjedoše navaliti na Sinišu. Ali on segne u prsluk, a u rukama mu bijesnu pištolji:

– Tko se makne, poginut će – vikne Siniša. – Ako se odmah ne povučete, postrijeljat ću vas kao pse. Mikica pogleda Puncera.

"Sad najednom zna i hrvatski, a dosad je govorio samo njemački", pomisli u sebi. "To nisu čisti posli."

Uzbuđeni Siniša zaboravio je na svoju ulogu; zaprijetio im na hrvatskom.

– Idemo u komoricu – reče Puncer – neće dugo trajati njegovo vodstvo, platit će on to skupo.

I oni se povuku u "henkarovu komoricu", kako su nazivali sobicu u kojoj su se krvnik i grabanti odmarali i gostili za vrijeme mučenja.

W

Uzmakoše pred pištoljima Siniše koji ih je sproveo do praga, a kad su bili u komorici, zaklopi vrata i zaključa ih.

Jedva što je to učinio, pobrza na ulaz u mučilište i zatvori velika željezna vrata ogromnim zavorom. Tada pristupi k Neri koja gaje gledala široko rastvorenim očima poput djeteta koje se nečem divi. Nikad dosad to još nije vidio i nikad to nije mogao ni slutiti.

Mladić je upravo nije ni pogledao, već svuče svoju halju, razdere rukav košulje i omota krvavu Nerinu nogu.

ZAŠTO? Ona je gledala preda se izmučenim pogledom i ne pazeći što on radi.

U tom času nije mislila ni na bol u nozi ni na to da joj povija ranjenu nogu. U njezinu blijedom licu odražavalo se neko nijemo preneraženje.

Kad joj je povio ranu iz koje je tekla krv, tiho je upita: – Je li vas jako boli, Nero? Ona ne odgovori. Siniša se sagne i pogleda joj u široko rastvorene

oči što se upriješe u crni zid na kojem su visjela mučila. – Obuzeo vas je strah? Smirite se. Više vas neće dotaknuti ruka

krvnika. Samo još malo izdržite, molim vas. Dosad ste me svaki dan slušali i pouzdavali se u moje riječi. Zar vas tako silno muči bol u nozi? Ili ste se prestrašili daljnjih muka?

Ona zaniječe glavom. – Zašto ste tako problijedili, zašto vam je pogled tako preneražen? – Siniša! – Što želite reći? – Zašto vi to sve činite za mene? To pitanje snašlo ga kao grom. U grudima kao da su ga sapela

kliješta, srce se prestrašeno sakrilo i utihnulo, a sva krv u tijelu kao da mu se sledila.

Šutio je i blijedio... A onda, zureći preda se, Nera tiho nastavi: – Nekad, još neki dan, mislila sam da ste se posvetili samo jednom

cilju: otkupiti svoj grijeh što ga počiniste na mojoj majci. Ali sada, od danas...

Riječ joj zastane. Duboka šutnja zavlada u tamnim zidinama mučilišta. Nisu se čuli

grabanti u komori ni svjetina pred tornjem. Samo mala uljanica tinjala

W

je na stijeni i njezin se plamičak sagibao k njima kao daje radoznao zašto šute.

Nera se sretne sa Sinišinim očima, dubokim, tamnim i tajanstvenim. U njima je počivala njegova zatajena, izmučena ljubav.

Ona šapne drhtavim mekim glasom: – Moji su časovi izbrojeni, ali prije nego što umrem, rado bih znala

zašto – zašto? Njezin mekani topli glas zavukao mu se u svaku žilicu snažnog

tijela. Dugo zatajivana, teško izmučena, uvijek odbijana i uvijek krvavo vrijeđana, njegova iznemogla ljubav klonu a da se nije mogla oduprijeti.

Slabost i ganuće preliju mu dušu. Njezin glas poput sunca otopi njegov ledeni ponos...

Nešto kao da ga je pritislo o zemlju. Padne na koljena do njezinih nogu i pokrije lice rukama. Sva zatajivana bol provalila je sada iz njegova srca kao što divljom snagom provaljuje dugo zadržavana bujica.

Sustežući dah i dršćući cijelim tijelom Nera je gledala kako pod težinom neizmjerne boli podrhtavaju njegova jaka ramena...

Nehotice, besvjesno položi ruku na njegovu glavu. – Siniša, ja bih morala pred vama klečati i svojim suzama vaše

zaustaviti... Ali odveć su mi drage i skupocjene... Siniša podigne glavu i pogleda je u lice. Preobraženo je osjećajem

beskrajne odanosti. Njihovi se pogledi susretoše i stopiše u jedno. U dodiru njihovih zjenica zadršće ljubav što u taj čas ne osjeti ni čeznuća, ni strasti, ni težnje ni želje – ljubav što se rodila u patnjama.

Ni ruke im se nisu dotakle ni usta primakla. Samo se suze u njihovim očima nijemo zagrliše čistim zagrljajem. Nijedno nije progovorilo. Kao da su oboje željeli da se taj trenutak vine u vječnost.

Tad netko lupne po vratima divljom snagom. Kroz tamno strašno mučilište zatutnji prijetnja. Oboje se trgnu.

Siniša skoči i pohita do vrata komorice, ogleda bravu, a onda se vrati Neri.

– Ne bojte se. Vrata su željezna, brava jaka. Neće ih razbiti Puncerove jake mišice.

– Ipak, dugo to neće trajati. Doći će mučitelji. Siniša, dajte mi otrov što ste mi ga obećali.

W

– Obećao sam vam, Nero, ali samo u krajnjem času. – Zar taj čas još nije došao? – Ne. Još se uvijek nadam u oslobođenje. Samo onda kad bi sve bilo

uzalud i kad bi vas sudac htio staviti na muke, kad izgine svaka nada, samo onda...

– Dajte da vidim otrov, da budem mirna. On segne u džep, izvadi dvije bočice napunjene tekućinom i da joj

jednu. – A ova druga? – Ova je za mene. – Za vas? Njezina usta kao da se bore s plačem. – Htjeli ste sa mnom umrijeti, Siniša? – Moram, Nero. Priroda tako hoće. Zemlja mora izdahnuti kad

ugasne sunce. Tako joj je pisao u onim pismima... – Bila sam bogata i obožavana kad ste to pisali... A sad ho ćete da to

izvršite! – Mogu li drukčije? Otpratit ću vas u smrt. – Kao što ste me pratili u svoj mojoj nesreći! Nisam zaslužila ni

vaših žrtava ni vaših patnja. – Da su bile sto puta veće, još uvijek ne bih zaslužio ovaj čas... S tolikim je zanosom izgovorio te riječi da je Nerina duša sva

zatreperila. – Sada bi bilo najljepše umrijeti, Siniša – reče ona. Vani se začuju bučni glasovi. – Već idu. Moja se želja ispunjava – klikne Nera. – Ne bojte se, Nero. Ta se vrata ne daju tako lako otvoriti. Dok dođu do nas, mi ćemo već snivati u miru. Ponajprije da čujemo

tko su i što hoće. Siniša prisloni uho na ključanicu. Usprkos bolovima u nozi, Nera je pošla za njim i napeto osluškivala.

Izvana su se čuli poklici i glasovi. Netko udari na vrata. Siniša prisloni uho na ključanicu. – Tko je tu? Otvorite? – Zašto je mučilište zatvoreno?

W

– Krvnik Puncer stavio je groficu na mučila. – A gdje je strani krvnik? – Valjda gore. Gibanje, trčanje. Neki su očito potrčali gore u sobu nad tamnicom. Za nekoliko su se časaka vratili jer je galama počela iznova. Ali sada

se čuo i glas oca Smolea kojega su očito doveli iz gornje sobe. Siniša i Nera slušali su ne shvaćajući pravo što hoće i zašto ih traže. – Razbijte vrata mučilišta! – zapovjedi netko. – Gdje je kontesa Nera? – Filip! – kliknu u isti čas Nera i Siniša prepoznavši njegov glas.

Stisli se i slušaju što se vani događa. – Ali, jao vama ako ste je mučili! – čuo se opet prijeteći Filipov glas. – Nitko nije odredio mučenje, ako nije sam Puncer. – Onda će izgubiti glavu. – A gdje je strani krvnik? – Pošao je dolje – tumačio je otac Smole. – Mjesta, ljudi! Pustite velikog župana i podbana. – Nero, dolazi podban. Ja slutim, to je riječ kraljice! – klik ne Siniša. – Otvarajte! U ime njezinog veličanstva kraljice, otvarajte! Siniša odrine zavor i velika željezna vrata se rasklope. U hodniku su stajali gusto natiskani stražari, notar Sale, Dvojković,

veliki župan Oršić, a uz njega podban. Nekoliko trenutaka iznenađeno su gledali u velikog čudnog čovjeka

koji im je otvorio vrata, a lice mu je bilo tako čudno i obraslo. Dolje kraj njega ležala je ljubičasta halja i crni šešir. Povez mu se s očiju okliznuo i visio o vratu.

Podban ude. Iza tog neobičnog čovjeka opazi Neru. Veliki župan pohiti prema njoj i sav je ganut zagrli. Filip se progurao kroz stražare i ostale u hodniku, priskoči Siniši i šapnuo mu:

– Sada bjež, dok je vrijeme. – Neću bježati! – Prepoznat će te, moraju te prepoznati. – Neka. Čulo se kako netko lupa na vratima komorice. – Tko je ondje? – upita podban. Siniša pode k vratima i otvori ih.

W

Puncer, Mikica i grabanti banuše iz komorice. Htjedoše se oboriti na Sinišu, ali se prestraše opazivši toliku gospodu.

– Ovi ljudi htjedoše silom, bez prisutnosti suda, staviti op tuženu kontesu na mučila – odvrati Siniša.

Govorio je svojim glasom, držao se uspravno kao da mu je svejedno hoće li ga prepoznati ili ne. Svi se zgledaše.

Taj im je glas bio poznat, ali je svjetlo bilo preslabo da bi mu mogli zagledati u oči. Da Siniša nije za njih bio mrtav, bili bi prepoznali njegov glas i pojavu. Ali on je bio mrtav, pa nikome ni u snu nije palo na um da u njemu traži Sinišu.

– Vaša presvjetlosti – reče Mikica pokazavši na Sinišu – s ovim krvnikom nisu čisti posli. Još koji sat prije imao je samo jedno oko, bio je pognut i nije znao hrvatski a glas mu je bio posve drukčiji. Zato smo ga htjeli i otjerati.

– To nije moja stvar – reče podban i okrene Mikici leda. Mislili smo da ćemo tu na okupu naći suce, a kad tamo, tu se očito nešto dogodilo. Neka to istraži Krajačić. Ja neću imati s njim posla. Evo, dajte mu kraljičino pismo i recite neka od mah sve uredi prema želji vladarice.

Grof Oršić uzme pismo, a podban ode s Dvojkovićem i Saleom. Veliki župan, Filip, Siniša i Nera ostadoše sami. – Kako sam te čekao, Filipe! – reče Siniša i zagrli ga. – Bježi što prije možeš – šapne mu on. – Pusti me, Siniša ne bježi ni pred kim – tiho će on i okrene se

velikom županu Krsti Oršiću. Poznajete li me, grofe? – Filip mije sve rekao. – Kad si prispio, Filipe? – upita ga Siniša. – Podvečer. Upravo kad je svjetina vikala pred tornjem. Došao sam

zajedno s kraljičinim glasnikom koji je donio pismo od grofa Batthyanyja.

– Što piše? – Evo čitajte – reče veliki župan. – Glasi na bana. "Preuzvišeni gospodine! Njezino veličanstvo naložilo mije da Vam povjerljivo pišem i izručim

nalog naše premilostive vladarice. Svi započeti procesi protiv vještica u Hrvatskoj imaju se uputiti u Beč. Njezino veličanstvo hoće da ih ovdje

W

ispitaju juristi i ljudi koji su vještaci u svim granama juridičke znanosti. Neka, dakle, Vaša preuzvišenost ne kasni da dade svaki takav proces, osobito sadašnji proces protiv Nere Keglević, sebi predložiti i meni ga u tu svrhu odmah predati. S ostalim pak procesima koji su u tečaju ne treba zato prestati, već treba dalje uredovno istraživati, ali tako da se nipošto ne izreče presuda, a još manje da se kakva osuda izvrši, već se ima stvar najprije meni poslati da sve to podastrem na uvid Veličanstvu. Nadalje, njezino veličanstvo želi da se tri vještice, medu njima Nera Keglević, pošalju u Beč da se vladarica sama uzmogne osvjedočiti je li zaista šta na stvari glede tih vještica. Dok to Vašoj ekscelenciji osobito na srce stavljam, ostajem Vaše preuzvišenosti odani sluga grof Karlo Batthyany."

Kad je Siniša pročitao pismo, pruži ga Neri koja je sjedila na

mučeničkoj klupi i nijemo gledala što se oko nje događa. Veliki župan priđe Siniši:

– Vaša je prijevara bila vratolomna i nečuvena. – Pustimo to! – upadne mu u riječ Siniša. – Sad je najvažnije ima li

vaša milost potpunu punomoć od podbana da ureduje? – Jest. Podban još uvijek sam vjeruje u vještice, pa je došao u veliku

nepriliku. On neće da ureduje protiv Krajačića, pa mu je zato po meni poslao ovo pismo. Čitajte pa ćete vidjeti kakav vjetar puše s podbanove strane. Siniša uzme pismo koje je glasilo:

"Velecijenjeni i vrlo poštovani gospodine suce! Iz privitog pisma

grofa Batthyanyja, koje sam kao zamjenik bana otvorio, Vaše će gospodstvo uvidjeti radi čega želi njezino veličanstvo da joj se procesi protiv vještica, osobito protiv kontese Nere, pošalju u Beč. Budući da, kako dobro razabirem, te vještice terete iskazi ozbiljnih ljudi, neka Vaše gospodstvo ne kasni odrediti da se proces točno prepiše i meni s autentičnim potpisima pošalje da ga uz-mognem poslati u Beč preuzvišenom gospodinu grofu."

– Koji to ozbiljni ljudi terete Neru? – upita Siniša pročitavši pismo. – Ne znam – posprdno će veliki župan – ali, kako vidite, go spodin

podban je zabrinut.

W

– Glavno je da vi imate moć odrediti neka se tri zatražene vještice što prije pošalju u Beč. Najbolje da pošaljete Baricu Cindek i Krajačićevu služavku Doricu. Ona je skrenula pa meću, pa neka je kraljica vidi. Ali sad bismo kontesu morali smjestiti gore u sobi nad tamnicom. Ovdje je ne smijete duže pustiti.

Siniša je s grofom otpratio Neru gore. Bila je to prostrana soba debelih zidova i s malim prozorom, ali je

bila suha i zrak je u njoj bio snošljiviji. Nera se jedva snašla u tim prostorijama. Priviknuta na usku, mokru, zagušljivu tamnicu i prostu slamu, smatrala je te gole zidine i jednostavan krevet pravim bogatstvom, a zrak joj se činio čistim i ugodnim.

Teško je hodala jer ju je boljela noga. Siniša ju je više nosio nego vodio i posjeo na klupu.

– Neka vaša milost dade pozvati ranarnika – reče Siniša da kontesi ispere rane.

Onda upita Neru. – Hoćete li što založiti? – Ne, ali me mori žeđ. Mladić podigne slamnjaču, izvuče bocu jakog vina i dade ga djevojci

s riječima: – To imam još od oca Smolea. A sad nam reci, Filipe, kako ste došli

do kraljice? – Ne pitaj me! – Zar se dogodila kakva nesreća? Govori! Filip im ispripovjedi što se zbilo u Beču. Slušali su duboko

potreseni, na licima im se odražavala bol zbog smrti mladoga grofa. – On se na to spremao! – reče Filip. – Već je u Zagrebu od lučio da

će se baciti pod kraljičinu kočiju. Time je sa sebe htio oprati sumnju daje izdajica.

– I oprao ju je, ali odveć strašno – uzdahne Nera. – Vi ste se, konteso, umorili – primijeti Siniša. – Treba vam počinka

i sna. – Tko bi danas spavao?! – Onda barem ležite. – Hoću, samo se bojim... Ako me opet stave na muke? – Tko bi se usudio raditi protiv kraljice?

W

– Vaša milost neka odredi – okrene se Siniša velikom županu – da Filip ostane tu.

Filip je ostao na stubama, koje su vodile u stražarnicu, da čuva Neru, a Siniša i veliki župan izađoše na ulicu.

Grad je ležao u dubokom snu. Crveno svjetlo pod Kamenitim vratima titralo je na vjetru stoje puhao kroz vrata. Veliki župan stane i prišapne Siniši:

– Recite mi, prijatelju, kako ste mogli počiniti onako strašno djelo u svojoj mladosti?

– U času uzbuđenja! – Kako ste vi došli do Nerine majke? – Nesretan slučaj. Ali ne pitajte me dalje o tom. – Dakle, ne kanite bježati? – Ne. Bježao sam kad mije bilo 15 godina. Danas sam muškarac i

odgovarat ću za ono što sam počinio kao dječak. – A zna li Nera da ste ubojica njezine majke? – Rekao sam joj. – A vi je zaista ljubite? – Neka me to vaša milost ne pita! – Čujte me, mladiću! Iako ste počinili to nesretno djelo, ne mogu

zatajiti da prema vama gajim iskrene osjećaje. Mi smo muškarci, i ja znam što je ponos, ali bih vam savjetovao da pođete u svijet. To će za vas biti najbolje. Vi ste ionako u očima svijeta mrtvi pa nitko neće ni pitati za vas.

– Hvala vašoj milosti na dobroti, ali već vam rekoh: bježati neću. – Ludo je što vas toliko ispitujem. Vi i sami najbolje znate što ćete

učiniti. Žurim kući – reče veliki župan – čekaju me žena i grof Adam da čuju što se dogodilo.

Veliki župan ode, a Siniša se vrati na Kamenita vrata. Želio je da bude sam i da bude u blizini Nere. Bio je uvjeren da joj

sada više ništa ne prijeti i mislio je samo na ono što je doživio ove noći. Šetajući oko tornja, dočaravao je časove što ih je netom doživio. Još mu je uvijek u ušima titrao Nerin topli glas kojim mu je govorila, još je uvijek vidio njezin pogled ispunjen odanošću, još je uvijek u svojoj duši osjećao da se njezina ruka dotakla njegove glave.

W

"Ona da mene – ljubi?! Siniša, ti si lud! To je sve san, preuzetni, bolesni san!"

Premda je to sebi rekao već po deseti put ipak je cijelim bićem osjećao daje blizu Nerinu srcu. Taj osjećaj tjerao ga oko tornja i omamljivao. Na kraju sjedne ispred Kamenitih vrata i upre pogled u onaj prozorčić s rešetkama iza kojeg je počivala ona. Njegove oči gledale su gore s nekim zanosom. Ovako je sjedio sve dok se nisu pojavili prvi traci proljetne zore.

NOVA BORBA NEPRIJATELJA.

Salon grofice Čikulini pun je posjetitelja. Grofica sjedi u potpunoj crnini, nešto blijeda, sa žalosnim izražajem

lica. Sa svih strana prima sažaljenje zbog tragične smrti koja je zadesila mladoga grofa.

Gospode su došle u crnim ili tamnim odijelima i govorile tiho i sućutno. Grofica im je zahvaljivala nijemim naklonima.

No žalosne posjetitelje još je više zanimala druga vijest: da je kraljica odredila neka se Nera Keglević pošalje u Beč.

Svi su jedva čekali da tkogod spomene njezino ime kako bi mogli govoriti o njoj. Tu im je želju ispunila grofica Terka.

– Sve je to skrivila Nera – primijeti ona. – Zbog nje je izumrlo pleme grofova Čikulini – uzdisale su gospode. – Zar se zaista zbog nje bacio pred kraljičinu kočiju? upita grof

Erdody. – Drugog uzroka nije imao – reče grofica Čikulini. – Pa kako je mogao pobjeći u Beč? S kim i kako? – To ne znam – reče žalosno grofica. – Otkako je pobjegao s

kapetanom Sinišom, ništa o njemu nisam čula. – Čudnovato – primijeti grofica Terka. – Siniša se zbog nje otrovao,

mladi se grof zbog nje ubio; to je ipak vrlo neobično. Dosad nisam vjerovala u čarolije, ali sada počinjem vjerovati. Ona ipak nije čista. – To će se tek vidjeti iz istrage – umiješa se grof Vojkffy. – Pazite, grofe, da ne budete treći koji će se ubiti zbog kontese –

naruga se Terka grofu i ljubomorno ga pogleda.

W

– Zbog nje nipošto – šapne grof Terki u uho – ljubim samo vas. – Onda je ne branite – reče ona tiho. Uskoro se gosti oproste od grofice Čikulini. Ostala je samo Terka. – Što veliš na to, Terka? – Skerlec nije došao. – Da si prije sa mnom sklopila tako usko prijateljstvo, od mah bih ti

bila rekla da te Skerlec nikad neće oženiti. On je kukavica i slabić, dade se premamiti i svašta nabajati, ali je još uvijek zaljubljen u Neru.

– Često mije govorio kao da će me uzeti. – Mijenja se kao žena. Ako kraljica oslobodi Neru, onda se uzalud

nadaš. Ali reci mi kakvo su ti to pismo danas donijeli iz Beča. – Posljednje pismo mog pastorka. – Zbilja? A što piše? – To ti je cijela pripovijest. Moj pastorak običavao je govoriti u snu.

Kad je ono Nera bila zatvorena pa su je Remetinci htjeli spasiti, čula sam kako Franjo u snu nešto bunca. Zavlačila sam se u njegovu sobu i prisluškivala. Tako sam doznala o če mu se radi te pozvala k sebi Salea i Dvojkovića i rekla im što će se dogoditi. Oni su u posljednji čas spriječili lude mladiće da spase Neru i sakriju je u Slavetić.

– Zašto si to učinila? – Zato što sam sebi utuvila u glavu da Skerlec mora biti moj. A sad

mi Franjo u pismu spočitava da sam ja kriva stoje svojim životom morao iskupiti svoje poštenje. Ali neka to ni tko ne sazna, molim te.

– Što će sada biti s Nerom? – Bojim se da će je kraljica spasiti. – Bilo bi strašno da nam opet dođe u društvo i oduzima kavalire. – Pisat ću u Beč grofici Auersperg. Ona bi mogla utjecati na one koji

će tamo voditi istragu. U taj čas sluga najavi baruna Skerleca. Ušao je vrlo ozbiljna lica i

rekao grofici Čikulini nekoliko riječi sažaljenja. Terka je izišla iz salona da ih ostavi nasamo.

– Vidite, barune – reče grofica – sad sam ostala sama na svijetu, posve sama!

– Ali prijatelji vas neće napustiti. – Nemam mnogo nade. Vidite, vi ste mi bili najiskreniji prijatelj, a

došli ste posljednji kad me je stigla ova žalosna vijest. . – Oprostite, spremao sam se na put.

W

– Putujete? Kamo? – U Beč! – Zar vam je stiglo imenovanje? – Ne, ali ja sam glavni svjedok u stvari moje rođakinje i biv še

vjerenice kontese Nere pa će me u Beču preslušati. – Zaista? Vidite kako bismo lijepo mogli putovati zajedno. – I vi putujete? – Već sam sve spremila, idem na grob svoga pastorka. – Bit ću sretan ako vam na putu mogu biti zaštitnik. – Hvala vam, barune, rado primam vašu ponudu. Kad je odmah nakon toga Skerlec otišao, potrčala je grofica u drugu

sobu k Terki i kliknula: – Još nisu propale sve nade. Putujemo zajedno u Beč, barun i ja. – Ako sada ne upotrijebiš sva sredstva, onda nisi žena. Ako Neru ne

spale, onda bar ne smije dobiti nikakvu zadovoljštinu. Ne smije se vratiti u društvo... Od časa kad je Vojkffy čuo da bi Nera

mogla biti slobodna odmah se prema meni ohladio. Ona kao daje na svijetu zato da meni oduzima ljubavnike. – Odmah ću se spremiti za put, a ti se pouzdaj u moju diplomaciju. Terka ostavi groficu koja se odmah počela spremati za put. Sudac Krajačić hodao je gore-dolje po sobi i cupkao svoju šiljastu

bradu. Sale i Dvojković sjede uz mali stolić i gledaju u suca. – Sad nema druge – reče Dvojković. – Kraljici se ne može nitko

oprijeti, vještice moramo poslati u Beč. – Ali kako je vladarka mogla posumnjati u naš sud? – oglasi se

Krajačič i sklopi ruke od čuda i ogorčenja. – Ovako pravednog sudišta nema u cijeloj carevini. Mi se točnije držimo zakona nego itko drugi. Naš je sud uzor, a kraljica ipak sumnja.

– Netko nas je morao optužiti. – Samo tko? Da ga mogu pronaći, nikad više nikoga ne bi tužakao –

zaprijeti Sale. – Kraljica ipak neće poniziti sud i zakone. Mi smo se u svemu držali

zakona – reče Krajačić. – Kraljica valjda neće posramiti zakon? – A sjećate li se one zgode u Križevcima? Nije li kraljica dokinula

osudu suda križevačkoj vještici Herucini? – podsjeti Sale.

W

– Istina je, ali ja to ne bih mogao preživjeti – primijeti Krajačić i sjedne. – Ovako opasnu vješticu da vladarka pomiluje? Ne, to ne smije biti, to ne može biti – stane vikati Krajačić, a lice mu poblijedi.

– A Barica Cindek? Nije li i ona pogibeljna vještica – pri hvati Sale. – Ako već pomiluje groficu, neka barem ne zaštiti one druge!

– Ne, nijedna ne smije biti pomilovana. Onda nema više zakona, nema više suda!

– Jedan od nas mora u Beč da ondje pripremi suce koji će voditi istragu.

– Ja ću poći – ponudi se Dvojković. – Imam ondje moćnih prijatelja. – Onda vas molim da pođete odmah. Ako hoćete, možete se odmah i

vjenčati i povesti sa sobom Sandu. – To ne bi bilo pametno – reče Dvojković. – Ja sam vas, do duše,

uvijek silio na vjenčanje, ali kad ste vi mogli svatove od gađati dosad, možemo još malo pričekati. Sad su na kocki naš ugled, naše poštenje i naša čast.

– Istina je – tiho će sudac i obriše znojno čelo. – A tek naša sigurnost? – primijeti Dvojković. – Jednog da na u pola

noći spustit će se vještice u moju kuću, ubiti me i orobiti. Drugu noć doći će k vama – okrene se odvjetnik Krajačiću. – Kad usnete, okružit će vašu postelju i svezati vas.

– Prestanite! – upadne mu u riječ Krajačić, a lice mu problijedi kao u mrtvaca.

Na Krajačićevu čelu pojavile se krupne kaplje znoja. Jedva je podigao ruku da ih obriše, tako se ukočio od užasa.

– Samo bi nas jedno moglo spasiti – nastavi odvjetnik. – Što? – uzbuđeno upita Krajačić. – Ako u Beč pošaljete samo one svjedoke koji su govorili protiv

Nere i drugih vještica. – Pa to je lako. Recite kako da to učinimo? Sudac je bez daha čekao odgovor. – Trebalo bi poučiti svjedoke. Mi, očito, imamo neprijatelja koji nas

hoće skinuti s naših mjesta. Oni će sigurno htjeti potkupiti naše svjedoke da nas osramote. Mi bismo ih morali pot platiti, tako da ih nitko ne može preoteti. To je, doduše, malo ružno, ali što da drugo

W

učinimo kad smo dospjeli već dotle da zakon moramo čuvati potkupljenim svjedocima?

– U zaštitu zakona treba učiniti sve – reče sudac ozbiljno. Sale i Dvojković značajno se pogledaju. Očito se nisu na dali da će

Krajačić tako brzo privoljeti. – A odakle nam novac? – Neka dade općina – odvrati sudac. – Onda, imetak Barice Cindek

je zaplijenjen. Uzmite koliko treba. Sale i Dvojković odmah se oproste da sve učine kako treba. Na ulici

Dvojković šapne notaru: – Držali smo ga poštenijim nego što jest. – On misli da ćeš oženiti njegovu Sandu makar ga skinuli sa sudstva. – Glupan! Ali to se neće dogoditi. Ja mislim da će kraljica

pomilovati Neru i ništa više. – Ako je i pomiluje, naš džep još uvijek nije ugrožen.

U BEČKOM DVORU.

Veliki župan uredio je sve, tako da je transport vještica već za tri dana bio spreman za put. Čitav Grič sakupio se ispred tornja radoznao da vidi vještice koje će putovati u Beč kraljici.

Veliki župan, kojemu je podban dao svu vlast da uredi stvar, dopustio je gumbaru Adamu da se oprosti sa svojom Ba-ricom. Donio joj je čisto pristojno odijelo, i Barica se svečano odjenula. Samo su joj prsti, ranjeni od palčenica, bili svezani. Dorici također odjenuše bolje odijelo, a Neri je grofica Ivka poslala haljine, ogrtače i šešire od tkanine.

Vrata tornja se otvore i sve tri žene izađu u pratnji stražara. Sudac nije bio prisutan. On je toga dana od uzbuđenja obolio i legao u postelju. Svjetina koja je stajala duž Kamenite ulice šutjela je. Na svim licima odražavao se bijes i prezir prema vješticama.

Bili bi ih najradije kamenovali, ali ljudi su šutjeli jer je kraljica željela da joj dovedu vještice. Pokorili su se kraljičinoj želji. Vještice posjedaše u kola sa stražarima, dok su svjedoci sjeli u posebna kola.

Među ovima su bili Andrija Palčić, Mikica i Žajler. Uz Neru je, na naročitu želju velikog župana, sjeo Filip.

W

Sve su oči bile uperene u nju. Bila je mirna i gledala preda se. Ispod crne kape virili su njezini pepeljasti pramenovi.

Sa prozora palača provirivale su naprašene glave velikašica koje nisu mogle odoljeti znatiželji. Čitav transport mirno je prošao ulicama. Nitko od svjetine nije progovorio riječi, a ipak su svima na ustima lebdjele pogrde i želja da ih taj tren sprovedu na lomače.

– Dolaze zagrebačke vještice! Te su riječu u Beču išle od usta do usta. Pred zidinama bečkog dvora sakupio se toliki svijet da su stražari

jedva mogli da ga zadrže u redu. Sve se guralo naprijed da bude što bliže velikim vratima na kojima će se na ulazu u dvor vidjeti te čuvene zagrebačke vještice.

Pričale se o njima čitave legende i pripovijesti. Govorilo se da imaju strašna usta i velike zube, da im je pogled đavolski i da se hodajući ne dotiču zemlje. Kad god je ulicom projurila kakva kočija, svijet se uskomešao. Sve se guralo da vidi tko se to vozi i nisu li to vještice. Pročulo se da će ih dovesti u dvor u kočijama da ne poplaše svijet.

Ali radoznalo ih mnoštvo nije vidjelo jer su one već davno prije kroz pokrajni ulaz dopraćene u dvor gdje su u jednoj maloj dvorani čekale da ih primi carica.3

U predsoblju smjeste Neru, Baricu Cindek i Doricu. Nerino je lice blijedo, ali mirno. Odjenula se u crno odijelo od

obične tkanine, posve jednostavno i bez ikakva nakita. Njezina bujna pepeljasta kosa napadno se isticala na crnoj odjeći. Blijedo lice, na kojem su velike crne oči bile zasjenjene kolobarima, odavalo je tragove patnji što ih je proživjela. Ruke je složila u krilo i sjedila poput kamena.

Barica Cindek nešto je omršavila, a njezino rujno lice izgubilo svježinu. Samo je Dorica neprestano trzala glavom, ogledavala se lijevo i desno. Njezine grozničave oči neprestano su nešto tražile. Kad god bi tko otvorio vrata i začuli se kakvi glasovi, stala je drhtati od straha i povukla se u kut.

S druge strane predsoblja sjedili su gradski notar Sale, odvjetnik Dvojkovič, Mikica Smernjak, dva stražara i Josip Peharnik koji je nad

3 Primitak zagrebačkih vještica na dvoru Marije Terezije opisao je

Josip Peharnik. Dokument o tome sačuvan je u bečkom arhivu.

W

njima imao glavni nadzor. Tko god bi od dvora slučajno otvorio vrata tog predsoblja, stao je i začuđeno zurio u tu malu četu, a onda se opet povukao.

Na vratima se pojavi grof Karlo Batthyany, nešto progovori s Dvojkovičem i opet izađe. Dvojković priđe Neri i njezinim drugaricama.

– Pazite! Ni jedna ne smije ništa govoriti ni koga tužiti. Kraljica ne trpi da joj se tuži. Osobito vi, konteso, treba da pokažete smjernost i krotkost jer ćete inače izgubiti kraljičinu milost.

Nera nije odgovorila, nijemo je gledala preda se. Svaki bi čas netko otvarao vrata i zirnuo u sobu. Sad muško, sad

žensko, i radoznali bi pogledi promatrali vještice. Čitav se dvor strčao u čudu da vidi strašne stvorove koji mogu praviti tuču, začarati ljude i marvu. Oni koji su ih vidjeli priopćili bi to drugima, i tako se na vratima predvorja obredalo sve što je bilo na dvoru. Nera nikoga nije pogledala. Dorica se stisla k Barici koja je potpuno mirno čekala svoju sudbinu.

Najednom Nera opazi da je lakaj rastvorio oba krila desnih vrata i stao postrance s počitanjem koje ne pripada običnom dvoraninu.

Na vrata uđu dva muškarca, obojica umotana do brade u modre ogrtače da bi sakrili svoja odijela.

Znatiželjno su prišli bliže i gledali djevojke. Prvi – visok, jak, obrijana zdrava svježa lica, činilo se da ima nešto više od četrdeset godina. Velike oči pod tamnim debelim obrvama i snažne ispucale usne pokazivale su lakomislenost. Bujna vla-sulja spuštala se oko širokog lica u gustim uvojcima.

Drugi je bio mlad, jedva nešto više od dvadeset godina. Srednjeg stasa, vitak, vrlo tamne puti, s visokim čelom koje je obrubila glatka vlasulja, sa strane uvijena u nekoliko dugoljastih uvojaka. Tanke tamne obrve uspinjale se koso od nosa prema sljepoočicama. Oštar nos i snažne usne odavale su odlučnost. Crte lica, mrke i zamišljene, nisu izražavale ljepotu, ali to više odlučnost i dobrotu.

– Što je to? Ova treća je ljepotica – šapne stariji mladiću. – Tiše, kontesa sigurno govori francuski – odgovori mladić. – Da s njom počnemo razgovor? – Što će na to kraljica? – Valjda se ne bojiš ljubomore njezinog veličanstva?

W

Mladić se obazre, zovne lakaja i nešto mu šapne – a onda se oba gospodina udalje. Lakaj pristupi Neri i uputi je da pođe za gospodom. Slijepo, ne pitajući, slijedila je nepoznate muškarce. Našla se u malom kabinetu. Oba su gospodina, još uvijek umotana u plašteve, stajali pokraj kamina i nijemo upirali u nju znatiželjne poglede. Starijemu se lice čudno smiješilo, a mladićev je obraz izražavao da Nera pobuđuje njegovo zanimanje.

Tada je poluglasno oslovi: – Vi ste kontesa Keglević? – Jesam, vaša milosti. – Optužuju vas da ste vještica. – Vještica nema! Mladićeve se oči rašire i nekoliko sekunda upilje u lijepo blijedo

kontesino lice. On nastavi: – Ali zakon ih priznaje i kažnjava. – Taj su zakon stvorili ljudi u doba neprosvijetljenosti. Stariji se gospodin lecne, a mladić se približi djevojci i začuđeno joj

reče: – Odvažno izražavate svoje misli, konteso. Nije čudo što su vas

stavili pred sud. – Oprostite, zvali su me ovamo pred svijetlo lice kraljice da se

opravdam – a naredili su mi da šutim. Ne znam, gospodi ne, tko ste, ali govorim onako kako bih govorila i njezinom veličanstvu da me pita. Moj život ionako nema više druge svrhe nego da kažem istinu i da za nju umrem.

Mladić je opet stupio korak bliže. Njegove mrke oči sve su više oživljavale. Kao da ga neka nevidljiva sila vuče sve bliže k Neri.

– Nije potrebno da znate tko sam, ali bih želio čuti sve što vas tišti. Recite mi čistu istinu, možda ću vam pomoći kod njezinog veličanstva.

– Hvala, vaša milosti. Dopustite da kažem sve, makar me i osudili. Moj zločin je u tom što ne vjerujem u vještice. Time je započeo moj križni put. Rekla sam svima da ne vjerujem u vještice koje prave oblake, tuču, dižu vihore i sa đavolom progone pravedne i poštene ljude. Zbog tog uvjerenja padoh u nemilost suca Krajačića. To je moj prvi zločin. Drugi moj zločin bijaše što sam sakrila Jelenu Kušenku.

W

Njezinu vlastitu majku na mukama su prisilili da je optuži zbog vještičenja.

Tu sam djevojku sakrila od suda jer sam uvjerena da nije bila vještica. To su zločini koje sam počinila.

Sve ostale zločine nametnuli su mi kod suda. Optužili su me da sam ubijala djecu, da sam se podala vragu, da sam kapetanica pakla. Jednom sam bila u takvom "paklu". Na svoje sam oči vidjela Lucifera, ali su to bili živi ljudi! Tko su, ne znam, jer se skrivaju u tajnim skrovištima i mame onamo lude, neuke djevojke i žene za svoju grešnu zabavu. Okrivljuju me da sam počinila zlodjela s ostalim vješticama. Ako su vještice tako moćne da mogu praviti tuču, zašto bi onda krale i ubijale? One do tuđeg novca mogu doći nadnaravnom moći. Samo obični ljudi mogu ubijati i krasti da dođu do tuđeg novca. Ali sud ne istražuje tko su razbojnici koji robe i ubijaju, je li istina što svjedoci govore iz osvete, nego pale žene na lomačama ni krive ni dužne. Ali ako tobožnja vještica ima novaca i može platiti otkupninu, tada se pobožna

srca gospode od pravde ne zgražaju i ne nalaze uzroka da ih zatvore. Dok u njihove džepove padaju cekini, nesretnica se ne mora bojati da će izgorjeti na lomači!...

Kad je njezino veličanstvo svojim predobrim srcem odredilo da se istraga povede ovdje, pred njezinim licem, po-slaše gospoda od suda samo svjedoke koji će nas optužiti. Ima i drugih svjedoka koji će dokazati da nijedna od nas nije kriva za ono zbog čega hoće da nas osude na lomaču. Oni su došli kriomice i mi, nesretne optužene, molimo da se saslušaju i ti svjedoci. Ako se onda dokaže da smo krive, neka nas stigne zaslužena kazna: neka nas žive bace na goruću lomaču!

Stariji gospodin nije toliko slušao koliko promatrao strojno Nerino tijelo. Ničim nije pokazao da ga zanimaju njezine riječi. Naprotiv, mladićeve sivomodre oči upile se u Neru. Lice mu se rumenjelo, a u njegovu se pogledu zrcalilo duboko divljenje.

– Konteso, vi zborite kao umni prokušani odvjetnik – kao mladi mudrac!

– Rekla sam ono što mislim. – Pametno mislite – vrlo pametno i hvala vam! – Na čemu zahvaljujete, vaša milosti? – začuđeno i smete no će

Nera.

W

– Što ste mi razotkrili prostu trgovinu kojom obeščašćujemo zakone. Postoje li vještice ili ne – svejedno je – vi to niste.

– Nisu ni one koje su došle sa mnom ni one koje su spalili. Sve su samo nedužne žrtve zablude. – I u Francuskoj i Njemačkoj progone žene okrivljene zbog čarolija

– reče on. – Zar to opravdava zabludu? Naprotiv, zlo je to veće i sramotnije što

mu služi više ljudi i više država. Htjela je nastaviti, ali se suzdrži. On je sivomodre oči tako čvrsto i s toliko iznenađenja upiljio u nju i

približavao joj se tako čudno da se nije usudila nastaviti. Obuzela je smutnja. Kome to govori, tko je taj mladić što zuri u nju kao u neko čudovište, je li dobro što mu govori? On se zaustavi sasvim blizu nje, pa će poluglasno:

– Ljudi vele da vi umijete čarati? – Da to umijem – upadne kontesa ne mogavši prešutjeti – davno bih

bila pozvala sve đavolske moći da se oslobodim svojih progonitelja. Oni su zarobili pamet, zdravu pamet prikovali na križ gluposti.

– Sad razumijem zašto su vas proglasili vješticom. Vaša mudrost su vaše čarolije kojima se ne možeš oteti. Kad stupite pred njezino veličanstvo, ne recite sve ono što ste rekli meni.

Ja ću to sam priopćiti kraljici. Pouzdajte se u mene, konteso! Njegove su riječi zvučile tako toplo, a njegov je pogled svjedočio da

govori iskreno. On hitro dade znak lakaju stoje stajao pokraj ulaza, pokloni se

kontesi, kao što bi se poklonio kakvoj dvorskoj dami, i otprati je do vrata.

Kad je izašla, oba muškarca skinu plašteve ispod kojih zablista bogato odijelo i zlatom okovane sablje.

– Dakle, što veliš – upita mladić starijega. – Ona je uistinu vještica. – Kako to? – Začarala je i tvoje, ženama vazda zatvoreno srce, Josipe. – Koliko uma u toj glavici! Koliko ljepote uma! – Meni se više sviđa glavica nego pamet – reče stariji. Svakako

zagovaraj kontesu kod njezinog veličanstva, ali joj nikako ne odaj ovu

W

pustolovinu. Barem ne kazuj da sam ja u njoj sudjelovao. Odviše je lijepa, a da mi kraljica to ne bi spočitnula.

– Opet se rugaš, oče. Da te kraljica ne voli, ne bi bila ljubomorna. – Šalim se, ali uza sve to obećao si mi diskreciju. Na vratima se pojavi gospodin u crnom baršunu sa zlatnim vrpcama i

pozlaćenom palicom. Duboko se nakloni mladiću i reče: – Njezino veličanstvo moli da bije vaša visost pratila. – Šteta što će kontesa saznati s kim je govorila – šapne mladić ocu –

sigurno će sebi predbacivati stoje govorila tako iskreno. Ali – moram ići!

Mladić izađe. Onaj u crnom baršunu pogleda starijeg koji je ostao sjediti u naslonjaču.

– Tebe kraljica ne zove, slavni prinče Franjo Lotarinški?! – Sigurno su joj rekli daje kontesa lijepa. To je sudbina princa

Lotarinškog kad je muž Marije Terezije – nasmije se on. Ali kad sam odabrao to zvanje, ne mogu nikamo iz tog kaveza.

Ništa zato. Vidio sam vještice, osobito onu grofovskog roda. – Pa kakav je dojam ostavila na tebe? – Da sam ja austrijski kralj, ona bi bila moja Madame Pompadour.

Ovako sam samo muž kraljice koja vlada i ne mogu imati ni svoje volje, a kamoli svoje Pompadurke.

– Pompadurka ne bi dopustila svom kralju da ima toliko ljubavnica kao ti.

– Šuti, tapete imaju uši... U sobu gdje je Nera čekala sa svojim optuženim drugarica-raa uđe

dvoranin i pozove ih da ga slijede. Peharnik povede povjerene mu vještice u veliku dvoranu s modrim tapetama i tamnim pokućstvom. U grupi su stajali dvorani, nekoliko starije gospode i starijih dama. I žene i muškarci iznenađeno su gledali žene što su stale pokraj Peharnika. Dorica je drhtala. Barica je smeteno gužvala pregaču, a Nera mirno i ponosno gledala preda se.

– Što? To su te vještice? – usklikne u čudu jedna dama. – Da, vaša preuzvišenosti – odvrati grof Batthyany. – Vi se šalite, to su posve obične žene. Hoću da ih vidim izbliza.

W

Bečanka pode nekoliko koraka prema Neri. Za njom se primaknu i ostale dame. Neke su kroz stakalca zurile u "vješti ce", a druge su ih hvatale za ruku. Dorica je briznula u plač. Gospode se stale smijati.

– To su isto takve žene kao i mi. – Štaviše, vrlo lijepe i mlade – čudila se druga. – Kakve su to vještice kad nemaju dugih zuba i velikih noseva? Gospodin u crnom baršunu najavi: – Njezino veličanstvo kraljica. Gospoda i dame ostave "vještice" i hitro se poredaju u dvored. Neru je nešto stislo u srcu. Ona koja sada ulazi ima u svojoj ruci svu

njezinu sudbinu. I strah, i počitanje, i divljenje smeli su njezinu odvažnost.

Kraljica uđe. Kontesa obuhvati pogledom njezinu visoku snažnu pojavu.

Krinolina je visoko, ugojeno tijelo činila još impozantnijim, snažnijim. Ugojeni struk ipak je zadržao gipkost. Svježe lice, unatoč podbratku, još nije izgubilo tragove ljepote. Napraše-na kosa, počešljana unatrag, otkrivala je visoko čelo ispod kojeg su gledale oštre i pronicave oči. Bjeloputno lice, nešto odviše rumeno, nije ulijevalo pouzdanja. Izražavalo je suviše samovolje i hladnoće. Ali kad se Nera zagledala u čelo što je odavalo mudrost, ponovno joj se vratila nada.

Dostojanstvenim korakom pode kraljica do naslonjača i sjedne. Iza nje je stajao kancelar Kaunitz. Njegovo plosnato lice sa šiljastim dugim nosom pokazivalo je da mu je dosadno.

Kraljici slijeva stao je njezin osobni liječnik i savjetnik Van Swieten. Na njemu se moglo zapaziti mnogo više pozornosti.

– A gdje je mladi car? – upita kraljica. Pojavi se mladić sivomodrih očiju. Nera protrne. Onaj s kojim je prije pola sata razgovarala bio je car

Josip. U isti mah osjeti strepnju i radost. Opazila je kako je njegov pogled upravljen k njoj i kao da je bodri i hrabri. Onda se mladić sagne prema kraljici i nešto tiho reče.

– Gdje su vještice? – upita kraljica kancelara. Kaunitz dade znak da djevojke pristupe bliže. – Vidim samo tri mlade žene – začudi se kraljica.

W

– Veličanstvo, ove su žene optužene zbog čarolija – najavi grof Batthyany.

Kraljica zapovjedi da stupe još bliže pa ih redom promotri. – Ja sam vještice zamišljala drukčije – šapne kraljica sinu. – Što veliš, Josipe? – Ne vjerujem da bi te djevojke mogle počiniti tako strašna nedjela i

prodati svoju dušu đavlu. Ova u sredini, to je unuka grofice Ratkay – doda car.

– A, da! Gotovo sam zaboravila. Grofica mije za ratnih neprilika pomogla novcem – tiho će kraljica. – Rado bih joj se odužila, samo ako njezina unuka nije kriva. Ne izgleda skromno ni krotko, a to je zlo!

Kraljica se obrati Neri: – Vi ste unuka grofice Ratkay? – Jesam, veličanstvo. – Čini se da ste ipak nešto sagriješili kad su vas optužili zbog gadnih

zločinstava. – Molim vaše veličanstvo da moje grijehe ispita sud koji će služiti

samo istini. Kraljica pogleda Neru nešto oštrije: – Vi optužujete svoje suce? – Molim vaše veličanstvo neka se uvjeri imam li pravo da se tužim.

Ako mi istina i pravda dokažu krivnju, onda molim da me sude na lomaču.

Svi pogledi upravili se kraljici. Ovako se u njezinoj prisutnosti nisu usudili govoriti ni kraljičini najbolji prijatelji. Svatko je bio uvjeren da će vladarica, koja nije trpjela protuslovlja ni od muškaraca, a kamoli od žena, Neru ukoriti i otpustiti u nemilosti.

– Veličanstvo, vidim da biste željeli odgovoriti: ovako može govoriti samo nevina duša! I ja se slažem s vama! – prišapne car Josip svojoj majci.

– Da, to sam doista u ovom času mislila, premda se kontesa izražava odviše mudro. Žene obično nisu tako pametne, a to izaziva neku sumnju.

Car se sagne posve blizu svojoj majci: – Nije li najumniji vladar Europe njezino veličanstvo kraljica, moja

uzvišena majka?

W

Vladarka se nije nasmiješila ni odgovorila. Smatrala je da njezin sin govori ono u stoje i sama uvjerena, ali joj je to priznanje godilo. I kao uvijek kad bi joj tko rekao što slično, njezino raspoloženje pretvori se u veselost.

– Da vidimo što kažu one druge dvije – reče kraljica. – Seljanke su, pa bismo se mogli i pozabaviti: Obrati se Dorici.

– Ti si udata? Tumač ponovi Dorici kraljičino pitanje na što ona brižne u takav

plač da nije mogla ništa odgovoriti. Bacila se pred kraljičine noge i plakala tako silno daje nisu mogli umiriti.

– Pustite je – zapovjedi kraljica kad je htjedoše odstraniti. – Neka se isplače. Onda se obrati Barici: – Ti si optužena da vračaš? Kako je i njoj tumač obrazložio pitanje, Barica će: – Vaše veličanstvo, imam siromašnu pekaru i umijem peći dobar

kruh, što mogu posvjedočiti svi velikaši jer ga kupuju kod mene. Dvojković mahne Barici da šuti, ali se ona nije dala smesti. – Uz moj dućan ima pekaru i Andrija Palčić – nastavi ona

neustrašivo – koji me je optužio da moj kruh kupuju zato što sam se podala vragu.

Tumač rastumači kraljici stoje pripovijedala Barica. Vladarka se nasmije i nastavi:

– To je sve zbog čega te tuže? – Još me optužuju da vračam jer sam mnogim ljudima izlije čila

groznicu. Jednom sam travama izliječila i kontesu. Da su to znali kod suda, već bih davno bila spaljena. Ali, ovdje, pred vašim veličanstvom, usudim se reći sve što mi je na duši.

– Čini se da su i seljanke iz Hrvatske odvažne – zaključi kraljica. Onda ustane i reče Van Swietenu:

– Tu stvar povjeravam vama. Znam da ćete je ispitati u duhu prave istine.

Van Swieten se pokloni. Kraljica ostavi dvoranu u pratnji svog sina. Grofica Auersperg našla se uz Kaunitza i šapne mu: – Gospodine kancelaru, ako pomilujete kontesu, imat ćete u

Hrvatskoj revoluciju protiv velikaša. Narod je uvjeren daje ona vještica

W

i traži da se smakne. Mislim da vam pobuna puka ne bi bila odviše poželjna.

– Zaista ne bi. Vanjska politika opet se nešto zamršuje, ne mamo vremena za domaće neprilike.

ISTRAGA NA CARSKOM DVORU.

U kraljevskom dvoru sve je utihnulo. Tama ispunjava duge hodnike i stubišta.

U jednoj sobi lijevog krila dvora gori mala svjetiljka prikrivena zaslonom. Dvije žene prisluškuju na vratima. Katkad nešto šapnu, a onda opet prisluškuju. U ključanici zaštropoće ključ. Gospođe se trgnu. U sobu bane visok muškarac s klobukom na glavi, omotan u plašt.

Načas se zagledao u gospođe, kao daje iznenađen. – To je moja prijateljica grofica Čikulini. Ne boj se, Geza – šapne

grofica Auersperg. Mladić baci klobuk i plašt. Pred gospođama stajaše čovjek visok,

jak, s bijelom vlasuljom na glavi, u odori dvorskog lakaja. – Jesi li kod "Crnog orla" našao Gričane? – Jesam. Jedan je od njih mlad, visok čovjek i čini se da je posve

običan građanin. Zovu ga Adam. – To je gumbar Adam – šapne grofica Čikulini. – Drugi je fratar. Izgleda mlad, ali je već sijed. – Sigurno otac Smole. – Treći ima ljubičastu halju, crni klobuk i povezano oko. Kao neki

inkvizitor. Krčmar je rekao da su sva trojica iz Zagreba. – Dobro si ih upamtio Geza? – upita grofica Auersperg. – Pouzdajte se u mene, vaša milosti. – Sada možeš otići – reče grofica Auersperg lakaju. Ali se on ne makne. Grofica ga pogleda i nasmije mu se. Mahne

glavom i pokaže mu mala vrata iza leda grofice Čikulini. Geza je slijedio taj znak.

– Mladić je drzak – šapne grofica Čikulini. – Ali gotovo tako stasit kao što bijaše Siniša – značajno će grofica. – Pouzdan?

W

– Bezuvjetno. Budi posve mirna. A što će u istrazi govoriti barun Skerlec?

– Ono stoje rekao prvi put. Rekoh mu: ako poreče ono što je izjavio u Zagrebu, držat će ga nestalnim čovjekom, a to bi moglo škoditi njegovoj karijeri.

– Kakav je bio na putu u Beč? – Vrlo nježan. Ali me još nije zaprosio. – To ne shvaćam. – Uvjerena sam da još misli na Neru. Ako je oslobode kriv nje,

oženit će se s njome. – Neće je vjenčati. Bit će posve onako kako mi hoćemo. – Da kraljica istragu nije povjerila Van Swietenu, vjerovala bih, ali

ovako... – Nitko drugi nije to skrivio nego car Josip. Ali ne gubi srčanosti.

Poznam sve putove do Nerine osude. Pođi mirno spavati. Grofica Auersperg pruži svojoj prijateljici ruku i oprosti se pa izađe

kroz ista vrata kroz koja je otišao mladi lakaj. Kad je grofica ušla u svoju sobu, Geza je sjedio na divanu i pušio smotku.

– Zadimit ćeš mi spavaću sobu – ukori ga grofica. – Zašto vas tako dugo nema? – Tvoja drzovitost prelazi sve granice. Ali neka ti bude oprošteno.

Sutra ćeš izvesti vrlo važnu stvar. Budeš li pametan, do bit ćeš veliku nagradu.

– Danas sam kod "Crnog orla" potrošio cijelu kesu. – Evo ti novaca. Mladić uzme dobačenu kesicu zlatnika. – Zadjenuo mi se šal o naušnicu – reče grofica tobože ljuta. – Odriješi mi ga Geza, ali pazi da ne razdereš čipku. – Odmah, vaša milosti – odvrati Geza i spremno ugasi smotku... Drugi je dan Van Swieten prebirao po spisima. Čitao je, razmišljao,

odmahivao glavom, kao da se snebiva, i opet čitao. Prođoše sati. Liječnik pozvoni. U sobu ude Geza.

– Gdje je moj sluga John? – začuđeno upita Van Swieten ugledavši Gezu.

– Naglo mu je pozlilo pa me zamolio da ga danas prijepod ne zamijenim.

W

– A mene niste znali pozvati kad mu je pozlilo? – upita liječnik i oštro pogleda Gezu.

– Nije htio smetati vašoj milosti pa je otišao da legne. Iz kancelarije su mu zvali liječnika.

– Jesu li prispjeli neki ljudi iz Hrvatske? – Jesu, vaša milosti, čekaju u predsoblju. – Dobro. Pozovi državnog odvjetnika Dvojkovića. U sobu ude Dvojković. Sjedeći u naslonjaču, Van Swieten upiljio oči u došljaka. Dvojković se nije smeo. Otvoreno je gledao u liječnikove male oči

što su poput dviju uhoda zurile iz njegova lica. – Vi ste, dakle, taj čuveni državni odvjetnik koji brani Hrvatsku od

vještica? – upita liječnik. – Na službu – odvrati Dvojković mirno. – Ja sam se držao zakona. – Jesu li svi svjedoci ovdje? I vaši i svjedoci optuženih? – Jest, svi su ovdje. – Recite mi tko je taj oštroumni policijski glavar Sale? Je li taj

ovdje? – Da, i on je ovdje. – Nije li se možda potrudio i sudac Krajačić? – On se razbolio pa nije mogao doći. – Sigurno su ga začarale vještice. To je lako moguće. Vještice su

zlobne. Liječnik je sve to rekao tako hladno i mirno da Dvojković nije pravo

znao ruga li se ili ne. – Molim, pošaljite mi redom sve svjedoke. Naravno, svjedoci vaše

optužbe imaju prednost. Dvojković se pokloni i izađe u predsoblje. Tu su u jednom kutu

sjedili Mikica Smernjak, zvonar Žajler, Andrija Palčić i njegova žena i stari Miško, kmet grofice Ratkay. Dvojković odredi kojim će redom svjedoci polaziti u Van Swietenovu sobu. U drugom kutu stisle su se optužene Barica Cindek i Dorica. Nera je sjedila mirna i puna nade.

Vrijeme se vuklo polagano. Satovi su prolazili dok su svjedoci izlazili iz Van Swietenove sobe zažareni od umora kao da su bili na teškoj liječničkoj pretrazi.

W

Dvojković je sjedio kraj prozora i zamišljeno gledao na ulicu. Kako se koji svjedok vratio, on bi ga pozvao k sebi i s njim šaptao.

Barica Cindek šapne Neri: – Što je to da nema naših? – Ne znam. Valjda im Dvojković nije spriječio pristup na is tragu? Geza je sjedio dolje kod malih vrata koja su vodila iz liječnikova

stana na ulicu. Vratara je odstranio lukavom izlikom, pa je on vršio njegovu službu.

Iz uskog hodnika, koji je spajao činovničke zgrade dvora sa stanom Van Swietena, izađe žena odjevena u seljačku nošnju.

– Izvolite samo gore – šapne joj on. – Odvest ću vas na dru ga vrata k liječniku.

Uto netko pozvoni na malim vratima. – Stanite malo iza vrata – reče Geza – da vas došljak ne vidi. Ona se

povuče, a Geza otvori vrata. Vani stajahu gumbar Adam, otac Smole, grof Oršić i zagrebački

krvnik s povezanim okom. Bio je to Siniša koji se još krio u tom odijelu.

– Što želite? – upita Geza. – Pozvani smo njegovoj milosti Van Swietenu – odvrati grof Oršić. – Njegova milost poručuje da se ne morate truditi k njemu jer je već

sve uređeno. Istraga je dovršena u prilog kontese. Geza htjede zatvoriti vrata, ali ih zadrže jaka Sinišina ramena. – Mi želimo bezuvjetno poći k njemu – zagrmi on. – To ne može biti, sad ne prima. Mladi lakaj htjede ponovno zatvoriti vrata, ali ih Siniša od-rine i

stane na prag. Opazi da se ondje naslonila neka žena odjevena kao hrvatska seljakinja. To ga iznenadi, zato joj se primakne i pogleda je u lice. Ona se povuče u kut, ali prekasno. Siniša ju je već uočio. Upita lakaja:

– I ova žena pripada k nama, vidim po odijelu. Zašto si pustio nju, a nas ne puštaš?

– Nikome nisam dužan odgovoriti, nego svom gospodaru. Izađite jer će biti zla. – Pazi da ne požališ svoju prijetnju – zagrmi Siniša na lakaja i

pogleda ga prijeteći.

W

Geza se bez riječi okrene, otvori vrata i vikne u hodnik. Izađoše momci i lakaj im naredi da dovedu dvorsku stražu, jer netko hoće provaliti u dvor.

Siniša je znao što to znači. Sam se povuče, a za njim se zatvore vrata.

– Da je istraga dovršena u prilog Neri? – upita Oršić. – Možda, ali zašto nas je Van Swieten zvao? – reče Smole. – Iza vrata sam vidio groficu Čikulini u odijelu seljakinje. Tu se nešto kuha – priopći Siniša. – Grofica Čikulini u odijelu hrvatske seljakinje? To ima ne što da

znači. – Čekajte, evo jednog lakaja. Poznajem ga iz doba kad sam bio u

gardi. Siniša priđe muškarcu koji je upravo izlazio iz velikog dvorišta. – Molim vas – upita ga Siniša – znate li kad će kod Van Swietena

biti preslušavanje zagrebačkih vještica i svjedoka? – Preslušavaju već od jutra – odvrati lakaj i pođe dalje. Siniša značajno pogleda svoje prijatelje. – Netko hoće da nas prevari. Ali ostanite ovdje. Ja ću pro valiti do

kraljičina liječnika. Bio sam godinu dana u dvorskoj službi i tu poznam svaki kutić.

Siniša ostavi Oršića, gumbara Adama i oca Smolea. Znao je koji su prozori u prvom katu Van Swietenovi. Ispod tih prozora dostaje visok zid. Kad u blizini nije bilo nikoga Siniša mahne gumbaru da dođe do njega. Onda sa sebe skine ljubičastu halju i ostane u odijelu, uspne se na Adamovo rame i popne na zid. Za koji trenutak uspne se do otvorenog prozora da bi se kriomice uvukao u stan Van Swietena.

Za to je vrijeme kraljičin liječnik u svojoj radnoj sobi preslušavao groficu Čikulini koja je stupila pred njega preodjevena u seljanku. Upita je:

– Što ste vi bili kod grofice Ratkay? – Njegovala sam pokojnicu koju je iznenada snašla bolest. Nitko nije znao zašto se razboljela. Jednog mi dana ona po vjeri

veliku tajnu. Uzdišući, starica je govorila. "Ah, draga Marta, nitko ne zna kako sam ja nesretna. Nitko ne sluti zašto ja ovdje ležim napola mrtva. Nezahvalnost me prikovala tu.

W

Evo, vidiš – potuži se starica plačući – ljubila sam nadasve svoju unuku i da bih joj osigurala muža, baruna Skerleca, da rovala sam joj sve što imam. A ona me, da što prije dođe u posjed mog imetka, htjede otpremiti na drugi svijet. Noću kad je zamolih za lijek, ona mi nešto saspe u bocu. Otad osjećam da mi slabi um i da neću dugo. Sve polako gubim svijest i po sve ću je izgubiti. To sam povjerila tebi, a kad umrem, reci tko je kriv za moju smrt."

– Zašto to niste odmah prijavili sudu? – upita Van Swieten ženu. – Ležala sam dugo mjeseci u bolesti. Sad kad sam ozdravila, pošla

sam sucu Krajačiću koji me poslao s drugim svjedocima u Beč. – Možete li na ovo što rekoste položiti prisegu? – I deset puta. – Dobro, iziđite i pričekajte. Po nalogu Van Swietena opet uđe Dvojković. – Znate li vi, velecijenjeni gospodine državni odvjetnice, stoje

iskazala svjedokinja koja je netom izašla? – Menije nešto rekla, ali još ne sve. – Kako tumačite to da ova jedina važna optužba protiv kontese nije

unesena u Zagrebu u sudbene spise? – Zato što se svjedokinja javila tek kad je vladarica odredila da se

vještice imaju dovesti u Beč. – Sad mi pošaljite svjedoke obrane. – Svjedoci obrane bili su već pred vama. To je kmet grofice Ratkay i

zvonar Žajler. – To su, dakle, bili svjedoci obrane? Niste li u moje ime po zvali

ovamo fratra Smolea i gumbara Adama? – Jesam, ali su oni izjavili da ne mogu uzeti na svoju dušu da brane

kontesu pa su otputovali u Zagreb. – Kontesin branitelj? Gdje je taj? – Ona nije imala branitelja. Narod bi ga kamenovao što brani takvu

vješticu. – Izvolite mi poslati optužene. Siniša je čuo kako je Dvojković izašao. Nekoliko časaka vladala je

tišina. Zamalo se čulo kako je netko ušao, a odmah nakon toga glas liječnika:

W

– Recite mi iskreno sve što ću vas pitati. Ako niste krivi, vaša se nevinost mora dokazati. Zato je potrebno da budete posve iskreni i da mi ništa ne prešutite.

– Neizmjerno sam vam zahvalna – odgovori Nera. – Do da nas mi još nitko nije dopustio da se opravdam.

Nera počne toplim i mirnim glasom pripovijedati sve što se s njom zbilo, kako je noću tajno polazila na Kamenita vrata, kako je jednom išla na križanje sv. Žavera da ondje čeka tobožnje vještice, kako se potajice sastajala s Remetincima i kako nikad nije vjerovala da postoje vještice; zašto je sakrila Kušenku, što je sve učinila, kako je živjela i što je radila i, napokon, kako je dospjela u toranj, kako ju je Siniša spasio odnesavši je na konju u dvorac pod Sljeme. Konačno mu ispriča sve stoje doznala o Dvojkoviću i Saleu.

– Ima li tko da mi posvjedoči što ste mi iskazali? – Ima. Svjedoci su u Beču. Samo ne znam zašto ne dolaze. – Odustali su da svjedoče za vas. – To je nemoguće, posve nemoguće! Van Swieten je malo razmišljao, a onda priđe vratima i zovne

Dvojkovića. – Gospodine državni odvjetnice, optužena se poziva na svjedoke. – Već sam vašoj milosti rekao da su otputovali. – To nije istina! – klikne Nera. – Hoćete li dokaza? Evo pisma oca Smolea, gumbara Adama i

Neuhofera, njemačkog krvnika. Gumbar, doduše, brani svoju ženu da nije vještica, ali što se tiče kontese pere ruke. Ostali izjavljuju da ne mogu braniti kontesu jer ne bi mogli priseći na svoje izjave.

Van Swieten uzme pismo i pročita ga: – Što velite na to? – upita Neru. – To oni nikad nisu pisali, nikad! – Posve je naravno – reče Dvojković – da će optužena svakako

nastojati da se obrani. Alija, vaša milosti, zastupam ovdje istinu pa ću dokazati sa svjedocima koji će na to priseći da ovi ljudi ne samo što su pisali to pismo nego su, dapače, rekli da ih je kontesin prijatelj grof Oršić podmitio daje brane.

– Ne! – vikne Nera. – To moji svjedoci nisu rekli. – Mi imamo svjedoke koji će na to priseći.

W

– Dovedite ih – reče Van Swieten. Dvojković iz predsoblja dovede dva muškarca odjevena građanski,

oba Štajerca, koji su potvrdili da im je gumbar Adam to govorio. Van Swieten otpusti svjedoke i Dvojkovića, a onda se obrati Neri: – Vaša sudbina prikazuje se beznadnom. – Vidim, sve je protiv mene. Ostavlja me snaga da se dalje branim. Van Swieten je nešto razmišljao. Iznenada ude dvorski meštar cara

Josipa i najavi carev dolazak. Liječnik uputi kontesu u predsoblje. Mladi car ušao je k liječniku zdesna odakle je vodila galerija ravno u

carske odaje. – Istraga me vrlo zanima – reče car – pa sam došao da vi dim spise o

preslušavanju. Van Swieten mu priopči sve što se dogodilo. Careve sivo-modre oči,

uvijek zamišljene i ponešto melankolične, uprle se u liječnika. – Ipak ne vjerujem daje ta djevojka vještica. Što vi mislite? Samo recite svoje mišljenje, kao čovjek čovjeku. – Mlada kontesa zapanjuje bistrinom svog razuma. Ona ne vjeruje u

vještice, ona je bila na čelu đačke družbe koja čita zabranjenu studiju protiv progona vještica. To je njezin grijeh. Ne vjerujem da se razumije u čarolije, osim onih koje proizlaze iz bistrine njezina uma, iz snage njezine ljepote i nastupa. Ali svjedoci su protiv nje.

– Pitam vas kao prosvijećeni čovjek, a ne kao car: vjerujete li da postoje vještice koje imaju đavolsku moć?

– Njezino mi veličanstvo ne bi oprostilo da o tome izrečem svoje mišljenje.

– Što u ovom času kaže učenjak Van Swieten čovjeku Josipu, a ne caru – ostat će naša tajna.

– U tom slučaju kazat ću istinu: ne vjerujem u to. Četiri stotine godina čovječanstvo progoni svoju pamet groznim praznovjerjem. I kontesa, slaba žena, morala se svima omraziti kad je tom praznovjerju navijestila borbu. Divim joj se. Vidi te, mi nemamo odvažnosti da glasno izrečemo svoje mišljenje, a ona viče na sav glas, ona radi, sakriva optužene, uhodi u Zagrebu suca i državnog odvjetnika. To bi u današnje doba bilo odviše i za muškarca.

– Glas ove Zagrepčanke pobudio je u meni želju da proučim čitav proces protiv vještica. Hoćete li mi pomoći? Pribavi te mi knjige koje

W

pišu za progon, ali i onu zabranjenu koja to pobija. A sad još jedno: molim vas učinite sve što je u vašoj moći da tu djevojku spasite od lomače.

– Samo, kako da to provedem? Vaše veličanstvo zna da kraljica nije vladar kojemu se samo referira. Ona hoće točan izvještaj, hoće dokaze, hoće sama proučiti spise. A svi su svjedoci protiv kontese.

– Ne bih li mogao govoriti s kontesom? Liječnik pozove Neru. Kad je ušla i opazila mladog cara, duboko se

pokloni i obori oči. Car je zamoli da sjedne, a onda će tiho: – Ponajprije, nitko ne smije saznati da sam govorio s vama prije dva

dana i sada ovdje. To bi vašoj stvari moglo naškoditi. A sad mi recite zašto su vas vaši svjedoci napustili? – Nisu me napustili, ne vjerujem u to, veličanstvo. Netko ih je morao

izigrati. Gospodin Dvojković ne bi se usudio poći u Zagreb kad bi mene riješili krivnje, i tko zna što on sve radi.

Trebalo bi moje svjedoke pozvati ovamo, pa ako pred licem njegove preuzvišenosti gospodina Van Swietena potvrde ono što kaže Dvojković onda mi doista nema spasa.

Melankolične Josipove oči gledale su je toplo i uvjerljivo. – Opet vam velim, konteso: pouzdajte se u mene. Vaša sud bina bit

će mi u svakom času na pameti. Nekako značajno pogledao je Van Swieten mladog cara, ali brzo

spusti pogled na spise da sakrije svoje misli. Reče: – Ako su svjedoci doista otputovali, ja ću ih ponovno po zvati u Beč. – Vrlo dobro – odvrati car. – Konteso, do sretnijeg viđenja! Car se pokloni kontesi što je ponovno pobudilo liječnikovo čuđenje. Kad je car otišao, Van Swieten upita Neru: – Prema svemu što ste mi pričali o kapetanu grofu Siniši Vojkffyju,

on, dakle, živi? Ali gdje? – Ne znam. Menije rekao da će svakako s ostalim svjedoci ma u Beč. – Dobro, poslat ću u Zagreb posebnog kurira. U tom času Siniša odgurne zavjesu na vratima spavaće sobe i stupi u

Van Swietenovu radnu sobu. Iz Nerinih grudi otkine se poklik iznenađenja.

Van Swieten namjesti očale i upilji oči u Sinišu.

W

– Da, to je kapetan. Dobro je što ne vjerujem u duhove reče Van Swieten. – Da ste se proglasili mrtvim, to shvaćam, ali ne shvaćam kako ste ušli u moju spavaću sobu?

– Kao provalnik, vaša milosti. Popeo sam se na zid i kroz otvoreni prozor, na kojemu nema rešetaka, ušao u vaš stan.

Oprostite mi, morao sam tako učiniti. Siniša ispriča liječniku kako je Geza odbio njega, oca Smo-lea,

Adama i grofa Oršića i onda reče: – Vaša milosti, moram vam kazati jednu važnu stvar, ali nasamo. – Uđite u moj salon – reče Van Swieten i pode za njim. Konteso,

strpite se dotle. Kad je Siniša bio nasamu s liječnikom, reče mu: – Vaša milosti, ova je djevojka nevina i čista kao sunce. Žene su se

uplele u stvar. U vašem hodniku vidio sam groficu Čikulini iz Zagreba u odijelu hrvatske seljakinje.

– Seljakinju sam preslušao, ali... – Bila je to prijateljica grofice Auersperg... – Pričekajte časak – reče Van Swieten, otvori vrata i pozove kontesu

Neru. – Ostanite ovdje dok vas ne zovnem – reče liječnik Neri, pri tvori

vrata i pode u svoju radnu sobu. Nera i Siniša stajahu sa mi licem u lice. U isti mah u Sinišinu srcu bude bolno i veselo. Pruži prema njoj obje

ruke i privine njezinu bijelu ruku na svoja usta. Dugi, topli cjelov odao je Neri sve stoje osjećao.

– Bojala sam se da vam se što dogodilo – reče ona. On podigne glavu i pogleda je u oči čistim pogledom. – Dok vi niste oslobođeni, ne smije mi se ništa zlo dogoditi. – A onda kad budem slobodna? – upita Nera. – Što će biti s vama? – Nero, jedina želja mog života jest da vi budete slobodni. – Ali vi morate misliti i na sebe. – Menije sudbina već skrojena. Iz druge sobe trgnuo ih prijeteći glas Van Swietena. – Zašto zamjenjuješ mog slugu. – Zato stoje bolestan. – Lažeš. Znam tko te je ovamo poslao i zašto. Pazi, ako ne odgovoriš

na svako moje pitanje, ako slažeš, bit ću neumoljiv.

W

Tko te ovamo poslao? – Grofica Auersperg. – Ona ti je naredila da otpremiš mog lakaja: – Da, vaša milosti. – I da ne pustiš preda me one svjedoke? – Jest, vaša milosti! – Gdje je grofica koja se preodjenula u odijelo seljakinje? – Sakrio sam je u vaš žuti salon daje ne vide drugi Zagrepčani. – Izađi – oštro zapovjedi Van Swieten sluzi. Siniša i Nera nijemo su slušali taj razgovor, puni nade u istinu i

pravednost. Van Swieten otvori vrata od salona gdje je bila grofica Čikulini. Grofica ustane, protrne. Ne bojte se, draga grofice, znam sve. Ovoga časa razgovarao sam s

groficom Auersperg. Lijepa se grofica prevarila kad me ubrojila među svoje protivnike. Najmoćnija gospođa u caričinoj okolini može imati samo prijatelje. S njom sam se sporazumio, i sad je stvar svršena. Kontesa Nera je kriva.

– Još se uvijek ne mogu snaći od velikog čuda i straha dahne grofica. – Pouzdajte se u mene, grofica Auersperg našla je u meni saveznika.

Ne trebam vaše svjedočanstvo o tom kako je kontesa Nera unesrećila svoju baku. Zašto teretiti dušu krivom prisegom? Budite, dakle, sa mnom iskreni i otvoreno recite što želite. Vi ćete svakako postići svoj cilj...

– Tko zna? Grof Skerlec je mušičav... Ali glavno je da kontesa ne dođe na slobodu. Najviše sam se bojala vas, ali sada...

– Ja sam potpuno vaš saveznik. Zaista vas grofica Auersperg silno voli kad se odvažila da to sve učini za vas.

– I nju vodi želja za osvetom – zbog Siniše. On je, doduše, umro, ali žena ne može zaboraviti kad joj druga preotme dragoga. To je razumljivo.

– A sad vas molim da još neko vrijeme ostanete u mom salonu dok ne svršim neke formalne stvari, a onda ću vas još jednom zamoliti da mi kažete neke potankosti o toj vještici.

Van Swieten pomno zatvori vrata salona i povuče teški zastor. A tada naredi da se pozovu otac Smole, gumbar Adam i grof Oršić koji su još uvijek čekali pred dvorom.

W

Sve ih je redom preslušavao. Najprije Sinišu, onda ostale, i potanko ih ispitivao o svakoj sitnici.

Kad su bili preslušani, liječnik pozove Dvojkovića i Salea. – Premudra i velevrijedna gospodo – reče liječnik mirno, podignuvši

naočale. – Neću vas dugo mučiti. Sve mije jasno kao sunce. Spisi su u redu i svjedoci izvanredno spremljeni.

Možete se mirne duše vratiti u Zagreb i ondje čekati odluku njezinog veličanstva.

– A kontesa? Mogla bi uteći. – Na nju će paziti naša policija. Do konačne odluke ona ostaje ovdje. Dvojković i Sale sa svojim ljudima otputuju u Zagreb potpuno

uvjereni u svoj uspjeh. A Nera i obje njezine drugarice, Barica i Dora, ostale su u Beču.

CAR JOSIP II.

Mladi car Josip sjedio je kraj prozora. Njegova vitka i vazda tmurno odjevena pojava sasvim se izgubila u tamnoj sobi. Carev tjelesni sluga nekoliko je puta ušao da svoga gospodara opomene neka izjaše, ali ga se nije usudio osloviti. Car se udubio u knjige i ni da bi trepnuo okom kad je sluga stao ispred njega.

– Veličanstvo! Vaše veličanstvo! Car Josip spusti knjigu u krilo i pogleda slugu. Melankolični pogled

mladoga cara činio se još umornijim, kao da se probudio iza sna. – Što je, Vili? – upita ga. – Zašto mi smetaš? Sluga se smeo. Njegovo oštro lice gledalo je cara s izražajem

odanosti. Već je davno prešao tridesetu. Godinu dana služio je cara i zavolio ga svom dušom, brinuo se o njegovu zdravlju više od liječnika.

– Htio sam podsjetiti veličanstvo da bi trebalo zraka. A želi unići i njegovo veličanstvo car Franjo Stjepan.

– Moj otac? Pusti ga neka ude, ali nitko drugi. Zamalo ude u sobu visok, snažan gospodin, crvena lica, zdrav, veseo

i nasmiješen. – Oprostite, veličanstvo – reče sinu kao da govori s pretpostavljenim.

– Oprostite mi, ali silno me zanima ona stvar s groficom, kako li se zove zagrebačka vještica? Da – Nera, čudno ime, vrlo čudno. Kako

W

napreduje istraga? Ne bi me toliko zanimalo da me za to nije zamolila grofica Auersperg. Ona je vrlo zabrinuta...

– Grofica Auersperg prva je dvorska gospođa pa će znati bolje od mene.

– Ne mislim na dvorsku gospođu, nego na ženu kneza Auersperga, mog prijatelja. Valjda ti je poznato da zalazim u kneževu kuću, ako, naime, dobijem dopust od njezinog veličanstva.

– Ah, tako? Znam... – Po svoj prilici ne vjeruješ u dvorska pričanja da udvaram kneginji? – Nipošto. Ali zašto tebe zanima sudbina grofice Nere? – Recimo da i mene zanima, ali više kneginju i kneza. On je bratić

bivšeg muža dvorske gospode grofice Auersperg. – Ne brinem se za rodoslovlje dvorskih ljudi. – Čudak si ti, veličanstvo, veliki čudak. Kraljica majka bila je vesela

i živa žena i meni ne nedostaje životnog eliksira, ali ti, ti si uvijek šutljiv, uvijek nepovjerljiv. Mene to boli. Iako sam car, samo po tituli, ipak sam tvoj otac, trebalo bi da mi se povjeriš. Ako, naime, tvoje veličanstvo uopće osjeća potrebu da mi se povjerava...

– Takav sam. Ne mogu govoriti. Mislim – opet mislim. Oda bran sam nositi teret krune, a to me već danas zastrašuje. Takav sam rođen – ne mogu drukčije.

Ali Franjo Stjepan očito nije slušao ono što govori Josip. Pogled mu je neprestano kružio po knjigama što su bile razastrte po stolu mladog cara.

– Da, odabrao si teret krune, ali to je još daleko. Hvala zdravlju njezinog veličanstva, tvoje majke, ona je još čvrsta i lijepa, njezina energija i želja da o svemu odlučuje sama ni ča sa ne prestaje. Dakle, još će proći mnogo vremena dok ti pri miš krunu. I ti si sad još samo titulirani car, pa uživaj! Ništa ni je ljepše nego nositi titule, a bez odgovornosti. Veseli se. Mlad si – a živiš kao fratar kad ostari.

Josip se nasmiješi. – Živim kad čitam ili mislim. – Vidim. Čitaš, smijem li pogledati, veličanstvo, što čitaš? Znatiželjno posegne Franjo Stjepan za knjigama što mu ih je pružio

car. – "Progoni vještica"? – Oho! Dakle ti proučavaš sudstvo?

W

Zato te već nekoliko dana nema na dvor. Njezinom si veličanstvu poručio da si boležljiv.

– Čovjek se mora razboljeti kad čita te strahote. – Hoće li mladu groficu pomilovati? – Nadam se. – Bila bi šteta ložiti lomaču tako lijepim gorivom... Opet se pojavi sluga i najavi Van Swietena. – Sigurno bih smetao – reče Franjo Stjepan i nakloni se sinu kao

suverenu. U njegovu govoru i gestama bilo je nešto sarkastično, podrugljivo,

ali Josip to nije opažao. Odavna se privikao takvu načinu govora svog oca. Ustane i isprati oca do vrata.

Van Swieten ude noseći spise. Careve su oči oživjele, njegovo mirno hladno lice izražavalo je napetu radoznalost.

– Što mi nosite, dragi prijatelju? – oslovi car kraljičina liječnika. – Vrlo mnogo, veličanstvo: Raskrinkao sam krajnju prije varu i

zločin što su ga htjeli počiniti protiv vaše mlade štićenice. – Recite "naše", jer ste i vi uvjereni da nije kriva. – Da, veličanstvo. Dopustite dakle: naša štićenica bila bi spaljena da

vaše veličanstvo kraljici nije savjetovalo da istragu povjeri meni. Ali i mene bi prevarili da opet nije u posljednji čas priskočilo vaše veličanstvo. Sad se radi o tome kako kraljici priopćiti ono što sam pronašao. Vi znate daje kraljica vrlo pobožna. Vjeruje u sve u što vjeruju i njezini savjetnici.

Mislim... – Samo recite što mislite, mi smo u ovom času službenici pravde. Vi

mislite da moja kraljevska majka vjeruje u sve što vjeruju ili, bolje, zapovijedaju drugima vjerovati – jezuiti? O tom sam ja davno nacistu. I tko bi se usudio kraljici izreći najmanju sumnju protiv jezuitskih prijatelja i njihove nauke, –

naškodio bi samo sebi, a i onome koga bi htio zagovarati. Dakle, sad mi recite sve što ste pronašli u toj istrazi.

Van Swieten je počeo svoj referat: – Dorica, služavka suca Krajačića, protiv nje uopće nema svjedoka. Ona sama sebe optužuje i pripovijeda da je vještica i da ljubi vragove. Ispitivao sam cijeli njezin život i razabrao da je bila silno zaljubljena u nekog momka koji ju je

W

ostavio. Od prirode je bolesna na živcima, a neispunjena žudnja prouzročila je u njoj različite sne. Čula je da vještice imaju ljubavnike vragove koji strastveno ljube. I počela je težiti za tom ljubavi. Snađoše je sanje i utvare dok joj se, napokon, nije poremetila pamet. Ona nije ubrojiva, pripada u ludnicu, a ne na lomaču.

– Dobro, a stoje s kontesom? – Neka mi veličanstvo dopusti da prije pričam o Barici Cindek. To je

lijepa i mlada građanka, vrlo iskrena i poštena. U Zagrebu peče dobar kruh, pa kako je vrlo lijepa i rječita, ima i više kupaca. Uz njezin dućan drži pekaru Andrija Palčić koji nema ni polovicu toliko kupaca; dakle, Barica mu je konkurentica. Ovaj je čovjek glavni svjedok protiv Barice. On veli:

budući da Barica tako mnogo prodaje, znači da ima posla s vragom. – To je nečuveno i sramotno za naš vijek! – Ovdje ima još nešto zanimljivo. Notar Sale primio je od muža

lijepe Barice 400 forinti i pustio je na slobodu. Kad je bila na slobodi, htio je notar da Barica s njime zapodjene ljubavni odnos. Jer to nije htjela, ponovno ju je bacio u toranj.

– Što se sve ne događa u našoj državi? Strašno! Ali stoje s kontesom?

– Samo još časak. Barica je žrtva osvete. Tako je nastradalo najviše žena koje su, ni krive ni dužne, došle na lomaču. Sva tko ih može optužiti, a ne traže se ni dokazi. A sada, vaše veličanstvo, da se osvrnem na kontesu Neru Keglević, našu štićenicu. U Zagrebu se pojavila mlada generacija koja je najprije potajno, a onda javno ustala protiv praznovjerja. Nera je bila odveć neustrašiva pa je prva javno izrekla svoje misli. I na temelju toga je do srži neinteligentni i praznovjerni grički sudac bio uvjeren da je vještica. Zatvorio ju je u pljesnivu tamnicu. Sve stoje učinila dobra, upisali su joj na račun vraćanja. Sudac Krajačić nema nijednog svjedoka koji bi mogao makar i najmanje dokazati njegove optužbe.

– A što je bilo s onim đavlom koji ju je odnio po bijelom danu. – Taj đavo bijaše kapetan Siniša. Mladić ju je ljubio i prevario čitav

Grič. Odjenuo se u đavla i tako je oteo. Sad još nešto, vaše veličanstvo. Kontesa je optužena da se mazala vještičjom mašću. Ja sam tu mast točno istražio. Ona sadrži neke otrove koji su kadri čovjeka uspavati.

W

Točno sam je is tražio i ispitao kontesu. Ona se zanimala za sve što se tiče vještica i načinila je pokus. Točno mije ispričala kako je od te masti pala u san i sanjala da leti. Očito, ima žena koje umiju praviti takvu mast pa je skupo prodaju onima koje, čuvši toliko o vješticama, žele i same da to budu i zato kupuju mast i njome se obmanjuju. Zapadnu u san i misle da je istina ono što sanjaju. Valjalo bi kažnjavati one koji tvrde da postoje vještice. Dakle, te parnice i bajke posljedica su praznovjerja koje šire i raspiruju sama gospoda državni odvjetnici, policija, grabanti, krvnici i različiti općinski pisari. Što svijet u to više vjeruje i što ima više vještica, posao bolje uspijeva.

– A zašto onda postoji sudac? – Krajačić je praznovjerni luđak, a državni odvjetnik Dvojković i

notar Sale lopovi koji ne vjeruju u ono što pripovijeda ju, ali od toga imaju koristi. Pomislite, veličanstvo, koliko na Griču ima žena i gotovo svaka druga plaća Saleu i Dvojkoviću rentu da ih ne optuže da su vještice.

Van Swieten ispriča caru o Nerinu posjetu "paklu" što mu je povjerila kontesa.

Car je iznenađeno slušao i najzad upita: – Što vi držite o tom "paklu", Van Swieten? – Bit će da netko na račun vještica veselo živi i zato tim zločincima

moramo uči u trag. Općenito sam opazio da u Hrvatskoj ima čudnih zločina koji se pripisuju vješticama. Jednom su, na primjer, provalnici došli kao vještice s metlama u ruci. To prelazi sve granice lopovluka, i ja se čiste savjesti usuđujem ustvrditi daje zakon o progonu vještica najstrašniji zločin koji ljudima pruža sredstva da izmišljaju zločinstva krajnje podivljalosti i pokvarenosti.

– To je velika riječ – reče zamišljeno car. – Prema tome, ovaj bi zakon zapravo bio zločin?

– Budući da govorim čovjeku, a ne caru, velim: da, to je zločin. Kontesa ga je pravo nazvala tim imenom.

– To je izvanredno pametna djevojka. Nikad nisam vidio djevojku tolike duševne bistrine. Nikad!

Gledajući u daljinu, car je izrekao te riječi s melankolijom koja bijaše u njegovoj ćudi, ali se Van Swietenu učini da nikad nije čuo cara govoriti s tako sjetnim prizvukom.

W

– Van Swietenu – reče car. – Vi imate najveći utjecaj na caricu. Razjasnite joj sve što se odnosi na kontesu, samo joj ne recite da se kontesa buni protiv zakona o progonu. Pro tumačite joj sve i predložite sve spise, samo ne o tome da je kontesa oponirala vlasti, to bi kraljicu razljutilo. Ali ne štedite ni groficu Auersperg!

– Ona je htjela podmetnuti krive svjedoke, ne samo kontesi nego i ostalim optuženima. To je zločin.

Van Swieten se zadržao kod kraljice dva sata. Vladarka je pročitala sve predložene spise, pozvala k sebi svog pouzdanika kancelara Kaunitza i naložila da pozovu groficu udovu Auersperg, a isto tako da joj još jednom dovedu vještice. Groficu odmah obavijestiše o kraljičinoj želji.

Ona pohita u svoje odaje gdje se sklonila grofica Čikulini. Od časa kad ju je Van Swieten raskrinkao, sakrivala se u odajama

grofice Auersperg čekajući što će se dogoditi. Osjećala je da se kraljičin liječnik zauzima za Neru i nastoji dokazati njezinu nevinost.

– Što se dogodilo? – upita grofica Auersperg. – Van Swieten me je prepoznao. – To je nemoguće! Kako bi znao tko si kad te nikad nije vidio? – Ali ti si mu rekla tko sam. – Ja sam mu rekla? Zar ti se muti pamet? On je moj najveći

protivnik. – Ne razumijem. Poslije preslušavanja došao je k meni i re kao daje

netom govorio s tobom i da si mu ti sve priopćila jer je i on protiv kontese.

– Ali, zaboga, ti si počinila ludost! – Rekao mije daje s tobom govorio, daje tvoj pristaša i da Nera mora

biti osuđena. Grofica Auersperg uhvati se za glavu. – Ti si počinila strašnu ludost. Sve si to vjerovala? Zar ne znaš

dvorske intrige? Znaš li tko je Van Swieten? On je najpogibeljniji čovjek na dvoru, on sve vidi i sve čuje. On je mozak dvora, a jao dvoranima kad na dvoru ima mozga. Što si mu rekla?

– Ništa, on je već sve znao. – I da sam te ja poslala da svjedočiš?

W

– Nisam mu govorila o tebi, ali mi je on sam sve rekao što smo mi zaključili, a ja sam samo potvrdila.

– Van Swieten te prevario, samo da sve dozna!... Grofica Auersperg baci se očajna na divan. Izgubivši prisebnost,

sklapala je ruke, hvatala se za čelo i očajno govorila: – Sad sam izgubljena. Sad je sve izgubljeno. Netko nas je odao. Van

Swieten zna sve. – Mogao nas je odati samo tvoj lakaj Geza – reče grofica Čikulini. – Neka smjesta dođe ovamo. Ali – kraljica me pozvala. ostavila me

pamet. Moram brzo k njoj. Slutim da mi se pod no gama nešto ruši. Ako je Van Swieten govorio s kraljicom, on da sam izgubljena. Idem da čujem o svojoj sudbini.

Dok su dvorani pošli po "vještice", Van Swieten je kraljici pokazivao spise, čitao joj i tumačio. Kraljica gaje pomno slušala, a lice joj bivalo sve ozbiljnije.

Prošao je čitav sat dok su na dvor doveli Neru s drugaricama. U maloj dvorani, gdje je radila kraljica, skupilo se samo nekoliko dvorjana i dvorskih gospoda koje su znatiželjno raspravljale što to kraljica zapravo hoće s vješticama. Vrlo uzbuđena i blijeda, ušla je grofica Auersperg u kraljičin mali žuti salon.

Marija Terezija sjedne vrlo ozbiljna lica u naslonjač, pogleda po dvorani i pozove Neru, Baricu i Doricu da priđu bliže. Bez ikakva uvoda, reče im:

– Kako su vaše parnice po pravdi istražene, ispostavilo se da protiv vas nema nikakvih dokaza, pa vas kao vrhovni sudac u svojoj državi oslobađam svake optužbe i puštam na slobodu...

Nera se baci kraljici pred noge. – Veličanstvo, slutila sam da ću u vas nači pravde. – Zahvalite pravednosti koja je pobijedila zloću i spletke odvrati

kraljica. Grofica Auersperg naslonila se na stijenu. Došlo joj da se onesvijesti. – Sad se možete vratiti svojim kućama – reče Van Swieten

optuženicama. Kao da ništa nije shvatila, Dorica je zurila u kraljicu, a Barica i Nera

duboko se poklone. Sve tri optuženice izađu. Kraljica se obrati grofici Auersperg:

W

– Grofice, vaših savjeta više ne trebam. Od ovog časa više niste moja dvorska gospođa!

– Veličanstvo! Netko me je ocrnio. – Urotili ste se protiv mojih odredaba i groficu Čikulini po slali da

krivo svjedoči. Protiv mene, koja želim dijeliti pravdu, usudili ste se skovati urotu.

Grofica problijedi. – Grofica Čikulini nije krivo svjedočila, ono je istina, ali se nije

usudila da svjedoči kao grofica – reče dvorska gospođa skupivši još posljednju snagu da se opravda.

– Sama mi je priznala da je krivo svjedočila – reče Van Swieten. – Jeste li čuli? – upita oštro vladarica. Grofica Auersperg stajaše poput kipa, blijeda i dršćući. – Što još čekate? – oštro će kraljica. – Idite mi ispred očiju! Dvorska gospođa protrne i satrta i slomljena pođe prema vratima

salona. Sva njezina moć ležala je sada pred njom zdrobljena i razrušena. Ta i s dvora su je izbacili.

Dva dana pošto je grofica Auersperg ostavila kraljičinu službu, najavio se Van Sweiten kraljici:

– Veličanstvo mi je bilo vazda sklono pa se usuđujem po dastrijeti pred noge vašeg veličanstva vruću molbu.

– Govorite. Neću vam ništa odbiti... – U mojim odajama boravi mladić, nekad časnik u dvorskoj gardi,

poznat kao kapetan Siniša. – Znam, hrabar je vojnik i pouzdan dvoranin. To je onaj koji je s

lomače ugrabio optuženu kontesu? – Da, veličanstvo. Protiv njega podnesena je prijava da je jednom

ubio neku ženu. Netko je saznao daje u mom stanu i izdanje nalog da se odmah uhiti i preda sudu.

– Ako je svoje ruke okaljao krvlju, ne smijem ga oteti odluci pravde. – Molim vaše veličanstvo samo to da ga saslušate. – Vrlo rado, dragi Van Swietene. Dovedite ga k meni, ali odmah dok

ga ne uhite. – Moja najsmjernija hvala, veličanstvo. Sudbina tog mladića vrlo je

tragična. – Zanima me ako mu i ne smijem pomoći.

W

Kraljičin se pouzdanik nakloni i ode iz salona po Sinišu. Jedva što je izašao, najave vladarici dvoranina grofa Batthyanyja.

– Pozvala sam vas – reče kraljica – da javite u Zagreb banu neka se povede istraga protiv svih koji su vodili istragu u parnici grofice Keglević, osobito da se istraži jesu li državni odvjetnik Dvojković i notar Sale primali mito od nekih žena da ih ne zatvore kao vještice. Nadalje, na mjesto grofice Auersperg želim pouzdanu i ozbiljnu plemkinju koja neće spletkariti. Ali pazite, ona ne smije biti prijateljica otpuštene grofice Auersperg, jer neću da grofica nade novih putova do mog doma.

– Onda bi to mogla biti samo grofica Terka Erdody, kći bana Nadaždija, neprijateljica grofice Auersperg.

– Dobro. Banova kći bit će nasljednica grofice Auersperg. Neprijateljica grofice Auersperg neće dopustiti da grofica svojim

spletkama nadalje doseže u moj dvor. – Veličanstvo, mora li to ostati tajnom? – Onda to ne bih rekla – vama! Grof se pokloni i uozbilji, a kraljica sa smiješkom reče: – Budite radije veseli. Takvi su ljudi državnicima često potrebni. – Zahvaljujem vašem veličanstvu na velikodušnim riječi ma. Ujedno

bih se usudio zamoliti vaše veličanstvo da izvoli potvrditi moju ostavku predanu prije više mjeseci.

– Zasitili ste se dvorske službe? Vidite, odviše ste se zanima li za žene, odnosno za jednu ženu.

– Vaše veličanstvo ima svevidljivo oko. Doista je tako, ženim se. – Protiv toga nema utoka. Niste li se pobrinuli za nasljednika? – Preporučio bih baruna Ivana Skerleca. – Tako? Dobro. Razmislit ćemo. Dakle, otpuštam vas iz svoje

dvorske službe i želim da stalno ostanete u dvorskoj službi kraljice svog srca.

– Hvala vam, veličanstvo. Grof se nakloni, poljubi kraljici ruku i udalji se.

PRIZNANJE.

W

Jedva je grof izašao, kad vladarici opet najaviše Van Swietena. Kraljica upita liječnika:

– Gdje je vaš štićenik Siniša? – On čeka da ga vaše veličanstvo izvoli primiti. – Prije nego što ude, hoću vas nešto upitati. Jeste li čuli da je barun

Skerlec bio vjerenik kontese Nere? – Čuo sam. Dapače, medu spisima sam našao jedan ulomak njegova

iskaza kojim je optužuje. – Sad mi se čini da gaje grofica Auersperg prije više mjeseci mnogo

preporučivala da ga imenujem svojim dvoraninom. Što mislite o tom? – Govorio sam sa Skerlecom dva puta. Nesposoban je za spletke.

Prema ženama je neiskusan i plah, ali bit će revan u službi. – Dobro. Pokušat ćemo. A sad, neka ude vaš štićenik. Van Swieten izađe, a zamalo uđe u sobu Siniša. Bijaše odjeven u

uniformu kapetana slavonskog bataljona. Njegovo visoko snažno tijelo znatno je omršavjelo, a lice izblijedilo.

Kraljica gaje promatrala kao da ga istražuje. Siniša se pokloni na vojnički i pogleda vladaricu u bistre pronicave

oči. – Primila sam vas zato da ispunim molbu svog liječnika doktora Van

Swietena – reče kraljica strogim glasom. – Ali, koliko se sjećam, vama je oduzeta čast kapetana. Vi ne biste smjeli nositi mač.

– Menije čast kapetana slavonskog bataljona podijelila kraljica, pa mije nitko ne može uzeti, nego samo vaše veličanstvo.

Siniša pritisne svoj mač na usta i položi ga pred vladaričine noge. To se kraljici očito svidjelo pa ga stane promatrati s većom pažnjom!

– Vi ste, dakle, krivi? Zbog čega vas optužuju? Ili, bolje, zašto ste ubili ženu?

– Nisam znao što radim. Na taj čin nagnala me ljubav prema majci... – Govorite jasnije. Želim znati sve. Pričajte mi, obećala sam Van

Swietenu da ću saslušati vašu sudbinu – reče kraljica da bi opravdala znatiželju što ju je obuzimala gledajući pred sobom mladog čovjeka koji je s lomače spasio Neru.

– Tko je bila vaša majka?

W

– Bila je prekrasna djevojka, Španjolka. Moj otac upoznao se s njom ovdje u Beču i zaljubio se u nju kao što se, uostalom, zaljubljivao u svaku lijepu ženu. Ona je mog oca ljubila do ludila i kad ju je nagovorio da s njim pobjegne, u svojoj velikoj ljubavi privoljela je. Ali je za to doznao njezin otac i ulovio bjegunce u času kad htjedoše pobjeći. Tada moj otac oženi mladu Španjolku. Ljubav moga oca trajala je kratko vrijeme. Rijetko su ga vidjeli kod kuće, uvijek je veselo živio u krugu svojih prijatelja i žena, a majka je bila ostavljena. Kad odrastoh, poslao me otac u Beč na nauke, a majka je provo dila patnički život u jednom dvorcu mog oca usred šumske pustoši. Jedne jeseni, kad mi je bilo petnaest godina, dođoh iz Beča da vidim svoju majku. Bila je sama. S njom u dvorcu živjela je i stara služavka i moj sadašnji sluga Filip. Majka je preda mnom tajila da ju je otac napustio, ali sam vidio to u njenim tužnim očima i blijedom licu. Osokolim se pa je zapitam: "Reci mi, majko, gdje je otac?" "Otputovao je", odvrati ona. "Bit će dugo na putu." "Dugo? A zašto nikad ne dođe da vidi sina?" "Doći će, dijete moje, prije nego što opet pođeš na nauke." Osjećao sam da mi nešto taji. Očito, nije htjela da oca ocrni pred sinom. Prođoše dva dana. Odoh u šumu u lov. Kad sam se vratio, opazim pred kućom stranog slugu gdje drži osedlanog konja. Uđem u sobu. Iznenađeno sam stao i slušao. Iz druge sobe čuo se tuđi ženski glas: "Ja ostajem ovdje, a vi se odstranite iz dvora." "Znate li gdje ste?" čuo se glas moje majke koja je dodala: "Ja sam u dvorcu svoga muža!"

"Baš zato vas molim da se što prije odstranite. Očekujem ovdje svoje prijatelje."

"Tko ste vi da se usuđujete mene odavle tjerati?" vikne moja majka. "Ljubavnica vašeg muža", odvrati strana žena i nasmije se.

"Odlazite, ali hitro. Ako ne odete, pozvat ću svog slugu", reče žena, otvori prozor i zovne slugu koji je pred kućom držao njezina osedlanog konja.

"Što ste nakanili?" vikne majka. "Dat ću vas baciti iz dvora, da mi ne smetate." Veličanstvo, u meni je uzavrela sva moja mlada krv i sva ljubav prema majci. Provalim u njezinu sobu. Upravo u taj čas visoka lijepa žena zaletjela se prema mojoj majci i udarila je bičem. Izgubio sam svu pamet. Tek sam osjetio da držim za vrat stranu ženu, da je

W

moje ruke stišću, a ona se otimlje snažno, a onda sve slabije. Klonula je... Skinem ruke s njezina vrata, ali se više nije branila...

"Što si uradio, nesretnice?" krikne majka prestravljeno i poleti k svojoj suparnici. Ali ona je bila mrtva. Ugušio sam je ja, petnaestogodišnji dječak! U sobu uđe majčin sluga Filip. Odmah je shvatio što sam učinio. Skoči k vratima i zaključa ih. Uzalud je sluga lijepe strane žene kucao na vrata. Nitko mu ne odgovori.

"Sine, dragi moj, što si učinio?!" naricala je majka čupajući kosu. "Sad sam i tebe izgubila. Više mi nema života." Najednom, kao da joj je sinula sretna misao. Pohita k meni, grčevito me uhvati za ramena i prošapće: "Bježi! Bježi!"

"Majko, kamo ću od tebe?" pitao sam kao u snu. "Bježi, ne ubijaj svoju majku. Filipe, brzo... Ti moraš s njim!" "Kamo da bježimo?" upita sluga. "Svejedno, samo neka je daleko gdje vas nitko neće naći!" "Nemojte, majčice, da vam sin bude kukavica", dugo sam molio

majku. Ali ona stane preda me i počne mi govoriti kao u ludilu: "Bježi u svijet, ili ću ja u smrt. Smiluj mi se – bježi!" Sa svojih ruku uzme dragulje, pokupi sve svoje zlato, drago kamenje i nešto novaca. Grozničavom brzinom strpa to Filipu u džepove. Začas bijaše sve gotovo. Majka mi se baci oko vrata i reče:

"Bježi i sakrij se pred ocem. Javi mi se kad budeš na sigurnom mjestu."

"Filipe! obrati se moja majka sluzi – zakuni mi se da ćeš ga njegovati i paziti kao sina." On se zakleo.

Ali nisam mogao otići. Majka trgne sa zida pištolj i zaprijeti se: "Ako nećeš bježati, ubit ću se pred tobom." "Dobro", rekoh ja, "ali što ćeš ti?"

"I ja ću pobjeći, ali oprezno. Bit ću u Beču, tamo ćeš me naći." Majka me zagrli svom ljubavlju i očajnim strahom, a onda me gurne s Filipom na druga vrata u hodnik. Tu je još uvijek stajao sluga umorene žene.

"Molim vas – reče on – grofica me pozvala. Javite joj da sam tu." "Ja sam obavio posao zbog kojega te pozvala", odgovori mu Filip.

"Idi u kuhinju i založi, grofica će ostati kod nas."

W

Sluga nas je odmjerio od glave do pete. Pode s nama. Osedlali smo dva konja, i sluga nas upita: "Kamo idete?"

"U susret gostima koji dolaze." Sjedosmo na konje i odjurismo u šumu. Bježali smo mnogo dana.

Jedne noći opazimo u šumi svjetlo. Filip me upozori da su to panduri. "Kakvi panduri?" zapitao sam.

"Trenkovi. Tu im je sklonište. Poznam ih jer sam iz njihovih krajeva", reče Filip i podbode konja.

Doskora smo prispjeli k pandurima. Prijateljski su nas primili. Ostao sam kod njih i s njima živio kao običan pandur, bez imena i porodice. Prozvali su me Sinišom, a nisam znao zašto. Jednog dana pođem s njima u rat i tu steknem milost svoje kraljice – čast oficira.

– A majka? – upita kraljica slušajući sa zanimanjem. – Nju smo zaista našli u Beču. Ali njezin je otac umro ne gdje u

Španjolskoj. Nitko o njemu ništa nije znao, pa nije dobila imetak svog oca, nego živi oskudno.

– A što se dogodilo s umorenom? – Ne znam. Majka mi je rekla da je odmah ostavila dvorac. Nikad mi nije rekla što se tamo dogodilo. – Tko vas je sada prijavio za vaše nedjelo? – Ne znam. – Vaš je otac bio plemić? – Da, veličanstvo. On još živi. – I ništa ne zna o vama? – Ne zna. Posljednji me put vidio kad mi je bilo osam godina.

Kasnije bi dolazio u Beč na balove, ali me nikad nije posjetio u naukama – nije ni pitao za me. To je cijela moja ispovijest, veličanstvo. Počinio sam zlo i kao dijete popustio majci i pobjegao. Sad se, eto, predajem u vaše ruke.

– Shvaćam vas, zavela vas je vaša divlja priroda. Ali, pravdi se mora udovoljiti.

– To znam, veličanstvo, i mirno čekam odluku. Ne mogu za vas učiniti ništa drugo nego preporučiti sucima da budu

blagi. – Veličanstvo, i to je odviše velikodušno.

W

– Činim to samo zato što ste hrabar vojnik, pa je šteta da takav čovjek bude izgubljen za moju vojsku. Ali ne da se izbrisati ono što ste učinili.

– Veličanstvo, znam da me čeka tamnica. Samo jedno molim vaše veličanstvo, a to je, zapravo, ono zbog čega sam molio da me vaše veličanstvo primi.

– Što je to? – Molim vaše veličanstvo svim svojim srcem za jednu veliku milost. – Ako je kraljica može ispuniti, učinit će. – Jedina mi je želja da prije nego što se za mnom zatvore vrata

tamnice, mogu govoriti s kontesom Nerom Keglević. – Vije ljubite? – Da, veličanstvo. – A ona je bila vjerenica baruna Skerleca? – Da, veličanstvo? – A ipak ima samo vama zahvaliti da još živi. To je lijepo i ja sam

popravila svoje mišljenje o vama. – Vaše me je veličanstvo osuđivalo? – Rekoše da ste se otrovali od straha pred kaznom. – Nikad ne bih učinio takvo što. – Veseli me da ste ostali dosljedni svom junačkom glasu i zato vam

dopuštam sastanak s kontesom. Dat ću potrebne odredbe. – Do posljednjeg trenutka svoga života zahvaljivat ću vašem

veličanstvu za tu velikodušnost. Kraljica pozvoni i pozove Van Swietena koji je čekao u pokrajnjoj

sobi. – Van Swietenu, vi znate da je kapetan Siniša sada uhićenik? – reče

vladarica pokazavši na Sinišu. – Znam, veličanstvo, predat ću ga njegovoj oblasti. – Dobro, povjeravam ga vama. Dopustila sam mu da govori s

kontesom. Siniša se duboko pokloni i izađe s liječnikom. U predsoblju mu Van

Smeten šapne: – Siniša, kod mene vas čeka grof Adam Oršić. Govorit ćete s njim

prije nego što vas predam vojnom sudu. – Hvala vam stotinu puta!

W

Van Swieten povede Sinišu u svoj stan. U salonu je sjedio grof Adam Oršić. Njegovo debelo tijelo ispunilo

je čitav divan. Crveno okruglo lice priklonio je na naslon. Male modre oči zurile su žalosno preda se. Ruke je složio na trbuh koji mu je stršao iz debelog tijela. Tužno raspoloženje uvijek gaje činilo smiješnim.

Kad je opazio Sinišu, htjede ustati, ali se nije mogao pridići. Pruži mu samo ruke i reče:

– Što će biti s vama? – Ono što odredi sud. Van Swieten otvori jedna vrata i da znak sluzi koji u sobu uvede

visokog, snažnog muškarca, odjevena u odoru plemićkog lakaja. Lice mu je bilo ledene hladnoće, oči male i mirne, a put kozičava.

– Poznate li ovog gospodina? – upita Van Swieten lakaja. – Poznam. To je kapetan Siniša. – A vi, Siniša, poznate li vi njega? – Poznam. To je lakaj Toma, služi kod grofice Auersperg. – Niste ga nikad prije vidjeli? – Rekao bih da jesam, ali ne znam gdje. – Kad si posljednji put vidio ovoga gospodina? – upita Van Swieten

Tomu. – Prije deset godina kad je umorio groficu Olgu Keglević. – Tko ti je to rekao? – upita ga Siniša povišenim glasom. – Bio sam njezin sluga pa sam je dopratio u vaš dvorac onog dana

kad ste je umorili. – Ti si bio onaj sluga koji je stajao u hodniku kad sam ja izašao? – Jest, to sam bio ja. Vi ste onda sa svojim slugom pobjegli. – Kako si me tek sada prepoznao, a prije dvije godine bio sam često

kod grofice Auersperg. – Najprije sam prepoznao vašeg slugu Filipa, a onda sam se sjetio i

vas. Već ste onda bili snažan momak. – Kako to – upita Van Swieten – da si se tek sada sjetio da prijaviš

kapetana. – Odmah sam rekao grofici Auersperg sve što sam znao. – Zašto nisi ništa o tome spomenuo Filipu? – Zabranila mije grofica. – A sada...

W

On zašuti. – Ja ću ti pomoći – reče Siniša. – Sad ti je grofica Auersperg naredila

da me prijaviš. – Da, tako je. – Znaš li daje groficu Keglević netko ugrabio? – upita grof Oršić. – To su bile pripovijesti da bi se ona pred svojima učinila boljom.

Grofica je pobjegla od svoje volje. – S kim? – S grofom Kristoforom Erdodyjem. Oršić i Siniša iznenađeno pogledaše. – Gdje je živjela grofica da se za nju nije znalo? Obitelj ju je tražila. – Najprije je bila na dvoru grofa Erdodyja u Samoboru, a poslije

uvijek kod onoga koji joj se dopao. – Lažeš! – vikne Adam Oršić. – Neka mi oprosti vaša milost, ja sam je služio sve dok nije umorena

i spaljena. – Tko ti je rekao daje spaljena? – Kad je vaša milost pobjegla, grofica je nestala – reče To ma. –

Nisam znao ni zašto dok nije kuća počela gorjeti. Pohitao sam da groficu spasim iz plamena, ali sam je našao zadavljenu pa sam je ostavio u plamenu i utekao. Na zgarištu nije ostao kamen na kamenu.

– Tko je zapalio dvorac? – upita Siniša. – Bio sam uvjeren da je to učinila vaša milost da zamete trag

umorstva. – Ne, ja to nisam učinio. – Imate li nam još što reći? – Ne znam ništa drugo. Van Swieten otpusti Tomu. Tada reče Siniši i grofu Oršiću: – Odgovara mirno i hladno, gotovo bih rekao daje prepredena hulja. – Ali ne laže – tiho će Siniša. – Vi ste, dakle, doista ubili groficu Keglević? – upita Adam. – Ako vas time neću povrijediti, molio bih vas da mi kažete zašto i

kako se to dogodilo? Siniša ispuni grofovu želju i sve mu ispriča. Grof je slušao upiljivši u njega male modre oči i slušajući riječ po

riječ. Kad je dovršio, grof Adam se zagleda u zemlju i reče:

W

– To nije moguće! Kći grofice Ratkay daje bila zla? Ne mogu vjerovati.

– Pa ipak, bilo je tako – reče Siniša. – Ni ja ne bih vjerovao da na svoje uši nisam čuo kako govori s mojom majkom.

– Majka moje Nere da je bila milosnica? – klikne grof Adam ogorčeno. – Onda ne bih smio vjerovati više ni u koga na svijetu!

– Žene su uvijek nerazumljiva zagonetka – reče Van Swieten. – Ona daje dobrovoljno pobjegla s Kristoforom Erdodyjem? Čekajte, sjećam se daje upravo u to doba on otputovao s ne kom

lijepom groficom u Italiju. Tako su barem pričali. – Kad se grofica vratila iz Italije, postala je ljubavnica moje ga oca –

reče Siniša. – A tko je vaš otac? – upita grof Adam Sinišu. – Ne tražite od mene da vam odgovorim. Deset godina moja usta

nisu izgovorila ime koje mije ostavio u baštinu. – Vi ste se odrekli svog imena? – Nije li to razumljivo? Morao sam tajiti da bi moj nesretni zločin

ostao tajnom. – Zna li Nera zašto ste ubili njezinu majku? – To ona nikad ne smije saznati. – Kad bi znala kako se to dogodilo, ipak biste pred njom donekle

opravdali svoj čin. – Ali bih joj zadao neizbrisivu bol. To ne mogu i neću. Molim vas,

grofe, da joj to nikad ne kažete. – Vi ljubite kćer one koju ste ubili? – reče Van Swieten. – Strašno je to! – odvrati Siniša. – Kad ste se s njom upoznali, niste to, naravno, slutili? – Ne. Tek sam znao da sam ubio neku groficu. Ali nikad ni sam znao

tko je bila ta žena. – Žalim vas, Siniša, iz sve duše – reče grof Adam. – Zaboravite

Neru, to vam je suđeno. – Zaboraviti? Grofe, jeste li kada ljubili? – Jesam. Beznadno i bez cilja, kao i vi. – I niste to zaboravili? – Ne, ni sa sijedim kosama, ni sada – preko njezina groba. – Pa ipak tražite od mene?

W

– Alije vaša ljubav potpuno bez cilja i nade, baš posve... – Znam. U tom je odgovoru nešto tajno zadrhtalo, pa je grof Oršić prestao

ispitivati. Siniša se okrene Van Swietenu i reče: – Vaša milost, prije no što se oprostim s vama, stotinu vam puta

hvala! Vi ste spriječili strašni zločin što ga htjedoše počiniti na kontesi Neri.

– Učinio sam samo svoju dužnost. – Molim vas samo još jedno. U tamnici u Zagrebu čame sin

gradskog suca i vjerenik njegove kćeri jer su svijetu govorili da nema vještica. Sjetite se i njih.

– Bit će pušteni na slobodu. – Neću dulje iskorištavati vašu dobrotu. Poći mi je u tamnicu. – Tek u istražni zatvor – reče Van Swieten. – To je predsoblje tamnice. – Grofe – oslovi Siniša Adama – dopustite da vas nešto pitam: gdje

je kontesa Nera i kako joj je? – U Beču je. Vrlo je slaba, pa smo pozvali liječnike. Rekoše da su je

sasvim uništile velika oskudica i još veće duševne patnje. – Sloboda će joj vratiti zdravlje i zadovoljstvo. – To se i ja nadam. Samo me zabrinjava što je uvijek tiha, zamišljena

i šutljiva. – Mnogo je prepatila. – Baš bi zato sada morala biti smirena. Ali meni se čini da se njezina

duša neće smiriti. – Grofe, nisam zaslužio da me vi koji ste tako blizu Nere podupirete

i da mi budete prijatelj. Ipak se usuđujem zamoliti vas da mi iskažete ljubav.

– Nehotice ste učinili jedno zlo, ali ste učinili mnogo dobra za Neru. Spreman sam učiniti sve što želite.

– Uskoro ću pred sud. Odanle me put vodi u tamnicu. Prije nego što se za mnom zatvore vrata tamnice, jedina mi je želja da govorim s kontesom. Biste li htjeli tu moju molbu isporučiti kontesi?

– Hoću. Samo ne znam je li to pametno, Siniša, između vas i nje stoji njezina mrtva majka. Ne bi li bilo bolje da s njom ne govorite?

W

– Ne bih mogao podnositi svoju sudbinu. Neću joj govoriti o sebi, ali bih htio da je još jednom vidim.

– Dobro, Siniša. Ispunit ću vašu želju. – Kraljica mi je to dopustila. Recite joj da se želim s njom oprostiti.

A sada, zbogom! – Tko zna hoćemo li se još kada vidjeti?! Grof Adam i Siniša pruže si ruke. Siniša se zatim oprosti i s Van

Swietenom i izađe. Kad je ostavio Van Swietenov stan, Siniša se prepusti vojnicima koji

su ga odveli u zatvor.

OSUDA.

Mali debeli Švaba, vlasnik "Crnog orla", dao je donijeti u gostionicu vrč vina i dvije čaše. Blago lice nešto mu se smrklo. Otvorio je vrata što vode u kuhinju i pozvao dječaka koji je ondje posluživao.

– Idi gore u prvi kat i dozovi mi starog slugu grofa Oršića, onoga koga zovu Filip. Razumiješ li? Ali da si ga pozvao prijazno, a ne kao običnog slugu! Valjda si vidio da ga mlada kontesa i grof paze kao da im nije sluga. Hajde, požuri!

Debeli Švaba sjedne uza stol i neprestano pogledavaše vatru. Nije čekao dugo i Filip ude u malu čistu gostinjsku sobu. – Što želite? – upita Filip gostioničara. – Ništa veliko – reče Švaba. – Ali vi znate da mi je mnogo stalo do

mojih gostiju, do grofa i kontese, pa bih rado saznao jesu li zadovoljni i ne bi li željeli još kakvu udobnost.

– Sve je u redu. Ovih mjesec dana što su tu vrlo im je dobro i zadovoljni su. Samo im nije ugodno što je svijet tako silno znatiželjan.

– E, znate, to vam je ono. Ljudi dolaze u gostionicu i sjede kao da si ih prilijepio. Kod mene se dobro jede i pije. A onda svatko bi htio da vidi "vješticu". Svijet zna da ju je kraljica oslobodila jer nije ništa kriva, pa bije rado vidjeli. Ali ne bojte se, neće je nitko smetati. A je li joj već bolje?

– Dakako, daje. Pa ona i nije teško bolesna, samo je slaba i turobna. Bogme je dosta prepatila.

W

– Sirota! Grofica, pa ovako s njom postupati?! Ali zato je tu kraljica. Ali, recite mi tko je ona grofica što je jučer prispjela?

– To je grofica Ivka Oršić, žena našeg grofa. Ona će sada os tati s kontesom.

– Ovdje u Beču? – Da. Samo, kako dugo, to ne znam. Švaba se vrlo zadovoljan rastane s Filipom. U kuhinji šapne ženi: – Ostat će još. Mi ćemo, ženo, dobro zaraditi. Već čitav Beč dolazi k

nama radi te mlade grofice. Pa da nije vještica?! Filip je tiho ušao u sobu grofa Oršića i promatrao Neru koja je u

susjednoj sobi sjedila držeći na krilu knjigu. Ali već čitave sate nije okrenula nijedan list. Svaki bi tren pogledavala kroz prozor na ulicu kao da nekoga očekuje. Najednom brzo ustane i prijeđe u pokrajnju sobu. Tu su se već čuli koraci. Na vratima se pojavi grof Adam.

– Dugo vas nije bilo, grofe. Niste običavali da tako dugo izostajete? Što je novo?

Grof Adam kriomice pogleda Neru. – Banje stigao u Beč. – Doista? Što priča? – Vrlo mnogo. – Zanimalo bi me što. – Ti znaš daje kraljica odredila istragu protiv Salea i Dvojkovića. – I što se ustanovilo? – Ništa. – Kako to? – Nijedna žena koja je Saleu plaćala rentu nije htjela da to prizna.

Naprotiv, sve su notara branile i tvrde da je najbolji čovjek na svijetu. Ni protiv Dvojkovića nije se moglo ništa pro naći.

– To je nečuveno! Grof je ušutio. Sjetio se dana kad je od Dvojkovića kupio Nerin

pojas koji bi imao biti dokaz da je ona noću bila kod Kamenitih vrata. Ali on nije htio prijaviti Dvojkovića. Bio je sretan što je Nera slobodna pa je šutio. A onda, Dvojković je prodao pojas u ime svjedoka, a ne u svoje ime. Ovako je grof opravdao samog sebe.

W

– U takvoj istrazi, drago dijete, svatko radije šuti i sretan je što nema neprilika i što nitko ne spominje njegovo ime. A onda, Sale je šef policije! Njega se svi boje, a možda je i potplatio ljude.

– A Barica Cindek i njezin muž? – To je tek jedan svjedok. Adam je bio sa Saleom nasamo kad mu je

dao novac, a potrebna su dva svjedoka. Tko će do kazati daje Sale primio novce?

– To je vjerojatno. Van Swieten je bio silno ljutit kad je pročitao izvještaj istrage. "To je himna Saleu i Dvojkoviću", kliknuo je liječnik, "i za to se vaša preuzvišenost potrudila u Beč?" rekao je banu. Van Swieten veli da se ban, očito, nije brinuo za to. Međutim, kraljica voli bana, a kome je ona sklona, protiv toga se ne može. Čuo sam da se za istragu zauzimao car Josip.

– Tako? – reče Nera, sjetivši se želje mladog cara da o njegovu udjelu u istrazi nikome ne govori.

– Imam jednu dobru vijest – reče grof. – Tito Krajačić i Francesko Malakoczy pušteni su na slobodu.

– Kako će Sanda biti sretna! – Tužne li sreće! Njezin je otac zabranio da progovori ma samo riječ

s Franceskom. – Taj je čovjek zaista luđak! – On je jedini u toj hajdučkoj četi koji doista i vjeruje sve što radi.

Kad je saznao da je kraljica dokinula proces protiv tebe, Barice i Dorice, razbolio se i sada leži u groznici.

Grof je ušutio i stao listati po nekakvoj knjizi. – A drugo nema ništa novo? – upita Nera nakon dulje šutnje. – Da, još nešto. Danas je Siniša bio pred sudom. Njezin upitni pogled odavao je da sa zebnjom očekuje što će joj reći

grof. Ali on nije znao kako bi počeo pa je neprestano otkapčao i zakapčao

puceta na svojoj odori. Djevojka nije mogla izdržati. Naglo ustane i pode grofu, nasloni se k njemu na stol i tiho upita:

– Što ste saznali o raspravi? – Ništa. Sve se vodilo iza zatvorenih vrata. On je sam želio da nitko

ne zna. Bili su prisutni samo suci. – Zar se nije doznalo ni to zašto je počinio ono strašno djelo?

W

– Ne. Tek znam da nikad nije bio zavodnik tvoje majke. Ta kako bi i bio? Tada je još bio dječak. On je pošten mladić, pa sam uvjeren daje ono strašno djelo počinio nesvjesno.

– To sam i ja mislila. Oboje su zašutjeli. Grof Adam skrivao je svoj pogled pred Nerinim

istražujućim očima. – Zar zaista ništa ne znate o tom kako je ispala osuda? upita opet

ona. – Je li osuda stroga? Dalje nije mogla. Kao da se zgrozila nad onim što je htjela da pita. – Ne, nisu ga osudili na smrt – reče grof osjećajući što misli Nera. –

Osudiše ga na tamnicu, mislim na pet godina. Kontesa se povuče iza grofa da sakrije lice. No grof se okrene i reče: – I tako su drugi izvršili osvetu koju je željela tvoja baka. Nera ne

odgovori. Stisla je usta i htjela otići. Grof nastavi: – Imam za tebe poruku. – Od koga? – Od Siniše. Moli te da mu dopustiš da se oprosti s tobom. Nera problijedi. U taj čas Filip najavi Van Swietena. Nera se iznenadi tom posjetu i radosno mu pohita u susret. – Presretna sam, vaša milosti, što ste nas tako počastili. – Došao sam po želji vladarke da vidim nije li tamnovanje možda

ostavilo kakva traga na vašem zdravlju. – Dobre li i velikodušne kraljice! – reče kontesa ganuto. – Kraljica je pravedna, ali i vrlo dobrostiva. A sada, dopustite,

konteso, da izvršim Njezinu želju. Međutim, zatajio je Neri da ga je zapravo poslao car Josip. Liječnik pomno pogleda u Neru i priopći grofu da je njezino tijelo

oslabilo, osobito da su uništeni živci, pa će trebati čitava godina da se oporavi. Zato mu savjetuje da je povede u Italiju.

– No, donio sam još jednu poruku od kraljice – reče Van Swieten. – Vladarka zna da je veći dio kontesina imetka iz gorio u njezinu dvoru na Griču i zato vladarica hoće da kontesi vrati cijelu svotu što ju je nekad grofica Ratkay poklonila kraljici za rat. Novac će kontesa primiti s kamatama.

Grof Oršić i kontesa branili su se da to prime od vladarice, ali je Van Swieten rekao da se to ne može i ne smije promijeniti.

W

– Kontesa je nevino stradala – reče liječnik – njoj se ne može vratiti drugo nego taj novac. A kraljica to bezuvjetno želi i car Josip je to naročito naredio.

Oršić i Nera zahvale se, na što Vam Swieten reče Neri: – Jeste li čuli, konteso, kako je ispala istraga u Zagrebu? – Malo prije ispričao mije grof. Tome se nisam nadala. – Vjerujte, ni ja. Ali mi nećemo mirovati. Uvjeren sam da su Sale i

Dvojković glavni krivci što je Krajačić dao spaliti toliko žena. – To je živa istina, vaša milosti – reče Nera. – A znate li, konteso, tko bi mogao tim ljudima ući u trag? Vi! Jest, vi. Žene imaju izvanredno oko. Mi ćemo lopove pustiti,

neka nitko više na njih ne pazi, neka se nitko za njih ne brine. Tako će se opet osjetiti sigurnim, počet će svoj zločinački posao i zaboraviti na oprez. Tada ćemo ih polako hvata ti. Ali sad moram poći. Htio sam vas još pitati, konteso: imate li kakvu poruku za svog spasitelja Sinišu?

To pitanje silno je iznenadi. Nije mogla odmah odgovoriti. – Vama je teško, konteso – reče liječnik – vjerujem. On je ubojica

vaše majke. Ali morate misliti na to da vi njemu dugujete isto toliko zahvalnosti koliko je on vama nanio zla. Budite plemeniti! On, nesretnik, nema nikakve druge želje nego da mu uslišite posljednju molbu.

– Recite mu da ću doći! – reče Nera odlučno. – To je plemenito – reče Van Swieten. – Dakle, poslijepodne vas

čekam u svom stanu.

OPROŠTAJ.

Grof Oršić i grofica Ivka krenuli su poslijepodne s Nerom k Van Swietenu. Kraljičin liječnik dočekao ih je u predsoblju i poveo u salon. Njegovo pronicavo oko odmah je opazilo Ne-rinu bljedoću.

Isprva se razgovaralo o običnim stvarima koje se nisu ticale Siniše. Najednom Van Swieten ustane i reče:

– Konteso, naš osuđenik čeka u mojoj radnoj sobi. Smijem li vas povesti onamo?

Liječnik ponudi Neri ruku, odvede je kroz salon i otvori vrata svoje ordinacije.

W

Tu je čekao Siniša. Sjedio je na divanu. Rukama je stisnuo sljepoočice i zurio u pod. Svaka njegova misao i svaki otkucaj srca dozivao je Neru. Činilo mu se da za njega nema veće sreće na svijetu nego daje sada vidi.

Najednom začuje šum svilene haljine. Trgne se kao da ga se takla munja, podigne glavu i naglo ustane.

Pred njim je stajala Nera. Crna haljina svu je obavila. Iz hladne crnine uzdignuo se bijeli vrat i blijedo lice iz kojeg su turobno i mirno gledale tamne oči. Premda je čekao čitav sat i neprestano mislio na nju, sada gaje smela njezina blizina.

– Oprostite, Nero, što sam se usudio zamoliti vas za ovaj sastanak. Ona ne odgovori i odvrati od njega pogled. – Vi znate daje pravda rekla svoju? – Znam – tiho će ona. – Pet godina tamnice! – Za mene je to blagodat. Da, Nero, jer kaznu koju mi je dodijelila

pravda podnosit ću za vas – za vaš mir. Svakim danom svog zatvora otkupljivat ću boli koje sam vam zadao. Da mogu svojim životom otkupiti vašu majku, ja već davno ne bih živio.

– Siniša, recite mi barem: zašto? Kako je došlo do tog strašnog čina? Kako je moguće da ste vi...

On pred njom sklopi ruke i stane je moliti: – Ne pitajte me, Nero, molim vas jer vam to ne mogu reći. Zašto? To ne bi moglo popraviti moj čin, a vas ne bi utješilo. Zato me ne pitajte. – Bilo bi mi lakše da znam. "Ubilo bi je da zna tko je bila njena mati", pomisli Siniša i nastavi: – Konteso, neću dugo iskorištavati besprimjernu plemeni tost Van

Swietena. Moram u tamnicu. Na pragu tog mog no vog života nisam imao nikakve druge želje nego da vidim vas i da vas nešto zamolim.

– Što? – upita ona jedva čujno. – Obećajte mi da ćete zaboraviti veliku nesreću koju sam vam

prouzročio, da ćete se smiriti. – Pokušat ću. – Hvala! Sad rado polazim u tamnicu. – Rado?

W

Pitanje se Neri nehotice okliznulo niz usta, a njega je tako potreslo daje sklopio ruke na prsima i zavapio:

– Bolja je tamnica nego sloboda u kojoj ne bih vidio vas! U tom času korakne k njoj, prihvati obje njezine ruke i utisne na njih

vrući cjelov. Kad je otkinuo svoja usta s njezinih ruku, tiho prošapće: – Zbogom, Nero! Onda se upravi i podigne glavu. Još je držao njezine ruke što ih je

ovaj tren izljubio. Sad im se sretoše pogledi. Siniša protrne. U njezinim očima drhtale su suze... A on je osjećao da pripadaju

njemu... Sva mu duša zatrepti. Nije vidio ništa drugo nego njezine suzne oči, ni na šta nije više mislio, samo je osjećao nju. U tom osjećaju povuče njezine ruke i privine ih na svoje grudi.

Nera se nije opirala. Osjećala je da mu srce burno udara, da je svaki udar jedan krik za njom, vapaj k njoj, da je svaki dah ovog muškarca njezin...

Kroz tvrdi oklop kojim je okovala svoje srce provali zatajena ljubav. Misli i razbor utekoše, ona klone na njegove grudi...

Zadrhtao je kao trstika, kad je zahvati vihor. Njegove jake ruke obuhvate je, privinu k sebi tako čvrsto, silno i pohlepno kao da će je pretvoriti u sebe.

Sve misli, sav razbor zanijemiše, obamriješe. Samo srca šapću, dozivaju se i cjelivaju u besvjesnom omamnom zagrljaju.

Sunce se spuštalo na zapad i kroz velike prozore opraštalo se s njima svojim krvavim suzama. Tiho i nečujno šuljaju se trenuci da ih ne probude iz sna.

Nera se prene prva. Htjede mu se istrgnuti iz naručja, ali je on pridrži. Opet joj uhvati ruke i nježno privine na grudi, uzburkane njezinom blizinom i njezinim priznanjem ljubavi...

– Ostaje nam još nekoliko časaka, Nero. Uskoro će se za mnom zaklopiti vrata tamnice. Možda vam nikad više neću smjeti kazati svoje boli jer se nikad više neće vratiti ovaj čas.

Nero, propatio sam luđačke boli, a ipak, tako su mi drage one strašne muke u kojima sam se svijao kao izranjena zvijer.

Od prvog časa kad se s vama sretoh – ne, ne odvraćajte lice, znam zašto vam se mrače oči – od našeg prvog sastanka.

– Zašto ga spomenuste?

W

– Čujte me, Nero. Kunem vam se životom svoje drage majke: od onog časa kad ste me vi počeli mrziti, ja sam vas počeo ljubiti. Otad smo prepatili mnogo, danas ćete mirnije mi sliti i shvatiti me. Kad se ono sretosmo u tamnoj šumi, bijah mlad, pun čežnje za ljubavlju. Sav moj život do onog časa bio je prazan, nikad mi srce nije u ljubavi zadrhtalo, nikad pro patilo, nikad žena nije potresla moju dušu. One noći kad smo se sreli u onoj šumi, prvi sam put čuo vaš glas. Nisam vidio vaše ljepote ni znao tko ste ni što ste, ali – glas vaš dotakao se moje duše kao bljesak i duša mi zatreptala prvi put u životu.

Vaš glas, kojim su zvučile vaše pametne riječi, svega me opojio – i bio sam lud, mlad i bezuman, ali nikad opak... Jer, da mi je krv bila opaka, zar ne bih bio oteo vaš cjelov onda kad ste u mene ispalili hitac i lako mi ranili ruku? Zar nisam imao svu vlast nad vama kad dođoše moji drugovi? Niste li kad razmišljali o tome kad ste me počeli mrziti? Svojim glasom koji mi je prodirao u dušu posijali ste u meni onu klicu iz koje je proklijala moja bezumna ljubav. Ljubio sam vas bez na de, bez cilja, divlje poput luđaka i nježno poput djeteta. Sva moja divlja ćud promijenila se u janje što leži do nogu svog gospodara i onda kad ga odgurne. Pisao sam vam svoje zatajene uzdisaje krvlju kao mali glupi dječak. Ali ta je ludost bila moja slast, jedini odušak kad me spopala divlja čežnja za vama.

A kad sam poslije govorio s vama, bio sam osoran i grub, a ipak, svaka moja gruba riječ milovala vas je tajno, svaki moj hladni pogled kriomice vas je cjelivao. Svaki moj divlji, sablažnjiv čin bio je krinka – da sakrijem svoju beznadnu ljubav. Kad sam vas ono ugrabio u dvorcu pod Sljemenom i čuvao, vi ste se grozili od mene, smatrali ste me svojim zlotvorom. A pred vama je bio nesretnik koji nije želio ništa drugo nego da mu dopustite da vas spasi iz ruku progonitelja!

– Vi ste me, Siniša, ugrabili samo zato što... – Što sam vas ljubio, Nero! Ali vi to niste osjetili, vi o tom niste

razmišljali. Kako je velika i beskrajna bila moja ljubav, tako je velika i beskrajna bila vaša mržnja... Shvaćao sam vas.

Sve što se dogodilo, sve je bilo protiv mene. Sve je u vašim očima bacalo na mene sumnju. Dapače, i onaj čas kad sam htio da vam padnem pred noge, odvratili ste se od mene sa zgražanjem. Šutio sam i patio... Danas bih kleknuo i blago slivljao sve te svoje boli, jer su mi

W

donijele najveću sreću o kojoj se nikad nisam usudio pomišljati ni u snu.

Nera je slušala zureći kroz prozor u sunce. – U tamnici ću misliti na svoju preveliku sreću, na ovaj čas. Da su me osudili doživotno, još ne bi bilo dovoljno da svaki čas

ispunim ovom uspomenom. Njezine oči podigoše se k njemu. Siniši se činilo da ga miluju i

cjelivaju. – Uspomenom? – šapne ona. – Zar se od uspomene može živjeti? Ali ona ne dovrši što je htjela reći. Razumio ju je i pokrije lice

rukama. – Ja sam dosad živio samo od svojih patnja. Uspomena je jedan čas

sreće, Nero. – Zašto se to moralo ovako završiti? – Ja sam razorio sve, ja... – Kad biste bar rekli zašto? – Ne pitaj, draga, ne pitaj, moju krivnju ništa ne može popraviti. – Možda bi i vaše patnje bile lakše da mi kažete... – Sve patnje koje bi me još mogle stići tek su kap prema moru sreće

u koje sam sada utonuo. Ne tražim ništa više od života. Zahvalan sam mu što si me ti samo jedan trenutak ljubila! Ne smijem ništa više tražiti od života – nemam na to pravo.

– Ni ja! Oboje ušute. Siniša je držao njezine ruke kao kakvo veliko blago. – Ali na jedno imam pravo, Nero – šapne on. – Na što? – Da mislim na ovaj čas. Pet godina provest ću u tamnici s jednom

jedinom mišlju – na tebe. Ali ti – ti mi obećaj da ćeš svake godine na ovaj dan pomisliti na mene.

– Hoću, Siniša! – Da ćeš me se sjetiti podveče, o zapadu sunca, ovako kao sada. – Hoću! – šapne ona i pogleda na prozor na kojem se odražavahu

posljednje krvave zrake umirućeg sunca. – Kako se tužno oprašta – šapne on. – Sutra će ipak ponovno granuti. – Ali mene više neće obasjati!

W

Nera je gledala sumornim pogledom na zapad. Isčeznuo je i posljednji trak sunca.

– Oni nas čekaju! – šapne ona i ustane. – Zbogom! – Zbogom, Siniša! Trenutak su se nijemo gledali, a onda padoše u naručaj. Nisu se

cjelivali. Plakali su i jecali. Nera se prva otkine od njega i pode prema vratima. – Nero, čuj me! Svaku godinu na današnji dan – pisat ću! Smijem li? – Da! – Uvijek – svake godine? Uto uđoše u sobu ostali. – I drugi hoće da se oproste – reče Van Swieten. Mladić pode k

vratima. Opazivši Filipa koji je plakao, reče mu: – Filipe, suspregni suze! Grof Adam, grofica i liječnik priđoše k Neri i povedoše govor o

njemu. Dotle je Siniša poveo Filipa do prozora i rekao mu: – Filipe, ti si mi bio i otac i majka. Budi to sada i njoj! Ostani joj

vjeran i ne pusti je ni časa. – Ti hoćeš da ja budem uz nju? – Hoću da je nikada ne ostaviš, da je čuvaš više nego svoj život. – Ako se jednom što promijeni? – Što? – upita on gotovo prestrašeno. – Tako, mislim, pet godina je cijeli vijek, pa neće valjda uvi jek

ostati djevojka. Ako se uda, zar daje i onda čuvam? Sinišino se lice preobrazi, ali se ipak svlada i tiho odvrati: – I onda! Sav se urušio u sebe. Filipove riječi kao da su ga probudile iz

omame. Dosad nije ništa drugo osjećao, ni na što drugo mislio nego na nju i na sebe. Sreća da ga Nera ljubi, opojila ga tako da mu se pet godina tamnice činilo tek nekoliko dana. Iako je osjećao da ih zauvijek dijeli duh njezine majke, ni načas nije pomislio što se može dogoditi ovih pet godina. Znao je tek jedno: da će ona svake godine na današnji dan misliti na njega, a on će joj pisati. Hoće li se udati, na to se ni u snu ne bi sjetio. Filip gaje na to upozorio. Sad je najednom pred sobom

W

vidio pet godina kao vječnost u kojoj će se sve utopiti u zaborav. I već ugleda Neru gdje stoji pred žrtvenikom s nepoznatim mladoženjom.

Nešto ga potrese poput bjesomučne groznice. Osjeti želju da nečim tresne o tlo, da nešto smrvi, uništi, da razbije prozor i da uteče Van Swietenu i tamnici i cijelom svijetu.

Van Swieten je, međutim, govorio u dnu sobe nešto glasnije i pričao grofu Oršiću i grofici Ivki:

– Svakako što prije povedite kontesu iz ovih krajeva na jug--– Odmah sutra krenut ćemo na put u Italiju. Neka ostane ondje dok svijet u Hrvatskoj zaboravi što se dogodilo. U Hrvatskoj sada ne bismo mogli mirno živjeti. U Italiji nas nitko ne pozna, a podneblje je blago, pa će joj dobro činiti – reče grofica.

– Vrlo pametno – reče Van Swieten. – Ondje, u tuđem svijetu, zaboravit će sve!

Siniša je čuo svaku riječ. Bilo mu je kao da su mu iz zasjede gurnuli u prsa bodež. Naglo se okrene i sretne s Nerinim pogledom.

Stajala je posve blizu vrata, naslonjena na zid i zurila nijemo preda se.

Pode polako k njoj i zaroni u njezine zjenice očajnim pitanjem: – Sve ćete ondje zaboraviti, Nero?! – Mislite li da tako lako zaboravljam? U njezinu pogledu kao daje bila nijema prisega. Van Swieten reče: –

Vrijemeje. Dođite! Siniša se stane opraštati s Oršićevima, a onda ogrli Filipa i šapne mu: – Svojom mi glavom odgovaraš za nju! Tada pristupi posve blizu Neri i sagne glavu na poklon. Ne pazeći

što će reći drugi, ona pruži ruku ubojici svoje majke. On je prihvati kao gladno pseto mrvicu kruha i utisne na malu bijelu ruku čitavu svoju dušu.

Ona osjeti kako mu ruka dršće, kako u njemu trne cijeli život. A on stisne usta kao mučenik na mukama i bez jedne riječi, nijem kao grob, krene k vratima.

Van Swieten je pošao za njim. Siniša se uhvatio za glavu. Klone prislonivši se na stol. Liječnik

opazi kako sav dršće i kako ga orosiše kapi znoja. Brzo mu pruži bočicu

W

s jakim pićem. Siniša je iskapi i požuri u hodnik. Tu ga je čekao tamničar.

Kad je Nera stigla u gostionicu "K crnom orlu", Filip je zamoli da ga primi u službu.

– Ostani – reče ona tiho. – On je pokopan, pokopan na pet godina, a možda i umre. Služiti vašoj milosti to je jedino radi čega još živim. Filip se sagne da joj izljubi ruke. – Siromašni, dobri Filipe! – reče Nera i pogladi sluzi prosijedu kosu. Filip izađe na ulicu da u večernjem mraku bude sam sa svojim

mislima. Jedno je vrijeme šetao, a onda sjedne na klupu uz stablo. Iz grada su dolazili neki ljudi, prolazili pokraj njega u potpunoj tmini. Niti ih je u tami razabirao niti je slušao što govore.

Iz misli ga probudi šapat. Naćuli uši. Blizu gostionice stajala su u tami dva muškarca. Razabrao je to po konturama njihovih pojava. Isprva probudi njegovu pozornost to što su šap-tali, a kasnije riječi što su ih tajanstveno izmjenjivali.

– Tamo je gore svjetlo, ondje stanuje čarobnjačka ljepotica – šaptao je jedan glas.

– Zašto si me vodio ovamo, oče? – čuo se snažan muški glas – baš nije odviše otmjeno.

– Ne pretvaraj se! I ti si želio daje vidiš prije nego što otputuje. Zašto nam Van Swieten nije rekao da će ona doći na dvor.

"Gle, to su dvorani", pomisli Filip, stisne se na klupi i još bolje naćuli uši.

– Ajde, vratimo se, znaš kakve bi bile posljedice da nas ovdje zateknu.

– Valjda me nećeš ostaviti? Ljepotica će sigurno večerati s društvom u gostionici.

– Ali, oče, ako nas prepoznaju! Nikako. Napokon, sasvim je suvišno truditi se oko nje – ona je čestita djevojka.

– To bih se više veselio daje osvojim. – Oče, zaboravljaš tko si. Nije lijepo da si me na prijevaru doveo

ovamo. Ako sam te poslušao da s tobom idem gledati vještice, bilo je to prirodno, jer vještice se ne gledaju svaki dan. Ali ovo nije lijepo – to je prijevara u kojoj sam ti pomogao protiv svoje majke.

W

– Ne jadikuj! Mlada grofica ionako sutra odlazi – i time će biti sve svršeno.

– Nadam se da će biti sve svršeno! – Valjda neću za njom?! To je ionako muškarački trenutni hir. – Ako je tako, vratimo se. – Pa dobro, pokoravam se. Filip nije ništa toliko želio nego da nepoznatoj gospodi vidi obraz.

Zato polagano pođe za njima. U jednoj ulici čekala su kola na kojima je bila svjetiljka. Oni su upravili korake prema kočiji. Sad je Filip razabrao da su odjeveni gospodski. Onaj koji je želio vidjeti Neru bio je visok, krupan, a drugi, što gaje zvao ocem, niži i vitak. Obojica su sjeli u kočiju i odvezli se.

Filip se vrati "K crnom orlu". "Eto", pomislio je, "jedva što su se za njim zatvorila vrata tamnice,

već su za njom pružili ruke. Pa još k tome – oženjen. Istina, dvoranin je, ali ipak ima ženu i tako velikog sina pa hoće osvojiti Neru. Preuzeo sam dužnost da se o njoj brinem. Nije li Siniša mislio da je čuvam od udaje? Ne, to je prevelika dužnost. To neću moći da ispunim. Ali tko je taj dvoranin koji hoće da osvoji Neru?"

U OLUJI.

Nad stubičkim brdima visi oblak poput nemani stoje naslonila krila na vrhunce i kad sijevne očima, sipa bljesak munje, kad rukne, zatutnji grmljavinom, kad zine, strovali se na zemlju pljusak leda.

Gromovi trešte jedan za drugim, tutnje kao da se gore lome. S neba se sasula rijeka i omela vinovu lozu po brežuljcima, zamela

oranice, potopila poljane i putove. Široka cesta pretvorila se u potok, livade u jezera.

U vodi leži gospodska kočija. Konji zagreznuše u grabu, plivaju u blatu i vodi. Na cesti stoje četiri muškarca. Do koljena su u vodi, tijelo im pere pljusak, a nad glavama im se igraju munje i gromovi. Ali se oni smiju, hihoću i dovikuju:

– Vojkffy! Tuča te je kvrcnula po nosu! – Zatvori usta, markiže, napit ćeš se vode. – Isplazi pogani jezik, Kristofore, da ti ga kiša opere.

W

– Nikad još nisam vodom okužio usta. Iz grabe se izvukao kočijaš. Odora mu se prilijepila uz tijelo, a

klobuk poklopio niz uha. – Vaša milosti, ne možemo dalje. Valja potražiti sklonište. – Pod kočijom? Ili pod konjima? Kamo da, do bijesa, idemo? – A što je to na brežuljku, tamo medu drvećem? – To je krov. Ako ne lebdi u zraku, onda je pod njim kuća. – Baš si bistra glava! Ej, kočijašu? Što je ono gore! – Dvorac, gospodine! – Čiji? – Grofa Jurice Meška. – Ajde, otplivaj gore – reče Vojkffy smijući se. – Kako da mu dokažemo da u ovakvoj toaleti nismo propalice i

lopovi? – Ne bojte se, poznam ga. Prije dvije godine upoznao sam ga u

Zagrebu kod bana. – Pa dobro, negdje se moramo skloniti. – Ej, kočijašu, pusti kočiju neka pije vodu, a konje povedi u dvorac. Krenuše cestom gazeći vodu, smijući se i zbijajući šale. Svaki bi se

čas netko spotakao, okliznuo ili zagazio u grabu, jer je voda narasla visoko i cestu sravnila s livadama. Nakon teškog lutanja, nađoše napokon put na brežuljak.

Niz brdo se valjala voda kao da se negdje gore otvorilo stotinu vrela. Jedva se odupriješe bujici. Gore između vitkih jablana i gustog drveća smiješio se dvorac s tornjem i obećavao im suho sklonište.

Cijeli je sat prošao dok stigoše u perivoj. Drveće se lomilo pod pljuštavicom, a cvijeće ležalo na zemlji blatno i zamuljano. Grof Vojkffy prvi se uspne stubama što su vodile u dvorac. U susret im pođe sluga u narodnoj surki.

– Je li gospodin grof kod kuće – upita Vojkffy. – Jest. – Onda mu reci da su stigli stranci. Sluga nestane iza jednih vrata. Već za nekoliko trenutaka na njima se

pojavi muškarac. Visok, vitak, brkat i plemenita čela pod kojim se smiješila dva tamna oka.

W

– Mislim da se ne varam – reče Meško ljubazno – vi ste grof Vojkffy.

– Pogodili ste, grofe. Eto, u oluji stigla nas nevolja. Kočija nam se prevrnula, a pljusak nas gotovo ugušio. Smijemo li za moliti komadić krova?

– Molba je suvišna – reče Meško. Moj vam je dvorac otvoren i pružit ću vam što mogu.

– Dopustite da vam prije predstavim svoje drugove: grof Kristofor Erdody, grof Jeronim Fieschi i markiz Josip Lamellini, naši prijatelji iz Genove.

– Gospodu sam imao čast vidjeti u Zagrebu. – Ali onda nisu izgledali kao pokisli mački. – Osušit ćemo vas. Samo izvolite za mnom. Meško ih odvede u lijevo krilo dvorca, pozove sluge i naredi da

gospodi dadu njegova odijela i osuše njihove mokre odore. – Odjenite se kako znate – reče Meško – a onda izvolite doći u

blagovaonicu da se malo okrijepite. Markiz Lamellini, koji je stajao pred jednom velikom slikom, pokrije

se mokrim plaštem i reče: – Ne bih rado da me ova lijepa gospođa vidi u takvom kostimu. – Kad se preodjenete, izgledat ćete mnogo bolje, a onda joj se

možete predstaviti. – A tko je ona? – upitaju oba Genovežanina. – Moja žena. – Svojedobno sam mnogo čuo o njoj. – Sad živimo osamljeno i zaboravljeno. Izvolite se preodjenuti. Kad je Meško izašao, skupila se sva četvorica pred slikom mlade

gospode. – Bogme, lijepa ženica – reče Vojkffy. – Sad mi je drago što smo se prevalili u grabu – primijeti Lamellini. – Markiže, mi smo se tebi za volju odrekli Nere – reče Vojkffy – a ti

nama prepusti mladu groficu. Grof Fieschi već se zaljubio u sliku – peckao je Kristofor Talijana. –

Što će tek učiniti kad je ugleda živu? – Poslije svake oluje grane sunce, a ovaj smiješak bogme je čisto

sunce – oduševljeno će talijanski grof.

W

– Šuti. Netko kuca. Sluga im donio tople vode da se umiju. Požure se odjenuti. Meškovo odijelo pristajalo je osobito dobro

oboma vitkim Genovežanima i grofu Vojkffyju, dok je Kristofora Erdodyja odviše stegnulo jer je bio nešto ugojen. Kad su se umili i dotjerali, udu u veliki salon s vrlo jednostavnim pokućstvom od hrastovine. Zidovi su bili urešeni slikama i sagovima, a stolice presvučene tamnomodrim brokatom.

U salonu ih je čekao grof Meško. Jedva što su započeli razgovor, na vratima blagovaonice pojavi se

vitka, visoka žena u bijeloj ljetnoj odjeći bez krinoline. Lice joj je lijepo zaobljeno, jabučice pokrivene ružičastim velom, a ispod smeđih obrva smijala se dva oka kao dvije potočnice. Oko visokog glatkog čela padali su joj bujni smeđi pramenovi tek malo napraštene kose.

Gosti su načas ostali iznenađeni. Mali grof Fieschi gotovo zaboravi ustati. Meško promotri svoje goste ispod oka i nasmiješi se ženi:

– Evo, Stanka, naših nenadanih gostiju. Dopustite, gospo do, da vas predstavim svojoj ženi.

Sva četvorica gledala su gospođu s velikim zanimanjem, otmjeno joj se poklonili i neobično joj toplo poljubili ruku.

Mlada grofica uputila se s njima u razgovor i stavljala šaljive primjedbe o njihovoj nezgodi.

Doskora su gosti pozvani u blagovaonicu na užinu. Ubrzo se razvio veseli domjenak. Meško je bio vrlo ljubazan domaćin, a mlada grofica Stanka središte zanimanja.

Grof Vojkffy nastojao je da njezinu pozornost što više skrene na sebe, dok je mladi Genovežanin grof Fieschi šutio i nijemo promatrao groficu.

To je Meška ponukalo da ga bolje pogleda. Činio mu se neobično lijepim. Talijansko lice, tamna put, plemeniti nos i vruće crne oči, izbočene rumene usne, iza kojih su uvijek očijukali bijeli zubi morali su pobuditi zanimanje svake žene. Vlasulju nije nosio očito zato stoje imao prelijepu dugu kovrčastu kosu koja mu je padala u pramenovima do ramena poput prave vlasulje.

– Gospoda su sigurno došla u naš kraj da love – upita Meško poslije užine svoje goste.

W

– Da, ali ne divljač – odvrati grof Vojkffy. – Što to znači? – primijeti Meško. – Tražimo gričku vješticu. – Ovdje nema nikakvih vještica – nasmiješi se Stanka. – Ima, grofice. Vi i ne slutite. – Na kakvu to gričku vješticu mislite? – zapita Meško. – Na unuku grofice Ratkay koja je u Zagrebu bila optužena kao

vještica. – Oh, znam reče Meško. – Sjećaš li se, Stanka; susreli smo kontesu

onoga jutra kad sam te nakon vjenčanja povezao u svoj dvorac. A kočijaš je rekao da to znači nesreću. Ludorija nasmije se Meško.

– I vi ste bili njezin obožavalac? – reče Vojkffy Mešku. – Bila je pametna, odvažna i posve neobična djevojka – ali nisam

zalazio u dvor grofice Ratkay. Otvorila je svoju kuću gostima kad sam već bio sretan muž moje sadašnje žene. Ali vije uzalud tražite ovdje – reče Meško, ona je u Italiji.

– Već se vratila i nastanila negdje oko Stubice. – Ne vjerujem. – Daje vidite kako se razvila ove dvije godine – zanosno će grof

Vojkffy. – Vi ste je vidjeli? – upita Meško. – Nedavno, na povratku iz Italije. I ja sam bio tamo, a prije dva

tjedna vratio sam se u Hrvatsku. – Jeste li već bili u Zagrebu? – Nisam još dospio, premda me vrlo zanima je li se što promijenilo

otkako sam otišao. Htio bih znati kako žive moji prijatelji Dvojković i Sale.

– Posve dobro. Kad je ono protiv njih bila povedena istraga zbog podmićivanja, obojica se zahvališe na službi i povukoše na svoja imanja, premda im se nije ništa dokazalo.

– Dakle, sada žive pustinjačkim životom? – Više ne. Opet su se vratili u službu. – Kako to? – Ne znam. Mislim da ih je u službu povukao gradski sudac

Krajačić. – On je još uvijek gradski sudac?

W

– Kad je kraljica reformirala zakon o progonu vještica, razbolio se pa je morao napustiti službu. Kad je ozdravio, prije godinu dana ponovno je izabran za gradskog suca.

– I onda su Dvojković i Sale ponovno nastupili svoju službu! – Da. – Krajačić, Dvojković i Sale bili su nerazdruživi. Posjetit ću ih

prvom zgodom. Domaćica je ustala i povela gospodu u salon za pušenje. Ali Meško i

Vojkffy ostadoše razgovarati u blagovaonici. – Gdje ste našli ove Talijane? – upita Meško grofa. – Proveo sam veći dio ove godine kod njih. Erdody odavno s njima

prisno prijateljuje. – Sjećam se da su jednom bili njegovi gosti u Samoboru. Sigurno su

i sada tamo? – Da, samo s tom razlikom što je sada Kristofor njihov gost. – Zar im je grad prodao ili dao u zakup? – Nijedno ni drugo, ali je grad ipak njihov. – Kako je to moguće? – Kristofor i ja bili smo jednom u Genovi gdje markiz Lamellini ima

svoju palaču. Uvečer smo kartali upravo za velike bure. Kristofor je gubio, a naša dva Talijana dobivali. Vani je bjesnjela bura, more je udaralo o stijene palače, i to nas je neobično razdraživalo. Bacali smo karte po mramornom stolu, zlato je zvečilo, a Kristofor praznio svoje džepove. Markiz Lamellini i grof Fieschi kao da su gutali zlatnike. Kad je Kristofor bacio na stol posljednji komad zlata, htjedosmo prestati s igrom, ali on udari po stolu i poviče: "Tko će vrijeđati hrvatskog velikaša? Jao vama ako ne nastavite. Igrat ćemo dalje. Zar mislite da se može kartati samo o cekine?

Naprijed. Stavljam u blagajnu južnu kulu svoga grada Samobora. Lijepa je, vitka, koketna i ponosna kao mlada Sicilijanka." Nasmijasmo se i nastavismo igru. Karte padoše, ali pade i kula u vlasništvo markiza Lamellinija. Kristofor nije po puštao. "Dalje! Igram za zidove druge kule. Cetvorouglasta je i ponosna, prijeteći zuri na Samobor." I ta je kula postala vlasništvo Genovežanina. Kristofor reče: "Treća kula na jugu mrka je kao lav. Čuva ulaz u grad. Brani ga od provalnika i ne prijatelja. Udrite!" Začas i ta kula pade u ruke grofa Fieschija.

W

Ali ludi Kristofor nastavlja: "Bedemi padoše! Neprijatelj ulazi u grad, ali još branim rudarsku kulu u kojoj šušte svilene suknje, zvoni smijeh i romone cjelovi. Ona mi je najdraža. To je kula ljubavi!" I ona pade u ruke grofa Fieschija. "Koga će nam bijesa kule?" reče grof. "A ti čekaj dok osvojiš grad!" – rekao je Kristofor. "Kule su osvojene. Još ostaje grad! Dalje?"

Za četvrt sata Samobor pade u vlasništvo markiza Lamellinija i grofa Fieschija.

– Nečuveno? A što je na to grof Kristofor? – Natočio je četiri čaše šampanjca i kliknuo: "Kule moje lijepe –

grade moj prekrasni – dijelim se od tebe i dolazim ti odsad samo u goste! U zdravlje genoveške uprave grada Samobora!" Kad smo ispili, on reče Talijanima: "A sad, prijatelji moji, pozovite me u goste. Rado bih vidio kako će to biti kad budem u Samoboru gost." Odmah smo se dogovorili da ćemo u Samobor. Kao da je to preko puta. Već drugi dan ukrcali smo se u grofovu lađu i krenuli put Napulja.

– U Samobor put Napulja? – Nipošto! Markiz Lamellini htio je da uzmemo sa sobom nekoliko

lijepih djevojaka, a po njegovu mišljenju, Napuljke su ljepše od drugih. Otputovali smo u Napulj, poveli sobom tri krasne djevojke i krenuli dalje morem. Kad smo došli u Messinski zaljev, snađe nas strašna bura. Pala je siva magla, more i nebo se spojilo u sivi beskraj. Nismo vidjeli drugo nego sivu vodu i neprozirnu maglu. Najednom pred nama sijevne svjetlo. Svi se štrcasmo na palubu. Kapetan broda najavi da smo naišli na brod koji je stradao u buri. Grof naredi da se brodolomci pokušaju spasiti. Nakon pet sati borbe s valovima, donesu na brod jednu djevojku. Bila je onesviještena i zamotana u plašt. Sagnem se k njoj i kad sam je bolje pogledao, prenerazim se. Što mislite koga sam prepoznao? Kontesu Neru!

– Što vam pada na um? – Najprije sam i ja mislio da to nije moguće, ali doskora se uvjerih

da se nisam prevario. Donesoše i grofa Adama i jednu kontesinu komorkinju koja nam je pripovijedala da je to doista kontesa Nera Keglević i da su na povratku iz Italije u Hrvatsku. Putem ih je snašla oluja i njihov je brod stradao.

W

Oko Nere osobito se brinuo markiz Lamellini. Ulijevao joj u usta šljivovicu, stao joj trljati žile i sljepoočice i tako je dozvao k sebi. Kad me prepoznala, očito je bila neugodno iznenađena. Jedva me je pogledala. Lamellini je bio bolje sreće. Brinuo se oko kontese, prepustio joj svoju spavaonicu na brodu, obasipao je svim kavalirštinama, dapače, zaboravio je lijepe Napuljke što smo ih vodili sobom. Vrijeme se doskora promijenilo. Kontesa i grof Oršić osjećali su se kod nas ugodno.

– Ona je i dalje putovala na vašem brodu? – Jest. Dvorili smo je kao kraljicu. Nekad sam bio u nju za ljubljen

pa sam, naravno, ponovo usplamtio, ali ona me se klonila kao đavla, a bila je naklonjena markizu Lamelliniju. U Trstu su se grof Oršić i kontesa od nas oprostili i od tog časa nismo je vidjeli. Ali smo pošli za njom u potjeru. Nismo je našli na imanju grofa Oršića u Slavetiću. Danas smo od nekog našeg povjerljivog sluge saznali da je negdje u ovoj okolici pa smo krenuli na put daje potražimo. Markiz Lamellini je u nju zaljubljen i sve mi se čini da će je zaprositi.

– Mislite li da bi kontesa pošla za njega? – Bila je s njim vrlo ljubazna, a grof Oršić pokazivao je prema

markizu i odviše prijateljstva. A onda, markiz je lijep, otmjen i – silno bogat. Kontesa ima vrlo malo imetka. Ali, da kako, prekrasna je, ljepša nego je bila prije godinu dana, pa se upravo čudim da se takva ljepotica nije udala u Italiji.

– Možda nekoga čeka. – Valjda ne mislite na Sinišu koji čami u tamnici zbog ubojstva

njezine majke? Sinišu nikad nije podnosila. – Ipak sam uvjeren da su njih dvoje jedno za drugo kao stvoreni.

Dakako, ne može se ni pomisliti na kakvu vezu među njima. On je ubio njezinu majku, pa bi takav brak, da se i vole, bio nemoguć.

– Vjerujem da se Lamellini sviđa kontesi. Njihov razgovor prekinu grof Kristofor i markiz Lamellini. – Bura je prestala – reče grof Kristofor. – Mogli bismo dalje. – Po ovoj poplavi? – oglasi se Meško. – Ostanite do sutra kod mene. – Moramo u Samobor da nabavimo nova odijela. Naša su tako

upropaštena od vode da ih više nećemo moći odjenuti.

W

– Mi se još ne kanimo vratiti – reče markiz – jer nismo oba vili svoj posao.

– Mogu li vas poslužiti svojim odijelima? – upita Meško. – Vrlo ste ljubazni, ali nam ta odijela ne bi odgovarala.

Namjeravamo posjetiti kontesu Keglević i valja da budemo odje veni u svoja paradna odijela.

– A gdje ćete je naći? – Posve pouzdano znam da je u ovoj okolici, u kući kakvog velikaša

ili plemića. – Tada bismo i mi o tom nešto znali! Uostalom, neka gospoda ostanu

kod nas – predloži Meško – a u Samobor pošalju po odijela. Gosti su to prihvatili. Odmah je određeno da će dvojica slugu poći na

put u Samobor čim prestane kiša. – Samo ako će to grofici biti s voljom? – primijeti grof Vojkffy. – Unaprijed znam da će se tome veseliti – reče Meško. Meško pode u salon za pušenje da obavijesti Stanku o tom da gosti

ostaju. Talijanski grof pričao je grofici nešto na francuskom jeziku i pritom je sanjarski gledao. Meško je nehotice stao na pragu dok je Genovežanin govorio Stanki:

– Naprotiv, presretan sam što nas je snašla oluja. – Vidi se da niste gospodar – reče grofica i nasmiješi se. – U potopu,

bujici i strijelama nitko ne može naći sreće. – Da nije bilo ove oluje, nikad ne bih upoznao vas, grofice. – Ja sam već davno prerasla takve komplimente. – Oprostite, komplimenti se obično govore iz navike, iz kavalirštine

a ja sada govorim ponukan svojom dušom. – Morat ćete obuzdati svoju dušu – nasmiješi se Stanka. – Meško je pošao prema njima. Kad je Genovežanin čuo korake,

svrne razgovor na drugo. – Stanka – reče Meško – gosti će danas i sutra ostati kod nas. – Radujem se – kratko će grofica i ustane. – Oprostite – na kloni se

Genovežaninu – zove me dužnost domaćice. Mlada grofica sagnula se nad kolijevku u kojoj je spavalo dijete

zdravo, rumeno, poput jagode. Gledala gaje razdragano i prisluškivala svaki njegov dah.

Oluja je već davno prestala. Nebo se razvedrilo i osulo zvijezdama.

W

Kroz otvoreni prozor u sobu je strujao svjež zrak, pun mirisa lipe, cvijeća i mladog lišća.

Tiho i nečujno došuljao se po mekom sagu mlad, visok, lijep muškarac – grof Meško. Približio se kolijevci, obuhvatio groficu objema rukama i utisnuo joj cjelov u zatiljak. Ona se sretno nasmiješi i ukori ga:

– Probudit ćeš Juricu! – Samo na njega misliš. Zar ti nije drago što sam tu? – Ti luđače! Ona ga pogladi i poljubi, a onda se opet sagne nad dijete i šapne: – Gledaj, kako se smiješi. Kako je krasan! – Opet on! – Ti si, Jurice, ljubomoran? – Uvijek misliš samo o njemu. A ja bih rado da uvijek misliš samo

na mene, samo o meni! Grof obujmi njezina ramena i pogleda je u oči pronicavim bistrim

pogledom. – Čini mi se daje ovaj mališan došao na svijet samo zato da mi

otimlje tebe. Jedanput ti to moram reći. Volim našeg ma log dječaka, ali sada ne tako kao prije. Kad sam vidio da se ti posvećuješ samo njemu, da živiš samo za njega, nešto sam ohladnio prema djetetu.

Stanka se istrgne iz njegova naručja i reče prijekorno: – Kako si sebičan! – Mlad sam i zaljubljen u tebe. – A nisam li ja u tebe zaljubljena? Ali mi imamo i svoje dužnosti. – Zar nisam uvijek veselo radio i svršavao svoje dužnosti? U jutro

sam išao s težacima i čitav te dan nisam mogao zagrliti. Ali uvečer sam se vraćao presretan jer sam znao da ću se skloniti u

tvoj zagrljaj. A sad? Sad je dijete vječno u tvojem naručju. Za mene tu više nema mjesta. Ti si se promijenila. A sve je kriv taj mališan.

Stankine zjenice sijevnuše. Pode korak prema njemu kao da će mu se baciti u naručje, ali u taj čas dopre joj do ušiju uzdah djeteta. Ona se lecne i sva njena duša privine se k djetetu. U tren oka klečala je pred kolijevkom i gledala u lijepo zdravo lišće svog novorođenčeta. Tada nježno pokrije djetetovu ručicu stoje ležala postrance i opet se zagleda u nj.

W

U to nešto lupne o zid, a Stanka se okrene. Njezin muž stajao je naslonjen na prozor. Lijepo visoko čelo smrklo se, lice navoralo, a obrve stisle. Zamišljeno i sjetno gledao je u perivoj. Nekoliko trenutaka upirala je u nj oči, a onda ustane od kolijevke, polako mu se približi i ovije ruke oko vrata. Meško je iznenađeno privine k sebi, ali ona mu se nježno otme i reče šapćući:

– Jurice, budi dobar i pametan. – Ne mogu. Tako sam željan tvojih mekih usta! Više nego onda kad

sam za njima počeo čeznuti. Ti znaš, Stanka, kako sam se teško dovinuo te sreće, a sad, kad smo jedva osamnaest mjeseci svoji, kad bismo mogli uživati svu našu ljubav, ti se od mene tuđiš. Reci: zar je moguće da me više ne ljubiš kao prije?

Zar je ovo dijete ugasilo u tebi sav tvoj mladi plamen? – Nije, Jurice. Čekaj da ti sve kažem. U mom srcu nije ugasnula

ljubav – ista je kao i prije, samo joj se pridružila ljubav majke. – Zar ljubav majke traži da ne budeš moja? Ona obori oči, no brzo ih opet podigne i priđe mu: – Nešto ću ti reći. Mi oboje imamo dužnosti prema svom djetetu.

Budi pametan i strpljiv. Majka se potpuno mora posvetiti svojem dojenčetu i samo njemu, makar je to stajalo i najtežeg pregaranja u ljubavi. To neće više dugo potrajati...

Jurica odvrne oči od Stanke i pogleda u lijepu svježu noć. Lice mu se smrklo, ali je nastojao da izgleda vedar i miran. Tiho pokroči k Stanki, poljubi je u ruku i čelo i reče nešto zlovoljno:

– Laku noć, dušo! S tim riječima pođe tiho prema vratima. Stanka je gledala za njim

kao da ga svojim pogledom želi prinukati da se još jednom osvrne. Ali on je izašao, a da se nije ogledao.

Turobnost zasjeni njezino lice, oči joj se napune suzama. Ali suze iščeznu kad joj pogled padne na kolijevku, i ona klekne pokraj mališana i povuče ga prema svom krevetu.

Mjesec je kroz prozor zavirio u kolijevku u kojoj je spavao mališan. Upiljivši mu se u očice, podraži ga svojim sjajem i konačno probudi. Dijete zacvrkuće poput ptičice u gnijezdu, a majka hitro skoči iz postelje k prozoru i spusti zastor da nametljivom mjesecu sakrije svoje blago. Onda se vrati kolijevci, uzme dijete na ruke i privine ga na grudi.

W

Osjetivši bijele, slatke grudi svoje majke, mališan se dosita nasiše i spokojno zaspi.

Pod prozorom se čulo kao da se netko šulja oko zida. "Što je to?" pomisli Stanka. Slušala je podignuvši glavu poput srne

kad u šumi začuje neobično gibanje. Polako položi dijete u kolijevku, pođe k otvorenom prozoru, nagne se i pogleda dolje.

U perivoju, tik pod njezinim prozorom, stajao je muškarac i gledao gore. Posve jasno razabirala se muškaračka surka.

"Što radi noću dolje?" pomisli ona, nagne se nad prozor i zovne: – Jurice! Muškarac se povuče u grmlje i ne odazove se. "Čudnovato. Zašto se sakrio?" Povuče se u sobu da vidi hoće li se opet pojaviti, ali ga nije bilo. Neugodno čuvstvo obuzme joj srce. "Zašto se Jurica sakriva? On je morao čuti i poznati njezin glas?

Zašto noću hoda okolo?" S takvim mislima prođe po sobi, a onda, kao da se nešto dosjetila,

uzme svjetiljku i otvori vrata sobe u kojoj se odijevala. Tihim koracima prijeđe preko sagova i zaustavi se pokraj vrata što su vodila u drugu sobu.

Prisloni uho na bravu i prisluhne. Zovne Juricu, ali se on ne javi. Uđe u sobu, bila je prazna. Nije dugo razmišljala. Vrati se u svoju sobu i oprezno se stane odijevati. Kad je bila obučena, pogleda dijete, ugasi svjetlo i izađe u hodnik. Polagano, daje ne čuje, izađe do kućnih vrata. Bila su otvorena. To je još više učvrsti u uvjerenju da je Meško u perivoju. I ona oprezno izađe.

Noć je počivala u dubokom snu. Grane drveća raširile se nad njezinom glavom, a u debeloj rosi stoje visjela na sočnom lišću drhtale su mjesečeve zrake. Cvijeće je ispunjavalo zrak omamnim mirisom. Nad stubičkom dolinom počivao je mir, ni lahorić ga nije pomućivao.

Stanka pode uskom bijelom stazom prema mjestu gdje je malo prije vidjela muškarca kako se sakrio u grmlje. Upirući oči u gusto drveće i grmlje, zaustavi se pod svojim prozorom. U grmlju nešto zašušti. U tami granja Stanka primijeti visokog muškarca.

– Jurice! – zovne.

W

Grane se rašire, a pred nju izađe muškarac u Meškovu odijelu. Ali to nije bio on, već talijanski grof Fieschi.

– Što radite ovdje? – iznenađeno upita Stanka. – Snatrim. – Ali u to doba noći već biste mogli spavati. – San mi ne ide na oči, grofice. Duša mije uzbuđena. – Zar vam se nešto neugodno dogodilo? – Smućen sam. Ne znam ni sam što mije... Najradije bih pobjegao. – Baš niste udvorni prema mom domu... – Možda sam ludo govorio, oprostite. Ali ni vi, grofice, ni ste

spavali? – Probudilo me dijete, pa sam čula da netko hoda po vrtu. Grof je šutio. Ona opazi daje gleda nekako neobično. To je smete,

okrene se od njega i pogleda oko sebe. – Tražite li nekoga? – Niste li vidjeli mog muža? – Jesam. I on je pošao u šetnju. – Ne znate gdje je? Možda u sjenici. – Nije. Odjašio je. – Odjašio? To nije moguće. – Vidio sam ga. – Onda se valjda nešto dogodilo u vinogradu. Što je rekao kad je

otišao? – Nisam razgovarao s njim. – Zar niste zajedno šetali? – Ne, grofice. Kad su ostali legli, izašao sam u perivoj da po tražim

mir. Otprilike nakon pola sata opazim grofa kako hoda gore-dolje po glavnom putu. Malo zatim čuo sam topot konja.

Netko se uspinjao prema dvorcu. Grof je pošao čovjeku u susret. Bio je neki muškarac odjeven u zeleno lovačko odijelo.

Grof je s njim razgovarao, a onda otišao u staju, uzeo konja i obojica su odjahali.

– Kad je to bilo? – Prije dva i po sata. – Pođite, grofe, na počinak. – Smijem vas otpratiti u dvorac?

W

– Ja ostajem ovdje. Čekat ću muža. – Ne bih bio vitez da vas ovdje ostavim samu. Dođite, idemo pred

ulaz u dvorac da čujemo kad će se vratiti grof. Zanima me što se moglo dogoditi.

Još to nije izgovorio kad se pod dvorcem začuje topot konja. – Evo ga – reče Stanka vedro. Blijedo talijansko lice grofa Fieschija smrkne se. – Smijem li ostati ovdje ili da pođem u kuću? – Zašto? – iznenadi se Stanka. – Čas prije zamolili ste me da smijete

ostati. – Ali sad više nećete ostati sami. Stanka je već bila pošla. U sjenama što ih je pravila mjesečina

padajući kroz granje razabirala je Meška. Pođe mu u susret. On zaustavi konja, skoči i priđe Stanki. – Što tu radiš u ovo doba? – zapita je iznenađeno? – Čekam tebe. – Kako si znala da sam otišao? – Probudila sam se i čula kako netko u vrtu hoda, pa sam mislila da

si ti, ali sam našla našeg gosta grofa Fieschija. Tek sada Meško opazi da u sjeni lipe stoji mladi grof. Pode k njemu. – Vi ste sišli da se ohladite – reče Meško grofu glasom koji je zvučao

prisiljeno ljubazno. – Gotovo je grijeh prospavati takvu noć. – I ja sam bio tog mnijenja – reče Meško – pa sam malo izjahao. Njegov glas bio je čudan, nekako stran i neiskren. Genovežanin

pogleda groficu kao da bije htio upozoriti: "Vidiš kako taji daje po njega netko došao i daje zato otišao."

– Zar si bio sam? – upita Stanka. – Da, tko bi bio sa mnom? – Mislila sam daje i špan pošao s tobom. – Ti bar znaš da ja nikada nisam trebao pratnje. Ali sad mi dopustite

da odvedem konja u staju. Odmah ću se vratiti. Meško odvede konja, a Genovežanin se okrene grofici i tiho joj reče: – Ne bih volio da vaša milost drži moje riječi za izmišljotinu. Izvolite grofa preda mnom pitati tko je došao po njega.

W

– To je suvišno. Očito se nešto dogodilo u vinogradu, pa ne će da mi to kaže. Nije vrijedno spomena – odvrati ona mirno.

Kad su uskoro svi troje ušli u dvor, Genovežanin se oprostio s bračnim parom i pošao u svoju sobu. Meško i Stanka uđu u svoje odaje.

– Kad sam vidjela da te nema, bojala sam se da se što do godilo? – Što bi se dogodilo? Nisam mogao zaspati pa sam malo izjahao. Njegov je glas zvučao hladno. Zašto govori ovako? Zašto je izjahao, gdje je bio dva sata, tko je

došao po njega i zašto? Htjela gaje zapitati, ali se suzdržala. – Nisi li se vani nahladila? – upita je on nakon kratke stanke. "To sad pita samo zato", pomisli ona u sebi, "da mu pripovijedam što

sam u perivoju razgovarala s Genovezaninom. Ali dok mi on sam ne kaže gdje je bio, neću ni ja ništa reći."

– Nisam bila dugo vani – odgovori mu ona i doda: – Lezi Jurice, kasno je.

– Laku noć – odvrati on tako kako se još nikad nije s njom oprostio. Sjetna srca ode Stanka u svoju sobu. Ali nije mogla usnuti. Zastoje

otišao? Kamo? Zastoje tako hladan? Što se to zbilo? Drugi je dan uzalud čekala da će joj reći zašto je izjahao i tko je

došao po njega. Čitav se dan vladao prema njoj ljubazno kao da ništa nije bilo. Gosti su cijelo prijepodne proboravili u vinogradu, a poslije objeda u perivoju. Grof Fieschi neprestano je slijedio stope domaćice, a i grof Vojkffy se trudio da je što više zabavi. Podvečer, kad su gosti došli sa šetnje, sjedne Vojkffy uz Meška i upita ga:

– Zar vi uvijek stanujete ovdje? – Zimi stanujem u svom dvorcu kraj Zagreba, a ljeto provo dim

ovdje. – Naši su Genovežani zaneseni ljepotom vašeg dvorca i vašom

gostoljubivošću, a osobito dražešću domaćice. – To mije vrlo drago. – Ne smijete zamjeriti što se grof Fieschi toliko trudi oko grofice.

Južnjakje, a njihovo je evanđelje da moraju udvarati svakoj gospodi. – Vrlo ste ljubazni što ste se potrudili da me umirite. Priđe im grof Kristofor Erdody i počeše govoriti o vinogradu. Drugi dan vratio se sluga iz Samobora i donio nova odijela. Gosti se

dogovore da će u zoru poći tražiti Neru.

W

– To nije tako lako – reče Meško. – Ja ću s vama u potjeru za kontesom – ponudi se. – Poznajem svakog vlastelina pa ću lakše prodrijeti u njihova gnijezda nego vi.

– Izvrsno – klikne Lamellini. – Stotinu puta zahvaljujem na ponudi. – Nemate na čemu zahvaljivati. Mene samoga zanima je li kontesa u

ovoj okolici. – I je li tako lijepa kao što sam rekao – primijeti Vojkffy, kriomice

pogleda Stanku koja ih je šuteći slušala. – Sve se više odajete da i vi niste pošteđeni od njezine ljepote.

– Hoćete li nam za danas otpustiti svog supruga? – upita grof Lamellini Stanku.

– Kako ne – nasmiješi se ona i natoči gospodi vina. Kad su već bili polijegali, stajao je Meško uz prozor svoje sobe i

gledao u perivoj. Nešto mu nije dalo da usne. Smrknuta pogleda zurio je u perivoj po čijem su zelenilu stazice išarale bijele pruge.

Najednom pod Stankinim prozorom opazi sjenu. Zavukla se u grmlje i pritajila se. Nešto ga trgnulo u duši i on se povuče. Spopala ga želja da pode u sobu svoje žene ili da bar prisluhne. Baš u taj mah dijete zaplače. Meško je razabrao daje Stanka ustala i čuo kako ga je nosila po sobi, a onda je opet sve utihnulo.

TAJNI PUTOVI.

Dječarac je spavao tvrdim snom. Kraj njega je sjedila Stanka i čekala muža. Ujutro je otišao s Genovežanima i još se nije vratio. Stanku je to ispunjavalo tjeskobom.

Zašto ne dolazi? Otkako su uživali svoju sreću, nikad nije izostao iz kuće. Zastoje danas pošao da traži ljepoticu? Zašto ga ona tako zanima? I nehotice je obuzimala ljubomora prema nepoznatoj ženi.

"Vojkffy je rekao daje i Meško bio njezin obožavatelj. Zar su se u njemu probudili stari osjećaji?" pitala se. "Ali ujedan dan nije se mogao promijeniti."

Noć se sve više približavala, a njezina je čežnja bivala veća. Napokon je svlada umor i ona usne.

Ujutro je našla Meška kako duboko spava. Tiho se povukla i pustila ga nasamo. Na zajutrak je došao prilično kasno.

W

Dočekala gaje ljubazno, kao da nije nimalo ožalošćena što se nije uvečer vratio. Meško je poljubi u čelo i upita za dječaka.

– Dobar je i veseo – reče ona. – A kako si ti? Jeste li našli izgubljenu kontesu?

– Nismo. Znao sam da nije u Stubici. – A zašto se kontesa krije? – Valjda izbjegava Genovežane. Možda je uvidjela da ti Talijani baš

nisu najvredniji ljudi. – Po čemu to sudiš? – Žive od orgija i pustolovina. – Možda. Ali tada kontesa sigurno neće prihvatiti markizovu

prošnju? – Tko bi znao! Prema onom što mi je o njoj pripovijedao kapetan

Siniša, jamčio bih da se kontesi ti pustolovi ne bi svidjeli. Međutim, prošla je godina dana, a ljudi se mijenjaju, osobito žene.

– Kako to govoriš o ženama, Jurica? – ukori ga Stanka. – Oprosti. Malo sam umoran, nisam dovoljno spavao, a Genovežani

su me vodili okolo kao popa s križem. – Baš ih nije trebalo u našoj kući! Poslije zajutarka Meško je otišao u vinograd, udaljen od dvorca puna

dva sata. Tu je čitav dan proveo s kmetovima koji su radili u klijeti i po

vinogradu. Sam je obilazio svaki trs, privezivao ga i gledao lozu. Podvečer krene kući. Pred njim su išli kmetovi, noseći oruđe i pjevajući. Zamolio ih je da pjevaju, a on je pošao za njima.

Cijela stubička kotlina ležala mu je pod nogama. Predvečerje se polako spuštalo sa stubičkih gora i ispunjavalo cijeli kraj nekim sjetnim mirom.

Kad su se spustili u dolinu i pošli putem što je vodio u Meškov dvorac, opazi da su se kmetovi nešto uzvrpoljili, prestali pjevati i zaustavili se. Pohita naprijed.

Kad je došao bliže, primijeti kako na travi leži muškarac. Do njega je stajao njegov konj. Sagne se čovjeku na zemlji i začuđeno klikne francuski:

– Grof Fieschi! Što vi radite ovdje? – Orobiše me i gotovo ubiše – odvrati on slabim glasom.

W

– Tko? – Kmetske psine. – U ovom su kraju samo moji kmetovi, a oni takvo što ni kad ne bi

učinili. – Onda ne znam tko je to bio. Ne mogu se ni maknuti. – Načinite nosiljku – naredi grof svojim kmetovima – i po nesite

grofa u dvorac. Za pola sata ležao je Genovežanin u jednoj sobi Meškova dvorca.

Seoski ranarnik pregledao je grofa i povio mu rane. Kad je uvečer stari ranarnik, kako je ponovno pregledao Talijana

došao grofu Mešku, ovaj ga upita: – Dakle, jesu li rane teške? – Bit će vrlo teške, vaša milosti, jer se nijedna ne vidi izvana. – Kako to? – Đavo bi ga znao! Grof najprije nije dopuštao ni da ga gle dam, a

kad sam ga ipak nagovorio, nisam našao ni traga rani, dapače ni ogrebotini.

– A ipak ga boli? – Sigurno – kad jauče. Alija mislim da grofa nije napao čo vjek.

Vještice su mu zamele put i premlatile ga. – A nije li, možda, grof tek od šale rekao da su ga napali? – Zašto bi onda jaukao? Neka sumnja provukla se grofovim čelom, ali ne reče ništa. Otprati

starca i pođe u sobu svoga gosta koji je u postelji stenjao. – Kako ste se vi to vratili u blizinu moga dvorca? – upita Meško

Genovežanina, budući da gaje ispitao kako mu je. – Grof Lamellini nije se htio iz Oroslayja vratiti u Samobor, već

odluči da pođemo još u Gornju Stubicu ne bismo li ondje našli lijepu kontesu. Uputili smo se, dakle, na put, a ja sam malo zaostao i zalutao.

Meško je podrobno ispitivao grofa kako je došlo do napadaja. Slušajući ga, sumnjičavo se smješkao.

Grof Fieschi ležao je u dvorcu šest dana. Nije htio ni jesti ni piti pa je bio vrlo slab i blijed.

Meško gaje posjećivao i nukao da uzme hrane, ali uzalud. Jedva je uzeo juhe i mlijeka. Otkako je u kuću došao grof Fieschi Meško je bio

W

šutljiv, hodao okolo zamišljeno i nije odlazio u vinograd. Njegova se služinčad tome čudila.

Stanka je bila uvjerena da je onaj tajanstveni noćni posjet uzrok stoje njezin muž mrk i hladan i čekala je iz dana u dan da će joj to objasniti. Ali uzalud.

Sedmog dana podveče, kad je Stanka sjedila u vrtu, prispije neki čovjek u lovačkom odijelu i zatraži slugu da ga odvede grofu Mešku. Stanka je čula što taj čovjek govori i povukla se u sjenicu da je nitko ne vidi. Za kratko vrijeme opazi da je stranac izašao i spustio se niz puteljak prema cesti. Malo zatim izađe Meško i pode istim putem. Stankino srce zadrhće. Tiho ustane i oprezno pode za njim. Sakrije se pokraj jednog drveta i stane gledati za njima. Meško se spuštao na cestu gdje ga je čekao stranac na konju držeći na uzdama još jednog osedlanog konja. Meško je uzjašio i obojica krenuše niz cestu.

Mlada grofica prisloni se na drvo. Osjećala je u duši tjeskobu. Kroz sivi mrak pratila je očima svog muža koji je odmicao. Uputi se u dvor, sretne slugu i upita ga:

– Gdje je gospodin? – Rekao je neka vašoj milosti kažem da je otišao u selo gospodinu

župniku. Stanki se stislo srce. Meško je otišao protivnim putem, a ne u selo.

Obuze je nemir. Nije mogla otići u svoju sobu, već je pošla u sjenicu, naslonila glavu na ruke i mučila se mislima.

Najednom osjeti da kraj nje netko stoji. – Oprostite, grofice, što sam se usudio da vas uznemirim. Stanka podigne glavu i opazi grofa Fieschija. – Niste smjeli izaći – reče ona posve mirno. – Zrak je hladan, mogli

biste nazepsti. – Zaželio sam čuti vaš glas, grofice, pa sam zato izašao. Stanka je bila tako zabavljena svojim mislima da nije opazila

grofove namjere da joj udvara. – Ovdje je krasno – reče grof. – Zaviđam vam, grofice. Ova je

sjenica doista opremljena samo za dvoje zaljubljenih. Sigurno sjedite ovdje s grofom svake večeri? Da, mora daje lijepo sretno ljubiti.

– Zar vi ljubite nesretno? – upita ona, samo da odvrati govor od sebe i Meška.

W

– Ja? Vrlo sam nesretan. – Zbilja? Zar vam žena koju ljubite ne uzvraća osjećaje? – Nije samo da mi ne uzvraća, nego pripada drugome. – To je zaista žalosno. – Ali taj je drugi ne ljubi, a to mene još više unesrećuje. Kad bih

znao daje ona sretna, lakše bih podnosio svoje boli. – Dakle, i ona je nesretna? – Mislim da ne zna o nevjeri svoga muža. On je prema njoj tako

dobar i ljubazan kao da samo nju ljubi. A ipak, kad sve u kući spava, muž odlazi iz kuće i polazi svojoj dragoj. Već sam mislio da bi mi bila dužnost otkriti nevjeru njezina muža, ali bi ona to mogla shvatiti kao da kanim muža ocrniti samo zato da preporučim sebe.

– Zna li ona da je ljubite? – Ne zna. Recite što da radim? – Tu se ne da savjetovati. Najbolje je da odlučite sami. Grof je šutio i gledao u pod. Stanka je otkinula cvijet s busena i stala

ga mirisati, a njezine su oči lutale u daljinu. Najednom se grof spusti na koljena. Iznenađena Stanka zapita ga: – Što vam je najednom? – Odlučio sam se. Ne mogu dulje tajiti. Od onog časa kad sam vas

prvi put ugledao na slici, za one oluje, kad sam prvi put s vama razgovarao, izgubio sam svoj mir i svoju pamet.

Stanka naglo ustane i stane zuriti u njega. – Moj muž daje meni nevjeran? – krikne ona prigušeno. – Moje priznanje nije u vama probudilo ništa drugo nego samo

pomisao na muža...? Stanka nije ni mislila na ljubavno priznanje. Dozivala je sebi u pamet

samo ono što joj je grof čas prije rekao o mužu one koju ljubi. A to je, eto, on – Meško.

– On da odlazi noću k svojoj...? Ludost. Laž. Himba. Vi ste sve to izmislili, to je gadno.

– Ako lažem, pripravan sam primiti svaku kaznu. Osudite me kako hoćete. Nije li grof i sada otišao? Nije li opet došao po njega neki stranac? Sve sam čuo.

– Što ste čuli?

W

– Kako je stranac rekao grofu: "Ona vas moli da dođete od mah." Čujete li – ona?!

– Nije istina. Nije to rekao. – A da vam to dokažem? Prekjučer u noći vaš je muž otišao, i ja sam

ga slijedio. – Slijedili? Vi lažete, vi ste bolesni. – Nisam bolestan. Izmislio sam da su me napali, samo da mogu bar

nekoliko dana poživjeti pod vašim krovom. – Govorite ludosti! – Govorim istinu. Ostavio sam svoje prijatelje i došao ovamo. Vidio

sam grofa u vinogradu i znao sam da će se podvečer vraćati kući. Zato sam legao na putu što vodi u dvorac. Znao sam da će me odnijeti ovamo. Pa to je naravno.

A nisam uzimao hranu da budem blijed i slab kako grof ne bi posumnjao. Jedne noći čuo sam da je grof ustao i izašao, osedlao konja, a na kraju perivoja čekao ga je neki stranac.

Nisam dugo razmišljao. Odoh u staju, izvučem drugog konja i pođem za grofom – svakako u razmaku. Nakon sat jahanja prema sjeveru opazim lijep dvorac. Grof je zaustavio konja i pošao u dvorac. Vidio sam u mjesečini pročelje i stube dvorca, a gore ženu koja je čekala grofa i s njim ušla u kuću.

Bilo joj je kao da pred njom stoji sam đavo i đavolskom zlobom udara po njezinu srcu.

– Otiđite – šapne ona. – Otiđite! Stanka izjuri iz sjenice prema dvorcu i uspne se uza stube. Poleti u

sobu svoga sina, baci se k njegovoj kolijevci i zajeca. Kasno u noć Meško se vratio kući. Stanka je još bdjela. Kad je čula da se muž vratio, obriše suze i legne

u postelju. Čula je kako je grof došao u svoju sobu i kako se tiho, na prstima, približio vratima njezine sobe.

Ujutro pri zajutarku pozdravili se supruzi naoko ljubazno. – Moram na dva dana u Zagreb – reče Meško. – U Zagreb? O tom mi nisi prije govorio. – Tek mi je danas stiglo pismo od upravitelja naše palače. Markiz Lamellini došao je u Zagreb i hoće je iznajmiti. – I ti ćeš je dati?

W

– Ne, nipošto, ali zbog toga moram ići osobno. – Tada otpremi odavle ovoga Genovežanina. Neugodno mi je biti u

kući sa strancem. – To je razumljivo, ali on još ne može putovati u Samobor, odviše je

slab. – Ja neću da ostane ovdje – reče Stanka. – Priopći mu da odlaziš. Jedva je to izgovorila, kad se otvore vrata, a u sobu uđe plemić

kratkih nogu, debela trbuha i dugoljastog staračkog lica. Kad je s glave skinuo kapu, nakostriješio mu se navrh glave čuperak prosijede kose i stršio uvis.

– Barun Kukmica! – klikne Meško. – Otkud tako rano? Barun poljubi grofici Stanki ruku i odvrati: – Iz Varaždina, dragi grofe. Bio sam gost Franceska Patačića. Danas

će vjerovnici zaplijeniti imanje njegove žene, pa ni sam htio da, možda, zaplijene i mene.

– Nesretnik je dakle posve propao? To sam mu prorekao, ali se nije mogao okaniti raskošna života.

– To je bolest. Tako sam, eto, i ja pao na prosjački štap. Ako nađeš u mene groša, možeš mi odrapiti trideset brezovača.

– To znači da si moj gost. – Ako me ne izbaciš. – Neću – budeš li se lijepo vladao – nasmije se Meško. – Vladat ću se kao sveti Alojzije. Djevojke ću pustiti na miru, ali

čuturicu ipak moram katkad zagrliti. – Ajde, sjedni. Hoćeš li štogod prigristi? – Baš i ne bih, ali kad već cijeli svijet doručkuje... Ali samo malo,

onako – dvadeset pečenih jaja. – Neće li to biti premalo? – upita Stanka napola u šali. – Ne, ali ako baš tako mislite, možete mi uz to dati i kakva rebarca ili

malo šunke. Domaćica izađe, a barun sjedne s Meškom. Grof mu ispripovjedi da

je upravo danas kanio u Zagreb, na što Kukmica klikne: – Vidiš kako sam dobro došao! Zabavljat ću ti ženu dok se ne vratiš.

Valjda imaš u mene potpuno povjerenje. Vidiš da sam star, jedino mije želudac još mlad.

– Ionako imam odviše suhog mesa, već se kvari.

W

– Dakle, vidiš, bit ću tvoj dobrotvor. Prije objeda priopćio je Meško Genovežaninu da odlazi u Zagreb.

Talijan je odmah rekao da u tom slučaju neće smetati domaćici, već će se povući u selo k župniku.

Pri objedu je Kukmica bio izvanredne volje. Pojeo je polovicu purana, dva pileta i pola odojka. Od velike slasti krupne kapi znoja pokrile mu čelo. Genovežanin ga je motrio s velikim zanimanjem i nastojao mu laskati.

– A čime se bavi vaša milost? – upita Genovežanin baruna. – Posjećujem prijatelje. – Tada dopustite da vas pozovem k sebi u Samobor. – O, vrlo rado, vrlo rado! – poveseli se Kukmica. – Vi znate kako smo markiz Lamellini i ja došli do samoborskog

dvorca. Još ovaj mjesec priredit ćemo sjajnu gozbu i pozvati sve velikaše da se s njima upoznamo. Bit će to prava talijanska gozba. Bit će ostriga.

– Ostriga?! Krasno! Nisam to još nikad jeo. Baš sam znatiželjan – vrlo sam znatiželjan. Je li to meso ili kakav kolač? Ali meni je to posve svejedno, volim jedno i drugo.

Raspravu o ostrigama uskoro je prekinuo sluga najavivši da su kola za grofa Fieschija spremna. Talijan poljubi grofici ruku i tužno je pogleda što Mešku nije izmaklo. Meško se zatim sa svojim gostom odveze u selo k župniku gdje je grof imao ostati dok se oporavi da može poći u Samobor.

Uveče, kad je već pao gusti mrak, oprosti se Meško sa ženom,

poljubi joj ruku i čelo i odjaha. Kroz tihu dolinu odjekivao je topot Meškova konja. U daljini od nekoliko stotina koračaja slijedio ga drugi jahač, polako

iz zasjede, držeći se uvijek u blizini šume i preskakujući grabe i potočiće. Meško ga nije čuo, jer je jahač tjerao konja po travi i zaostajao daleko iza njega.

Najednom Meško zaustavi konja. Mjesec je svijetlio kroz tanke oblačiće kao kroz sivi veo. Dobro se razabiralo daje Meško sišao s konja i okrenuo putem između vitkih jablanova. Iza njih bijeljen" se tornjići dvorca.

W

Jahač koji ga je slijedio potjera konja, obiđe dvorac i zao-krene u šljivik. Tu skoči s konja, sveže ga za drvo i pogleda oko sebe. S obzorja iščeznu i posljednji oblačići, a mjesec se punim svjetlom smiješio svibanjskoj noći.

Počeo se uspinjati prema dvorcu, skrivajući se u sjeni drveća. Na jednom usponu kroz rijetko lišće mladih voćaka o-svijetlila je mjesečina njegovu visoku, vitku pojavu. Zabijelio se klobuk s perom i genoveški plašt kojim se ogrnuo. Brzo se ukloni izdajničkom mjesecu i zađe u gusto šikarje što je zaokružilo dvorac poput zida. Dva prozora na prvom katu bijahu rasvijetljena i otvorena.

Odozgo se čuo ženski glas. Čovjek s perjanicom povuče se u grmlje nastojeći da prodre krošnjati

zid. Najednom se zaustavi. Posve blizu čuli su se glasovi grofa Meška i neke žene. Očito su se

spuštali niza stube. – Ostanite, nemojte poći sa mnom – reče Meško. – Ostavio sam

konja daleko pred ulazom u dvor. Pouzdajte se u mene. – Kad se ne bih pouzdala u vas, bila bih neizmjerno nesretna. Vi ste

jedini čovjek kome sve vjerujem. – I nećete se prevariti. – Brojit ću satove do vašeg povratka. Sretan vam put! – Do viđenja! U pijesku zaškripe čvrsti koraci grofa Meška. Čovjek u grmlju stisne se k zemlji i prikrije lice plaštem kao da se

boji da bi ga tkogod mogao zamijetiti. Žena nestane u kući. Oko dvorca zavlada tišina. Svjetlo na oba prozora ugasne, a pred

dvorcem, na cesti, odjekne topot konja koji se stade gubiti cestom prema Zagrebu.

Mjesec je prosuo srebrni sjaj po tornjićima dvorca. Jedan prozor u prizemlju plane svjetlom. Zeleno grmlje stane se micati. Živi stvor izvlači se iz grmlja, omotan plaštem. Jahač što je slijedio Meška izvukao se iz grmlja i stoji pred prozorom što se netom osvijetlio. Prikriva ga golema lipa.

Vrijeme je odmicalo.

W

Muškarac pođe korak po korak naprijed do prozora. Onda se uhvati nečujno, oprezno, za željezne prečke i polako se uspne uprijevši se u izbočine zida. Zirne kroz otvoreni prozor.

Uz stolić kraj uljanice sjedio je čovjek okrenut prozoru leđima. Po odijelu se razabiralo da je sluga. Spremao je čitav omot pisama, slagao jedno na drugo i razmatao ih. Pergamena je bila sva ispisana.

On je primakne posve blizu uljanice. Muškarac je s prozora mogao pročitati: "Dragi Filipe!"

Ostala su slova bila odviše sitna i neznanac je uzalud naprezao oči da ih pročita. Spusti se niz prozor i ponovno se sakrije iza stabla. A sluga je čitao:

"Dragi Filipe! Shvaćaš li moj život? Kroz polumrak gledam stijene svoje tamnice, samo gore na rešetkama prozora uhvatila se zraka sunca i draži moju mladu krv i vječnu čežnju za njom. Sjedim prikovan medu četiri zida, a vani prolaze dani i mjeseci. Prolaze kraj moje tamnice. Tamničar veli daje već prošla godina dana. Ja to ne osjećam. Živim još uvijek u onom danu kad sam se odijelio od nje.

U mojoj tamnici svakog se dana ponavlja sve ono što sam doživio na dan rastanka s njom. Od onog dana moj se život nije ni načas produljio. Sve što se kasnije dogodilo nije me se ni dotaklo, sve mi se pričinja kao ružan san. Ali ipak, prikazao mi se najavi! Mislim da je bila noć. Otvor medu rešetkama na prozoru bio je tako crn kao i željezne rešetke, a svuda je u hodnicima vladao mir. Legao sam na slamnjaču, pokrio se gunjem i zatvorio oči. I tada je došla k meni – ona. Vidio sam je kao što je vidim svaki dan. Razgovarao sam s njom, privinuo je na svoje grudi kao onog dana. I bio sam tako sretan...! Tada se dogodilo nešto čudno. Izvana dopru do mene nekakvi glasovi i probude me iz slatkog snatrenja.

Na vratima tamnice pojavi se muklo svjetlo. Sanjam li? Ili to zaista netko dolazi? Sad, u ovo doba noći? Na vratima se pojavi neka visoka, crna prikaza. Bijeli žižak svjetla otkrije mi tek rubove crnog svilenog plašta. Zašušti svila. Davno nisam čuo šum svilene haljine!...

Prikaza se polagano i neodlučno približi k meni. Malom svjetiljkom obasja mi lice. Svjetlo mi zaslijepi vid.

– Siniša – šapne ona. Trgnem se i skočim s ležaja. Tamna se prikaza odmakne.

W

– Tko si? – upitam ja. – Žena koja te ljubi. – Ženu koja me ljubi prepoznao bih i po šumu njezinih haljina. – Siniša! – vikne ona. U tom glasu drhtalo je nešto divlje. – Ne, ti nisi ona! To nije njezin glas. Crni rubac padne joj s glave, a u mračnom sjaju svjetiljke što ju je

držala u ruci stajaše žena lijepa kao grešna božica. – Grofica Terka? – iznenadim se. – Što vas je dovelo ovamo? – Ljubav! Izvrgla sam se svim pogibeljima, Siniša, da vas mogu

vidjeti. Učinila sam sve da vas spasim iz tamnice u koju vas je do vela osveta grofice Auersperg. Ljuta zmija spremila vas je u tamnicu da vas može imati posve u vlasti. Ali se prevarila. Kraljica ju je odbacila, a mene podigla do svoje prve dvorske gospode. Došla sam vas tješiti.

– Ne trebam utjehe! – Ni slobode! – Do slobode još je daleko. – A ako nije? Ako kraljicu privolim da vas pomiluje? – Tada bih to pomilovanje odbio. – Još ste i sad tvrdi. Siniša, valjda niste poludjeli? Zar da čamite

ovdje sami, da se živi zakopate u grob kad možete uživati sve životne slasti? Noću kad ljudi klonu u san, došuljat ću se k vama, bit ćemo sretni kao da smo u raskošnom dvorcu gdje nas okružuje zlato, svila i zamamni miris.

– Grofice, ja sam već sretan! Ona me grčevito uhvati dršćućim rukama. Istrgne joj se prijeteći

poklik: "Tko dolazi k vama?" – Nera! – Buncate, to je nemoguće. Ona je u Italiji, to znate dobro. – Ona živi sa mnom u mojim mislima. – Ali ja sam tu uz vas, živa i željna vašeg milovanja, Siniša, a vi ste

hladni. – Vidite, dakle, da se ne moram tek pričinjati takvim. – Niste vi zdravi – vi ste ludi! – Za mene živi pod suncem samo jedna žena. Jedna uspomena na nju

svega me uzbuđuje, dok me vaša ljepota i kad ste mi najbliže, ostavlja hladnim poput leda. Budite razboriti, grofice. Ništa ne želim nego samo

W

to da me ovdje puste u miru, da mogu misliti na nju i o njoj. Svako mjestance u toj tamnici, svaki stup – sve je ispunjeno njome. Za vas tu nema mjesta.

– Luđače! Vi trapite svoj život, a ona ga uživa. Nešto hladno proleti mi kroz žile. Nisam shvaćao njezine riječi, ali

su me preplašile. – Zašto šutite? Zar ste mislili da možda još uvijek nosi partu? Davno ju je skinula i zamijenila mirtovim vijencem. – Tko vam je to rekao? – Svi to znaju. Udala se za nekog talijanskog grofa. Bilo mi je kao da se na mene srušio strop. Omrtvio sam. To se nikad

nisam nadao. Istina, nikad moja ljubav nije imala nade. Rodila se u beznađu. A sad? Sad da se nadam? Medu nama leži mrtvac koji se ne da oživjeti. Možda, kad bi mrtvi mogli uskrsnuti...

Sve do tog trenutka nisam mislio ni na što drugo nego samo na onaj posljednji čas kad sam se rastao s njom. Bijaše to najsretniji i najstrašniji trenutak u mom životu. Sve do ovog časa vidio sam je onakvu kakva je bila tog dana – lijepu, blijedu, u crnoj haljini s partom na glavi. Osjećao sam kucaj njezina srca. Ničemu se nisam nadao, ništa očekivao. A ipak, sada, kad mije ova žena rekla daje Nera skinula partu, zamro je u meni sav život.

– Vi ste vrlo potreseni – reče mi grofica Terka blago i sažalno. Da sam to znala, ne bih vam rekla.

Razbjesni me njezina tobožnja blaga samilost. – Ostavite me – viknem. – Vi ste šenuli umom! – Neću da vas vidim. Ona pokorno sagne glavu i ode. Kad su se za njom zatvorila tamnička vrata, u mojem srcu ponovno

nastane neprozirna tama. Kao da su mi polomljene sve kosti. Natopio sam suzama cijelu tamnicu. Kad bi ti, Filipe, znao kakve su to suze? Ne olakšavaju, već pustoše tijelo, dušu i život... Filipe! Jesi li ikad vidio kako siroče plače na grobu svoje majke? Ja sam siroče, neprestano klečim na grobu... Kraj mene lete dani i noći, ali ih ne mogu razlikovati. Dao sam zatvoriti kapke na prozorima – samo da ne vidim sunca. Mogao bih pobjesniti ili poludjeti.

W

Jednog dana ili noći – ne znam što je bilo – dođe k meni tamničar i tiho mi šapne:

– Neka vas žena želi vidjeti. – Kako izgleda? – Lijepa je, ima tamne oči i pepeljastu kosu. Zamagli mi se pred očima. Samo ona ima crne oči i pepeljastu kosu. – Što je rekla? – upitam kao u snu. – Da joj je kraljica dopustila da govori s vama. Da, to je ona. Samo njoj može kraljica dati takvu dozvolu. – Mogu lije dovesti? – upita tamničar. – Da – da – prošapćem jer mije ponestalo daha. Tamničar ode. Sva mi se krv skupila u sljepoočicama. Svijest će me

ostaviti. Ona! Ona je tu! Zaboravio sam i na to daje žena drugoga! Nepripravna nada da ću je sad za koji čas vidjeti slomila me. Prislonim se na zid da se ne srušim. Oči su mi probile željezna vrata tamnice i ja sam je vidio gdje dolazi – u crnoj haljini, s partom, blijeda i žalosna.

Otvarao sam svojim čeznućem teška tamnička vrata. Mala svjetiljka bljesne daleko u hodniku. Na vratima nisam vidio nikoga, ali sam čuo šum haljine. Čitavo mi je biće slušalo. Ali, nešto me trgnulo. Moja nada iščezne. Tihi šapat prođe kroz tamu.

– Siniša! U duši mi se sve srušilo. Zar se tako promijenila! Onda opet začujem

šapat: – Nera je tu, Siniša! Nisam se mogao otisnuti od zida niti joj poći u susret. Bilo mi je

hladno, ledeno. Tad osjetim da mi se približila i bacila na grudi. – Ne – to nije Nera – rekoh i odrinem je. – Lagali su. Nisam se udala, Siniša – šaptaše ona posve tiho i je dva

čujno. – Ljubim te! I opet osjetim njezinu glavu na svojim grudima. Uzalud, moje je srce bilo mirno. "Da imam bar svjetlo da joj ugledam lice!" pomislim. Otmem joj se, napipam u mraku lojanicu, zapalim je i podignem. Ona se povuče u dno tamnice, ali pohitam za njom i osvijetlim joj

lice:

W

– Terka! – kliknem iznenađen, a u isti me čas obuzme bjesnilo. Gadne li prijevare! Smrvio bih vas, ugušio bih vas!

– Spremni ste ubijati, ali ljubiti ne. Trenkovi panduri prometnuše se u fratre i zločince.

Njezine crne oči upriješe se u mene, iz svake zjenice proviri otrovnica.

Prevarena nada da ću vidjeti nju gotovo me učini dvostrukim zločincem. Obuzela me takva ogavnost prema toj ženi da bih je mogao smrviti. Ali joj rekoh:

– Idem, grozim se vaše blizine. – Još ćete se više groziti! – povikne ona. – Terku još nitko nije od

bio. Kazna će biti strašna. Upamtite što rekoh. Nehotice se nasmijem. – Vi se smijete danas, a ja ću sutra. – Dat ćete me, možda, otrovati. – Ako ne vas, onda – nju! I furija se povuče pokraj mene i nestane. Iza sebe je ostavila otrov.

Svaki dan dršćem od straha za Nerom. Razumiješ li to? Sakrij je, Filipe, daje ne ujede otrovnica.

Je li se Nera udala? Obuzima me luda nada. Bolje mije kad mislim da nije... Ja sam već

prvi časak osjetio da to nije šum njezine haljine, da to nije njezin šapat, njezin dodir. Daje to bila ona bio bih poludio već od prvog šušnja njezine haljine!

Zaklinjem te, sakrij je i pazi na nju! Ako me iznevjeriš, kosti ću ti iskopati iz groba. Bdij nad njom više nego što bi bdio nad svojim djetetom! Ako je ne budeš štitio, tvoj je život suvišan.

Danas je, eto stigla kazna! Otpremit će me u Spielberg. Tu ću postati pravi rob! Zatvorit će me kao najgoreg zločinca.

Nemoj mi ništa pisati. Kažnjenik koji mije otpremao pisma ostat će ovdje, pa sad neću imati nikoga tko bi slao listove dok se sam ne javim. Reci joj da sam u zatvoru sebi sagradio oltar pred kojim se neprestano molim – njoj... Čuvaj je, zaklinjem te!

Siniša."

W

Čovjek dočita pismo, složi ga i metne na stol. Onda spremi sva pisma u ladicu, ustane i stade se svlačiti. Zamalo utrne svjetiljku i u cijelom dvorcu zavlada tišina i tama.

Mjesec se spusti na zapad, nebo potamni, a oko tornjića dvorca šaptao je vjetrić majske sne...

STRANAC.

Vitez što se sakrio iza goleme lipe oprezno se spusti u šljivik, odveže konja i povede ga drugim putem ravno u perivoj.

Stane tik pred vratima dvorca. Jednom rukom čvrsto u-hvati uzde svoga konja, a drugom segne u džep i izvadi pištolj. Obazrijevši se oprezno na sve strane, uperi u tamu oružje.

Kroz noćnu tišinu razliježe se nekoliko hitaca u razmaku od nekoliko trenutaka.

Konj se trgne i htjede pobjeći, ali ga jahač zadrži i čvrsto u-hvati za uzde pa se spusti na zemlju.

Dva se prozora rasvijetle. Otvori se prozorčić nad vratima dvorca. Kroz rešetke se pomoli muškaračka glava i upita gromkim glasom:

– Tko je? Jahač ne odgovori. Ostane naslonjen na konja napola sjedeći, napola

ležeći. – Tko je to ovdje? – čuo se vratar koji je stajao iza prozorčića. Odmah zatim škrinuše velika vrata dvorca. Izađu dva muškarca i

stadoše ogledavati jahača. – To je Genovežanin. – Ne možemo ga unijeti u dvorac. Nipošto – govorio je stariji čovjek. – Nemojte tako nemilostivo, Filipe! – Ne i ne! – Čujte, ovo nije Genovežanin! Pogledajte mu lice. – Bogami, nije! – Neki mladić. Odakle mu plašt i zeleno pero? Takvo nose

Genovežani. – Što da učinimo? Čovjek je, očito mrtav. – Unesimo ga u tvoju sobu da vidimo što mu je. Ako se tek

onesvijestio, dat ćemo mu okrepe pa neka ide. – Baš ste plašljivi.

W

– Ova genoveška perjanica nikako mi se ne dopada. Jedva smo se riješili tih prokletih Talijana, pa da nam opet sjednu za vrat.

Mladog čovjeka unesu u veliku okruglu sobu i polegnu na postelju u kojoj je malo prije spavao mladi sluga Ivan. Strancu stanu trljati žile, ali se on nije osvijestio. Ni komovica mu nije pomogla.

– Bit će daje mrtav. Ostani tu, ja ću se odmah vratiti. Idem u dvorac da izvijestim njezinu milost što se dogodilo. Sigurno je čula pucnjavu, bit će u brizi.

Mladi sluga ostane sam. Trenutak je sjedio miran, a onda pode k peći odakle se čulo kako netko hrče i zovne: – Lovro! Lovro! S peći se digne sneni dječak kuštrave glave.

– Sidi brzo dolje, tu je mrtvac. – A koliko ću dobiti da na njega pazim? – Dobit ćeš po brbljavoj čeljusti. Sidi! Dječak skoči s peći i pode k postelji, pogleda stranca, okrene se k

Ivanu i posprdno mu reče: – Što vam pada na um? Taj nije mrtav! – Nije?! – Vidite da nije! Vidio sam ja više mrtvih nego živih! Dajte mu

komovice. Od malih nogu čuvao sam mrtvace po selu. Nanjušim mrtvaca kao zeca.

I dječak stane trljati tobožnjeg mrtvaca. Ivan je izbečio sive oči u dječaka koji je uzeo jahačeve ruke i stao ih trljati od prstiju prema gore. To mu se činilo neviđenim.

– Donesite tople vode – naredi dječak i nastavi posao. Ivan izađe i donese vode. Napokon se stranac počne micati. – Aha! Već je tu. Dobro jutro, gospodine. Vi ste htjeli umrijeti? Već

ste zaspali prvi san, ali je pametnije što ste odlučili dalje živjeti. Šteta za vas, mladi ste i lijepi.

– Čiji si i što radiš tu? – upita stranac. – Čiji sam – to ne znam. Imam staru tetku Janu i baku Uršu, ali njih

dvije žive u Stubici kao sirote pralje, a umiju i liječiti ljude, samo što se ovdje ne da puno zaslužiti. U Zagrebu je to bilo drukčije.

– Ti si ovdje sluga? – Tako nešto. Iz milosti mi daju jesti, a ja njima štogod uradim.

W

– Čiji je ovo dvorac? – Vele daje Oršićev, a zovu ga Oroslayje. – Zar tu nema gospodara? – E, to ne smijem kazati. – Zašto mi ne bi rekao? Valjda to nije ništa tajnovito. Na, uzmi ovaj

zlatniš. Dječak ogleda zlatni novac i reče: – Zlatniš ću uzeti jer je pravi, ali mi recite ne kanite li, možda,

njezinoj milosti učiniti kakvo zlo? Jer, onda zlo po vas, sam ću vam polomiti kosti. Ne mislite da sam slab. Već mi je trinaest godina, dragi moj gospodine.

– Nikome neću učiniti zla. Evo, otpasat ću sablju. – A zašto želite znati tko je u gradu? – Tražim po svijetu jednu krasoticu koju ljubim, a srce mi govori da

nisam daleko od nje. – Bogme niste! Jedna krasotica skriva se u tom gradu kao ukleta vila.

Vidio sam je već više puta. Lijepa je i veoma je volim. Izlazi tek uveče ili rano ujutro, a tada uvijek na nju pazi njezin sluga Filip.

– Nitko je ne posjećuje? – O, da. Jedan gospodin, pa jedan vrlo debeli gospodin. Da, i još jedan, mlad. Visok je, lijep, i uvijek dojaše kasno uveče... – A kako se ljepotica zove? – E, to ne znam, onaj debeli gospodin zove je Nera. Ali što je vama,

gospodine? Vi ste potpuno problijedili! – Valjda mi se vraća nesvjestica. – Ilije tome kriva lijepa kontesa? – Reci kad bih mogao s njom razgovarati. – Nikada! Ne prima nikoga i kad tko uđe u dvorac, moramo reći da

tu nema nikoga. Vi ste jedini kome sam to rekao, ali samo zato što ste tako mladi i dobri. Ako hoćete, poučit ću vas gdje biste je mogli zateći u vrtu. No, čuvajte se, budete li joj dosađivali, tada ću vas u rebra. Pazit ću na vas.

U sobu uđoše oba sluge, Ivan i Filip. Lovro i stranac ušute. Ivan se gotovo srušio od straha vidjevši daje stranac živ. A i kad se oporavio, nekako je sumnjičavo gledao u Lovru.

– Što se to s vama, gospodine, dogodilo? – upita Filip stranca.

W

– Napali su me razbojnici pa sam se sklonio ovamo i pao s konja. Stranca napojiše komovicom i pustiše ga da spava. Uza nj je ostao

Lovro, a Ivan pode na posao, jer se već danilo. Putem reče Filipu: – Ovo nije čist posao. Rekao sam: ne uzimajte u kuću ovog dječaka. – Zašto? Što je učinio? – Pa nije li oživio mrtvaca? Čim gaje počeo trljati, već sam vidio da

tu nešto nije u redu. – Ne brbljaj gluposti. Čovjek je bio onesviješten, a ne mrtav. Radije idi za poslom. Sunce se osmjehnulo tihoj kotlini iz koje su virili okrugli i šiljasti

humčići obrasli vinovom lozom. Jutro diše svojim mirisavim dahom. U perivoju što se pruža oko osamljenog dvorca zabijelila se ženska haljina. Između drveća pojavi se žena.

Njezin korak je lagan i odlučan. Oko nje leprša bijeli ogrtač, a po njemu padaju bujne pepeljaste kose.

Iz grmlja skoči pred nju mlad vitez. U ruci drži klobuk i stoji kao ukopan. Preneražen je, blijed. Klobuk mu dršće u ruci.

Žena je stala, skamenila se. – Tko ste? Tko vam je dopustio da me zaustavljate? – strogo će ona.

– Idite svojim putem. – Ne mogu! Moram govoriti s vama. – Tko ste vi? – Ja sam grof Hofberg i dolazim iz Beča. Uvjeren sam da govorim s

kontesom Nerom Keglević. – Nemam razloga da to tajim. A što želite? – Dopustite, prije svega, da vam kažem radi čega dođoh ovamo.

Kako vidite, mlad sam i – žestoke krvi. U Beču sam se pobio i dospio u tamnicu. Ondje sam se upoznao s krasnim vitezom. Sprijateljili smo se u samoći. U časovima kad ga je svladala duboka i teška tuga, pričao mi je kao u snu bajke o ženi koja je ljepša od sunca, zamamnija od proljeća, umnija od evanđelja. Pričao mije o njoj pjesme kakve nikad nitko ni je spjevao, nitko još slušao jer još nitko nije tako ljubio kao što on nju ljubi.

– Tko je taj vitez i koga je ljubio? – izvine se Neri iz rumenih usana tiho pitanje.

– Kapetan Siniša.

W

Ona obori crne velike oči, a svilene tamne trepavice do-takoše joj se bijele puti. Ali tek načas. Tada ih opet podigne i upita:

– Kako mu je? Što radi? – Misli na vas! – Je li vas on poslao k meni? – Kad sam odlazio iz zatvora, reče mi: Ako vas ikad za padne sreća

daje ugledate, recite joj: u ovoj godini stoje prošla nije minuo nijedan čas koji nije bio njezin.

– I radi toga dođoste? – Za svog prijatelja učinio bih još više. Više bih učinio za nj nego za

svoga brata jer je najiskreniji, najveći vitez na svijetu. Nera je pomakla glavu i pogledala u dolinu. – Vi niste tog mnijenja,

konteso? – reče mladić glasom koji je pritajeno drhtao. – Zašto me to pitate? – Zato što me boli – što ne mogu podnositi da vi... – Što želite reći? – Dok on tamo za vama gine i broji časove svoje slobode, da vi

ovdje ljubite drugoga! – Gospodine, vi ste odveć smioni! – Niste li sinoć rekli jednom vitezu: vi ste jedini kome se

povjeravam? Nera pogleda mladića sumnjičavim pogledom. Strogo ga upita: – Kako to znate? – Šuljao sam se cijelu noć oko dvorca. – Znali ste da sam ovdje? – Da, znao sam. – Tko vam je to rekao? – Obilazio sam sve dvorce ovoga kraja. Konačno sam se do šuljao do

ovoga i, napokon, opazio vas. – Kako ste me prepoznali? – Što sam puta čuo Sinišu kako priča o vašem krasnom liku i on mi

se utisnuo u mozak kao živi lik. Čim vas opazih, kliknula mi duša: Evo je! Njegova ljubav tako vas je vjerno osli kala! I onda sam se dosjetio varci. Stanem pucati. Domamim vaše sluge i prevarim ih da su me napali razbojnici. Čuo sam sve što ste govorili s vitezom koji vam

W

dolazi kasno u noć u dvorac i kome vi šapćete: Brojit ću trenutke do vašeg dolaska!

– Kojim pravom govorite sa mnom tako kao da me pozivate na red. – Ne mogu podnijeti što ste zaboravili mog siromašnog prijatelja.

Ako onog čovjeka zateknem tu, bit će krvi. – Vi ste mladi i pomahnitali. Govorite sa mnom kao da sam nešto

skrivila vama. On se trgne, obori glavu i ponizno šapne: – Oprostite, lud sam. Ali ne zamjerite. Nesretnik sam. Možda se ne

borim samo za onoga koji, ležeći u tamnici, svaki čas svoga života posvećuje vama. Možda su pjesme što ih je svaki dan pjevao vama odjeknule i u mom srcu. Znam samo to da će biti zla ako se vrati onaj vitez kojeg sam jučer tu vidio.

– To je previše! Neka vam dovedu vašeg konja. Odlazite! – Da može doći onaj drugi koga čekate? – Nikome ne polažem računa o tome koga ja čekam. – Vi ga, dakle, ljubite! – povikne on. – Ako ga i ljubim, što se to vas tiče? Nera ljutito pogleda stranca. Ali se njezina ljutina brzo rasprši jer

opazi daje mladićevo lice problijedjelo i da su mu ruke zadrhtale. – Što vam je? On ne odgovori. Ispod kaputa izvuče pištolj. Pomućeni pogled upre u

nju i podigne pištolj prema svojoj glavi. U taj čas iza mladića se razmakne granje, a pištolj uhvate dvije čvrste ruke.

Bio je to Lovro. – Zar nemate drugog posla, gospodine? – reče dječak istrgnuvši

mladiću iz ruke oružje. Istodobno je i Nera pobrzala da mladog čovjeka spriječi u samoubojstvu. Šuteći je gledala u njegovo blijedo lice. Onda zapovjedi Lovri:

– Pođi po Filipa. Dječak otrči, a Nera priđe k strancu i blago reče: – Recite mi, gospodine, što je s vama? Zaista ne znam što da mislim.

Vaše je ponašanje vrlo čudnovato. – Priznajem – odvrati on tiho. – Ne možete shvatiti jer ne znate

mojih boli. – Nisam ih ja skrivila.

W

– Vi! Samo ste vi krivi! – Kako? Pa danas sam vas prvi put vidjela. – Ali ja vas vidim danju i noću. Od onoga dana kad sam prvi put

slušao Sinišu da govori o vama i kad sam jučer vidio ondje onog čovjeka.

– Onaj vas se čovjek ne tiče, budite razboriti. – Ne mogu, to nije moguće! – Čovječe, vi niste pri svijesti. Saberite se i otiđite svojim putem. – Ako mi obećate da kadgod smijem doći k vama. – Ali zašto? – Da vas vidim. Ako mi to uskratite, onda ću ovdje pred vama

umrijeti. Nera je časak razmišljala, a onda mu reče: – Slušajte me! Ja se ovdje krijem pred svijetom i neću da ljudi za

mene znaju jer bi to moglo biti kobno po mene. – Šutjet ću poput groba. – Kad bi ljudi vidjeli da u dvorac zalazi mlad vitez, posumnjali bi da

tu netko stanuje. – Doći ću samo noću ili pred zoru. – To je nemoguće. – Ipak ću doći. I ustrijelit ću se pred vratima dvorca. – Dođite iduće nedjelje, pa ćemo razgovarati. Uto dođe Filip s Lovrom. – Pođi s našim gostom i daj mu da nešto založi, a onda mu osedlaj

konja – reče Nera. Stranac se oprosti mirnim poklonom i pode s Filipom. Lovro pristupi

kontesi, skine kapu i reče: – Vaša milosti, ja sam za sve kriv. Ja sam odao strancu da se u gradu

krije neka lijepa gospoda. – Zašto si to učinio? – Bilo mi ga je žao. Bio je vrlo žalostan i silno vas voli, ali sam

ondje u grmlju pazio da vam ne učini ništa zla. – Zar bi tebi bilo žao da mije učinio kakvo zlo? – Ja vas vrlo volim, vaša milosti. – Kako me voliš kad me i ne poznaješ.

W

– O, ja vrlo dobro poznajem vašu milost. Ne sjećate li se kad sam vas ono prije godinu dana čuvao kod babe Jane?

Nera širokim očima pogleda dječaka. – Ti si bio taj dječak? – Da, i od tog časa uvijek sam vas volio. – Ti si bio i kod babe Urše? Pa kako si sada došao ovamo? – Ona me dovela. Urša i moja baka Jana tu su u selu. – A zašto ste otišli iz Zagreba? – U ono vrijeme kad je kraljica pomilovala vašu milost, jedne noći

pokuca netko pet puta na prozor. Bio je gospodin no tar Sale i rekao Urši: "Spremite sve što imate i put pod noge.

Iz Beča traže istragu: Odvedite sobom babu Janu i Lovru jer bi mogao izbrbljati kakvu ludost." Još one noći spremili smo se na put preko Samobora u Štajersku. Ondje smo živjeli četiri mjeseca, a tada smo došli ovamo. Baba Urša valjda će opet u Zagreb jer sada je gospodin Sale opet notar. Uvijek se nešto dogovarao s Uršom.

– Što su se dogovarali? – Skrivali su to od mene. – A jesi li ikad kod nje vidio neke ljude koji su imali crna odijela i na

glavi crne kapuce? – Dakako da jesam. Ali su me uvijek otjerali. – Zašto nisi i sada kod Urše i Jane? – Posvadio sam se s njima. Htjele su da odnesem otrova nekoj ženi

koja je htjela da utamani svog muža da bi njoj ostao imetak. Čuo sam kako su ugovarali s onom babom pa me srdilo što se bave takvim poslom i zato sam ih izgrdio. Otad mi nije bilo opstanka kod njih pa sam pobjegao.

– A kako si došao u dvorac? – Bio sam gladan i došao sam ovamo prosjačiti pa me je vaš sluga

Filip uzeo k sebi pod krov. Moje babe ne znaju gdje sam i nikad to neće doznati.

– Bi li htio ostati kod mene? – Naravno da bih. I ne bih vas nikad ostavio! – A ipak si me odao onom strancu? – Jesam! Dao mi je dva zlatnika, ali ja sam ipak u grmlju pazio da

vam ne učini zlo.

W

– Nije lijepo da si strancu pričao o meni, ali ja ću ti oprostiti. Samo, odsad ne smiješ nikome ništa reći o meni. – Kad mi vi to velite, neću pa makar mi nudili deset cekina. Ipak ste mi draži nego cekini! Nera se zagleda u dječakovo lice i opazi daje lijepo, da su mu crte

pravilne, a tijelo snažno i skladno. Svidjela joj se dječakova iskrena prostodušnost pa mu reče:

– Ti si mi već jednom spasio život. Zašto nikad poslije nisi došao k meni?

– Baba Urša mi je zabranila pa nisam mogao. Kad čovjek nema ni oca ni majke, mora slušati tuđe ljude.

– Roditelji su ti, dakle, već pomrli? – Kad sam još bio posve mali. Zato sam morao sebi služiti groše sam

pa sam čuvao mrtvace. I sada čuvam mrtvace u selu. Razgovor prekine Filip koji je javio daje stranac otišao, ali nije htio

uzeti ništa za okrepu. Nera ostavi Lovru i pode s Filipom u dvorac. – Što veliš, Filipe, o tom strancu? – Tu nešto nije u redu. – Meni se čini da je nekakav luđak. Čovjek pri zdravoj pa meti ne bi

tako govorio i ponašao se. Htio se ustrijeliti preda mnom ako mu ne dopustim da ponovno dođe.

– Vi ste mu dopustili? – Što sam mogla učiniti? – Da to nije čiji uhoda pa se tako pretvara? – Ono što sam vidjela nije bilo pretvaranje. Bio je uzbuđen i često je

problijedio, a oči mu gorjele kao da ima vrućicu. Kad bi govorio o grofu Mešku, spopadala ga drhtavica.

Kontesa ispriča Filipu sve što je razgovarala sa strancem. Kad mu je rekla da dolazi iz Beča i daje ondje govorio sa Sinišom, Filip namršti lice:

– Sad tek uviđam da je to opasan čovjek i da je nečiji uhoda. – Danas više nitko nema uzroka da me uhodi. Zašto? Ja sam

zaboravljena kao da me nije bilo. – Tko zna, konteso, nema li gdje kakva zmija koja bi vas htjela

ujesti?

W

– Ti svuda vidiš neprijatelja. Čak i grofa Lamellinija smatraš mojim zlotvorom. A ipak nas je on spasio od brodoloma.

– Ne smatram ga zlotvorom. On vašu milost možda i ljubi, ali čovjek koji je čitav svoj život proveo u orgijama ne može biti dobar muž!

– Moj muž neće biti nikada! – Zaista ne?! – Čudno li me pitaš? Zar i ti misliš... – Neka mi vaša milost oprosti – reče Filip uzbuđeno – ali ja sam se

tako bojao... – Zato što sam prema njemu bila prijazna? Baš si dijete. Bio je dobar prema nama pa nemam razloga da budem na nj kivna. Nera pogleda u Filipa i opazi da su mu oči suzne. – Što je tebi, Filipe? – Plačem od radosti što vaša milost neće poći za grofa. Nera se zagleda u vjernog slugu što briše suze poput djeteta. – Znam, zašto te ganulo! Budi miran. Nikad se neću udati ni za

koga! Filip tek kimne glavom i poljubi Nerinu ruku.

NENADANA PORUKA.

Nera je ostavila Filipa i pošla u dvorac. Popela se u prvi kat i ušla u svoju sobu.

Sunce se visoko diglo i napunilo sobu toplinom i radosnim svjetlom. Ali njoj to nije ogrijalo dušu. Uzela je knjigu, ali je prelistala tek nekoliko stranica. Pokušala je vesti, ali i vez baci u košaru i poče šetati. Sve je nešto uzbuđivalo. U neprestanom nemiru hodala je iz sobe u sobu. Kod objeda je samo malo okusila, a poslijepodne nije mogla ni usnuti. Što se više bližila večer, njezino je uzbuđenje bivalo jače.

Kad je mjesec izašao iz svog skloništa i nad gorama prosuo srebrne zrake, stala je k prozoru i uprla oči prema cesti. Uznemirivao ju je svaki glas, svaki štropot.

Sat za satom tonuo je u noć, a ona je još uvijek budna. Sve je već snivalo u noćnom miru, kad iz daljine kroz dolinu odjeknu topot konja. Bio je sve bliži. Nera podigne glavu prisluškujući. Začas je kroz granje

W

vidjela konja i jahača kako se uspinje u perivoj i kako je stao tik pred ulazom u dvorac.

Pođe k vratima i otvori ih. Za nekoliko časaka uđe u sobu grof Meško. Bio je sav prašan od puta. Nera mu pruži ruku:

– Nestrpljivo sam vas očekivala. Grof poljubi pruženu ruku i baci klobuk na stolicu: – Malo sam zakasnio, ali sam dugo čekao oca Smolea. – Dakle, stoje? Vijest od Siniše? – Na žalost, nije. – Zašto mije onda otac Smole pisao da mu odmah u Zagreb pošaljem

povjerljivu osobu? – Jer je stvar ipak važna! – Očito ne toliko da sam morala vas mučiti da idete u Zagreb! – Ipak je trebalo da to bude posve povjerljiva osoba. Čujte: Prije tri dana došla je k ocu Smoleu neka lijepa, vrlo otmjena

gospoda. Znate li tko? Grofica Terka Erdody. – Ona? – iznenadi se Nera. – Fratar mi je ispričao svoj razgovor s groficom. Prečasni oče – reče

mu grofica – dođoh, eto, k vama da mi pomognete u dobrom djelu. – Vrlo rado – odvrati otac Smole – za dobra sam djela vazda

spreman. Neka vaša milost samo zapovjedi. Čula sam rekla je grofica – da se kontesa Nera vratila iz Italije, ali ne znam gdje je. Grofovi Oršić rekli su mi da ne znaju njezino prebivalište. Međutim, imam kontesi poručiti vrlo važnu stvar – koja će joj biti izvanredno ugodna, dapače, možda će je usrećiti. Recite mi gdje je – govorila je grofica, a fratar joj odvrati: Doista ne znam, ali ako želite, mogao bih saznati.

To je fratra ponukalo da vam piše i zamoli vas neka pošaljete nekoga u koga imate povjerenja da grofici može javiti vašu odluku.

– Što mi ona ima reći? – upita Nera zamišljeno. – Što ve lite? Daje primim?

– Bit će najbolje. Doduše, ona neće prešutjeti vaše boravište, ali, napokon, zašto da se sakrivate. U ovoj okolici nitko vas neće uznemirivati. Tu ljudi ne znaju što se zbilo s vama prije godinu dana.

– Ne radi se o tom. Neću da za mene sazna naše društvo. Hoću živjeti samotno i tiho. – To neće biti moguće. Najzad, jednom morate u društvo.

W

Zar da se zakopate u samoću? – Da – to želim. – Zašto? – Velika sam grešnica. – Vi? To je nemoguće! – Jest, dragi grofe. Ljubim ubojicu svoje majke, onoga koga bih

morala vječno mrziti! Jednom sam ga doista mrzila, ali ne kao ostale ljude – ne onako kao Krajačića ili druge svoje neprijatelje koji su mi bili ogavni. Mržnja prema Siniši otimala mi je san i duševni mir. U toj mržnji često sam plakala, taj osjećaj uzbuđivao mije čitavo biće, potresao mojim živo tom kao vihor.

– Vaša je mržnja trebala postati ljubav. Od prvoga vašeg susreta sa Sinišom morala je vaša duša planuti ljubavlju – ali zbog onog događaja u šumi, o kojem ste mi pričali, ljubav koja je u vama baš čekala njega poprimila je oblik mržnje, a ovu je podjarila još i sudbina i vaše nepovjerenje. Sve stoje za vas učinio plemenito vaše su oči gledale kroz mržnju.

– Bila sam tvrdoglava i ponosna, a onaj susret u šumi zatro je moje ideale. Kad sada mislim na sve što se među nama zbilo, pričinja mi se da nisam bila posve normalna. Inače ne bih bila počinila toliko ludosti.

– Svatko je od nas počinio ludih stvari. Ja sam gotovo pao u ruke jednoj pustolovki i bio bih stradao za cijeli život. Da nas se i ja čudim kako nisam vidio daje ona barunica što me namamila u svoje mreže bila pustolovka. Ali sreća nas ne ostavlja zauvijek.

– Mene je ipak ostavila. Reći ću vam iskreno: kako sam ga strastveno mrzila, tako ga sada strastveno ljubim. Pa da me sreća nije ostavila?

– Ljubav je sreća i tada kad je beznadna. – Možda nemate posve krivo. – Ipak – boli su velike. I sami vidite da

je svaka mogućnost za bilo kakvu nadu nemoguća za nas oboje. – To je razumljivo. Ali vrijeme mnogo toga izgladi. – Ne, ovo neće moći izravnati. U njemu uvijek vidim ubojicu svoje

majke, a to se ne da izbrisati. Ali moram se odlučiti hoću li primiti Terku.

– Savjetovao bih vam da to učinite pred svjedocima.

W

– Dobro. Mogli bismo ugovoriti sastanak u Slavetiću. Tako ipak neće saznati gdje stalno boravim.

– Bojite se da će vas naći Genovežani? – Jest, ne bih htjela da se sastanem s njima. Uvijek bi mi dosađivali,

a moraš biti ljubazan prema njima jer su naši spasitelji. – Ako ste odlučili da primite groficu Terku, onda to sutra javite ocu

Smoleu. A meni dopustite da se oprostim. – Valjda ćete prije nešto založiti? – Hvala vam, žurim kući. Ako me što ustrebate, konteso, pošaljite

Filipa. – Drago mi je što sam u vama našla prijatelja. Vi ste me spasili da

me Genovežani nisu pronašli. Stotinu vam puta hvala. – Svojedobno sam ponudio pomoć kapetanu Siniši u borbi za vas i

svoju riječ iskupio vama. Sve je već spavalo kad se Meško vratio. Samo je Stanka bdjela.

Meško se tiho, na prstima, približio vratima spavaće sobe i opet otišao. Ona ga je čula, ali se nije ni maknula. Sakrila je lice u jastuke i plakala...

Sutradan pri zajutarku sastadoše se muž i žena. Meško poljubi Stanki ruku i čelo, a ona ga upita:

– Hoćeš li Genovežanima iznajmiti palaču? – Neću. Zimi ćemo stanovati u Zagrebu, pa nisam htio iz najmiti

palaču. Nije ga dalje pitala. Okrenula se Kukmici i ponudila mu jelo. Meško nije htio Stanki ništa govoriti o Neri i o svojim posjetima.

Šuteći je prolazio kućom. Stanka je zapažala daje ozbiljan i zamišljen. I ona se sve više povlačila u svoju sobu i posvećivala djetetu još više pažnje nego prije.

Jedini je Kukmica bio dobre volje. Stol u grofa Meška bijaše uvijek pun, a to je on smatrao vrhuncem životne sreće.

Nera je sjedila uz prozor. Perivoj je sijao u mjesečini. Kukci u travi razgovarali su monotonim cvrkutanjem. Dolje u grmlju pjevao je slavuj.

Dugo je slušala zujanje kukaca i pjesmu slavuja. Tada pode k svom stoliću, izvadi iz ladice pisamce i stade ga čitati:

W

"...Nero, dočekao sam blagdan kad smijem pasti pred tvoje haljine i poslati uzdisaje svoje na mrtvom papiru. Došao je taj dan. Čekao sam na to cijelu godinu. Blagoslivljan ga, ljubim ga i molim ga da se što dulje zadrži kod mene. On mi je dao uspomene od kojih živim. On mi je dao više sreće nego što sam ja mislio sanjati. To je dan kad ti mogu pisati. Kad se spušta mrak, on dolazi k tebi: miluje tvoje lice i cjeliva tvoje oči. Mrzim ga zbog tebe. Kad spomenem tvoje ime, srebrne mu zrake dršću! Kad se budi jutarnjica i kad je pitam za tebe, zatrepti i ugasne. Sve ih mrzim. Samo noć ljubim. Jedino te ona ne otima. Evo, već je sunce stiglo na rešetke mog prozora. Kako se toplo smiješi, kako presretno! Sigurno obasjava tebe. Vječno bih bio sretan da sam sunce..."

Nera spusti pismo na stol i sakrije lice rukama. Onda uzme ogrtač i

spusti se stubama u perivoj. Nešto ju je tjeralo van u ljetnu noć gdje kraljuje tišina. Prolazila je

puteljcima po kojima je mjesec prosuo srebro. Zašla je na čistinu, naslonila glavu na ogradu i zagledala se u plavetno nebo s kojeg se smiješio mjesec i šaputao joj tihe čežnje...

Slavuj u grmu zamukne, kukci u travi zanijemiše. Kao da su klonuli pred veličinom onoga stoje drhtalo u njezinim očima. Najednom se u grmlju nešto makne. Iz zasjede izadoše crne pojave. Prije nego stoje Nera mogla da se snađe, stadoše pred nju s uperenim pištoljem.

– Pisneš li, mrtva si! Nera ostane mirna i hladnokrvna kao daje i nisu iznenadili. Samo joj

je problijedilo lice. Stajala je naslonivši se na ogradu i zurila u napadače.

Odijelo im je pokrivala crna halja, a glavu kapuca. Nera odmah razabere da je jedno od njih muško, a drugo žensko.

– Imaš li kod sebe oružja? – upita ženski glas. – Nemam, ali ni novaca. – Nismo razbojnici. – Što onda želite od mene? – Želimo da ne zoveš u pomoć. – Vidite da to i ne činim. – Hoćeš li mirno i tiho razgovarati sa mnom? – upita žena.

W

– Hoću, ne bojim se. Poznam tvoj glas. – Tomo, stani podalje i pazi da tko ne dođe. – Ako ipak tko dođe? – Zaustavite ga, ali mu ne učinite zla – zamoli Nera. – Dobro! – pristane žena. – Priđite bliže. Nera pode nekoliko koraka naprijed, a žena što je stajala pred njom u

crnoj halji skine s glave kapucu. – Prepoznala sam vas po glasu, grofice – reče Nera grofici Terki. –

Kako ste me našli? – Grof Meško je bio kod oca Smolea. Nije bilo teško pogoditi daje

došao kao vaš poslanik. Kad je odlazio, uzjaših konja i sa svojim čovjekom pođem za njim. Nisam se prevarila.

– Zašto ovako dolazite k meni? – Sigurno mislite da sam došla u zloj namjeri. Prevarili ste se. Još

prije mjesec dana nakanila sam vam učiniti zlo. Možda sam vas htjela i otrovati – ubiti – lišiti vas života...

– A zašto? Što sam vam skrivila? – Oteli ste mi čovjeka za kojim vri svaka kap moje krvi. Siniša ljubi

vas. – Ja vam ga ne otimam. – On vas toliko ljubi daje odbio mene. – Nisam tome ja kriva. – Recite mi iskreno: ljubite li vi njega? – Ljubim. – To gore po mene. – Ali naša je ljubav beznadna. Medu nama leži mrtvac, i to nitko ne

može promijeniti. – Ljubav može sve. – Mrtvaca ne može oživjeti. – Istina, ali ga može zakopati. – Ne! Nikada! – Ne vjerujem ni u što. Ljubav ruši svjetove, pa što ne bi mogla

srušiti jedan grob? Reći ću vam sve iskreno. Prije mjesec dana uputih se iz Beča u Hrvatsku sa crnom mišlju da vas dadem ubiti. Jest, to sam htjela.

– Zašto ste od toga odustali?

W

– Putem mi se nasmijala sreća i sad imam u ruci veće i bolje sredstvo, a da ne moram svoju dušu opteretiti krvlju. Kome pomaže sreća, pomažu mu i vrazi. Slušajte me. Ali unaprijed vam velim: ako viknete u pomoć, nema vam spasa. Past ćete od mog pištolja.

– Ne bojim se. Govorite! – Putovala sam iz Beča u vlastitoj kočiji. Prvih pet dana puta prođe

sretno. Jedne noći prolazili smo kroz gustu šumu. Bilo je to na granici Štajerske. Noć je bila lijepa, ali bez mjesečine, i

ja sam u kočiji usnula. Najednom me probudi uzvik: "Stani! Razbojnici!" vikne moj sluga i trgne pištolj. U tami bljesne

nekoliko svjetala kao od kremena. U prvi čas nisam čula prasak, tek sam osjetila da je oko mene zadrhtala tama. Sluga me gurne u sjedalo, a ja se zgurim u jastuke.

"Tjeraj!" vikne lakaj kočijašu. Konji poput strijele polete kroz gustu šumu. Pola sata hrlili smo kroz tamu. Tada opazim malo svjetlo. "Što je ono?" upitam svog lakaja. "Bit će kuća, krčma, što li!"

Zapovjedim da okrene onamo u namjeri da se dalje ne vozim. Ta moja odluka odlučila je vašim životom i mojom sudbinom. Okrenuli smo prema svjetlu i našli se pred nekim dvorcem s visokim zidom. Lupali smo po vratima. Nakon nekoliko časova otvori se željezni prozorčić, a iza njega proviri fratarska glava.

"Tko ste?" upita fratar. "Unesrećeni putnici. Napali su nas razbojnici!" Izvadih iz svog putnog kovčega pismo s pečatom kraljice. "Ja sam kraljičina prva dvorska dama i molim vas za konak." Vratar primi moje pismo i doskora nas fratri prime pod krov. Bio je

to neki stari dvorac. U njemu je živjelo nekoliko fratara koji su imali zadaću da u starodrevnom dvorcu čuvaju grobove stare njemačke plemićke obitelji. Tu se odmorih i drugi dan odlučih putovati. Ujutro se, međutim, dogodi nešto čemu se nitko živ ne bi nadao. Pođoh u dvorsku kapelicu da se pomolim, a onda se vratih kroz tamne hodnike. Tu se sretoh sa starom služavkom pobožne braće. Izašla je iz neke sobe i ostavila vrata napola otvorena. Iz sobe sam čula neobične glasove.

"Tko je tu?" upitam ženu. "Naša luđakinja!" "Kakva luđakinja?"

W

"Neka žena kojoj je starost otela sjećanje." "Valjda je bila služavka kod fratara?" "O, ne, dolutala je k nama." Htjedoh otići, ali mi pogled nehotice padne na otvorena vrata u sobu.

U velikom naslonjaču opazih neku ženu. Pričinila mi se neobično poznatom. Nešto me ponukalo daje bolje pogledam i da se za nju pobliže propitam. Čovjek je u stanovitim časovima kao dobar pas koji izdaleka njuši lovinu. Nešto me je vuklo u sobu.

"Pokažite mi tu luđakinju", rekoh ja. "Zašto ne, ako vaša milost to želi", odvrati služavka. Uđem u sobu. Pričinilo mi se da sam izgubila svijest ili da mi se

javila prikaza. "Kako je ta žena dospjela ovamo?" upitam služavku. "Prije godinu dana našli smo je kako obilazi gradske zidine. Pitali

smo je odakle je i kako se zove, ali nije odgovarala. Uzeli smo je pod krov i poslali mog muža u selo da pita seljake odakle je došla. Rekli su da ne znaju ni kako se zove ni otkud je stigla. Sa sobom ju je doveo neki starac koji je živio u jednoj kolibi i prehranjivao sebe i nju pletenjem užeta."

Slušala sam pričanje služavke i gledala ženu stoje, sjedeći u naslonjaču, prebirala čislo kao od navike. Gotovo sam se pretvorila u kamen. Ta visoka otmjena pojava, dugi vrat, plemenite crte lica, oko veliko, ali smućeno, visoko čelo i bujna gusta bijela kosa. Još uvijek nisam htjela vjerovati u ono što sam vidjela svojim očima. Pođem prioru fratara i upitam ga zna li što pobliže o toj ženi. On mi ispripovjedi:

"Prije godinu dana došao je u selo s tom ženom neki starac. Već je bila luda. Starac se s njom nastanio u jednoj kolibi i pleo užeta. Time je prehranjivao i nju i sebe. Šetajući, često sam svraćao u njegovu kolibu i opazio da se starac prema toj ženi ponaša tako kao daje on tek njezin sluga, uza sve to stoje bila luda i nije shvaćala ništa. Jednog dana upitam tog čovjeka je li mu to žena. Odgovorio je da je njegova gospodarica. Starac mi nije htio ništa više reći. Poslije dva dana došli su k meni seljaci i rekli da u kolibi leži umirući čovjek. Pošao sam onamo. On se ispovjedi i preda mi dragocjeni lanac sa zlatnim medaljonom.

W

Zamolio me da to spremim jer je to jedini dokaz daje njegova gospodarica plemićkog roda."

"Tko je ona?" upitam starca. "Ne mogu vam reći. Kad biste to doznali, prekleli biste je!" Tako je

starac umro, a da nije ostavio nikakvo razjašnjenje. – To mije ispričao prior.

"Imate li taj lanac?" upitam gaja. "Evo, pokazat ću vam." Fratar je iz ormara izvadio dragocjeni lanac sa zlatnim medaljonom.

Meni se gotovo sledila pamet. Taj je lanac zavidno promatrao čitav Grič. Taj lanac od debelih briljanata sijao je na vratu najuglednije grofice na Griču one večeri kad su vas, konteso, prvi put uveli u društvo. Drhtavim rukama pregledala sam taj lanac i pokušala saznati što više. Ali fratar nije znao ništa, osim da je pokojni starac imao druga drvara koji još živi, ali od njega nikako ne može doznati odakle je starica. Zamolila sam priora da me odvede k drvaru.

Za jedan sat bili smo u selu. Nekoliko kućica na rubu goleme šume. Stanovnici su drvari, sijeku šumu. Na obronku s kojeg se šuma proširila u nepregledne brdine stajala je kolibica napola zidana, napola drvena. U toj kolibici nađosmo starca drvara. Kad nas je spazio, silno se iznenadio.

"Čuješ, starce ", upitam ga pošto smo se pozdravili, "jesi li ti poznavao starca koji je u ovaj kraj doveo jednu luđakinju?"

"Dakako da sam ga poznavao. Zajedno smo stanovali." "Nagradit ću te zlatom kažeš li mi sve što te pitam. Odakle je došao

starac?" "Iz drugog kraja šume, tamo s međe." "A što je ondje radio?" "Kad smo u šumi drvarili, našli smo ga u jednoj spilji. Ondje se

skrivao." "Zašto?" "Zato što bi ga u njegovoj domovini bacili na lomaču." "Pa stoje učinio?" "Ne mogu vam reći, bilo bi zlo za onu što je sada fratri hrane." "Neće joj se ništa dogoditi", rekla sam ja.

W

"Kako da povjerujem vašim riječima? Neka mi se prečasni zakune da se onoj ženi neće ništa dogoditi."

"A što bismo joj mogli učiniti nažao?" upitao je fratar. "Mogli biste reći daje opsjednuta vragom i daje zato luda. Ali to nije

istina. Ona nikada nije bila coprnica, tako mi je rekao pokojni Ignac. Bila je dobra i pobožna. Ne, neću da govorim, bojim se da joj ne naškodim."

"Evo, zadajem ti svoju riječ", reče fratar. "Zakunite se na ovo raspelo, i vi, i ova gospoda." Zakleli smo se. Starac nam je ispričao ovo: "Luđakinja je nekad bila

grofica, ali je imala unuku vješticu koja je svojoj baki dala nekakav napitak od kojeg je onda stara poludjela i obnemogla tako da nije mogla hodati. Jedne večeri upalila je svjetina staričin dvorac. Sva se služinčad razbježala, samo vjerni stari sluga Ignac zgrabi staricu koja je nepomično sjedila u naslonjaču. Oko vrata je imala taj lanac s medaljonom. Odnio je staricu kroz vinograd u šumu. Kad je već bio daleko od grada, kupio je u nekom selu kola i konje i umakao s njom preko granice u veliku šumu u koju se sklonio i ondje živio."

"A zašto se skrivao?" "Spalili bi ga na lomači kad bi saznali da je staru spasio. Svijet je

vjerovao daje ona vještica. Ali Ignac je rekao: "Ako je mlada vještica, stara nije." U šumi je stara malo prizdravila i počela hodati, ali joj se pamet nije vratila. Kad sam ga našao u jednoj spilji, sprijateljili smo se. Pozvao sam ga k sebi i tu smo živjeli. Ako to sada kome rečete, spalit će staru jer je iz coprnjačke familije."

Čitavo vrijeme slušala je Nera groficu kao da pripovijeda naučenu pripovijest. Bila je uvjerena da je sve to njezina izmišljena zamka.

– Ja sam tada – nastavi Terka – otišla s fratrom u dvorac i predložila mu: "Prečasni, ja ću ovu ženu uzeti sobom. Po znam je i brinut ću se za nju. Platit ću vam sve troškove što ste ih imali – dapače, mnogo više." Fratri privole. Još isti dan otputovala sam s nesretnicom iz dvorca u kojem me je čekalo tako nenadano otkriće.

Nera je uhvati za ruku. – Lažete! Terka iz male torbice izvadi lanac i podigne ga prema mjesečini.

Nera problijedi i sklopi ruke na prsima. – Poznajete li ga? Otvorite medaljon!

W

Neri su drhtale ruke pa ga nije mogla otvoriti. Terka uzme zlatni privjesak i otvori ga. Iz medaljona se nasmijale dvije slike izrađene umjetničkim kistom.

Bile su to slike Nere i njezine majke. Djevojka protrne: – Grofice, to je strašna, đavolska prijevara. A ipak – to je njezin

lanac i to su naše slike. – Žena koju sam otkupila od fratara doista je vaša baka. Nera se hvatala za sljepoočice kao da se boji da će joj se pomutiti

pamet. Zatvori oči da se pribere. Prikaže joj se užareno nebo što gaje gledala s prozora šumskog dvorca one noći kad ju je oteo Siniša. Pod užarenim nebom prikaže joj se dvorac njezine bake, bijesna svjetina što je navalila na dvor i stari vjerni sluga njihove obitelji kako viče i zove u pomoć, a bijesna mu svjetina odgovara: "Neka se ispeče stara coprnica! U vatru s njom! Jao onome koji je izvuče iz plamena!"

"Zar je ipak moguće da je stari, vjerni Ignac spasio baku? Zaista, on ju je mogao uzeti na ruke, bio je tako jak. Mogao je uteći alejama što ih je sačinjavala gusta loza. Kako god se to činilo nemogućim, ipak, lanac je eto tu..." Nera otvori oči, upre ih u Terku i vikne zabrinuto:

– Ako je sve to istina, gdje je ona? – To je upravo ono o čemu se moramo porazgovarati ovako nasamu. Grofica pritegne pištolj. Plašt padne s njezinih ramena. Mjesec se

upio u njezinu kraljevsku pojavu što ju je obavilo modro jahaće odijelo. – Pazi, budi na oprezu! – reče Terka sluzi što je stajao ne daleko od

njih, a onda se obrati Neri: – Mogla sam pričekati da mi javite hoćete li sa mnom razgovarati. Ali htjela sam raz govarati s vama tako kako nitko ne bi mogao posvjedočiti da nas je vidio zajedno. To je uzrok što sam slijedila grofa Meška i ušuljala se ovamo.

– A da me slučajno niste našli u vrtu? – Tada bi se moj sluga uvukao u vašu spavaonicu. Već smo bili

spremni na to. Dakle, vaša je baka kod mene, ali zasad ne možete saznati gdje.

Nemirnim licem preleti oblak sumnje. – Vi ćete svoju baku moći vidjeti i njegovati je. Već je prilično

ozdravila. Nastojala sam daje pomoću vračarice izliječim i mislim da će

W

joj se svijest posve vratiti. Ima časova kad joj se sjećanje vraća. U takvim časovima gleda u strop i zove: "Nero, hoćeš li mi dati lijek?"

– Jest, to je istina. Tako me uvijek zvala kad je nesretnica ležala u postelji. Molim vas, vodite me k njoj – molim vas.

– Vrazi ili bogovi upravljali su mojim putovima kad smo onako nečuvenim slučajem naišli na vašu baku. Da me nisu napali razbojnici, ne bih bila prekinula putovanje i vaša bi baka po drugi put umrla u onom starom štajerskom dvorcu.

Vaša baka bila vam je majka i otac, sve. – Moja baka! – šapne Nera. – Vodite me k njoj! – Ni prema kome nemate takvih dužnosti kao prema njoj? – govorila

je grofica. – Oh,da... – Nikad niste mogli ni slutiti da ćete ponovno vidjeti svoju baku, da

ćete je opet njegovati i vraćati joj zahvalnost za ono stoje učinila za vas! Hoćete li da vam je dadem?

– Zašto sve to govorite, zašto to pitate? Što bih mogla više željeti nego da se opet nađem na njezinim grudima. Oh, to je tako nenadano, nevjerojatno! Izmučili ste me, grofice; recite mi, ne okolišajte, gdje je? Hoću odmah k njoj, odmah!

– Ne – odmah ne, jer ja tražim uzdarje. – Kakvo uzdarje? Recite mi, sve ću vam dati, samo recite – govorila

je Nera dršćućim jecajima. Tek je sada počela vjerovati grofičinim riječima.

– Od vas, konteso, nisam se mogla drugo nadati. Vi ćete za svoju baku žrtvovati sve jer ste dobro i zahvalno dijete. Govorim s vama posve iskreno. U svojoj ruci imam vaše neprocjenjivo blago, a vi imate moje. Ja imam vašu baku, a vi ideal mojih želja – Sinišu! Zamijenimo se.

– Zadajem vam riječ da se nikad neću s njim sastati ni pri mati njegovih pisama. A znate da se ne možemo uzeti.

– To nije dovoljno. Vi se morate udati za drugoga. Kad on sazna da ste žena drugoga, mora vas zaboraviti i napokon se prikloniti k drugoj. A već ću se pobrinuti da to budem ja! Ako hoćete baku, morate se za osam dana pravovaljano vjenčati s nekim drugim. Ako ne pristanete, nikad više nećete vidjeti svoju baku.

W

Nera je zapanjeno gledala u Terku. – Vi šutite? – reče grofica nestrpljivo. – To je najbolji dokaz da baš

niste sasvim obračunali sa svojom ljubavlju. – Šutim zato što me iznenađuju vaši uvjeti. Zahtijevati od mene moj

život. To je grdno nasilje. Svečano ću vam se za kleti na što god hoćete da nikad vidjeti više neću Sinišu. Ne možete od mene zahtijevati više.

– Tražim potpunu cijenu za ono što vam dajem. Ako želite baku, onda izvršite moj zahtjev. Po volji birajte vjerenika. Mislim da sam dovoljno plemenita.

– Još se i rugate? – Ne, konteso, ne rugam se. Mogla bih tražiti i to da se uda te za

onoga koga ja odredim. Ja mogu sve što hoću. – Vi ćete groficu Ratkay vratiti njezinoj unuci i bez ikakvih uvjeta –

oštro će Nera. – Nikada. – Onda idem kraljici! – S kraljicom možete razgovarati samo ako vas ja pustim do nje. Pa

da vas i primi, što ćete joj reći? Daje vaša baka kod mene. A ja ću reći da ste očito šenuli umom jer je vaša baka izgorjela u svom dvorcu.

– Ali fratri će posvjedočiti daje bila kod njih i da ste je po veli. – Znate li vi gdje su ti fratri i gdje je taj dvorac? Ne znate niti zna

itko drugi. Moje će sluge priseći da nigdje na putu nismo vidjeli nikakve fratre.

– Ja ću vas ipak optužiti! – Zbilja? Kada? Kome? Ogradi kraj koje stojite ili mjesecu što sja

nad nama? Grofica uperi u Neru pištolj: – Nitko živ ne zna da sam bila ovdje i vama nema izlaza. Ako pokušate zvati u pomoć da me time odate svojim sluga ma,

ušutkat će vas dvije šake mog sluge. – Zar je moguće da se iza tako lijepog lica krije tako ružna duša? – Hoćete li da vas u to uvjerim? Upamtite: – Nikad još ni jedan

muškarac nije odbio lijepu Terku. Siniša je to učinio prvi i zato ga hoću. Brzo se odlučite.

– Što, dakle, želite?

W

– Da se iduće nedjelje vjenčate. Svoju baku dobit ćete kad mi pošaljete vjenčani list.

– To mi nije dovoljno jamstvo. Mogli biste me prevariti. – Zašto? Što će meni grofica Ratkay, zašto da vam je ne dam? – A ako je laž sve što ste mi rekli? – Evo vam još jednog dokaza. Je li vaša baka i u bolesti imala na

prstu vjenčani prsten? – Jest, nikad ga nije skidala. – Što je bilo utisnuto na tom prstenu? – Ime njezina pokojnog muža i datum vjenčanja. Iz male fine torbice grofica izvadi prsten i pokaže ga Neri. Djevojka

zadršće: – Jest, taj je prsten imala na ruci i nikad ga nije skidala. "Da je izgorjela u dvorcu, ne bi taj prsten mogla dobiti grofica

Terka", uzdahne u sebi Nera. – Evo, ponijela sam ga sobom da vas uvjerim kako je vaša baka

doista kod mene. Dapače, odrezala sam nekoliko prame nova njezine bijele kose. Evo ih!

Dršćući, Nera ih prihvati. Jest, to je njezina kosa. Svježa živa kosa. Sad više nije mogla suzdržati osjećaje. Oni provale iz dna njezina srca.

– Vidite, konteso – vi ljubite svoju baku. Opet ćete je imati. Za nju biste morali dati i život. Zašto je onda ne biste spasili svojom

slobodom? – Bilo bi bolje da me ubijete nego što tražite od mene da provedem

život uz muža koji mije stran. Recite mi barem to zašto hoćete da se udam!

– Vaša mi udaja više koristi nego vaša smrt. Da vas ubijem, Siniša bi vas i dalje ljubio. Ali kad se udate, njegovi će ideali biti razoreni. Nije to samo moj hir. Uvjerena sam da on u vama ljubi nevinost. Dok sam još bila djevojka, prava djevojka, jedne sam ga večeri mogla osvojiti i zamamiti svojom ljepotom. Ali poslije me odbio – na dan mog vjenčanja odbio me. Otad sam uvjerena da će se od vas odvratiti ako se udate. Evo, nisam li poštena u svojoj iskrenosti?

– Ako mislite da bi udaja mogla razoriti njegove osjećaje prema meni, pred vama ću vam napisati pismo i vi ćete mu ga uručiti.

W

– Ne. Hoću da ste do nedjelje vjenčani! Ako u ponoć ne do bijem vaš vjenčani list i ako moji svjedoci na svoje oči ne vide da ste se vjenčali, nikad nećete vidjeti svoju baku.

Nerino lice obaspe bljedilo. Osjećala se kao rob sapet u verige, kao osuđenik pod vješalima, kao goloruki bijednik pod nožem svog napadača.

– Pristajem... – Vi ste dobra i zahvalna unuka. U nedjelju, kad padne mrak,

pošaljite svog čovjeka na prvo križanje. Nikoga nećete poslati za mnom. Kad seja ne bih vratila, sluga bi izveo moju prijetnju.

Grofica Terka priđe svom sluzi i zajedno s njim nestane u sjeni drveća.

Nera pode u dvorac. Došavši u svoju sobu, osjeti daje u grudima nešto strašno tišti. Zašto? Zašto sam tako bijedna? – pitala se hodajući po sobi.

Njezin pogled padne na Sinišino pismo što je ležalo na stolu. Svake večeri u tihoj samoći, kad je nitko nije vidio, čitala je njegova

pisma. Danas, još sat prije ovoga, imala je u ruci to pisamce ispunjeno

ljubavnom čežnjom. Činilo joj se da riječi iz papira oživljuju – daje grle, cjelivaju, miluju i očajno viču: "Što ćeš to učiniti, Nero?..."

VJENČANJE.

Već su prošla dva dana, a Nera nije mogla naći mira ni sna. Neprestano je mislila na onaj dan koji će joj u naručaj dovesti dragu baku a nju samu lišiti slobode.

Nikome nije htjela reći ni riječi. Plašila se da se povjeri grofu Adamu, jedinom čovjeku koji joj bijaše sada otac, majka i baka. On bi mogao pokušati da uhodi groficu Terku i otme baku bez uvjeta koji je grofica postavila Neri. Ali svaki pokušaj da Terku prevari stavlja na kocku mogućnost da će ikad vidjeti baku.

Još manje se usudila pozvati grofa Meška. On bi bez oklijevanja pokušao Terku prevariti, ali tko zna što bi se tada dogodilo.

– Ništa ne smijem pokušati da spasim sebe. Neka se ispuni njezin uvjet. Meni je ionako svejedno. Moj život je izgubljen – moja ljubav

W

beznadna. Nera pozvoni Filipu. Njegovo je lice bilo vedro. Još je uvijek imao koščata ramena i snažne pe snice. Nera gaje gledala kao da nešto razmišlja, a onda reče:

– Spremi se na put u Samobor. Nosit ćeš pismo Genovežanima. – Kako – iznenadi se sluga. – Odnijet ćeš pismo kojim ih sutra pozivam u dvor na objed. Filip se smrkne. – Nemoj se mrštiti, dragi moj prijatelju. Mnogo se toga promijenilo,

pa sada ne može biti drukčije. Oborene glave Filip izađe iz sobe i spremi se na put. Dotle je Nera

pisala pismo kojim uljudno poziva Genovežane da dođu u Oroslayje jer im se želi zahvaliti za njihovo gostoprimstvo što su joj iskazali na brodu kad se vraćala iz Napulja.

Sve je oživjelo u tihom dvorcu u Oroslayju. Dvoranama odjekuju veseli glasovi, zvekeće porculan i staklo. Pije se šampanjac. Oko stola u "palači" sjede oba Genovežanina u svojim izvanredno finim zelenim odorama i njihov gost grof Vojkffy. Dovedoše ga ispričavajući se da gosta nisu mogli ostaviti kod kuće.

Grofica Ivka Oršić, žena velikog župana zagrebačkog, sjedila je na čelu stola, a njezin muž Krsto Oršić i njegov brat Adam zauzeli su mjesta kućedomaćina.

Zabava je tekla živo. Genovežani i Vojkffy bili su veseli. Grof Adam neprestano je pogledavao svoju ljubimicu Neru i markiza Lamellinija kao da nešto očekuje.

Kad je večera svršila, razišli se neki gosti po dvoranama, a drugi sjedoše na terasu. Grof Adam ugrabi priliku da bude trenutak nasamu s Nerom pa joj šapne:

– Dijete moje, zar mi zaista nećeš reći što sve to znači? Me nije vrlo drago što se više ne bojiš ljudi i želiš društvo. Možda se kaniš i udati?

– Možda. – Od prvog trena dopao mi se markiz Lamellini... – Reci: može li unuka grofice Ratkay i kći grofa Keglevića uzeti

njegovo ime? – Jest, može. Već sam se za sve propitao. Moram priznati: ja bih veoma rado da pođeš za njega. Potomak je vrlo starog

talijanskog plemstva, ugledan i neizmjerno bogat, a uz to je lijep i

W

pametan. Kad te je ono po Stubici tražio i došao u Zagreb, nešto mi je natuknuo da bi te rado zaprosio, ali ne zna što ti misliš. Da mu što rečem?

– Ne, to prepusti meni – reče ona i pode dalje, a grof ode u pušaći salon. Ona pomisli: "Kad bi ti znao zašto se tvoja Nera mora udati za tog markiza?!"

Čitav dan izbjegavala je Nera da se s markizom sastane nasamu. Htjela je da što duže odgodi trenutak kad će je markiz zamoliti za ruku – a ona će privoljeti.

Uveče stade popuhivati ugodan lahorić i gosti se odluče prošetati

perivojem. Grof Vojkffy, koji je čitav dan bio nekako uzbuđen, hodao je uz Neru kojoj je zdesna išao markiz. Premda je posljednja godina na njegovu licu jače istakla daje mladost već prošla, ipak je grofova pojava pokazivala elegantnu gibivost.

Markiz je nekoliko puta pogledao grofa dajući mu znak da se udalji, ali on nije otišao. Tada se markiz najednom ispriča,

zaustavi se i pričeka grofa Adama koji je hodao polagano, teturajući jer su noge jedva nosile njegovo golemo tijelo. Grof Vojkffy ostane s Nerom nasamu.

– Konteso, vama nije drago što sam i ja ovdje. Znao sam to unaprijed, a ipak sam došao. Prije godinu dana – prije one vaše nesreće na Griču – izgubio sam pamet i srce. A danas – ja sam iznova poludio, i to još jače nego tada.

– A vi se ponovno opametite! – Znam, vi ljubite markiza. – Nije vaše brinuti se za to koga ljubim. – Dobro. Uzmite samo markiza Lamellinija, pustolova koji će

nanijeti sramotu vašem imenu i vašoj obitelji! – A vi ipak primate njegovo gostoljublje? Čini se da baš mnogo ne

cijenite sami sebe. Ispod terase u taj tren izađe mali Lovro. Uputi se ravno k Neri: – Vaša milosti, molim, zovu vas. To je Neri došlo u pravi čas. Ispriča se grofu prema kojem je upravo

dolazio markiz Lamellini i htio poći za Nerom, ali ga grof Vojkffy zadrža rekavši mu da su domaćicu pozvali u kuću.

W

Nera je slijedila mladog Lovru. Kad su ušli u hodnik dvorca, dječak se obazre na sve strane, a onda važno šapne?

– Vaša milosti, ispod grada u šljiviku vidio sam onog mladog viteza koji je ovdje bio prošlog tjedna.

– Što radi? – Ništa! Sjedi u grmlju kao da nešto čeka. Trenutak je razmišljala, a onda naloži: – Pođimo ga vidjeti, ali oprezno da nas tko ne opazi. Obilazeći dvorac, dođoše na puteljak koji je vodio u šljivik. Lovro se sagne i pokaže svojoj gospodarici: – Eno, vaša milosti. Vidi se odavle. U grmlju je sjedio mladi vitez sa zelenim perom na glavi. Plašt je

ležao pokraj njega na travi. – Vaša milosti, on je sigurno ljut na one što ste ih pozvali jer on nije

mogao doći. – Možda si pogodio. – Bogme, čini se kao da bi najradije našoj gospodi pustio krv. – Idi k njemu i pozovi ga. Ali oprezno da ga tko ne zamijeti. Lovro se povuče tiho i oprezno. Nera je stajala pod gustim

krošnjama drveća i čudila se Lovrinu oštroumlju i vjernosti. Primijeti daje mladi vitez odmah ustao i pošao s Lovrom. Kad je došao bliže, skine klobuk ne prozborivši ni riječi.

Nera priđe mladom vitezu, a Lovro se povuče u grmlje poput dobra psa.

– Rekla sam da dođete tek u nedjelju! Zašto ste došli da nas? – Htjedoh vas vidjeti izdaleka. Ništa vas ne molim, nego da smijem

prošetati oko dvorca i da me vaši ljudi u tom ne smetaju. – Ne razumijem vas. Najprije ste se toliko zauzimali za kapetana

Sinišu, a sada mi se opet udvarate. – Iskreno ću vam reći: Sinišu ne smijete iznevjeriti. Za sebe ne

tražim ništa, ali on je zavrijedio da mu budete vjerni. – Govorite li iskreno? Recite! – Kunem vam se čašću. – Ako se niste krivo zakleli, možete me spasiti! – Kako? Recite, učinit ću što god hoćete.

W

– Pođite sa mnom u dvorac, ovdje bi nas tko mogao čuti. Budite oprezni – da nas tko ne opazi. Nera je s mladim strancem ušla u dvorac kroz mala dvorišna vrata za

služinčad. Uspeli su se drvenim stubama i ušli u jednu sobu s tamnim pokućstvom.

– Sjednite – ponudi djevojka mladiću naslonjač. – Vi ste doista iskreni prijatelj kapetana Siniše? – upita Nera. – Jesam, konteso. – Rekli ste mi da ne želite ništa drugo nego da ostanem vjerna Siniši. – Jest, konteso. – Alija se moram udati... Zbilo se nešto zbog čega sam prisiljena da

to učinim. – Što se dogodilo? – Ne mogu vam to reći, ali do nedjelje moram biti vjenčana – bilo za

koga. Kako me markiz Lamellini kani još danas za prositi, udat ću se za njega.

Nera je začuđeno gledala u mladića koji je problijedio i stao drhtati. Najednom on vikne kao mahnit:

– To je podlost. Mislite li da ne znam zašto se morate udati? – Ne znate. – Znam. Vi imate ljubavnika ali je oženjen – i da možete s njim... – Mislite na grofa kojega ste vidjeli kod mene? Ne, dragi gospodine!

Grof Meško nije moj ljubavnik, već samo prijatelj. – Uzalud se ispričavate. – Doista ste odveć drzoviti i ne znam što da o vama mislim. Mladić se okrene i zaplače pokrivši lice rukama. – Zaista vas ne razumijem. Ili ste bolesni, ili ludi. Žao mije samo što

sam načas pomislila da ćete me moći spasiti. – Od čega? – upita mladić i pogleda Neru suznim očima. – Da se ne moram udati za markiza. – Vi se, možda, ipak ne morate udati, nego to samo želite. – Ne, ja se moram udati. A kad već mora biti tako, rado bih da to

bude samo za svijet. – Dakle, ipak samo za svijet – vikne mladić i opet plane.

W

– Slušajte me, mladi čovječe. Vaši ispadi izgledaju mi doista ludi ali čujte me: htjeli ste se preda mnom ubiti jer vam nisam htjela dopustiti da me katkad posjetite. A ipak želite da ne ljubim nikoga osim Siniše.

– Da, jer on gine za vama. Moja ljubav prema vama tek je molitva pobožnog djeteta. Ja želim samo to da vas smijem vidjeti. A bio bih najsretniji stvor na svijetu kad bih znao da ćete ostati vjerni Siniši.

– Ali moram se udati! Ne uzbuđujte se i poslušajte me. Imam baku koja mije bila kao majka. Nju moram iskupiti. Nerine se oči ovlaže. Mladić ih je gledao s nekom pritajenom

radošću. – Vi, dakle, ljubite samo njega – samo Sinišu – a ne grofa Meška? – Tako mi pokojne majke. Neobična radost prelije se mladićevim licem. Nera se nije mogla

dovoljno načuditi kad je razabrala kako su mladićeve oči obradovale te njezine riječi.

– Recite kako i čime da vas spasim? – upita on toplo. Pošao je bliže k Neri.

– Ako se udam za markiza, on će tražiti svoje pravo. – Da, to će učiniti. – Vi ste stranac i sigurno imate kakvog slugu kojega ovdje nitko ne

pozna. – Imam. A zašto? – Čujte me, mladi prijatelju. Odjenut ćemo ga u vaše vi teško

odijelo, posuditi mu vaše ime i neka se sa mnom vjenča. Dobit će za to veliku svotu novaca pa neka ode u svijet. Nitko o tom

ništa neće znati. Bit ću vjenčana, a ipak ostati svoja. – Vi to želite?! – Da. To bi mi bio jedini spas. I kad mije Lovro rekao da ste tu, pala

mije na pamet ta sretna misao. – Konteso, to je zamišljeno vrlo spretno. Tu zamisao ja ću samo

malo popraviti, ali nemojte me krivo shvatiti. Za tu uslugu nudim vam sebe. Molim vas primite je. Dajte mi papir i crnilo da vam se pismeno obavežem da ću vaš suprug ostati samo za svijet.

– Vi ste zanesenjak, moj mladi prijatelju. To biste jednom mogli teško požaliti.

W

– Ja nikada, ali vi biste mogli jednom požaliti što niste primili moju pomoć. Primite moju ponudu – molim vas i zaklinjem vas!

– Kakve mi postavljate uvjete? – Nikakve. Uvrijedili biste me u dno duše da govorite o uvjetima. Neri se mladićevo lice činilo izvanredno nježnim i lijepim, ali

njegovo ponašanje od prvog je časa izgledalo neobično i ona je posumnjala da je njegova pamet posve zdrava. I sada zapravo nije znala što da uradi. Ipak joj se učinilo da bi tako bilo najbolje.

– Vi oklijevate, konteso? – Bojim se da bih počinila grijeh kad bih prihvatila vaš prijedlog. – Siniša će umrijeti kad sazna da ste se udali za Lamellinija. Odem li k njemu i rečem mu da ste se vjenčali sa mnom samo zato

da ostanete vjerni njemu, sve će biti dobro. Drugome on to ne bi vjerovao, ali meni će vjerovati jer me voli kao brata.

Zato ću i ostati u njegovoj blizini i tješiti ga. – A kad jednom zavolite neku djevojku pa je nećete moći uzeti? – Ne brinite se za mene. Brinimo se oboje za njega. – Ako mi jednom predbacite... – Nikada, konteso. Ovaj je trenutak odlučan za čitav vaš život.

Promašite li ono što vam se nudi, učinit ćete veliko zlo sebi i njemu. Dajte mi ruku saveznicu, odsad neću više biti luđak. Bit ću sretan i presretan što sam učinio veliko dobro djelo.

Glas kojim je mladić izgovorio te riječi bijaše topao i iskren, a njegovi se oči razbistrile.

– Pa dobro, prihvaćam... – Bilo u sretan čas, konteso. Dopustite da vam dam pismenu izjavu

da stupam s vama u brak samo prividno i da ću se u svemu pokoravati vašim zahtjevima i željama.

Nera mu da papir, a mladić sjedne k stolu i napiše ono što je rekao. – A sad pođite sa mnom – reče kontesa. – Predstavit ću vas Genove

zanima. – Nipošto. Vi do nedjelje morate biti vjenčani. Dotad moram

pribaviti spise, zato mi je dragocjen svaki čas. Kad moram doći? – U nedjelju podveče.

W

– Još vas jedno molim: obavimo vjenčanje ovdje u dvorcu, ali da ne bude gozbe ni gostiju. Neka nitko ne sazna za to prije vjenčanja jer bi vijest o tom mogla doći do Siniše prije nego što mu je ja donesem.

– Vrlo dobro. Nisam ni mislila na kakvu svečanost. Dva svjedoka: grofovi Krsto i Adam Oršić i grofica Oršićeva – to će biti naši gosti.

– Neka budu grofovi Oršić i nitko drugi. – Dobro. Vjenčanje ćemo obaviti u našoj dvorskoj kapelici. – Iste ću noći otputovati k Siniši. – Sad mi recite bar otkud ste i što ste? – Svejedno je tko sam. Bit ću vam vjeran sluga, a to je najviše što

želim. – Hvala vam, mladi prijatelju. Voljet ću vas kao brata. Mladić prihvati Nerinu ruku i poljubi je neobično toplo i nježno. – Zbogom, konteso. Do viđenja u nedjelju. Mladić izađe. Nera je još časak ostala u sobi i razmišljala. "Kako je

čudan taj mladić! Zašto se tako promijenio? Zašto mu je lice sada sjalo od sreće? Kako je prije izgledao lud, tako je sada bio razborit i miran. Tko je, otkud je?"

Ipak, Neri je odlanulo i odvažno izađe da se vrati gostima. Na hodniku sretne Lovni koji je kod svjetiljke nešto razgledavao.

– Što to imaš? – upita ga Nera. – Mladi vitez dao mi je zlatan prsten i rekao da ga uzmem za

uspomenu na današnji dan. Kad se Nera vratila gostima, bili su oni raštrkani po perivoju. Prvog

je susrela markiza. Stajao je pod terasom. – Što radite ovdje sami, markiže? – upita ga Nera. – Čekam vas – odvrati on. – Vrlo lijepo – reče djevojka. – Potražit ćemo ostale. – Smijem li vas zamoliti, konteso, da mi posvetite jedan čas? – Drage volje. – Bio sam presretan kad sam primio vaš poziv. Otkako dođoh u

Hrvatsku, tražio sam vas uzalud. Sakrili ste se, a to me je duboko zaboljelo.

– Znate da sam bila optužena. Neću da me svijet gleda kao čudo. – Shvaćam vas. Zato bi bilo najbolje da odete iz ove zemlje, da

pružite ruku čovjeku koji vas ljubi. Vi znate tko je taj vitez.

W

Kad ste se jedne noći iskrcali s parobroda u Trstu, on vam je razotkrio svoje srce, a sad, ovaj čas, konteso, on prosi vašu ruku.

– Ne, markiže. Pozvala sam vas zato što sam htjela da vam zahvalim za požrtvovnost.

Genovežanin ostane trenutak zapanjen, a tada reče: – Nisam se nadao takvu poniženju. Pozvali ste nas ovamo da mi se

rugate. – Hvala, ne primam takvu zahvalnost. Samo žalim što sam se tako kruto prevario.

Markiz se nakloni i ode duboko uvrijeđen. Tiho je u kapelici mirnog dvorca. Kroz visoke gotske prozore od

raznobojnog stakla sunce baca svoje posljednje zrake. Svjetlo pada na protivnu stranu i riše na njoj šarolike slike. Na malom drvenom oltaru dvije vaze svježeg cvijeća, u sredini jednostavan križ a pod njim skupocjeno svileno vezivo. U zlatnim svijećnjacima gore dvije svijeće.

Pred oltarom dvije prazne klupe presvučene crvenim baršunom, a iza njih dva stara velika klecala. Slijeva na vratima sakristije visi grimizni zastor. Takav zastor zastire i vrata u sredini kapelice. Kameni pod pokrivaju skupocjeni sagovi. Ništa se ne miče, samo žišci titraju u nijemoj tišini.

U sredini kapelice otvore se vrata. Zastor se malo rastvori, debela muškaračka pojava ude tiho kao da se boji da koga ne probudi. Iza njega stupa visok, jak, crnomanjast čovjek – grof Krsto Oršić. Lice mu je mrko i blijedo. Oba grofa uhvate svaki po jedno krilo zastora. Visoka i malo ugojena grofica Oršić ulazi polako, umornim korakom. Njezino ugodno lice blaga pogleda i oprašene kose vrlo je blijedo i zabrinuto. Na očima se opaža trag suza.

Svi troje podu prema klecalima. Odijelo grofova nimalo ne ukazuje na kakvu svečanost. Odjenuše jednostavne crne velikaške odore, a grofica zelenu svilu bez ikakva nakita.

Grof Krsto sagne se k njoj i šapne: – Ne plači! – Ne mogu se oteti bojazni daje šenula umom. – Tko zna, možda joj se mladić svidio? On veli daje pozna iz

Napulja gdje ju je zavolio – tješio je groficu suprug. – Pa da ga i voli, to još nije dovoljno! Tko je taj mladić?

W

Barun Hofberg? Nikad nisam čula za to ime. Tko je i otkud? Ako je pustolov? – Da je bar pričekala dok se o njemu propitamo – uzdahne Adam. – Moram priznati da i meni nije drag taj izbor, ali ne treba da

mislimo na najgore. Možda je s njim već davno sporazumna – umirivao Krsto groficu.

– A zašto je onda zvala Genovežane? Zašto me je onu večer pitala: može li poći za Genovežanina i može li uzeti njegovo ime, a onda ga najednom odbila i tako teško uvrijedila?

– Tko može prozreti misli mladih djevojaka? Njihova su srca uvijek zagonetka. Možda je htjela poći za Genovežanina, a onda se pojavio mladić kojeg je u Napulju zavoljela pa je odu stala od Genovežanina.

– Da, to bi moglo biti – odvrati grofica Ivka. – Ali onda bi njezino lice moralo sjati od sreće, a njezine oči morale bi biti vesele kao u svake mlade sretne vjerenice. A ona je blijeda i zamišljena kao da ne ide na vjenčanje, nego na pogreb.

Iz sakristije začuje se šum ženske haljine. Grofica Ivka obriše suze. Iz sakristije izađe Nera. Od crvenog

grimiznog zastora istaknula se njezina bijela haljina od muselina i lijepa glava obavijena pepeljastom kosom u koju je stavila tek nekoliko bijelih ruža.

– Kako je lijepa! – šapne Krsto Oršić. – Šteta za nju! – Eto, ide i on. Vitak je, visok, mlad kao kaplja. Možda ga ljubi? – Ali zašto onda takvo tiho vjenčanje? Kao da se pred kim krade?

Neće ni vjenčanoga ruha, ni gostiju, ni svečanosti. Ni kad još nisam vidio da se tko ovako vjenčao – šapne bratu Adam Oršić.

Mladi par zaustavi se pred oltarom. Iza njih su stala oba grofa Oršića a grofica je ostala u klecalu.

Još jednom rastvori se grimizni zastor na vratima sakristije. Pred oltar stupi stari svećenik u misnom odijelu. Iza njega ude mali Lovro u crvenoj suknji i bijeloj košulji. U ruci je nosio posudu sa svetom vodom. Neprestano je pogledavao Neru i njezina vjerenika.

Sa stijena nestalo i posljednjeg šarolikog svjetla. Sunce je već

zapalo. Sve je u kapelici postalo sivo i turobno. Kroz žalosnu tišinu

W

prodre mrmljajući glas svećenika. Iz njegovih u-sta izlazile su nerazumljive riječi. Započne vjenčani obred.

Glasovi mladenaca stapali su se s mrmorećim glasom svećenika u žalobnu molitvu. Kao da se mole nad grobom mrtvaca. Njihovi glasovi pronose po kapelici sjetu.

Obred je dovršen. Novovjenčani ustanu i pođoše svojim rođacima da prime njihove čestitke. I te su čestitke bile tužne. Kao sažaljenje... Začas se ispraznila kapelica, a tihi svatovi us-peše se na prvi kat.

U blagovaonici je prostrto za petoro ljudi. Nikakav nakit na stolu ne odaje da se slave svatovi.

Kad je Nera došla u gornji kat, ude u svoju sobu gdje ju je čekao Filip. On brzo ustane kao da se prepao.

– Ti si plakao? Filip obori glavu i stane jecati. – Smiri se! Vrijeme je da ideš. Filip pritegne svoj plašt i uzme pištolj. – Idem. – Budi oprezan. Filip brzim korakom izađe iz sobe.

UCJENA.

Na stubičku dolinu pao je gusti mrak. Nebo se osulo zvijezdama. Kroz dolinu orile se još posljednje pjesme kmetova koji su se vraćali s posla i, očito, negdje zakasnili. S brda se čuje po koji veseli poklik pastira koji se dulje zadržao i pjesmom i poklicima javlja svojima da eto stiže. Polako se približava noć. Cijela okolica zapala u tihi san.

Na cesti gdje se križaju putovi u Zagreb i Stubicu stoje dva čovjeka u tamnim ogrtačima. Povukli se pod drveće što ih je sakrilo u svoju sjenu. Samo katkad sijevne žar u njihovim lulama. Polako i oprezno dolazi im u susret čovjek do poda zaogrnut u tamni plašt, a u ruci mu mala svjetiljka. Jedan od dvojice izađe na cestu, uperi u nj pištolj i vikne:

– Tko si? – Poslanik iz Oroslayja. – Dobro. Imaš li pisma? – Imam.

W

Filip pruži čovjeku pismo. – Ovaj razmota papir, uzme svjetiljku osvijetli ga i pročita.

– Sve je u redu. Uostalom, mi smo vjenčanje gledali kod vrata crkvice. Sad dođi.

Obojica povedu Filipa u šumu koja je bila tek sto koračaja udaljena od ceste. Tamo nadu tri konja svezana o stablo. Trećega ponude Filipu. On uzjaše i s njima zajedno pode u gustu šumu.

Nakon dva sata izađu na široku cestu. Na cesti nije bilo ni žive duše. Jedan od Filipovih pratilaca ode, a on

ostade s drugim čekajući. Za kojih pola sata dopre do njih zvižduk. Filipov pratilac reče: –

Dođite. I oni krenu prema malom svjetlu. Doskora je Filip ugledao malu osamljenu kuću u kojoj je očito nekad

stanovao kakav poljar, a sada je bila pusta i prazna. Filipa uvedu u praznu sobu. Tu ga je dočekala gospoda od glave do pete zaogrnuta crnim ogrtačem. Na glavi je imala crni rubac od čipaka. Odmah se dosjeti daje to Terka.

– Ti si pouzdanik kontese Nere? – Jesam, vaša milosti. Terka povede Filipa u dvorište iza ograde. Tu je stajala kočija u

kojoj je sjedila starica umotana u crni rubac. Ruke je složila na krilo i spavala. Kočijaš je sjedio spreman da vozi.

– Sjedni na kola – zapovjedi Terka Filipu. – Moj sluga od vest će vas kući i tada se vratiti.

Lijepa grofica popne se na konja i sa dva pratioca odjaše. Kasno u noć stala je kočija pred Oroslayjem. Na ulazu je čekao Lovro. Filip mu da znak i mali pohita u dvor.

Začas dođu sluge, dignu iz kočije ženu i ponesu je malim stubama u prvi kat.

Polako otvori Filip vrata Nerine sobe. Kao da se u njoj sve skamenilo od nekog prestrašenog očekivanja. Njezine oči očajno su pitale: "Je li sve to istina ili varka?"

Kad su sluge unijele u sobu ženu umotanu u crni rubac i polegli je u postelju, mahne im Nera rukom da odu.

Nera ostane sama sa ženom. Svaka je njena žilica drhtala od straha. "Ta žena da je moja baka?!... A ako je to prijevara?"

W

Neri se činilo kao da to nije ne samo njezina baka nego da uopće nije živi stvor. Kako se mogla ovako ludo zavarati? Terka se s njom narugala. Htjela je samo to da je sveže u brak. Kako je mogla njoj povjerovati? Bol, strah i očaj obuzmu čitavo Nerino biće.

Žena na postelji teško uzdahne. Kroz sobu se prošulja tihi šapat: – Daj mi lijek, Nero! Djevojka padne na koljena, a oči upre u rub tamne haljine stoje

visjela niz postelju. To je doista njezin glas, glas njezine drage bakice. Kad je ono prije dvije godine ležala bolesna i kad je Nera sjedila pokraj njezine postelje, starica je isto tako šaptala.

– Daj mi lijek, Nero! – ponovi starica. Djevojku od ganuća obliju suze, ali se svlada, ustane, pođe k postelji

i raskrije starici lice. Nije varka, ona je! Kako je propala i ostarjela! – Bakice, draga bakice! Zar je to moguće? Staričine su oči bile otvorene i uperene u strop. "Da, isto je tako

ležala i tada, onog dana kad ju je Krajačić otkinuo od njezine postelje i odmamio u toranj!"

– Bako, slatka bako! – klikne Nera i podigne joj glavu. Ali staričine je oči nisu vidjele. Bez shvaćanja i svijesti kružile su

okolo. Nera pritisne svoje lice na bakino i oblije ga vrućim suzama. Na vratima se čulo tiho plaho kucanje. Nera se podigne, poleti prema

vratima i otvori ih. – Čekam vas! – reče njezin suprug s kojim se prije nekoliko sati

vjenčala. – Evo me – reče ona i izađe u drugu sobu. – Istina je, dakle? Doveli su vašu baku? – upita on šapćući. – Jest. Sad vidite da sam govorila istinu. – Ja odlazim. Konj mije već osedlan. Jeste li napisali pismo Siniši? – Jesam, hoću samo da ga završim. Pričekajte časak! Nera sjedne k stolu gdje je već bilo gotovo dovršeno pismo. Ona još doda: "Nije me prevarila. Nevjerojatna priča postala je živi

čin! Moja je baka ovdje! Svijest joj se nije vratila, ali ipak je tu. Shvaćate li to? Sad ću živjeti samo s njom, samo za nju. Zatvorit ću svijetu sva vrata svoga doma i živjeti njegujući nju i svoje zakopane čežnje. Svaki dan klečim na njihovu grobu, sadim tužne čemprese i

W

sjetno cvijeće. A noću, kad izađe mjesec i kad se nebo obaspe zvijezdama, gledam kako se grob otvara, a iz njega izlazi živi duh. To ste vi, Si-niša. Bolno je, a ipak – lijepo je!" – Zapečati pismo i da ga mladiću.

– A sad, konteso, zbogom! – Hvala vam, stotinu vam puta hvala! Vi ste plemenit mladić! – Ne precjenjujte moj čin. Zahvalu ću primiti kad se jednom vratim.

Možda ćemo onda imati da zahvalimo jedno drugom. Zbogom! Poljubi Neri ruku, naglo ode iz sobe, baci se na konja i odjuri. Kad se vratila k stolu, Oršićevi su iznenađeno gledali Neru. Očito su

mislili da mladi par neće više doći k njima. Nera sjedne grofici i reče: – Znate li što sam čula? Vele da baka nije izgorjela u onom požaru! Oršićevi se pogledaše, a Adam plaho odvrati: – To nije ništa novo, o tom priča cijeli svijet. – Ali vi mi to nikad niste rekli? – To je razumljivo, Nero. Nismo te htjeli uzbuđivati. – Kako su ljudi došli do takvih misli? – Kad je kraljica tebe pomilovala i kad si oslobođena optužbe, sva se

služinčad vratila. Kad je svjetina zapalila dvor, služinčad je pobjegla bojeći se da i nju ne okrive za čarobnjaštvo. Jedino stari najvjerniji bakin sluga nije došao natrag.

Nije se znalo kamo je dospio. Ostala služinčad dokazala je da nije izgorio. Vidjeli su ga daje izašao iz plamena noseći na rukama nešto umotano u ponjavu.

– I vi se niste o tom potanje raspitivali? – prijekorno će Nera. – I kako smo propitkivali! – uzdahne grofica Ivka. – Razaslali smo

ljude na sve strane, tražili, ali sve je bilo uzalud. Ni gdje u okolici nismo mogli ući u trag starom Ignacu ni tvojoj baki. Zato sam uvjerena da je priču izmislio narod. Baka je izgorjela.

– A da ipak sve to nije istina? Daje naš vjerni sluga Ignac doista spasio baku i da ja to sigurno znam?

Debelo crveno lice grofa Adama problijedi. – Neobično govoriš – primijeti Ivka plaho. – Ali ne govorim krivo! – Nero, što je tebi? – upita grof Adam. – Zašto govoriš o tom? – Danas sam svojim vjenčanim listom otkupila baku!

W

Zanijemili su, uperili u Neru preneražene poglede. – Govoriš kao da nisi pri sebi! – I te kako sam pri sebi. Čujte... Nera im ispripovjedi sve što se zbilo između nje i Terke, kako je ova

našla baku i kako je tražila da se Nera bilo s kim vjenča da ona za sebe pridobije Sinišu.

Slušali su blijedeći. Nerino im se pripovijedanje učinilo bajkom. Ipak, morali su vjerovati da djevojka ne laže i da nije pomjerila pameću.

– I ti si pristala da se udaš? – gotovo plačnim glasom upita Adam – a ništa nam nisi rekla? Ako sve to nije istina, ako te grofica prevarila?

– Nije me prevarila! Sve troje Oršića zanijemi i ukočenim očima pogleda Neru. – Dođite i pogledajte... Nera ustane odlučno, a oni plaho – kao da još ne vjeruju. Pošli su za

djevojkom u njezinu sobu. Tu je na postelji sjedila stara grofica, zurila u strop i šaptala: "Daj mi lijek, Nero!"

Sve ih obuze preneraženje, uzbuđenje i ganuće. Grof Adam priđe bliže k starici i zovne je: – Suzano, poznaš li me? Grofica je očito čula svoje ime. Okrenula se prema grofu, ali nije

odgovorila ništa. Njezine oči stale se sklapati. Nera i grofica Ivka polože je na jastuke.

– Gdje je tvoj suprug? – upita grofica Ivka Neru. – Preko gora i dolina. Dobri mladić vjenčao se sa mnom tek naoko i

nikad neće tražiti svoja prava. – Ti ga, dakle, nisi ljubila? – Nisam ga ni poznavala! Čitavu Nerinu svadbenu noć proveli su u razgovoru pokraj postelje

siromašne stare grofice. Prođoše puna četiri dana. Grofovi Oršić odmarali su se poslije

objeda na terasi, kad najednom opaze da se prema dvorcu uspinju kočije.

– Što je to? Nismo pozvali nikakve goste! – iznenadi se gro fica. Nera je nevoljko gledala niz perivoj gdje su se vidjele kočije, a iza

njih pojavili se konjanici.

W

Grofica Ivka spusti se stubama s terase u perivoj zajedno sa svojim mužem, velikim županom zagrebačkim. Ubrzo supruzi razabraše da su doista došli gosti. Pred ulazom u dvorac stane čitav niz kočija. Iz prvih skoče Ladislav Sale s Dvojkovićem, grof Vojkffy i sudac Krajačić. Iz druge kočije izađe grof Kristofor Erdody, njegova dva nećaka i Ivo Erdody, muž grofice Terke. Stara barunica Skerlec sjedila je u trećoj kočiji s barunom Ivom Skerlecom. Iz četvrtih kola izašla je nešto preozbiljna lica ljepuškasta Sanda Krajačić, a s njom Tito Krajačić i dva mlada plemića.

Slijedili su grof Auersperg, grofica Auersperg i Čikulini, plemići Malakoczy i mnogo mladih velikaša.

Oršićevi su bili preneraženi. – Što hoće ti ljudi? Tko ih je sve pozvao? Kako znaju da smo ovdje? Nizala se pitanja jedno na drugo, a da nisu mogli ni na koje

odgovoriti. – Da su samo moji prijatelji – reče Krsto Oršić – mislio bih da nas

kane iznenaditi. A kojim pravom dolaze ovamo Ivo Skerlec, grofica Čikulini i Auersperg?

– To je krajnja drzovitost. Neću ih primiti – ljutito će grofica Ivka. – Gledaj, pa tu su Dvojković, Sale i Krajačić! – Što da učinimo? Uto se pojavi i grof Adam, dok se Nera povukla u dvorac. Pred

supruge Oršić stupi barun Ivo Skerlec. Jedva su ga prepoznali. Veoma se osušio, a lice mu se navoralo. Nakloni se i reče:

– Posve je razumljivo da se vaše milosti snebivaju što vide pred dvorcem ovu gospodu. Oprostite – nitko se ne bi usudio prekoračiti vaš prag, ali se to dogodilo po višem nalogu.

– Kakvom višem nalogu? – Kraljica me poslala u Zagreb s nalogom da se kontesi Neri

Keglević pruži potpuna zadovoljština za onu sramotu koju je prepatila prije godinu dana. Vladarka je odredila da se kontesi moraju naočigled društva ispričati sve službene osobe ko je su je ponizile ili joj učinile zlo.

– Tada me zaista iznenađuje – reče grofica Oršić – da su tu grofice Auersperg i Čikulini.

W

– Valjda su htjele vladarici dokazati kako su i one ispravile nepravdu koju naniješe kontesi. Imam nalog da izvijestim vladaricu je li njezina volja izvršena. Molim, dakle, da nas kon-tesa primi.

– Isporučit ću joj – odvrati grof Oršić, a barun se udalji. – Što znači ta kraljičina odredba? – okrene se grofica Ivka svome

mužu. – Znači da se car Josip osobito brine za kontesinu stvar. Pisao sam

Van Swietenu da se Nera mora kriti od svijeta jer će svatko na nju prstom pokazivati: evo, to je bila vještica pa je pomilovana. Djevojka ne može u društvo i tako će ostati osamljena i neudata. To sam mu pisao. Mi se često dopisujemo, a Van Swieten je naš odani prijatelj, pa je zato kraljici sa vjetovao da Neru pred društvom opet podigne, a car Josip predložio je takvu zadovoljštinu.

– Kako se razabire iz barunovih riječi, oni još ne znaju da se Nera vjenčala.

– To bolje. Pođimo sada da primimo te goste. Samo ne shvaćam zašto ih je toliko došlo.

– To se može lako razumjeti. Znatiželjni su da vide velikašicu koja je slovila kao najljepša i najbogatija vještica.

Pol sata kasnije skupili se neobični gosti u velikoj palači dvorca i

čekali Neru. Doskora se otvore vrata. Radoznale oči upriješe se u Neru. U prvi čas posjetioci ostadoše nijemi od udivljenja gledajući kako se u Italiji razvila do savršene ljepote. Njezina ponosna visoka pojava sad je bila viša i jača, oblici tijela razvijeni i zaobljeni, njezin bijeli labuđi vrat još bjelji, ljepota lica još izrazitija, a čuvene njezine oči kao da su još veće i crnje. Bujna pepeljasta kosa, koja je uvijek pobuđivala toliko zavisti, učešljana je visoko, a niz vrat se spušta u pramenovima.

Obukla je haljinu od žute svile, ukrašenu čipkama. Na licima gostiju vidjelo se kako nisu očekivali da je Nera tako lijepa i ponosna. Očito su mislili da je nesreća i sramota koja je zadesila Neru, uništila njezinu ljepotu i slomila njezin ponos.

Kad je uzdignute glave ušla u dvoranu, ponosno i nešto prezirno pogleda svoje goste.

Prvi stajaše Dvojković, odjeven u odoru od crnog baršuna. Njegovo lice nije izgubilo zadovoljni izgled. Ostao je svjež i gibak kakav je bio

W

prije godinu dana. Poklonio se Neri svojim vazda otmjenim poklonom, pogledao je prijatno kao da joj je najveći prijatelj i stao naizust govoriti:

– Vaša milosti, po nalogu Njezinog veličanstva kraljice i po vlastitom svom nagonu i uvjerenju čast mi je vašoj milosti, u ime našega gradskog suda na čelu sa sucem Krajačićem i u ime gradskog notara Salea, izreći duboko žaljenje što je vaša visost morala prepatiti tako veliku nepravdu. Nesreća je htjela da vaša milost bude krivo optužena, pa smo tako i mi bili zavedeni. Žalimo sve što se dogodilo i priznajemo da nije bilo nikakva povoda ni najmanjoj sumnji protiv vaše milosti. Molimo zato vašu milost da sve to zaboravi i da nam oprosti.

– Ima događaja koji se ne mogu zaboraviti, ali kad me netko zamoli da mu oprostim i prizna da mi je učinio krivo, ja mu opraštam – reče Nera.

Slijedila je ceremonija koja je Neru iznenadila. Dvojković se sagne i poljubi joj ruku, iza njega to učini notar Sale, zatim suci koji su je nekoć sudili. Posljednji priđe Krajačić. Bijedno je izgledao. Mršav i blijed, a male grozničave oči neprestano su mu igrale. Maleno tijelo sasvim se pognulo. Kad je vidio da mora slijediti primjer Dvojkovića, u velikoj neprilici stade griskati blijede uske usne. Nera opazi da mu ruke dršću i da silom čini ono što je učinio Dvojković. Najzad se ipak sagne i poljubi Neri ruku, onu ruku koju je nekad dao vezati lancima. Nera je razabrala da u očima svih što su stajali oko njih taj čin izgleda kao najveća zadovoljština koju je mogla doživjeti. Onaj strašni siloviti Krajačić koji nije znao kakve bi muke smislio za Neru i koji je nestrpljivo očekivao dan kad će nad njom prekinuti štap i zapaliti lomaču, taj Krajačić sad se morao pred njom pokloniti i smjerno joj poljubiti ruku. U taj čas srela se Nera s pogledom svoga bivšeg vjerenika baruna Ive Skerleca. Premda se svladavao, nije mogao sakriti uzbuđenje. Ipak je prišao, promucao nekoliko nerazumljivih riječi i poljubio joj ruku. Zatim priđu grofice Auersperg i Čikulini. Izgledale su vrlo ljubazno, pozdravile Neru tako srdačno kao da su oduvijek bile njezine najbolje prijateljice.

Slijedili su i prijatelji i znanci. Kad je Neri prišao Tito Krajačić, ona mu pruži obje ruke, a kad je ugledala Sandu, kćerku suca Krajačića nježno je zagrli i šapne:

– Želim s tobom mnogo razgovarati.

W

Oglasi se Krsto Oršić, veliki župan zagrebački: – Milošću Njezinog veličanstva kraljice koja ne podnosi ne pravdu

danas je našoj štićenici podijeljena zadovoljština za sve stoje nevina prepatila. Što je bilo, neka je izbrisano! Molim vaše milosti da prihvate moj poziv i ostanu kod mene na večeri.

Polako se medu gostima razvilo veselo raspoloženje.

NENADANI GOST.

Prije večere gosti se raziđoše perivojem. Stari barun Skerlec sjeo je na klupu s groficom Ivkom Oršić. Pušeći smotku, stao je pripovijedati kako mu je drago stoje Nera danas opet uvedena u društvo.

– A što kažete za kraljičinu dobrostivost prema Siniši? – Ništa nisam čula – odvrati grofica Oršić. – Kraljica gaje pomilovala. Grofica Oršić se trgne i nehotice joj padne pogled na Neru koja je na

te riječi problijedila, ali usprkos svemu mirno gledala u baruna Skerleca.

– Kad ga je pomilovala? – zapita grofica kao da nije razabrala kako se ta vijest dojmila Nere.

– Prije dva tjedna i on je odmah pušten na slobodu. Ali nije samo to. Vladarka mu je vratila čast kapetana Slavonskog bataljona. Tako je on pred svijetom ponovno ono stoje i bio.

– Dakako, ali ono što je počinio ne da se izbrisati – doda grofica i pogleda Neru. Ona se, međutim, već izgubila u gustom drvoredu.

Osjećala je da mora biti nasamu. Gotovo je trčala perivojem, dolje, prema šljiviku, prema cesti. Tu je sjela u gustu sjenicu od vinove loze. Njezina je duša drhtala. Sama nije znala zašto ju je obuzelo takvo uzbuđenje. Čas je osjećala sreću stoje Siniša tako nenadano pomilovan, čas se opet osjetila neizmjerno nesretnom. Osjećala je da mora ostati ovdje sakrivena kako bi se umirila i ohrabrila.

Sad je shvaćala zastoje grofica Terka htjela da se ona vjenča. Znala je da će ga osloboditi.

Nera se zagledala u sunce stoje zapadalo. S ceste je dopirao topot jahača. Njezino uho prisluhne: tko se tako silno žuri?

W

Nerinu dušu obuzme čudni nemir. Njezino srce stade jače udarati u grudima.

Ona ustane, izađe iz sjenice i pogleda niz cestu. Oblak prašine dizao se za konjem i obavio konjanika koji je projahao pokraj nje. Sagne se da vidi tko je. Tek je graba dijelila od ceste. U taj čas konjanik trgne konja. Muškarac u vojničkoj odori skokne sa sedla, udari preko grabe i stane pred Neru.

Visok je, širokih ramena, garava blijeda lica, visoka čela i tamnih dubokih očiju. Nijem stajaše pred njom, a oči mu se upiljiše u nju.

– Siniša! – dahne ona. Nekoliko trenutaka kao da su se izgubili. Svijet se oko njih okretao,

nebo tamnjelo, a svijest tonula u zaborav. Nera nesvjesno podigne obje ruke. Siniša prihvati pružene ruke i htjede nešto reći, ali mu riječ zamre na usnama.

Sunce se spustilo na zapad. Sive magle obavile su oko njih svoje sivilo. Plakali su iskreno i bolno kao djeca...

Siniša se spusti do njezinih koljena, nježno skine njezine ruke s lica, privuče ih na svoje grudi i šapne:

– Nero, koliko sam sreće proživio putem misleći na ovaj čas! – Naslutila sam te tek tada kad sam čula topot konja. Ovako divljeg

jahača čula sam samo jedanput... – Kad sam te oteo i nosio na svojim grudima! Kako sam sretan,

Nero. Uvijek sam bio sretan otkako sam ljubio tebe! I tada kad sam lutao po gorama da nađem odaha svojim patnjama.

Najsretniji sam bio onoga dana kad dođoh u tamnicu – jer sam znao da i ti katkad misliš na mene.

– Mislila sam... – Tako sam osjećao. Više puta u najvećoj tišini i miru nešto me trglo,

moje je srce zakucalo burnije, a neka neizmjerna dragost kakvu nisam poznavao ispunila mi grudi. Tada sam bio uvjeren da ti misliš na mene.

– Mislila sam ali... – Ništa ne reci što bi moglo biti žalosno. Pusti me da pred tvojim

nogama osjetim svu sreću ovoga časa. Nera je ušutjela i prepustila mu svoje ruke. On ih je cjelivao i gledao

joj u oči kao putnik koji se stao oporavljati obamrijevši od žeđi.

W

– Kako si lijepa! – šapne Siniša nakon kratke šutnje. – Od više lijepa!

– Ljubio si me i tada kad nisam bila lijepa! Tada sam prvi put osjetila da moje srce laže kad te mrzi. Htjela sam više puta da ti se bacim na grudi i rasplačem.

– A ostala si hladna poput kamena. – Nisam mogla drukčije. – Zašto? – Ne znam ni sama. Mrak se spustio oko njih, drveće im se pričinjalo kao tamne sjene.

Gore u dvorcu planuše svjetiljke. – Moram ti nešto reći, Siniša – započne Nera. – To moraš saznati iz

mojih usta. – Što? – Prije pet dana ja sam se vjenčala. Nera suspregne dah. Upre oči u njegovu tamom obavijenu pojavu. Kao daje umro. Nijedne kretnje – ni daha – ni disaja. Hladni srsi prođoše njezinim tijelom. "Sad je sve svršeno", pomisli

ona. "Terka je imala pravo. On će me ljubiti samo dotle dok sam djevojka. Sad je sve svršeno. Izgubila sam ga. I bolje je tako! Zar da ga ubija beznadna ljubav, a on bi mogao biti tako sretan i uz drugu zaboraviti svoju prošlost. Uz mene mora uvijek misliti samo na svoj čin..." Ali prestraši je njegova nepomičnost. U mraku pod sjenicom razabirala je obrube njegove visoke snažne pojave, ali ta kao da se stvorila kamenom. I stoje duže trajala ta njegova ukočenost, njezina je duša više drhtala. Već ju je obuzimao očaj. Odlučno priđe posve blizu i u tami opazi daje pokrio lice objema rukama. Nera otrgne Sinišine ruke s njegova lica i upita napola jecajući:

– Siniša, što si zanijemio? – Što da kažem? – odvrati on slomljenim glasom kakav još nikad

nije čula od njega. On istim glasom nastavi: – Smijem li ja – mogu li ja štogod reći? Imam li kakvih prava? Jesam li ikada smio nadati se da – da bi ti bila moja?!... Nemam prava ništa reći... A ipak me boli, Nero, boli...

Ne dovrši, nego umukne. Vrati se prijašnja ukočena tišina. Nera se borila s očajničkim plačem i šapne:

W

– Ti ćeš me lako zaboraviti! – Zaboraviti?! – klikne on i uhvati je za ruku. – Svaki djelić moje

duše i svaki komadić moga tijela ispunjen je tobom. Ja više nisam svoj, pretvorio sam se u tebe, shvaćaš li to, Nero?

Ti sama ne znaš što govoriš, sama ne vjeruješ u ono što si rekla. Ili me nisi nikad ljubila!

– Sada, pošto sam to učinila?... – Ništa nisi učinila, imala si možda pravo na to, a ja imam pravo da

te ljubim i da patim. Siniša ustane, pruži joj ruku i reče: – Smijem li te svake godine samo jedanput vidjeti – na današnji dan? – Još ti nisam rekla ono što ti moram reći. – Neću podnijeti, Nero! Pusti me! Ona ga nježno prisili da sjedne. – Ovih dana zbile su se neobične stvari. Jedne večeri stvori se preda

mnom gore u perivoju Terka. – 1 sad mu Nera ispriča kako ju je Terka iznenadila, kako je putem iz Beča našla baku i kakav je stavila uvjet da joj vrati staru groficu, a onda završi:

– Isprva sam mislila da moram uzeti markiza Lamellinija, Genovežanina koji me je već davno htio zaprositi. Ali nisam se mogla odlučiti. Progonio me užas da nekog uzmem za muža, a ljubim tebe. Tada mi dođe na pamet mladi vitez Hofberg i ja ga zamolih neka mi pomogne da fingiramo vjenčanje s kojim njegovim slugom. Ali plemeniti mladić ponudi mi sam svoju ruku i svoje ime i dade mi pismeno da nikad neće tražiti da budem njegova žena. – Tko je taj vitez?

– Tvoj prijatelj iz tamnice. – Moj prijatelj iz tamnice? Ne poznam ga. – Lijep, visok mladić koji je s tobom proveo više mjeseci. – Ne, sa mnom u tamnici nije bio nitko. Tog mladića ne poznam. – Ali, on je tvoj najbolji prijatelj. – Vjeruj mi da ga nisam poznavao. – Pričao mije o tebi, o tvojoj ljubavi prema meni... – Onda je to spletka grofice Terke.

W

– To je nemoguće. Taj mladić učinio mije plemenitu uslugu i odmah nakon vjenčanja otišao k tebi u Beč da ti odnese pismo i da te obavijesti što se dogodilo.

– Taj je čovjek Terkino sredstvo i ništa drugo. – Slušaj kako sam se s njim upoznala – reče Nera i stade mu

pripovijedati o svom prvom sastanku s mladim vitezom. – Vidjela sam njegovo uzbuđenje, vidjela sam kako je probli jedio od

ljubomore na grofa Meška. Bljedilo, plač i ono uzbuđenje kakvo vidjeh u njega ne da se umjetno prikazati.

– Ako je tako, onda je to očito neki mladić koji se u tebe zagledao – ali ga ja nikad nisam vidio. Možda se predstavio za mog prijatelja da lakše dođe u tvoju blizinu.

– Sada doista ne znam tko je taj čovjek i zašto se tako ponio... – A ti si mu dala za mene pismo? – Jest, i pisala sam ti sve što se zbilo. Oboje su šutjeli i razmišljali o mladiću koji se tako neobičnom

varkom uvukao k Neri i ponio tako zagonetno. – Menije doista svejedno tko je – samo kad sam spasila baku i kad

uza sve to, nemam muža. – Znam, Nero, da nas dijeli jaz koji se ne da pregraditi, a ipak! Ali,

sad moram poći. Tebe, možda, čekaju u dvorcu. – Nećeš otići, Siniša. Ostat ćeš tu. – Kako? Da pođem gore? To je nemoguće! – Moguće je! Prvi put nakon godinu dana danas imamo goste.

Kraljica je naredila sucima i gradskoj gospodi da me za mole za oproštenje. I dođoše svi koji su me nekad prezirali i urotili se protiv mene. Na okupu su svi koji su me mrzili i ponizili. Dođi!

– Nero, to je nemoguće! Ne mogu gledati te ljude. A što bi rekli tvoji štićenici?

– Za one gore ti si opet čist. Prepatio si kaznu, kraljica ti je vratila tvoje časti – dakle, opet si dobio sva društvena prava.

Za nas dvoje nije tako. Što je bilo, ne da se oprati – mi nikad ne možemo biti svoji. Ali zar da oduzmemo sebi tu jedinu sreću da katkad jedno drugom kažemo svoje boli, pa makar sa mo jednim pogledom? Dođi, Siniša!

W

Siniša se sagne k njoj, a ona se glavom dotakne njegovih grudi. Osjeti daje čvrsto privinuše dvije jake ruke. Osjećala je da su snažne i da se sva izgubila u njima. Osjećala je njegov drhtaj i burno divlje kucanje srca. Svaki kucaj dirnuo se njezine duše i prošao njezinim tijelom kao da je tko miluje. Slatko je bilo slušati kucaje njegova srca i drhtaje njegovih grudi iz kojih je izlazila opojna slast i zatalasala čitavim njezinim mladim bićem.

Držao ju je svojim rukama kao škrtac najdragocjenije blago. Svega ga obuze besvjesna sreća u kojoj nije ništa drugo znao ni mislio osim daje ona posve blizu...

– Ne mogu htjeti ništa drugo nego što ti hoćeš! – Dođi, idemo gore! – Netko hoda ovuda? – Očito me traže. – Pođi im u susret! – A ti? – Doći ću cestom. Neću da te zli ljudi vide sa mnom. – Posve sam zaboravio na konja. Čini se da pokraj ceste pase.

Uzjahat ću ga i doći u dvorac. – Do skorog viđenja, Siniša! On lako stisne njezinu ruku i pođe prema cesti gdje je pasao njegov

osedlani konj. Siniša uhvati za uzde, onda pogleda za Nerom. U tami je razabirao kako se među drvećem gubi njezina svijetla haljina. Naslonio se na konja prisluškujući kako za njom šušti lišće...

ODMAZDA.

Iščezne Nerina svijetla haljina, a Siniša skoči u sedlo. Pričini mu se da čuje srditi glas. Pritegne uzde i sustegne dah. Iza

drveća odjekne prigušeni krik. Siniša preskoči s konjem grabu i zatjera ga u šljivik. Posve blizu čuo je uzbuđen Nerin glas. Mladić sjaha s konja, pohita bijelim puteljkom i opazi Nerinu haljinu. S nekoliko skokova preskoči tratinu i opazi da grof Vojkffy stoji pred Nerom i čvrsto je drži za ruke. Ona se otimala u prigušenom bijesu.

– Grofe, ako me ne pustite, vikat ću i osramotit ću vas.

W

– Samo vičite. Tko će vam vjerovati da niste sa mnom pošli dobrovoljno ovamo.

– Vi ste podli, pustite me! – Oprostite, ali ne mogu drukčije. Čekao sam godinu dana da budem

jednom s vama ovako na samu. – Grofe, skupo ćete to platiti! – Neka se na mene sruši nebo, ali ja vas ne puštam! Siniša uhvati grofa objema pesnicama i gurne ga od Nere takvom

snagom da je udario o jedno stablo. – To je već drugi put što sam vas ulovio kako kontesi drzovito

dosađujete. Savjetujem vam da to treći put ne pokušate. – Kojim se pravom vi namećete za kontesina branitelja?! bijesno

upita Vojkffy. – Najprije ću damu otpratiti gore, a onda ćemo nas dvojica

obračunati. Odmah ću se vratiti. – Izvolite, konteso – okrene se Siniša k Neri i ponudi joj ruku da je

povede u dvorac. – Što će se sada dogoditi? – upita ona Sinišu kad su se uspinjali u

dvorac. – Neka me pozove na dvoboj ako se osjeća uvrijeđenim. Kad su stigli u dvor, opaze daje Vojkffy došao za njima. Siniša otprati Neru do stuba, a on se okrene grofu: – Ne želite li sa mnom razgovarati? – Želim, ali ovo mjesto nije za to pogodno. – Ako me zovnete na dvoboj, to možete i ovdje. Bit ćemo brzo

gotovi. Vojkffy je htio odgovoriti, ali ga prekine štropot kočije i bučni

glasovi. Netko je stigao u dvorac. Siniša pogleda u drvored odakle je dolazilo društvo i povuče se k ulazu. Najednom opazi Filipa koji je također izašao da vidi tko je došao. Obojica padoše u zagrljaj. Filip je bio izvan sebe od sreće. Plakao je, smijao se i povukao Sinišu u vratarovu sobu da ga se nagleda i nasluša, da mu kaže sve stoje doživio.

Dotle je kočija stala pred dvorcem. Grof Vojkffy skočio je na stepenicu kočije i razgovarao s Terkom. Uz kočiju su jahala oba Genovežanina.

– Što vas nosi ovamo, grofice? – šaptao je Vojkffy Terki.

W

– Znam sve. On je došao u Zagreb i ravno odjurio k njoj. – Našao sam je dolje u perivoju i, čudnovato, on je već bio tamo. – Jesu li već zajedno razgovarali? – Ne znam. Njegov je konj još dolje, dakle nije mogao davno

prispjeti. – Pohitala sam za njim. Našla sam dobru izliku, tobože sam donijela

Neri pozdrav od kraljice i da joj čestitam na udaji! – Na udaji! – Nikome nije rekla da se udala. Ona to taji samo zato da on ne

dozna. A što ste vi tako smrknuti? – Prije godinu dana bio sam za njom poludio. Sad se to ludilo vratilo,

a vi velite da se udala. – Zakasnili ste, dragi grofe, ali možda će tek sada biti po željna. Ne

klonite duhom. – Razočaran sam. – To će se dogoditi i s njim. Vi ste dužni da mi pomognete! – A što tu rade Genovežani? Markiz je uvrijeđen jer je od bijen. – Prisilila sam ih da dođu jer nisam htjela za njim ići sama. Prevarila sam se u računu – držala sam da će ga pustiti na slobodu

tek za mjesec dana, ali mije car Josip pokvario račune. Njegova briga za kontesu vrlo je dirljiva – nasmije se Terka. – Čak je i za Sinišu intervenirao. Bojim se da se tu krije nešto drugo. Gosti su upravo bili pripravni da posjedaju oko prostrtog stola kad

sluga najavi groficu Terku Erdody. Svi su bili iznenađeni, a najviše njezin muž.

– Zar nisi otputovala u Beč? – upitao ju je. – U posljednji čas morala sam odustati od puta – odvrati ona i

pokloni se domaćici grofici Ivki Oršić koja je ljubazno primi. Sve se klanjalo lijepoj mladoj dvorskoj dami. Ona je zaokružila

pogledom po dvorani i odmah primijetila da nema Nere i Siniše. Terka pođe prema groficama Auersperg i Čikulini, nasmiješi im se

ljubazno kao da sja od sreće što ih ponovno vidi i reče Auerspergovoj: – Vi ste uvijek svježi, uvijek lijepi i mlađahni. – Još nisam u godinama u kojima žena gubi te osobine odvrati

grofica Auersperg čije je lice također poprimilo ljubazni izražaj.

W

– A kako ste vi, grofice? – obrati se Terka grofici Čikulini. Niste li se još zaručili s barunom Skerlecom?

Grofičino se lice produlji od bijesa, ali ona složi usta na smiješak koji joj je iznakazio lice.

– Gine za mnom, ali neću da budem na putu njegovoj dvorskoj karijeri – reče ona. – Ja sam u nemilosti kraljice zbog one istrage kod Van Swietena. Zapravo, nisam bila ništa kriva. Stara grofica Ratkay doista mi je povjerila da ju je Nera otrovala, samo da prije može doći do njezina imetka, a Van Swieten mije u lice doviknuo da lažem. On je branio Neru pa što ću!

– Vi još danas tvrdite da vam je to rekla grofica Ratkay? – To ću priseći i na samrtnoj postelji. – A da vas tko pred kraljicom opravda? Biste li tada mogli poći za

baruna Skerleca. – Tada bih mogla. – Pouzdajte se u mene. Nastojat ću da opet dođete u milost na dvoru

– reče Terka i upita groficu Auersperg: – Znate li tko je još ovdje osim mene? Lijepi Siniša! To ime poput groma osine groficu. Jedva svlada uzbuđenje i odvrati

naoko mirno: – Nismo ga vidjeli. – Da, nema ga u dvorani. Gle, i Nere nema, a ja joj imam isporučiti

važnu poruku. Grofica Auersperg sumnjičavo pogleda kao da ne vjeruje Terkinim

riječima. No Terka je gledala tobože u dno dvorane i ispričala se da još mora nekog pozdraviti.

– Što znači to da mi nudi svoju milost? – čudila se grofica Čikulini. – Nešto je zasnovala. Očito, Nera njoj opet smeta. Uostalom, ne

vjerujem da je Siniša ovdje, ali ona ga preda mnom spominje iz puke zlobe. Spremila sam ga u tamnicu da ga mogu imati za sebe, a ona je ubrala plodove. To je prva stvar u životu koja mi je loše uspjela.

– Nisi li opazila kako dugo nema baruna Ive? Bojim se da se opet ne vrati k Neri! – reče grofica Čikulini.

Grofici Auersperg došao je u susret Genovežanin i započeo s njom razgovarati talijanski, na što se grofica Čikulini udaljila i pošla u salon koji je dijelio veliku blagovaonicu od odaje za konverzaciju.

W

Grofica je instinktivno pošla onamo i gledala okolo tražeći baruna Skerleca.

Doista, iz salona za konverzaciju čula je njegov i Nerin glas. Ona sjedne na divan, uzme knjigu s bakrorezima i stane je

pregledavati slušajući njihov razgovor. – Posve je suvišno da se ispričavaš – čuo se Nerin hladni glas. – Oprosti, ja sam ti rođak, a bio sam i tvoj vjerenik. – Uza sve to nije potrebno da govorimo o prošlosti. – Vrlo je potrebno, Nero. Moram ti reći da me ona muči. Nanio sam ti veliku nepravdu. Možda te nitko nije uvrijedio kao ja. – Zato sam ti vratila prsten i slobodu. Dakle, ništa ti nisam ostala

dužna. – Napustio sam te u onom strašnom času. Morao sam ipak nešto

učiniti za tebe. Ali nisam mogao. Sve je bilo protiv tebe, sve je izgledalo kao da si doista zaražena magijom.

Nera se nasmiješi: – Zašto ti je priroda dala tako plosnato čelo? Mislim da svi koji imaju plosnato čelo imaju i plosnatu pamet.

– Nije plemenito da mi se rugaš u ovom času. – Kako to svečano zvuči? Zar ovaj čas ima za tebe kakvo značenje? – Nero, molim te, saslušaj me. Nigdje nemam mira. Mnogo sam ti

skrivio, ali dopusti da to ispravim. Budi mi opet vjerenica – i sve će biti popravljeno i zaboravljeno.

– Tražiš li odgovor na to? – Iskren odgovor. – Dobro. Tebe nikad nisam ljubila. Tek sad znam stoje ljubav. Samo,

čekaj da svršim. Bila sam dobra prema tebi, a zaručila sam se s tobom iz prkosa prema kapetanu Siniši. Sad mi je drago što je bilo tako jer bih te sad prezirala da sam te ikad ljubila.

– Nero, nisam li zbog tebe toliko trpio? – Vidio si da oko mene oblijeću Vojkffy i drugi – i ti si trpio zbog

toga. Onog dana kad sam bila optužena da sam sakrila Kušenku i kad je baku udarila kap, prestadoše tvoje patnje.

Savjetovao si mi da se ispričam Krajačiću i da ga molim za oproštenje. A zašto? Zato što ti ne bi mogao uzeti djevojku o kojoj se misli daje vještica! Bila sam osoba koja je radila protiv zakona. Vratila

W

sam ti prsten i ti si lijepo – da sebe zaštitiš – potvrdio sucu kako ti isto tako misliš da sam te opčarala ljubavnim napitkom.

– To sam tada mislio... – Mene su navlačili kao posljednju zločinku, mučili su me,

oduzimali mi hranu i vezali me lancima, a ti nisi za mene učinio ništa. Zabavljao si se s groficom Čikulini. I odlučio si se s njom oženiti. Ali njoj se dogodila neprilika. Van Swieten je otkrio da me je, preodjevena u seljanku, htjela krivo optužiti.

Na to su ona i njezina prijateljica grofica Auersperg pale u nemilost. I onda si se najednom odvratio od grofice jer više nije imala izgleda da bude dvorska gospoda! Kasnije je vladarica mene oslobodila, a ti si i dalje šutio. Sad kad mije ona dala i društvenu zadovoljštinu – sad kad mi svi moji neprijatelji, velikaši i dostojanstvenici moraju ponovno dati onu počast u društvu koju sam imala prije – sad ti dolaziš moliti za oproštenje. Sad mi, štoviše, nudiš svoje ime i ruku. Uvijek računaš na dobre kamate! Kad bih te i ljubila, morala bih se zgroziti nad takvom plitkom kramarskom dušom. Evo, to je moj odgovor.

Barun je zurio u pod. – Hvala, gospodine barune, na vašoj velikodušnoj ponudi. Ljubim i štujem čovjeka koji ima sve one odlike što vama ne dostaju. – Sinišu? – Vrlo dobro pogađate. Nera ustane i pode u mali salon. Tu zateče groficu Čikulini koja nije

dospjela pobjeći. Kontesa je opazi i zovne baruna: – Ivo, tu je barunica Čikulini. Možda će opet u kraljice steći milost,

pa se tada možeš predomisliti i ponovno se s njom vjeriti. Nera pode u dvoranu gostima. Barun Ivo ustane i ne osvrnuvši se na groficu, iziđe na druga vrata. Jedva stoje Nera ušla u dvoranu, sluga najavi: – Kapetan Siniša! Sve kao da je ošinula munja. Laki trzaj prođe dvoranom. Sve oči

upriješe se u zatvorena vrata ispred kojih je stajao Siniša u crvenoj vojničkoj odori. Njegovo snažno tijelo, tako ponosno, pružilo se uvis raskrilivši široke grudi, raširivši ramena na kojima je gizdavo počivala crna glava garave puti, crne kose i plemenitih očiju.

W

Žene su ga gledale požudno, a iz očiju muškaraca virila je zavist. Ušao je mirnim gipkim kretnjama, naklonio se vojnički, a tada odlučnim i sigurnim koracima pošao grofici Ivki Oršić, poklonio se i predao joj pismo.

Sve su oči slijedile Sinišine kretnje, a onda radoznalo promatrale pismo. Siniša je pred groficom Ivkom stajao nijemo i nepomično. Pošto pročita i složi pismo, grofici se lice ugodno nasmiješi. Pruži Siniši ruku i reče:

– Vi ste naš gost! Zatim pruži pismo grofu Adamu. – To je zapravo bilo za tebe. Oprosti što sam ga otvorila. Van Swieten ti piše. Grof Adam uzme pismo i stade ga čitati. Kraljičin liječnik pisao je

grofu Oršiću kako je kraljica pomilovala Sinišu. "Vi ste okajali svoj nepromišljeni čin djetinjstva – rekla je kraljica

Siniši – a budući da naša država treba vaše velike vojničke sposobnosti, vraćam vam mač. Upotrijebite ga na obranu kraljice i države! – Tako je kraljica ponovno uspostavila u časti našeg nesretnog mladog kapetana. Molim vas, ne prezrite ga. Zaboravite ono što je u času uzbuđenja učinio za svoju majku. Neka vam bude dovoljno da on danas zbog tog čina pati više nego itko drugi na širokom ovom svijetu. Budite obzirni prema njemu i njegovim patnjama.

Budete li mu pred društvom predali svoje oproštenje, bit će to od vas plemenito, a njemu će biti lakše. Zauzimam se zato što sam ga nekoliko puta posjetio u tamnici i s njime iskreno govorio. Upoznao sam njegovu prelijepu dušu i čisto poštenje kakva ima malo na svijetu. To vam zaista ovom zgodom javljam da ću još ovog ljeta, možda i vrlo brzo, u Hrvatsko primorje pa tom prigodom namjeravam i vas posjetiti."

Grof Oršić letimice je pročitao pismo, a onda pružio obje ruke Siniši

i čvrsto ih potresao. To učini i veliki župan Krsto Oršić. U napetosti koja je zavladala nitko nije pravo znao što da učini: da li

da slijedi primjer grofova Oršić ili ne. Terka se sagne grofu Vojkffyju i šapne mu prilično glasno da su čuli

neki u blizini: – To je nevjerojatno! To je mistificirano!

W

Kako se dvorska gospoda zgražala, neki su se povukli, ali su Tito Krajačić i Malakoczy ustali i pošli k Siniši pruživši mu ruke.

Uskoro je u dvoranu ušao barun Ivo Skerlec. Mirnog izražaja na licu, kao da se nije ništa dogodilo, pode k Siniši i srdačno ga pozdravi.

Društvu je odlanulo. Svi su znali da barun Skerlec to ne bi učinio da Siniša ponovno nije u milosti vladarke, a on kao dvoranin kraljice to sigurno dobro zna.

Nera je stajala medu zastorima na pragu malog salona. Nitko je dosad nije opazio. Sad je izašla u susret Siniši, osmjehnula mu se i pružila ruku.

U društvu je nastala tišina. Prije godinu dana Siniša je svima priznao da ljubi Neru i da se zbog

nje odjenuo u "đavla" i oteo je naočigled gričkog puka. Sad su ih prvi put nakon onoga događaja vidjeli licem u lice. I riječ im je zapela na ustima, a na licima se odrazilo napeto iščekivanje...

Svi opaziše da je mladi kapetan poljubio Nerinu ruku sasvim drukčije nego ostalim gospođama, da se dublje sagnuo, a gospođe su prisizale da je rukoljub trajao dulje nego što je pristojno... Oboje nisu rekli ni riječi. To je udvostručilo napetost. Tišina je bivala sve neugodnija.

Sad se uspravi lijepa Terka. Poput zmije podigne glavu, priđe im i pogleda ih sa smiješkom.

– Dopustite da vas i ja pozdravim! – reče Terka neobičnim glasom, uzme Neru ispod ruke i zluradim smiješkom pogleda Sinišu:

– Oprostite, gospodine kapetane, što vam je otimam, vi ste s lijepom domaćicom dosta dugo razgovarali dolje u perivoju.

"Zastoje onda Siniša pozdravio Neru kao da su se sastali tek ovog časa?" pitali su se svi i pridometnuli tome stotinu svojih misli. Ali Terka, kao da ništa nije opazila, obrati se Neri:

– Još nisam imala prilike da vam čestitam na udaji. Hoćete li mi predstaviti svojeg supruga?

Zapanjeni gosti su, ponovno ušutjeli. – Tu vam želju ne mogu ispuniti. On je odmah nakon vjenčanja

ostavio Hrvatsku. Gosti su se nijemim pogledima pitali što to znači. Ona se udala! A uz

to je njezin muž već otputovao? Zašto nije odmah rekla da se udala?

W

Terka je Nerinim odgovorom bila najviše zapanjena, pa ju je povukla u stranu i tiho upitala:

– Jeste li rekli istinu? Vaš je muž otputovao? – Jest, istina je. – S kim ste se vjenčali? – Vi tone znate?! – Vjere mi, ne znam. U vjenčanom listu čitala sam ime baruna

Hofberga. – Kao da mi ga niste vi poslali! – Nisam. – Zašto tajite? – Vi znate da sam bezobzirna. Rekla sam vam otvoreno sve svoje

planove. Zašto da vam to zatajim? Tko je taj čovjek? – Neki plemić iz Beča. – Recite kako izgleda. – Visok je, vitak, vrlo mlad, dugoljasta blijeda lica i plavih očiju. – Vi ga prije niste poznavali? – Ne. – A zašto ste se s njim vjenčali? – Zato što ste od mene tražili da se udam. Udala sam se za čovjeka

koji je poljubio samo moju ruku. Lijepo Terkino lice problijedi. – Vi ste, dakle?... Njezina su usta zadrhtala kao od želje da ugrizu Neru. – Koliko ste tom mladiću za to platili? – Ništa. On mi je to rado učinio jer zna da ljubim čovjeka kojega

nikad ne mogu uzeti. – A vi ste mu rekli zašto se morate vjenčati? – Donekle, ali nisam spomenula vaše ime. – Vi ste me prevarili! – Nisam prevarila, već nadmudrila. – Zna li Siniša za tu prividnu ženidbu? – Zna. – Mislila sam da je današnjim danom završen rat između nas dvije,

ali vidim da nije. Pazite, konteso, da u tom boju ne budete ipak vi pobijeđeni. Dosad nisam znala daje moj protivnik isto tako jak kao ja.

W

Sad ću se baciti u borbu divljom sna gom i brzinom kojoj vi niste dorasli.

Onda njezina ruka uhvati Nerinu, a usta su joj govorila slatko i glasno:

– Vladarka je uvijek osobito mnogo pitala za vas pa vam moram čestitati.

Uto domaćica pozove goste na večeru. Gospoda su tražila gospode da ih povedu k stolu. Pritom je svaki izabrao onu koja mu je bila najbliže. Grof Vojkffy pristupi Terki:

– Moram vam reći mnogo toga. Danas na večer počinio sam dolje u perivoju ludost i ne bih smio sjesti za ovaj stol.

Ali drzovitost je moja najkorisnija krepost. – Čujte, grofe, ona je još djevojka! Vjenčala se samo pri vidno. – To je zaista zagonetna udaja. Svi su upravo presenećeni i nitko ne

zna kako da to objasni. – Neka vas za to ne boli glava. Zašto se vjenčala to je malenkost, ali

recite mi žedate li još uvijek za Nerom? – Osobito otkako znam da nije imala muža. – Možete li mi dati riječ da ćete se na bilo koji način ušuljati još

noćas ili sutra u njezine odaje? – Priseći ne mogu, ali ću pokušati, na to prisižem. – Dobro, sad mi još recite poznate li baruna Hofberga? – Ne, za to ime nikad nisam čuo. – Menije to ime vrlo dobro poznato iz Beča, ali ne poznam mladića.

Mora da je veliki glupan. To je, naime, njezin muž koji je poslije vjenčanja odmah otputovao. Kad bih ga mogla pronaći, ne bih se oslanjala na vas. Ali imam dobru policiju,

mnogo bolju nego sama vladarica. Otkrit ću ga, pa bio na kraj svijeta. U vas se odviše ne pouzdajem.

– Prisiljavate me da se prenaglim i počinim ludost... – Svejedno mije. Ako nećete vi, onda će on. Odmah sutra poslat ću u

Beč Tomu. On će ga naći. Hofbergovi imaju pristup na dvor. Predusretnete li ga, tada je, naravno, pobjeda vaša.

Dotle gosti posjedaše oko stola. Groficu Oršić vodio je Siniša, stoje svako smatrao za osobitu počast kapetanu, a Neru je vodio Tito.

W

S druge strane Nere sjedila je Sanda. Njezino ljepušno okruglo lice nije se ništa promijenilo. Samo je izražaj lica bio ozbiljniji, a plave oči nešto manje vesele. Ali njezina plava kosa sjala je kao nekad.

– Kako si živjela otkako se nismo vidjele? – upita je ljubazno Nera. – Kad je bila provedena istraga protiv oca, živjela sam na selu.

Istražitelji su rekli da oca ništa ne tereti – i opet ga uspostavili. Sada smo opet na Griču.

– A Francesko? Kad je kraljica tebe oslobodila optužbe, pustili su i Franceska. Ali

otac je zabranio da on dolazi u kuću, a menije zaprijetio da će me ubiti ako s njim drugujem.

– Pokorili ste se? – Ne drugujemo, ali se ljubimo kao i prije. – A Dvojković? Zar nije tražio da pođeš za njega? – Kad je došao iz Beča, najednom se zahvalio na mojoj ruci. Nikom ne dugujem toliko zahvalnosti kao njemu. – A što ćeš sada? – Čekam da Francesko dobije svoj dio od oca. Tada ćemo pobjeći i

vjenčati se. Otac Smole obećao je da će nas vjenčati protiv volje roditelja. Možda i ne znaš daje i otac mog Franceska protiv našeg vjenčanja. Zato mu i ne da imanje koje bi on imao dobiti.

Obje djevojke nastavile su čavrljati o prošlosti. I drugi su razgovarali međusobno. Grofice Auersperg i Čikulini bile su šutljive. Osjećale su da danas one više ne sačinjavaju središte društva.

Ni Skerlec, ni sudac Krajačić, pa ni Vojkffy nisu bili razgovorljivi, ali je sve zamijenio Dvojković. Nikad nije bio u neprilici kad je trebalo nešto reći. Notar Sale promatrao je lijepe gospode smiješkom kojim je običavao osvajati sve ženske. Ali otkako je bio pod istragom, žene mu više nisu tako rado uzvraćale poglede i smiješke.

Poslije večere gosti izađu na terasu. Sa sljemenskih brda strujio je svjež zrak, pa su se svi osjećali udobnije.

U jednom uglu terase sjedio je Tito i razgovarao sa Sinišom. Najednom ga iza leda trgne Terkin glas. Sjedila je s Vojkffyjem, Genovežaninom, Dvojkovićem i još dvojicom mladih kavalira. Tito je čuo samo nastavak pripovijesti.

W

– Jednog je dana ta lijepa djevojka sasula svojoj baki u čašu otrov, od čega je starici pala kap. Tako se htjela dočepati staričina imetka.

Tito je već prije opazio da Siniša jednim uhom prisluškuje Terkinu pričanju pa ga nije začudilo što se kapetan okrenuo grofici i upitao:

– A tko je ta lijepa djevojka? – Zanimalo bi vas to? – dovikne mu Terka preko stola. – Vrlo. – Zašto, kapetane? – Jer znam nastavak te priče. Ako je zaista starica dobila neki otrov,

tada to nije učinila unuka, nego netko drugi. U taj tren Dvojković je htio ustati, ali se nespretno spotakne. Svi su

ga pogledali, pa i Siniša. Ali oni nisu razabrali ono što je Siniši bilo napadno. Dvojković je promijenio boju lica, a oči su mu postale nemirne.

"Taj je očito uzbuđen, ali zašto? Zar su ga se moje riječi tako neugodno kosnule?" pomisli u sebi Siniša.

Dobro ga promotri i nastavi: – Ako je stara umrla, a nitko nije bio prisutan – kako vi rekoste –

kako znate da je starica otrovana? – Ona je to nekom povjerila. – Sad već znam! Hoćete li da vam ispričam svršetak? – reče Siniša. – Neka lijepa i visoka gospoda zarobila je staricu i zaprijetila njenoj

unuci da će je ubiti, ako... – Evo naše lijepe domaćice! – upadne Terka vrlo bučno Siniši u

riječi i pode u susret Neri, samo da prekine Sinišine ri ječi. – Dođite, gospodo – obrati se Terka svom društvu – i za molite Neru

da nam dopusti malo plesati. Potražimo velikog župana, on će nam svirati.

Siniša je bio zadovoljan. Ono stoje htio reći bilo je grofici neugodno. Sad zna da on zna tajnu. To mu je bilo drago. Ovako je protiv grofice imao barem nekakvo oružje.

Svi su još bili na terasi kad netko dojaha pred dvor. – Glas grofa Meška – poveseli se Tito. Dolje je doista grof Meško pozdravio Oršića. – Mi smo vam pisali da dođete na večeru – ukorio je Meška grof

Adam.

W

– Oprostite, nisam dospio. Svega me zaokupilo gospodarstvo, ali ipak nisam htio da se ne odazovem pozivu baš danas kad imate tako odlične goste.

Meško se uspeo stubama. Njegova simpatična pojava, od-važni koraci i bistro visoko čelo ostavljali su ugodan dojam.

Kad je opazio Sinišu, gotovo se prenerazio od čuda. Ali odmah pohita k njemu i zagrli ga.

Kad se sa svima pozdravio i kad se društvo potisnulo u veliku dvoranu da vidi kako će mladež plesati, povuče se Nera s Meškom u samotni kut i reče mu:

– Toliko se toga dogodilo da ne znam gdje bih počela. Dugo vas nije bilo, a ja vas nisam htjela pozvati jer sam se bojala da biste me sprečavali u mojim osnovama.

Na prozoru što se otvarao na terasu pojavi se Genovežanin grof Fieschi s jednom mladom damom. Meško se trgne i poluglasno upita Neru:

– Genovežanin je tu? – Da, došli su obojica s Vojkffyjem. Zašto vas to uzbuđuje. – Mrzim ga od onog dana kad su bili u mojoj kući! – Grofe, da niste možda ljubomorni na svoju ženu? – Što vam pada na um? – Oprostite što sam to rekla. Mi smo prijatelji, a to ćemo i ostati.

Hoćete li me upoznati s groficom? – Hoću, samo dok mali nešto ponaraste – odvrati Meško i ponudi

Neri ruku. Odvede je u dvoranu u kojoj se plesalo uz svirku glasovira. – Vaša milost – čuo se glas ispod terase. – Gle, to je Lovro. Otkud ti u ovo doba? – Zvali su me da čuvam jednog mrtvaca. Kad sam izašao iz dvora,

sreo sam onog viteza s kojim se vaša milost vjenčala reče Lovro prostodušno.

– Gdje si ga vidio? – Dolje na cesti. – Što je radio? – Odjahao je dalje prema Stubici, a ja sam se vratio da to javim vašoj

milosti... – Dakle, vidite, on nije otišao u Beč – šapne Nera grofu.

W

– Čini se da je taj mladić u vas zaljubljen i zato vam je učinio tako veliku uslugu. Sad obilazi dvor da vas može katkad vidjeti. To je posve vjerojatno. Kad se zaljubimo, svi smo mi muškarci luđaci.

– Baš čudno govorite. Lovro je ostao na terasi, a Nera je s grofom ušla u dvorac. Jedva

uđoše, kad grof Vojkffy skoči kroz otvoreni prozor na terasu, uhvati Lovni za ramena i pogleda mu u oči:

– Ti si zaista dolje vidio muža svoje gospodarice? – Ja nisam vidio ništa – ništa. – Ugušit ću te ako ne kažeš što si rekao grofici. – Grof stisne

dječakov grkljan. Terka je stajala uz prozor i napeto slušala. Grof još jednom zapovjedi

Lovri da mu odgovori. – Da, bio je on – odvrati Lovro. Kad ga grof pusti, počne bježati niza

stube. – On je, dakle, u okolici?! – klikne veselo Terka. Dobila sam igru. – Što ste zasnovali? Ona se nasmije, uhvati grofa Vojkffyja pod ruku, a u očima joj

bljesne zadovoljstvo.

NA STRAŽI.

Svježa je i vlažna noć. Mjesec plovi po obzorju po kojem je razasuo svoj čarobni sjaj. Lovro ide cestom prema Stubici.

Hoda odvažno, ali se katkad ogledava. Krošnjato drveće u daljini pričinja mu se časomice poput velikih prikaza. Tada počne iz sveg glasa pjevati kao da sam sebi hoće zatajiti da se boji.

Pjeva zureći u mjesec. Sve mu se više čini da mu se mjesec smije. To ga tako iznenadi da prestane pjevati. Stao je brzati i, najzad, bježati.

"Zašto me strah?", pitao je dječak sama sebe. "Dosad me ničega nije bilo strah. Ni mrtvih."

Naglo se zaustavi. Pred njim se otvorila nova dolina obrubljena brežuljcima. Nigdje nikakva glasa. "Sve spava", pomisli Lovro. Prisluhne, činilo mu se da zemlja u snu diše.

W

"Zašto se bojim?" upita sam sebe. "Tko će mi učiniti što nažao? Ljudi spavaju, zemlja, šuma i potočići dobro me poznaju. Koliko sam puta već ovuda hodao!"

I krene mirno dalje. Prešao je prečacem livadu i ušao u šumu. I tu je vladala tišina. Nisu se micale ni grančice ni lišće. Hitro preleti mladu šumu i zađe na čistinu na kojoj se zabijeliše sitne kućice slamnatih krovova.

U jednoj je drhtalo svjetlo. Lovro pokuca na vrata. – Tko je? – Čuvar mrtvaca – odazove se dječak. Zavor škrinu i na vratima se pomoli neka mrka ženska glava. – Ti si, Lovro? – Da, zvali ste me da čuvam mrtvaca. – Čekaj samo dok ga opremimo i odnesemo u mrtvačnicu. – Svejedno je gdje ga čuvam. Lovro sjedne na prag i stade misliti o vitezu kojeg je danas vidio. Kakav je to čudan vitez! Vjenčao se s gospodaricom i onda

pobjegao? Zašto obilazi dvor? To gaje pitanje mučilo, a nije nalazio nikakva razloga za to da taj

vjenčani vitez obilazi dvor, a drugi se u njemu šeću. Dok se mučio razmišljajući o nepoznatom vitezu, ponovno se otvore

vrata seljačke kuće. Dva muškarca na nosiljkama ponesu mrtvaca pokrivenog ponjavom. Lovro im pode u susret, a onda se uputi za njima. Muškarci su prošli selom i uputili se livadom prema kapelici na groblju. Lovro krene za njima.

Kad su već bili blizu kapelice, uđoše u ograđeni prostor. Iz zemlje su virili mali crni križevi. U kutu ograđenog groblja drvena komorica. Muškarci uđu, polože nosiljku na zemlju i odgurnu ponjavu. Na nosiljci je ležao mrtav muškarac.

Lovro ga nehajno pogleda. Ljudi su podigli lijes i metnuli ga na škrinju pokrivenu crnim suknom na kojem se isticao bijeli križ.

– Tako, sad je sve u redu. – A kad ćemo ga zakopati? – upita Lovro. – Preksutra popodne. Ali da se nisi maknuo od mrtvaca. – Ne trebate me učiti, znam kako se čuvaju mrtvi. Ali tre bate mi

donijeti nešto za jelo.

W

– Ništa ti neće uzmanjkati. No, reci, zar te nije strah? – Koga? Mrtvace čuvam od sedme godine. – Možda će sutra doći onaj čovjek koji pregledava mrtvaca da tobože

ne bi još bio živ. Reci mu daje čovjek umro već jučer. Ne treba ga pregledavati.

– Što će ga pregledavati? Valjda svatko vidi daje mrtav! Trebam ga samo pogledati i već vidim...

– Dobro, dobro. – A doći će valjda i žene da se kod mrtvaca mole Bogu. Treba ih

pustiti s mrtvacem nasamu. Neka se isplaču. – Razumijem. Muškarci sa svake strane zapale po svijeću i odu. Lovro je sjeo na

prag mrtvačnice i zurio u groblje. Odjednom mu padne na pamet čudna misao. "Zašto su mi sve to rekli? Tko će to doći plakati i zašto ih moram pustiti s njim nasamu?"

Dječaku su se upute seljaka činile neobičnima. Odluči da žene neće pustiti same. Zašto on ne bi smio vidjeti kad plaču? Uvijek je bio prisutan kad su se došli opraštati od mrtvaca pa će ostati i ovaj put.

Dugo je hodao oko mrtvačnice i razmišljao. Sve mu se više činilo čudnovatim što su ga ovi ljudi tako upućivali.

Najednom stane. Na vratima groblja opazi dvije žene zaogrnute crnim rupcima. Jedna je visoka, druga oniska. S njima su dva muškarca. U mjesečevu svjetlu opazi da nisu seljaci. Nije razabirao njihova odijela, ali je dobro prepoznao gospodske klobuke i duge ogrtače.

Nekoliko su trenutaka razgovarali, a onda krenuše prema mrtvačnici. Lovru spopadne silna znatiželja.

"Kamo da se sakrijem?" Tek što bi trepnuo okom, smukne u mrtvačnicu, podigne crno sukno

ispod odra i uvuče u šupljinu, pa opet spusti sukno. Ništa nije odavalo da se pod odrom krije živo biće. Obje žene stupe u mrtvačnicu, a za njima muškarci.

– Svijeće gore, a mrtvac je sam! – šapne žena. – A gdje je Lovro? – Rekli su nam daje tu. – Pogledaj malo po groblju.

W

Jedna žena izađe, a ona druga skine s glave rubac. Blijedo svjetlo svijeće rasvijetli lice stare Urše.

– Kako ste mogli otjerati tog derana? – oglasi se muškarac. – Bio je drzak. Stao nam je predbacivati da se bavimo ne poštenim

poslom. – Valjda niste pazile što radite i govorite. – To je kriva ona glupa baba koja je došla moliti da izliječimo

njezina muža, tako da njoj ostane imetak... pa nam je obećala novaca, a dječak je odmah svrnuo sve na zlo i pomislio da muža hoćemo otrovati...

– Babo Uršo, stradat ćete ne okanite li se opasnih stvari. – Nije bilo ništa opasno. Načinila sam joj iste onakve kaplji ce kakve

sam dala vama za groficu Ratkay. – Šutite – zagrmi muškarac. – Ne bojte se, ovaj je mrtav... – To se ne govori pred mrtvacem. – Nisam plašljiva. – A jeste li štogod dali onoj ženi? – Samo one kapljice. Već sam rekla kakve. Muža je ostavila zdrava

pamet, a žena sada dalje gospodari i živi s ljubavni kom. – Ako što izbrblja? – Ona? Nije valjda poludjela. Upropastila bi se. Jer, tko će dirati u

nas dvije. Svijet nas smatra sveticama. Svaki dan obilazimo crkvu po dva puta, župnik nas cijeni i prikazuje seoskim ženama kao uzor...

– Zaboravili ste na Lovru – oglasi se drugi muškarac. Čudim se da još ništa nije rekao kontesi Neri.

– Što bi kopile govorilo?! – odreže Urša hrapavim glasom. – Već ću se pobrinuti za njega. Ali kako je vaša milost saznala da je

lopov u dvorcu kontese? – Danas smo ga vidjeli tamo. – Tako? Vaša je milost dakle na povratku iz dvorca? Tako ste

neoprezni da dolazite k meni ovako pa vas može svatko prepoznati? Šampanjac grofa Oršića nije dobro djelovao...

– Šuti, babo! Ne brini ti za nas, već za sebe i Lovru. – Hajdemo – požuri manji muškarac. – Ne bi škodilo da požurite jer je Lovro možda na groblju.

W

Što bi rekao da ovdje u mrtvačnici nade s nama gričkog no tara i državnog odvjetnika.

Stara se smijala da su se njezina debela i stara lica raširila, a zubi tresli. Muškarci uzeše klobuke.

– Hajdemo, Sale, mogao bi nam tko ispred groblja odvesti konje. A ti, Uršo, pazi kako smo rekli. Za koji dan poslat ću ti čovjeka koji će od tebe preuzeti kapljice.

– Kako ću poznati čovjeka koji će doći? – Pokucat će tri puta na prozor i reći: "Pozdrav od “Bijele sove”." – Dobro, vaša milosti. – Pazi da kapljice budu dobre. – Ne bojte se. Kontesa će ih popiti kao slatki med i bit će vrlo

poslušna, hehe! – Da ti vrag sjedi na jeziku, još bi uvijek njime lako klepetala. – Protiv toga nema kapljica, vaša milosti! – Ali ne bi škodilo da taj lijek pronađeš. U mrtvačnicu ude druga baba. – Što je, Jano? – Sve sami mrtvaci i križevi – nigdje živa stvora. – Lopov, pobjegao je, valjda se uplašio. – Budite oprezne. Ako se izdate, nastradat ćete samo vas dvije. Muškarci odu, a babe ostadoše u mrtvačnici. – Čuješ li ih? Obijesna gospoda! Misle: ako svijet sazna za naše

kapljice, neće pitati kome smo ih napravile. Gospodske tikve! Ako mene pograbe za vrat, ni oni neće pobjeći.

– A zašto da nas ulove? – To misli gospodin Sale jer se boji da će nas Lovro izdati. Ako je samo do Lovre, onda je stvar vrlo laka. Tko će pitati ako mu

zavrnemo vratom kao vrapcu? – To bi bilo najbolje. Mene je sve više strah da će nam taj dječak

donijeti nesreću. – Neće! Krepat će čim mi dođe u ruke. Bilo bi najbolje da ga tu

pričekamo. Neka onda čuvar mrtvaca čuva sam sebe. – A počne li ga tko tražiti? – Tko? Možda grof? On je već zaboravio daje Lovro njegov.

W

Ne plaši se. Dječak će nestati, a oni na kontesinu dvoru ne ma re baš mnogo za njega kad su ga pustili da i dalje čuva mrtvace.

– Istina je. Neka kopile crkne. Tada se barem nemamo koga bojati. – A sad mi daj bocu da mrtvacu namažem lice. Vidiš, već dobiva

crne pjege. – Svijet je glup pa neće primijetiti. – Vraga neće! Sad već i glupi naslućuju da nešto nije u redu kad

mrtvac ima crne pjege. Daj bocu i dođi bliže! Baba Jana priđe Urši i da joj bocu iz koje ova izlije tekućinu na svoj

rubac i opere mrtvacu lice. Pritom je neprestano žmirkala svojim manjim okom istražujući koliko je njezina tekućina djelovala na mrtvaca.

– Pusti neka se osuši, a onda ćemo vidjeti. Obje babe ostave mrtvaca i povuku se u kut. Urša izvuče iz njedara

bocu s rakijom i valjano gutne, a onda ponudi babi Jani. – Lovro još uvijek ne dolazi – reče Urša. – Nešto mu se dogodilo. On nikad nije bježao od mrtvaca. – Možda nas je vidio kad smo ušle pa se sakrio? – Gdje? Ovdje nema gdje da se sakrije, a nije ni na groblju. – Možda se sakrio za koji grob. Potražit ćemo ga. Evo ti konopac.

Ako ga nađemo, svezat češ mu oko vrata konopac. Ja ću ga držati, a ti pritegni dok ne isplazi jezik.

– Onda će doći sutra. Bilo bi najbolje da odemo s groblja i sakrijemo se negdje vani. Pa kad dođe, a mi za njim u mrtvačnicu.

– Dobro, idemo! Babe se sakriše pred grobljem za stog sijena što su ga ondje ostavili

kosci. U mrtvačnici je mrtvac ležao nepomično. Svijeće su gorjele blijedim

svjetlom. Najednom se crno sukno odmakne, a ispod njega proviri blijedo dječakovo lice. Oprezno pogleda na vrata. Bila su otvorena i kroz njih je mogao razabrati čitav prostor do ulaza na groblje.

Nekoliko je trenutaka prisluškivao i zurio u prazninu. Kad je vidio da nema baba, izvuče se ispod mrtvaca i stade se šuljati puzeći da ga babe ne bi zamijetile. Puzio je između grobova poput zmije i neprestano se ogledavao na ulaz u groblje. Kad je dospio do ograde, smukne uvis, popne se poput mačka na ogradu i spusti dolje. Na livadi se da u bijeg.

W

Onda se spusti na cestu i okrene put dvorca. Sad nije pjevao, već trčao kao pomaman. Znao je da ga babe nisu vidjele. Ipak je trčao.

Sav usopljen stigao je u dvorac. Svi su prozori bili tamni. Ali nije htio buditi vratara, nego je ostao na terasi.

Pokušao je zaspati, ali nije mogao. Ono stoje čuo sakriven pod odrom nepoznatog seljaka nije mu dalo sna na oči. Sve mu je u glavi šumjelo, krv mu se zalijetala u sljepoočice, a srce je burno kucalo. Neprestano mu je pred očima lebdjela lijepa kontesa kojoj je baba Urša imala spremiti kapljice.

– Hoće lije otrovati? Ili će joj oduzeti pamet? Osjeti takav strah za svoju gospodaricu da mu niz lice poteknu suze.

Zadubljen u misli, zurio je na istok čekajući zoru. Mjesec je polako gubio sjaj i spuštao se na zapad. Na istoku je

granula jutarnjica i sijevnula poput zlata. Lovro je takvu još nije vidio i smiješak mu zatitra na licu.

Skoro će dan i sad će je spasiti. Činilo mu se da on sada nosi u sebi veliku tajnu kojom će iz ruku

zločinaca spasiti svoju lijepu gospodaricu. Napokon kuća oživi. Služinčad je ustala, i Lovro ude u dvorac.

Odmah potraži Nerinu sobaricu i važnim izražajem lica zatraži neka probudi kontesu.

Sobarica mu je gotovo prilijepila zaušnicu. Dječak je morao čekati. Kad je Nera izašla iz sobe u hodnik, stupi pred nju i reče joj.

– Vaša milosti, moram vam reći nešto važno. Čuvao sam ove noći nekog mrtvaca pa sam opet čuo nešto o vama.

Nera iznenađeno pogleda dječaka i povede ga u sobu. S nepovjerenjem sasluša dječakovo pričanje.

Ono stoje čula sasvim je prenerazi. Dječak je gledao znatiželjno očekujući da će ga kontesa pohvaliti. Ali mu ona nije ništa rekla, tek ga je pogladila po crnoj kosi, ustala i napisala pismo. Sluzi je naredila da pođe u dvorac grofa Meška. Ondje će naći kapetana Sinišu koji je prošle noći otišao s grofom da bude njegov gost.

Kad je sluga otišao, Nera pozove malog Lovru preda se. – Više ne idi u selo da čuvaš mrtvace. – Ja to rado činim, vaša milosti, jer na tom zaslužim novaca. – Što će ti novac?

W

– Spremam ga. Kad budem velik, ići ću u svijet da vidim kako se drugdje živi.

– Dobit ćeš novaca od mene, a sad idi i ne izlazi iz dvorca. – Molim vas vaša milosti – reče Lovro – što to znači da sam ja

kopile i zašto su babe rekle da grof neće pitati za mene? Kakav grof? – To ne znam ni ja – zamišljeno će Nera. – Zar ja nisam unuk babe Jane? – Ni to ne znam, ali sve ćemo saznati. Samo te opominjem da

nipošto ne izlaziš iz dvorca, a da me ne pitaš. – Neću vaša milosti – reče dječak i izađe iz sobe sretan i po nosan

stoje kontesi mogao biti od pomoći. Kad je Nerin sluga prispio u dvor grofa Meška, sjedili su u sjenici

grof, njegova žena Stanka i Siniša. Siniša otvori pismo u kojem ga Nera poziva da se odmah vrati jer

daje saznala izvanredne stvari. – Oprostit ćete mi grofe – reče Siniša – ali moram se za hvaliti na

vašem gostoprimstvu. – Razumijem vas i neću vas zadržavati. Ali predvečer vas ponovno

očekujem. – Hvala vam, rado ću se vratiti ako dopusti gospoda grofica. Siniša odmah krene put Oršićeva dvorca. Stanka i Meško ostadoše

sami. – Siniša je doista silno ljubi – reče ona. – I ona njega. – A zar se nikad neće uzeti? – Kako bi mogla biti žena ubojici svoje majke? A ona se već i udala. – Udala? Uzela je drugog, a ljubi Sinišu? – Što će drugo? – Kad se vjenčala? – Tek prije nekoliko dana. – Uvijek sam se nadala da će se njih dvoje ipak jednom uzeti. – Možda je ovako bolje. Da su se uzeli, možda se više ne bi voljeli. Stanka ušuti, a ljepušno joj se lice pokrije sjetom. Ispod oka

pogledavala je u njega, ali je Meško neprestano gledao u dolinu. Onda ustane i reče ženi:

– Siniša će sigurno doći podveče. Odredi da za njega spreme sobu.

W

– Već je sve uređeno – reče Stanka. Grof se spusti niz brežuljak, a Stanka pode u svoju sobu. U bijeloj

kolijevci spavao je mali dječak. Krupne ručice odbacio je od sebe, sav se podao snu i ne sluteći da se njegova majka srušila do njega na koljena, da plače i uzdiše: "Sve je izgubljeno. On doista ljubi nju. On misli samo na Neru!"

Siniša se popodne vratio i Meško je s njim proveo večer. Poslije večere podu svi zajedno na šetnju. Samo je Kukmica ostao kod stola. Bio je nešto mrk i zlovoljan. Točio je vino, ali mu nikako nije išlo u tek.

Kad su se Meško, Siniša i Stanka vratili, odu u svoju sobu. – Jurica! – zovne Kukmica Meška kad se od njega opraštao. – Što želiš? – Ostani trenutak. Imam nešto da ti rečem. – Što ti nije pravo? – Peče me savjest... – Tebe? Tome se nisam nadao. – Nešto nisam dobro učinio. Znaš kad sam ti ono rekao da sam vidio

Genovežanina kako se šulja oko dvorca... – Nisi valjda lagao? – Kad si ti otišao od kuće, ja sam se napio, ali sam ga ipak vidio. – Tvrdio si da si ga vidio više puta... – Da, vidio sam ga više puta... – Jedanput si vidio da je ušao u perivoj... – Dakako da jesam. Ali... no, da... ako se on ovuda i šulja, tvoja žena

može biti čista... – Što ti govoriš o mojoj ženi! Nje se Genovežanin ne tiče! – Ah, pusti! Kog bi vraga on tu inače radio! Vidim da si po sve

izmijenjen od onog doba kad sam ti to u svojoj gluposti rekao. Uvijek si žalostan, a i grofica je blijeda i žalosna.

– Tebi se očito, od vina pomutio vid! Ne brini za to. Samo ti mirno dalje jedi i ne umišljaj sebi da te peče savjest.

– Samo sam mislio da nije pravo što sam uradio. Ti si danas još više mrk, jer su Genovežani ostali kod župnika, pa...

– Ne buncaj gluposti. Bit će zla rekneš li pred mojom ženom o tome samo riječ.

S tim riječima Meško ostavi baruna Kukmicu.

W

Kad je sve u dvoru zaspalo, izašao je grof Meško i šuljao se po perivoju s pištoljem u ruci. Oprezno je hodao po travi i sakrio se u grmlje kao lovac kad čeka zvijer...

Drugi dan svi su se zajedno sastali na doručku.

IZDAJNIČKE KAPLJICE.

Na licu grofa Meška opažali su se tragovi besane noći. Ali bio je vedriji i veseliji nego obično. Stanka je, naprotiv, teško prikrivala tugu koja je provirivala iz njenog glasa. Kukmica nije više osjećao grižnju savjesti jer je vrlo mnogo i slasno jeo. Samo je Siniša katkad upitno pogledavao mlade supruge.

Čitav taj dan, a i naredni proveli su Siniša i Meško zajedno i sve se nešto dogovarali. Poslijepodne otišli su u selo i vratili se tek podveče. Kad su svi legli na počinak, pođoše Siniša i Meško u grofovu sobu. Siniša je odjenuo staro tamno građansko odijelo, prebacio preko sebe crnu halju s kapucom kojom je prekrio glavu i lice. Pritom mu je pomogao Meško.

Pljuštala je kiša kad je Siniša ostavio grofa Meška, uzjahao konja i potjerao ga u Stubicu. Za pola sata prispije u selo.

Kmetovi su već spavali. Siniša obiđe njihove kuće jašući korakom. U blizini jedne kuće zaustavi konja, sveže ga o stablo i približi se kolibi.

Mali, papirom oblijepljeni prozorčići bili su u tami. Siniša tri puta udari po okviru prozora. Iz sobe se čuo hrapavi glas jedne, a tada druge žene i odmah zatim pitanje:

– Tko si? – Otvori prozor! – promuklo će Siniša. Prozorčić se otvori, a nakazna baba zažmiri u stranca. – Pozdrav od "Bijele sove" – promrmlja on. – Šalje me Dvojković. – Uđi, sinko – odvrati baba. Vrata se otvore. Na stoluje gorjela mjenica. Samo je napola

rasvjetljivala trošni stol i klimavu klupu, svete slike po stijenama i na zemlji slamnjaču na kojoj je ležala baba Jana.

– Došao sam po kapljice – tiho reče Siniša.

W

– Evo ih! – reče baba i stade u krpe umatati malu bocu pro matrajući ispod oka čovjeka ogrnuta do zemlje u crnu mantiju i s kapucom na glavi.

– Evo da te poznam i s ovom crnom krinkom! – reče baba. – Pogodi. – I hoću! Nisi ni manji ni viši od Matičeka. Zar ne da si ti to, lopove! – Jesam. Tako mi Boga, dobro pogađaš. A kad ćete opet na Grič? –

upita on poluglasno. – Kad nam Sale poruči. Dok zrak nije čist, ne možemo onamo. A

kako vi? Kako moja kuća? – Sve je dobro i u redu. – Ne vjerujem da mi niste uništili podrum, vi, crne nesnage. A kako posao? – Slabo. Sve su krivi Dvojković i Sale. Prestrašili se istrage i

pobjegli, a mi ostali sada stradamo. – Dakako da stradamo, ali bit će bolje. Dvojković i Sale opet su se

ugnijezdili. – Samo, budu li se umjeli držati kako treba. A što rade Luciferi?

Sada imaju malo mladih pečenki? – Baš im i ne nedostaju! Znaš da oni uvijek umiju naći ljepotice. – Što bi umjeli? Bez mene ne mogu ništa. Zašto nikad nisu mogli

doći do kontese Nere? Zašto nisu stvar prepustili meni. Baš ništa ne mogu bez mene. – Zato je vrijeme da se ti što prije vratiš na Grič. – Ne idem dok mi Sale ne prisegne da ću biti sigurna. A bi li ti

štogod založio? Skini mantiju i kapucu pa jedi. – Ne mogu. Gospodar mi je naredio da se odmah vratim. Čeka me na križanju. – Vraga! Toliko mu se žuri! Evo ti, dakle, kapljice i reci mu da su

jake. Stavi li u vino šest kapi, spavat će tri sata, stavi li dvanaest, spavat će šest sati. Ali neka ih ne stavi u bijelo vino, pocrvenjet će, nego u crveno. Razumiješ li?

– Dobro, isporučit ću mu. – A sada bi li ti meni iskazao jednu dobrotu? Evo ti ključa od moje

kuće na Griču. Uđi u nju, ali vrlo oprezno, i pogledaj je li tko provalio u moj stan. Uvijek sanjam da su tati odnijeli sve moje stvari.

W

– A kako ću ti javiti? – Zar ne znaš da će crni na mladu nedjelju ovamo? – iznenadi se

starica. – Nisam bio s njima jer me gospodar neprestano šalje okolo pa mi

još nisu rekli. A što će ovdje? – Pitaj njih. – Dobro! A sad idem. Laku noć, babo Uršo. – Laku noć, neka ti coprnice ne pometu puta! Siniša izađe, sjedne na konja i odjuri. Gričke su ulice puste i tamne. Nad njima vise tmasti oblaci. Kraj Mesničke kule šulja se crna sjena. Uspinje se do prozora

opremljenog krupnim rešetkama i pokuca tri puta. To se ponovilo nekoliko puta. Najednom se odazove Dvojković:

– Tko je? – Vaš ponizni sluga. Dolazim od babe Urše. Obećali ste da ćete

nekoga poslati k njoj, ali baba ide na više dana u Bistricu pa ne može čekati i zato vam po meni šalje ovaj omot i is poručuje pozdrav od "Bijele sove".

– Znam – promrmlja Dvojković i uzme kroz rešetke pruženi omot. – Još vam Urša poručuje da crni ne dođu na mladu nedjelju u

Stubicu jer ona nije kod kuće. Javit će vam kad se vrati iz Bistrice. – Dobro – odvrati Dvojković sneno i povuče se u sobu. Siniša se spusti s prozora i požuri dolje na Grič, u samostan

kapucina. Kod vratara gaje čekao otac Smole. – Je li vam pošlo za rukom? – Jest – odvrati Siniša. – Bio je sanjiv, nije mnogo ispitivao. – Što li samo kane učiniti s tim kapljicama? Kako zamišljaju da će

doći k Neri? – Moramo biti oprezni. Neru namjeravaju uspavati, a više je nego

razumljivo da tada kane počiniti nekakav zločin. Ove će kapljice izdati lopove.

– Samo ako se Dvojković i Urša prije ne sastanu i ne usta nove daje kapljice odnio netko treći.

– Nadam se da neće. Koliko bih god rado vidio na mladu nedjelju te "crne", ipak sam Dvojkoviću rekao da ne dođu.

W

Bojim se da bi moja varka prije izašla na vidjelo. Ali moramo biti strpljivi i oprezni. Žurim k Neri da budem u svako doba na straži. S toliko ću slasti zadaviti onu hulju koju ulovim kraj nje s kapljicama.

VAN SWIETEN.

Nera je sjedila kraj svoje bake i gledala njezino blijedo lice i mutne oči što su besvjesno kružile po sobi. Uz nju stajaše Van Swieten koji je prijepodne prispio iz Beča i, održavši obećanje, posjetio svog prijatelja grofa Adama Oršića. Već gotovo pola sata pozornim okom promatra staricu. Nera mu je ispripovijedala ono što je čula od Lovre, kako je baka izgubila svijest od nekih kapljica što ih je baba Urša dala Dvojkoviću.

Slušajući to, stari se učenjak zamislio a onda stao ispitivati Neru i grofa Oršića:

– Možete li bar donekle naslutiti zbog čega bi Dvojković otrovao groficu?

– Ne mogu se dosjetiti – odvrati grof Oršić – koji bi mogao biti uzrok da počini takav zločin. Zašto bi htio da starici otme baš pamet!

– Recite točno od kojeg je dana starica izgubila svijest i kako se to dogodilo. Je li se tog dana u kući zbilo što neobično?

– Jest, bio je požar. Upalila se zgrada u našem vrtu. – Pričajte kako se to zbilo. – Bilo je to jedne večeri kad je baka ležala udarena od kapi, ali posve

pri svijesti. Razgovarala sam s njom. Kasno uveče pozvoni na kućna vrata Dvojković. Došao da se propita za grofičino zdravlje. Sjećam se da je u pokrajnjoj sobi pisao neko pismo, kad najednom stadoše u kući vikati: Vatra! Vatra! Po hitala sam k baki, ali je ona spavala. Kad sam opet izašla, na vratima bakine spavaće sobe sretnem Dvojkovića.

– Njega? Kamo je krenuo? – upita Van Swieten. – Koliko se sada prisjećam, čini mi se da je zaista htio u bakinu sobu.

Tada, u onoj zabuni, nisam to primijetila. – A što ste vi učinili? – Potrčala sam dolje da vidim gdje gori. Kad sam se uvjerila da se

zapalila samo jedna zgrada u vrtu, dotrčim natrag i nađem Dvojkovića u salonu pokraj bakine sobe. Skupljao je po podu sagove i rekao mi kako

W

je htio napraviti nosiljku da baku iznesemo iz kuće ako je požar ozbiljan.

– Je li Dvojković za vaše odsutnosti mogao ući u bakinu sobu? – Dakako da jest. Uopće ne znam gdje je bio kad sam po trčala da

vidim gdje je vatra. – A tko je potpalio požar u vrtnoj zgradi? – upita Van Swieten. – Neki skitnica. Ne znam kakvog je povoda za to imao. Bila bi tu

jedina mogućnost osvete, ali taj čovjek nije imao ni kakva uzroka da se osvećuje.

– Zašto ga niste predali sudu? – Sam Dvojković dao ga je odvesti, ali nikad nije došlo do suda, pa

ni do preslušavanja. – Tako? Dvojković ga je dao zatvoriti – reče liječnik. Čovjek ipak

nije mogao potpaliti vatru bez uzroka. Ali pustimo to i nastavimo tamo gdje smo ostavili Dvojkovića s kontesom. Kako ste se razišli s Dvojkovićem kad ste ga sreli u predsoblju svoje bake?

– On se brzo oprostio i rekao da mora otići. – I ništa više? A sada mi recite kad je grofica počela gubiti svijest. – Dala sam joj lijek prije nego što sam pošla spavati. Tada je i ona

zaspala. Kad se ponovno probudila, počela je govoriti nesuvisle riječi. – Ako je, dakle, Dvojković grofici doista dao kapljice o kojima vam

je pričao taj dječak, tada je na kakvu stoliću blizu grofice morala biti i neka čaša s pićem u koju je ulio kapljice i podmetnuo ih grofici da ih popije.

– Ne – odvrati Nera. – Na stoliću nije bilo ništa, a i baka je bila tako slaba da ne bi mogla sama posegnuti za pićem. Na stoliću je bio samo lijek koji sam davala baki.

– Lijek? Mogao je i lijek otrovati. Kako je bilo starici poslije kad ste joj davali taj lijek?

– Opažala sam da njezine oči postaju svaki dan sve mutnije. – Dvojković je, dakle, mogao kapljice staviti samo u lijek. Posve je moguće da se od otrova što ih ove babe prave od bilja može

za kratko vrijeme izgubiti svijest. Ali kad otrov prestane djelovati, svijest bi se morala vratiti. Zato mislim da to njezi no ludilo potječe od kakvog dubljeg potresa.

W

Uto se smračilo, i grof Oršić pode upaliti svjetlo. Kad je svjetlo planulo, starica se makne i kao da se prestrašila, tiho vikne.

– Što je to? – upita iznenađeno Van Swieten. – Uvijek je takva kad opazi plamen – reče Nera. – Uvijek pred njom

moramo skrivati kad nešto gori. Uzbuđuje je čak i svjetlo od smotaka. – Zanimljivo. Ne biste li mi, konteso, dali malo kudjelje u posudi. – Kudjelje? – začudi se Nera. Ali donese liječniku kudjelju. On je stavi u kovnu posudu i zapali pred staricom. Uzdigne se mali

plamen, a grofica se prestrašeno okrene. – Sve mi se čini daje grofica poludjela one noći kad je u ne svijesti

razabrala pogibelj koja joj prijeti. Znate li grofice – reče Van Swieten – da bi se takvo ludilo moglo izliječiti? Samo, naravno, trebalo bi mnogo toga staviti na kocku...

– Oh, vaša milosti, kad bi se to moglo! – reče Nera suznih očiju. – Živim u vječnoj nadi da će joj se ipak vratiti svijest.

Često govori iste one riječi kojima je od mene tražila lijek kad je još bila pri svijesti.

Filip najavi da je iz Zagreba stigao kapetan Siniša. Svi ga srdačno pozdrave.

Van Swieten zagrli Sinišu rekavši mu: – Održao sam obećanje i na putu u Primorje zaustavio se kod svog

prijatelja grofa Oršića. Vrlo se veselim što ste došli. Siniša ispriča Van Swietenu i Neri zašto je došao i ispripovjedi što se

dogodilo s kapljicama koje je varkom dobio od babe Urše. Van Swieten gaje pomno slušao. Tipkao je prstima po stolu. To je

radio uvijek kad je nečim bio nacistu. Na kraju udari još jače prstima po stolu i reče:

– Kad sam prije godinu dana preslušavao vašeg državnog odvjetnika, mirisao sam u njemu zločinca. Bilo bi upravo ve liko djelo da ga uhvatimo na činu. Produžit ću svoj boravak ovdje.

Svi ostave grofičinu sobu, a k njoj ude žena koja se cijeli dan brinula o njoj.

Prije večere Nera je opazila da Van Swieten, Siniša i grof Oršić dugo o nečem raspravljaju i povjerljivo se dogovaraju. Bila je uvjerena da se radi o Dvojkoviću. Kad su se poslije večere razišli, legne mirno spavati.

W

U noći je najednom probudi veliko svjetlo. Soba je bila rasvijetljena kao da gori tisuću svijeća. Nera pogleda na prozor, skoči s kreveta i razabere veliki plamen. U prvi je čas mislila da sanja. No kad je otvorila prozor, vidi da tik uz dvorac gori čitava lomača, a dug plamen diže se gotovo do krova.

Kraj vatre je stajao Siniša. Nije pravo znala što da misli. Brzo baci na sebe noćnu haljinu i otvori vrata svoje sobe. Ali se na vratima zaustavi. Povik preneraženja izvine joj se iz grudi. U naslonjaču pokraj prozora sjedila je stara grofica, a uz nju je stajao Van Swieten. Promatrao je staricu mirnim pogledom liječnika. S druge strane stajaše grof Oršić koji je bojažljivo gledao groficu. Pred prozorom je sukljao vrući plamen i ispunjao svjetlom cijelu sobu. Staričine širom otvorene oči zurile su u plamen... Strah i užas odražavao joj se na licu.

Sva je trnula i drhtala. Iz njezinih grudi prodre krik. Pokuša ustati, ali se strese kao da ju je ošinuo grom. Tada najednom problijedi kao da se sledila svaka kap njezine krvi. Nijema, sruši se u naslonjač.

Nera je htjela priskočiti, ali ju je ostavila snaga. – Prihvatite groficu da je stavimo na postelju – reče Van Swieten

grofu Oršiću. Brzo je polegnu na krevet. Ležala je nepomično, ukočeno kao mrtva.

Van Swieten reče: – Pala je u duboku nesvijest. Tek se tada Nera oporavila i bacila kraj svoje bake pitajući s

užasom? – Što se dogodilo? Ne vidite li da grofica...?! – Konteso, budite mirni. Ovaj požar neće nikome naškoditi, a možda

će koristiti. – Što to govorite? Zaboga, ja ništa ne shvaćam. – Bolje da ne shvaćate. Pričekajte da vidimo što će biti. U sobu uđe Siniša. Nera pode prema njemu da bar od njega sazna što

se dogodilo. Njegov se pogled zaustavio na njoj. U noćnoj haljini, s raspuštenom kosom, bila je tako lijepa da mu je gotovo zastao dah. Na njezino pitanje nije mogao odgovoriti.

– Sjednite tu – reče Van Swieten Siniši. – Čekat ćemo da vidimo što smo polučili.

W

Nera je, međutim, otišla u svoju sobu, odjenula se i prikopčala kosu, a onda se vratila u spavaću sobu i sjela uz krevet.

Van Swieten je neprestano trljao staričine ruke i sljepoočice. Grof Oršić i Siniša promatrali su kako pred prozorom dogorijeva sijeno.

U sobi je vladao mir i nijemo iščekivanje. Trenuci su polagano prolazili. Prošao je jedan sat a da se starica nije maknula.

– Zar će umrijeti? – prošapće Nera plačnim glasom. Van Swieten tek mahne rukom da šuti i da bude mirna. – Što će biti? – dahne grof Oršić i pritom sklopi ruke i po gleda

Sinišu. – Strepim od užasa. Što ću ako smo prouzročili njezinu smrt? – Budite mirni – opomene ih Van Swieten. – Ono je za sta ricu bio

mrtvi život. Trebalo je staviti na kocku taj žalosni život radi mogućnosti pravog života. Gledajte, kako joj dršću trepavice i obrve. Srce joj je počelo pravilno udarati. Čekajte spokojno.

Starica najednom otvori oči. Lice Van Swietena zasja zadovoljstvom. Pomakne se natrag i dade Siniši i grofu Oršiću znak neka se sakriju iza grofičine glave, a Neru posjedne na stolac pokraj kreveta.

Starica je časak gledala preda se kao da se probudila iz teškog sna i počela očima istraživati oko sebe. Najprije je pogled zaustavila na ormaru nasuprot krevetu, onda je očima polagano dalje prelazila svaki pojedini komad pokućstva kao da želi razabrati gdje se nalazi. Tada opet zaklopi oči i duboko uzdahne poput čovjeka koji je snivao strašan san pa kad se probudio, odlanulo mu što taj san nije java. Za nekoliko trenutaka ponovno je otvorila oči i pogledala desno kao da je znala tko je tamo. Tada prošapće:

– Nero, dušo, daj mi lijek! Hladni trzaj prođe djevojčinim tijelom, a pitajući pogled upre u Van

Swietena. On priđe bliže i da Neri bočicu. – Dugo sam spavala? – upita opet starica mirnim glasom. Djevojci su zadrhtale ruke. Pogleda u umorne staričine oči s kojih

kao da je nestalo one mrene što joj je dosad mutila pogled. – Nisi draga bakice – odvrati Nera, a glas joj je drhtao kao da će

proplakati. – Ti si bdjela cijelu noć? Zašto ne legneš! Idi, dijete, lezi!

W

– Ne, bakice, ja sam spavala čitavo vrijeme i tek sam se sada probudila.

– Meni je zlo, zar ne? Ali ipak osjećam da mogu lakše micati rukama. Zar je grof Adam otišao?

Nerin pogled susretne se s pogledom grofa Adama. Niz njegovo lice klizile su krupne suze.

– Ne, bakice, on je ovdje. Van Swieten da grofu znak neka se približi postelji. Grof o-briše

suze i priđe starici. Svjetlo mu je palo na lice i ona ga je stala promatrati.

– Od čega ste vi, Adame, tako bijeli? Jučer još niste bili ta ko sijedi! – To vam se tako samo čini. Svjetlo je palo na moju kosu. – A zašto ste promijenili pokućstvo? Jučer je soba bila zelena... – Tako je naredio liječnik – oglasi se Van Swieten. – Tko to govori? – upita starica. – Liječnik – odvrati Nera. Grofica zaklopi oči kao da ju je snašao umor i san. Grof Adam zagrli

Van Swietena. – Vjerujte mi – reče Van Swieten – strepio sam za nju. Ovo je

značilo staviti na kocku jedan život. Ali zar je imalo smisla onako živjeti? Sve sam učinio samo kao čovjek. Glavno je da je sve dobro prošlo. Mnogo sam puta vidio vlastitim očima da je takav potres duše često poludjelom vratio pamet. I vidjet ćete: ona neće znati ništa što se dosad s njom dogodilo. Kako ste čuli, ona misli da još uvijek leži u svom dvorcu na Griču i da je još jučer s vama razgovarala. U tom je mnijenju treba i ostaviti tako dugo dok ne bude dovoljno jaka da joj se može kazati sve što se zbilo.

Nera im se polako približila. Dršćući od uzbuđenja, prihvatila je ruku starog liječnika i naglo je poljubila. A Van Swieten utisnuo je na njezino čelo poljubac.

Samo je Siniša snuždena i blijeda lica stajao uza zid. Van Swietenu je to palo u oči pa mu se približi i upita ga:

– Što vam je? – Zar ćete grofici kazati baš sve što se zbilo? I ono što se zbilo sa

mnom? – upita tiho.

W

– Sazna li grofica sve – reče van Swieten Siniši – vi nećete smjeti više ni časa boraviti uz Neru.

– Jest – uzdahne Siniša. – Ali ipak sam sretan što joj se vratila svijest jer to usrećuje – Neru.

Grofica se opet probudila, i oni ušute. Starica otvori oči i kao da se nečega sjetila zabrinuto upita:

– Nero, jesi li našla svoj pojas? – Kakav pojas, bakice? – Onaj crveni što mi ga je donio Dvojković. – Nisam, bakice. Na staričinu licu pojave se zabrinutost i srdžba. – Onda gaje odnio. A mora ga vratiti. Dobio je za nj mnogo novaca. Nera i Van Swieten pogledaju se. Grof Adam iznenađeno upita

groficu? – Vi mislite onaj Nerin crveni pojas, obložen dragim kamenjem.

Imam ga kod sebe. – Onda je sve dobro. Starica ušuti, a grof Adam povede Van Swietena u drugu sobu i

uzbuđeno mu ispripovjedi: – Taj pojas prodao mije Dvojković za mnogo tisuća forinti. Rekao je da su ga našli kod Kamenitih vrata i da će zbog toga na

Neru pasti sumnja daje "bijela vještica" što se tuda verala. Mislim da vam je Nera u istrazi ispričala da je ona doista noću

polazila na Kamenita vrata da sluša jecaje izmučenih "vještica". Tako je polazila i na Manduševac da vidi tko su te žene što se nazivaju vješticama i tom je zgodom kod Kamenitih vrata izgubila taj pojas. Shvaćate li tu vezu? Sad, evo, grofica veli daje taj pojas kupila od Dvojkovića za veliku svotu. Bit će da mu je za nj dala čitav imetak, samo da odvrati sumnju od svoje drage unuke. A stoje učinio Dvojkovič? Kad je grofica ležala bolesna i bez svijesti, došao je on k meni i pripovijedao mi daje neki čovjek našao taj pojas i daje Nera sada propala ako ga ja ne otkupim. Što sam mogao učiniti u takvo doba kad cijeli svijet vjeruje u "vještice" i svaka je žena u pogibelji da će nastradati! Dao sam mu 20 tisuća forinti.

W

– Eto, sad znate zašto je Dvojković htio starici oduzeti svijest. Da pojas još jednom može prodati vama! Tko bi to mogao o njemu misliti? Onako pošteno, prijatno lice!

– Upravo mu ljudi zato i vjeruju pa može lako počinjati nedjela. Zato sam odlučio da ne odem odavle dok god ga ne raskrinkam. Sutra ću u Zagrebu posjetiti i groficu Terku Erdody.

– Nećete joj ništa spočitnuti zbog onoga što smo vam pripovijedali? – Ni izdaleka. Ali kraljica mora saznati tko se krije pod lijepim i

milim lišćem grofice Terke. Jutro je sve dočekalo budne. Samo je grofica tvrdo spavala. Skupili

su se u blagovaonici i čekali da se i ona probudi. Najednom do njih dopre štropot kočije.

– Netko se dovezao – reče grof Oršić i pogleda kroz prozor. Brzo se okrene Van Swietenu i klikne: – Dvojković i Genovežanin! – To je zanimljivo – odvrati Van Swieten i doda: – Primite ih i ne

recite im da sam ovdje. To bi Dvojkovića moglo uplašiti, jer nema ugodnih uspomena na mene.

Oršić posluša liječnika, izađe na hodnik i pošalje dolje Filipa neka goste uvede u veliki salon. Doskora udu Dvojković i Genovežanin markiz Lamellini i vrlo srdačno pozdrave grofa Oršića.

– Osobito se veselim – reče im grof- što vas opet mogu po zdraviti kao svoje goste.

– Danas se moramo zahvaliti na gostoprimstvu – reče La mellini. –

Došao sam tek zato da vašu milost pozovem na svečanost koju priređujemo u našem novom dvorcu u Samoboru. Jednom sam u vašoj kući doživio razočaranje, ali kontesa je već odabrala drugog pa neka bude sve zaboravljeno. Molim stoga da bi moj poziv primila i mlada grofica Hofberg.

– Moram je upitati – reče grof Oršić. – Ne znam hoće li se ona odlučiti da pođemo u društvo. Njezin je muž otputovao.

– Bilo bi, štoviše, potrebno da ude u društvo poslije one zadovoljštine koju joj je podijelila kraljica – umiješa se Dvojković.

– Neka sama odluči – odvrati grof. – Molim gospodu da časak pričekaju.

W

Oršić je pošao u blagovaonicu gdje su bili Van Swieten, Nera i Siniša. Kad im je Oršić rekao zašto su došli, Van Swieten ga uputi:

– Kažite da će kontesa – ili, oprostite, grofica – svakako doći. Tada se liječnik okrene k Neri: – Vi ćete poći onamo. S tim pozivom

nisu došli uzalud. Ja ću s vama – nasmije se Van Swieten. – 1 Siniša, je li?

Kapetan pogleda Neru toplim, odanim pogledom i odvrati: – Ako kontesa dopusti. – Molim vas zato...

NENADANO OTKRIĆE.

U maloj zidanoj kući samoborskog građanina Mišića skupili se mještani i uzbuđeno vijećali. Lica su im od ogorčenja zažarena, a usta sipaju kletve i psovke.

– Ni Auerspergovi, ni Erdodyjevi, ni drugi gospodari grada Samobora nisu s nama pošteno radili – vikao je suhonjavi Samoborac.

– Sami smo krivi. Zašto smo mirno gledali kad su nas samoborska vlastela proglasila svojom imovinom?!

– Vraga smo mirno gledali! Nismo se o tom brinuli, a kad je sve bilo gotovo, bilo je prekasno.

– Ništa nije prekasno! – Dosta smo u Beču moljakali da nam vrate pravice. – Što treba moljakati? Pokupi oružje i ponesi živu glavu, pa udri na

dvor. Mnogo će glava ostati gore, ali pravdu ćemo ponijeti. – Ne bi bilo ni teško tući se s Genovežanima. Cijeli dan i noć

prolijevaju vino i šampanjac. – Nitko nije haračio kao ovi prokleti izrodi. Meni su danas s paše

otjerali blago. – A meni su provalili u podrum i odnijeli vino. – Znaš kako su susjedu Budiju oteli sijeno? Kad je upravitelj grada

Šuljok došao van s gradskim slugama, oduzeše ljudima sijeno. Naši su se branili i navalili na gradske sluge kosama, ali su ovi počeli pucati. Na to dolete naše žene, a oni, ni da bi nabrojio pet, oteše dvije najljepše djevojke i odvedoše ih u grad.

Zgražanje provali iz grudi građana kad govornik nastavi:

W

– Što se onda dogodilo? Išli smo gore da zatražimo djevojke, a upravitelj nam reče: "Djevojke su u tamnici jer su vještice."

Bura ogorčenja izvine se iz njihovih usta, a Mišić stade vikati: – Pokazat ćemo Genovežanima! – Što ćeš pokazati? Djevojke nisu htjeli dati. Sluge kažu da je jedna

od očaja skočila u badanj pun mošta i ugušila se. – Bjesomučna čeljad! Trebalo bi ih pobiti – vikne starina ko ji

upravo otvori vrata. – Što se dogodilo, Sušek? – upitahu sakupljeni došljaka. – Genovežani su poludjeli. Sijeku šljive jer da će saditi smokve. Od

jutra su posjekli pol voćnjaka pa vele da će umjesto krušaka i jabuka saditi naranče i limune.

– Neka samo sijeku na svom imanju – smijao se Mišić. U taj čas projure ispred kuće bogate kočije i stadoše se penjati u

dvorac. – Eno, voze se gosti da jedu naše pečenke i piju naše vino. Da smo ljudi, napali bismo ih usred zabave i potukli. – Samo budite mirni, ljudi – umirivao ih Mišić. Genoveška gospoda

sama će sebe izjesti. Dok su oni bijesni i ogorčeni gledali kroz prozorčiće, kočije su jedna

za drugom jurile gore u dvorac i zaustavljale se pred velikim željeznim vratima na kojima je stajao mali talijanski vratar. Klanjao se gostima do zemlje, pozdravljajući ih talijanskim jezikom. Čitavo jato sluga stajalo je na ulazu u prvo dvorište ispod kamenitih stupova i vodilo goste po hodnicima u sobe opredijeljene za njih.

Tu su se gosti odjenuli za svečanost. Doskora sve dvorane zasjaše u moru svijeća.

Zelenilo, cvijeće i bogata svila, zlato i kristal sjalo se po dvoranama. Crveno, zeleno i plavo svjetlo prelijevalo se po kristalnim lusterima i pružalo čarobnu sliku.

Genovežani su razvili sav južnjački sjaj. Gospode u svijetloj svili dolepršale su u to more svjetla, a gospoda

su bila u sjajnim velikaškim odorama. U prvom katu sjeverne kule sjedio je Siniša. Dodijelili su mu ovu

sobu. Kroz otvoren prozor pružio mu se vidik na rudarsku dragu. Bujni brežuljci poput velikih zelenih valova nizali se jedan iza drugoga.

W

Mjesečina im je posrebrila obrube vrhunaca pa se činilo kao da su pokriveni srebrom. Duboka sjeta lebdjela je na Sinišinu licu dok mu je pogled kružio po zelenim brdinama.

Otkako se grofici Ratkay povratila svijest, osjećao se potišten. Činilo mu se da je tim časom zauvijek izgubio nadu da će moći bar vidjeti Neru i s njom drugovati.

Ovog trenutka obuzela ga dvostruka sjeta. Stajao je pokraj prozora one iste sobe u kojoj je nekoć proveo jedno veče s Nerom kad ju je ono spasio iz pandža grofice Auersperg.

Tada bijaše zima. Snijeg je pokrivao lijepe bujne brežuljke koji su tada izgledali kao ledene sante, a danas se zelene. Iz tih misli trgne ga Filip koji mu javi daje došla Nera s grofom Oršićem.

Van Swieten je svoj dolazak odgodio tek poslije večere kao da je tobože naišao slučajno. Nije htio zastrašiti Dvojkovića ako je ovaj naumio da štogod poduzme protiv Nere. Siniša je odmah pošao u dvoranu gdje se sakupio svijet i znatiželjno gledao u lijepu unuku grofice Ratkay. Većina je nije vidjela čitavu godinu dana. A zanimala ih je još i zato što se romantično i nikome razumljivo vjenčala s nekim nepoznatim vitezom. Uz to je svatko znao da je ljubi ubojica njezine majke, od svih obožavani kapetan Siniša, pa je tako sav interes bio usredotočen na nju. Sve su je oči radoznalo gledale kad je ušla u dvoranu u modroj svili opšivenoj biserjem i brilijantima. Sjajnim crnim očima zaokružila je dvoranom kao da nekoga traži.

I doista, njezin se pogled zaustavi na Siniši koji je ušao s protivne strane.

Cijelu večer boravio je Oršić uz Neru, a uz Oršića Siniša. Tako su se dogovorili: da budu neprestano na oprezu.

Očekivali su da će Dvojković večeras svakako pokušati s onim kapljicama počiniti kakav zločin. Tako ih je barem uvjeravao Van Swieten. Štoviše, on je smatrao da su Neru pozvali samo zbog toga da bilo kako provedu svoju zamisao.

Sve troje nestrpljivo je očekivalo što će se dogoditi. Vazda su očima pratili Dvojkovića i Salea.

Kad su sjeli k večeri, na njihovo začudenje, ni Dvojković ni Sale nisu došli u njihovu blizinu. Naprotiv, sjedoše uz groficu Terku Erdody koja je bila okružena mnogobrojnim mladim kavalirima.

W

Večera je prošla bez ikakvih događaja. Poslije večere iz dvorane rasvijetljene ružičastim svjetlom glazba je

pozvala društvo na ples. Ne mogavši odoljeti, gosti pohitaše u ružičasti oblak svjetla da se ljuljaju po taktovima svirke kojom je tiho odzvanjala cijela dvorana.

Nera je sjedila uz grofa Oršića i Sinišu kao da ne kani plesati. Ali joj priđe grof Vojkffy i zamoli je za ples. Budno Sini-šino oko pratilo ju je pomno, ni trenutka je nije pustio s vida. Najednom opazi da je grof Vojkffy prestao plesati, ponudio Neri ruku i nešto joj govorio. Ona je kriomice pogledala prema onoj strani gdje je sjedio Siniša, tri puta zamahnula lepezom kao da se rashlađuje i tada, smiješeći se, kimnula glavom grofu Vojkffyju i pošla s njim iz dvorane.

Siniša ustane i pođe za njom. Na vratima sretne Van Swietena. – Evo me – reče on Siniši. – Nitko nije pravo ni vidio da sam tu. Ima

li što novo? – Ništa. Jedino je čas prije grof Vojkffy poveo Neru na ples. – A gdje je Dvojković? – Još se uvijek nije približio. Eno, gledajte ga tamo blizu one velike

palme. Kao da nekoga traži. Sad je, evo, prišao Oršiću. – Mislim da će biti najbolje ako se još ne pokažem gospo dinu

gradskom odvjetniku. Takvi ljudi imaju dobar nos. A gdje su grof Vojkffy i Nera?

– Otišli su iz dvorane kroz ova vrata. – Ne smatrate li da bi grof Vojkffy mogao biti u vezi s

Dvojkovićem? – Kad bi se radilo o meni, vrlo vjerojatno, ali ipak ću ga po tražiti. Siniša se uputi kroz srednja vrata na koja su izašli Vojkffy i Nera i

uđe u mali kabinet za odmor plesača. Tu je našao nekoliko plesača koji su se rashlađivali pićem. Siniša pode između njih i prijeđe u sporednu sobu. Tu su stolovi bili prostrti. Hladno jelo i voće stajalo je u srebrnim i zlatnim posudama, a okolo je sjedilo nekoliko parova i krijepili se. U kutu primijeti Siniša baruna Kukmicu kako vrlo spokojno sjedi kod stola i pustoši piće i jelo.

– Poznajemo se s mog posljednjeg posjeta grofu Mešku, barune – pozdravi Siniša Kukmicu.

W

– Da, da, gospodine kapetane. Ali moram priznati da to ni je jelo za mene. Morao bih pojesti nekoliko tisuća takvih sluzavih puževa a da osjetim da nešto ima u želucu. Ja volim šunke, komad sira, pa luka.

– A zašto nisu došli grof Meško i grofica? – Zato što grofica nikako nije htjela doći. Šteta za njih! Velika šteta! – Kako to mislite? – E, tako, tako! Nije sve onako kako je imalo da bude. A da znate

kakva je to bila ljubav?! Ti prokleti Genovežani, oni će u nas počiniti još mnogo zla.

– Ne razumijem što rekoste. – Možda nije pristojno da vam to ispripovjedim, ali, najzad, nema u

tom ništa zla. Mladi Genovežanin odviše obilazi oko dvora grofa Meška, ali, dakako, grofica sigurno nije ništa kriva. Uostalom, na žene nitko ne može priseći.

– Čujte, barune, vi ste malo odveć pili pa previše govorite. Molim vas da to ne pričate pred drugima. – Ne bojte se! Sutra bi me pekla savjest, već mi je, uostalom, sasvim

ispečena. Bio sam tako lud pa sam grofu Mešku pripovijedao o Genovežaninu, ali me tješi da još uvijek nisam rekao sve. Ne samo što je Genovežanin obilazio oko dvorca, već sam ga dvije noći vidio kako ulazi u kuću...

– Lažete, barune! Trebalo bi vas zatvoriti dva mjeseca i pojiti samo vodom pa biste sve to oporekli.

– Molim, ja već opozivam! Samo vas molim ne govorite mi o vodi. – Bilo bi najbolje da se udaljite jer biste mogli pred kim još štogod

izbrbljati. Recite mi radije jeste li vidjeli da je ovuda prošao grof Vojkffy s jednom mladom damom.

– A, ona lijepa, mlada, impozantna dama što ima tako ne obične crne oči i kosu kao daje posipana pepelom? To je ona stoje bila optužena daje vještica. Jest, jest, malo prije su prošli ovuda.

Siniša pode smjerom koji mu je pokazao Kukmica i ude u mali kabinet iz kojega se ulazilo u pokrajnji salon. Zelenkasto svjetlo čarobno je rasvjetljavalo tamno pokućstvo i prostrte stoliće, pune hladnih jela. U salonu Siniša primijeti Neru i Vojkffyja. Nera je upravo sjela za stol. Bila je licem okrenuta prema njemu. Grof Vojkffy je stajao nasuprot Neri, okrenut leđima prema vratima. Iza Nere je visio zastor

W

koji se neprestano micao pa ga je Siniša, stojeći u malom kabinetu, odmah opazio. Činilo mu se daje iza zastora otvoren prozor 1 da vjetar zamahuje zastorom. On brzo ugasi svjetiljku u kabinetu da ga ne bi opazili iz salona. Tada sjedne na stolicu kao da se, tobože, odmara, ali se okrene, tako da je jasno razabirao svaku kretnju Nere i grofa Vojkffyja.

"Što opet hoće s njom?" pomisli on u sebi. "Nakon onog događaja pred njezinim dvorcem još uvijek ima obraza da s njom razgovara!"

Siniša se još bolje sakrije medu zastore koji su dijelili mali kabinet od salona. Do njega dopre glas grofa Vojkffyja. Stojeći pred Nerom, sagnuo je glavu kao pokorni grešnik i stao govoriti:

– Trebalo bi da tu pred vama padnem na koljena i zamolim vas za oproštenje. To je jedini povod što sam vas zamolio za ovaj trenutak.

– Još uvijek imate obraza da tražite oproštaj? – Ne učinih pri svijesti ono što sam učinio. – Hvata vas, dakle, katkad ludilo? – Ne rugajte mi se, grofice! Sjetite se onih dana dok ste još bili na

Griču. Sjetite se koliko sam vas ljubio. A to bijaše prvi put u životu što sam ljubio žensko biće. Dotad sam poznavao bezbroj žena, ali nijedna nije mogla da mi se poput vas usiječe u dušu. Tada se dogodilo ono – neću da vas podsjećam na teške časove, ali ja bih i život žrtvovao za vaše oslobođenje da vas nije za sebe oteo Siniša.

– Ne dopuštam, grofe, da govorite o njemu. – Ljubite ga? – upita Vojkffy, a glas mu je zvučio ljubomorno. – Pa, ako ga ljubim? – Ubojicu i zavodnika svoje majke? – Koliko se to tiče vaše osobe? – Zato što vas ljubim, grofice, i ne znam kako bih zadobio vaše

oproštenje što sam u času ludila onako postupio prema vama. Nera ustane i htjede otići, ali je Vojkffy zaustavi: – Znam da sam vam mnogo skrivio, ali vas molim barem me pred

svijetom ne osramotite. Svuda okolo ima ljudi koji su vidjeli da ste pošli sa mnom. Što će reći ako vide da ste me ostavili? Sjednite malo, bar naoko, i uzmite nešto jela. Mogao bi tko naići i opaziti da ste me otjerali.

– Kad vam je stalo do svijeta, dajte mi komadić paštete.

W

– Ne bi ste li malo burgunca? – ponudi Vojkffy i priđe or maru gdje su stajale boce. Nera ga sumnjičavo pogleda i reče:

– Nipošto burgunca. Radije čašu šampanjca. Vojkffy je bio leđima okrenut prema Neri, tako da nije mogla vidjeti

što radi. On uzme s ormara bocu i natoči u čašu pjenušava vina, a drugom je rukom spretno segnuo u džep, izvadio srebrnu bočicu i ulio u šampanjac nekoliko kapi.

U tom trenutku uhvati ga netko objema rukama, tako daje bočica pala na pod.

– Što to radite? – vikne Siniša držeći za vrat Vojkffyja. Nera je razabirala što se dogodilo i samo je čekala što će grof

odgovoriti. On je bio blijed i prestrašen. No u trenutku kad mu se činilo da je sve propalo, ipak se sabere. Dok ga je Siniša držao svojim čvrstim rukama tražeći od njega razjašnjenje, on se pričini kao da se ljuti na njega i stane hiniti da je uvrijeđen. – Poludjeli ste!

– Od čega je šampanjac u čaši crven? – Vi niste pri sebi. Ulio sam sebi u šampanjac lijek zato što imam

groznicu. – Sebi? Lažete! Ove ste kapljice dobili od Dvojkovića koji ih je

naručio od babe Urše. Vojkffy nije mogao naći odgovor. Nera je bila iznenađena. Dakle, ne Dvojković – nego Vojkffy! Siniša pusti Vojkffyja i posegne za srebrnom bočicom. Dotle se

Vojkffy pribrao: – Čini mi se da biste se opet rado nametnuli kao branitelj kontesi.

Silom biste htjeli steći njezinu naklonost. – Neće me smesti vaša ironija. Recite što ste htjeli učiniti i zašto ste

ulili u čašu ove kapljice? Zašto ste to htjeli učiniti? Nećete izaći iz ove sobe dok to ne priznate. – Dragi kapetane, upravo ste smiješni u ulozi kontesina branitelja.

Zavodnik njezine majke ne može biti zaštitnikom nje zine kćeri. Kao da je udario grom. Oko Siniše sve se potreslo. Činilo mu se daje

svaka Vojkffyjeva riječ postala čekić i da ga udara po sljepoočicama. Kao da se u njemu ledila krv, a srce prestalo tući. Neizmjeran bijes poput orkana svega ga zahvati, ruke mu se digoše, oči iskočiše i cijelim

W

svojim jakim tijelom baci se na Vojkffyja. Jednom rukom pograbi ga za prsa, a drugom za vrat. Prijetećim pogledom vikne:

– To se usuđujete reći, vi, vi?... Vojkffy nije mogao odgovoriti, riječ mu je zastala u grlu.

Preneraženo je gledao u Sinišu osjećajući da bi ga ovoga časa mogao ubiti. Nije se usudio ni pokušati da pobjegne. Osjećao je da će ga smrviti snažne kapetanove ruke.

– Govorite: tko je zavodnik grofice Keglević? – vikne Siniša i ponovno stisne Vojkffyja za vrat.

– Ne znam. – Govorite jer ćete zauvijek zanijemiti! Vojkffy se pokušao odriješiti Sinišinih ruku koje su ga držale poput

kliješta, ali ga on stisne još čvršće zahtijevajući odgovor. Nera se povukla k prozoru, tako da oba muškarca to nisu primijetila.

Nadala se da će sada čuti ono što možda pred njom ne bi htjeli da kažu. Siniša je posve zaboravio na njezinu prisutnost. U sebi nije osjećao

ništa drugo nego luđački bijes i želju da Vojkffyja prisili na priznanje. – Pustite me! Vi ste pobjesnili – poviče Vojkffy nastojeći se

osloboditi. – Nećete živi iz mojih šaka dok mi ne odgovorite. Čija je ljubavnica

bila grofica Keglević? Moja ili vaša?... Vojkffy protrne i spusti glavu. – Možete li oporeći da ste vi bili zavodnik zbog kojeg sam jednog

dana postao ubojica? Vi zavodnik, a ja žrtva! Siniša pusti ruke s Vojkffyjeva vrata, gurne ga od sebe k prozoru i

vikne: – Došao je čas obračuna. Govorite sada, gospodine grofe! Evo, gledajte ove ruke – zbog vas su se omastile krvlju. – Nije istina! – Istina je! Srećom svog života platio sam vaše zlodjelo, a sada mi vi

– vi dobacujete u lice da sam zavodnik majke one koju ljubim? Bacate mi u lice objedu da joj se namećem za branitelja iako dobro znate zastoje branim od vas! Ili možda niste nikad naslutili zašto sam je branio od vas one večeri kad sam vas našao da klečite pred njom i prisižete joj ljubav? Niste li opazili da sam slijedio svaki vaš korak, pratio svaki vaš pogled kojim ste mladoj djevojci hinili da prikrivate

W

svoju strast? A nisam to činio samo zato što sam je ljubio nego i zato što sam znao tko ste!

– Znali ste? – Jest, znao sam dobro grofa Vojkffyja, poznavao sam dobro

njegovu prošlost, poznavao sam dobro njegovu ženu koju je bezdušno napustio! Poznavao sam dobro i sina kome je dao život, a nije se za nj pobrinuo ni onoliko koliko se pas brine za svoje mlade. Znao sam da grof Vojkffy nema većeg cilja u životu nego da se zabavlja sa ženama i da nema ljepotice za kojom ne bi posegnuo, pa makar uz cijenu zločinstva.

– Krivo me objedujete! – Nema toga na svijetu čime bi se vas moglo krivo obijediti. – S kontesom Nerom nisam imao nikakve zle namjere. – Jeste! Sjetite se onog dana kad sam vas prvi put gurnuo od tog

božanskog djeteta kojem ste govorili o ljubavi, vi koji nikad niste osjetili nikakve ljubavi nego samo za sebe i svoje strasti. Noći i noći stajao sam pred njezinim dvorcem, sakrivao se pod onu staru lipu i pazio na vas. Vi ste neprestano obilazili oko dvorca, a ja sam stražario jer sam slutio da ste vi onaj koji je kontesu dao oteti iz kapucinske crkve.

– Nisam, nisam... – Jeste! Samo vi u svojoj obijesti možete zamisliti takvu otmicu.

Oteti djevojku i onda je zatvoriti u lijes – to je mogla bi ti zamisao samo grofa Vojkffyja.

– Nije istina! – Prisegao bih na to. – Vaša vas je strast prometnula u zvijer. Odvela

vas je tako daleko da ste posegnuli i za ženom svog najboljeg prijatelja, daje zavedete, a onda nakon toliko godina niste ni zadrhtali pri pomisli da posegnete za kćerkom te žene! A poslije svega toga vi svoj grijeh predbacujete meni, i to u trenu kad vas opet hvatam na zločinu! Recite zašto ste Neri htjeli dati one kapljice? U kakvoj namjeri? Što ste htjeli učiniti s njom? Recite ako vam je život drag!

Vojkffy je stajao pred Sinišom kao osuđenik pred svojim sucem, blijed i ukočena pogleda, poput lupeža kojeg su ulovili na djelu pa mu nema izlaza.

W

Na vratima se pojavio Van Swieten. Ostao je tu i povukao se u stranu gledajući oba muškarca.

– Ništa nisam htio učiniti! – odvrati Vojkffy. – Laž vam neće koristiti. Unaprijed sam znao da s tim kapljicama

netko želi počiniti zločin, ali nisam ni slutio da ćete to biti vi. – Nema nikakva zločina! – Čujte! Ovdje je Van Swieten koji zna sve. On se zarekao da će

onoga koji počini to nedjelo predati u ruke zakona. Zna te li, dakle, što vas čeka? Recite mi što ste htjeli učiniti, a ja ću zatajiti da ste to bili vi.

– Nisam htio učiniti ništa. Žena me na to nagovorila. – Žena? Koja? – Grofica Terka. – Što je htjela? Zašto vas je nagovorila? – Znala je da sam vazda ludovao za lijepom kontesom i rekla mije:

"Evo, grofe, pruža vam se prigoda da ispunite svoje čežnje..." Dala mije ove kapljice da ih ulijem kontesi u piće.

– A što onda? Što biste onda? Grof Vojkffy pode prema zastoru koji je Siniša vidio da se miče i

podigna ga: – Evo, gledajte! Tu su vrata koja vode u kulu kamo sam imao

ponijeti Neru kad zaspi. – Htjedoste je zavesti? – Grofica mije savjetovala, a ja nisam odbio. Siniša sklopi dršćuće ruke i glasom punim uzbuđenja vikne: – Zločinac ste od poroda. Približi im se Van Swieten, uhvati Sinišu za ruke i upita ga: – Što sve to znači, kapetane? – Da smo našli zločinca. Evo, stoji pred vama. – Što je on vama? – Otac, vaša milosti! Van Swieten je stajao časak iznenađen zbog tog otkrića. Pogledavao

je tren Sinišu, tren Vojkffyja, gladio bradu i zamislio se. A tada mirno i hladno upita Vojkffyja:

– U koju vam je svrhu grofica Erdody to savjetovala? – Bila je uvjerena da bi Siniša tada prestao ljubiti Neru.

W

Ušute: Pokraj prozora ispod teških modrih zastora Nera se borila s nesvjesticom. Nitko to nije zamijetio, nitko sada nije mislio na nju, svaki je bio zabavljen svojim teškim mislima.

– Što ću s njim? – upita Van Swieten mirno kao da se nije ništa dogodilo.

– Obećao sam mu da ću, prizna li, zatajiti njegovo zlodjelo. – On je, dakle, vaš otac? – reče Van Swieten. Nekoliko je trenutaka razmišljao. Tada se okrene Vojkffyju i hladno

mu reče: – Gospodine grofe, ni Siniša ni ja nemamo s vama što razgovarati. Vojkffy je pošao k vratima spuštene glave i izašao iz salona. – To je, dakle, vaš otac koji je šutio znajući da čamite u tamnici? –

upita Van Swieten. Siniša slegne ramenima i odvrati: – Što je mogao učiniti? Ipak, ja sam je ubio!! – Ali ja sam uvjeren da nad njezinim mrtvim tijelom niste zapalili

kuću zbog čega su vam dvostruko sudili. – Ne, doista nisam. – Nije li to učinio Vojkffy? – Nije. Znam tko je podmetnuo vatru. – A ipak ste pred sudom uzeli na sebe krivnju? – I uzeo bih je još deset puta. – Zašto? – Vatru je podmetnula jedna duša koju sam nadasve ljubio. – A tko je to bio? – Moja majka. Kad je vidjela daje nesretna grofica izdahnula u

mojim rukama i kad me je prisilila da pobjegnem, zapalila je dvorac u kojemu je grofica izgorjela. Sirota majka! Učinila je to zato da izbriše trag mojem nesretnom djelu. I doista. Osim sluge Tome, koji me je kasnije odao grofici Auersperg, nitko nije znao što se dogodilo s groficom Keglević. Sad znate zašto sam na sebe uzeo djelo svoje majke koja je bila pripravna uči niti sve da spasi sina. To mije priznala onog dana u Beču kad sam došao k vama i predao se pravdi.

– A gdje je sada vaša majka? – Ubila je tuga dok sam čamio u tamnici. – A što ćemo s dvorskom gospodom, kćerkom bivšeg bana?

W

Siniša slegne ramenima kao da mu je svejedno. – Razgovarat ću s njom. Vidjevši da je Siniša još uvijek potresen i neće da govori, Van

Swieten ga ostavi nasamu.

SAMRTNI PLES.

Siniša se baci u naslonjač i sakrije lice u dlanove. Najednom se zastor razdijeli. Izađe Nera blijeda i zaplakanih očiju. Čuvši korake Siniša, podigne glavu. Njegove oči sretnu se s njezinima. Skoči sa stolice, pohita k njoj i prošapće potresenim glasom:

– Sve si čula? – Jesam. – Sad je sve svršeno! Prezri me, Nero, ja sam doista njegov sin! – Ne mogu te prezreti, Siniša! Ljudi nas rastaviše, ali nam srca ne

mogu oduzeti. – Imaš li još onaj lijek što si mi ga dao da se riješim muka u tornju? – Otrov? – Da! Siniša segne u džep, izvadi iz njega svilenu kesu, otvori je i pokaže

Neri malu koštanu posudicu. – Evo ga. – To je izlaz za nas oboje! Shvaćaš li me, Siniša? – Da zajedno umremo? – klikne on. – Zajedno! – Sad više nisam nesretan, Nero! Osjećam da ćemo opet bi ti svoji –

bar u smrti! On posegne za njezinom rukom, privine je na svoja usta i utisne

cjelov. – A sad, dođi Siniša. Daj mi ruku. Idemo u svijet i veselje. Zamislimo da smo sretni vjerenici i da ćemo zajedno snivati san

smrti kad ne možemo živjeti san sreće i života. Uzbuđen, Siniša ponudi Neri ruku, a ona je prihvati. Iz salona pođu

ravno u plesnu dvoranu.

W

Sve se oči zaustave na njima. Sve je gledalo nekim zlovoljnim iznenađenjem stoje Nera uhvatila pod ruku čovjeka koji je ubio njezinu majku.

Ona je to opazila, prkosno digla glavu, smiješila se ironično. – Čuj – šapne Siniši. – Sjećaš li se kad ono na Griču nisam htjela

plesati s tobom? Sad te ja pozivam na ples. Plešimo! Bit će nam prvi i posljednji put. Dođi na naš samrtni ples! Ne časeći

časa, on ovije svoju ruku oko njezina struka i privine je lako uza se. Cijelo mu je biće zadrhtalo, oči mu se upile u njezine. Dok je glazba veselo svirala, oni se u plesu okrenuše dvoranom kao da su pomahnitali, kao da plešu na svadbi.

"Kako nas gledaju!" pomisli Nera u sebi. "Ne znaju da plešemo svoj samrtni ples!"

Zaboravila je na sve oko sebe i osjećala samo njegovu blizinu. Podala se svom osjećaju slatke voljkosti protkane bolima i pregaranjima. Njihovi pogledi stopiše se ujedan, njihove su misli govorile samo jedno: – Ljubim te!...

Dok su oni zaboravili čitav svijet, društvo se zgražalo oko njih. Parovi su prestali plesati, a gospode od uzbuđenja gotovo padale u nesvijest.

Manje i veće skupine povlačile su se u kutove dvorane i s negodovanjem gledali u lijepi par. A ovaj kao daje zaboravio da ih gleda i osuđuje stotinu zavidnih, zlobnih očiju.

– Sramota! – govorile su gospode. – Pleše s ubojicom svoje majke. Prava kći svoje majke. Nema stida ni osjećaja. Još će ga uzeti za muža!

– Ili će mu postati ljubavnica! – Pretpostavlja ga nama, čestitim ljudima! – bjesnila su gospoda

gledajući zavidnim pogledom Sinišu koji te večeri bijaše odabran da pleše s Nerom.

– A kako ga je mrzila? – Nije htjela plesati s njim ni tada kad se zagrozio pištoljem. Sjećate li se one sablazni u dvorcu grofice Čikulini? – Beskarakterna djevojka! – Ni on nema ponosa. Nekad gaje prezirala, a sada je, eto, sav sretan

što ga je malo pogledala.

W

Ovako je govorilo društvo dok su se njih dvoje privinuli jedno uz drugo i plesali, a njihova se ljubav opraštala sa životom.

Dugo su plesali, duže nego što su htjeli. Prestali su tek kad je prestala glazba. Omamljeni provalom beznadne, strasne

ljubavi, oboje sjednu uz grofa Oršića. Srca su im udarala, grudi im se nadimale, a pogledi grlili...

Grof Oršić sam nije znao zašto je Nera plesala sa Sinišom. Nije odobravao njezin čin – to je ona razabrala na njegovu licu – ali nije rekao ništa.

Jedini je Van Swieten svojim pronicavim očima istraživao Neru i Sinišu. Kao da je nešto slutio. Upravo je razgovarao s groficom Terkom koja nije mogla zatajiti bijes i zločinačku ljubomoru što je potresala njezinu dušu. I dok je zmijskim očima lovila svaku Nerinu i Sinišinu kretnju, Van Swieten je govorio ozbiljnim glasom:

– Ozbiljno vam savjetujem, grofice, prestanite progoniti kontesu. – Vi to ne shvaćate – odvrati ona. – Žena sam koju progoni

ljubomora. – Vas progoni strast i pazite: ta će strast postati vaš krvnik. Dobro razmislite što vam rekoh i uklonite se tom strašilu koje vas

tjera na zlo. Blijedo grofičino lice sasvim se smrklo. – Sutra putujem u Italiju – reče van Swieten – i dok se vratim, treba

da razmislite. Dajem vam rokod mjesec dana da odu stanete od daljnjih progona kontese. Ako to ne učinite, kazat ću kraljici.

– Kraljici? Ima li ljubomornije žene od nje? Ona bi u ljubomori počinila najgroznije stvari. Ta vi znate – kraljica će me shvatiti, ona jedina. Preuzvišenosti, nikad se neću odreći da se osvećujem kontesi i da joj zagorčavam život. Ne prijetite mi se kraljicom, tu sam jača od vas.

Nakloni se i pode tražeći nekoga očima. Dok je prolazila pokraj Nere i Siniše, opet je počela svirati glazba. Jedan kavalir priđe Neri i zamoli je za ples.

– Hvala! – odgovori Nera. – Ne plešem više ni s kim. Pritom ustane, uhvati Sinišu pod ruku i pode s njim u blagovaonicu. U Terkinu oku bjesnjele su munje...

W

U četvorouglastoj velikoj sjevernoj kuli sakrili se grofica Terka, notar Sale i državni odvjetnik Dvojković od ostalih gostiju. Preko dvorišta dopirali su iz plesne dvorane zvuči glazbe pomiješani s bukom i smijehom.

Terka je otvorila prozor stoje gledao na Samobor. S brda je dopirao hladni povjetarac i osvježavao joj uzbuđeno čelo. U svoj ljepoti naslonila se na prozor i prepustila svježem zraku da joj rashlađuje uzburkanu krv. Sale i Dvojković sjedili su joj do nogu i promatrali je.

– I tako nam je propao i taj pokušaj – reče Terka ogorčeno. – Vojkffy je bio nespretan. Kako je mogao onako naočigled svih

ulijevati kapljice u čašu! – Nitko nije bio u salonu osim njih dvoje – reče grofica Terka.

Stajala sam iza zastora i slušala. Sve je bilo dobro, kad se najednom pojavio Siniša. Možda je slučajno ušao u salon ili ih je slijedio, ali Vojkffy ni u kom slučaju nije pazio pa je Si niša, ulazeći, vidio kad je u čašu ulio kapljice.

– I ja sam mu to predbacio – upadne u riječ Sale. – No on tvrdi da je bio oprezan, ali je Siniša, navodno, znao o čemu se radi. Dapače, rekao mu je da mu je kapljice dao Dvojković i da ih je naručio od babe Urše.

Udobno sjedeći u naslonjaču i pušeći smotku, gradski odvjetnik stao se smijati:

– Kako bi on to znao? Time je samo ludoga Vojkffyja prevario i naveo na priznanje. Bila je to Sinišina stupica. Najviše žalim samo to što ste vi, grofice, zbog toga tako zlovoljni.

– Još uvijek nisam izgubila nade. Još mi preostaje taj mladi Hofberg. Samo njega je malo teže naći nego što je bilo grofa Vojkffyja. Nespretan čovjek. Pokvariti tako lijepu priliku.

– Najgore je to – primijeti Dvojković – što se sada umiješao i Van Swieten. To je jedini pogibeljni čovjek koji nam može smetati. Ne znam što je uopće došao ovamo.

– Putuje u Italiju, pa je svratio k Oršiću – primijeti Terka. – Što? U Italiju! To je izvrsno – reče Dvojković i udari se po

koljenu. – Na što mislite? – sa zanimanjem upita grofica. – Kad Van Swieten ode, moći ćemo svoju osnovu brzo ostvariti. – Kakvu osnovu? – zanimala se grofica.

W

– Ta valjda vidite da se narod buni što je kraljica pomilovala grofovsku vješticu.

Terka se nasmije: – Vi, dragi Dvojkoviću, očito mislite da govorite s Krajačićem. Recite mi radije istinu. Zbog toga što su obustavljeni procesi protiv vještica osušio se vaš džep – i Saleov također.

– Ali, grofice! Vi govorite odviše glasno. – Ova je kula šutljiva, a zidine debele. Neće progovoriti! Terka se okrene od prozora, pođe dva koraka prema njemu i lagano

ga udari. – Vi ste uvijek u pozi i mislite da svi mi imamo zavezane oči. Ali da

niste takvi, ja bih vam se narugala. Čovjek koji dođe na svijet nešto je poput gosta, a domaćin je život. Priroda ga prima kao dobra domaćica, i svaki onaj koji ne umije da gostoprimstvo života i domaćice iskoristi na sve moguće na čine nije zaslužio drugo nego da cijeli svoj život ostane za vratima!

– U tom se slažemo. – A što ste vi zamislili, Dvojkoviću? – upita Terka. – Brojim za koliko ćemo dana moći doprijeti do kraljice da možemo

progoniti barem druge vještice. – Zar ste što poduzeli? – Jesmo, vaša milosti. Glavni naš saveznik bit će barun Skerlec. – Ne vjerujem! To je mrtvo puhalo. Nema smisla ni za žene, ni za

piće, ni za životno veselje. Njemu je samo do karijere. – To prije će poslužiti našoj svrsi – reče Sale. – Jeste li, grofice, u dobrom prijateljstvu s ministrom Kaunitzom? –

upita Dvojković. – Jesam, a kad bih htjela mogla bih biti još u boljem. – Dakle, recite mu da u Hrvatskoj sve više osuđuju pomilovanje

vještica. – Vi ste, Dvojkoviću, stvoreni za diplomata. Već naslućujem... – Samo, molim vas ne izričite svoje slutnje. Uvijek sam tog principa

da se može postići samo ono što nikad nije izrečeno glasno. A sad idem da se malo naslađujem s ljepoticama!

Sale i Dvojković ustadoše. – Molim vas, vani na stubama stoji moj sluga Tomo. Budite ljubazni

i pošaljite ga ovamo.

W

Kad je ostala sama, pođe k prozoru što se otvara prema dvorištu. Odatle je vidjela plesnu dvoranu čiji su prozori bili rasvijetljeni pa je razabirala svaki pojedini par. Kod posljednjeg prozora stajahu Nera i Siniša rukom o ruku. Nešto su razgovarali i gledali u dvorište gdje su se vrtjele sluge i neprestano izlazili i ulazili u unutrašnje zgrade.

Terkino su lice iznakazili bijes i mržnja, a oči zvjerska pohlepa za Sinišom. Crne misli križale joj se dušom, a lijepe, razvratne grudi nadimale se i spuštale dišući strašnom osvetom.

Na vratima netko zakuca. Visoka, jaka ljudeskara u crvenoj livreji, prosijede kose i izbočenih čeljusti ponizno stade pred Terkom.

– Vaša milost zapovijeda? – Ti si, Tomo, vidio onog mladog viteza s kojim se vjenčala kontesa

Nera Keglević? – Jesam, vaša milosti. Vidio sam ga u kapelici kad su se vjenčali. – Bi li ga mogao prepoznati? – I po danu i po noći. – Slušaj! Kažu daje u stubičkoj okolici i da se noću zna šuljati oko

dvorca grofa Oršića. Trebalo bi da ga ondje zatekneš. – Dobro, vaša milosti. – Ako je doista ovdje, onda ga jedne večeri moraš napokon zateći. – A što ću tada, vaša milosti?! – To ću ti kazati sutra. Sad idi. Tomo izađe. Terka poravna kosu i odijelo, izađe iz kule otvorenom

galerijom u dug hodnik i pođe u unutrašnju zgradu gdje se orilo veselje, svirala glazba, a bezbrižni se ljudi podavali životnoj radosti.

REVOLUCIJA NA GRIČU.

Na Markovom trgu talasala se svjetina poput vala kojim se igra bijesni vjetar. Narod se nagiblje amo-tamo, viče i prijeti. Iz užarenih lica i plamtećih očiju sipa mržnju i bijes. Jutarnji povjetarac pronosi kroz trg i ulice razdražene ženske i muške glasove.

Muškarci ostavili posao, a žene ognjišta, prodavači na trgu košare. Svi stoje u skupinama, govore, pričaju, viču, razmahuju se rukama i prijete.

W

Pred gradskom vijećnicom, usred velike skupine ljudi, Mikica Smernjak maše rukama i uzbuđeno govori. Kao da je omršavio, pa mu je blijeda surka još šira nego prije. Rukavi su mu kraći i vise u krpama. Kapa mu na zatiljku glave, proškuljena je i trošna. Džepovi su mu i sada puni spisa pa mu strše poput oteklina. Razmahao se dugim rukama i razbrbljao, razvlačeći svoja velika tanka usta. Ljudi mu povlađuju i sve nešto prijete. Najednom se ljudi uskomešaše, žene vrisnuše i masa svijeta razdvoji se. Medu njima se pojavi konjanik. Kao da je pao s neba.

– Kapetan Siniša! Šapat prođe od usta do usta. Na vitkom šarcu uspravio se Siniša. Čizme mu prasne, konj znojan i

usopljen. Očito je prešao dug put. Konj prođe korakom medu svjetinom koja ga je mrko pogledavala. Okrene ravno na Kamenita vrata. Pred dućanom Barice Cindek Siniša side s konja, priveže ga za stup i uđe u dućan. Barica Cindek upravo je u košare slagala kruh. Kraj nje se igrao dječak i začuđeno promatrao čovjeka u časničkoj odori.

– Vaša milosti, jeste li to zaista vi? – klikne Barica. – Kako vidite, jesam. – Niste se baš ništa promijenili, samo što vam je lice ozbiljnije i

bijede. – Kako ste vi, Barice? Čini se da vam je dobro. Tako bar iz gledate –

reče Siniša zaokruživši pogledom Baričinu ugojenu svježu pojavu. – Hvala, vaša milosti, dobro mije. Barica otvori mala vrata što su spajala njezin dućan s dućanom

gumbara Adama i zovne: – Dođi ovamo, Adame, da vidiš tko je došao. Kroz vrata uđe plećat i visok, malo udebljan građanin. Radosno

iznenađen, klikne: – Ne bih se ni u snu nadao da ću vas vidjeti, vaša milosti. – Došao sam po poslu pa sam odlučio da vas prije pozdravim. A ne

moram ni pitati kako vam je. Adamovo se lice nasmiješi, kako se mogu smiješiti samo ljudi čija je

duša ispunjena mirnom i skromnom srećom. – Hvala našoj kraljici, sve je dobro! – odvrati on i razdragano

pogleda Baricu. – Radimo i dobro nam je! Ne želimo da bude bolje.

W

– To je velika riječ! – uzdahne Siniša. – Još ću ja peći kruh za vašu svadbu – veselo će Barica Siniši. Gorki smiješak zasjeni Sinišino lice: – Ne nadajte se tome, draga Barice! A za kontesu Neru i ne pitate? – Ne usuđujem se. Rado bih je još jednom vidjela. – Onda požurite. – Kako? Zar će opet iz Hrvatske? – Možda. – Je li istina da se udala? Siniša kimne. – Ipak bih prisegla da kontesa voli samo vašu milost. Što se jedanput

usjekne u srce, to se više ne može zaboraviti. – Da, Barice, to ste dobro rekli. Vjerno je srce najveća sreća, ali

često i najveća bol na svijetu. U dućan dopru buka i galama. Svjetina se pustila niz Kamenitu ulicu

i nagrnula k tornju. Poplavila je čitav prostor, sve do dućana. – Upravo sam vas htio pitati – što se to svijet opet buni? – To su vam čudne pripovijesti, vaša milosti – reče Adam, zatvori

vrata i nastavi poluglasno: – Opet su se pojavile coprnice! Otkako su se ponovno ovdje ugnijezdili Dvojković i Sale, svijet se sve više vrpolji, u krčamama raspravlja, žene šapću i pripovijedaju da su vidjele ovu ili onu ženu na Manduševcu, da su vidjele đavola i šta ja sve znam! Lude glave opet poludješe i sada opet onaj koji radi i nešto zaslužuje pada pod sumnju da mu đavo donosi novac. Gledam ja sve to i sve mi nešto ne da mira da to nisu čisti posli. Mikica Smernjak dane i noći opet sjedi kod Andrije Palčića, grabanti stišću glave i sve nešto šapuću. Nikog ništa ne pitam, ali vidim da se nešto kuha.

– O tom nisam ništa znao. – Pa tko zna? Sve to oni rade potajice. Osobito ova dva posljednja

mjeseca, gotovo su pobjesnjeli. Neprestano vladaju oluje, urod je slab, a ono što je ostalo uništava bura, prolomi oblaka i tuča. Za sve to, eto, vele:

– To su učinile vještice! Vratile su se i sada je opet ono stoje bilo prije. I bit će zlo i naopako. Osim toga, danas se dogodilo još nešto.

– Što to? – upita sa zanimanjem Siniša.

W

– Noćas su bili velikaši u Samoboru kod Genovežana. Bila je tamo i obitelj baruna Skerleca. Kad su se ujutro vratili, nađoše opustošenu kuću. U prostoriji u kojoj gospoda blaguju našli su sve porazbijano i zdrobljeno. Sve je bilo rasipano uokrug kao da su vještice plesale kolo. Sve što je bilo vrijed no, vještice su odnijele i porazbijale, a pred ulazom u kuću ostavile su metle kao znak da su u kući doista bile coprnice.

– To je ono isto što se događalo i prije – reče Siniša i zamisli se. Svjetina vani najednom stane vikati iz sveg glasa: – Dajte nam coprnice! Dovedite ih van! – Koga to traže u tornju? – upita Siniša. – U tornju čami sva sila žena što ih je zatvorio Krajačić. Parnice su

već dovršene, ali ih ne šalju kraljici jer se boje da će ih osloboditi kao stoje oslobodila moju Baricu.

Siniša je kroz prozor promatrao svjetinu i slušao što se događa. Najednom se buka stišala. Medu mnoštvo dođoše Dvojković, Sale i Krajačić.

Ljudi su ih odmah zaokružili i stali im nešto govoriti sve mašući rukama. Tada Dvojković podigne ruku i svijet ušuti.

– Narode – reče Dvojković. – Strašno je ono što se dogodilo, ali se još uvijek ne smijemo uzbuđivati. Pitanje je jesu li to za ista učinile vještice.

Neki su ljudi na te riječi ušutjeli, a grabanti, zvonar Žajler i Mikica s nekoliko muškaraca i žena stali su vikati:

– To su bile coprnice i nitko drugi! – Ako nisu coprnice, zašto su pred vratima ostavile metle? – Tat će ukrasti – povikne Žajler – i pobjeći, ali neće zdrobiti

skupocjene stvari i plesati kolo. – A tko nam pravi oluju, tko je kriv nerodnoj godini? One tamo što

se tove u tornju i rugaju cijelome svijetu. – Udrite po njima! – vikali su oni. – Dajte ih nama, sami ćemo im

suditi! – To ne smijemo učiniti – oglasi se Dvojković. – Procese valja

poslati kraljici! – Idemo sami kraljici – vikao je Žajler. – Kazat ćemo njoj kakva nas

je nesreća stigla.

W

– Umirite se, ljudi – molio je Dvojković. – Nema mira dok su tu coprnice! Na lomaču s njima! – upućivao je

Sale ljude. – Mi ćemo ih nataknuti na ražanj! Svjetina navali na toranj, pograbi kamenje i stade ga bacati na vrata

stražarnice. Dvojković stane iz svega glasa vikati i moliti ljude neka se umire.

– Čekajte, ljudi, tu je kraljičin dvorjanin barun Skerlec. Poći ćemo k njemu i zamoliti ga da učini nešto u vašu korist. Str pite se dok vam ne donesem odgovor.

Siniša je kroz prozor vidio kako se Dvojković i Sale nešto dogovaraju s gradskim sucem Krajačićem i zatim podu prema Markovu trgu. Došavši u Gospodsku ulicu, uđu u palaču baruna Skerleca. Primio ih je mrka i zlovoljna lica.

– Vaša milosti – reče Dvojković – svjetina se buni i hoće da provali u toranj i spali vještice koje su tamo zatvorene. Obe ćao sam im da ćete se vi zauzeti kod kraljice kako bi ponovno dopustila da se progone te zločinke, na što je puk odustao od provale u toranj. Sad ondje čekaju. Nešto bi se moralo učiniti.

– To doista ovako ne može duže ostati – reče barun Skerlec. – Ne bih vjerovao da su se vještice vratile da u mojoj vlastitoj kući

nije počinjen tako sumnjiv zločin. Pođite samo u drugu sobu i vidite što su učinile!

Barun pode naprijed, a oni za njim. U velikom salonu ležale su na podu zdrobljene i smrvljene nebrojene dragocjenosti.

Sve je bilo u jednom krugu kao da se netko vrtio u kolu. U sredini kruga bio je načinjen križ od dvije metle.

– To je strašno – reče Krajačić prekriživši ruke. – Sve isto onako kako je bivalo kad je u tornju bila kontesa –

dometne Sale. – A što da radimo? Koga da zatvorimo? – Razbojnik neće razbiti i zdrobiti dragocjenosti – zamišljeno će

Skerlec. – On će ih odnijeti. – A što je radila služinčad? upita Dvojković. – Zar se ništa nije čulo? Ništa nisu vidjeli?

– Znate kako je. Svi smo bili odsutni, a sluge odoše noću u krčme. Kod kuće je ostala samo jedna stara žena s dvije djevojčice. Iza sna ih je probudila buka. Kad su ustale i htje le bježati, na vratima se pojavile

W

žene u nekakvim sivim odi jelima s metlama u ruci i stadoše im prijetiti. Gotovo su pale u nesvijest od straha. Vještice ih zatvore u sobu. Cijela dva sa ta slušale su kako u prvom katu vještice plešu i razbijaju dragocjenosti. Ne bih vjerovao da nisam sve tako doista našao.

Ali to dokazuje da se tu ipak skriva neki tajni zločin tih žena. Što ste vi pronašli, gospodine Sale? – upita Skerlec notara. – Isto što i vi, vaša milosti. Preslušao sam sve sluge i služavke i ništa

drugo nisam mogao saznati nego to što i vi sami kažete. – Događaj je posve izbezumio narod. Zemlji prijeti revolucija –

zabrinuto će Dvojković. – Niste li bili kod bana? – Tražio sam ga ujutro – uplete se Krajačić – ali mi on reče da

tražimo zlikovce jer mi ništa drugo ne može kazati. – Dobro. Sutra putujem u Beč – reče Skerlec – pa ću ondje sve

razložiti. – Bilo bi dobro, vaša milosti, da se obratite ministru Kaunitzu. Kod

vladarke je moćan pa će moći nešto i učiniti. Ako je svijet krivo optužio Neru i Baricu Cindek, ne slijedi iz toga

da su i ostale vještice nepravedno osuđene. Ta, zaboga, ne dolazi valjda sam đavo iz pakla i stvara takve strahote.

– No, nisu takve stvari počinjene samo na Griču – reče Sale. – I u Vrapcu su se ponovno pojavile vještice. Župnik Imbro Perković

piše pismo u kojem se tuži na vještice. Evo, izvolite čitati stoje pisao velikom županu.

Sale pruži Skerlecu pismo u kojem je pisalo: "Visoko poštovani i velemožni gospodine veliki župane! Najcjenjeniji

gospodine! Kako je poznato iz izjava jedne siromašne žene protiv dviju vještica, u svako doba iza moje kurije pokazuju se na potoku strašne prikaze. Kapelan i moja obitelj žive u užasnom strahu. Noću nemaju mira ni počinka ni jednog sata. Riječju, da nema Božje pomoći, sve bi vrag odnio. Kao što su mi uništile kuharicu, tako sada navaljuju na cijelu moju kuću i ukućane.

Osobito bjesne tada kad se pojavi gradski sudac. Učinile su sve što mogu učiniti pomoću đavola. Zato se najponiznije preporučujem vašoj milosti i molim vašu pomoć.

W

Ostajem vašeg velemožnoga gospodstva najponizniji sluga Imbro

Perković, župnik vrapčanski." – Ostavite meni to pismo – reče Skerlec. – Predložit ću ga samoj

vladarki. Mnogo drži do svećenstva, pa će ovo pismo biti najbolji zagovornik da nešto postignemo.

Dok su oni još bili u riječi, pojavi se svijet pred palačom i podigne silnu buku.

– Što da kažemo narodu? – upita Dvojković Skerleca. – Recite ljudima neka se umire. Jamčim im da će kraljica odrediti

neka se vještice odmah spale. Oproste se i pođu među razjarenu svjetinu. Dvojković reče mnoštvu: – Budite mirni, njegova milost barun Skerlec sve će kazati kraljici i

izvršiti vašu želju, a dotle se strpite i idite svojim kućama. Mrmor nezadovoljstva bijaše odgovor na te riječi. Mikica se približi

Dvojkoviću i upita ga tiho na latinskom: – Zar zaista mir, vaša milosti! – Budalo! Kakav mir. Ti dalje tjeraj svoje. Mikica poput munje odleti od Dvojkovića i izgubi se medu

mnoštvom. Za nekoliko trenutaka svjetina stane opet vikati. Okrenu pravo prema Markovu trgu i zaustavi se pred banskom palačom tražeći da im se izruče vještice.

Medu svjetinu dođe župnik i obeća da će svaki dan duž cijeloga grada voditi procesiju, posvetiti sve ulice, moliti s narodom i proklinjati vještice.

Ali to nije pomoglo. Ljudi se nisu htjeli razići. Grofica Terka stajala je pokraj otvorenog prozora svoje palače na

Markovu trgu i slušala kako narod rogobori. Najednom se okrene, pode po sobi i pozvoni. Kad je ušao sluga, reče mu grofica:

– Idi gospodinu Dvojkoviću i kaži mu neka odmah dođe k meni. Sluga ode, a grofica Terka sjedne u naslonjač i nešto smišljajući

stade promatrati svoju lijepu malu nogu. Uskoro vesela i vedra lica ude k njoj Dvojković. Poljubi joj ruku i obuhvati je oko struka.

– Što je tako prešno mojoj lijepoj prijateljici? Terka zlovoljno odgurne njegovu ruku i reče:

W

– Nisam vas za to zvala. Danas nisam raspoložena ni za kakve ljubavne domjenke.

– Naposljetku ćete zbog tog prokletog Siniše postati opatica. – Radije sjednite i slušajte. Čini se da vani počinje buna. Dakle, progoni vještica će početi iznova? – Hoće, ako Skerlec bude spretan. Kaunitz se boji ustanka poput

kuge. Ima pune ruke posla s reformama u državi i sva ka bi mu revolucija pomrsila račune. Pristat će na sve, samo da bude mir.

– Ako se ne varate, to je dobra osnova. Ali slušajući svjetinu, pala mi je na um sjajna misao. Ne bi li takva revolucija bila moguća i u Stubici gdje stanuje vještica nad vješticama? Nera mora opet bježati iz Hrvatske u Italiju, a Siniša je časnik – mora ostati ovdje.

Nakon pola sata državni odvjetnik i grofica Terka rastadoše se vrlo srdačno...

NA OPROŠTAJU.

Noć je potjerala u kuće razjarenu svjetinu, a i procesiju koju je vodio župnik.

Pustim ulicama hoda Siniša. Spustio je glavu i zamislio se... Korača gore-dolje uz tihe, tamne kućice. Sve drijema i sniva o vješticama... Zaustavio se pod lipom kojoj se nekad nasuprot dizao ponosni dvor grofice Ratkay. Tamo gdje je nekoć stajao, sada raste trava i grmlje... Nasloni se na staro stablo koje ga zakrili krošnjama poput krova.

Pred njegovom dušom uskrsnula je prošlost kad je tu stajao po cijele noći, tu na tom istom mjestu i zurio u njezine prozore. Mlado srce kucalo je u tihoj i beznadnoj čežnji... Tu je stajao cijele sate, tu ju je viđao kad je stajala pokraj prozora i gledala u mjesečinu. Zadrhtao je kad je na prozoru opazio njezinu sjenu. Srce mu je glasno zakucalo dozivajući njezino ime. Pod prozorom je šetao on – Vojkffy, sa crnim namjerama u duši... Kad gaje opazila, povukla se u sobu.

Obnavljajući tako svoje uspomene, ostao je dugo naslonjen na stablo. Prisjećao se najmanjih uspomena, dozivao najsitnije događaje koji su ga vezali uz tu staru lipu i cvijećem obrasli "Crveni dvorac" kojemu sada nema ni traga.

W

Tada pode Markovim trgom i zaustavi se pred kućom Ladislava Salea.

Tu na tom uglu sreo ju je jedne noći kad je išla sa Sandom i grofom Čikulinijem babi Urši. Bila je zamotana u rubac, a lice je njezino bilo pokriveno krinkom, ali on ju je prepoznao... Poznao ju je po hodu, po njezinim kretnjama, tko bi znao po čemu?

I tada ju je slijedio sve do kuće babe Urše, samo da bude blizu nje i da je čuva. Sjeti se svega što se zbilo u kući. Sjeti se malog Lovre po kojemu joj je poručio da ovamo više ne dolazi. Sjetio se kako se vraćala, on ju je opet čekao na tom uglu i kad je vidio dvije sumnjive osobe, prišao joj i rekao: "Pođite drugim putem!"

Ona ga je pogledala kroz krinku. Kako je dobro vidio njezine duboke crne oči! Ogledala se za njim, no on se pritajio pod svojim plaštem, dah mu je stao, a samo mu je srce klicalo: "Ljubim te!"

Noć je bivala sve gušća. Siniša pode dalje. Hotice ili nehotice našao se na Kamenitim vratima, pred tornjem što gaje noć zavila u crni veo.

Ovdje je čamila, a on je obilazio te strašne zidine, gledao gore na željezne rešetke i blagoslivljao mjesec što kroz te rešetke rasvjetljuje njezin stan. Tu, u tom tornju, priznao joj je svoju ljubav, tu se njegove kose dotakla njezina blaga meka ruka! Tu, u toj kuli, ispunjenoj mučilima i najstrašnijim ljudskim mukama gdje su se mrcvarila ljudska tijela i razapinjale na križ nevine duše, tu su se našla njihova srca...

Tu, u tom tornju što strši uvis kao strašni spomenik patnji nevinih duša, tu počiva uspomena na prve časove njihove ljubavi.

Pod zidinama opazi divlji cvijetak. Sagne se, ubere ga i privine na usta. Onda ga zamota u svilenu maramicu i spremi. "Tim ću joj cvijetom okititi grudi u času naše smrti."

U mislima stade proživljavati onaj čas kad će zajedno, zagrljeni umirati – on i njegova bol i njegova patnička ljubav.

Tako je Siniša prolazio gradom opraštajući se sa svakim mjestancem koje ga je podsjećalo na nju. Napokon se našao pred kućom Barice Cindek. Sve je bilo tamno i tiho.

"Sretnici", pomisli. "Snivaju san svoje sreće." Nasloni se na zid. Pred očima mu se prikaže Nera kakvu je vidio kad je stanovala u toj kući – u seljačkoj nošnji žuta lica. Sjećao se svih onih časova koje je proživio u toj građanskoj kući gdje je stanovala ljubav, vjera i skromna sreća.

W

Koraci ga trgnuše iz snatrenja. U tami mu se približavao muškarac. Pode mu u susret.

– Ti si Filipe? – upita tiho. – Što je? – Došli su! Vidio sam kako su ušli preko ograde. – Koliko ih ima? – Četvorica. Svi su pokriveni crnim mantijama i kapucama. – Gdje je moja halja? – Evo je. – Dođi ovamo u grmlje – da nas tko ne vidi. Zavuku se u visoko šikarje. Filip ispod svog plašta izvadi složenu

crnu halju i predaje Siniši. On skine ogrtač i časničku kapu, svuče crvenu surku i obuče crni ogrtač koji mu je sezao sve do poda. Navuče na glavu i preko očiju kapucu i reče:

– Evo me, gotov sam! – Bojim se daje to opasno. – Ne boj se. Znam lozinku, pa ne mogu ništa posumnjati. – A zašto je Van Swieten htio da pođeš u Uršinu kuću? – Pripovijedao sam mu kako mije dala ključ da pregledam kuću nije

li tko što ukrao. Van Swieten misli da se svakako mora pogledati nema li baba Urša u kući nešto što bi ga moglo navesti na trag crnim đavolima koji se motaju oko babe. A možda bi se moglo što saznati i o Luciferima.

– Kao da te baš osobito ne zanima što ćeš ondje vidjeti. Ili ti je neugodno poći onamo?

– Što ti pada na pamet? Zle sam volje, ali Van Swieten je želio da to učinim, a ja sam mu dužan odviše zahvalnosti.

– Zar neće u Italiju? – Još ne. Odlučio je da ostane. Ostat će sakriven kod Oršićevih, neka

misle da je otišao. Terka se toliko zanimala kad će otići i kako će dugo ostati u Italiji da je počeo sumnjati i ostao.

– Pripazi na sebe! – Imam u njedrima tri pištolja. Ako se ipak do jutra ne vratim, znaj

da su me crni spekli u svom kotlu... – Ne budali, čekat ću te pred kućom. – Ali oprezno da te tko ne primijeti i što ne posumnja.

W

U SPILJI BABE URSE.

Siniša pođe ulicom gore i brzim se koracima približi niskoj kućici babe Urše. Preskoči preko ograde i nade se u tamnom i crnom dvorištu gdje su ga jednom napale crne prikaze što su tada na tako neobičan način iščeznule da ih nitko, ni Sale ni njegovi stražari, nisu mogli pronaći. Dva-tri koraka pode naprijed, kad netko oštro vikne:

– Tko je? Siniša priđe čovjeku u crnoj halji i kapuci kakvu je imao i on. – "Bijela sova!" – odvrati poluglasno. – Poslala me baba Urša da joj

pogledam kuću. – A tako, ti si iz Stubice? – Da, sluga sam u babe Urše. Vječno sanja da su joj tati po krali

kuću, pa sam morao doći. – A ključ od kuće? – Evo ga! Vjeran sam joj, pa se u me pouzdaje. – A tko si i kako se zoveš? – Urša me zove Palenjak. – Dakle, hajde! Poći ćemo zajedno u kuću. A zar te baba Urša

poslala samo zato da vidiš nismo li joj opljačkali kuću? – Ne. Donio sam Dvojkoviću nekakve bočice. – A tako! Hajdemo, pogledajmo kuću, a onda ćeš s nama popiti čašu

vina. Dolje smo četvorica. – Hvala – odvrati Siniša i otvori kućna vrata. Obojica uđu u niske

tamne sobe babe Urše. Zapalili su malo svjetlo, razgledali sve kutove, sve ormare i ladice, ali je sve bilo dobro zatvoreno.

– Sve je u redu. Baba Urša neka mirno spava i neka ne vje ruje svima. A sad idemo dolje.

Sinišin pratilac zaključa kuću i prijeđe s njim opet u dvorište. Čovjek je pošao po dvorištu i ušao u jednu malu sobu u kojoj je Siniša već jednom bio. Pratilac podigne četvorouglasti pokrivač na podu, a pred njima zijevne tamni prostor. Prvi se spusti Siniša.

Po hladnom i pljesnivom zraku osjećao je da se spušta u podrum. Kad su se dotakli zemlje, nađoše se u tami. Samo dolje u dubini virilo je svjetlo uljanice. Pođu onamo. Oko uljanice crnile se u kapucama glave pred kojima je stajalo bure, a na njemu dva vrča vina.

W

– Pozdravljaju vas "bijele sove" – reče Sinišin pratilac. Evo sluge babe Urše. To je stubički đavo!

– Ti si iz Stubice? Sam te je Lucifer poslao! A kako je ondje? – Meni je dobro, ali baba Urša kaže da joj je ovdje bilo mnogo bolje! – Bogme, to vjerujemo! A kako inače žive babe? – Tako, posao prilično slab, ali se nadaju da će se opet sve vratiti kad

se jednom Sale i Dvojković ponovno učvrste na Griču. – Da, da. To i mi čekamo – rekoše oni gledajući u pridošlicu koji je

stajao pred njima. Siniša se nadao da će koga od njih prepoznati, ali svi su bili strani.

– A ima li tamo što bogatih dvoraca? – upita jedan od njih. – Pa ima. A sad ljeti sva su gospoda vani. – Ne bi li se tamo mogao pokušati mali lov na gospodsko zlato? – Kako ne! Ali baba Urša je sada u Bistrici. – Vraga će nam baba! Nama treba bogati dvorac ne bismo li našli što

vrijedno! "Gle", pomisli Siniša, "ovi očito nišane na kakvu kradu." Onda reče

glasno: – Vi biste htjeli da posjetite koji gospodski dvorac ne biste li našli što vrijedno?

– Da što drugo, glupane?! Reci nam kakav dvorac gdje čovjek ne bi uzalud trošio vrijeme.

– Ima tamo dosta bogatih. Grof Meško, grof Erdody, a najbolje bi još bilo kod grofa Adama Oršića.

– U Oroslayju? – Da. Grofovi su ovih dana iz Slavetića prenijeli u Stubicu svu svoju

srebrninu i dragocjenosti jer će doskora davati ve liku slavu. To mije rekla služavka koja mije dragana.

– To je vrlo dobro. Dakle, hoćeš li nas povesti onamo i kada? – Čekajte da razmislim. Gle! – udari se Siniša po čelu – pričala mije

Jalžica da grofovi idu u subotu grofu Mešku. Tamo će biti velika večera. Oršićevi polaze onamo i sigurno se do ju tra nitko neće vratiti kući.

– To ti valja. Pij! Jedan od crnih ponudi Siniši vrč pun vina. On je stajao malo podalje

od njih da bi se zaštitio od svjetla. – Do vraga, smeta mi ta kapuca! – reče uhvativši vrč.

W

– Skini je ako hoćeš! – odvrati jedan od njih. – A zašto je vi ne skinete? – Takva je regula. Mi domaći ne skidamo kapuce, ali stranac nam se

može pokazati ako hoće. – A zar se ne bojite da bi medu vas mogao doći netko koji nije vaš? – Samo naši ljudi mogu znati našu lozinku. Nikome na svijetu ne bi

palo na pamet da izmisli tako čudne lozinke kako ih izmišljaju naši Luciferi.

– Samo pij! – reče Siniši onaj koji gaje doveo. Siniša srkne i reče: – To je bolje od našeg stubičkog. – Iz Skerlecove je pivnice. Jučer smo ga natočili. – Vele da mladi barun plače za svojim vinom. – Neka samo plače. Plakat će i drugi! Siniša ustane, ali ga stadoše nagovarati da još ostane kod njih. – Moram se još noćas vratiti u Stubicu – reče on. – Žuri mi se. Baba

Urša mije povjerila da joj čuvam Stubicu dok se ne vrati iz Bistrice. – A što će biti s Oršićima? – zapita njegov pratilac. – U subotu, kad odbije ponoć, čekam vas na križanju kraj Oroslayja. – Dobro, doći ćemo. – Nadamo se da će biti dobra lovina. – I ja se nadam. Samo, budite oprezni! – Boje li se ondje u okolici coprnica? – upita jedan od njih. – I te kako se boje! – A ima li u dvorcu mnogo družine? – Nema. Već ću nastojati da muškarce koji bi nam bili pogibeljni

dovabim u selo u krčmu. – Pa ti si već majstor u svemu, dragi moj! – reče mu pratilac i

potapša ga po ramenu. – Nije badava ljubimac babe Urše – dometne drugi. – A vi nećete poći? – upita Siniša. – Moramo još čekati Lucifera da nam dade zapovijedi. Evo, srkni još

jedan za put. Čuvši da čekaju "Lucifera", Siniša ponovno povede razgovor o tome

kako će u subotu noći provaliti u Oršićev dvorac, samo da duže ostane. Najednom se u dubini pojavi crvenkasto svjetlo. – Evo Lucifera!

W

Uskim prostorom kroz gustu tminu dolazio je k njima čovjek. Svjetlo male svjetiljke obasjavalo je tek toliko daje Siniša opazio ogrtač i kapucu kojim je bio ogrnut sve do vrata. Kad se približio, svi ustanu da ga dočekaju. Siniša se povuče malo iza njih. Čovjek sa svjetiljkom približi se i reče:

– Pozdrav od "Bijele sove"! – Đavo joj bio milostiv! – odgovore ostali kao jedan. Siniši se pričini da mu je glas poznat. Pogledom zaokruži čovjeka.

Bio je visok i plečat, ali nikako nije mogao da ga prispodobi bilo kome od svojih znanaca.

– Zapovijedajte, vaša milosti – reče onaj koji je Sinišu do veo u podrum!

– U subotu će u mesničkom paklu biti domaća svečanost pa treba da nam pribave nekoliko lijepih vražica. A u nedjelju uvečer priređuje se velika svečanost u Samoboru. Slavit će se orgije u raju i paklu i treba da svi dođete. Za tu svečanost do bit ćete svi odore od crnog baršuna. Na svečanost u Samobor pozvani su mnogi gosti, velikaši i velikašice.

– Zar ćemo se njima pokazati? – Dakako! Svi će gosti doći u odorama anđela obaju spolova ili u

svojim običnim odorama, a mi domaći odjenut ćemo se u svoja odijela i po tome ćemo se raspoznati. Pazite: ponašajte se pred njima kao gospoda. Za nedjelju valja da nam dovedete 12 lijepih djevojaka koje još nisu bile kod nas.

– Razumijemo, vaša milosti. – U deset sati u noći dovedite djevojke u dvorac, ali oprezno – kao

uvijek. – Dobro, vaša milosti. – Sve ostalo saznat ćete u Samoboru. Izrekavši to "Lucifer" ih ostavi i vrati se istim putem natrag. Siniša je vidio da se uspeo po nekim stubama i čuo kako je za sobom

zaključao vrata. Oni sjednu i nastave piti. – Kakva je to ludost? – reče jedan. – Pokazat ćemo se gostima! Ova

gospoda Luciferi misle da cijeli svijet puše u njihov rog. – To su sigurno izmudrili Genovežani. – Zar su i oni među Luciferima?

W

– Đavo ih zna. Možda i nisu. Čuo sam markiza kako govori da bi htio prirediti neku slavu kakvu ovdje još nitko nije vidio.

Možda su im Luciferi ponudili sebe, pa će sada ludovati. – Kako se usuđuju pozvati i druge ljude? – Danas više nitko ne misli na Lucifere. – Pa o njima se i nije ništa saznalo osim onoga što je na sudu

pripovijedala kontesa Nera. – Valjda joj to nisu vjerovali? Kako bi ona došla u pakao, a daje mi

ne bismo vidjeli? – Ona je samo spomenula Lucifere, a banje povjerio gospo dinu

Saleu da kao glavar policije vodi istragu. – Baš su se namjerili na pouzdanu osobu! – Svejedno ljudi, nije pametno spremati u paklu zabavu za goste! Da

su poklade, reklo bi se: fašnik je. Ali ovako? – Vidim ja, Fili, ti se nečega bojiš. Uvijek si bio kukavica. – Pazi da ti ne izbijem zube! – Raskuražilo te vino. A što ti još stojiš tu? – upita jedan Sinišu. – Čekam da me pustite van. – Idi i pripremi sve za subotu. – Čuo sam da u subotu imate nekakvu svečanost u paklu. Zar si zaboravio što je rekao Lucifer? – Ne boj se ti za to, ima nas dovoljno. Ti samo sve spremi, a mi

ćemo doći. Čovjek koji je dopratio Sinišu pođe opet s njim. Pošli su istim putem

kojim je izašao i "Lucifer". Siniša je sa svojim pratiocem hodao kroz uski prostor po mokroj zemlji. Stignu do malih vrata koja mu on otvori i pusti ga iz podruma. Vrata se za njim zatvore, i Siniša se nade na dvorištu. Obazre se oko sebe da vidi odakle je to izašao. Razabere da se vrata i ne opažaju jer su izvana okrečena.

Onda izađe na ulicu. Jedva stoje prošao nekoliko koraka, sretne Filipa koji je stajao

oslonjen na jedno drvo. – Jesi li vidio da je tko izašao iz kuće? – Nisam vidio. – Ali netko je morao doći i opet otići. – Nije! Dobro sam pazio.

W

– Čudnovato. Kako se mogao udaljiti? Ovi lopovi moraju ipak negdje imati izlaz.

– Ona četvorica koje sam vidio da su ušli skočili su preko ograde kao i ti.

– Ali "Lucifer?" Možda je još uvijek u dvorištu! Ali neću da ga uhodim, mogao bih pobuditi sumnju, pa smo izgubili lovinu.

– Jesi li što vidio i čuo? – zapita ga Filip. – Više nego što sam se nadao. Sad idemo u Stubicu. – A nećeš čekati banov odgovor Van Swietenu? – Dobio sam ga već o podne. – Kakvo si pismo nosio banu? – Pismo je imalo pečat kraljevske kancelarije. Kad gaje ban pročitao,

jednostavno je rekao da će izvršiti vladaričin nalog. – Tko zna kakav je to nalog? – Ništa nisam pitao Van Swietena. – Tebe kao da i ne zanimaju te stvari! Tako si hladan i mrzovoljan. – Sad mije svejedno što se događa. Idem se preodjenuti, a ti dovedi

konje.

POMRŠENI RAČUNI.

Državni odvjetnik Dvojković spavao je u svojoj raskošnoj palači pod mesničkom kulom. U spavaonicu ude sluga i stade ga buditi. Dvojković otvori oči i ljutito pogleda slugu:

– Što si poludio? Zašto me budiš? – Neka mi vaša milost oprosti, ali morate brzo ustati. – Gori li kuća? Ti si pijan! – Nisam, vaša milosti. Došao je Mikica. – Izbaci ga. – Ali on veli da mora odmah razgovarati s vašom milosti jer je

veoma važno. Dvojković se namršti, sjedne u postelju i srdito se okosi: – Neka dođe! Mikica užurbano ude u spavaonicu. – Njegova milost gradski sudac moli da odmah dođete k njemu. – I zbog toga si me morao probuditi?

W

– Tako je naredio gradski sudac. Gospodin ban je odredio da gospodin sudac i vi odmah dođete k njemu.

– Tako? Ne znaš li zašto? – Ne. Njegova milost gradski sudac već čeka u paradi da pođete u

banski dvor. – Dobro, reci mu da ću odmah doći. Dvojković brzo ustane i počne se odijevati. Obukao je svoje novo

odijelo od crnog baršuna, uzeo posve novu i pomno očešljanu vlasulju i prikopčao o vrat novi ovratnik od čipaka. Tada se pogleda u zrcalo. U njemu se odražavala njegova visoka ugojena pojava, a prijatno rumeno lice s nekim se zadovoljstvom smješkalo samo sebi. Naredio je da mu donesu zajutrak, brzo ga pojeo, a onda ostavio svoju palaču i otišao na Grič u stan suca Krajačića.

Na hodniku je naišao na malu Sandu kako u bijeloj ljetnoj odjeći zalijeva cvijeće. Dvojković joj poljubi ruku.

– Svaki ste dan sve ljepši, gospođice Sando. – Hvala na laskavim riječima – odvrati ona hladno. – Zar ste zlovoljni? Nekad smo bili dobri prijatelji. – O tome ja ne znam ništa. – Dakako. Uvijek ste me hladno susretali. Zato sam i bio pri siljen da

vam vratim prsten. Ipak bih rado da me moja buduća ženica ljubi. Nadao sam se da ćete me s vremenom zavoljeti, pa da ću vam opet moći ponuditi svoju ruku i srce.

– Neću vas nikad voljeti, pa je suvišno da se oko mene trudite. – Još uvijek mislite na Franceska Malakoczyja? Draga moja, taj

mladi gospodin oženit će se u Beču s drugom. – Neće, gospodine gradski odvjetnice. – No, vidjet ćemo. A gdje je gospodin otac? – U svojoj sobi. Kad je Dvojković ušao u sobu, šetao je gradski sudac gore-dolje.

Lice mu je blijedo i upalo. Oči nemirno lutaju s jednog predmeta na drugi. Dvojković tek sada opazi kako je sudac propao. U njegovim očima gori nekakav grozničav strah, kao da se nečega boji.

– Što se to zbilo? Zašto nas zove ban? – upita Dvojković. – Ne znam. To mi i jest čudno što ništa ne javlja. – Vi ste uzbuđeni, gospodine suce?

W

– Jesam. Uzbuđuje me svaka malenkost. Nije ni čudo. Svake noći priviđaju mi se u snu vještice, prijete mi osvetom, rugaju mi se što im ne sudim.

– I mene noću salijeću vještice i groze mi se pa se bojim da ćemo baš nas dvojica postati žrtvom njihove osvete.

– I vi to mislite? Mene je strah upravo uništio. – Sudac se spusti u naslonjač i protrne.

Dvojkovićevim licem preleti podrugljivi smiješak gledajući suhonjavu i sitnu pojavu neukoga građanina čija je sva duša drhtala od straha pred onim što mu je sada rekao.

– A sada valja ići da ban ne čeka. Upute se u banske dvore. Na Markovu trgu našli su brojnu svjetinu

koja se skupljala i znatiželjno promatrala suca i državnog odvjetnika kako ulaze u dvore. U predsoblju nađu prisežnika i malog suca.

– I vi ste ovdje? – upita Dvojković. – Da, ban nas je pozvao. – Bit će da nam ban ima priopćiti vrlo važne stvari. – A zašto taji o čemu se radi? – Ne znam – reče Sale – ali stvar je vrlo čudna. Poslao sam ljude s

bubnjem po gradu jer će se proglasiti nešto važno. – Što to znači? – Ban je naredio da se proglasi neka se građani skupe na Markovu

trgu. Doskora uđe u sobu banov lakaj i pozove gradsku gospodu u veliku

dvoranu. Na velikom zlatnom lusteru drhtale su sunčane zrake i razastrle zlatni sjaj po tamnom pokućstvu.

– Neće biti ništa zla – reče Dvojković – kad nas je sunce tako lijepo pozdravilo.

– Pitanje je pripada li taj pozdrav nama – primijeti Sale i poravna svoju paradnu odoru u kojoj je izgledao vrlo otmjeno.

Na licu gradske gospode odražavala se nestrpljivost i znatiželja. Napokon se pojavi ban. Gospoda se duboko poklone.

– Cijenjena gospodo – reče ban. – Pozvao sam vas ovamo po svojoj dužnosti da vam prenesem odredbu vladarice. Ona izriče svoju volju u pogledu reforme kaznene konstitucije.

W

Gradska gospoda s napetošću su gledala u bana koji je u ruci držao pergamenu s kraljičinim pečatom.

– Je li narod na okupu? – upita ban. – Da – odvrati banov tajnik, na što se ban obrati sucu Krajačiću i

reče mu: – Vladarka je najvišom – svojom odredbom naredila da se procesi

protiv vještica odsad imaju voditi samo po članu kraljevskog sudbenog vijeća koji rezultate istrage ima predložiti vijeću, a tek ono odlučuje o krivnji ili ne krivnji optužene. Prema tome, procese neće više voditi gradski sudac ni gradski prisežnici.

Krajačić problijedi. – Vladarka je – nastavi ban – ustanovila da su se osude temeljile na

krivom tumačenju pojedinih pojava ili hotimičnom zavaravanju sa svrhom da se izvrše osvete, kako je to bilo kod Jelke Kušenke. Dakle, svatko treba svoje optužbe izručiti izravno članu kraljevskog sudbenog vijeća. To se mora proglasiti narodu da se ubuduće tužbe ne podnose gradskom sudu.

Sale i Dvojković šuteći su gledali u bana, a Krajačić je slomljen, skršen i preneražen zurio u pod kao da mu je izrečena smrtna kazna.

– Budući da se stvar tiče preinake zakona, vaša je dužnost da je proglasite građanima, a imate to izvesti u mojoj prisutnosti.

Krajačić dršćućom rukom prihvati pismo. Upitno pogleda bana, ali ovaj kao da nije shvatio njegov pogled, pozove gradsku gospodu:

– Pođimo sada dolje da saslušamo kraljičinu proklamaciju narodu. Upute se na Markov trg koji su ispunili građani i građanke grada

Griča. Iz Gospodske ulice dolazilo je nekoliko stražara s bubnjem u ruci vodeći sa sobom velike skupine znatiželjnih ljudi.

Dvojković i Sale zabrinuto su šaptali: – Ipak je sve to čudnovato i tajanstveno. Zašto nam nije re kao o

čemu se radi? – Gledaj samo Krajačića – kako dršće! Kad je opazila gradsku gospodu u svečanim odijelima a iza njih bana

u njegovoj pratnji, svjetina zanijemi od čuda i iznenađenja. Krajačić je jedva dizao noge. Koljena su mu klecala, a u glavi mu šumjelo. Neprestano je griskao svoja tanka blijeda usta, a male plahe oči gledale su strašljivo.

W

Sale pozove ljude da poslušaju kraljičinu poruku koju će pročitati sudac.

Krajačić razmota pismo. Drhtalo je u njegovoj ruci. Na trgu nastane tišina, samo se čuo sušanj pergamene u dršćućoj ruci

gradskog suca. Kad gaje razmotao, zagledao se u nj i stao čitati hrapavim i slomljenim glasom. Svi su digli glave da bolje čuju i pridigli se na prste da bolje vide. Lice se ljudima raširilo od silne znatiželje i iznenađenja, a oči iskočile.

Krajačićev glas sve je više zapinjao. Slova su blijedjela pred njim, okretala se, skakala po papiru. Tijelo mu klone i on u kostima osjeti bol, a po koži kao da mu šeću mravi. Najednom mu se slova stadoše pretvarati u muhe. One polete k ustima, uđu mu u nos, u oči i usta, prilijepe se na nepce i zađu u grlo.

Umukne, podigne krvave oči, upre ih u mnoštvo. Obuzme ga strašan strah... Dah mu je stao, a lice mu se iskrivilo. Silom je htio da očima razabere oko sebe ljude, ali je vidio samo točkice koje su se polako pretvarale u muhe. Sada – kao da gaje napao roj muha. Njihov zuj ispunjao ga užasom. Vidio je samo oblak tih strašnih muha i sve jače čuo njihov zuj. Oko mu zapne o toranj crkve sv. Marka. Ovaj se stao njihati kao da vjetar njiše grane...

"Vještice su zašle i u toranj!" pomisli on. "Slave slavlje kao svoju slobodu. Sad im nitko ne može ništa. Posule su me gubom, pretvorile se u muhe i sad me grizu..."

Pred očima mu zavitla oblak najcrnje tame. Htjede viknuti, ali mu glas zapne. Napokon – kao da bi htio pobjeći – učini dva koraka, ali kao da su mu sve kosti polomljene. Zatetura i sruši se.

Svjetina se uskomešala. Sve se ustrčalo. Ban zapovjedi da onesviještenog suca odnesu kući i pred zapanjenim građanstvom sam dočita proklamaciju.

Dvojković i Sale bijahu preneraženi. Šuteći su gledali sve to ne prozborivši ni riječi.

Banje s pratnjom ostavio trg i povukao se u dvore. Mnoštvo je ostalo, još uvijek zapanjeno onim što je čulo. Upravo sada kad su tako odlučno zahtijevali da se vješticama sudi po starom pravu, uzima ih kraljica pod svoju zaštitu i naređuje da vješticama može suditi samo kraljevsko sudbeno vijeće.

W

U narodu zavlada zbrka i pomutnja. Neki su se od straha pokupili kući ne hoteći govoriti protiv kraljičine naredbe, a drugi su ostali na okupu, sakupljali se u manje grupe i šaptali. Samo su neki mrmljali tvrdeći daje sve to maslo vještica koje su sada ojačale i začarale čak i gospodu u Beču.

Sale i Dvojković pohitaju u gradski ured i zaključaju se. – To je kao grom iz vedra neba – klone Sale. – Jedva smo sretno izmakli istrazi... Terka i Skerlec zaista su imali

posla dok su nas opet uspostavili na nekadašnje dužnosti, a sad, eto, kraljica nam oduzima vlast nad vješticama.

– Propali smo, dragi moj! Najbolje da se zahvalimo i odemo opet na selo kopati kukuruz.

– Ne prenagljuj se – reče Dvojković. – Doduše, Skerlec još uvijek nije otputovao, ali već sutra ide i za nekoliko dana je u Beču. Rekao sam ti da u Beču spremaju unutrašnje reforme pa su nam skuhali ovu poparu. Ali mi još imamo uza se – narod!

Narod je praznovjeran, možeš mu sugerirati sve što hoćeš. Ako hoću, sutra će svijet vidjeti kako na Markovu tornju plešu vještice ili kako đavoli na Markovu trgu peku vola. Sad treba da zasučemo rukave i radimo. Dok je Skerlec još tu, treba da se dogodi nešto strašno. Po nalogu kraljice ti ćeš iz zatvora pustiti vještice i tada ćeš vidjeti što će se dogoditi... Danas je mali sajam, iz Stubice dolaze kramari s robom. Sve će biti na trgu. Neukost i praznovjerje naša su potpora.

NOĆ VJEŠTICA.

Slegla se sajamska buka. Kramari spremaju svoju robu ili sjede na kolima i razgovaraju. Nad grad se spušta večer, a s njom i tamni oblaci. Na jedna kola prisloniše se dva starca. Jedan je ugojen i visok, bijele brade, a drugi se drži pognuto. Pun je i zarašten. Oko njih se skupilo desetak građana. Pijuckaju, puše i slušaju.

– Neće biti dobro – govori visoki ugojeni starac pušeći lulu. – Kad već i kraljica brani coprnice, onda je tu skoro propast svijeta. – Zašto su toliko stotina godina najučeniji ljudi spaljivali vještice?

Zašto su protiv njih stvarali zakone? – reče drugi.

W

– Župnik je baš govorio u crkvi – reče onaj prvi – kako nam prijete vještice i kako Bog zapovijeda da ih se klonimo i da ih zakon kažnjava. A što je župnik? On je svećenik, namjesnik Božji. Ako on veli da ih ima, onda ih ima.

– E, ne znate vi, dragi ljudi, stoje posrijedi – reče visoki ugojeni starac. – Bio sam danas u kući gradskog suca. Uvijek ga posjećujem kad sam u Zagrebu. Znate kako su ga na Markovu trgu omamile vještice. Kad sam došao k njemu, još je uvijek ležao u nesvijesti. A kad se probudio, pripovijedao je čuda.

– Što? Što? – pitahu građani znatiželjno. – Da su mu se vještice popele na prsa i stale mu čekićem udarati po

glavi, a dotle da su đavli sjeli oko njegove postelje i s kapetanicom pakla izrekli osudu nad njim i cijelim Gričem.

– Kakvu osudu? – Da uskoro na naš grad ima pasti strašna oluja u kojoj će se na

oblacima dovesti tisuće vještica i po našoj zemlji posipati kugu, bolest i glad. Ljudi će ostaviti vjeru i priseći vješticama.

A sve one koji su progonili vještice mora stići kazna, kako je tko zaslužio. Gradski sudac dobit će gubu, Dvojkoviću će slomiti kosti, a Saleu oduzeti pamet. Građanima koji proklinju vještice usahnut će jezik, uopće – neće više biti zdrava čovjeka – svi ćemo biti prosjaci i bogalji. Užas se ogledao na licima.

– To je čuo sudac? Strašno! – Naše nevolje počet će onog časa kad puste coprnice iz tornja. Svi

ćemo propasti – govorio je starac – jer nas je ostavila kraljica. – Kako bi bilo da mi sami sudimo vješticama? – reče netko. – Navalit ćemo na toranj i spaliti ih. – Već je prekasno – reče jedan glas. Svi se okrenu prema onome tko je to rekao. – Dijak Mikica! Što ti veliš? Zastoje prekasno? – Prekasno je da ih spalite. Već su puštene na slobodu, a njihove

procese vodit će bečka gospoda. Popljuvali su našu pravdu! Svi ušute. Upravo u taj čas zagrmi. – Čujete, već se javljaju. Za grmljavinom su sijevale munje noseći oluju. Vjetar je podizao

prašinu i uzvitlao je poput oblaka sve do crkvena krova. Ljude je

W

obuzeo strah. Nitko nije htio više progovoriti. Stanu brzo spremati robu i pokrivati je kožama. Sav zasopljen, na trg dotrči zvonar Žajler. Hvatao se za glavu i križao: – Na Manduševcu su. Vidio sam ih, dogovaraju se.

– Coprnice? – Da, ima ih više stotina. Bože, sačuvaj nas od zla. – Bježimo iz grada – rekoše stubički prodavači. – Tu nam nema

opstanka. Trg se začas ispraznio. Uskoro padne gusta tuča. Kramari se sklonili

u malu krčmu na Markovu trgu i slušali kako komadi leda lupaju po željeznim kapcima prozora.

– Sve bih rekao – primijeti jedan kramar – da to nije tuča. – Kamenje bacaju s neba! U krčmi su se svi pokunjili. Jedva je tko okusio vina. Dotle su uskom ulicom kroz buru, pljusak i tuču hitala dva starca

ravno u kuću notara Salea. Otvore vrata kao daje kuća njihova, udu i opet je zaključaju. Svjetlo zasja u notarevoj sobi, a starci se počnu razodijevati. Skinu klobuke, brade i kramarska odijela. Svjetlo uljanice rasvijetli Dvojkovića i Salea. Odmah se odjenu u svoja odijela od crnog baršuna. Začas su opet bili gospoda.

– Oluja je došla kao naručena – smijao se Dvojković. – Već sam je prije osjetio. Zato sam i govorio ljudima da će doći. Pa da ne pukneš od smijeha!

– Revolucija je gotova. Zaslužili smo da se temeljito okrijepimo. – Spremi kramarska odijela za Stubicu – reče Dvojković Saleu – a

onda probudi kuhara. Kad je Sale zaključao u ormar kramarske surke i sijede brade,

probudi služinčad da ih podvori jelom. U maloj krčmi na Markovu trgu kramari su i dalje drhtali

pripovijedajući o strahotama što su ih navijestile vještice... Nad gradom vitla orkan, sipa tuča. Ulicama se šuljaju sumnjive crne

pojave. Hitaju kao da ih vjetar nosi. Samo za trenutak zaustavljaju se pred kućama u kojima spavaju građani, vade ispod plašteva metle i prebacuju ih preko pragova, a onda nestaju u oluji...

Stigoše na Markov trg. Nigdje žive duše. Samo kroz prozore male krčme tinja svjetlo.

W

Tiho, bez riječi, bacaju se prikaze na kramarska kola, grabe robu i bacaju je na sve strane. Mlake što su nastale od pljuska gutaju kramarsku robu noseći je po trgu.

Tu i tamo orkan zahvati po koji kaput, rubac ili kožuh pa se njime igra po blatu.

Pljusak je sve jači, tuča sve gušća i sve lude vitla orkan. Kao da se dogovorio sa zlotvorima. A crne sjene polako se gube u mraku i oluji...

ŽRTVA PRAZNOVJERJA.

U svojoj sobi leži sudac Krajačić. Uza nj bdi Sanda. Tito nije u Zagrebu, pa djevojka mora sama bdjeti uz nesretnog oca.

Noć je već davno poodmakla. Bura lamata granjem drveća u Krajačićevu vrtu, a tuča lupa po prozorima.

S pritajenim strahom Sanda gleda oca. Ne zna što mu je, zašto se onesvijestio i što se s njim zbiva. Opažala je da iz dana u dan propada, sve manje govori i sve više bulji u knjige koje su pisale o vješticama, a za svoju okolinu jedva se zanima. Danas ga donesoše kući onesviještena, izobličena. Jedva gaje prepoznala.

Vani bjesni bura, pucaju gromovi. Mlada djevojka stoji sama uz očevo uzglavlje. Odjek grmljavine trese prozorima, a vjetar zviždi nad krovovima. U njezinoj duši sve je sjetno i turobno. Osjeća se sama, osamljena.

Kad bi Francesko znao što se dogodilo, sigurno bi požurio kući. Već davno nije dobila pisma od njega, ali njezina vjera nije se pokolebala. Uzalud joj Dvojković govori da će se Francesko u Beču oženiti s drugom. Sanda čeka puna povjerenja u njega.

Krajačić odjednom stade buncati, trzati se i vrtjeti po krevetu, a onda opet križati se i ljubiti škapular. Tako su prolazili noćni sati...

Kasno u noć sudac podigne glavu, pogleda svoju kćer mirnim svjesnim pogledom.

– Što želiš oče? – Hvala Bogu, otišle su te strašne muhe. Znaš, to su bile vještice.

Osule su me gubom i onda me grizle. Kako me strašno peklo! – Ne boj se, oče.

W

– Sve bi bilo dobro kad bismo bar jednu iz tornja stavili na mučila. Sve bi se druge prestrašile kad bismo makar jednu mogli baciti na lomaču.

– Umiri se, sutra će već možda sve biti dobro. – Kraljica je naredila da se puste na slobodu! Ove su noći još u

tornju. Sutra ih neće paliti! Oh, kad bismo mogli samo jednu staviti na lomaču!

Sudac klone na uzglavlje i zaklopi oči. Sanda sjedne na divan. Tužne modre oči uprla je u malo žalosno svjetlo i slušala oluju što je lomatala prozorima i grmjela nad krovom. Otac se nije micao – mirno je disao. Mladu i zdravu, konačno je svlada san.

Krajačić se odjednom trgne. Pogleda oko sebe i sjedne na postelji. Na divanu je ležala Sanda i čvrsto spavala. Svjetlo uljanice padne sucu upravo na lice i osvijetli mu mutne oči što su kružile po sobi. Zjenice mu se raširile i ukočile. Digne se i stane se odijevati – tiho, oprezno kao da se sprema na bijeg.

Kad je bio odjeven, polagano i tiho pode k pisaćem stolu, otvori ladicu, uzme ključ i lojanicu. Smiješak mu nakrivi usta koja su nešto šaputala.

Sanda je čvrsto spavala i nije čula kad je Krajačić izašao iz sobe. Vjetar i pljuštavica udare mu u lice. On kao da to i ne osjeća, brzim

korakom nagne niz ulicu. Vani nije bilo ni žive duše. Voda potokom teče po ulici, kiša udara po krovovima i nosi sve što stigne. Orkan lomi drveće, trga granje, čupa stabla i kotrlja ih pred sobom.

Sudac ne vidi ništa od toga. Hrli naprijed po pljusku i oluji. Vjetar mu je odnio klobuk, kiša ga je promočila do kože, a mlake po kojima je trčao prskale su oko njega poput vodoskoka. Ne zaustavlja se. Teško dišući, trči naprijed. Kao da ga netko tjera ravno u Kamenitu ulicu. Zaleti se u vrata tornja, otvori ih i ude.

U tornju je vladala tišina. Samo se gore kroz rešetke prozora čula oluja kao mukla daleka tutnjava. Sudac upali lojanicu, podigne je uvis i pode naprijed.

Nadesno zijevne ćelija s vratima od rešetki. Naglo je otvori i potrči u tamu. Kao da nekoga traži, uzbuđeno počne razgledavati ćeliju. Nigdje nikoga. Nekoliko je puta pogledao na strop, sagnuo se dolje k zemlji i

W

pretražio kutove. Ali ne nade ništa. Onda naglo iz ove ćelije pohita u drugu i stade pretraživati s još većom žurbom i uzbudenošću.

– Gdje si, nesnago? – krikne drhtavim glasom, ali mu nitko ne odgovori.

Poput luđaka počne bježati iz ćelije u ćeliju. – Gdje su?! – krikne očajno. – Puncere, krvniče? Gdje su vještice? Ne dobi odgovora. Kao da se nešto dosjeti, potrči prema vratima

mučilišta i otvori ih. – Tu su, sigurno su tu! Visoko digne lojanicu i zdvojnim, mutnim pogledom zaokruži okolo.

U mrkoj tami visjela su mučila. Mirno stoji veliko kolo s uzetima na koja su razapinjali vještice. Na klupi leže španjolske čizme. Drveni konj strši uvis. Prazan je stol i stolice sudaca.

Nema ni krvnika, ni grabanata, ni vještica. Ipak, tamo u kutu kao da netko stoji oslonjen na zid.

– Puncere, kukavico, što stojiš tu? Dovedi coprnice! Ali pojava se ne miče. – Huljo! I ti si se uplašio pred njima? Laž je da mije kraljica

zabranila suditi vještice. Dovedi ih amo, ja sam sudac, ja za povijedam. Jesi li čuo?

Sablasno je zvučio njegov glas u nijemoj tišini strašnog mjesta. Iz njegova lica probije bijes i on potrči prema prikazi što se naslonila o zid.

Svjetlo lojanice zataknute medu dva kamena na podu mučilišta rasvijetli žensko truplo, privezano lancima uza zid. Usta su nesretnog stvorenja otvorena, staklene oči izbuljene, a lice iznakaženo strašnim posljednjim časovima. Ne dočekavši kraljičine odredbe, nesretnica je u mučilištu poginula. Nitko se nije našao daje sahrani, pa je tako ostala u tornju.

Prestravljena pogleda zurio je u nju. Onda iz njegovih usta provali strašan smijeh i odjekne o crne stijene.

– A tu si, gade?! Tu si, službenice vraga! U palčenice s njom, amo, krvnice...

Brzo se okrene, sjedne na uobičajeno mjesto gdje je stolovao kad su mučili vještice i, držeći čvrsto i besvjesno lojanicu, stade vikati:

W

– U ime njezinog veličanstva kraljice ovaj sud osuđuje ovu službenicu vraga na lomaču!

Pograbi štap stoje ležao na stolu i prekine ga: – Kao što prekidam ovaj štap, tako neka se prekine i tvoj život.

Krvnice, pali lomaču! Ali se nitko ne makne. – Huljo, i ti si se s njima spleo, vragu si prodao dušu, pro kleti

izrode! Opazivši na zemlji slamnjaču, potrči i zapali je. Plamen zahvati

slamu. Zatim pograbi sudačke stolice i stane ih razbijati. Drvo je pucalo i kidalo se. Pobaca ga na goruću slamu.

Svjetlo od plamena obasja na zidu svezano truplo. Staklene oči mrtve žene upiljiše se u suca. Zaustavi se pred njom i protrne. Onda kao opsjednut počne vikati:

– Prokletnice, još se usuđuješ ovako gledati? Na lomaču, vražja kćeri! Na lomaču! – vikao je kao pomaman zureći u rastvorene oči mrtve žene. Oko njega je plamen proždirao razbijene stolice. Dim se podigao pod tamni strop.

– Na lomaču! Na lomaču! – ponavljao je po stoti put, a on da pograbi truplo i dovuče ga do plamena.

Sve gušći je bivao dim i sve tiši njegovi povici. Grudi mu se nadimale, oči prevraćale, a noge klecale. Sruši se lamatajući rukama kao da se utaplja. Plamen je gutao slamu i razbijene stolice, a dim poput oblaka ispuni mučilište i sakrije nesretnu žrtvu praznovjerja...

Plamen pomalo zahvati mučila i proguta drvenog konja. U tornju nasta tišina. Samo su cvilili štakori i miševi tražeći svoje

rupe... Probudilo se jutro. Nakon oluje sinulo sunce i probudilo Sandu. Ona

skoči s divana i gotovo se prestraši videći da je već bijeli dan. Pohita k postelji da pogleda kako je ocu. Ali, krevet je bio prazan. Izađe u susjednu sobu, obiđe redom sve sobe, ali oca nigdje.

Zapita služinčad, ali nitko nije ništa znao o svom gospodaru. Primijetila je da nema očeva odijela. To je uvjeri da mu je, valjda,

ujutro bilo posve dobro pa se odjenuo i otišao u gradsku vijećnicu. Stoga onamo pošalje slugu. Ali ovaj se vrati s odgovorom da gradskog suca nitko nije vidio.

W

Ponovno se zabrine. Vrati se u očevu spavaću sobu i počne tražiti ne bi li našla nešto što bi je navelo na trag kamo je otišao.

Služavka najavi daje netko traži. U duši se pobojala da je tko došao javiti kakvu zlu vijest o ocu. Kad je ušla u drugu sobu, opazi mladića u putnom odijelu. Klikne od

radosti i iznenađenja: – Francesko! Francesko moj! – Mala moja, nisi mi se nadala? – Nisam, ali ove sam noći mnogo mislila na tebe. – Putovao sam i cijelim sam putem mislio samo na tebe. – Kako mije drago što si došao! Kako mije sada dobro! šaptala je

prislonivši glavu na njegove grudi. – I meni je sada dobro. Čuo sam da je tvoj otac bolestan? – Jao, sasvim sam zaboravila na njega. Pomisli što se noćas

dogodilo. Otac je ležao u postelji, a ja sam kraj njega bdjela. Tito nije kod kuće, i kad se otac umirio, mene prevari san. Morala

sam čvrsto zaspati jer ništa nisam čula. Kad se ujutro pro budim, oca nigdje.

– Bit će negdje u gradu. – Ne, nigdje ga nema. Nestao je. – To je nemoguće. Uzbuđuješ se bez potrebe, već će se vratiti. – A znaš li što se dogodilo? Jučer mi je Dvojković opet govorio da

će me zaprositi pa sam se silno bojala. – Ne boj se. Sad te nitko više ne može meni oteti. U Beču sam našao

službu. – Ti, sin plemića Malakoczyja, pa da ideš u službu? Tvoj otac nikad

to neće dopustiti. – Nitko mi ne može braniti da radim za svoju malu Sandu. Hoćeš li sa mnom? Sasvim sama sa mnom... Potajice ćemo pobjeći u

strani svijet – nas dvoje – sami jedno uz drugo pri ljubljeni i zagrljeni. Nekoliko trenutaka Sanda je šutjela, a onda podigla glavu i pogledala

ga upitnim pogledom poput djeteta. Jedva čujno zapita: – Zar da pođem samo tako? – Ludo mala. Otac Smole će nas potajno vjenčati u kapucinskoj

crkvi. Dok ne budemo daleko odavle, nitko to neće znati. Umjesto odgovora Sanda mu se baci oko vrata i šapne:

W

– Idem, idem, kamo god hoćeš! Mladić je obujmi i privine k sebi. Mala, sitna, gotovo se izgubila u

njegovu zagrljaju. Na vratima netko pokuca. – Možda je došao otac – šapne ona i pohita na vrata. Ali vani je

stajao stražar. – Što se, zaboga dogodilo? – preplašeno upita djevojka. Francesko koji je stajao iza nje domahne stražaru da šuti pa se onda

obrati djevojci. Budi mirna i čekaj me. Sve ću saznati sam i sam ću ti reći – umirivao

je on izašavši sa stražarom na hodnik. – Što je? – upita stražara. – Što ste imali kazati gospođici? – S gospodinom sucem dogodilo se zlo – reče stražar i po zove

Franceska da pode s njim u toranj. Kad je otvorio vrata, osjetio je dim i zadah paljevine. – Tu nešto gori – reče Francesko. – Gorjelo je, vaša milosti – odvrati stražar i obojica podu pustim

hodnikom. Kad su ušli u mučilište, gotovo ih uguši oblak dima. Na zemlji su

ležali izgorjeli ostaci sudačkih stolica, stolova i mučila. Komadići drva još su tinjali.

Kraj izgorjelih komada ležao je nauznak sudac. Lice mu je bilo izobličeno, usta raširena, oči napola otvorene, staklene i ukočene. Pesnice su mu bile stisnute, a noge zgrčene. Na njemu je ležalo napola izgorjelo truplo nesretne žene.

– Eto, vidite – reče stražar – što su od gradskog suca učinile vještice. To je njihova osveta što ih je sudio.

Mladić nije nastojao da uvjerava praznovjerna čovjeka. Pogleda iznakaženo truplo suca Krajačića. Dim koji je još uvijek ispunjao čitav prostor potjera ga iz tornja.

– Poslat ću ljude da ga metnu na odar – reče Francesko odlazeći. Izašavši iz tornja, vrati se odmah u kuću svoje vjerenice da joj

priopći kobnu vijest. Sanda je odmah opazila da se dogodilo zlo. Oči joj se napune

suzama. Francesko je posjedne u naslonjač, klekne kraj nje, prihvati joj obje male ruke i reče nježnim toplim glasom:

W

– Sando, voliš li me više nego sve drugo na svijetu? – Ti znaš da te volim! – Onda ne smiješ plakati, ne smiješ se uplašiti kad ti kažem što se

zbilo. Praznovjerje je tvog oca natjeralo u smrt! Sanda se lecne, proplače: – Zašto nisam bdjela, zašto sam spavala? Otac ne bi bio otišao... – Ne predbacuj sebi ništa. On bi svakako otišao u toranj. Morao je otići onamo. Nije moglo biti drukčije. Djevojka je plakala tiho, spokojno. – Sad nemam ni oca ni majke... – Ali imaš mene! Sad si moja više nego ikad prije. Bit ću ti sve! Sanda prisloni glavu na Franceskove grudi. – A sad ne brini više ni za što. Sve će biti moja briga. Pođi svojoj

prijateljici i ne vraćaj se kući. Ne trebaš vidjeti oca... Francesko obriše Sandi suze i povede je k susjedi. Sam je određivao

u kući u koju su uskoro unijeli iznakaženog mrtvog suca.

POSLJEDNJI POKUŠAJ.

Kiša je prestala, oblaci se raspršili. Vjetar ih je odnio preko dalekih gora, a stubičkoj se dolini nasmiješilo plavo nebo. Zrak se rashladio i pročistio. Nera je izašla u perivoj da prošeće. I u njezinoj duši kao da se pročistila bol i zavladao mir. Razvedrila je misao o oslobođenju u smrti.

Umrijeti s njim! Taje misao zanijela kao nadu u sreću i život. Po stoti put zamišljala je kako će svoju glavu nasloniti na njegove prsi i umrijeti.

– Umrijeti s njim, uz njega i za njega! Pomišljala je na smrt kao vjerenica na svoj vjenčani dan. Maštala je

o tom koračajući uskim puteljkom. Drveće je spuštalo grane do njezine glave. Hladni svježi zrak zarumenio joj lice i osvježivao tijelo.

Obuzela je neka dragost i čeznuće, toplo i slatko, bez boli i bez patnje. Svu svoju sreću vidjela je sada u smrti u koju će poći s njim. U njezinim dvorovima slavit će pir, u njezinu naručju savit će ljubavno gnijezdo.

U zanosu je prolazila perivojem, a pritom joj je lice sjalo, a usta se smiješila razdraganim smiješkom vjerenice u predvečerje njezina pira.

W

Dolje na cesti čuo se katkad topot jahača. Uvijek bi okrenula glavu, zaustavila se i slušala. Znala je da Siniša neće doći, ali ju je ipak trgnuo svaki topot konja.

Tako je izašla izvan perivoja podajući se svojim sanjama. Na ulazu u šljivik opazi prosjaka usahle ruke. Priđe mu i upita ga: – Gdje ste izgubili ruku, siromašni čovječe? – Zdrobila mi je preša, vaša milosti. – Pa zar se uza sve to veselite životu? – Ne veselim se, ali bolje je živjeti i ovako. – Bojite se smrti? – Kad jednom umremo, sve je gotovo, a čovjek nikad ne zna neće li

odnekle ipak doći kakvo dobro. Nera da prosjaku novaca. – Eto vidite, vaša milosti, da čovjek ne zna kad može što do bro naići

– reče prosjak, uzme novac i duboko se pokloni. Nera se vrati u dvorac ponavljajući i nehotice prosjakove riječi:

"Nikad čovjek ne zna neće li ipak odnekle još doći kakvo dobro." Odakle? Ne, ništa bolje ne može doći. Ne može! Ne, ne tu više nema izlaza. On je ubojica njezine majke, a ona je vjenčana s drugim! Smrt s njim jedina je sreća koja joj pre-ostaje.

S ceste se posve jasno razabiralo udaranje potkove o tvrdo tlo. Poput munje preleti nešto čitavim njezinim bićem.

"Ovako jaše samo on! Ali otkud?" pitala se spuštajući se niz cestu mokru od kiše. Oči pune čežnje upru se u mladog jahača što je jurio prema dvorcu.

"On žuri k meni i zato tako silno goni konja. Sad me je spazio!" govorila je Nera u sebi.

Konjanik je doista pogledao prema onoj strani gdje je stajala. Za nekoliko trenutaka Siniša je već bio uz Neru. Zaustavi konja, sjaše i sav sretan stane pred nju.

– Znala si da ću doći? – Nisam. Tek sam izašla u šetnju, ali sam već izdaleka razabrala da

si to ti. – Draga – šapne on, sagne se i poljubi njezinu ruku. – Van Swieten misli da ćeš doći tek sutra.

W

– Što bih tako dugo radio? Obavio sam sve poslove i evo me sad k tebi da se nikad više ne dijelimo.

– A kad ćemo slaviti svoj pir? – U subotu u noći. Sve sam uredio. Kad je Neri htio ispričati svoju zamisao, iz šljivika izađe Van

Swieten. Mahne mu rukom i zovne ga. – Brzo ste se vratili – dovikne mu liječnik. – Jeste li barem što

saznali? – Mnogo više nego što bismo se mogli nadati. Siniša ispriča Van Swietenu i Neri kako je ušao u kuću babe Urše i

priopći im čitav razgovor sa crnim "davolima" u babinu podrumu. Najzad doda:

– Sigurno shvaćate da sam ih pozvao da orobe naš dvorac zato da ih namamimo u stupicu. Pod nekom dobrom izlikom odvest ćemo groficu Ratkay u Slavetić, samo ako je moguće zbog njezina zdravlja.

– Grofica je tjelesno zdrava, premda je još slaba. Pratit će je grof Adam.

– Kontesa treba da ostane s nama. Ona je te crne razbojnike jednom vidjela u svom dvorcu pod Sljemenom pa će pre poznati jesu li to oni isti.

Siniša značajno pogleda Neru, a ona reče: – Jest, ja ću ostati. – Dobro – odvrati Van Swieten. – Vi ste već mnogoj pogibelji

pogledali u oči a, uostalom, kad je s nama Siniša, ne trebamo se bojati ni četvorice razbojnika.

Liječnik se nasmije, i oni podu prema dvorcu. Van Swieten se opet uputi u šljivik, a oni cestom. Siniša je vodio konja, a Nera je hodala uz njega.

Shvaćaš li zašto sam htio da ostaneš ovdje? – upita Siniša djevojku. – Slutim. – U dvorcu neće biti ni tvoje bake ni grofa Adama. Zato sam odlučio

da to bude u subotu. Moći ćemo lako izvesti svoju osnovu, a da nas nitko ne smeta.

– A do subote, Siniša, bit ćemo sretni i veseli – kao da nas čeka život – reče Nera.

W

Tako su šetali do staje. Siniša ostavi konja, a onda se uputi u dvorac. Tu ih iznenadi grof Meško.

– Vas dvoje ste veoma sretni i veseli – reče grof poluglasno. – Što to znači?

– To je naša tajna – odvrati Nera. – Ali vi, grofe, baš ne iz gledate vedro.

– More me brige. Gospodarstvo je ljetos posve propalo. – Ako nemate većih briga nego što je nerodica – primijeti Siniša –

onda ste zaista presretan čovjek. – Svi imamo svojih sretnih i oblačnih dana. Ali, došao sam k Van

Swietenu. – Sigurno je već u dvorcu, vraćao se kroz šljivik. Pogledat ću – reče

Nera i pode potražiti gosta. Van Swieten i grof Adam upravo su razgovarali s groficom Ratkay.

Starica je počivala u velikom naslonjaču. Bila je još vrlo slaba, ali su joj oči bile čiste i vedre. Još uvijek nije znala koliko je vremena proteklo od njezine bolesti i što se sve za to vrijeme dogodilo. Dvorskom liječniku i grofu Adamu grofica je tihim glasom ispričala kako je k njoj došao Dvojković i rekao joj da Neri prijeti pogibelj da bude osumnjičena kao vještica. Polako se prisjećala svega i razložila kako mu je dala novaca da joj vrati pojas što gaje Nera one noći izgubila pod Kamenitim vratima. Na kraju plaho zapita:

– Što će biti iz svega toga? – Ne bojte se – odvrati Van Swieten. – Pouzdano znam da se Neri

neće ništa dogoditi. A zašto je vama pozlilo? – zapita Van Swieten groficu.

– Kako da mi ne pozli? – odvrati ona. – Dvojković mi je re kao da Neri prijeti smrt na lomači. Takvom strašnom smrću izgubila sam svoje rođeno dijete pa da izgubim još i ovo je dino unuče koje mi je ostalo. Bijaše mi strašno. Sve u meni kao daje umrlo...

U taj čas u sobu uđe Nera. Grofičino se lice razvedri. Kontesa najavi Van Swietenu da ga čeka grof Meško.

– Sigurno vas trebaju bolesnici u Zagrebu – reče grofica – a vi sjedite pokraj mene.

– Nemam u Zagrebu bolesnika, vaša milosti. Došao sam ovamo iz Beča na poziv vašeg prijatelja grofa Adama da lije čim samo vas.

W

Van Swietenove riječi pobudile su u stare grofice začuđenje, pa odvrati:

– A ja sam mislila da ste novi liječnik na Griču. Van Swieten ude u mali salon gdje ga je čekao Meško. Pozdravi se s

njim, a ovaj mu stade pripovijedati: – Vaša milosti, s Griča dođoše naši kramari koji su tamo bili na

sajmu. Pripovijedali su čitava čuda pa i kako su kraljicu omamile vještice pa ih više ne da spaljivati ni progoniti. Onog časa kad su vještice puštene iz tornja na slobodu, spustila se nad grad oluja u kojoj su doplovile vještice i uništile svu robu. Ujutro sve nađoše u blatu, razbacano i uništeno. Zatim su pričali kmetima kako su vještice u tornju ugušile suca Krajačića. A prije njegove smrti najavile su kugu i glad koju će sipati na nas. Moji su kmetovi izgubljeni.

– Zar je kramarima uistinu uništena roba? – Jest, vidio sam što su donijeli iz Zagreba. – Onda je to netko učinio iz zlobe ili iz konkurencije i zaveo ih da su

to napravile vještice. – Morali bismo zamoliti župnika da govori narodu. – Župnik sam vjeruje u to. Od njega se ničemu ne možemo nadati.

Teško će se iz srca naroda iskorijeniti praznovjerje. Dugo su o tom razgovarali, a onda ude Nera i pozove Meška da

ostane kod njih na večeri. Poslije večere, koja je prošla u vrlo dobrom raspoloženju, Meško se vrati kući, a ostali se povuku u svoje sobe.

MUŽ KONTESE NERE.

U šljiviku iza dvorca pucketa granje. Netko se provlači grmljem. Na mjesečini se razabire visoka i vitka pojava tek napola zamotana u svileni ogrtač. S klobuka visi dugo pero. Polako i oprezno spušta se dolje prema cesti. Svaki čas zastane, ogleda se i prisluhne.

Na pola puta zgurio se iza širokog stabla čovjek u kmetskoj odori. U ruci mu pištolj. Zuri i čeka kao lovac zvjerku. Promatra i ne miče se. Kao da je upiljio oči u vitkog čovjeka što se spušta upravo prema njemu. Njegovi koraci šušte po puteljku. Već se približio stablu. Zgureni se čovjek uspravi. Poskoči i zaustavi se pred mladićem. Bez riječi uperi u nj pištolj. Mladić se prenerazi.

W

– Ne miči se! – zapovjedi hrapav glas. Ostane kao okamenjen pred drskim napadačem. Ovaj mu se posve

približi, pogleda mu pri mjesečevu svjetlu lice i reče: – Imam te. Ti si barun Hofberg! – Jesam! – Kamo si krenuo? – Kući! – Zašto ne ideš svojoj ženi? – Što se to tebe tiče. – Njoj si se obvezao pismom da nikad nećeš doći? – Kako to znaš? – Sama mi je rekla. – To je nemoguće. – Kako bih inače znao? Sama me je poslala da te ovdje uho dim dane

i noći ne bi li se vratio. Hoće da dođeš k njoj. – Čemu? – Muž si joj... – Lažeš? Ona to nije rekla! Pusti me da idem. – Nećeš gore? – Ne, nizašto. – A kad bih ti ponudio desetak tisuća forinti? – Tko si ti da mi to nudiš? – To se opet tebe ne tiče. Hoćeš li poći? – Neću nikad! – Vidim, nije ti do novca. Možda ti vrijedi život. – Što hoćeš sa mnom? – Ako ne ideš, ustrijelit ću te. – Donesi mi barem kakav znak da ona želi da dođem. Inače neću,

makar me ustrijelio. – Vidim da si glupi sanjar. Da ti kažem kratko i jasno: ima netko tko

hoće da pođeš k njoj, da razdereš ono pismo i zatražiš svoje pravo. Razumiješ li sada?

– Tko je taj tko to traži od mene? – Ovaj pištolj! On ima pravo na sve. Dobro razmisli! Mladić spusti glavu. Onda reče kao da se predomislio i od lučio: – Idem!

W

– Dakle, naprijed, mladi supruže. Otpratit ću te da se opet ne predomisliš.

Mladić krene prema dvorcu dok je stranac hodao iza njega s pištoljem u ruci. Prolazili su šljivikom i došli u perivoj u-pravo pod terasu do koje su vodile stube. Čovjek s pištoljem u ruci pokaže na prozor ispod terase i šapne:

– Prozor je otvoren, popet ćeš se gore. Vidiš li onaj prozor gore? To je njezina ložnica.

– Ne umijem se penjati. – Lijep momak! Nije čudo što te s pištoljem u ruci moram prisiljavati

da ideš k svojoj ženi. Dakle, naprijed! Uspeše se stubama i stadoše pred prozorom iz kojeg je zijevala tama.

Prozor je bio širom otvoren i bez rešetaka. – Dođi, dignut ću te na ramenima – reče čovjek i čučne. Mladić mu stane na ramena i uhvati se na izbočine pod prozorom, a

onda se okrene. Teškom mukom uspne se gore. Čovjek s pištoljem čekao je pod

prozorom. – Ako se vratiš, dočekat će te hitac iz mog pištolja – šapne i sakrije

se pod stubama. Mladić se kroz prozor spusti u tamnu sobu. Nekoliko je časaka

stajao. Nije se usudio poći naprijed pa se zavuče iza zavjese. U to nešto lupne o pod. Nešto se prevrnulo. Štropot uzdrma tišinu, a sneni ženski glas povikne: – Tko je?

Ubrzo plane svjetiljka. U bijeloj noćnoj košulji na postelji je sjedila Nera raspletene kose. Sumnjičavim pogledom zaokruži sobu. Onda skoči s postelje, baci na sebe kućnu haljinu i sa svjetiljkom u ruci stane tražiti. Blizu prozora stane. Na zemlji je ležao jedan stalak s kipom. U isti mah zapne joj oko o zastor. Ispod njega su virile nečije noge...

Lecne se, ali se učini kao da ništa nije vidjela. Brzim korakom vrati se k postelji, uzme sa stolića pištolj i odlučno upita:

– Tko je ovdje? Zastor se razdijeli. Pred Nerom stajaše mladić u zelenom plastu, s

dugim zelenim perom što mu je visjelo sve do ramena. – Vi? Mladić ponikne glavom.

W

– Kako ste ušli? – Kroz prozor. – Stidite se. Odmah iziđite onako kako ste ušli. – Molim vas, ne tjerajte me. – Što hoćete ovdje? – Htio sam vidjeti vas – odvrati mladić jedva čujnim glasom. – Na tako prostački način? Smjesta da ste otišli. Mladić se ne makne s mjesta. – Ako ste vitez, otići ćete, ako ne, branit ću se oružjem. – Konteso, zaboga, ne tjerajte me u smrt – šapćući je molio mladić. –

Ako se vratim kroz prozor, sasut će mi tane u prsa čovjek što stoji dolje. – Govorite kao da vam se poremetila pamet. – Pogledajte i uvjerite se sami. Dolje je čovjek koji me je do tjerao. Nera pode drugom prozoru pazeći pritom na mladića. – Lažete! – reče Nera – dolje nema nikoga. – Slušajte me samo časak. Reći ću vam zašto sam došao. Na tjerala

me želja da vas samo izdaleka vidim i dođoh pod vaš dvorac. Samo sam čuo vaš glas kroz otvoreni prozor, ali vas nisam vidio. Kad sam se vraćao kroz šljivik, bane preda me strani čovjek s pištoljem u ruci.

Ispripovjedi joj svoj razgovor s nepoznatim čovjekom koji ga je prisilio da se popne. – Zaklinjem se – da nisam njegov ortak. Ja ga i ne poznam.

– Ne vjerujem. Jednom ste mi lagali da vas je k meni poslao Siniša, da ste s njim bili u zatvoru, što sve to znači? Ili ste pustolov ili luđak.

Mladić rukama pokrije lice i stade bolno plakati. – Plačete kao slaba žena. Bilo bi viteškije da govorite istinu. Mladić još jače zaplače i padne pred Nerom na koljena. – Oprostite, oprostite! Nije znala što da učini s tim čovjekom. – Recite mi već jednom što sve to znači. Ne razumijem vaše

ponašanje. – Sve ću vam reći. Sad mi više ništa ne pomaže – reče mladić kroz

plač. – Samo vas molim: slušajte me i ne uskratite mi svoje sućuti. – Neću – budete li iskreni. – Svoj teški grijeh hoću vam iskazati na koljenima. Hoću da vam

pričam o jednoj mladoj ženi koja je bila do ludila za ljubljena u svog

W

muža. Jednog dana dođe medu njima do ne sporazuma koji je potamnio njihovu sreću. I upravo od toga dana ona opazi da njezin muž noću potajno odlazi od kuće.

Ljubomor je natjera da ga uhodi i tako sazna da on – zalazi k vama. – K meni? To je ludost? Tko je taj čovjek? – Čujte dalje. Mlada se žena htjela uvjeriti vodi li ga k vama ljubav i

ljubite li ga. Jedne noći vaši sluge nađoše pred dvorcem mladića koji se tek prikazao onesvijesten pa ga tako unesu u dvorac. Kad se susreo s vama, prikazao se prijateljem kapetana Siniše, samo da može s vama razgovarati o njemu i da od vas može saznati ljubite li Sinišu ili možda – muža te žene. U svojoj uzbuđenosti i ludosti taj se mladić prikazao kao da i on ljubi vas, samo da vam bude vjerojatnije zašto je tako iznenada došao u dvorac. Tada se uvjerio da ljubite Si nišu. Otvorio je i pročitao pismo što mu ga dadoste da odnese Siniši. Sad je ona nesretna ljubomorna žena znala bar to da vi ne ljubite njezina muža. Ali on ljubi vas.

– Sad se sjećam, govorili ste o grofu Mešku? – Da, o njemu. Kad je taj mladić iz vaših usta saznao da se želite

vjenčati samo naoko da spasite jedan drag život, po nudio vam je svoje ime, sama sebe, da možete provesti svoju osnovu. To je učinio iz zahvalnosti što vi ne ljubite grofa.

– A što vas tako veže za groficu Meško da ste joj iskazali tolike usluge?

Neru su gledale plahe oči, a onda umjesto odgovora mladić skine vlasulju. Po ramenima se prosula duga smeđa kosa, a iz muškog odijela virilo je ljepušno mlado lice preplašenih rasplakanih očiju.

– Ja sam grofica Meško. Nera sklopi ruke od iznenađenja. – Bože moj, to je gotovo nevjerojatno, to je neviđeno, to je... – Ne bi vam se to činilo tako nevjerojatno kad biste znali moju

prošlost. Dok bijah siromašna djevojka, uze me u službu neka pustolovka. Moje visoko i vitko tijelo, odlučne crte lica i dubok glas potakoše je na misao da me odjene u muško i pri kaže društvu kao svoga nećaka. Učinila je to da može bez pri govora društva pozvati u kuću grofa Meška kojega je htjela za muža. Morala sam glumiti njegova prijatelja da bi ona mogla osvajati njega. Dvije godine živjela sam kao

W

mladić. Svatko je u meni gledao mladića i nećaka barunice Lehotske. Ali je sudbina htjela drukčije. Svom se dušom zaljubih u grofa koji mi je na kraju uzvratio ljubav. Bili smo sretni sve do onog dana kad za neke oluje zalutaše u naš dvor Genovežani koji povedu razgovor o vama. I moj muž pošao je s njima da vas traži. Znao je da ste ovdje, a svima je to tajio, pa i meni.

– Htjela sam da to nitko ne dozna. – I kad sam tada opazila da odlazi kriomice, sjetih se svoje prošlosti.

Odlučim pribaviti muško odijelo i uhoditi ga. One noći kad su Genovežani, mokri do kože, došli k nama, ostavili su svoja kišna napola uništena odijela jer su im iz Samobora poslali nova. Preuredila sam jedno od tih odijela. Kad je moj muž jednom uvečer pošao k vama, odjenem se, sjednem na konja i stanem ga slijediti. Vidjela sam da je ušao u vaš dvorac. Zavukla sam se u šljivik, pod zelenu ogradu što ga dijeli od terase, i čula sam kako mu rekoste: "Brojit ću časove do vašeg povratka!"

– To sam mu doista rekla – odgovori Nera. – A znate li zašto je išao u Zagreb? Da mi donese glas od fratra Smolea koji mi je pisao da mu pošaljem pouzdanu osobu. A ja sam tako teško čekala glas iz Zagreba.

– Ali grof mi o tome ništa nije govorio. Sve se više tuđio od mene. – Zašto mu niste povjerili svoje sumnje? – Rekoh vam daje medu nama bio neki bračni nesporazum i da sam

se najprije htjela uvjeriti ljubi li on zaista vas. To me progonilo i ubijalo. Sto puta htjedoh da vam se povjerim. Kad god sam se, slijedeći muža, šuljala oko vašeg dvorca, bila sam odlučila da vam priznam svu ludost koju sam počinila. Ali nisam mogla. Od toga me odvraćao ponos i stid. Opet se vratih u svoj dvorac svome djetetu koje mi bijaše jedina utjeha.

– Pa što ste, zaboga, mislili kad ste mi se ponudili za muža? – Iskreno ću vam priznati. Učinila sam to zato da se ne oženite s

nekim muškarcem što bi zauvijek onemogućilo da pođete za Sinišu. A ja sam vruće željela da pođete baš za Sinišu. Bila bih još više učinila da sam vas mogla s njim združiti. Osjećala sam da je svaka pogibelj uklonjena samo ako vi postanete Sinišina žena. Ako pođete za nj, moj će se muž vratiti k meni. A jedina mogućnost da se ne vežete ni s kim drugim bila je ta da i dalje igram ulogu njegova prijatelja i da pođem s

W

vama u crkvu pod krivim imenom i s krivim do kumentima. Sama sam ih krivotvorila na jednu staru listinu baruna Hofberga koju sam našla u staroj knjižnici pokojnog tasta. To je sav moj grijeh i na koljenima vas molim da mi oprostite. Ne želim vam da ikad osjetite onu divlju i strašnu sumnju koja razara život i dobrotu srca. Sumnja me je nosila poput bezglave bujice i u toj sumnji načas sam izgubila sve stoje u meni dobro.

– Vi pretjerujete, draga grofice! – Ah, ne! Osjećam da bih bila mogla počiniti još strasnije stvari.

Suzdržavalo me jedino to što sam znala da ga vi ne ljubite. Nera nije poznavala takve ljubomorne boli, ali je osjećala iskrenu

sućut za mladu groficu. – Onog jutra kad sam sa svojim mužem poslije vjenčanja ulazila u

kočiju sreli smo vas. Naš je kočijaš tada rekao: Gle dajte, to je ona iz zakletog dvorca. Neće biti sreće – to sluti na zlo! Sjetila sam se toga čim sam čula da ste u Stubici i povjerovala da mi nosite nesreću.

– Vaše su sumnje, očito, posve neispravne. Iskreno ću vam kazati da nikad nisam opazila ni najmanji znak kakve veće privrženosti grofa Meška prema sebi.

– On je ponosan pa to ničim ne bi odao. – Ne, ne, u to nikako ne vjerujem. Grof me ne ljubi. – Nije li kvarna dolazio tako često? Nije li uvijek nujan i žalostan?

Nije li danas bio ovdje? – Priznajem da sam i sama na njemu opazila sjetu. Pitala sam ga što

mu je, ali mije odvratio da ga more brige zbog gospodarstva. Nego, čekajte grofice... Sad mi nešto pada na um.

One večeri kad je kod nas bilo izaslanstvo suda iz Zagreba da zatraži od mene oproštenje, grof Meško govorio mije vrlo prijazno.

– Vidite, ipak vas ljubi! – Baš naprotiv. Sjećam se da sam mu na ono što mi je ka zao rekla

kako mi se čini da je ljubomoran na jednog Genovežanina. – Ljubomoran? On? Pa na Genovežanina? – iznenađeno će Stanka. – Da. Ne znam na kojega, ali govorio je o njima tako da sam morala

razabrati neku ljubomoru. Je li vam koji od njih udvarao! – Jest! – Vidite, a to vas je odvelo na sasvim krivi put.

W

– Taj Genovežanin govorio mi je jednom o svojoj ljubavi, ali sam ga otjerala. Grof o tome ništa nije znao.

– To se naslućuje... – Imate pravo. Srce koje voli sluti nesreću kad je još preko mora. Grofica Stanka uzdahne. – Kad bi to bila istina! Ali, konteso, znam da me vi samo tješite. Ne

mogu se oteti uvjerenju da ipak ljubi vas. – U to se možemo uvjeriti. Hoćete li? – Zar biste bili tako velikodušni? – Nije to nikakvo velikodušje. Osjećam iskrenu sućut za vašu bol i

sve što ste u ljubomori učinili pokazuje samo vašu ljubav i odvažnost. Napokon, vi ste mi iskazali tako veliku uslugu što ste me nagovorili da primim ime i ruku baruna Hofberga. Za Sinišu ne mogu poći – dakle, to za mene nema koristi – ali se ipak ne moram bojati da će danas-sutra doći kakav čovjek i doviknuti mi: "Ti si moja žena!" Od toga me spasila vaša smiona spletka. Zahvalna sam vam i zato ću vam po moći u vašoj boli.

– Sto puta vam hvala. Samo kako? – Danas ste opet uhodili svog muža oko mojeg dvorca? – Jesam. Kad je otišao od kuće, nešto me vuklo da vidim ide li opet k

vama. – Već se vratio kući. A što će reći kad vas ne nade kod kuće? – Ne znam. U drugim zgodama uvijek sam ja došla prije nje ga,

uvukla se u svoju spavaću sobu i sakrila genoveško odijelo. Danas nisam nikako mogla razabrati je li se vratio ili nije. Sjedila sam u grmlju. Tek kad je u dvorcu nastala tama bila sam uvjerena daje otišao. Bojim se što će biti ako me ne nade u mojoj sobi. Moram se vratiti kući, ali se bojim onog čovjeka koji me prisilio da uđem ovamo.

– Taj je čovjek sigurno Terkin uhoda. Pratit ću vas. Kad nas vidi zajedno, mislit će da smo se sporazumjeli, a Terka će se veseliti. Dakle, pristajete li da pođem s vama grofu Mešku?

– Pa da mu kažete sve što sam učinila? Nipošto. – On i ne treba ništa saznati. Poći ćemo zajedno sa Sinišom i Filipom

do vašeg dvorca, a onda ćemo vas pustiti da se ušuljate u kuću. Nakon sata dojahat ćemo i mi pod izlikom da smo izjahali u šetnju po mjesečini i htjeli ga iznenaditi.

W

– A onda? – Onda ću naći priliku da s njim razgovaram i da ga prisilim neka mi

kaže zašto je tako tužan i što mu tišti dušu. Slušat ćete razgovor negdje iz blizine i tako neposredno saznati imam li krivo ili pravo.

– Kako ste dobri, konteso! – reče Stanka suznih očiju. – Što biste učinili da se obistine vaše sumnje? – Ubila bih se. – A vaše dijete? – Mislila sam da ga volim nadasve, ali sad vidim da ga ljubim samo

zato stoje njegovo. – Pričekajte. Poslat ću komorkinju da probudi Sinišu i Filipa. Nera izađe iz sobe. Uskoro se vrati i povede svoju gošću u pokrajnji

salon. – Pričekajte ovdje – reče joj i pritom promotri grofičinu pojavu: – Čudnovato kako vam pristaje muško odijelo. Čovjek nikako u

vama ne bi mogao naslutiti ženu. Vaše su kretnje zaista uvijek kretnje mladog čovjeka, dakako, takvog koji je odgojen u čipkama i salonu.

– Privikla sam se muškom odijelu. Nera ode da se odjene, a Stanka sjedne na divan, sakrije lice objema

rukama i zamisli se: "Što će biti ako opazi da me nema. Što će misliti o meni?"

Nije prošlo ni četvrt sata, a u salon ude Siniša. Stanka više nije imala na glavi muške vlasulje, i Siniša je stao promatrati široko otvorenim očima. Nije znao što da kaže, ali gaje to lice podsjećalo na groficu Meško.

– Prepoznajete li me, kapetane? – upita ga ona. – Kako dolazite ovamo u toj odori? – To će vam reći kontesa Nera. Nemam više snage da još jednom

pričam. – Kad je ušla Nera, ispriča ukratko Siniši o čemu se radi. Slušao ju je iznenađen. Ono što mu je govorila činilo mu se kao luda

priča. Stanka, međutim, izvadi iz džepa pismo, pruži ga Siniši i reče: – Evo pisma koje vam je barun Hofberg imao donijeti u Beč. Bila

sam tako nepristojna pa sam ga otvorila i pročitala. Siniša ga pročita.

W

U prvi tren shvaćao je samo jedno: da Nera nije udata ni za kakvog baruna i daje slobodna...

Pomalo je shvaćao i sve drugo i sada je taj neobični događaj smatrao pravom srećom. Osjeti duboku zahvalnost prema grofici Stanki koju je tren prije držao ludom.

– Oprostite mi, kapetane, i vi – reče Stanka nakon kratke šutnje – što sam se poslužila laži da sam vaš prijatelj barun Hofberg.

– Zahvalan sam vam što ste vi taj neobični mladić koji mi je bio tako zagonetan.

Siniša dade pretražiti dvorište i perivoj ne bi li našao čovjeka koji je Hofberga natjerao u Nerinu ložnicu. Ali njemu ni traga.

Tada se spreme za izlazak. Stanka je prikopčala oko glave svoju lijepu smeđu kosu i opet je pokrila muškom vlasuljom i genoveškim klobukom. Filip je osedlao konje i svi četvoro od-jaše prema Stubici u dvorac grofa Meška. Dosta su brzo jahali cestom. Oko njih je snivala noć. Svježi zrak milovao im lice, a sa sjenokoša povjetarac donosio je miris otave. Čitav je kraj počivao u snenoj tišini, posut blistavim sjajem mjesečine. Uz cestu je šumio potočić bjelasajući se kao srebrni obrub zelene livade. Jahali su šuteći dok se između zelenog drveća nisu razabirali tornjići Meškova dvorca.

Stanka šapne: – Uvući ću se neopazice u dvor kako sam uvijek radila.

– Prozori dvorca su tamni – reče Nera. – Možda još nije kod kuće. To bi bilo najbolje. Ali, svejedno kako smo rekli, za pola sata mi ćemo za vama.

– Čekat ću vas kao svoje oslobođenje. Stanka potjera konja i okrene s ceste puteljkom prema dvorcu kroz

rijetku mladu šumu. Osjećala je neki strah, a sama nije znala zašto. Pričini joj se kao daje netko slijedi. Kao daje sa strane opazila neku prikazu stoje izašla iz grmlja.

Najednom iz šikarja dopre povik: – Stani! Stanka se trgne, prestraši, tako da je izgubila prisebnost i potjera

konja stoje mogla jače. – Stani! – vikne netko. Ali ona nije slušala niti se obazirala.

W

Pomamno je stala udarati konja. Obuze je divlji strah. Vjero vala je da to mogu biti samo razbojnici pa je nastojala pobjeći. Nije razumjela riječi što ih je netko vikao za njom. Samo je tjerala konja da što prije stigne u dvorac.

Kroz šumu prasne hitac. Stanka ga nije čula. Samo je osjetila da se njezin konj preplašio, trgnuo. A onda kao da je o-stavlja snaga, a uzde padaju iz ruke. Klone niz sedlo.

Noćnom tišinom još je uvijek drhtao pucanj. Konj je stao i počeo ogledavati svoju gospodaricu. Zamijetivši da leži na zemlji, stane je gurati gubicom.

Iz šume dotrči muškarac s pištoljem u ruci, sagne se i reče glasom punim uzbuđenja, mržnje i bijesa:

– Zašto bježiš, huljo, kukavice, kad ti velim da staneš! Pritom pograbi jahača za zatiljak, okrene ga prema mjesečini i

pogleda mu u lice. Ali kao da gaje pogodila strijela. Iz grudi mu se izvije krik pun strave i preneraženja. Zajedno s onesviještenim jahačem klone na zemlju.

Mjesec se podrugljivo nasmiješio prestravljenom licu grofa Meška. Šuma je disala kao da i ne primjećuje što se dogodilo.

Kroz šumu se začuje topot konja. Silnom brzinom jahali su istim putem Nera, Siniša i Filip. Kapetan prvi skoči s konja. Vidio je da na travi leži Stanka, a uz nju je neki muškarac. Snažno ga otrgne od nje, ali kad mu vidi lice, iznenađen sustane:

– To ste vi? Zaboga, što se dogodilo? Meško ne odgovori. Klečeći na zemlji, upre nijem pogled u Sinišu.

Kao da je obezumio i ne zna gdje se nalazi i što se zbiva. Priđoše Nera i Filip. Kad je kontesa opazila Stanku gdje leži na travi a iz grudi joj se cijedila krv, krikne:

– Zar je mrtva? – Ona? Tko? – Ona – šapne Meško napola pogledavši u Neru. – Vaša žena grofe! Što se dogodilo s njom? Ali Meško ne odgovori. Ukočen, blijed, buljio je preda se kao da je

izgubio govor i shvaćanje i ne može dokučiti tko to leži pred njim na zemlji.

W

– Pomozite! – klikne Nera i trgne muškarce iz časovite preneraženosti. – Još diše. Filipe, pođi natrag i dovedi doktora Van Swietena. Reci mu da se nešto dogodilo. Samo brzo!

Filip se baci na konja i odjuri. Siniša podigne s trave klonulo Stankino tijelo i pođe s njom prema dvorcu.

– Čuli smo hitac i odmah naslutili zlo – reče Nera Mešku. On nije odgovorio. Hodao je uz nju kao pripit. Nera ga je gledala sa

strahom. Šuteći dođoše do dvorca. Kad su ušli u kuću, Siniša je položio Stanku na postelju i probudio

služavku. Svi su se ustrčali. Svaki je nešto savjetovao, svaki je nešto pitao, svi su nosili vode, octa, a nitko nije znao što da učini.

– Kao da ne diše. Zar je već mrtva? – govorila je Nera. Tek tada trgne se Meško iz ukočenosti. Kao da je tek sada shvatio da

je to uistinu njegova žena, da je to Stanka. Potrči gore i baci se k njezinoj postelji.

Muška vlasulja negdje joj pala s glave, a smeđa bujna kosa razasula se po bijelim jastucima.

– Stanko, Stanko, stoje to? – pitao je Meško uhvativši nje zinu glavu i gledajući je u blijedo lice na kojemu je bilo samo malo traga života.

– Što je to, konteso? – okrene se Meško k Neri. – Recite mi, zaboga! – Ja pitam vas što se dogodilo. Tko je pucao i zašto? Grof Meško ne odgovori. Nera i Siniša se pogledaše. Strašna

pomisao sune njihovom glavom. Upravo se probudilo dijete koje je spavalo u kolijevci i stalo plakati.

Služavke se štrcale oko njega. Nera je vodom ispirala Stankino čelo. Meško je stajao blijed, upala lica, prestravljena pogleda. Prođoše časovi zabune, straha i trčanja po kući, nesuvislih pitanja i nesabranih odgovora. Pred dvorom zaštro-poće kočija.

– To je Van Swieten – reče Nera i pohita dolje. Liječnik je stigao u pratnji Filipa koji mu je putem ispripovjedio što je znao. Van Swieten pode ravno u Stankinu sobu. Sve udalji, zadrži samo Neru. Liječnik je pregledao nesretnu groficu, po vezao joj ranu i pokušao daje dozove k svijesti.

– Još živi? – zapita ga Nera šapćući. – Živi, ali ne znam kako će još dugo živjeti.

W

Nera ostavi liječnika i pode u drugu sobu. Sav slomljen na divanu je sjedio Meško, boreći se s očajem. Uz njega, oslonjen o stol, stajao je Siniša i gledao preda se.

– Da ga utješi, Nera reče grofu: – Ne bojte se, nije tako zlo. Vraća joj se svijest, samo nitko ne smije

k njoj daje ne uzbudi. Meška su te riječi malo oporavile pa je, sklopivši ruke, u-stao i pošao

prema Neri. – Recite mi, molim vas, što se to dogodilo? Nera dade znak Siniši da izađe. Kad je ostala s grofom na-samu,

mirnim ga glasom zapita: – Recite mi, grofe ljubite li svoju ženu? U prvi čas Meško je tim pitanjem bio iznenađen. – Nikad nisam nikoga ljubio kao nju. Baš otud i potječe sva moja

nesreća. Neri odlane. – Ljubomorni ste, zar ne? – Stidim se priznati, ali je tako. – A sad čujte što ću vam reći. Kontesa ispripovjedi grofu sve stoje čula od Stanke i što se dogodilo

medu njima. Meško je slušao preneražen. Svaki se čas udarao po čelu. Tada bi ustajao i hodao po sobi ili se opet bacao na divan i hvatao za kose.

– I tako smo mi – dovrši Nera – pošli zajedno k vama u dvorac i dogovorili se da će grofica poći naprijed i neopaženo ući, a iza nje ćemo doći mi da mogu s vama razgovarati.

U sobu uđe barun Kukmica. Probudila ga buka u kući. Nije se dao zaustaviti od Siniše koji je ušao za njim. Htio je znati što se dogodilo. Kad ga Meško opazi, skoči s divana, pograbi zeleni plašt i genoveški klobuk što ih skinuše Stanki i povikne Kukmici:

– Poznaješ li ovo? Barun problijedi i plaho odvrati: – To pripada Genovežaninu. – Onom istom kojeg si vidio da luta oko dvorca? – Onomu kojeg ste vidjeli da ulazi u dvorac? – uplete se Siniša. Kukmica se posve smete.

W

– Da, vidio sam ga! – Gdje je samo uzela to odijelo? – upita Siniša. – Za jedne olujne noći Genovežani su ostavili kod vas svoja

promočena odijela – odvrati Nera i pogleda Meška. Plašt i klobuk padnu iz grofove ruke. – Samo ona bijaše onaj kojega sam čekao noći i noći da s njim

obračunam! Ona sama! – Vi ste ga čekali? – reče Nera. – A niste znali da vam žena nije kod

kuće. – Ne, kad se vratih od vas nisam ni ulazio u kuću. Kukmica mije

rekao da vida Genovežanina uvijek kad mene nema kod kuće. I ja sam ga čekao. Ili će doći, ili otići, ali ja ću ga dočekati, mislio sam, i s njim se obračunati.

I danas sam ponio sa sobom pištolj da se s njim pobijem. Kad vidjeh kako na konju jaše visok i vitak muškarac s genoveškim klobukom, bio sam uvjeren daje to grof Fieschi i stanem vikati za njim. Ali nije htio stati, nego je još jače potjerao konja. Kukavica, pomislim ja, bježi preda mnom. Kakve li drskosti! Obuze me ljubomora, bijes, ostavi me pamet i ja opalih...

– Vi – kliknuše istodobno Nera i Siniša pogledavši se. Njihove su se slutnje obistinile. Kukmica je samo glupo buljio ne

usuđujući se išta pitati. Ništa nije shvaćao, samo to da je on tu nešto skrivio. Zato tiho pobježe iz sobe.

– Što sam učinio?! šaptao je Meško i šetao gore-dolje po sobi. – Vi ste oboje bili ljubomorni jedno na drugo, a bez ikakvih uzroka –

reče Nera. – To još ne bi bilo tako strašno, ali zašto se niste sporazumjeli? Zašto niste o tome razgovarali?

– Ah, konteso, vi najbolje znate kamo čovjeka može odvesti tvrdoglavi ponos!

Grof je očito nišanio na Nerin postupak prema Siniši. Ozbiljna i mrka lica na vratima se pojavi Van Swieten. Meško pode k njemu, ali ne reče ništa. Liječnik je shvaćao njegovo nijemo pitanje.

– Rana je teška i njezin je život u ruci njezine mladosti i tjelesne snage.

– Grof bez riječi pode u svoju sobu. Sinišu je nešto tjeralo da pode za njim.

W

– Rado bih razgovarao s vama, grofe. Ne uzbuđujte se, još ima nađe...

– Da ste to učinili Neri što sam ja Stanki?! Ja sam njezin ubojica, ja koji sam je toliko ljubio. To ne mogu podnijeti.

Bol ga svlada. Siniša ga nije tješio. Dobro je znao da su suze rosa patničkoj duši...

Van Swieten je ostao uz bolesnicu kojoj se svijest načas vraćala i opet gubila. Meško nije smio ulaziti u Stankinu sobu pa je sa Sinišom proveo noć u svojoj sobi bdijući i očekujući svoju osudu.

Tako ih je zatekla zora. Jutarnje sunce obasjalo je žalostan dvorac vedrim sjajem. Meško i Siniša podu u perivoj.

Služinčad je plaho pogledavala svoga gospodara čiji se izgled preko noći tako izmijenio. Kad ga dođoše pitati što da rade, on samo slegne ramenima:

– Radite kako znate! Nakon jednog sata pojavi se na prozoru Nera i zovne: – Grofe, dođite gore! Meška je oblio hladan znoj. Pogleda Sinišu kao da mu veli: "Zovu

me k smrtnoj postelji." Mladi kapetan shvatio je Meškov pogled i obori oči. Meško pode u

kuću teškim koracima kao da ga vode na stratište. Na stubama ga dočeka Nera. Lice joj bilo ozbiljno. Ta ozbiljnost

sledila je u njemu svu krv. – Osvijestila se i pita za vas. Ali saberite se! Van Swieten veli da vas

Stanka ne smije vidjeti očajnog. Plahim koracima i dršćućim srcem stupi Meško u sobu. Slomljen, spusti se do nje. Jedva ju je prepoznao. Lice joj je propalo,

a njezine sanjarske plave oči ugasle. Prihvati njezinu blijedu malu ruku što je ležala na pokrivaču.

– Jurica – šapne ona – što se to zbilo sa mnom? – Ne boj se. Sve će opet biti dobro. – Neće biti dobro. Čini mi se da umirem. – Onda ću i ja s tobom! – Kakve su to ludosti! – opomene ga Van Swieten. – Grofici je

mnogo bolje i ona će se oporaviti.

W

Meško je osjetio da ga liječnik samo bodri. Stanka opet sklopi oči. U drugoj sobi reče mu liječnik:

– Ne mogu vas bodriti nadama. Bliže je smrti nego životu, ali, kako sam vam rekao, sve ovisi o njezinoj tjelesnoj snazi, ali i o tom kako se vi budete držali. Svako uzbuđenje moglo bi joj veoma škoditi. Dakle, manite se takvih razgovora kao malo prije.

U tihom dvorcu postane još tiše. Sretan smijeh i veselje zamijeniše pritajeni uzdasi, skrovite suze i zatajivani očaj. Grof Meško nije živio nizašto. Ni za gospodarstvo, ni za ljude, ni za dijete. Sjedeći uz postelju svoje žene, sav se posvetio njoj koja je lebdjela između života i smrti. Osjećao je da njezinu smrt neće moći podnijeti. Sa sobom je već obračunao.

UOČI SAMRTNOG PIRA.

Osvanula je subota. Toplo jutarnje sunce raspršilo je sjaj po sobi grofice Ratkay i

probudilo je. Starica otvori umorne oči. Njezina kosa jedva se razlikovala od bijelog jastuka. I lice joj je bijelo, ali su ga starost i prepaćenost nabrali u duboke bore.

Podigne glavu i pogleda po sobi. – Sve joj se čini nekako drukčije nego prije. Pokućstvo kao da je više

izlizano, sagovi tamni, a zastori nemaju tako jasnu boju kao nekoć. Tiho i oprezno u sobu ude Nera. – Dobro jutro, bakice! – veselo priđe i poljubi joj ruku. Mjesto

odgovora starica je pogleda kao da nešto istražuje. – Što me, bako, tako gledaš? – Reci mi, Nero, kako ti to izgledaš? Mnogo si veća i jača, tvoja su

ramena tako čvrsta, a i ljepša si nego prije mjesec dana. – To ti se čini, bakice, jer si još slaba od bolesti. – A gdje je Ivo Skerlec? Zašto ne dolazi tvoj vjerenik? – U Beču je – odvrati Nera i pogleda sobaricu čije su je oči plaho

gledale očekujući što će na to odgovoriti kontesa. – Jučer sam dolje u vrtu vidjela onog kapetana, znaš onoga kojeg ti

tako silno mrziš. Kako je on došao ovamo? – Prijatelj je našeg liječnika.

W

– I taj mije liječnik neobičan. Sve mi se čini da sam ga ne gdje vidjela.

– Sigurno si ga vidjela u Beču, bako? Starica se zamisli, a Nera pohita u blagovaonicu gdje je našla Van

Swietena. – Vaša milosti, ona počinje ispitivati i opažati promjene. – To je znak daje posve blizu ozdravljenju. – Ali ja ne znam što da joj odgovorim. – Ne bojte se, ja ću k njoj. Čitava dva sata sjedio je sijedi liječnik uz groficu i razgovarao s

njom. Na kraju joj reče: – Grofice, danas je krasno vrijeme. Grof Adam hoće da po pravi i

pregradi dvorac pa bi bilo dobro da preselite u Slavetić. – O, vrlo rado. Bar ću malo uz put u Zagreb. Želim vidjeti moj lijepi

"crveni dvorac". Nera se okrenula i problijedila. A Van Swieten je odvratio

neprispodobivom mirnoćom: – Zašto ne? Možete i u Zagreb, ali tek kad ozdravite. Kad je sunce bilo visoko, spreme groficu Ratkay u visoku prostranu

kočiju. Blijeda, ali mirna, Nera je stajala uz kočiju. – Zašto ne ideš sa mnom? – pitala je grofica nekoliko puta. – Ne mogu, bako, netko mora čuvati kuću. Doći će zidari i težaci.

Moram spremati stvari. – Dobro, dobro – uzdahne starica i pogladi lijepu unuku po

pepeljastoj kosi. Nera se u duši opraštala s dragom staricom. Kočija napokon krene. Nera baci još posljednji pogled u blijedo,

milo lice svoje bake... "Kako je ljubav jaka", mislila je Nera kad je kočija s bakom odmakla

ispred njenih očiju i izgubila se u perivoju. "Volim poći u smrt sa Sinišom, nego da živim uz onu kojoj toliko dugujem. Nezahvalno je kako prema njoj postupam, ali drukčije ne mogu. Sve na svijetu što se ne tiče njega izgiba preda mnom kao sitnica za koju nemam osjećaja. Hoću li biti kažnjena?"

Priđe Siniša koji je izdaleka promatrao oproštaj bake i unuke ne hoteći smetati Neri.

– Zamišljena si, Nero?

W

– Opraštam se s njom, sjedinim stvorom koji me je osim tebe ljubio. I sad sam, evo, samo tvoja.

Nera mu pruži ruku koju on stisne sa zanosom. – Sad ću spremiti sve stoje potrebno, a podveče ću doći da se

dogovorimo za naš samrtni pir. – Dobro, podveče – šapne ona. – Danas živimo svoj posljednji dan,

Siniša. Bit ćemo veseli i sretni. Nera ode. Za njom je šuštala njezina bijela odjeća. Obuhvatio ju je

njegov pogled topliji i žarči od sunčanog žara... Po brežuljcima i dolinama razliježe se zvonjava stada. Pastiri se

vraćaju kući. Dižu se sive sjene, razapinju i pokrivaju od rada i vrućine izmučenu zemlju.

Nera sjedi na terasi i čita pismo, sitno malo pismo što joj ga je pisala Sanda:

"U tuzi za nesretnim ocem snašla me sreća. Baš tog dana došao je Francesko. Sad je uza me. Našao je službu u Beču – da radi za mene svojim rukama, jer njegov otac nije dao da me uzme. Pomisli koliko me ljubi. Za mene hoće da radi. Sretna sam."

Stubama se uspinjao Siniša. Nera prepozna njegove korake, podigne glavu i dočeka ga sa smiješkom.

– Žensku služinčad poslali smo u Marof, a mušku sakrili u dvorac. Sve je spremno. Van Swieten je u svojoj sobi.

– Razbojnici dolaze tek oko pola noći. – Dotad ćemo provesti zajedno. – Ti si se svečano odjenula. Kako ti bjelina lijepo pristaje! – Kad očekujemo tako svečane trenutke, mora sve izgledati svečano. Šutjeli su. Njihovi se pogledi spustili u dolinu kojom se još uvijek

razlijegala pjesma pastira. Tu i tamo čula se melodija težaka koji se vraćao s posla.

– Nero, smijem li ti nešto reći? – Sve. – Kad te gledam tako krasnu i mladu, snalazi me prijekor. – Kakav prijekor? – Što sa sobom i tebe povlačim u smrt. – Što da radim bez tebe? – Tako mije da gotovo ne mogu vjerovati da si to ti, Nero.

W

– Ne, to nisam ja – to je ljubav. On prihvati njezinu ruku. – Gdje je svećenik koji će blagosloviti našu ljubav? – upita ona tiho. – Evo ga! – šapne on i pokaza na srebrnu bocu s otrovom. Preostaje nam da živimo zajedno još nekoliko sati, jedno uz drugo,

jedno u drugome. Nera prihvati njegovu ruku i oboje umuknu. U duši im je bilo tiho. Srca su im kucala mirno i spokojno kao da ne

žele buniti duboku tišinu u kojoj je kraljevao zanos dviju duša što su se ljubile u zvijezdama. Sat u blagovaonici muklo otkuca jedanaest sati. Na vratima se pojavi Van Swieten.

– Siniša, vrijeme je!...

VJEŠTICE.

Na podnožju brijega pod dvorcem križaju se dvije ceste. Slijeva, pukla livada, a s druge strane sve do perivoja Oršićeva dvora uspinje se šuma. Blijedi sjaj mjeseca prolio se po livadi i šumi. Ljetna noć ljulja u san cvijeće u polju i ptice u šumi. Samo cvrčci pjevaju u travi.

O hrast što se razgranao na križanju prislonio se čovjek. Crna halja skriva ga sve do zemlje, a kapuca mu krije glavu sve do vrata. Sada ju je malo pridigao s glave. Mjesečevo svjetlo prosulo se po Sinišinu licu. Nadaleko ne javlja se živo stvorenje. Tek iz velike daljine dopire štropot kola. Siniša se povuče u šumu i sakrije u sjenu gustog drveća.

Bit će razbojnici. Štropot biva sve glasniji, kola dolaze sve bliže i bliže.

Već je vidio konje i razabirao tamne sjene kočijaša. Kočija se zaustavi. Iz nje se pomole četiri žene u sivim haljinama. Na glavi im veliki rupci, na licu bijela krinka s dugim nosovima, a u rukama metle. "Gle", pomisli Siniša, "to su prave pravcate vještice."

Onda skoči iz šume preko grabe i pojavi se pred kolima. – Pozdrav od "Bijele sove" – pozdravi kočijaša. – Đavo joj bio milostiv! – odvrati Siniša riječima koje je čuo u

Uršinu podrumu. – Je li sve spremno? – upita jedna od "vještica".

W

"Što je to?" začudi se Siniša. "Vještica ima muški glas." A onda će glasno:

– Sve je u redu. U dvoru nema nikoga. – Dakle, hajde, vodi nas – reče "vještica". Siniša pode naprijed

čudeći se što "vještice" govore muškim glasovima. Kočijaš je ostao na cesti iza njih. Siniša pode s "vješticama" kroz šumu prema dvorcu. Nitko nije

putem progovorio nijedne riječi. U sjeni drveća šuljale su se "vještice". Ispod rubaca virili su im dugi nosovi.

Uđu u perivoj. Oko dvorca je vladala tišina. Prozori su bili zatvoreni i tamni, terasa također.

– Izgleda kao ukleti dvorac – primijeti jedna "vještica". – Kako ćemo ući? – upita druga. – Evo ključa – ponudi Siniša. Otvori ulaz u dvorac i oni udu za njim. – Zaključaj – zapovjede oni. – Jesam. Evo svjetla. Siniša spremi ključ u džep. "Vještice" pođu za njim. Vodio ih je glavnim stubama držeći pred

njima uljanicu. Odmah kod stuba bila su vrata. Siniša ih rasvijetli kao da traži kvaku.

– Počet ćemo kod prvih vrata, a onda nastaviti – reče on i otvori ih. U polutami blistale su zlatne vaze i srebrno posuđe.

– Daj vreću, tu su cekini – reče golema "vještica" – I dragulja ima! – Čitav imetak! Bacili se na zlato stoje stajalo okolo. Začas je sve bilo u njihovim

rukama. Siniša im je pomogao. – Sad bismo mogli nešto pojesti i popiti. Bi li nam štogod dobavio iz

smočnice? – upitaju Sinišu. Valjda ti je tvoja Jalžica pokazala gdje je smočnica.

– Kako da nije! Znam gdje je i blagovaonica. Siniša otvori druga vrata i pozove ih u blagovaonicu punu ormara s

bocama i posuđem. "Vještice" se odmah snađoše. Za nekoliko trenutaka boce su skinute

s ormara i postavljene na stol dok je Siniša izašao i donio na pladnju butine i drugog mesa.

– Hajde, jedi i ti! – dobrohotno mu ponude "vještice".

W

Siniša je očekivao da će skinuti krinke, ali to nisu učinili. Samo ih toliko podignu da su im usta bila slobodna – da mogu jesti i

piti. Ispod velikih nosova vidjeli su se brkovi. "Bit će da su to ipak ljudi koje ne poznam", pomisli Siniša. "Niti ih

znam po glasovima niti po brkovima." – Skini kapucu – reče jedna "vještica" Siniši. Da vidimo kakvu to

zvijer ima baba Urša. Siniša povuče kapucu preko nosa i nasmije se: – Nisam baš tako lijep, ali sam dobar za slugu babe Urše. – Gle, bradat je – nasmiju se "vještice". Zašto ne obriješ te žute

dlake? Po bradi te ljudi najlakše prepoznaju. Siniša se nasmijao glupim smijehom i stao pohlepno jesti. – Baš fino meso – pohvali jedna od "vještica". – Nije se grof Adam onako osalio od oskoruša! – Grof Adam, to je debeli skrbnik vještice Nere? – Da baš on. I njegov brat veliki župan dobro se ugojio – primijeti

druga "vještica". – Baš je ta njihova štićenica imala masnu sreću. U posljednji je čas

umakla lomači! – Ali da je ispred tornja nije oteo Trenkov pandur, ni deset joj

kraljica ne bi koristilo. – Uvijek sam mislio da su tu ludost počinili "Luciferi". – Nisu oni tako odvažni kao trenkovci. A da i on nije "Lucifer"? – Uvijek bih prisegao daje bio pakleni čovjek. Ali kad je došao pod

ključ, tada sam posumnjao. Da je i on "Lucifer", ni kad ne bi bio sjedio u zatvoru. Već bi ga oni obranili.

– Kako bi ga obranili kad je luđak sam priznao daje ugušio onu babu?

– Što bi mu koristilo tajiti kad je Tomo svjedočio. Prokleti lopov, Auerspergovica mu je dobro platila za krivu prisegu.

– Koliko je dobio? – Pet stotina forinti. A ne zna se koliko dobiva svake godine zato što

šuti. – Da šuti? – Pa o tom kako je grofica Keglević zapravo nestala sa svijeta.

W

– A zar je nije pandur? – upita Siniša. – Naravno da nije. On sjedi u zatvoru – a vrag zna tko ju je ubio. – Tomo veli da on jedini zna tu paklensku tajnu – i ta mu tajna nosi

rentu. – Možda se samo hvali. Valjda nije trenkovac od šale pri znao daje

grofici zakrenuo vratom. – Bit će ipak tu nešto istine. Čime bi Tomo gradio kuću i kupovao

blago? – Imaš pravo. Nitko mu nije badava davao novaca. – A što ti radiš tamo kod ormara? – upita jedna "vještica" Sinišu koji je okrenuo leda i nešto se motao medu posuđem. Razgovor koji je ovaj čas čuo tako ga uzbudi da se nije usudio poći k

stolu. Htio je da ih nešto pita, ali nije našao snage. Napokon se sabere i donese zdjelu punu slatkiša. Stavi je na stol.

– Evo, ovo sam našao u ormaru. – To su slatke stvari za vještice! – nasmije se društvo. – Pa nismo li mi ženske?! – reče jedna "vještica". – Samo nemamo

đavla, žganoga vina i muzike pa da zaplešemo. – Već ćemo zaplesati i bez muzike – rekoše i nagnu prazniti boce. Siniša nije htio da više ispituje o razgovoru koji su "vještice"

prekinule. Uvidio je da ni ti ljudi ne znaju više o grofici o kojoj su govorili ni o njezinom ubojici. Pustio ih je da se zabavljaju i čekao što će biti dalje.

Za kratko vrijeme najviša "vještica" ustane: – Sada na posao. Moramo u Zagreb i treba da smo trijezni. Nemamo kad da se šalimo. Pograbite ove stolce. Baš nisu fini. Kao da ova gospoda nemaju u toj sobi previše finih stvari. Odjednom stadoše razbijati stolice, posude, boce, trgati ubruse i

bacati po sobi. Kad je u sobi već bilo dovoljno krša, stadoše to metlama vozikati oko stola u krugu i pri tome pjevuckati:

"Plešu kolo coprnjaki Neka crknu svi bedaki..." Siniša ih je začuđeno promatrao iz prikrajka. "Sad je dosta!" Priđe nevidljivim vratima u zidu, polako ih otvori i

zviznu ugovoreni znak. U blagovaonicu uleti šest naoružanih slugu grofa Oršića na čelu s

Filipom.

W

– Tko se makne, ostat će na mjestu mrtav – povikne Siniša trgnuvši pištolj.

"Vještice" kao da su se okamenile. Dugi bijeli nosovi stršali su im u zrak pa su izgledali neizmjerno smiješno. Na vratima je stajao Van Swieten.

– Udarite po njima! – vikne jedan glas medu "vješticama". One posegnu u njedra da bi ispod sive haljine izvukle oružje. Ali bijaše prekasno. U isti čas odjeknu tri hica. Dvije "vještice" se sruše dok druge dvije podignu ruke u znak da se predaju. – Vežite ih! – zapovjedi Siniša. Sluge priskoče i svezaše dvojicu dok je Siniša s Van Swietenom

ogledao ranjene. Sve se to zbilo ujedan čas. – Izdajice! – škripnu zubima prevareni ljudi gledajući Sinišu. – Ali

čekaj! Krepat ćeš od osvetničke ruke naših drugova. Siniša skine s glave kapucu i svoju žutu bradu. – Pandur! – kliknuše svi u isti čas. – Skinite im rupce i krinke – zapovjedi Siniša. Svezani ranjenici nisu se mogli opirati. Začas im skinu nosove s

krinkom i ženske rupce kojima su povezali glave. – Krvnik Puncer! – iznenađeno će Siniša ugledavši lice najjače

"vještice". – I njegovi grabanti – doda Filip raskrinkavši ostale. Nijemim

iznenađenjem pogledaše se Siniša i Van Swieten. – Evo gledajte – reče Siniša. – Vaša milost moći će izvijestiti

kraljicu kako "vještice" stvaraju krvnik i njegovi grabanti. Svezani grabanti i njihov gospodar škripali su zubima, a iz očiju

sipali strijele. Ranjeni su stenjali i kleli. Dok im je Van Swieten povezivao rane, Siniša povede ostalu dvojicu u malu crnu komoru koju su već bili spremili za uhapšenike.

Siniša za njima zatvori vrata, ali prisloni glavu na ključanicu da čuje što će govoriti. Počeše kleti i okrivljavati jedan drugoga.

– Kad smo polazili u Stubicu, dobro sam ti rekao da nije pametno samo tako povjeriti se čovjeku koji je došao iz Stubice, a nismo ga ni poznali.

W

– Ne laj, bukvo! Nije li znao našu lozinku? Nije li imao ključ Uršine kuće? Tko bi ikad sanjao da bi stranac mogao doći do babina ključa i saznati našu lozinku?

– Znao sam da će nas jedanput uloviti. A u Krajačićevu vinogradu? Nisu li nas ondje gotovo uhvatili? Bili bi nas pograbili da nismo odrezali glavu Dvojkovićevu ortaku. Rekao sam ja odmah one večeri: pazite, dečki, jednog će nas dana tko vidjeti i prepoznati pa će biti zla.

– Bojao si se, mrcino, za svoju glavu, je li? A ne bi ništa škodilo daje odsijeku!

– Ne bojte se, podvezat će uzetom tvoju i moju – ako nas, možda, ne spasi Sale.

– Sve bi bilo dobro kad bi on znao kamo smo dospjeli. Da mogu pobjeći, dojavio bih mu odmah što se dogodilo.

– Pregrizi lance ako možeš. – A ne bismo li potkupili Oršićeve sluge? – Na to pomišljam još od onog trena kad su nas doveli ovamo. Samo

neka koji od njih dođe. Poslat ćemo ga Saleu. Platit će pol svog imetka onome tko mu dojavi kako nas je opleo prokleti pandur.

– Hoće vraga! Saleova glava nije daleko od vješala. S njim su gospoda, a nas će vješati za njihove grijehe.

Zlikovci ušute, a Siniša pođe u blagovaonicu gdje su Van Swieten i Filip ranjene napajali vodom.

– Sam ću se za tebe zauzeti ako mi odgovoriš na sve što te pitam – reče Siniša. Ranjeni zlikovac bio je obnemogao i samo kimne glavom.

– Reci mi tko je taj Tomo koji veli da samo on pozna ubojicu grofice Keglević.

– Bio je sluga grofice Auersperg. – A gdje je sada? – Sad služi groficu Terku Erdody i dvori na svečanostima u "paklu". – Gdje je taj "pakao"? – U mesničkoj kuli – u Dvojkovićevu dvorcu. Gospoda ga zovu

"Medvednica". Ima i drugi, taj se zove "Okićnica". I tamo dolaze mlade coprnice.

– Gdje je to? – U samoborskom dvorcu. – Tamo će sutra biti svečanost?

W

– Da, tamo. – A tko su ti "Luciferi"? – Ne znamo im prava imena, već samo ona koja su sami sebi

nadjenuli. Jedan se zove Premuš, drugi Filip, onda Matičeki drugačije... – Pošto ste vi ovdje uhvaćeni, tko će sutra dovesti gore dvanaest

djevojaka? – Kad saznaju što se s nama dogodilo, neće biti svečanosti. – Ali ako ne saznaju? – Čekat će nas u Uršinu podrumu gdje ćemo se odjenuti. Ako ne dođemo učinit će sve oni drugi. – Zar imate još drugova? Tko su ti ljudi? – Gospodske sluge i inoši, prijatelji koji ne rade, a dobro žive. – Reci mi još ovo: gdje će se tvoji drugovi sastati sa ženama koje će

povesti u "pakao"? – Pod raspelom na križanju pred Samoborom. Siniša dade ranjene otpremiti u komoricu gdje su bili zatvoreni

krvnik Puncer i njegov drug. Onda naredi Filipu: – Ti ćeš neprestano stajati na straži da sluge ne bi mogle razgovarati sa zločincima. Ključ od kuće je kod mene. Nitko ne može izaći ni ući u kuću.

Siniša pođe u sobu Van Swietena gdje je s liječnikom razgovarao duže vrijeme, a tada se kroz veliki salon uputi na terasu.

Uzbuđeno i odlučna srca stupi na terasu.

NENADANI PREOKRET.

Nera je sjedila na klupi i čekala ga. – Je li Van Swieten legao? – upita ga. Ali Siniša ne odgovori. Stajaše pred njom nijemo je gledajući. – Što je tebi, Siniša? Dršćeš! Što se dogodilo? Prihvatio je njezine ruke svojim hladnim dlanovima koji su od

uzbuđenja drhtali. Reče tihim, isprekidanim glasom: – Nero, kad su ovi isti razbojnici prije godinu dana došli u tvoj

šumski dvorac, pričala si mi da je jedan visoki čovjek u crnom ogrtaču i kapuci govorio kako ga neki čovjek plaća da ne oda tko je ubio groficu Keglević.

– Da, to je govorio.

W

– To sam čuo i sada. Nešto nije jasno. Zlikovci su pripovijedali da neki sluga Tomo zna kako je nestala grofica Keglević.

– Zar nisi ti sam priznao... – Jesam, ali tada nisam znao tko je bila ta žena. – Ne razumijem te! – odvrati Nera. I njezin je glas za drhtao. – Čuj me, Nero. Kad se ono zbilo – kad sam ja ono učinio – tada sam

se vratio iz lova i našao ondje ženu koju je moja majka nazivala groficom. Grdila je moju majku i stala je tjerati iz dvorca, vikala je daje ona tu gospodarica i podigla na majku jahaći bič...

– Ne, takva žena nije mogla biti moja majka – klikne Nera i u grudima je nešto stisne.

– Moram ti sada reći sve. Žena koju sam ubio morala je biti zla. Pred tobom sam to dosad tajio jer te nisam htio povrijediti. Kad je ona htjela otjerati moju majku, pograbio sam je za vrat dok mi nije u rukama izdahnula...

– To daje bila moja majka? Ne – to je nemoguće – govorila je Nera ponavljajući to s grozničavim uzbuđenjem. – Što to, zaboga, govoriš, Siniša?

– Govorim istinu. Poslije tog čina ja sam pobjegao. U progonstvu nisam nikad saznao kako se zove moja žrtva niti sam pitao za to. Jednog mi je dana grofica Auersperg zaprijetila da će me stići zatvor ako je ne uzmem.

– Kako je ona to znala? – Neki sluga Tomo koji je bio dopratio onu groficu u dvorac vidio

me one večeri kad sam kao petnaestogodišnji mladić pobjegao, pa me prepoznao. I kad sam ušao u dvorac grofice Auersperg, pripovijedao joj je da me pozna i što o meni zna. Grofica Auersperg rekla mije da zna za moj grijeh i priopćila mi ime te grofice koju sam ubio.

– Rekla ti je daje to bila moja majka? – Jest. Ušutjeli su oboje. Samo su njihova srca kucala glasno i bučno kao da

će im probiti grudi. Oboje su htjeli nešto reći, ali se nisu usudili. Sve im se činilo nevjerojatno. Tračak nade koji je sinuo iz te maglovite zamršene stvari tako ih uzbudi da se nisu usudili progovoriti ni riječi o onome što misle. Siniša se ipak odluči. Sagne se k Neri koja se

W

iznemogla spustila na klupu. Položi obje ruke na djevojčinu glavu i pridigne njezino lice k svojemu:

– Vjeruješ li, Nero, da sam samo tvoj i da sam svaki čas spreman s tobom umrijeti?

Ona ga pogleda dubokim crnim očima: – Vjerujem ti, Siniša. – Dopusti mi da razbijem maglu koja je sve to zavila. Do pusti da

doznam istinu. Ni u snu se ne usuđujem nadati, ali ipak – tko zna, Nero, nisu li nam se bogovi smilovali?

Srca su im burno zakucala, a iz očiju sinuo tračak nade. Ne-ra prihvati Sinišine ruke:

– Prije nekoliko dana rekao mi je jedan prosjak: "Život mi se ne mili ali čovjek živi jer nikad ne zna odakle bi moglo doći nešto dobra."

– Nemoj u nama buditi umrle nade. Oduzima mi svijest i sama pomisao da bi ipak moglo biti drukčije. Sutra ću znati stoje istina. Sutra!

– A ako se nada s nama samo poigrala? – Onda ćemo se sutra nasmijati u brk cijelom svijetu i životu... – Dobro! Do sutra! – reče ona i naglo ode s terase. Još sat prije bijaše u njemu sve ukočeno i mrtvo. Još je živio samo

kucanjem srca i disanjem svojih pluća. Sad mu je najednom duša oživjela, a krv prostrujila žilama. Kao da se probudio od mrtvih. To je učinila nada koju nije usudio ni sam sebi priznati, a ipak, pri samoj pomisli da bi se mogla ispuniti, probudio se u njemu snažan mladi život, sa svim svojim čežnjama i željama.

Sjeo je na klupu, naslonio glavu na zid i zagledao se u dolinu što se stala modriti u plavetnilu predzorja...

Grof Meško zadrijemao je u naslonjaču kraj svoje bolesne žene. Sunce gaje probudilo. Brzo ustane. Dugo je promatrao lice svoje žene. Spavala je spokojno mirnim snom. U kolijevci je mirno spavalo dijete.

Nije se usudio čvrsto proći po sobi da ih ne probudi. Njegovo izmučeno lice blijedo od tolikih neprospavanih noći pokrivala je duboka sjeta. Naslonio se na ruku i zagledavao se čas u Stanku, čas opet u dječaka.

"Kako je čovjek glup! Kako je sreća kliska! Koliko se čovjek napati u životu za to malo sreće, a kako je lako razbije?"

W

Prene ga štropot kočije. Jedva se usudio ustati, samo da ne probudi ženu i svog mališana.

U sobu uđe Van Swieten. Meško ga zabrinuto pogleda bojeći se da će možda probuditi ovo dvoje nad kojima on bdi već toliko noći.

U to se probudi dijete, a njegov glas razdrijema majku. U tren oka Meško bijaše uz kolijevku. Stanka se probudila i njezine su oči tražile kolijevku da vidi zašto je proplakalo njezino malo blago. Van Swieten pogleda Stanku i reče vedra lica:

– Izgledate neočekivano dobro. Da vidimo sada kako je s vašom ranom.

Liječnik pomno pregleda ranu i ispere je. Kad se opraštao, utješio je Meška:

– Sad se već možete posve sigurno nadati. Snaga mladosti, a i vaša njega učinili su svoje.

– Zar je zaista izvan opasnosti? – upitao je grof, a svaka mu je riječ drhtala.

– Jest, izvan svake pogibelji. Liječnik ispriča grofu događaje prošle noći. – Prođe li sretno naš večerašnji posjet u Samoboru, onda ću mirne

duše moći putovati u Italiju. Grof ga je ispratio do kočije i brzo se vratio u sobu svoje žene

ispunjen najljepšim nadama. Privine na lice njezinu malu ruku: – Moja draga, moja najdraža! Stanka ga pogleda suznim očima. – Kad smo se vjenčali, obećao sam ti da se tvoje drage oči nikad

neće zaliti suzama. Nisam održao svoje obećanje, ali sam to skupo platio. Ti, Stanko, ne smiješ nikad više plakati...

Svojom svilenom maramicom stane joj brisati suze što su joj se od ganuća počele spuštati niz lice.

– Zar ne da više nećeš plakati? – Kad bih znala da... – Što? – Da me ljubiš! Pridigne njezinu glavu svom licu i šapne: – Ljubim te kao nikad prije. – I nikog drugog nisi ljubio?...

W

– Znam koga misliš. Sve mi je Nera kazala. Kako si ludo sumnjala?! – Ljutio si se na mene i odlazio potajno, a nisi mi rekao kamo i zašto. – Istina je, ali upravo je onda nastalo medu nama... ti već znaš. Da na

našu sreću nije pao onaj oblak, bio bih ti povjerio daje Nera ovdje i da to znam samo ja. Zamolila me da joj učinim uslugu koju sam prije godinu dana ponudio Siniši. Ali ja sam ti to sakrivao. Baš tada dođoše u našu kuću nesretni Genovežani. Ti si se tuđila od mene, a ja sam mislio da ti se možda ipak malo sviđa onaj drugi...

– Oboje smo bili ludi – reče ona. – Opet je zaplakao mali u kolijevci, ali Meško nije pošao k njemu.

Držeći ženinu glavu u svojim rukama, okrene se prema mališanu i reče: – Samo plači, ti si svemu kriv! Ali kao daje razumio svog oca, mališan je stao još jače plakati. Grof

ga digne iz kolijevke i položi kraj majke. Dijete se smirilo i ručicama cupkalo čipke na svilenom pokrivaču. Grof je sjeo na rub postelje, obuhvatio obje ruke svoje žene i stao ih raznježeno cjelivati.

– Nikad više nećemo biti tvrdoglavi – reče grof. – Zar ne, Stanko? Sreća je ipak najljepša, moramo je čuvati.

Kroz prozor su zavirili jutarnji zraci i obasjali ih novorođenom toplinom. Mirisavi jutarnji zrak strujio je u sobu, rasipljući oko sebe svježinu i mladost. Ptice u perivoju zapjevale su jutarnji pozdrav malom ljubavnom gnijezdu...

PUT U VJEŠTIČJI CEH.

Oblačna noć zavila je jahača što je jurio cestom prema Samoboru. Za njim se digao oblak prašine. Pred njim se zgušćavala noć. Samoborske gore pokriše oblaci. Sve je oko njega bilo tamno, samo se cesta bijelila. Tjerao je konja silnom brzinom pa se topot njegovih kopita razlijegao nadaleko.

Kad je zaokrenuo iza ugla, konjanik stane. Opazi male goruće točkice. Bivale su sve veće i veće. Već su pokazivale konjaniku da se približava kućicama grada Samobora.

Jahač stane. Pred njim su se križale ceste, a na križanju je kao crni stup stršalo u vis raspelo. Pod raspelom je stajao čovjek.

– Filipe! – zovne jahač.

W

– Evo me! – Čekaš li već dugo? – Pola sata. – Što rekoše Samoborci? – Da su spremni poći s tobom. Mrze Genovežane pa će po moći

svakome tko je protiv njih. Jesi li uspio dobiti odijela? – Da. Našao sam ih u Uršinom podrumu. – Dakle, lupež te nije prevario! Čudim se da ti je sve po vjerio. – Kad sam ja uhvaćen – mislio je – neka stradaju i drugi. Ali ne bi

sve tako pripovijedao da nije teško ranjen. Kad već mora umrijeti, htio se osvetiti svojim drugovima koji su ga uveli u to crno društvo.

– Gdje su Samoborci? – Tu su, u blizini, čekaju u Mišićevoj klijeti. – Idemo gore. Uspnu se na vinorodni brežuljak. Na ulazu u vinograd stajaše mala

drvena klijet. Siniša i Filip pokucaju na vrata koja im se brzo otvore. U drvenoj klijeti sjedilo je kraj lojanice šest građana. Tiho su

razgovarali. – Dobro veče – pozdravi Siniša Samoborce. – Bog dao, gospodine! – Evo vam kapetana o kojem sam vam govorio – reče Filip

građanima. – Poznamo mi gospodina. Čuli smo već o njemu. – Bit ću iskren, dragi ljudi. Vi ćete mi pomoći jer hoću da u gradu

nešto otkrijem. Ali ne mogu vam obećati da će već su tra Genovežani biti istjerani.

– Znamo mi to, grad je njihov. – Otkrijemo li ondje nečiste poslove, saznat će za to kraljica, pa vam

to može biti samo u korist. – Drugo i ne želimo i ne molimo nego da u Beču za nas ne tko reče

dobru riječ. Ono što Genovežani s nama rade nije više ljudski. Robe nas, prisvajaju sebi naša prava i naše općine, ni pojedinci ni općina nisu sigurni od njih. Mi smo uvi jek bili slobodna općina i nismo pripadali pod grad dok nas nisu silom prisvojili. Ali što da vam pričamo podrobno, to vi i sami znate.

W

– Čuo sam – primijeti Siniša. – Sam kraljičin liječnik, koji je sada ovdje, zagovarat će vas pred vladaricom pa će vam se ona smilovati. A sada da vam kažem što od vas tražim. U gradu postoje neke tajne prostorije u kojima se slavi paklen ska slava. Tome moramo ući u trag. Eto, donio sam đavolska odijela kakva će imati neki muškarci. Morali biste se zajedno sa mnom odjenuti u ta odijela pa da uđemo u dvor s ostalim đavlima – kao da pripadamo njima. Četvorica od vas moraju reći da su bili u Stubici, a ja ću vas uputiti kako treba govoriti.

Kao najveći među vama bit ću tobože, Puncer, a trojica grabanti. Neće vas prepoznati jer ćete imati kapuce. Što će se on da dogoditi – vidjet ćemo.

– Zar se trebamo odmah odjenuti? – Da, odmah. Spremno stanu oblačiti crne uske hlače od baršuna i kapuce od lake

crne svile s rogovima. Dok su se odijevali, tumačio im je Siniša lozinku i uputio ih kako se imaju ponašati, držati i govoriti.

– Sva je sreća daje oblačno – reče Siniša pošto su izašli iz klijeti. To će nam dobro poslužiti.

Filip i Siniša vodili su svoje konje i spremili ih u staju građanina Budija. Tu ih je već čekao Van Swieten. Siniša je s njim izmijenio nekoliko riječi, a onda sa šestoricom đavola izađe na ulicu.

Samoborske kućice bile su u tami. Ništa ne sluteći, građani su legli na počinak. Na cesti nisu sreli ni žive duše. Ipak krenuše stranputicom da ih tko ne sretne. Doskora stignu na križanje. Siniša se okrene pratiocima:

– Vidite ondje nešto bijelo. Pod raspelom netko stoji. – Znate li vi tko je to? – To su djevojke što su ih "đavoli" imali povesti u grad. A sad tiho.

Pazite na sve što ću ja učiniti. Oni ušute i podu ravno k raspelu. Tu je stajalo nekoliko žena.

Okrenule su leda križu. Mlada ženska lica jedva su se raspoznavala u tami.

– Vi ste sve prave copmice? – upita Siniša. – Još nismo – odvrate one – ali bismo vrlo rado postale. – Zašto to želite?

W

– Zato stoje lijepo uvijek imati novaca, nositi svilene rupce i lijepo se gostiti.

– A tko vam je to rekao i tko vas je doveo ovamo? – Evica! Ona je već bila na "Okićnici". – Gdje je ta Evica? – Tu sam – odvrati žena koja nije bila plaha poput ostalih. – Što misliš kamo ćemo vas povesti? – upita Siniša. – Doći će vrag sa četveroprežnom kočijom i odvesti nas u Okić-grad

– u coprnjački ceh. Izdaleka se čuo štropot kočije. Siniša nije znao tko se vozi. Pomislio

je da se gosti voze u Samobor pa je odredio da se svi povuku u šikarje pokraj ceste. Ali kočija se zaustavi na križanju.

Da to nisu "đavoli" koji dolaze po vještice? Siniša pođe prema raspelu. U kočiji opazi čovjeka koji bijaše odjeven poput njega.

– Pozdrav od "Bijele sove" – pozdravi onaj iz kočije. – Neka joj đavo bude milostiv – odvrati Siniša. – A gdje ste tako dugo? – navali na njega čovjek u kočiji. Mogli ste

se do večera vratiti iz Stubice! Čekali smo vas cijelo poslijepodne, a kad vas nismo dočekali, pošli smo sami. Već smo mislili da vam se dogodila neprilika.

– Dogodilo nam se to da smo nakupili previše blaga pa ni smo mogli tako lako kući. Sve smo spremili u Uršin podrum.

Sutra ćete dijeliti. – Opili ste se, hulje. Do đavola! A gdje su vam djevojke? – Eno ih tamo, čuvaju ih naši drugovi. – Neka dođu, već je vrijeme. Žene su se skrivale jedna iza druge i zbijale se kao preplašeno stado. "Đavo" koji je došao s kočijom svakoj je djevojci zavezao oči. Osim

toga, svaku je zamotao u dugi ogrtač. Kad je to dovršio, zaprijeti im: – Sad ćemo u pakao, na Okić. Skine li koja povez s glave, toj nema

spasa. Ispeći ćemo joj oči vrućim željezom. One tiho ciknuše od straha i dadu se bez otpora sjesti u kočiju. – Ja ću ipak s vama – ponudi se Siniša. – Dosta sam dugo hodao.

Samo recite što da kažem njima – gdje da nas čekaju. – Neka pođu naprijed i neka čekaju kod kapelice Svete Ane – šapne

on tiho Siniši da djevojke ne čuju.

W

Kako je Siniša izdao Filipu nalog kamo da pođu i gdje da čekaju, sjedne u kočiju dok su ostali "đavli" krenuli u šumu da se s južne strane popnu na Tepac.

Kočija krenu. Konje su tjerali kočijaši odjeveni kao i ostali. Siniša razabere da nisu krenuli prema Samoboru, već drugom

cestom. To mu se učinilo čudnovato, ali je šutio jer bi pitanjem pobudio sumnju. Nakon četvrt sata opazi da su opet pred raspelom gdje su bili malo prije. To ga još više iznenadi, ali ne reče ništa. Kočije opet krenu istim putem. Siniši je bilo jasno da se voze istim putem uokolo i da su istim pravcem prošli već tri puta.

Padne mu na pamet stoje Nera pričala prije godinu dana: kako se vozila vrlo dugo i daleko. Dakle, ovako su ih vozili samo

zato da misle kako idu nekamo daleko. Tek četvrti put zaokrenu kočijaš prema Samoboru i uspne se do

kapelice svete Ane. Tu ih je već čekao Filip s preodjevenim "đavolima". – Koliko ih to ima? – upita "đavo" Sinišu videći da ih je više od one

četvorice koji su pošli u Stubicu. – Našli smo još neke kod babe Urše – reče Siniša. Tako su mi naredili "Luciferi".

Žene izađu iz kočije. "Đavo" koji ih je vodio potjera žene jednu iza druge, da svakoj u ruke rub ogrtača one koja je išla pred njom i reče im:

– Dobro se držite. Ako ispustite ogrtač, izgubit ćete se. Jedna neka ide iza druge, ali žurite – "Okićnica" nije blizu. Uhvati za ruku prvu ženu koja je bila u povorci i povede je, ali ne

prema dvorcu, nego u protivnom smjeru. Siniša je začuđeno gledao kako ih "đavo" vodi u velikom krugu i dovodi opet na isto mjesto odakle su pošli.

"Do đavola, takvu sam ja komediju gledao one zimske noći na Griču", pomisli Siniša. "Onda sam mislio da su luđaci, no sad mi je jasno. Lopovi su im svezali oči da ne vide kamo ih vode. I sad misle da se uspinju na Okić-grad, a kad tamo, vodi ih okolo kao lude, samo da im se put pričini dužim."

Razmišljajući tako, Siniša je sa zanimanjem gledao smiješnu povorku.

Deset puta obišla je isti krug, a onda ih "đavo" povede u dvorac. Nisu ušli na glavna vrata, nego su pošli oko dvorca i zaustavili se straga pokraj malih vrata sjeverne kule. "Đavo" tri puta udari na vrata. Željezo

W

zaštropoće. Štropot je djelovao na žene: protrnule su uvjerene da su pred vratima pakla.

Jednu po jednu "đavo" uvede unutra, a željezna vrata opet se zaklope.

Sad im s očiju skinu poveze i one opaze da su u tamnom hodniku, a pred njima stoji "đavo" s gorućom bakljom. Zurile su u "đavla" s nekim strahom, ali ujedno i sa žednom znatiželjom. "Đavo" otvori vrata iza kojih sijevne crvenkasto svjetlo i reče im:

– Prije nego što uđete u paklenske dvorove, morate se presvući u paradu da možete doći pred Lucifera.

"Đavo" namigne Evici. Ona pođe prva, a druge za njom. Siniša je s velikim zanimanjem promatrao mjesto na kojem se

nalazio. Mali uski hodnik s niskim stropom protezao se daleko u dubinu. Stijene su bile presvučene sagovima, a i podovi su bili pokriveni sagovima. Pod crnim stropom visjele su male okrugle svjetiljke i pokazivale da se hodnik proteže daleko. Siniša je polagano pošao hodnikom. Odozdo je sjalo svjetlo i tajanstveno rasvjetljivalo stubište.

– Što čekaš? – vikne "đavo" koji je doveo žene. – Čekam tebe! – odgovori da se izvuče. – Treba da idemo zajedno. – Dobro – reče "đavo". – Samo da naredim babi kako da obuče

djevojke. Đavo skrene u hodnik nadesno i otvori jedna vrata kroz koja je

Siniša razabrao neku staru babu kako odijeva žene što su ih doveli sobom. "Đavo" joj nešto prišapne, a onda se vrati Siniši.

Spuste se uskim stubama. Bilo je očito da ulaze u podzemlje dvora. Tu su se križala dva hodnika, tako uska da su dvojica jedva prolazila

usporedo. Jedan je vodio ravno, a drugi lijevo. Siniša je pomno pazio kako će zaokrenuti i što će raditi njegov vodič da se ne bi odao svojim nepoznavanjem prostorija. Samoborci i Filip pazili su na njega i tako "đavo" nikako nije mogao opaziti da "đavli" što idu za njim nisu domaći.

Prolazeći lijevim hodnikom, uđu u malu dvoranu, presvučenu modrom tkaninom po kojoj su sjale zlatne zvjezdice. Sa stropa je visio luster omotan u modru svilu, a s poda se dizao uvis oblak od sivog vela.

W

U sredini bijaše vodoskok. Modro svjetlo s lustera natopilo je čitavu sobu.

Siniša nije znao što treba da znače tako uređene sobe. Ali mu se činilo da bi morale predstavljati nebo. "Đavo" što ih je vodio zaviri u pokrajnju sobu i nekoga pozove. Izađe još šest crnih "đavola" pa se upuste s njima u razgovor. Jednoga su nazivali Matiček.

"Dakle, to je Matiček?" – pomisli Siniša. – "Sad barem znam kako se zove vođa."

Razmišljajući tako, pažljivo ih je promatrao. Čekao je kad će tko osloviti Tomu. Samo je na nj mislio i tražio ga jer je on imao da razjasni za njega tako važnu tajnu. Vodila ga je ovamo jedna jedina misao: da nađe Tomu, pa makar ga morao izvući iz zemlje. Dok je promatrao "đavle" i gledao oko sebe, pazio je na sve što se događa. Piljio je u "đavle", ali ih nikako nije mogao međusobno razlikovati ni naslutiti koji bi od njih mogao biti Tomo.

Najednom se u hodniku pojavi visok, crn "đavo". Siniša je primijetio da hoda ponosno, ali su kretnje ipak odavale da čovjek nije otmjen.

– Jeste li u redu? – upita on "đavle". – Jesmo – odvrati Matiček. – A "Luciferi"? – Odjeveni su. Samo vražje babe još nisu gotove. – To je uvijek tako. "Bijela sova" nikad nije na vrijeme odjevena.

Hodi, Tomice, pogledaj hoće li uskoro. Siniša protrne. Tomica! To će biti on. Pozorno upre u nj oči da ga dobro upamti.

Zamalo se čovjek vrati i reče: – Hajde, vrijeme je. Dolaze. I "đavli" se postave dva po dva u red, a Tomica otvori velika vrata u

dnu modre dvorane.

U "PAKLU".

Siniši padne u oči val crvenog sjaja i gotovo ga zaslijepi. Kad se doskora navikao na to svjetlo, razabere daje u velikoj dvorani niska stropa. Zidovi i strop bili su presvučeni crvenim baršunom, a sa stropa su visjele svjetiljke obavijene crvenom svilom. Ispod stropa navirivale

W

se crne sove. U sredini dvorane spuštala se svjetiljka u obliku kraljevske krune. Pod njom je stajao golemi bakreni kotao pun žeravice. Jedan "đavo" bacio je u kotao nekakav prašak koji se na žeravici pretvarao u mirisavi dim. Duž lijeve strane pružao se veliki stol pun zlatnog i srebrnog posuđa. Na pročelju dvorane bio je prijesto, a nad njim se vinuo crveni baldahin sa čijeg je krova zurila u dvoranu sova zelenkastih očiju od pravih smaragda.

"Taj >pakao< zaista je vrlo bogat", pomisli u sebi Siniša pazeći na Matičeka koji se vrtio ovamo-onamo po dvorani neprestano dokazujući drugim "đavolima" da on sve raspoređuje.

Matiček ih poreda oko prijestolja, na što se otvore vrata kroz koja uđe povorka crvenih "đavola". Hlače su im od crvene svile, tako i čarape, cipele izrezane a kaputi francuskog kroja od crvenog baršuna. Glavu im skrivaju crvene krinke i kapuce. Navrh glave strše dva roščića od skupocjene kosti obložene dragim kamenjem.

Filip i Siniša stoje kraj prijestolja jedan prema drugom. Katkad se pogledaju – u znak razumijevanja. Ušlo ih je osam. Posljednji je imao na glavi zlatnu krunu. Svi se pred njim poklone, pa i Siniša, a s njim i njegovi Samoborci koji su pazili da ne učine što krivo.

Sinišine se oči prikuju uz "Lucifera" sa zlatnom krunom. Visoka otmjena pojava osobito se isticala u ovom odijelu. Kad ga je opazio, Siniša se odmah sjetio kako ga je Nera prispodobila s njim. I on je razabrao da se Nera nije prevarila. Sličnost u pojavi bila je očita.

Nije bilo vremena da razmišlja. Odmah iza "Lucifera" ušla je u dvoranu gospoda odjevena u bijelu svilu s dubokim izrezom i kratkom suknjom. Glavu je pokrila bijelom kapucom, lice bijelom krinkom, a na njezinoj glavi bijaše bijela sova s velikim zelenim očima. Iza nje ušla je grupa od četiri žene u crvenim suknjama, isto tako razgaljenim grudima i crvenim kapucama, s malim roščićima na glavi. Svaki njihov pokret odavao je otmjenost, prirođenu samo damama iz visokog društva. "Lucifer" sjedne na prijestolje, a uza nj "Bijela sova" i "vražice".

"To je, dakle, ta bijela sova", pomisli Siniša. "Lucifer" se oglasi: – Dovedite vještice. "Taj je glas sličan mojemu", pomisli Siniša. "Što je to?" Matiček

uvede povorku žena odjevenih u čudna odijela od crvene i crne svile.

W

Glave su im bile zamotane u crna vela, pa je Siniša jedva prepoznao žene koje su doveli u dvorac. Iza njih je stajao Matiček i zapovijedao:

– Kleknite pred Luciferom... – Pozdravljam vas vražjim pozdravom, krštene duše – reče

"Lucifer". – Nećete požaliti što dođoste s onog svijeta u naš pakleni raj. Svijet je pun nevolje, a ovdje je raskoš i veselje.

Što ljudi smatraju grijehom, to će odsad za vas biti krepost. Predajte nam dušu i tijelo, a mi ćemo vam dati svu svoju moć... Sazivat ćete oblake, sipati tuču, letjeti na krilima i upoznati sve

slasti. Pakao je kraljevstvo raskoši i ljubavi i ovdje mogu biti samo oni koji nam predaju svoju dušu.

Žene su to slušale s počitanjem, ali i sa strahom. – Hoćete li ući u naš ceh? – Hoćemo! – oglase se jedva čujno. – Hoćete li se pokoriti u svemu što od vas traže đavli? – Hoćemo! – Dvorski meštre, dodaj kotao! Matiček donese kotao pun mirisave žeravice. "Đavo" izvadi iz njega

velike zlatne vile i njima dotakne grudi svake žene s riječima: – Posvjećujem te vražjim pečatom i znamenjem paklenog carstva.

Od ovog si časa vještica i pripadaš vragu i njegovoj volji i vlasti. "Medu tim je ljudima bila i Nera!" pomisli Siniša i prođoše ga hladni

srsi. Sjetio se daje tu bila ona sama, bez ičije zaštite, predana na milost i nemilost ljudima koji su tako bezobzirno zloupotrebljavali narodno praznovjerje o primanju vještica u pakleno kolo.

Nove "vještice" poredao je Matiček oko stola. "Luciferi" se pomiješali s njima.

Siniša je razmišljao da lije Nera zaista bila ovdje ili možda na Griču u mesničkoj kuli? To mu se činilo vjerojatnije – put do Samobora ipak bi trajao duže, pa se ne bi mogla vratiti k Barici još iste večeri.

"Lucifer" najavi da počinje gozba. On sjedne na čelo stola a njemu zdesna "Bijela sova" i o-stale četiri

"vražice" koje su prije bile oko prijestolja. Crni "đavoli" posluživali su jelo. I Siniša se toga prihvatio noseći

jelo iz kuhinje u kojoj su tri kuhara imala pune ruke posla. Cijelo to vrijeme Siniša je očima pratio samo Tomu, pomno je slušao što se oko

W

njega govori. Neki su "đavoli" stajali iza "Lucifera" i točili mu vino, pa je Siniša onamo postavio Samoborce ne bi li lakše čuli što se govori. Sam je neprestano nosio jelo iz kuhinje u dvoranu, a pritom razmišljao kako će s Tomicom započeti razgovor.

Kad je Siniša u kuhinji rekao da mu dadu voće, jedan od kuhara vikne:

– Tomo, evo ti paštete za "Bijelu sovu!" Visok, širok i jak čovjek prihvati srebrnu posudu s paštetom i pode iz

kuhinje, a u isti mah i Siniša. Siniša i on bijahu sami. "Sad je moj", pomisli Siniša i odluči da ga nagovori. Pred ulazom u

dvoranu zaustavi Tomu i šapne mu: – Znaš li, Tomice, što se jučer dogodilo u Stubici? – Što? – Zar ti ništa nisu rekli naši iz Stubice? – Ne. A što je bilo? – Otrovali su se kapetan Siniša i kontesa Nera. – Nemoguće! – Ja sam ih vidio. – A zašto, sto im đavola? – Voljeli su se. Budući daje kapetan ubio staru, nije mogao da se

vjenča s Nerom. – Vražji glupan, trebalo je da pita mene! Bit će to lijepo iznenađenje

za mog gospodara! – Ako još ne zna, treba da mu odmah rečeš. – Odakle bi znao. Odmah ću mu to javiti. "Odmah!" klikne u sebi Siniša. "Dakle, taj je čovjek ovdje." Tomo pobrza u dvoranu noseći paštetu, a Siniša pođe za njim s

poslužavnikom punim voća. Svladavajući uzbuđenje, slijedio je Tomu ne pustivši ga s oka.

"Kome će javiti? Kome će prići?" pitao se napeto gledajući u Tomu. Ovaj je obišao stol, stavio pred "Bijelu sovu" paštetu, a onda se sagnuo k "Luciferu".

Siniša je stajao pokraj njega i tobože nudio voćem prvu "vražicu" koja je sjedila "Luciferu" slijeva.

Tomo se posve primakne "Luciferovu" uhu i šapne mu:

W

– Vaša milosti, oni koji su došli iz Stubice pripovijedaju ve liku novost. Otrovali su se kontesa Nera i kapetan Siniša.

"Luciferu" ispadne iz ruke čaša i razbije se. "Bijela sova" i "vražice" pogledaše ga iznenađeno.

– Što je našem vražjem veličanstvu? – Ništa, ništa, malo mije pozlilo. Odmah ću se vratiti. "Lucifer" ustane i pode iz dvorane. Siniša priđe k Filipu koji je također posluživao oko stola i šapne mu: – Našao sam ga. – Tomu? – Njega, a sada i onog drugog. Pođi za mnom i budi uvijek u mojoj

blizini. Rekavši to, Siniša pođe za "Luciferom".

CRNA ISTINA.

Ovaj je izašao u hodnik i otvorio vrata malog kabineta koji je, očito, služio za odmaranje. "Lucifer" ude, ali za njim i Siniša.

– Što želiš? – upita ga "Lucifer" opazivši Sinišu upravo kad je htio skinuti kapucu.

– Htio sam vašu milost obavijestiti o smrti kapetana Siniše! – reče nastojeći da iskrivi svoj glas. – Već sam čuo o tome. – Ali ja sam bio u Stubici i znam potankosti. Možda će zanimati vašu

milost. "Lucifer" okrene glavu prema Siniši i opazi da ga kroz crvenu krinku

gledaju dva uzbuđena svijetla oka. Ne pazeći na to, Siniša mirno nastavi:

– Kapetan se otrovao jer je mislio da je žena koju je ubio kontesina majka.

"Lucifer" počne hodati po sobi, a Siniša nastavi: – Ali on se nije morao otrovati, jer nije ubio groficu Keglević. – Kako nije? – upita osupnut "Lucifer". – Ubojica je netko drugi. – Odakle ti to znaš? – Poznam ubojicu.

W

– Tko je taj? – Vi! "Lucifer" zastane kao munjom ošinut, a onda upita tvrdim glasom: – Tko si ti? – Vaš sudac. – Ti si pijan! – Trijezno govorim, a još treznije mislim. – Skini kapucu! – Neću! – Dakle, ti si uhoda koja se ovamo uvukla izdajstvom. Znaš li da

nećeš živ iz ovih dvorana? – Ali osvećen! Sinišinje glas odavao daje silno uzbuđen. Nije znao s kim razgovara,

ali je čovjek u vražjem odijelu svakom svojom riječju i kretnjom u njemu pobuđivao sumnju.

Ispod crvene krinke zabijele se zubi i prodre zlobni smijeh. "Lucifer" učini kretnju kao da će potegnuti zvonce. U tom je času u

mladom kapetanu uzavrela sva krv i sva njegova snaga prometnu se u strastvenu želju da istrgne iz tog čovjeka tajnu, makar nikad ne izišao iz podzemne spilje. Baci mu se na put i spriječi ga da uhvati vrpcu zvonca, a onda zaključa vrata i zagrmi:

– Dolje krinku! "Lucifer" se počne otimati, ali jedva je pokušao da se o-slobodi, a

Sinišine ga ruke još čvršće uhvate. U isti mah posegne za kapucom i strgne mu je s glave.

– Vi! – krikne zapanjeno Siniša. U odijelu "Lucifera" pred njim je stajao grof Vojkffy. Siniša korakne

natrag. Činilo mu se kao daje načas izgubio svijest. Bljesnulo mu je pred očima. Zar je to zaista Vojkffy, njegov otac?

Vojkffy se u strahu zagledao u nepoznatog crnog "đavola" i plaho ga upita:

– Tko si ti? Siniša segne za svojom kapucom i skine je s glave. Vojkffy se trgne. Kao daje munja preletjela cijelim njegovim tijelom,

razorila u njemu životne sile, opržila mu snagu i nadu u život. Kao da se nešto srušilo, kao da osjeća svoj posljednji čas, sav se zgrbi, sav

W

splasnu, pogne glavu i baci se na divan. Nije se više micao. Lice na kojem su se opažali tragovi prošle neprospavane noći bijaše blijedo, upalo. On, koji se sve dosad prikazivao gospođama kao muškarac u potpunoj snazi, za nekoliko je časaka klonuo. Kroz krinku njegova života pojaviše se davna prošlost i proživljene orgije.

– Vi ste to učinili! – vikne Siniša. Grof ne uzvrati ni riječi. Nije se ni maknuo, kao da se pretvorio u

kamen. – Gdje vam je bila ljudska duša? – klikne Siniša. – Zar ste zvijer?

Mislio sam da mije to učinio kakav stranac, razbojnik, moj neprijatelj, dušman, a kad tamo, to sve učiniste mi vi, moj otac, moj rođeni otac. Nikad ne bih mogao ni slutiti da ste to vi, baš vi!

Tek sada grof digne svoj pogled prema Siniši. – Što ste sa mnom naumili? – upita hladnim glasom koji je hrapavost

posve iznakazila. – Što? Evo što! Sve smo znali unaprijed, ulovili smo u Stubici

Saleove "vještice"? Od njih sve doznali i tako smo se var kom ušuljali ovamo. Van Swieten je sa Samoborcima opkolio cijeli dvorac i sve izlaze. Pred ovim vratima stoji sedam mojih ljudi i nitko se neće moći udaljiti.

– Shvaćam. Došao je čas obračuna. Uvijek sam se toga bojao. Pa, napokon, to je moralo doći – reče grof mirno. – Ali čuj me, Siniša! Oprosti ako te tako nazivam, ali ovog mi trenutka godi da je tu bar netko s kim mogu povjerljivo razgovarati i koji ipak pripada meni. Ti tražiš od mene razjašnjenje?

– Tražim od vas istinu! – Pa dobro, čut ćeš je. Neću se opravdavati. – Zar biste još mogli čime opravdati sve ono što ste učinili? – Tvoj sam otac. – Dali ste mi samo život, ali ocem mi nikad niste bili. Život koji mi

dadoste razorili ste životinjskim cinizmom. – Ne pretjeraj. Još je vrijeme da popravim bar jedno zlo. Ali prije

saslušaj moju iskrenu ispovijest. – Slušat ću vas. – Ništa neću uljepšati, ne bi ni imalo svrhe. Nisam živio od već

kreposno – to je istina – ali možda i nisam tako pokvaren kao što

W

izgledam. Samo, uvijek sam bio skloniji zlu. Baštinio sam zlu krv, ali nije u meni bilo dobrote koja bi me štitila od te zle krvi. Možda zato što sam rano izgubio majku i oca i svoj život provodio sa zlim ljudima umjesto u obitelji. Nije bilo dobre duše ni zabrinute majke koja bi me odvraćala od zla. U ono doba kad se dječak razvija u mladića vucarao sam se po svijetu. Ubila me Italija kao i mnoge naše velikaše. Tamo gdje je Kristofor Erdody zakartao Samobor i potratio sva svoja imanja, tamo sam i ja profućkao sam sebe. Našao sam lakoumne drugove koji su moju prirođenu lakoumnost još podjarivali. Moji odgojitelji i učitelji bijahu zle žene i šampanjac. Kad sam bio trijezan, više puta pojavilo se u meni nešto kao savjest i pokucalo na moje srce. Ali ja sam bio tako rijetko trijezan! Odavao sam se vinu da uteknem savjesti koja mi je bila neugodna, neprilična. Da, najveći moj sukrivac bijaše lakoumnost. Ona mije sve opraštala i sve is pričavala. Još više nego vino ubijala me strast za ženama.

Privlačila me svaka žena ako je bila imalo skladna. Tako se dogodilo da sam planuo i za groficom Keglević. Kad me od bila, dvostruko sam za njom poludio i povjerio to svojem prijatelju Dvojkoviću.

– Dvojkoviću? – klikne Siniša. – Da, bio mije prijatelj. Savjetovao mije što da učinim. Latio sam se

prijevare da namamim groficu, a imao sam samo jednu nakanu: da bude moja.

– Ali, zaboga, zar niste pomislili daje to žena drugoga i da ljubi svoga muža. Niste li pomislili kakve bi to moglo imati posljedice za vas i vašu obitelj?

– Dok je u meni gorjela takva strast, mislio sam samo na to i ni na što drugo. Nije me se ticalo što će biti kasnije. Dvojković je izradio cijelu osnovu. Pod izlikom daje grof Keglević ranjen u lovu, odmamio sam groficu iz dvorca. Kad se dovezla u šumu da pomogne svome mužu, našla je mene i moje ljude.

Silom je odvedoh u Mokrice. Pokojni grof Auersperg obično je bio u Beču, a meni je rado prepuštao svoj dvorac za različite ljubavne sastanke. Tako je bilo i ovaj put. Kad sam utažio svoju požudu, nije mi više bilo stalo do grofice. Tada mije tek palo na um da s njom nešto moram učiniti. Ali što?!

W

Ako je vratim mužu, bit će javne sablazni, a ja sam strepio od sablazni i neugodnosti, a bojao sam se i grofove osvete.

Nisam znao kako da sebi pomognem. Deset mjeseci držao sam groficu zatvorenu u dvorcu. Kao kažnjenik

rodi mi sina. Sad sam bio još u većoj neprilici. Često su je snalazili luđački napadaji. U strahu da će moja prijevara doći na vidjelo i da će me grof Keglević ubiti, povjerio sam je Dvojkoviću, platio mu deset tisuća forinti i pobjegao u Italiju gdje sam ubrzo sve zaboravio. Kad sam se jednom vratio ovamo, saznao sam od svojih pouzdanika da se bacila s kule u Mokricama. Njezino tijelo dao je Dvojković spaliti s nekom seoskom vješticom na lomači i tako joj je zameo trag. Evo, to je sva istina. Grofičino dijete poslao je Dvojković po Tomi grofici Ratkay. Ali ona nije htjela da ga vidi i prizna. Tako je dijete došlo u ruke babe Urše i Jane. Rekli su mi daje to moj sin. Nisam se za nj brinuo.

– Ali žena, žena koju sam ubio? Tko je ona? – pitao je Siniša dršćući.

– Bila je to neka mađarska djevojčura grofovskog roda. – Dakle, nije bila Nerina majka! – Kad sam se zagledao u Neru, nisam znao tko je. Vidio sam kako je

izjahala u pratnji jednog sluge. Bilo mi je dosta da je pogledam i da u meni uzavre krv. Tek one večeri kad sam s Dvojkovićem došao u kuću grofice Ratkay, saznao sam da je to njezina unuka. Ali kad sam je ugledao onako lijepu i svježu, krv mi je udarila u mozak. Ludovao sam za njom kao za svakom ženom. Ali potpuno sam se obezumio kad sam vidio da je za mene nedokučiva. Dvojković je bio moj zao duh. On me upućivao kako daje otmem, on je izmislio otmicu u lijesu. Dobro sam ga plaćao. Poznavao je praznovjerje naroda pa je prema tome sve udešavao. Zamislio je da osnuje klub "Lucifera". Svakog je dana slušao kako vještice pričaju o coprnjačkom cehu i đavo mu je prišapnuo kako bi bilo dobro dovesti ove mlade i nevine djevojke u tako uređene pro storije da bi one vjerovale kako se doista nalaze u paklu. Ja i još nekih desetak besposlenih ženskara prihvatili smo njegovu misao i uredili taj "pakao", jedan kod Dvojkovića, a drugi u Samoboru. Za podvorbu doveo nam je Sale pandure i trabante. Zato su na naš račun počinjali mnoga zlodjela.

W

Bili su naši sukrivci pa smo morali podnositi te zločine da osi guramo njihovu šutnju. Baba Urša bila je naša svodilja. Ona nam je dovodila mlade djevojke i žene pred kojima smo u đavolskim odorama glumili đavole. Ali ne misli da smo mi je dini. Ima ih i u Beču i u Italiji koji se služe takvim zabavama.

"Luciferi" nisu nepoznata čeljad. – Ali hoću da znam zašto ste me ostavili u tom strašnom uvjerenju

da je žena koju sam ubio Nerina majka? – Vrlo jednostavno: grofica Auersperg jednog mi je dana rekla: "Vaš

nekadašnji sluga Tomo sada je kod mene u službi. Zna vašu tajnu i sve mi je pripovijedao. Znam da je Siniša ugušio

Mađaricu i to ću sada iskoristiti da me uzme za ženu. A vi šutite!" Naravno, pokorio sam se. Kad si jednog dana pred svima priznao da

ljubiš Neru i da si je oteo sudu, grofica Auersperg mije naredila: "Siniša ne zna koga je ubio. Reći ću mu daje to bila grofica Keglević i tako mu zauvijek zatvoriti put do Nere."

Molio sam groficu neka ne bude tako okrutna, ali je ona zahtijevala da šutim i ne ometam njezinu osnovu. Utuvila je sebi u glavu daje moraš oženiti, a Neru je obećala meni tvrdeći da će je silom ili milom dovesti u moj naručaj. Tako su nam interesi bili zajednički. Pristao sam. Sad znaš zašto si morao vjerovati daje ubijena žena bila Nerina majka.

– Kako je ona Mađarica dospjela u vaš dvorac, odakle joj pravo da moju majku bije i daje vrijeđa?

– Bila je moja ljubavnica. Sjela mije na vrat i htjela je da tvoju majku otpremim iz šumskog dvorca. Nisam pristao, a ona je bez moga znanja otišla k njoj i tako se sve ono dogodilo.

Tomo mije priopćio čitavu stvar, ali mi smo šutjeli. Zajedno s groficom izgorio je dvorac, a ljudima smo rekli da je otišla u svijet – da nastavi svoj pustolovni život.

Sad sam, eto, završio – reče Vojkffy. – Ništa nisam uljepšavao, rekao sam ti istinu. Da sam u životu našao nekog tko bi me držao na uzdi, možda bih barem ostao pošten čovjek. Ali moj najbolji prijatelj, na moju nesreću, bio je Dvojković. Uz njega prijateljevao sam s groficom Auersperg i groficom Terkom i tako sam podlegao čas Terki,

W

čas grofici Auersperg i još jednom posegnuo za Nerom. Nije me bilo teško na to nagovoriti. Sve ostalo znaš.

Grof se nasloni na divan. Velike bore urezale mu se duž lica. Izgledao je kao čovjek koji je slomljen klonuo na posljednjoj stepenici svoga života i kao da mu je sada svejedno što će se dogoditi:

– A sad? Što će biti sada? – upita Siniša. – Ono što sam uvijek namjeravao. Vojkffy pode k stolu, uze crnilo i počne pisati. Siniša ga nije pitao

što piše, ali je to osjećao. Grof brzo svrši pismo i reče: – Ovo je moje priznanje o tome kako je nestala grofica Keglević,

daje ti nisi ubio. Neka je to zadovoljština za sve zlo što sam ti nanio. Siniša primi pismo. Susretne se s očevim pogledom. U tom času

osjeti daje iščezla ona bjesomučna mržnja što ju je prije g#jio prema grofu Vojkffyju, da se bijes topi i pretvara u sućut. Vojkffy pruži ruku Siniši i reče slomljenim glasom:

– Oprosti mi, sine moj! Siniša primi pruženu ruku. Pogledaše se u oči i nijemo se

sporazumješe... – Pusti me nasamo – reče grof. – Učini mi tu posljednju uslugu da ne

moram svršiti sramotno. Na Sinišinu licu opažalo se daje neodlučan. – Budi milosrdan – reče Vojkffy. Siniša naglo pode k vratima i otvori ih. Izlazeći, opazi da grof gleda

za njim... Zatvori vrata. Vani su stajali Filip i Samoborci. Začude se videći ga bez krinke.

U tom trenutku prasne hitac iz pištolja. Svi pohitaju u sobu. U krvi je na podu ležao grof Vojkffy. Šuteći, Siniša je gledao očevo mrtvo tijelo. Iz dvorane se čula buka i smijeh raskalašenih, pijanih ljudi. Siniša

zapovjedi da svi izađu iz sobe i još jednom promotri mrtvo lice svog oca. Činilo mu se da ga on još i sad gleda moleći za oproštenje. Onda podigne tijelo, položi ga na divan i pokrije crvenim plastom "Lucifera". Nije mogao sebi zatajiti da mu je nesretnika duboko žao...

"LUCIFERI".

W

U crvenom oblaku svjetla micale se crne i crvene đavolske pojave. Raskalašeni smijeh i povici gubili se u zvucima glazbe koju su čudno izvodila tri crna "đavla" od kojih je jedan nespretno bubnjao.

"Bijela sova" previjala se od smijeha. Raskalašeno se naslanjala na "Lucifera" pokraj sebe. Ostale "đavolice" bile su sasvim omamljene šampanjcem. "Luciferi" ih obujmiše oko pasa.

– Gdje je njegovo veličanstvo "Lucifer"? – zapita jedna "vražica". Matiček je upravo doveo velikog mačka i htio ga vezati za svjetiljku. – Čekaj! Gdje je "Lucifer"? – vikne jedan od crvenih. – To se može

učiniti samo kad on dođe. – A gdje je? – Pozlilo mu je kad je čuo da su se Siniša i Nera otrovali reče "Bijela

sova". Dvije "davolice" koje su sjedile na protivnoj strani trgnu se. – Što? On se otrovao? Tko vam to reče? – Tomo. "Đavolice" se pogledaju kao da će jedna drugoj skočiti u kosu. – Vi ste krivi za to! – Rekla bih da ste vi! – Ja sam osvećena! – Dovoljno ste stari da se zadovoljavate osvetom, ali ja... – Tko vam je kriv što ga niste mogli osvojiti? "Đavolica" bijesno ustane kao da će napasti svoju susjedu. U taj tren kroz vrata ude sedam crnih "đavola", a na čelu Siniša. Bio

je bez kapuce. Povici iznenađenja, preneraženja i straha izvinuše se iz grudiju žena, a muškarci skoče sa sjedala.

U prvi čas ostadoše svi zapanjeni i prestrašeni. Neki ustanu da će pobjeći, ali im Siniša zaprijeti. Onda pristupi "Bijeloj sovi", nakloni se i reče:

– Vaše veličanstvo, kapetanice pakla, molim da skinete svoju krinku. Učinite to dobrovoljno, ne bih htio primijeniti silu prema dami, makar dama bila i paklena!

Oklijevajući, gospoda skine krinku. – Grofica Čikulini?! – začudi se Siniša. – Gospođo, djevojke koje su

bile u vašem carstvu morale su biti odveć omamljene šampanjcem kad

W

su mogle vašu pojavu zamijeniti s groficom Nerom. Ali šteta što nemam poznanstva u pravom paklu: preporučio bih vas ondje.

Grofica je stisnula zube i šutjela. Siniša se okrene ostalim "đavolicama" i zatraži da skinu krinku. Prva

je skine snažna gospoda. Siniša ugleda lice grofice Auersperg. – Čast mije zahvaliti vam se što ste zlokobno zamijenili groficu Olgu

Nagy s Olgom Keglević. – Nisam – vikne ona. – Nisam je zamijenila. Vi ste ubili groficu! – Grof Vojkffy je sve napisao – i to više neće oporeći. – Lagao je! Druga "vražica" sama skine krinku ispod koje se pokaže zavodljivo

lice i plamene oči grofice Terke. Siniša se pokloni. – Pozivam vas sutra na moje zaruke s kontesom Nerom! – Još niste stupili pred oltar – odgovori Terka. Sve se zbilo hitro. Čitavo se društvo posve zbunilo. Pa kad je Siniša

zatražio od ostalih "Lucifera" i "đavola" da skinu krinke, oni ih smjesta ukloniše s lica. Bili su to Dvojković i Sale, grof Kristofor Erdody, oba Genovežanina, ranarnik Tullinger i još dva njegova druga. Između crnih "đavola" virilo je suho zaprepašteno lice Mikice Smernjaka kojega su nazivali Matiček.

Siniša se nasmije i reče: – Gospodin državni odvjetnik i šef policije zaista su prednjačili

dobrim primjerom. – Onda se okrene k Mikici: – Zato si tako dobro umio preslušavati "vještice" i unaprijed znao što su one sve radile!

Siniša promotri i ostale "đavole". Sve su to bile sluge onih koji su se nalazili ovdje. Djevojke što su ih ovu noć doveli u "pakao" skupile se u kutu dvorane i gledale u strahu što se događa. Plakale su i drhtale od straha vjerujući da su u paklu.

– Neka mi ovo društvo oprosti što sam ušao tako nenajavljen – reče Siniša. – Sada ću vas prepustiti vašoj zabavi, ali vas upozoravam da nitko ne može umaći i da su sva vrata za posjeli oboružani ljudi. Za koji čas doći će Van Swieten da vas pozdravi.

Siniša se nakloni ljudima u dvorani i zaključa vrata. Na vrata postavi naoružane stražare a sam izađe na glavni izlaz.

Oko dvora bijaše gusta tama. Samo su prozori gorjeli u svjetlu. Počela je sipiti sitna kiša. Nikoga nije bilo u blizini. Siniša zviznu tri

W

puta. Kao daje grmlje oživjelo. Nešto se počelo micati, granje se razmaknulo, a lišće zašuštalo. Iz zasjede izađu Van Swieten i naoružani momci.

– Što je? – upita. – Dobro je, predobro! – Jeste li ih ulovili na djelu? – Jesam, vidjet ćete ih. Sva je policija na okupu. – Dakle, još za života pođoše u pakao. A Tomo? – I on je tu. – Jeste li od njega saznali za grofičinu smrt? Siniša ispriča Van Swietenu što se zbilo s grofom Vojkffyjem.

Liječnik gaje slušao gledajući prema sjeveru odakle je zapuhao vjetar. – Radoznao sam na tu gospodu. Dođite! Siniša i Van Swieten uđu u dvorac. Na ulazu u dvorište nađu Filipa

koji je već bio skinuo kapucu, ali je još uvijek bio u đavoskom odijelu. – No, đavole – nasmije mu se Van Swieten – ne bi li me po veo u

pakao da i mene zapisu u ceh? – Izvolite, vaša milosti, tamo nije lako doći. Spuštali su se stubama i hodnicima sve dublje i dublje. Siniša ga

najprije uvede u kabinet gdje je ležao grof Vojkffy. Liječnik ga pregleda i reče:

– Taj je svršio svoju karijeru. Odvedite me k onim drugima koji će tek sada početi svoje novo zvanje.

Filip otključa vrata dvorane. Ružičasto svjetlo omami oči starog liječnika. Ogleda se dvoranom. Nekoliko pijanih djevojaka sjedilo je kod stola a druge su ležale na podu i spavale.

– Gdje su "Luciferi"? Nije bilo ni "Lucifera" ni "đavola". – Što je to, zaboga? – klikne Siniša. – Zar ih niste ovdje zatvorili? – zapita Van Swieten. – Jesmo, evo ključeva. Zaključali smo i ona vrata ondje, a pred

vratima stražare naši ljudi. Vrata su ostala netaknuta, zaključana. – Gdje su "đavoli?" – zapita Siniša jednu od djevojaka. – Gdje? Otišli su u pakao! – nasmije se ova pijano. – Otvorila se zemlja i oni se spustili dolje – nasmije se sada i druga.

W

– Gdje? – Ondje. Pogledali su na mjesto koje su označile djevojke. Uzalud, nigdje

ništa. Ni traga "đavolima" ni kakvim vratima kroz koja su mogli pobjeći.

– Ovo je uistinu đavolski – reče Siniša. Počeše potanko ispitivati djevojke o grešnoj družbi. Ali su one

neprestano ponavljale da su se svi spustili u pakao. Na stijenama obloženim svilenim tapetama nije se vidio ni kakav izlaz. Već se zabijelio dan kad su na crvenim tapetama "paklene dvorane" pronašli vratašca.

Filip se ponudi da će izvidjeti kamo vode. Spuštao se uzanim stepenicama i dospio u podzemni hodnik. Bilo je tamno i tiho kao u grobnici. Stoga se vrati gore da o tome izvijesti.

– Vaša milosti, mali hodnik vodi prema sjeveru. To je hodnik kakav sam vidio u svim dvorcima, njima se za vrijeme ratova spašavala gospostija. Samoborci pričaju da kod Ruda postoji takav izlaz iz zemlje. Stari ljudi pripovijedaju da se gospostija služila tim izlazom kad su na grad navalili neprijatelji.

– Bilo kako – reče nezadovoljno Van Swieten – lupeži su pobjegli. A to je za mene velik gubitak.

– Da odem za njima u potjeru? – ponudi se Siniša. – A vi pođite gore u dvorac i odmorite se. Grof Kristofor sigurno će vam prirediti ugodno noćište, iako više nije gospodar dvorca.

– I on je pobjegao – izvijesti Filip.

NA PROŠTENJU.

Tog jutra bilo je u Oroslayju proštenje. Sva je dolina obasjana jutarnjim suncem. Makar je ponedjeljak, ljudi ne rade. Odjeveni u svečana odijela uspinju se na brežuljak s kojeg se bijeli crkvica sv. Jakoba, zaštitnika cijeloga kraja. Prostor pred crkvicom zaposjeli su kramari. Rasprostrli su svilene rupce, staklene đerdane, svilene peče i različite druge nakite za žene. Drugi su opet stolove ispunili kolačem od sira i bijelim kruhom.

W

Proštenjari se uspinju k crkvici, obilaze kramare, razgledavaju robu i samo po malo kupuju. Djevojke zirkaju na rupce što se crvene na suncu i mame njihovu taštinu. Muškarci se skupljaju u grupe, pričaju o olujama, poplavama i o budućoj zimi za koju neće imati što da spreme. Kramari su zlovoljni, ne trguju mnogo.

Kad se sunce uspelo visoko, s tornjića zazvone sitna zvona. Njihov glas trgnu svijet i sve nagrne u crkvu, čak i kramari. Prostor pred crkvom začas se isprazni.

Dok se u crkvici služila misa, uspinjala se na brežuljak kola. U njima sjedi plećat, krupan čovjek, prosijede kose, ugojena lica. Neobično upadaju u oči brci – veliki, šiljasti i tamni, kao da su umjetni. Pokraj kola korača visok čovjek u dugom haljetku, obrastao čudnom bradom, a šubara mu pada sve do očiju. Konje tjera suhonjav čovjek šiljasta nosa i pronicavih očiju.

– Uzalud ti meni dokazuješ, dragi moj Dvojkoviću – reče onaj što je hodao uz kola. – Kad smo već uspjeli pobjeći, morali smo se što prije naći onkraj granice. Genovežani i Kristofor bili su pametniji od nas.

– Oni imaju svoja imanja, pa kad ne bude više "vještica", neće se oni ni slabije odijevati ni manje jesti, a ni stanovati u kakvoj seoskoj drvenjari. Mi moramo opet progoniti "vještice". Znaš da smo navikli dobro živjeti, a otkad je kraljica odredila da se procesi stave pod kontrolu kraljevskog vijeća, naš je opstanak ugrožen. Treba da se borimo do posljednjeg časa. Kuj željezo dok je vruće, a sad gori. Inače možeš okapati kukuruz i žeti zob, naravno, ako je budeš imao.

– Ali život je čovjeku najpreči. – Ti si, dragi moj Sale, uvijek bio kramar. Ili živi u svili i hrani se

paštetama, ili crkni. Što će mi, do vraga, život ako ga ne mogu uživati? Da gledam svaki dan sunce kako izlazi i zapada i da svaki dan žvačem kruh? To me, bogme, ne može zagrijati da živim.

– Ti zaista misliš da će ti ovo koristiti? – Nikad još nisam ništa radio uludo. Moram kraljici do kazati da je

njezina odredba prouzročila revoluciju. To će preplašiti gospodu u Beču. Vidjet ćeš, revolucija će pobuditi golem utisak. Pogotovu bude li žrtva iz te revolucije osoba velikaškog roda. A ja jamčim da će biti tako. Hoću da kraljica opet uspostavi progone, a Terkina osveta protiv Nere posve odgovara mojim interesima. Ako nemaš odvažnosti da ideš sa

W

mnom, a ti se opet pokupi u šumu i zabavljaj se s Terkom dok se ja ne vratim k vama.

– Bilo bi kukavno da se bojim kmetova. Tko će posumnjati da se pod tim kramarskim odijelima kriju šef policije i državni odvjetnik iz Zagreba? Ni prijatelji nas ne bi prepoznali. Ali što ćemo učiniti po noći? Noćiti pod vedrim nebom? Terka nema ni na što da legne ni što da jede osim kruha i sira stoje Tomo donio iz sela. Mogli bismo ovdje štogod kupiti i poslati joj po Mikici u šumu.

– Uvijek se brineš za žene! Pošalji joj, ali tek podvečer. Tko zna nećemo li Mikicu trebati.

– Nisi kavalir! – Zar sam ja kriv što se Terka mora skrivati u šumi? Zašto nije

pobjegla u Zagreb? – Kako će u Zagreb kad nema u što da se preodjene?! Pro kleti

Siniša! Morali smo bježati iz "pakla" kao da smo se pretvorili u anđele. Jadna Terka, ne smije se ni pokazati. Živi u strahu. Sazna li za ovo kraljica, izgubit će svu milost. Sad nema druge nego da čeka dok joj nađemo kakve krpe da prikrije svoju đavolsku toaletu.

– Potjeraj malo brže, Mikica – ponuka Dvojković kočijaša. Kad su dospjeli gore, ispregnu konje i postave kola uz ostale

kramare. Brzo su razmetali robu što su je kupili u selu. Oko kola su razvjesili ženske svilene rupce da što više ženama upadne u oči.

Misa je završila. Ljudi nagrnuše iz crkve, skloniše se u hladovinu pod drveće i posjedaše na zemlju. Tu razvežu debele platnene ubruse iz kojih zamirišu kolači, meso, kruh i sir, a iz-milji i po koja boca vina.

Pred crkvom se razlijegao veseli smijeh i zadovoljna buka ljudi koji toga časa nisu imali drugih težnji nego da slasno založe svoj objed, da se užiju proštenja.

Zrak gori, sve titra pred očima. Proštenjarima to ne smeta. Veseli su, a krčmari imaju pune ruke posla da ih posluže vinom. Muškarci su dobrano potegnuli, a ni žene se ne skanjivaju, pa vruće sunce i rujno vince jednako griju i njihove glave.

Djevojke nisu našle zabave u vinu. Obilazile su kramare i razgledavale đerdane i vrpce raspitujući se za cijenu. Najviše ih se skupilo oko kola tobožnjeg kramara Dvojkovića koji je znao vješto

W

glumiti trgovca, neprestano nudao i pokazivao svoje vrpce koje su bile najjeftinije. Djevojke se zanimale za nove prodavače i pitale ih:

– Odakle ste vi? – Iz Zagreba, ja sam stara firma – valjda ste čuli za kramara Pavla

Hreneka? To sam ja. – Zar vam se isplatilo – upita jedna djevojka – da čak iz Zagreba

dođete k nama na ovo malo proštenje? – U Zagrebu ne možemo ništa prodati. Tamo vladaju vještice koje

nanose štetu ljudima i nama kramarima. Svaki dan naprave tuču. Svijet nema priroda, a bogme ni novaca. Tko da kupuje? Ni to nije dovoljno, nego nam coprnice po noći razbacuju robu po blatu i kiši.

– To je, dakle, istina? – plaho će djevojka. – I naši su stubički kramari pripovijedali da su im coprnice u Zagrebu zablatile svu robu.

– Eto, vidite da ne lažem – odvrati Hrenek. – Je li prirod bolji? Hoće li biti dobre berbe?

– Vraga će biti – odvrati muškarac koji im se približio i slušao zagrebačke kramare. – Kod nas već dva mjeseca sve uništava poplava. Kao da sam vrag na nas sipa sve zlo.

Polako su dolazili i drugi muškarci i slušali zagrebačke kramare, nudili im piće, a i sami potezali iz zemljanih vrčeva i drvenih ćupova.

– Što ćemo? – odvrati Hrenek. – To je godina coprnica. One su zavladale nebom i zemljom.

– A zašto je tu sud? – javi se jedan seljak. Zastoje zakon? – Nema više moći protiv vještica – odvrati Hrenek. – U Beču rekoše:

zašto da vještice progonimo? Vještice nisu proste seljakinje, nego grofice i velikašice, a mi njih nećemo na lomaču.

– Gospoda, dakle, mogu i coprati? To ti je pravica! – Eh, kad bih se samo mogao sastati s takvom coprnicom! – vikne jedan glas iz skupine muškaraca. – Ne grozi se – dovikne mu Sale. – Moglo bi vam se dogoditi ono što

i na Griču da su im po noći vještice ostavile metle na pragovima kuća. – Ne govorite to. Kod nas ih još nema. – Ima bogme i kod vas – reče Dvojković. – To je nemoguće! – Kako nemoguće? U Oroslayju živi jedna coprnica. Zar nikad niste

čuli za groficu coprnicu koja je bila zatvorena u tornju? Ubijala je ljude,

W

vadila im srce, kupala se u ljudskoj krvi, a onda ju je vrag po bijelom danu ukrao naočigled svih nas.

– Kako da nismo čuli? – odvrate seljaci. – Ta grofica stanuje u Oroslayju. Ljudi se ustobočili, oči im zatitrale, a usta ostadoše otvorena i

nijema. U svjetini zadrhta pritajeni strah, nitko se nije usudio progovoriti.

– Kako vi znate daje ona u Oroslayju? – oslobodi se konačno jedan momak. Kao daje htio reći: "Mene nije strah."

– Znam, znam. To su mi rekla gospoda. Poslije onoga kad ju je vrag odnio i s njom po svijetu coprao bogzna kojekuda, vratila se u Hrvatsku i nastanila baš u Oroslayju.

– Otkada to? – upita momak. – Ima dva mjeseca. Nijemo preneraženje prošlo je kroz ljudstvo, oči se zagledale kao da

su svi razumjeli i mislili jedno te isto, a nitko se nije usudio izreći svoju misao. Samo jedan klikne:

– Dva mjeseca! A baš prije dva mjeseca počele su kod nas oluje, tuče i poplave!

– Što sam rekao? – opet će Dvojković. – Znam ja s kim imam posla. I vidjet ćete što će se sve dogoditi u vašem kraju!

Nikad još svijet nije vidio veće coprnice nego što je ona. Ali ona je grofica, štite je gospoda!

– Kako izgleda ta coprnica? – Mlada je i visoka, a njezina je kosa kao da ju je posipala pepelom. – Pepelom? – vikne momak odjeven kao gospodski sluga. Taje

ženska jedanput bila u našeg gospodara. – A tko je tvoj gospodar? – upita Dvojković. – Grof Meško. Jednog jutra našli smo tu žensku kod grofice koja je

ležala mrtva. Nečim joj je mazala čelo i neprestano se vrtjela oko nje. Od toga dana grofica leži i nitko ne zna što joj nedostaje. A grof koji je prije vodio cijelo gospodarstvo i za sve se brinuo sam, uvijek hoda po kući i blijed je kao smrt. Mi smo govorili da to nisu čisti posli i da je ova ženska morala nešto učiniti grofici i grofu.

– Ti si pod istim krovom sa coprnicom? – upita ga Dvojković. – Nije ona coprnica, ona je dobra duša!

W

– A kad si ti iz dvorca – reče Dvojković – reci nije li pretprošle noći kod vas u dvorcu bio coprnjački ceh?

Lovro problijedi. Zabezeknuto pogleda u kramara s crnim šiljatim brcima. I Lovro je one noći bio u dvorcu kad su onamo došli Puncer i njegovi ljudi odjeveni kao "vještice". Sve je znao, ali mu je Nera zapovjedila da nikome ništa ne kaže. A sad, evo, o tome mu priča neki strani kramar.

– Što me gledaš poput teleta? Prestrašio si se što znam da su kod vas bile coprnice? Vidio sam ih na svoje oči kad sam se noću vozio iz Zagreba u Stubicu. Coprnice su se dovezle u kočiji, a vozio ih je vrag sa četiri konja. Plesale su i gostile se, došle su u posjet svojoj kapetanici. Je li bilo tako?

– Reci je li istina ili nije? – okosnu se na njega ostali. – Nije! – vikne Lovro blijed i ustrašen. – Zakuni se na svetog Jakoba da nije! Ovo ga uplaši. Zakleti se na sv. Jakoba? Ne, to se nije usudio. Ljudi

opaze dječakovu zabunu, potisnuše se k njemu i navale na njega: – Zašto šutiš? Govori! Je li istina stoje rekao Hrenek? Blijed i dršćući, momak je šutio. – Dajte žeravice da mu metnemo na jezik – vikne neka žena momku

stoje na ognjištu pekao kukuruz. Lovro protrne, a oči mu iskočiše. Uzbuđeni onim što su čuli i

zagrijani vinom, muškarci pograbe dječaka i počeše ga drmati. – Govori je li istina! Ako ne progovoriš, zasipat ćemo ti gubicu

žeravicom. – Bile su – krikne Lovro prestrašeno. Svjetinom preleti drhtaj straha. – Ali to nisu bile coprnice, nego... – Nego opatice? Pazi samo da ne slažeš! Dajte žeravicu! – Bile su coprnice – krikne prestrašeno Lovro. – Eto, sad vidite – upadne Dvojković u riječ svjetini – da su coprnice

došle k vama. Bit će vam isto kao i nama na Griču. Marva će vam krepavati, vi ćete bolovati i sve će vas zlo stići. Vi sami niste znali, dragi moji, kakva je nesreća došla na vas i zašto

su vam tuče i oluje uništile prirod.

W

Sad počnu pričati i drugi. Svakom je palo na pamet nešto neobično, čudno i sumnjivo. Sve dnevne obične sitnice oni su dovodili u vezi s "vješticom". Žene se križale, muškarci su kleli i prijetili se coprnici u Oroslayju.

– Prokleta stolica na kojoj sjedi! Neka sagnjije kruh u ustima kad ga zagrize.

– Ništa joj ne možete, za njom idu đavoli i čuvaju svoju kapetanicu – govorio je Hrenek.

– Ubila je strijela Božja! – Morali bismo je zatući kao kuju – čuo se jedan glas. – Vi biste je zatukli – oglasi se Dvojković – ali ne smijete. Tata i

razbojnika vješaju, a coprnice se mogu baniti okolo. Ovoj su u Beču dali dozvolu... Kraljica je zabranila da joj se učini išta nažao, a znate li zašto? Začarala je dvorsku gospodu pa su kraljici rekli da nije ništa kriva.

U svjetini se budio bijes i plamtio kao zapaljeni požar. – Ljudi, nema zakona koji bi nas branio. Branimo se sami! – vikao je Hrenek. – Zatucimo je! – Samo u ognju vještica može crknuti! – vikao je Hrenek. – U oganj s njom! – Idemo u Oroslayje. Poklik je djelovao na svjetinu. Zatalasala se i stotinu glasova zaviče: – Idemo! Sunce se sklonulo k zapadu i rumeni sjaj prosulo po mnoštvu stoje

prijeteći nagrnulo niz brdo.

KRALJIČINA ZAPOVIJED.

Istog dana prijepodne u predsoblju šenbrunskog dvora kraljice Marije Terezije razgovarale su dvorske gospode grofice Colorado i Palffy koje su zamjenjivale odsutnu Terku. Radoznala lica gledale su oko sebe i šaputale:

– Što je to s kraljicom?

W

– Ne znam – odgovori grofica Palffy. – Moralo se dogoditi nešto strašno. Nitko ne smije kraljici u blizinu osim njezine miljenice grofice Fuchs.

– Da nije opet kakva obiteljska scena sa carem Franjom Stjepanom? – I ja mislim da je car opet zalutao kakvoj ženi. Kraljica je hitno

poslala po svog prijatelja Bathyanyja. – Čudno je to prijateljstvo, vele i više nego prijateljstvo nasmije se

grofica. – Nije mu uzalud kupila imanje u Trautmaunsdorfu. – Ni kraljice ne

poklanjaju imanje tek tako... – Tiho, evo dugonose grofice Fuchs. Znate daje vjerna kraljici poput

psa. Pred njom naša lica treba da su kao u crkvi. Iz kraljičine sobe izađe suhonjava gospoda čiji je nos bio u skladu s

njezinim tankim tijelom. Prosijeda kosa, počešljana unatrag, navorano i uvelo lice odavali su da je već blizu šezdesetoj.

– Grof Bathyany još nije stigao? – pitala je grofica dvorske dame. – Nije – odgovorile su obje dame u isti mah. Grofica Fuchs priđe

prozoru i učini uzbuđenu kretnju. – Sva je sreća, upravo se dovezao. Moje dame, danas vas kraljica

više neće trebati. Obje se gospođe udalje. Malo nakon toga uđe u sobu gospodin

srednjeg rasta, prilično debeo. S guste vlasulje padali su mu po ramenima uvojci. Njegovo lice odavalo je tragove burnog života, ali je ipak izgledao svjež. Po strogoj dvorskoj modi odjenuo je tamnomodru odoru.

– Što se dogodilo? – zapita povjerljivo groficu Fuchs. – Ne pitajte, nego uđite, kraljica vas očekuje. Dvorska dama otvori vrata kraljičine odaje. Vladarica je sjedila u

naslonjaču. Visoko, snažno tijelo odjeveno u smeđu ljetnu haljinu bez krinoline činilo se nešto tanjim nego obično.

Lijepu glavu punu bujne kose učešljane unatrag naslonila je na kineski jastuk.

– Napokon – reče ona i pruži grofu ruku. – Sjednite, dragi prijatelju. Vi, grofice, možete ostati ovdje. Znate, draga moja Ajo, da pred vama nemam tajni. Odgajali ste me i savjetovali u mladosti, vaša mi je pomoć

W

uvijek potrebna. A sad recite, dragi prijatelju, jeste li spremni da nešto žrtvujete za svoju kraljicu – ne kraljicu, nego prijateljicu?

– I život, veličanstvo! – Ne tražim život, ali nešto slično. Tražim da se malo inko modirate. – To je vrlo malo. – Ne prenagljujte se. Znam kako vam prija udobno ljetovanje. A ja

tražim da putujete. Doduše, ljeti nije ugodno putovati, ali vam kraljica kani pružiti sve udobnosti. Na svaku stanicu postavit ću svoje najbolje konje.

– Kamo da putujem, veličanstvo? – Prilično daleko. U Hrvatsku. Sigurno se sjećate unuke gro fice

Ratkay, lijepe kontese Nere koju sam spasila od lomače i dala joj potpunu zadovoljštinu?

– Sjećam je se vrlo dobro. Rijetka ljepota. – Otići ćete, dakle, u Hrvatsku, potražiti kontesu i odnijeti joj moju

zapovijed. Doduše, nešto je čudna, ali je zapovijed i mora se ispuniti do posljednje točke.

– Kako god želi vaše veličanstvo. – Čim stignete, priopćite kontesi da se odmah spremi na put i da pod

vašim okriljem i zajedno s vama ima doći u Beč. Upamtite: na tom putu kontesu ne smije pratiti nitko od njezina roda.

Grofica Ratkay može svoju unuku posve mirno prepustiti vašoj pažnji. Djevojku ćete dovesti ravno u svoj dvorac Trautmunsdorf.

– Razumio sam. Samo, kako da joj razjasnim zašto vaše veličanstvo traži da tako hitno dođe u Beč.

– Razjasniti? Još i to! Ja sam kraljica, a ona je podanik. Ni sam dužna dati nikakvo razjašnjenje. Ima se spremiti i poći s vama. To je sve što vam mogu reći.

– Sada mi pada na um – primijeti grof. – Moglo se, dogoditi da se u međuvremenu udala, a njezin bi muž mogao tražiti razjašnjenje.

– Grofe, vi ste odlučili da primate moje zapovijedi – nestrpljivo će kraljica. – To se mene ne tiče. Kraljica zapovijeda, a drugi je slušaju.

Grof se pokloni: – Oprostite, veličanstvo, ja sam se tek informirao. – Dobro, to je za vas, a za nju vrijedi zapovijed. Vidim vam u očima

pitanje: zastoje trebam? Dogodilo mi se nešto stoje poremetilo moj mir.

W

– To razabirem, vaše veličanstvo. – Nije teško pogoditi. Moj premili suprug Franjo Stjepan, kojemu

sam carski naslov pribavila teškom mukom, služi se njime samo radi svojih ženskih pustolovina. Vi i grofica Fuchs jedini znate koliko sam trpjela zbog toga. Htjela sam se čak i rastaviti, ali moji ministri vazda su to spriječili i uvijek me s njim izmirili. Mirno sam to podnosila dok su afere ostale u četiri zida, ali sada je, dragi moj grofe, stvar prevršila mjeru.

Pogledajte. Tu vam je francuski ijedan njemački list koji čita fukara. Kraljica pruži grofu dva primjerka novina. Dok je grof čitao, kraljica

je promatrala njegovo lice. Kimao je i konačno odložio novine. Kraljica je primijetila:

– Kako vam se sviđa? Austrija ima svoju Pompadurku! Ali Marija Terezija neće slijediti sudbinu žene Ljudevita XV Njoj je Bog darovao nešto ovdje – i ona se dotakne svog čela. – Na mojoj je glavi kraljevska kruna, a u glavi nešto pameti. Uz buđena sam, ali držim uzde i nad sobom. Zakočijašit ću dvanaestoropregom! Vi, dakle, morate po kontesu!

– U kakvoj je vezi kontesa s tim pamfletom? – U vrlo uskoj vezi. Ali molim vas ne budite radoznali. To ne

dolikuje muškarcu. Nitko ne zna ništa i neće doznati dok ne kucne čas. Evo, ne znaju ni grofica Fuchs ni šef mog tajnog kabineta grof Koch, pa neće saznati ni moj stari dobri prijatelj. Njegova je zadaća da unuka grofice Ratkay stigne u Beč, i svršeno je.

– Pokoravam se vašem veličanstvu. – Vidite da umijete govoriti pametno. Samo, još nešto. Nitko živ ne smije saznati kamo idete, radi čega i koga ćete dovesti.

Osobito moj razvratni suprug car Franjo ne smije slutiti da ćete dovesti kontesu.

– On je i ne poznaje. – Dragi moj, ima li u mojoj državi ljepotica koju Franjo Stjepan ne bi

poznavao? I te kako je poznaje! Kad je bila ovdje prije godinu dana u istrazi, obilazio je hotel kao mačak gdje je stanovala, samo daje vidi.

– To je očito zlobno ćeretanje dvorana. – Ne, to je izvještaj moje dvorske policije. – Ne vjerujem daje kontesa što kriva – reče on.

W

Kraljica ustane: – Ne, dragi moj, od mene nećete saznati ništa. – Razumijem, vaše veličanstvo ima neku posebnu osnovu. – To vam dopuštam. Doista imam osnovu, a vi znate: kad Marija

Terezija izradi svoj plan onda ga provede protiv volje svih svojih najutjecajnijih prijatelja. Marija Terezija ratovala je na bojištima, na granici svoje države za suverenitet zemlje.

Sada Marija Terezija hoće da ratuje na svom dvoru za svoj osobni suverenitet. Hoćete li, dakle dovesti kontesu, bila udata ili ne u svakom slučaju?

Grof ustane i stavi ruku na srce: – Tako mi moje nepresahle ljubavi i odanosti prema svojoj kraljici. Ona mu pruži obje ruke i on ih poljubi. – Grofica Fuchs je svjedok. Putujte što prije – još danas. – Spremit ću se na put čim se vratim kući. – Znala sam da ste moj prijatelj. Na putu će vas pratiti nećak grofice

Fuchs. Evo vam za svaki slučaj i pismeni nalog za kontesu. Ali, nadam se da će se ona dobrovoljno pokoritimo joj zapovijedi.

Grof je ostavio kraljičin kabinet. Vladarka je pošla po svilenu sagu, pogledala kroz prozor i okrenula se grofici Fuchs:

– Vidim, vi ste zapanjeni. Sačuvajte, draga Ajo, nešto od toga. Prenerazit će vas više ono što dolazi. Svi ste vi poznava li kraljicu Mariju Tereziju samo kao diplomata. Sad ćete upoznati ženu Mariju Tereziju koja i vlada i zapovijeda – izravnava sve – bez pardona!

ŽRTVA PRAZNOVJERJA.

Oko dvorca grofa Oršića vlada tišina. Odzvanja topot konja koji odjekuje kroz brda i doline. Poput golema oblaka za konjanikom se diže prašina, vuče se za njim i opet raspršuje u noćnom mraku. Konjanik okrene u dvorac pred kojim ga dočeka sluga. Skoči s konja i potrči u dvorac.

Nera je sjedila kraj otvorenog prozora. Čula je topot konja i znala je tko jaše. Drhtala je, ali se nije usudila ustati i poći mu u susret.

Što radi? Neće li mu se dogoditi kakva nesreća? Što li će saznati, što će se dogoditi? Takva je pitanja ponavljala cijelu noć, sve dosad kad je

W

prvi mrak pokrio zemlju i kad je čula topot njegova konja. Kakve vijesti nosi? Ostala je sjedeći i slušajući kako je dojahao pred dvor, pošao u kuću, trčao uza stube, kako praznim hodnikom odzvanjaju njegovi brzi čvrsti koraci, kako je pokucao i otvorio vrata. Sada ga gleda kako je usopljen, prašan, izmučen stao pred njom, blijed i nijem.

– Što je? – upita ona jedva čujno. Bez riječi, on segne u džep i preda joj pismo svoga oca. Čitala je riječ po riječ, dršćući i blijedeći od sreće i nade što uzvitlaše njezinu dušu. On upre oči u nju, očekujući što će kazati, što li će učiniti. Ali, u taj se čas otvore vrata. U sobu banuše sluge i blijeda i prestrašena lica.

– Za ime Božje, vaša milosti... – Što je? – upitahu gotovo u isti čas Nera i Siniša. – Idu kmetovi. Mnogo ih je. Viču, groze se i žure ravno u dvorac. Nera upitno pogleda Sinišu i oboje pođu u blagovaonicu da

pogledaju s terase prema cesti. – Očito, pobuna kmetova! – S našim kmetovima nemamo nikakvih razmirica. Ako i jest

pobuna, ne može se ticati nas! – reče Nera. Vrate se s terase da narede slugama neka za svaku sigurnost zatvore

vrata dvorca, ali su sluge iščezle. – Ili su se sakrili, ili su pobjegli iz dvorca – reče Nera. – Kukavice,

očito se boje. – Pogledat ću – reče Siniša i obiđe služinske sobe. Ali ne nađe

nikoga. Pred komoricom u kojoj su bili razbojnici također nikoga. Siniša otvori vrata. Zlikovci su svezani čamili u komorici ništa ne sluteći. Videći da nema slugu ni sluškinja, zatvori sam vrata dvorca, a onda pohita gore gdje je na te rasi našao Neru. Siniša je uputi da je najbolje ako zatvore i željezna vrata terase. Tko zna nije li pobuna uperena protiv grofa Oršića.

Kroz drvored perivoja bijeljela se povorka kmetova. Da ne viču, čovjek bi mislio da su dusi. Kad su već bili blizu, na čelu povorke Nera prepozna Lovru koji je plakao i otimao se.

– Pa to je Lovro! S njim se moralo nešto dogoditi! Kmetovi opaze na prozoru svjetlo, a po svoj prilici razabraše Neru i

Sinišu. Sad se mrmor i buka sliju u prijeteći krik: – Eno coprnice i njezinog vraga!

W

– Siđi, vražje smeće! – Idemo, momci, gore. Zapalite vatru i priredite ražanj. Čulo se kako lupaju po vratima. Štropot željeznih vrata razlijegao se

kućom poput grmljavine. Nera se užasnula. Pred njezinim očima stvorila se prošlost kad je isto takva razjarena rulja tražila da se spali na lomači. Hladni srsi prođoše joj tijelom, osjeti daje obuzima strah.

– Zatvorila se, vražja priležnica – vikali su bijesni ljudi. – Razbijte vrata! – Čuješ li, Siniša? – šapne Nera. – Čujem – odvrati on, a lice mu bivalo sve bljeđe. Shvatio je da su

kmetovi nešto kivni na Neru i daje zovu coprnicom. Ali nije mogao shvatiti zašto se to dogodilo. – Ostani tu – reče Neri i zatvori željezne kapke na prozori ma. To je

kmetove još više ogorčilo. Povrh njegove glave po leti nekoliko kamena, jedan ga pogodi u čelo. To ga nije ome lo da do kraja izvrši svoj naum.

– Što ćemo učiniti? – upita Nera. – Ne možemo izmaći iz dvora, uhvatili bi nas. Najbolje je da

ostanemo ovdje. Željezna vrata ne mogu razbiti, odveć su jaka, a oružja nemaju. Mogao bih pucati na njih, ali bi to ljude još više razjarilo pa bi mogli počiniti zlo. Najbolje da svjetinu pustimo na miru.

Ostali su u blagovaonici prisluškujući buku kroz željezne kapke prozora. Riječi nisu mogli razumjeti. Siniša je osjećao da je to osveta "Lucifera" koji su utekli iz samoborskog dvorca. Čitavo jutro lovio ih je šumom, ali kao da su propali. Konačno prijepodne odluči krenuti u Oroslayje, da Neri priopći što se zbilo.

Međutim, kmetovi su nosili slamu, otavu i drva, složili oko dvorca cijele lomače i stali ih paliti. Kako nisu mogli razbiti jake rešetke na prozorima u prizemlju, bacali su kroz njih zapaljenu slamu i plamteće komade drva. Vikali su i klicali momcima koji su se natjecali tko će baciti kroz rešetke više gorućih drva. Neki donesoše ljestve da se uspnu na prvi kat, skinu željezne kapke i prodru u dvorac, ali ipak nisu uspjeli. Svjetina se veselila kako će se coprnica pržiti. Na vratima dvorca stražarili su – da coprnica ne pobjegne, a tako su pazili i na prvi kat neće li se otvoriti kakav prozor.

W

Nera i Siniša strpljivo su čekali neće li se kmetovi razići. Najednom primijete dim. Razgledali su po sobama, ali nigdje ništa. Tek u hodniku razabraše da iz prizemlja suklja gusti dim. Sinišu obuze neugodna slutnja. Pohita dolje, ali se brzo zaustavi. Dolje je već sve bilo u plamenu. Nera pode za njim i vidjevši plamen, krikne prestrašeno:

– Zapalili su dvorac! Siniša uhvati Neru za ruke i povede je gore. – Kako da se spasimo? – pitao se sav zbunjen. Proletio je naokolo

cijelim dvorcem otvarajući jedva primjetljivo kapke da vidi ima li ovdje kmetova i ne bi li se možda mogli spustiti kroz prozor. Ali su pod svim prozorima stajali ljudi, a kad su opazili da otvaraju kapke, stali su vikati:

– Hoćeš li zraka, vražja kćeri? Je li ti toplo, zmijo paklena? Siniša je uvidio daje sve izgubljeno. Nisu mogli bježati jer bi pali u

ruke kmetovima. Nije dugo razmišljao. – Dođi, Nero, idemo u sjevernu kulu. Ona je najdalje i plamen će je

najkasnije zahvatiti. – Sve je uzalud, izgubljeni smo – šaptala je Nera. I on je to osjećao. Nadaleko i široko nije bilo nikoga tko bi im

mogao doći u pomoć. Šuteći, Siniša povede Neru u kulu. Zidine bijahu doista debele, ali

strop sačinjavahu drveni tramovi. – Vatra će nas i tu brzo doseći! – reče Nera. – Stube su drvene.

Zrak je dolazio kroz visoke prozore obložene rešetkama. Svjetlo su dobivali od plamena što su ga zapalili kmetovi. Si niša se popne k prozoru. Pogledao je dolje. Okolo dvorca stajala je svjetina podjamjući vatru i vičući i neprestano motreći neće li se tko pojaviti na prozoru.

U svjetlu plamena razabrao je zažarena lica. Bijesno urličući, dozivajući, masa je Neri vikala da za nju pali lomaču. Siniša je shvatio da puk želi samo jedno: da se dokopa Nere i da je spali. Povuče se od rešetke, skoči s prozora. Nera je stajala pokraj stola na kojem su bile zidarske potrepštine. Siniša joj priđe i reče:

– Sreća nam je zatvorila sva vrata. Sve je izgubljeno. Dvorac gori, a ljudi su ga opkolili, i mi ne možemo pobjeći. Samo dotle možemo živjeti dok nad nama ne počne gorjeti krov.

W

Očito je, Nero, da nam nije suđeno da živimo zajedno. Preostaje nam još malo života...

– Ipak moram izgorjeti na lomači kao vještica! – Ne na lomači, već tu! – šapne on i privine je na grudi. Privijaše je sve jače kao da će je pretopiti u sebe. Iščeznu sva

pogibelj stoje zinula nad njima. Čvrsto zagrljeni stajahu grudi o grudi, srce o srce. Nisu govorili ni disali. Tek su osjećali da im se u grudima budi razbuđena, zatajivana čežnja.

Vani je noć. Kroz nju blista plamen i zaviruje kroz rešetke kule naviještajući smrt. Nad kulom vitla vjetar i zviždi krošnjama omorike, a s vjetrom i prijeteći krik svjetine.

Ali oni ništa ne čuju, ništa ne vide. Usta im se stopiše. Trnuo je od dodira njezinih usana. Klone pred njom na koljena. Nera

se sagne, pridigne mu glavu i tiho ga upita: – Što ti je, Siniša? – Ne cjelivaj me, Nero, to je odviše slasti. Ona se spusti na stolac, a Siniša položi glavu u njezino krilo. – Nero, kako rado dajem život za ovaj čas! Reci da me ljubiš – da

jednom čujem taj šapat iz tvojih usta za kojima sam toliko čeznuo, toliko maštao, toliko žedao, umirao...

– Ljubim te, Siniša moj. Ginem za tobom i izdišem s tobom... Glava mu klone, a ona prisloni svoje lice na njegovu bujnu crnu

kosu. Vani je bjesnio vjetar, a nad njima se žario krov kule i širio

zagušljivi zadah paljevine. – Siniša, dolazi ognjena smrt! – šapne Nera. – Ne – trgne se on kao iza sna, digne glavu i pogleda u strop.

Posegne u džep i izvadi srebrnu bočicu. – Poznaješ li je? Dva puta imala nas je osloboditi strašnog života,

neka nas sada spasi od strašne smrti. – Hvala nebesima! Samo da ne moram živa izgorjeti. – Privini se k meni, Nero; jedan gutljaj meni, drugi tebi. Po daj mi

svoja usta, tako hoću da izdahnem svoj život... Svjetina je bučila oko dvora komešajući se poput skupine luđaka. Iz

prizemlja je sukljao plamen i rasvjetljavao tamnu noć, poput orijaške baklje. Podalje od gorućeg dvorca, svezan za stablo, stajaše Lovro

W

ukočen od straha, plača i neizvjesnosti. Mislio je da su ga seljaci svezali zato da ne pobjegne u Stubicu i ne potraži čiju pomoć. Krupne suze klizile su mu niz lice kad je gledao kako gori lijepi, stari dvorac u kojem je on uživao tako mnogo dobra, a u njemu umire njegova dobra gospodarica. Zagledao se u strašnu sliku ognja. Gotovo se skamenio. Najednom mu do ušiju dopre sušanj. Okrene se i opazi da je iz grmlja podalje od njega izašla žena u muškom ogrtaču. Prebacila gaje preko glave i zamotala u nj lice, pa ga Lovro nije vidio. Samo je razabrao daje gledala u plamen.

"Tko bi to mogao biti?!" pomisli on i promjeri ženu od pete do glave. Ispod ogrtača spazi noge u crvenim svilenim čarapama i crvenim cipelama. Dječak odluči da joj nešto dovikne jer je vidio da ne pripada ovima koji pale dvorac pa se nadao od nje pomoći. Još se nije odlučio kako bi je upozorio na sebe, kad opazi da je iz grmlja izmiljio čovjek sa crnim brcima, onaj isti kramar koji je huškao kmetove i skrivio da sada on mora ovdje stajati svezan uz stablo i čekati neizvjesnu sudbinu.

"Što hoće taj čovjek", mišljaše u sebi Lovro. No jedva dovrši misao, kad primijeti da se čovjek sagnuo k čudnoj ženi.

– Zaboga, sakrijte se! Zašto ste došli ovamo? Sve ćete po kvariti! – Rekla sam vam da moram doći. – Zašto se barem niste preodjenuli? – U što? Jučer u paklu i nisam mogla do svoje odjeće, a vi mi danas

niste pribavili seljačko odijelo, premda sam vas molila. – Tko bi u ovakvom poslu mislio na to? Ali molim vas, sa krijte se! – Pustite me, oni su izgubili glavu i nitko me neće spaziti. Hoću vidjeti je li zaista izgorjela... – Poludjeli ste. Vaša bi vas strast mogla stajati glave! – Pustite me – odvrati dršćući cijelim tijelom. – Moram gle dati. Od dvorca gdje se komešala svjetina dolazilo je nekoliko seljaka.

Naslagali su gromadu slame i drva i zapalili je. Žena u muškom ogrtaču povuče se u grmlje. Lovro ju je slijedio

očima. – Znaš li kome ložimo to ognjište? – dovikne seljak Lovri. Sad

dolaziš ti na red, slugo coprnice. Lovro krikne: – Ja nisam ništa kriv! Smilujte se!

W

– Zašto nosiš vraga u sebi? I ti si pomogao coprnici. Ona je gotova, a sad ćeš se ti ispeći.

Seljaci nastave ložiti vatru koja se uzdigla poput gorućeg grma. Žena u ogrtaču tek sada opazi Lovni priskoči mu upitavši ga drhtavim glasom:

– Zar su već spalili coprnicu? – Kakvu coprnicu? – Kontesu Neru. Žena je gledala Lovru okom u oko. Dječak klikne: – Bože, grofica Terka, to ste vi? Trgnula se jer ju je dječak prepoznao. Ali je htjela saznati stoje s

Nerom pa ga ponovno upita: – Što to govore? Zar su je već spalili? U to k njima dotrče dva momka vičući: – Hajde, mali, na ražanj da stigneš svoju coprnicu. Dječakovo se lice osu rumenilom, oči mu se rašire od užasa i očaja. – To je coprnica! – krikne i pokaže na Terku koja se povlačila u

grmlje. – Ona je coprnica, ona tamo!... Kmetovi primijete neobičnu ženu. – Coprnice! – vikao je Lovro očajnim glasom. Ona je kupo vala

ljubavne napitke. Njoj su babe kuhale djecu za copriju, ona je coprala. Terka se sakrije u grmlje. Kad seljaci to opaze, počeše sumnjati daje

Nera ipak pobjegla iz dvorca i pohitaju za Terkom. Trčala je niz perivoj i time potpirivala sumnju. U paničnom bijegu uprla je sve snage da se oslobodi progonitelja. Ali momci je dostignu i uhvate. Ona zavrišti?

– Za ime Božje, pustite me! Nisam ja coprnica! Ja sam grofica... – Dakako da si grofica, znamo mi to! – bijesno će momci. Mislila si

da ćeš pobjeći iz dvorca... – Nisam ja pobjegla, nisam ja ona! Ali seoski je momci ne slušaju, već je pograbe i stanu vući i dozivati

mnoštvo. – Tu je coprnica! Htjela je pobjeći! Terki je s tijela spao ogrtač. Kad je momci dovukoše do svjetla od

plamena, zacrveni se njezina paklena odora od crvene svile. Svjetina se štrcala oko blijede, prestrašene Terke koja je stajala u

odjeći u kojoj je prošle noći pobjegla iz "pakla". Preko

W

leda vidjela joj se kapuca s rogovima od dragocjene kosti. Momak istrgne Terki kapucu, natakne je na glavu i vikne:

– Gledajte, ljudi, vražju kapu s rogovima! – Nisam coprnica, branila se. Ja sam dvorska gospoda, ja sam... Ali njezin glas zamukne u buci svjetine koja je pobješnjela gledajući

žensko čeljade u vražjoj odjeći. – U oganj s njom! – vikala je svjetina. Dva momka pograbe prestravljenu Terku i ponesu je k lomači.

Njezin vrisak prodre kroz ognjem rasvijetljenu noć. Ljudi viču, vuku je. Ona se brani, otima. Žene se bacile na nju i stale je gušiti. Konačno je muškarci ponesu k lomači.

U plamenu nešto cikne i zacrveni se. Stotinu iskrica sune u zrak. Plamen pokrije nešto crveno. Terka se pretvorila u ognjene trakove...

– Što to radite? – vikne Dvojković dotrčavši bez daha k lomači. – Đavolima pečemo pečenku! Pobjegla je iz dvorca, a mi smo je

zgrabili za vrat. Čujete li kako se vrazi cvru?! Neki su se smijali i skakali, drugi su plesali od veselja što je plamen

proždirao coprnicu, treći su proklinjali prah koji će ostati poslije nje. Bijesni plamen lomače proždro je lijepo tijelo grofice Terke. Dvojković se sledi od užasa. – To je strašno – šaptao je Sale koji je tek sada nadošao i nagnuo se k

Dvojkovićevu uhu? – Rekao sam joj da ne dođe ovamo, a ipak je došla. Molio sam je da

ode! Ali prokleta krv htjela je vidjeti kako gori ona. Sad ima... – Zašto svjetinu nisi odvratio od tog čina? – Bilo je prekasno. Ljudi su podivljali. Bacili bi u vatru rođenog oca

da ju je pokušao braniti. – To je strahovito. To znači zlo. Sreća se okreće! – Samo se Terkina okrenula! Koliko god mije žao, sad već imamo

dvije žrtve – a jedna je od njih dvorska gospoda kra jice. Vidjet ćeš – naš će zakon opet procvasti!

– Čekaj, stoje to tamo u perivoju? Vidiš li? Dolaze neki jahači. – Nisu kmetovi! Sakrijmo se.

Medu svjetinu bane grof Meško na konju, a za njim šest njegovih slugu i dvije sluge grofa Oršića.

W

– Ljudi, što radite? – vikne grof ugledavši uzbuđenu masu. – Ispekli smo coprnicu, vaša milosti! Grof problijedi. – Zar ste pobjesnjeli? – Riješili smo se zla, gospodine. Neće više biti oluje ni tuče, ni zla,

ni bolesti. Vaša će grofica ozdraviti. Groza proleti grofovim licem. U prvi je čas zurio preda se kao da

sam ne zna što da uradi. S prizemnog prozora sukljao je dim, a vjetar se igrao s plamenom, raznosio goruće iskre i pustošio krov sjeverne kule.

– Je li tko u dvorcu? – zapita grof. Kmetovi radosno odgovore. – Coprnica je htjela pobjeći pa smo je ulovili. Ali u dvorcu smo

vidjeli i jednog muškarca. Ako ga vrag nije odnio u pa kao, valjda se već ispekao. Čitav dvorac mora izgorjeti. Sve stoje tu, vražje je.

Oglasi se Lovro i stane dozivati grofa Meška u pomoć. – Odvežite ga – zapovjedi grof. Svjetina stane mrmoriti i prigovarati. Nitko se ne makne s mjesta.

Grof zapovjedi slugama neka oni odvežu Lovru. – Ljestve ovamo! – nastavi zapovijedati grof Meško. Ljudi su gunđali, ali grof odlučno vikne: – Mrmljate i mislite li da u dvorcu nema služinčadi? Tamo gori vaša

krv, sluge i sluškinje koji su siromašni kao i vi. Zar su i oni coprnjaci? Ljudi se pogledaše. Na to nisu mislili. Tko je moj kmet, neka ide za mnom. Oprostit ću ga cijelu godinu

tlake. – Ne vjerujte! – vikne netko iz svjetine. – Kad sam ja prevario svoje kmetove? Kunem se svetim Jakobom da

ću onom koji mi pomogne spašavati dvorac odstupiti tlaku za cijelu godinu i da će to učiniti i grof Oršić svojim kmetovima.

Svjetina se zbuni. Riječi su djelovale poput hladnog pljuska. Kao da su se odjednom otrijeznili. Sav bijes, mržnja, strah od vještica, žeđa za osvetom – sve se to najednom stišalo.

Prvi se pribraše Meškovi kmetovi. Zamalo se pridruže i Oršićevi. Najednom, kao da se sve u njima prevrnulo, stadoše gasiti plamen koji su prije sami zapalili.

W

Zdenac je bio tik uz dvorac, pa su vodu imali pri ruci a iz marofa donesoše posude. Meško dade razbiti rešetke na jednom prozoru u blizini ulaza u dvorac. Lijevajući ispred sebe vodu, popne se sa slugama kroz prozor u goruće prizemlje.

Iz male izbe dospješe u hodnik. Kad su i tu pogasili oganj, dopriješe do velikih vrata koja su iznutra bila zatvorena i sluge dignu zavor. Kmetovi nagnu s vodom u prizemlje i prokrčivši sebi put do prvog kata.

Na nekim mjestima već je gorio krov što gaje zapalio vjetar noseći iskre. Meško je sa slugama prošao čitav kat da vidi nije li tko u dvorcu. Čuo je da su kmetovi spalili groficu pa je bio uvjeren da je to bila Nera.

Držao je daje iz zgrade nekako izbjegla, makar su vrata iznutra bila zatvorena. Kad nije našao nikoga u dvorcu, počeo je ponovno ispitivati slugu grofa Oršića kako je Neru i Sinišu ostavio u dvorcu.

– Vaša milosti – reče sluga – znam da su oni ostali u dvorcu, a mi smo pobjegli. Oboje sam vidio na prozoru još prije nego što sam se sjetio da potrčim k vama zatražiti pomoć.

Pretražili su sve kutove, ali u dvorcu nije bilo nikoga. Meško napusti svako traženje i spusti se stubama dolje. U susret mu

dotrči Lovro, zaustavi ga i prišapne mu: – Vaša milosti, onaj kramar što je ljude huškao protiv kontese sakrio

se sa svojim drugom u perivoju. Ja sam ga vidio. Grof uhvati Lovru za ruku i ne mareći što pripovijeda, upita ga: – Reci kako je kontesa pobjegla iz dvorca kad su vrata bila

zatvorena? – Ona nije izišla iz dvorca. – Kako nije? Zar ljudi nisu na lomači spalili groficu? – Ma ne! To je bila ona lijepa grofica stoje dolazila babi Urši. Zvali

su je Terka. – Ti si lud! Odakle ona tu? – Neka oslijepim ako nije istina. Razgovarao sam s tom zmijom. Tri

puta me pitala je li kontesa Nera već izgorjela, a pri tom je kolutala očima kao coprnica.

Meško nije mogao shvatiti kako bi Terka došla ovamo. Ipak, počeo je vjerovati. U nadi da Nera ipak živi, potrči natrag da nastavi traženje. Brzali su, trčali dvorcem. Dođu i pred vrata sjeverne kule. Kao i prvi

W

put, htjedoše proći mimo nje. Ali sad Meško stane i upita Oršićeva slugu:

– Što je ovdje? – Jučer su radili zidari, ali danas, na svetak, nije ih bilo. – Srušite vrata. Jedva što su srušili vrata, razabraše da je soba u kuli puna dima.

Tramovi stropa već su plamtjeli. U naslonjaču pokraj prozora Meško razabere Neru. Bila je blijeda i nepomična, spuštenih ruku i glave. Na prozoru, dva metra u udubljenom zidu, ležao je potrbuške Siniša, licem prema rešetkama. I on bijaše ukočen i nepomičan. Brzo su iznijeli Sinišu i Neru iz kule. Meško opazi na podu srebrnu bočicu, podigne je i spremi.

Oboje iznesu u perivoj. U susret im dođe kočija u kojoj se vozio Van Swieten. Uz kočijaša Meško prepozna Filipa. Stigli su iz Samobora.

– Zar su mrtvi? – vikne Filip i baci se na ledinu na kojoj su ležali Nera i Siniša.

– Ne znam – reče Meško – ali slutim zlo. Evo, ovu sam bočicu našao na podu – reče i da je Van Swietenu. – Što to znači?

– Nisam slutio da ću ih ovako susresti – reče Van Swieten. Dok je liječnik pregledavao Neru i Sinišu, Meško ispriča što se

dogodilo, kako je došlo do vatre i kako je svjetina nekoga spalila, a Lovro tvrdi da je to bila Terka.

– To je ipak nevjerojatno – reče Meško. – Nije baš tako nevjerojatno – reče Van Swieten. – Što bi Terka radila tu? – Zar ne znate da smo jučer u Samoboru uhvatili pod ključ cijeli

"pakao" sa svim "vragovima" i "vražicama"? Samo što su oni u "paklenoj dvorani" imali ključ od tajnih vrata i pobjegli.

– Mislite li da su pobjegli baš ovamo? Nisu li mogli bježati u Zagreb?

– Ne znam, ali svakako nije nevjerojatno da je spaljena žena doista bila grofica Terka. Uostalom, zovnite Lovru.

Meško je poslao po dječaka. Van Swieten se još uvijek uzalud trudio da Neru i Sinišu privede u

život.

W

Na Lovrinu licu opažali su se tragovi pretrpljenog straha. Van Swieten ga je ispitao što se dogodilo. Najzad on i Meško zaključe daje svjetina doista spalila Terku i daje kmetove nahuškao neki strani kramar.

– Sve je vrlo jednostavno. Kad je Terka vidjela da je Siniša živ i čula daje Vojkffy priznao Siniši istinu, taje žena u svojoj strasti odlučila da Neru na tako strašan način otme Siniši. Sigurno je nekoga potplatila da pobuni svijet.

– I sve je to provela od časa svog bijega do danas? – Ženska ljubomora u osveti je vrlo hitra. Ta vidite – došla je čak u

svojoj "đavolskoj" uniformi, tako joj se žurilo. – Znaš li gdje je onaj kramar koji je huškao ljude? – upita Van

Swieten Lovru. – Vidio sam ga s njegovim drugom dolje u perivoju. Ne znam je li

sada još tamo. – Grofe, bilo bi veoma važno da ulovite tog čovjeka. Pođite i izvidite

je li još tamo. – A što će biti s ovo dvoje? – Još ne znam, ali se bojim da ih više nitko neće dozvati k životu. Potresen, otišao je Meško s Lovrom prema dvorcu oko kojega su se

njegovi sluge i kmetovi trudili da pogase vatru. Iz prozora je sukljao dim, samo gdjegod opažao se još plamen. Pošto je dao nekoliko naloga, pozove dva najpouzdanija momka da podu s njim u potjeru za kramarom.

Lovro je pošao naprijed. Šuljao se kroz živicu da vidi jesu li ondje još oba kramara koja je tu vidio prije pola sata. Ali, više ih nije bilo. Grof Meško nije izgubio nadu. Prošao je kroz šljivik i nastavio ih tražiti. Najednom im do ušiju dopriješe koraci s ceste.

– Netko odlazi cestom, i to baš od dvorca – reče Meško Lovri. – Čuješ li? To su koraci čizama kakve nose samo građani.

Meško naredi momcima da dovedu konje. Brzo se spreme da uzjašu. Meško je smjestio Lovru na svog konja i tako pojurio cestom. Za nekoliko trenutaka dostigli su dva muškarca koji su prolazili cestom. Meško siđe s konja, pozdravi ih i upita:

– Vidite, gori dvorac. Hoćete li doći gasiti?

W

– Idemo, baš smo zato i krenuli cestom. Već smo izdaleka vidjeli oganj.

– Odakle ste? – Iz Gornje Stubice. Htjeli smo u Zagreb. – Kako se zovete! – Zovem se Hrenek, a ovo je moj zet. – Ne, to nije Hrenek – uplete se Lovro. – On je imao bradu. Što sad? Meško nije znao kako da to protumači pa oba seljaka

povede k dvorcu. Tu su neki ljudi iz Stubice prepoznali Mirka Hreneka, čizmara iz

Gornje Stubice. Ali oni su tvrdili da to nije kramar od sv. Jakoba. Međutim, Meško se ovaj čas više zanimao za sudbinu Nere i Siniše. Ne našavši kolovođe palikuća, Meško se opet vrati na zgarište.

Prva mu je pomisao bila stoje s tobožnjim "vješticama" koje su jučer uhitili i zatvorili u dvorac. Sluga grofa Oršića javi mu:

– Vaša milosti, lupeža više nema. Pobjegli su. – Tko vam to veli? – Sam sam se uvjerio. – Kako su mogli pobjeći? – Kad su ljudi gasili dvorac, oni su vikali, a kmetovi su ih pustili. – Sav naš jučerašnji trud bio je uzaludan. – Tko bi znao gdje su? – Ništa! Potražit ćemo ih na Griču – prijetio se Meško. Samo kad

bismo našli Hreneka. – Vaša milosti, on je sigurno već preko dolina i brda. Nije čekao da

mu stave soli na rep. Oko Meška sakupilo se nekoliko kmetova. – Je li pošteno što ste učinili? – pokaže im opustošeni dvorac. – Nismo mi, vaša milosti! – Recite je li to bilo pametno i pošteno? – Kad su im pomutili pamet oni kramari iz Zagreba! – Eto vidite, to su vještice koje ljudima čine zlo, a ne kontesa Nera

koja je bila tako dobra. – Možda i jest tako – slegnuše ljudi ramenima. – Ali i zagrebački je sudac rekao daje ona bila vještica – oslobodi se

jedan.

W

– I zato je šenuo umom. Bog gaje kaznio jer je krivo optuživao! – Seljaci su gledali grofa i slegnuli ramenima. – Sve je to moguće! Meško se okrene i pohita na marof.

NA ZGARIŠTU.

Van Swieten je hodao gore-dolje. Katkad je stao pokraj Nere i Siniše, ogledao im bila, prisluhnuo srca, pogledavajući časomice na sat. Filip se zaplakan zavukao u kut sobe i zurio u svoje mlade prijatelje što su ležali bez života. Kad god je pogledao liječnika, nešto ga je u duši trgnulo. Kad su već posve izgubili nadu, Siniša se počne micati i otvarati oči. Za nekoliko časaka mladić se prene. Digne glavu, počne se ogledavati, a onda protare oči. Kao da ga je nešto bacilo u zrak, skoči i pogleda oko sebe.

– Nero! – zovne tjeskobnim glasom. Kružio je očima ne shvaćajući gdje je.

– Njoj nije dobro – odvrati Van Swieten. Tek sad Siniša opazi da Nera leži u onom istom odijelu u kojem je

bila predvečer, nepomična, bez života. Zagleda se u nju prestravljenim pogledom. Onda se naglo sagne i počne po podu rukama tapkati i nešto tražiti. Van Swieten je shvatio što hoće. Pokaže Siniši srebrnu bočicu što mu je dao Meško.

– Tražite li ovo? Siniša istrgne bočicu iz liječnikove ruke i ogleda je: – Zastoje

prazna? – Takvu smo našli na podu u kuli. Niste li se ovim htjeli otrovati. – Da se spasimo od smrti u plamenu. I kad smo se pripremili na smrt,

najednom smo pod kulom čuli gromki glas grofa Me ska. U nama se probudi nada da će nas on spasiti. Odbacih bočicu, skočim gore na prozor i stanem dozivati grofa. Ali moj je glas zamro u buci svjetine. Čini mi se da se iza mene u sobi srušio tram, oblak dima spustio se na nas. Htio sam se podići, ali ne znam što se dalje dogodilo.

– Možda je Nera vidjela da vas je ostavila svijest i daje smrt blizu pa je popila otrov.

W

– Ne, ne! To nije učinila. Nije smjela to učiniti bez mene očajnički krikne Siniša i priđe k Neri. Oblijevao ga je samrtni znoj.

– Nesvijest i smrt su blizanci, reče liječnik. Pričekajte. Napokon je dozove k svijesti. – Vidite da nije ispila otrov – klikne Siniša. – Sigurno se otrov razlio

kad mije bočica pala iz ruke. Nera se polako budila iz nesvjestice. Siniša je stajao do njezina

uzglavlja, upijajući očima svaki trzaj njezina lica. – Nero, poznaš li me? – nježno ju je upitao. Nera digne ruku i uhvati

se za njegov vrat. – Sad je već sve dobro – šapne Van Swieten Filipu. – Mi smo ovdje

suvišni. – Što je to sa mnom? – upita iznenađeno Nera. – Bili smo u velikoj pogibelji. Nad nama je gorio dvorac. Sad smo spašeni. Nera htjede podići glavu, a on joj pomogne. Širokim pogledom

zagledala se kroz otvoreni prozor kao da se hoće u-vjeriti je li istina sve što joj je rekao. U tami, medu omorika-ma, svjetlucao se po koji neugašeni plamičak i dopirala je buka kmetova koji su se trudili da pogase požar. Nera nije mogla ništa reći. Osjećala se odviše umornom i slabom. Samo je držala Sinišinu ruku i poluotvorenim očima promatrala plamičke što su medu omorikama svjetlucali poput krijesnica.

Kad se Meško vratio i našao svoje mlade prijatelje žive i zdrave kliknuo je od veselja i zagrlio ih. Ponudi im da se odvezu u njegov dvorac gdje će kontesa uživati svu udobnost. Rado prihvate njegovu ponudu.

Dok su vani spremali kočiju, Meško je pripovijedao kako je nastradala Terka. Nera je šutjela i gledala u perivoj po kojem je vjetar nosio dim sa zgarišta na kojem je ona trebala završiti svoj mladi život.

– Tko je to vani ispod prozora? – upita Nera opazivši bijelu pojavu stoje stajala u grmlju.

– To je Lovro – razjasni Meško. – Nesretni dječak, danas je mnogo prepatio.

Nera se prisjetila Vojkffyjeva pisma što gaje čitala u predvečerje požara. Zamoli da zovnu dječaka.

W

Blijed, upalih očiju, prišao je Lovro pred svoju gospodaricu. Na mladom tijelu još su se odražavali tragovi pretrpljene strahote. Nera ga uhvati za ruku.

– Lovro, jednom si rekao da me voliš? – Istina je. I sad vas volim, ja sam vas, vaša milosti, uvijek volio. – Je li ti baba Urša ikad pričala o tvojim roditeljima? – Nije. Ali kad sam ono čuvao mrtvace u Stubici – znate, vaša

milosti, kad je došao neki gospodin i naručio kod babe kapljice, onda su babe govorile da mije otac neki gospodin grof, što li. A što će mi gospodin, kad ionako ne mari za mene.

– Brinut ću se za tebe, a kad budeš ozbiljan mladić, pripovijedat ću ti tko je bio taj gospodin i tko je bila tvoja majka. Ja ću te veoma, veoma voljeti. Bit ćeš mi kao brat!

Lovro brižne u plač. – Zašto plačeš? – zapita ga Siniša. – Tako – slegne on ramenima i nastavi jecati. Otkako se sjećao da živi, bijaše bijedan i siromašan. Svi su ga grdili,

tukli. Nije imao nikoga svoga tko bi mu obrisao suzu, pogladio ga i rekao mu toplu riječ. Nikad nije osjećao ljubav majke ni zaštite oca. Potucao se, gladovao, bijedan i odbačen. Čas prije htjeli su ga ubiti, a sad evo najednom mu njegova mlada gospodarica obećava da će ga voljeti i da će mu biti dobra. Sad više neće morati slušati Janu i Uršu ni čuvati mrtvace. Imat će svoju postelju, netko će ga zvati svojim i voljeti ga.

Nera gaje pogladila po kosi i nježno ga tješila, ali on je plakao sve jače, a iz duše mu se otkidala velika teška bol. Pred sobom je vidio cvjetni vrt pun radosti i obilja i plakao je od ganuća.

Pred zgradom stane kočija. Nera i Siniša spremiše se da podu u dvorac grofa Meška. Namjeste jastuk da Nera može udobno počivati. Siniša sjedne uz nju, a kraj kočijaša se smjestio Filip. Kad je bilo sve uređeno, Meško reče Neri.

– Recite mojoj dragoj ženi da ću za sat biti kod nje. Kočija krene. Oblaci su se poigravali sa znatiželjnim mjesecom što

je svojim sjajem razdirao njihova crna krila i zagledavao se na cestu kojom je hrlila kočija noseći dvoje izmučenih mladih stvorova. Umorni od prepaćenih muka, privinuše se jedno uz drugo, šutiše, a srca im

W

kliču, od njihova poklika ječe doline i brda, polja i šume, miriše cvijeće, dršću zvijezde...

Kad su stigli u Meškov dvor, grofica ih je dočekala objeručke. Neri je priredila postelju u svojoj sobi i odvela je da odmah legne. Dugo je sjedila kraj nje. Obje su žene obnavljale događaje u kojima

su se njihove sudbine tako teško sukobile i gotovo razbile njihovu sreću.

– Udat ćete se za Sinišu? – upita grofica svoju gošću. – Mislim da sam zaslužila tu sreću. – Smijem li vam, konteso, dati jedan savjet? Čuvajte se ljubomore.

To je gore od nesretne ljubavi. To donosi veliko zlo. Sutradan spremio se Van Swieten na put u Italiju. Na polasku je

rekao da tamo ima obaviti za kraljicu vrlo važnu misiju i da će se vratiti u Beč tek u jesen.

Muškarci su ga otpratili veliki dio puta. Drugi dan poslijepodne nastalo je u kući grofa Meška veliko

uzbuđenje. Mladi grof pozvao je u posjet starog župnika. Kad su se svi skupili u

velikoj blagovaonici, Siniša mu priđe i reče: – Prečasni, htjeli smo s vama govoriti o vjenčanju kontese Nere.

Isprosio sam je... – Vi? – začudi se župnik. – Zar je već postala udovicom? Kontesa je vjenčana s nekim mladim barunom, ime mi ne pa da na

um! Nera i bračni par Meško nasmijaše se. – Na to smo posve zaboravili – reče Meško. – Taj barun Hofberg nije

bio barun, već žena. – Kakva žena? – uznemiri se župnik. – Ispričat ćemo vam čitav događaj pa ćete vidjeti što se do godilo.

Ovo je naša obiteljska tajna, ali mi ćemo vam se iskre no ispovjediti. Grof Meško potanko je ispričao kako je došlo do tog vjenčanja i tko

je bio vjerenik. Župnikovo je lice ipak ostalo mrko. – Gospodine grofe – reče on – gospođa grofica učinila je smjelu

stvar, ali kad joj i oproste, to nije dovoljno. – Kako to mislite?

W

– U mojim je knjigama proveden pravovaljani brak s mladim barunom Hofbergom.

– Taj se barun nije vjenčao s kontesom, dakle to vjenčanje ne postoji. – Tko će dokazati da ne postoji? – Zar ne vjerujete mojoj riječi? – Vjerujem, ali to još nije dovoljno da se brak poništi. To se mora

iznijeti pred viši forum. Svi su se uznemirili. – Ako taj viši forum prizna vaše očitovanje... – A ako ne prizna? – upadne oštro Stanka. – Onda vam nitko ne može pomoći. – To je nemoguće, oštro će Stanka. Prodrijet ću makar do pape. – Vaša je stvar što ćete učiniti, ja sam nemoćan. Siniša uzbuđeno pođe po sobi. Nera je šuteći gledala u groficu

Stanku. Ova ne reče ništa, nego se udalji. Grof Meško nastojao je skloniti župnika da savjetuje što da se radi.

– Nisam ovlašten – govorio je on – da odlučim o tome. Po tražite upute kod Duhovnog stola.

– Dobro. Predvečer krećem u Zagreb – odgovori Siniša. – Da smo barem o tome govorili dok je tu bio kraljičin pouzdanik.

– Ni on ne bi ništa pomogao, to je crkvena stvar govorio je župnik. U sobu uđe sluga i reče: – Vani je neki gospodin. Želi govoriti s njezinom milosti kontesom. – S mojom vjerenicom može govoriti samo u mojoj prisutnosti –

umiješa se Siniša. – Gospodin veli da ima pravo govoriti s groficom Hofberg nasamo

jer je on njezin – muž. – Muž?... Neugodno iznenađenje odrazilo se na licima vjerenika. Župnik je upitno gledao Meška. – Rekao sam vam potpunu istinu – moja je žena bila taj barun. – Možda je imala dokumente tog baruna, a on se sada poja vio. To će

stvar još više zamrsiti. Siniša dobaci Neri smućeni pogled. Ona je spustila glavu. – Svladali smo smrtne zapreke, a sad mi takva malenkost krči put do

sreće? – govorio je Siniša s pritajenim bijesom.

W

Vrata se otvore. Na pragu je stajala vitka pojava mladića u genoveškom odijelu, s dugom vlasuljom, čiji su pramenovi padali po čelu i ramenima. Ušao je u sobu polagano, čvrstim koracima i ostao kod vrata.

– Eto, vidite – reče župnik Mešku – to je taj. Mladić je gledao Neru. – Znate li sigurno daje to on? – upita Meško. – Sasvim sigurno – odgovori župnik. Bio je kod mene i radi zapisa,

on je grofičin muž. Grofovim licem proleti sjena smiješka, dok je Sinišino lice

porumenjelo kao da mu je sva krv poletjela u glavu. Mladić se približi Neri i dubokim glasom upita:

– Kako to da me moja mila žena ne pozna? – Lopovčiću – reče Meško – ti nisi barun Hofberg, ti si po ručnik

Stanko. Meško skine s mladićeve glave vlasulju. Po mladićevim ramenima

razasula se gusta kosa grofice Meško. Zapanjen, buljio je župnik u glavu mlade grofice i u njezinu odoru

Genovežanina. – Pola baruna – pola grofice – šaptao je starac. Siniša pritrči grofici, poljubi joj ruku, a Nera veselo reče. – Čim ste se približili, znala sam da ste to vi, grofice! Starije župnik neko vrijeme promatrao taj prizor pa će grofu Mešku: – Htio bih s vama govoriti, gospodine grofe. – Meško je poveo župnika u svoju sobu. – Vidim da se tu upleo netko tko bi htio spriječiti ženidbu mladog

kapetana s kontesom. Morate sačuvati tajnu koju ću vam odati. Ali ne mogu šutjeti kad je ljudska zloba tako besramna.

– Molim vas, govorite i pouzdajte se u moju riječ. – Bili su kod mene dvojica iz Zagreba – ne mogu vam reći tko – ali

jedan je od njih važna ličnost kod Duhovnog stola, a drugi je Dvojković. Dobio sam nalog da spriječim vjenčanje mladog kapetana s kontesom i utuvili mi u glavu da taj barun Hofberg postoji. Sad vidim stoje! Netko želi spriječiti ili barem zavući vjenčanje da ostvari svoje spletke.

– Grofica Auersperg – odgovori Meško.

W

– Jest, to sam razabrao. Kod nje je sada gost neki jezuit iz Beča, traži tu zaklonište za jezuite protjerane iz nekih drugih zemalja, a kažu daje grofica Auersperg njegova protektorica.

Vi znate da su jezuiti zapisani na dvoru zlatnim slovima. Oni svuda žele istisnuti svjetovno svećenstvo pa kad bi saznali što sam rekao, odzvonilo bi mi.

– Nikad neće saznati! – Kad je sve izgubila, sad hoće ponovno da potkapa, a taj jezuit imao

bi joj pomoći svojim utjecajem na dvoru. Ako oni uzmu kontesu na zub, ni tri kapetana Siniše neće je izvući iz njihovih ralja.

– Hoćete li velečasni, posvjedočiti, da ste vidjeli groficu u odori baruna?

– Hoću, samo treba da dokažete odakle joj dokumenti. – Našla ih je u knjižnici mog oca. – Uputit ću vas kako da postupate. Dva dana nakon toga otputovala je Nera u Slavetić da tamo pričeka

rješenje svoje "rastave". Siniša ju je otpratio i vratio se u Zagreb da izvrši upute što mu ih je dao grof Meško.

Grof i grofica Meško ostali su sami u dvorcu. – Stanka – reče joj on – osjećam da smo se ponovno uzeli. Kao da sam te tek sada stekao. – Ljubomora je načas pomračila našu sreću, Jurice. Nikad se to više

ne smije dogoditi. Zar ne, bit ćeš mi uvijek iskren? – Kako si mogla u to sumnjati? Kako je u ovu tvoju glavicu mogla

ući tako strahovito zlokobna misao da sam ja zavolio drugu? I kad bih to bio, moje mi srce ne bi dopustilo jer si ga zarobila ti, samo ti, nijedna druga. Nijedna druga ne može ti ga oteti.

KRALJIČIN KURIR.

Prošlo je mjesec dana. Ljetno sunce pozlatilo je gričke tornjeve. Markov je trg poplavio svijet. Minula je nedjeljna večernjica, ali narod još uvijek čeka. Radoznalo se tiska oko ulaza u crkvu. Druga skupina ljudi približava se palači velikog župana grada Zagreba grofa Krste Oršića.

Sve gleda i gura se. Izgubit će oči.

W

– Svatovi gričke vještice – šapču ljudi. I sve se više skuplja svijet, pridolazi na Markov trg sa svih strana, čeka i pita:

– Je li istina da su svatovi? – Vele da je istina. Prolaze svatovi. Odjednom svjetina svrati pozornost na Kamenita vrata. Odanle se

uspinje gospodska kočija. Pred njom upregnuto osam plemenitih konja. Na pročelju kočije svjetluca kraljevski grb. Uz kočijaša u smeđoj

putnoj odori s trokutastom kapom, ispod koje viri bijela vlasulja, sjedi lakaj u crvenoj dvorskoj odori.

U kočiji otmjena gospoda: grof Bathyany s mladim grofom Fuchsom. Začuđeno gleda svijet.

Kočija kreće prema banskim dvorima. – Tko dolazi? – radoznalo pitaju ljudi i gledaju kočiju i otmjenu

gospodu. – Kraljevski grb – šapne Mikica Smernjak koji se skrivao u grupi

purgara. – Netko iz bečkog dvora – primijeti neki odličniji građanin. – To je dvorski grb. – Gle, voze se ravno k banu. – Tko to dolazi iz bečkog dvora? – Pa baš na dan vjenčanja vještice! – Valjda nije kraljica poslala na vjenčanje svog zastupnika? – čudio se gradski prisežnik. – Ili joj je možda poslala vjenčani dar? – Da nas može dalje coprati – zlobno će Mikica Smernjak. Nitko mu nije odgovorio. Sve je promatralo otmjene putnike. Kočija je krčila put među svjetinom što se rastvarala u dvored sve do

banske palače. Pred kočiju istrča nekoliko slugu i duboko se pokloni. – Je li njegova preuzvišenost ban kod kuće? – upita grof Bathyany. – Njegova je preuzvišenost na svom imanju. – Zovite banova dvorskog i recite mu daje ovdje kraljevski kurir. Gospoda su ostala u kočiji, sluge potrčale u palaču, a svijet je

otvorenim ustima gledao što će se dogoditi. Doskora siđe jak, debeo dvorski. Tri puta se duboko nakloni i sav

zadihan upita:

W

– Čime mogu poslužiti vašoj preuzvišenosti? – Ja sam kurir njezinog veličanstva kraljice – reče Bathyany. – Gospodin ban nije kod kuće? – Nije, ali neka vaša preuzvišenost izvoli. – Odsjest ću – odgovori Bathyany. – Spremite mi sobe. Njegovu

preuzvišenost obavijestit ću o svom dolasku. Kraljičin kurir! Te dvije riječi proletjele su od usta do usta, od banske palače do

Kamenitih vrata. Purgari i gradska gospoda radoznalo se ogledavali. – Zašto kurir? – Zar na vjenčanje? – Ili se u Beču što dogodilo? Mikica Smernjak trljao je ruke: – Vidjet ćemo je li donio blagoslov ili – zabranu. – Dobit ćete vi vješticu po svojim šupljim tikvama – okosi se na njih

gumbar Adam koji je sa svojom Baricom stajao u prvim redovima, uza sam sag kojim su imali proći mladenci.

– Što se ti pačaš u to? – dobaci mu koščati Puncer. – Je li te gospodin kraljičin kurir pozvao na večeru?

– Ali mogao bi pozvati tebe pa da ti to bude posljednja večera. Grof Bathyany sišao je s kočije i sa svojim pratiocem uputio se u

bansku palaču. Kad gaje dvorski uveo u sobe, skinuo je putni ogrtač i klobuk, sjeo

za pisaći stol i napisao pismo. Onda će dvorskom: – Je li na Griču kontesa Nera, unuka grofice Ratkay? – Da, ona je u palači velikog župana. – Pošaljite joj ovo pismo. Želim odmah s njom razgovarati. – Vaša ekscelencijo, možda to sada ne bi bilo moguće... – Zašto? – Ona će upravo poći na vjenčanje. – Na vjenčanje? S kim? – S grofom Vojkffyjem. Ako vam je poznato, to je onaj što ga zovu

"kapetan Siniša". Bathyany je bio zatečen. – Velite da sada polaze na vjenčanje?

W

– Neka vaša ekscelencija izvoli pogledati. Narod upravo čeka povorku.

Grof se približi prozoru. Iz palače velikog župana izlazila je svečana i šarolika povorka kakvu

Grič već davno nije vidio. Svila, baršun, sjajne svečane odore ispremiješale su se u šaroliku sliku. Sjaje dragulji u oprašenim glavama ponosnih plemkinja. Ljudi gledaju i šapću:

– Kao da su zvijezde pale po njihovim kosama. Šarena je povorka beskonačna. – Čitavo je plemstvo na okupu – šapne Bathyany grofu Fuchsu. Grofovi i grofice, baruni i barunice i ostali plemići i plemki-nje

stupaju sve dvoje po dvoje po crvenom sagu između živa zida svjetine. Grof Meško sa ženom Stankom, Krsto Oršić sa ženom Ivkom, grof

Adam Oršić s groficom Ratkay. Njezino žilavo tijelo ponovno se povratilo u život. Bijele kose zadobile su svoj nekadašnji sjaj. Njezino oko je bistro i u njemu se opet zrcali svijest.

Ponosno diže glavu i stupa nešto polagano pod ruku s grofom Adamom Oršićem. A on se rumeni poput makova cvijeta.

Za njima čitav red plemstva iz svih krajeva. Onda u svečanim odorama trenkovci pod vodstvom poručnika Branka. Okitili su se ružmarinom.

Za njima kreće čitava četa ljepušnih djeveruša, a zatim se redaju ostali svatovi. Konačno: kapetan Siniša s djeverušom i kontesa Nera sa svojim svatom.

Povorka se pomiče poput šarena vijenca. Sve se oči znatiželjno otimaju tamo ispod palače gdje se bijeli svilena haljina blistava poput snijega, protkana biserjem.

– Gle, to je ona! – šapće svijet upiljivši u nju znatiželjne oči. Oko pepeljaste bujne kose spleo se mirtin vijenac. Oko skladnog

tijela poput mreže leprša srebrom izvezena bijela koprena. – Na licu joj cvjetaju ciklame, u očima blistaju zjenice, na ružičastim

usnama lebdi smiješak – šapće otac Smole stojeći na ulazu u crkvu. Siniša je obukao paradnu trenkovsku odoru sa zlatnim gajtanima.

Niz ramena mu visi crvena dolama. Rusa glava ponosno je uzdignuta. Ljepota i mladost okitila je mladence.

W

Svjetina se talasa, giba, sve očima traži mladi par i sva se usta miču i šapču u jednom dahu:

"Gricka vještica"! I pred očima mnoštva obnavlja se slika djevojke, mlade i lijepe,

raspletene pepeljaste kose, a oni je obasipaju psovkama, mržnjom i klevetama. U njima gori želja da je vide na lomači.

Ona stoji kraj tornja uz Kamenita vrata, osramoćena, uništena i čeka svoju sudbinu. Odozgo niz Kamenitu ulicu projuri crveni konjanik – juri poput munje, saginje se, pograbi pogruženu djevojku, diže je na konja i leti s njom poput vjetra. Leti daleko, a oni svi ostaju zapanjeni, uvjereni da ju je oteo đavo.

Ta uspomena još uvijek nije izbrisana iz njihovih duša. I sad se obnavlja. Znaju daje onaj konjanik bio ovaj mladenac koji je sada prati u crkvu pred oltar. Ipak, duboko na dnu njihove duše još nije sasvim izbrisana sumnja: "Tko zna je li to bio on, ili možda ipak đavo?..."

Povorka se izgubila u crki sv. Marka. Gore voštanice, miriše tamjan, šušti svila, a zvuk orgulja se razliježe. Pred oltarom vjerenici se zaklinju na vječnu vjernost. Grof Bathyany gledao je povorku s prozora banske palače. "Kraljica mije strogo naredila daje odmah obavijestim neka se

spremi na put. Ipak ne mogu sada prodrijeti u vjenčanu povorku i oteti je."

Pogleda grofa Fuchsa i priopći mu svoju misao. – Njezino mi veličanstvo konačno ne može zamjeriti. U ovom

trenutku moram biti obziran. Daje ovdje i samo njezino veličanstvo, ne bi moglo postupiti drugačije.

– Predugo smo se zadržali, vaša preuzvišenosti, na posljednjoj stanici – reče mladi grof.

– Da, ali sam ondje pričekao da se raspitam gdje je kontesa. Mislio sam daje možda u Slavetiću. I to je krivo što smo došli tako

kasno. – Ne smeta ako se vjenčala. – Samo smeta taj njezin muž... Siniša nije baš osobito prijatan

čovjek. – Zašto, vaša preuzvišenosti? – On će nam smetati...

W

– Kad se radi o kraljičinoj zapovijedi, s njim ću lako svršiti. – Dragi grofe, nije dobro s njim početi kavgu. Ne bih vam savjetovao

drugo nego da budete prema njemu izvanredno ljubazni i uslužni. – Što dakle kani vaša preuzvišenost? – Pričekat ćemo do sutra, a onda ću kontesi uručiti kraljičinu

zapovijed. – Ako bi se ustručavala da pode? – Predočit ću joj kraljičin pismeni nalog. – A ako njezin muž protestira? – Da nema kraljičine milosti, ona bi davno svršila na lomači, a on bi

čamio u tamnici. Ne bojim se da bi se usudili protu sloviti. Grof Bathyany naredi dvorskome da njegovo pismo sutra prijepodne

uruči novovjenčanoj grofici. Jedva je odahnuo od puta, već su se javljali različiti posjetnici, ali nikoga nije primio.

– Vaša preuzvišenosti, jezuit Alojzije tvrdi daje vaš znanac iz Beča pa bi želio s vama progovoriti nekoliko riječi.

– Otac Alojzije je iznimka. Neka ude. Visok tanak jezuit u crnoj halji, mirnih očiju pod neobično dugim

trepavicama, pokloni se grofu Bathyanyju: – Oprostite, vaša milosti. Na ulici sam doznao o vašem dolasku.

Nadam se da me još niste zaboravili... – Vidio sam vas mnogo puta kod kneza Lichtensteina. Ondje ste bili odgojitelj mladom knezu. Ali, što vas vodi u Zagreb? – Važna misija. Poslao me otac Pelegrini, poglavica našeg reda i

ravnatelj Terezijanuma u Beču. Nije tajna. Vašoj je preuzvišenosti sigurno poznato da bezbožni Portugalci tjeraju naš red iz svoje zemlje. Otac Pelegrini apelirao je na pobožno plemstvo u Hrvatskoj i Sloveniji da poklone kakav dvorac gdje bi se naša prognana braća mogla skloniti.

– Da, poznato mi je. Nadam se da ćete uspjeti. A ako vam je potrebna intervencija...

– To nije uzrok mojem posjetu vašoj preuzvišenosti. – Nego? – Čim sam čuo daje vaša preuzvišenost stigla kao kurir njezinog

veličanstva, odlučio sam da vam dam potanje obavijesti o strašnom događaju koji se zbio u okolici Stubice.

– Kakvom događaju?

W

– U Beču o tom još ništa nije poznato? Javio sam dvorskoj kancelariji...

– Zaista ne znam ništa. Kad sam odlazio iz Beča, o tome ni šta nisam čuo.

– Vaša preuzvišenosti, događaj je strašan. Narod je uzbuđen stoje njezino veličanstvo pomilovalo tri vještice i što tužbe ostalih vještica stoje in suspenso. Narod traži da se vještice spale.

– Njezino veličanstvo nije mi to priopćilo. Ali kraljica ima vrlo mnogo posla s vanjskom i unutrašnjom politikom pa se nema vremena baviti tim pitanjem. Koliko sam upućen, do skora će se provesti reforma u pravosuđu.

– Valjda neće poništiti zakon o vješticama. – Ne. Tome se na dvoru protive otac Grande i čitav tajni kabinet

njezinog veličanstva. Znam kakav ugled kod kraljice uživa vaš red i poznato mi je da se otac Grande, Pelegrini i drugi tome najodlučnije protive.

– Što će, dakle, biti s procesima koje je zaustavilo njezino veličanstvo.

– U to nisam upućen. Čuo sam da osnova zakona o novom pravosuđu nije zabacila progone vještica, samo je postupak donekle izmijenjen. Dopušta im se da pod prisegom imaju po tvrditi nevinost optužene, a na to će se odlučiti samo onaj koji uistinu ima dokaza o nevinosti tih strašnih žena.

– Upozoravam vašu preuzvišenost da bi u tom trebalo postupiti izvanredno oprezno i, molim, izvijestite njezino veličanstvo o događaju o kojem sam vam htio pripovijedati.

– Rekli ste da se dogodio neki zločin? – Ogorčen što su vještice pomilovane, narod je bio tako uz buđen da

je navalio na dvorac pomilovane kontese Nere koju svijet i sada drži vješticom i zapalio ga. Narod je htio da spali kontesu Neru. Ali netko je svjetini podmetnuo kraljičinu dvorsku damu groficu Terku.

Zapanjen, grof Bathyany sklopi ruke. – Pa što se dogodilo s njom? – Misleći daje to kontesa Nera, bacili su na lomaču groficu Terku i

ona je završila strahovito. Grof skoči sa sjedala.

W

– Jest, nju su podmetnuli, – nastavi jezuit. – Ne znam što će na to njezino veličanstvo, ali taj će događaj svakako utjecati na strogost vladarke.

– O tom nema sumnje. Samo, tko je podmetnuo groficu Terku? – To znam samo ja, vaša preuzvišenosti. Taj grdni zločin počinio je

dječarac iz dvorca kontese Nere. Kažu daje kontesin polubrat. – To je zaista neugodna vijest. – Izvijestio sam o tom ispovjednika i kraljičina savjetnika oca

Grandea. – Možda je ta vijest stigla u Beč kad sam već otputovao. – Da, vaša preuzvišenosti, vjerojatno. – Strašne li tragedije! – Za mjesec dana vratit ću se i ja u Beč – reče otac Alojzije – i

informirati njezino veličanstvo. Grof je opet sjeo i zamišljeno gledao preda se. – Čudnovato. Kako je moguće daje narod spalio Terku? To bi moglo

biti loše za novovjenčanu groficu. – Vrlo loše. Svi su uvjereni daje to njezina osveta... – Dobro, sve ću isporučiti kraljici. Vi se opet vraćate knezu

Liechtensteinu? – Od novijeg doba odgajam sina kneza Auersperga i kneginje Vilme. Bathyany se zapanji: – Tako? Zna li to njezino veličanstvo? – Njezino je veličanstvo upućeno. Otac Grande odlučio je da stupim

u službu kao odgojitelj kneza Auersperga, a vama je poznato da on ne bi izdao takav nalog da se prije nije posavjetovao s kraljicom.

– To je nešto drugo. – Dopustite mi jedno pitanje, vaša preuzvišenosti. Možda vas je

njezino veličanstvo poslalo na pir bivše vještice? – Ne, imam važnog posla, ali to je tajna... Jezuit ustane. – Znam da ste umorni od puta. – Da umoran sam, a sutra me čeka vrlo važan i opasan diplomatski

posao. Jezuit se oprosti.

W

Grof Bathyany rano legne i naredi sluzi da mu za sutra spremi svečanu odoru.

U palači grofa Oršića ljeskale se dvorane prepune blistavih odora, francuskih čipaka i dragulja.

Mladenci su primali čestitke. Posljednji priđe mladencima otac Smole. Skroman, sijede glave, a

mlada lica, prošapće Neri: – Veoma sam vas volio, ali nikad tako da se iz dna srca ne bih

veselio vašoj sreći... Poslije svečane večere, kojoj je prisustvovalo stotinu uzvanika,

okupili se znatiželjnici oko grofa Meška. Šaljivim riječima pripovijedao im je kako su proveli rastavu između

"baruna Hofberga" i Nere. Njegova Stanka morala se gospodi pokazati u genoveškom odijelu i dokazati da je genoveški plemić bio isti onaj poručnik Stanko koji je nekad bio miljenik gričkih djevojčica. Grof Meško zatajio je da se grofica poslužila svojom prošlošću zbog ljubomore, već im je rekao daje Neru htjela spasiti od ženidbe kojom je bila prisiljena da otkupi svoju baku.

– Gospodine Sale, što ste učinili s Hrenekom koji je pobunio kmetove? – obrati se Meško šefu policije.

– Sva moja uzorno uređena straža nije ga mogla pronaći. Ali još nisam izgubio nade da ću uhvatiti lopove. A Dvojković upadne: – Platit će to oni glavom! Spazivši svoje neprijatelje, Siniša oslovi Dvojkovića: – Ipak dolazite na moje vjenčanje nakon sastanka u "paklenim"

orgijama? – Vaša milosti, grad je pozvan, a mi ga zastupamo. Uostalom,

imamo ortake medu prvim velikašima. Dok se njima ne zamjera što se zabavljaju na taj način, zašto da se zamjera na ma? Kad njih pozovu na red, mi ćemo se prijaviti sami – od govori Dvojković ironično se smješkajući.

Protiv takvog argumenta Siniša je osjećao potpunu nemoć. Medu gostima su bili i grof Kristofor Erdody i svi ostali iz "pakla", pa je uvidio da taj čovjek ne govori isprazno, pogotovu kad je nastavio:

W

– Znate da su velikaši uporište kraljičina prijestolja. Što će se dogoditi, gospodine kapetane, kad se Van Swieten vrati u Beč i sve to prijavi kraljici? Ništa! Kraljica će velikašima možda uputiti ukor. To je sve. Tko se u Beču brine za te malenkosti? A vi sada imate mnogo ljepših briga nego što smo mi dodao je Dvojković i duboko se naklonio.

Mladi suprug pogledao je svoju Neru. Zaboravio je i Dvojkovića, i Salea, i sve paklenske orgije. Pošao je k njoj i nije se više osvrtao na svoje prijatelje.

– Idemo – šapne Sale Dvojkoviću. – Čeka nas grofica Čikulini. Ostavili su Oršićev dvorac i uputili se u palaču grofice Čikulini. Tu je na okupu bilo malo društvo. Među svima upadao je u oči visok

i pristao čovjek u crnoj mantiji. – Otac Alojzije – prikaže ga grofica Čikulini gradskoj gospodi. – Čuli smo za vaš dolazak! – reče Sale. – Otac Alojzije izaslanik je jezuitskog reda. On je naša na da.

Savjetovat će kraljici da progonstvo vještica i nadalje prepusti inkviziciji i sudu. Predočit će vladarici smrt grofice Terke koja je tako jadno stradala.

Poslije nekoliko riječi s ocem Alojzijem, grofica povede Dvojkovića podalje od društva:

– Otac Alojzije bio je kod Bathyanyja. – Je li mu grof rekao zašto je došao u Zagreb? – Nije, a to znači da se nešto događa. – Na svadbi nije bio. – I to nešto znači. – Samo mir – približi im se grofica Auersperg. – Jezuiti su s nama, a

oni su na dvoru glavni kraljičini savjetnici. – A Van Swieten? – Pol jezuita vrijedi više nego deset Van Swietena. Tek sad sam jaka,

dragi moj. Ponudila sam jezuitima jedan stari dvorac kraj Mokrica. – To znači – nasmiješi se Dvojković – da ćete vi opet na kraljičin

dvor. – Jest. Uostalom, imam u Beču još jednu tvrđavu s koje mogu

jurišati. Moja rođakinja kneginja Vilma Auersperg već je nekoliko mjeseci ljubavnica muža Marije Terezije.

– Dakle, to je istina?

W

– Jest, već zna čitav Beč, čak i inozemstvo. – Sve je to voda na naš mlin – reče Sale. – Kakva voda! To je bujica za sve naše mlinove – pridometne

Dvojković. – Mi ćemo opet otvoriti coprnjački toranj i sve će biti kao prije.

– A današnje vjenčanje? Što velite o tom, grofice? – zapita Sale. – Još ništa. Ali kanim reći! Otac Alojzije poslao je u Beč pismo o

smrti grofice Terke, i to ravno u ruke oca Grandea ko ji s kraljicom obavlja molitve i ispovijeda čitavu kraljevsku obitelj.

U palači grofa Oršića veselo se slavio pir. Gosti su u grupama raspravljali o Neri, Siniši i o njihovoj prošlosti.

– Znate li što šapću neka gospoda? – reče Meško starom Oršiću. – Vele daje mali Lovro kmetove upozorio na Terku, a da me tvrde da gaje na to nagovorila Nera.

– Sve su to babarije, odgovori Oršić. Uzalud spletke, prekasno je. Bio je odviše sretan i raspoložen, a da bi tome pridavao kakvu

važnost. Međutim dame su se okupile oko Meška. – Recite nam je li istina da je Siniša nasljednik svog ujaka grofa

Vojkovića? – Naravno. Stari grof živi skromno i povučeno. Pozvao je mladi par

u svoju palaču. Tako će se ispuniti stara grofova želja da Siniša oživi plemstvo Vojkovićevih.

Mjesec se uzdigao visoko nad Grič kad su mladi supruzi pošli u svoj novi dom u Vojkovićevu palaču. Pustom ulicom pratila ih je četa trenkovaca. Momci su htjeli da isprate svoga kapetana do praga njegove sreće. I dok su oni pred palačom pjevali mladom paru ljubavnu pjesmu, njih su dvoje stajali kod otvorena prozora, a mjesec im se punim svjetlom zagledao u srećom obasjana lica.

– Vidiš li, Nero, moj mjesec? – šaptao je Siniša svojoj mladoj ženi. – Koliko sam bio ljubomoran što se šuljao u tvoju sobu i milovao te. Sad je, čini mi se, ljubomoran na mene!

Smiješila se i stisla mu ruku. Podoknica umukne. Momci se povukoše. Ljetna noć šaputala je nad palačom pjesme ljubavi.

U banskim dvorima spavao je grof Bathyany. Na njegovu stolu ležala je kraljičina zapovijed.

W

PUT NOVOVJENČANIKA.

Prodavači i kupci na Markovu trgu radoznalo su pogledavali na prozore palače u kojoj je spavao novovjenčani par. Od časa do časa šaputali bijedan drugome:

– Dakle, coprnica se uistinu vjenčala sa svojim vragom! – Kakva coprnica! – najuri ih Barica Cindek. – Vi ste vragovi, a ona

je dobra i čista poput sunca. Može li Bog zločestom čovjeku dati takve ljepote?

– Vrag joj je dao ljepotu – reče Mikica Smemjak, ali ne više tako glasno kao nekad.

– Tebi još vrag ne da mira – okosi se Barica i podboči svoje jedre kukove. – Samo se usudi otvoriti gubicu! Gospodin grof Siniša prebrojit će ti sve zube.

Onda pogleda one druge čiji su pogledi odavali da se slažu s Mikicom, pa će im osorno: – Dotaknete li se grofice svojim blatnim jezikom, svi ćete vi sada letjeti kao pljeva po vjetru. Grof Siniša ne da ni muhi da oko nje zuji, a kamoli vi, prokleti stršeni.

– Samo ti brusi svoj jezik, doći ćeš još jednom pod moju palčenicu – junačio se Mikica. – Pogledaj, tamo u dvorcu grofice Čikulini sjedi otac Alojzije. On svaki dan govori s kraljicom kao ja s tobom. On će vam svima zapapriti!

U to se pojavi gumbar Adam. Mikici je bio dovoljan pogled na njegove snažne ruke pa odluči da izbjegne svaki susret s tim šakama.

Ljudi se uskomešali. Iz banskih dvora išao je prema palači odlični gospodin u svečanoj velikaškoj odori. Svi su se povukli i okupili u klupko.

– Što to znači? Kraljevski kurir kod mladenaca! – Valjda ide da čestita – reče Barica. – Samo ako ta čestitka ne padne na njezinu glavu – mrmljao je iz

daljine Mikica. Gospodin se uputio u palaču novovjenčanika. Već izjutra najavio je grof Bathyany Neri svoj posjet u kraljičino

ime.

W

Bio je uznemiren. Glas koji je kružio o Siniši nije prijao njegovoj mirnoj ćudi koja je voljela udobnost i mir. Bojao se sukoba sa Sinišom, pa makar samo na riječima.

"Da sam stigao bar dan prije dok taj pandur još nije bio s njom oženjen", mislio je on.

"Ali, napokon, čega se toliko bojim? Ako je on smion i drzak, ja sam obziran i lukav. Lukavost pobjeđuje i najveću drskost. Svojom diplomacijom smotat ću ga oko prsta."

S takvim mislima slijedio je grof Filipa koji gaje uveo u prostrani salon pun naslonjača od starog drva i ormarića s mnogobrojnim rezbarijama. Svuda okolo vidio je porculanske vaze u kojima je mirisalo svadbeno cvijeće.

Na velikom stolu ljeskali su se skupocjeni darovi. Sve je to grof promatrao spremajući se za svoju misiju: kako će

osloviti mladu groficu i razložiti joj kraljičinu zapovijed. Nera je ušla u salon poput proljetnog cvijeta. Lice joj se rumenjelo,

oči sjale. Ljubavna sreća žarila je mlađahno lice. "Pouzdanik kraljice prvi je čovjek s kojim se susrećem poslije

vjenčanja!" pomisli Nera. "To bi moralo značiti sreću!" – Vaša milosti, sigurno se sjećate moje malenkosti – reče grof: Bio

sam na dvoru kad je njezino veličanstvo odredilo is tragu u vašem procesu. Moj mladi nećak bio je tada dvoranin i pošto se ženio, dao je ostavku. Tako sam se tada slučajno nalazio u kraljičinoj pratnji.

– Ako se i ne sjećam – odgovori Nera – poznato mije da vas njezino veličanstvo odlikuje osobitom milosti i počašćuje svojim povjerenjem.

– Jest – odgovori grof. – Vjerojatno se vaša milost više sjeća mladog grofa Bathyanya nego mene napola starca, ali uza sve to, vama je poznato da uživam sreću da budem pouzdanik kraljice, a to mi olakšava posao. Nije po društvenim propisima da vas uznemirujem svojim posjetom u prvim danima vaše sreće i ne bih to nikad učinio da me na to nije ponukala kraljevska zapovijed.

– Naprotiv, veoma se veselim što plemenita kraljica još uvijek nije zaboravila jadnu optuženicu.

Grof je u duši osjećao neku grižnju slušajući njezine iskrene i vedre riječi. Konačno se odluči:

W

– Malo je neobično, vaša milosti, ali njezino veličanstvo ni je znalo da će vas ova zapovijed zateći na prvoj stepenici u vaš brak...

– Smatram svojim najljepšim vjenčanim darom što me se njezino veličanstvo još uvijek spominje i vas šalje k meni.

Odlučan da zapovijed svoje kraljice potpuno izvrši nastavi: – Vaša milosti, zapovijed njezinog veličanstva glasi da se odmah čim

vam ja priopćim, spremite i sa mnom proslijedite put u Beč. Grof se iznenadio što se Nera nije nimalo zbunila ni za brinula. – Svoju sreću dugujem samo kraljici pa ću njezinu zapovijed uvijek

rado izvršiti. A zašto me njezino veličanstvo odli kuje svojim pozivom? – Na to ne bih mogao odgovoriti jer zaista ne znam. – Dobro, vaša milosti. Priopćit ću to svome mužu. – Vladarica želi da nitko ne sazna o vašem putu u Beč. – Razumijem, ali – kako ste sami izvoljeli reći – vladarica nije znala

da sam se udala, a daje znala, ona ne bi ni dopustila da putujem bez pratnje svog muža.

– Dakako, vaša milosti, to je sasvim naravno. – Ne bismo li nekoliko dana mogli odgoditi put? – Nemoguće, vaša milosti. Njezino veličanstvo strogo mije

naredilo... – Bit će, dakle, nešto važno zbog čega me zove vladarica. – Po svoj prilici. Nije mi htjela to razjasniti ni jednom riječju. U veselom rumenilu crvenih naslonjača, sagova i tapeta stajao je stol

prostrt za dvoje. Ubrusi sa čipkama, posude od porculana obojeno ružičastim cvijećem, srebrne zdjele i zlatom obrubljene čaše, sve je to, obasjano jutarnjim suncem, čekalo novovjenčanike na prvi bračni zajutrak.

Kod prozora je čekao Siniša odjeven u tamnomodru surku. Bio je nešto blijed i kao omamljen. Obazre se na šušanj haljine. Raskriljenim rukama dočeka svoju ženu i privine je k sebi:

– Vidiš, to je naš stol! Naš prvi bračni zajutrak! – Još treba da malo pričeka. – Zar grof nije otišao? – Ne, donio je vijest. Nije loša, samo je stigla malo prekasno. Kratko mu je ispričala svoj razgovor s kraljičinim pouzdanikom.

W

Siniša se načas zamisli i pogledom zaokruži sobu. "Sad ostaviti ovo milo, jedva izvojšteno gnijezdo?"

– Znam što misliš. I menije žao ostaviti dom u kojem se još nismo ni ogledali, ali kraljica je tebi dala slobodu, a meni život i dužni smo udovoljiti njezinoj zapovijedi.

– Sam grof veli da kraljica ne zna niti je mogla znati za tvoje vjenčanje. Da odgodimo put? Dođi da se porazgovaramo s grofom, reče on.

Oboje udu u salon gdje je čekao kraljičin pouzdanik. Kad je Siniša pozdravio visokog gosta, odmah je započeo razgovor o putu:

– Dugujemo njezinom veličanstvu svoju sreću pa smo spremni žrtvovati joj prve dane te sreće, ako tako mora biti.

Možda bismo ipak mogli otputovati koju sedmicu kasnije? – Nemoguće, grofici sam to već objasnio. Bathyany se smeo. Kraljica mu je zapovjedila da Neru dovede samu,

bez pratnje, ako je udata – bez muža. "Kako da se izvučem iz ove neprilike?"

– Ne znam kako da se snađem – reče Bathyany – kraljica mi je naredila da kontesa putuje pod mojim okriljem, ali, dakako, nije znala što se dogodilo u međuvremenu.

– I mi ćemo putovati u troje – upadne Siniša. – Vaša preuzvišenost uzima pod svoje okrilje dva presretna novovjenčanika koji svoj put smatraju vjenčanim putem i hodočašćem kraljici da joj zahvale za svoju sreću.

– Dakako, dakako – potvrdi grof Bathyany. – Nadam se da njezinom veličanstvu nećete zamjeriti što ste morali ostaviti...

– To nikako – upadne u riječ Siniša. – Ionako bismo bili nakon mjesec dana nekamo otputovali. Dvostruko se radujem što svoju ženu mogu pratiti na častan poziv njezinog veličanstva.

– Samo vas jedno molim – primijeti grof Bathyany – da na Griču nikom ne kazujete kamo putujete. Radi se o nekom iznenađenju koje kraljica hoće prirediti vašim neprijateljima i trebate otići sasvim nenapadno.

– Kazat ćemo samo svojoj baki kamo nas vodi put. Pošto su ugovorili potankosti putovanja, Bathyany se oprosti, a Nera

i Siniša sjednu da založe svoj prvi bračni zajutrak.

W

– Ništa zato. Putujemo! Gdje god si ti, menije lijepo. Poslijepodne krenule su s Griča prema Beču dvije kočije. U prvoj je

sjedila Nera sa Sinišom. Njima nasuprot Filip. U sljedećoj se smjestio grof Bathyany s nećakom kraljičine pouzdanice grofom Fuchsom.

Pala je noć. Ljetni vjetrić osvježio je zrak. Mladom novo-vjenčanom paru činilo se kao da ih voze šumovitim rajem. Nera je svoju glavu prislonila na Sinišine grudi, on je obujmio njezin struk i sanjario gledajući u vedru noć. Nije se žalio što mu je putovanje narušilo mir prvog dana njegove bračne sreće. Nije pitao zašto kraljica tako hitno zove Neru. Nerina blizina ispunjavala gaje takvom srećom da u njegovoj duši nije bilo mjesta nikakvu pitanju.

Vrućim usnama dotakao se meke Nerine kose i sklopio oči. Katkad bi ih otvorio i pogledavao na svoje prsi na kojima je počivala njezina glava.

– Što me gledaš? – upita ona. – Da vidim jesi li to doista ti! Njezine bi se usne nasmiješile, a glava bi se stisla bliže k njegovu

srcu. Sretnim i veselim putnicima vrijeme je dobro služilo. Na svakoj bi se

stanici odmarali po jedan dan. Tu su ih čekali odmoreni konji iz kraljevske staje. Po lijepom vremenu stigli su u predgrađe Beča.

Odsjeli su na stanici "K jelenu" gdje su se putnici dulje odmarali, preodijevali i uređivali svoje kočije da dotjerani udu u grad.

Nera se sa svojim mužem smjestila na prvom katu gostionice. Grof Bathyany pozvao je svoga pratioca grofa Fuchsa:

– Dakle, posve bezbrižno prispjeli smo do posljednje stani ce. Ali sada neće biti lako. Kraljica je tražila da dovedem kontesu Keglević, a ja sam doveo groficu Vojkffy. Tu promjenu moramo odmah javiti kraljici. Iznajmite hitrog konja i odjašite u Schonbrunn. Dobar ste jahač, popodne čete biti tamo, a do četiri sata poslije podne možete mi donijeti kraljičinu zapovijed. Vaša je zadaća da sve razložite njezinom veličanstvu.

– Možda bi vaša preuzvišenost izvoljela da to sama pisme no razloži? Zbunit ću se ako se njezino veličanstvo razljuti što odredba nije izvršena kako je zapovjedila.

W

– U sve ću vas uputiti. Znam što znači neizvršenje zapovijedi njezinog veličanstva, pa bila i najneznatnija.

– Mislim da je njezinom veličanstvu vrlo važan dolazak mlade grofice.

– Pogodili ste. Dakle, pisat ću i naučiti vas kako da nas obojicu ispričate bude li potrebno.

Bathyany je odmah pripremio mladom dvoraninu pismo, održao mu kratko predavanje što i kako treba kraljici govoriti, i ovaj se smjesta uputi u Schonbrunn.

Stigao je onamo još prije podneva. Otresavši sa sebe prašinu, odmah je ušao u kraljičin kabinet. Tu je našao svoju tetku groficu Fuchs. Dvorska dama pohita nećaku u susret.

– Jesi li doveo kontesu? Kraljica je već nestrpljiva. – Evo pisma od Bathyanyja za njezino veličanstvo. Dama je

prispjela, ali je s njom i muž, a to nije u smislu kraljičine odredbe. Odmah joj uručite pismo.

– Kraljica već nekoliko dana nešto piše i nikoga ne prima. Veoma je nervozna, zabranila mije da joj smetam. – Ali to je važno. – Ako joj ne javim, planut će, ako uđem, opet će planuti. Svejedno, pokušat ću. Grofica pokuca na vratima, ali se nitko ne odazove. Nekoliko je

časaka neodlučno čekala, a onda otvori vrata. Čuo se ljutit kraljičin glas.

– Jesam li rekla da mi nitko ne smeta? – Hitno pismo od grofa Bathyanya – reče brzo grofica Fuchs. Kraljica odbaci pero i dade znak dvorskoj gospodi da ude. – Tko je donio pismo? – Moj nećak, veličanstvo. – Neka odmah ude. Kraljica je brzo otvorila pismo i pročitala ga. Lice joj se smrkne. – Zašto je grof Bathyany dopustio njezinom mužu da putuje s vama? – Stigli smo upravo na vjenčanje pa je bilo malo neprilično da... – Otkad moje zapovijedi ovise o prilikama mojih podanika? Zašto je grof imao toliko obzira? Govorite istinu!

W

Njegova je preuzvišenost smatrala da mladi grof Vojkffy uživa milost vašeg veličanstva.

– Tko je taj grof? – Kapetan slavonskog bataljona Siniša kojega je vaše veličanstvo

jednom milostivo primilo u audijenciju i pomilovalo. – On je kontesin muž? – Da, veličanstvo. – Što sam učinila za njega, ide na račun Van Swietena, a ne na moj. – Mi smo mislili... – Kad ja izdajem zapovijedi, nema o tome tko što misliti, nego samo

izvršiti moju želju. Mladi dvoranin porumeni do čela, a vreli znoj oblije mu čitavo tijelo. – Čini se daje za volju lijepih grofičinih očiju grof Bathyany

zaboravio daje ona moj podanik. Postupali ste kao da se radi o kakvoj inozemnoj princezi zbog koje bi došlo do diplomatskih zapleta ako joj naredite da se pokori mojoj zapovijedi.

– Kapetan se upravo toga dana vjenčao s kontesom. Uživa glas silovitog i bezobzirnog čovjeka, mogao je izazvati sablazan, a onda groficu ne bismo mogli dovesti tako tiho i ne napadno.

Kraljica je ljutito bacila pismo grofa Bathyanya na stol i žestoko zatresla zvoncem. Ušla je grofica Fuchs. Kraljica naredi oštrim tonom:

– Želim tajnika! Onda sjedne i napiše pismo. Ušao je kraljičin tajnik: – Ovo je koncept pisma na adresu kapetana grofa Siniše Vojkffyja.

Neka potpiše grof Koch. Pismo odmah predajte grofu Fuchsu. Zatim se obrati mladom dvoraninu: – Ovo je pismo za Bathyanyja. Žurite se! Mladi grof Fuchs koji je sa strahom promatrao svu tu žurbu izjurio je

iz kraljičina kabineta, obrisao znoj i pošao u dvorsku kancelariju. Tu je primio i pismo za Sinišu. Bez daha i odmora, uputi se natrag grofu Bathyanyju.

Na stanici "K jelenu" sjedili su mladi supruzi u društvu s kraljičinim pouzdanikom.

Vrućina je pripekla i oni su se zavukli u gustu sjenicu. – Gdje je grof Fuchs? – zapita Siniša.

W

– Poslao sam ga u Schonbrunn da njezinom veličanstvu na javi naš dolazak. Tako mije naredila kraljica.

– Njezino me veličanstvo toliko odlikuje! – reče Nera i oči joj zasjaju od veselih nada.

– Zaviđam vam, grofovska milosti. Doista vas čeka velika milost njezinog veličanstva.

– Uistinu vam nije ništa pobliže poznato? – opet će Nera i umilno pogleda grofa ne bi li od njega izmamila priznanje.

– Dajem vam riječ da mi nije poznato. Znam samo to da će vas njezino veličanstvo odmah sutra prijepodne pozvati u audijenciju. Javio sam da je došao i vaš muž. Možda će vas, dakle, primiti oboje.

– Kako se tome radujem – veselo će Nera i vedrim smiješkom pogleda Sinišu. Njezina radost prelazila je i na njega.

– Grofice – opet će Bathyany – dopustite mi da vas kao stari dvoranin podsjetim na dvorsku etiketu. Valja da još danas uredite svoju toaletu za audijenciju. Na dvoru opažaju i najmanji naborić na haljini.

– Imate pravo, grofe, ali onda je potrebno da stignemo u Beč još prije zalaza sunca. Valja nam potražiti u hotelu stan da mi ondje izglačaju haljine.

– Sa stanom sada nije lako. U Beču ima neprestano mnogo stranaca. Bit će vam nezgodno da sa čitavom prtljagom traži te pristojno noćište.

– Dopustite mi jedan savjet. U putovanjima sam stekao više iskustva. Gospodin kapetan mogao bi poslije objeda otići u Beč i u kojem hotelu izabrati udoban stan, odrediti da se sve spremi, a njezina bi milost ušla u pripravljene sobe i mogla bi smjesta izdati odredbe da joj se za sutra priredi garderoba.

Ako sada odete, možete se lako vratiti po groficu prije zalaska sunca. – Vaša preuzvišenost posjeduje mnogo talenta galantnog supruga –

nasmiješi se Nera. – Spreman sam sve sposobnosti podijeliti s gospodinom kapetanom

koji je u tome još novajlija. – Primam s najvećom zahvalnošću – reče Siniša. – Tek sad vidim da

sam propustio važnu dužnost da svojoj miloj ženi budem brižni kućni maršal. Odmah ću u Beč.

W

– Kamo hitaš? Prije ćemo na objed – zaustavi ga ona. – Si niša, ako je moguće, uzmi stan u "Bijelom orlu". Tamo sam stanovala kad sam stigla u Beč kao sirota optuženica. Uz tu zgradu vežu me uspomene.

– Nađem li tamo dobre sobe, svakako ću ih uzeti. Nakon objeda povukoše se mladi supruzi u svoju sobu. – Uredit ću naš stan tako dražesno – reče joj on na oproštaju – da ćeš

se osjećati kao kod kuće. – Ali žuri se natrag – upozori ga ona i zagrli. Rastali su se vedro i veselo. Nera je legla da se odmori, a on je sišao,

uzjahao konja i krenuo prijekim putem prema Beču. Oko četiri sata poslije podne, po najvećoj vrućini, stigao je grof

Fuchs. Odmah je potražio grofa Bathyanya i predao mu dva pisma: jedno za Sinišu, a drugo za njega.

Pročitavši pismo, grof je ispitao mladog dvoranina o raspoloženju kraljice i dodao:

– Sretno smo isplivali. A sad brzo na posao. Ovo pismo predat ćete u Beču na kapetanov naslov u gostionici "Bijelom orlu". Ostalo je moja briga. Naslućivao sam kraljičinu odredbu i poslao kapetana u Beč.

Bathyany zovne Filipa i naredi mu da ga odmah najavi svojoj gospodarici.

Nera je već ustala i uređivala toaletu. Bathyanyje čekao u blagovaonici držeći u ruci kraljičino pismo i ponovno čitao njezine retke.

"Nezadovoljna sam. Nepotrebne obzire morate ispraviti. Vaša je

stvar kako ćete se riješiti grofičina muža. Sazna li gdje mu je žena, moj je plan propao. Uručite mu priloženo pismo. Sastavak je moj, a potpis grofa Kocha. Očekujem da ćete mladu groficu smjesta odvesti u svoj dvorac. Podvečer dolazim k vama.

Marija Terezija." Posljednje dvije rečenice bile su napisane na novoj stranici, i grof

okrene pismo da bi sakrio pređašnji sadržaj. Kad je Nera ušla, pokaže joj tu stranicu pisma i reče:

– Kurir njezinog veličanstva iznenadio me ovim pismom. Izvolite pogledati.

W

Proletjevši posljednje dvije rečenice, Nera klikne iznenadno: – Znači da nam valja odmah krenuti? – Da, vaša milosti. – Šteta što smo Sinišu poslali u grad. – Tome je lako pomoći. Ostavite kapetanu nekoliko redaka da se

potrudi za nama u moj dvorac Trautmansdorf. Dodajte, molim, moj poziv da mi oboje budete dragi gosti ovu noć i sutrašnji dan.

– Poziv primam vrlo rado, ali kad me njezino veličanstvo želi već danas vidjeti, to onda znači nešto neobično važno?

– Očito je da njezino veličanstvo ima s vama osobitu osnovu, a to bezuvjetno znači neprocjenjivu milost vladarice za vas i vašeg muža. Unaprijed čestitam.

Nera je bila uzbuđena i prožeta sretnim nadama pa se užurbala. Grof je zaustavi: – Najprije molim pismo za gospodina kapetana. Neka ga vaš sluga

ovdje čeka s vašom kočijom, a svoju garderobu izvolite premjestiti u moju kočiju da se možete opremiti za doček vladarice.

– Vi ste klasični dvorski maršal, preuzvišenosti! Izvolite dalje izdavati odredbe. Evo, pismo će biti odmah gotovo...

U žurbi napiše Siniši kako kraljica traži da odmah dođe k njoj, a ova vladaričina hitna zapovijed ispunjava je radosnim nadama za njih oboje. Ujedno mu stavlja na srce daje odmah slijedi u dvorac kraljičina pouzdanika. Dovršivši pismo, reče grofu:

– Moram pozvati svog slugu da prenese moje kovčege u vašu kočiju. – Nije potrebno. Sam ću se za to pobrinuti. Vama prepuštam jedino

da se što hitrije spremite. Grof baci pogled na pismo i upita: – Je li vaša milost priopćila kapetanu moj poziv? – Jesam. – Ipak bi bilo potrebno da i ja napišem koji redak. – Ako vam je s voljom. – Samo ću dodati nekoliko riječi na omotu vašeg pisma. Smiješeći se, pođe ona u svoju sobu da odjene putni ogrtač, uredi

kosu i spremi putnu opremu. Grof je ušao u gostionicu, na omotu pisma ponovno napisao poziv

Siniši, a onda je pozvao Filipa.

W

– Njezina grofovska milost zaželjela je one žute marame što smo ih jutros putem vidjeli u susjednom selu.

– Već mi je o tom govorila za vrijeme objeda. – Dakle, požuri u selo i kupi dvije. Evo ti novac brzo se vrati. – Požurit ću. Filip krene putem kroz šumu da što prije stigne. – Zašto ste ga poslali? – upita grofa mladi Fuchs. – Da mu grofica ne bi dala kakvu usmenu naredbu za svo ga muža.

A sad neka brzo upregnu dok nam je put na svim frontovima otvoren. Grofičinu prtljagu neka prenesu u moja kola.

– Što će ona na to? – Polako mladiću, moju diplomaciju izoštrili su na dvoru još prije

dvadeset godina. Pokazao sam joj posljednje kraljičine rečenice i ona se odmah odazvala. I njezinom sam kapetanu u Zagrebu pokazao vlastoručni kraljičin nalog da Neru zovu u Beč. Tako sam sa sebe skinuo svaku krivnju jer ne bih htio svoje stare kosti postaviti na nišan ovoga pandura.

Nera je sišla spremna na put. Bathyany joj pode u susret noseći u ruci pismo za Sinišu.

– Gdje je moj sluga? – upita ona opazivši da ga nema. – Vele da je otišao u selo. – Sigurno je mislio da ću dugo spavati. – Pismo za gospodina kapetana ostavit ćemo gospodaru gostionice –

reče Bathyany i pritom pokaže Neri što je napisao na omotu. Tada pode prema kočiji gdje je gostioničar pomagao kočijašu. Neopaženo spusti Nerino pismo u džep ka puta, izvadi drugo i preda ga gospodaru putne stanice naglasivši da bi Nera čula:

– Predajte to njegovoj milosti grofu čim se vrati iz Beča. A kad sluga dođe iz sela, isporučite mu nalog njezine grofovske milosti da ovdje pričeka svoga gospodara s kojim će onda za nama.

Gospodar stanice pokloni se i spremi pismo u džep. Grof Bathyany pruži Neri ruku i pomogne joj ući u kočiju. Sam je

sjeo do nje, a njima nasuprot grof Fuchs. Šestoropreg pojuri cestom. Bathyanyju odlane. Dobaci mladom

dvorjaninu značajan pogled.

W

Kad se Filip vratio s kupljenim rupcima, rekli su mu da se mlada grofica odvezla s gospodom i poručila mu da čeka Sinišu.

Ništa ne sluteći, Filip se ispruži pod hladovitim orahom. Prije zalaza sunca ugleda on Sinišu u oblaku prašine. Ujahao je u dvorište i dok je Filip uhvatio uzde konju, Siniša mu stane pričati s ushićenjem mladog supruga:

– Uzeo sam tri sobe u "Bijelom orlu" i uredio sve kako ona želi. Vaze sam okitio cvijećem. Najmio sam sobaricu. Je li Ne ra u sobi?

– Ona se odvezla s gospodom. – Odvezla? Kamo? – Ne znam. Kad su krenuli, bio sam u selu. Iz kuće iziđe gospodar stanice noseći pismo za Sinišu. Iznenađen,

rastrga Siniša omot i stane čitati: "Vaša milosti, žalim što vas nismo smjeli pričekati. Kurir njezinog

veličanstva donio je hitni nalog da njezina grofovska milost odmah putuje dalje jer je vladarica još danas očekuje u vrlo važnoj stvari. Grofica je izjavila spremnost da odmah udovolji želji premilostive gospodarice. Važnost koju njezino veličanstvo pridaje dolasku grofice i hitnja kojom požuruje pobudila je u grofici opravdane nade u nešto neočekivano što bi značilo karijeru i za vašu milost. Mislim da vam mogu unaprijed čestitati. Budući da nisam nikako upućen u vladaričine namjere, molim da odmah nakom primitka ovih redaka pođete u Beč i kod "Bijelog orla" sačekate daljnje obavijesti.

Vašoj milosti vazda odani grof Bathyany." – Sada razumijem – primijeti Siniša složivši pismo. Pitajući, pogleda

Filipa: – Zar mi Nera nije ostavila nikakve poruke? – Kad je otišla, bio sam u selu. – Kupovao sam žute rupce što ih je

Nera jutros spominjala kad su pokraj kočije prošle seljanke. – Ona te poslala da ih kupuješ? – Ne, Bathyany. – Tako? Neka brzo upregnu. Dok su izvršavali njegove zapovijedi, Siniša je zamišljeno gledao

preda se.

W

– Gdje su Nerini kovčezi? – upita osupnuto. – Uzeli su ih u Bathyanyjevu kočiju. To ga uznemiri, ali sjedne s Filipom u kola i krene put Beča. Neko su vrijeme šutjeli, a onda će Filip: – Zastoje Nera otišla s njima, a da nije čekala tebe? Pružio mu je Bathyanyjevo pismo. – Gle, odmah nakon Fuchsova dolaska poslao me je u selo, dakle,

već je znao da će putovati. Te riječi iznenadiše Sinišu. – Što time hoćeš da kažeš? – Čudim se što me je slao u selo kad je znao da će putovati. – Zašto si pošao? – Rekao mije da me šalje Nera. – Ti nešto sumnjaš? – Jesi li siguran daje to kraljičina želja? – Čitao sam svojim očima vlastoručnu kraljičinu zapovijed da Nera

odmah dođe u Beč jer je nužno treba. Poznam kraljičino pero. Ne razumijem u što ti sumnjaš.

– Ako je zaista pisala kraljica onda nemam u što sumnjati. Pod dojmom Filipovih pitanja, u Siniši se sve više budio neki potajni

nemir. Teško je iščekivao čas kad će stići u Beč. Za gustog mraka stali su pred hotelom "Bijelom orlu". – Je li ovdje tko tražio grofa Vojkffyja? – upita Siniša gospodara. – Da, neki mladi dvoranin. Donio je pismo za vašu grofovsku milost.

Stavio sam ga u vašu sobu. – Eto, vidiš – klikne veselo Siniša i potrči gore. U svim sobama

gorjele su svijeće kako je to naredio da pruži Neri što prijatniji dojam. Na stoluje ležalo veliko pismo s kraljevskim pečatom. U času kad ga

je htio otvoriti osjeti da mu srce življe kuca i da ga prožima nešto zlosutno. Razdere omot. U pismu je stajalo:

"Gospodine kapetane, Važne okolnosti iziskuju da dio svoje bračne

sreće žrtvujete onoj koja je vašu suprugu spasila od sramotne smrti, a vama poklonila slobodu. Još važnije okolnosti traže da vam ne javim ništa drugo nego daje grofica u dobrim rukama. Nijemo se pokorite želite li sačuvati dobrohotnost vladarice. Obvezujem vas vojničkom

W

prisegom vjernosti i oficirskom časti na diskreciju koje vas može odriješiti samo potpisani. O slijepoj vašoj pokornosti ovisi i grofičina sudbina i vaša sreća. Šutite i čekajte.

Grof Koch, ravnatelj dvorske kancelarije." Siniši su obamrle ruke. Pismo padne na sag. Blijed, s ukočenim

preneraženjem buljio je u Filipa koji podigne papir s kraljevskom krunom i pročita ga.

Mladi suprug baci se na divan i podupre glavu. Nije smogao riječi dok je Filip bjesnio.

– Do sto đavola! Siniša, lupeški su nas prevarili. Tebe su, Siniša, poslali u Beč, a mene u selo da je mogu odvesti kraljici. Zar je njoj potrebno da krade tvoju ženu? Zašto?

Slomljen, sjedio je Siniša na divanu pokrivši lice rukom. – Nije mi suđena sreća – promrmlja teškim glasom. – Što? Ti ćeš to podnijeti tako mirno? – Da pregazim i kraljicu? Dobro, čitaj ovu osudu: – Nerina sudbina ovisi o mojoj pokornosti! Kraljica mi je Neru

oduzela, a ja je ne smijem ni pitati zašto. Ucijenila me je njezinom srećom – i bacila u tamnicu pokornosti! Filipe, to je najstrahovitije tamnovanje.

– Da barem Van Swieten nije u Italiji? Ali, do vraga, tko je ikad vidio oduzeti sreću mladom čovjeku?

– Bolje daje nisam ni okusio, bilo bi bolje da mije kraljica odsjekla glavu!

– Što ćeš sada? – Što? Što smije učiniti vojnik kojega su udarili okovima prisege,

šutnje, časti i namjestili mu pod vrat mač koji se zove: sudbina moje Nere?! Oh! Idi, idi, pusti me nasamu.

– Reci što ćeš učiniti? – Šutite i čekajte! – tako glasi nalog. Maknem li se, tko zna kako bih

mogao naškoditi Neri! Šutjet ću i čekati, a umirat ću! Ali idi, pusti me! Filip se nije usudio protusloviti. Izađe proklinjući sudbinu. Siniša je ustao i brzo pogledao po rasvijetljenim sobama što ih je

poslijepodne s toliko djetinje radosti uređivao za Neru.

W

Pustoš tih odaja dovede ga u očaj. Baci se na divan i zarine glavu u jastuke da ne vidi prazninu koja ga okružuje. U duši su mu uskrsnule slike nedavne prošlosti i zlobnu sudbinu prisilio da mu otvori vrata pred vjenčani oltar i ponovno je osjetio omanu Nerine blizine, draž njena cjelova, milotu njena pogleda i tajnoviti čar njena smiješka. A sad su mu je oduzeli i stvorili je zaprekom koja ga prisiljava da sustane u borbi i da se nijemo pokori.

Skočio je, osjećao je želju da razbija, lomi i mrvi. Onda ga zahvati bolna tjeskoba: što će biti s njom? Gdje je sada, što misli, kako se osjeća?

U zgradi je vladao mir. Njegovi su koraci odjekivali pustim sobama. Prišao je k otvorenom prozoru. Tamna noć pokrila je čitav grad.

Gdje god svjetluca po koja luč. Njemu se pričine kao svjećice na groblju...

Ljetno nebo osulo se zvijezdama. Zagledao se u njih. Nešto se zakrijesilo, svijetli iskričasti trak preletio je obzorjem i ugasnuo.

"I moja je sreća ovako planula i ovako brzo ugasnula! Hoće li se ikad vratiti? Nero, ljubavi moja, hoću li te ikad vidjeti?!"

Stisnuo je rukama prsi. U njima se nastanila olovna bol.