Za mog sina Lawrencea, con todo mi carino

„S obzirom na to da se nije udostojao ostaviti nikakvu poruku, oplakivali su ga sve dok, osam mjeseci poslije, nije stiglo njegovo prvo pismo iz Talcahuana." Joseph Conrad, Tajfun „Naša zadaća na ovome svijetu nije da uspijemo, već da nastavimo biti neuspješni, s osmijehom na licu." Robert Louis Stevenson, Sabrana djela, sv. 26, Razmišljanja i zapaţanja o ljudskom, ţivotu „Moţda se dokaz o tome koliko je pojam nacionalnosti varljiv nalazi u činjenici da ga moramo razumjeti prije no što ga budemo u stanju prepoznati kao takvog." Alberto Manguel, Povijest čitanja

PROLOG LA PLACE DE L'ETAPE, ORLEANS, 16. LIPNJA 1566. De Bale kimne i bourreau1 pokrene koloturni mehanizam. Chevalier de la Roche Allie bio je pod punim oklopom, tako da se naprava mučila i stenjala prije no što se zupčasti kotačić pokrenuo i Chevalier se počeo podizati sa zemlje. Bourreau je upozorio de Balea na naprezanje i njegove moguće posljedice, no grof o tome nije htio ni čuti. „Poznajem ovog čovjeka od djetinjstva, maitre. Njegova je obitelj među najdrevnijima u Francuskoj. Ako ţeli umrijeti u svom oklopu, ima na to pravo." Bourreau je znao da se nije pametno suprotstavljati - oni koji su se suprotstavljali de Baleu obično bi završili na spravi za mučenje ili bi bili opareni kipućom tekućinom. De Bale je uţivao povjerenje kralja i zaštitu Crkve. Drugim riječima, gad je bio nedodirljiv. Za jednog smrtnika, gotovo je postigao zemaljsko savršenstvo. De Bale pogleda prema gore. Budući da je njegov zločin bio veleizdaja, de la Roche Allie osuđen je na vješanje s visine od 15 metara. De Bale se zapitao hoće li čovjekovi vratni ligamenti izdrţati opterećenje uţeta i 45 kilograma čeličnih ploča kojima su ga njegovi paţevi obloţili prije pogubljenja. Događaj neće biti toliko spektakularan ako se čovjek

1 bourreau - krvnik (nap. prev.)

raspadne na dva dijela prije no što mu izvade utrobu i raščetvore ga. Je li de la Roche Allie imao na umu tu mogućnost kad je iznosio svoj zahtjev? Isplanirao cijelu stvar? De Bale je smatrao da nije. Ĉovjek je bio poštenjačina - pripadnik stare škole. „Dosegao je visinu od 15 metara, gospodine." „Spusti ga." De Bale je promatrao hrpu čelika koja se spuštala prema njemu, Ĉovjek je bio mrtav. To je bilo očito. Većina njegovih ţrtava u ovoj se fazi već bacakala i pokušavala osloboditi. Znali su što slijedi. „Chevalier je mrtav, gospodine. Što ţelite da učinim?" „Stišaj se za početak." De Bale pogleda prema svjetini. Ti ljudi ţele krv. Hugenotsku krv. Ako je ne dobiju, krenut će na njega i krvnika i rastrgati ih ud po ud. „Ipak mu izvadi utrobu." „Što ste rekli, gospodine?" „Ĉuo si me. Ipak mu razvući utrobu. I potrudi se da izgleda kao da se trza, čovječe. Zviţdi kroz nos ako treba. Govori iz trbuha. Napravi veliku predstavu s crijevima. Svjetina mora misliti da gleda čovjeka na mukama." Dvojica mladih paţeva krenu im ususret, da bi Chevalieru skinuli oklop. De Bale im rukom pokaţe da se vrate. „Maitre će to učiniti. Vratite se svojim kućama. Obojica. Obavili ste svoju duţnost prema gospodaru. Sada je naš." Paţevi se odmaknu, blijedi u licu. „Samo skinite oklop, maitre. Konji će učiniti ostalo."

Krvnik se baci na posao. „Spremni smo, gospodine." De Bale kimne i bourreau načini prvi rez. KUĆA MICHELA DE NOSTRADAMEA, SALON-DE-PROVENCE, 17. LIPNJA 1566. „De Bale stiţe, gospodaru." „Znam." „Kako moţete znati? To je nemoguće. Golub listonoša donio je vijest pred nepunih deset minuta." Starac slegne ramenima i namjesti svoju edemom nagrizenu nogu udobnije na klupici. „Gdje je on sada?" „U Orleansu. Stiţe za tri tjedna." „Za samo tri tjedna?" Sluga se primakne. Počne kršiti ruke u očaju. „Sto ćete učiniti, gospodaru? Corpus Maleficus ispituje sve one čija je obitelj nekoć bila ţidovske vjere. Marane. Obraćenike. Jednako tako i Cigane. Maure. Hugenote. Sve one koji po rođenju nisu katolici. Ĉak vas ni kraljica ne moţe zaštititi dok ste ovdje."

Starac prezirno odmahne rukom. „To više nije ni bitno. Bit ću mrtav prije no što čudovište stigne." „Ne, gospodaru. Zasigurno nećete." „A ti, Ficelle? Bi li volio hiti daleko odavde kada Corpus stigne?" „Ostat ću uz vas, gospodaru." Starac se nasmiješi. ,Više ćeš mi biti od pomoći ako učiniš kako ti kaţem. Pođi umjesto mene na putovanje. Na dugo putovanje prepuno zapreka. Hoćeš li učiniti kako ti kaţem?" Sluga spusti glavu. „Učinit ću što god zatraţite." Starac ga je nekoliko trenutaka promatrao kao da ga procjenjuje. „Ako ne uspiješ obaviti ovaj zadatak, Ficelle, posljedice će biti mnogo strašnije od bilo čega što de Bale - ili sam Đavao, kojem toliko gorljivo sluţi - moţe izvesti." Oklijevao je, ruke poloţene na groteskno otečenu nogu. „Imao sam viziju. Toliko jasnu da moje djelo kojem sam posvetio cijeli svoj ţivot stavlja u drugi plan. Odlučio sam ne objaviti pedeset i osam katrena zbog razloga koje ću zadrţati isključivo za sebe. Šest od tih katrena imaju tajnu svrhu - objasnit ću ti što s njima trebaš učiniti. Nitko te ne smije vidjeti. Nitko ne smije posumnjati. Preostala pedeset i dva katrena moraju biti sakrivena na određeno mjesto, za koje ćemo znati samo ti i ja. Zapečatio sam ih u ovoj bambusovoj cijevi." Starac posegne rukom pokraj svog stolca i izvuče zapečaćenu kapsulu. „Odloţit ćeš ovu kapsulu onamo kamo ti kaţem, i to točno na način koji sam odredio. Nećeš učiniti nikako drugačije. Slijedit ćeš moje upute u potpunosti. Je li to jasno?"

„Da, gospodaru." Starac se zavali u stolac, iscrpljen teţinom onoga što je htio prenijeti. „Kada se vratiš ovamo, nakon moje smrti, otići ćeš do mog prijatelja i upravitelja mog imanja, Palamčde Marca. Ispričat ćeš mu što sam ti naloţio da učiniš i potvrditi da si to uspješno obavio. On će ti tada dati novac. Toliko novca da ćete ti i tvoja obitelj biti osigurani još sljedećih nekoliko generacija. Razumiješ li me?" „Da, gospodaru." „Hoćeš li se pouzdati u moju prosudbu po tom pitanju i u potpunosti slijediti moje upute?" „Hoću." „Tada ćeš biti blagoslovljen, Ficelle. Od ljudi koje nikad nećeš upoznati i od povijesti koju ni ti ni ja ne moţemo ni izdaleka predvidjeti." „Ali vi znate što nam budućnost nosi, gospodaru. Vi ste najveći prorok svih vremena. Ĉak vas je i kraljica priznala. Cijela Francuska zna za vaš dar." „Ništa ja ne znam, Ficelle. Ja sam poput ove bambusove cijevi. Određen da prenosim vizije, ali ne i da ih razumijem. Mogu se samo moliti da nakon mene dolaze drugi, koji će se znati bolje nositi sa situacijom."

DIO PRVI

Q u a r t i e r S t - D e n i s , P a r i s , d a n a š n j i c a 1 De Bale zapravo nije uţivao u ubijanju. To ga je odavno prošlo. Promatrao je Ciganina gotovo milo, kao što netko promatra slučajna znanca kako izlazi iz aviona. Ĉovjek je, naravno, kasnio. Onaj tko bi ga samo pogledao odmah bi shvatio da mu taština izlazi iz svake pore. Brčine iz 1950-ih u stilu Zorroa. Sjajna koţnata jakna kupljena za pedeset eura na najpoznatijem europskom buvljaku. Grimizne prozirne čarape. Ţuta košulja s ukrasnim perjem i prevelikim šiljastim ovratnikom. Medaljon od

laţna zlata sa slikom svete Sare. Ĉovjek je bio kicoš bez ukusa - prepoznatljiv nekome svoje vrste kao pas drugom psu. „Imaš li kod sebe rukopis?" „Zar misliš da sam budala?" Pa, ne bih rekao, pomisli Bale. Budale su rijetko bojaţljive. Ovaj čovjek nosi svoju slabost kao ţig posred čela. Bale primijeti proširene zjenice. Sjaj znoja na lijepim, oštrim crtama lica. Lupkanje prstima po stolu. Tresenje nogom. Ovisnik o drogama, znači. Neobično za Ciganina. Mora da mu zato tako očajnički treba novac. „Jesi li Manuš ili Rom? Gitan, moţda?" „Što te briga?" „S obzirom na tvoje brkove, rekao bih da si Manuš. Moţda jedan od potomaka Djanga Reinhard ta?" „Ime mi je Samana. Babel Samana." „Tvoje cigansko ime?" „To je tajna." „Moje je ime Bale. Bez ikakvih tajni." Ciganinu prsti brţe zakucaju po stolu. Oči su mu sada bile posvuda - prelazile su preko drugih gostiju, pogledavale prema vratima, odmjeravale dimenzije stropa. „Koliko traţiš zu rukopis?" Bez okolišanju. Jedino se tako moglo s ovakvim čovjekom. Bale je promatrao kuko Ciganin jezikom vlaţi tanke, laţno muţevne usne. „Ţelim pola milijuna eura."

„Tako dakle." Bale osjeti da ga preplavljuje posvemašnja mirnoća. Dobro. Ciganin doista ima nešto za prodaju. Ipak nije blefirao. „Kad je tolika suma novca u pitanju, treba provjeriti rukopis prije kupnje. Potvrditi njegovu vjerodostojnost." „I zapamtiti ga! Da. Ĉuo sam sve o tome. Toliko znam. Jednom kad se sadrţaj dozna, rukopis je bezvrijedan. Njegova vrijednost leţi u njegovoj tajnosti." „Potpuno si u pravu. Drago mije da si zauzeo takvo stajalište." „Imam još jednog potencijalnog kupca. Nemoj misliti da si jedina riba u moru." Bale zaklopi oči. Ah, ipak će morati ubiti Ciganina. Mučiti ga i zatim ubiti. Bio je svjestan izdajničkog trzanja iznad njegova desnog oka. „Hoćemo li sada pogledati rukopis?" „Najprije ću razgovarati s drugim čovjekom. Moţda ćete čak licitirati i podići cijenu." Bale slegne ramenima. „Gdje se nalazite?" „Neću ti reći." „Kako onda ţeliš da ovo izvedemo?" „Ti ostani ovdje. Ja idem razgovarati s drugim čovjekom. Vidjeti misli li ozbiljno. Zatim se vraćam." „Ako ne misli ozbiljno? Cijena pada?" „Naravno da ne. Pola milijuna." „Onda ću ostati ovdje." „I bolje ti je."

Ciganin nesigurno ustane. Sada je već teško disao, a košulja mu je oko vrata i prsne kosti bila natopljena znojem. Kad se okrenuo, Bale primijeti otisak stolca na jeftinoj koţnatoj jakni. „Znat ću slijediš li me. Nemoj misliti da neću." Bale skine naočale i poloţi ih na stol. Pogleda prema gore, smješkajući se. Oduvijek je znao kako njegove neobične oči utječu na praznovjerne ljude. „Neću te slijediti." Ciganin razjapi usta od šoka. Zaprepašteno je buljio u Baleovo lice. Ĉovjek je imao ia chalou - vraţje oči. Babela je majka upozorila na takve ljude. Jednom kad ih pogledaš - jednom kad te fiksiraju svojim pogledom baziliska - osuđen si na propast. Negdje duboko u podsvijesti Babel Samana postajao je svjestan svoje pogreške - postajao je svjestan da je pogrešnom čovjeku dopustio da mu uđe u ţivot. „Ostat ćeš ovdje?"

„Bez brige. Ĉekat ću te,"

Babel počne trčati čim je izašao iz kafića. Izgubit će se u guţvi. Zaboraviti cijelu stvar. Što mu je bilo na pameti? Nije čak ni imao rukopis. Imao je samo nejasnu ideju o tome gdje se nalazi. Zašto su tri suđenice koje su kraj Babelova jastuka u djetinjstvu odlučivale o njegovoj sudbini odlučile da će njegova slabost biti baš droga? Zašto ne piće? Ili ţene? Sada ga je O Beng zaposjeo i poslao mu ovog baziliska kao kaznu.

Babel uspori trk. Ni traga gadju. Je li moguće da samo umišlja čovjekovu zlonamjernost i učinak onih uţasnih očiju? Moţda halucinira? Ne bi bilo prvj put da je poţivčanio zbog loše droge. Provjerio je vrijeme na parkingu. U redu. Drugi ga muškarac moţda još uvijek čeka. Moţda će mu on biti nešto naklonjeniji? S druge strane dvije su prostitutke počele ţustro raspravljati o svojim teritorijima. Bila je subota poslijepodne. Dan svodnika u St-Denisu. Babel ugleda svoj odraz u izlogu trgovine. Nesigurno se nasmiješi samome sebi. Kada bi nekako sklopio ovaj posao, moţda bi i sam mogao zaposliti nekoliko djevojaka. I nabaviti mercedes. Kupio bi mer-cedes krem boje s crvenim koţnatim sjedalima, drţačima za limenke i klima-uređajem. Išao bi i na manikuru u jednu od onih trgovina gdje vas plavokose payo" djevojke u bijelim pregačama čeznutljivo promatraju s druge strane stola. Chez Minette bio je udaljen samo dvije minute pješice. Ako ništa drugo, mogao bi se barem naviriti i provjeriti drugog muškarca. Iskamčiti polog - dokaz da je zainteresiran. Zatim bi se s gomilom novca i darova vratio u kamp i umilio se onoj vještici od svoje sestre.

2 Adam Sabir odavno je zaključio da ganja duhove. Samana je kasnio pedeset minuta. Jedino ga je fasciniranost otrcanim miljeom kafića sprečavala da ode. Dok je promatrao, barmen počne spuštati rolete na ulaznim vratima. _______________________ * gadjo - pogrdni naziv za osobu koja nije pripadnik ciganskog naroda (nap' prev.) ** payo - također naziv za osobu koja nije pripadnik ciganske rase (nap. prev.)

„Što se događa? Zatvarate?" „Zatvaranje? Ne. Zadrţavam goste u kafiću. Subota je. Svi svodnici vlakom dolaze u grad. Rade nered na ulicama. Prije tri tjedna razbili su mi prednja stakla. Ako ţelite otići, morate izaći na straţnja vrata." Sabir podigne obrvu. Tako znači. Ovo je definitivno bio sasvim novi način da se zadrţe uobičajene mušterije. Posegnuo je prema stolu i ispio treću šalicu kave. Mogao je točno osjetiti kako mu kofein ubrzava puls. Deset minuta. Dat će Samani još deset minuta. Tada će, iako je zapravo još bio na odmoru, otići u kino i pogledati Noć iguane Johna Hustona - provest će ostatak poslijepodneva s Avom Gardner i Deborah Kerr. Dodati

još jedno poglavlje svojoj neupitno neisplativoj knjizi o stotinu najboljih filmova svih vremena. „Une pression, s'il vous plait. Rien ne presse.2" Barmen rukom dade znak da ga je čuo i nastavi spuštati rolete. U zadnjem trenu ispod poluspuštenih roleta sklizne neka okretna figura te se uspravi koristeći se stolom kao osloncem. „Ho! Tu veux quoi, toi?*"" Babel odluči ignorirati barmena i unezvijereno se ogleda po prostoriji. Ispod jakne košulja mu je bila mokra, a znoj mu se slijevao s brade. Fanatično usmjeri svoju pozornost prema svakom od stolova, očiju zaslijepljenih blještavim svjetlom interijera. Sabir podigne primjerak svoje knjige o Nostradamusu, kako su se dogovorili, jasno pokazujući svoju fotografiju. Tako dakle. Ciganin je napokon stigao. Obavimo i to. „Ovdje sam, Monsieur Samana. Pridruţite mi se." Babel se spotakne preko stolca, ţureći se da stigne do Sabira. Povrati ravnoteţu, šepajući, lica okrenuta prema ulazu u kafić. Za sada je bio na sigurnom. Rolete su sada bile potpuno spuštene. Bio je izoliran od laţljivoga gadja luđačkog pogleda. Gadja koji mu se zakleo da ga neće slijediti. Gadja koji ga je zatim slijedio cijelim putem do Chezz Minettea, čak se i ne pokušavajući sakriti u guţvi. Babel je još uvijek imao šanse da se izvuče.

2 Točeno pivo, molim vas. Bez žurbe. (nap. prev.)

Sabir ustane, zbunjena izraza lica. „Što se događa? Izgledate kao da ste vidjeli duha." Sve divljaštvo koje je prepoznao u Ciganinovu pogledu pretvorilo se u praznu masku uţasa. «Vi ste pisac?" „Da. Vidite? To sam ju. Na straţnjim koricama knjige." Babel posegne prema susjednom stolu i zgrabi praznu pivsku bocu. Razbije je o stol između njih dvojice i zaroni rukom u krhotine stakla. Zatim zgrabi Sabirovu ruku svojom krvavom šapom. „Ţao mi je zbog ovoga." Prije no što je Sabir uspio reagirati, Ciganin mu gurne ruku u razbijeno staklo. „Kriste! Ti mali gade..." Sabir pokuša osloboditi ruku. Ciganin zgrabi Sabirovu ruku i pritisne je o svoju, dok god obje ruke nisu bile zdruţene u krvavu mrlju. Zatim Sabirovim krvavim dlanom udari svoje čelo, ostavljajući razmrljani otisak. „Sada slušaj! Slušaj me." Sabir istrgne svoju ruku iz Ciganinova stiska. Barmen se pojavi iz straţnjeg dijela kafića, vitlajući bilijarskim štapom. „Dvije riječi. Upamti ih. Samois. Chris." Babel se odmakne od barmena koji se pribliţavao, krvava dlana podignutog kao da ga blagoslivlja. „Samois. Chris. Jesi li upamtio?" Baci stolac na barmena, koristeći se guţvom kako bi se orijentirao prema straţnjem izlazu. „Samois. Chris." Uperi prst prema Sabiru, pogleda izbezumljena od straha. „Nemoj zaboraviti."

3 Babel je znao da trči da bi spasio ţivu glavu. Nikad ni u što nije bio toliko siguran. Nikad toliko potpuno. U ruci je osjećao divlji, pulsirajući bol. Pluća su mu gorjela i svaki ga je dah razdirao kao da je okovan čavlima. Bale ga je promatrao s pedeset metara udaljenosti. Imao je vremena. Ciganin nije imao kamo pobjeći. Nije se imao kome obratiti. Francuska policija odmah bi mu stavila luđačku košulju - nisu bili previše naklonjeni Ciganima u Parizu, posebice onima koji su bili prekriveni krvlju. Što se dogodilo u onom kafiću? S kime se sastao? U svakom slučaju, neće mu trebati dugo da to sazna. Gotovo istog trena ugleda bijeli peugeotov kombi. Vozač se kod perača prozora raspitivao za smjer, pri čemu je perač prozora pokazivao natrag prema St-Denisu i gestikulirao mu da ga baš i ne razumije. Bale gurne vozača u stranu i popne se u kabinu. Motor je još bio upaljen. Bale ubaci kombi u brzinu i nagazi na gas. I ne pogleda u straţnji retrovizor. Babel je izgubio gadja iz vida. Okrene se i pogleda iza sebe, trčeći unatrag. Prolaznici su ga izbjegavali, zgroţeni njegovim okrvavljenim licem i rukama. Babel se zaustavi. Stajao je na ulici, udišući zrak kao divljač stjerana u kut. Bijeli peugeotov kombi popne se na pločnik i odalami Babcla u desno bedro, lomeći mu kosti. Babel se odbije od poklopca automotora i cijelom teţinom padne na pločnik.

Gotovo istog trena osjeti da ga nešto podiţe - snaţne ruke na jakni i gornjem dijelu hlača. Vrata se otvore i osjeti da ga bacaju u kombi. Začuje uţasan, tanašan zvuk cviljenja i naknadno shvati da je on taj koji ga proizvodi. Pogleda prema gore upravo u trenutku kad se gadjova šaka spojila s njegovom bradom. 4 Babel se probudi sa strašnim bolom u nogama i ramenima. Podigne glavu da pogleda oko sebe, no ne ugleda ništa. Tek tada shvati da na očima ima povez i da je zavezan, uspravno, za neku vrstu metalnog okvira s kojeg visi prema naprijed, s nogama i rukama u obliku kriţa, tijela izvijena u polukrug, kao da izbacuje bokove tijekom nekakvog izrazito eksplicitnog plesa. Bio je gol. Bale još jednom povuče Babela za penis. „Tako. Jesam li napokon privukao tvoju pozornost? Dobro. Slušaj me, Samana. Moraš znati dvije stvari. Prvo. Definitivno ćeš umrijeti - ne moţeš me apsolutno nikako nagovoriti da se predomislim niti otkupiti svoj ţivot u zamjenu za informacije. Drugo. Način na koji ćeš umrijeti ovisi isključivo o tebi. Ako me udobrovoljiš, prerezat ću ti grkljan. Ništa nećeš osjetiti. Radim to tako da ćeš iskrvariti za manje od minute. Ako me naljutiš, naudit ću ti - mnogo više no što to sada radim. Da bih ti dokazao da te namjeravam ubiti - te da se ne moţeš izvući iz ove situacije - odrezat ću ti penis. Zatim ću ranu spaliti vrućim ţeljezom kako ne bi iskrvario prije vremena. „Nemoj! Nemoj to činiti! Reći ću ti sve što ţeliš znati. Sve."

Bale je stajao drţeći noţ na nategnutoj koţi Babelova spolovila. „Bilo što? Tvoj penis u zamjenu za informacije koje traţim?" Bale slegne ramenima. „Ne razumijem. Znaš da ga više nikad nećeš upotrebljavati. Jasno sam ti to dao do znanja. Zašto bi ga ţelio zadrţati? Nemoj mi reći da još uvijek ţiviš u zabludi da postoji nada?" Nit sline spusti se iz kutu Babelovih usana. „Što ţeliš da ti kaţem?" „Kao prvo, ime kafića." „Chez Minette." „U redu. To je točno. Vidio sam te da ondje ulaziš. S kime si se sastao?" „S Amerikancem. Piscem. Adamom Sabirom." „Zašto?" „Da bih mu prodao rukopis. Ţelio sam novac." „Jesi li mu pokazao rukopis? " Babel se histerično nasmije. „I nemam ga. Nikad ga nisam vidio. Ne znam čak ni postoji li." „Ajme meni." Bale ispusti Babelov penis i počne ga gladiti po licu. „Zgodan si muškarac. Ţene te vole. Ĉovjekova najveća slabost uvijek leţi u njegovoj taštini." Bale oštricom svog noţa razreţe Babelov desni obraz. ,yiše nisi tako zgodan. S jedne strane još uvijek moţeš proći. S druge strane - Armagedon. Gle. Mogu prstom proći ravno kroz tu rupu." Babel počne vrištati.

„Prestani. Ili ću ti razrezati i drugu stranu." Babel prestane vrištati. Zrak zatreperi kroz posjekotine na njegovu obrazu. „Reklamirao si rukopis. Odgovorilo je dvoje zainteresiranih. Ja sam jedan od njih. Sabir je drugi. Sto si nam namjeravao prodati za pola milijuna eura? Maglu?" „Lagao sam. Znam gdje se nalazi. Odvest ću te tamo." „A gdje je to?" „Zapisano je." „Izrecitiraj mi." Babel odmahne glavom. „Ne mogu." „Okreni drugi obraz." „Ne! Ne! Ne mogu. Ne znam čitati..." „Kako onda znaš da je zapisano?"« „Zato što su mi tako rekli." „Tko ima taj zapis? Gdje se moţe nabaviti?" Bale nagne glavu ustranu. „Skriva li ga član tvoje obitelji? Ili netko drugi?" Nastane tišina. „Da. To sam i mislio. Vidim ti na licu. To je član tvoje obitelji, zar ne? Ţelim znati tko je to. I gdje je." Bale zgrabi Babelov penis. „Reci mi ime." Babel spusti glavu. Krv i slina počnu kapati iz rupe koju je načinio Baleov noţ. Što je to učinio? Što je to izlanuo zbog straha i izbezu- mljenosti? Suda će gadjo pronaći Yolu. I nju će mučiti.

Njegovi mrtvi roditelji proklet će ga što nije zaštitio sestru, Ime će mu postati nečisto - mahrime. Bit će pokopan u neoznačenu grobu. A sve samo zbog toga što mu je taština bila snaţnija nego strah od smrti. Je li Sabir razumio one dvije riječi koje mu je rekao u kafiću? Hoće li se njegovi instinkti u vezi s tim muškarcem pokazati točnima? Babel je znao da je došao do kraja puta. Ţivot proveden u gradnji iluzija podrazumijevao je da i predobro poznaje svoje slabosti. U sljedećih trideset sekundi i njegova će duša biti izručena paklu. Ima samo jednu šansu da učini ono što namjerava. Samo jednu šansu. Koristeći se punom teţinom svoje glave koja je visjela, Babel zabaci bradu ulijevo, koliko je god mogao, a zatim je naglo polukruţno zabaci prema dolje i udesno. Bale nesvjesno zakorakne unatrag. Zatim posegne rukom i punom šakom zgrabi Ciganina za kosu. Glava je labavo visjela, kao da je iskočila iz leţišta. „Ma ne." Bale pusti da glava padne prema naprijed. „Nemoguće." Bale se odmakne nekoliko koraka nakratko proučavajući truplo, a zatim se ponovno primakne. Nagne se prema naprijed i noţem izreţe Ciganinovo uho. Zatim mu makne povez s očiju i podigne kapke. Oči su mu bile mrtve - bez ikakvih znakova ţivota. Bale obriše noţ u povez i negodujući ode.

5 Načelnik Joris Caique iz francuske policije provuče nezapaljenu cigaretu ispod nosa, a zatim je nevoljko vrati u tabakeru i spremi u dţep sakoa. „Ovo je truplo barem svjeţe. Ĉudim se da krv još ne kapa iz uha." Caique utisne palac u Babelova prsa, makne ga i zatim se nagne da vidi ima li kakvih promjena boje. „Gotovo da i nema blijedo- ţute boje. Ovaj je muškarac mrtav tek jedan sat. Kako smo tako brzo došli do njega, Macron?" „Ukradeni kombi, gospodine. Parkiran je vani. Vlasnik kombija prijavio je krađu, a policajac u patroli naletio je na njega četrdeset minuta poslije. Da je barem sve ulične zločine tako lako otkriti." Caique skine zaštitne rukavice. „Ne razumijem. Ubojica otme Ciganina na ulici, pred hrpom svjedoka, i još k tome u ukradenu kombiju. Zatim se doveze ovamo, pričvrsti Ciganina za okvir kreveta koji je prije toga prigodno zabio čavlima na zid, malo ga muči, slomi mu vrat i zatim kombi ostavi parkiran na ulici poput putokaza. Ima li to tebi ikakva smisla?" „Imamo i dva uzorka krvi koji se ne podudaraju." „Kako to misliš?" „Ovdje, Na ţrtvinoj ruci. Ove porezotine starije su od ostalih rana, a neidentificirana krv pomiješana je s krvlju ţrtve. Jasno se vidi na spektrometru."

„Ah. Znači, budući da nije bio zadovoljan samo s kombijem kao putokazom, ubojica nam ostavlja i putokaz u obliku krvi." Caique slegne ramenima. „Taj je čovjek ili imbecil ili genijalac." 6 Ljekarnica završi s prematanjem Sabirove ruke. „Mora da je bila riječ o jeftinom staklu - imate sreće što ne trebate šavove. Da niste slučajno pijanist?" „Ne. Pisac." „Aha. Znači, bez nekih određenih vještina." Sabir prasne u smijeh. „Moglo bi se to i tako reći. Napisao sam jednu knjigu o Nostradamusu. Trenutačno pišem kritike filmova za lanac regionalnih novina. No, to je otprilike to. Suma sumarum promašena ţivota." Ljekarnica brzo primakne ruku ustima. „Strašno mi je ţao. Nisam tako mislila. Naravno da pisci posjeduju vještinu. Mislila sam na digitalne vještine. One u kojima osoba treba koristiti prste." „U redu je." Sabir ustane i paţljivo navuče jaknu. Mi piskarala navikli smo na uvrede. Uvjerljivo smo na dnu hijerarhije. Naravno, osim ako ne napišemo bestseler ili uspijemo postati slavni, kada kao čarolijom dospijemo na vrh. Ako, pak, ne uspijemo odrţati tempo, opet padnemo na dno. Uzbudljiva je to profesija, zar ne?" Zamaskirao je svoju ogorčenost širokim osmijehom. „Koliko vam dugujem?" „Pedeset eura. Naravno, ako ste sigurni da si to moţete priuštiti."

„Ah. Touchel" Sabir izvadi novčanik i prekopa ga u potrazi za novčanicama. Dio njega je još uvijek pokušavao shvatiti Ciganinove postupke. Zašto bi netko napao potpuna stranca? I to onog za kojeg se nadao da će od njega kupiti nešto vrijedno? To nije imalo apsolutno nikakva smisla. No, nešto ga je ipak sprečavalo da ode na policiju, unatoč tome što su ga nagovarali barmen i tri-četiri mušterije koje su svjedočile napadu. Bilo je tu nešto više u cijeloj priči. I tko ili što su bili Samois i Chris? Dao je ljekarnici njezin novac, „Znači li vam išta riječ Samois?" „Samois?" Ljekarnica odmahne glavom. „Mislite, osim naziva mjesta?" „Mjesta? Kojeg mjesta?" „Samois-sur-Seine. Nalazi se otprilike šezdeset kilometara jugoistočno odavde. Točno iznad Fontainebleaua. Svi ljubitelji jazza znaju za njega. Cigani tamo svakog ljeta odrţavaju festival u čast Djangu Reinhardtu. Znate, gitarist Manuš." „Manuš?" „To je cigansko pleme. Povezano sa Sintima. Potječu iz Njemačke i sjeverne Francuske. Svi to znaju." Sabir odglumi naklon. „Ali zaboravljate, Madame. Ja nisam svatko. Ja sam samo pisac."

7 Bale nije volio barmene. Bila je to odvratna vrsta ljudi, oni koji ţive od tuđe slabosti. Ipak, u svrhu prikupljanja informacija bio je spreman progledati mu kroz prste. Spremio je ukradene identifikacijske isprave natrag u dţep. „Kaţete da ga je Ciganin napao staklenom čašom?" „Da. Nikad nisam vidio nešto slično. Jednostavno je ušao, okupan znojem, i krenuo ravno prema Amerikancu. Razbio je čašu i gurnuo ruku u krhotine." „Amerikančevu ruku?" „Ne. To i jest ono čudno. Ciganin je gurnuo vlastitu ruku u krhotine. Tek je zatim napao Amerikanca." „Ĉašom?" „Ne, ne. Zgrabio je Amerikančevu ruku i s njom napravio isto što i sa svojom. Zatim je Amerikančevu ruku pritisnuo na svoje čelo. Krvi je bilo posvuda." „I to je sve? " „Da." „Nije ništa rekao?" „Pa, vikao je cijelo vrijeme. 'Upamti ove riječi. Upamti ih.'" „Koje riječi?" „E, sad ste me našli. Zvučalo je kao Sam, moi, et Chris. Moţda su braća?" Bale suspregne pobjednički osmijeh. Mudro kimne. „Da. Braća."

8 Barmen melodramatično podigne ruke u zrak. „Ali maloprije sam razgovarao s jednim od vaših policijskih sluţbenika. Rekao sam mu sve što znam. Ţelite li vi da vam i pelene mijenjam?" „A kako je taj policijski sluţbenik izgledao? " „Isto kao i svi ostali." Barmen slegne ramenima. „Ma znate." Načelnik Caique preko ramena baci pogled na poručnika Macrona. „Poput njega?" „Ne, nikako poput njega." „Onda poput mene?" „Ne. Ne poput vas." Caique uzdahne. „Poput Georgea Clooneyja, Woodyja Allena? Johhnyja Hallydaya? Ili je moţda nosio periku?" „Ne, ne. Nije nosio periku." „Što ste još rekli tom nevidljivom čovjeku?" „Ĉujte, nema potrebe da budete sarkastični. Obavljam svoju građansku duţnost. Pokušao sam zaštititi Amerikanca..." „Ĉime?" „Pa... Bilijarskim štapom."

„A gdje drţite to strašno oruţje?" „Gdje ga drţim? Sto mislite gdje ga drţim? Iza šanka, naravno. Ovo je nesigurna četvrt." „Pokaţite mi." „Ĉujte. Nisam njime nikoga udario. Samo sam zamahnuo prema Ciganinu." „Je li Ciganin uzvratio?" „Ah. Merde*." Barmen otvori kutiju cigareta šiljkom za led. „Pretpostavljam da ćete me još optuţiti i za pušenje na javnome mjestu? Mislim, stvarno..." Otpuhne oblak dima preko šanka. Caique se posluţi jednom od barmenovih cigareta, lupne njome nekoliko puta po poleđini kutije i provuče je senzualno ispod nosa. „Zar nećete zapaliti?" „Ne." „Putain**. Nemojte mi reći da ste prestali pušiti?" „Imam problema sa srcem. Svaka cigareta uzima mi jedan dan ţivota." ___________________ merde - sranje (nap. prev.) putain - dovraga (nap. prev.)

„Ipak, vrijedno je toga," Caique uzdahne, „Imate pravo. Dajte mi upaljač." Barmen ponudi Calqueu ţar sa svoje cigarete. „Ĉujte. Sjetio sam se nečega. O vašem sluţbeniku." „Ĉega ste se sjetili?" „Bilo je nešto čudno u vezi s njim. Vrlo čudno." „Što to?" „Pa, nećete mi vjerovati kad vam kaţem." Caique podigne obrvu. „Iskušajte me." Barmen slegne ramenima. „Nije imao bjeloočnice." 9 „Ĉovjekovo je ime Sabir. S. A. B. I. R. Adam Sabir. Amerikanac. To su sve informacije s kojima trenutačno raspolaţem. Potraţite ga u računalu. To bi trebalo biti dovoljno. Vjerujte mi." Achor Bale odloţi telefon. Dopustio si je kratak smiješak. To će biti dovoljno da se riješi Sabira. Dok francuska policija završi s ispitivanjem, on će već biti daleko. Kaos je uvijek dobro rješenje. Kaos i anarhija. Zakuhaj to dvoje i prisilio si sluţbene snage zakona i rada na uzmak. Policija i javni sluţbenici istrenirani su da razmišljaju linearno - unutar pravila i propisa. U računalnoj terminologiji hiper je suprotno od linearnog. E, pa, Bale se ponosio svojom sposobnošću da razmišlja na hiper način - skakućući kamo god zaţeli. Radio je što god poţeli i kada god to poţeli.

Posegne za kartom Francuske i uredno je raširi na stolu ispred sebe. 10 Adam Sabir prvi je put doznao da ga traţi francuska policija kad je uključio televizor u svom unajmljenom stanu u Ulici St-Louis i ugledao vlastito lice u punoj veličini kako ga promatra s ekrana. Kao pisac i povremeni novinar, Sabir je morao biti u tijeku s vijestima. Bilo je to vrelo ideja za priču. Stanje u svijetu odraţavalo se na njegovo potencijalno trţište, pa ga je stoga i zanimalo. Tijekom posljednjih nekoliko godina navikao se na poprilično ugodan ţivotni standard, zahvaljujući svojoj knjizi Nostradamusov privatni život, koja je vrlo brzo poslala bestseler. Originalna sadrţaja gotovo da i nije bilo - ali naslov je bio genijalan potez. Suda mu je očajnički trebao nastavak jer će se u suprotnom priljev novca zaustaviti, luksuzni način ţivota prestati, a njegovi će oboţavatelji nestati. Iako je Samanin oglas u onim besplatnim novinama otprije dva dana privukao njegovu paţnju, s obzirom na to da je bio toliko nesuvisao i potpuno neočekivan: Trebam novac. Imam nešto za prodaju. Notre Dameovi [sic] izgubljeni stihovi. Zapisani. Prodajem za gotovinu onome tko najviše ponudi. Autentično.

Sabir je prasnuo u smijeh kad je prvi put vidio oglas - bilo je i preočito da ga je diktirala nepismena osoba. No, kako bi nepismena osoba mogla znati za Nostradamusove izgubljene katrene? Opće je poznato da je prorok iz 16. stoljeća napisao na kartice I 000 stihova u obliku katrena, objavljenih za njegova ţivota, koji s gotovo nadnaravnom točnošću predviđaju buduće svjetske događaje. Međutim, manje je poznata činjenica da je pedeset i osam katrena zadrţano u zadnji tren, da nikada ne ugleda svjetlo dana. Kada bi netko pronašao te stihove, istog bi trena postao milijunaš - potencijalne sume od prodaje bile su vrtoglave. Sabir je znao da će njegov izdavač spremno uplatiti bilo koju svotu potrebnu da se osigura takva prodaja. Već i sama priča o pronalasku donijela bi stotine tisuća dolara u prihodima od novina, te bi zagarantirala naslovnice diljem svijeta. A što sve ljudi ne bi dali, u ovim nesigurnim vremenima, da pročitaju stihove i shvate njihov smisao? Bilo je tu materijala za razmišljanje. Sve do današnjih događaja Sabir je sretno maštao o tome da će rukopis njegove nove knjige, baš kao i knjige iz serije Harry Potter, biti zaključan u knjiţevnom ekvivalentu vojne utvrde prije no što bude otkriven nestrpljivim hordama oboţavatelja na dan objavljivanja. Već je stigao u Pariz. Što ga košta provjeriti ima li nešto iza cijele priče? Što ima izgubiti?

Nakon brutalna mučenja i ubojstva nepoznata muškarca, policija traţi američkog pisca Adama Sabira da ga podvrgne ispitivanju u vezi sa zločinom. Vjeruje se da je Sabir u posjetu Parizu, no civili mu nikako ne bi trebali prilaziti jer bi mogao biti opasan. Priroda zločinu toliko je ozbiljnu da je francuska policija kao prioritet Istaknula identifikaciju ubojice, za kojeg se snaţno vjeruje da bi mogao ponovno napusti. „O, Boţe." Sabir je stajao nasred dnevne sobe i buljio u televizor kao da bi se sprava iznenada mogla osloboditi i početi gmizati po podu u njegovu pravcu. Njegova stara fotografija zauzimala je cijelu širinu ekrana, naglašavajući svaku crtu njegova lica do te mjere da je i on gotovo povjerovao da prikazuje traţenog kriminalca. Uslijedila je posmrtna fotografija Samane s natpisom „Poznajete li ovog čovjeka", razderana obraza i uha, kao da njezin vlasnik čeka sud milijuna voajera koji sjede pred svojim TV prijamnicima i osjećaju prolazno olakšanje jer je netko drugi, a ne oni, prikazan na ekranu. „To nije moguće. Prekriven je mojom krvlju." Sabir sjedne u naslonjač, otvorenih usta, dok je pulsiranje u njegovoj ruci jezivo odraţavalo pulsiranje elektroničke glazbe koja je još uvijek pratila odjavnu špicu večernjih vijesti.

11 Trebalo mu je deset kaotičnih minuta da skupi sve svoje stvari - putovnicu, novac, planove gradova, odjeću i kreditne kartice. U zadnji čas pročeprka po stolu, u slučaju da se ondje nalazi nešto što bi mu moglo biti od koristi. Boravio je u stanu svog engleskog agenta, Johna Tonea, koji je bio na godišnjem odmoru na Karibima. Automobil je također pripadao agentu, što znači da ga se nije moglo identificirati - upravo ta anonimnost mogla bi biti dovoljna da barem pobjegne iz Pariza. Da dobije na vremenu da smisli što i kako dalje. Na brzinu strpa u dţep staru britansku vozačku dozvolu pod Toneovim imenom i nekoliko eura koje je pronašao u praznoj kutiji filma za fotoaparat. Vozačka dozvola bez fotografije. To bi moglo biti korisno. Uzme i račun za struju i dokumentaciju o automobilu. Ako ga policija uhvati, jednostavno će se praviti blesav - krenuo je na istraţivačko putovanje u St-Remy-de-Provence, Nostradamusov rodni kraj. Nije slušao radio niti je gledao TV - nije imao pojma da policija upravo njega traţi. Uz malo sreće mogao bi stići do švicarske granice - nekako se probiti na drugu stranu. Nisu uvijek provjeravali putovnice. Osim toga, Švicarska je još uvijek izvan Europske Unije, Kada bi se uspio probiti do američke ambasade u Bernu, bio bi na sigurnom. Ako bi ga Švicarska nekome izručila, bio bi to SAD, a ne Pariz.

Naime, Sabir je od nekih svojih kolega novinara čuo priče o francuskoj policiji. Jednom kad vas se dočepaju, gotovi ste. Moguće je da će proći mjeseci, ili čak godine, prije no što se vaš slučaj probije kroz birokratsku noćnu moru francuskog pravosudnog sustava. Zaustavi se kod prvog bankomata na koji je naišao i ostavi motor automobila upaljen. Jednostavno će morati riskirati i nabaviti nešto gotovine. Gurne prvu karticu u otvor i počne se moliti. Zasad je dobro. Pokušat će podići tisuću eura. Pa će, ako ga druga kartica iznevjeri, barem moći platiti cestarinu novcem kojem je nemoguće ući u trag, i nabaviti si nešto za jelo. S druge strane ulice promatrao ga je mladić s kapuljačom. Isuse Kriste. Ovo definitivno nije dobro vrijeme da bude opljačkan. Pogotovo zato što je motor potpuno novog audijevog karavana ostavio upaljen, a ključevi su ostali u automobilu. Spremi gotovinu u dţep i isproba drugu karticu. Mladić mu se sada pribliţavao, ogledavajući se oko sebe onako kako to već mladi kriminalci rade. Pedeset metara. Trideset. Sabir ukuca brojke. Bankomat proguta karticu. Sabir jurne natrag prema automobilu. Mladić počne trčati, i sada je bio udaljen otprilike pedeset metara. Sabir se baci u automobil i tek se tada sjeti da je proizveden u Velikoj Britaniji, što znači da mu je upravljač postavljen s desne strane. Prebaci se preko središnje pregrade i potrati tri dragocjene sekunde traţeći nepoznati sustav središnjeg zaključavanja. Mladić je već stavio ruku na vrata.

Sabir prebaci automatski mjenjač u rikverc i automobil zatetura unatrag, privremeno izbacivši tinejdţera iz ravnoteţe. Sabir nastavi voziti ulicom unatrag, s jednim stopalom skvrčenim iza sebe na suvozačkom sjedalu, a slobodnom rukom grčevito drţeći upravljač. Ironično, shvatio je da ne razmišlja o pljačkašu - prvom na kojeg je ikad naletio - već o tome da će, zahvaljujući njegovoj bankovnoj kartici koju je prisilno morao ostaviti, policija sada imati otiske njegovih prstiju i točnu lokaciju na kojoj se nalazio u 22.42 jedne vedre i zvijezdama obasjane subotnje večeri u centru Pariza. 1 2 Dvadeset minuta nakon izlaska iz Pariza i pet minuta prije kriţanja kod autoceste Evry, Sabirovu paţnju privuče tabla na kojoj je pisalo - trideset kilometara do Fontainebleaua. A Fontainebleau se nalazio samo deset kilometara nizvodno od Samoisa. Tako mu je rekla ljekarnica. Ĉak su imali i kratku raspravu o Henriju II., Katarini de Medici i Napoleonu, koji se, navodno, na tom mjestu oprostio sa svojom Starom straţom prije izgnanstva na Elbu. Bolje da zaboravi autocestu i krene prema Samoisu. Nisu li na autocestama imali uređaje za identifikaciju registarskih pločica? Nije li za to negdje čuo? Što ako su ga već povezali s Toneovim stanom? Neće im dugo trebati da ga poveţu i s Toneovim audijem. A tada će ga ščepati.

Kada bi barem uspio dobiti katrene od tog Chrisa, tada bi mogao objasniti policiji da je doista dobronamjeran pisac, a ne neki psihopat na krvoločnom pohodu. I zašto bi uopće Ciganinova smrt imala bilo kakve veze sa stihovima? Ti ljudi oduvijek ulaze u razmirice, zar ne? Vjerojatno je samo bila riječ o svađi oko novca ili ţena, a on, Sabir, slučajno je naletio u pogrešnu trenutku. Kada se tako promotri, cijela situacija izgleda mnogo bezazlenije. U svakom slučaju, ima alibi. Ljekarnica ga je zasigurno upamtila. Rekao joj je sve o tome kako se Ciganin ponašao. Uopće nije bilo logično da je mučio i ubio Ciganina s tako razderanom rukom. Policija će to shvatiti, zar ne? Ili će pomisliti da je slijedio Ciganina i osvetio mu se nakon barske tučnjave? Sabir odmahne glavom. Jedno je sigurno. Potreban mu je odmor. Ako ovako nastavi, počet će halucinirati. Tjerajući se da prestane razmišljati i počne djelovati, Sabir oštro zaokrene automobil na drugu stranu ceste i spusti se niz šumski puteljak samo dva kilometra prije sela Samois. 13 „Pobjegao nam je." „Kako to mislite? Kako znate?" Caique podigne obrvu. Macron je zasigurno napredovao - u to nije bilo sumnje. Ali mašta? Ipak, što čovjek moţe očekivati od dva metra visoka Marseljeza? „Provjerili smo sve hotele, gostinjske kuće i agencije za iznajmljivanje nekretnini. Kada je stigao ovamo,

nije imao razloga kriti svoje ime, Nije znao da će ubiti Ciganina. Imaj na umu du je to Amerikanac čiju je majka bila Francuskinja. Savršeno govori naš jezik. Budalu barem tako tvrdi na svojoj internetskoj stranici. Ili se skriva u prijateljevoj kući ili je pobjegao. Ja smatram da je pobjegao. Koliko ja znam, rijetko je koji prijatelj spreman pruţiti sklonište mučitelju." „A muškarac koji nam je dojavio njegovo ime?" „Pronađimo Sabira i pronaći ćemo i njega." „Znači, stavit ćemo Samois pod prismotru? Potraţiti tog Chrisa?" Caique se nasmiješi. „Tako je." 14 Prvo što je Sabir ugledao bio je usamljeni, izgubljeni lovački pas kako prelazi jahaći šumski put. Ispod njega, ispresijecana drvećem, rijeka Siene blistala je na ranojutarnjem suncu. Izađe iz automobila i protegne noge. Pet sati sna. Nije loše, s obzirom na okolnosti. Sinoć je bio nervozan i na rubu ţivaca. Sada je smireniji - manje je paničario zbog neugodne situacije u kojoj se našao. Pametno je postupio skrenuvši prema Samoisu, a još pametnije što je stao u šumi da odspava. Moţda ga francuska policija ipak neće tako brzo uhvatiti? Kako god. Nije dobro nepotrebno riskirati. Pedeset metara niz puteljak, otvorenih prozora na automobilu, osjeti miris dima i oštar miris prţene svinjske masti. Isprva padne u napast da to ignorira i nastavi svojim

putem, no glad je bila jača. Što god se dogodilo, mora jesti. A zašto ne ovdje? Nema kamera. Nema policajaca. U trenu samoga sebe uvjeri da bi bilo savršeno logično pokušati kupiti doručak direktno od osobe koja kuha. Tajanstveni kamperi moţda bi ga čak mogli uputiti kako doći do Chrisa. Sabir izađe iz automobila i pješice presječe kroz šumu, ravnajući se po njuhu. Osjeti kako mu se ţeludac širi prema mirisu slanine. Bilo bi glupo pomisliti da bjeţi od policije. Moţda ovi ljudi, s obzirom na to da su kamperi, nemaju pristup televiziji ili novinama? Sabir je neko vrijeme stajao na rubu čistine i promatrao. Bio je to ciganski kamp. U redu. Zapravo je imao sreće što je na njih naletio. Trebalo mu je biti jasno da nitko tko je pri zdravoj pameti neće kampirati u sjevernoj vlastelinskoj šumi početkom svibnja, Kolovoz je bio mjesec za kampiranje - u bilo koje drugo doba, ako ste Francuz, odsjest ćete u hotelu sa svojom obitelji i objedovati u komforu. Jedna od ţena ga ugleda i pozove svog muţa. Ĉopor djece potrči prema njemu, a zatim se svi zajedno zaustave. Druga dva muškarca prekinu ono što su radili i zapute se u njegovu pravcu. Sabir podigne ruku u znak pozdrava. Odjednom ga netko odostraga povuče za ruku i presavine je iza njegova vrata. Osjeti da pada na koljena. Prije no što će izgubiti svijest, ugleda televizijsku antenu na jednoj od kamp-kućica.

15 „Ti to učini, Yola. To je tvoje pravo." Ţena je stajala ispred njega. Stariji muškarac stavi joj noţ u ruku i gurne je prema naprijed. Sabir pokuša nešto reći, no tada shvati da su mu usta prekrivena ljepljivom vrpcom. „Tako je. Odreţi mu jaja." „Ne. Najprije mu iskopaj oči." 1 Skupina starijih ţena ohrabrivala ju je sa svojih pozicija ispred ulaza u kamp-kućicu. Sabir se ogleda oko sebe. Osim ţene koja je drţala noţ, bio je u potpunosti okruţen muškarcima. Pokuša pomaknuti ruke, no bile su čvrsto zavezane iza leđa. Gleţnjevi su mu bili vezani jedan za drugi, a između koljena stavljen mu je ukrasni jastučić. Jedan od muškaraca prevrne ga i grubo mu skine hlače preko bokova. „Eto. Sada moţeš vidjeti metu." „Gurni mu to u guzicu kad si već tamo." Stare ţene počnu se gurati naprijed kako bi imale bolji pogled. Sabir počne mahati glavom u uzaludnu pokušaju da skine traku s usta. Ţena se počne primicati, s noţem ispruţenim ispred sebe. „Hajde. Učini to. Sjeti se što je učinio Babelu." Sabir počne zapomagati iz nutrine začepljenih usta. Svom snagom fiksira oči na ţenu, kao da će je tako snagom volje natjerati da ne učini ono što namjerava.

Drugi muškarac zgrabi Sabirovu mošnju i potegne je od tijela, ostavivši tako samo tanku membranu koţe koju treba prerezati. Jedan jedini potez noţem bio bi dovoljan. Sabir je promatrao ţenu. Instinkt mu je govorio du mu je ona jedina šansa. Ako mu koncentraciji popusti i pogleda u stranu, znao je da je tada gotov. Iako nije u potpunosti shvaćao vlastitu motivaciju, namigne joj. Namigivanje je udari poput šamara. Ona posegne prema naprijed i strgne ljepljivu traku sa Sabirovih usta. „Zašto si to učinio? Zašto si osakatio mog brata? Što ti je zgriješio?" Sabir uvuče ogromnu količinu zraka kroz natečena usta. „Chris. Chris. Rekao mi je da potraţim Chrisa." Ţena zakorakne unatrag. Muškarac koji je drţao Sabirove testise ispusti ih i nagne se nad njega, glave nagnute na jednu stranu, poput lovačkog psa. „Što si to rekao?" „Tvoj je brat razbio staklenu čašu. Gurnuo je ruku u staklo. Zatim je isto učinio s mojom rukom. Zatim je pomiješao svoju i moju krv i ostavio otisak moje ruke na svome čelu. Nakon toga mi je rekao da odem u Samois i potraţim Chrisa. Ja nisam taj koji ga je ubio. No sada shvaćam da ga je netko slijedio. Molim vas, vjerujte mi. Zašto bih inače dolazio ovamo?" „Ali policija. Traţe te. Vidjeli smo na televiziji. Prepoznali smo ti lice." „Moja krv bila je na njegovoj ruci."

Muškarac gurne Sabira postrance. Na trenutak je Sabir bio uvjeren da će mu prerezati grkljan. Zatim osjeti da mu skidaju zavoje s ruke - provjeravaju posjekotine. Začuje da međusobno razgovaraju na jeziku koji ne razumije. „Ustani. Obuci hlače." Sada su rezali uţad iza njegovih leđa. Jedan od muškaraca ga gurne. „Reci mi. Tko je Chris?" Sabir slegne ramenima. „Jedan od vas, pretpostavljam." Neki se od starijih muškaraca nasmiju. Muškarac s noţem namigne mu, nesvjesno asocirajući na namigivanje koje je spasilo Sabirove testise samo dvije minute prije. „Ne brini se. Uskoro ćeš ga upoznati. Sa svojim jajima ili bez njih. Izbor leţi na tebi." Ako ništa drugo, barem me hrane, pomisli Sabir. Teţe je ubiti čovjeka s kojim lomiš kruh. Zasigurno. Pojede zadnju ţlicu gulaša i zatim zavezanim rukama posegne za kavom. „Meso je bilo izvrsno." Starica kimne. Obriše ruke o svoje debele suknje, no Sabir primijeti da nije ništa jela. „Ĉ isto, da. Vrlo čisto." „Ĉisto?" „Hrbat. Jeţevi su najčišće ţivotinje. Nisu muhrimi. Nisu kao,,," Pljune preko ramena. „Psi."

„Aha. Jedete pse?" Sabira je već mučila i pomisao na jeţeve. Osjeti da mu se diţe ţeludac. „Ne. Ne." Ţena se grohotom nasmije. „Psi. Ha-ha!" Obrati se jednoj od prijateljica. „Eh. Gadjo misli da jedemo pse." Muškarac dotrči na čistinu. Djeca ga odmah okruţe. Porazgovara s nekoliko njih i zatim odjuri upozoriti ostatak tabora. Sabir je pozorno promatrao kako kutije i drugi predmeti brzo nestaju ispod i unutar kamp-kućica. Dvojica muškaraca prestanu raditi ono što su radili i krenu prema njemu. „Što je bilo? Što se događa?" Podignu ga i odnesu, izvrnutih nogu, prema drvenoj kutiji. „Isuse Kriste. Nećete me valjda staviti unutra? Klaustrofobičan sam. Najozbiljnije. Kunem se. Ne podnosim skučene prostore. Molim vas. Stavite me u jednu od kamp-kućica." Muškarci ga spuste u drvenu kutiju. Jedan od njih izvadi prljavi rupčić iz dţepa i gurne ga Sabiru u usta. Zatim mu poloţe glavu u unutrašnjost kutije i uz tresak zatvore poklopac. 17 Načelnik Caique promatrao je šaroliku skupinu ispred sebe. Imat će problema s tom ruljom. Jednostavno je to znao. Duboko u ţelucu. Cigani se uvijek ograde kad

razgovaraju s policijom - čak i kada je jedan od njih ţrtva zločina, kao što je sada slučaj. Ipak, uporno ţele uzeti zakon u svoje ruke. Kimne Macronu. Macron podigne Sabirovu fotografiju. „Je li netko od vas vidio ovog čovjeka?" Ništa. Ĉak ni znak prepoznavanja. „Zna li itko od vas tko je ovaj čovjek?" „Ubojica." Caique zaklopi oči. Odlično. Barem mu se netko obratio. „Ne nuţno. Što više otkrivamo, sve se više čini da je u ovaj zločin upleten još netko. Netko koga još nismo uspjeli identificirati." „Kad ćete nam predati tijelo moga brata da bismo ga mogli pokopati?" Muškarci se razmaknu, da propuste mladu ţenu - ona se probije kroz zbijene redove ţena i djece i krene prema čelu skupine. „Vaš brat?" „Babel Samana." Caique kimne Macronu, koji počne energično zapisivati u mali crni notes, „A vaše ime?" „Yola. Yola Samana." „A vaši roditelji?" „Mrtvi su." „Imate li drugih rođaka?" Yola slegne ramenima i pokaţe na more lica koja su je okruţivala.

.,Svi?" Ona kimne. „Znate li što je radio u Parizu?" Ona ponovno slegne ramenima. „Zna li itko od vas?" Svi sloţno slegnu ramenima. Caique nakratko padne u napast da prasne u smijeh - no, činjenica da bi ga skupina najvjerojatnije linčovala da to učini spriječi ga da se prepusti tom nagonu. „Pa, moţe li mi netko išta reći o Samani? S kim se nalazio - osim sa Sabirom, naravno. Ili zašto je bio u posjetu St-Denisu?" Tišina. Caique sačeka. Trideset godina iskustva naučilo ga je kada da nešto forsira, a kada da se suzdrţi. „Kada ćete ga vratiti?" Caique odglumi uzdah. „To vam ne mogu točno reći. Moţda ćemo trebati njegovo tijelo za daljnje forenzičke testove." Mlada ţena okrene se jednom od starijih Cigana. „Moramo ga pokopati u roku od tri dana." Ciganin podigne bradu prema Calqueu. „Moţemo li ga dobiti?" „Rekao sam vam. Ne. Ne još." „Moţemo li barem dobiti malo njegove kose?"

„Molim?" „Ako nam date malo njegove kose, moţemo ga pokopati. Zajedno s njegovim osobnim stvarima. To se mora učiniti u roku od tri dana. Nakon toga radite s njegovim tijelom što god hoćete." „Mora da se šalite." „Hoćete li učiniti to što traţimo?" „Dati vam malo njegove kose?" „Da." Caique osjeti da ga Macron reţe pogledom, „Da, Moţemo vam dati malo njegove kose. Pošaljite nekoga od svojih na ovu adresu..," Caique pruţi Ciganinu posjetnicu. „Sutra. Tada ga moţete identificirati i u isto mu vrijeme odrezati kosu," „Ja ću ići." Bila je to mlada ţena - Samanina sestra. „U redu." Calque je nesigurno stajao nasred čistine. Mjesto mu je bilo toliko strano i toliko se kosilo s njegovim poimanjem onoga što bi trebalo biti normalno društvo da je jednako tako mogao stajati i u kišnoj prašumi, raspravljajući o etici sa skupinom američkih starosjedilaca. „Javit ćete mi ako Amerikanac, Sabir, pokuša s vama na bilo koji način kontaktirati? Moj je broj zapisan na posjetnici." Pogledom prijeđe preko okupljene skupine. „Shvatit ću to kao da."

1 8 Kad su ga izvukli iz drvene kutije, Sabir je bio blizu delirija. Poslije, kada je pokušavao sabrati osjećaje koji su ga obuzeli nakon što su ga strpali u kutiju, shvatio je da ih je njegov um u potpunosti blokirao. Da bi sam sebe zaštitio, pretpostavi. Naime, nije lagao kada je rekao da je klaustrofobičan. Kada je bio dijete, školski kolege iz zafrkancije su ga zaključali u prtljaţnik profesorova automobila. Tada se također onesvijestio. Profesor ga je našao polumrtva tri sata poslije i dignuo veliku galamu. Priča se pojavila u svim lokalnim novinama. Sabir je tvrdio da ne zna tko ga je zaključao, no osvetio se gotovo deset godina poslije. Kao novinar stekao je zavidnu sposobnost naizgled nevina verbalnog obračunavanja s neprijateljima i iskoristio je tu svoju sposobnost do maksimuma. No osveta nije izliječila njegovu klaustrofobiju - štoviše, posljednjih godina samo se pojačala. Osjeti da će mu pozliti. Ruka mu je pulsirala i padne mu na pamet da je moţda pokupio infekciju tijekom noći. Rane su se opet otvorile, a s obzirom na to da ih nije imao čime očistiti prije previjanja, mogao je pretpostaviti da su putem privukle nekoliko neţeljenih bakterija - boravak u zatvorenoj drvenoj kutiji samo je pogoršao stvar. Glava mu se zanjiše unatrag. Pokuša podići ruku, ali ne uspije - štoviše, činilo se da nema kontrolu ni nad jednim dijelom tijela. Osjeti kako ga nose kroz neko sjenovito mjesto, zatim preko nekoliko stuba te naposljetku u sobu u kojoj ga je svjetlo doticalo po licu kroz obojene staklene plohe.

Zadnje što je upamtio bio je par tamnosmeđih očiju koje su intenzivno gledale u njegove, kao da njihov vlasnik pokušava prodrijeti u najveće dubine njegove duše. Probudio se s neizdrţivom glavoboljom. Zrak je bio zagušljiv i teško je disao, kao da su mu pluća gotovo potpuno bila napunjena spuţvastom gumom dok je spavao. Pogleda svoju ruku. Bila je paţljivo premotana. Pokuša je podići, no uspije njome samo nesuvislo trznuti prije no što dopusti da bespomoćno padne natrag na krevet. Shvati da se nalazi u kamp-kućici. Dnevno svjetlo šaralo je kroz prozore od obojena stakla pokraj njega. Pokuša podići glavu kako bi pogledao kroz jedino bijelo prozorsko okno, no to je zahtijevalo previše truda te se sruši natrag na jastuk. Nikad se prije nije osjećao toliko odsječenim od vlastita tijela - kao da su on i njegovi udovi nekako izgubili vezu i nije ih moguće ponovno spojiti. No barem nije mrtav. Ili u vojnoj bolnici. Treba razmišljati pozitivno. Kad se idući put probudio, bila je noć. Prije no što će otvoriti oči, shvati da se netko nalazi pokraj njega. Napravi se da spava i pusti da mu glava padne u stranu. Zatim malo odškrine kapke i pokuša vidjeti tko to sjedi u tami a da ona ne primijeti njegov pogled. Jer bila je riječ o ţeni - u to je bio siguran. U zraku se osjećao miris intenzivnog indijskog parfema i još neki nedokučivi miris koji ga podsjeti na tijesto. Moţda je ta osoba mijesila kruh? Još malo otvori oči, Samanina sestra sjedila je na stolcu pokraj njegova kreveta. Bila je nagnuta prema naprijed, kao usred molitve. No u krilu joj se nazirao odbljesak noţa.

„Razmatram hoću li te ubiti." Sabir proguta slinu. Pokušao je ostati miran, no još je uvijek teško disao, isprekidano i ubrzano, kao kad ţena rađa. „Hoćeš li to učiniti? Onda radije prioni na posao. Nisam se u stanju obraniti - kao ni onda kada ste me zavezali i namjeravali kastrirati. I sada si podjednako sigurna. Ne mogu ni podići ruku da te spriječim." „Baš kao i moj brat." „Nisam ubio tvog brata. Koliko ti puta moram reći? Sreo sam ga jednom. Napao me. Bog zna zašto. Zatim mi je rekao da dođem ovamo." „Zašto si mi onako namignuo?" ,,To je bio jedini mogući način da ti dam do znanju da sam nevin." „Ali to me razbjesnilo. U tom sam te trenutku umalo ubila." „Morao sam riskirati. Nije bilo drugog načina." Zavalila se u stolac, razmišljajući. „Jesi li ti ta koja me njegovala?" „Da." „Neobičan odnos prema nekome koga namjeravaš ubiti." „Nisam rekla da te namjeravam ubiti. Rekla sam da o tome razmišljam." „Što biste učinili sa mnom? S mojim tijelom?" „Muškarci bi te raskomadali, kao svinju. Zatim bismo te zapalili." Nastane neugodna tišina.

Sabir se zapita kako se doveo u ovakav poloţaj. I zbog čega? „Koliko sam već ovdje?" „Tri dana." „Isuse." Posegne zdravom rukom za onom bolesnom i podigne je. „Što mi je bilo? Što mi jest?" „Trovanje krvi." Liječila sam te travama i oblozima od gline. Infekcija se preselila u pluća. Ali preţivjet ćeš." „Jesi li potpuno sigurna?" Sabir odmah shvati da je u potpunosti ignorirala njegov pokušaj sarkazma. „Razgovarala sam s ljekarnicom." „S kim?" „Sa ţenom koja je liječila tvoje posjekline. Ime mjesta gdje radi nalazilo se u novinama. Otišla sam u Pariz uzeti nešto bratove kose. Sada ćemo ga pokopati." „Što je ţena rekla?" „Da govoriš istinu." „Što misliš, tko je onda ubio tvog brata?" „Ti. Ili drugi muškarac." „Još uvijek misliš da sam ja?" „Moţda i taj drugi muškarac. No, i ti si sudjelovao." „Zašto me onda odmah ne ubiješ i završiš s time? Raskomadaš me kao svinjče?" „Nemoj toliko brzati." Ona vrati noţ natrag pod haljinu. .Vidjet ćeš." 19 Poslije te iste večeri pomogli su Sabiru da izađe iz kamp-kućice i izađe na čistinu. Nekolicina muškaraca načinila je nosiljku te su ga stavili na nju i iznijeli ga u šumu po mjesečinom obasjanoj stazi.

Samanina sestra hodala je pokraj njega kao da ga posjeduje ili kao da ima neku drugu korist od njegove prisutnosti. Što vjerojatno i ima, pomisli Sabir u sebi. Ja sam joj izlika da ne treba razmišljati o tome tko je pravi ubojica njezina brata. Vjeverica pretrči preko staze ispred njih i ţene počnu međusobno uzbuđeno čavrljati. „Što se događa?" Vjeverica je dobar znak." „Koji je loš?" Prostrijeli ga pogledom, a zatim procijeni da nije time mislio ništa loše. „Sova." Počne tiše govoriti. „Zmija. Najgori je štakor." „Zašto?" Shvati da i on odjednom govori tiše. „Oni su mahrime. Zagađeni. Bolje ih je ne spominjati." „Aha." Sada su već stigli do druge čistine, ukrašene svijećama i cvijećem. „Znači, pokapamo tvog brata?" „Da." „Ali nemate njegovo tijelo? Samo njegovu kosu?" „Pssst. Više o njemu ne govorimo. I ne spominjemo njegovo ime." „Što?" „Uţa obitelj ne govori o svojim pokojnima. To čine samo drugi ljudi. Idućih mjesec dana njegovo ime među nama neće biti spomenuto."

Starac pristupi Yoli i pruţi joj pliticu na kojoj se nalazio sveţanj novčanica, češalj, šal, malo zrcalo, pribor za brijanje, noţ, špil karata i šprica za injekcije. Drugi muškarac donese hranu, umotanu u masni papir za zamatanje. Sljedeći muškarac donese vino, vodu i mahune kave. Dva muškarca kopala su malu rupu blizu stabla hrasta. Yola tri puta ode do rupe i uredno poloţi predmete jedan preko drugoga. Iza nje se stvori nekoliko djece koja prospu zrnje kukuruza po gomili. Muškarci zatim zatrpaju grob. U tom trenu ţene počnu naricati. Sabiru se ponovno digne kosa na glavi. Yola padne na koljenu pokraj bratova grobu, uzme šaku zemlje i počne se lupati u prsa. Neke ţene koje su stajale blizu nje padnu i počnu se nekontrolirano trzati, prevrnutih očiju. Ĉetvorica muškaraca, noseći između sebe teţak kamen, zakorače na čistinu. Kamen stave na vrh Samanina groba. Drugi muškarci zatim donesu njegovu odjeću i ostale osobne predmete. Postave ih na kamen i zapale. Naricanje ţena se pojača. Neki od muškaraca pili su alkohol iz malih staklenih bočica. Yola rastrgne svoju bluzu. Počne mazati grudi i trbuh zemljom i vinom iz bratove ţrtve ljevanice. Sabir osjeti kao da je daleko od stvarnosti dvadeset i prvog stoljeća. Prizor koji se odvijao na čistini poprimao je sve odlike poremećenih bakanalija, a svjetlost svijeća i vatra osvijetlili su korijenje drveća, odbijajući se od zanesenih lica kao na nekoj Ensorovoj slici.

Muškarac koji je nedavno htio Sabiru odrezati testise sada se pri- makne i ponudi mu piće iz glinena vrča. „Hajde. To će otjerati mules." „Males?" Muškarac slegne ramenima. „Nalaze se posvuda oko čistine. Zli duhovi. Pokušavaju se uvući. Pokušavaju uzeti..." Oklijevao je. „Znaš." Sabir otpije iz vrča. Osjeti kako mu alkohol prţi grlo. Ne znajući zašto, uhvati se da kima. „Znam." 20 Achor Bale promatrao je pogrebnu ceremoniju sa sigurne pozicije koju je pronašao među drvećem. Nosio je iznošeno kamuflaţno odijelo, vojničku kapu iz Legije stranaca i rupičastu zaštitnu mreţicu. Ĉak i na udaljenosti od metar i pol nije ga se moglo razaznati u šikari koja ga je okruţivala. Prvi put u tri dana bio je potpuno siguran za djevojku. Prije nije mogao prići dovoljno blizu kampu kako bi dobio pravu perspektivu. Ĉak i kad je djevojka napustila kamp, nije ju uspio razaznati. Sada se u potpunosti izloţila, zahvaljujući svom upadljivom naricanju za besmrtnom dušom svog ludog brata. Bale dopusti da mu misli odlutaju natrag u sobu u kojoj je umro Samana. Tijekom svih silnih godina iskustva unutar i izvan Legije stranaca, Bale nikad nije doţivio da se netko uspije ubiti dok je potpuno sputan. Ona stara otrcana dosjetka o gutanju vlastita jezika podrazumijevala je nepremostive fizičke teškoće, a nijedan čovjek, barem koliko je on

znao, nije mogao mislima počiniti samoubojstvo. Ali tako upotrijebiti gravitaciju, i to s tako potpunom uvjerenošću? Za to je trebalo imati muda. Zašto bi to učinio? Koga je Samana pokušavao zaštititi? Ponovno usmjeri naočale za noćni vid na djevojčino lice. Ţena? Ne. Ne bi rekao. Sestra? Moguće. No bilo je to nemoguće odrediti na ovome svjetlu te dok je izvijala lice u grimase. Usmjeri naočale za noćni vid na Sabira. E, to je čovjek koji će mu biti od koristi. U početku, nakon što se uvjerio da se Sabir nalazi u kampu, Bale je pao u iskušenje da policiji uputi još jedan zločesti poziv. Da čovjeka trajno ukloni iz priče bez nepotrebna pribjegavanja daljnjem nasilju. No Sabir je bio toliko nesvjestan sebe, a time i netko koga je iznimno lako slijediti, da bi takav postupak donio više štete nego koristi. Djevojka je, pak, bila mnogo tvrđi orah. Bila je dio definirane i usko povezane zajednice. No udruţi li se s dobronamjernim Sabirom, cijeli proces postaje mnogo jednostavniji. Stoga će promatrati i čekati. Njegov će trenutak doći, kao i uvijek. 21 „Moţeš li hodati?" „Da. Mislim da mogu." Sabir dopusti Samaninoj sestri da mu pomogne ustati. Primijeti da, iako je bila spremna dotaknuti ga rukama, nastoji izbjeći svaki kontakt s njegovom odjećom. „Zašto to radiš?"

„Što to?" „Odmičeš se od mene svaki put kad zateturam - kao da se bojiš da ću te zaraziti." „Ne ţelim te onečistiti." „Ti mene?" Ona kimne. „Ciganske ţene ne dodiruju muškarce koji im nisu muţevi, braća ili sinovi." „Zašto, pobogu, ne?" „Zato što postoje razdoblja kada smo mahrime. Dok god ne po- stanem majka - kao i u određeno vrijeme mjesecu - ja sam nečista. Onečistila bih te." Odmahujući glavom, Sabir joj dopusti da ga dovede do ulaza u kamp-kućicu. „To je razlog i zašto uvijek hodaš iza mene?" Ona kimne. Sada je već Sabir bio gotovo zahvalan za perverzne i tajanstvene običaje kampa jer ne samo da su ga zaštitili od francuske policije i izliječili ga od bolesti koja bi tijekom bijega vrlo vjerojatno rezultirala smrću zbog septičkog šoka - nego su i sveobuhvatno izokrenuli njegov pojam razumnog, racionalnog ponašanja. Svatko bi trebao provesti neko vrijeme u ciganskom kampu, Sabir pomisli cinično, da se riješi svoje burţujske samodopadnosti. Stoga se pomirio s činjenicom da će tek postupno saznati što zapravo ţele od njega, i to ondje i onda kada ga odluče prosvijetliti. Sada kada je izlazio iz kamp-kućice pridrţavajući se za rukohvat, osjeti da je taj trenutak napokon došao.

Yola pokaţe Sabiru da krene s njom prema skupini muškaraca koji su sjedili na stolcima blizu ruba kampa. Predebeo muškarac s golemom glavom, dugom crnom kosom, gustim brkovima, pozlaćenim zubima i prstenom na svakom prstu sjedio je na najvećem stolcu na čelu skupine. Nosio je široko, tradicionalno krojeno odijelo s dvo-strukim kopčanjem koje je upadalo u oči samo zbog neobičnog niza ljubičastih i zelenih pruga uvezenih u tkaninu i zbog neuobičajeno naglašenih revera. „Tko je, dovraga, to?" „Bulibaša. On je naš vođa. Danas će biti Kristinori." „Yola, za ime Boga..." Ona zastane, još uvijek malo iza njega s desne strane. „Chris kojeg traţiš? Kojeg je moj brat spominjao? To je to." „Što? To je Chris? Ovaj debeljko? Poglavica?" „Ne. Odrţavamo Kriss kad trebamo odlučiti nešto vaţno. Šalje se obavijest i ljudi dolaze odasvud. Netko bude odabran da bude Kristinori, odnosno onaj koji sudi i predsjeda Krissom. U vaţnim slučajevima tu ulogu preuzima Bulibaša. Zatim se biraju druga dva suca - jedan je na strani tuţitelja, a drugi na strani optuţenog - a biraju se iz redova phuro i phuro-dai. Iz redova starješina." „A ovo je vaţan slučaj?" "Vaţan? Odlučuje se o tvom ţivotu ili smrti."

22 Sabiru pokaţu, s određenom dozom formalne pristojnosti, da sjedne na klupicu postavljenu na zemlju ispred i ispod Bulibaše. Yola se smjesti na zemlju iza njega, nogu podvučenih ispod sebe. Sabir pretpostavi da su joj dodijelili to mjesto kako bi mu mogla

prevoditi što se događa, jer bila je jedina ţena u skupini. Glavna skupina ţena i djece nalazila se iza i nadesno u odnosu na Bulibašu, na poloţaju koji je Yola uvijek zauzimala u odnosu na njega. Sabir također primijeti da su ţene odjevene u svoju najbolju odjeću te da starije udane ţene oko glave imaju omotane šalove i da nose veliku količinu zlatna nakita. Ono što je bilo neobično jest da su oko očiju imale debeo sloj šminke, a i kosa im ispod marama više nije bila raspuštena, već pletena u raskošne pletenice i vitice. Neke su imale kane na rukama, a nekoliko baka pušilo je cigarete. Bulibaša podigne ruku da utiša ljude, no oni nastave razgovarati. Ĉinilo se da je rasprava o Sabiru već dobrano počela. Bulibaša nestrpljivo pokaţe čovjeku koji je Sabiru htio odrezati testise da pristupi. „To je moj rođak. On će govoriti protiv tebe." „Aha." „Simpatičan si mu. Nije to ništa osobno. No, mora to učiniti zbog obitelji." „Pretpostavljam da će me raščetvoriti kao svinju ako ne presude u moju korist?" Sabir pokuša zvučati kao da se šali, ali glas mu promukne usred rečenice i otkrije njegov strah.

„Ubit će te, da." „A pozitivna strana?" „Kako to misliš?" „Što će se dogoditi ako presude u moju korist?" Sabir se sada već obilno znojio. „Tada ćeš mi postati brat. Bit ćeš odgovoran za mene. Za moje djevičanstvo. Za moju udaju. U svemu ćeš preuzeti ulogu moga brata." „Ne razumijem." Yola nestrpljivo uzdahne. Stiša glas do oštra šapta. „Jedini razlog što si danas ţiv jest to što te moj brat učinio svojim phralom. Svojim bratom po krvi. Također ti je rekao da dođeš ovamo među nas i zatraţiš Kriss. To si i učinio. Mi tada nismo imali drugog izbora nego da ispoštujemo njegovu posljednju ţelju. Jer ono što umirući čovjek zatraţi, to mora i dobiti. A moj je brat znao da će umrijeti kada ti je to učinio." „Kako to moţeš znati?" „Mrzio je payose - Francuze - čak i više nego što je prezirao gadje, Nikad ne bi nekoga od njih zatraţio da mu postane brat, osim u krajnje ekstremnim okolnostima." „Ali ja nisam payo. U redu, majka mi je Francuskinja, no otac mi je Amerikanac i rođen sam i odgojen u SAD-u." „Ali savršeno govoriš francuski. Moj je brat po tome procjenjivao." Sabir odmahne glavom u čuđenju. Yolin rođak sada se obraćao okupljenu mnoštvu. No iako je dobro vladao francuskim jezikom, Sabir nije uspijevao razaznati što govori.

„Koji je to jezik?" „Sinto." „Odlično. Moţeš li mi, molim te, reći što govori?" „Da si ubio mog brata. Da si došao među nas kako bi ukrao nešto što pripada našoj obitelji. Da si zao čovjek i da ti je Bog poslao tvoju nedavnu bolest kako bi dokazao da ne govoriš istinu o onome što se dogodilo Babelu. Također kaţe da si ti kriv za to što nas je posjetila policija i da si đavolji učenik." „A ti tvrdiš da sam mu simpatičan}" \bla kimne. „Alexi smatra da govoriš istinu. Zagledao ti se u oči kad si mislio da ćeš umrijeti i vidio ti je dušu. Izgledala mu je bijela, a ne crna." „Zašto onda govori ovakve stvari o meni?" „Trebalo bi ti biti drago. Uţasno pretjeruje. Ima nas mnogo ovdje koji vjerujemo da nisi ubio mog brata. Nadamo se da će se Bulibaša naljutiti zbog onoga što se govori i da će te proglasiti nevinim." „A misliš li ti da sam ti ubio brata?" „To ću znati tek kad Bulibaša donese svoju presudu." 23 Sabir pokuša skrenuti pogled s onoga što se zbivalo ispred njega, ali ne uspije. Yolin rođak Alexi izvodio je maestralnu predstavu. Ako je to netko tko je potajno na njegovoj

strani, Sabir zaključi da bi onda radije večerao s Vragom pa da se to sve već jednom završi. Alexi je klečao ispred okupljenih sudaca, plačući i čupajući kosu. Lice i tijelo bili su mu prekriveni prašinom, a košulja mu je bila razderana, otkrivajući tri zlatne ogrlice i raspelo. Sabir pogleda Bulibašu, traţeći na njegovu licu bilo kakav znak da je iziritiran Alexijevim dramatiziranjem, no činilo se da ovaj prihvaća igru. Djevojčicu, za koju je Sabir pretpostavio da je jedna od Bulibašinih kćeri, čak se popela na njegovo prostrano krilo i oduševljeno skakutala gore-dolje. „Mogu li nešto reći u svoju obranu?" „Ne." „Kako to misliš?" „Netko drugi govorit će u tvoje ime." „Tko, za Boga miloga? Ĉini se da me svi ovdje ţele vidjeti mrtvog." „Ja ću govoriti u tvoje ime." „Zašto bi to učinila?" „Rekla sam ti. Bila je to bratova posljednja ţelja. " Sabir shvati da Yola ne ţeli daje dalje ispituje. „Što se sada događa?" „Bulibaša pita bi li obitelj mog brata bila zadovoljna da im u zlatu isplatiš naknadu za njegov ţivot." „I što kaţu?" „Ne. Ţele ti prereza ti grkljan."

Sabir dopusti mašti da se nakratko poigra idejom bijega. Dok su svi usredotočeni na Alexija, mogao bi barem osigurati početnu prednost od nekoliko metara prije no što ga svladaju na rubu kampa. Akcija, a ne reakcija - ne uče li vojnike da se tako treba reagirati na zasjedu? Alexi ustane sa zemlje, otrese prašinu sa sebe i prođe pokraj Sabira cereći se. Ĉak mu i namigne. „Ĉini se da je poprilično zadovoljan svojom izvedbom." „Nemoj se šaliti. Bulibaša razgovara s ostalim sucima. Traţi njihovo mišljenje. U ovoj je fazi vaţno na koji će način početi razmišljati." Ona ustane. „Sada ću govoriti u tvoje ime." „Nećeš izvoditi ono silno lupanje u prsa?" „Ne znam što ću izvoditi. Bit će spontano." Sabir spusti glavu na koljena. Dio njega još uvijek nije ţelio povjerovati da netko ovo shvaća ozbiljno. Moţda je sve to bila neka golema psina koju su mu smjestili nezadovoljni čitatelji? Podigne pogled kad je začuo Yolin glas. Nosila je bluzu od zelene svile koja se kopčala s jedne strane preko prsa, a teška crvena pamučna suknja sezala joj je do iznad gleţnjeva, pojačana brojnim podsuknjama. S obzirom na to da je bila neudana, nije nosila nikakav nakit, a nepokrivena kosa bila joj je iznad ušiju začešljana u vitice, ukrašena vrpcama i straga oblikovana u nisku punđu. Sabir osjeti nešto neobjašnjivo dok ju je promatrao -

kao da je uistinu s njom povezan na neki način i da je to prepoznavanje bitno u nekom smislu koji on ne može dokučiti. Ona se okrene i pokaţe prema njemu. Zatim pokaţe na svoju ruku. Upita nešto Bulibašu, a on joj krene odgovarati. Sabir pogleda dvije skupine koje su ga okruţivale. Ţene su pozorno slušale što Bulibaša govori, no neki muškarci iz Alexijeve skupine su ga pozorno motrili, iako se činilo da to ne rade zlonamjerno - gotovo kao da je neka zagonetka s kojom su suočeni protiv svoje volje, nešto neobično što im je nametnuto iz vanjskog svijeta, ali što svejedno moraju umetnuti u jednadţbu koja upravlja njihovim ţivotima. Dvojica muškaraca pomognu Bulibaši da ustane. Jedan od njih doda mu bocu iz koje on malo otpije, a ostatak tekućine prolije u obliku polukruga ispred sebe. Yola se vrati do Sabira i pomogne mu da ustane. „Nemoj mi reći. Vrijeme je za presudu." Nije se obazirala na njegov komentar, već je stajala, malo iza njega, promatrajući Bulibašu. „Ti. Payo. Kaţeš da nisi ubio Babela?" „Tako je." „A policija te svejedno traţi. Kako oni mogu biti u krivu?" „Našli su moju krv na Babelu, zbog razloga koje sam vam već objasnio. Muškarac koji ga je mučio i ubio sigurno im je rekao za mene, jer Babel je znao moje ime. Nisam počinio nikakav zločin protiv njega ni protiv njegove obitelji."

Okrene se Alexiju. ,Vjeruješ li da je ovaj čovjek ubio tvog rođaka?" „Da, dok god netko drugi ne prizna zločin. Ubijte ga i krvna osveta bit će izvršena." „Ali Yola sada više nema brata. Otac i majka su joj mrtvi. Kaţe da je taj čovjek Babelov phral. Da će preuzeti Babelovu zadaću. Ona je neudana. Vaţno je da ima brata koji će je štititi. Pobrinuti se da je nitko ne osramoti." „To je istina." „Slaţete li se svi da postupimo prema Kristinorijevu pravilu?" Cijeli kamp se sloţi s njim. „Onda ćemo prepustiti noţu da presudi u ovom slučaju."

24 „Isuse, Ne ţele valjda da se borim protiv nekoga?" „Ne." „Pa što onda, dovraga, ţele?" „Bulibaša je postupio vrlo mudro. Odlučio je da će noţ presuditi u ovom slučaju. Postavit će se drvena daska. Ti ćeš na nju staviti ruku kojom si ubio Babela. Alexi će predstavljati moju obitelj. Uzet će noţ i baciti ga prema tvojoj ruci. Ako oštrica ili bilo koji drugi dio noţa pogodi tvoju ruku, to će značiti da te O Del smatra krivim. Zatim ćeš biti ubijen. Ako te noţ promaši, to znači da si nevin. Tada ćeš postati moj brat." „O Del?" „To je naš naziv za Boga." Sabir je stajao pokraj Bulibaše i promatrao kako dvojica muškaraca podiţu ploču koja će odlučiti o njegovu ţivotu ili smrti. Ovo je nevjerojatno, pomisli. Nitko normalan u to ne bi povjerovao. Ne u dvadeset i prvom stoljeću. Yola mu doda šalicu biljnog čaja. „Ĉemu to?" „Dat će ti hrabrosti." „Od čega je?" „To je tajna." Sabir otpije malo čaja. „Ĉuj. Taj Alexi. Tvoj rođak. Koliko dobro barata noţevima?"

22

"Vrlo dobro. U stanju je pogoditi sve što nacilja. Vrlo je vješt." „O, Kriste, Yola. Što mi to pokušavaš učiniti? Zar ţeliš da poginem?" „Ne ţelim ništa. O Del će odlučiti jesi li kriv ili nisi. Ako si nevin, učinit će da Alexi promaši cilj i odšetat ćeš slobodan. Nakon toga ćeš postati moj brat." „I stvarno vjeruješ da će me ubiti ako noţ pogodi moju ruku?" „Nema nikakve sumnje da će te ubiti. Tako mora biti. Bulibaša nikada ne bi dopustio da odšećeš nakon što Kriss odluči da si kriv. To bi bilo u suprotnosti s našim običajima - s mageripen kodeksom. Nastao bi skandal. Njegovo bi ime postalo mahrime i morao bi se opravdavati Baro-Seru." „Tko je Baro-Sero?" „Poglavica svih Cigana." „A gdje se on moţe naći?" „Mislim da u Poljskoj. Ili moţda u Rumunjskoj," „O, Kriste." „Što ako promaši moju ruku i pogodi mene? " Sabir stane ispred daske. Dvojica Cigana zaveţu mu ruku za dasku tankom koţnatom vrpcom koja je prolazila kroz dvije rupe u drvetu, iznad i ispod njegova zgloba. „To znači da je O Del odlučio umjesto nas i osobno te kaznio." „Znao sam." Sabir odmahne glavom. „Mogu li barem stajati pod kutom?"

„Ne. Moraš stajati ravno, kao muškarac. Moraš se praviti da ti nije vaţno što se događa. Ako si nevin, nemaš se čega bojati. Cigani vole muškarce koji se ponašaju kao muškarci." „Ne mogu ti opisati koliko je to ohrabrujuće." „Ne. Moraš me slušati. Vaţno je." Ona stane ispred njega, očiju prikovanih uz njegove. „Ako ovo preţiviš, postat ćeš moj brat. Nosit ću tvoje prezime sve dok ne uzmem muţevo. Imat ćeš kirvo i kirvi među starješinama - oni će biti tvoji kumovi. Postat ćeš jedan od nas. Da bi to zasluţio, moraš se ponašati poput nas. Ako se budeš ponašao kao payo, nitko te neće poštovati, a ja nikada neću naći muţa. Nikad neću biti majka. Ono što sada napraviš - kako se postaviš - pokazat će mojoj obitelji kakav ćeš biti za mene. Pokazat će im je li suđenica omogućila mome bratu da donese dobru ili lošu odluku." Alexi nagne bocu u Sabirova usta, a zatim je sam iskapi. „Sviđaš mi se, payo. Nadam se da će noţ promašiti. Stvarno se nadam." Achor Bale se naceri. Leţao je u rupi u pijesku koju je sam iskopao, na maloj uzvisini otprilike petnaest metara iznad čistine. Udubina je bila dobro skrivena od nestašne djece grmljem borovice, a Bale je bio prekriven kamuflaţnom dekom „pojačanom" zelenom paprati i grančicama. Prilagodi elektronički zoom na svom dalekozoru i usmjeri ga na Sabirovo lice. Ĉovjek je bio skamenjen od straha. To je u redu. Ako Sabir preţivi, taj njegov strah koristit će Baleu u potrazi za rukopisom. Takvim se čovjekom lako moţe manipulirati.

22

Djevojka će, pak, biti malo veći problem. Potječe iz definirane kulture, s definiranim običajima. Baš kao i njezin brat. Tu postoje parametri. Granice koje neće prijeći. Prije će umrijeti nego mu odati neke informacije koje smatra vaţnijima od svog ţivota. Morat će odabrati drugi pristup. Preko njezina djevičanstva. Preko njezine ţelje da postane majka. Bale je znao da Cigani Manuši definiraju ţenu samo kroz njezinu sposobnost da rada djecu. Oduzme li joj se ta sposobnost, ţena ostaje bez uporišta. Bez smisla. Imat će to na umu. Sada se djevojčin rođak krene odmicati od Sabira, s noţem u ruci. Bale ponovno prilagodi dalekozor. Ovo nije noţ za bacanje. To je loše. Teţinu će biti teško ocijeniti. Nema ravnoteţe. Previše zanošenja. Devet metara. Trinaest. Bale je nestrpljivo promatrao. Trinaest metara. Ĉetrdeset i pet koraka. Nemoguća udaljenost. Ĉak bi i njemu bilo teško pogoditi definiranu metu u takvim uvjetima. No, moţda je Ciganin vještiji no što on misli. Ĉovjek se smješkao, kao da je sasvim siguran u svoje sposobnosti. Bale usmjeri dalekozor natrag na Sabira. Dobro. Ako ništa drugo, Amerikanac se za promjenu dobro drţao. Stajao je uspravno, licem okrenut prema bacaču noţa. Djevojka je stajala sa strane, promatrajući ga. Svi su ga promatrali. Noţ je bio teţak. Bit će potrebno dosta snage da prevali tu udaljenost. Alexi zamahne prema naprijed, poslavši noţ u dugom polukrugu prema Sabiru. Začuje se jednoglasni uzdah okupljena mnoštva. Bale nesvjesno isplazi jezik koliko je bio koncentriran na promatranje.

Noţ se zabije u dasku nešto iznad Sabirove ruke. Je li je okrznuo? Oštrica je bila zavinuta. Bilo je nemoguće procijeniti. Bulibaša i nekoliko njegovih ulizica polako krenu prema dasci kako bi proučili poloţaj noţa. Oči svih Cigana bile su uprte u Bulibašu. Hoće li odmah ubiti Sabira? Zajednički? Bulibaša izvuče noţ. Zamahne njime tri puta oko glave, a zatim posegne prema Sabirovoj ruci i prereze koţnate trake. Zatim prezrivo odbaci noţ. „Koji sretnik", tiho reče Bale. „Ajme, koji sretnik." 25 „Policija te promatra." Sabir podigne glavu s jastuka. Bio je to Alexi. No, ako je Sabir očekivao neki spomen, ili čak ispriku, zbog onoga što se toga jutra dogodilo, bilo je očito da će se načekati. „Kako to misliš, promatraju me?" „Dođi." Sabir ustane i krene za Alexijem iz kamp-kućice. Dvoje djece, dječak i djevojčica, čekali su ih vani lica napetih od suspregnuta uzbuđenja. „Ovo su tvoji rođaci, Bera i Koinć. Ţele ti nešto pokazati." „Moji rođaci?" „Ti si sada naš brat. Ovo su tvoji rođaci."

22

Sabir na trenutak pomisli da ga Alexi zafrkava. Dok je napokon sabrao misli i shvatio da nije bilo nikakva sarkazma, već je bilo prekasno da se rukuje sa svojom novom obitelji jer su djeca nestala. Alexi je već krenuo prema rubu kampa. Sabir poţuri da ga sustigne. „Kako znaš da je to policija?" „Tko bi te drugi mogao promatrati?" „Doista, tko drugi?" Alexi stane kao ukopan. Sabir primijeti da postupno mijenja izraz lica. „Ĉuj, Alexi. Zašto bi se policija trudila drţati me pod nadzorom? Kada bi znali da sam ovdje, jednostavno bi došli i pokupili me. Nemoj zaboraviti da me traţe zbog umorstva. Ne mogu zamisliti da bi mi francuska policija postavljala zasjedu." Dođu do uzvisine iza kampa. Djeca pokaţu prema grmu borovice. Alexi se sagne i zavuče se ispod grma. „Tako. Vidiš li me?" „Ne." „Sada ti pokušaj." Alexi mu napravi mjesta, a Sabir se provuče ispod trnja. Odmah naiđe na udubinu s pomoću koje se uspije zavući pod grm i glavom proviriti na drugu stranu. Sabir u trenu shvati na što Alexi cilja. Cijeli mu je kamp bio u vidokrugu, no bilo je nemoguće da bude viđen iz kampa. Nespretno se izvuče iz skrovišta. „Djeca. Igrali su panschbara. To je igra u kojoj štapom nacrtaš mreţu u pijesku i onda je pokušavaš pogoditi lancem bicikla. Bera je bacio lanac predaleko. Kad se sagnuo da ga

pokupi, našao je ovo skrovište. Očito je da je nedavno napravljeno - ne vidi se ni vlat trave." „Sada ti je jasno zašto mislim da to nije policija." Sabir se uhvati kako pokušava procijeniti koliko je Alexi zapravo inteligentan, te hoće li će mu biti od koristi u onome što ga čeka. Alexi kimne. „Da. Zašto bi čekali? U pravu si. Ipak te silno ţele uhvatiti." „Moram razgovarati s Yolom. Mislim da bi mi trebala štošta objasniti." 26 „Babel je bio narkoman, Ovisan o kokainu, Neki od njegovih pariških prijatelja pomislili su da bi bilo zabavno pretvoriti Ciganina u ovisnika. Naš narod rijetko eksperimentira s drogom. Imamo druge poroke." „Ne vidim kakve to ima veze s..." Yola stavi šaku na grudi. „Saslušaj me." „Babel je i kartao. Igrao poker s visokim ulozima. Cigani su ludi za kartaškim igrama. Nije mogao prestati. Ĉim bi zaradio nešto novca, otišao bi ravno u grad i prokockao ga s Arapima. Ne znam koliko je izgubio. No zadnjih tjedana nije baš najbolje izgledao. Bili smo sigurni da će završiti u zatvoru ili da će ga netko gadno pretući. Kad smo čuli da je mrtav, pomislili smo da je uzrok kockanje. Mislili smo da nekome duguje novac i da su kamatari pretjerali kad su ga htjeli kazniti. Tada smo čuli za tebe." Ispruţila je šaku u otvoreni dlan.

22

„Je li stvarno imao nešto za prodaju? Kad je napisao onaj oglas?" Yola se ugrize za usnicu. Sabir je bio svjestan da se u sebi bori s problemom koji samo ona moţe riješiti. „Ja sam sada tvoj brat. Tako mi je barem rečeno. Što znači da ću se od sada brinuti za tvoju dobrobit. To znači i da obećavam da neću protiv tebe iskoristiti ono što mi kaţeš." Yola mu uzvrati pogled. No, oči su joj bile nervozne i bez prestanka su šarale po njegovu licu. Sabir odjednom shvati što joj zapravo znače bratova izdaja i smrt. Nimalo svojom krivnjom, Yola se sada našla u situaciji da mora biti povezana s potpunim strancem - a ta je veza zapečaćena zakonima i običajima njezina vlastitog naroda i ona je samovoljno ne moţe tako lako prekinuti. Što ako je taj njezin novi brat lopov? Seksualni predator? Osoba koja iskorištava tuđe povjerenje? Imala bi pravo zahtijevati samo djelomičnu pravdu. „Pođimo u majčinu kamp-kućicu. Alexi će poći s nama. Obojici vam moram nešto ispričati." 27 Yola pokaţe Sabiru i Alexiju da sjednu na krevet poviše nje. Ona sjedne na pod, nogu privučenih k sebi i leđa naslonjenih na jarko obojanu škrinju.

„Slušajte. Prije mnogo, mnogo generacija, jedna od mojih majki sprijateljila se s gadjo djevojkom iz susjednoga grada. U to vrijeme došli smo s juga, blizu Salon-de-Proveneea..." „Jedna od tvojih majki?" „Majka majke njezine majke, ali prije mnogo generacija." Alexi mrko pogleda Sabira, kao da mu mora objašnjavati nešto što je i preočito. „Koliko je to davno otprilike bilo?" „Kao što rekoh. Prije mnogo generacija." Sabir ubrzo shvati da neće daleko dospjeti ako sve bude shvaćao previše doslovno. Jednostavno će morati suspregnuti svoju racionalnu, pedantnu stranu i prepustiti se. „Ispričavam se. Nastavi." „Djevojčino ime bilo je Madeleine." „Madeleine?" „Da. Bilo je to u vrijeme katoličkih progona, kada su Ciganima oduzeta prava koja smo nekada imali - pravo slobodnog kretanja i pomoći vladara." „Katoličkih progona?" Sabir se udari po čelu. „Oprosti. No ne mogu to nikako shvatiti. Govorimo li ovdje o Drugom svjetskom ratu? Ili o Francuskoj revoluciji? Moţda o katoličkoj inkviziciji? Ili o nečemu što se dogodilo relativno nedavno?" „Inkvizicija. Da. Tako je to moja majka zvala." „Inkvizicija? Ali to se dogodilo prije pet stotina godina." „Pet stotina godina. Mnogo generacija. Da."

22

„Ti to ozbiljno? Pričaš mi priču koja se dogodila prije pet stotina godina?" „Što je tu čudno? Mi imamo mnogo priča. Cigani ne zapisuju - oni pričaju. I te se priče onda prenose s koljena na koljeno. Moja ih je majka ispričala meni, njezina majka ih je ispričala njoj, a jednako ću ih tako i ja ispričati svojoj kćeri. Jer to je ţenska priča. Ovo ti govorim samo zato što si moj brat i zato što mislim da je moj brat umro zbog svoje znatiţelje u vezi s ovom pričom. S obzirom na to da si njegov phral, sada ga moraš osvetiti." ,Ja ga moram osvetiti?" „Nisi me razumio? Alexi i drugi muškarci će ti pomoći. Ali ti moraš pronaći čovjeka koji ti je ubio phrala i ubiti ga. Upravo ti zato otkrivam našu tajnu. Naša bi majka tako ţeljela." „Ali ne mogu šetati naokolo i ubijati ljude." „Ĉak ni da bi me zaštitio?" „Ne razumijem. Sve mi je ovo malo prebrzo." „Imam nešto što taj čovjek želi. Čovjek koji je ubio Babela. I sada zna da to imam jer si ga doveo ovamo, Alexi mi je rekao za skrovište na breţuljku, Dok sam ovdje, u kampu, sigurna sam, Muškarci me štite. Straţare. No, jednog će se dana on probiti unutra i odvesti me. Tada će mi učiniti ono što je pokušao učiniti Babelu. Ti si moj brat. Moraš ga spriječiti." Alexi je također kimao, kao da je to što Yola govori najnormalnija stvar - savršeno racionalan način ponašanja.

„Ali što je to? Što to imaš a da to taj muškarac toliko ţeli?" Bez riječi, Yola se pridigne na koljena. Otvori malu ladicu skrivenu ispod kreveta i izvuče široki ţenski pojas od crvene koţe. Vještim prstima švelje počne malim dţepnim noţićem vaditi konac iz pojasa. 28 Sabir stavi rukopis na koljeno. „To je to?" „Da. To je Madeleine dala jednoj od mojih majki." „Sigurna si da se ta djevojka zvala Madeleine?" „Da. Rekla je da je njezin otac zatraţio da rukopis preda ţeni poglavice Cigana. Jer bi, ako rukopis padne u pogrešne ruke, to moglo značiti kraj naše rase. No također je rekla da ne smijemo uništiti papire, već ih sakriti, jer su podređeni volji Boţjoj i sadrţe druge tajne koje bi jednog dana mogle postati vaţne. Otac joj je ostavio ovaj rukopis i još neke papire oporučno. U zapečaćenoj kutiji." „Ali ovo jest oporuka. Kopija oporuke Michela Nostradamusa. Pogledaj. Datum je 17. lipnja 1566. Petnaest dana prije njegove smrti. Tu je i dodatak oporuci s datumom 30. lipnja, samo dva dana prije no što je umro. Yola, znaš li tko je bio Nostradamus? " „Da. Prorok." „Ne. Ne baš prorok - Nostradamus se ne bi sloţio s tim nazivom. Bolje rečeno, bio je vidjelac. Osoba koja - naravno, samo uz Boţji blagoslov - ponekad moţe vidjeti

22

budućnost i predvidjeti buduće događaje. Najpoznatiji i najuspješniji vidjelac u povijesti. Proveo sam mnogo vremena proučavajući ga. Zato sam si i dopustio da me namami oglas tvog brata." „Onda ćeš mi znati reći zašto taj čovjek ţeli to što imaš u rukama. Koje tajne skriva rukopis. Zašto je zbog njega spreman ubiti. Jer ja to nikako ne mogu shvatiti." Sabir podigne ruke. „Ne mislim da sadrţi ikakve tajne. Već je dobro poznat široj javnosti - moţe se naći i na Internetu, za Boga miloga. Znam za barem još dvije originalne kopije koje se nalaze u privatnom vlasništvu - naravno da su vrijedne, ali ne toliko da zbog njih netko bude ubijen. To je samo oporuka kao i svaka druga." Namršti se. „No nešto u tom dokumentu potvrđuje ono što si mi ispričala. Nostradamus je doista imao kćer po imenu Madeleine. Imala je petnaest godina kada je umro. Slušaj ovo. To je dio dodatka oporuci - dio teksta koji je dodan nakon što je originalna oporuka napisana i posvjedočena, no jednako je obvezujući za sve nasljednike." „Et aussy a legue et Ičgue ä Damoyselle Magdeleine de Nostradamus sa fille legitime et naturelle, outre ce que luy a este legue par sondt testament, savoir est deux coffres de bois noyer estant dans Vestude dudt codi- cillant, ensemble les habillements, bagues, et joy aux que lade Damoy seile Magdaleine aura dans lesdts coffres, sans que nul puisse voir ny regarder ce que sera dans yceux; ains dudt legat l'en a fait maistresse incintinent apres le decčs dudt collicitant; lequel legat lade Damoyselle pourra prendre de son

autorite, sans quelle soit tenue de les prendre par main d'autruy ny consentement d'aucuns..." „Gospođici Madeleine Nostradamus, svojoj zakonitoj kćeri, također ostavlja, kao dodatak onome što joj je ostavio temeljem svoje oporuke, dvije škrinje načinjene od orahovine, koje se trenutačno nalaze u radnoj sobi oporučitelja, zajedno s odjećom, prstenjem i draguljima koje će pronaći u tim škrinjama, pod strogim uvjetom da nitko osim nje ne smije vidjeti ono što je spremio u škrinje; dakle, ona je imenovana gospodaricom škrinja i njihova sadrţaja nakon smrti oporučitelja; neka ova oporučna uputa predstavlja svu dozvolu koja je dotičnoj gospođici potrebna kako je nitko ne bi sprečavao fizički niti uskratio svoj pristanak moralno da odmah preuzme brigu nad ostavštinom..." „Ne razumijem." „Jednostavno je. Vidiš, u svojoj originalnoj oporuci, čiji je ovo dio, Nostradamus je svojoj najstarijoj kćeri, Madeleine, ostavio 600 kruna koje su joj trebale biti isplaćene na dan njezine udaje, a po 500 kruna trebale su dobiti njegove mlađe kćeri, Anne i Diana, također kao miraz. Onda se odjednom predomisli, dva dana prije smrti, i odluči Madeleine ostaviti još nešto." Sabir lupne po papiru ispred sebe. „No ne ţeli da itko drugi vidi što joj ostavlja, zato sadrţaj zapečati unutar dvije škrinje, baš kao što ovdje piše. Također, da otkloni svaku ljubomornu sumnju da joj ostavlja još novca, pravi popis predmeta za koje moţe očekivati da će ih ondje naći. Dragulji, odjeća, prstenje i

22

štošta drugo. No to nema nikakva smisla, zar ne? Ako joj ostavlja obiteljske dragocjenosti, zašto bi ih skrivao? Ona je njegova najstarija kći - prema srednjovjekovnom običaju, ima na njih svako pravo. A ako su nekoć pripadale njezinoj majci, već bi svi za njih trebali znati. Nije li tako? Ne, On joj ostavlja nešto drugo. Nešto tajno." Sabir odmahne glavom. „Nisi mi sve rekla, zar ne? Tvoj je brat znao dovoljno o tome što je Nostradamus indirektno ostavio vašim precima da je spomenuo 'izgubljene stihove' u svom oglasu. 'Sve je zapisano.' Tako je rekao. Pa gdje su onda zapisani?" „Moj je brat bio budala. Boli me što to moram reći, no nije bio pri zdravoj pameti. Droga ga je promijenila." „Yola, nisi iskrena prema meni." Alexi se nagne naprijed i gurne je prstom. „Nastavi. Moraš mu reći. On je sada glava tvoje obitelji. Duguješ mu toliko poštovanja. Sjeti se što je Bulibaša rekao." Sabir osjeti da mu Yola još uvijek ne vjeruje. „Bi li pomoglo da se predam policiji? Ako to dobro izvedem, moţda ih čak uspijem uvjeriti da svoju paţnju maknu s mene i prebace je na čovjeka koji je doista ubio tvog brata. Tada ćeš biti sigurna." Yola odglumi da pljuje. „Stvarno misliš da bi to učinili? Jednom kad te ščepaju, pustit će te da si sam iskopaš grob ključem od svoje zatvorske ćelije, a zatim će se posrati u rupu. Kad se predaš, prepustit će nas sudbini, baš kao što bi i sada htjeli napraviti. Babel je bio Ciganin. Payose nije briga za njega. Nikad ih i nije bilo briga. Pogledaj što su nam učinili tijekom ghermanskog rata. Prije no što je uopće počeo, poţurili su se da nas zatoče. U Montreuil i Beilay. Kao stoku. Zatim su dopustili Ghermanima da pobiju jednu trećinu

našeg naroda u Francuskoj. Jedan luđak stvara mnogo luđaka, a mnogo luđaka stvara ludilo. To je naša uzrečica." Pljesne rukama iznad glave. „Ne postoji ţivući Ciganin - nijedan - Manuš, Rom, Gitan, Piemontesi, Sinti, Kalderash, Valsikane - kome bar jedan dio obitelji nije masakriran. U vrijeme kad mi je majka bila ţiva, svaki Ciganin stariji od trinaest godina morao je nositi carnet anthropometrique d'identite. A znaš li što stavljaju na tu karticu? Podatke o visini, širini, pigmentaciji koţe, dobi i duţini nosa i desnog uha. Tretirali su nas kao ţivotinje koje se ţigošu, registriraju i šalju u klaonicu. Dvije fotografije. Otisci pet zasebnih prstiju. Sve to da bi nas mogli provjeravati, kada stiţemo u neki okrug ili odlazimo iz njega. Nazivali su nas Bohemien i Romani- chel - imenima koja su nam uvredljiva. To je prestalo tek 1969. I još se čudiš zašto tri četvrtine našeg naroda, poput mog brata, ne zna ni čitati ni pisati?" Sabir je imao osjećaj kao da ga je pregazilo krdo bizona, Gorčinu u Yolinu glasu bila je neugodno sirova - brutalno stvarna, „Ali ti znaš čitati. I Alexi." Alexi odmahne glavom. „Napustio sam školu kad mi je bilo šest godina. Nije mi se svidjelo. Kome je potrebno znati čitati? Znam govoriti, zar ne?" Yola ustane. „Kaţeš da su te dvije škrinje napravljene od orahovine?" „Da." „I kaţeš da si sada moj phral? Da svojevoljno prihvaćaš tu odgovornost?" „Da."

22

Ona pokaţe na jarko obojenu škrinju iza sebe. „Evo, ovo je jedna od dviju škrinja. Dokaţi mi." 29 „To je taj automobil, bez sumnje." Načelnik Caique pusti da cerada padne natrag preko registarskih pločica. „Hoćemo li ga zaplijeniti?" Macron se već prihvatio mobitela. Calquea ta izjava dirne u ţivac. „Macron, Macron, Macron... Gledaj to ovako. Cigani su moţda već ubili Sabira, što znači da su dijelovi njegova tijela vjerojatno već raspršeni u sedam departmana i polako obogaćuju lokalnu floru i faunu. Druga mogućnost, ujedno i vjerojatnija, jest da ih je uspio uvjeriti u svoju nevinost i da je to razlog zašto mu skrivaju automobil te zašto ga već nisu prebojili i prodali Rusima. Bilo bi mnogo korisnije, zar ne - s obzirom na to da se špijuniranje glavnog kampa ne čini praktičnim - da motrimo automobil i pričekamo da se on vrati po njega. Ili još uvijek misliš da bismo trebali pozvati razbijače sa svojim dizalicama, sirenama i megafonima da ga, kako kaţeš, 'zaplijene'? „Ne, gospodine." „Reci mi, momče. Iz kojeg si dijela Marseillea?" Macron uzdahne. „La Canebičre." „Mislio sam da je to ulica." „To i jest ulica, gospodine. No, također je mjesto."

„Ţeliš se tamo vratiti?" „Ne, gospodine." „Onda otiđi u Pariz i naruči uređaj za praćenje. Kada ga dobiješ, sakrij ga negdje u automobilu. Zatim ga testiraj na pet stotina metara, na tisuću metara i na tisuću i petsto metara. I, Macron?" „Da, gospodine?" Caique odmahne glavom. „Ništa." 30 Achor Bale suštinski je, sustavno, nepobitno umirao od dosade. Zasitio se promatranja, špijuniranja, leţanja u guštarama i zavlačenja ispod grmlja borovice. Nekoliko je dana bilo zabavno gledati Cigane kako obavljaju svoje svakodnevne poslove. Proučavati glupost kulture koja odbija ići u korak s ostatkom dvadeset i prvog stoljeća. Gledati apsurdno ponašanje tih mravolikih stvorenja dok se svađaju, varaju, pipaju, viču i međusobno nasamaruju u jalovu pokušaju da nadoknade ono što im je društvo uskratilo. Što budale očekuju kad ih Katolička crkva još uvijek krivi zbog kovanja čavala koji su probili Isusove ruke i noge? Prema Baleovu razumijevanju priče, prije slavnog razapinjanja, dvojica kovača su odbila obaviti prljavi posao umjesto Rimljana i zbog toga su ubijeni. Treći kovač kojem su Rimljani prišli bio je Ciganin. Upravo je bio

22

dovršio tri velika čavla. „Evo ti dvadeset dinara", rekoše mu pijani legionari. „Po pet za prva tri čavla, i još pet za četvrti, koji ćeš nam napraviti dok čekamo." Ciganin je pristao dovršiti posao dok oni budu ispijali još nekoliko čaša vina. No, čim je počeo kovati četvrti čavao, duhovi dvojice ubijenih kovača pojavili su se na čistini i upozorili ga da ni u kojem slučaju ne radi za Rimljane, jer namjeravaju razapeti pravedna čovjeka. Vojnici su se, prestravljeni, razbjeţali, ne čekajući svoj četvrti čavao. No, priča tu nije završila. Naime, Ciganin je bio ustrajan čovjek, a s obzirom na to da je već bio dobro plaćen za posao koji je napravio, odlučio je napraviti još jedan čavao, bez obzira na upozorenja dvojice mrtvih kovača. Kad je napokon dovršio četvrti čavao, bacio ga je onako usijanog u vodu za hlađenje - no koliko god puta to učinio i bez obzira na to iz koje dubine izvukao vodu, čavao je još uvijek bio blizu točke taljenja. Šokiran shvaćanjem što je zapravo učinio, Ciganin je pokupio svoje stvari i pobjegao. Trčao je tri dana i tri noći, sve dok nije stigao u novi grad, u kojem ga nitko nije znao. Ondje je počeo raditi za bogata čovjeka. No, čim je prvi put poloţio čekić na ţeljezo, s usana mu se oteo uţasan urlik. Jer na nakovnju se nalazio usijani čavao - četvrti čavao koji je nedostajao pri Kristovu razapinjanju. I svaki put kada bi počeo raditi - i na dru-gačiji način i na drugome mjestu - dogodilo bi se isto, i više nigdje na svijetu nije bio pošteđen optuţujuće vizije usijana čavla. Prema romskoj predaji, upravo je to objašnjenje zašto su Cigani osuđeni da vječito lutaju svijetom u potrazi za sigurnim mjestom gdje će postaviti svoja ognjišta. „Idioti", tiho reče Bale. „Trebali su ubiti Rimljane i za to okriviti obitelji mrtvih kovača."

Već je spazio dvojicu muškaraca koji su čuvali kamp. Jedan od njih bio je zavaljen pod stablo i pušio, a drugi je spavao. Što je tim ljudima bilo na pameti? Morat će ih malo prodrmati. Jednom kad Sabir i djevojka budu istjerani na cestu, bit će ih lakše uhvatiti. Smješkajući se, Bale otkopča plosnatu koţnatu futrolu koju je nosio u unutarnjem dţepu svog kaputa i izvadi Ruger Redhawk. Taj revolver dvostruka djelovanja bio je načinjen od sjajnog nehrđajućeg čelika, s drškom od palisandrova drva. Imao je cijev od 19 centimetara, Magnumov spremnik za šest metaka i teleskopski ciljnik, podešen na daljinu do dvadeset i pet metara. Ukupne duţine od trideset i tri centimetra, bio je to Baleov omiljeni lovački pištolj, dovoljno snaţan da zaustavi europskog losa. Nedavno je u streljani u Parizu uspješno izrešetao metu s daljine od gotovo trideset metara. Pitao se je li moguće biti toliko precizan i sada kada ima pokretnu metu. Prvi metak zabije se pet centimetara od pete uspavanog Ciganina. Muškarac se trţne iz sna, a tijelo mu se automatski skvrči. Bale nacilja sljedeći metak točno na ono mjesto gdje je muškarčeva glava počivala dvije sekunde prije. Zatim svoju paţnju prebaci na drugog Ciganina. Prvi metak ra- znese muškarčevu tabakeru, a drugi pogodi granu drveta točno iznad njegove glave. Sada su već dvojica muškaraca trčala natrag prema kampu, vrišteći. Bale prvim metkom promaši televizijsku antenu, ali drugim je razlomi napola. Dok je pucao, Bale je istodobno drţao na oku vrata kamp-kućice kroz koja su Sabir, djevojka i bacač noţa nestali dvadesetak minuta prije. No, nitko se ne pojavi.

22

„To je to. Samo jedan spremnik za danas." Bale ponovno napuni revolver i spremi ga u futrolu te futrolu strpa u tajni dţep, koji je bio ušiven s unutarnje strane kaputa. Zatim se spusti nizbrdo prema automobilu. 31 ,,Pribliţava li se to automobil?" Alexi nagne glavu ustranu. „Ili je vrag kihnuo?" Ustane sa zbunjenim Izrazom na licu i zaputi se prema van. „Ne. Stani." Sabir podigne ruku kao znak upozorenja. Začuje se drugi glasni pucanj s druge strane kampa. Zatim treći. I četvrti. „Yola, lezi na pod. I ti, Alexi. To su pucnjevi." Namršti se, procjenjujući jeku. „Iz ove daljine zvuči kao lovačka puška. Što znači da bi zalutali metak bez problema mogao probiti ove zidove." Peti metak odbije se o krov kamp-kućice. Sabir se dovuče do prozora. Unutar kampa ljudi su se razbjeţali u svim smjerovima, vrišteći ili dozivajući svoje voljene. Šesti pucanj odjekne i nešto muklo udari u krov, a zatim se glasno stropošta niz vanjski zid kamp-kućice. „To je bila televizijska antena. Ĉini se da ovaj tip ima smisla za humor. U svakom slučaju, nema namjeru nikoga ubiti." „Adame. Molim te, spusti se na pod." Bio je to prvi put da ga je Yola oslovila imenom.

Sabir se okrene prema njoj, smiješeći se. „U redu je. Samo nas ţeli istjerati van. Ako ostanemo unutra, na sigurnom smo. Očekivao sam da će se takvo što dogoditi još otkad mi je Alexi pokazao njegovo skrovište. Sada kada nas više ne moţe špijunirati, logično je da će nas pokušati istjerati na otvoreno, kako bi nas mogao pokupiti kad to poţeli. No otići ćemo tek onda kad budemo spremni." „Otići? Zašto bismo otišli?" „Zato što će u protivnom nekoga ubiti." Sabir povuče škrinju prema sebi. „Sjećaš se što je učinio Babelu? Taj tip nije moralist. Ţeli ono što misli da imamo u ovoj škrinji. Ako otkrije da nemamo ništa, silno će se razljutiti. Štoviše, sumnjam da će nam vjerovati." „Zašto se nisi uplašio kad je počeo pucati?" „Zato što sam pet godina volontirao u 182. pješačkoj pukovniji nacionalne garde Massachusettsa." Sabir nabaci provincijski naglasak. „S ponosom izjavljujem, gospojo, da je 182. pukovnija osnovana samo sedamdeset godina nakon Nostradamusove smrti. I sam sam rodom dečko iz Stockbridgea u Massachusettsu." Yola ga izbezumljeno pogleda, kao da Sabirova iznenadna neozbiljnost nagovješćuje neku neočekivanu stranu njegove osobnosti, za koju dosad nije znala. „Bio si vojnik?" „Ne. Rezervist. Nikad nisam bio u aktivnoj sluţbi. No vjeţbe su bile prilično naporne i realistične. Osim toga, bavim se lovom i koristim se oruţjem cijeli ţivot." „Idem van pogledati što se dogodilo."

22

„Da, pretpostavljam da je sada sigurno. Ja ću ostati ovdje i ponovno pregledati ovu škrinju. Da nemate slučajno i onu drugu?" „Ne. Samo ovu. Netko ju je prebojio jer im je izgledala pretmurno." „To sam i pretpostavljao." Sabir počne lupkati po vanjskom dijelu škrinje. „Jesi li ikada provjerila ima li moţda laţno dno ili tajni pretinac?" „Laţno dno?" „I mislio sam da nisi." 32 „Dobivam dva oči tanja." „Što?" „Dobivam dva različita očitanja s uređaja za praćenje. Kao da je sjena na ekranu." „Nisi li ga testirao kako sam ti rekao?" Macron glasno proguta. Caique ga je već smatrao idiotom. Sada će se samo uvjeriti da je bio u pravu. „Da. Prošao je test. Ĉak sam ga isprobao na udaljenosti od dva kilometra, i radio je savršeno. Naravno, gubimo signal ako uđe u tunel ili parkira u podzemnoj garaţi, ali to je cijena koju plaćamo kad primamo vijesti uţivo." „O čemu to govoriš, Macron?" „Kaţem da će nam trebati malo vremena da ponovno uspostavimo kontakt ako ga ikad izgubimo." Caique otkopča sigurnosni pojas i počne opuštati ramena, kao da svakim kilometrom dalje od Pariza postaje sve manje opterećen.

„Ne biste trebali otkopčavati pojas, gospodine. Ako nam se dogodi nesreća, zračni jastuk bez njega neće funkcionirati kako treba." Ĉim je to izgovorio, Macron shvati da je počinio još jednu neprisiljenu pogrešku u dugom nizu neprisiljenih pogreški koje su sustavno narušavale njegov već narušeni odnos sa šefom. No za promjenu, Caique ovaj put propusti priliku da primijeni svoje uobičajeno otrovno prekoravanje. Umjesto toga, zamišljeno podigne bradu i zagleda se kroz prozor, potpuno ignorirajući Macronove glupe riječi, „Je li ti ikad palo na pamet, Macron, da postoje dva uređaja za praćenje?" „Dva, gospodine? Ali stavio sam samo jedan." Macron počne maštati o sretnu ţivotu koji bi vodio da se zaposlio kao pomoćnik u očevoj pekari u Marseilleu, umjesto da robuje čangrizavom policijskom načelniku koji je na korak do mirovine. „Govorim o našem prijatelju. Onome koji voli telefonirati." Macron smjesta preformulira ono što je namjeravao reći. Nitko ga ne moţe optuţiti da ništa ne uči na poslu. „Znači da će i on primati dvostruki signal, gospodine. Znat će da smo postavili uređaj za praćenje i da idemo u korak s njim." „Bravo, dečko. Dobro razmišljaš." Caique uzdahne. „No sumnjam da će se time previše zamarati. Nas bi, međutim, to trebalo zabrinuti. Stvari polako sjedaju na mjesto i ne sviđa mi se ono što vidim. Naravno, ne mogu ništa dokazati. Ne znam ni postoji li taj čovjek bez bjeloočnica, ili moţda hvatamo duha, a trebali bismo se usredotočiti na Sabira. No odsad bismo trebali biti oprezniji." „Duha, gospodine?"

22

„To se samo tako kaţe." 33 „Kamo idemo?" „Na mjesto koje se spominje na podnoţju kovčega." Alexi se nagne naprijed sa straţnjeg sjedala i pljesne Sabira po ramenu. „Dobro si joj odbrusio. Hej, Yola? Sto sad misliš o svome phralu? Moţda će ti ostaviti gomilu novca kad ga onaj luđak ubije? Imaš li gomilu novca, Adame? " „Nemam kod sebe." „Ali imaš novca? U Americi, moţda? Moţeš li nam priskrbiti zelenu kartu?" „Mogu ti priskrbiti modricu na oku." „Hej? Ĉuješ li ti ovo? Duhovit je. Ja ga zatraţim zelenu kartu, a on mi ponudi modricu na oku. Tip mora da je barbarin." „Slijedi li nas tko?" „Ne, provjerio sam. I još uvijek gledam. Sve je u redu." „Ne razumijem." „Moţda nije pronašao automobil. Dečki su ga dobro sakrili. Duguješ mi zbog toga,gadjo". Htjeli su ga rastaviti i prodati dijelove, no rekao sam im da ćeš im platiti ako ga pripaze." „Platiti im?"

„Aha. I njima moraš ostaviti nešto novca kad umreš." Alexi se odjednom uspravi. „Hej, gadjo. Zaustavi se iza onog automobila. Onog parkiranog na kraju staze." „Zašto?" „Učini to." Sabir audijem prijeđe preko bankine i spusti se niza stazu. Alexi izađe i počne se prikradati, glave nagnute u stranu. „U redu je. Nema nikoga. Otišli su prošetati." „Nećeš ga ukrasti?" Alexi poprimi gadljiv izraz lica. Ĉučne i počne skidati registarske pločice s automobila. „Zaustavio se." „Ne smiješ slijediti njegov primjer. Nastavi voziti. Prođi ga. No ako vidiš još jedan parkirani auto, zabiljeţi ga. Pozvat ćemo pojačanje." „Zašto jednostavno ne uhitite Sabira i ne završite s tim?" „Zato što Cigani nisu glupi, što god ti mislio o njima. Ako nisu ubili Sabira, za to postoji dobar razlog." Caique baci pogled niz stazu. „Jesi li uspio vidjeti što on to radi ondje dolje?" „Oni. Troje ih je." Macron nesigurno pročisti grlo. „Da sam ja na njihovu mjestu, zamijenio bih registarske pločice. Za svaki slučaj." Caique se nasmiješi. „Macron. Uvijek me iznova iznenađuješ."

22

„Što time nastojiš postići? Ĉim se vrate do automobila, primijetit će da imaju tuđe registarske pločice." „Ne." Alexi se osmjehne. „Ljudi ne gledaju. Ne zapaţaju. Proći će dani prije no što išta primijete. Vjerojatno će shvatiti da smo zamijenili pločice tek kad ih policija zaskoči sa strojnicama - ili kad zagube automobil na parkiralištu supermarketa." Sabir slegne ramenima. „Zvuči kao da ovo ne radiš prvi put." „Kako to misliš? Ĉist sam kao suza." Yola se prvi put uključi u razgovor. „Mogu shvatiti da je moj brat znao za prvi dokument. Majka ga je oboţavala. Rekla bi mu i dala sve što je zatraţi. No, kako je moj brat znao što se nalazi na podnoţju škrinje? Nije znao čitati." „Znači da je u kampu našao nekoga tko zna čitati. Zato što je dio tog istog teksta upotrebljavao u svom oglasu." Yola pogleda Alexija. „Koga je mogao naći?" Alexi slegne ramenima. „I.ucu zna čitati. Učinio bi sve za Babela. Ili za šaku eura. Osim toga je i podmukao. Bilo bi potpuno u njegovu stilu da sve to isplanira i onda pošalje Babela da obavi posao umjesto njega." „Taj Luca", Yola bijesno protisne. „Ako otkrijem da je ovo njegovo djelo, zacoprat ću ga." „Zacoprati?" Sabir prebaci pogled na Yolu. „Kako to misliš, zacoprati?"

Alexi se nasmije. „Ova djevojka je hexi. Vještica. Njezina je majka bila vještica, baš kao i baka. Zato se nitko ne ţeli oţeniti njome. Boje se da će ih otrovati ako je istuku. Ili da će ih prokleti pogledom." „I bila bi sasvim u pravu." „Kako to misliš? Muškarac s vremena na vrijeme mora istući ţenu. Kako će je drugačije drţati na uzdi? Postala bi kao jedna od onih vaših payo ţena. S mudima veličine ručnih bombi. Ne, Adame. Ako Yola nekim čudom ikad nađe muţa, moraš s njim razgovarati. Objasniti mu kako da je drţi pod kontrolom. Da se treba pobrinuti da uvijek bude trudna. To je najbolji način. Ako ima djecu za koju se treba brinuti, onda neće njega gnjaviti." Yola kvrcne palcem po prednjim zubima, kao da se ţeli riješiti neţeljena komadića hrskavice. „A što je s tobom, Alexi? Zašto ti nisi oţenjen? Reći ću ti zašto. Zato što ti je penis razdvojen napola. Jedan dio gleda prema zapadu, prema payosima, a drugi ostaje u tvojoj ruci." Sabir odmahne glavom u čuđenju. Oboje su se smiješili, kao da ih veseli takvo bockanje. Sabir u sebi čak pomisli da ono pojačava, a ne razara, njihovo zajedništvo. Odjednom osjeti da ga obuzima ljubomora, kao da bi i sam htio pripadati takvoj bezbriţnoj zajednici. „Kad se prestanete svađati, ţelite li da vam kaţem što je napisano - ili bolje rečeno ţigosano - na podnoţju škrinje?"

22

Oboje se okrenu prema njemu kao da se iz vedra neba ponudio da će im ispričati priču za laku noć. „Napisano je na srednjovjekovnom francuskom, kao i oporuka. Riječ je o zagonetki." „O zagonetki? Misliš, poput ove? 'Imam sestru koja trči bez nogu i koja zviţdi bez usta. Što je ona?'" Sabir se polako privikavao na ciganski način razmišljanja, koji mu dotad nije imao nikakve logike. U početku bi iznenadni prekid tijeka misli remetio njegov osjećaj za poredak i borio bi se da ponovno pohvata konce. No, sada se samo nasmiješio i prepustio. „U redu, predajem se." Yola udari straţnji dio njegova sjedala. „Odgovor je vjetar, idiote, A što si ti mislio?" Zatim prasne u smijeh zajedno s Alexijem. Sabir se nasmiješi. „Ţelite li sada čuti što sam otkrio? Pä ćemo tada znati jeste li jednako dobri u rješavanju zagonetki kao u njihovu postavljanju." „Da, reci nam." „Znači, original na francuskom glasi ovako: Heberge par les trois maries Celle d'Egypte la derničrefit La vierge noire au camaro duro Tient le secret de mes vers ä ses pieds.

Kad sam to prvi put pročitao, pretpostavio sam da znači sljedeće. Zaštićena od strane troje oţenjenih ljudi Ţena iz Egipta bila je posljednja Crna Djevica na njezinu tvrdom krevetu Ĉuva tajnu mojih stihova hod svojih nogu." „Ali to nema nikakva smisla." „Vraški točno da nema nikakva smisla. A to nije ni u Nostradamusovu uobičajenom stilu. Za početak, ne rimuje se. No, ne čini se da je riječ o proročanstvu. Očito bi trebalo sluţiti kao uputa ili karta, prema nečemu od veće vaţnosti." „Tko su troje oţenjenih ljudi?" „Nemam pojma." "A Crna Djevica?" „To je mnogo jasnije. I upravo u tome, po mome mišljenju, leţi rješenje. Vidite, camaro duro zapravo ne znači 'tvrdi krevet'. To je jedna od onih fraza za koje čovjek pretpostavlja da mora nešto značiti, a zapravo ne znači ništa. Da, čama na španjolskom znači krevet i duro znači tvrd. No, spomen Crne Djevice otkrio mi je o čemu je zapravo riječ. O anagramu." „O čemu?"

22

„O anagramu. To je kada jedna ili dvije riječi skrivaju neku treću, koja se moţe sastaviti od svih slova, U riječima camaro duro imamo sakriven čisti anagram za Rocamadour. To je poznato hodočasničko mjesto u dolini Lot. Štoviše, neki kaţu da je to početna

točka hodočašća Santiaga de Compostele. Ondje se nalazi slavna Crna Djevica, kojoj se

ţene već generacijama mole za uspjeh u rađanju djece. Neki čak tvrde da je napola muškarac, a napola ţena - napola Marija i napola Roland. Jer Durendal, falusoidni mač viteza Rolanda, i dan-danas počiva u raspuklini u obliku vulve koja se nalazi visoko u planinama blizu Djevičina svetišta. Zasigurno je bila ondje u Nostradamusovo vrijeme. Štoviše, sumnjam da se ikamo selila tijekom osam stoljeća."

„Znači, tamo idemo?" Sabir pogleda svoje suputnike. „Mislim da nemamo baš mnogo izbora." 34 Yola postavi dvije šalice kave u drţače, a treću pruţi Sabiru. „Ne smiju te vidjeti. Garaţe imaju kamere. Ne bismo se više trebali zaustavljati na takvim mjestima." Sabir je promatrao kako Alexi prolazi trgovinom prema toaletu. „Zašto je on ovdje, Yola?" „Ţeli me oteti. Ali nema dovoljno hrabrosti. I sada se boji da bi ti to mogao učiniti dok on nije prisutan. Zato je ovdje." „Misli da bih te ja oteo?"

Yola uzdahne. ,,U obiteljima plemena Manuš muškarac i ţena ppbjegnu zajedno kada se ţele vjenčati. To se naziva 'otmica'. Ako muškarac 'otme' djevojku, to je onda jednako braku, jer ona više neće biti - ne znam kako da to kaţem - netaknuta." „Šališ se." „Zašto bih se šalila? Govorim ti istinu." „Ali ja sam tvoj brat." „Nisi po krvi, budalo." „Što? To znači da bih se mogao oţeniti tobom?" „Ako to Bulibaša dopusti, s obzirom na to da mi je otac mrtav. No da to učiniš, Alexi bi se ozbiljno naljutio. I moţda bi te odlučio doista pogoditi noţem." „Kako to misliš 'moţda bi me odlučio doista pogoditi'? Bio je to čisti promašaj." „Samo zato što mu je tako odgovaralo. Alexi je najbolji bacač noţeva u kampu. Nastupa u cirkusima i na sajmovima. To svi znaju. Zato je Bulibaša odlučio da noţ treba presuditi. Svi su shvatili da te Alexi ne smatra odgovornim za Babelovu smrt. U suprotnom bi ti raspolovio ruku." „Ţeliš li reći da je sve ono bila samo predstava? Da su svi cijelo vrijeme znali da će me Alexi promašiti?" „Da." „Ali što da me slučajno pogodio?" „Onda bismo te morali ubiti."

22

„Divno. To ima smisla. Da. Sada mi je sve jasno." „Ne smiješ se ljutiti, Adame. Ovako te svi prihvaćaju. Da smo drugačije postupili, poslije bi imao problema." „Aha, onda je sve u redu." Calque ih je promatrao dvogledom. „Prepoznajem djevojku. To je Samanina sestra. I Sabir, naravno. No, tko je onaj garavi koji se koristi pisoarom?" „Vjerojatno još jedan rođak. Ti ih ljudi imaju beskrajno mnogo. Zagrebi jednog i rođaci će otpadati s njega kao krpelji." „Ne voliš baš Cigane, Macron?" „To su vucibatine. Nijedan juţnjak ne voli Cigane. Kradu, varaju i iskorištavaju ljude za svoje ciljeve." „Putain. Većina ljudi to radi, na ovaj ili onaj način." „Ne poput njih. Oni nas preziru." „Nismo im baš olakšali ţivot." „Zašto bismo?" Calque odglumi da mu potvrđuje. „Doista, zašto?" Morat će ubuduće malo više pripaziti na Macrona. Iskustvo ga je naučilo da osoba koja javno izraţava neku predrasudu vrlo vjerojatno potajno gaji i ostale, koje će izaći na površinu tek u nekoj kriznoj situaciji. „Kreću se. Pogledaj. Daj im pola minute prednosti, a zatim kreni za njima."

„Gospodine, jeste li sigurni da je to u skladu s pravilima? Mislim, pustiti ubojicu da slobodno vozi javnom autocestom? Vidjeli ste što je učinio Samani." „Zar si već zaboravio na našeg drugog prijatelja?" „Naravno da nisam. No nemamo ništa protiv njega osim vašeg instinkta. Imamo Sabirovu krv na Samaninoj ruci. Moţemo ga povezati s mjestom zločina." „Ne moţemo. No moţemo ga povezati s kafićem u kojem se dogodio krvavi incident, I vidimo da putuje, čini se svojevoljno, sa Samaninom sestrom. Što misliš? Da ona pati od štokholmskog sindroma?" „Štokholmskog sindroma?" Calque se namršti. „Macron, ponekad zaboravljam koliko si zapravo mlad, Švedski kriminolog Nils Bejerot skovao je termin 1973., nakon što je pljačka banke u okrugu Norrmalmstorg u Stockholmu krenula po zlu, što je podrazumijevalo određen broj talaca. Tijekom šest dana neki od talaca počeli su više suosjećati sa svojim otimačima nego s policijom. Isto se dogodilo i u slučaju nasljednice novinskog carstva Patty Hearst." „Oh." „Misliš da je Sabir nekako uspio začarati cijeli ciganski kamp i pretvoriti ih u svoje dobrovoljne suučesnike?" Macron poprimi gadljiv izraz lica. „Ti su ljudi za svašta sposobni."

22

35 „Još uvijek smatraš da si u stanju sam svladati ovu situaciju?" Achor Bale nakratko padne u napast da baci telefon kroz prozor automobila. Umjesto toga ţeni u vozilu koje ga je pretjecalo dobaci sarkastičan osmijeh, kao odgovor na njezin neodobravajući pogled zbog toga što se koristi mobilnim telefonom tijekom voţnje. „Naravno, Madame. Sve je u najboljem redu. Imam Sabira na oku. Identificirao sam policijski automobil koji ih slijedi. Jadne budale su čak zamijenile registarske pločice kako bi izbjegle potjeru." Ţenin suprug sada se naginjao naprijed i gestikulirao mu da spusti telefon. Vozači peugeota, pomisli Bale. U Engleskoj bi vozili rover. U Americi Chevrolet ili cadillac. Odglumi da je izgubio koncentraciju i dopusti da mu automobil lagano odluta prema peugeotu. Suprugu se oči rašire. Posegne preko svoje ţene i pritisne trubu. Bale pogleda u retrovizor. Sami na cesti. Moglo bi biti zabavno. Ĉak bi mu moglo osigurati i malo dodatne vremenske prednosti. „Ţelite li onda da nastavim ili ne, Madame? Samo recite riječ." „Ţelim da nastaviš." „U redu." Bale zaklopi mobilni telefon. Stisne gas i zlobno se ubaci ispred peugeota. Zatim uspori. Muškarac opet zatrubi.

Bale polagano zaustavi automobil. Peugeot se zaustavi iza njega i muškarac izađe. Bale ga je promatrao u retrovizoru. Malo se pogne u sjedalu. Mogao bi malo i uţivati u ovome. „Što to radite? Zamalo ste skrivili nesreću." Bale slegne ramenima. „Ĉujte. Strašno mi je ţao. Moja supruga čeka dijete. Moram stići u bolnicu. Jednostavno sam trebao provjeriti kako stići dotamo." „Dijete, kaţete?" Muškarac baci pogled na svoju suprugu. Naočigled se počne opuštati. „Ĉujte, ţao mi je što sam napravio takvu strku. No to se stalno događa, znate. Stvarno biste trebali nabaviti slušalice za mobitel. Onda moţete razgovarati u automobilu do mile volje i nećete biti prijetnja drugim vozačima." „Imate pravo. Znam." Bale primijeti kako citroen lagano prolazi pokraj njih i skreće u zavoju. Pogleda na uređaj za praćenje. Već je prošao jedan kilometar. Morat će ubrzati stvar. „Još se jednom ispričavam." Muškarac kimne i krene prema svom automobilu. Slegne ramenima prema svojoj ţeni i zatim pomirljivo podigne ruke kad ga ona mrko pogleda. Bale prebaci automobil u rikverc i nagazi na gas. Začuje se histerična škripa guma, a zatim automobil jurne prema natrag. Muškarac se okrene prema Baleu, razjapljenih usta.

22

„Jao, jao!" Bale širom otvori vrata i iskoči iz automobila. Divlje se ogleda po cesti. Ţena je vrištala. Muţ joj je bio potpuno skriven između i ispod dva automobila i nije pokazivao znakove ţivota. Bale zgrabi ţeninu kosu kroz otvoreni prednji prozor peugeota i počne je izvlačiti van. Jedna joj cipela zapne između automatskog mjenjača i pregrade koja dijeli dva prednja sjedala. Bale još jače povuče i ona popusti. Odvuče ţenu do bliţih straţnjih vrata, koja su još imala prozor na ručno spuštanje. Spusti prozor do pola i gurne ţeninu glavu kroz otvor prema unutrašnjosti automobila. Zatim podigne prozor koliko je god mogao i uz tresak zatvori vrata automobila. „Što to imamo ovdje?" Calque se nagne prema upravljačkoj ploči i djelomično se izdigne iz sjedala. „Radije uspori." „Ali što s..." „Uspori." Macron smanji brzinu. Calque zaškilji na scenu ispred njih. „Pozovi hitnu pomoć. Brzo. I krim-policiju," „Ali izgubit ćemo ih." „Daj mi kutiju za prvu pomoć. I uključi rotirku." „Ali to će nas razotkriti." Calque otvori vrata i prije no što se vozilo potpuno zaustavilo. Nespretno dotrči do mjesta gdje je muškarac leţao i klekne pokraj njega. „U redu, Macron. Moţeš reći

bolničarima da još uvijek diše. Jedva. No, trebat će im udlaga za imobilizaciju. Moţda je ozlijedio vrat." Dođe do ţene. „Gospođo. Mirujte. Nemojte se opirati." Ţena zajauče. „Molim vas. Mirujte. Slomili ste stopalo." Calque pokuša odvrnuti prozor, no mehanizam je bio oštećen. Ţenino je lice već postalo ljubičasto. Bilo je očito da ima problema s disanjem. „Macron. Donesi čekić. Brzo. Morat ćemo razbiti staklo." „Koji čekić?" „Onda donesi aparat za gašenje poţara." Calque skine jaknu i omota je oko ţenine glave. „U redu je, gospodo. Nemojte se opirati. Moramo razbiti staklo." Odjednom sva napetost nestane iz ţenina tijela i ona se stropošta pokraj automobila. „Brzo. Prestala je disati." „Što ţelite da učinim?" „Razbij prozor aparatom za gašenje poţara." Macron zamahne aparatom i udari u prozor. Aparat za gašenje poţara odbije se o sigurnosno staklo. „Daj mi to." Calque zgrabi aparat. Donjim dijelom udari u prozorsko staklo. „Sada mi daj svoju jaknu." Omota jaknu oko svoje ruke i zamahne kroz razbijeno staklo. Spusti ţenu na zemlju i poloţi joj glavu na jaknu. Naginjući se naprijed, snaţno je udari u području srca. Poloţi dva prsta ispod njezine lijeve dojke i zatim joj počne pritiskati sternum. „Macron. Kad ti kaţem, dvaput joj puhni zrak na usta." Macron čučne pokraj ţenine glave. „Pozvao si hitnu pomoć?" „Da, gospodine." „Dobar dečko. Nastavit ćemo ovo raditi dok bolničari ne stignu. Ima li još uvijek puls?" „Da, gospodine. Pomalo treperi, ali tu je."

22

Između udaraca s obje ruke, Calque pogleda Macrona u oči. "Vjeruješ li mi sada? Da postoji drugi čovjek?" „Uvijek sam vam vjerovao, gospodine. No, zar doista mislite da je on ovo učinio?" „Dva udaha." Macron se nagne naprijed i udahne ţeni ţivot. Calque ponovno počne primjenjivati udarce s obje ruke. „Nije da samo vjerujem, dječače. Ja to znam." 36 Yola ispljune zadnju ljusku bučinih sjemenki na pod automobila. „Pogledaj. Divlje šparoge." „Što?" „ Divlje šparoge. Moramo stati." „Mora da se šališ." Yola oštro udari Sabira po ramenu. „Mjeri li nam netko vrijeme? Progoni nas? Postoji li rok za ovo što radimo?" „Pa, naravno da ne." „Onda stani." Sabir potraţi Alexijevu potporu. „Ti ne misliš da bismo trebali stati, zar ne?" „Naravno da bismo trebali stati. Koliko često naletiš na divlje šparoge koje rastu uz cestu? Yola mora obaviti svoj cueillette."

„Svoj što?" Svjestan toga da su ga nadglasali, Sabir zaokrene automobil i krene natrag prema šparogama. „Kamo god pošle, Ciganke obavljaju ono što nazivaju cueillette. To znači da nikada ne prolaze pokraj besplatne hrane - biljaka, salate, jaja, groţđa, oraha, Reines Claudes - a da ne stanu i ne pokupe je." „Što je, dovraga, Reines Claudes?" „Zelena šljiva." „Aha, misliš zelena renkloda?" „Reines Claudes. Da." Sabir baci pogled na cestu iza njih. Citroen se pojavi iza okuke i bezazleno prođe pokraj njih. ,Vodim nas onamo gdje nas nitko neće moći vidjeti. U slučaju da naleti policijski automobil." „Nitko nas neće prepoznati, Adame. Traţe jednog muškarca, a ne dva muškarca i ţenu. I to u automobilu s drugačijim registarskim pločicama." „Ipak." Yola udari naslon sjedala ispred sebe, „Gle. ima ih još. Ondje pokraj rijeke," Prekopa po svom ruksaku i izvadi dvije zapetljane plastične vrećice, „Vas dvojica pokupite šparoge pokraj ceste. Ja ću pokupiti ostalo, Vidim i maslačke, koprive i margarite. Dečki, imate sreće. Večeras ćemo imati pravu gozbu,"

22

37 Achor Bale si je osigurao četrdesetminutnu prednost. Ĉetrdeset minuta za dobivanje svih potrebnih informacija. Ĉetrdeset minuta da policija sanira situaciju koju je ostavio iza sebe te da stupi u kontakt s hitnom pomoći i mjesnom policijom. Udari nogom po gasu i shvati da se markeri uređaja za praćenje preklapaju. Zatim polako udahne i uspori. Nešto se promijenilo. Sabir se više nije kretao prema naprijed. Bale primijeti da se marker polako pomiče natrag prema njemu. Oklijevao je, jedne ruke uzdignute iznad upravljača. Marker je sada bio u stanju mirovanja. Svijetlio je na manje od pet stotina metara ispred njega. Bale skrene s ceste dvadeset metara prije vrhunca zavoja. Počne oklijevati prije no što će napustiti automobil, no zatim odluči da nema ni vremena ni prikladnu lokaciju gdje bi ga mogao sakriti. Morat će riskirati mogućnost da se policija proveze pokraj njega i otkrije povezanost između njega i kombija. Poţuri se preko brdašca i spusti se kroz manji šumarak. Zašto su se opet tako brzo zaustavili? Piknik? Nezgoda? Moglo bi biti bilo što. Najbolje bi bilo kada bi ih uspio sve skupa uhvatiti. Tada bi se mogao koncentrirati na jednoga, dok bi drugi bili prisiljeni gledati. Ta je metoda gotovo uvijek bila uspješna. Krivnja, pomisli Bale, najveća je slabost zapadnog društva. Dok ljudi ne osjećaju krivnju, grade carstva. Ĉim počnu osjećati krivnju, carstvo se raspadne. Pogledajte Britance.

Najprije ugleda djevojku kako sama čuči pokraj obale rijeke. Zar obavlja nuţdu? O tome je zapravo riječ? Pogledom potraţi muškarce, no ne ugleda ih nigdje u blizini. Zatim primijeti da djevojka rezucka busene biljaka i sprema ih u plastične vrećice. Isuse Kriste. Ti ljudi nisu normalni. Još jednom pogledom potraţi muškarce, a zatim krene prema djevojci. Ovo je jednostavno predobro da bi bilo istinito. Sigurno znaju da dolazi. Moguće da je ovo zamka. Na trenutak oklijevajući zastane, nekih 4-5 metara od djevojke, Bilo ju je lijepo gledati, kako čuči ondje kraj rijeke u svojoj dugoj ciganskoj haljini. Oličenje nevinosti. Bale se prisjeti nečega iz davne prošlosti, no nije mogao točno odrediti scenu. Ta ga iznenadna misao uznemiri, poput neočekivane struje hladna zraka koja prolazi kroz poderotinu na hlačama. Pretrči posljednjih nekoliko metara, uvjeren da djevojka nije čula njegovo pribliţavanje. U zadnjem trenu ona se počne okretati, no on je već bio na njoj i koljenima joj prikovao ruke za pod. Očekivao je da će vrištati pa joj je za svaki slučaj začepio nos - ta je metoda gotovo uvijek bila djelotvorna kod ţena i bila je mnogo bolja opcija od toga da riskira i rukom prekrije usta osobe koja je luda od panike - no, začudo, djevojka ne ispusti ni glasa. Gotovo kao da ga je očekivala. „Ako vrisneš, slomit ću ti vrat. Kao i tvome bratu. Razumiješ li me?" Ona kimne.

22

Nije joj mogao dobro vidjeti lice budući da mu je bila okrenuta leđima, s tijelom ispod njega i rukama rastegnutima u obliku raspela. To ispravi tako što joj nagne glavu u stranu. „Reći ću ovo samo jednom. Za deset sekundi nokautirat ću te šakom. Dok budeš u nesvijesti, podići ću ti suknju, skinuti ti gaćice i ući u tebe noţem. Kada dođem do Fallopijevih cijevi, prerezat ću ih. Jako ćeš krvariti, no to te neće ubiti. Muškarci će te vjerojatno pronaći prije no što se to dogodi. No, nikada nećeš biti majka. Razumiješ li me? To će biti izgubljeno. Zauvijek." Primijeti, točnije rečeno začuje, da joj mjehur popušta. Oči joj se preokrenu i počnu treperiti. „Prestani s time. Probudi se." Uštipne je za obraz najjače što je mogao. Oči joj se počnu ponovno fokusirati. „Sada me slušaj. Što ste pronašli? Kamo idete? Reci mi to što me zanima i pustit ću te na miru. Tvojih deset sekundi počinje teći." Yola počne jaukati. „Osam. Sedam. Šest." „Idemo u Rocamadour." „Zašto?" „Zbog Crne Djevice. Nešto je skriveno kod njezinih nogu." „Što?" „Ne znamo. Na dnu škrinje pisalo je samo da se tajna stihova nalazi kod njezinih nogu." „Na dnu koje škrinje?"

„Majčine škrinje, One koju ml je majka ostavila. One koja je pripadala Nostrudamusovoj kćeri." „I to je sve?" ,,To je sve, Kunem se," Bale djelomice prebaci teţinu s njezinih ruku. Okrene se i pogleda duţ doline. Muškarcima ni traga. Da je ubije? To zapravo i nema smisla, Ovako i onako kao da je već mrtva. Odvuče je do ruba obale i gurne je u rijeku. 38 „Prokleto se nadam da je ovo vrijedno svih muka kroz koje prolazimo." „Što? O čemu govoriš? O stihovima?" „Ne. O divljim šparogama." Alexi prstima napravi znak da je sve u redu. „Moţeš biti siguran da će se isplatiti. Yola dobro kuha. Sada još samo trebamo zeca." „A kako bismo ga trebali uloviti?" „Moţeš ga pregaziti automobilom. Reći ću ti ako vidim kojega pokraj ceste. Ali nemoj ga zdrobiti - moraš tako tempirati da ga udariš u glavu vanjskom stranom kotača. Meso neće biti toliko ukusno kao meso zeca koji skonča prirodnom smrću, no bit će pribliţno dobro."

22

Sabir umorno kimne. Što je očekivao da će Alexi reći? Da će otići do sljedećega grada i kupiti sačmaricu? „Vidiš li Yolu? Trebali bismo krenuti." Alexi se uspravi. „Ne. Otišla je dolje do rijeke. Otići ću je pozvati." Sabir krene natrag prema automobilu, odmahujući glavom. Bilo je to čudno priznati, no polako se počinjao zabavljati. Nije bio mnogo stariji od Alexija, no bilo je razdoblja tijekom posljednjih nekoliko godina kada bi shvatio da počinje sve manje uţivati u ţivotu - da gubi ţelju za nepodopštinama. Sada, uz Yolu i Alexija, i uz još uvijek pri-sutnu prijetnju policije, odjednom osjeti kako mu sve ono uzbuđenje od nepoznatog ponovno buja u trbuhu. „Adame!" Povik dopre s mjesta iza male skupine drveća dolje blizu rijeke. Sabir ispusti šparoge i počne trčati. Prvo što je ugledao bio je Alexi kako se koprca u rijeci. „Brzo, Adame. Ne znam plivati. Ona je u vodi." „Gdje?" „Malo ispod tebe. Lice joj je pod vodom, ali još je ţiva, Vidio sam da je pomakla ruku." Sabir se odrazi s obale i izvede nespretan skok u sporu rijeku. Otprve zgrabi Yolu i podigne je u naručje. Ona podigne ruku kao da ga ţeli otjerati, no oči su joj bile mrtve kad ga je pogledala, i u pokretu više nije bilo nimalo snage. Sabir je stisne na prsa i pusti da ih rijeka nanese natrag na obalu. „Mislim da je imala nekakav napadaj. Otrči do automobila i donesi deku."

Alexi se iskoprca iz vode. Baci nervozan pogled unatrag, a zatim potrči uzbrdo prema automobilu. Sabir poloţi Yolu na pijesak. Disala je normalno, no lice joj je bilo bijelo kao papir i usne su joj već poprimile nezdravu plavu boju. „Što je? Što se dogodilo?" Ona počne drhtati, kao da se nakon izlaska iz vode pokrenuo neki drugi tjelesni proces. Sabir podigne pogled da provjeri kako Alexi napreduje. „Ĉuj, ţao mi je. Alexi donosi suhu deku. Morat ću ti skinuti ovu odjeću." Očekivao je - čak je i priţeljkivao - svađu. No nije bilo nikakva odgovora. Počne otkopčavati Yolinu bluzu. „Ne bi to smio raditi." Alexi se primakne Sabiru i pruţi mu deku. „Ne bi joj se to svidjelo." „Hladna je kao led, Alexi. Osim toga, u šoku je. Ako je ostavimo u toj odjeći, dobit će upalu pluća. Moramo je umotati u ovu deku i zatim je odnijeti u automobil. Mogu početi voziti s grijanjem upaljenim na maksimum. Na taj će se način brzo ugrijati." Alexi je oklijevao. „Ozbiljno ti govorim. Ako je ne ţeliš dovesti u neugodnu situaciju, odvrati pogled." Otkopča joj bluzu, a zatim joj spusti suknju preko bokova. Iznenađeno primijeti da ne nosi nikakvo donje rublje. „Boţe, prekrasna je." Alexi je zurio u nju. Još je uvijek čvrsto drţao deku. „Daj mi to." „Aha. U redu."

22

Sabir umota Yolu u deku. „Sada joj primi noge. Stavimo je u automobil prije no što umre od smrzavanja." 39 „Ne mislite da je vrijeme da pozovemo pojačanje?" „Zaostajemo zu njima četrdeset minutu. Kakvo nam je pojačanje po tvome mišljenju potrebno, Macron? Borbeni zrakoplov?" „Što ako čudnooki ponovno napadne?" „Ĉudnooki?" Caique se nasmiješi, zabavljen Macronovom neočekivano kreativnom maštom. „Neće." „Kako moţete biti toliko sigurni?" „Zato što je ostvario svoj cilj. Dobio je nekoliko sati prednosti. Zna da će do onda kada ponovno uspostavimo..." Calque počne oklijevati, traţeći pravu riječ. „GPS trilateraciju?" „GPS trilateraciju... tako je... i sustignemo automobil, on će već imati to što ţeli." „A što to ţeli?" „Pojma nemam. Traţim čovjeka, a ne njegov motiv. To prepuštam sudovima." Calque načini jastuk od svoje jakne i namjesti ga između svoje glave i prozora. „No, u jedno sam siguran. Ne bih htio biti na Sabirovu ili djevojčinu mjestu u idućih šezdeset minuta." „ Dolazi li k svijesti?"

„Otvorila je oči." „U redu. Zaustavit ću automobil, ali ostavit ću motor upaljen zbog grijanja. Moţemo spustiti sjedala i udobnije je poloţiti." Alexi pogleda u Sabira. „Što misliš da se dogodilo? Nikada je nisam vidio ovakvu." ,Vjerojatno je brala šparoge blizu ruba obale i upala u rijeku. Moguće da je udarila glavom - ima veliku masnicu na obrazu. U svakom slučaju, definitivno je u šoku. Voda je nevjerojatno hladna. Nije to mogla očekivati." Namršti se. „Ima li moţda epilepsiju? Ili dijabetes?" „Što?" „Ništa. Zaboravi." Nakon što su prilagodili straţnja sjedala i udobno smjestili Yolu, dva muškarca skinu sa sebe mokru odjeću. „Ĉuj, Alexi, ja ću voziti dok ti sušiš odjeću na grijaču. Najprije osuši Yolinu. Uključit ću grijanje. Kuhat ćemo se od sparine, no ne mogu smisliti drugačiji način da to izvedemo. Ako policija uhvati troje golih ljudi u vozilu koje se kreće, trebat će im tjedni da shvate što smo radili." Posegne za automatskim mjenjačem. „Rekla sam mu," Bio je to Yolin glas. Dva se muškarca okrenu prema njoj. „Sve sam mu rekla." Sada je uspravno sjedila, s dekom oko struka. „Rekla sam mu da idemo u Roeamadour. I za Crnu Djevicu. Rekla sam mu gdje su stihovi skriveni." „Kako to misliš, rekla si mu? Kome?"

22

Yola primijeti da je gola i polako povuče deku prema gore, kako bi prekrila grudi. Ĉinilo se da razmišlja i djeluje kao u usporenom filmu. „Muškarcu. Skočio je na mene. Imao je čudan miris. Kao oni zeleni kukci koji, kad ih zgaziš, mirišu po bademima." „Yola, o čemu govoriš? Koji muškarac?" Ona duboko udahne. „Onaj koji je ubio Babela. Rekao mi je da će mi slomiti vrat baš kao i Babelu." „O, Kriste." Alexi se uspravi u svom sjedalu. „Što ti je učinio?" Glas mu je drhtao. Yola odmahne glavom. „Nije učinio ništa. Nije morao. Njegove prijetnje bile su dovoljne da dobije sve što ţeli." Alexi zatvori oči. Ljutito progunđa. Ĉeljust mu proradi iza čvrsto stisnutih zuba kao da vodi ljutit unutarnji monolog. „Yola, jesi li ga vidjela? Jesi li mu vidjela lice?" „Ne. Bio je iznad mene. S leđa. Koljenima mi je pritisnuo ruke uz zemlju. Nisam mogla okrenuti glavu." „Dobro si učinila što si mu rekla. Lud je. Sigurno bi te ubio." Sabir se okrene prema upravljaču. Ubaci automobil u brzinu i počne divlje juriti cestom. Alexi otvori oči. „Što to radiš?" „Što radim? Reći ću ti što radim." Zahvaljujući Yoli, znamo kamo je gad krenuo. Stići ću u Rocamadour prije njega. A zatim ću ga ubiti." „Adame, jesi li ti lud?" „Ja sam Yolin phral, zar ne? Svi ste mi rekli da je trebam štititi. Osvetiti Babelovu smrt. E, pa, sad ću to i učiniti."

40 Achor Bale promatrao je kako se signal smanjuje i zatim konačno nestaje s ruba ekrana. Nagne se naprijed i ugasi uređaj za praćenje. Kad se sve zbroji i oduzme, današnji posao bio je potpuno zadovolja- vajuće obavljen. Preuzeo je inicijativu i to se poprilično isplatilo. Bila je to dobra lekciju. Nikud ne dopustiti neprijatelju du radi što ţeli. Iznervirati ga. Prisiliti ga na iznenadne odluke koje ostavljaju mjesta pogreškama, iako se zadovoljavajuće i poprilično brzo postiţe cilj. Baci pogled na kartu koja se nalazila na susjednom sjedalu. Trebat će mu dobra tri sata da stigne u Roeamadour. Najbolje bi bilo da pričeka da se grobnica zatvori i da osoblje ode na večeru. Nitko neće očekivati provalu u svetište - to bi bilo apsurdno. Moţda bi se trebao popeti stubama na koljenima, kao engleski kralj Henrik II. - navodni potomak Sotonine kćeri Melusine - nakon što su ga svećenici nagovorili da obavi mrsku pokoru za umorstvo Thomasa Becketa i za svetogrdno pljačkanje svetišta koje je počinio njegov pokojni sin? Traţiti oproštaj. Osigurati si nihil obstat3. Treba imati na umu da zapravo nije nikoga ubio u zadnje vrijeme. Osim, naravno, ako se djevojka nije utopila. Ili ako se ţena u automobilu nije ugušila. Njezin se muţ definitivno još trzao kad ga je zadnji put pogledao, a Samana je izvan svake sumnje bio sam odgovoran za svoju smrt. Sve u svemu, Baleova savjest bila je čista. Mogao je nekaţnjeno ukrasti Crnu Djevicu.

3 nihil obstat - lat. „ništa ne stoji na putu"; izjava koja potvrđuje da ne postoji prepreka nečijem imenovanju ili nečijem postupku (nap. prev.)

22

41 „Ponovno smo ih pronašli. Idu prema Limogesu." „Odlično. Reci šupljoglavcima da nam javljaju nova očitanja svakih pola sata - tako ćemo imati šansu nadoknaditi izgubljeno vrijeme i ponovno ih dobiti na ekranu." „Što mislite, kamo idu, gospodine?" „Na more?" Macron nije znao bi li se smijao ili plakao. Bio je sve uvjereniji da surađuje s nepopravljivim luđakom - s nekim tko zaobilazi sva pravila iz principa, samo da postigne svoje ciljeve. Njih su dvojica već trebali biti u Parizu, mirno odrađujući svoj 35-satni radni tjedan i prepuštajući ostatak istrage umorstva svojim kolegama na jugu. Macron je mogao raditi na svom squashu i jačati trbušne mišiće u policijskoj teretani. Umjesto toga, ţivjeli su na gotovim jelima i kavi, uz povremeno drijemanje na straţnjem sjedištu automobila, Osjećao je da fizički propada. Calquea to nije zabrinjavalo, naravno - on je već bio ruševina. „Bliţi se vikend, gospodine." „I?" „I ništa. Samo zapaţam." „E, pa, ograniči svoja zapaţanja za slučaj kojim se trenutačno bavimo. Ti si drţavni sluţbenik, Macron, a ne spasilac na plaţi."

Yola izroni iz grmlja potpuno odjevena. Sabir slegne ramenima i napravi grimasu. „Ţao mi je što smo te morali razodjenuti. Alexi je bio protiv, no ja sam inzistirao. Ispričavam se." „Učinio si ono što si morao. Je li me Alexi vidio?" „Naţalost, da." „Dobro, sada zna što propušta." Sabir prasne u smijeh. Zapanjilo ga je koliko je Yola vedra. Djelomice je očekivao da će postati histerična - da će je uhvatiti depresija ili melankolija, kao posljedica naknadnog šoka zbog napada. No, podcijenio ju je. Njezin je ţivot do sada bio sve samo ne lagodan i imala je mnogo realnija očekivanja o tome koliko su daleko ljudi u svojim postupcima spremni ići. „Ljut je. Zato je otišao. Mislim da se osjeća odgovornim zbog toga što si napadnuta." „Moraš mu dopustiti da ukrade Djevicu." „Molim?" „Alexiju. Dobar je kradljivac. To je nešto što mu dobro ide." „Aha. Shvaćam." „Zar nikad nisi ništa ukrao?" „Pa, ne. Barem ne u zadnje vrijeme." „To sam i mislila." Odvagne nešto u glavi. „Ciganin smije ukrasti svakih sedam godina. Mislim, nešto vaţno." „Kako si došla do tog zaključka?"

22

„Jedna je stara Ciganka vidjela Krista kada je nosio kriţ na Kalvariju." P" „I nije imala pojma tko je on. No, kad je vidjela Njegovo lice, saţalila se i odlučila je ukrasti čavle kojima su ga htjeli razapeti. Jedan je ukrala, no uhvatili su je prije no što je uspjela ukrasti drugi. Vojnici su je odveli i pretukli. Zavapila je da je poštede jer nije ništa ukrala već sedam godina. Ĉuo ju je jedan od učenika i rekao: 'Ţeno, budi blagoslovljena. Spasitelj dopušta tebi t tvome narodu da počinite krađu jednom u sedam godina, sada i dovijeka,' I to je razlog zašto su na raspelu samo tri čavla i zašto su Kristova stopala prekriţena, a ne raširena, kao što su trebala biti." „Nije valjda da vjeruješ u sve te priče?" „Naravno da vjerujem." „I to je razlog zašto Cigani kradu?" „Imamo na to pravo. Kada Alexi ukrade Djevicu, neće činiti ništa loše." „Baš mi je drago to čuti. No, što je sa mnom? Što ako pronađem čovjeka koji te napao i ubijem ga? Kakav će biti moj status?" „Prolio je krv člana naše obitelji. Njegova mora biti prolivena zauzvrat." „Tako je jednostavno?" „Nikad nije jednostavno ubiti čovjeka, Adame." 42 Sabir zastane pokraj vrata automobila. „Je li itko od vas dvoje ikad polagao vozački ispit?"

"Vozački ispit? Naravno da ne. Ali znam voziti." „Yola, znaš li ti voziti?" „Ne." „Onda dobro. Znamo na čemu smo. Alexi, ti preuzmi upravljač. Moram nam na karti odrediti novu rutu prema svetištu. Babelovu ubojici očito je poznat naš automobil - sigurno ga je pronašao i slijedio nas cijelim putem od kampa. Sada kada misli da nas se napokon riješio, ne ţelimo ga opet razljutiti tako što ćemo protutnjati pokraj njega u traci za pretjecanje, zar ne?" Raširi kartu ispred sebe. „Da. Ĉini se da moţemo zaobići Limoges i stići u Rocamadour preko Tullea." „Ovaj automobil nema ispravne brzine." „Samo ga ubaci u pogon, Alexi, i stisni gas." „Koja je papučica za pogon?" „Ĉetvrta donja. Slovo izgleda kao stremen, samo što je okrenut u stranu." Alexi učini kako mu je rečeno. „Hej, pa to nije loše. Brzine se same mijenjaju. Ovo je bolje od mercedesa." Sabir osjeti da ga Yoline oči fiksiraju kroz naslon sjedala. Okrene se prema njoj. „Jesi li dobro? Znaš, postoji nešto što se naziva zakašnjeli šok. Ĉak i kod čvrstih osoba poput tebe." Ona slegne ramenima. „Dobro sam." Zatim joj se izraz lica smrkne. „Adame. Vjeruješ li u pakao?"

22

„Pakao?" Napravi grimasu. „Pa, valjda." „Mi ne vjerujemo." Odmahne glavom. Cigani čak ne vjeruju da je Đavao, O Beng, doista tako loš. Mi vjerujemo da će jednoga dana svi doći u raj. Ĉak i on." „Doista?" „Adame, mislim da je onaj čovjek zao. Doista zao. Pogledaj što je učinio Babelu. Nije ljudski učiniti takvo što." „Što točno ţeliš reći? Da si promijenila mišljenje u vezi s paklom i Đavlom?" „Ne, ne to. No nisam vam rekla sve što mi je rekao. Ţelim da ti i Alexi shvatite s kim točno imamo posla." „Imamo posla s krvoločnim manijakom." „Ne, nije tako. Razmišljala sam o ovome. Pametniji je od toga. Zna točno gdje treba udariti. Kako najviše naštetiti osobi i dobiti ono što ţeli." „Ne shvaćam. Što mi pokušavaš reći?" „Rekao je da će me nokautirati. Da će me, dok budem u nesvijesti, oštetiti iznutra svojim noţem tako da nikada neću moći imati djece. Da nikada neću moći biti majka." „Isuse Kriste." „Slušaj, Adame. On nas poznaje. Poznaje ciganske običaje. Moţda je i sam djelomično Ciganin. Znao je da mu moţda neću reći to što ga zanima ako me samo napadne i pokuša mi nauditi. Da ću mu moţda lagati. Kada mi je rekao ono što je rekao, bila sam toliko sigurna da će to doista učiniti da mi je popustio mjehur. Tada mi je mogao učiniti bilo što i ne bih mu se opirala. Isto je bilo i s Babelom. Taština je bila njegova glavna

slabost. Bio je poput ţene. Znao je provesti sate uljepšavajući se pred ogledalom. Ovaj mu je čovjek unakazio lice. Ništa drugo, samo lice. Vidjela sam ga u mrtvačnici." „Ne razumijem što ţeliš reći." „Hrani se tuđim slabostima. On je zao čovjek, Adame. Doista zao. Ne samo da ubija. On uništava duše." „Još jedan razlog više da ga eliminiramo i učinimo svijetu uslugu." Yola je obično imala odgovor na sve. Ovaj put samo okrene glavu prema prozoru i ušuti. 43 „Ĉini se da više ne opremaju automobile s ključevima za mijenjanje guma." Sabir nastavi prekapati po prtljaţniku. „Nije da ga baš mogu udariti dizalicom za auto. Ili prometnim znakom upozorenja." „Izradit ću ti štap." „Što?" „Od grma boţikovine. Vidim jedan ondje preko. To je najjače drvo. Ĉak i prije no što se osuši. Ako kreneš nekamo sa štapom, nikome nećeš biti sumnjiv. Tako ćeš uvijek imati oruţje." „Stvarno nisi normalan. Znaš, Alexi?"

22

Parkirali su na zidinama iznad svetišta Rocamadour. Ispod njih bili su vrtovi, napravljeni u samom kamenu litica, ispresijecani zavojitim putovima i vidikovcima. Nekoliko raštrkanih turista šetalo je naokolo, ubijajući vrijeme prije večere. „Pogledajte te reflektore. Moramo ući prije sumraka. Kada ih upale, cijeli breţuljak bit će osvijetljen kao boţićno drvce." „Misliš li da smo ga preduhitrili?" „To ćemo znati tek kada provališ u svetište." Alexi frkne nosom. „Ali ja neću provaliti u svetište." „Kako to misliš? Nije valjda da si se ustrtario?" „Ustrtario...? Ne razumijem." „Uplašio." Alexi se nasmije i odmahne glavom. „Adame. To je vrlo jednostavno pravilo. Provaliti u neki prostor je vrlo teško - no provaliti prema van je lako." „Aha, shvaćam." Sabir reče oklijevajući. „Barem mislim da shvaćam." „Dakle, gdje ćeš ti biti?" „Sakrit ću se vani i promatrati. Ako naiđe, premlatit ću ga onim tvojim štapom." Pričeka šokiranu reakciju, no ništa se ne dogodi. „Ne, sve je u redu. Samo se šalim. Nisam poludio." Alexi je izgledao zbunjeno. „Ali što ćeš zapravo napraviti?" Sabir uzdahne. Dopre mu do mozga da će mu trebati još dugo da shvati ciganski mentalitet. „Samo ću ostati skriven vani, kako smo se dogovorili. Tako ti mogu

signalizirati kada se pojavi. Kada dođeš do Djevice, odnesi je Yoli u automobil, a zatim mi se opet pridruţi. Nas dvojica trebali bismo ga uspjeti zaskočiti negdje unutar svetišta, gdje je sigurnije i gdje nema ljudi koji bi mogli zasmetati." „Ne misliš da će se naljutiti na nas?" „Tko, Yola? Zašto?" „Ne. Mislio sam na Djevicu." „O, Boţe, Alexi. Nije valjda da se predomišljaš?" „Ne, ne. Ukrast ću je. No, najprije ću joj se pomoliti. Zamoliti je za oprost." „Samo daj. A sad mi napravi onaj štap." 44 Alexi se probudi upravo u trenutku kad je noćni čuvar zaključavao vanjska vrata bazilike. Ĉetrdeset minuta prije sakrio se iza oltara bazilike St-Sauveur, koji je netko prigodno prekrio dugačkim plavo-bijelim platnom. Zatim je gotovo odmah zaspao. Desetak unezvijerenih sekundi nije imao pojma gdje se nalazi. Zatim se spretno izvuče ispod oltarnika, uspravi se i protegne. U tom trenu shvati da se u crkvi nalazi još netko osim njega. Sagne se iza oltara i posegne za noţem. Trebalo mu je pet kratkih sekundi da se sjeti da ga je ostavio na straţnjem sjedalu automobila nakon što je Sabiru napravio štap. Alexi počne psovati svoju urođenu nesklonost primjećivanju detalja, po tko zna koji put. Provuče se pokraj oltara, otvorivši oči što je jače mogao, da upije zadnje tragove večernjeg svjetla unutar crkve. Neznanac je bio pognut prema naprijed u jednoj od

22

klupa, nekih petnaest metara od mjesta na kojem je on čučao. Je li i on spavao? Ili se molio? Dok ga je promatrao, muškarac ustane i krene prema unutrašnjim vratima svetišta - po njegovu ponašanju ubrzo postane jasno da je i on čekao da noćni čuvar ode. Rukom pritisne kvaku, tiho otvori vrata i uđe unutra. Alexi unezvijereno pogleda prema vratima bazilike. Sabir je bio s vanjske strane i jednako toliko nedostupan kao da ga je netko zapečatio iza vrata bankovnog trezora. Što da radi? Što bi Sabir htio da napravi? Skine cipele. Zatim se provuče pokraj oltara i na vršcima prstiju krene prema svetištu. Proviri glavu kroz vrata. Muškarac je upalio dţepnu svjetiljku i proučavao masivno emajlirano mjedeno podnoţje na kojem je bila izloţena Djevica. Dok ga je Alexi promatrao, on pokuša polugom otvoriti vitrinu. Kad je shvatio da ne moţe otvoriti prednju stranu, naglo se okrene i pogleda natrag prema bazilici. Alexi se smrzne uz vanjski zid, Ĉovjek se počne vraćati u njegovu pravcu, Alexi se na prstima vrati do oltara i sakrije se na svoje staro mjesto. Ako ga je muškarac čuo, ionako je gotov. Barem da onda umre na svetom tlu. Začuje se iznenadni zvuk povlačenja noge od stolca po kamenom podu. Alexi proviri glavu iz skrovišta. Muškarac je za sobom vukao dva masivna stolca. Bilo je očito da namjerava napraviti ljestve, da bi mogao lakše doći do Djevice.

Iskoristivši škripu stolaca kao zvučni paravan, Alexi pođe za neznancem natrag u kriptu. Ovaj put ipak iskoristi čovjekovu nepaţnju i mnogo se više pribliţi vitrini. Legne između dva reda klupa u blizini glavnog oltara, stvarajući si tako priliku da vidi što se događa te dobar zaklon iza čvrste hrastove klupe koja se nalazila između njih, u slučaju da se muškarac odluči vratiti u baziliku po treći stolac. Dok ga je Alexi promatrao, muškarac postavi stolce jedan na drugi i zatim provjeri koliko su stabilni. Naglas nezadovoljno prokomentira, a zatim tiho promrmlja nešto sebi u bradu. Alexi je promatrao kako muškarac kopča bateriju za straţnji dio hlača i počinje se penjati po improviziranim ljestvama. Znači, to je to. To mu je jedina prilika. Ako je upropasti, mrtav je. Pričekat će da se muškarac zaljulja na stolcima, a zatim će ga zbaciti. U ključnom trenutku muškarac posegne za jednim od mjedenih svijećnjaka ispod Djevičina podnoţja i elegantno se prebaci na vitrinu. Alexi nije očekivao taj iznenadni pokret u stranu i našao se uhvaćen na pola puta između klupe i vitrine. Muškarac se okrene i zagleda se u njega. Zatim se nasmiješi. Bez razmišljanja, Alexi uzme jedan od teških mjedenih svijećnjaka koji su se nalazili pokraj vitrine i iz sve snage ga baci na muškarca. Svijećnjak udari Achora Balea malo iznad desnog uha. On pusti vitrinu za koju se pridrţavao i stropošta se s visine od dva i pol metra na granitni pod. Alexi se već

22

naoruţao drugim svijećnjakom, no ubrzo uvidi da to nije bilo potrebno. Neznanac je bio u nesvijesti. Alexi razdvoji dva stolca. Gunđajući, grubo stavi Balea na stolac koji se nalazio najbliţe vitrini. Prekopa po Baleovim dţepovima i izvuče novčanik prepun novčanica te mali automatski pištolj. „Putain!" Spremi novčanik i pištolj u dţep i divlje se ogleda po svetištu. Primijeti damastne zavjese privezane ţicom. Makne ţicu sa zavjesa i zaveţe Baleove ruke i tijelo za naslon stolca. Zatim iskoristi preostali stolac kako bi se popeo do vitrine i uzeo Djevicu. 45 Sabir jasno začuje udarac iz svog skrovišta preko puta malog trga ispred svetišta. Pozorno je slušao još otkad je prvi put začuo udaljeni zvuk povlačenja stolaca iz duboke unutrašnjosti bazilike. Udarac je, pak, dolazio s mjesta koje je bilo mnogo bliţe Djevici. Izađe iz zaklona i krene ravno prema teškim vratima grobnice. Bila su zapečaćena. Odmakne se od zgrade i pogleda gore prema prozorima. Svi su bili previsoko da bi ih dosegnuo. „Alexi! Pokuša viknuti tako da ga se čuje unutar zidina svetišta, no ne i dalje od dvorišta. Bio je to teţak zadatak - dvorište je funkcioniralo kao savršena zvučna komora. Pričeka još nekoliko trenutaka da vidi hoće li se vrata otvoriti, a zatim, praveći grimasu, pokuša ponovno, ali glasnije. „Alexi! Jesi li ondje? Odgovori mi."

„Hej, vi! Što radite ovdje?" Stariji gardien ţustro krene prema njemu sa zabrinutim izrazom na licu. „Ovo je područje u potpunosti nedostupno turistima nakon devet sati navečer." Sabir se tiho zahvali Bogu što u ţelji da što prije stigne do svetišta nije ponio svoj štap od boţikovine. „Ĉujte, strašno mi je ţao. Ali bio sam u prolazu i začuo strašan udarac iz unutrašnjosti svetišta. Mislim da je netko unutra. Moţete li otvoriti?" Straţar se poţuri naprijed, osjećajući olakšanje zbog Sabirova neagresivnog tona, ali jednako tako i pokazujući znakove nervoze. „Udarac, kaţete? Jeste li sigurni?" „Zvučalo je kao da netko baca stolce. Mislite da bi to mogli biti vandali?" "Vandali?" Ĉovjek problijedi, kao da je odjednom dobio priliku nakratko osjetiti što to znači pakao. „Ali kako je moguće da ste bili u prolazu? Zaključao sam vanjska vrata prije deset minuta." Sabir pomisli da gardien vjerojatno proţivljava prvu pravu krizu tijekom svoje karijere. „Ĉujte. Bit ću iskren. Zadrijemao sam. Ondje na kamenoj klupi. Bilo je to glupo, znam. Probudio sam se kad sam začuo udarac. Bilo bi dobro da provjerite. Ĉuvat ću vam leđa. Naravno, moţda je samo laţna uzbuna. Odgovorni ste crkvenim vlastima, zar ne?" Ĉovjek je oklijevao, privremeno zbunjen mnoštvom Sabirovih različitih poruka. Ipak, strah za poloţaj napokon je prevladao njegove sumnje te poče prekopavati dţepove u potrazi za ključem. „Sigurni ste da ste čuli udarac?" „Jasno i glasno. Začuo se iz same unutrašnjosti svetišta."

22

Upravo u tom trenutku, kao naručen, začuje se još jedan, glasniji udarac, popraćen prigušenim povikom. Nakon toga tišina. Straţar otvori usta u čudu i oči mu se rašire. Drhtavih ruku umetne ključ u masivna hrastova vrata. 46 Achor Bale otvori oči. Krv mu je u potočićima kapala niz lice i pokraj usta - izbaci jezik i poliţe malo krvi. Bakreni okus djelovao je kao dobrodošao stimulans. Polagano nagne vrat prema ramenu i zatim počne otvarati i zatvarati čeljust poput konja. Ništa nije slomljeno. Nema neke veće štete. Pogleda prema dolje. Ciganin ga je zavezao za stolac. U redu. To se moglo očekivati. Trebao je najprije provjeriti svaki centimetar svetišta, a ne pretpostavljati da je njegova intervencija s djevojkom bila dovoljna da ih otjera. Nije očekivao da će ona preţivjeti rijeku. Tant pis.4 Trebao ju je ubiti dok je imao priliku - ali čemu riskirati da ostavi tragove ako priroda moţe obaviti posao umjesto njega? Odluka je bila dobra - krajnji rezultat jednostavno se izjalovio. Pogriješio je u vezi s njih troje. Mora preispitati svoje mišljenje o Sabiru. Ne smije ga ponovno podcijeniti. Bale pusti da mu brada padne natrag na prsa, kao da je još uvijek u nesvijesti. No oči su mu bile širom otvorene, prateći svaki Ciganinov pokret.

4 tant pis - šteta (nap. prev.)

Sada se muškarac spuštao sa strane vitrine s Crnom Madonom u rukama. Ciganin zatim bez ikakvog oklijevanja podigne kip i pozorno se zagleda u njegovo podnoţje. Dok ga je Bale promatrao, Alexi paţljivo spusti Madonu na pod i ispruţi se ispred nje. Zatim naizmjence počne ljubiti i polagati čelo na njezina stopala, na malog Isusa i na Madoninu ruku. Bale preokrene očima. Nije ni čudo da ih još uvijek svi progone. I on je to u tom trenu poţelio. Ciganin ustane i pogleda ga. To je to, pomisli Bale. Pitam se kako će to učiniti. Vjerojatno noţem. Nije baš mogao zamisliti da Ciganin upotrijebi pištolj. Previše moderno. Previše komplicirano. Vjerojatno ne bi bio u stanju shvatiti mehanizam za okidanje. Bale je nepokolebljivo drţao glavu na prsima. Mrtav sam, reče sam sebi. Ne dišem. Ubio me pad. Dođi ovamo i provjeri, diddikai*. Kako bi mogao odoljeti? Samo pomisli da će biti lijepo hvaliti se svojim pothvatima pred djevojkom. Impresionirati gadja. Biti glavna faca u plemenu. Alexi krene prema njemu. Nakratko zastane kako bi podigao jedan od svijećnjaka. Znači, tako ćeš to učiniti? Pretući me nasmrt dok sam svezan? Lijepo. Ali najprije ćeš morati provjeriti jesam li još ţiv. Ĉak ni ti ne bi pao tako nisko da ideš pretući mrtvog čovjeka. Ili bi? Alexi stane ispred Baleova stolca. Uhvati Baleovu glavu i podigne je s prsa. Zatim mu pljune u lice.

22

Bale se skupa sa stolcem baci unatrag, istodobno ţustro mlatarajući nogama. Alexi vrisne. Ispusti svijećnjak i padne, najprije na koljena, a zatim se jecajući sklupča na pod. Bale je sada bio na nogama, pognut prema naprijed, ali sa stolcem još uvijek pričvršćenim za leđa, poput puţa. Doskakuće do Alexijeva skvrčenog tijela i baci se sa stolcem na Alexijevu glavu. Zatim se odmakne, jednim okom motreći glavna vrata, a drugim Alexija. Okrećući se ustranu, Bale uspije prebaciti veći dio svoje teţine na koljena. Zatim se naglo uspravi i dopusti da ga teţina stolca odbaci prema natrag u kameni stup. Osjeti da se stolac počeo lomiti. Ponovi vjeţbu još dva puta i stolac se raspadne iza njegovih leđa. Alexi se trzao. Jednom je rukom preko kamena poda pokušavao dosegnuti pali svijećnjak. Bale zbaci preostalu uţad s ramena i krene prema njemu. Sabir se progura pokraj gardiena i uđe u predvorje svetišta. Ondje je bilo mračno - gotovo premračno da bi išta vidio. Gardien pritisne nekoliko skrivenih prekidača i prostor se osvijetli pod nizom reflektora skrivenih ispod krovne konstrukcije. Potrgani komadići drveta i odbačena uţad leţali su razbacani preko kamenih podnih ploča. Alexi je leţao na boku, nekoliko metara od Crne Madone, lica prekrivena krvlju. Muškarac je čučao iznad njega i kopao mu po dţepovima.

Sabir i gardien ukipe se na mjestu. Dok su promatrali scenu, Alexijeva ruka proviri ispod tijela, čvrsto drţeći pištolj. Muškarac odskoči unatrag. Alexi uperi pištolj ravno ispred sebe, kao da će upucati muškarca - no ništa se ne dogodi. Ne začuje se ni zvuk. Muškarac se povuče prema bazilici, očiju uperenih u Alexija i pištolj. U zadnjem trenu pogleda prema Sabiru i nasmiješi se. Lagano povuče prst preko grkljana. Alexi pusti da se pištolj otkotrlja na pod. Kad je Sabir ponovno pogledao prema mjestu gdje je muškarac stajao, više ga nije bilo. „Moţe li izaći s one strane?" Gardien kimne. „Ondje je izlaz. Da, sigurno je tako i ušao." Sabir se sagne pokraj Alexija - mozak mu je sada grozničavo smišljao strategije kako da se izvuku odavde. Jednu ruku dramatično stavi preko Alexijeva srca. „Ovaj je čovjek teško ozlijeđen. Treba pozvati hitnu pomoć." Gardien se uhvati za grlo. „Mobitel ovdje ne radi. Preblizu smo planinama. Nema signala. Morat ću telefonirati iz ureda." Ostane stajati kao ukopan. „Ĉujte. Imam pištolj. Pripazit ću na ovog čovjeka i pobrinuti se da se Djevici ne dogodi ništa loše. Idite i pozovite policiju i hitnu pomoć. Nuţno je da to napravite." Ĉinilo se kao da će se starac pobuniti. „U suprotnom ću ja otići telefonirati, a vi ostanite ovdje. Evo vam pištolj." Ispruţi drţak prema njemu.

22

„Ne. Ne, gospodine. Neće znati tko ste. Vi ostanite ovdje. Ja ću otići." Ĉuvaru je glas drhtao i izgledao je kao da će se srušiti. „Budite oprezni na stubama." „Da. Da, hoću. Dobro sam. Sada sam dobro." Sabir usmjeri paţnju na Alexija. „Ĉuješ li me?" „Bacio je na mene stolac. Nekoliko mi je zuba izbijeno." Alexijev glas bio je nejasan, kao da dopire iz duboke unutrašnjosti zapečaćena spremnika. „Mislim da mi je i čeljust moţda slomljena. I nekoliko rebara." „A ostalo?" „Dobro sam. Moći ću hodati." „U redu. Imamo otprilike pet minuta da pobjegnemo odavde i vratimo se do automobila. Evo ti. Uzmi ovo." Pruţi Alexiju pištolj. „Nema smisla. Ne radi." „Svejedno ga uzmi. I pokušaj se malo sabrati dok ja umotavam Djevicu." „Najprije pogledaj podnoţje." „Kako to misliš?" „Nešto je ondje zapisano. Nisam mogao pročitati, ali nešto je ţigosano. Baš kao na onoj Yolinoj škrinji. Najprije sam tamo pogledao." Sabir podigne Crnu Madonu. Bila je mnogo lakša nego što je pretpostavljao. Visoka oko pola metra, bila je izrezbarena od tamnog drveta i okićena dvjema krunama, jednom na Djevičinoj glavi, a drugom na Isusovoj - osim toga, Djevica je nosila zlatnu ogrlicu.

Tijelo joj je bilo djelomično omotano nekom vrstom tkanine koja se razdvajala preko njezine lijeve dojke, otkrivajući svjetliju nijansu drva. Sjedila je na stolcu, s malim Isusom u krilu. No, on nije imao lice djeteta, već mudra starca. „Imaš pravo. Precrtat ću natpis." „Zašto je ne bismo ponijeli s nama?" „Bit će sigurnija ovdje nego s nama negdje na cesti. Osim toga, ne ţelimo još jednu policijsku potjeru za vratom. Ako ništa nije ukradeno, postoji velika vjerojatnost da će nakon nekoliko dana sve ovo zaboraviti, s obzirom na to da će starac biti jedini kojeg će moći ispitati. Imamo ono po što smo došli. Pretpostavljam da je ovo samo još jedan djelić veće karte, koja će nas s vremenom dovesti do stihova." Poloţi komad papira preko podnoţja Madone i počne precrtavati ostacima olovke. „Ne mogu ustati. Ĉini se da je napravio više štete nego što sam mislio." „Ĉekaj me. Doći ću za minutu." Alexi se pokuša nasmijati. „Ne brini se, Adame. Ne idem nikamo." 48 Sabir zastane da povrati dah. Alexi se naslanjao na njega cijelom teţinom. Ispod sebe čuli su udaljeni zvuk policijskih sirena koje su se polako pribliţavale. „Još se nisam potpuno oporavio od trovanja krvi. Slab sam kao mačić. Sumnjam da ću te sam uspjeti odnijeti do gore." „Koliko još moramo hodati?"

22

„Sada već vidim automobil. Ali ne mogu riskirati i pozvati Yolu. Netko bi me mogao čuti." „Zašto me ne ostaviš ovdje i ne odeš po nju? Vas dvoje mogli biste me nositi zadnji dio puta." „Jesi li siguran da si dobro?" „Mislim da sam upravo progutao jedan zub. Ako se ne ugušim, bit ću dobro." Sabir ostavi Alexija naslonjena na zaštitnu ogradu pokraj puta. Poţuri se uz brdo. Yola je stajala pokraj automobila, zabrinuta izraza lica. „Nisam znala što da učinim. Ĉula sam sirene. Nisam bila sigurna jesu li tu zbog tebe ili zbog nekog drugog." „Alexi je ozlijeđen. Morat ćemo ga zajedno nositi uz najstrmiji dio brda. Hoćeš li moći?" „Je li teško ozlijeđen?" „Ostao je bez nekoliko zuba. Ĉeljust mu je moţda slomljena. Moguće je i da ima nekoliko napuklih rebara. Netko je bacio na njega stolac." „Netko?" „Da, taj netko." „Je li muškarac mrtav? Jeste li ga ubili?" „Alexi ga je pokušao ubiti, ali pištolj se zaglavio." Yola uhvati Alexija za noge, a Sabir prihvati glavninu teţine njegova tijela. „Morat ćemo biti brzi. Onog trena kad stari gardien kaţe policiji da je u provali bio prisutan pištolj, gotovi smo. Zapečatit će cijelu dolinu i poslati specijalce. A koliko se sjećam s karte, postoje samo tri izlaza odavde. Dva od njih već sigurno pokrivaju."

49 „Poprilično sam siguran da nas nitko ne slijedi." Sabir zaškilji pred sebe, pokušavajući razabrati prometne znakove. Sada su bili izvan najopasnijeg područja, na drţavnoj cesti br. 20, gdje je promet bio dovoljno gust da prođu neopaţeno. U automobilu se moglo osjetiti olakšanje, kao da su zahvaljujući sreći i dobrom „tajmingu" uspjeli izbjeći izrazito neugodnu situaciju. „Kako je?" Yola slegne ramenima. „Mislim da mu čeljust nije slomljena. Ali nekoliko rebara definitivno je napuklo. Sada će imati savršenu izliku za lijenost." Alexi je izgledao kao da će joj nešto opako odgovoriti, no tada se neočekivano udari po dţepu hlača. „Ha! Moţete li vjerovati? Cijelo sam ga vrijeme imao kod sebe." „Što?" „Novčanik." Alexi turobno odmahne glavom. „Taj prokleti lopov ukrao je vlastiti novčanik. A bio je pun love. Mogao sam ţivjeti poput kralja. Ĉak si priuštiti i nekoliko zlatnih zuba." Sabir se nasmije. „Ne razbijaj glavu s tim, Alexi. To što je bio toliko zabrinut da bismo mogli otkriti njegov identitet vjerojatno ti je spasilo ţivot. Da nije krenuo traţiti svoj novčanik, imao bi dovoljno vremena da te ubije prije no što smo se mi pojavili."

22

Alexijeva paţnja prebaci se drugamo. Podigne glavu s naslona sjedala i naceri se Yoli, pokazujući preostale zube. „Hej, bolničarko. Ĉuo sam što si rekla o lijenosti. Znaš, nisu samo moja rebra u pitanju. Udario me i u jaja." Yola se odmakne od njega. „Sam se njima pozabavi. Ne ţelim im prići blizu." „Ĉuješ li ti to, gadjo? Ova je ţena frigidna. Nije ni čudo da se nitko nikad nije ponudio da je otme." Yola privuče koljena kao u samoobrani. „Nemoj si laskati. Sada kada su ti jaja oštećena, bit ćeš beskoristan onoj koju otmeš. Vjerojatno ćeš ostati impotentan. Ona će morati ići k drugome da bi joj oči ispale. Ili upotrijebiti krastavac." „To nije istina!" Alexi gunđajući potapša Sabira po ramenu. „To nije istina, zar ne, Adame? Da postaneš impotentan ako te netko udari u jaja?" „Otkud bih ja to znao? Pa, vjerojatno je moguće. U svakom slučaju, znat ćeš za nekoliko dana." Sabir se okrene prema Yoli. „Yola, na što si mislila kada si rekla 'da bi joj oči ispale'?" Yola spusti pogled. Pogleda kroz prozor automobila. Nastupi tišina. „Aha, shvaćam. Oprosti." Sabir pročisti grlo. „Ĉujte, ţelim vam nešto reći. Nešto vaţno." „Nismo još jeli." „Što?" „Nikada ne govori nešto vaţno kada si gladan ili u bolovima. Glad i bol govore umjesto tebe i ono što kaţeš nema nikakve vrijednosti."

Sabir uzdahne - znao je kad treba priznati poraz. „U redu, stat ćemo i otići u restoran." „U restoran?" „Da. I bilo bi dobro da pokušamo pronaći hotel." Yola prasne u smijeh. Alexi joj se pridruţi, ali ubrzo odustane zbog bolova u čeljusti i rebrima. „Ne, Adame. Noćas ćemo spavati u automobilu, s obzirom na to da je prekasno da dođemo nekamo a da nas ne zaskoče pitanjima. Sutra rano ujutro odvest ćemo se u Gourdon." „Zašto bismo išli tamo?" „Zato što je ondje stalni kamp. Moţemo dobiti hranu i pošteno prenoćište. Ondje su mi rođaci." „Još rođaka?" „Nemoj se rugati, Adame. Sada kada si moj phral, oni su i tvoji rođaci." 50 Načelnik Joris Calque nije bio pobornik gledanja televizije za doručkom. Zapravo, nije bio pobornik televizije kao takve. No, činilo se da gazdarica zalogajnice u kojoj su se on i Macron trenutačno našli smatra da je to nešto što se očekuje. Ĉak je stajala iza njihova stola, komentirajući sve lokalne vijesti. „Pretpostavljam da ste, s obzirom na to da ste policajci, uvijek u potrazi za novim zločinima?"

22

Macron diskretno podigne oči prema nebu. Caique se još snaţnije usredotoči na prţene banane s pjenom od jabuke. ,yiše ništa nije sveto, Ĉak ni crkva." Calque shvati da bi trebao nešto reći, inače će ispasti neuljudan. „Što? Zar je netko ukrao crkvu?" „Ne, gospodine. Još gore." „Dobri Boţe!" Macronu zamalo kajgana izleti kroz nos. Zataškao je stvar napadajem kašlja, zbog čega se gazdarica nekoliko minuta uzvrpoljila oko njega, dijeleći kavu i snaţne udarce po leđima. „Ne. Ne crkvu, inspektore." „Načelniče." „Načelniče. Kao što rekoh. Nešto još gore. Djevicu." „Netko je ukrao Djevicu?" „Ne. Došlo je do boţanske intervencije. Lopovi su zaustavljeni i kaţnjeni. Sigurno su traţili dragulje koji se nalaze u njezinoj kruni i kruni malog Isusa. Ništa više nije sveto, inspektore. Ništa." „A o kojoj je Djevici riječ, gospodo?" „Pa, upravo su rekli na televiziji." „Jeo sam, gospodo. Ne moţe se jesti i gledati televizija u isto vrijeme. To nije zdravo." „Riječ je o Djevici iz Rocamadoura, inspektore. O samoj Crnoj Madoni."

„I kada se dogodio taj pokušaj krađe?" „Sinoć. Nakon što je zaključano svetište. Ĉak su upotrijebili i pištolj. Srećom, gardien ga je uspio oteti jednom od muškaraca - poput Jakova koji se hrvao s anđelom. A zatim je Djevica izvršila svoju čudesnu intervenciju i otjerala pljačkaše." „Svoju čudesnu intervenciju?" Macron zastane s vilicom na pola puta do usta. „Protiv pištolja? U Rocamadouru? Ali, načelniče..." Calque ga značajno pogleda preko stola. „Imate pravo, gospođo. Ništa više nije sveto. Ništa." 51 „I taj se čovjek pretvarao da je jedan od turista? Pretvarao se da vam pomaţe?" Calque je pokušavao procijeniti čuvarevu dob, no napokon je odustao i zaključio da ima oko sedamdeset godina. „0, da, gospodine. Upravo mi je on svrnuo paţnju na buku u svetištu." „Ali sada mislite da je bio dio bande?" „Naravno, gospodine. Siguran sam u to. Ostavio sam ga s pištoljem da štiti drugog muškarca. Znate, trebao sam telefonirati, a problem je u tome što mobiteli koje su nam dale crkvene vlasti ne funkcioniraju ovdje ispod litice. Beskorisni su. Moramo se koristiti starim fiksnim telefonom u uredu kad god ţelimo nekoga nazvati. Mislim da to rade namjerno, da ne bismo zloupotrebljavali uslugu." Prekriţi se kao znak pokore zbog

22

svojih nedoličnih misli. „Ali opet, sve te moderne naprave zapravo ne funkcioniraju. Primjerice, računalo mog unuka..." „Zašto nisu sa sobom ponijeli Crnu Madonu, ako su dio iste bande? Imali su sasvim dovoljno vremena prije no što se vi ili policija vratite na mjesto zločina." „ Mlađi muškarac bio je ozlijeđen, gospodine. Imao je krvi po cijelom licu, Pretpostavljam da je pao dok Je pokušavao ukrasti Djevicu." Ponovno se prekriţi. „Moţda stariji mulkarac nije mogao nositi i njega i Djevicu?" „Da, da, moguće je da ste u pravu. Gdje je Djevica sada?" „Opet u svojoj vitrini." „Smijemo li je vidjeti?" Starac počne oklijevati. „To znači da ću se morati vratiti u skladište po ljestve i..." „Moj mladi kolega, poručnik Macron, sve će to obaviti. Ne trebate se dodatno mučiti. To vam obećavam." „Onda u redu. Ali molim vas, budite oprezni. Pravo je čudo da nije oštećena u sinoćnjoj tučnjavi." „Ispravno ste postupili. To što je Djevica na sigurnom u potpunosti je vaša zasluga." Ĉuvar ispravi ramena. „Stvarno to mislite?" „Potpuno sam u to uvjeren." „Pogledaj, Macron. Dođi ovamo i reci mi što misliš o ovome." Calque je promatrao Djevičino podnoţje. Palcem prijeđe preko duboko urezanih slova koja su bila uklesana u drvo.

Macron uzme Djevicu iz njegovih ruku. „Natpis je zasigurno urezan dosta davno. To je očito po tome kako je drvo potamnjelo. Potpuno različito od ovih ostalih tragova na njezinim grudima." „Oni su vjerojatno nastali za vrijeme Revolucije." „Kako to mislite?" „Ni protestanti, tijekom vjerskih ratova, ni naši revolucionarni preci, nisu odobravali svete slike. U većini francuskih crkava uništavali su kipove Krista, Djevice i svetaca. Isto su pokušali i ovdje. Legenda kaţe da su otrgnuli srebro koje je nekad prekrivalo Djevicu, no tada ih je toliko šokirala dostojanstvenost onoga što su pronašli ispod da su je ostavili na miru." „Ne vjerujete valjda u sve te gluposti?" Calque uzme Djevicu natrag. „To nije stvar vjerovanja. To je stvar slušanja. Povijest ostavlja svoje tajne na vidljivu mjestu, Macron. Samo onaj koji dobro vidi i dobro čuje moţe razlučiti njihovu pravu suštinu od nevaţnih sitnica koje dolaze u paketu." „Ne razumijem o čemu govorite." Calque uzdahne. „Uzmimo ovo za primjer. To je kip Djevice s Djetetom, zar ne?" „Naravno." „I znamo da je ta određena Djevica zaštitnica mornara. Vidiš ono zvono ondje gore? Kada iznenada samo od sebe zazvoni, to znači da je neki mornar čudesno spašen zahvaljujući Djevičinoj intervenciji. Ili, pak, znači da će doći oluja i da će se dogoditi čudo."

22

„To je sigurno samo vjetar. Obično se pojavljuje prije oluje." Calque se nasmiješi. Raširi list papira preko podnoţja kipa i počne precrtavati slova svojom penkalom. „Vidiš, za egipatsku boţicu Izidu, Ozirisovu sestru i ţenu, te sestru Setovu, također se vjerovalo da spašava mornare. Također se zna da su je često prikazivali kako sjedi na tronu sa svojim sinom Horusom u krilu. Horus je bog svjetla, sunca, dana, ţivota, i dobra, a njegova suprotnost Set, Izidin zakleti neprijatelj, bog je noći, zla, tame i smrti. Set je na prijevaru uvjerio Ozirisa, glavnog od svih bogova, da isproba predivno izrađen lijes te ga je zatim zapečatio unutra i bacio ga u rijeku Nil, gdje je oko njega izraslo drvo. Poslije je izrezao Ozirisovo tijelo na četrnaest komada. No, Izida je pronašla lijes i s pomoću Thotha ponovno sastavila ono što je bilo u njemu, tako da se Oziris vratio među ţive taman na toliko dugo da s njom začne Horusa, njihova sina." „Ne razumijem..." „Macron, Crna Djevica je Izida. Isus predstavlja Horusa. Stvar je u tome da su kršćani preoteli drevne egipatske bogove i transformirali ih u nešto što je prihvatljivije modernom načinu razmišljanja." „Modernom?" „Naime, Oziris je uskrsnuo. Vratio se iz mrtvih i začeo sina. I taj se sin suprotstavio silama zla. Zvuči li ti to poznato?" „Pa, valjda." „I Horus i Isus rođeni su u staji. Također, oba rođendana slave se 25. prosinca."

Macronu se oči zacakle. Caique slegne ramenima. „No, uglavnom. Tu je ono što su Sabir i tvoj čudnooki traţili." Podigne list papira. „Izgleda kao obična škrabotina." „U krivu si. Pisano je unatrag. Samo trebamo pronaći zrcalo i moći ćemo sve dešifrirati." „Kako znate da su baš to traţili?" „Logika, Macron. Gle. Provalili su ovamo sa svrhom, a svrha je bila ukrasti Djevicu. Ali čudnooki je također bio ovdje. Ipak, uspjeli su ga otjerati, nakon čega su Sabir, Ciganin i gardien ostali sami u sve- tištu. Starac je šokiran svime što se dogodilo i prestar je da preuzme kontrolu nad situacijom, zato čini ono što mu je Sabir rekao i odlazi u ured telefonirati. Nakon toga njih dvojica bez problema mogu uzeti Djevicu sa sobom. Visoka je jedva sedamdesetak centimetara i nije teška. Ali oni to ne naprave. Jednostavno je ostave. A zašto? Zato što već imaju ono po što su došli. Donesi mi tu svjetiljku." „Ali to je dokaz. Moţda su na njoj otisci prstiju." „Samo mi donesi svjetiljku, Macron." Caique okrene papir na drugu stranu. „Sad ćemo osvijetliti natpis." „Aha. To je mudro. Ne trebamo zrcalo." „Zapiši ovo u svoju biljeţnicu: II sera ennemi et pire qu'ayeulx Il naistra en fer, de serpente mammelle Le rat monstre gardera son secret Il sera mi komme et mifemelle."

22

„Što to znači?" „Zar ne razumiješ vlastiti jezik?" „Naravno da razumijem." „Onda dešifriraj natpis." „Pa, prvi redak kaţe 'Bit će neprijatelj, i to gori...' Macron počne oklijevati. od svih prije njega.'" „'Bit će rođen u ţeljezu...'" „'... od pakla,' Macron. Enfer znači pakao. Zanemari činjenicu da je riječ prelomljena na dva dijela. Ljudi nisu rođeni od ţeljeza." „'...od pakla,' dakle, 's bradavicom zmije...'" „'... sisat će sa zmijinih grudi.'" Macron uzdahne. Glasno izdahne, kao da je upravo završio s dizanjem teških utega u teretani. „'Ĉudovišni štakor sakrit će svoju tajnu..." „Nastavi." „'Bit će napola muškarac i napola ţena.'" „Odlično. No, zadnji stih također se moţe protumačiti kao 'Neće biti ni muškarac niti ţena."' „Kako ste došli do tog zaključka?" „Na temelju traga iz prvog stiha. Upotreba riječi neprijatelj, ennemi. Implicira da kada se mi opet pojavi, em treba promijeniti wen." „Šalite se?" ,,Zar nikad nisi rješavao kriţaljke?" „Kriţaljke nisu postojale u srednjovjekovnoj Francuskoj,"

„Postojalo je nešto još bolje od kriţaljki. Postojala je Kabala. Bilo je uobičajeno zamaskirati ili kodirati jednu riječ rabeći neku drugu. Baš kao što je autor napravio u trećem stihu s pomoću rat monstre. To je anagram. To znamo zato što nakon tih dviju riječi dolazi riječ secret, koja funkcionira kao pokazivač. Opet, baš kao u kriţaljkama." „Kako to sve znate?" „Postoji nešto što se zove klasično obrazovanje. I vezano je za nešto što se naziva zdrav razum. Očito su vas zaboravili tome podučiti u onoj vašoj sirotinjskoj školi u Marseilleu." Macron odluči ignorirati uvredu. Prvi put u ţivotu bio je više zaokupljen slučajem nego samim sobom. „Što mislite, tko je to napisao? I zašto se ovi manijaci ţele toga dočepati?" „Ţeliš li moje iskreno mišljenje?" „Da." „Đavao." Macron razjapi usta. „Sigurno se šalite." Calque zamota list papira i spremi ga u dţep. „Naravno da se šalim. Đavao ne gubi vrijeme na pisanje ljubavnih pisama, Macron. Pakao uvijek stiţe brzom dostavom." 52

22

Yola se uspravi u sjedalu. „Pogledajte. Sprema se vjenčanje." Okrene se i kritički promotri dvojicu muškaraca. „Morat ću oprati i pokrpati vašu odjeću. Ne moţete se takvi pojaviti medu ljudima. I obojica ćete trebati sako i kravatu." „Hvala, ali moja odjeća je sasvim u redu takva kakva je." Sabir se okrene prema Yoli. „I kako si dovraga zaključila da se priprema vjenčanje? Nismo još ni stigli u kamp." Alexi ljutito frkne. Leţao je izvaljen preko straţnjeg sjedala, zamotane glave udobno podbočene na prozor. „Zar ste svi vi gadje slijepi? Već smo prošli pokraj četiri kamp-kućice na putu ovamo. Što misliš kamo su krenuli?" „Na sprovod? Na još jedan Kriss?" „Jesi li primijetio lica ţena?" „Ne." „E pa, da si malo za promjenu upotrijebio oči - kao Ciganin - vidio bi da su ţene uzbuđene, a ne tuţne." Prođe prstom preko unutrašnjosti usta, proučavajući novi reljef. „Imaš li pedeset eura kod sebe?" Sabir usmjeri svoju paţnju natrag na cestu. „Teško da će to biti dovoljno da si kupiš novi set zlatnih zuba." Alexi napravi grimasu. „Imaš li ih?" „Da." „Onda mi ih daj. Morat ću nekome platiti da pripazi na automobil." „Što to govoriš, Alexi?"

„Ono što sam maloprije rekao. Ako ne platiš nekome da pripazi na automobil, netko drugi će ga opelješiti. Ti su ljudi lopovi." „Kako to misliš 'ti ljudi'? To su tvoji ljudi, Alexi." „Da, znam. Zato i znam da su lopovi." Sabir i Alexi smjestili su se u kutu kamp-kućice jednog od Alexijevih rođaka. Alexi se oporavljao na leţaju, a Sabir je sjedio na podu ispod njega. „Pokaţi mi pištolj, Alexi. Ţelim vidjeti zašto je pogrešno ispalio." „Nije pogrešno ispalio. Nije uopće ispalio. Bio bih ga pogodio. Ravno kroz nos." „Znaš za sigurnosnu kočnicu?" „Naravno da znam za sigurnosnu kočnicu. Zar misliš da sam idiot?" „I znaš za zatezanje?" „Zatezanje? Što je zatezanje?" „Ah." Sabir uzdahne. Prije no što počneš pucati iz automatskog pištolja, moraš povući ovu kvačicu i zategnutije. To se u vojsci naziva repetiranje oruţja." „Putain. Mislio sam da funkcionira kao revolver." „Samo revolver funkcionira poput revolvera, Alexi. Evo ti. Isprobaj." „Hej, pa jednostavno je." „Prestani ciljati u mene." „U redu je, Adame. Neću te upucati. Ne mrzim gadje baš toliko." „Odmah mije lakše." Sabir se namršti. „Nego, Alexi, reci mi gdje je nestala Yola."

22

„Otišla je ţenama." „Što to znači?" „To znači da je neko vrijeme nećemo baš mnogo viđati. Ne toliko kao kad smo na putu." Sabir odmahne glavom. „Ne razumijem to cigansko odvajanje muškaraca i ţena, Alexi. I kakve su to priče o nečistoći i zagađivanju ljudi? Kako je rekla da se to naziva? Mah... nešto." „Mahrime." „Tako je." „To je normalno. Postoje stvari koje zagađuju i stvari koje ne zagađuju." „Poput jeţeva." „Da. Jeţevi su čisti. Baš kao i konji. Ne liţu vlastite genitalije. Psi i mačke su prljavi." „A ţene?" „Ni one to ne rade. Što si mislio? Da su od gume?" Sabir udari Alexija po tabanu. „Ozbiljan sam. Stvarno ţelim znati." „Komplicirano je. Ţene mogu onečistiti kada krvare. Na primjer, u to vrijeme ţena ne smije drţati tuđe dijete. Niti dotaknuti muškarca. Niti kuhati. Niti prekoračiti metlu. Zapravo, ne smije ništa napraviti. Zato ţena nikada ne smije biti iznad muškarca. Na primjer, na krevetu na kat. Ili u kući. Na taj bi ga način onečistila." „Isuse."

„Kaţem ti, Adame. U vrijeme moga oca bilo je još gore. Cigani nisu mogli putovati pariškom podzemnom ţeljeznicom jer je postojala mogućnost da ţena hoda po pločniku iznad njih. Hrana se morala posluţivati izvan kuće jer je postojala mogućnost da ţena hoda po podu gornjeg kata. Ili da ga dodiruje svojom haljinom." „Sigurno se šališ." "Vrlo sam ozbiljan. A što misliš zašto je Yola zatraţila da budem s vama u sobi kad ti je pokazivala škrinju?" „Zato što je htjela da i ti budeš uključen?" „Ne. Zato što nije prikladno da neudana ţena bude u sobi s krevetom u društvu muškarca koji nije njezin brat ili otac. Osim toga, ti si gadjo, i zbog toga si mahrime." „Znači zato starica u kampu nije htjela jesti sa mnom?" „Tako je. Onečistila bi te." „Ona bi onečistila mene? Ali mislio sam da bih ja onečistio nju?" Alexi napravi grimasu. „Ne. Pogriješio sam. Ipak ne shvaćaš." „I taj vaš običaj da ţene nose duge haljine. Pa opet, čini se da Yoli ne smeta što pokazuje gole grudi u javnosti. Mislim na onu scenu na sprovodu." „Grudi sluţe za hranjenje djece," "Pa znam da,,." „Ali ţena ne bi smjela pokazivati koljena. To nije dobro. Ona se mora pobrinuti za to da ne raspaljuje ţudnju kod svog svekra. Ili kod bilo kojeg drugog muškarca koji nije njezin muţ, Koljena to mogu izazvati."

22

„Ali što je sa ţenama ovdje u Francuskoj? Stalno ih viđate na ulici. Hej, pa one pokazuju gotovo sve." „Da, ali one su payo. Ili gadjo. One se ne računaju." „Aha, shvaćam." „Sada si jedan od nas, Adame, a to znači da si nam bitan. Moţda ne toliko kao pravi Ciganin, ali bitan si." „Hvala ti na tome. Sad mi je mnogo lakše." „Moţda ti jednog dana čak i nađemo ţenu. Neku ruţnu. Koju nitko drugi ne ţeli." „Jebi se, Alexi." 53 „Priprema se vjenčanje." «Vjenčanje?" Caique podigne pogled s posuđene knjige koju je proučavao. „Da. Porazgovarao sam sa zapovjednikom ţandarmerije iz Gour- dona kao što ste predloţili. Već tri dana stiţu kamp-kućice. Ĉak su unovačili još dvojicu redarstvenika u slučaju da bude nereda. Pijanice, nevolje s mještanima. Tome slično." „Je li zabiljeţeno bilo kakvo kretanje našeg trija?" „Ne. Mislim da će ostati ovdje za vrijeme vjenčanja. Pogotovo ako je jedan od njih ozlijeđen. Automobil im je parkiran na periferiji kampa. Iskreno, mora da su ludi. Potpuno nov audi na takvome mjestu? Pa to je kao da mašu nošenim ţenskim gaćicama ispred pubertetlije."

„Metafora ti je krajnje neukusna, Macron." „Ispričavam se, gospodine." Macron pokuša naći neku neutralnu temu. Neki bezopasan način da bi raspršio svoju ljutnju zbog situacije u koju ih je Caique doveo. „Što radite, gospodine?" „Pokušavam dešifrirati ovaj anagram. Najprije sam mislio da ja rat monstre anagram za monastčre. Da to znači da je tajna onoga što ti ljudi traţe sakrivena u samostanu." „Ali nema dovoljno slova. Pogledajte. Previše je slova 't' i premalo slova 'e'." „Da, znam." Calque ga mrko pogleda, „Primijetio sam, Ipak, sasvim sam razumno pretpostavio da je autor stihova moţda upotrijebio drevni način pisanja - monastter, na primjer. Ili montaster." „Ali nije tako?" „Ne. Sada u ovoj knjizi traţim druga mjesta u Francuskoj gdje se nalaze Crne Djevice. Moţda ćemo tako otkriti rješenje." „Ali zašto to mora biti u Francuskoj?" „O čemu to govoriš, Macron?" „Zašto mjesto na kojem je ta tajna sakrivena mora biti u Francuskoj? Zašto ne bi bilo u Španjolskoj?" „Objasni." „Moja je majka gorljiva katolkinja, gospodine. Kad sam bio dijete, često bi nas vodila nekoliko stotina kilometara niz obalu u Barcelonu. Vlakom. Na planinu Esterel. Takvo je bilo njezino poimanje izleta."

22

„Prijeđi na stvar, Macron. Trenutačno nemam vremena slušati priče o sretnim praznicima iz tvog djetinjstva." „Ne, gospodine. Prijeći ću na stvar. Blizu Barcelone, nedaleko Terrasse, nalazi se jedno od najsvetijih španjolskih svetišta. Ime mu je Montserrat. Ne sjećam se postoji li ondje Crna Djevica, no to je jedno od duhovnih središta jezuita. Sveti Ignacije de Loyola ondje je odloţio svoj oklop nakon što je odlučio postati redovnik. Znate, moja majka posebno voli jezuite." Caique se zavali u stolac. „Macron. Prvi put u ţivotu uspio si me iznenaditi. Moţda ćemo ipak uspjeti od tebe napraviti detektiva." Krene listati knjigu. „Da. To je to. Montserrat. I piše se s dva 't'. Izvrsno. A ondje je i Crna Djevica. Slušaj ovo: 'Štovanje Djevice iz Montserrata, inače poznate pod imenom La Morenita ili Tamna, datira u davnu 888. godinu, kada su je visoko na brdu Montserrat pronašli pastiri, pod zaštitom jata anđela. Izradio ju je sam sveti Luka, a vjeruje se da ju je sveti Petar donio iz Jeruzalema u Montserrat, gdje je stotinama godina počivala u miru. Ubrzo nakon što je otkrivena, biskup od Manrese pokušao je pomaknuti statuu, no ona je ostala čvrsto na mjestu. Grof od Barcelone postao je njezin prvi zaštitnik, a njegov je sin 932, g. sagradio svetište u njezinu čast, koje je kralj Lotar Francuski posvetio 982. g. Montserrat je danas hodočasničko središte i središte širenja katalonskog nacionalizma. Bračni parovi dolaze iz cijele Španjolske kako bi Djevica blagoslovila njihovu vezu jer izreka kaţe: No es ben casat qui no dun la done a Montserrat. Muškarac nije doista u braku dok god svoju suprugu ne

odvede u Montserrat. Također se vjeruje da je današnje svetište nekada imalo oltar posvećen Veneri, boţici ljepote, majci ljubavi, kraljici smijeha, gospodarici draţesti i zadovoljstva i zaštitnici kurtizana.'" Calque pljesne rukama. „Venera, Macron. Konačno smo na dobrom tragu, Sjećaš li se kako je glasio stih? 'Neće biti ni muškarac niti ţena.'" „Kakve to ima veze s Venerom?" Caique uzdahne. „Veneru su također nazivali Cipria, prema njezinu glavnom mjestu štovanja koje se nalazilo na otoku Cipru. Ondje se nalazila poznata statua, koja je prikazivala Cipriju s bradom i ţezlom. Ipak, i tu je poveznica sa stihom; muškobanjasta Cipria imala je tijelo ţene i bila je odjevena u ţensku odjeću. Katul ju je čak nazvao duplex Amathusia kad je vidio statuu. Drugim riječima, ona je hermafrodit, baš kao i njezin sin." „Što?" „Hermafrodit. Napola muškarac, napola ţena." „I kakve to ima veze s Crnom Djevicom?" „Dvije stvari. Prvo: potvrđuje ono što si zaključio o Montserra- tu - izvrsno zapaţanje, Macron. Drugo: kad se to poveţe s natpisom uklesanim u podnoţje kipa, još snaţnije dovodi u vezu Crnu Djevicu iz Montserrata i onu iz Rocamadoura." „Kako ste to zaključili?" „Sjećaš li se lica Djevice iz Rocamadoura i njezina sina? Pogledaj. Ovdje je slika." „Ništa ne vidim. To je samo kip."

22

„Macron. Upotrijebi oči. Ta su dva lica slična. Identična. Oba mogu biti muška i oba mogu biti ţenska." „Potpuno sam zbunjen. Stvarno ne razumijem kakve to ima veze s našim umorstvom." „Iskreno, ni ja ne razumijem. Ali slaţem se s tobom u vezi s vjenčanjem. Mislim da će Cigani ostati ovdje dok traje i oporavljati se. Sabir je druga stvar, naravno. A kamo on krene, čudnooki će ga zasigurno slijediti. Zato ćemo ih mi ovaj put preduhitriti. Idemo na izlet." „Izlet? Kamo?" „Ponovno ćeš posjetiti mjesta na kojima si često boravio u djetinjstvu, Macron. Idemo u Španjolsku. U Montserrat. Posjetiti Gospu." 54 Achor Bale promatrao je kako novi mladi zaštitar vodi svog psa u svaki kut bazilike St-Sauveur. Svaka čast crkvenim vlastima Rocamadoura. Nisu pogriješili regrutiravši ga. Ipak. Mora da je takav posao krajnje monoton. Kolike su šanse da se zločinac vrati na mjesto zločina samo dan nakon neuspjele pljačke? Jedan naprema milijun? Vjerojatno i manje od toga. Bale se pomakne bliţe rubu kora. Za koju minutu muškarac će biti točno ispod njega. Nije bilo teško ponovno osposobiti napravu za praćenje i slijediti Sabira i dvoje Cigana do Gourdona. Štoviše, Bale se jedva suzdrţavao da ih ne zaskoči prve noći dok su spavali u automobilu.

No, odabrali su izrazito nepogodno mjesto, usred uţurbanog trgovačkoga grada, na rubovima Bouriane - mjesto koje ima sigurnosne kamere i nadobudne policajce koji patroliraju zbog pijanaca i svadljivih mladih farmera. Bale je samo dodatno potvrdio svoju odluku kad je na radiju čuo da pljačkaši nisu uzeli Djevicu sa sobom. Što je to trebalo značiti? Zašto je nisu ukrali? Imali su njegov pištolj. A i gardien je već jednom nogom u grobu. Ne. Definitivno je vidio kako Ciganin proučava Djevičino podnoţje prije no što se upustio u sve one njegove religiozne gluposti - što znači da je ondje nešto zapisano, baš kao što je djevojka rekla onaj dan pokraj rijeke. Nešto što Bale očajnički ţeli vidjeti. Sada je zaštitar hodao gore-dolje između klupa, potičući svog psa prema naprijed kratkim zviţdanjem. Ĉovjek bi pomislio da ga netko snima, s obzirom na to koliko je predano pristupio svom novom poslu. Svaki normalan čovjek već bi odavno napravio pauzu i otišao popušiti cigaretu. Ovog čovjeka definitivno treba maknuti s puta. Psa također. Bale baci svijećnjak visoko iznad čovjekove glave, nabroji do tri i baci se s kora. Muškarac se pokazao kao laka meta, baš kao što je Bale i pretpostavio. Začuvši buku koju je proizveo svijećnjak, automatski prestane proučavati orgulje i i svjetiljku okrene prema palom predmetu. Baleove noge pogode ga u straţnji dio vrata. Muškarac se trţne prema naprijed i padne na kamene ploče pod punom teţinom Baleova snaţnog tijela. Bale se bacio s visine od dva i pol metra. Bilo je to gotovo isto kao da se čuvar bacio s ljestava s uţetom oko vrata.

22

Ĉim je doskočio, Bale začuje pucanje vratnih kraljeţaka i odmah svoju paţnju usmjeri na psa. Mrtvačeva ruka još je uvijek bila provučena kroz isprepletenu koţnatu uzicu. Vučjak se instinktivno odmakne i sagne se prije no što će skočiti. Bale zgrabi uzicu i zamahne poput igrača bejzbola koji se pripremu za odlučujući udarac. Vučjak se podigne s tla, zahvaljujući vlastitu zaletu prema naprijed i centrifugalnoj sili Baleovu izbačaja. Bale ispusti uzicu u savršenom trenutku. Princip poluge savršeno odradi svoje i pas poleti preko crkve poput atletskog rekvizita. Ţivotinja udari u kameni zid crkve, padne na pod i počne zavijati. Bale dotrči i skoči joj na glavu. Zastane na trenutak, osluškujući poput mačke, širom otvorenih očiju i usta. Zatim, zadovoljan što ga nitko nije čuo, krene prema svetištu. 55 Sabir ponovno namjesti deku preko međunoţja. Na trenutke - a ovo je bio jedan od njih - poţelio bi da se Yola riješi navike upadanja u tuđe sobe bez prethodne najave. Ranije tog popodneva odnijela je njihovu odjeću na pranje u zajedničku kadu, pri čemu su obojica muškaraca ostala umotana samo u deke, poput ţrtava brodoloma, prisiljeni na neţeljeni, neograničen popodnevni odmor. Sabir je sada pokušavao smisliti neku bezazlenu temu razgovora, da se riješi neugode. „U redu. Sjetio sam se još jedne zagonetke. Ova je zbilja teška. Spremna? 'Što je veće od Boga? Gore od Đavla? Siromašni to već imaju. Bogati to ţele. Ako to jedeš, umrijet ćeš.'"

Yola jedva da podigne pogled s onoga što je radila. „Ništa, narav- no. Sabir se bezvoljno nasloni na zid. „0, Boţe. Kako si tako brzo našla odgovor? Meni je trebalo više od sat vremena kad mi je rođakov sin postavio to pitanje." „Ali očito je, Adame. Shvatila sam odgovor već u prvom stihu. Kad si pitao što je veće od Boga. Ništa nije veće od Boga. Kad to shvatiš, sve ostalo ima smisla." „Dobro, i ja sam shvatio taj dio. Ali nisam pomislio da bi to mogao biti odgovor. Samo sam se razbjesnio što je netko pomislio da postoji nešto veće od Boga." „Ti si muškarac; Adame. Muškarci se rađaju bijesni. Zato moraju sve okretati na šalu. Ili udarati nešto. Ili se ponašati poput djece. Kad to ne bi radili, poludjeli bi." „Hvala ti. Hvala što si mi to osvijestila. Sada znam odakle mi smisao za humor." Yola je za sebe pronašla potpuno novu garderobu. Nosila je bluzu s crvenim cvjetovima, zakopčanu do vrata, i usku zelenu suknju s crvenim rubom, koja je sezala malo ispod koljena. Suknja je u struku bila opasana širokim koţnatim remenom ukrašenim malim zrcalima, a na nogama je imala sandale s kubanskom petom i remenčićima oko gleţnjeva. Kosa joj je bila djelomično podignuta, baš kao i za vrijeme Krissa. „Zašto nikada ne nosiš nakit? Kao druge ţene?" „Zato što sam djevica i još sam uvijek neudana." Yola značajno pogleda Alexija, koji lukavo izbjegne njezin pogled. „Ne bi bilo prikladno da se nadmećem s mladenkom i njezinim udanim rođakinjama." Ona poloţi dva kompleta odjeće na krevet, pokraj

22

Alexijevih nogu. „Vaša se odjeća još uvijek suši. Donijet ću je kad bude gotova. Ali ovdje su dva odijela i dvije kravate koje sam posudila. Jednako tako i košulje. Trebale bi vam pristajati. Sutra na vjenčanju također morate imati pripremljeno nešto novčanica koje ćete dati mladenki. Trebat ćete ih ovime pričvrstiti za njezinu haljinu." Svakome muškarcu pruţi zihericu. „Hm, Adame..." „Da pogodim, Alexi. Trebaš posuditi nešto novca." „Ne samo ja. Treba i Yola. Samo što je ona preponosna da bi pitala." Yola razdraţeno pljesne rukom. Pogled joj je bio prikovan za Sabira. „Što si nam htio reći u automobilu? Onda kad sam te prekinula?" „Ne razumijem..." „Rekao si da nam moraš reći nešto vaţno. E, pa, sada smo siti i odmorni. Sada nam moţeš reći." Moralo je do toga doći, pomisli Sabir. Trebao sam dosad već naučiti - kad se Yola nečega uhvati, onda ne pušta. „Mislim da biste oboje trebali ostati ovdje. Barem za sada." „Kako to misliš?" „Alexi je ozlijeđen. Mora se oporaviti. A ti, Yola... Doţivjela si strašan šok." Posegne preko stola za svojim novčanikom. „Naime, shvatio sam značenje stihova s podnoţja Crne Djevice." Izvuče zguţvani komad papira i rasprostre ga na koljenu. „Mislim da se odnose na Montserrat. To je mjesto u Španjolskoj. U brdima iznad Barcelone. Barem se čini da je o tome riječ."

„Misliš da gubimo vrijeme, zar ne? Zato ne ţeliš da pođemo s tobom? Misliš da će se onaj muškarac opet pojaviti i nauditi nam ako nastavimo ovim putem. Moţda još i gore nego prije?" „Da, mislim da smo na opasnu i uzaludnu putu, Gle... Nostradamus, vaši preci ili tko god d« je urezao one stihove na Djevičino podnoţje - moţda su isto urezali i na pedeset Djevica diljem zemlje. U ono vrijeme sve je bilo rasprostranjenije nego danas. Ljudi su išli na hodočašća posvuda. I čovjek ne treba biti genij da bi zaključio da osamdeset posto Djevica iz onog vremena danas vjerojatno više ne postoji - da su završile kao ţrtve desetaka različitih vjerskih ratova. Revoluciju, Prvi i Drugi svjetski rat i rat s Pruskom da i ne spominjem. Yola, vaš je narod bio nomadski. Mnogo više nego danas. Uglavnom su izbjegavali vojske, a ne da su ih traţili. Vrlo je vjerojatno da će nas natpis na Djevičinu podnoţju u Montserratu, ako ga ondje pronađemo, samo odvesti nekamo drugamo. A nakon toga opet nekamo drugamo. Otkrit ćemo da su stihovi, ili to što već traţimo, davno izgubljeni." „Zašto nas onda taj muškarac slijedi? Što ţeli?" „Mislim da je lud. Ima neku ideju u glavi da u cijeloj toj priči leţi silan novac i to jednostavno ne moţe pustiti na miru." „Ne vjeruješ u to." Sabir odmahne glavom. „Ne." „Zašto to onda govoriš? Zar nas više ne voliš?"

22

Sabir se na trenutak zbuni, kao da ga je dijete uhvatilo nespremna. „Naravno da vas volim. Ovih zadnjih nekoliko dana... pa... čine se kao godine. Kao da smo oduvijek zajedno. Ne znam kako da to objasnim." „Zato što se poznajemo od prije? To ţeliš reći?" „Od prije? Ne. Nisam..." „Alexi ti je rekao da sam hexi. To znači da ponekad znam neke stvari. Osjećam ih. Tako je bilo i s tobom. Odmah sam osjetila da mi nisi prijetnja. Da nisi ubio Babela. Borila sam se protiv toga, ali instinkt mi je govorio da sam u pravu. Alexi je to također osjetio." Kradomice baci pogled prema krevetu. „Ali on nije hexi. On je samo glupi Ciganin." Alexi joj pokaţe srednji prst, ali nije doista tako mislio. Intenzivno ju je promatrao. Slušao svaku njezinu riječ. „Mi Cigani osjećamo neke stvari intenzivnije nego payo i gadjo ljudi. Slušamo unutarnje glasove. Ponekad nas pošalju u pogrešnu smjeru. Kao što je bio slučaj s Babelom. Ali uglavnom su ispravni." „A kamo te tvoj glas sada upućuje?" „Onamo gdje si ti." „Yola. Taj je muškarac zao. Pogledaj što ti je učinio. Što je učinio Babelu. Ubio bi i Alexija da smo mu dali dovoljno vremena." „Planiran si otići bez nas. Išuljali se usred noći, poput lopova. Zar ne?" „Naravno da ne." Sabir osjeti da mu se laţ jasno vidi na licu. Ĉak počne i frfljati.

„Slušaj me. Ti si Babelov phral. Pomiješao je svoju krv s tvojom. To znači da smo sada svi troje povezani, i po krvi i po zakonu, lako da idemo na ovo vjenčanje. Zajedno. Bit ćemo sretni i radosni i podsjetit ćemo se što doista znači ţivjeti na ovoj zemlji. A zatim ćeš, dan nakon vjenčanja, stati pred nas i reći ćeš nam ţeliš li da pođemo s tobom ili ne. Sada imam duţnost prema tebi. Ti si moj brat. Glava moje obitelji. Ako mi kaţeš da ne idem s tobom, ja ću te poslušati. Ali silno ćeš me povrijediti ako odeš bez mene. A i Alexi te voli kao brata. Plakat će i bit će tuţan što mu ne vjeruješ." Alexi napravi tuţnu grimasu, samo napola ublaţenu rupama koje su ostavili njegovi izbijeni zubi. „U redu, Alexi. Ne trebaš izvoditi predstavu." Sabir ustane. Sada kada si odlučila što nam je činiti, Yola, reci mi, molim te, moţe li se čovjek ovdje negdje oprati i obrijati?" „Dođi sa mnom van. Pokazat ću ti." Sabir uhvati Yolin značajan pogled taman kad je namjeravao pozvati Alexija da mu se pridruţi. Drţeći deku oko sebe poput rimske toge, pođe za njom van. Ona stane s rukama na bokovima i zagleda se u drugu stranu kampa.,Vidiš onog muškarca? Onog plavokosog koji nas promatra sa stuba nove kamp-kućice?" „Da." „Ţeli me oteti." „Yola..." „Ime mu je Gavril. Mrzi Alexija jer je njegov otac bio poglavica i jer je zbog njegove presude Gavrilova obitelj prognana."

22

„Prognana?" „Tako se kaţe kada osobu protjeraju iz plemena. Gavril je bijesan i zato što je plavokos, i još k tome jedinac. Ljudi govore da je ukraden od gadjo ţene. Da njegova majka nije mogla imati vlastitu djecu pa je njezin muţ napravio takvu grozotu. Tako da je dvostruko bijesan." „I svejedno te ţeli oteti?" „Nije doista zainteresiran za mene. Samo me gnjavi da odem s njim iza ţivice jer zna da to ljuti Alexija. Nadala sam se da neće biti ovdje. Ali tu je. Bit će mu drago što je Alexi ozlijeđen i što je izgubio nekoliko zuba, a ne moţe si priuštiti da ih zamijeni." Sabir osjeti kako se struktura njegovih dotadašnjih uvjerenja mijenja i pretvara u nešto malo drugačije. Sada se već privikavao na taj osjećaj. Gotovo mu se i sviđao, „I što ţeliš da učinim u vezi s njim?" „Ţelim da pripaziš na Alexija. Ostani s njim. Ne daj mu da previše pije. Na našim vjenčanjima muškarci i ţene većinu su vremena razdvojeni i neću ga moći zaštititi od sebe samoga. Taj muškarac, Gavril, ne ţeli nam dobro. Ti si Alexijev rođak. Nakon što te predstave poglavici i sluţbeno pozovu na vjenčanje, prestat će buljiti u tebe i moći ćeš se bolje uklopiti. Nitko te se neće usuditi osuđivati. Sada se izdvajaš kao albino." „Yola, mogu li te nešto pitati?" „Da." „Zašto sve u vezi s tobom mora biti tako prokleto komplicirano?"

56 Načelnik Bartolomeo Villada i Llucanes iz katalonske mjesne policije ponudi Calqueu tursku cigaretu iz jantarne tabakere koju je drţao u specijalno izrađenom pretincu svog stola. „Zar izgledam kao pušač?" „Da." „U pravu ste. Pušač sam. Ali liječnik me upozorio da prestanem." „Puši li vaš liječnik?" „Da." „Puši li vaš pogrebnik?" "Vjerojatno." „Onda dobro." Calque uzme cigaretu, zapali je i povuče dim. „Kako je moguće da nešto što će te ubiti istodobno djeluje tako da te tjera da se osjećaš najţivljim?" Villada uzdahne. „To je ono što filozofi nazivaju paradoksom. Kada nas je Bog stvorio, odlučio je da će doslovno tumačenje biti prokletstvo svijeta. Zato je izmislio paradoks kao protuteţu." „Ali kako naći protuteţu paradoksu?" „Shvaćajući ga doslovno. Vidite, vi ste pušač. A ipak shvaćate paradoks svoje pozicije."

22

Calque se nasmiješi. „Hoćete li onda učiniti ono što traţim? Hoćete li riskirati sa svojim ljudima? U potpunosti ću shvatiti ako odbijete." „Doista vjerujete da će Sabir napustiti prijatelje i doći sam? I da će ga muškarac kojeg nazivate čudnooki slijediti?" „Obojica ţele saznati što se nalazi na podnoţju La Morenite. Baš kao i ja. Moţete li to organizirati?" „Organizirat ću posjet La Moreniti. Naravno, u interesu prekogranične suradnje." Villada ironično kimne. „Sto se ovog drugog tiče..." Kucne upaljačem po stolu, premještajući ga među prstima. „Motrit ću svetište, kao što ste predloţili. Samo tri noći. Djevica iz Montserrata iznimno je vaţna za Kataloniju. Majka mi nikad ne bi oprostila kad bih dopustio da bude oskvrnuta." 57 Sabir se nije osjećao sasvim ugodno u posuđenom odijelu. Reveri su bili gotovo trideset centimetara široki, a sako mu je stajao kao kućni ogrtač - štoviše, u njemu je izgledao kao Cab Calloway u mjuziklu Stormy Weather. Ni košulja nije bila baš nešto; nikada nije bio velik oboţavatelj suncokreta i vodenica, pogotovo kad je kreativni dizajn bio u pitanju. Kravata je bila boje fluorescentnog lososa i bila je u gadnom neskladu s njegovom košuljom, koja je, pak, bila u neskladu s izoliranim prugama koje je neki šaljivi krojač prošio kroz materijal za odijelo. Ako ništa drugo, barem su cipele bile njegove.

„Izgledaš fantastično. Poput Ciganina. Da nemaš tu svoju payo njušku, htio bih te za brata." „Kako moţeš ostati ozbiljan dok govoriš takve stvari?" „Ĉeljust mije slomljena. Eto kako." Unatoč tome što ga je Yola uvjeravala u suprotno, Sabir je još uvijek imao dojam da se ističe poput albina. Svi su ga promatrali. Kamo god krenuo i što god radio, pogledi bi se lijepili na njega čim bi svoju paţnju usmjerio drugdje. „Jesi li sigurna da me neće prijaviti? Vjerojatno se još uvijek svake večeri pojavljujem na TV-u. Vjerojatno je ponuđena i nagrada." „Svi ovdje znaju za Kriss. Znaju da si Yolin phral i da je Bulibaša iz Samoisa tvoj kirvo. Kad bi te osuđivali, odgovarali bi izravno njemu i bili bi prognani. Kao onaj šupak, Gavrilov ujak." Gavril ih je promatrao s ruba kampa. Kada shvati da ga je Alexi primijetio, podigne prst i gurne ga u krug koji je načinio od palca i kaţiprsta druge ruke. Zatim ga gurne u usta i počne preokretati očima. „To ti je prijatelj?" „Ţeli Yolu. A mene ţeli uhiti," ,,Te dvije stvari ne idu nuţno zajedno," „Kako to misliš?" „Pa ako te ubije, Yola se neće udati za njega."

22

„O, vjerojatno hoće. Ţene zaboravljaju. Nakon nekog bi je vremena uvjerio da je bio u pravu. Ona bi se napalila i dopustila mu da je otme. Već je i sad gotovo prestara za udaju. Ovo što se večeras zbiva nije dobro. Vidjet će ovo vjenčanje i imat će još gore mišljenje o meni. Tada će joj Gavril izgledati bolje." „Prestara je za udaju jer se čuva za tebe, Alexi. Ili moţda to nisi primijetio? Zašto je, dovraga, već jednom ne otmeš i ne riješiš to?" „Bi li mi dopustio?" Sabir ga prijateljski lupi po glavi. „Naravno da bih ti dopustio. Očito je da je zaljubljena u tebe. Kao i ti u nju. Zato se cijelo vrijeme svađate." „Svađamo se jer mi ţeli šefovati. Ona ţeli biti glavna. Ne ţelim ţenu koja će me gnjaviti. Kad god odem, ona će se naljutiti. A onda će me kazniti. Yola je hexi. Začarat će me. A ovako sam slobodan. Ne moram nikome polagati račune. Mogu ševiti payo ţene, baš kao što je rekla." „Ali što da nju netko drugi uzme?" „Ubio bih ga." Sabir ljutito uzdahne i prebaci paţnju natrag na svadbenu povorku, koja se brzim koracima pribliţavala središtu kampa. „Radije mi objasni što se događa." „To je vjenčanje kao i svako drugo." „Nekako imam dojam da nije." „Dobro onda. Vidiš onu dvojicu ondje? To su otac mladenke i otac mladoţenje. Morat će uvjeriti Bulibašu da su se dogovorili oko cijene mladenke. Zatim zlatnike treba preuzeti

i prebrojiti. Nakon toga će Bulibaša paru ponuditi kruh i sol. Reći će: 'Kad vam kruh i sol više ne budu ukusni, tada ćete prestati biti muţ i ţena.'" „Zašto ona starica maše rupčićem?" „Pokušava uvjeriti mladoţenjina oca da je mladenka još uvijek djevica." „Šališ se?" „Zašto bih se šalio, Adame? Djevičanstvo je ovdje vrlo vaţno. Što misliš, zašto Yola stalno ističe da je djevica? To je čini vrednijom. Mogao bi je prodati za mnogo zlatnika kad bi našao muškarca koji je ţeli uzeti." „Poput Gavrila?" „Njegov je podrum prazan." Sabir shvati da nema smisla na tome dalje inzistirati, „Kakva je priča s rupčićem?" „Naziva se mocador, ponekad i patiuelo. Starica koja ga drţi - e, pa, ona prstom provjerava je li mladenka još uvijek djevica. Zatim djevojčinom krvlju natopi rupčić na tri mjesta. Nakon toga Bulibaša po rupčiću prolije rakiju. Krv bi trebala poprimiti oblik cvijeta. Samo djevičina krv to moţe - svinjska se krv tako ne ponaša. Sada gledaj - veţe rupčić na štap. To znači da je mladoţenjin otac povjerovao da je djevojka još uvijek djevica. Sada će starica pronijeti štap po kampu, da svi vide da Lemma nikad nije legla s drugim." „Kako se mladoţenja zove?" „Radu. On mije rođak." „Tko nije?"

22

Sabir spazi Yolu na drugoj strani trga. Mahne joj, no ona spusti glavu i odluči ga ignorirati. On se lijeno zapita u čemu je sad opet pogriješio. U svadbenoj povorci Bulibaša podigne vazu i svom je snagom razbije na mladoţenjinoj glavi. Vaza se razleti na tisuću komada i začuje se jednoglasan uzdah okupljene svjetine. „Što je, dovraga, ovo bilo?" „Na što se više komadića vaza razbije, par će biti sretniji. Ovaj će par biti jako sretan." „Jesu li sada vjenčani?" „Nisu još. Najprije mladenka mora pojesti obrok pripravljen od biljaka koje su rasle iznad groba. Zatim joj ruke treba obojiti kanom - što joj dulje kana ostane na rukama, dulje će je muţ voljeti. Nakon toga mora prenijeti dijete preko praga svoje kamp-kućice, jer ako ne začne dijete u roku od jedne godine, Radu je moţe izbaciti." „0, pa to je divno. Vrlo prosvijećeno." „Ne događa se to često, Adame. Samo kad se par svađa. Onda je to dobra izlika za obje strane da izađu iz lošeg braka." „I to je to?" „Ne. Za nekoliko minuta nosit ćemo mladenku i mladoţenju na ramenima po kampu. Ţene će pjevati tradicionalnu yeli yeli svadbenu pjesmu. Zatim će se mladenka presvući u drugu odjeću i nakon toga ćemo svi plesati." „Onda moţeš plesati s Yolom."

„A, ne. Muškarci plešu s muškarcima, a ţene sa ţenama, Nema miješanja." „Ma nemoj mi reći, Znaš što, Alexi? Više me ništa u vezi s vama ne iznenađuje. Jednostavno svoja očekivanja okrenem naopačke i tek tada znam da sam sve dobro shvatio." 58 Achoru Baleu trebalo je tri sata da propješači brdo iza svetišta u Montserratu i već se počeo pitati nije li malo pretjerao s tolikim mjerama opreza. Nitko nije znao kako mu izgleda automobil. Nitko ga nije slijedio. Nitko ga nije čekao u zasjedi. Mogućnost da je francuski policajac povezao ubojstvo u Rocamadouru s Ciganinovom smrću u Parizu bila je gotovo ravna nuli. I onda još to sve povezati s Montserratom? Ipak, nešto ga je kopkalo. Uključio je napravu za praćenje tridesetak kilometara od Manrese, no znao je da su šanse da pronađe Sabira vrlo male. Iskreno, bilo mu je svejedno hoće li ga ikad više sresti. Bale nije bio zlopamtilo. Kada bi pogriješio, ispravio bi pogrešku - vrlo jednostavno. U Rocamadouru je pogriješio zato što nije dobro pregledao svetište. Podcijenio je Sabira i Ciganina i zbog toga je platio - točnije, novi je zaštitar platio. Ovoga puta neće biti tako neoprezan. Osim vlakom, koji bi ga previše ograničavao, u Montserrat se moglo stići jedino cestom. Nakon što je automobil ostavio sakriven s druge strane brda, popet će se preko planine, uzevši u obzir da će policija u slučaju

22

dojave o njegovu dolasku motriti dvije očite dolazne rute, a ne one ljude koji rano ujutro odlaze u suprotnu smjeru vlakom ili ukradenim vozilom. Ipak, jedan ga je aspekt fijaska u Rocamadouru još uvijek iritirao. Bale nikada prije nije izgubio pištolj - ni tijekom godina aktivne sluţbe u Legiji, ni za vrijeme mnogih aktivnosti koje je obavljao za Corpus Maleficus nakon tog razdoblja. Pogotovo kada je u pitanju bio pištolj koji mu je osobno dao pokojni Monsieur, čovjek koji ga je posvojio.Bio je neobično privrţen svom malom poluautomatiku Remingtonu 51 kalibra .380. Osamdeset godina star i jedan od posljednjih primjeraka izvanserijske proizvodnje, bio je malen i mogao se lako sakriti. Ručno obrađen kako bi se smanjio sjaj, imao je izrazito učinkovit zakašnjeli prasak, zbog čega bi gornji dio pištolja i zatvarač putovali u tandemu na kratkoj udaljenosti nakon svakog pucnja, na taj način vraćajući gornji dio pištolja preko povratne opruge, da bi se zatvarač brzo vratio na mjesto. Na taj bi se način potrošeni spremnik izbacio i pištolj bi se zakočio u jednom potezu, tako da bi odmah bio spreman za ispucavanje nove runde metaka. Izvanredno. Bale je volio mehaničke stvari koje ispravno funkcioniraju. Ţaljenje je, pak, bilo za gubitnike. Potraga za pištoljem moţe pričekati. Sada kada je imao vlastitu kopiju stihova iz Rocamadoura, mogao je razmišljanje o neuspjehu ostaviti po strani i nastaviti sa svojim poslom. Najvaţnije je bilo to što više ne mora slijediti ljude naokolo, niti ih mučiti kako bi mu otkrili svoje tajne. To mu je savršeno odgovaralo jer po prirodi nije bio okrutan ni osvetoljubiv. Što se njega tiče, samo je vršio svoju duţnost u sklopu Corpusa Maleficusa. Jer da on i njegovi ljudi nisu reagirali kad

je bilo potrebno, Sotona, Veliki Svodnik, i njegova hetaera , Velika Bludnica, preuzeli bi vlast nad zemljom i Boţjoj vladavini došao bi kraj. „Onaj koji vodi u ropstvo otići će u ropstvo: onaj koji ubije mačem, mora biti ubijen mačem. Ovo je strpljenje i vjera svetaca." Upravo je zato Bog pristašama Corpusa Maleficusa zagarantirao odriješene ruke da stvore anarhiju u svijetu kojem prijeti neposredna opasnost, ondje i tada kada oni to ţele. Jedini način da Sotona bude zaustavljen jest da se sveukupno zlo razrijedi pretvarajući ga u njegovu djelomičnu varijantu koja se moţe drţati pod kontrolom. To je prava svrha trojice Antikrista koji se spominju u Knjizi Otkrivenja, baš kao što mu je Madame, ţena koja ga je posvojila, opisala dok mu je objašnjavala koja je njegova misija. Napoleona i Adolfa Hitlera, dva prethodna Antikrista - zajedno s Onim Velikim, koji tek dolazi - stvorio je upravo Bog kako bi spriječili da se svijet prikloni Đavlu. Oni su djelovali kao produţena ruka Đavla - i na taj ga način umirivali i brinuli se da bude sretan i zadovoljan. Zato su Bale i ostali pristaše Corpusa Maleficusa dobili zadatak da štite Antikriste i da, ako je ikako moguće, sabotiraju takozvani Drugi dolazak - koji bi se preciznije trebao zvati Drugi veliki placebo. Upravo bi taj Drugi dolazak probudio Đavla iz njegova bezvlađa i potaknuo Konačni okršaj. Zato su bili potrebni stručnjaci koji su sami po sebi blizu savršenstva. „To su oni koje nisu onečistile ţene; oni su djevci. To su oni koji slijede Jaganjca kamo god pošao... I iz njihovih usta neće izaći laţ: jer oni su bez krivnje pred prijestoljem Boţjim."

22

Bila je to jednostavna duţnost, koju je Achor Bale s evanđeoskim ţarom vršio cijeloga ţivota. „I vidjeh more stakla kako se mljela s vatrom: 1 one koji su izvojevali pobjedu nad zvijeri i nad njegovom slikom i nad njegovim znakom i nad brojem njegova imena, kako stoje na moru stakla s Boţjim harfama." Bale je bio ponosan na svoju poduzetnost u praćenju Sabira. Bio je ponosan što je proveo većinu ţivota vršeći uzvišenu zaštitničku duţnost. „Mi nismo protivnici nečega, mi smo protivnici svega." Nije li mu Madame, njegova majka, to tako objasnila? „Nemoguće nas je izloţiti javnosti jer ti nitko ne bi vjerovao. Ništa nije zapisano. Ništa nije prepisano. Oni grade - mi uništavamo. Jednostavno je. Jer red moţe nastati samo iz kaosa." 59 „Jesi li znao da je Novalis vjerovao da se raj nakon pada čovjeka razlomio i u djelićima raspršio po cijeloj zemlji?" Caique se zavali u udobniji poloţaj. „I da je zato danas tako teško pronaći njegove djeliće?" Macron zakoluta očima, računajući na to da će sumrak zamaskirati njegovu razdraţenost. Polako se privikavao na Calqueov zakučast način razmišljanja, no cijeli ga je taj proces još uvijek neobično uznemirivao. Je li Caique to radio namjerno, da bi se on osjećao inferiornim? Ako jest, zašto? „Tko je bio Novalis?"

Caique uzdahne. „Novalis je bio knjiţevni pseudonim Georga Phillippa Friedricha Freiherra von Hardenberga. U predrepublikan- skoj Njemačkoj Freiherr je bio pribliţni ekvivalent baruna. Novalis je bio Schillerov prijatelj i Goetheov suvremenik. Pjesnik. Mistik. Kako god hoćeš. Također se bavio rudarenjem soli. Novalis je vjerovao u Liebesreligion - religiju ljubavi. Ţivot i smrt kao isprepletene ideje, s nuţnim posrednikom između Boga i Ĉovjeka. No, taj posrednik ne mora nuţno biti Isus. To moţe biti bilo tko. Djevica Marija. Sveci. Voljeni pokojni. Ĉak i dijete." „Zašto mi to govorite, gospodine?" Macron osjeti da mu riječi zastaju u grlu poput krušnih mrvica. „Znate da nisam intelektualac. Ne kao vi." „Da mi prođe vrijeme, Macron. Da mi prođe vrijeme. Osim toga, kako bih pokušao odgonetnuti smisao naizgled besmislenih stihova koje smo našli kod La Morenitinih nogu." „Aha." Calque progunđa kao da ga je netko neočekivano piknuo ispod rebara. „Za to je zasluţan onaj katalonski policijski načelnik. Villada. Iznimno obrazovan čovjek, kao i svi Španjolci. Natjerao me da se zamislim o svemu ovome spomenuvši nešto o doslovnom shvaćanju i paradoksu." Macron zatvori oči. Ţelio je spavati. U krevetu. S prekrivačem od guščjeg perja i uz svoju zaručnicu, koja je svojom pozadinom čvrsto stisnuta uz njegove prepone. Nije ţelio biti ovdje u Španjolskoj na temelju pet stotina godina stare poruke mrtva luđaka, motreći bezvrijedan drveni kip uz koji se nalaze dva falusa u erekciji, u društvu

22

ogorčena policijskog načelnika koji bi očito radije provodio radno vrijeme istraţujući u sveučilišnoj knjiţnici. Ovo je bila već druga noć zaredom koju provode na otvorenom. Katalonska policija već ih je počela gledati ispod oka. Macron osjeti vibraciju u dţepu, trzne se i zatim se primiri. Je li Caique primijetio da je zadrijemao? Ili je bio toliko zaokupljen svojim kalkulacijama, mitovima i filozofiranjem da ne bi primijetio ni da mu se čudnooki prišulja s leđa i raspori mu trbuh? Pogleda osvijetljeni ekran svog mobitela. Nešto mu se pomakne u ţelucu dok je čitao poruku - neki fatalistički demon koji se skrivao u njegovoj utrobi i pojavljivao se u razdobljima opasnosti i nesigurnosti, da bi ga izgrdio zbog nedostatka mašte i njegovih beskrajnih, pogubnih sumnji. „To je Lamastre. Prije četiri sata otkrili su signal iz automobila koji vozi čudnooki. Dvadeset kilometara odavde. Blizu Manrese. Mora da je traţio Sabira." „Prije četiri sata? Šališ se?" „Netko je očito otišao sa smjene a da nije dojavio dalje." „Netko će očito ostati bez posla." „Ţelim da saznaš njegovo ime, Macron. Zatim ću mu utrobu provući kroz stroj za pravljenje kobasica i njima ga nahraniti za doručak » „Moram vam još nešto reći, narednice." „Što? Što se još moglo dogoditi?" „Dogodilo se ubojstvo. U Rocamadouru. Sinoć. Očito im nitko nije rekao. Zato nisu javili. Zatim nisu bili sigurni kako da kontaktiraju s vama, s obzirom na to da ne ţelite

nositi mobitel dok ste na duţnosti. Riječ je o zamjenskom zaštitaru. Slomljen mu je vrat. Tko god da ga je sredio, sredio je i njegova psa. Bacio ga je u zid i skočio mu na glavu. To je sasvim nova tehnika, koliko je meni poznato. "Calque zatvori oči. „Je li Djevica nestala?" „Ne, navodno nije, Izgleda da je tražio isto što i mi. Isto što i Sabir i Ciganin." Macron nakratko padne u napast da se našali na račun toga kako su djevice odjednom postale popularne, no odluči da je pametnije šutjeti. Podigne pogled s telefona. „Mislite li da je čudnooki već došao i otišao? Imao je dovoljno vremena ako se dovezao ovamo odmah nakon što je sredio zaštitara. Cijelim putem ima autocesta. Mogao je bez problema voziti sto šezdeset."' „Nemoguće. Desetorica naoruţanih ljudi raštrkani su oko ovih zgrada i u podnoţjima breţuljaka. Ĉudnooki nije doletio zmajem, a bogme se nije niti sakrio unutar svetišta. Ne. Jedini racionalan način dolaska jest glavnom cestom, s obzirom na to da vlak ne vozi noću. Idem upozoriti Villadu." „Ali, gospodine. Ovo je policijska prismotra. Nitko se ne smije maknuti s poloţaja. Mogu mobitelom poslati poruku naredniku. Proslijediti mu Lamastreovu poruku." „Moram s njim osobno razgovarati, a ne pisati mu prokleto pismo. Pričekaj ovdje, Macron. I drţi oči otvorene. Upotrijebi noćni dalekozor ako bude potrebno. A ako posumnjaš da je čudnooki naoruţan, ubij ga."

22

60 Achor Bale padne na koljena iza stijene. Nešto se kretalo ispred njega. Zaškilji kroz sumrak, no nije mogao prepoznati dovoljno detalja. Zgrabivši Redhawk, nastavi se lagano spuštati niz obronak. Što god da se kretalo, napravilo je oko toga cijelu predstavu. Kamenčići su se kotrljali ispred njega, čak se začulo i graktanje, kao da je taj netko naišao na neočekivanu zapreku. Znači, nije riječ o divljoj kozi, već o čovjeku. Na toplu povjetarcu do njega dopre smrad znoja i ustajala dima. Bale je bio samo desetak metara udaljen od Macrona kad je ovaj napokon uočio kretanje. Macron je noćnim dalekozorom pratio mučne pokušaje svog nadređenog da se tiho spusti niz obronak. Bale uperi pištolj s prigušivačem u Macronov potiljak. Zatim, nezadovoljan pogledom kroz ciljnik, potraţi u dţepu komadić bijelog papira. Saţvače papir, naslini ga i obloţi oko ciljnika. Pištolj opet usmjeri prema Macronovoj glavi, a zatim ispusti dugačak, razočaran uzdah. Bilo je jednostavno premračno za točan pogodak. Spremi Hedhawk u futrolu i po dţepovima potraţi svoj koţnati pendrek. Zatim otpuţe preko stijenja prema Maeronu, rabeći kao zvučni paravan udaljenu buku koju je Caique još uvijek proizvodio. U posljednjem trenutku Macron osjeti da nešto nije u redu i pomakne se s poloţaja, no Baleov prvi udarac pogodi ga postrance u glavu. Macron se sruši na zemlju, ruku čvrsto stisnutih uz bokove. Bale dopuţe ispred njega i zaškilji mu u lice. Tako znači. To nije Sabir. A ni Ciganin. Sva sreća da nije upotrijebio pištolj.

Cereći se, Bale prekopa Macronove dţepove i izvuče mobitel. Upali tipkovnicu i pregleda poruke. Zatim ljutito baci mobitel na zemlju i zgazi ga nogom. Samo bi policajac šifrirao svoje poruke i još ih dodatno zaštitio lozinkom - kao da ima i remen i naramenice. Još malo prekopa po Macronovim dţepovima. Novac. Identifikacijske isprave. Slika djevojke miješane rase u bijeloj haljini s krivim zubima čije ispravljanje njezini roditelji nisu mogli, ili nisu htjeli, platiti. Poručnik Paul Macron. Adresa u Creteilu. Bale to sve spremi u dţep. Skine Macronove cipele i baci ih iza sebe u ţbunje. Zatim uzme u ruke prvo jednu njegovu nogu, a onda i drugu, poput mačke koja hvata svoje mačiće, te udari Macrona pendrekom po svakom stopalu. Zadovoljan obavljenim poslom, podigne noćni dalekozor i promotri okolne breţuljke. U taj čas spazi da Calqueova blijeda glava nestaje iza litice nekih šest stotina metara ispod njega. Dakle, što se to zbiva? Koliko policija zapravo zna o njemu? Očito da je i njih podcijenio jer su i oni vidjeli poruku skrivenu na Djevičinu podnoţju, zahvaljujući tome što je Sabir nije uzeo sa sobom dok je imao priliku. Bale ipak poţali što je onesvijestio Macrona. Propuštena prilika da ispita čovjeka u potpunoj tišini, i to na brdu koje je pod prismotrom - to bi mu definitivno bio prvi put. Kako je to mogao postići? Samo je jedan način da sazna.

22

Bale izađe iz skrovišta i krene prema litici. Očito da su ga ti idiotski policajci traţili samo u dolini - trebalo bi mnogo više mašte da im padne na pamet da je prolazio preko pustih i neprohodnih planina. To znači da im moţe prići s leđa. Svakih pedesetak metara zastane i počne osluškivati otvorenih usta i ruku postavljenih oko ušiju. Na nekih dvjestotinjak metara od litice neodlučno zastane. Opet dim cigareta. Vraća li se onaj isti čovjek? Ili je jedan od specijalaca došao popušiti jednu na brzinu? Odmakne se od litice i spusti se do zadnje strmine s koje se vidio trg na kojem se nalazilo svetilište. Da. Ugleda čovjekovu glavu kako se ističe pokraj gotovo svjetleće kamene pozadine, Bale se prikrade čovjekovu skrovištu. Imao je ideju. Dobru ideju. I namjeravao ju je isprobati. 61 Calque se zavali na prednje sjedalo patrolnog automobila pokraj Villade. Villada ga kratko pozdravi pogledom, a zatim nastavi promatrati ţeljezničku prugu i okolne zgrade. Kad se uvjerio da se ništa ne miče, spusti noćni dalekozor i okrene se prema Calqueu. „Mislio sam da nadgledate brda?" „Prepustio sam to Macronu." Sklupča se i zapali cigaretu, zaklanjajući je objema rukama. „Ţelite jednu?" Villada odmahne glavom.

„Ĉudnooki je ovdje." Villada podigne obrvu. „Naši su ljudi zeznuli stvar. Upotrijebio je svoju napravu za praćenje prije četiri sata, blizu Manrese. Također je sinoć ubio čovjeka u Rocamadouru. Ĉuvara. Sredio je i njegova psa. Ovaj čovjek nije laka kategorija, Villada. Ĉak bih se usudio reći da je profesionalni ubojica. I Ciganinu u Parizu i zaštitaru u Rocamadouru slomljen je vrat. Da ne spominjem onu scenu za odvraćanje pozornosti koju je priredio na autocesti N20, s muškarcem i ţenom. To je savršeno izvedeno." „Zvučite gotovo kao da mu se divite." „Ne, mrzim ga iz dna duše. Ali učinkovit je. Poput stroja. Samo bih volio znati što doista ţeli." Villada mu se nasmiješi. „Moţda ţeli vas?" Posegne za radioprijamnikom, kao da ţeli umanjiti utisak svojih riječi. „Dorada Mallorquinu. Dorada Mallorquinu. Ĉuješ li me?" Radioprijamnik zakrči i začuje se kratak zvuk elektriciteta. Zatim iz njega dopre odmjeren glas. „Mallorquin Doradi. Slušam." „Meta je u blizini. Postoji mogućnost da dolazi preko planine. Prilagodite svoj poloţaj ako bude potrebno. I eliminirajte ga. Sinoć je ubio francuskog zaštitara. I to mu nije prvo ubojstvo. Ne ţelim da netko od naših ljudi bude idući na njegovu popisu." Calque se nagne i zgrabi Villadinu ruku. „Kako to mislite, dolazi preko planine?" „Jednostavno, Ako su ga vaši ljudi otkrili prije četiri sata u Manresi, a mi ga otad nismo primijetili, kladim se da dolazi preko brda. To bih ja učinio da sam na njegovu mjestu.

22

Ako shvati da ga nitko ne čeka, ušuljat će se i oteti Djevicu, sjesti na vlak ili ukrasti automobil i nestati. Ako otkrije da smo ovdje, jednostavno će se vratiti preko planine i opet smo na istom." „Ali ostavio sam Macrona gore. Kao čistu metu." „Bez brige. Poslat ću nekoga od svojih ljudi po njega." „Cijenio bih to, naredniče Villada. Mnogo, mnogo vam hvala." 62 Bale je bio na trbuhu, nekih dvadeset metara od kamufliranog specijalca, kad se čovjek iznenada okrene i počne dalekozorom motriti brda iza njega. Tako dakle. Njegov plan da iz zasjede napadne policajca, ispita ga i ukrade mu odjeću se izjalovio. Tant pis. Također je bilo očito da više neće moći provaliti u svetište i pregledati podnoţje La Morenite. Gdje god nađete jednog od ovih zakamufliranih klaunova kako švrljaju naokolo, uvijek ih je još nekoliko u blizini. Operiraju u čoporu, poput merkata. Idioti očito misle da im brojnost jamči i sigurnost. Bale rukom potraţi pištolj. Nije mogao samo čekati ondje do zore - morat će nešto poduzeti. Policajac se jasno isticao sada kad mu je u pozadini bio osvijetljeni trg na kojem je bilo svetište. Ubit će ga, a zatim će se izgubiti među zgradama. Policija će pretpostaviti da je krenuo natrag u brda i poslat će svoje ljude u tom smjeru. Do jutra će sve vrvjeti od helikoptera.

No, gotovo je sigurno da će u tom slučaju pronaći njegov automobil. Potraţit će DNA i otiske prstiju. Otkrit će ga i uvrstiti u računalnu bazu podataka. Otvorit će mu dosje. Bale praznovjerno zadrhti. Specijalac ustane, pomalo oklijevajući, a zatim krene uzbrdo prema Baleu. Što se, dovraga, zbiva? Zar je otkriven? Nemoguće. Ĉovjek bi odmah upotrijebio svoju strojnicu marke STAR Z-84. Bale se nasmiješi. Oduvijek je ţelio Star. Korisna stvarčica: 600 metaka u minuti; 9mm Luger Parabellum; domet od 200 metara. Star bi mu bio barem djelomična kompenzacija za gubitak Remingtona. Bale se ukipi, lica okrenuta prema zemlji. Njegove ruke - jedini preostali dio njegova tijela koji bi se mogao vidjeti na mjesečini - bile su sakrivene ispod njega, drţeći pištolj. Muškarac je dolazio ravno prema njemu. Gledat će ispred sebe. Neće očekivati napad sa zemlje. Hale duboko udahne i zadrţi dah, Ĉuo je kako muškarac diše, Osjetio je njegov znoj i zadah češnjaka koji mu je ostao od večere. Bale se odupre porivu da podigne glavu i provjeri gdje se točno muškarac nalazi. Muškarčeva noga sklizne s kamena i okrzne Baleov lakat. Specijalac zatim prođe pokraj njega i krene prema Macronu. Bale se okrene na bok. U jednom pokretu nađe se iza muškarca i uperi mu Redhawk u grkljan. „Na koljena. Bez ijednog glasa."

22

Bale primijeti oštar udah. Napinjanje muškarčevih ramena. Ne vrijedi. Muškarac je odlučio uzvratiti. Odalami ga Redhawkom po sljepoočnici, a zatim i u straţnju stranu vrata. Nema smisla da ga ubije. Nije htio naljutiti Španjolce više no što je bilo potrebno. Ovako će samo zamjeriti Francuzima što su ih stavili u tako poniţavajući poloţaj. Ako, pak, ubije jednog od njih, navalit će mu Interpol na vrat i proganjati ga do njegove smrti. Uzme Star, a zatim prekopa muškarčeve dţepove, da provjeri ima li još štogod korisno. Lisice. Identifikacijske isprave. Nakratko padne u napast da uzme muškarčev prijamnik, no tada zaključi da će ga njegovi kolege specijalci s pomoću njega vjerojatno locirati. Da ponovno posjeti poručnika Macrona? Još ga jednom potapša po glavi? Ne, nema smisla. Ima moţda pola sata prednosti da se zaputi preko planine prije no što shvate što se događa. Uz malo sreće, to će biti dovoljno. Nema šanse da ga uspješno prate po mraku - a do zore će već biti daleko. Bit će u Gourdonu i obnavljati svoje poznanstvo sa Sabirom. 63 „Mislim da si dovoljno popio, Alexi. Sutra ćeš se uţasno osjećati." „Bole me zubi i rebra. Rakia pomaţe. Djeluje poput antiseptika." Zadnju riječ tako profrflja da je zazvučala kao „atletika".

Sabir pogledom potraţi Yolu, no nije je bilo nigdje na vidiku. „ Svadba je bila pri kraju, a glazbenici su postupno odustajali zbog iscrpljenosti ili pijanstva, što god da ih je prvo snašlo. „Daj mi pištolj. Ţelim pucati." ,,To ti nije pametno, Alexi." „Daj mi pištolj!" Alexi zgrabi Sabira za ramena i protrese ga, „Ţelim biti John Wayne." Pokaţe rukom prema cijelom kampu i okolnim kamp - kućicama. „Ja sam John Wayne! Ĉujete li me? Propucat ću sva svjetla!" Nitko ne obrati paţnju na njega. Tijekom večeri, u začuđujuće čestim intervalima, muškarci bi pijani ustajali i predstavljali se drugima. Jedan je čak tvrdio da je Isus Krist. Njega ţena potjera što dalje od nešto manje pijane rulje koja ga je ismijavala. Sabir pretpostavi da je to ono na što je romanopisac Patrick Hamilton mislio kada je definirao četiri stupnja pijanstva kao obično pijanstvo, nasilno pijanstvo, pijanstvo od kojeg se jedva gleda i fazu „mrtav pijan". Alexi je bio u fazi nasilna pijanstva i očito je imao još mnogo toga proći. „Hej! John Wayne!" Alexi se dramatično okrene, a ruke mu padnu na bokove u potrazi za imaginarnim parom revolvera. „Tko me treba?" Sabir prepozna Gavrila. Evo počinje, pomisli u sebi. Tko kaţe da ţivot nije predvidljiv? „Yola mi kaţe da si izgubio muda. Da ti je muškarac koji ti je izbio zube odgrizao i jaja." Alexi se lagano zaljulja, okamenjena lica. „Što si rekao?"

22

Gavril priđe bliţe, no oči su mu bile drugdje, kao da dio njega ne sudjeluje u onome što izvodi. „Nisam ništa rekao. Yola je to rekla. Ja ne znam ništa o tvojim mudima. Štoviše, oduvijek sam znao da ih nemaš. To je problem tvoje obitelji. Nitko od Dufontainesa nema muda." „Alexi. Pusti ga." Sabir stavi ruku na Alexijevo rame. „Laţe. Samo te ţeli uzrujati." Alexi ga grubo odgurne. „Yola to nikada nije rekla. Nikad nije rekla da moja muda ne valjaju. Ona ne zna ništa o mojim mudima." „Alexi..." „Tko mi je drugi mogao reći?" Gavril pobjedonosno podigne ruke. Alexi pogleda uokolo, kao da je očekivao da će se Yola iznenada pojaviti iza ugla jedne od kamp-kućica i potvrditi ono što Gavril govori. Imao je zlovoljan izraz lica, a jedna mu je strana usta visjela kao da je uz udarac stolcem pretrpio i manji moţdani udar. „Nećeš je naći ovdje. Upravo sam bio kod nje." Gavril melodramatično pomiriše prste. Alexi preko čistine jurne prema njemu. Sabir ga uhvati i zaokrene, baš kao da hvata dijete. Alexija to toliko izbaci iz ravnoteţe da padne ravno na straţnjicu. Sabir stane između njega i Gavrila. „Prekini. Pijan je. Ako te nešto muči, moţete to riješiti drugi put. Ovo je vjenčanje, a ne Kriss." Gavril zastane, drţeći ruku iznad dţepa. Sabir shvati da je Gavril odlučio srediti Alexija jednom zasvagda - i da nije računao na Sabirovo upletanje. Sabir opipa hladni čelik Remingtona u svom dţepu. Ako ga Gavril napadne, izvući će pištolj i ispucati nekoliko

metaka upozorenja oko njegovih nogu. Završiti sve ovo. Nikako mu se nije sviđala pomisao da ga ubodu noţem u jetra dok je još relativno mlad. „Zašto ga braniš, payo? Zar nema muda braniti se sam?" Gavrilov je glas postajao smireniji. Alexi je leţao licem na podu, zatvorenih očiju, i očito nije bio u stanju ni s kim razgovarati. Prešao je iz faze nasilna pijanstva u fazu „mrtav pijan" a da u međuvremenu nije bio u fazi pijanstva u kojoj se jedva gleda. Sabir iskoristi svoju prednost. „Kao što rekoh - moţete ovo riješiti neki drugi put. Vjenčanje sigurno nije mjesto gdje bi se to trebalo rješavati." Gavril zaškrguće zubima i kimne. „U redu, gadjo. Reci tom šupku Dufontaineu da sam mu poručio ovo: kada se pojavi na svetkovini u čast Tri Marije, čekat ću ga ondje. Sveta Sara tada će odlučiti." Sabira spopadne osjećaj kao da se tlo lagano ljulja pod njegovim nogama. „Svetkovina u čast Tri Marije? To si upravo rekao?" Gavril se nasmije. „Zaboravio sam da si uljez. Da nisi jedan od nas. Sabir odluči ignorirati uvredu - oči su mu bile uprte u Gavrilovo lice, čekajući odgovor. „Gdje se to odrţava? I kada?" Gavril se okrene kao da će otići, a zatim se u zadnji tren predomisli. Bilo je očito da uţiva u naglu preobratu dinamike razgovora. „Pitaj bilo koga, payo. Reći će ti. Svetkovina Sare-e-Kali svake se godine odrţava u mjestu Les Saintes-Maries-de-la-Mer u Camargueu. Za četiri dana, 24. svibnja. Što misliš, zašto smo svi na ovom šugavom

22

vjenčanju? Krećemo se prema jugu. Svi francuski Cigani dolaze tamo. Ĉak i ovaj eunuh koji leţi pokraj tebe." Alexi se trţne, kao da je registrirao uvredu negdje u dubini svog nesvjesnog uma. Međutim, alkohol je bio prejako sredstvo za spavanje, tako da ubrzo počne hrkati. 64 „Zašto John Wayne?" „Kako to misliš?" „Zašto John Wayne? Sinoć, na vjenčanju." Alexi zatrese glavom u uzaludnu pokušaju da razbistri misli. „Zbog filma. Hondo. Gledao sam ga na djedovu televizoru. Ţelio sam biti John Wayne nakon što sam pogledao taj film." Sabir se nasmije. „Ĉudno, Alexi. Nikad ne bih pomislio da si ljubitelj filmova." „Ne bilo kakvih filmova. Volim samo kauboje. Randolpha Scotta. Clinta Eastwooda. Leeja Van Cleefa. I Johna Waynea." Oči mu zablistaju. „Moj je djed više volio Terencea Hilla i Buda Spencera, ali za mene oni nisu pravi kauboji. Samo talijanski Cigani koji glume kauboje. John Wayne bio je pravi. Toliko sam ţelio biti on da me srce zaboljelo." Obojica utihnu. Zatim Alexi podigne pogled. „Gavril. Svašta je govorio, zar ne?" „Ponešto." „Laţi o Yoli." „Drago mi je da shvaćaš da su bile laţi."

„Naravno da su laţi. Ne bi mu to ispričala o meni. Da me onaj tip odalamio u jaja, i to dok je bio zavezan." „Ne, ne bi." „Kako onda on to zna? Kako je došao do te informacije?" Sabir zatvori oči kao da sam sebi govori Bože, daj mi strpljenja. „Pitaj je sam. Vidim kroz prozor da stiţe." "Vila Gana." „Molim?" „Ništa." „Vila znači zla? O tome je riječ?" „Ne, znači vještica. A Gana je Kraljica vještica." „Alexi..." Alexi dramatično baci svoj pokrivač. „Što misliš, tko je drugi rekao Gavrilu? Tko je još mogao znati? Vidio si da si taj diddikai njuši prste, zar ne?" „Htio te uzrujati, budalo." „Prekršila je leis prala. Više nije lacha. Nije lale romni. Nikad se neću oţeniti njome." „Alexi, ne razumijem pola onoga što govoriš." „Govorim da je prekršila zakon bratstva. Nemoralna je. Nije dobra ţena." „0, Boţe, Sigurno se šališ," Otvore se vrata. Yola proturi glavu. „Zašto se vas dvojica svađate? Ĉula sam vas na drugoj strani kampa,"

22

Alexi utihne. Napravi grimasu koja je istodobno izraţavala svadljivost, ljutnju i spremnost na kaznu. Yola zastane na pragu, gledajući unutra. „Svađao si se s Gavrilom, zar ne? Potukli ste se?" „To bi voljela, zar ne? Da se potučemo? Tada bi se osjećala ţeljeno." Sabir krene prema vratima. „Mislim da je bolje da vas ostavim same. Nešto mi govori da sam ovdje suvišan." Yola podigne ruku. „Ne, ostani. U suprotnom ja moram otići. Ne bi bilo u redu da ostanem ovdje sama s Alexijem." Alexi udari po krevetu kao da je poziva da mu se pridruţi. „Kako to misliš, ne bi bilo u redu? Bila si nasamo s Gavrilom. Njemu si dopustila da te dira." „Kako to moţeš reći? Naravno da mu nisam dopustila da me dira." „Rekla si mu da mi je muškarac u crkvi odgrizao jaja. Nakon što mi je izbio zube. Misliš da je to u redu? Reći to nekome? Napraviti me budalom? Taj će gad to razglasiti po cijelom kampu. Svi će mi se rugati." Yola utihne. Lice joj problijedi ispod potamnjele koţe. „Zašto ne nosiš diklo5, kao prava udana ţena? Tvrdiš da te Gavril sinoć nije oteo? Da te spiuni gherman nije poveo iza ţivice i ondje povalio?" Sabir nikada prije nije vidio Yolu da plače. Sada su joj se krupne suze slijevale niz lice. Ona spusti glavu i zagleda se u pod.

5 diklö - šarena marama koja se nosi na glavi (nap. prev.)

„Sacais sos ne dicobelan calochin ne bridaquelan. O tome je riječ?" Yola sjedne na stube kamp-kućice, leđima okrenuta Alexiju. Jedna od njezinih prijateljica priđe vratima kamp-kućice, no Yola je otjera. Sabir nije mogao shvatiti zašto nije odgovorila. Zašto nije opovrgnula Alexijeve optuţbe. „Sto si joj to maloprije rekao, Alexi?" „Rekao sam: 'Oči koje ne vide, ne slamaju srca.' Yola zna što to znači." Okrene glavu i zagleda se u zid. Sabir pogleda jedno pa drugo. Ovo nije bio prvi put da se zapitao u kakvu je to ludu kuću upao. „Yola?" „Što je? Što ţeliš?" „Što si točno rekla Gavrilu?"

Yola pljune na zemlju, a zatim razvuče pljuvačku vrhom cipele. „Nisam mu ništa rekla. Nisam s njim razgovarala. Osim da bih razmijenila uvrede."

„Dobro, ne razumijem..." „Ti ništa ne razumiješ, zar ne?" „Pa, čini se da ne." „Alexi." Alexi podigne pogled pun nade kad je čuo da mu se Yola obraća. Bilo je očito da se uzalud bori protiv onoga što ga je mučilo. „Ţao mi je." „Zato što si dopustila Gavrilu da učini da ti oči iskoče?"

22

„Ne. Zato što sam Bezeni rekla što ti se dogodilo s mudima. Tada mi je bilo smiješno. Nisam joj smjela reći. Pali se na Gavrila. Sigurno ju je natjerao da mu kaţe. Pogriješila sam što nisam pomislila da bi ti to moglo naštetiti." „Rekla si Bezeni?" „Da." „I nisi razgovarala s Gavrilom? " „Ne." Alexi tiho opsuje. „Ţao mi je što sam dovodio u pitanje tvoje lacha6 ." „Nisi. Damo nije razumio o čemu govoriš. Tako da ništa nije dovedeno u pitanje." Sabir je upitno pogleda. „Tko je, dovraga, Damo?" „Ti." „Ja sam Damo?" „To je tvoje cigansko ime." „Moţeš li mi, molim te, to objasniti? Nisam dobio novo ime otkad sam zadnji put kršten." „To je ciganska verzija imena Adam. Mi smo njegovi potomci." „Kao i svi drugi, pretpostavljam." Sabir odglumi da procjenjuje svoje novo ime. Zapravo, potajno je bio oduševljen promjenom tona razgovora. „Koji je vaš naziv za Evu?" „Yehwah. Ali ona nije naša majka."

6 lacha - djevičanstvo, čistoća (nap. prev.)

„Aha." „Naša je majka Adamova prva lţna." „Misliš Lilith? Vješticu koja je vrebala ţene i djecu? Ţena koja je postala zmija?" „Da. Ona je naša majka. Njezina vagina bila je škorpion. Imala je glavu lavice. Na prsima je dojila svinju i psa. I jahala je na magarcu." Napola se okrenula, promatrajući kako Alexi reagira na njezine riječi. „Njezina kći, Alu, najprije je bila muškarac, ali poslije se pretvorila u ţenu - od nje su neki Cigani naslijedili dar vidovitosti. Od njezine je krvne loze Lelec, Kainov sin, imao sina sa svojom ţenom Hadom. To je Jabal, otac svih onih koji ţive nomadskim ţivotom, u šatorima. Također smo u rodu s Jubalom, ocem svih glazbenika, jer je Tsilla, Jubalov sin, postao Lemecova druga ţena." Sabir zausti da će nešto reći - zajedljivo prokomentirati nešto o tome da se Cigani besramno poigravaju logikom - ali tada primijeti Alexijevo lice i odjednom shvati zašto je Yola zapravo počela pričati svoju pripovijest. Opet ga je preduhitrila. Alexi je bio opčinjen njezinom pričom. Sva ljutnja očito ga je napustila. Oči su mu bile sanjive, kao da je upravo dobio opuštajuću masaţu. Moţda je, pomisli Sabir, sve to istina, i Yola je uistinu vještica? 65 Toga jutra Sabir prošeće od kampa do periferije Gourdona. Nosio je prljavu bejzbolsku kapu koju je uzeo iz ormarića u kamp-kućici i crveno-crnu koţnatu jaknu s prugama u

22

obliku munje, gomilom nepotrebnih zatvarača i zveckavih lanaca. Ako me sada itko prepozna, pomisli, stvarno sam gotov - kredibilitet mi je zauvijek izgubljen. Ipak. Prvi je put bio sam na javnome mjestu nakon Samoisa i osjećao se nelagodno i nervozno. Poput varalice. Oprezno prolazeći glavnim ulicama - gdje je trgovina bila u punom zamahu, a uzorni su ljudi doručkovali u kavanama, poput običnih građana - Sabir iznenada shvati koliko je postao odvojen od takozvanog stvarnog svijeta. Njegova realnost nalazila se u ciganskom kampu, s prašnjavom djecom, psima, loncima za kuhanje i ţenama u dugim haljinama. U usporedbi s tim grad je izgledao gotovo bezbojno. Umišljeno. Uštogljeno. Kupio je croissant na štandu i pojeo ga s nogu na gradskim zidinama, gledajući preko trţnice i uţivajući u samoći. U kakvu se to ludost uvalio? U nešto više od tjedan dana ţivot mu je u potpunosti promijenio smjer i sada je duboko u sebi bio siguran da se više nikada neće moći vratiti svojim starim navikama. Nije više pripadao ni jednom ni drugom svijetu. Koji je bio ciganski izraz,? Apatride. Bez nacionalnosti. Bio je to njihov naziv za ciganstvo. Naglo se okrene i nađe se licem u lice s čovjekom koji je stajao iza njega. Ima li vremena posegnuti za pištoljem? Prisutnost neduţnih promatrača na trgu natjera ga da se predomisli. „Monsieur Sabir?" „Tko pita?"

„Načelnik Calque. Francuska policija. Slijedim vas otkako ste napustili kamp. Štoviše, konstantno ste pod prismotrom još otkako ste prije tri dana stigli iz Rocamadoura." „0, Isuse." „Jeste li naoruţani?" Sabir kimne. „Naoruţan jesam. Ali nisam opasan." „Smijem li vidjeti pištolj?" Sabir oprezno otvori dţep i dvama prstima izvuče pištolj za cijev. Gotovo je mogao osjetiti preklapanje snajperskih zraka na lubanji. „Smijem li ga pregledati?" „Pa naravno. Moţete ga i zadrţati ako ţelite." Caique se nasmiješi. „Sami smo ovdje, Monsieur Sabir. Moţete mi zaprijetiti pištoljem ako ţelite. Ne morate mi dati pištolj." Sabir prigne glavu u čudu. „Ili laţete kao pas, načelniče, ili vraški riskirate." Pruţi Calqueu pištolj, okrenut prema njemu drškom, kao da je komad smrdljive ribe. „Hvala vam." Caique uzme pištolj. „Riskiram, da. Ali mislim da smo upravo dokazali nešto vrlo vaţno." Odvagne pištolj u svojoj ruci. „Remington 51. Zgodan mali pištolj. Prestali su ih proizvoditi krajem dvadesetih godina dvadesetog stoljeća. Jeste li to znali? Ovo je gotovo muzejski primjerak." „Ma nemojte reći?" „Nije vaš, pretpostavljam?" .Vrlo dobro znate da sam ga uzeo od onog tipa u svetištu u Rocamadouru."

22

„Smijem li zapisati serijski broj? Mogao bi se pokazati zanimljivim." „A što je s DNA? Nije li to ono što se danas upotrebljava kao dokaz?" „Prekasno je za DNA. Pištolj je kontaminiran. Treba mi samo serijski broj." Sabir ispusti dug, umoran uzdah. „Da. Molim vas, uzmite serijski broj. Uzmite pištolj, Uzmite i mene." „Rekao sam vam da sam ovdje sam." „Ali ja sam ubojica. Objavili ste moju sliku na svim TV postajama i u svim novinama. Predstavljam prijetnju sigurnosti građana." „Ne bih rekao." Caique stavi naočale za čitanje i zapiše serijski broj u mali crni notes. Zatim vrati pištolj Sabiru. „Sigurno se šalite." ,Vrlo sam ozbiljan, Monsieur Sabir. Trebat će vam oruţje za ovo što ću vas upravo zamoliti." 66 Sabir čučne pokraj Yole i Alexija. Bilo je i više nego očito da opet razgovaraju. Yola je Alexiju za doručak iznad otvorene vatre prţila zrna zelene kave s korijenom divljeg radića. Sabir joj pruţi vrećicu croissanta. „Upravo sam imao bliski susret s policijom." Alexi se nasmije. „Jesi li ukrao te croissante, Damo? Nemoj mi reći da su te uhvatili čim si prvi put izašao iz kampa?"

„Ne, Alexi. Ozbiljan sam. Pokupio me načelnik francuske policije. Točno je znao tko sam." „Molos mengues'!" Alexi se otvorenim dlanom udari po čelu. Uspravi se, spreman za bijeg. „Jesu li već u kampu?" „Sjedni, budalo jedna. Misliš li da bih još bio ovdje da su me namjeravali uhititi?" Alexi počne oklijevati. Zatim sjedne natrag na panj koji je koristio umjesto stolca. „Nisi normalan, Damo. Zamalo sam povratio. Mislio sam da idem ravno u zatvor. Nije u redu tako se šaliti." „Ne šalim se. Sjećaš se onog tipa koji je došao razgovarati s tobom u kampu u Samoisu? S pomoćnikom? O Babelu? Dok sam bio u drvenoj kutiji?" „Drvena kutija. Da." „To je taj isti tip. Prepoznao sam mu glas. Bilo je to zadnje što sam čuo prije no što sam se onesvijestio." „Ali zašto te pustio? Još uvijek misle da si ti ubio Babela, zar ne?" 1 malos mengues - dovraga (nap. prev.)

„Ne. Calque to ne misli, Inače, to mu je Ime, Calque. To je onaj policajac kojeg je Yola vidjela u Parizu."

22

Yola kimne. „Da, Damo. Dobro ga se sjećam. Ĉinio se kao pošten čovjek - barem za pay osa. Pošao je sa mnom na mjesto gdje čuvaju mrtve, da se uvjeri da će mi dopustiti da sama od reţem pramen Babelove kose. Da mi ne podvale nečiji tudi pramen. U suprotnom Babel ne bi mogao biti pokopan kako treba. Razumio je to kad sam mu objasnila. Barem se pravio da razumije." „E, pa, Caique i njegovi španjolski kolege upravo su imali bliski susret s manijakom koji je udario Alexija u jaja. I pogodite gdje se taj susret odigrao? U Montserratu. Gad se vratio u Rocamadour nakon što smo mi otišli, i riješio je zagonetku. Izgleda da nas je pratio cijelim putem od Samoisa. Pratio je naš automobil." „Pratio je automobil? To je nemoguće. Gledao sam." „Ne, Alexi. Nije nas pratio pogledom. Pratio nas je elektroničkom napravom. To znači da nas moţe pratiti s udaljenosti od, recimo, kilometra, a da ga ne vidimo. Zato je tako brzo uhvatio Yolu." „Putain. Trebali bismo tu napravu izvaditi iz automobila." „Calque ţeli da je ostavimo gdje je." Alexi se zbunjeno namršti, pokušavajući razlučiti različite informacije koje mu je Sabir davao. Pogleda Yolu, koja je procjeđivala kavu i radič kao da se ništa nije dogodilo. „Što ti misliš, Yola?" Yola se nasmiješi. „Mislim da bismo trebali saslušati Dama. Ĉini mi se da nam ima još nešto reći."

Sabir uzme šalicu koju mu je Yola ponudila. Sjedne pokraj nje na kladu. „Calque ţeli da budemo mamac." „Što je mamac?" „Nešto što će privući čovjeka koji je ubio Babela. Da bi ga policija mogla uhvatiti. Rekao sam da sam voljan to učiniti, da bih sprao ljagu s imena. Ali da vas dvoje morate odlučiti sami za sebe." Alexi povuče ruku preko grkljana. „Neću surađivati s policijom. Jednostavno to neću učiniti." Yola odmahne glavom. „Ako ne budemo s tobom, čovjek će znati da nešto nije u redu. Postat će sumnjičav i policija će ga izgubiti. Nije li tako?" Sabir pogleda Alexija. „Zamalo je unakazio Calqueova pomoćnika u Montserratu. Također je nokautirao jednog od španjolskih specijalaca u brdima. Prije dva dana ubio je zaštitara u Rocamadouru. Tako nam i treba kad nismo čitali novine ni slušali radio tijekom vjenčanja. Ondje na cesti, prije no što je napao Yolu, pregazio je i ozlijedio ne- duţnu promatrača i napola zadivio njegovu ţenu, samo kako bi napravio diverziju. Francuska policija silno ga ţeli uhvatiti. Ovo je sada velika operacija. A mi bismo trebali biti njezin vaţan dio." „Što on ţeli, Damo?" Yola nakratko zaboravi na pravila, tako da se našla u situaciji da u javnosti pije kavu s dva muškarca. Jedna od starijih udanih ţena prođe pokraj njih i mrko je pogleda, no Yola se ne obazre. „Stihove. Nitko ne zna zašto."

22

„A gdje se oni nalaze? Znamo li to?" Sabir izvadi list papira iz dţepa. „Pogledajte. Caique mi je upravo ovo dao. Prepisao je tekst s podnoţja La Morenite u Montserratu: Lantechrist, tertius Le revenent, secundus Primus, la foi Si li houmian sian catouli." „Primus, secundus, tertius, quartus, quintus, sextus, septimus, octavus, nonus, decimus. To su redni brojevi na latinskom i znače prvi, drugi, treći, četvrti, peti i tako dalje. Znači, Antikrist je treći. Duh, ili onaj koji se vraća, je drugi. Vjera je prva. A zadnji dio uopće ne razumijem." „Znači 'ako su Cigani još uvijek katolici'." Sabir se okrene prema Yoli. „Kako, dovraga, to znaš?" „Zato što je na romskom jeziku." Sabir se nasloni i promotri par ispred sebe. Već je osjećao snaţnu povezanost s njima i polako je postajao svjestan koliku bi tugu osjećao da ih izgubi ili da se njegova povezanost s njima na bilo koji način prekine. Postali su mu neobično bliski, poput pravih članova obitelji. Ĉudeći se sve više vlastitoj ljudskosti, Sabir shvati da ih treba - vjerojatno i više no što oni trebaju njega. „Imam neke informacije koje nisam rekao

Calqueu. Još uvijek nisam siguran da sam ispravno postupio, ali htio sam da zadrţimo određenu prednost. Nešto što nijedna strana ne zna." „Koje su to informacije?" „Nisam mu spomenuo prvi katren. Onaj koji je urezan u podnoţje tvoje škrinje. Onaj na kojem piše: Heberge par les trois maries Celle d'Egypte la derniere fit La vierge noire au camaro duro Tient la secret de mes vers ä ses pieds. U zadnje sam vrijeme o tome dosta razmišljao i čini mi se da sadrţi rješenje." „Ali već si ga preveo. Odveo nas je u Rocamadour." „Ali preveo sam ga pogrešno. Propustio sam neke tragove. Pogotovo u prvom, i tradicionalno najvaţnijem stihu. Preveo sam ga kao 'Pod zaštitom troje oţenjenih ljudi' i, budala, nisam mu više posvećivao pozornost, jer mi se činilo da nema nikakva smisla. Da budem brutalno iskren, dopustio sam da me na pogrešan trag odvede mali anagram u trećem stihu i moj pametan pokušaj da ga protumačim. Intelektualna taština upropastila je i mnogo mudrije ljude od mene, a Nostradamus je toga bio svjestan. Moţda je čak namjestio cijelu stvar da bi posramio budale poput mene - kao neku vrstu zagonetke, da bi vidio jesmo li uopće dostojni zadatka. Prije pet stotina godina takva bi

22

me pogreška stajala nekoliko tjedana nepotrebna putovanja. Malo sreće i napredak modernog doba srezali su to na samo nekoliko dana. Nešto što mi je Gavril sinoć rekao natjeralo me da promijenim mišljenje." „Gavril. Taj gad. Što je on mogao reći a da je nekoga prosvijetlilo?" „Rekao je da ćete vas dvojica riješiti svoje razmirice kod podnoţja svete Sare, Alexi. Na svetkovini u čast Tri Marije. U Saintes-Maries- de-la-Meru, u Camargueu." „Pa što? Jedva čekam. Imat ću priliku da i ja njemu oslobodim mjesta za nekoliko zlatnih zuba." „Ne, nije riječ o tome." Sabir nestrpljivo odmahne glavom. Les Trois Maries. Tri Marije. Zar ne shvaćaš? Naglasak koji sam zapisao u katrenu - onaj iznad maries, koji ga pretvara u maries - to je jednostavno Nostradamusova taktika da prikrije pravo značenje. Nismo ga pravilno pročitali. Iskrivio je pravo značenje katrena. Jedino još uvijek ne razumijem tko je tajanstvena Egipćanka." Yola se nagne naprijed. „Ali to je barem jednostavno. To je sveta Sara. Ona je također Crna Djevica. Za Rome je ona poznatija od svih Crnih Djevica." „0 čemu govoriš, Yola?" „Sveta Sara naša je svetica zaštitnica. Svetica zaštitnica svih Cigana. Katolička crkva ne priznaje je kao pravu sveticu, naravno, ali Ciganima je ona vaţnija od dvije druge prave svetice - Marije Jakov- ljeve, sestre Djevice Marije, i Marije Salome, majke apostola Ivana i Jakova Starijeg." „Gdje je tu onda poveznica s Egiptom?"

„Svetu Saru nazivamo Sara Egipatska. Ljudi koji misle da svašta znaju tvrde da su svi Cigani došli iz Indije. Ali mi znamo da je bilo drugačije. Neki od nas došli su iz Egipta. Kad su Egipćani pokušali prijeći Crveno more, nakon Mojsijeva bijega, samo je dvoje uspjelo. Oni su osnivači ciganske rase. Jedan od njihovih potomaka bila je Sara-e-kali - Crna Sara. Bila je egipatska kraljica. Došla je u Sain- tes-Maries-de-la-Mer kad je to bilo središte štovanja egipatskog boga Sunca - u ono vrijeme nazivali su ga Oppidum-Rä. Sara je postala njegova kraljica. Kada su tri Marije - Marija Jakovljeva, Marija Saloma i Marija Magdalena, zajedno s Martom, Maksiminijem; Sidonijem i uskrslim Lazarom - poslani iz Palestine u čamcu bez vesala, jedara i hrane, Boţjom su voljom doplovili do Oppiduma-Ra. Kraljica Sara spustila se do obale da vidi tko su i da odluči o njihovoj sudbini." „Yola, zašto mi to nisi prije ispričala?" „Naveo si me na pogrešan trag. Rekao si da je riječ o troje oţenjenih ljudi. Ali Sara je bila djevica. Njezino lacha bilo je neokaljano. Nije bila udana." Sabir podigne oči prema nebu. „I što se dogodilo kad je Sara otišla vidjeti tko su?" „Najprije im se rugala." Yola zastane. „Pretpostavljam da je to bio nekakav test. Zatim je jedna od Marija izašla iz čamca i počela hodati po vodi, baš kao Isus u Betsaidi. Zatraţila je Saru da napravi to isto. Sara je zakoračila u more i progutali su je valovi. Ali čim je Marija bacila svoj ogrtač na vodu, Sara se popela i tako se spasila. Zatim im je Sara poţeljela dobrodošlicu u svoj grad. Pomogla im je da ondje osnuju kršćansku

22

zajednicu, nakon što su je preobratili. Marija Jakovljeva i Marija Saloma ostale su ondje do svoje smrti. Njihove su kosti još uvijek ondje." Sabir se zavali u stolac. „Znači, sve se informacije nalaze već u prvom stihu. Ostalo je bilo samo blebetanje. Baš kao što sam rekao." .„Ne, ne bih rekla." Yola odmahne glavom. „Mislim da je to bio test. Da se uvjeri da su Cigani još uvijek katolici - si li boumian sian catouli. Da smo još uvijek dostojni da dobijemo stihove. Kao hodočašće koje treba obaviti prije no što nam bude dopušteno doznati veliku tajnu." „Misliš, obred inicijacije? Kao potraga za Svetim Gralom?" „Ne razumijem o čemu govoriš. Ali da. Ako pod time podrazumijevaš test s pomoću kojeg hi se osoba uvjerila da je netko dostojan nešto saznati, onda je to zapravo isto, zar ne?" „Yola." Sabir obujmi njezinu glavu objema rukama i zagrli je. „Stalno me iznova iznenađuješ." 67 Macron je bio ljut. Toliko ljut da mu je umalo izlazila pjena na usta. Glava mu je otekla, zbog čega je oko oka imao ruţnu modricu, a čeljust ga je boljela kao da ju je netko pregazio buldoţerom. Mučila ga je zasljepljujuća glavobolja, a zbog bolova u stopalima, ondje gdje ih je čudnooki izudarao, imao je osjećaj kao da hoda bos preko gomile jajolikih kamenčića.

Promatrao je kako se Caique pribliţava prolazeći pokraj stolova, izvijajući bokove kao da je negdje čuo - i povjerovao - da svi debeli ljudi jednostavno moraju biti odlični plesači. „Gdje ste dosad?" „Gdje sam dosad?" Caique podigne obrvu kao odgovor na Macronov ton. Macron se brzo povuče, s onoliko dostojanstva koliko je mogao skupiti. „Ţao mi je, gospodine. Boli me glava i pomalo sam čangrizav. Ovo nije trebalo tako zvučati." „Slaţem se s tobom. Štoviše, toliko se slaţem s tobom da mislim da bi trebao biti u bolnici, a ne sjediti ovdje u kafiću i prolijevati kavu iz groteskno natečenih usta. Pogledaj se. Ni majka te ne bi prepoznala." Macron napravi grimasu. „Dobro sam, kaţem vam. Španjolski liječnik rekao mi je da nemam potres mozga. A stopala su mi samo natučena. Ove mi štake umanjuju pritisak kad hodam." „Ţeliš se priključiti lovu? O tome je riječ? Da bi se osvetio. Skakutajući na štakama za čudnookim?" „Naravno da ne. Mogu se distancirati. Profesionalac sam. Znate to." „Znam li?" „Hoćete li me maknuti sa slučaja? Poslati me kući? To mi pokušavate reći?" „Ne. Neću to učiniti. Da ti kaţem zašto?" Macron kimne. Nije bio siguran što će čuti, ali imao je osjećaj da bi moglo biti neugodno. „Ja sam kriv što te čudnooki napao. Nisam te smio ostaviti samoga na brdu. Nisam smio napustiti poloţaj. Mogao si poginuti. Po nekom

22

mom nepisanom pravilu, to ti osigurava jednu uslugu. I to jednu jedinu. Ţeliš li ostati raditi na ovom slučaju?" ,,Da, gospodine." „Onda ću ti reći gdje sam maloprije bio." 68 Sabir protrlja lice rukama, kao da razmazuje tragove losiona za sunčanje. „Postoji samo jedan problem u svemu ovome." „A to je?" „Ne samo da francuska policija neće znati kamo točno idemo, zahvaljujući tome što sam Calqueu prešutio neke informacije, nego će me još uvijek traţiti - sa svim raspoloţivim sredstvima - zbog ubojstva Babela i zaštitara. Traţit će i vas kao sudionike." „Sigurno se šališ." „Smrtno sam ozbiljan. Načelnik Calque rekao mi je da ovo radi potpuno na svoju ruku." „I ti mu vjeruješ?" .Vjerujem. Mogao me jutros odvesti u pritvor i baciti ključ. Preuzeti sve zasluge. Bio sam potpuno spreman predati mu se bez borbe. Nisam ubojica policajaca. I sam sam mu to rekao. Ĉak je drţao Remington u rukama i zatim mi ga vratio." Alexi zazviţdi. «Vlasti su mogle potratiti mjesece pokušavajući mi prišiti ono što je taj manijak učinio, a za to bi vrijeme čovjek kojeg nazivaju čudnooki već davno nestao - vjerojatno skupa sa stihovima, spreman da ih proda na otvorenom trţištu. I tko bi mogao dokazati gdje ih je

pronašao? Nitko. Zato što nemaju DNA dokaz - smrt Ciganina ovdje očito ne iziskuje kompletnu policijsku proceduru. Osim toga, već bi me imali u pritvoru, pa zašto da se onda muče sa svime ostalim? Idealni osumnjičeni čija je krv prigodno rasprskana po cijelom mjestu zločina. Slučaj zaključen, zar ne?" „Zašto onda Calque ovo radi? Poslat će ga na giljotinu - ili ga prognati na Elbu, kao Napoleona - ako nešto pođe po zlu." „Sumnjam. Radi to zato što silno ţeli uhvatiti čudnookog. On je kriv što mu je pomoćnik nastradao. A smatra se odgovornim i za smrt noćnog čuvara. Uvjeren je da je trebao predvidjeti da će se čudnooki vratiti kako bi dovršio posao. Ali tvrdi da se toliko zanio svojim i pomoćnikovim briljantnim rješavanjem šifre u Montserratu da nije vidio šumu od drveća. Zapravo, pomalo kao i ja." „Jesi li siguran da to nije zamka? Da vas obojicu uhvate? Hoću reći, moţda misle da surađujete?" Sabir uzdahne. „Dovraga, ne znam. Znam samo da me jutros mogao strpati u pritvor, a nije to učinio. Što se mene tiče, to jc dovoljno dobar razlog da mu vjerujem." „Onda, što ćemo napraviti?" Sabir odskoči unatrag, glumeći iznenađenje. „Što ćemo napraviti? Otići ćemo u Camargue, eto što ćemo napraviti. Preko Millaua. U tome sam se sloţio s Calqueom. Zatim ćemo se na nekoliko dana izgubiti među deset tisuća tvojih najbliţih rođaka. Naravno, imajući na umu da čudnooki moţe pronaći naš automobil kad god i gdje god

22

on to ţeli - i da smo još uvijek osumnjičeni za ubojstvo, te da nam francuska policija puše za vratom s lisicama i strojnicama." „Jesu Cristu! A zatim?" „A zatim, nakon šest dana, kad svetkovina u čast Tri Marije bude na apsolutnom vrhuncu, izaći ćemo iz skrovišta i ukrasti kip svete Sare ispred crkve usred gomile nadobudnih vjernika. Ne petljajući se s čudnookim. I pritom nas poludjela gomila osvetoljubivih vjerskih fanatika neće objesiti ili rastrgati na komadiće." Sabir se naceri. „Kako ti se to čini, Alexi?"

D I O D R U G I

1. Achor Bale osjeti da ga preplavljuje dubok spokoj dok je promatrao kako uređaj za praćenje pronalazi Sabirov automobil i slijedi ga, njeţno pulsirajući. I da. Bio je tu i signal policijskog uređaja za praćenje. Znači, još su uvijek na zadatku. Bilo bi previše nadati se da su optuţili Sabira za napad u Montserratu. No, postojala je određena mogućnost da ga terete za ubojstvo noćnog straţara. Samo, čudno je da ga još uvijek nisu uhitili - sigurno traţe i stihove. Ĉini se da i on i policija igraju igru strpljenja. Bale se nasmiješi i na suvozačkom sjedalu potraţi Macronovu identifikacijsku ispravu. Podigne je ispred sebe i obrati se izravno fotografiji. „Kako su ti stopala, Paul? Malo osjetljiva?" Ponovno će susresti Macrona - bio je siguran u to. Bilo je tu nedovršena posla. Kako se francuska policija samo usuđuje slijediti ga u Španjolsku? Morat će ih naučiti pameti. Ipak, trenutačno će se koncentrirati isključivo na Sabira. Ĉovjek je krenuo prema jugu - a ne prema Montserratu. Kako to? Teško da je ondje čuo za napad. Osim toga, imao je iste informacije o stihovima kao i Bale - suštinu katrena ţigosana na podnoţje škrinje i dodatne stihove iz Rocamadoura. Je li mu mala Ciganka koju je sreo na rijeci nešto prešutjela kada mu je prepričavala sadrţaj stihova sa škrinje? Ne, ne bi rekao.

22

Uvijek ste mogli biti sigurni da je netko nasmrt uplašen kada više nije u stanju kontrolirati vlastiti mjehur - nemoguće je suzbiti tolik strah. Bilo je to kao kad lav zgrabi gazelu - svi fizički mehanizmi gazele prestaju funkcionirati u onom trenu kad je lav zgrabi za vrat, tako da ona ugine od šoka i prije no što joj lav zubima zdrobi dušnik. Balea je tome naučio Monsieur, njegov pokojni otac - da ide naprijed bez razmišljanja, s potpunom uvjerenošću. Da zamisli optimalan ishod svojih postupaka i da ostane dosljedan tom ishodu bez obzira na sve lukave taktike svog suparnika. Šah funkcionira po sličnom principu, a Bale je bio dobar u šahu. Najbitnija je ţelja za pobjedom. Naposljetku, njegov nedavni telefonski razgovor s Madame, njegovom majkom, prošao je potpuno zadovoljavajuće. Naravno, nije spominjao fijasko u Montserratu, već joj je samo objasnio da su ljudi koje je slijedio zastali na vjenčanju - ipak su to bili Cigani, a ne znanstvenici. Ljudi koji su u stanju stati kako bi nabrali divlje šparoge uz cestu dok bjeţe od policije. Nevjerojatno. Madame je na to izjavila da je potpuno zadovoljna onime što je napravio te je napomenula da joj je on najdraţi od sve njezine djece. Da je onaj u kojega se najviše pouzdaje. Dok je Bale odmicao prema jugu, osjeti da mu se Monsieur, njegov pokojni otac, dobrostivo smiješi s drugoga svijeta.

2 „Znam gdje se trebamo sakriti." Sabir se okrene prema Yoli. „Gdje?" „Postoji kuća u unutrašnjosti Camarguea. Blizu Marais de la Sigoulettea. Godinama je bila u središtu svađe oko nasljedstva između petorice braće koji su je naslijedili od oca - prema Napoleonovu zakonu - jer se nisu mogli dogovoriti što da naprave sa zajedničkim vlasništvom. Međusobno više uopće ne razgovaraju, tako da nitko ne plaća troškove odrţavanja i čuvanja imanja. Moj je otac na okladi dobio tu kuću na korištenje prije petnaest godina i otad je to naš teritorij. Naš patrin." „Dobio ju je na korištenje od braće? Šališ se? " „Ne. Od nekih drugih Cigana, koji su je također pronašli. Naravno, prema gadjo načinu razmišljanja to je nezakonito, tako da nitko drugi ne zna za dogovor - no, kod nas je to gotova stvar. Jednostavno je tako prihvaćeno. Ponekad boravimo ondje kada dođemo na svetkovinu. Nema prilazne ceste, samo utabana staza. U tom se području gardieni koriste samo konjima kao sredstvom prijevoza." „Gardieni?" „Oni su čuvari kamarskih bikova. Obično jašu na svojim bijelim konjima i ponekad imaju koplja. Znaju svaki kutak kamarskih močvara. Oni su nam prijatelji. Kad se Sara-e-kali prenosi do morske obale, Nacioun Gardiano oni su koji je umjesto nas čuvaju." „Znači, i oni znaju za ovu kuću?"

22

„Ne. Nitko osim nas ne zna da te koristimo njome. Izvana ne izgleda naseljeno. Ulazimo kroz podrum, tako da kuća izgleda napušteno čak i kada je mi koristimo." „Što ćemo s automobilom?" „Ostavit ćemo ga negdje daleko od Camarguea." „Ali tada će nas čudnooki izgubiti iz vida. Imamo dogovor s Calqueom, sjećate se?" „Onda ćemo ga za sada ostaviti u Arlesu. Moţemo se povesti do Camarguea s drugim Ciganima. Povest će nas kad nas ugledaju. Napravit ćemo shpera znak na cesti i oni će se zaustaviti. Sići ćemo nekoliko kilometara od kuće i dalje ćemo ići pješice, a hranu ćemo ponijeti sa sobom - za sve ostalo mogu izvesti manghcl." „Izvesti što?" „Prositi kod farmera." Alexi podigne pogled s upravljača. Već je navikao objašnjavati ciganske običaje Sabiru. Lice bi mu čak poprimilo određen izraz - nešto između komentatora s komercijalne televizije i nedavno prosvijetljena duhovnog vođe. „Još kad je bila chef, Yola je poput svih ciganskih djevojčica morala naučiti kako nagovoriti far-mere da joj prepuste višak svoje hrane. Yola je majstorica u manghčlu. Ljudi se osjećaju privilegiranima kada joj nešto daju." Sabir se nasmije. „To ti vjerujem. Mene je definitivno uspjela nagovoriti na svakakve stvari koje uz imalo zdrave pameti nikad ne bih poţelio napraviti. Kad smo već kod toga, što ćemo kad budemo u kući i kad ti poharaš okolna polja u potrazi za hranom?"

„Kad uđemo u kuću, ostat ćemo ondje skriveni do svetkovine. Zatim ćemo oteti Saru, sakriti je i nakon toga se vratiti do automobila i odvesti se. Nazvat ćemo Calquea i policija će napraviti sve ostalo." Na Sabirovu licu pojavi se kiseli smiješak. „Kad ti to ovako ispričaš, zvuči strašno jednostavno." 3 .Mislim da sam ga našao." ,Onda se povuci." ,Ali moram ga drţati na oku." ___________________ * chey - djevojčica (nap. prev.)

„Ne, Macron. Vidjet će nas i preplašiti se. Imamo samo jednu priliku da ga zgrabimo. Organizirao sam neprimjetnu blokadu ceste nešto ispred Millaua, gdje se cesta suţava kroz kanjon. Pustit ćemo ga da je prođe. Pola kilometra dalje nalazi se druga - ovoga puta očita - blokada na cesti. Sabira i Cigane pustit ćemo da prođu, a zatim ćemo blokirati područje. Ako čudnooki pokuša krenuti unatrag, uhvatit ćemo ga u stupicu kao štakora. Ĉak se ni on neće moći popeti po goloj litici."

22

„A što je sa stihovima?" „Jebeš stihove. Ţelim čudnookog. Ţelim da bude maknut s ulica. Zauvijek." Macron je već potajno počeo misliti da mu šef skreće s uma. Najprije fijasko u Rocamadouru, koji je završio nepotrebnom smrću noćnog straţara - Macron je već davno samoga sebe uvjerio da se tako nešto nikada ne bi dogodilo da je on taj koji vodi istragu. Zatim ona neoprostivo glupa situacija, kada je Caique napustio poloţaj u Montserratu, zbog čega je na kraju Macron morao snositi odgovornost - naposljetku, on je taj, a ne Caique, kojega je čudnooki premlatio. I sada ovo. Macron je bio uvjeren da mogu sami uhvatiti čudnookog. Slijediti ga sa sigurne udaljenosti. Izolirati i identificirati njegovo vozilo. Postaviti neoznačena vozila ispred i iza njega. A zatim ga uhvatiti. Nije bilo apsolutno nikakve potrebe za statičnim cestovnim preprekama - uvijek su donosile više problema nego koristi. Zbog sitne nepaţnje moţete završiti u bezglavoj jurnjavi po polju suncokreta prepunom kamenja. A zatim ćete tri tjedna ispunjavati formulare, objašnjavajući kako je nastala šteta na policijskim vozilima. Bila je to vrsta birokracije koju je Macron mrzio iz dna duše. ,Vozi bijeli volvo terenac. To mora biti on. Prići ću malo bliţe. Moram se uvjeriti. Provjeriti broj registarskih pločica." „Nemoj se pribliţavati. Primijetit će nas." „Nije on Superman, gospodine. Nema pojma da znamo da slijedi Sabira." Caique uzdahne. Bilo je neizrecivo glupo od njega što je Macronu obećao uslugu. Ali to je ono što krivnja čini. Učini te mekanim. Ĉovjek je očito bio zadrt. Što su više vremena

provodili skupa na cesti, njegova je zadrtost postajala sve izraţenija. Prvo su na tapeti bili Cigani. Zatim Ţidovi. Sada je to bila obitelj njegove zaručnice. Bili su metis. Miješane rase. Macronu to očito nije smetalo kod njegove djevojke, ali nije to mogao tolerirati kod njezine obitelji. Calque je pretpostavljao da čovjek sigurno glasa za nacionalističku stranku - ali on je osobno pripadao generaciji koja je smatrala ne pristojnim ispitivati nekoga o političkim afinitetima. Tako da nikad neće saznati. A moţda je Macron komunist? Po Calqueovu mišljenju, pristaše Komunističke stranke bili su još veći nacisti od pristaša Nacionalnog fronta. Obje stranke međusobno su izmjenjivale glasove kada im je to odgovaralo. „To je dovoljno blizu, kaţem ti. Zaboravio si da nas je sve nadmudrio u brdima Montserrata. Villada je smatrao nemogućim da jedan jedini čovjek uspije pobjeći s brda prije no što ga okruţi i uhvati policija. Taj gad mora da se kreće poput mačke. Sigurno je bio izvan policijske linije i prije no što su Španjolci uopće počeli sa svojom operacijom." „Ubrzava." „Neka. Moramo prijeći još trideset kilometara prije no što mu stavimo omču oko vrata. Imam helikopter na čekanju u zračnoj luci Rodez. Specijalce u Montpellieru. Ne moţe pobjeći." Calque izgleda kao da je sposoban, pomisli Macron - zvuči kao da je sposoban - ali sve je to sranje. Ĉovjek je amater. Zašto propustiti priliku da sada ščepaju čudnookog u korist nekakva nerealnog plana koji će ih sve skupa vjerojatno još više osramotiti? Još jedna

22

pogreška i on, Paul Eric Macron, moţe slobodno otpisati bilo kakvu mogućnost daljnjeg napredovanja i svojevoljno se vratiti na mjesto vječita policajca. Macron lagano nagazi na papučicu gasa. Prolazili su zavojitim seoskim cestama. Ĉudnooki će svu svoju paţnju usmjeriti prema naprijed. Neće mu pasti na pamet da provjeri cestu pola kilometra iza sebe. Macron neprimjetno pritisne gumb na futroli pištolja koji je tog jutra stavio pod sjedalo. „Rekao sam da usporiš." „Da, gospodine." Calque ponovno pogleda kroz dalekozor. Cesta je bila toliko zavojita da bi mu pozlilo svaki put kada bi gledao kroz dalekozor dulje od nekoliko sekundi. Da. Macron je bio u pravu. To je taj volvo terenac. Već zadnjih dvadeset kilometara to je jedino vozilo između njih i Sabira. Osjeti suhoću u ustima - treperenje u ţelucu - ono što je obično osjećao samo u prisutnosti svoje omraţene bivše ţene. Kad su provirili iza sljedećeg zavoja, Bale je stajao nasred ceste na udaljenosti od osamdeset metara. U rukama je drţao strojnicu marke Star Z-84 koju je uzeo od katalonskog specijalca. Bale se nasmiješi, namjesti Z-84 na desno rame i povuče obarač.

4 Macron naglo okrene upravljač nalijevo - bila je to instinktivna reakcija, bez ikakve osnove u satovima voţnje ili koordinaciji zasjede. Neoznačeni policijski automobil počne se naginjati. Okrene upravljač u suprotnu smjeru, da ga dovede u ravnoteţu. Policijski automobil vrati se na prvotnu putanju, ali ovaj put u nizu nasilnih preokreta. Bale pogleda oruţje u svojoj ruci. Nevjerojatno. Funkcionira i bolje nego što se nadao. Policijski automobil nagne se na jednu stranu, uz zvuke zveckanja i stenjanja metala. Staklo, plastika i aluminijske trake bili su rasuti po pedeset metara dugom zavoju ceste. Debela mrlja od motornog ulja stvarala se ispod i iza automobila, poput izljeva krvi. Bale brzo prijeđe pogledom po cesti. Zatim čučne i pokupi odbačene čahure metaka te ih spremi u dţep. Namjerno je ciljao visoko, prema otvorenu polju. Zabavljala ga je pomisao da dvojica policajaca - ako su preţivjela nesreću - neće nikako moći dokazati da je on doista bio ondje. Još jednom gotovo lijeno pogleda iza sebe, a onda uđe u volvo i nastavi svojim putem. 5 „Što sprečava čudnookog da nas jednostavno napadne i prisili nas da mu kaţemo gdje su stihovi?" „Ĉinjenica da ne znamo gdje se stihovi nalaze. To je barem ono što on misli."

Alexi napravi zbunjenu grimasu. Upitno pogleda Yolu, no ona je čvrsto spavala na straţnjem sjedalu. „Razmisli, Alexi. Zna samo ono što mu je Yola rekla. Ništa više. A nije mu mogla reći za Tri Marije jer ni sama nije za njih znala." „Ali..." „Osim toga, ima samo katren s podnoţja Crne Djevice iz Rocama- doura. On ga je odveo u Montserrat, ali u Montserratu se nije uspio domoći katrena koji je bio skriven na podnoţju La Morenite - katrena koji potvrđuje povezanost s Ciganima. Ne zna ni za moj sastanak s Calqueom, niti da mi je Caique dao tekst katrena iz Montserrata kao znak povjerenja. Zato nas mora i dalje slijediti. Mora pretpostaviti da Idemo ni neko određeno mjesto da preuzmemo još jedan dio poruke. Zašto bi nas onda napao? Ne zna da mi znamo da nas slijedi. I vjerojatno je toliko prokleto siguran u sebe nakon što je pobjegao španjolskoj policiji u Montserratu da misli da će se moći sam obračunati s francuskom policijom ako budu dovoljno glupi, ili dovoljno ljuti da ga opet diraju." „Kako to znaš?" „Zbog jednostavne psihologije. I zbog jednog jedinog pogleda na njegovo lice u svetištu u Rocamadouru. To je tip koji je navikao dobiti ono što ţeli. A zašto dobiva ono što ţeli? Zato što djeluje. Instinktivno. I bez imalo savjesti. Sjeti se da svaki put udara ravno u glavu." „Zašto onda mi njemu ne postavimo zasjedu? Primijenimo njegovu taktiku protiv njega? Zašto čekati da on dođe k nama?" Sabir se zavali u sjedalo.

„Policija će sjebati stvar, Damo. Uvijek se to dogodi. Ubio je mog rođaka. I Yolina brata. Zakleli smo se da ćemo ga osvetiti. Pristao si na to. Imamo tog čovjeka na uzici - prati nas kamo god pošli. Zašto ne bismo malo potegnuli tu uzicu? Privukli ga? Napravili bismo Calqueu uslugu." „ Stvarno to misliš ?" „Da, mislim." Alexi se naceri, isijavajući sarkazam iz svake pore. "Volim policiju. Znaš da ih volim. Oduvijek su pošteni prema nama Ciganima, zar ne? Tretiraju nas s poštovanjem i dostojanstvom? Osiguravaju nam jednaka prava kao i ostatku francuske populacije? Zašto ne bismo mi njima pomogli za promjenu? Uzvratili uslugu?" „Nisi zaboravio što se prošli put dogodilo?" „Ovaj smo put bolje pripremljeni. U najgorem slučaju, policija nam uvijek moţe čuvati leđa. Bit će kao John Wayne u filmu Poštanska kočija." Sabir ga mrko pogleda. „Da, znam. Znam. Ne igramo se kauboja i Indijanaca. Ali mislim da bismo protiv njega trebali primijeniti njegovu taktiku. Zadnji je put zamalo upalilo..." „... ako izuzmemo tvoja muda i tvoje zube..." „... ako izuzmemo moja muda i moje zube. Da. Ali ovaj će put upaliti. Naravno, ako sve dobro isplaniramo. I ako ne izgubimo hrabrost."

6 Calque se izvuče van kroz razbijeno prednje staklo policijskog automobila. Neko je vrijeme leţao na zemlji raširenih ruku, gledajući u nebo. Macron je bio u pravu. Zračni jastuk je doista funkcionirao u kombinaciji sa sigurnosnim pojasom. Štoviše, funkcionirao je toliko dobro da mu je slomio nos. Rukom isproba novi oblik, no nije imao hrabrosti ponovno ga namjestiti. „Macron?" „Ne mogu se pomaknuti, gospodine. I osjećam miris benzina." Automobil se smjestio na samom rubu zavoja. Calqueu sine apsurdna ideja da otvori prtljaţnik, izvadi trokute upozorenja i zatim odšepa natrag i postavi ih, da se nitko ne bi slučajno u njih zaletio. Zdravstvene i sigurnosne direktive također su nalagale da, dok to čini, obvezno nosi svijetleći prsluk. Nakratko čak padne u napast da prasne u smijeh. Umjesto toga, s mukom se postavi na koljena i sagne se da pogleda pod olupinu. „Moţeš li dosegnuti ključeve?" „Da." „Onda ugasi motor." „Automatski se gasi kad se zračni jastuk napuhne. Ali ipak sam ga za svaki slučaj ugasio." „Bravo. Moţeš li dosegnuti svoj mobitel?" „Ne. Lijeva mije ruka zaglavljena između sjedala i vrata. A između moje desne ruke i dţepa nalazi se zračni jastuk." Caique uzdahne. „U redu. Ustajem i začas sam kod tebe." Caique se zaljulja na nogama. Sva mu je krv otišla na rubove tijela i načas pomisli da će se srušiti u nesvijest.

„Jeste li dobro, gospodine?" „Nos mi je slomljen. Malo sam slab. Stiţem." Caique sjedne na cestu. Polagano opet legne i zatvori oči. Odnekud iza njega dopre iznenadna, udaljena škripa pregrijanih kočnica. 7 „Od koga je uspio nabaviti strojnicu?" „Od španjolskog specijalca, naravno. Villada mi nikada nije spomenuo tu sitnicu." Calque je sjedio pokraj Macrona na hitnom prijemu bolnice Rodez. Obojica su bili u zavojima. Calqueu je jedna ruka bila imobilizirana. Nos mu je bio ponovno namješten, a na prednjim zubima osjećao je ostatke lokalnog anestetika. „Još uvijek mogu voziti, gospodine. Ako nam moţete nabaviti novi automobil, volio bih iskoristiti još jednu priliku da uhvatim čudnookog." „Jesi li ti to rekao još jednu} Ne sjećam se one prve." „To se samo tako kaţe." „E, pa, onda se glupo kaţe." Caique poloţi glavu na jastučić. „Dečki koji su pripremili blokadu ceste ne vjeruju da je čudnooki uopće bio ondje jer nigdje na automobilu nema rupa od metaka. Rekao sam im da je gad očito počistio za sobom, no oni misle da smo vlastitom krivnjom razbili automobil i da sada pokušavamo zataškati stvar." „Mislite da je to namjerno napravio? Da nas pokušava izvrgnuti ruglu?"

„Ismijava nas. Da." Caique provuče cigaretu ispod nosa i pripremi se da će je zapaliti. Bolničarka odmahne glavom i prstom mu pokaţe da ode van. Caique uzdahne. „Ţele mi oduzeti slučaj. Dati ga Centralnom direktoratu javne sigurnosti." „Ali, ne mogu to učiniti." „Mogu i hoće. Osim ako im ne dam dobar razlog da to ne učine." ,Vaša starost, gospodine." „Da, to je uvjerljivo. Osjećam je u potpunosti u leđima, u rukama, u gornjem dijelu bedara i u stopalima. Ali mislim da postoji mjesto negdje na desnoj potkoljenici koje se još uvijek osjeća mlado i ţivahno. Moţda da im to pokaţem?" „Ali vidjeli smo ga. Vidjeli smo mu lice." „S udaljenosti od osamdeset metara. Iz vozila u pokretu. Iza strojnice." „Ali oni to ne znaju." Caique se premjesti u sjedeći poloţaj. „Predlaţeš li da im slaţem, Macron? Da preuveličam informacije kojima raspolaţem? I sve to samo da bih ostao na slučaju koji nas je već u više navrata zamalo stajao glave?" „Da, gospodine." Skupivši prste, Caique njeţno opipa svoj nedavno izravnat nos. „Moţda imaš pravo, dječače. Moţda imaš pravo."

8 „Trebam pristup internetu." „Ĉemu?" „Računalu. Trebam internet cafe." „Jesi li ti lud, Damo? Policija te još uvijek traţi. Netko će vjerojatno pročitati vijest na susjednom računalu, ugledati tvoju fotografiju, dojaviti gdje si i sretno će promatrati dok te budu privodili. Ako još i snime cijelu scenu tvog hvatanja na svojim web kamerama, mogu je odmah staviti na internet i postati slavni. Preko noći će postati milijunaši. Bolje od lutrije." „Alexi, mislio sam da ne znaš čitati? Otkud toliko znaš o računalima?" „Igra igrice." Sabir se okrene i zabulji se u Yolu. „Molim?" Ona zijevne. „Ĉesto ode u internet cafe i igra igrice." „Ali on više nije dijete." „Ipak." Alexi nije mogao vidjeti Yolino lice s obzirom na to da je vozio, ali je uspio nekoliko puta zabrinuto pogledati u retrovizor. „Što nedostaje igranju igrica? " „Ništa. Ako imaš petnaest godina." Yola i Sabir trudili su se sakriti svoje veselje iza laţno ozbiljnih izraza lica. Alexi je bio savršena osoba za zafrkavanje jer je sve što se odnosilo na njega shvaćao izrazito ozbiljno, dok je, kada su drugi ljudi bili u pitanju, bio mnogo spremniji na šalu.

Alexi im je ovaj put ipak uspio pročitati misli jer je odmah prešao na ozbiljniju temu. „Reci mi, zašto ti treba internet, Damo?" „Da bih našao novu Crnu Djevicu. Trebamo odrediti neko mjesto daleko od Camarguea, gdje ćemo namamiti čudnookog. To mjesto mora biti uvjerljivo. A za to nam treba Crna Djevica." Yola odmahne glavom. „Mislim da ne bi to trebao napraviti." „Ali u Samoisu ste svi na to pristali. Kao i kad smo išli u Rocama- dour." „Imam neki osjećaj u vezi s tim čovjekom. Trebao bi ga prepustiti policiji. Kao što si se dogovorio s narednikom. Imam jako loš osjećaj." „Prepustiti ga policiji? Tim budalama?" Alexi se zaljulja naprijed-natrag iza upravljača. „A oboje mi se smijete zbog igranja igrica? Vi ste ti koji igrate igrice, ne ja." Alexi dramatično zastane, čekajući odgovor. Odgovora nije bilo, no on nastavi, nimalo obeshrabren. „Neka Damo pronađe svoju Crnu Djevicu. Zatim ćemo ondje namamiti čudnookog, Ovaj put plan mora biti bez pogreške. Ĉekat ćemo ga. A kad dođe - upucat ćemo ga. Zatim će ga Damo izmlatiti svojim štapom. Negdje ćemo ga pokopati. Policija ga moţe traţiti sljedećih deset godina - tako će se barem nama skinuti s vrata, zar ne?" Yola podigne ruke u zrak. „Alexi, kad je O Del dijelio mozak, imao je samo određenu količinu za dijeljenje. Naravno, nastojao je biti pošten, ali bilo je to teško jer ga je tvoja majka toliko gnjavila da je potpuno zaboravio što radi i zabunom ti je oduzeo i ono malo mozga što si imao. I pogledaj što je iz toga ispalo."

151

„Kome ga je dao? Moj mozak, naime? Pretpostavljam da ga je dobio Damo? Ili Gavril? To ţeliš reći?" „Ne. Mislim da je napravio veliku pogrešku. Mislim da ga je dao čudnookom." 9 „Našao sam." Sabir se uvali na suvozačko sjedalo audija, čvrsto drţeći komad papira. Espalion. Udaljen je samo pedeset kilometara zračne linije. I potpuno je logično da ćemo odabrati zaobilazni put dotamo - policija nas još uvijek slijedi, kao i čudnooki." Pogledom prijeđe preko njihovih lica. „Ne vidim razloga da ne nasjedne, a vi?" „Zašto Espalion?" „Zato što ima ono što nam treba. Za početak, nalazi se u suprotnu smjeru od Saintes-Mariesa. Osim toga, ima vlastitu Crnu Djevicu, La Negrette. Dobro, nedostaje joj dijete - ali ne moţeš uvijek imati sve. Nalazi se u maloj kapelici pokraj bolnice, što znači da kapelica gotovo sigurno neće imati čuvara - za razliku od Rocamadoura - s obzirom na to da pacijenti i njihovi rođaci trebaju imati pristup u svako doba dana i noći. Također, poznata je po čudima - La Negrette navodno je sklona napadima plača, a kad god je prebojaju, uvijek poprimi prvotnu boju. Otkrivena je tijekom kriţarskih ratova, a u Chateau de Calmont d'Olt vratio ju je Sieur de Calmont. Ovdje piše da je La Negrette bila ugroţena za vrijeme Revolucije, kada je dvorac opljačkan, ali da ju je neka dobra duša spasila. Tako da je sasvim lako povjerovati da je postojala u Nostradamusovo vrijeme. Pont-Vieux u Espalionu čak je uvršten na Popis svjetske

baštine. Na hodočasničkoj ruti za Santiago de Compostela, baš kao i Rocamadour. Savršeno je." „ Kako ćemo onda uhvatiti čudnookog?" „Ĉim stanemo u Espalionu, kladim se da će naslutiti po što smo došli. I gotovo sam siguran da će pokušati doći tamo prije nas. Ionako je uvijek najviše kilometar iza nas, prema onome što Calque tvrdi, tako da imamo moţda dvije ili tri minute da mu postavimo zamku. To očito nije dovoljno. Zato Yola i ja sada moramo naći taksi. Brzo. Smislio sam mali plan." 10 Sabir izađe iz taksija. Imao je dvadeset minuta vremena prije no što Alexi stigne audijem, a ubrzo nakon njega i čudnooki. Dvadeset minuta da nađe pogodno mjesto na kojem će napraviti zasjedu. Yolu je iskrcao prije pet minuta. Ĉekala je pokraj telefonske govornice u centru grada. Dogovor je bio da će nazvati Calquea i objasniti mu što se događa ako joj se ne jave u roku od pola sata. Nije to bio elegantan plan, ali s njih troje protiv jednog, Sabir je smatrao da će im osigurati minimalnu prednost koja im je potrebna da preokrenu situaciju u svoju korist. Ipak, sve je ovisilo o njemu. Imao je Remington. Bio je relativno dobar strijelac. Ali znao je da neće preţivjeti izravan obračun s čudnookim. Nije to bila stvar vještine - to mu je

153

bilo jasno - već volje. On nije ubojica. Ĉudnooki jest. Jednostavna stvar. Sto znači da će morati srediti čudnookog prije no što on uspije odreagirati. Sabir je pogledom prelazio okolicu bolnice. Hoće li čudnooki doći direktno automobilom? Ili će automobil negdje ostaviti i doći pješice, kao što je napravio u Montserratu? Sabir osjeti da mu kapi znoja izbijaju po licu. Ne. Morat će ući u kapelicu. Ondje pričekati čudnookog. Odjednom ga spopadne intenzivan osjećaj klaustrofobije. Što to radi? Kako se doveo u tu apsurdnu poziciju? Mora da je lud. Utrči u kapelicu, umalo prevrnuvši stariju gospođu i njezina sina koji su se došli pomoliti. U tijeku je bila sveta misa. Svećenik se upravo pripremao za svetu pričest. Isuse Kriste. Sabir natraške izađe, unezvijereno gledajući iza sebe na parkiralište. Dvanaest minuta. Sabir počne trčati niz cestu u smjeru grada. Bilo je nemoguće. Nisu mogli početi s pucnjavom u kapelici prepunoj vjernika koji se spremaju za pričest. Moţda Alexi urani? Sabir uspori trk. Teško. I teško da će im uspjeti zasjeda. Kad je O Del dijelio mozak, očito nije samo Alexi ostao zakinut. Sahir sjedne na stupić pokraj ceste, Alexi ovdje barem ima dovoljno mjesta da se okrene. Barem se toga sjetio. Izvadi Remington i poloţi ga u krilo. Zatim pričeka.

11 „Imaju svetu pričest. Mjesto je krcato. Bilo bi to krvoproliće." „Znači, plan otpada?" „Imamo tri minute da se okrenemo i pokupimo Yolu. Predlaţem da se nakon toga izgubimo odavde. Ĉim izađemo iz grada, rješavamo se jebene naprave za praćenje i krećemo u Les Saintes-Maries. Kvragu i Caique i čudnooki." Alexi zaokrene audi i krene natrag prema gradu. „Gdje si ostavio Yolu?" „Sjedi u kafiću Central. Pokraj govornice. Zapisao sam broj. Trebao sam je nazvati ako sve pođe po planu." Alexi pogleda Sabira, a zatim brzo vrati pogled ispred sebe. „Što ako sretnemo čudnookog? Poznaje naš automobil." „Morat ćemo riskirati. Ne moţemo ostaviti Yolu u središtu grada da glumi mamac." „A što ako ugleda nju?" Sabir se smrzne. „Stani kraj one telefonske govornice. Nazvat ću je. Odmah." Achor Bale baci popis na suvozačko sjedalo. Espalion. Crna Djevica pod imenom La Negrette. Blizu bolnice. Znači, to je to. Na mobitel mu je prije samo dva dana stigao popis svih mjesta juţno od Lyona na kojima se nalaze Crne Djevice. Zahvaljujući osobnoj tajnici njegove majke, Madame. Sastavila mu je popis za svaki slučaj, koristeći se literaturom iz knjiţnice njegova oca,

155

Monsieura. U to je vrijeme za nju mislio da pretjeruje s oprezom, čak i da se previše petlja. Sada je bio siguran da je ispravno postupila. Nagazi na gas. Bilo bi dobro da s tim napokon završi. Već to sve predugo traje. Predugo ga ograničava. Što dulje čovjek ostane na nekom zadatku, veća je vjerojatnost da će pogriješiti. Legija ga je to naučila. Što li se samo dogodilo u Dien Bien Phuu protiv Viet Minha. Bale krene po periferiji Espaliona pri brzini većoj od 110 kilometara na sat, gledajući lijevo-desno i traţeći oznake za bolnicu. Uspori kada se pribliţio centru grada. Nema smisla da privlači paţnju na sebe. Ima dovoljno vremena. One tri budale nisu ni primijetile da ih slijedi. Zaustavi automobil blizu kafića Central da pita za smjer. Tada ugleda djevojku kako sjedi u kafiću. Znači, ostavili su je. Sami su otišli obaviti prljavi posao. Vratit će se poslije i pokupiti je kad se uvjere da je sigurno. Kavaliri. Bale izađe iz automobila. Dok je izlazio, u obliţnjoj govornici zazvoni telefon. Djevojka pogleda prema govornici i spazi ga. Pogledi im se susretnu. Bale se srdačno osmjehne, kao da je upravo susreo davno izgubljena prijatelja. Yola ustane, prevrnuvši stolac. Konobar instinktivno krene prema njoj. Bale se mirno okrene i vrati se u automobil. Kada se okrenuo i pogledao iza sebe, djevojka je već trčala koliko su je noge nosile.

1 2 Bale se lagano odveze s ruba pločnika, kao da se predomislio u vezi s kavom, ili kao da je novčanik ostavio kod kuće. Nije ţelio da ga itko zapamti. Opet pogleda nalijevo. Djevojka je trčala niz cestu, a konobar za njom. Glupa kuja. Nije platila račun. Proveze se pokraj konobara i lagano zatrubi. „Ţao mi je, ja sam kriv. U ţurbi smo." Mahne kroz prozor novčanicom od dvadeset eura. „Nadam se da je ovo dovoljno velika napojnica." Konobar ga zaprepašteno pogleda. Bale se nasmiješi. Njegove bizarne oči uvijek su tako djelovale na ljude. Gotovo bi ih hipnotizirale. Dok je bio dijete, njegov je slučaj fascinirao mnoštvo liječnika - o njemu su se čak pisali znanstveni članci. Jedan mu je liječnik rekao da su prije njegova slučaja oči bez bjeloočnica zabiljeţene samo kod vrste Gammarus chevreuxi Sexton - pješčanog račića. Bio je potpuno nov genetski tip. Istinski mendelijanski recesivac. Ako ikad bude imao djecu, mogao bi osnovati dinastiju.

Bale stavi sunčane naočale, zabavljen konobarevom nelagodom. „Droga, znate. Ti današnji mladi. Treba ih stalno drţati pod kontrolom. Ako je duţna više, samo recite." „Ne, u redu je. To je dovoljno." Bule slegne ramenima. „Stvar je u tome da se mora vratiti u kliniku. Mrzi i samu pomisao na to. Uvijek mi to radi." Nagazi na gas i mahne konobaru. Posljednje što je Bale htio jest da mu policija opet počne puhati za vratom. Već je previše truda uloţio u eliminiranje prošle ekipe. Ovako će konobar objasniti mušterijama što se dogodilo i svi će biti zadovoljni. Kad stignu kući, priča će već dobiti krila i desetke različitih završetaka. Yola se unezvijereno osvrne preko ramena. Uspori trk. Što on to radi? Razgovara s konobarom. Glupo je postupila što je pobjegla a da prije toga nije platila račun. Pokuša opet normalno disati, ali srce joj je trenutačno nekontrolirano lupalo. Što ako to nije bio on? Zašto je tako pobjegla? Bilo je nečega u njemu. U načinu na koji joj se nasmiješio. Gotovo kao da ga poznaje otprije. Neka prisnost. Zastane na uglu ulice i promotri njegovu interakciju s konobarom. Sigurno će se odvesti dalje. Nije imao nikakve veze s njom. Digla je paniku bez razloga. A telefon zvoni. Moţda Damo ţeli da nazove policiju? Moţda joj ţeli reći da su ubili čudnookog? Ĉudnookog? Sada se prisjetila muškarčevih očiju. Sjetila se kako ju je prostrijelio pogledom u kafiću. Tiho jaukne i opet počne bjeţati. Volvo iza nje počne ubrzavati.

13 U početku Yola pojuri bez razmišljanja - htjela je samo pobjeći što dalje od bijelog automobila. No, u jednom se trenutku dovoljno sabere i uđe u usku uličicu, gdje je golemi volvo nije mogao slijediti. Trenutačni pad napetosti umiri je te omogući njezinu umu da preuzme kontrolu nad emocijama prvi put u tri minute otkako je prepoznala napadača. Volvo se opet pojavi blizu izlaza iz uličice i počne je napadati sporijim, neravnomjernijim tempom - naglo ubrzavajući, a zatim usporavajući kad bi to najmanje očekivala. Ona odjednom shvati da je goni - kao kravu - prema periferiji grada. Damo je telefonirao, Sigurno je to bio on. Što znači da se on i Alexi moţda vraćaju po nju. Pogleda iza desnog ramena prema centru grada, Trebali bi doći cestom koja vodi iz bolnice. Jedina joj je šansa da im pode u susret. Ako čudnooki ovako nastavi, s vremenom će se ona umoriti i tada će je bez problema pokupiti. Ugleda čovjeka kako izlazi iz trgovine - saginje se i namješta čarape - i prelazi cestu da uzme svoj bicikl koji je bio zavezan za stablo. Da ga pozove? Ne. Instinkt joj je govorio da se čudnooki neće ustručavati da ga ubije. Bilo je nečeg fatalističkog u tome kako ju je slijedio - kao da je sve bilo predodređeno. Neće uplitati nikoga - nikoga tko se nalazi izvan već postojećeg kruga ljudi.

Drţeći se za srce, potrči natrag prema centru grada, da presiječe nadolazeću cestu - onu kojom bi Damo i Alexi trebali putovati. Koliko je prošlo od njihova poziva? Pet minuta? Sedam? Dahtala je kao konj, pluća nenaviknutih na suhi gradski zrak. Volvo opet ubrza, kao da će je ovaj put doista ščepati - kao da je namjerava srušiti. Ona utrči u prodavaonicu novina, a zatim odmah istrči, bojeći se da ne upadne u zamku. Da barem naiđe policijski automobil. Ili autobus. Bilo što. Uđe u još jednu uličicu. Volvo koji je bio iza nje ubrza, da bi je dočekao kad izađe. Ona se vrati i nastavi prema glavnoj cesti. Ako se on sada okrene - prije no što dođe do izlaza iz uličice - onda joj nema spasa. Sada je doista trčala, ispuštajući dah u kratkim grčevitim razmacima. Sjetila se njegovih ruku na sebi. Njegovih riječi. Konačnog učinka njegovih riječi. Znala je da ne moţe pobjeći. Da će joj učiniti točno ono što je rekao pokraj rijeke. Ako je sada uhvati, nokautirat će je da je ušutka. Tada joj moţe bilo što napraviti. Ona ne bi ni znala što ju je snašlo. Izbije na glavnu cestu, gledajući lijevo pa desno, traţeći audi. Cesta je bila prazna. Da krene natrag prema gradu? Natrag prema kafiću? Ili da krene prema bolnici? Odabere cestu prema bolnici. Sada je već šepala i nije bila u stanju trčati. Kada Baleov volvo proviri iza ugla, ona se spotakne i padne na koljena. Bilo je podne. Svi su ručali. Bila je sama.

14 ,,To je Yola. Netko ju je srušio." Sabir okrene automobil prema pločniku na drugoj sirani ceste. „Damo, pogledaj." Alexi ga zgrabi za ruku. Sabir podigne pogled. Bijeli volvo terenac sa zamračenim staklima pojavi se iza ugla i zatim se zaustavi, na pogrešnoj strani ceste, nekih pedeset metara od djevojke. Vrata se otvore i muškarac izađe. „To je on. To je čudnooki." Sabir izađe iz audija. Yola nesigurno ustane, lagano se ljuljajući, pogleda prikovana za volvo. „Alexi, idi po nju." Sabir izvadi Remington iz dţepa. Ne uperi ga u čudnookog - bilo bi to apsurdno s obzirom na udaljenost među njima - već ga poloţi uz nogavicu, kao da ga je namjeravao spremiti natrag u dţep, ali na trenutak je zaboravio da drţi pištolj. „Sada je odvedi sa sobom u automobil." Ĉudnooki se ni ne pomakne. Samo ih je promatrao kao neutralni promatrač na sluţbenoj razmjeni zarobljenika. „Jeste li oboje ušli?" Sabir se ne usudi maknuti pogled sa svog jezivo mirnog suparnika. „Je li to moj pištolj?" Ĉudnookom je glas bio odmjeren - pod kontrolom - kao da vodi unaprijed dogovorene pregovore između zaraćenih strana. Sabir osjeti da ga hvata vrtoglavica - gotovo kao da je hipnotiziran. Ispruţi pištolj i pogleda ga.

„Dat ću vam deset minuta prednosti ako ga ostaviš na cesti." Sabir odmahne glavom. Osjećao se omamljeno. Kao da se nalazi u paralelnom svemiru. „Sigurno se šališ." „Smrtno sam ozbiljan. Ako pristaneš ostaviti pištolj, maknut ću se od automobila i pješice krenuti natrag prema centru grada. Vratit ću se za deset minuta. Slobodno krenite u bilo kojem smjeru. Naravno, samo ne prema bolnici." Alexi se progura do prednjeg sjedala. Brzo šapne Sabiru: „Ne zna da mi znamo za njegov uređaj za praćenje. Siguran je da nas bez problema moţe opet pronaći ako smo već uzeli La Negrette. Ali smatra da to još nismo učinili. Postoje samo četiri izlazne ceste iz ovoga grada. Pogledat će u kojem smjeru idemo i krenut će za nama. Trebamo tih deset minuta. Ostavi mu pištolj. Uklonit ćemo napravu za praćenje, kao što si rekao." Sabir podigne glas. „Ali onda se nećemo imati čime braniti." Alexi prošapće kroz stisnute zube, „Damo, ostavi mu jebeni pištolj. Nabavit ćemo drugi li..." Zastane, kao da mu je palo na pamet da bi Bale mogao pročitati s usana ili nekim čudom čuti njegove riječi s udaljenosti veće od pedeset metara. „... ondje kamo idemo." Bale posegne iza leđa i izvadi Ruger iz futrole. Podigne pištolj s obje ruke, ciljajući u Sabira. „Mogu ti raznijeti koljeno. Onda nećeš moći voziti. Ili ti mogu raznijeti prednju gumu. Ista stvar. Ovaj pištolj pogađa metu na udaljenosti i do sedamdeset i pet metara. Tvoj pogađa u najboljem slučaju do nekih devet metara." Sabir se skloni iza vrata od automobila.

„Probit će vrata, bez problema. Ali nije ni u čijem interesu da ovdje napravimo cirkus. Ostavi pištolj. Ne smetajte mi na putu do bolnice. I moţete ići." „Spremi pištolj. U automobil." Bale se primakne volvu. Baci Redhawk na prednje sjedište. „Sada se odmakni." Bale napravi tri koraka prema cesti. Plavi citroen kamionet proveze se pokraj njih, ali ih zapričani putnici ni ne pogledaju. Sabir sakrije Remington iza leđa i odglumi da ulazi natrag u audi. „Jesmo li se dogovorili, gospodine Sabir?" „Da." „Onda ćete ostaviti pištolj pokraj rubnika, u odvodnom kanalu. Ja se odmičem." Aktivira automatsko zaključavanje vrata na volvu. „Ako ne učinite ono što kaţem, uhvatit ću vas, bez obzira na ono što nađem u bolničkoj kapelici, i pobrinut ću se da dugo patite prije nego što umrete." „Ostavit ću pištolj. Bez brige." „A Crna Djevica?" „Još je u bolnici. Nismo je imali vremena pokupiti. To znaš." Bale se nasmiješi. „Djevojci moţete reći da je vrlo hrabra. Također joj recite da mi je ţao što sam je uplašio onda pokraj rijeke." „Ĉuje te. Siguran sam da će biti dirnuta tvojom osjećajnošću."

Bale slegne ramenima i okrene se da ode. Zatim zastane. „Pištolj. Samo da znaš, pripadao je Monsieuru, mom ocu. Molim te, budi njeţan s njim." 15 „Misliš li da je lud?" Alexi je upravo zamijenio registarske pločice treći put - po običaju, preferirao je Izletišta i vidikovce sa širokom panoramom, na kojima bi lako mogao procijeniti vraćaju li se vlasnici automobila. „Ne." „Zašto ne? " Sklizne natrag na prednje sjedalo, vraćajući odvijač u pretinac za rukavice. „Mogao nas je bez problema srediti. Imao je onu mrcinu od pištolja. Samo je trebao potrčati prema nama i zapucati." „Ali on ne ţeli nas." „Kako to misliš?" „Mi smo samo sredstvo za postizanje cilja, Alexi. Sredstvo s pomoću kojeg će doći do stihova. Počne li pucati na periferiji grada, smanjit će šanse da dođe do stihova prije policije. Cijelo je mjesto odsječeno. Kao što si rekao, postoje samo četiri ceste koje vode odavde - policija bi bez problema zatvorila sve izlaze. A zatim bi poslali helikopter. Bilo bi to kao lov na zeca s pomoću lasice." „Sada znam kako je to biti zec. A cijeli sam ţivot mislio da sam lasica."

„Ti jesi lasica, Alexi. Hrabra lasica." Yola se uspravi na straţnjem sjedalu. „Hvala ti što si me spasio." Alexi se zarumeni. Napravi grimasu, pogrbi ramena, počne se ceriti i zatim lupne po kontrolnoj ploči. „Spasio sam te, zar ne? Mogao me upucati. Ali ipak sam istrčao na ulicu i spasio te. Jesi li ti to vidio, Damo?" ,Vidio sam." „Spasio sam te, zar ne, Yola?" „Jesi. Spasio si me." Alexi sjedne na prednje sjedalo, cereći se sebi u bradu. „Moţda te otmem kad budemo u Saintes-Mariesu. Moţda zamolim svetu Saru da blagoslovi našu buduću djecu." Yola se uspravi. „Je li ovo prosidba?" Alexi se nepokolebljivo zagleda naprijed - kao El Cid, jašući natrag u Valenciju na čelu svoje vojske. „Rekao sam samo moţda. Nemoj se odmah previše ponadati." Udari Sabira po ramenu. „Ha, Damo? Počni kao da misliš nastaviti, zar ne? Tako treba sa ţenama." Sabiru i Yoli susretnu se pogledi u retrovizoru. Ona ravnodušno zakoluta očima. On pogne ramena i nagne glavu, dajući joj do znanja da je shvaća. Ona mu odgovori tajnovitim smiješkom.

16 „Riješili su se uređaja za praćenje." „Što? Uređaja koji je postavio čudnooki?" „Ne, našeg. Mislim da su samo njega našli. Mislim da oni misle da je to njegov uređaj za praćenje. Jeste li im to rekli? Da postoji samo jedan?" Caique uzdahne. Stvari baš i nisu išle po planu. Zapravo, je li ţivot ikada uopće tekao po planu? Oţenio se mlad, prepun ideala. Brak je od početka bio osuđen na propast. Pokazalo se da mu je ţena oštrokondţa, a on slabić. Katastrofalna kombinacija. Uslijedilo je dvadeset i pet godina najgore patnje, uz koju se i ovih deset godina povlačenja po sudovima ponekad činilo kao mačji kašalj. Na kraju mu je ostao samo njegov policijski posao i razočarana kći, koja je angaţirala svog muţa da mu odgovara na pozive. „Moţemo li ipak pronaći Sabirov automobil s pomoću uređaja za praćenje koji je postavio čudnooki?" „Ne. Zato što nemamo ispravnu šifru." „Moţemo li je nabaviti?" „Rade na tome. Postoji samo oko nekoliko stotina milijuna mogućih kombinacija." „Za koliko vremena?" „Dan. Moţda dva." „Predugo. Što je sa serijskim brojem pištolja?"

' i 158

„Prvi je put registriran u 1930-ima. Ali ništa prije 1980. još nije u računalu. Svi predratni podaci - barem oni koji nisu bili pod kontrolom nacista - nalaze se u skladištu u Bobignyju. Istraţitelj ih sve mora ručno provjeriti. Isti problem kao i s uređajem za praćenje. Ali s upola manjom mogućnošću uspjeha." „Onda se moramo vratiti u ciganski kamp u Gourdonu. Krenuti ih pratiti odande." „Kako ste došli do tog zaključka?" „Naš je trio ondje bio tri dana. Netko je s nekim sigurno razgovarao. Uvijek bude tako." „Ali znate kakvi su ti ljudi. Zašto mislite da će sada odjednom razgovarati s vama?" „Ne mislim. Ali tako ćemo barem ubiti vrijeme dok tvoji šupljoglavi prijatelji ne uđu u trag tim ljudima, kako ih uporno nazivaš." 17 Achor Bale odgrize zalogaj svog sendviča, a zatim ponovno usmjeri dalekozor prema ciganskom kampu, zamišljeno ţvačući. Nalazio se u crkvenom tornju i navodno kopirao spomen-kronike. Svećenik je bio dobričina i nije se protivio tome da Bale gore provede cijeli dan sa svojim drvenim ugljenom i papirom za precrtavanje - donacija

crkvi u iznosu od stotinu eura vjerojatno je također pomogla. Ipak, Bale još uvijek nije ugledao nikoga koga bi prepoznao iz kampa u Samoisu. To bi mu bila prva linija napada. Druga linija ovisila bi o nepodudarnostima. Naći nekoga ili nešto što se ne uklapa i pristupiti preko njih. Stvari koje nisu u skladu s ustaljenim normama uvijek predstavljaju slabosti. A slabosti predstavljaju mogućnosti.

Dosad je primijetio udanu djevojku bez djece, staricu s kojom nitko nije razgovarao niti ju je dodirivao i plavokosa muškarca koji je izgledao kao da je zalutao s filmskog seta o Vikinzima - ili to ili iz nacističkog kampa za obuku u Paderbornu, otprilike 1938. godine. Nije sličio ni na jednog Ciganina kojeg je Bale ikada susreo. Ipak, činilo se da ga ostali prihvaćaju. Zanimljivo. Trebalo bi to istraţiti. Bale nije osjećao neku posebnu srdţbu zbog slijepe ulice u koju ga je odveo kip u Espalionu. Moglo bi se čak reći da je to zasluţio. Njih troje su ga pokušali nasamariti, a on je nasjeo na trik. Bila je to izvanredna namještaljka koja ga je prisilila da još jednom preispita svoje mišljenje o njima. Osobito o djevojci, koja ga je doista prevarila - do te mjere da je bio potpuno uvjeren da ga se smrtno boji. Od- glumila je mamac do savršenstva i ne smije je više nikada podcijeniti. Tantpis. Uspio je dobiti natrag očev, Monsieurov Remington - prije no što nekome padne na pamet da pokuša otkriti njegovo podrijetlo - i riješio se policije. Ipak nije u potpunosti potratio svoje vrijeme. Ali morao je priznati da je Sabirov izbor Espaliona bio u najmanju ruku nadahnut. Sve se poklapalo. Upravo je zbog toga bio siguran da se pravi trag o lokaciji stihova mora nalaziti u smjeru suprotnu od onog u kojem je trio navodno putovao. To je nešto što su načitani intelektualci poput Sabira uvijek radili - razrađivali sve do u nepotrebne detalje. Što znači da se prava Crna Djevica nalazi negdje na jugu Francuske.

' i 160

To je poprilično suţavalo područje potrage. Zbog čega je Baleu njegov prisilni povratak na sjever - prema Gourdonu - bio još omraţeniji. Ali što se mora, mora se.

Izgubio je trio na svom uređaju za praćenje gotovo na samom početku. Osobno, smatrao je da je Sabir krenuo cestom D920 prema Ro- dozu i da je zatim krenuo na istok cestom D28, u Lalssac. Odande je lako mogao krenuti u Montpellier, gdje se sastaju tri autoceste. Moţda su ipak namjeravali otići prema Montserratu? To bi nekako imalo smisla. A u tom slučaju, čeka ih neugodno iznenađenje. Ako je dobro shvatio mentalitet španjolske policije, mjesto će biti pod prismotrom još dobrih šest mjeseci, pri čemu će svi raditi silne prekovremene i koristiti se svakom prilikom da budu viđeni kako šeću u sjajnim koţnatim jaknama i hlačama utaknutima u čizme, sa strojnicama u rukama. Svi su Romani isti. Mnogo više cijene formu nego sadrţaj. Plavokosi muškarac krenuo je iz kampa prema centru grada. Vrlo dobro. Najprije će njega ispitati. Lakše će mu pristupiti nego djevojci ili starici. Bale dovrši sendvič, pokupi pribor za precrtavanje i dalekozor te krene niza stube. 1 8 Calque je promatrao kako se Gavril provlači između štandova na trţnici. Bio je to već treći Ciganin kojeg su on i Macron motrili toga jutra. No, s obzirom na to da je bio plavokos, Gavril se uklapao u okolinu mnogo bolje od drugih članova svoga plemena. Ipak, bilo je u vezi s njim nešto „drugačije" - neka tinjajuća crta anarhije koja je upozoravala ljude da se neće nuţno prilagoditi njihovim običajima ili se slagati s njihovim mišljenjem.

' i 162

Caique primijeti da ga mještani zaobilaze u širokom luku čim bi ga primijetili. Je li to bilo zbog kičaste košulje, kojoj je definitivno bilo potrebno pranje? Jeftinih cipela od umjetne aligatorske koţe? Ili zbog smiješnog remena s velikom ţeljeznom kopčom? Muškarac je hodao kao da na boku nosi noţ s oštricom od osamnaest centimetara. No, to je bila samo gluma. To je bilo očito. Ipak, mogao je imati noţ skriven negdje drugdje. „Pokupi ga, Macron. On je taj kojeg ţelimo." Macron krene u akciju. Još je bio prekriven flasterima, skrivenim zavojima, antiseptikom i kirurškom gazom - da ne spominjemo bolove u stopalima. Ali Macron kao Macron, nekako je uspio zamaskirati te slabosti svojim specifičnim arogantnim nastupom. Calque odmahne glavom u blagom očaju dok je promatrao kako njegov podređeni prilazi Ciganinu. „Policija." Macron pokaţe značku. »Molim vas, pođite sa mnom." Na trenutak se učini kao da če Gavril potrčati, no Macron ga zgrabi za nadlakticu onako kako su ih učili u školi za kadete. Gavril uzdahne - kao da ovo nije prvi put da mu se takvo što dogodilo - i mirno pode s Macronom. Kad ugleda Calquea, na trenutak zastane, zbunjen udlagom za ruku i omotanim nosom. „Tko je pobijedio? Vi ili konj?" „Konj." Calque kimne Macronu, koji prisloni Gavrila uza zid raširenih nogu i potraţi sakriveno oruţje. „Samo ovo, gospodine." Bio je to Opinelov dţepni noţić.

Calque je bio svjestan da ga prema zakonu neće moći dugo zadrţati na temelju običnog dţepnog noţića. „Koliko je duga oštrica?" „Pa, oko dvanaest centimetara." „Dva centimetra duţa no što je zakonski dopušteno?" „Ĉini se tako. Da, gospodine." Gavril zlovoljno progunđa. „Mislio sam da je ovakva vrsta zlostavljanja prestala? Mislio sam da vam je rečeno da nas tretirate kao i sve ostale? Nisam primijetio da pretresate sve ove poštene građane." „Moramo ti postaviti neka pitanja. Ako odgovoriš kako treba, moţeš ići. Zajedno sa svojim dţepnim noţićem i nedvojbeno besprijekornim dosjeom. Ako ne odgovoriš, privest ćemo te." „Aha, tako, znači, danas tjerate Cigane da progovore?" „Upravo tako. Bi li inače razgovarao s nama? Recimo, u kampu? Bi li ti to bilo draţe?" Gavril zadrhti od jeze. Bez publike, pomisli Calque - ovom bi čovjeku definitivno trebala publika da se razbjesni. Calque se na trenutak gotovo saţali nad njim. „Kao prvo, reci nam svoje ime." Na sekundu počne oklijevati - zatim popusti. „Gavril La Roupie." Macron prasne u smijeh. „Sigurno se šališ. La Roupie? Stvarno se zoveš La Roupie? U mom kraju to znači smeće. Jesi li siguran da nije Les Roupettes? Tako u Marseilleu nazivamo muda."

' i 164

Calque ga izignorira. Oči su mu bile uprte u Ciganina, traţeći bilo kakvu promjenu izraza lica. „Imaš li kod sebe osobnu iskaznicu?" Gavril odmahne glavom. „Prekršaj broj dva", reče Macron veselo. „Pojednostavnit ću stvar. Ţelimo znati kamo su otišli Adam Sabir i njegovo dvoje pomagača. Znaš, traţen je zbog umorstva. A oni su traţeni kao sudionici u zločinu." Gavrilovo se lice zumrači, Calque odmah shvati da je spominjanje umorstvu bilo pogreška i da se La Roupie previše povukao. Pokuša popraviti štetu. „Shvati jednu stvar. Ne mislimo da si ti upleten na bilo koji način. Samo trebamo informacije. Taj je čovjek ubojica."

Gavril slegne ramenima. Od njega više ništa neće saznati. „Dao bih vam informaciju da mogu. Ljudi koje spominjete ne znače mi ništa. Znam samo da su otišli prije dva dana te da ih otad nitko nije vidio ni čuo." „Laţe", reče Macron. „Ne laţem." Gavril se okrene Macronu. „Zašto bih lagao? Moţete mi itekako zakomplicirati ţivot. Svjestan sam toga. Pomogao bih vam da mogu. Vjerujte mi." .Vrati mu dţepni noţić, Macron. I daj mu moju posjetnicu. Ako nam dojavi informaciju koja će direktno rezultirati uhićenjem, dobit će nagradu. Jesi li čuo, La Roupie?" Obojica su promatrali kako se Gavril probija natrag kroz gomilu ranojutarnjih kupaca. „Zašto ste to napravili, gospodine? Mogli smo ga još malo zagnjaviti."

„Zato što sam napravio još jednu pogrešku, Macron, u dugom nizu svojih nedavnih pogrešaka. Spomenuo sam riječ 'umorstvo'. To je tabu za Cigane. Podrazumijeva godine zatvora. Znači nevolju. Nisi li vidio da se zatvorio poput ostrige? Trebao sam mu drugačije pristupiti." Calque ispravi ramena. „Dodi. Pronađimo nekoga drugog. Očito mi je potrebna praksa." 1 9 „Što si rekao dvojici Ripouxa7?" Bale pritisne oštricu svog noţa uz straţnju stranu Gavrilova bedra. „O, Kriste! Što je sad ovo?" Bale gurne oštricu pola centimetra kroz Gavrilovo meso. „Ajaj! Što to radiš?" „Ruka mi se omakla. Svaki put kad ne odgovoriš na neko od mojih pitanja, još će se malo omaknuti. Ne odgovoriš li na tri pitanja, doći ću do femoralne arterije. Nasmrt ćeš iskrvariti za manje od pet minuta." ,,Putain!" „Ponavljam. Što si rekao dvojici Ripouxa?" „Nisam im ništa rekao." „Ponovno se omakla." „Aaahhh." „Stišaj se ili ću ti gurnuti noţ u šupak. Ĉuješ li me?" „Isuse. Isuse Kriste."

7 ripoux - pogrdni naziv za policajca; drot (nap. prev.)

' i 166

„Preformulirat ću pitanje. Kamo su otišli Sabir i njegove dvije morske uši?" „U Camargue. Na svetkovinu. Sveta Sara." „A kada se odrţava ta svetkovina?" „Za tri dana." „A zašto su tamo otišli?" „Svi Cigani idu tamo. Sveta Sara naša je svetica zaštitnica. Idemo po njezin blagoslov." „Kako dobijete blagoslov od svetice?" „Njezin kip. Priđemo njezinu kipu i zamolimo blagoslov. Dodirujemo kip. Pokušavamo ga poljubiti." „0 kakvom je to kipu riječ?" „Isuse Kriste. To je običan kip. Molim te, izvadi noţ iz moje noge." Bale zaokrene noţ. „Je li taj kip kojim slučajem crn?" Gavril počne zapomagati. „Crn? Crn? Naravno da je crn." Bale izvuče noţ iz Gavrilove noge i odmakne se unatrag. Gavril se skvrči, drţeći se za bedro objema rukama, kao da je lopta za ragbi. Bale ga zvizne po šiji prije no što je stigao pogledati prema gore. 20 „Ne moţemo čekati do svetkovine, Alexi. Moramo provjeriti kip prije no što počne. Ĉisto sumnjam da onaj manijak neće zbrojiti dva i dva i shvatiti što se zbiva. Ako

postavi prava pitanja, bilo koji Ciganin reći će mu za svetu Saru i svetkovinu. Bit će to kao da ispred bika mašeš crvenom krpom." „Ali sve će biti puno zaštitara. Znaju da je ljudi ţele dodirnuti pa je zato ograde uţetom. Postave zaštitare za vrijeme trajanja svetkovine. Zatim je iznesu i dignu iznad pokajniku. Svi skaču i pokušavaju je dohvatiti. Muškarci podiţu djecu uvis. No, kip im je uvijek na oku. Neće biti kao u Rocamadouru. Ovo je drugačije. Kad bismo barem mogli pričekati da svetkovina završi. Onda je ne diraju i svatko moţe ući i vidjeti je." „Znaš da ne moţemo čekati." „Zašto ţeli te stihove, Damo? Zašto je spreman ubiti zbog njih?" „U jedno sam siguran. Nije riječ samo o novcu." „Kako to znaš?" ,Vidio si ga, zar ne? Bio se spreman odreći svoje prednosti samo da bi dobio natrag očev pištolj. Misliš li da je to normalno ponašanje? Za nekoga tko ţeli zgrnuti bogatstvo? Kad bi se dočepao stihova, mogao bi si kupiti tisuće pištolja. Izdavači diljem svijeta počerupali bi se da dobiju prava za objavljivanje nečeg ovakvog. Zato sam se u početku i zainteresirao za stihove - zbog čiste financijske dobiti. Ne sramim se priznati. Sada mislim da tu ima nešto više - neka tajna za koju čudnooki misli da će je stihovi otkriti, ili koje se boji. Nostradamus je očito nešto otkrio - nešto od iznimne vaţnosti i za svijet i za vas Cigane. Već je predvidio kad će točno umrijeti. Zato je odlučio zaštititi svoje otkriće.

' i 168

Ne objaviti ga, već ga sakriti. Vjerovao je u Boga - vjerovao je da su njegovi darovi bogomdani. Također smatram da je vjerovao da će se Bog pobrinuti da ta otkrića budu objavljena na pravi način i u pravo vrijeme." „Mislim da si lud, Damo. Mislim da tu nema ničega. Mislim da ganjamo mula"." „Ali vidio si što je urezano na škrinji? I ispod Crne Djevice? Moţeš i sam uočiti obrazac." ,Volio bih ti vjerovati. Stvarno bih. Ali ne znam ni čitati, Damo. Ponekad mi mozak toliko zakuha kad razmišljam o tim stvarima da ga poţelim izvaditi i razmrsiti ga." Sabir se nasmiješi. „Što ti misliš, Yola?" „Mislim da si u pravu, Damo. Mislim da u tim stihovima postoji nešto što još ne razumijemo. Neki razlog zašto je čudnooki spreman zbog njih ubiti." „Moţda ih čak ţeli uništiti? Je li ti to palo na pamet?" Yola raširi oči u čudu. „Zašto? Zašto bi to itko htio učiniti?" Sabir odmahne glavom. „To je dobro pitanje. Da imam odgovor, već bismo bili kod kuće i ne bismo imali nikakvih briga." 21 Neki od njegovih prijatelja vjerovali su da je Gavril oduvijek ljut. Da je neki mulo ušao u njega odmah po rođenju i da je, kao kirurg koji se brine za pacijenta s tumorom, otad stalno uz njega. Da je upravo to razlog što izgleda kao gadjo. Da moţda ipak nije otet po

rođenju, već je samo proklet, još u nekom drugom ţivotu, i da zato izgleda tako kako izgleda. Nije bio samo apatride. Bio je čudak čak i u vlastitoj zajednici. U svakom slučaju, Bezena je u to vjerovala. No ona se palila na njega, tako da o svemu tome nije razmišljala racionalno. Danas je Gavril bio ljući nego ikad prije. Bezena pogleda staricu koja je trenutačno bila njezina duenna8, a zatim Gavrilovu kosu. Leţao je na zemlji, s hlačama oko gleţnjeva, dok mu je ona šivala ranu na nozi. Nije joj izgledala kao pseći ugriz - više kao rana od noţa. A modrica na njegovu vratu sigurno nije nastala dok je skakao preko ograde. Sto, zar je pao unatrag? No, tko je ona da mu proturječi? Na trenutak se zapita kako bi im izgledala djeca. Bi li bili Cigani, na nju, ili bi bili prokleti, na Gavrila? Koljena joj zadrhte od same pomisli. „Kada tvoja obitelj kreće u Les Saintes-Maries?" Bezena načini posljednji šav. „Poslije. Moţda za sat vremena." „Idem s vama." Bezena se uspravi. Ĉak i stara duenna obrati pozornost. „Putovat ću na čelu kolone. S tvojim ocem i bratom. Evo ti." Prekopa po dţepu i izvadi zguţvanu novčanicu od dvadeset eura. „Reci im da je ovo za gorivo. Za moj dio goriva." Bezena pogleda staru duennu. Je li Truffeni mislila isto što i ona? Da joj Gavril daje do znanja da je namjerava oteti kad budu u Les Saintes Mariesu i traţiti da sveta Sara blagoslovi njihov brak? Ona dovrši šavove i protrlja mu nogu korijenom čička.

8 mulo - duh (nap. prev.)

' i 170

„Ajaj. To boli." „Moram to napraviti. To je antiseptik. Očistit će ranu. Zaštititi te od infekcije." Gavril se okrene na drugu stranu i obuče hlače. Bezena i starica odvrate pogled. „Sigurna si da nisi mahrime? Nisi me onečistila?" Bezena odmahne glavom, Starica zagrakće i napravi nepristojan znak prstima. Da, pomisli Bezena. I ona misli da mc on ţeli. 1 ona misli da je izgubio interes za Yolu. „Dobro." Gavril ustane, očiju još uvijek punih bijesa. „Onda se vidimo. U kamp-kućici tvog oca. Za sat vremena." 22 „To je nemoguće. Ništa ne postiţemo." Macron napravi grimasu. „Rekao sam vam da su ti ljudi beskorisni. Rekao sam vam da im se ne moţe vjerovati." Caique se uspravi. „Mislim da smo otkrili upravo suprotno. Očito im se moţe vjerovati, s obzirom na to da su odbili izdati vlastite ljude. A što se beskorisnosti tiče - sve je jasno." Macron je sjedio na kamenom zidiću, leđima naslonjen na ugao crkve. „Moja stopala... Isuse Kriste, kako bole. Štoviše, sve me boli. Ako ikada uhvatim onog gada, sprţit ću ga bacačem plamena."

Caique izvadi nezapaljenu cigaretu iz usta. „Neobičan način izraţavanja za jednog policajca. Pretpostavljam da samo ispuštaš paru, Macron, i da ne misliš zaista to što govoriš?" „Samo ispuštam paru. Da, gospodine." „Drago mi je to čuti." Caique zamijeti tračak cinizma u vlastitu glasu i to ga uznemiri. Svjesno se potrudi zazvučati vedrije. „Kako tvoji šupljoglavci napreduju s otkrivanjem šifre uređaja za praćenje?" „Otkrit će šifru. Najkasnije do sutra ujutro." „Što smo radili prije računala, Macron? Priznajem, potpuno sam zaboravio. Moţda pravi policijski posao? Ne. To nikako ne moţe biti to." Macron zatvori oči. Calque je po običaju opet tupio isto - zar se nikada neće promijeniti? Jebeni zatucanac. „Bez računala ne bismo dospjeli ovako daleko." „O, mislim da bismo dospjeli." Još malo pompoznosti. Ponekad bi Calqueu izlazila na svaku poru. Onjuši zrak poput lovačkog psa koji ţeljno iščekuje lov. „Njušim coq au vin9. Ne. Ima još. Njušim coq au vin ipommes dauphinoises10." Macron prasne u smijeh, Iako ga je taj čovjek iskonski ţivcirao, Calque je uvijek bio u stanju svakoga nasmijati. Kao da je imao sposobnost iznenada iskoristiti skriveni kanal zajedništva - francuskog zajedništva - poput Fernandela, primjerice, ili Charlesa de Gaullea. „E", to ja zovem policijskim poslom. Hoćemo li to dublje istraţiti, gospodine?"

9 coq au vin - pijetao u crnom vinu (nap. prev.) 10 pommes dauphinoiscs - krumpir narezan na ploške i zapečen sa sirom (nap. prev.)

' i 172

On otvori oči, još uvijek nedovoljno siguran u to kako je Calque raspoloţen. Je li još uvijek u načelnikovoj nemilosti ili mu je napokon postao malo naklonjeniji? Calque baci cigaretu u obliţnju kantu za otpatke. „Krenite, zamjeniče. Hrana, kao što filozofi kaţu, uvijek mora imati prednost pred duţnošću." 23 „Savršeno je." Sabir pogledom preleti preko Maset de la Maraisa. „Braća su luda što su napustila takvo mjesto. Pogledaj ono." Alexi protegne vrat u smjeru u kojem je Sabir pokazivao. „Ovo je autentični ormarić iz Provanse. A pogledaj, pak, ono." „Što?" „Onu antiknu garnituru. Ondje u kutu. Mora da je stara barem sto i pedeset godina." „Ţeliš reći da te stvari nešto vrijede? Nisu samo stara krama?" Sabir se odjednom prisjeti s kim razgovara. „Alexi, pusti to na miru, čuješ li? Ti su ljudi naši domaćini. Iako to ne znaju. U redu? Dugujemo im toliko pristojnosti da ne diramo njihove stvari." „Naravno, nema problema. Neću ništa dirati." Alexi nije zvučao uvjerljivo. „Ali što misliš, koliko vrijede? Onako odoka?" „Alexi?"

„Naravno, naravno. Samo pitam." Slegne ramenima. „Pretpostavljam da bi interesirali nekoga od onih trgovaca antikvitetima u Arlesu? Naravno, kada bi znali da se ovdje nalaze." „Alexi." „Dobro, u redu." Sabir se nasmiješi. Kako ono učenjaci kaţu? Moţeš konja dovesti do vode, ali ga ne moţeš natjerati da pije. „Koliko je daleko Les Saintes-Maries?" Alexijeve oči još su uvijek bjeţale prema namještaju. „Znaš što, Damo? Kad bi mi ti pronalazio stvari, a ja ih prodavao, mogli bismo vraški dobro ţivjeti. Ti bi si za nekih godinu-dvije moţda čak i mogao kupiti ţenu. I to ne onako ruţnu poput one koju sam ti prvu ponudio." „Les Saintes-Maries, Alexi, Koliko daleko?" Alexi uzdahne. „Deset kilometara zračne linije. Nekih petnaest kilometara automobilom." „To je vraški dug put. Zar nema neko bliţe mjesto gdje bismo bili sigurni? Odakle bismo imali lakši pristup?" „Ne. Osim ako ne ţeliš da svaki policajac u krugu od šezdeset četvornih kilometara zna gdje se točno nalaziš." „Primljeno na znanje." „Naravno, uvijek moţeš ukrasti konja." „Kako to misliš?"

' i 174

„Na idućoj farmi. Imaju na desetke konja koji pasu naokolo. Na površini od nekoliko stotina hektara. Nikako ne mogu u svako doba znati gdje se svaki od njih nalazi. Jednostavno posudimo tri komada. U spremištu se nalaze sedla i oprema za jahanje. Kad ih ne budemo upotrebljavali, mogu biti u staji. Nitko ne bi saznao. Moţemo preko polja odjahati u Les Sainte-Maries kad god ţelimo i ostaviti ih kod nekih Cigana izvan grada. Tako gardieni neće prepoznati svoje konje i naljutiti se na nas." „Ti to ozbiljno? Ţeliš da postanemo kradljivci konja?" „Ja sam uvijek ozbiljan, Damo. Zar to još nisi shvatio?" „Pogledajte što imam." Yola spusti na pod kašetu punu namirnica s farme. „Kupus, cvjetača, nešto tikvica... Nabavila sam čak i buću. Sada samo trebamo ribu. Moţeš li se odšuljati do Baisses de Tagesa i uloviti nam nešto, Alexi? Ili ukrasti nekoliko tellinea iz kaveza?" „Nemam vremena za te gluposti. Damo i ja odvest ćemo se u Les Saintes-Maries i provjeriti svetište. Izvidjeti moţemo li se ikako pribliţiti kipu prije no što čudnooki stigne." „Odvest ćete se? Ali više nemamo automobil. Ostavili smo ga u Arlesu." „Ne treba nam automobil. Ukrast ćemo konje." Yola se zagleda u Alexija, procjenjujući ga. „Onda idem s vama." „To nije dobra ideja. Samo ćeš nas usporiti." „Idem s vama."

Sabirov je pogled prelazio od jednog do drugog privremenog rođaku, Kao i obično kad su njih dvoje bili u pitanju, u zraku se osjećala skrivena napetost koju on nije mogao dešifrirati. „Zašto ţeliš poći s nama, Yola? Moglo bi biti opasno, Policija će biti posvuda. Već si imala dva susreta s tim čovjekom - ne treba ti i treći." Yola uzdahne. „Pogledaj ga, Damo. Pogledaj krivnju na tom licu. Zar ne shvaćaš zašto toliko silno ţeli ići u grad?" „Pa, moramo pripremiti..." „Ne. On ţeli piti. A kad se napije toliko da mu pozli, krenut će traţiti Gavrila." „Gavrila? Isuse, na njega sam potpuno zaboravio." „Ali on nije zaboravio na tebe ni na Alexija. U to moţeš biti siguran. 24 „Ganjamo duhove, gospodine. Pištolj je zadnji put registriran 1933. g. A čovjek na čije je ime registriran vjerojatno je već godinama mrtav. U međuvremenu je moţda promijenio već šest adresa. Ili šest vlasnika. Istraţitelj mi kaţe da nakon rata nitko zapravo nije riješio zaostatke svog dijela papirologije sve do 1960-ih. Zašto da na to gu-bimo vrijeme?" „Jesu li tvoji šupljoglavci konačno razbili šifru?" „Ne, gospodine. Nitko mi još ništa nije javio." „Imaš li još kakve tragove koje mi nisi spomenuo?" Macron uzdahne. „Ne, gospodine." „Pročitaj mi adresu."

' i 176

„Le Domaine de Seyčme, Cap Camarat." „Cap Camarat? To je blizu St-Tropeza, zar ne?" „Otprilike." „Tvoj kraj, znači?" „Da, gospodine." Macrona nije oduševljavala ideja povratka, pod Calqueovom paskom, na mjesto koje je tako blizu njegovu domu. „Na koga je bio registriran?" „Nećete vjerovati kakvo je ovo ime." „Iskušaj me." „Ovdje piše da je registriran na Louisa de Balea, koji je ujedno bio vitez, grof od Hyeresa, markiz od Seyemea, te Pair de France." „Pair de France? Šališ se?" „Što je Pair France?" Caique negodujući odmahne glavom. „Tvoje je poznavanje vlastite povijesti sramotno. Zar nemaš baš nikakva interesa za prošlost?" „Za aristokraciju nemam. Mislio sam da smo se svega toga riješili tijekom Revolucije." „Samo privremeno. Ponovno ih je uspostavio Napoleon, da bi ponovno bili ukinuti tijekom revolucije 1848. g., a zatim vraćeni dekretom 1852. g. - i koliko ja znam, otad su stalno prisutni. Sluţbene su titule čak zaštićene zakonom - što podrazumijeva tebe i mene, Macron - koliko god to moţda bilo mrsko tvojoj republikanskoj duši." „Dakle, što onda predstavlja Pair de France?"

Caique uzdahne. „Pairie Ancienne najstarija je i najekskluzivnija kolektivna plemićka titula u Francuskoj. Godine 1216. devet je osoba nosilo titulu Pair. Još troje steklo je titulu dvanaest godina poslije, 1228. g., po uzoru na dvanaest vitezova Karla Velikog. Sigurno si čuo za Karla Velikog? Uglavnom biskupi, vojvode i grofovi, opunomoćeni da sluţe kralju tijekom krunidbe. Jedan plemić ima zadaću pomazati ga uljem, drugi mu donosi kraljevski ogrtač, treći kraljevski prsten, četvrti mač, i tako dalje... Mislio sam da ih sve znam, ali imena i titule ovog čovjeka nisu mi poznate." „Moţda je laţnjak? Naravno, pod pretpostavkom da nije mrtav, što bez sumnje jest, s obzirom na to da govorimo o razdoblju od sedamdeset i pet godina otkad je prvi put registrirao pištolj." Macron dobaci Calqueu mrki pogled. „Ne moţeš takvo što laţirati." „Zašto, pobogu, ne?" „Zato što ne moţeš. Moţeš laţirati sitne titule - ljudi to stalno rade. Ĉak i bivši predsjednici. I onda završe u Livre de Fausse Nobilite Frangaise. Ali takve velike titule? Ne. Nemoguće." „Što? Ti ljudi imaju čak i knjigu laţnih plemićkih titula?" „I više od toga. Cijela je ta stvar zapravo poput zrcala." Caique odmjeri Macrona, kao da se boji da moţda baca bisere pred svinje. „Primjerice, postoji značajna razlika između Napoleonovih titula i onih koje su postojale prije njih, poput ove koju imamo ovdje, S obzirom na to da je Napoleon bio osvetoljubiv gad, dao je svojim miljenicima već postojeće nazive i titule - da ponizi prvotne vlasnike, vjerojatno, i da ih drţi pod

' i 178

čizmom. No, učinci su se pokazali neočekivano dugoročnima. Jer čak će i danas, u situaciji kada plemića s napoleonskom titulom postave za stol na mjesto više od plemića istog imena sa sta- rom titulom, taj lsti plemić sa starom titulom i cijela njegova obitelj jednostavno prevrnuti tanjure i odbiti jesti." „Što? Samo će sjediti ondje?" „Da. I čini se da upravo s takvom obitelji ovdje imamo posla." „Šalite se?" „To bi shvatili kao proračunatu uvredu, Macron. Kao da netko kaţe da škole u Marseilleu stvaraju samo kretene. Takva bi izjava očito bila neistinita i zbog toga podloţna kritikama - osim, naravno, u određenim ekstremnim slučajevima, kada se ispostavi da je savršeno ispravna." 25 Tri sata je Gavril koračao ulicama Les Saintes-Mariesa traţeći Alexija, Sabira i Yolu. Za to je vrijeme prišao svakom Ciganinu, svakom gardienu, svakom uličnom sviraču, konjušaru, prosjaku i svakoj gatari koji su mu se našli u vidokrugu, no ipak nije bilo nikakva napretka. Dobro je poznavao grad s obzirom na to da su njegovi roditelji svake godine sudjelovali u hodočašću, sve dok mu otac nije umro prije tri godine.

Otad je njegova majka odbijala putovati dalje od trideset kilometara u bilo kojem smjeru od njihova matičnog kampa blizu Reimsa. Kao rezultat njezine tvrdoglavosti, i Gavril je izgubio naviku odlaska na hodočašće, tako da je lagao kada je Sabiru rekao da definitivno ide na jug s ostatkom svog klana. No, neki ga je mulo ipak natjerao da izazove Alexija na susret u hramu svete Sare. Neka nesvjesna, čak i praznovjerna sila, čijeg točnog podrijetla nije bio svjestan. Sve se na kraju svodilo na sljedeće. Kada bi se samo uspio riješiti Alexija - preoteti mu Yolu i oţeniti se njome - uspio bi zapečatiti svoju pripadnost ciganskom narodu. Nitko mu ne bi mogao osporiti mjesto u zajednici. Jer Yolina obitelj pripadala je ciganskom plemstvu. Oţenio bi se u porodicu čiji korijeni seţu sve do velikog Egzodusa, i još dalje. Moţda čak i do samog Egipta. Jednom kada bi imao kćeri i sinove iz te loze, nitko ne bi mogao dovoditi u pitanje njegova prava ni njegove pretke. Glupa, štetna priča o tome kako ga je otac oteo od majke koja je bila gadjo zauvijek bi bila zaboravljena. Mogao bi čak postati i Bulibaša jednog dana, uz malo sreće, novca i odmjerene doze diplomacije. Pustio bi kosu. Obojio je u crveno ako bi to poţelio. Po- pišao bi im se svima u lice. Upravo su ga dvojica gadjo policajaca potaknuli da u glavi stvori tu veliku ideju, sa svojim posjetnicama, migovima I jadnim insinuacijama. Nakon njihove intervencije odlučio je ubiti Alexija, a zatim prijaviti Sabira policiji u zamjenu za obećanu nagradu. Nitko ga ne bi mogao kriviti što se branio protiv zločinca, zar ne? Zatim bi se slobodno mogao osvetiti onom drugom gadjo prokletniku koji ga je toliko ponizio i razrezao mu nogu.

' i 180

Jer i taj je čovjek pokazao kolika je budala - kao i svaki drugi gadjo. Nije li jasno otkrio za čime traga, sa svim svojim pitanjima i prijetnjama? Za nečim što ima veze sa samom Sarom-e-Kali? Gavril se udari po glavi što je potratio toliko vremena obilazeći grad i postavljajući glupa pitanja. Muškarac i Sabir očito su povezani - naposljetku, obojica su pokazala izniman interes za svetkovinu. To znači da traţe istu stvar. Moţda ţele oteti kip i traţiti otkupninu? Gavril odmahne glavom, čudeći se koliko gadjo ljudi mogu biti glupi. Cigani nikad ne bi ni za što platili. Zar ti ljudi to ne znaju? Sad samo treba čekati pokraj vrata svetišta i pustiti da oni dođu k njemu. Svetkovina ionako počinje za nepunih četrdeset i osam sati. Ima dovoljno vremena da počne s ostvarivanjem svog plana. Kad mu bude potreban odmor, tu je uvijek Bezena. Bit će mačji kašalj nagovoriti je da ga zamijeni. Glupa kuja još uvijek misli da je on ţeli. Bilo bi vrlo zgodno imati je u rezervi. Povremeno bi je malo pomazio - dobacio joj zrno ili dva nade. Prva stvar na njegovoj listi ţelja bila bi nagovoriti je da prosi ispred crkve - tako nitko ne bi mogao ući u svetište a da ona to ne primijeti, a istodobno bi zarađivala za njega. Dvostruki dobitak. Da, Gavril je sve smislio. Napokon će doći na svoje - osjećao je to. Sada će, nakon svih tih godina, natjerati gadove da plate. Da plate za ţivot prepun tuge i sitnih poniţenja koje je trpio zbog svoje plave kose. S tom gorućom idejom u glavi, Gavril se poţuri natrag kroz grad, prema kamp-kućici Bezenina oca.

26 Achor Bale gotovo je zbunjeno promatrao Gavrilovo apsurdno ponašanje. Slijedio je tog idiota otkako je krenuo iz Gourdona - ali tijekom posljednja tri sata definitivno se uvjerio da nikada u ţivotu nije slijedio čovjeku koji je toliko nevjerojatno nesvjestan svega što se oko njega događa. Toliko o ograničenom umu. Taj Ciganin samo je trebao pomisliti na nešto i od tog bi trenutka bio usredotočen samo na to i ni na što drugo - njegovi misaoni procesi gotovo su se mogli čuti. Bio je poput trkaćeg konja s povezom oko očiju. Bilo ga je nevjerojatno lako slijediti iz Gourdona, nakon rezba- renja noge. Sada je, na ulicama Les Saintes-Mariesa koje su vrvjele turistima, sve poprimilo neku jednostavnost koja nije bila u skladu s potencijalnim konačnim rezultatima. Bale je proveo sretnih petnaest minuta promatrajući kako Gavril tjera mladu ţenu da pristane na neki novi plan koji je smislio. Zatim je uslijedilo sljedećih dvanaest minuta, tijekom kojih se ona smjestila na pod u kutu trga koji se nalazio najbliţe ulazu u crkvu. Djevojka je gotovo istog trena počela prositi - naravno, nije zaustavljala Cigane, već turiste. Ti lukavi, mali gade, pomisli Bale. Tako se to radi. Natjerati druge da za tebe obave prljavi posao. Pretpostavljam da sada ideš malo odrijemati? Ignorirajući Gavrila, Bale sjedne u obliţnji kafić, stavi sunčane naočale i šešir sa širokim obodom, da izbjegne lokalne policijske snage, i počne promatrati djevojku.

' i 182

27 „Putain! Pogledajte ovo mjesto. Sigurno vrijedi jebeno bogatstvo." Caique se trţne, ali ne reče ništa. Macron šepajući izađe iz automobila. Zabulji se u masivni Cap Camarat ispred njih, a zatim u široki trak bistre plave vode u obliku polumjeseca koji se spajao s Cap de St-Tropezom s njihove lijeve strane. „Ovo je mjesto na kakvom bi ţivjela Brigitte Bardot." „Sumnjam", reče Caique. „E, pa, ja mislim da jest." Sredovječna ţena u kostimu od tvida i kašmira izađe iz kuće i krene prema njima. Caique lagano kimne. „Madame La Marquise?" Ţena se nasmiješi. „Ne. Ja sam njezina osobna tajnica. Ime mi je Madame Mastigou. A ispravna titula za Madame jest Madame la Comtesse. Titulu markize obitelj smatra manje vrijednom." Macron se oduševljeno naceri iza Calqueovlh leđa' To će umišljena gada spustiti na zemlju. Iako mu i treba kad je takav snob, Uvijek mora znati sve o svemu. A ipak je zabrljao. „Zar ste obojica bili u prometnoj nesreći? Vidim da vaš pomoćnik šepa. A vi, načelnice, ako smijem primijetiti, izgledate kao da ste došli ravno iz rata."

Calque postane bolno svjestan udlage za ruku i flastera koji su još uvijek bili polijepljeni preko njegova novooblikovanog nosa. „Upravo se to dogodilo, Madame. Hvatali smo zločinca. Vrlo opakog zločinca. Upravo smo zbog toga danas ovdje." „Ne očekujete valjda da ćete ga pronaći ovdje u kući?" „Ne, Madame. Istraţujemo pištolj za koji znamo da se nalazio kod tog čovjeka. Zato ţelimo razgovarati s vašom poslodavkom. Pištolj je moţda bio u vlasništvu njezina oca. Moramo doznati gdje je sve bio tijekom posljednjih sedamdeset i pet godina." „Sedamdeset i pet godina?" „Otkad je prvi put registriran u ranim 1930-ima. Da." „Registriranje u 1930-im godinama?" „Da. U ranim 1930-ima." „To znači da je pripadao muţu Madame la Comtesse. On je mrtav." „Shvaćam." Calque doslovce osjeti kako Macron preokreće očima iza njegovih leđa. „Dakle, Madame la Comtesse vrlo je vremešna gospođa?" „Teško, Monsieur. Bila je četrdeset godina mlađa od Monsieur le Comtea kad su se oţenili 1970-ih godina." ,,0h." „Ali molim vas. Pođite sa mnom. Madame la Comtesse vas očekuje." Calque pođe za Madame Mastigou prema kući, a Macron šepajući krene za njim. Kad su stigli do ulaznih vrata, pojavi se sluga, da bi ih propustio unutra.

' i 184

„Ovo nije moguće", prošapće Macron. „Ovo je filmski set. Ili nekakva šala. Ljudi više ne ţive ovako." Calque se napravi kao da ga ne čuje. Dopusti slugi da ga uvede po stubama, lagano ga pridrţavajući za neozlijeđenu ruku. Potajno je zapravo bio zahvalan za potporu, jer je od Macrona sakrivao koliko se zapravo boji da ne izgubi tlo pod nogama. Macron je bio produkt hidonvillea' - ulični borac - uvijek je traţio tuđu slabost. Calque je bio svjestan da njegovu jedinu pravu prednost predstavlja njegov mozak i dubina njegova znanja o svijetu I njegovoj povijesti. Izgubi li tu prednost, gotov je. „Madame la Comtesse čeka vas u knjiţnici." Caique pode kamo mu je sluga pokazao. 'Tajnica, ili tko god da je bila, upravo ih je najavljivala. „Tu smo dakle", pomisli. „Još jedan lov na duhove. Trebao bih se profesionalno početi baviti tim sportom. Ovim ću tempom, kad se vratimo u Pariz - i uz Macronovo veselo olajavanje po uredu - postati predmetom sprdnje cijelog drugog okruga." 28 „Pogledaj. To je Bezena." Alexi krene da će joj mahnu ti, ali Sabir ga zaustavi. Obojica zakoraknu unatrag i sklone se iza paravana koji je razdvajao dva ulaza u trgovine. „Sto to radi?" Alexi proviri iza paravana. „Ne mogu vjerovati."

„Što to?" „Ona prosi." Okrene se prema Sabiru. „Ozbiljno ti kaţem. Da je otac ili brat vide, izbičevali bi je." „Zašto? Stalno vidim da Cigani prose." „Ali ne Cigani poput Bezene. Ne iz obitelji poput njezine. Njezin je otac vrlo ponosan čovjek. Nije netko kome se ţeliš zamjeriti. Ĉak bih i ja dvaput razmislio." Praznovjerno pljune u ruke. „Pa zašto to onda radi?" Alexi zatvori oči. „Ĉekaj. Daj da razmislim." Sabir proviri glavu iza paravana i provjeri trg. Alexi ga zgrabi za košulju. „Znam! To mora imati neke veze s Gavrilom. Moţda ju je zaduţio da straţari i da mu javi kada nas ugleda." „Zašto sam ne straţari?" „Zato što je lijeni kučkin sin." „Shvaćam. Da nisi moţda malo pristran?" Alexi tiho opsuje. „Što da radimo, Damo? Ne moţemo ući u svetište dok je Bezena ondje. Odmah će dojaviti Gavrilu, nakon čega će on upasti unutra i sve pokvariti." „Reći ćemo Yoli da razgovara s njom." „Kakve koristi od toga?" „Yola će znati što treba reći. Uvijek zna." Alexi kimne, kao da se to podrazumijeva. „U redu. Ostani ovdje. Idem je pronaći."

' i 186

Alexi nađe rođakinju kako sjedi s grupicom svojih prijateljica, kao po dogovoru, ispred gradske vijećnice na Trgu Cigana. „Yola. Imamo problem." ,yidio si čudnookog?" „Ne. Ali podjednako je loše. Gavril motri crkvu - postavio je Be- zenu da prosi ispred vrata." „Bezena prosi? Ali otac će je ubiti." „Znam. Već sam rekao Damu." „I što ćeš učiniti?" „Ja neću učiniti ništa. Ti ćeš." „Ja?" „Da. Razgovarat ćeš s njom. Damo kaţe da uvijek znaš što treba reći." „Damo to kaţe, ha?" „Da." Jedna od djevojaka počne se smijuljiti. Yola je povuče za grudi. „Šuti, Yeleni. Moram razmisliti." Alexi ostane u čudu jer su djevojke pozorno slušale Yolu umjesto da joj nešto odgovore, kao što bi inače odgovorile bilo kojoj ţeni koja je u njezinoj dobi još uvijek usidjelica. Inače bi joj činjenica da je neudana umanjila status u ţenskoj zajednici - jer neke su od ovih mladih ţena već rodile ili su bile trudne drugi ili treći put. No morao je priznati da ima nešto u Yolinoj pojavi što izaziva strahopoštovanje. Kad bi se oţenio njome, to bi mu zasigurno podiglo ugled.

Ipak, pomisao da bi ga Yola u svako doba imala na oku ispunjavala ga je jezom. Alexi je bio svjestan da je slab kad su ţene u pitanju. Bilo bi mu gotovo nemoguće propustiti priliku da šarmira gadjo djevojke. Yola je u pravu. I sve je to trenutačno u redu. Ali jednom kad budu vjenčani, ona neće biti jedna od onih ţena koja će ignorirati takvo ponašanje. Vjerojatno će ga kastrirati dok bude spavao. „Alexi, o čemu razmišljaš?" „Ja? Ma ni o čemu. Baš ni o čemu." „Onda idi i reci Damu da ću nam raščistiti put do svetišta. Ali neka ne bude iznenađen zbog načini na koji ću to obaviti." „U redu." Alexi je još uvijek razmišljao o tome kako je to biti otrovan ili kastriran. Nije znao koje bi od toga izabrao. Oboje se činilo neizbjeţnim ako se oţeni Yolom. „Jesi li me čuo?" „Jesam. Ĉuo sam te." „I ako vidiš Gavrila, a on tebe ne vidi, izbjegavaj ga." 29 „Načelniče Caique? Molim vas, sjednite. Vi također, poručniče." Caique se zahvalno sruši na jedan od tri velika kauča postavljena oko kamina. Zatim se pridigne dok je grofica sjedala. Macron, koji je najprije pao u napast da sjedne na rukohvat jednog od kauča i slobodno klatari svojim bolnim tabanima, ipak se predomisli i pridruţi mu se.

' i 188

„Ţelite li kavu?" „Ne treba, hvala." „Onda ću naručiti samo za sebe. Uvijek pijem kavu u ovo doba dana." Caique poprimi izraz lica čovjeka koji je zaboravio kupiti listić za lutriju i čiji su se brojevi upravo pojavili na TV ekranu. „Jeste li sigurni da mi se nećete pridruţiti?" „Pa, sada, kad ste već spomenuli..." „Odlično. Milouinse, donesite, molim vas, tri šalice kave. I nešto kolačića." „Da, Madame." Sluga napusti prostoriju. Macron napravi još jednu začuđenu grimasu, ali Caique ga ne pogleda. „Ovo je naša ljetna rezidencija, naredniče. Tijekom 19. stoljeća sluţila je kao zimska rezidencija, ali sve se mijenja, zar ne? Sada ljudi ţude za suncem. Što toplije, to bolje, zar ne?" Caique osjeti poriv da glasno ispusti zrak kroz usta, ali to ne učini. Poţeli zapaliti cigaretu, ali padne mu na pamet da bi mogao aktivirati skriveni dimni alarm - ili uzrokovati strku u vezi s pepeljarama - ako udovolji svojoj ţelji. Odluči oboje preskočiti i izbjeći nepotreban stres. „Upitao bih vas nešto, Madame. Tek toliko da moţemo staviti u zapisnik. O titulama vašeg muţa." „O titulama mog sina." „Aha, da. O titulama vašeg sina. Ĉista znatiţelja, Vaš je sin Pair de France, zar ne?" „Da. To je točno."

„Ali, koliko ja znam, ima samo dvanaest ljudi koji nose titulu Pair de France. Molim vas, ispravite me ako griješim." Podigne prste u zrak. „Nadbiskup Reimsa, koji je tradicionalno predvodio kraljevsku krunidbu. Biskupi iz Laona, Langresa, Beauvaisa, Chälonsa, koji su pomazali kralja i nosili njegovo ţezlo, njegov ogrtač, njegov prsten i njegov pojas. Zatim su tu bili Vojvoda od Normandije, Burgundije i Akvitanije (također poznate kao Francuska Gijana). Vojvoda od Burgundije nosio je krunu i pričvršćivao pojas. Vojvoda od Normandije drţao je prvu četvrtastu zastavu, a Vojvoda od Gijane drţao je drugu. Naposljetku su tu bili grofovi Champagne, Flanders i Toulouse. Toulouse je nosio mamuze, Flanders mač, a Champagne kraljevski barjak. Jesam li u pravu?" „U potpunosti ste u pravu. Ĉovjek bi pomislio da ste ovog trena potraţili imena u knjizi i naučili ih napamet." Caique pocrveni. Osjeti da mu krv kola kroz oštećeni nos. „Ne, Madame. Načelnik Caique doista sve to zna." Caique se šokirano zagleda u Macrona. Dobri Boţe. Je li ovo bio izljev klasne solidarnosti? Mora da je to u pitanju. Nema nikakvog drugog razloga zašto bi ga Macron tako gorljivo branio, pogotovo ne ovako javno. Caique kimne u znak iskrene zahvalnosti. Ubuduće se mora malo više potruditi oko Macrona. Više ga ohrabrivati. Caique čak osjeti da se tračak simpatije naviruje iznad njegove uobičajene iznerviranosti Macronovom mladenačkom drskošću. „I tako dolazimo do obitelji vašeg muţa, Madame. Oprostite mi, ali još uvijek ne razumijem. Prema ovome što govorite, on bi trebao biti trinaesti Pair?

' i 190

Ali nema nikakva zapisa o njegovu postojanju, koliko ja znam. Što je to predak vašeg muţa nosio kralju tijekom krunidbe?" „Nije mu nosio ništa, naredniče. On ga je štitio." „Štitio? Od koga?" Grofica se nasmiješi. „Od Đavla, naravno." 30 Yola shvati da je gotovo savršeno tempirala svoje dvije intervencije. Najprije je poslala Yeleni da probudi Gavrila i kaţe mu da Bezena hitno s njim mora razgovarati. Dopustila je da prođe pet minuta, a onda se poţurila reći Baduu, Bezeninu ocu, da mu je kći upravo viđena kako prosi ispred crkve. Pričekala je tih pet minuta jer je bila sigurna da će Badu i Stefan, Bezenin brat, potrčati istog trena čim čuju vijest. Sada je i Yola trčala, ne ţeleći propustiti razvoj svog plana. Alexi je ugleda kako stiţe. „Pogledaj. To je Yola. A ondje je Gavril. O, sranje. Badu i Stefan." Sabir pomisli kako scena pomalo sliči potjeri iz originalnog filma Pink Panther - onog u kojem starac, zbunjen zbog mnoštva policijskih automobila i dva citroena koji kruţe trgom ispred njega, konačno iznosi svoju fotelju, smještaje na povoljnu poziciju i udobno zavaljen promatra ishod.

Gavril, potpuno nesvjestan Baduove i Stefanove prisutnosti, ţurno krene prema Bezeni. Ona u tom trenu, uhvaćena na djelu s maramom punom novčića ispred sebe, spazi svog oca i brata. Ustane i zazove Gavrila. Gavril stane. Bezena mu divlje pokaţe da se ne pribliţava. Badu i Stefan primijete njezin pokret, okrenu se i prepoznaju Gavrila. Gavril, umjesto da ostane dosljedan i jednostavno se ponaša kao da ne zna o čemu je riječ, odluči dati petama vjetra. Badu i Stefan se razdvoje - bio je to potez koji su očito imali prilike uvjeţbati u bezbroj prigoda - i obruše se na Gavrila sa suprotnih strana trga. Bezena počne vrištati i čupati si kosu. U devedeset sekundi od početka realizacije Yolina plana, moţda pedeset Cigana oba spola i svih dobnih skupina stvori se na sredini trga. Gavril je uzmicao pred Baduom i Stefanom, koji su se pribliţavali isukanih noţeva. Ljudi su nahrupili iz svetišta da vide što se događa. Dvojica policajaca na motociklima pribliţavala su se s drugog kraja grada, no Cigani su ih već zagradili i pobrinuli se da ne vide tučnjavu. Bezena se baci ocu oko vrata i počne moliti za milost, dok je njezin brat kruţio oko Gavrila, koji je također imao noţ u rukama, ali je još uvijek petljao sa sigurnosnim metalnim prstenom. „To je to. Ovo je moj trenutak." Alexi se zatrči u gomilu prije no što je Sabir mogao preispitati njegove namjere. „Alexi! Za Boga miloga! Nemoj se miješati!" No, bilo je prekasno da ga spriječi. Alexi je već trčao prema crkvi, zaobilazeći gomilu.

' i 192

31 Alexi je cijeli ţivot bio vrhunski lopov - a vrhunski lopovi znaju iskoristiti pogodne okolnosti. Pogoditi pravi trenutak. Bio je siguran da će čuvara znatiţelja s vremenom izmamiti iz svetišta. Kako i ne bi kad su svi iz crkve Izletjeli van, u ţelji da saznaju što se to događa na trgu? Alexi je mogao zamisliti tijek misli koje su se rojile u čuvarevoj glavi. Duţnost mu je, zasigurno, da bude vani. Sveta Sara moţe na nekoliko trenutaka pripaziti sama na sebe, zar ne? Koliko on zna, nitko nije sluţbeno izjavio da joj prijeti opasnost. Nitko ga nije upozorio da bude posebno oprezan. Što ima loše u tome da razbije jutarnju monotoniju

s pomoću malo svjeţeg zraka i pobune? Taman se sakrio kod desne strane ulaznih vrata kad je čuvar izbio na začelje gomile, lica ozarena od očekivanja. Alexi projuri pokraj njega i krene ravno prema svetištu. Posjećivao je ovo mjesto cijeli ţivot. Poznavao ga je kao vlastiti dţep. Sveta Sara nalazila se u kutu napuštene kripte, okruţena zavjetnim darovima, fotografijama, svijećama, ukrasnim sitnicama, pjesmama, pliticama, pločama na kojima su bila upisana imena ljudi i cvijećem - s mnogo, mnogo cvijeća. Bila je odjevena u barem dvadeset slojeva donirane odjeće i prekrivena plaštevima, vrpcama i ručno rađenim velovima, tako da joj je samo lice boje mahagonija, dijelom prekriveno srebrnom krunom, virilo kroz guste slojeve tkanina kojima je bila omotana.

Alexi se praznovjerno prekriţi i najbliţem raspelu dobaci pogled koji je govorio molim te, oprosti, a zatim podigne Saru-e-Kali i prijeđe rukom preko njezina podnoţja. Ništa. Bilo je glatko poput alabastera. Bacivši očajnički pogled prema ulazu u kriptu, Alexi promrmlja molitvu, a zatim izvadi dţepni noţić i počne grebati. Achor Bale promatrao je munjevit razvoj događaja na trgu ispred sebe s velikim zanimanjem. Najprije iznenadna pojava plavokosog idiota - zatim dvojice ljutitih Cigana koji su se okomili na djevojku koja je prosila. Nakon toga djevojčino vrištanje i skretanje svačije paţnje na plavokosog dečka, koji bi inače bez sumnje shvatio što se događa prije no što ga netko spazi i mogao bi dati petama vjetra prije no što nastane opći rusvaj. A upravo se to sada događalo. Dvojica policajaca na motociklima još su se uvijek pokušavala probiti kroz gomilu. Plavokosi dečko nalazio se licem u lice s mladim od dvojice muškaraca i, ako je Bale dobro vidio, mahao je Opinelovim dţepnim noţićem - koji će se bez sumnje prepoloviti čim udari u nešto imalo tvrđe od pileće koščice. Stariji muškarac - vjerojatno otac - pokušavao je sa sebe maknuti svoju histeričnu kćer, no bilo je očito da će se uskoro osloboditi, nakon čega će njih dvojica izrezbariti plavokosog dečka prije no što se policija uopće uspije pribliţiti. Bale se ogleda po trgu. Cijela ova situacija činila mu se isplaniranom. Pobune se gotovo nikad nisu događale same od sebe.

' i 194

Ljudi su ih planirali. Takvo je barem bilo njegovo iskustvo. I sam je organizirao jednu ili dvije dok je bio u Legiji - naravno, ne pod direktivom Legije, već kao sredstvo da ih natjera da intervenirajune. u situaciji koja bi se bez njih moţda i sama riješila bez pribjegavanja nasilju. S osobitom radošću sjećao se jedne pobune u Ĉadu - bilo je to tijekom 1980-ih, kada je Legija ondje bila stacionirana. Ĉetrdesetero mrtvih - deseci ranjenih. Iz Corpusa se pročulo da je došao opasno blizu tome da započne građanski rat. Kako bi samo Monsieur, njegov otac, bio ponosan. Legio Patri Nostra - Bale umalo osjeti nostalgiju. Naučio je mnoge korisne stvari u Legijinu „borbenom selu" u Fraselli, na Korzici - također i u Ruandi, Dţibutiju, Libanonu, Kamerunu i Bosni. Stvari koje će sada moţda morati primijeniti. Ustane kako bi dobio bolji pogled. S obzirom na to da nije uspio, popne se na stol u kafiću, koristeći se svojim šeširom kao zaštitom od sunca. Nitko ga ne primijeti - sve su oči bile uprte prema trgu. Pogleda prema ulazu u svetište točno u pravom trenutku i ugleda Alexija, koji je virio iza ulaznih vrata, kako utrčava u crkvu iza čuva- revih leđa. Odlično. Opet obavljaju Baleov posao umjesto njega. Osvrne se po trgu ne bi li ugledao Sabira, ali ga ne opazi. Najbolje da krene prema ulazu u kriptu i pričeka da Ciganin izađe. U ovakvu vrtlogu nitko neće biti previše iznenađen kada nađe još jedno truplo s ranom od noţa na prsima.

32 Calque se mučio s groficom. Počelo je kada je nanjušila njegov otpor prema njezinoj tvrdnji da je obitelj njezina muţa imala zadaću štititi kraljeve iz poznatih dinastija od đavolske intervencije. „Zašto to nije zapisano? Zašto nikada nisam čuo za trinaestog nositelja titule Pair de France?" Macron ga začuđeno pogleda. Što to Calque izvodi? Došao je istraţiti pištolj, a ne krvno podrijetlo. „Ali zapisano je, načelniče Calque. Stvar je samo u tome da dokumenti nisu dostupni učenjacima. Sto vi mislite? Da se cijela povijest dogodila onako kako je povjesničari opisuju? Stvarno pretpostavljate da ne postoje plemenitaške obitelji diljem Murope koje čuvaju privatnu korespondenciju i dokumente daleko od znatiţeljnih očiju? Da ne postoje tajna društva, koja su i dan-danas tajna, čijeg postojanja nitko još nije svjestan?" „Znate li za neko takvo društvo, Madame?" „Naravno da ne. Ali zasigurno postoje. U to moţete biti sigurni. I imaju moţda veću moć no što se moţe pretpostaviti." Na grofičinu licu pojavi se čudan izraz. Zatim posegne za zvoncem. Milouins bez riječi uđe u prostoriju i počne odnositi pribor za kavu.

' i 196

Calque shvati da je razgovor došao kraju. „Pištolj, Madame. Onaj koji je registriran na ime vašeg muţa. Tko je sadašnji vlasnik?" „Moj ga je muţ izgubio prije rata. Točno se sjećam da mi je to rekao. Ukrao ga je lovočuvar koji je postao razočaran svojim poloţajem. Grof je obavijestio policiju - sigurna sam da podaci još uvijek postoje. Proveli su neformalnu istragu, ali pištolj nikada nije pronađen. Nije bio od velike vaţnosti, jer je moj muţ imao mnogo pištolja. Vjerujem da je imao impresivnu zbirku. No mene ne zanima oruţje." „Naravno, Madame." Calque je znao da je poraţen. Mogućnost da još uvijek postoje podaci neformalne istrage o nestalom vatrenom oruţju tijekom 1930-ih godina bila je zanemarivo mala. „Ali, ako sam dobro shvatio, udali ste se za svog muţa tijekom 1970-ih? Kako onda moţete znati za nešto što se dogodilo 1930-ih?" Macron razjapi usta u čudu. „Načelniče, muţ mi je uvijek sve govorio." Grofica ustane. Macron se podigne na noge. S uţitkom je promatrao kako se Calque neuspješno pokušava podići s kauča. Starac zasigurno osjeća posljedice nesreće, pomisli. Moţda je ipak malo slabiji no što daje do znanja? U svakom slučaju, ponaša se prokleto čudno. Grofica zazvoni zvoncem dva puta. Sluga se vrati. Ona pokaţe glavom prema Calqueu i sluga se poţuri da mu pomogne. „Ţao mi je, Madame. Zamjenik i ja sudjelovali smo u sudaru tijekom potjere za zločincem. Još sam uvijek malo ukočen."

Sudar? Zločinac? Što to, dovraga, Calque izvodi? Macron krene prema vratima, a zatim zastane. Starac nije bio baš toliko ukočen. Glumio je. ,Vaš sin, Madame? Moţe li on nešto nadodati priči? Moţda mu je otac spominjao pištolj?" „Moj sin, načelniče? Imam devet sinova, i četiri kćeri. S kojim od njih ţelite razgovarati?"

Calque stane kao ukopan. Malo se zanjiše, kao da će svaki čas pasti. „Trinaestero djece? Šokiran sam, Madame. Kako je to moguće?"

,,To se naziva posvajanje, naredniče. Obitelj mog muţa financijski je potpomagala samostan tijekom posljednjih devet stoljeća. U sklopu svog dobrotvornog rada. Moj je muţ teško ozlijeđen za vrijeme rata i otad više nije mogao osigurati nasljednika. Zato se i oţenio tako kasno. Međutim, uvjerila sam ga da preispita svoje stajalište o nasljeđivanju. Bogati smo. Samostan ima sirotište. Uzeli smo onoliko djece koliko smo mogli. Posvajanje je stari običaj kod francuskih i talijanskih plemićkih obitelji u slučaju force majeure11. Beskonačno bolja opcija nego da ime izumre." „Dakle, sadašnji grof? Smijem li znati njegovo ime?" „Grof Rocha. Rocha de Bale." „Smijem li razgovarati s njim?" „Ne znamo što se s njim dogodilo, naredniče. Zbog nekih samo njemu znanih razloga priključio se Legiji stranaca. Kao što znate, legionari se moraju prijaviti pod novim imenom. Nikada nismo saznali koje mu je novo ime. Nisam ga vidjela godinama."

11 force majeure - viša sila (nap. prev.)

' i 198

„Ali Legija prihvaća samo strance, Madame. Francuze ne. Osim u klasi časnika. Znači li to da je vaš sin bio časnik?" „Moj je sin bio budala, načelniče. U toj dobi kada se prijavio bio je sposoban za svakakve gluposti. Govori šest jezika. Moguće je da je odglumio stranca." „Imate pravo, Madame. Imate pravo." Calque kimne sluzi u znak zahvalnosti. „Ĉini se da smo ipak zašli u slijepu ulicu u ovoj istrazi." Grofica kao da ga nije čula. „Uvjeravam vas da moj sin ne zna ništa o očevu pištolju. Rođen je trideset godina nakon događaja koje opisujete. Posvojili smo ga kad je imao dvanaest godina. Zato što je moj suprug već bio u poodmakloj dobi." Calque nikada nije propuštao priliku. Iskuša svoju sreću. „Zar niste mogli prenijeti naslov na vašeg drugog sina? Na taj način sačuvati nasljeđe?" „Ta je mogućnost umrla s mojim muţem. Nasljedstvo je neotuđivo." Calque i Macron u trenu se nađu u rukama vješte Madame Mastigou. Za samo tridesetak sekundi već su bili u svom automobilu i vozili prema Ramatuelleu. Macron pokaţe glavom na ljetnikovac. „Što je to, dovraga, bilo maloprije?" „0 čemu govoriš?" „O onoj šaradi. Na dvadeset minuta čak sam zaboravio na bol u stopalima. Bili ste toliko uvjerljivi da sam i sam gotovo pao na trik. Zamalo sam se ponudio pomoći vam sići niza stube." „Sarada?" reče Caique. „Koja šarada? Ne znam o čemu govoriš, Macron." Macron ga mrko pogleda.

Caique se cerio. Prije no što ga je Macron imao priliku još malo pritisnuti, oglasi se telefon. Macron se zaustavi pokraj ceste i odgovori na poziv. „Da, da. Primljeno na znanje. Da." Caique podigne obrvu. „Probili su šifru uređaja za praćenje koji je postavio čudnooki, gospodine. Sabirov automobil nalazi se na parkiralištu u Arlesu." „To nam i nije od neke koristi." „Ima još." „Slušam." „Okršaj noţevima. U Les Saintes-Maries-de-la-Meru. Ispred crkve. " „I što s tim?" „Napravio sam malu provjeru, kao nastavak naše istrage u Gour- donu. Označio sam imena svih osoba koje smo ispitali i rekao ljudima iz našeg ureda da mi dojave ako bude incidenata koji uključuju Cigane. Drugim riječima, da poveţu imena." „Da, Macron? Već si me impresionirao. Sad mi daj ostatak." Macron ponovno pokrene motor automobila. Najbolje da se ne smješka, reče sam sebi. Najbolje da ne pokazuje nikakve emocije. „Policija traţi određenog Gavrila la Roupieja u vezi sa zločinom."

' i 200

33 Gavril je zaboravio na Badua i Stefana. Zaokupljen oduševljenjem zbog smišljanja plana da ukrade svetu Saru, previdio je činjenicu da Bezena ima dva najopasnija rođaka s ove strane Montagne Saint-Victoirea. O njima je kruţilo mnoštvo priča. Otac i sin uvijek su napadali zajedno, s tim da je jedan odvlačio paţnju od onog drugog. Njihove barske tučnjave bile su legendarne. Kruţile su glasine da su uzrokovali više ţrtava nego prva atomska bomba. Ono što mu je zapravo naštetilo bila je voţnja do Les Saintes-Mariesa. Obojica muškaraca bila su neprirodno prijateljski raspoloţena. Svetkovina je bila njihov vrhunac godine - mnoštvo prilika za sređivanje starih računa i stvaranje novih. Gavril im nije bio ni najmanje sumnjiv. Bili su navikli na njega. I ne bi im palo na pamet da će ikad biti toliko glup da natjera Bezenu da prosi na ulici. Zato su mu dopustili da makar nakratko postane dio njihova tima. Sada se Stefan spremao napasti ga, a on je za obranu imao samo prokleti Opinelov dţepni noţić. Kad je Badu napokon uspio maknuti svoju kćer sa sebe, Gavril je znao da je gotov i da će mu iskopati oči. Gavril svom snagom baci dţepni noţić na Stefana, a zatim se za- trči kroz gomilu. Iza njega se začuje silna graja, no on na to ne obrati pozornost. Morao je pobjeći. Poslije će razmišljati o tome kako umanjiti nastalu štetu. Ovo je pitanje ţivota i smrti. Jurišao je kroz skupinu Cigana poput luđaka - kao što se igrač američkog nogometa probija kroz obranu suparničke momčadi. Orijentirajući se s pomoću crkvenog tornja,

Gavril instinktivno potrči prema dokovima, da ukrade čamac. S obzirom na to da iz grada vode samo tri ceste i da se promet motornih vozila u jeku svetkovine kreće puţevim korakom, bio je to jedini razuman način bijega. U tom trenu, na raskriţju Ulice Espelly i Avenije Van Gogh, točno ispred Arene, ugleda Alexija. A iza njega Balea. 34 Alexi je bio na korak od toga da s gađenjem vrati kip svete Sare na njezino postolje. Sve je to bio groteskni gubitak vremena. Kako je Sabir mogao očekivati da će se ono što se dogodilo prije nekoliko stotina godina prenijeti u modernu eru? To je ludost. Što se njega tiče, Alexi se praktički nije mogao zamisliti niti dvadeset, a kamoli pet stotina godina prije. Kratki zapisi koje je Sabir toliko samouvjereno dešifrirao činili su mu se kao trkeljanje luđaka. Iako i treba ljudima koji inzistiraju na tome da sve bude zapisano i na taj način preneseno. Zašto jednostavno ne razgovaraju jedni s drugima? Kad bi ljudi samo govorili, svijet bi imao mnogo više smisla. Sve bi bilo neposredno. Baš kao u Alexijevu svijetu. Svakoga jutra kad bi se probudio, razmišljao je o tome kako se trenutačno osjeća. Ne u vezi s prošlosti ni s budućnosti. Samo sa sadašnjosti. Umalo mu promakne čep od smole. Tijekom stoljeća poprimio je sličnu nijansu kao i ostatak kipa svete Sare, no gustoća mu je bila drugačija. Kada ga je zagrebao svojim dţepnim noţićem, pretvorio se u spirale, poput komada piljevine, umjesto u prah.

' i 202

Ĉačkao ga je dok nije ispao van. Prstima prođe po unutrašnjosti udubine. Da. Još je nešto unutra. Gurne noţić u udubinu i zavrne ga. Ispadne smotuljak tkanine. Alexi ga raširi preko ruke i pogleda ga. Ništa. Samo rupičast komad platna koji su izjeli moljci. Zagleda se u rupu, ali ne uspije ništa vidjeti. Vođen znatiţeljom, snaţno udari kipom o pod. Zatim još jednom. Ispadne cijev od bambusova drveta. Bambus? U kipu? Taman je namjeravao pretrgnuti bambus na pola, kad začuje korake kako se spuštaju širokim kamenim stubištem prema kripti. Brzo počisti nered koji je ostavio iza sebe i vrati kip na mjesto. Zatim se baci na tlo ispred kipa. Ĉuo je da mu se koraci pribliţavaju. Malos mengues! Što ako je to čudnooki? Bit će mu savršena meta. „Sto radite ovdje?" Alexi se podigne i trepne. Bio je to čuvar. „Što mislite da radim? Molim se. Ovo je crkva, zar ne?" „Nemojte se odmah uzrujavati." Bilo je očito da je čuvar već imao susrete s Ciganima i da ţeli izbjeći reprizu. Pogotovo nakon onoga što je upravo vidio na trgu. „Gdje su svi?" „Zar niste čuli?" „Ĉuo što? Molio sam se."

Ĉuvar slegne ramenima. „Dvojica vaših. Svađa oko ţene. Jedan je na drugog bacio noţ. Pogodio ga u oko. Krvi posvuda. Kaţu mi da mu je oko visjelo na ţivcu. Odvratno. Ipak, tako im i treba kad se tuku za vrijeme ovakve svete prigode. Trebali su biti ovdje u crkvi, poput vas. „Bačeni noţ ne moţe iskopati oko i ostaviti ga da visi na niti. Izmišljate." „Ne, vidio sam krv. Ljudi su vrištali. Jedan od policajaca drţao je oko na komadu tkanine i pokušavao ga vratiti na mjesto." „Majko Boţja." Alexi se zapita nije li moţda Gavril taj koji je izgubio oko, lb bi mu mulo pomrsilo planove. Malo bi ga usporilo. Moţda se više ne bi toliko spremno smijao tuđim manama kada bi i njemu nedostajao organ? „Smijem li poljubiti Djevičine noge? " Alexi je primijetio ostatke smole na podu - jedan brzi zapuh zraka otjerao bi ih ispod skuta svete Sare. Ĉuvar pogleda uokolo. Kripta je bila prazna. Ljudi su očito još uvijek bili zaokupljeni onime što se događalo na trgu. „U redu. Ali poţurite se." 35 Bale krene za Alexijem gotovo istog trena kad je Ciganin izašao iz crkve. Ali Ciganin je bio na oprezu. Kao lovački pas nakon trčanja. Boravak u crkvi „nabrijao" ga je na akciju i sada je bio pun adrenalina.

' i 204

Bale je nekako očekivao da će se Ciganin odmah okrenuti prema trgu, kako bi vidio što se događa i kako bi pronašao Sabira. No umjesto toga, Ciganin ţurno krene preko Place Lamartine prema moru. Zašto? Je li pronašao nešto u crkvi? Bale ga odluči slijediti. Uvijek se dobro maknuti što dalje od naseljenih područja. Što se policije tiče, bit će im svejedno gdje se ubojstvo dogodilo. Ipak bi to izgledalo kao samo još jedan ciganski okršaj noţevima. No ovako bi imao dovoljno vremena da prekopa Alexijeve dţepove i nađe ono što je maznuo ili precrtao iz unutrašnjosti kripte. Zato ubrza korak i tako ţrtvuje svoju nevidljivost, računajući na to da će se izgubiti u masi. Upravo ga tada Alexi ugleda. Bale je znao da je otkriven jer je Ciganin od šoka izgubio ravnoteţu i na trenutak pao na koljeno. Alexi nije bio šupljoglav poput Gavrila. Bale počne trčati. Sada ili nikada. Nije mogao dopustiti da čovjek pobjegne. Ciganin je jednom rukom nešto čvrsto stiskao na prsa i to ga je poprilično usporavalo. Dakle, što god to bilo, očito mu je iznimno vaţno. Što znači da je vaţno i Baleu. Sada trči prema Areni. Dobro. Jednom kad izbije na šetalište, bit će ga mnogo lakše uočiti. Bit će ga lakše izdvojiti iz gomile. Ljudi su se okretali kad bi dvojica muškaraca protutnjala pokraj njih. Bale je bio u dobroj formi. Morao je biti. Još je u Legiji naučio da dobra forma podrazumijeva zdravlje, Tijelo te sluša. Dobra forma oslobađa ga od sile teţe. Pronađi ravnoteţu i gotovo ćeš moći poletjeti. Alexi je bio lakonog, no nitko ne bi mogao za njega reći da je u dobroj formi. Štoviše, nikada u ţivotu nije svjesno vjeţbao. Jednostavno je nesvjesno vodio zdrav ţivot, u

prirodnoj harmoniji sa svojim instinktima, zbog čega se osjećao više zdravo nego nezdravo. Ciganski muškarci tradicionalno su umirali mladi, obično zbog pušenja, gena i alkohola. Što se Alexija tiče, on nikada nije pušio. Na gene nije mogao utjecati. No, alkohol mu je oduvijek bio slaba točka i još je uvijek osjećao posljedice nesvjestice nakon svadbe, kao i udarca koji je dobio kada je muškarac svezan za stolac s poprilične visine sletio na njega. Isti čovjek koji ga i sada prati. Osjeti da počinje usporavati. Još pet stotina metara do konja. Molim te, Boţe, da su još opremljeni sedlima. Poznavajući Bouboulovu obitelj, nitko konje nije ni taknuo otkad su on, Yola i Sabir stigli u grad iz Maset de la Maraisa, prije dva sata, i ostavili ih Bouboulu na brigu. Konji su bili njegova jedina prilika za bijeg. Stigao je pregledati sva tri i znao je da je kobila s četiri crna kopita daleko najbolja. Ako ga čudnooki ne uhvati prije no što dođe do Bouboula, još se moţe izvući. U najgorem slučaju, moţe jahati i bez sedla. Ono u čemu je Alexi bio nevjerojatno dobar bilo je kroćenje konja. Bavio se time još otkad je bio dječak. Sada samo treba doći do plaţe i pomoliti se. Dok je slijedio Balea i Alexija, Gavril osjeti da se u njemu nakuplja bijes. Oni su krivi što su mu se dogodile sve ove tragedije. Da se nije sukobio s Alexijem, nikada ne bi sreo gadja. A da mu gadjo nije noţem izrezbario nogu, nikada ne bi naletio na policiju. Također ne bi nikada čuo za nagradu. Ili je bilo obrnuto? Ponekad bi Gavrilov um trčao pred rudo pa bi izgubio nit.

' i 206

Kako god bilo, opet bi morao doći u Les Saintes-Maries, to je istina, ali tada bi imao kontrolu nad događajima, umjesto da događaji kontroliraju njega. Mogao bi se suprotstaviti Alexiju kada bi to najmanje očekivao, kada bi budala bila pijana. Gavril je bio majstor niskih udaraca. No ono što nije volio bile su nagle promjene ustaljenih obrazaca. Moţda još uvijek moţe spasiti stvar? Ako pusti da se gadjo obračuna s Alexijem, čovjek će izgubiti koncentraciju. Postat će ranjiv. Kad ih obojicu bude imao u šaci, imat će što prodati policajcima. Jedan telefonski poziv bit će dovoljan. Zatim bi, nakon što mu isplate nagradu, mogao pregovarati s policajcima da priprijete Baduu i Stefanu da ga

puste na miru. Svi se Cigani panično boje zatvora. To je jedino što ih moţe kontrolirati. Moţda bi se još uvijek mogao oţeniti Yolom? Da. U tom slučaju uopće ne bi trebao mijenjati planove. Sve bi opet bilo kako treba. Ţureći se za dvojicom muškaraca, lijeno se zapita koliko je novca Bezena uspjela iskamčiti od turista prije no što se njezin otac umiješao i prekinuo je. 36 Sabir se uzaludno ogleda oko sebe u potrazi za Alexijem. Što je to idiot napravio? Kad ga je zadnji put vidio, kretao se prema crkvi. Ali Sabir je provjerio unutrašnjost kripte i nije ga našao. A ova kripta nije bila poput one u Rocamadouru. Ovdje se nije imao kamo sakriti - osim ako se nije nekako uspio zavući ispod skuta svete Sare.

Vratio se do gradske vijećnice, kako je bilo dogovoreno. „Jesi li ga našla?" Yola odmahne glavom. „Što da radimo?" „Moţda se vratio u Maset? Moţda je nešto pronašao? Jesi li ga vidio da stvarno ulazi u crkvu?" „Nije se ništa moglo vidjeti u onoj zbrci." Instinktivno, bez i jedne riječi, krenu niz Aveniju Leona Gam- bette prema Plage des Amphores i konjima. Sabir pogleda Yolu. „Odlično si ono izvela, samo da znaš. Pravi si agent provocateur ." „Agent provocatrice. Tko te učio francuski?" Sabir se nasmije. „Majka. Ali nije to radila sa srcem. Htjela je da budem pravi Amerikanac, kao moj otac. Ali razočarao sam je. Zapravo sam postao jedno veliko ništa." „Ne razumijem." „Ni ja." Stigli su do Bouboulove kamp-kućice. Prostor gdje su se trebala nalaziti tri konja očito je bio prazan. „Odlično. Netko nam je ukrao proklete konje. Ili ih je moţda Bouboul prodao za pseću hranu? Yola, znaš li što znači fraza 'Shanksov poni ? „Ĉekaj. Ondje je Bouboul. Pitat ću ga što im se dogodilo. "

' i 208

Yola se poţuri preko ceste. Promatrajući je, Sabir shvati da mu je nešto promaklo - neki trag koji je ona već primijetila. Prijeđe cestu i pođe za njom. Bouboul zabaci ruke u zrak. Govorio je na jeziku Sinta. Sabir ga pokuša pratiti, ali uspije razabrati samo da se dogodilo nešto neočekivano i da se Bouboul glasno odriče svake odgovornosti. Naposljetku, umoran od Bouboulove tirade, Sabir povuče Yolu na stranu. „Molim te, prevedi. Ne razumijem nijednu riječ koju je čovjek izgovorio." „Loše je, Damo. Gore ne moţe." „Kamo su nestali konji?" „Jednog je uzeo Alexi. Prije dvadeset minuta. Bio je iscrpljen. Trčao je. Bouboul kaţe da je bio toliko iscrpljen da se jedva popeo na konja. Trideset sekundi poslije dotrčao je drugi čovjek. On nije bio ni najmanje umoran. Bouboul kaţe da je imao čudne oči. Nije nikoga pogledao. Ni s kim nije razgovarao. Jednostavno je uzeo drugog konja i odjahao za Alexijem." „Isuse Kriste. Samo nam je to trebalo. Je li se Bouboul pokušao umiješati?" „Zar ti izgleda kao budala? To nisu Bouboulovi konji. Nisu čak ni naši. Zašto bi se izlagao pogibelji zbog tuđeg vlasništva?" „Stvarno, zašto?" Sabir je još uvijek pokušavao shvatiti što je to uzrokovalo potjeru. „Gdje je treći konj? I je li Alexi nešto nosio sa sobom? Pitaj ga." Yola se okrene prema Bouboulu. Razmijene nekoliko kratkih rečenica na jeziku Sinta. „Gore je nego što sam mislila."

„Gore? Kako moţe biti još gore? Već si rekla da gore ne moţe." „Alexi je nešto nosio sa sobom. Imao si pravo. Bambusovu cijev." „Bambusovu cijev?" „Da. Drţao ju je na prsima kao da drţi dijete." Sabir zgrabi Yolu za ruku. „Shvaćaš li što to znači? Pronašao je proročanstva. Alexi ih je pronašao." „Ali to nije sve." Sabir zatvori oči. „Ne moraš mi reći. Načuo sam ime u razgovoru. Gavril." „Da, Gavril. Slijedio je obojicu. Stigao je moţda minutu nakon čudnookog. On je uzeo trećeg konja." 37 Gavril je bio dvadeset minuta izvan Les Saintes-Mariesa kada mu padne na pamet da nema oruţje. Noţ je bacio na Stefana za vrijeme okršaja. Ta ga je misao toliko pogodila da je doslovce zaustavio konja i punih pola minute sam sa sobom raspravljao da se vrati ili ne. Ipak, pomisao na Badua i Stefana natjerala ga je da nastavi. Njih dvojica ţele njegovu krv. Sigurno ga upravo sada traţe na ulicama Les Sainte-Mariesa - ili negdje bruse noţeve. S obzirom na to da je na konju i usred Maraisa, barem ga nitko neće moći uhvatiti.

' i 210

Dvojica muškaraca ispred njega nisu imala pojma da ih slijedi. Štoviše, sada kad su napokon sišli s ceste, nije im se morao pribliţavati više od pet stotina metara jer su ostavljali jasan trag kroz šikaru. Dva konja u galopu poprilično raskopaju zemlju, tako da će Gavril lako raspoznati koji su novi, a koji stari tragovi. Jednostavno će slijediti Alexija i gadja i vidjeti što će se dogoditi. U najgorem slučaju, ako ih izgubi, uvijek moţe odjahati do predgrađa Arlesa i uskočiti u autobus. Pritajiti se na neko vrijeme. Naposljetku, što moţe izgubiti? 38 Alexi je odrţavao određenu prednost pred čudnookim, ali ne onoliko koliko se nadao. Kobila je imala dovoljno vremena da se oporavi od jutarnjeg puta dugog deset kilometara, ali Alexi posumnja da je Bouboul nije ni nahranio ni napojio jer joj se jezik već klatario iz usta. Očito je bila na rubu snaga. Tješila ga je jedino spoznaja da je konj kojeg je čudnooki jahao vjerojatno u sličnom stanju. Ipak, ideja da natrag mora ići pješice, s naoruţanim luđakom koji ga goni kroz izolirano močvarno područje, bila je nešto o čemu uopće nije htio razmišljati. Dosad se drţao puta točno obrnuta od onog po kojem su išli tog jutra kad su napustili kuću. No Alexi je bio svjestan da će uskoro morati skrenuti s puta i krenuti u nepoznato. Nije mogao riskirati mogućnost da čudnookog dovede ravno u njihovu bazu - jer kad

Sabir i Yola otkriju da su preostala dva konja nestala, neće imati drugog izbora nego da se vrate na jedino mjesto na koje se mogu vratiti. Jedina mu je nada bila u potpunom zavaravanju čudnookog. Da bi imao imalo šanse da u tome uspije, Alexi mora ostati pribran. Mora kontrolirati rastući osjećaj panike. Razmišljati jasno i konstruktivno, i to punom brzinom. S njegove lijeve strane, iza Etang des Launesa, nalazio se riječni rukav Petit Rhone. Alexi ga je dobro poznavao, s obzirom na to da je još od djetinjstva povremeno ondje pecao sa skupinom svojih muških rođaka. Koliko mu je bilo poznato, u blizini se nalazio samo jedan trajektni prijelaz - u Bac du Sauvageu. Inače biste na drugu stranu morali doći zaobilaznim putem, cestom, nekih deset kilometara uzvodno, kod Pont du Sylvereala. Doslovno nije postojao drugi način da dođete u Petite Camargue - naravno, osim ako ne letite. Ako uspije dobro tempirati polazak trajekta, moţda se još uspije izvući. Ali kolike su šanse da se to dogodi? Trajekt kreće svakih pola sata, točno u pola. Moţda se već nalazi na drugoj strani rijeke i sprema se na povratak natrag - ako je tako, onda je u klopci. Ako je dobro upamtio, rijeka je na tom mjestu široka dvjestotinjak metara i teče prebrzo da bi se iscrpljeni konj odrţao iznad vode. Osim toga, nema sat. Da sve riskira i pokuša se ukrcati na trajekt? Ili je to ludost? Kobila posrne, ali uspije povratiti ravnoteţu. Alexi je bio svjestan da će joj se srce rasprsnuti ako je nastavi ovako tjerati - čuo je za takve slučajeve. Ako se to dogodi, ona

' i 212

će pasti kao pokošena, a on će slomiti vrat pri snaţnom padu preko njezinih ramena. U tom ga slučaju barem čudnooki neće morati mučiti, kao što je očito mučio Babela. Alexi je bio dvije minute jahanja udaljen od trajektnog prijelaza. Morao je riskirati. Baci još jedan očajnički pogled preko ramena. Ĉudnooki se nalazio pedeset metara iza njega i dobivao je na brzini. Moţda je njegov konj uspio popiti malo vode kod Bouboula? Moţda se zato nije umarao tako brzo kao kobila? Brklja na trajektnom prijelazu bila je spuštena, a trajekt se upravo odvajao od obale. Na njemu su se nalazila četiri automobila i mali kombi. Prijelaz je bio toliko kratak da nitko nije ni izlazio iz svojih automobilu. Samo je kontrolor karata primijetio da se Alexi pribliţava. Ĉovjek podigne ruku u znak upozorenja i poviče: „Nonl Non!" Alexi potjera kobilu prema brklji do koje je vodila strma nizbrdica. Moţda će se kobila uspjeti odraziti od asfalta dovoljno snaţno da je preskoči? U svakom slučaju, ne smije si dopustiti da uspori. U zadnji tren kobila izgubi hrabrost i naglo skrene ulijevo. Straţnje joj noge skliznu i padne na kuk, a pad bude još gori zbog nizbrdice. Proleti ispod brklje, sa sve četiri noge u zraku, njišteći. Alexi leđima udari u brklju. Pokuša se skvrčiti u loptu, ali ne uspije. Udari u stup i to mu djelomično ublaţi pad. Zatim udari u asfalt desnim ramenom i bokom. Bez razmišljanja o mogućem bolu, Alexi se baci za trajektom. Znao je da će se utopiti ako ne uspije doskočiti na metalni prilaz. Jer osim što je bio ozlijeđen - nije znao plivati.

Kontrolor karata vidio je mnoštvo ludosti tijekom svog ţivota - a koji zaposlenik na trajektu nije? - ali ovo je bio vrhunac. Ĉovjek na konju pokušava preskočiti brklju i tako se ukrcati? Ĉesto je prevozio konje. Tvrtka koja je bila vlasnik trajekta čak je osigurala polutrajni ograđeni prostor predviđen za ljetne mjesece - udaljen od automobila, da konji ne bi oštetili nečiju limariju u slučaju da se ritnu. Moţda je ovaj čovjek kradljivac konja? U svakom slučaju, izgubio je svoju nagradu. Kobila je slomila nogu prilikom pada, ako se ne vara. Muškarac je vjerojatno također ozlijeđen. Kontrolor karata zgrabi pojas za spašavanje. „Zavezan je za trajekt! Zgrabite ga i ne puštajte!" Bio je svjestan da je nemoguće zaustaviti vučni mehanizam sada kada je trajekt krenuo. Rijeka je bila toliko jaka da je trajekt morao biti usidren lancem, što je sprečavalo da izmakne kontroli i otplovi prema Grau d'Orgonu. Jednom kad se mehanizam pokrene, opasno ga je zaustavljati, jer bi tako lanac postao opterećen ukupnom nosivošću trajekta i punom snagom rijeke. U slučaju jake kiše, trajekt bi čak mogao slomiti vlastite potpornje i otploviti prema otvorenome moru. Alexi zgrabi kolut i natakne ga preko glave. „Okrenite se! Okrenite se u vodi i pustite da vas vuče!" Alexi se okrene i pusti da ga trajekt vuče za sobom. Bojao se da će se nagutati vode i zbog toga utopiti. Stoga nagne vrat prema naprijed sve dok mu brada ne dotakne prsa i

' i 214

pusti da mu se voda prelijeva preko ramena. Za to mu vrijeme padne na pamet da provjeri ima li još uvijek bambusovu cijev u košulji. Nije je bilo. Pogleda natrag prema navozu za brodove. Je li je ondje izgubio, prilikom pada? Ili u vođi? Hoće li je čudnooki pronaći i shvatiti o čemu je riječ?

Ĉudnooki je sjedio na svom konju kod brklje. Dok ga je Alexi promatrao, čudnooki izvadi pištolj i upuca kobilu. Zatim se okrene natrag u smjeru Pont de Gaua i Maraisa, te nestane u ţbunju. 39 Moţda je bilo pogrešno prestrašiti neprijatelje do te mjere da više nemaju što izgubiti? Što je drugo moglo natjerati Ciganina na tako glup potez kao što je skakanje preko brklje na iscrpljenu konju? Svi znaju da konji ne vole vidjeti dnevno svjetlo između predmeta koji preskaču i poda. Osim toga, kobila je bila svjesna da trči prema dubokoj vodi. Konje treba posebno trenirati za takvo što. To je ludost. Ĉista ludost. Ipak, Bale se divio čovjeku što je uopće pokušao. Naposljetku, Ciganin je znao što ga čeka ako ga Bale ugrabi. Šteta jedino zbog kobile. No slomila je nogu tijekom pada, a Bale nije mogao gledati kako ţivotinja pati. Bale pusti svog iscrpljenog konja da sam krene. Instinktivno, konj se počne vraćati istim putem kojim su i došli. Prva postaja na povratku bit će Ciganin koji se brinuo za konje. Ondje će dobiti neke informacije. Zatim će u gradu potraţiti plavokosog Vikinga. Ako ne uspije, potraţit će njegovu djevojku.

U svakom slučaju, Bale će nekako ući u trag Sabiru. Znao je to. Uvijek je u tome uspijevao. 40 Gavril dopusti konju da uspori korak. Ţivotinja je bila na izmaku snaga. Nije htio riskirati da ugine pa da se nađe u klopci, usred ničega, u Maraisu. Za razliku od Alexija, Gavril baš i nije bio seoski dečko. Bio je najsretniji kada bi vrebao po gradskoj periferiji, gdje je uvijek bilo ţivo. Do sada, Gavril je dobrom zabavom smatrao aktivno trgovanje ukradenim mobitelima. Naravno, nije ih krao osobno - lice i kosa bili su mu previše upečatljivi. Jednostavno je djelovao kao posrednik, krećući se od kafića do kafića i od šanka do šanka, prodajući ih za profit od nekoliko cura po komadu. Imao je što popiti i odjenuti, a postojala je i dodatna mogućnost da povremeno okrene koju payo djevojku, ako mu se posreći. Zbog svoje je kose uvijek imao s čime započeti razgovor. Kako moţeš biti Ciganin s takvom bojom kose? Tako da mu je njegova svijetla kosa ponekad bila i prednost. Gotovo ne primijetivši, Gavril se polako zaustavi. Ţeli li on doista progoniti Alexija i gadja? I što će učiniti kada ih sustigne? Natjerati ih da mu se pokore iz straha? Moţda bi jednostavno trebao razmotriti krađu konja kao pametan izlaz iz neugodne situacije. Barem bi bio siguran da ga Badu i Stefan neće moći slijediti i prirediti mu neku svoju perverznu osvetu. Bit će sretan ako nikada više ne vidi ni njih ni Bezenu.

' i 216

A što s Yolom? Zar je doista toliko silno ţeli? Ima i drugih riba u moru. Moţda bi bilo najbolje da odustane od svega. Da se na neko vrijeme pritaji. Mogao bi dati konju vremena da se odmori, a zatim polako krenuti prema sjeveru. Ostaviti ga negdje blizu ţeljezničkog kolodvora. Uskočiti u teretni vlak i odvesti se u Toulouse. Ondje ima rodbinu koja bi ga prihvatila. Siguran u svoj novi plan, Gavril se okrene od rijeke i krene prema Panperduu. 41 Bale odluči pričekati Gavrila iza napuštene gardien cabane12. On i konj odlično su se uklopili pokraj bijelog slamnatog krova, poput kobilice izokrenuta čamca s veslima. Bale je stajao u zaklonu cabane već deset minuta, promatrajući kako se Gavril pribliţava. Jednom ili dvaput čak je odmahnuo glavom, ne vjerujući da je čovjek toliko uporno slijep na sve što se oko njega događa. Zar je Ciganin zaspao? Je li zato tako proizvoljno odlučio napustiti stazu koja je bila i više nego jasno utabana kroz močvarne trave? Bale je imao puku sreću što je ugledao Gavrila samo nekoliko trenutaka prije no što je ovaj uspio zauvijek nestati iza granice drveća. U zadnjem trenu Bale izađe iz svog skrovišta, vodeći konja za sobom. Odveţe maramu koja je bila zavezana oko usta ţivotinje i vrati je u dţep - bio je to trik koji je naučio na berberskim devama dok je bio u Legiji.

12 gardien cabane - Čuvarova koliba (nap. prev.)

Nije htio da konj počne njištati kada začuje da se drugi konj pribliţava i da tako upropasti zasjedu. „Lezi na pod." Bale mahne pištoljem. Gavril brzo pogleda preko Baleove glave prema rubu obliţnjeg šumarka. „Da ti nije palo na pamet. Upravo sam ubio jednog konja. Bez problema mogu još jednog. Ipak, nemam ništa protiv ţivotinje. Ako je budem morao nepotrebno ubiti, to će me zasigurno samo još više razljutiti." Gavril prebaci nogu preko sedla i sklizne s konja. Automatski je stao drţeći uzde u rukama, kao da je samo došao pozdraviti Balea, a ne kao da je ţrtva zasjede. Izgledao je unezvijereno - kao da mu je ponovno sedam godina, a otac mu je upravo odvalio šamarčinu zbog nečega što nije skrivio. „Jesi li upucao Alexija?" „Zašto bih to učinio?" Bale priđe Gavrilu i oduzme mu konja. Zaveţe ga za stup ispred cabane. Zatim odveţe laso sa sedla. „Lezi." „Što ţeliš? Što ćeš učiniti?" „Zavezat ću te. Lezi." Gavril se izvali na leda, gledajući u nebo. „Ne. Okreni se." „Nećeš me opet zarezati noţem?"

' i 218

„Ne, neću." Bale stavi obje Gavrilove ruke iznad njegove glave i provuče ih kroz omču lasa. Zatim drugi kraj priveţe za stup. Priđe svom konju i odveţe laso s njegova sedla. Zatim se vrati i njime zaveţe Gavrilove noge, a drugi kraj uţeta ostavi da leţi na podu. „Sami smo ovdje. To si dosad već vjerojatno shvatio. Kamo god pogledaš, nema ničega osim konja, bikova i prokletih ruţičastih flaminga." „Ne predstavljam ti prijetnju. Upravo sam odlučio krenuti na sjever. Zauvijek se maknuti što dalje od tebe, Sabira i Yole." „Aha. Dakle, zove se Yola? Pitao sam se. Kako se drugi Ciganin zove? Onaj čijeg sam konja upucao?" „Alexi. Alexi Dufontaine." „A tvoje ime?" „Gavril. La Roupie." Gavril pročisti grlo. Teško se koncentrirao. Razmišljao je o nevaţnim detaljima. Primjerice, o tome koje je doba dana. Ili čvrstoći vlati trave koja se nalazila nekoliko centimetara ispred njegovih očiju. „Što si mu učinio? Alexiju?" Bale je vodio svog konja prema mjestu na kojem je Gavril leţao, „Što sam mu učinio? Nisam mu ništa učinio. Pao je s konja. Uspio se baciti u rijeku i iskamčiti voţnju trajektom. Šteta tvoja što je pobjegao." Gavril počne plakati. Nije svjesno plakao još od djetinjstva i sada se činilo kao da sva patnja i bol koju je nakupljao u sebi od tog vremena konačno ruši brane. „Molim te, pusti me. Molim te."

Bale zaveţe svog konja za drugi kraj uţeta koje je bilo zavezano oko Gavrilovih nogu. „Ne mogu to učiniti. Vidio si me. Imao si me priliku upamtiti. Osim toga, zamjeraš mi. Nikada ne puštam ljude koji mi nešto zamjeraju." „Ali ništa ti ne zamjeram." „Tvoja noga. Izrezbario sam ti nogu noţem. U Gourdonu." „To sam već zaboravio." „Znači, opraštaš mi? Baš lijepo od tebe. Zašto si onda krenuo za mnom?" Bale je već odvezao Gavrilova konja sa stupa i sada ga je dovodio k njemu. Zatim odveţe drugi kraj uţeta kojim su bile vezane Gavrilove ruke, i zaveţe ga za Gavrilovo sedlo. „Što to radiš?" Bale isproba oba čvora. Gavril se pokuša nagnuti unatrag, da vidi što se događa iza njega. Bale prošeće do ruba obliţnje močvare i odreţe snop suhih stabljika šaša, dugačkih otprilike jedan metar. Odreţe još jednu stabljiku i pretvori je u omču. Zatim počne vezati krajeve stabljika šaša dok nisu poprimile oblik metle. Jedan od konja počne frktati. „Jesi li ti upravo nešto rekao?" „Pitao sam što radiš." Riječi su zvučale kao jecaj. „Pravim bič od stabljika šaša. Sam svoj majstor." „Moj Boţe. Zar ćeš me izbičevati?" „Tebe izbičevati? Ne. Izbičevat ću konje."

' i 220

Gavril počne zavijati. Bio je to zvuk kakav nije proizveo nikada prije u ţivotu. No Bale je poznavao taj zvuk. Ĉuo gaje nebrojeno puta kada bi ljudi osjetili da su in extremis*. Bilo je to kao da pokušavaju blokirati stvarnost s pomoću buke. „Moj je predak jednom davno obješen, izvađena mu je utroba i zatim je raščetvoren. Još u srednjem vijeku. Znaš li kako to izgleda, Gavrile?" Gavril je sada već vrištao. „Uključuje sljedeće. Najprije te postave na vješala i stave ti omču oko vrata. Zatim te podignu, ponekad i na petnaest metara visine, da bi te pokazali gomili. Začudo, to rijetko završava smrću." Gavril počne udarati glavom o zemlju. Konji se uznemire zbog neočekivane buke i jedan od njih čak napravi nekoliko koraka, pojačavajući napetost Gavrilova uţeta. „Zatim te spuste i otpuste omču. Osvijestiš se. Krvnik zatim uzima alat s kukicom - nešto poput vadičepa - i napravi rez na tvom trbuhu. Ovdje." Sagne se, djelomično okrene Gavrila i pikne ga prstom malo iznad slijepog crijeva. „Dotad si već napola zadavljen, no još si svjestan svega što se događa. Alat s kukicom zatim se stavlja u tvoj trbuh i crijeva ti budu izvučena poput niza vrućih kobasica. Ljudi okupljeni u gomili u tom trenu već kliču, bez sumnje zahvalni što nisu na tvome mjestu." Gavril utihne. Disao je isprekidano, kao da ima hripavac. „A zatim, prije no što umreš, priveţu te za četiri konja koji su raspoređeni na sve četiri strane trga, poput kazaljki kompasa. Sjever, jug, istok i zapad. To je simbolična kazna, siguran sam da si shvatio."

„Što ţeliš?" Gavrilov glas zazvuči neočekivano jasno, kao da je donio sluţbenu odluku i namjerava je provesti u djelo na najozbiljniji mogući način. „Odlično. Znao sam da ćeš se opametiti. Znaš što, ovako ćemo. Neću te objesiti. I neću ti izvaditi utrobu. Osobno, nemam ništa protiv tebe. Očito si imao teţak ţivot. Nemilosrdan. Ne ţelim ti smrt učiniti dodatno bolnom ili sporom. I neću te raščetvoriti. Nedostaju mi još dva konja za takve bedastoće." Bale potapša Gavrila po glavi. „Zato ću te raspoloviti. Naravno, osim ako ne progovoriš. Moram ti reći da su ovi konji umorni. Moţda će te malo teţe raspoloviti. Ali čudo jedno kako malo bičevanja moţe motivirati umornu ţivotinju." „0 čemu je riječ? Što ţeliš znati?" „Evo, reći ću ti. Ţelim znati gdje se Sabir i... Yola, je li? To je ime koje si spomenuo? Ţelim znati gdje se skrivaju." „Ali ne znam." „O, da, znaš. Trebali bi biti na mjestu koje Yola poznaje. To je mjesto na kojem su ona i njezina obitelj moţda već boravili, dok su bili u posjetu ovim krajevima. Mjesto je poznato vama Ciganima, ali osim vas nitko drugi za njega ne zna. Da bih potaknuo tvoju kreativnost, malo ću uznemiriti konje. Neka malo okuse bič." „Ne, nemoj! Znam za takvo mjesto." „Doista? Ovo je bilo brzo."

„Da, bilo je. Yolin otac dobio ga je na kartanju. Uvijek ondje borave. Ali smetnuo sam to s uma. Nisam imao potrebe o tome razmišljati. " „Gdje se to mjesto nalazi?"

' i 222

„Hoćeš li me pustiti ako ti kaţem?" Bale lagano udari svoga konja bičem. Konj se trţne prema naprijed, napevši uţe. Drugi konj umalo krene u istom smjeru, ali Bale ga primiri. „Ajaj! Prestani! Prestani!" „Gdje se to mjesto nalazi?" „Zove se Maset de la Marais." „Koji Marais?" „Marais de la Sigoulette." „Gdje je to?" „Molim te. Natjeraj ih da prestanu." Bale umiri konje. „Sto si ono govorio?" „Nakon izlaza s autoceste D85. One koja prolazi pokraj nacionalnog parka. Ne mogu se sjetiti kako se zove. Ali park je mali. Prije nego se dođe do solane." „Znaš li se snalaziti na karti?"

„Da, da." „Onda mi pokaţi gdje se to nalazi." Bale čučne pokraj Gavrila. Rastvori kartu. „Mjerilo je jedan centimetar za svakih 500 metara. To znači da bi kuća trebala biti označena na karti. U tvom je interesu da bude označena." „Moţeš li me odvezati?" „Ne." Gavril ponovno počne jecati.

„Samo tren. Razbudit ću konje." „Ne, molim te. Vidim kuću. Označena je. Ondje." Pokaţe laktom. „Ima li u blizini kakvih drugih kuća?" „Nikad nisam ondje bio. Samo znam da postoji. Svi znaju. Ljudi kaţu da je Yolin otac sigurno varao kad ju je uspio dobiti od Dadula Gavriloffa." Bale ustane. „Ne zanima me narodna predaja. Imaš li mi još nešto reći?"

Gavril okrene glavu natrag prema zemlji. Bale prošeće nekoliko metara, dok nije pronašao kamen od nekih deset kilograma. Stavi ga pod ruku i vrati se do Gavrila. „Ovako si umro. Pao si s konja, sa stopalom zaglavljenim u stremenu, i odalamio glavom o ovaj kamen." Gavril napola okrene glavu kako bi vidio što Bale radi. U tom ga trenu Bale udari kamenom u glavu. Na trenutak zastane, zapita se treba li ga još jednom udariti, no cerebrospinalna tekućina Gavrilu je već procurila kroz nos - ako i nije mrtav, sigurno umire. Nema smisla kvariti sliku. Paţljivo poloţi kamen pokraj staze. Odveţe laso i odvuče Gavrila za jednu nogu prema njegovu konju. Lijevu nogu zapetlja mu u stremen, tako da je Gavril sada visio napola se vukući po podu. Zatim ponovno zaveţe laso za sedlo. Sada je već konj ponovno počeo grickati travu, umiren metodičnim tempom kojim je Bale obavljao svoj posao. Bale ga pomazi po ušima. Zatim se popne na svog konja i odjaše.

' i 224

42 Calque preleti pogledom preko Place de l'Eglise. Provjeri kafiće, ulaze u trgovine i raštrkane klupe. „Znači, ovdje se to dogodilo?" „Da, gospodine." Prometni policajac upravo je saznao da mu ta pitanja postavljaju u sklopu istrage o ubojstvu. Njegovo lice odmah poprimi ozbiljniji izraz, kao da ga ispituju o mogućim nedostacima zdravstvenog osiguranja njegove obitelji. ,Vi ste prvi stigli na mjesto zločina?" „Da, gospodine. Moj kolega i ja." „I što ste vidjeli?" ,yrlo malo toga, gospodine. Cigani su nam namjerno zaklanjali pogled." „Tipično." Macron se ogleda po trgu. „Ĉudim se da ovdje uopće ima turista. Pogledajte koliko prljavštine." Caique pročisti grlo - bila je to navika kojoj je odnedavno pribjegavao svaki put kada bi Macron u javnosti izvalio neku od svojih uvredljivijih primjedbi. Naposljetku, nije mogao sve raditi umjesto njega, zar ne? Govoriti mu kako smije - i ne smije - razmišljati? „Što ste onda zaključili, policajče? Ako niste mogli vidjeti što se događa." „Da je počinitelj, La Roupie, bacio noţ na ţrtvu, imenom Angelo, i pogodio ga u oko." „Alexi Angelo?" „Ne, gospodine. Stefan Angelo. Nije bio upleten nijedan Alexi, koliko ja znam." „Hoće li Monsieur Angelo podnijeti tuţbu?"

„Ne, gospodine. Ti ljudi nikada ne podiţu tuţbe protiv pripadnika svoje zajednice. Sve svoje razmirice rješavaju privatno." „Pretpostavljam da Monsieur Angelo više nije imao svoj noţ kad ste mu priskočili u pomoć? Netko mu ga je uzeo? Jesam li u pravu?" „Ne mogu to sa sigurnošću tvrditi, gospodine. Ali da. Vrlo je vjerojatno da ga je predao nekome drugom u ruke." „Rekao sam vam." Macron podigne prst u zrak. „Rekao sam vam da nas ovo neće nikamo odvesti." Calque baci pogled na crkvu. „Je li se još nešto bitno dogodilo?" „Kako to mislite, gospodine?" „Imate li dojavu da se još nešto dogodilo u isto vrijeme? Krađe? Potjera? Još jedan napad? Drugim riječima, je li moguće da je ovo bila taktika za skretanje paţnje?" „Ne, gospodine. Nemam takvih informacija." „U redu. Moţete ići." Policajac mu odsalutira i vrati se do svog motocikla. „Hoćemo li otići ispitati Angela? Još je u bolnici." „Ne, nema potrebe." Macron napravi grimasu. „Kako ste došli do tog zaključka?" Ĉinilo se da je razočaran što ih je njegova inicijativa u vezi s La Roupiejem dovela u slijepu ulicu. No, Calqueove su misli bile negdje drugdje. „Što se zapravo ondje događa?" „Što ste rekli, gospodine?"

' i 226

„Zašto su svi ti Cigani ovdje? Baš sada? Sto se događa? Zašto su došli? Nije valjda u tijeku još jedno vjenčanje?" Macron začuđeno pogleda svog nadređenog. U redu. Ĉovjek je Pariţanin. Ali ipak. „Godišnja svetkovina svete Sare, gospodine. Počinje sutra. Cigani slijede kip svoje svetice zaštitnice do morske obale, gdje će biti uronjen u vodu. To rade već desetljećima." „Kip? Koji kip?" „Nalazi se u crkvi, gospodine. Kip je..." Macron stane oklijevati. „Je li crn, Macron? Je li kip crn?"

Macron duboko udahne kroz nos. Opet počinje, pomisli. Prekorit će me jer sam bio idiot. Zašto ne mogu razmišljati široko, poput njega? Zašto uvijek razmišljam linearno? „Htio sam to spomenuti, gospodine. Htio sam predloţiti da pogledamo kip. Da provjerimo je li na bilo koji način povezan s onime što Sabir traţi."

Calque je već koračao prema crkvi. »Dobro razmišljanje, Macron. Baš mi je drago da mogu računati na tebe. Dvije glave uvijek su pametnije od jedne; zar ne?" Kripta je bila prepuna vjernika. U zraku se osjetio zagušljivi miris zapaljenih svijeća i mirisnih štapića, a ljudi su neprekidno mrmljali moleći se. Calque brzo procijeni situaciju. „Ondje preko. Ono je zaštitar? Onaj u običnoj odjeći? Koji nosi pločicu s imenom?" „Mislim da jest, gospodine. Idem provjeriti."

Calque se pomakne uz zid kripte, dok se Macron probijao kroz gomilu. Pod prigušenim, treperavim svjetlom, sveta Sara izgledala je gotovo bezoblično ispod tolikih slojeva odjeće. Bilo je gotovo nemoguće da joj se netko pribliţi u tim uvjetima. Stotinu pari očiju u svakome je trenutku bilo upereno u nju. Zaštitar je bio potpuno nepotreban. Kad bi se netko usudio oskvrnuti je, gomila bi ga vjerojatno linčovala. Macron se vrati sa zaštitarom. Calque se predstavi, a zatim pokaţe čovjeku da krene stubama prema sredini crkve. „Ne smijem otići. Morat ćemo ostati ovdje." „Zar nikada ne napuštate mjesto?" „Ne za vrijeme svetkovine. Radimo u smjenama po četiri sata. Pari passu13." „Koliko vas ima zaštitara?" „Dvojica, gospodine. Jedan drugoga zamjenjujemo. Plus rezerva u slučaju bolesti." „Jeste li bili ovdje kad se dogodio okršaj noţevima?" „Da, gospodine." „Sto ste vidjeli?" „Nisam vidio baš ništa. Bio sam ovdje u kripti." „Sto? Zar baš ništa? Niste izašli na trg?" „Nije vrijedno gubitka posla. Ostao sam ovdje." „A vjernici? Jesu li svi ostali unutra?"

13 pari passu - jednakog ranga, s istim pravilima (nap, prev,)

' i 228

Zaštitar stane oklijevati. „Ne pokušavate mi valjda reći da su za vrijeme male pobune koja se odvijala vani na trgu svi vjernici jednostavno ostali u crkvi i nastavili moliti?" „Ne, gospodine. Većina ih je izašla." ,Većina?" „Zapravo, svi." „I vi ste pošli za njima, naravno?" Tišina. Caique uzdahne. „Ĉujte, Monsieur... „ „Alberti." „... Monsieur Alberti. Ne kritiziram vas. I nisam ovdje u sluţbi vaših nadređenih iz Gradskog vijeća. Ono što mi kaţete ostaje među nama." Alberti stane oklijevati. Zatim slegne ramenima. „U redu. Kad se kripta ispraznila, doista sam nakratko otišao vidjeti što se događa. No stajao sam točno ispred vrata crkve, da nitko ne bi mogao šmugnuti unutra. Smatrao sam da bi situacija mogla zahtijevati intervenciju Sluţbe sigurnosti. Smatrao sam da mi je duţnost provjeriti." „I bili ste u pravu. Mogla je biti potrebna intervencija Sluţbe sigurnosti. I ja bih postupio isto." Alberti nije u to baš bio uvjeren. „Kad ste se vratili, kripta je još bila prazna?" Alberti glasno uzdahne.

Caique prekopa po dţepovima i ponudi mu cigaretu. „Ne smijemo ovdje pušiti, gospodine. Ovo je crkva." Caique prezirno pogleda oblake dima koji su se sa zapaljenih svijeća dizali prema niskom stropu kripte. „Onda mi odgovorite na pitanje. Je li kripta bila prazna kad ste se vratili unutra?" „Gotovo prazna. Unutra je bio samo jedan čovjek. Leţao je ispred kipa. Molio se." „Jedan čovjek, kaţete? I sigurno ga niste vidjeli kad ste izlazili?" „Ne, gospodine. Promaknuo mi je." „U redu. Macron, ostani ovdje s čovjekom dok ja provjeravam kip." „Ali ne smijete, gospodine. Ovo je religijska svetkovina. Nitko ne smije dodirnuti kip do sutra." No, Calque je već koračao kroz okupljenu gomilu pokajnika, kao Smrt sa svojom kosom. 43 Caique je stajao ispred crkve, škiljeći zbog kasnopopodnevnog sunca. „Ţelim šest detektiva. Moţeš ih dovesti iz Marseillea." „Ali to će potrajati, gospodine," „Ne zanima me koliko će trajati. Niti koliko ćemo zbog toga ispasti nepopularni. Imaju zadatak posjetiti svakog chefa de famille14 među tim Ciganima. Svaku kamp-kućicu.

______________

14 chef de famille - glava obitelji (nap, prev,)

' i 230

Svaku šupu, svaki šator. I ţelim da postave ova pitanja...", na brzinu nešto naškraba na list papira i pruţi ga Macronu, „... točno ova pitanja." Macron promotri papir. „Što ste otkrili, gospodine?" „Pronašao sam rupu u podnoţju kipa. I svjeţe tragove strugotina razbacane po ukrasnim sitnicama koje ga okruţuju. I ovaj komad platna. Vidiš kako se zarola kada ga pustiš da slobodno visi? Nije ni čudno, zapravo, s obzirom na to da je posljednjih pet stotina godina bio u kipu i sluţio kao čep." Macron zazviţdi kroza zube. „Znači, Sabir je napokon pronašao ono što je traţio?" „Ono što i čudnooki traţi. Da, gotovo sam siguran." „Zar neće stupiti u kontakt s vama, gospodine?" Macron ne uspije suzbiti sarkazam u glasu. „Naravno da neće. Ĉovjek nije svjestan s kim zapravo ima posla." „A mi jesmo?" „Počinjemo biti svjesni, da." Macron krene natrag prema automobilu. „Macron." „Da, gospodine?" „Pitao si što to izvodim? Kad smo bili u Domaine de Seyčmeu? S groficom?" „Da, jesam." Macron je imao neugodan osjećaj da opet ne primjećuje nešto što bi trebao primijetiti. Nešto što je njegov šef uspio iščeprkati, a njemu je to u potpunosti promaknulo.

„Reci onim šupljoglavcima u Parizu da imam mali test za njih. Ako uspješno obave zadatak, priznat ću da su računala ipak korisna. Ĉak ću početi nositi mobilni telefon dok sam na duţnosti." Macronu se oči rašire. „A kakav bi to test trebao biti, gospodine?" „Ţelim da pronađu grofičina najstarijeg posvojenog sina, Balea. Ili de Balea. Kao prvo, preko časnih sestara u sirotištu - to bi trebalo biti jednostavno. Dječak je imao već dvanaest godina kada je posvojen. Kao drugo, ţelim da mi nabave potpuni prikaz njegove eventualne karijere u Legiji stranaca, uključujući potpun fizički opis, s posebnim naglaskom na njegove oči. Ako otkriju da je doista pripadao Legiji, ţelim da netko osobno ode razgovarati s njegovim zapovjednikom i da ga pita - ne, da mu kaţe - da ţelimo pristup njegovim vojnim podacima. Također, da ţelimo čuti zapovjednikovo osobno mišljenje." „Ali, gospodine..." „Ne smiju prihvatiti odbijanje. Ovo je istraga o ubojstvu. Ne ţelim od Legije čuti gluposti o sigurnosti i obećanjima koja su moţda dali svojim ljudima prilikom regrutacije." „Ovo će vas razveseliti, gospodine. Iz pouzdanih izvora znam da nikada nikome ne pokazuju svoje podatke. Ne zaboravite da dolazim iz Marseillea - odrastao sam na pričama o Legiji." „Nastavi."

' i 232

„Stoţer im se nalazi u Aubagneu, samo petnaest kilometara od mjesta gdje mi ţive roditelji. Moj je rođak čak postao legionar nakon što je izašao iz zatvora. Rekao mi je da ponekad zaobiđu pravila i dopuste Francuzima da se priključe pod laţnom nacionalnošću. Ĉak im promijene imena nakon što im se priključe. Od Legije dobiju novo ime i njime se koriste tijekom cijelog vojnog roka. A zatim, ako ne poginu i tako postanu Frangais par le sang verse - što znači Francuzi po prolivenoj krvi - ili ako ne iskoriste pravo da postanu francuski drţavljani nakon tri godine sluţbe, zauvijek gube imena. Nikada ga nećete pronaći. Moţda je već i drugi put postao Francuz, samo pod novim imenom." „Ne vjerujem, Macron. Njihova prava imena nisu zauvijek izgubljena. I sigurno nisu izbrisana iz dosjea. Ovo je Francuska. Legija je ista kao i svaka druga birokracija. Do grla ukopana u papirologiju." „Kako vi kaţete, gospodine." „Slušaj, Macron. Znam da ne odobravaš neke moje metode. Ni neke moje odluke. To je neizbjeţno. Tome sluţi hijerarhija. Ali ti si zamjenik, a ja sam kapetan. Zato uopće nije bitno slaţeš li se ti sa mnom ili ne. Moramo pronaći Sabira i ono dvoje Cigana. Ništa drugo nije bitno. Ako ih ne pronađemo, čudnooki će ih ubiti. Stvar je potpuno jednostavna."

44 Kontrolor karata zagleda se u Alexija kao da je ranjena divlja ţivotinja koju je slučajno pronašao tijekom popodnevne šetnje. Pridruţio mu se riječni pilot i putnici iz kombija i iz dva automobila. Druga dva automobila odvezla su se s trajekta, u ţelji da izbjegnu scenu. Riječni pilot uhvati se mobitela. Alexi se iskoprca iz koluta za spašavanje i baci ga na palubu. Nagne se naprijed savivši se u struku i rukama obgrli rebra. „Molim vas, nemojte zvati policiju." Pilot stane oklijevati, drţeći telefon na pola puta do uha. „Ne trebaš ti policiju, dječače. Treba ti hitna pomoć, bolnički krevet i malo morfija. I suha odjeća." „Nemojte ni njih zvati." „Objasni." „Moţete li me prevesti natrag?" „Prevesti natrag?" „Izgubio sam nešto." „Što? Misliš na svog konja?" Obojica se nasmiju. Alexi procijeni da bi se mogao izvući ako se bude drţao konkretnih činjenica i igrao na kartu neozbiljnosti - mogao bi postići da muškarci promijene svoju sliku nemilog događaja i pretvoriti ga u psinu koja se nije odigrala prema planu, umjesto u potencijalnu tragediju, što je očito bio slučaj. „Bez brige. Mogu srediti da netko odveze truplo konja. To je mnogo svjeţeg mesa. Znam ljude u Les Saintes-Mariesu koji će ga pokupiti."

' i 234

„A što je s našom brkljom?" „Dat ću vam sav novac koji dobijem za meso. U gotovini. Moţete reći nadređenima da se netko zaletio u brklju i zatim pobjegao." Pilot iskosa pogleda kontrolora karata. Tri automobila već su čekala ukrcaj na trajekt za povratak na drugu obalu. Obojica su znala da brklja bude udarena barem tri ili četiri puta godišnje - obično zbog pijanaca. Ili stranaca u unajmljenim automobilima. Majstor je bio stalno na raspolaganju. Vozač kombija i putnici iz dva dolazeća automobila primijete da se napetost smanjila i nastave svaki svojim putem. Ozlijeđeni muškarac ipak je samo glupi Ciganin. A Cigani su svi luđaci, zar ne? Ţive po drugačijim pravilima. „Ne trebaš nam davati novac. Prevest ćemo te natrag na drugu obalu. Ali riješi se onog mrtvog konja, je li to jasno? Ne ţelim da zasmrdi terminal na sljedeća dva tjedna." „Odmah ću nazvati. Smijem li posuditi vaš telefon?" „U redu. Samo nemoj zvati u inozemstvo. Jesi li me čuo?" Pilot doda Alexiju svoj mobitel. „Ipak mislim da bi trebao otići na pregled. Nakon onog pada sigurno imaš napuknuta rebra, a moţda i potres mozga." „Imamo mi svoje doktore. Ne volimo ići u bolnice." Pilot slegne ramenima. Kontrolor karata već je mahao svojim novim mušterijama pri ukrcaju. Alexi ukuca izmišljen broj i odglumi da sređuje odvoz konja. Alexi nikada prije nije osjetio takav bol kao sada. Napuknuta rebra? Potres mozga?

Osjećao se kao da su mu oba plućna krila probodena šiljkom, a zatim rastegnuta preko nakovnja i dodatno izlupana maljem. Svaki udah bio je agonija. Svaki korak osjećao je u desnom kuku i ramenu poput električnog šoka. Cučne na betonski navoz za brodove i počne traţiti bambusovu cijev. Ljudi su ga čudno pogledavali dok su prolazili pokraj njega u automobilima. Ako se čudnooki sada vrati, pomisli Alexi, jednostavno ću leći na pod i predati se. Neka radi sa mnom što god hoće. O Del, molim te, ukloni ovaj bol. Molim te, prestani. Bambusove cijevi nije bilo nigdje na vidiku. Alexi s mukom ustane. Trajekt je bio pun. Odlazio je na još jedno putovanje preko rijeke. Alexi odšepa s navoza za brodove i počne slijediti tok rijeke, očiju prikovanih za liniju vode najbliţe obali. Bambusova cijev moţda je otplutala nizvodno. Uz malo sreće, moţda se čak zaplela u vegetaciju na rubu toka. Moţda je i potonula. Ako je potonula, stihovi su upropašteni - Alexi je to dobro znao. Otvorit će cijev i unutra pronaći grumen vlaţna papira umrljana tintom. U tom se slučaju ne bi trebao bojati samo čudnookog - Sabir i Yola osobno bi ga zatukli. Alexi je već neko vrijeme osjećao određenu nelagodu u desnoj nozi, malo iznad gleţnja. Odlučio je to ignorirati, pretpostavivši da je to samo neizbjeţan dio većih ozljeda. Sada naglo stane i podigne nogavicu. Molim te, Boţe, da ništa nije slomljeno. Moţda gleţanj - ili cjevanica. Iz njegovih kaubojskih čizama virio je tvrdi predmet. Alexi ga napipa i izvuče bambusovu cijev.

' i 236

Zataknuo je cijev za pojas, snaga vode potisnula ju je u hlače, a otamo u čizme. Voštani čep koji je drţao obje polovice cijevi zajedno još je uvijek bio čitav, hvala Bogu. Pogleda u nebo i nasmije se. Zatim zajauče od bola jer mu je smijeh derao već oštećena rebra. Drţeći se za trbuh, Alexi polako krene u smjeru Maset de la Maraisa. 45 Nakon trideset minuta hoda ugleda osedlana konja. Stajao je pokraj jedne od gardien koliba i grickao travu. Alexi se zakloni iza obliţnjeg drveta. Znoj mu je kapao s čela i preko očiju. Uletio je ravno u stupicu. Nije mu nikada palo na pamet da bi ga čudnooki mogao čekati u zasjedi na ovom dijelu obale. Kolike su bile šanse da će se vratiti preko rijeke nakon što je pobjegao na drugu obalu? Jedan naprema milijun? Taj je čovjek lud. Alexi proviri iza drveta. Nešto je čudno u vezi s konjem. Nešto nije kako treba. Zaškilji u zalazeće sunce. Kakva je to tamna masa koja leţi pokraj konja? Je li to obris osobe? Je li čudnooki pao s konja i onesvijestio se? Ili je to stupica i čudnooki samo čeka da Alexi pogriješi i da ga dokrajči? Alexi stane oklijevati, razmatrajući mogućnosti. Zatim čučne i zakopa bambusovu cijev iza drveta. Napravi nekoliko koraka i okrene se da provjeri moţe li zapamtiti gdje se drvo nalazi. Nema problema. Ĉempres se vidi na kilometre. Nastavi hodati još nekoliko metara, a zatim zastane, kopajući po dţepovima kao da traţi slastice. Konj tiho zanjišti.

Osoba pokraj njegovih kopita nije se micala. Moţda je čudnooki slomio vrat? Moţda je O Del uslišio njegovu molitvu i dokrajčio gada jednom zauvijek? Alexi se pomakne još malo naprijed, tiho se obraćajući konju - smirujući ga. Primijeti da je čovjekova noga zaglavljena u stremenu. Ako konj krene prema njemu i odjednom osjeti teţinu tijela koje ga sputava, uspaničit će se. A Alexiju je taj konj potreban. Drugačije ne moţe stići do Maseta - to mu je postalo očito tijekom posljednjih dvadeset minuta. Svakim korakom postajao je sve slabiji i očajniji. Odjeća mu se osušila na tijelu i zalijepila za rane. Desno mu se rame ukočilo i više nije mogao podići ruku iznad pupka. U takvu stanju ne bi mogao prestići ni kornjaču. Alexi dođe do konja i dopusti mu da ga pomazi njuškom - bilo je očito da je uznemiren zbog tijela ispod svojih nogu, no grickanje trave i Alexijevo zviţdanje privremeno ga je umirilo. Alexi uzme uzde i klekne pokraj konja. Prema odjeći već je znao o kome je riječ. Nitko drugi nije nosio tako velike remene i tako kičaste kopče. Gavril. Isuse. Sigurno ih je pokušao slijediti i onda nekako pao s konja i udario glavom. Ili je naletio na čudnookog koji se vraćao s trajekta i čudnooki je pretpostavio da Gavril zna više no što ţeli reći. Alexi pročisti grlo i ispljune suvišnu slinu. Muhe su se već počele skupljati oko Gavrilovih nosnica. Eto što znači biti na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

' i 238

Alexi oslobodi Gavrilovo stopalo iz stremena. Konja priveţe za stup i pogleda uokolo, traţeći predmet koji je u stanju prouzročiti takvu ozljedu. Konj nije mogao daleko odlutati, s obzirom na teret Gavrilova tijela. Odšepa do kamena. Da, prekriven je krvlju. Podigne ga rukama, koristeći se samo rukavima - bio je dovoljno upućen da ne ostavi otiske prstiju. Vrati se i poloţi kamen pokraj Gavrilove glave. Nakratko padne u napast da prekopa Gavrilove dţepove ne bi li pronašao nešto novca, ali se predomisli. Nije htio policiji dati mogući laţni motiv. Kad je bio zadovoljan izgledom mjesta zločina, Alexi se s mukom popne na konja. Njihao se u sedlu, dok mu je krv pulsirala u glavi kao kuglica u fliperu. Mogao se okladiti da je čudnooki odgovoran za ubojstvo - u suprotnom bi to bila prevelika slučajnost. Očito je na povratku naletio na Gavrila. Ispitao ga i ubio. Što znači da postoji mala mogućnost da sada zna za Maset jer je Gavril, kao i svaki Ciganin njegovih godina koji je redovito posjećivao Camargue, znao za slavnu partiju karata između Dadula Gavriloffa i Aristea Samane, Yolina oca. Moţda nije znao točno gdje se kuća nalazi, no vraški je sigurno da je znao da postoji. U jednom kratkom trenutku nesigurnosti Alexi padne u napast da se vrati do drveta i iskopa bambusovu cijev, ali oprez ipak prevlada hvalisanje. Namjesti uzde konju i dopusti mu da ga sam odvede prema kući.

46 Yola je razvila sasvim novi oblik stopiranja. Pričekala bi da naiđe vozilo koje izgleda kao da ga vozi Ciganin, zatim bi lijevom rukom napravila znak u obliku zmije - odmah popraćen znakom kriţa - i stala nasred ceste ondje gdje bi trebao biti prozor vozača. Vozila su se gotovo uvijek zaustavljala. Yola bi se zatim nagnula kroz prozor i objasnila kamo ţeli ići. Ako je vozač putovao u drugom smjeru - ili nedovoljno daleko - nestrpljivo bi mu odmahnula da produţi dalje. Ĉetvrto vozilo koje je zaustavila savršeno je odgovaralo njezinim parametrima. Osjećajući se kao Clark Gable uz Yolu u ulozi Claudette Colbert, Sabir krene za njom u slamom prekriveni straţnji dio betaillčrea15. Morao je priznati da je čak i smrdljivi Citroen H kombi bio nešto bolji od pješačenja. U početku je pokušao uvjeriti Yolu da bi trebali uštedjeti na vremenu i uzeti taksi do Maseta, no ona je inzistirala da ovako nitko neće znati kamo su otišli. Kao i obično, opet ga je preduhitrila. Sabir se nasloni na letvicama obloţenu unutrašnjost kombija i počne po rukama premetati Aitorov noţ skakavac španjolske izrade, koji je skrivao u dţepu. Noţ je kupio od Bouboula, prije dvadeset minuta, za pedeset eura. Imao je svjeţe nabrušenu oštricu od jedanaest centimetara koja bi sjela na mjesto uz umirujući škljocaj svaki put kad bi rastvorio noţ. Bilo je očito da je riječ o noţu za okršaje jer je imao udubinu za palac

15 betaillčrea- kamion za prijevoz, stoke (nap. prev.)

______________

15 Izrodi ljudske ludosti u vidu suđenja i spaljivanja vještica. Povijesne konzole praznovjerja, povijest praznovjerja do današnjih dana (nap. prev.)

' i 240

otprilike centimetar iza oštrice - što je po Sabirovu mišljenju omogućavalo da čovjek zabije noţ u neprijatelja bez straha da pritom odreţe vlastiti prst. Bouboul nije bio oduševljen idejom da se odvoji od noţa, no pohlepa - vjerojatno ga je prije trideset godina kupio za nekih pet eura - i Yolina jezikova juha natjerali su ga da popusti. Rekla mu je da ga smatra odgovornim za gubitak konja - a osim toga, što se nje tiče, pre- star je da sa sobom nosi noţ. Zar ţeli završiti kao Stefan, s iskopanim okom? Najbolje da se riješi tog noţa. Bilo je kasno poslijepodne kad su Yola i Sabir stigli natrag u Maset. Kao što su i pretpostavljali, kuća je bila prazna. „Što ćemo sad, Damo?" „Ĉekat ćemo." „Ali kako ćemo znati je li čudnooki uhvatio Alexija? Jednom kad pronađe proročanstva, otići će. Nikad nećemo saznati što se dogodilo." „Što očekuješ da napravim, Yola? Da lutam po Maraisu i izvikujem Alexijevo ime? Izgubio bih se dok kaţeš keks. Iza one granice drveća nalazi se tristo četvornih metara apsolutno ničega." „Moţeš ukrasti još jednog konja. To bi Alexi napravio." Sabir osjeti kako mu se lice crveni. Ĉinilo se da Yoh nekako bolje od njega zna kako bi se muškarci trebali ponašati, in extremis**. „Bi li me pričekala ovdje? Bi li to mogla učiniti? Ne bi odbauljala nekamo tako da moram traţiti dvoje ljudi? "

„Ne. Ostala bih ovdje. Alexi bi se mogao vratiti. Mogao bi me zatrebati. Skuhat ću juhu." „Juhu?" Yola se zagleda u njega s nevjericom. „Muškarci uvijek zaboravljaju da ljudi moraju jesti. Alexi je od jutros u bijegu. Ako se uspije vratiti ţiv, bit će gladan. Moramo mu osigurati nešto za jelo." Sabir poţuri do šupe u potrazi za još jednim sedlom, uţetom i još nekoliko kopči. Kad je Yola bila u ovakvu raspoloţenju, bilo mu je savršeno jasno zašto se Alexi toliko grozi braka. Nakon petnaest minuta bezuspješna hvatanja konja Sabir shvati da neće ništa uspjeti napraviti na brzinu. Nije imao iskustva u korištenju lasa, poput Alexija, a konji su postajali sve nemirniji kako se pribliţavao sumrak. Svaki put kad bi jednog izdvojio, konj bi ga promatrao s povjerenjem sve dok mu se ne bi pribliţio na neka tri metra, a zatim bi se okrenuo na straţnjim nogama i nestao u ţbunju, prdeći i ritajući se. Sabir odbaci sedlo i oglavinu i s gađenjem se vrati istim putem. Kada je stigao do raskršća koje je vodilo prema kući, počne oklijevati i zatim skrene nalijevo niz stazu kojom su svi troje tog jutra krenuli, da bi došli u Les Saintes-Maries. Bio je izrazito zabrinut za Alexija. No, bilo je u tom čovjeku nečega što je izazivalo povjerenje, posebno kada je u pitanju bilo snalaţenje u divljini. Istina - prema Bouboulovoj verziji priče čudnooki je bio moţda minutu jahanja udaljen od Alexija kad su napustili grad pri punom galopu. No, minuta je bila mnogo vremena kad je jahanje bilo u pitanju, a Sabir je tog jutra vidio kako se Alexi snalazi s poniji- ma. Sto se tiče

' i 242

njegova jahanja... moglo bi se reći da je rođen u sedlu. Osim toga, poznavao je močvare kao vlastiti dţep. Ako je konj imao dovoljno snage, Sabir bi se mogao okladiti da je Alexi uspio zbrisati čudnookom. Sto se Sabira tiče, bilo je samo pitanje vremena kada će Alexi dojahati niza stazu, s proročanstvima u trijumfalno podignutoj ruci. Sabir će se tada povući na neko mirno mjesto - po mogućnosti blizu nekog dobrog restorana - kako bi ih preveo, dok policija radi ono za što su plaćeni i obračunava se s čudnookim. Nakon toga će kontaktirati s izdavačima koji će proročanstva staviti na draţbu. Novac će se slijevati u potocima, a on će ga podijeliti s Yolom i Alexijem. I tada će, napokon, noćna mora biti završena. 47 Achor Bale odluči da će se pribliţiti kući s Istočne strane, preko starog kanalizaeijskog jarka koji se prostirao duţ neobrađena polja. S obzirom na to da je Alexi odsutan, Sabir i djevojka bit će na oprezu. Moţda se u kući nalazi i sačmarica? Ili stara puška? Ne treba nepotrebno riskirati. Na trenutak padne u napast da se vrati po konja kojeg je ostavio zavezanog kod skupine stabala stotinjak metara iza imanja. Konj bi ga savršeno lako slijedio duţ jarka, a zvuk njegovih kopita mogao bi čak maskirati njegov dolazak. Moţda njih dvoje izađu iz kuće misleći da se to Alexi vraća? Ali ne. Zašto nepotrebno komplicirati? Jer Alexi će se vratiti. Bale je u to bio siguran.

Vidio je kako Ciganin riskira ţivot zbog djevojke u Espalionu, kada se srušila na cesti. Ako se nalazi u Masetu, Ciganin će joj se vratiti kao pčela na med. Treba samo ubiti Sabira, djevojku postaviti kao mamac i smisliti neki kreativan način da mu prođe vrijeme. Skrene prema jednom od glavnih prozora. Spuštao se sumrak. Netko je upalio uljanu lampu i nekoliko svijeća. Tanki tragovi svjetla nazirali su se kroz zatvorene prozorske kapke. Bale se nasmiješi. Zahvaljujući slabom svjetlu lampe, nije bilo nikakve šanse da ga netko primijeti iz kuće. Ĉak i na udaljenosti od dva metra od prozora, sve i da su im oči zalijepljene za proreze na prozorskim kapcima, bio bi gotovo nevidljiv. Bale pokuša razabrati glasove, no vladala je potpuna tišina. Pomakne se do kuhinjskog prozora. I taj je bio zaklonjen prozorskim kapcima. Znači, Gavril je bio u pravu. Da je ova kuća i inače nastanjena, nema šanse da bi prozorski kapci bili zatvoreni tako rano uvečer. Ĉovjek se samo trebao osvrnuti po dvorištu kako bi se uvjerio da je kuća godinama napuštena. Nije ni čudo da je Cigani cijene. Sluţi im kao besplatan hotel. Na trenutak gotovo padne u napast da uđe na glavna vrata. Ako se Sabir i djevojka ponašaju u skladu s njegovim očekivanjima, sigurno nisu zaključana. Ponekad bi Bale bio gotovo iziritiran neprofesionaliz- mom svojih suparnika. Uzmimo za primjer slučaj Remingtona. Zašto je Sabir pristao vratiti mu ga? To je bilo čisto ludilo. Zar je doista vjerovao da će Bale zapucati na njega svojim Redhawkom na periferiji grada koji ima samo dva glavna i još dva relativno mala izlaza? I to prije no što provjeri Crnu Djevicu? Ta jedna jedina Sabirova odluka ostavila je njih troje bez oruţja i bez ijednog traga s

' i 244

pomoću kojeg bi mogli otkriti Baleov pravi identitet, zahvaljujući njegovoj neoprostivoj - ali ipak ispravljenoj - pogrešci u vezi sa serijskim brojem. Bilo je nemarno od Sabira što je previdio kamo bi ih serijski broj moţda mogao odvesti. Monsieur, njegov otac, imao bi što reći na tu temu. Jer Monsieur je uvijek prezirao nemarno razmišljanje. Oni koji su bili nemarni obično bi dobili štapom. Bilo je dana kada bi istukao svo trinaestero djece, jedno za drugim, počevši od najvećeg. Kad bi došao do najmanjeg - uzevši u obzir njegovu poodmaklu dob i zdravstveno stanje - već bi se umorio i udarci ne bi bili ni pribliţno toliko bolni. E, to se zove briţnost. Madame, njegova majka, nije bila toliko obzirna. Kod nje je kaţnjavanje poprimalo oblik jedan na jedan. Zato je Bale nakon smrti Monsieura, svog oca, pobjegao i priključio se Legiji. S vremenom se taj potez pokazao neočekivano korisnim i ona mu je oprostila. Ali dvije godine njih dvoje nisu razgovarali i bio je prisiljen izvršavati duţnosti Corpusa Maleficusa u izolaciji - bez vodstva ili regulacije. Tijekom tog anarhičnog razdoblja razvio je afinitete za koje je Madame, njegova majka, poslije tvrdila da nisu u skladu s ciljevima pokreta. Zato je još uvijek od nje skrivao neke stvari. Nesretne detalje. Smrti koje se nisu mogle izbjeći. Takve stvari. Ali Bale nije uţivao nanoseći bol. Ne, nije bila stvar u tome. Kao i u slučaju konja na trajektu, nije mogao gledati ţivotinje kako pate. Ţivotinje se ne mogu same zaštititi. Ne mogu razmišljati. Ljudi mogu. Kad je Bale ljudima postavljao pitanja, očekivao je odgovore. Moţda nije imao pravo na svoj poloţaj po pitanju podrijetla, ali je zasigurno

imao pravo na njega po pitanju karaktera. Oduvijek je bio ponosan na drevnu plemićku titulu koju mu je prenio Monsieur, njegov otac. Ponosan na sve što je njegova obitelj činila kako bi predvidjela - i time spriječila - provođenje Đavoljeg djela. Jer Corpus Maleficus imao je dugu i plemenitu povijest. Pripadnici njegovih redova bili su papinski inkvizitori Conrad od Marburga i Hugo de Beniols; princ Vlad Dracula III; Markiz de Sade; princ Carlo Gesualdo; car Ivan Grozni; Niccolo Machiavelli; Roderigo, Lucrezia i Cesare Borgia; grof Alessandro di Cagliostro; Grigori Rasputin; maršal Gilles de Rais; Giacomo Casanova; i kontesa Erzsebet Bäthory. Sve su njih naveliko i konstantno pogrešno predstavljale nadolazeće generacije nemarnih povjesničara. Prema Baleovu viđenju - koje su Monsieur i Madame, njegovi roditelji, od najranijeg djetinjstva formirali bezbrojnim povijesnim lekcijama - Marburg i de Beniols pogrešno su obiljeţeni kao sadisti i hvalisavi progonitelji nevinih, a samo su izvršavali zapovijedi Majke Crkve. Vlad „Nabijač" netočno je optuţen da je mučenje pretvorio u umjetnost, a zapravo je branio - na način koji je u to vrijeme bio najučinkovitiji - svoju voljenu Vlašku protiv uţasa osmanske ekspanzije. Markiza de Sadea nepravedno su optuţili njegovi klevetnici za liberti- nizam i poticanje seksualne anarhije, dok je zapravo, po viđenju Cor- pusa, jednostavno promicao naprednu filozofiju ekstremne slobode i tolerancije koja će osloboditi svijet od tiranije morala. Kompozitora princa Carla Gesualda nepravedno su kaznili oni koji su ga optuţili na temelju svojih predrasuda, kao ubojicu ţene i djeteta, a zapravo je samo branio svetost svog doma od neţeljena uplitanja; povijest je ocrnila cara Ivana Groznog kao „filicidalnog tiranina", dok je prema viđenju

' i 246

mnogih svojih sunarodnjaka, kao i prema viđenju Corpusa, bio spasitelj slavenske Rusije; Niccola Machiavellija kritičari su opisali kao teleološkog apsolutista i prevoditelja politike straha, a ti su nazivi smišljeni da bi prikrili činjenicu da je bio i izvanredan diplomat, pjesnik, dramski pisac i nadahnjujući politički filozof. Ĉlanovi obitelji Borgia proglašeni su kriminalcima i psihopatima, dok su prema viđenju Corpusa ti ljudi (ako zanemarimo nekoliko sitnih nezgoda) bili prosvijetljeni pape, moćni zakonodavci i nadahnuti ljubitelji umjetnosti, duboko posvećeni promicanju postignuća talijanske visoke renesanse izvan granica drţave. Grof Alessandro di Cagliostro bio je nazivan šarlatanom i vrhunskim krivotvoriteljem - zapravo je bio al-kemičar i kabalist najvišeg reda, koji je očajnički pokušavao rasvijetliti još neotkrivene dubine okultnog. Naturopata, iscjelitelja, vizionara i mistika Grigorija Rasputina kritičari su opisali kao lascivnog i prepotentnog „ludog redovnika" koji je osobno odgovoran za propast ustaljene i umiruće ruske monarhije - no prema Baleovu mišljenju, tko ga moţe kriviti? Tko bi se, gledano unatrag, usudio baciti prvi kamen? Maršal Gilles de Rais nazivan je pedofilom, kanibalom i mučiteljem djece, no bio je i rani zagovaratelj Ivane Orleanske, izvanredan vojnik i prosvijetljeni ljubitelj kazališta kojeg su hobiji, u određenim nevaţnim sferama, povremeno malo previše obuzeli - no zar to diskreditira njegova velika djela? Ne, naravno da ne - a ne bi ni trebalo. Giacoma Casanovu budući su naraštaji doţivjeli kao nekoga tko je duhovno i etički propao, a zapravo je bio napredni liberalni mislilac, nadahnuti povjesničar i genijalni pisac dnevnika. Grofica Erzsebet Bäthory, koju su njezini suvremenici proglasili krvoţednim

masovnim ubojicom, zapravo je bila obrazovana ţena koja je govorila nekoliko jezika i ne samo da je hranila muţev dvorac tijekom Dugog rata, koji je trajao od 1593. do 1606. g., nego je često Intervenirala u korist bespomoćnih ţena koje su zarobili i silovali Ilirci - činjenicu da je poslije iscijedila krv iz nekih od jače traumatiziranih štićenica Corpus je (iako poprilično neozbiljno) ocijenio empirijski nuţnom za unapređivanje i širenje danas sveprisutne znanosti kozmetičkih intervencija. Sve su to bili „pripadnici intelektualne elite" koje su njihovi roditelji, djedovi i bake, učitelji ili savjetnici uputili u tajne hermetičke intrige Corpusa - intrige smišljene da bi zaštitile čovječanstvo od njegovih vlastitih pogrešnih instinkta. Kao što je Monsieur, njegov otac, rekao: „U svijetu koji je crno-bijel, Đavao vlada. Obojimo li svijet u sivo - zamaglimo li granice općeprihvaćena morala - Đavao gubi svoje uporište." Poslije su se pojavili oni koje grof naziva „prirodnim" stručnjacima - oni s urođenim genom destruktivnosti, ali koji nisu nuţno prepoznali da je to što rade na neki način dio veće i značajnije cjeline. Muškarci i ţene poput Katarine Medici, Olivera Cromwella, Napo- leona Bonapartea, kraljice Ranavalone, cara Wilhelma II., Vladimira Lenjina, Adolfa Hitlera, Jozefa Staljina, Benita Mussolinija, Mao Zedonga, Idija Amina Dade i Pola Pota. Svaki je od njih na svoj način umanjivao status quo. Dovodio u pitanje moralna pravila. Tresao drvo civilizacije. Svi su oni bili prirodni stručnjaci Corpusa i postizali njegove ciljeve zbog - ili čak unatoč - vlastitih planova.

' i 248

Takvi tirani privlačili su sljedbenike kao što lampa privlači kukce. Oko sebe su okupljali one slabe, manjkave i moralno neuračunljive - upravo onu kategoriju ljudi koja je Corpusu bila potrebna da ostvari ciljeve. A najveći i najuspješniji od njih - barem do sada - bila su prva dvojica Antikrista koje je predvidjela Knjiga Otkrivenja: Napoleon Bonaparte i Adolf Hitler. Za razliku od njihovih prethodnika, obojica su djelovala globalno, a ne samo na razini jedne nacije. Funkcionirali su kao katalizatori većeg zla - onog koje je zamišljeno da umiri Đavla i spriječi ga da trajno okupira zemlju svojim demonima. Bale je instinktivno znao da će Treći Antikrist koji se spominje u Knjizi Otkrivenja - „Onaj koji tek dolazi" - s lakoćom nadmašiti obojicu prethodnika veličinom svojih postignuća. Jer upravo je kaos, po mišljenju Corpusa, u svačijem interesu - zato što tjera ljude da se udruţe protiv njega. Da djeluju zajednički, s dinamičkom kreativnošću. Svi najveći izumi - sva najveća postignuća civilizacije - pojavila su se tijekom razdoblja kaosa. Zemlji je potrebno dionizijsko i mora okrenuti leđa apolonskome. Drugačiji put vodi ravno u prokletstvo - vodi okretanju od Boga. Što je ono Ivan Evanđelist zapisao u svojoj apokaliptičnoj Knjizi Otkrivenja, nakon što ga je car Neron prognao na otok Patmos? I vidjeh anđela gdje silazi s neba, imao je ključ od bezdana i lance velike u ruci svojoj. 1 uhvati zmaja, staru zmiju, koja je Đavao i Sotona, i sveza ga na tisuću godina. I u bezdan

baci ga, i zatvori, i zapečati ga nad njim, da više ne zavodi naroda, dok se ne navrši tisuća godina; i potom valja da bude nakratko odvezan... I kad se svrši tisuća godina, odvezat će se Sotona iz tamnice svoje; i izaći će da zavodi narode na sva četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, da ih skupi u boj. Bit će ih kao pijeska morskoga. I POTOM VALJA DA BUDE NAKRATKO ODVEZAN... Šteta što numerološka suma imena Achora Balea odgovara kabalističkom broju 2. On mu daje određenu postojanost, ali također garantira da će uvijek ostati podređen i pretjerano osjetljiv - vječni pristaša, nikada vođa. Neke budale taj broj čak nazivaju negativnim i zlim, te tvrde da potpada pod negativni ţenski spektar, zbog čega su osobe koje on karakterizira podloţne sumnjama, neodlučnosti i nedostatku usredotočenosti. Osim ako, naravno, njihov karakter nije od malih nogu ojačan snaţnim vodstvom i pravim uvjerenjima. Bale je bio uvjeren da taj otkupljujući, pozitivni aspekt svog karaktera duguje utjecaju Monsieura, svog oca. Ako već ne moţe biti predvodnik, onda će biti sljedbenik. Odani sljedbenik. Ključni zupčanik u nadigravanju paklenog stroja. S obzirom na to da je od one budale Gavrila uspio izvući ime djevojke, Baleu padne na pamet da bi bilo zabavno na njoj napraviti kabalistički test - također i na Ciganinu,

' i 250

Alexiju Dufontaineu. Tako će se lakše s njima obračunati. Dobit će uvid u njihov karakter, što inače ne bi mogao. Brzinski napravi računicu u glavi. Oboje ispadnu osmice. Uglavnom sretan broj, na neki način povezan s njegovim. Ali kad osobe koje karakterizira taj broj uporno nešto rade iz čiste tvrdoglavosti, broj postaje negativan i svog nositelja osuđuje na propast. To mora daje slučaj s Ciganima, zaključi Bale. Koji je Sabirov broj? Ovo bi moglo biti zanimljivo. Bale promisli. A.D.A.M.S.A.B.I.R. Kako to tumači kabalistička numerologija? 1,4, 1, 4, 3, 1, 2, 1, 2. Sveukupno 19. 1 i 9 su 10. To je 14-0. Što znači daje Sa- bio broj jedan. Moćan. Ambiciozan. Dominantan, Osoba koja lako stječe prijatelje i snaţno utječe na druge, Osobnost „pravednika". Drugim riječima, netko tko nikada neće priznati da je u krivu. Alfa-muţjak. Bale se nasmiješi. S uţitkom će mučiti i ubiti Sabira. Ĉovjek neće ni znati što ga je snašlo. Jer Sabir je ispucao svoju sreću i došlo je vrijeme da ga se dokrajči. 48 Kad je Sabir začuo da se pribliţava Alexijev konj, najprije nije htio vjerovati ušima. Bio je to lutalica sa susjednog posjeda. Ili odbjegli bik iz Camarguea, u potrazi za druţicom. Skloni se iza drveća akacije, pouzdajući se u to da će grane i sumrak zakloniti njegovu siluetu. Paţljivo izvadi noţ iz dţepa i produţi oštricu. Unatoč paţljivom rukovanju, noţ jasno škljocne.

„Tko je ondje?" Sabir nije ni primijetio da zadrţava dah. Ispusti jedan zahvalan, razdragan uzdah. „Alexi? Ja sam, Damo. Hvala Bogu da si dobro." Alexi se zaljulja u sedlu. „Mislio sam da si čudnooki. Kad sam začuo onaj škljocaj, pomislio sam da sam gotov. Mislio sam da ćeš me upucati." Sabir se popne po rubu rijeke. Osloni se na Alexijev stremen. „Onda, imaš li ih? Imaš li proročanstva?" „Mislim da imam. Da." „Misliš da imaš?" „Zakopao sam ih. Ĉudnooki..." Alexi se nagne naprijed i počne kliziti s konja. Sabir je bio toliko uzbuđen zbog proročanstava da mu nije palo na pamet provjeriti Alexijevo fizičko stanje. Uhvati Alexija ispod obje ruke i pomogne mu da siđe s konja. „Sto je bilo? Jesi li ozlijeđen?" Alexi se na podu sklupča u loptu. „Pao sam. Gadno. Na brklju. Zatim i na beton. Dok sam bjeţao od čudnookog. Stanje mi se pogoršalo u zadnjih pola sata. Mislim da neću izdrţati do kuće." „Gdje je on? Gdje je čudnooki?" „Ne znam. Izgubio sam ga. Ali ubio je Gavrila. Razbio mu je glavu kamenom i namjestio da izgleda kao nesretan slučaj. Vratio sam sve natrag na mjesto, da se ne bi izvukao nekaţnjen. Uzeo sam Gavrilova konja. Moj je konj nastradao. Sada se moraš vratiti u kuću. Ĉudnooki moţda zna za Maset."

' i 252

„Kako moţe znati za Maset? To je nemoguće." „Ne, nije nemoguće. Moţda mu je Gavril rekao. Budala nas je slijedila. Ĉudnooki ga je sustigao. Ali to sam ti već Ispričao, Preumoran sam da se ponavljam. Slušaj me, Damo. Ostavi me ovdje. Uzmi konja. Vrati se u Maset. Nađi Yolu. Tek se tada vrati. Sutra, kada mi bude bolje, pokazat ću ti gdje su proročanstva." „Proročanstva. Jesi li ih vidio?" „Idi, Damo. Uzmi konja. Dovedi Yolu. Proročanstva više nisu vaţna. Je li ti jasno? To je samo zapis. Nije vrijedan nijednog ţivota." 49 Bale pronađe potrgani prozorski kapak - onakav kakav se uvijek moţe naći na starim kućama, ako imate strpljenja traţiti. Paţljivo ga otvori. Zatim umetne noţ u nakrivljeni prozorski okvir i zaljulja ga lijevo-desno. Prozor se otvori uz zvuk kakav proizvodi prebacivanje karata iz špila u špil. Bale zastane, osluškujući. U kući je bilo tiho kao u grobu. Bale pričeka da mu se oči priviknu na tamu. Kad mu se vratio vid, provjeri prostoriju. Mjesto je smrdjelo na osušena trupla glodavaca i na prašinu koja se godinama nakupljala zbog neodrţavanja. Preseli se u hodnik i zatim krene prema kuhinji. Ondje je vidio one zapaljene svijeće i uljane lampe. Ĉudno da nema nikakvih glasova. Prema Baleovu iskustvu, ljudi su gotovo uvijek razgovarali u napuštenim kućama - bio je to način da se otjeraju zli duhovi. Da se ubije tišina.

Dođe do kuhinjskih vrata i pogleda unutra. Trţne jednom nosnicom. Juha. Njuši juhu. Ako ništa drugo, zna da je djevojka ovdje negdje. Moţda je vani, koristi se prirodnim WC-om? U tom je slučaju doista imao sreće što nije naletio na nju i tako riskirao da mu pobjegne u mraku. A moţda ga je i čula? Upozorila Sabira? I sada ga čekaju u zasjedi negdje u kući. Bale se nasmiješi. To će učiniti situaciju malo zabavnijom. Dodati malo napetosti." „Juha ti kipi." Glas mu odjekne kućom kao kroz katedralu. Je li upravo začuo šuškanje u udaljenu kutu predsoblja? Iza kauča? Gdje vise umorne stare zavjese? Bale podigne brončanu figuricu i baci je prema ulaznim vratima. Buka koju je proizvela zazvuči jezivo glasno U polupraznoj prostoriji. Silueta jurne od kauča i počne divlje otvarati prozorske kapke. Bale podigne i drugu ukrasnu figuricu i baci je u siluetu. Začuje se jauk i silueta padne. Bale ostane na svome mjestu - osluškujući - dišući samo kroz usta. Ĉuje li još nekoga? Ili se samo ta jedna osoba nalazi u kući? Djevojka - sada je osjećao da je to djevojka. Vrati se u kuhinju i uzme uljanu lampu. Drţeći je ispred sebe, pribliţi se glavnom zamračenom prozoru. Djevojka je bila sklupčana na podu. Zar ju je ubio? To bi bilo nezgodno. Istina da je bacio brončanu figuricu najjače što je mogao. No, mogao je to biti Sabir. Nije si mogao dopustiti da riskira u ovoj poodmakloj fazi igre. Kad je posegnuo prema njoj, djevojka mu izmigolji iz ruku i divlje potrči niz hodnik. Je li ga čula dok je provaljivao? Moţda je krenula prema straţnjem prozoru?

' i 254

Bale potrči u smjeru suprotnom od onog kamo je ona krenula. Baci se kroz ulazna vrata, a zatim skrene lijevo i krene oko kuće. Uspori kako se pribliţavao prozoru. Da, eno joj noge. Upravo se provlači van. Bale je povuče preko prozorskog okvira i baci je na zemlju. Jednom je udari po glavi i ona se umiri. Bale se uspravi i osluhne. Ništa. Nikakvih drugih zvukova. Samo se ona nalazila u kući. Posegne rukom i prepipa joj odjeću i međunoţje ne bi li pronašao noţ ili neko drugo skriveno oruţje. Kad se uvjerio da nije naoruţana, podigne je kao vreću ţita, prebaci je preko oba ramena i krene natrag prema predsoblju. 50 Bale se posluţi juhom. Jesemu miša, ovo je ukusno! Nije ništa jeo u proteklih dvanaest sati. Osjeti da mu bogatstvo okusa goveđe juhe obnavlja snagu - vraća mu izgubljenu energiju. Popije i malo vina te pojede malo kruha. No kruh je bio ustajao i morao ga je umočiti u juhu da bude jestiv. No dobro. Ne moţeš imati sve. „Jesi li se počela umarati, draga?" Baci pogled na djevojku. Stajala je na tronošcu u sredini prostorije, s platnenom vrećom preko glave, a oko vrata joj je bila omča koju je Bale izradio s pomoću lasa. Stolčić je bio taman toliko širok da joj osigura stabilno mjesto za

stajanje, no udarac u glavu očito ju je oslabio i s vremena na vrijeme nespretno bi se zaljuljala prema uţetu koje je, u nekim razumnim granicama, sluţilo kao potpora njezinu vratu. „Zašto to radiš? Nemam ništa što ţeliš. Ne znam ništa što ţeliš znati." Nešto prije Bale je širom otvorio prozorske kapke u predsoblju i ulazna vrata Maseta. Također je stolčić okruţio svijećama i uljanim lampama, da djevojka bude dobro osvijetljena - vidljiva na pedeset metara u svakom smjeru osim prema sjeveru. Sada je počivao na kauču, sa zdjelom juhe u krilu, obrisa sakrivenih u mraku izvan domašaja svjetla svijeća i daleko od pogleda koji se pruţao kroz otvorene prozore i ulazna vrata. S desne stane nalazio mu se Redhawk, drškom prigodno okrenut prema njegovoj ruci. Odlučio se za tronogi stolčić, jer je jedan pucanj iz Redhawka bio dovoljan da djevojka ostane visjeti u zraku. Trebao je samo odvaliti jednu nogu tronošca. Istina, djevojka bi se ritala i trzala minutu ili dvije, s obzirom na to da ne bi pala s visine dovoljne da joj slomi vrat - ali s vremenom bi se počela gušiti, što bi Baleu ostavilo dovoljno vremena da pobjegne kroz straţnji prozor dok joj Sabir i Ciganin pokušavaju spasiti ţivot. Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo nuţno kada bi Sabir jednostavno pristao na njegove uvjete. A Bale se nadao da će ga pogled na djevojku natjerati da shvati da upravo to mora napraviti. Jednostavna primopredaja proročanstava bit će dovoljna. Bale će nakon toga otići. Sabir i Ciganin neka slobodno uzmu ranjenu djevojku. Bale nikada nije prekršio dogovor.

' i 256

Ipak, ako slučajno krenu za njim, morat će ih ubiti - no bio je gotovo siguran da će Sabir priznati poraz. Što ima izgubiti? Nešto novca i malo prolazne slave. A što moţe dobiti? Sve. 51 „Reci mi opet kada je otišao." Yola uzdahne. Stajala je na stolčiću već više od sat vremena, a bluza joj je bila natopljena znojem. Imala je osjećaj kao da joj po nogama gmiţu crvi, grickajući joj bedra i listove. Ruke su joj bile zavezane iza leđa, tako da je sve jače ljuljanje mogla kontrolirati jedino bradom. Kada bi osjetila da je na rubu da se zaljulja, donjom stranom čeljusti pritisnula bi uţe čvrsto uz rame, računajući na to da će je napetost uţeta odrţati uspravnom. Već je neko vrijeme razmatrala isplati li se testirati čudnookog - namjerno si dopustiti da padne. Očito je čekao Sabira i Alexija. Dakle, ako nisu tu da je vide kako se davi, bi li je čudnooki podignuo i spasio? Moţda bi je odvezao da se oporavi, prije no što je opet postavi kao mamac? Moţda bi mu na trenutak popustila koncentracija? To bi joj bila jedina prilika da pobjegne. Ali bio bi to ujedno i strašan rizik. Moţda bi mu jednostavno bilo zabavno gledati je kako umire? Tada bi je mogao opet zavezati - objesiti je o omču - i nitko iz daljine ne bi mogao znati da je već mrtva. „Pitao sam te nešto. Kada je Sabir otišao?" „Ne koristim se satom. Ne znam koliko je bilo sati."

„Koliko je još bilo do sumraka?" Yola ga nije ţeljela razljutiti. Već ju je jednom udario, nakon što ju je izvukao kroz prozor. Bojala ga se. Bojala se onoga što je u stanju učiniti. Bojala se da će se sjetiti čime joj je zaprijetio kad su se prvi put sreli i da će izvršiti prijetnju da bi se malo zabavio. Bila je sigurna da informacije koje mu daje samo potvrđuju ono što je već znao. Da nema ničeg novog - ničega što bi nekako moglo ugroziti šanse da Alexi i Damo preţive. „Oko sat vremena. Poslala sam ga da uhvati još jednog konja. Vjerojatno je otišao traţiti Alexija." „A Alexi bi se vratio ovamo?" „Da, bez sumnje." „I Alexi se dobro snalazi u močvarama? Poznaje ih dovoljno da se uspije vratiti po mraku?" „Da, dobro poznaje močvare." Bale kimne. To je bilo očito. U tome je bila stvar. Da je Alexi putovao po nepoznatom terenu, Bale bi ga uhvatio. Da barem nije znao za Bac - onda bi cijela ova šarada bila nepotrebna. Bale bi odnio proročanstva k Madame, svojoj majci, i bio bi proglašen herojem. Corpus Maleficus bi ga odlikovao. Moţda bi upravo njega imenovali osobnim čuvarom sljedećeg Antikrista. Ili bi ga zaduţili za brisanje krvne loze novog Mesije prije no što se to dogodi.

' i 258

Bale je bio dobar u takvim stvarima. Um mu je funkcionirao na metodičan način. Kada mu je zadan cilj, on će mirno i briţljivo raditi na tome da ga ostvari - kao što je slučaj i s proročanstvima tijekom posljednjih nekoliko tjedana. „Hoćeš li ih ubiti?" Bale podigne pogled. „Oprosti, što si rekla?" „Pitala sam hoćeš li ih ubiti?" Bale se nasmiješi, „Moţda. A moţda i ne, Ovisi o tome kako će reagirati na scenu koju sam priredio, u kojoj ti visiš obješena o uţe. Nadaj se da će shvatiti što im točno ţelim poručiti svojim malim kazališnim komadom. Da će doći svojevoljno. I da me neće prisiliti da razvalim nogu stolčića." „Zašto sve ovo radiš?" „Što to?" „Znaš na što mislim. Mučiš ljude. Progoniš ih. Ubijaš." Bale veselo zarokće. „Zato što je to moja duţnost. Nije da te se tiče, no još davno u trinaestom stoljeću moja je obitelj, i šire bratstvo kojem pripada, dobila zadatak od francuskog kralja Luja IX." Bale načini znak obrnuta kriţa koji je počinjao kod međunoţja i završavao iza njegove glave. „Govorim o Svetom Luju, Rex Francomm et Rex Christianissimus, poslaniku Boţjem na zemlji." Zatim načini znak pentagrama, opet polazeći od donje do gornje strane svog tijela. „Duţnost koju nam je odredio obavljat ćemo doţivotno, a svodi se na zaštitu francuskog naroda od djelovanja Đavla - ili Sotone, Azazela, Typhona, Ahrimana, Angre Mainyua, Asmodaija, Lucifera, Belaila,

Beelzebuba, Iblisa, Šejtana, Alichinoa, Barbariccije, Calcobrine, Caynazza, Ciriata Sannuta, Draghignazza, Farfarella, Grafficana, Libicocca, Rubicantea, Scarmiglionea, ili kako ga već budale nazivaju. Izvršavamo ovu svoju duţnost već više od devet stoljeća - često i po cijenu vlastita ţivota. I nastavit ćemo je izvršavati sve do Ragnaröka - kraja svijeta i dolaska Vidara i Valija." „Zašto trebamo vašu zaštitu?" „Odbijam odgovoriti na to pitanje." „Onda mi reci zašto si ubio mog brata." „Otkud ti ideja da sam ja ubio tvog brata?" „Našli su ga kako visi s okvira kreveta. Noţem si mu probo obraz. Slomio si mu vrat." „Ovo s noţem. Ubodna rana. To jest moje djelo. Priznajem. Samana nije vjerovao da mislim ozbiljno. Morao sam mu pokazati da se ne šalim. Ali tvoj se brat sam ubio." „Kako? To je nemoguće." „I ja sam to mislio. Ali nešto sam ga pitao - nešto što bi me dovelo ravno do tebe. Mislim da je duboko u duši shvatio da će s vremenom progovoriti. Svi progovore. Ljudski um ne moţe pojmiti koliko bola tijelo doista moţe podnijeti. Um intervenira mnogo prije nego što je potrebno - pretraţuje informacije s kojima raspolaţe i zaključuje naprečac. Nije svjestan da - osim u slučaju povrede vitalnog organa - gotovo se sve tjelesne funkcije s vremenom mogu popraviti. Ali pomisao na svu štetu koja se nanosi tijelu djeluje kao privremeni katalizator. Um ostavlja svaku nadu -I upravo u tom trenutku,

' i 260

jedino u tom trenutku, smrt postaje bolji izbor od ţivota. To je ključni trenutak za mučitelja - kad se dosegne najviša točka."

Bale se oduševljeno nagne prema naprijed. „Znaš, malo sam to proučavao. Najveći mučitelji - inkvizitori, primjerice, poput Krvnika iz Dreissigackera, ili Heinricha Institorisa i Jacoba Sprengera - pa čak i kineski majstori, poput Zhou Xinga i Suo Yuanlia, koji su obavljali svoj posao tijekom vladavine Wu Zetiana - mnogo su puta vraćali ljude s ruba smrti. Evo. Vidim po tvom stavu da mi ne vjeruješ. Dopusti da ti nešto pročitam. Da nam brţe prođe vrijeme - jer sigurno ti je vrlo neudobno balansirati na tom stolčiću. Tekst je iz isječka koji uvijek nosim sa sobom. Pročitao sam ga mnogim svojim..." Bale stane oklijevati, kao da se sprema izgovoriti nešto nezgodno. „Hoćemo li ih nazvati mušterijama? Riječ je o čovjeku kojeg sam ti prvog spomenuo na svojoj listi mučitelja - zvali su ga Krvnik iz Dreissigackera. Istinski poznavalac umjetnosti mučenja. Bit ćeš impresionirana, obećavam." „Gadiš mi se. Najiskrenije mi se gadiš. Najradije bih da me odmah ubiješ." „Ne, ne. Slušaj ovo. Doista je izvanredno." Začuje se zvuk razmotavanja papira. Yola pokuša blokirati zvuk njegova glasa, no uspije joj samo pojačati tutnjanje krvi kroz glavu, tako da se njegov glas sada pojačao poput pljeskanja tisuću ruku. „Pokušaj zamisliti da se nalaziš u 1631. godini. U vremenu katoličke inkvizicije. To ti vjerojatno ne predstavlja problem unutar te vreće, zar ne? Trudnu ţenu crkvene su vlasti upravo optuţile da je vještica - skupina muškaraca koji na svojoj strani imaju i

crkveni i svjetovni zakon. Slijedi joj ispitivanje - sasvim razuman postupak u takvim okolnostima, zar ne? Prvi je dan njezina suđenja. Ovo što ću ti sada pročitati jest opis formalnog istraţnog procesa inkvizicije, a iznio gaje veliki humanist B. Emil König u svom djelu zvučna naziva Ausgeburten des Menschenwahns im Spiegel der Hexenprozesse und der Aoto da Fes Historische Handsaülen des Aberglaubens, Eine Geschichte des After-Und Aberglaubens bis auf die Gegenwart : 'Krvnik je najprije sputao ţenu, koja je bila trudna, i smjestio je na spravu za mučenje. Zatim ju je razvlačio dok joj srce gotovo nije prepuklo, no nije imao samilosti. Kada nije priznala, mučenje se ponovilo. Zatim joj je svezao ruke, odrezao joj kosu, polio joj glavu konjakom i zapalio je. Također joj je stavio sumpor ispod pazuha i zapalio ga. Zatim joj je ruke zavezao iza leđa te je podignuta do stropa i naglo bačena na zemlju. To dizanje i bacanje ponavljalo se tijekom nekoliko sati, sve dok krvnik i njegovi pomagači nisu otišli na večeru. Kad su se vratili, glavni krvnik zavezao joj je ruke i noge iza leđa; konjak joj je zatim poliven po leđima i zapaljen. Nakon toga su joj na leđa stavili teške utege i podigli je u zrak. Zatim su je opet razvukli na spravi za mučenje. Na leđa su joj stavili dasku sa šiljcima i opet je povukli do stropa. Glavni krvnik opet joj je zavezao noge i na njih objesio kameni blok od više od dvadeset kilograma, zbog čega je mislila da će joj se srce raspuknuti. Pokazalo se da ni to nije bilo dovoljno te joj je glavni krvnik odvezao noge i smjestio ih u škripac, pritišćući ih dok joj krv nije počela curiti iz noţnih prstiju. Ipak, ni to nije bilo dovoljno, pa su je opet rastezali i gnječili na bezbroj načina. Tada je Krvnik iz Dre- issigackera počeo s trećim stupnjem mučenja. Nakon što ju je

' i 262

posjeo na klupu i obukao joj košulju, rekao je: „Neću te mučiti dan, dva, tri, osam dana, niti nekoliko tjedana, nego pola godine ili godinu, pa i cijeli ţivot, dok god ne priznaš: a ako ne priznaš, mučit ću te do smrti i na kraju ćeš biti spaljena." Krvnikov ju je zet nakon toga podignuo do stropa zavezanu za ruke. Krvnik iz Dreissigackera ju je izbičevao. Nakon toga je stavljena u škripac u kojem je ostala šest sati. A zatim je opet nemilosrdno izbičevana. To je sve što je učinjeno tijekom prvog dana.'" U prostoriji je vladala tišina. Vani je vjetar zavijao kroz drveće. Iz daljine se začuje sova, a druga joj odgovori iz jedne od staja koja se nalazila bliţe kući. Bale pročisti grlo. Začuje se zvuk spremanja papira. „Pogrešno sam procijenio tvog brata. Nisam bio svjestan koliko ti je odan. Koliko se boji da se ne osramoti pred zajednicom. Znaš, vrlo malo ljudi još uţiva dobrobiti zajednice. Uglavnom se brinu samo o sebi - ili o svojim najbliţima. Moguće su racionalizacije. Prečice postaju prima-mljive. No kada je šira zajednica na kocki, dolaze do izraţaja drugi faktori. Mučeništvo je jedna od opcija. Ljudi su opet spremni umrijeti za svoj ideal. Tvoj je brat, na svoj način, bio takav idealist. Iskoristio je poloţaj u koji sam ga smjestio - snagu gravitacije - kako bi si slomio vrat. Nikada nisam vidio nešto slično. Bilo je to fascinantno. Na kraju prvog dana mučenja ona očito nevina ţena čije sam ti mučenje upravo opisao sigurno bi drage volje prodala dušu Đavlu samo da joj otkrije kako se to radi." Bale baci pogled na Yolu. „Samo bi jedan čovjek od milijun ljudi mogao izvesti takav veličanstveni tjelesni podvig, izvršiti samoubojstvo dok je potpuno sputan. A tvoj je brat bio takav čovjek. Nikada ga neću zaboraviti, Je li to odgovor na tvoje pitanje?"

Yola je u tišini stajala na stolčiću. Obrise njezina lica zaklanjala je vreća i bilo je nemoguće reći o čemu razmišlja. 52 „Nema šanse da te ostavim. Ako se uspraviš i osloniš na mene, pokušat ću te prebaciti na konja. Moţeš se odmoriti kad dođemo u Maset. Yola je napravila juhu." „Damo. Ne slušaš me." „Slušam, Alexi. Ali ne mislim da je čudnooki nekakvo nadnaravno biće. Moguće je da je Gavril pao s konja bez ičije pomoći - da je slučajno glavom udario o kamen." „Imao je tragove vezanja na rukama i nogama." „Imao je što?" „Ĉudnooki ga je zavezao prije no što mu je razbio glavu. Mučio ga je. Barem mi se tako činilo. Policija će shvatiti što se dogodilo, čak i ako ti ne shvaćaš." „Otkad si ti postao toliki ljubitelj policije, Alexi?" „Policija se bavi činjenicama. Ponekad su činjenice dobre. Ĉak ni ja nisam tolika neznalica da to ne bih mogao shvatiti." Uz Sabirovu pomoć Alexi se uspije ponovno smjestiti u sedlo. Umorno se nasloni na glavu konja. „Ne znam što te u zadnje vrijeme spopalo, Damo. Proročanstva kao da su te hipnotizirala. Da ih barem nisam pronašao. Tada bi se ponovno sjetio svog brata i sestre."

' i 264

Sabir povede konja u pravcu kuće. Kopita ţivotinje šljapkala su po vlaţnu pijesku. Osim toga i zujanja komaraca, dvojica muškaraca bila su kao plaštem zaogrnuta tišinom močvara. Alexi bolno opsuje. Ispruţi ruku i lagano dotakne Sabira po ramenu. „Ţao mi je, Damo. Oprosti zbog onoga što sam ti maloprije rekao. Umoran sam i sve me boli. Ako mi se nešto dogodi, naravno da ţelim da znaš gdje su proročanstva zakopana." „Ništa ti se neće dogoditi, Alexi. Sada si na sigurnom. I dovraga s proročanstvima." Alexi se s mukom uspravi. „Ne. Ovo je vaţno. Nisam ti ono smio reći, Damo. Zabrinut sam za Yolu. Zbog toga govorim svašta. Postoji cigansku izreku: 'Svatko vidi samo svoje jelo." „Znači, sada gledaš Yolu kao jelo?" Alexi uzdahne. „Namjerno me pogrešno shvaćaš, Damo, Moţda ćeš ovaj izraz lakše shvatiti: 'Kada ti je dano, jedi. Kada si poraţen, bjeţi.'" „Razumijem što ţeliš reći, Alexi. Ne pokušavam te pogrešno shvatiti." „Stravično se bojim da joj se nešto loše ne dogodi, Damo. Ĉak je i sanjam - kako je izvlačim iz zlih mjesta. Ili iz ţivog blata koje mi je pokušava oduzeti. Snovi su vaţni, Damo. Zajednica Manuša uvijek je vjerovala u cacipen - u istinitost snova." „Ništa joj se loše neće dogoditi." „Damo, slušaj me. Dobro me slušaj ili ću ti se posrati na glavu." „Nemoj mi reći. Još jedna ciganska izreka."

Alexijev pogled bio je usredotočen na Sabirovu šiju. Kontrolirao se da se ne onesvijesti. „Da bi pronašao proročanstva, moraš otići onamo gdje sam pronašao Gavrila. Mjesto se nalazi dvadeset minuta jahanja sjeverno od Baca. Prije nego što stigneš u Panperdu. Ondje je gardien cabane. I ona je okrenuta prema sjeveru, zbog zaštite od vjetra. Ne moţeš je promašiti. Obloţena je slamom, a krov je prekriven crijepom i ima dimnjak. Nema prozora. Samo vrata. Ispred se nalazi stup za vezanje konja, a iza je promatračnica na koju se gardieni mogu popeti da bi imali dobar pogled na močvare." „Također, uskoro će postati i mjesto zločina. Posvuda će biti policajci sa svojim psima tragačima, detektorima metala i plastičnim vrećicama." „To nije vaţno. Ne trebaju te vidjeti kada odeš po proročanstva." „Kako to misliš?" „Sakrij se. Zatim zamisli da si kod cabane i okreni se prema jugu. Ugledat ćeš drvo čempresa kako se ističe u obliţnjoj šumi. Proročanstva su zakopana točno iza njega, nekih pola metra od debla. Nisu duboko. Već sam bio preslab da mnogo kopam. Ali zakopana su dovoljno duboko. Odmah ćeš vidjeti da je zemlja bila raskopana." „Istrunut će. Ĉim padne prva kiša. Postat će nečitljiva. I sve će ovo biti uzalud." „Ne, Damo. Nalaze se u bambusovoj cijevi. Cijev je u sredini zapečaćena tvrdim voskom. Ili smolom drveta. Nečim takvim. Ništa im ne moţe naškoditi." Nepoznat konj iznenada tiho zarza ispred njih i zvuk se odbije preko močvara poput tuţaljke za pokojnikom.

' i 266

Njihov konj samo što mu nije odgovorio, no neki zakašnjeli instinkt za preţivljavanjem natjera Sablra da konju začepi nosnice dok je uzimao zrak. Zastane drţeći njušku konja čvrsto stisnutu ispod ruke, osluškujući. „Rekao sam ti." Alexi je šaptao. „To je čudnooki. Rekao sam ti da je mučio Gavrila. Da mu je ovaj rekao gdje se nalazi Maset." „Vidim svjetla kroz drveće. Zašto bi čudnooki upalio tolika svjetla? Nema smisla. Vjerojatnije je da su Yolu posjetile neke njezine prijateljice iz grada. Svi znaju za ovo mjesto - i sam si mi to rekao." Unatoč svojoj prividnoj sigurnosti, Sabir skine košulju i čvrsto je sveţe oko njuške konja. Zatim ga odvede kroz vrbovo šipraţje prema straţnjem kraju staje. „Pogledaj. Vrata i prozori širom su otvoreni. Kuća je osvijetljena kao katedrala. Je li Yola poludjela? Moţda nam ţeli olakšati put do kuće?" „To je čudnooki. Kaţem ti, Damo. Poslušaj me. Ne idi ravno prema svjetlima. Najprije provjeri kuću izvana. Moţda je Yola uspjela pobjeći? Ili to, ili je unutra s njim." Sabir ga pogleda. „Ti to ozbiljno?" „Ĉuo si njegova konja." „Mogao je to biti bilo koji konj." „Preostali su samo Gavrilov konj i konj kojeg je uzeo čudnooki. Ja imam Gavrilova. Treći je konj mrtav. Konji se međusobno poznaju, Damo. Znaju kakav tko ima zvuk koraka. Prepoznaju koje je čije rza- nje. Osim toga, nema drugih konja u krugu od pola kilometra odavde."

Sabir priveţe uzde za grm. „Uvjerio si me, Alexi. Ĉekaj me ovdje i ne miči se. Idem promotriti kuću." 53 „Sto to pališ? Osjećam miris paljevine." Yola instinktivno okrene lice od svjetla i zagleda se u tamu iza sebe. „Bez brige. Ne palim kuću. Niti zagrijavam kliješta za mučenje kao Krvnik iz Dreissigackera. Samo spaljujem pluto. Da zacrnim lice." Yola osjeti da je opasno blizu iscrpljenosti. Nije bila sigurna koliko se još dugo moţe odrţati u istom poloţaju. „Past ću." „Nećeš." „Molim te. Moraš mi pomoći." „Ako me još jednom zamoliš, naoštrit ću štap metle i gurnuti ti ga u šupak. To će te odrţati uspravnom." Yola spusti glavu, Ovog je čovjeka nemoguće dirnuti. Cijelog je ţivota bila sposobna manipulirati i dominirati muškarcima. Ciganski muškarci bili su laka lovina. Ako bi im dovoljno čvrsto rekla ono što misli, obično bi popustili. Majke su ih dobro odgojile. No ovaj je muškarac hladan. Nije podloţan ţenskom utjecaju. Yola zaključi da u njegovu ţivotu mora postojati neka zla ţena koja ga je učinila takvim. „Zašto mrziš ţene?" „Ne mrzim ţene. Mrzim svakoga tko me pokušava spriječiti u onome što radim." „Ako imaš majku, sigurno te se srami."

' i 268

„Madame, moja majka, vrlo je ponosna na mene. Rekla mi je to." „Onda mora da je i ona zla." Na trenutak nastane potpuna tišina. Zatim se začuje pokret. Yola se zapita je li konačno pretjerala. Je li čudnooki krenuo prema njoj da je dokrajči. No Bale je samo sklonio ostatke juhe kako bi se mogao nesmetano kretati. „Ako još nešto kaţeš, izmlatit ću te remenom po nogama." „Onda će te Alexi i Damo vidjeti." „Baš me briga. Nemaju pištolje." „Ali imaju noţeve. Alexi moţe baciti noţ preciznije od bilo kojeg muškarca kojeg poznajem." U daljini konj tiho zarza. Bale na trenutak zastane, osluškujući. Zatim se, zadovoljan što je to njegov konj i što nema odgovora, ponovno uključi u razgovor. „Promašio je Sabira. Onda na čistini." "Vidio si to?" „Sve vidim." Yola se zapita treba li mu reći da je Alexi namjerno promašio. No onda pomisli da bi bilo dobro da on nastavi podcjenjivati svoje protivnike. Ĉak i najmanja sitnica mogla bi biti dovoljna da Alexiju ili Damu osigura odlučujuću prednost. „Zašto ţeliš te zapise? Ta proročanstva?" Bale zastane, razmišljajući. Yola najprije pomisli da će ignorirati njezino pitanje, no tada joj se učini da je Bale upravo nešto odlučio. Nakon toga se njegov ton u potpunosti

promijeni. Zahvaljujući kla- ustrofobičnoj jačini doţivljaja unutar vreće, Yola je postala morbidno osjetljiva na svaku promjenu nijanse u njegovu glasu - upravo je zbog toga u tom trenutku sa sigurnošću shvatila da je namjerava ubiti bez obzira na to kako prošla primopredaja. „Ţelim zapise zato što govore o nečemu što će se dogoditi. O vaţnim događajima. O događajima koji će promijeniti svijet. Ĉovjek koji ih je napisao mnoge je stvari točno predvidio. U njegovim su zapisima skrivene šifre i tajne, Moji kolege i ja znamo kako razbiti te šifre. Pokušavamo se dočepati tih proročanstava već stoljećima. Slijedili smo bezbrojne pogrešne tragove, Napokon smo, zahvaljujući tebi i tvom bratu, našli pravi trag." „Da imam ta proročanstva, uništila bih ih." „Ali, nemaš ih. I uskoro ćeš biti mrtva. Tako da ti to zapravo nije ni bitno." 54 Sabir je leţao potrbuške na rubu šumarka, promatrajući. Uţas zbog onoga što je ugledao širio se njegovim tijelom poput raka. Yola je stajala na tronogom stolčiću. Glavu joj je prekrivala vreća za kruh, a oko vrata je imala omču. Sabir je po odjeći i po zvuku njezina glasa bio siguran da je to Yola. Razgovarala je s nekim i ta joj je osoba odgovarala - dubljim, dominantnijim glasom. Taj

' i 270

se glas nije dizao i spuštao, kao kod ţena, već je bio jednoličan. Kao kad svećenik vodi liturgiju. Nije trebao biti genijalac da shvati da je čudnooki postavio Yolu kao mamac da bi uhvatio njega i Alexija. Jednako mu je tako bilo jasno da će biti gotovi čim se pokaţu ili mu dođu nadohvat ruke - baš kao i Yola. Ĉinjenica da će čudnooki tada nepovratno izgubiti svaku mogućnost da otkrije gdje se nalaze proročanstva bila je samo još jedna u nizu slatkih malih ţivotnih ironija. Sabir donese odluku. Provuče se natrag kroz ţbunje prema Alexiju. Ovaj se put neće zaletjeti i riskirati ţivote. Ovaj će put mućnuti glavom. 55 Kad je Macronov telefon zazvonio, ispitivao je trojicu neraspolo- ţenih gitana koji su upravo toga jutra prešli katalonsku granicu, kod Perpignana. Očito nikada nisu čuli za Sabira, Alexija i Yolu, i jasno su mu to dali do znanja. Jedan od njih, osjećajući Macronovu loše skrivenu averziju, čak se zaklonio rukom kao da se brani - kao da će ga ovaj „zacoprati". Macron bi u normalnim okolnostima moţda još i ignorirao uvredu. No sada je reagirao ljutito, pod utjecajem svih onih sjećanja na majčina praznovjerja koja su nepozvana isplivala na površinu. Stvar je bila u tome da se osjećao obeshrabreno i iscrpljeno. Ĉinilo se da su se sve njegove ozljede spojile u jednu veliku sveobuhvatnu bol, a kao točka na i, činilo se i da Caique favorizira jednog od novih detektiva kao novog suradnika u istrazi.

Macron se osjećao poniţeno i izolirano - pogotovo zato što se smatrao domaćim dečkom, dok su ga šestorica policijskih sluţbenika koje je Caique regrutirao iz Marseillea - njegova rodnoga grada, za Boga miloga! - još uvijek uporno tretirala kao izopćenika. Kao mornara koji je napustio brod i ţurno pliva prema neprijatelju, u nadi da će mu predaja donijeti povlašten tretman. Kao Pariţanina. „Da?" Pet stotina metara od Maseta Sabir zahvalno kimne vozaču koji mu je posudio telefon. Pet minuta prije skočio je pred čovjekov automobil, dramatično mašući rukama. Muškarac se tada nije zaustavio, već je skrenuo na odmorište pokraj autoceste, promašivši Sabira za samo nekoliko centimetara. Pedeset metara dalje niz cestu ipak se predomisli i zaustavi automobil, zasigurno misleći da se dogodila nesreća negdje u močvarama. Sabir ga nije mogao kriviti. U napadaju panike potpuno je zaboravio na košulju koja je još uvijek bila zavezana oko njuške konja - sigurno nije bio lijep prizor, vireći iz ţbunja na manjoj seoskoj cesti, polugol i usred mrklog mraka. „Sabir na telefonu." „Sigurno se šalite." „Tko je to?" „Poručnik Macron. Pomoćnik načelnika Calquea. Nismo se upoznali, naţalost, ali znam sve o vama. Lijepo nas vodate okolo-naokolo po cijeloj Francuskoj. Vi i ono dvoje mudraca." „Dajte mi Calquea na telefon. Moram hitno razgovarati s njim."

' i 272

„Načelnik Caique provodi intervjue. Recite mi gdje se nalazite i poslat ćemo produţenu limuzinu da vas pokupi. Kako vam se to čini za početak?" „Znam gdje je čudnooki." „Što?" „Skriva se u kući nedaleko od mjesta iz kojeg trenutačno zovem. Drţi taokinju, Yolu Samanu. Postavio ju je na stolac, s omčom oko vrata. Osvijetljena je kao Betlehem. Ĉudnooki se vjerojatno skriva u sjeni, s pištoljem u rukama, čekajući da se Alexi i ja pokaţemo. Što se naoruţanja tiče, Alexi i ja zajedno raspolaţemo samo s jednim noţem, Nemamo apsolutno nikakve šanse. Ako vaš najdraţi načelnik Calque moţe poslati specijalce i obećati mi da će mu prioritet biti Yolina sigurnost - a ne hvatanje čudnookog - reći ću vam gdje se nalazim. Ako to nije izvedivo, obojica moţete ići pišati po suhozidu. Ući ću sam." „Stanite, stanite. Ĉekajte, Jeste li još uvijek u Camargueu?" „Da. Toliko ću vam reći. Jesmo li se dogovorili? U suprotnom ću odmah ugasiti telefon." „Dogovorili smo se. Idem po Calquea. U Marseilleu imamo spe- cijalce u stalnom stanju pripravnosti. Moţemo ih odmah dovesti. I helikopterom, ako treba. Trebat će najviše sat vremena." „Predugo." „Manje. Manje od sata. Ako moţete precizno odrediti lokaciju. Recite mi točan poloţaj na karti. Specijalci će morati smisliti gdje da prizemlje helikopter a da ne budu primijećeni. Zatim će se pribliţiti pješice."

„Ĉovjek od kojeg sam posudio mobitel moţda ima kartu. Idite po Calquea. Ostat ću na liniji." „Ne, ne. Ne moţemo riskirati da se baterija isprazni. Imam vaš broj. Nazvat ću vas kad dođem do Calquea. Nađite točnu lokaciju na karti." Dok je Macron trčao prema prostoriji u kojoj je Caique obavljao razgovore, već je utipkavao šifru njihova stoţera u Parizu. „Andre. Ovdje Paul. Imam broj mobitela za tebe. Odmah trebamo točnu lokaciju. Hitno je. Šifra Crveno." „Šifra Crveno? Šališ se." „U tijeku je talačka kriza. Muškarac koji drţi taoce ubio je zaštitara u Rocamadouru. Javi mi točnu lokaciju. Nalazimo se u Camargueu. Ako ti na ekranu iskoči bilo koji drugi dio Francuske, imaš miješanje signala ili uređaj nije ispravan. Nađi mi točnu lokaciju tog mobitela. U krugu od pet metara. I u roku od pet minuta. Ne mogu si priuštiti da ovo zabrljam." Ĉim mu je Macron počeo objašnjavati situaciju, Calque je već telefonirao u Marseille. „Imamo kriznu situaciju. Predstavit ću se." Pročita broj na svojoj identifikacijskoj iskaznici. „Kad utipkate moje ime u računalo, ugledat ćete šifru od deset znakova. HKL481GYP7. Jeste li zapisali? Odgovara li šifri u nacionalnoj bazi podataka? Odgovara? Dobro. Odmah me spojite s vašim nadređenim." Calque provode idućih pet minuta Intenzivno razgovarajući preko telefona. Zatim se okrene prema Maeronu. „Jesu li ti iz Pariza javili Sabirov poloţaj?"

' i 274

„Da, gospodine." „Opet ga nazovi. Usporedi podatke s lokacijom na karti koju će ti /reći." Macron nazove Sabira. „Imate li točnu lokaciju na karti? Imate? Recite." Zapiše je u svoj notes, zatim otrči na drugu stranu prostorije i pokaţe je Calqueu. „Podudaraju se. Reci mu da ostane točno gdje jest dok ti ne dodeš. Kad dođeš na poloţaj, javi mi na ovaj broj kakva je situacija." Našvrlja broj na Macronov blok. „Ovo je broj mjesne ţandarmerije. Bit ću ondje stacioniran i koordinirati operaciju između Pariza, Marseillea i Les Saintes-Mariesa. Dobio sam pouzdanu informaciju da će trebati barem pedeset minuta da stignu specijalci. Moţeš biti u Masetu za trideset minuta. Moţda čak i za dvadeset i pet. Spriječi Sabira i Ciganina da zbog panike reagiraju prije vremena. Ako procijeniš da je djevojka u neposrednoj opasnosti, interveniraj. Ako ne, ostani u zaklonu. Imaš li svoj pištolj?" „Da, gospodine." „Povedi sa sobom sve detektive koje moţeš okupiti. Ako ne moţeš naći nijednog, kreni sam. Poslat ću ih za tobom." „Da, gospodine." „Još nešto, Macron." „Da, gospodine?" „Bez nepotrebna junačenja. Ţivoti su na kocki." 56

Nakon otprilike šest minuta voţnje, Maeronu padne na pamet revolucionarna ideja. Ĉinila se tako jednostavnom - i tako logičnom - da je pao u napast da zaustavi automobil na odmorištu uz cestu, da bi je mogao detaljnije razmotriti. Zašto za promjenu ne bi malo razmišljao izvan okvira? Preuzeo inicijativu? Zašto ne bi iskoristio činjenicu da čudnooki ne zna za tajnu vezu između Sabira i policije? To je jedina prednost s kojom raspolaţu. On očekuje da će djevojku doći spasiti samo Sabir i Alexi. Zašto tu činjenicu ne bi iskoristio da napravi zasjedu? Macron je sudjelovao u samo jednoj talačkoj krizi tijekom svoje karijere. Tek je bio navršio dvadesetu, a šest dana prije poloţio je prve ispite na policijskoj akademiji. Susjedi su dojavili da vide muškarca koji pištoljem prijeti svojoj ţeni. Zgrada u trinaestom okrugu odmah je opkoljena, Na Macrona se u to vrijeme nitko nije previše obazirao. Njegov tadašnji policijski mentor bio je uvjeţbani pregovarač i pozvali su ga u zadnji čas kako bi smirio situaciju. Macron ga je upitao moţe li poći s njim kao promatrač i on je rekao da moţe, samo neka se skloni s puta. Neka se skloni što dalje. Pet minuta nakon početka talačke krize pregovori su propali. Ţena je prokomentirala nešto što je muţa gurnulo preko ruba. Ubio je nju, pregovarača, i na kraju sebe. Bilo je to prvi put da je Macron uvidio pogrešivost policijskog stroja, koji je bio onoliko kvalitetan koliko i zupčanici koji su ga sačinjavali. Ako samo jedan od zupčanika zakaţe, cijeli će stroj propasti. Brţe nego Titanic.

' i 276

Volio je tog mentora. Macron je računao na to da će taj čovjek pratiti i poduprijeti njegovu karijeru. Voditi ga kroz njegove prve godine u policiji. Nakon te talačke krize opet su ga zaboravili. Gotovo kao da su ga napustili. Nije više bilo novih mentora. Nije više bilo potpore u usponu. I sada se to sve opet dogadalo. Doći će detektivi iz Marseillea i preuzeti njegov slučaj. Uguziti se Calqueu. Izgurati Macrona. Preuzet će sve zasluge koje bi trebale biti njegove. Ĉudnooki ga je ozlijedio. Prvi put vani na terenu, a drugi put na cesti prema Millauu. I sada je taj čovjek sjedio poput nepokretne mete u djelomično osvijetljenoj sobi, očekujući da će i treći put imati kontrolu nad situacijom. No, Macron će ovaj put biti glavni. Ima pištolj. Posjeduje presudni element iznenađenja. Ĉudnooki je od sebe napravio savršenu metu. Tko će, u cijelom tom kaosu pucnjave, znati što se doista dogodilo? Ako ubije čudnookog, izgradit će karijeru. Zauvijek će ostati čovjek koji je riješio povezane smrti u slučaju pariškog Ciganina. Naravno, nije bitan Ciganin. Ali zaštitari su bili pripadnici počasne policije - barem kad je ubojstvo bilo u pitanju. Macron je lako mogao zamisliti zavist svojih kolega; divljenje svoje zaručnice; nevoljko poštovanje svojeg vječito distanciranog oca; trijumfalnu osvetu svoje zlostavljane majke koja se dugo i snaţno borila za njegovo pravo da napusti pekarnicu i upiše policijsku akademiju. Da, to je to. Ovo je trenutak istine Paula Erica Macrona.

2 7 7

57 Sabir je stajao pokraj ceste, kao što je dogovoreno. Macron ga odmah prepozna prema slici koju je imao u mobitelu. Sabir je u međuvremenu izgubio na teţini, a izraz lica izgubio je nešto od onog nametljivog samopouzdanja kojim je isijavao na fotografiji koju su skinuli s njegove internetske stranice. Na umjetnu svjetlu nepomičnih farova automobila lice mu je sada izgledalo ispijeno - lice kakvo se viđa na aerodromima - lice čovjeka koji je vječito na proputovanju. Idiot je čak bio gol do pasa. Zašto je drugi vozač stao? Da je Macron, kao civil, naišao na polugola čovjeka nasred osamljene ceste, pred sumrak, nagazio bi na gas i prepustio ga nekoj drugoj budali koja naiđe. Ili bi pozvao policiju. Ne bi zaustavljanjem riskirao razbojstvo ili krađu automobila. Ljudi su ponekad stvarno čudni. Macron se zaustavi pokraj drugog automobila, promatrajući cestu u potrazi za zamkama. U ovoj fazi znao je da je čudnooki na sve spreman. Ĉak i na postavljanje zasjede, sa Sabirom kao mamcem, kako bi si priskrbio taoca policajca. „Jesi li sam? Jeste li samo vas dvojica ovdje? Gdje je drugi Ciganin?" „Misliš, Alexi? Alexi Dufontaine? Ozlijeđen je. Ostavio sam ga s konjem." „S konjem?" „Dojahali smo. To jest, Alexi je dojahao." Macron procijedi malo zraka kroz prednje zube. „A vi, Monsieur. Odlučili ste posuditi ovome čovjeku svoj telefon?"

' i 278

278

Farmer kimne. „Da, da. Stajao je nasred ceste s rukama podignutima u zrak. Zamalo sam ga udario automobilom. Rekao je da mora nazvati policiju. Jeste li vi iz policije? Što se to ovdje događa?" Macron pokaţe čovjeku svoju značku. „Zapisat ću vaše ime i adresu u svoj mobitel i slikati vas. Naravno, uz vaše dopuštenje. Nakon toga moţete ići. Poslije ćemo vas kontaktirati ako bude potrebe." „Što se to ovdje događa?" "Vaše ime, gospodine?" Nakon što su završili s formalnostima, automobil se odveze, a Sabir i Macron se zagledaju za njim dok je nestajao u tami. Sabir se okrene prema policajcu. „Kada stiţe načelnik Calque?" „Načelnik Calque ne stiţe. Koordinira operaciju iz gendarmerie u Les Saintes-Mariesu. Specijalci stiţu za dva sata." „Što to, dovraga, govorite? Rekli ste mi pedeset minuta. Vi ljudi niste normalni. Ĉudnooki je postavio Yolu na stolčić i stoji ondje već bogzna koliko dugo, s omčom oko vrata i platnenom vrećom preko glave. Mora da je izvan sebe od straha. Past će. Trebamo hitnu pomoć u stanju pripravnosti. Bolničare. Jebeni helikopter." „Smirite se, Sabir. U Marseilleu trenutačno imamo kriznu situaciju. Odred specijalnih postrojbi na koji inače računamo u ovakvim operacijama u potpunosti je zakupljen drugim stvarima. Morali smo se zato obratiti Montpellieru.

Trebalo je dobiti dopuštenje. Provjeriti identitet. To sve povećava vremenski okvir." Macron se sam sebi začudio s kolikom mu lakoćom laţi izlaze iz usta. „Što da onda radimo? Da samo čekamo? Ona neće toliko dugo izdrţati. A neće ni Alexi. Puknut će i uletjeti unutra. Kao i ja. Ako ide on, idem i ja." „Ne, ne idete." Macron se potapša oko pojasa svoje jakne, malo iznad kuka. „Imam pištolj. Ako bude potrebno, obojicu ću vas lisicama zavezati za svoj automobil i ostaviti vas da vas moji kolege nađu. Vas, Sabir, još uvijek traţe zbog ubojstva. I imam razloga sumnjati da vaši kompanjoni - Dufontaine i djevojka - ovu kuću rabe ilegalno. Imate li pojma kome zapravo pripada? Ili im čuvate kuću naslijepo?" Sabir ga izignorira. Pokaţe na stazu koja vodi do kuće. „Kada stiţe pojačanje mjesne policije? Morate sasjeći sve ovo sranje, opkoliti kuću i uspostaviti neposredan kontakt s čudnookim. Što prije počnete na njega vršiti pritisak, to bolje. Jasno mu dajte do znanja da neće ništa dobiti ako ozlijedi Yolu. Takav je dogovor. Dogovor koji imam s vašim šefom." „Pojačanje mjesne policije stiţe za petnaest minuta. Maksimalno dvadeset. Točno znaju kamo treba ići i što treba učiniti. Uputite me u situaciju, Sabir. Objasnite mi u kakve ste se točno probleme uspjeli uvaliti. A zatim ćemo vidjeti što moţemo učiniti da vas iz toga izvučemo. "

' i 280

280

58 Macron je smislio plan. Bio je apsurdno jednostavan. Proučio je kuću i savršeno shvatio raspored prostorija. Širom otvoren prozor vodi do straţnje strane Maseta. Pričekat će da se Sabir i Alexi pokaţu, a zatim će kroz prozor ući, računajući na to da će njihovi glasovi - i činjenica da je čudnooki na njih koncentriran - prigušiti zvuk njegovih pokreta. Ĉim dobije jasan pogled na čudnookog, upucat će ga - pogodak u desno rame trebao bi biti dovoljan. Jer Macron je ţelio svoj dan u sudnici. Nije dovoljno samo ubiti čudnookog - ţelio je da gad pati. Baš kao što je i on patio zbog svojih stopala. I zbog vrata. I zbog mišića pri vrhu straţnjice koji je nastradao zbog sjedala u automobilu i koji je neprestano pulsirao još od nesreće - osobito kada bi pokušao zaspati. Ţelio je da čudnooki proţivi sva ona sitna poniţenja birokratske procedure koja je on, Macron, morao proţivljavati kada je bio na poloţaju mlađeg policijskog sluţbenika. Sve kamene zidove, sve tračeve i sve nenamjerno namjerne uvrede. Ţelio je da čudnooki idućih trideset godina trune u skučenoj zatvorskoj ćeliji i da izađe kao starac, bez prijatelja, bez budućnosti i ozbiljno narušena zdravlja. Sabir je ipak govorio istinu. Ovo je bila krizna situacija. Djevojka je očito bila na izmaku snaga. Ljuljala se poput krpene lutke na špagi. Nema šanse da izdrţi još dvadeset i pet minuta, koliko je potrebno da specijalci prizemlje helikopter kilometar i pol od Maseta da ih se ne bi čulo - i da nakon toga stignu na poloţaj.

Sada je sve na njemu. On je taj čovjek kojeg policija ima na raspolaganju. Svako oklijevanje samo će dovesti do tragedije. Macron čučne pokraj Sabira i Alexija. Provjeri je li mu pištolj nabijen, uţivajući u osjećaju nadmoći nad drugom dvojicom muškaraca. „Pričekajte tri minute da odem iza kuće i zatim se pokaţite. Ali budite izvan dometa čudnookom. Ostanite blizu drveća i zavlačite ga. Izvucite ga van. Ţelim da bude kod ulaznih vrata." „Ako ga ugledate, hoćete li ga upucati? Nećete oklijevati? Taj je čovjek psihopat. Ubit će Yolu bez oklijevanja. Bogzna kako ju je već dosad mučio." „Pucat ću. Nije prvi put da se nalazim u ovakvoj situaciji. Naš dio Pariza nije dječji vrtić. Pucnjave se događaju skoro svaki dan." Macronove riječi nekako nisu zazvučale istinito - Sabir se nije mogao natjerati da mu povjeruje. Ĉovjek je bio nekako previše gorljiv - nekako previše umjetan. Kao da je civil koji se slučajno upleo u policijsku operaciju i spontano odlučio odigrati ulogu policijskog sluţbenika iz čiste zezancije. „Jeste li sigurni da je načelnik Caique ovo odobrio?" „Maloprije sam ga nazvao. Objasnio sam mu da bi daljnje odgađanje moglo biti kobno. Pojačanje neće stići još barem petnaest minuta. Za to se vrijeme svašta moţe dogoditi. Slaţete li se sa mnom?" „Ja sam za to da odmah krenete." Alexi se uspravi na koljenima. „Pogledajte je. Ne mogu to više gledati."

' i 280

S obzirom na snagu Alexijevih riječi i hitnost situacije s kojom su se suočili, Sabir također odluči odbaciti svoje sumnje. „Dobro, u redu. Učinit ćemo kako kaţete." ,,Tri minute. Dajte mi tri minute." Macron se provuče kroz ţbunje i krene prema straţnjem dijelu Maseta. 59 Ĉim je začuo Sabirov glas, Bale aparatom za gašenje poţara ugasi svijeće i uljane lampe oko Yole. Primijetio je aparat dok je uzimao juhu iz kuhinje i odmah je odlučio kako će ga najbolje iskoristiti. Sada zatvori oči i pričeka da se naviknu na tamu. Yola ustrašeno zavikne: „Što je to bilo? Što si to upravo učinio? Zašto su se svjetla ugasila?" „Drago mi je da si se konačno pojavio, Sabir. Djevojka se ţali da su joj se noge umorile. Imaš li proročanstva kod sebe? Ako ne, ona pada." „Da, da. Imamo proročanstva. Kod mene su." „Donesi ih ovamo." „Ne. Najprije pusti djevojku. Onda ih moţeš dobiti." Bale sruši stolac zamahnuvši nogom unatrag. „Ona visi. Upozorio sam te da će se to dogoditi. Imaš otprilike trideset sekundi prije no što joj se dušnik zdrobi. Nakon toga moţeš pokušati izvršiti hitnu traheotomiju. Ĉak ću ti posuditi olovku kojom je moţeš piknuti."

Sabir osjeti kako Alexi pretrčava pokraj njega. Pet sekundi prije čovjek je bio na koljenima. Sada je trčao ravno prema ulazu u Maset. „Alexi, ne! Ubit će te." U unutrašnjosti kuće pojavi se bljesak. Alexijev obris u trku se nakratko osvijetli, a zatim opet padne mrak. Sabir počne trčati. Nije vaţno hoće li umrijeti. Mora spasiti Yolu. Alexi ga je posramio time što je utrčao prvi. I sada je vjerojatno mrtav. U trku izvadi noţ iz dţepa i rasklopi oštricu. Iz Maseta se pojavi još bljeskova. O, Kriste. Na prvi zvuk Sabirova glasa Macron se brzo ušulja kroz straţnji prozor Maseta. Orijentirat će se prema svjetlima u prednjoj prostoriji - to bi trebalo biti dovoljno. No, dok je napredovao kroz hodnik, svjetla se naglo ugase. Baleov glas začuje se s lijeve strane otvorenih vrata. Sada se kretao po prostoriji. Macron uspije razabrati samo tamniju siluetu na slabom svjetlu koje je dopiralo izvana. Odluči se za pucanj naslijepo. Molim te, Boţe, da nije pogodio djevojku. Iznenadni bljesak bio je dovoljan da ga upozori na barikade od stolaca i stolova koje je Bale postavio preko hodnika. Macron se spotakne preko prvog stolca i počne padati. U očajničkom usporenom padu prevali se na leđa i pokuša se ritanjem izvući iz svog poloţaja - no uspije se samo još više uvaliti u gomilu drvenih letvica. Pištolj mu je još uvijek bio u ruci. No, sada je već leţao na leđima poput nasukana ţohara. Divljački je pucao iznad glave, u nadi da će tako natjerati Balea da drţi glavu pognutom dok se on ne iskoprca.

' i 282

Nije upalilo. Zadnje što je Macron na ovoj zemlji osjetio bilo je to da Bale kleči na njegovoj ruci u kojoj je drţao pištolj, otvara mu usta i naslanja cijev pištolja na natečeni jezik. Bale se brzo odmaknuo od djevojke čim je srušio stolac. Legija ga je naučila da nikada ne stoji predugo na jednome mjestu za vrijeme pucnjave. Njegov mu je instruktor utuvio u glavu da se po bojnom polju uvijek mora kretati u nizu naleta u trajanju od četiri sekunde, prema unutrašnjem ritmu koji treba stalno ponavljati u glavi: potrčiš - ugledaju te - repetiraju oružje - padaš. Stara disciplina spasila mu je ţivot. Macronov metak ispucan naslijepo prođe kroz Baleov vrat, probije mu trapezni mišić, za dlaku promaši subklavijalnu arteriju i raznese mu ključnu kost. Bale istog trena osjeti kako mu se umrtvljuje cijela desna ruka. Krene ususret opasnosti, podiţući u zrak ruku kojom je drţao pištolj. Začuje se udarac, kao da je osoba koja je ušla na straţnji ulaz naletjela na njegovu barikadu. Drugi metak zabije se u strop iznad Baleove glave i zasipa ga gipsom. Još uvijek prepun adrenalina, Bale pojuri prema napadaču. Vidio je čovjekovu siluetu u bljesku pištolja. Znao je gdje mu se nalazi glava. Znao je u kakvu se nepriliku uvalio s barikadom. Znao je kamo čovjek instinktivno cilja pištoljem. Koljenom prignječi ruku kojom je čovjek drţao pištolj. Otvori mu usta s pomoću cijevi Redhawka. Zatim povuče okidač.

Policija. To morn biti policija. Tko bi drugi mogao imati pištolj? Bale potrči prema straţnjem prozoru, dok mu se lijeva ruka slobodno klatila. Civilna odjeća. Ĉovjek je nosio civilnu odjeću - a ne odoru specijalnih postrojbi. Znači, nije bila policijska akcija u pitanju. S mukom se prebaci preko prozora i psujući padne na zemlju. Krv mu je kapala niz košulju. Ako mu je metak okrznuo karotidnu arteriju, nema mu spasa. Ĉim je izašao iz Maseta, skrene udesno prema šumarku gdje je zavezao konja. Nema drugog izlaza. Nema drugog načina. 60 Alexi je drţao Yolu u rukama, preuzimajući cijelu njezinu teţinu. Štitio ju je od sigurne smrti koju bi joj priuštila vlastita tjelesna masa. Sabir je naslijepo pipao iznad njezine glave, dok nije našao uţe. Zatim prođe po njemu prstima i razveţe omču koja je bila stisnuta oko njezina grla. Ona duboko udahne - zvuk je bio potpuno suprotan zvuku smrtnog hropca. Ovo je bio zvuk vraćanja u ţivot. Zvuk oporavljanja tijela od velike traume. Gdje je Bale? A Macron? Zar su jedan drugoga ubili? Sabir je jednim svojim dijelom još uvijek očekivao četvrti metak. Pomogne Alexiju da poloţi Yolu na pod. Osjeti toplinu njezina daha na svojoj ruci. Začuje Alexijeve bolne uzdahe. Alexi je leţao pokraj nje, a Yolina glava sklupčala mu se uz prsa.

' i 284

Tapkajući u mraku, Sabir se uputi do kamina. Sjeti se da je vidio kutiju šibica s lijeve strane, pokraj hvataljki za ugljen. Prstima prijeđe preko kamina kako bi ih pronašao. Dok je to radio, usredotoči se ne bi li čuo bilo kakve neobične zvukove u kući. No mjesto je bilo potpuno tiho. Ĉuo se samo Alexi kako mrmlja. Sabir zapali šibicu i ona bukne. S pomoću njezina svjetla mogao se usredotočiti na ostatak prostorije. Bila je prazna. Pomakne se do stolčića koji je pao, obriše jednu ili dvije svijeće i zapali ih. Sjenke zaigraju po zidovima iznad njega. Trudio se kontrolirati paniku koja je prijetila da će ga natjerati na bijeg iz prostorije prema tami izvan kuće. „Prenesimo je do vatre. Mokra je. Donijet ću deku i nekoliko ručnika iz jedne od spavaćih soba." Sabir je sada već imao ideju što će pronaći u hodniku. Krvi je bilo po cijelom podu blizu stolčića. U velikim mrljama. Kao da je čudnookom probijena arterija. Slijedio je trag krvi dok nije naišao na gomilu stolaca koji su okruţivali Macronovo tijelo. Gornji dio policajčeve glave bio je raznesen. Dio koţe prekrivao mu je jedino preostalo oko. S mukom u ţelucu Sabir izvadi pištolj iz Macronove ruke. Odvrativši pogled od cijelog tog nereda, naslijepo potraţi mobitel za koji je znao da ga Macron drţi u prednjem dţepu jakne. Uspravi se i nastavi niz hodnik. Neko je vrijeme stajao promatrajući svjeţi trag krvi koji se spuštao preko ruba straţnjeg prozora. Zatim, pogledavajući u osvijetljeni ekran mobitela, uđe u prvu slobodnu spavaću sobu u potrazi za pokrivačima.

61 „Ja ću to uzeti." Calque ispruţi ruku prema Macronovu pištolju. Sabir mu ga preda. „Ĉini se da vam, kad god se sretnemo, predajem vatreno oruţje." „Mobitel također." " Calque spremi pištolj i mobitel u dţep i krene prema hodniku. Vikne preko ramena: „Moţemo li ovdje opet uključiti struju? Neka netko nazove Elektru. Ili to ili nabavite generator. Ne vidim prst pred nosom." Na trenutak zastane nad Macronovim tijelom, prelazeći svjetiljkom preko ostataka njegova lica. Sabir krene prema njemu. „Ne. Ostanite gdje jeste. Ovo je sada mjesto zločina. Ţelim da vaši prijatelji ostanu pokraj kamina dok ne stigne hitna pomoć. Neka ne peru ruke. Neka ni po čemu ne gaze. Neka ništa ne diraju. Vi, Sabir, dođite sa mnom van. Morate mi štošta objasniti." Sabir izađe za Calqueom kroz prednja vrata. Vani su bili postavljeni privremeni reflektori, zbog čega je prostor izgledao poput osvijetljena nogometnog terena. „Ţao mi je. Ţao mi je zbog vašeg pomoćnika." Calque se zagleda u okolno drveće i duboko udahne. Po dţepovima potraţi cigaretu. Kad je ne pronađe, poprimi tuţan izraz lica - kao da oplakuje nedostatak cigarete, a ne svog partnera. „Smiješno je to. Ĉovjek mi čak nije bio ni simpatičan. No sada kada je mrtav, nedostaje mi. Kakav god da je bio - što god da je učinio - bio je moj. Razumijete li? Moj problem." Calqueovo lice bilo je zaleđena maska. Bilo ga je nemoguće pročitati. Nemoguće ganuti.

' i 286

Naiđe pripadnik specijalne policije i, primijetivši Calqueovu potragu za cigaretom, ponudi mu jednu svoju. Calqueove oči ljutito zasjaje u svjetlu upaljača - ljutnjom koja gotovo istog trena nestane. Ugledavši Calqueov izraz lica, čovjek mu posramljeno salutira i krene svojim putem. Sabir slegne ramenima u uzaludnom pokušaju da ublaţi teţinu onoga što će upravo reći. „Macron je krenuo u akciju na svoju ruku, zar ne? Vaši su ljudi stigli deset minuta nakon što je on krenuo. Trebao je pričekati, zar ne? Rekao nam je da će snajperistima trebati dva sata. Da dolaze iz Montpelliera, a ne iz Marseillea. Lagao je, zar ne?" Caique se okrene, istodobno gaseći netom zapaljenu cigaretu. „Djevojka je ţiva. Moj pomoćnik spasio joj je ţivot ţrtvujući svoj." Zagleda se u Sabira. „Ranio je čudnookog. Ĉovjek sada jaše i ostavlja krvave tragove na području omeđenom s dvije slabo korištene ceste i s rijekom. Kada se razdani, bit će vidljiv kao mrav na praznom listu papira. Uhvatit ćemo ga - ili iz zraka ili na tlu. Devedeset posto područja već je pod nadzorom. Za sat vremena nadgledat ćemo kompletan teren." „Znam to, ali..." „Moj je pomoćnik mrtav, Monsieur Sabir. Ţrtvovao se za vas i za djevojku. Sutra rano ujutro morat ću otići objasniti njegovim roditeljima kako je umro. Objasniti im kako se to moglo dogoditi pod mojom komandom. Kako sam to dopustio. Jeste li sigurni da ste ga dobro čuli? Što se tiče Montpelliera? I ona dva sata?" Sabir zadrţi Calqueov pogled. Zatim mu pogled skrene prema kući. Udaljeni zvuk sirene hitne pomoći propara noćni zrak poput tuţaljke.

„Imate pravo, načelniče Calque. Ja sam samo glupi Amer. Francuski mi je malo zahrđao. Montpellier. Marseille. Sve mi to isto zvuči." 62 „Ne idem u bolnicu. A ne ide ni Alexi." Yola se oprezno zagleda u Sabira. Nije bila sigurna koliko moţe njime manipulirati - koliko je njegovo gadjoštvo zapravo duboko. Pozvala ga je na stranu kako bi to provjerila. No sada se brinula da će ga njegov ranjeni muški ponos učiniti manje podloţnim uvjeravanju. „Kako to misliš? Umalo si se udavila. A Alexi je pao s konja na čeličnu brklju i na beton. Moţda ima unutarnje ozljede. Ti trebaš kompletan liječnički pregled, a on intenzivnu njegu. U bolnici. Ne u kamp-kućici." Yola promijeni ton glasa, svjesno pojačavajući svoju ţenstvenost - igrajući na osjećaje za koje je znala da Sabir prema njoj gaji. Na njegovu podloţnost ţenskom rodu. „Postoji čovjek u Les Saintes-Mariesu. Curandero*. Jedan od naših ljudi. Pobrinut će se za nas bolje od bilo kojega gadjo liječnika." „Nemoj mi reći. On ti je rođak. I upotrebljava biljke." „On je rođak mog oca. I upotrebljava mnogo više od biljaka. Upotrebljava cacipen. Znanje o lijekovima koji su mu se prikazali u snovima."

' i 288

„Aha, tako. Onda dobro." Sabir se zagleda u ţenu u plastičnu odijelu koja je počela fotografirati unutrašnjost Maseta. „Da vidim jesam li shvatio. Očekuješ od mene da uvjerim Calquea da te pusti na liječenje tom čovjeku? Da spasim Alexija od kirurga? O tome je riječ?" Yola je donijela odluku. „Još nisi rekao policajcu za Gavrila, zar ne?" Sabir pocrveni. „Mislio sam da je Alexi bolestan. Nisam znao da te već stigao uputiti u događaje." „Alexi mi sve govori." Sabir dopusti da mu pogled odluta nekamo preko Yolina desnog ramena. „Mislim da Calque ima dovoljno posla. Gavril moţe pričekati. Neće nikamo otići." „Calque će te smatrati odgovornim što si mu to prešutio. Znaš to. Smatrat će odgovornim i Alexija kad sazna tko je zapravo pronašao tijelo." Sabir slegne ramenima. „Moţda. Ali zašto bi uopće trebao saznati? Samo nas troje znamo na što je Alexi naišao. A prokleto sam siguran da mu Alexi neće reći. Znaš što misli o policajcima." Yola zakorakne i čvrsto stane pred Sabira. „Nisi mu rekao zato što najprije ţeliš doći do proročanstava." Njezine ga riječi pogode u ţivac. „Što je tu loše? Bilo bi suludo izgubiti ih u ovoj fazi." „Svejedno, Damo, moraš reći policajcu. Moraš mu odmah reći. Gavril ima majku koja je još ţiva. Dobra je ţena. Nije ona kriva što joj je sin bio loša osoba. Što god da je bio, što

god da je učinio, ne smije više leţati neoplakan - poput ţivotinje. Pleme Manuš vjeruje da se nečiji loši postupci poništavaju nakon smrti. Mi ne vjerujemo u ________ " curandero - Šaman, iscjelitelj (nap. prav,)

pakao. Ne postoji neko zlo mjesto kamo ljudi odlaze kad umru. Gavril je bio jedan od nas. Ne bi bilo u redu. Učini to i nabavit ću ti proročanstva. Potajno. Dok policajac nadzire tebe i Alexija." Sabir zabaci glavu. „Luda si, Yola. Ĉudnooki je još na slobodi. Kako takvo što uopće moţeš pomisliti?" Yola načini još jedan korak prema njemu. Svjesno se nametala u njegov prostor. Bilo je nemoguće da je Sabir ignorira - da je otpiše kao običnu ţenu koja se petlja u nešto što bolje leţi muškarcima. „Sada ga poznajem, Damo. Ĉudnooki je sa mnom osobno razgovarao. Rekao mi je neke stvari o sebi. Mogu se s njim suočiti. Ponijet ću sa sobom tajnu. Tajnu koju je curanderu prenijela ţena-zmija, Lilith, prije mnogo generacija, kada je izabranima iz naše obitelji dala dar vidovitosti." „O, za Boga miloga, Yola. Smrt je jedino što će pobijediti čudnookog. A ne dar vidovitosti." „A smrt je ono što ću ponijeti sa sobom."

' i 290

Konj je ustuknuo pred mirisom Baleove krvi. Noge su mu se razdvojile kao da ne zna u kojem smjeru namjerava krenuti. Kad mu je Bale pokušao prići, konj uspaničeno zabaci glavu i nategne svoje uzde, koje su bile zavezane za granu drveta. Uzde su pukle i konj je divlje krenuo unatrag, a zatim se bočno zaokrenuo i histerično odgalopirao po stazi prema glavnoj cesti. Bale pogleda natrag prema kući. Bol u vratu i ruci poništavala je zvukove noći. Gubio je krv velikom brzinom. Bez konja, uhvatit će ga za manje od sat vremena. Samo što nisu stigli s helikopterima, reflektorima i infracrvenim noćnim dalekozorima. Onečistit će ga. Okaljat će ga svojim prstima i rukama. Ĉvrsto drţeći lijevu ruku uz bok kako se ne bi klatila, Bale učini jedino što je mogao. Krene se vraćati istim putem prema Masetu. Sabir je promatrao kako policijski automobil odvodi Yolu i Alexija. Takav je bio dogovor koji je nevoljko sklopio s Calqueom, no riječi poput „štakor" i „stupica" uporno su se postavljale između njega i bilo kakvog zadovoljstva koje je moţda osjećao u početku. Jedina prednost s pomoću koje je mogao kontrirati Calqueovu gnjevu zbog toga što mu je zatajio informacije o Gavrilu leţala je u njegovu prešutnom slaganju da neće spominjati Macronovu brzopletost. No ironično, nije se usudio ponovno spominjati

Macrona da ne raspali Calquea preko svake mjere i ne završi brojeći cigle u zatvorskoj ćeliji - tako da se ta određena strateška prednost pokazala potpuno bezvrijednom. Ovako će barem biti koristan čovjeku i moći će zadrţati određen stupanj slobode kretanja. Ako Yola učini ono što je rekla da će učiniti, još će uvijek biti u prednosti. Ako se krvave mrlje u predsoblju Maseta pokaţu korisnima, francuska će policija zasigurno vrlo brzo uhvatiti čudnookog i ubiti ga ili ga odvesti u pritvor. Caique prstom pozove Sabira. „Uđite u automobil." Sabir se smjesti pokraj pripadnika specijalnih postrojbi u pancirki. Nasmiješi mu se, no čovjek mu ne uzvrati. Išao je na potencijalno mjesto zločina. Bio je strogo sluţben. Nije ni čudo, pomisli Sabir - još su ga uvijek gotovo svi smatrali glavnim osumnjičenim. Uzrokom, ako već ne počiniteljem, nasilne smrti jednog od svojih kolega. Caique se raširi preko prednjeg sjedala. „U pravu sam, zar ne? La Roupiejevo tijelo leţi ispred gardien cabane, dvadeset minuta sjeverno od Baca, prije no što se dođe u Panperdu? Tako ste mi rekli, zar ne? Ondje ste ga našli dok ste traţili Ciganina Dufontainea?" „Alexija Dufontainea, da." „Smeta li vam riječ Ciganin?" „Kada se ovako upotrebljava, onda da." Caique prizna da je Sabir u pravu a da se nije potrudio okrenuti glavu. „Odani ste svojim prijateljima, zar ne, Monsieur Sabir?"

' i 292

„Spasili su mi ţivot. Vjerovali su u mene kada nitko drugi nije. Jesam li im odan? Jesam. Ĉudi li vas to? Ne bi trebalo." Caique se promeškolji u sjedalu. „Pitam vas to samo zato što se ono što ste mi upravo rekli o nalaţenju La Roupiejeva tijela ne podudara s vašom ranijom izjavom da ste pješice krenuli u potragu za Dufontaineom. Udaljenosti koje su u pitanju čine se poprilično nevjerojatnima." Caique kimne vozaču, koji zaokrene automobil od Maseta i spusti se niz prilaz. „Učinite mi uslugu i pogledajte ovu kartu, hoćete li? Siguran sam da ćete me moći ispravno uputiti." Sabir uzme kartu, nepromijenjena izraza lica. „Vidjet ćete da je na karti označena jedina cahatie koju ste mogli spominjati. Označio sam je velikim crvenim krugom, Evo ovdje, Vidi - te li? Slaţemo li se da o tom mjestu govorimo?" Ozbiljni pripadnik specijalnih postrojbi upali unutrašnje svjetlo kako bi Sabir bolje vidio. Sabir se poslušno zagleda u kartu. „Da. To bi trebalo biti to mjesto." „Jeste li vi olimpijski sprinter, Monsieur Sabir?" Sabir ugasi unutrašnje svjetlo. „Načelnice, učinite mi uslugu. Jednostavno mi recite ono što mi ţelite reći. Ovakva me atmosfera ubija." Calque mu uzme kartu. Kimne vozaču koji upali sirenu. „Imam vam samo jednu stvar reći, gospodine Sabir. Ako Dufontaine nestane bez traga prije no što ga uspijem ispitati i

zapisati njegovu izjavu, umjesto njega ću zadrţati vas i djevojku - kao suučesnike - onoliko dugo koliko mislim da je potrebno. Razumijete li me? Ili da se ovog trena prihvatim radija i dojavim vozaču koji vozi vaša dva ciganska prijatelja curanderu u Les Saintes-Maries da se zaokrene i odmah vrati?" 65 Bale se provuče natrag kroz straţnji prozor Maseta najviše tri minute nakon odjeka svog posljednjeg hica. Zasad je sve u redu. Neće biti novih tragova krvi koji bi mogli odati njegov poloţaj. Samo je prelazio preko već poznata teritorija. No, odsad pa nadalje mora biti paţljiviji. „Konjaništvo" samo što nije stiglo, a tada će se mjesto opet pretvoriti u ludnicu. Prije no što se to dogodi, mora pronaći neko sigurno mjesto gdje će leći i liječiti rame. Ako ga s prvim svjetlom uhvate vani na otvorenom, gotov je. Ĉvrsto drţeći lijevu ruku uz bok, Bale se preseli u jednu od spavaonica u prizemlju. Taman je htio uzeti prekrivač s kreveta da zaustavi krvarenje, kad začuje korake kako se pribliţavaju hodnikom. Bale se unezvijereno ogleda oko sebe. Oči su mu se već privikle na tamu i mogao je razabrati obrise svih većih komada namještaja. Ni na sekundu nije pao u napast da zaskoči osobu koja se pribliţavala. Trenutačno je najbitnije da izbjegne pozornost policije. Sve ostalo dolazi na red poslije.

' i 294

Sakrije se iza vrata spavaće sobe i pritisne ih čvrsto uz tijelo. Muškarac ude u spavaću sobu odmuh nakon njega. Bio je to Sabir. Baleova osjetila bila su toliko izoštrena da ga je gotovo mogao namirisali, čak i u mraku. Začuje zvuk prekapanja. Skida li to Sabir pokrivače s kreveta? Da. Kako bi pokrio djevojku, naravno. Sada je razgovarao na mobitel. Bale prepozna specifičnu boju Sa- birova glasa. Nenametljivo uvijen, lagano srednjoatlantski, francuski naglasak. Sabir je razgovarao s policijskim sluţbenikom. Objašnjavao mu je što misli da se dogodilo. Rekao mu je za smrt. Netko je očito dojavio da je „čudnooki" u bijegu. „Ĉudnooki"? Bale se naceri. Pa na neki način i ima smisla. Ako ništa drugo, to potvrđuje da policija još ne zna njegovo ime. Što također znači da je kuća Madame, njegove majke, još uvijek sigurno mjesto na koje se moţe povući. Problem je jedino u tome kako će do tamo stići. Sabir se pribliţi vratima iza kojih se Bale skrivao. Bale na trenutak padne u napast da ga vratima odalami u lice. Ĉak i samo jednom rukom, bio je i više nego dostojan protivnik muškarcu poput Sabira. No, gubitak krvi iz vrata ga je oslabio. A i drugi je Ciganin još uvijek bio na slobodi - onaj koji je utrčao u kuću samo nekoliko sekundi nakon što je Bale pustio djevojku da visi. Za to je trebalo imati muda. Da ga policajac u civilu nije upucao u vrat, Bale bi pogodio Ciganina dobrih dvadeset metara prije no što bi došao do cilja. Taj čovjek sigurno ima jebenog anđela čuvara.

Bale pričeka da se Sabirovi koraci udalje - da, očekivano je zastao pokraj policajčeva tijela. Zatim zaobiđe namještaj. Sabir pokuša ne ugaziti u čovjekovu krv - ipak je on gringo. Puno preosjetljiv. Gotovo ne dišući, Bale se provuče u hodnik. Iz predsoblja se pojavi crveni odsjaj vatre koja se polako razbuktavala u ognjištu. Sabir krene zapaliti još nekoliko svijeća. Dobro. Nitko neće moći razabrati Balea iza neposredne linije svjetla. Leđima čvrsto oslonjen o zid, Bale krene postrance prema straţnjim stubama. Posegne rukom prema dolje. Opet dobro. Od kamena su, nisu od drveta. Nema škripanja. Kap krvi kapne na stubu pokraj njega. Popipa oko sebe i obriše je rukavom. Bit će bolje da se poţuri. Prije no što ostavi krvav trag koji je svaki idiot moći slijediti - a kamoli ne policajac. Na vrhu stuba Bale procijeni da sada već smije upaliti dţepnu svjetiljku. Zaklanjajući zraku prstima, osvijetli napušteni hodnik, a zatim i strop. Traţio je tavan. Ništa. Preseli se u prvu spavaonicu. Smeće posvuda. Kada je ova kuća zadnji put imala stanare? Tko zna. Ponovno pregleda strop, Ništa. Pronašao ga je dvije spavaonice dalje niz hodnik. Ulaz na tavan, načinjen od otvora i daske koja je poloţena preko njega. Ali bez ljestava. Bale prostoriju osvijetli svjetiljkom. Na raspolaganju je imao stolac, škrinju, stol i krevet s ofucanim prekrivačem koji su izjeli moljci. To će biti dovoljno.

' i 296

Bale postavi stolac ispod otvora za tavan. Zaveţe prekrivač oko hrpta, a drugi kraj prekrivača zaveţe za svoj pojas. Provjeri podnosi li stolac teţinu. Izdrţat će. Bale se popne na stolac i posegne zdravom rukom prema dasci koja je prekrivala ulaz na tavan. Ĉelo mu se orosi znojem. Na sekundu pomisli da će se onesvijestiti i pasti, no zatim odlučno odbije prihvatiti tu mogućnost. Pusti da mu se ruka objesi i nekoliko puta duboko udahne dok nije došao k sebi. Bale shvati da će ovo morati izvesti jednim eksplozivnim pokretom, jer će ga u protivnom izdati snaga i neće uspjeti postići cilj. Zatvori oči i još jednom svjesno počne regulirati disanje. Najprije reče tijelu da je sve u redu. Da je trauma koju je pretrpjelo nešto sasvim trivijalno. Da ne treba reagirati slabošću. Kad je osjetio da mu se puls gotovo vratio u normalu, posegne prema gore, pomakne poklopac otvora ulijevo i uhvati se zdravom rukom za rub otvora. Iskoristivši stolac kao uporište, zanjiše se prema gore, prebacujući punu teţinu tijela na zdravu ruku. Ima samo jednu šansu da to izvede. I bolje mu je da je iskoristi. Koprcajući se prema gore, zamahne najprije jednom, a zatim i drugom nogom preko ruba otvora. Na trenutak ostane visjeti, dok mu se bolesna ruka klatila, a noge i gornju polovicu tijela pojeo je mrak tavana. Ritajući se prema naprijed, uspije prebaciti straţnju stranu desnog bedra preko otvora.

Sada je visio tako da mu je prekrivač s jedne strane bio pričvršćen za remen, a s druge još uvijek zavezan za stolac. Iskoprcao se još dalje u tavanski prostor, prebacujući cijelu teţinu tijela na bedra. Jednim konačnim zaokretom prebaci se preko ruba otvora i ispruţi se, psujući tiho kroz stisnute zube. Kad je ponovno stekao dovoljno kontrole nad samim sobom, odveţe prekrivač sa svog remena i povuče stolac za sobom. Na trenutak s grozom pomisli da je pogrešno procijenio veličinu otvora i da stolac neće moći proći kroz njega. No, tada je uspije provući. Daleko od očiju, daleko od srca. Uperi svjetiljku u pod, da vidi koliko je krvi izgubio. Ne, sva je krv ostala na stolcu. Do jutra će se sve ostale mrlje ionako osušiti i neće ih se zapravo moći razlikovati od prljavštine koja već prekriva hrastove daske. Bale stavi poklopac natrag preko tavanskog otvora, odveţe prekrivač sa stolca i sruši se. 66 Pobudio ga je zastrašujući, neprekidan bol u lijevom ramenu. Dnevna svjetlost pronašla je svoj put kroz tisuće slučajno nastalih pukotina u krovu, a jedna mu je pukotina blještala ravno u lice. Začuje glasove ispred kuće - povike, naredbe, podizanje velikih predmeta i paljenje motora.

' i 298

Bale se pomakne sa svjetla, vukući prekrivač za sobom. Morat će poduzeti nešto u vezi sa svojim ramenom. Bol u raznesenoj ključnoj kosti bio je gotovo neizdrţiv, a nije se htio onesvijestiti, riskirajući da u svom deliriju vikne i uzbuni policiju na katu ispod. Pronađe izolirani kut daleko od kutija i ukrasnih predmeta koje bi mogao ritnuti ili prevrnuti. Bilo kakva buka - bilo kakav neočekivani udarac - i neprijatelj će ga pronaći. Od prekrivača napravi jastučić koji gurne ispod pazuha i zatim ga zaveţe oko lopatica. Nakon toga legne na daščani pod s ispruţenim nogama i rukama spuštenima niz tijelo. Polagano počne uvlačiti zrak u nizu dubokih udaha i sa svakim udahom pusti da mu u glavi odjekuju riječi „san, duboki san". Nakon što je uspostavio zadovoljavajući ritam, Bale otvori oči najjače što je mogao i okrene ih unatrag, sve dok se ne zabulji u točku na stropu daleko iznad svog čela. Oči zadrţi u tom poloţaju i produbi disanje, cijelo vrijeme odrţavajući ritam svoje unutarnje mantre. Kada je osjetio da tone u predhipnotičko stanje, počne samome sebi sugerirati neke stvari. Primjerice, „nakon trideset udaha zaspat ćeš", pa zatim „nakon trideset udaha učinit ćeš točno ono što ti kaţem", pa onda, poslije, „nakon trideset udaha više nećeš osjećati nikakav bol" - da bi kulminiralo s „nakon trideset udaha tvoja ključna kost počet će zacjeljivati i snaga će ti se vratiti". Bale je i predobro znao koji su potencijalni nedostaci autohipno- ze. No, znao je i da je to jedini način da preuzme kontrolu nad svojim tijelom i vrati ga u koliko-toliko funkcionalno stanje.

Ako ţeli izdrţati na ovom tavanu - bez hrane i bez liječničke skrbi - dan ili dva, koliko će trebati policiji da završi s istragom, znao je da mora usmjeriti sve resurse na čuvanje i poticanje svojih esencijalnih snaga. Sve što ima ono je s čime je došao. A te će se prednosti smanjivati sa svakim satom, sve dok ga infekcija, neprisiljena pogreška ili nenamjerna buka ne dokrajče. 67 Gavrilovo tijelo leţalo je točno ondje gdje je Alexi rekao da će biti. Sabir lijeno pogleda prema šumi - da, ondje je osamljeno drvo čempresa, baš kao što ga je Alexi opisao. No, što se njega tiče, moglo je biti i na Marsu, jer mu to trenutačno nimalo ne koristi. Ĉinilo se da Caique iskreno uţiva u tome što Sabiru stavlja sol na ranu. „Izgleda li sve onako kako je izgledalo jučer popodne?" Sabir se zapita bi li se mogao izvući ako zamoli da ga pusti na WC. No, šetnja od pedeset metara prema šumi mogla bi izgledati pomalo sumnjivo s obzirom na okolnosti. Kad je postalo očito da Sabir ne namjerava nasjesti na njegove provokacije, Caique promijeni taktiku. „Recite mi ponovno - kako je Dufontaine izgubio proročanstva?" „Bjeţeći od čudnookog. Na Bacu. Izgubio ih je u vodi. Moţete provjeriti priču kod riječnog pilota i kontrolora karata."

' i 300

„O, vjerujte mi da hoću, gospodine Sabir." Caique izgovori riječ „gospodine" tako da je više zazvučala kao „gospon". Sabir zaključi da je Caique namjerno pogrešno izgovara, samo da ga provocira. Ĉovjek je očito bio ogorčen zato što je Sabir prekršio njihov prethodni dogovor o uređaju za praćenje. Zbog toga i zbog one sitnice u vidu smrti njegova pomoćnika. „Ne izgledate nimalo razočarano zbog gubitka proročanstava. Da sam ja pisac, bio bih jako ljut na prijatelja što je izgubio takav potencijalni zlatni rudnik." Sabir isforsirano slegne ramenima. Na taj je način htio pokazati kako mu je gubitak od nekoliko milijuna dolara najnormalnija stvar. „Ako se slaţete, naredniče, vratio bih se u Les Saintes-Maries provjeriti kako su mi prijatelji. Dobro bi mi došlo i malo sna." Caique napravi veliku predstavu odvagujući Sabirov zahtjev. No zapravo je već prije odlučio kako će postupiti. „Poslat ću narednika Spolu natrag s vama u ciganski kamp, 1 vi i Dufontaine bit ćete mu na oku u svako doba. Još nisam završio s vama." „A gospođica Samana?" Calque napravi grimasu. „Ona moţe slobodno ići. Iskreno, i nju bih rado zadrţao. Ali nemam na temelju čega. No, nečega se moţda i sjetim ako vi i Dufontaine mojem podredenom budete radili bilo kakve probleme. U svakom slučaju, ona neka ne napušta grad. Jesam li bio jasan?" „Savršeno jasan." „Znači, dogovorili smo se?" „U potpunosti."

Caique ga sumnjičavo pogleda. Zatim se obrati naredniku Spoli. „Odvezite gospodina Sabira natrag u grad. Zatim nađite Dufontainea. Ostanite s njima. Ne ispuštajte ih iz vida ni na trenutak. Ako jedan od njih ţeli otići na WC, idu obojica - a vi stojite ispred kabine i drţite ih za slobodnu ruku. Razumijete li me?" „Da, gospodine." Caique pogleda Sabira, mršteći se. Još ga je uvijek nešto kopkalo o Sabirovoj ulozi u cijeloj toj priči - no nije mogao točno odrediti što. No s obzirom na to da je čudnooki još uvijek na slobodi, bilo kakve sumnje u vezi Sabira mogu pričekati. Konj kojim se koristio čudnooki prije dvadeset se minuta, prestrašen, nenadano pojavio manje od pet kilometara niz cestu prema Port St-Louisu. Zar je čudnooki doista tako lako uspio pobjeći? S Macronovim metkom u tijelu? Caique zatraţi mobitel od jednog od svojih pomoćnika. Dok je birao broj, pogleda Sabira na odlasku. Ĉovjek se još uvijek opirao - to je bilo očito. Ali zašto? Zbog čega? Nitko ga ni za što nije optuţio. A nije izgledao kao tip čovjeka kojeg bi proţdirala ţelja za osvetom. „Tko je pronašao konja?" Caique nagne glavu prema dolje, kao da vjeruje da će takav pokret na neki način poboljšati prijam - pretvoriti mobitel natrag u njegova učinkovitijeg rođaka, fiksnu telefonsku liniju. „Dobro, onda mi ga dajte na telefon." Pričeka, promatrajući zorom obasjan krajolik. „Policajče Michelot? Jeste li to vi? Ţelim da mi precizno opišete u kakvu je stanju bio konj." Calque je pozorno slušao. „Je li bilo krvi na konjskim slabinama? Ili na sedlu?" Calque ispustr uzdah. „Jeste li još štogod

' i 302

primijetili? Bilo što? Uzde, na primjer? Jesu li moţda bile potrgane? Je li moguće da ih je konj potrgao tako što je gazio po njima nakon što je napušten?" Zastane. „Kako to mislite, kako moţete znati? Jednostavno je. Ako su uzde potrgane na svom najdaljem kraju, onda to znači da je konj po njima gazio. Ako su potrgane na nekom bliţem dijelu - primjerice, u slaboj točki, ili u blizini ţvala - onda to znači da se konj vjerojatno otrgnuo i pobjegao od čudnookog i da još uvijek imamo gada unutar naše mreţe, Jeste li to provjerili? Ne? Onda odmah idite provjeriti." 68 Narednik Spola nikada prije nije bio u ciganskoj kamp-kućici. Iako je ova bila motorizirana, oprezno se ogledavao oko sebe, kao da je neočekivano zalutao na svemirski brod koji se kreće prema planetu gdje će na njegovu tijelu vršiti neugodne eksperimente. Alexi je leţao na veliku krevetu, bez košulje. Curandero je stajao iznad njega, drţeći u ruci snop zapaljenih štapića, mantrajući. Soba je bila ispunjena mirisom zapaljene kadulje i ruţmarina. Spola zaškilji zbog oštrog dima. „Što to radi?" Yola, koja je sjedila na stolcu pokraj kreveta, stavi prst na usta. S obzirom na to da je bio dovoljno pristojan, Spola podigne ramena ispričavajući se i izađe.

Sabir čučne pokraj Yole. Upitno je pogleda, no ona je bila koncentrirana samo na Alexija. I ne pogledavši ga, kratko pokaţe na svoju glavu, a zatim na glavu curandera, te načini kruţni pokret rukama kako bi oboje obuhvatila kao jedan entitet; Sabiru se činilo kao da ţeli reći da na neki način pomaţe curanderu, moţda telepatijom. Sabir odluči da je neće ometati. Alexi nije dobro izgledao i Sabir se zainati da će, kad ovo čaranje završi, učiniti sve što moţe kako bi uvjerio Yolu da dopusti da se Alexi nastavi liječiti u bolnici. Curandero odloţi zapaljene štapiće u posudicu i pomakne se prema uzglavlju. Uzme Alexijevu glavu u ruke i ostane u tišini, zatvorenih očiju, u stanju intenzivne koncentracije. Sabir, koji nije bio naviknut na čučanje, osjeti kako mu se bedra počinju grčiti od napetosti. No, ne usudi se pomaknuti, iz straha da ne prekine curanderov trans. Pogleda Yolu u nadi da će ona nekako uvidjeti njegov problem i ponuditi mu pomoć, no njezin pogled ostane čvrsto prikovan za curandera. S vremenom si Sabir dopusti da otkliţe leđima niza zid kamp-ku- ćice, sve dok ne završi sa straţnjicom na podu i s nogama ispruţenima ispod kreveta. Nitko ga nije primijetio. Konačno opet počne slobodnije disati, a zatim ga uhvati grč. Uhvativši se za lijevo bedro objema rukama, stisne ga iz sve snage, odmičući se od kreveta lica izobličena u bolnu grimasu. Poţeli viknuti, no nije se usuđivao još više poremetiti proceduru.

' i 304

Najprije se okrene na prednju stranu, s jednom nogom ispruţenom iza sebe, a zatim se prebaci na bok kad se grč opet vratio, Više ga nije bilo briga što će tko misliti te se poput puţa počne vući prema vratima, iza kojih ga je bez sumnje čekao uvijek pozorni narednik Spola. „Ţao mi je. Nisam htio onako prekinuti proceduru. Uhvatio me grč." Yola sjedne pokraj njega i počne mu trljati nogu. Sabir je sada već bio toliko upućen u ciganske običaje da se s osjećajem krivnje ogledavao oko sebe da ne bi slučajno naišla neka Yolina prijateljica i razbjesnila se što ona onečišćuje - ili nju onečišćuje (još uvijek nije točno razumio koje je ispravno) -gadjo. „U redu je. Curandero je vrlo zadovoljan. Preuzeo si mnogo Alexijeva bola." „Ja sam preuzeo Alexijev bol? Sigurno se šališ." „Da. Pod curanderovim rukama prešao je na tebe. Sigurno osjećaš veliku bliskost prema Alexiju. Mislila sam da će prijeći na mene." Sabir je još uvijek bio u prevelikim bolovima da bi mu uopće palo na pamet da se nasmije. „Koliko dugo taj prijenos traje?" „Ma samo nekoliko minuta. Ti si..." Yola zastane. „Nemoj mi reći. Kanal?" „Što je to?" „Nešto što vodi do nečeg drugog." Ona kimne. „Da. Ti si kanal. Ako bol ne ode nekamo drugamo, ostat će s Alexijem. Zato sam ja došla pomoći. No, bol ne bi nuţno prešao na mene. Mogao bi pronaći drugu

metu, koja se s njim ne bi znala nositi. Zatim bi se vratio, mnogo jači, i Alexi bi moţda umro. Curandero je vrlo zadovoljan tobom." „Baš lijepo od njega." „Ne. Nemoj se smijati, Damo. Curandero je mudar čovjek. On je moj učitelj. No, kaţe da bi i ti mogao biti curandero. Šaman. Imaš tu sposobnost u sebi. Samo ti nedostaje volje." „I shvaćanja o čemu on to, dovraga, govori." Yola se nasmiješi. Dosad je već počela shvaćati Sabirovu rezervira- nost tipičnu za gadje i nije tome više pridavala toliko paţnje kao prije. „Kada završi s Alexijem, ţeli ti nešto dati." „Ţeli mi nešto dati?" „Da. Ispričala sam mu o čudnookom i vrlo je zabrinut za nas oboje. Osjetio je zlo koje je čudnooki na meni ostavio, pa me očistio od njega." „Što? Kao što čisti Alexija?" „Da. Španjolci to nazivaju una limpis - čišćenje. Nemamo pravu riječ za to, s obzirom na to da se nijedan Ciganin ne moţe riješiti svoje sposobnosti da onečisti. Ali zlo koje nam netko drugi prenese moţe biti skinuto." „A čudnooki ti je prenio zlo?" „Ne. Ali njegovo zlo bilo je toliko snaţno da je njegova povezanost sa mnom - veza koju je sa mnom ostvario kada sam stajala na stolčiću i čekala da budem obješena - bila dovoljna da me onečisti." Sabir odmahne glavom u nevjerici.

' i 306

„Slušaj, Damo. Ĉudnooki mi je tada pročitao priču. Priču o ţeni koju su mučili pripadnici inkvizicije. Bilo je uţasno to slušati. Zlo iz priče nataloţilo se u meni poput prašine. Osjetila sam kako prodire kroz vreću koja mi je prekrivala glavu i kako mi sjeda na ramena. Osjetila sam kako mi nagriza dušu i prekriva je tamom. Da sam umrla odmah nakon što sam čula priču, kao što je čudnooki planirao, moje bi lacha bilo okaljano i moja bi duša bila nečista pred Bogom." „Yola, kako ti netko drugi to moţe učiniti? Tvoja je duša samo tvoja." „A, ne, Damo. Ne. Nitko ne posjeduje svoju dušu. Ona je dar. Djelić Boga. Vraćamo je Njemu kada umremo i prinosimo Mu je kao ţrtvu. Zatim nam se sudi na temelju njezine snage. Zato me curandero morao očistiti. Bog djeluje kroz njega, iako curandero ne zna kako ili zašto, niti zašto je baš on izabran - baš kao što je Bog djelovao kroz proroka Nostradamusa, koji je izabran da vidi stvari koje drugi ljudi ne mogu vidjeti. Ista se stvar dogodila i s tvojim grčem. Bog te izabrao da preuzmeš Alexijev bol. On će sada biti dobro. Ne moraš se više brinuti." Sabir se zagleda u Yolu dok je odlazila od njega i vraćala se u kamp- -kućicu. Jednoga će mu dana to sve biti jasno, zar ne? Jednoga će dana ponovno zadobiti jednostavnost koju je izgubio kao dijete - jednostavnost koju su ovi ljudi koje voli uspjeli zadrţati unatoč svim preprekama koje im ţivot donosi. 69

Curandero je još uvijek putovao u kamp-kućici koju je vukao konj. Pronašao si je mjesto u blizini staja, otprilike dva kilometra izvan grada, na desnoj obali Etang des Launesa. Smeđa boja dlake njegova konja odudarala je od prevladavajuće bijele boje čuvarevih ponija u oboru. Kad se Sabir pribliţio, curandero pokaţe na zemlju ispred prednjih stuba. Yola je već čučala ondje, s izrazom očekivanja na licu. Sabir snaţno odmahne glavom, jednim okom još uvijek promatrajući narednika Spolu koji je vrebao blizu svog automobila pokraj ceste. „Neću nigdje čučati. Vjerujte mi, nikada nisam imao onakav grč. I ne ţelim da se to ponovi." Curandero zastane oklijevajući, uz smiješak, kao da ne razumije u potpunosti Sabirovo narječje. Zatim nestane u unutrašnjosti kamp-kućice. „On razumije francuski, zar ne?" Sabir šapne. „Govori jezik Sinta, jezik Kala, španjolski i romski jezik. Francuski mu je peti jezik." Yola je izgledala kao da joj je neugodno, kao da je već i sama pomisao koliko curandero razumije ili ne razumije pomalo neprilična. „Kako mu je ime?" „Nikada mu se ne obraćaš imenom. Ljudi ga jednostavno zovu curandero. Nakon što je postao šaman, izgubio je svoje ime, obitelj i sve što ga je povezivalo s plemenom." „Ali zar nisi rekla da je rođak tvog oca?"

' i 308

„Jest rođak mog oca. Bio mu je rođak prije no što je postao šaman. A moj je otac mrtav. Znači, još je uvijek rođak mog oca. Tada su ga zvali Alfego. Alfego Zenavir. Sada je samo curandero." Sabir bi se nastavio čuditi da se nije pojavio curandero, noseći stolčić. „Sjedni. Sjedni ovamo. Bez grčeva. Ha-ha!" „Da. Bez grčeva. Grčevi loša stvar." Sabir nesigurno pogleda stolčić. „Loša stvar? Ne. Dobra stvar. Ti uzeti bol od Alexi. Jako dobro. Grč tebe ne povrijediti. Ti mlad muškarac. Uskoro proći." „Uskoro proći. Da." Sabir nije zvučao uvjereno. Sjedne na stolčić i paţljivo ispruţi nogu ispred sebe poput nekoga tko pati od kostobolje. "Već u braku?" Sabir pogleda Yolu, ne znajući na što curandero cilja. Ali Yola je provodila svoj uobičajeni trik - intenzivno se koncentrirala na curandera i izričito je odbijala primijetiti bilo kakve strategije kojima bi se Sabir mogao koristiti da zadobije njezinu pozornost. „Ne, ne u braku. Ne." „Dobro, dobro. To je dobro. Šaman se nikad ne bi trebao ţeniti." „Ali ja nisam šaman." „Ne još, ne još, Ha-ha." Sabir se zapita je li moguće da curunderu zapravo nedostaje nekoliko dasaka n glavi - no strogi izraz Yolina lica bio je dovoljan da odbaci tu pomisao,

Nakon kratke pauze zu molitvu, curandero posegne u svoju košulju i izvuče ogrlicu koju stavi Yoli oko vrata. Jednom je dodirne prstom, prelazeći duţ razdjeljka njezine kose. Sabir shvati da joj govori na jeziku Sinta. Zatim se curandero pomakne k njemu. Nakon još jedne pauze za molitvu, curandero posegne rukom u košulju i izvadi drugu ogrlicu. Stavi je Sabiru oko vrata i zatim uzme Sabirovu glavu u ruke. Dugo je stajao, zatvorenih očiju, drţeći Sabirovu glavu. Nakon nekog vremena Sabir osjeti kako mu se oči sklapaju i kako se spušta neka smirujuća tama. Bez očita truda, Sabir se odjednom nađe u situaciji da gleda u pozadinu svojih vlastitih očiju - kao što bi uljez u kinu mogao gledati obrnutu sliku na straţnjoj strani projekcijskog platna. Najprije nadolazeća tama poprimi ruţičastu nijansu, poput vode koja je natopljena krvlju. Zatim se daleko ispred njega stvori maleno lice. Dok ga je promatrao, lice se polako počne pribliţavati, postajući sve jasnije, sve dok Sabir na njemu ne prepozna vlastite crte. Lice se još više pribliţi i konačno glatko prođe kroz imaginarno platno ispred njega i nestane kroz straţnju stranu Sabirove glave. Curandero se odmakne od njega, zadovoljno kimajući. Sabir širom otvori oči. Padne u napast da se protegne - poput kormorana koji suši krila na stijeni - ali zbog nekog se razloga osjećao nelagodno pred curanderom pa se zadovolji nizom malih kruţnih pokreta ramenima. Vidio sam vlastito lice kako mi se pribliţava. Zatim kao da je prošlo ravno kroz mene. Je li to normalno? "

' i 310

Curandero ponovno kimne, kao da ga to što je Sabir rekao nije iznenadilo. No, činilo se da nije raspoloţen za razgovor. „Što je to?" Sabir pokaţe na ogrlicu koja se nalazila malo iznad njegove prsne kosti. „Samanina kći će ti reći. Ja sam umoran. Sada ću spavati." Curandero podigne ruku u znak pozdrava i nestane ispod dovratka svoje kamp-kućice. Sabir pogleda Yolu da provjeri kako na nju utječe curanderovo čudno ponašanje. Iznenadi se kad vidi da plače. „Što je bilo? Što ti je rekao?" Yola odmahne glavom. Prijeđe rukom preko očiju poput djeteta. „Ma daj. Molim te, reci mi. Nemam pojma što se ovdje događa. To je barem očito." Yola uzdahne. Zatim duboko udahne, „Curandero mi je rekao da nikada neću postati šamanica. Da je Bog za mene odabrao drugačiji put - put koji je teţe prihvatiti, koji je poniţavajući i koji ne garantira uspjeh. Da nikako ne smijem preispitivati taj put. Jednostavno ga moram slijediti." „Ma što on zna? Zašto bi ti takvo što rekao? Otkud mu pravo?" Yola šokirano pogleda Sabira. „0, curandero zna. U snovima ga odnosi duh ţivotinje. Pokazuje mu mnoge stvari. Ipak, on ne smije utjecati na događaje, već samo pripremiti ljude da ih prihvate. To je njegova funkcija." Sabir znatiţeljom zamaskira svoje čuđenje. „Zašto te onako dodirnuo? Duţ razdjeljka kose? Ĉinilo se da to za njega ima neko značenje." „Spajao je dvije polovice moga tijela." „Molim?"

„Ako ţelim uspješno obaviti ono za što sam odabrana, dvije polovice mog tijela ne smiju biti razdvojene." „Ţao mi je, Yola. Ali još uvijek ne razumijem." Yola ustane. Nesigurno pogleda prema naredniku Spoli, a zatim stiša glas do šapta. „Svi smo načinjeni od dvije polovice, Damo. Kada nas je Bog pekao u pećnici, spojio je dva dijela u jedan kalup. Ali svaki je dio još uvijek gledao u drugom smjeru - jedan u prošlost, a drugi u budućnost. Kada se oba dijela okrenu i spoje - primjerice zbog bolesti ili zbog posredovanja curandera - osoba od tog trenutka pa nadalje gleda samo sadašnjost. Ţivi samo u sadašnjosti." Yola potraţi prave riječi da bi se bolje izrazila. „Postaje korisna. Da, to je to. U stanju je biti korisna." Naslutivši da su napokon opet postali svjesni njegove prisutnosti, vječito ljubazan narednik Spola koji je stajao na drugoj strani ceste upitno podigne ramena. Odavno je bio svjestan da se s tim Ciganima uvalio preko glave, no kako je vrijeme prolazilo, sve se više pribojavao neizbjeţnog poziva načelnika Calquea u vezi sa svojom duţnošću. Jer narednik Spola tek je naknadno shvatio da neće moći ponuditi dobro objašnjenje zašto je dopustio da ga djevojka uvjeri da ostave bolesnog Alexija da bi posjetili curandera. Nije to mogao objasniti ni samom sebi. Dok je stajao pokraj svog automobila i suptilno pokušavao natjerati Cigane da prekinu ono što rade i vrate se što prije do njega, osjeti iznenadan očajnički poriv da se vrati i provjeri drugog Ciganina u slučaju da je netko iskoristio njegovu dobronamjernost i odlučio ga uvaliti u govna,

' i 312

Sabir pomirljivo podigne ruku. Zatim usmjeri pozornost natrag na Yolu. „A ovo što imamo oko vrata?" ,,To će nam pomoći da se ubijemo." „Molim?" „Curandero strahuje za naše ţivote zbog čudnookog. Osjeća da će nam čudnooki nauditi iz čistog bijesa ako nas se opet dočepa. U ovoj bočici nalazi se koncentrirani otrov Coulevre de Montpellier. To je zmija otrovnica koja ţivi u jugozapadnom dijelu Francuske. Ako se otrov ubrizga u krvotok, ubija za manje od minute. Ako se uzme putem grla..." „Putem grla?" „Ako se proguta. Popije kao tekućina. Usiše. Tada smrt nastupa za petnaest minuta." „Sigurno se šališ. Ozbiljno mi govoriš da nas je curandero opskrbio otrovom? Poput onoga koji su davali špijunima koji su riskirali da ih Gestapo muči?" „Ne znam što je to Gestapo, Damo, ali čisto sumnjam da su gori od čudnookog. Ako me opet uhvati, popit ću ovo. Otići ću k Bogu netaknuta, a moje će lacha biti neokaljano. Moraš mi obećati da ćeš i ti učiniti isto." 70 Joris Calque bio je izrazito nesretan čovjek. Samo je jednom u ţivotu morao roditeljima priopćiti vijest o smrti njihova sina jedinca, a i tada je mijenjao jednog drugog policajca,

koji je ozlijeđen tijekom iste policijske operacije. Nije ni na koji način snosio odgovornost. Ovdje je stvar bila potpuno drugačija. Blizina Marseillea, Macronova rodnoga grada, i činjenica da je Macron umro nasilnom smrću, od ruku ubojice, i to izvršavajući njegova naređenja, još su više oteţali Calqueov posao. Nekako je smatrao najvaţnijim da vijest priopći osobno. Već je svima bilo očito da je čudnooki nekako uspio pobjeći iz mreţe. Helikopteri i avioni za izviđanje pročešljali su cijelo područje ispod ceste N572 od Arlesa do Vauverta - uključujući i velik dio teritorija koji pripada nacionalnom parku Camargue - i nisu našli ništa. Ĉinilo se da je čudnooki duh. Specijalne postrojbe provjerile su svaku zgra- du, svaku kolibu i svaku ruševinu. Zaustavili su svaki automobil koji je ulazio ili izlazio iz nacionalnog parka. Mjesto je bilo lako ograditi. S jedne strane nalazi se more, a s druge strane močvare. Presijeca ga nekoliko cesta i one su ravne, a promet je vidljiv na kilometre u svakom smjeru. Trebalo je biti jednostavno. Umjesto toga, Calque je osjećao da njegova pozicija glavnog voditelja istrage gubi kredibilitet. Macronova obitelj čekala ga je u obiteljskoj pekarnici. Policajka ih je sve okupila, no nije im smjela reći točan razlog okupljanja. Takva je bila ustaljena procedura. I upravo je zbog toga atmosfera bila jeziva. Calque se nemalo iznenadi kad ugleda ne samo Macronova oca, majku i sestru nego i jato teta, stričeva, bratića i sestrični, pa čak i - tako se barem činilo - troje od četvero baka

' i 314

i djedova. Calqueu padne na pamet da će ga miris svjeţe pečena kruha zauvijek asocirati na slike Macronove smrti. „Zahvalan sam vam što ste svi zajedno ovdje. Tako ćete lakše podnijeti ono što vam imam reći." „Naš sin. Mrtav je." Bio je to Macronov otac. Još je uvijek nosio pekarsku uniformu i mreţicu za kosu. Dok je govorio, skine mreţicu, kao da je to na neki način neuljudno. „Da. Ubijen je kasno sinoć." Calque zastane. Očajnički mu je trebala cigareta. Poţeli se nagnuti i zapaliti je, a zatim prigodno iskoristiti taj pokret da zakloni gomilu lica koja su sada pozorno piljila u njega spremna da počnu tugovati. „Ubio ga je čovjek koji je drţao taokinju. Paul je stigao nešto prije ostatka policijskih snaga. Ţena je bila u neposrednoj opasnosti. Imala je uţe oko vrata, a otmičar je prijetio da će je objesiti. Paul je znao daje taj čovjek već ubio. Zaštitara u Rocamadouru. I još jednog čovjeka u Parizu. Zbog toga je odlučio intervenirati." „Što se dogodilo s Paulovim ubojicom? Jeste li ga uhvatili?" Pitanje postavi jedan od rođaka. Calque shvati da se uzalud trudi. Macronova obitelj sigurno je na radiju ili televiziji čula za moguću smrt policijskog sluţbenika i shvatili su što se događa kada ih je francuska policija okupila. Ne treba im njegovo ublaţavanje situacije. Sve što moţe učiniti, s obzirom na okolnosti, jest dati im potrebne informacije i pustiti ih da tuguju u miru. U svakom slučaju, oni mu neće pomoći da olakša savjest. „Ne. Još ga nismo uhvatili. Ali

uskoro hoćemo. Prije smrti Paul je uspio dvaput zapucati. Ovo još nije poznato javnosti - i radije bih da tu informaciju zadrţite za sebe-ali jedan od Paulovih metaka teško je ranio ubojicu. U bijegu je negdje u nacionalnom parku. Cijelo je mjesto ograđeno. Više od stotinu policajaca u ovome ga trenutku traţi," Calque je očajnički pokušavao skrenuti pogled sa scene ispred sebe - koncentrirati se na pitanja kojima ga je daljnja rodbina rešetala. No, nije mogao skinuti pogled s Macronove majke. Jezivo je nalikovala svom sinu. Nakon što je potvrđeno da joj je sin mrtav, istog je trena utjehu potraţila u muţevu zagrljaju, i sada mu se grčevito drţala oko pasa, tiho plačući, dok joj je brašno s muţeve pregače prekrivalo lice poput vapna. Kad se Caique napokon uspio povući, jedan od Macronovih muških rođaka krene za njim na ulicu. Caique se okrene prema njemu, napola pripremljen na fizički napad. Ĉovjek je izgledao čvrsto i u dobroj formi. Imao je vojničku frizuru. Neodređeni rubovi tetovaţa prelijevali su mu se iz rukava i širili se po rukama poput proširenih vena. Caique poţali što je policajka ostala unutra s ostatkom obitelji - uniforma bi moţda djelovala kao određena barijera. No, muškarac ne pristupi Calqueu agresivno. Štoviše, poprimi znatiţeljan izraz lica i Caique ubrzo shvati da mu je na umu zapravo nešto drugo, a ne Macronova smrt. „Paul me jučer nazvao. Jeste li to znali? Ali nisam bio kod kuće. Majka je preuzela poruku. U zadnje vrijeme radim kao stolar. Posla ima kao u priči."

' i 316

„Da? Radite kao stolar? Odlična profesija." Caique nije imao namjeru zvučati grubo, no riječi su izletjele kao da se brani, unatoč najboljoj namjeri. Ĉovjek zaškilji. „Rekao je da traţite čovjeka koji je bio u Legiji. Ubojicu. Da mislite da će vam Legija uskratiti potrebne informacije. Da će vas prisiliti da prolazite kroz uobičajene jebene birokratske procedure kojima se uvijek koriste da bi zaštitili svoje ljude. To je rekao." Caique kimne, iznenada shvativši o čemu je riječ. „Paul mi je govorio o vama. Vi ste rođak koji je bio u Legiji. Trebao sam shvatiti." Bio je na rubu da kaţe „jer vi ljudi imate specifičan izgled - poput hodajućeg komada testosterona - i zato što svako toliko upotrebljavate riječ 'jeben'", ali nekako se uspije zaustaviti. „Bili ste i u zatvoru, zar ne?" Ĉovjek se ogleda po ulici. Ĉinilo se da ga nešto iritira. Zatim se opet zagleda u Calquea. Nagura ruke u dţepove, kao da misli da će ih tkanina spriječiti da se pobune - no ruke se ipak izboče prema Calqueu, kao da ţele probiti tkaninu i zadaviti ga. „Zaboravit ću što ste rekli. I to da ste jebeni policajac, Ne volim jebene policajce. Uglavnom nisu ništa bolji od pički koju mlate," Ĉvrsto zatvori usta. Zatim stoički udahne kroz nos i opet pogleda niz ulicu, „Paul mi je bio rođak, iako je bio jebeni policajac. Ovaj ga je govnar ubio, kaţete? Bio sam u Legiji dvadeset jebenih godina. Završio sam kao jebeni narednik zaduţen za opskrbu. Ţelite li me nešto pitati? Ili ţelite otrčati natrag u jebeni stoţer i najprije provjeriti moj jebeni kriminalni dosje?" Calque donese odluku u trenu. „Ţelim vas nešto pitati." Ĉovjek promijeni izraz lica - postane blaţi, pristupačniji. „Slobodno pucajte."

„Sjećate li se čovjeka koji je imao neobične oči? Oči bez bjeloočnica?" „Nastavite." „Taj bi čovjek mogao biti Francuz. No, moţda se pretvarao da je stranac kako bi se uvukao u redove Legije kao vojnik, a ne kao časnik." „Dajte mi još informacija." Calque slegne ramenima. „Znam da. ljudi promijene ime kada se pridruţe Legiji. Ali ovaj je čovjek grof. Odgojen je kao aristokrat. U bogatoj obitelji koja ima sluge. Moguće je da mu je pravo ime de Bale. Rocha de Bale. Nije osoba koja bi se lako prilagodila poloţaju obična vojnika. Isticao bi se. Ne samo zbog očiju nego i zbog stava. Vjerojatno je navikao da vodi, a ne da bude voden. Da izdaje zapovijedi, a ne da ih sluša." Calque zabaci glavu poput kornjače. „Poznajete ga, zar ne?" Ĉovjek kimne. „Zaboravite Rochu de Balea. I zaboravite vođenje. Ova je pička sebe nazivala Achor Bale. Bio je samotnjak. Izgovarao je svoje ime poput Engleza. Nitko nije znao otkuda je zapravo. Bio je lud. Osoba kojoj se ne ţelite zamjeriti. Mi koji smo bili u Legiji opaki smo momci. To je normalno. No, on je bio još opakiji. Nikada nisam mislio da ću opet morati razmišljati o tom šupku." „Kako to mislite?" „U Ĉadu, tijekom 1980-ih. To govno započelo je pobunu. Namjerno, rekao bih. No, vlasti su ga oslobodile krivnje jer se nitko nije usuđivao svjedočiti protiv njega. Prijatelj mi je ubijen za vrijeme te akcije. Ja bih svjedočio, ali nisam bio ondje. Bio sam u baisodromeu i trošio plaću na ševu. Razumijete? Tako da nisam znao ništa o tome. Te

' i 318

pičke nisu me htjele poslušati. Ali ja sam znao. Bio je jebeni zli gad. Udaren u glavu. Malo previše zainteresiran za oruţje i ubijanje. Ĉak i za jebenog vojnika." " buisodrome - „fukodrom" (nap. prev.) Calque odloţi svoj notes. „A oči? To je istina? Da nema bjeloočnice? " Macronov rođak okrene se na peti i vrati se u pekarnicu. 71 Bale se probudi s drhtavicom. Sanjao je da ga Madame, njegova majka, mlati po ramenima vješalicom zbog nekog nepostojećeg neposluha. Stalno je vikao - Ne, Madame, ne! - ali ona ga je i dalje mlatila. Bilo je mračno. U kući nije bilo nikakvih drugih zvukova. Bale se pomakne unatrag i nasloni se na gredu. Boljela ga je šaka kojom je zamahnuo u samoobrani tijekom napada u snu, a vrat i rame su ga pekli - kao da ih je netko polio kipućom vodom i zatim istrljao brusnim papirom. Upali svjetiljku i pregleda tavan. Moţda bi mogao ubiti štakora ili vjevericu pa ih pojesti? Ali ne. Više nije dovoljno brz. Znao je da još uvijek ne bi trebao riskirati i spustiti se s tavana da provjeri ima li štogod hrane u kuhinji ili kako bi uzeo vode. Flics16 su moţda ostavili straţara da štiti mjesto

16 flics - drotovi (nap. prev.)

zločina od strvinara i znatiţeljnika - tješila ga je pomisao da takvi ljudi još uvijek postoje i da nije sve u ţivotu postalo monotono. Ali voda mu je potrebna. I to hitno. Već je tri puta dosad popio vlastiti urin, s tim da je ostatak iskoristio da dezinficira rane, iako je u Legiji naučio da stvarno nema smisla da to više ponavlja. Tako će samo ubrzati vlastitu smrt. Koliko je već sati proveo ovdje gore? Koliko dana? Bale je potpuno izgubio pojam o vremenu. Zašto je uopće ovdje? Aha, da. Proročanstva. Mora pronaći proročanstva. Pusti da mu glava klone natrag na prsa. Deka koju je upotrebljavao umjesto zavoja zalijepila mu se za ranu - nije se usuđivao razdvojiti ih da opet ne počne krvariti. Prvi put nakon nekoliko godina poţeli otići kući. Ţelio je spavati u komforu vlastite spavaonice, a ne u anonimnim hotelima u kojima je toliko dugo bio prisiljen ţivjeti. Ţelio je poštovanje i potporu braće i sestara s kojima je odrastao. I ţelio je da Madame, njegova majka, obznani što je sve postigao za Corpus Maleficus, i da mu omogući da dobije ono na što ima pravo. Bale je bio umoran. Bio mu je potreban odmor i liječenje rana. Dojadilo mu je biti čvrst i ţivjeti poput vuka. Dojadilo mu je da ga ganjaju ljudi koji nisu dostojni zavezati mu uzice na cipelama. Izvali se na trbuh i odvuče se prema otvoru. Ako se sada ne pomakne, umrijet će. To je jasno kao dan.

' i 320

Jer odjednom je shvatio da halucinira. Da je ova njegova trenutačna bespomoćnost samo još jedna Đavlova strategija da ga obeshrabri - da ga učini slabim. Bale zgrabi poklopac otvora i pomakne ga ustranu. Zagleda se prema dolje u praznu spavaonicu. Ondje je bilo mračno. Prozorski kapci bili su otvoreni i bila je noć. Nigdje nije bilo nikakva svjetla. Policija je otišla. Policajci su sigurno otišli. Kroz bubnjanje krvi u glavi osluhne ne bi li čuo kakve zvukove. Ne začuje ništa. Spusti noge kroz otvor. Dugo je sjedio na rubu buljeći u pod. Napokon upali svjetiljku i pokuša procijeniti visinu s koje će se baciti. Tri metra. Dovoljno da slomi nogu ili iščaši gleţanj. No, nije više imao snage da spusti stolac. Nije imao okretnosti da visi iz otvora i pokuša je dohvatiti nogama. Ugasi svjetiljku i gurne je natrag u košulju. Zatim se okrene na zdravoj ruci i baci se u prazninu. 72 Yola je promatrala dvojicu policajaca iz svoga skrovišta na rubu šume. Bili su šćućureni u zaklonu gardien cabane, pušili su i razgovarali. Znači, to je ono što flics nazivaju potragom, pomisli u sebi. Nije ni čudo da čudnooki nije pronađen. Zadovoljna što je

dvojica muškaraca nikako ne mogu vidjeti, ona se smjesti na pod, gdje će pričekati sljedećih dvadesetak minuta, dok se potpuno ne smrači. Bouboul je ostavio Yolu u Bacu pola sata prije, a zatim se u društvu svog zeta Rezsa odvezao prema Arlesu, da pokupi Sabirov audi. Poslije će se Rezso vratiti audijem, da pokupi Yolu. Najprije Sabir nije htio dopustiti Yoli da ide po proročanstva. Bilo je preopasno. To bi trebao biti njegov posao. On je sada glava obitelji. Njegova bi riječ trebala nešto značiti. No uporna i vječito budna prisutnost narednika Spole s vremenom je odlučila umjesto njega - nije bilo šanse da Sabir ode nekamo bez njegova blagoslova. Ipak, noću će biti drugačije. Ĉovjek mora odspavati. Ako Sabir uspije pobjeći Spoli, Bouboul je obećao da će ga odvesti natrag u Maset, gdje će ga Yola i Rezso čekati s proročanstvima. Sabir će tako imati i vremena i privatnosti koji su nuţni da bi ih preveo. Prije nego svane, Rezso će se vratiti s automobilom da bi pokupio Sabira i vratio ga do kamp-kućice, točno na vrijeme da sretne narednika Spolu, koji će se tek tada probuditi. U svakom slučaju, takav je plan. Jednostavan je, zaštitit će proročanstva i fino će zadrţati policiju izvan cijele priče. Yola je već saznala da je istraga krenula dalje i da će Maset biti prazan. Naime, narednik Spola čovjek je koji poštuje svoj ţeludac. Yola mu je ponudila gulaš od veprovine s okruglicama za ručak, umjesto da jede uobičajeni sendvič od piletine. Nakon toga Spola

' i 322

je bio poprilično udobrovoljen - pogotovo s obzirom na to da je veprovi- na bila napravljena u kombinaciji s otprilike litru i pol Costičres de Nimesa i popraćena konjakom. Potvrdio joj je da je sada, dan i pol nakon napada, Maset već vjerojatno zapečaćen i oblijepljen policijskom trakom te po svoj prilici napušten do daljnjega. Sve raspoloţive policijske snage uključene su u potragu za čudnookim. Što ona misli? Da policija ostavlja svoje ljude raštrkane po okolici da čuvaju stara mjesta zločina? Dvojica policajaca koji su se nalazili u kolibi ustanu i protegnu se. Jedan od njih prijeđe nekoliko metara, otkopča rasporak i pomokri se. Drugi prijeđe svjetiljkom po čistini, oslanjajući se na zaštitnu traku koja je obiljeţavala mjesto na kojem je pronađen Gavril. „Misliš li da se ubojice doista vraćaju na mjesto zločina?" „Dovraga, ne. Pogotovo kad su primili metak, kad gladuju i kad su im policijski psi za petama. Gad vjerojatno leţi mrtav iza nekoga grma. Ili je pao s konja u močvaru i utopio se. Zato ga ne moţemo naći. Divlje svinje su ga se vjerojatno dočepale. Mogu pojesti čovjeka, sa zubima i svime, za manje od sat vremena. Jesi li to znao? Ubojica mu samo mora ukloniti slezenu. Nju zbog nekog razloga ne vole." „Ma sereš." „Da, ni ja nisam vjerovao."

Yola je ušla u šumu po stazi, baš kao što joj je Sabir objasnio, ostavljajući za sobom komada bijelog papira na svakih pet metara kako bi se mogla vratiti do ceste kada se smrači. U glavi je zacrtala poloţaj izdvojenog čempresa ispod kojeg su zakopana proročanstva. No ako policajci ostanu gdje jesu, neće nikako moći - čak i ako se šumom

koristi kao zaklonom - doći do proročanstava a da je ne vide. Stablo čempresa previše je izloţeno. „Da pođemo provjeriti šumu?" „Jebeš to. Vratimo se u cabane. Zapalimo vatru. Zaboravio sam rukavice, a postaje sve hladnije." Yola primijeti da se siluete pribliţavaju. Što traţe? Drvo za potpalu? Kako će im objasniti zašto je tu ako slučajno nabasaju na nju? Toliko su ţeljni dobiti odličja od Calquea da bi je vjerojatno strpali u njihov poullailler ambulant - njihov putujući kokošinjac. Nije li to naziv koji Alexi upotrebljava za policijske „marice"? A Calque zasigurno nije glup. Odmah bi nanjušio da tu nešto smrdi. Ne bi mu trebalo dugo da shvati da Yola traga za proročanstvima i da uopće nisu izgubljena. Kako su se policajci pribliţavali, Yola se priljubi uz tlo i počne moliti. Prvi policajac zaustavi se na metar od nje.,Vidiš li neko suho drvo? Treba nam samo grana ili dvije." Drugi policajac upali svjetiljku i zamahne njome u luku iznad njihovih glava. Upravo u tom trenutku zazvoni mu mobitel. Prebaci svjetiljku svom kolegi i potraţi mobitel po dţepovima. Dok je svjetiljka prolazila pokraj njezine glave, Yola osjeti kako joj zraka svjetlosti prelazi preko tijela. Ukoči se, sigurna da su je otkrili. „Što kaţete? Moramo se povući? Kako to mislite?" Drugi policajac napeto je slušao glas s druge strane linije. S vremena na vrijeme zagunđao bi i Yola je gotovo mogla osjetiti

' i 324

kako pogledava prvog policajca koji je drţao upaljenu svjetiljku okrenutu prema rubu njegovih hlača. Drugi policajac zaklopi mobitel. „Onaj pariški narednik kojeg su nahuškali na nas misli da je otkrio gdje tip ţivi. Misli da će tip, ako je doista pobjegao iz ograđena područja, sigurno krenuti tamo. Idemo svi. Ovaj put samo moramo ograditi cijeli poluotok St-Tropez, od Cavalaire-sur-Mera, preko La Croix-Valmera i Cogolina, do Port Grimauda. Moţeš li ti to vjerovati? To je šezdeset jebenih kilometara." „Prije bih rekao trideset." „To sad i nije bitno. Noćas neće biti spavanja."

Yola se okrene na leđa, kad su napokon otišli, i začuđeno se zagleda u prvu večernju zvijezdu. 73 Dok je koračao dvorištem prema kući grofice de Bale, pomalo iznenađen, Calque shvati da mu nedostaje Macron. Calque se nije smatrao sentimentalnim čovjekom, a i Macron je uvelike bio sam odgovoran za svoju smrt - no bilo je nečega nevjerojatno iritantnoga u vezi s njim, a ta je iritacija hranila Calqueovu svijest o sebi. Zaključi da mu je Macron predstavljao neku vrstu protuteţe i da mu nedostaje to što više nema izliku da bude čangrizav.

Također se prisjeti koliko je bio oduševljen kada mu je Macron priskočio u pomoć kad je grofica dovela u pitanje njegovo znanje o tituli Pair de France i francuskom plemstvu. Morao je čovjeku odati priznanje - moţda je bio zadrt, ali nikada nije bio predvidiv. Grofičina osobna tajnica u kompletu od tvida i kašmira izašla je iz kuće kako bi ga dočekala - ipak, ovaj je put na sebi imala svilenu jednodijelnu haljinu boje crnog vina, zbog čega je još i više podsjećala na groficu nego sama grofica. Calque se pokuša sjetiti njezina imena. „Madame Mastigou?" „Načelniče Calque." Pogledom prijeđe preko njegovih ramena i promotri skupinu od osam policajaca koji su se nalazili iza njega. „A vaš pomoćnik?" „Mrtav je, Madame. Ubio ga je posvojeni sin vaše gazdarice." Madame Mastigou nehotice zakorači unatrag. „Sigurna sam da to nije istina." „I ja vjerujem da sam pogrešno obaviješten. Ipak, imam nalog za pretres ovih prostorija i namjeravam ga odmah provesti u djelo. Ovi policajci ući će sa mnom. Naravno, odnosit će se s poštovanjem prema vlasništvu Madame la Comtesse i prema njezinoj privatnosti. No, moram zamoliti da ih nitko ne ometa dok izvršavaju svoje duţnosti." „Moram otići upozoriti Madame la Comtesse." „Poći ću s vama." Madame Mastigou zastane. „Smijem li vidjeti nalog?" „Naravno." Calque zavuče ruku u dţep i pruţi joj dokument. „Smijem li to kopirati?"

' i 326

„Ne, Madame. Kopija će biti dostupna odvjetnicima Madame la Comtesse kada i ako to budu ţeljeli." „U redu. Molim vas, pođite sa mnom," Calque kimne svojim policajcima. Rasprše se po dvorištu. Ĉetvorica policajaca istrpljivo sačekaju kod podnoţja stuba da Calque i Ma- dame Mastigou uđu u kuću, a zatim se popnu stubama iza njih, da bi počeli s pretragom. „Doista smatrate da je grof odgovoran za ubojstvo vašeg pomoćnika?" „Kada ste zadnji put vidjeli grofa, Madame?" Madame Mastigou zastane. „Ima tome već nekoliko godina." „Onda mi vjerujte na riječ. Promijenio se." "Vidim da ste se riješili udlage za ruku, načelniče Calque. I nos vam zacjeljuje. Odlično poboljšanje." „Ljubazno od vas što ste primijetili, grofice." Grofica sjedne. Madame Mastigou dohvati stolac i postavi je iza i malo pokraj grofice - čedno sjedne, stisnutih koljena, gleţnjeva skrivenih i lagano prekriţenih ispod sebe. Završila je škole, pomisli Calque. Vjerojatno u Švicarskoj. Sjedi poput engleske kraljice. Ovoga puta grofica otpravi slugu a da nije naručila kavu. „Naravno, potpuno je smiješno da mog sina sumnjičite za nasilje."

„Ne sumnjičim vašeg sina za nasilje, grofice. Sluţbeno ga optuţujem. Imamo svjedoke. Štoviše, i ja sam jedan od njih. Zahvaljujući svojim očima ipak se ističe u gomili, zar ne?" Pogleda je, glave nagnute ustranu, pristojno očekujući odgovor. S obzirom na to da mu nije imala namjeru odgovoriti, Calque odluči iskušati sreću. „Pitanje koje vam moram postaviti - pitanje koje me uistinu muči - nije je li počinio te zločine, već zašto." „Što god da je učinio, učinio je u najboljoj namjeri." Calque se uspravi na stolcu, a u glavi mu se upali znak za uzbunu. „Sigurno se šalite, Madame. Mučio je i ubio Ciganina u Parizu. Nanio je teške tjelesne ozljede trima osobama, uključujući španjolskog policajca i dvoje slučajnih prolaznika. Ubio je zaštitara u svetištu u Rocamadouru. Mučio je i ubio još jednog Ciganina u Camargueu, a prije dva dana iz pištolja je ubio mog pomoćnika tijekom opsade u kojoj je prijetio da će objesiti sestru čovjeka kojeg je ubio u Parizu. I sve to samo da bi otkrio neka proročanstva koja moţda jesu, a moţda i nisu istinita - koja moţda jest, a moţda i nije zapisao prorok Nostradamus. Imam osjećaj, Madame, da ste ipak podosta upućeni u prave razloge koji leţe iza ovih uţasnih događaja." „Je li to još jedna od vaših sluţbenih optuţbi, načelniče? Ako je tako, podsjećam vas da je ovdje prisutna i treća osoba."

„To nije sluţbena optuţba, Madame. Sluţbene optuţbe iznose se na sudu. Provodim istragu. Moram zaustaviti vašeg sina prije no što počini još više štete." „To što govorite o mom sinu je groteskno. Vaše su optuţbe u potpunosti neutemeljene." „A vi, Madame Mastigou? Imate li štogod dodati?"

' i 328

„Ništa, načelniče. Madame la Comtesse ne osjeća se dobro. Mislim da nikako ne priliči da nastavljate istragu u ovakvim uvjetima." Grofica ustane. „Odlučila sam što ću učiniti, Mathilde. Nazvat ću ministra unutarnjih poslova. On je rođak moje prijateljice, Babette de Montmorigny. Uskoro će ovo biti ispravljeno." Caique također ustane. „Učinite onako kako mislite da je najbolje, Madame." U tom trenu jedan od uniformiranih policajaca upadne u prostoriju. „Načelnice, mislim da biste ovo trebali vidjeti." Calque mu dobaci ljutit pogled. ,Vidjeti što? Provodim ispitivanje." „Prostoriju, gospodine. Tajnu prostoriju. Monceau ju je slučajno otkrio dok je pretraţivao knjiţnicu." Calque se okrene prema grofici, blistavih očiju. „To nije tajna prostorija, načelniče Caique. Svi u mom kućanstvu za nju znaju. Da ste me pitali, objasnila bih vam gdje se nalazi." „Naravno, grofice. Jasno mi je." Objema rukama čvrsto stisnutima iza leđa, Calque pođe za svojim podređenim iz prostorije. 74 U sobu se ulazilo kroz jednostavan ulaz, savršeno sakriven među policama u knjiţnici. „Tko je ovo otkrio?" „Ja, gospodine."

„Kako se otvara?" Policajac gurne vrata i ona se zatvore, uklopivši se među police za knjige. Policajac se zatim nagne naprijed i pritisne hrptove triju knjiga, smještenih blizu poda. Vrata se opet otvore. „Kako si znao koje knjige treba pritisnuti?" „Promatrao sam slugu, gospodine. Ušao je kad je mislio da ne gledamo i petljao s kvakom. Mislim da ju je pokušavao zaključati da netko ne bi slučajno pokrenuo mehanizam. Barem mi je tako rekao." „Ţeliš reći da je bio zabrinut za našu sigurnost? Da bi se vrata mogla otvoriti i iznenada udariti nekoga od nas?" „Najvjerojatnije je bilo tako, gospodine." Calque se nasmiješi. Ako je dobro procijenio grofičin karakter, taj je sluga bio pred otkazom. Uvijek je dobro imati nezadovoljna zaposlenika u blizini. To stvara mogućnost dobivanja vrijednih informacija. Mogućnost zabijanja noţa u leđa. Calque se sagne i prođe kroz dovratnik. Uspravi se kad uđe u prostoriju, a zatim tiho zazviţdi, zadivljen. Velik pravokutni stol nalazio se u sredini prostorije. Oko njega bilo je postavljeno trinaest stolaca. Na zidu iza svakog stolca nalazili su se grbovi. Calque prepozna neke od njih, no to nisu bili grbovi dvanaestorice nositelja titule Pair de France koje bi čovjek očekivao, s obzirom na društvo ljudi među kojima se trenutačno nalazio.

' i 330

„Ova prostorija nije otvarana otkako mi je muţ umro. Ovdje nema ničega što bi moglo zanimati vaše ljude." Calque prođe rukom preko stola. „Ipak, obrisana je prašina. Netko je bio ovdje mnogo nakon smrti vašeg muţa." „Moj sluga, naravno. Odrţavanje prostorije čistom sastavni je dio njegovih duţnosti." „Kao i zaključavanje vrata kada se pojave neznanci?" Grofica skrene pogled. Madame Mastigou pokuša je uhvatiti za ruku, no grofica se izmakne. „Lavigny, neka netko fotografira ove grbove." „Radije bih da to ne činite, načelniče. Nemaju nikakve veze s vašom istragom." „Naprotiv, Madame. Smatram da itekako imaju veze s mojom istragom." „Ova je prostorija privatna, načelniče. Prostorija za društvene aktiviiosti. Mjesto gdje su se istomišljenici sastajali da raspravljaju o ozbiljnim temama u diskretnu i poticajnu okruţenju. Kao što rekoh, prostorija nije korištena otkako mi je muţ umro. Neke od obitelji kojima ovi grbovi pripadaju moţda i ne znaju da se grbovi nalaze u ovoj prostoriji. Bila bih zahvalna da tako i ostane." „Ne vidim nikakav stol za bilijar. Niti bar za točenje pića. Ĉudna neka prostorija za društvene aktivnosti. Primjerice, što je ovo?" Calque pokaţe na pehar, zaključan u zasebnoj vitrini. „A ovi inicijali koji su na njemu urezani? C. M." Grofica poprimi izraz lica osobe koju je ujela guja. „Gospodine?" „Da?"

„Ovdje je svitak pergamenta, s pečatima. Također je i teţak. Sigurno ima drvene valjke ili takvo što." Calque mu pokaţe neka raširi pergament po stolu. „Molim vas da to ne dirate, načelniče. Vrlo je vrijedno." „Imam nalog za pretres, Madame. Smijem dirati što god poţelim. No, nastojat ću ne zaprljati ga prstima." Calque se nagne prema naprijed i počne paţljivo proučavati dokument. Grofica i Madame Mastigou nepomično su stajale uz unutrašnji zid prostorije. „Lavigny. Molim te da ljubazno otpratiš groficu i Madame Mastigou iz prostorije. Ovo bi moglo potrajati. I donesi mi povećalo." 75 Kad ga je Bouboul dovezao natrag do Maseta, Sabir najprije zapali vatru kako bi mu bilo ugodnije. Noć je bila hladna i osjetio bi kako ga obuzima drhtavica svaki put kada bi pogledao prema mjestu na hodniku gdje je leţalo Macronovo tijelo. Gadljivo odmahujući glavom zbog vlastite osjetljivosti, krene u potragu za svijećama. Ĉinilo se kao da mu koraci odjekuju starom kućom dok se kretao po sobi - do te mjere da je nekako izgubio ţelju da produţi hodnikom prema kuhinji. Nakon nasumične petominutne potrage s olakšanjem primijeti da tri svijeće još uvijek leţe na podu, gdje su završile prije dvije noći, kada je čudnooki upotrijebio aparat za gašenje poţara.

' i 332

Kada ih je upalio i ugledao svoju sjenu kako pleše po zidovima kao da izvodi danse macabre*, Sabir se zapita - i to ne prvi put, kako li je samo dopustio Yoli da ga nagovori da se ponovno vrati u Maset? Naravno da je postojao razlog - jer Les Saintes-Maries bio je pod opsadom policije koja traga za čudnookim, tako da je bilo relativno lako izaći, ali zbog kontrole bilo je teško vratiti se unutra. No, činilo se da se Maset pretvorio u ukleto mjesto otkada je zadnji put bio ovdje. Sabir se osjećao izrazito nelagodno zato što se koristi mjestom nečijeg brutalnog ubojstva za nešto što bi se vrlo lako moglo pretvoriti u neozbiljno putovanje slijepom ulicom. Štoviše, samo je još jednom osvijestio koliko se pojam smrti kod plemena Manuš razlikuje od poprilično sentimentalnog, postviktorijanskog načina na koji ga je on još uvijek doţivljavao. Sve je dobro dok on tu sjedi i mašta o prirodi proročanstava - no zapravo postoji poprilična mogućnost da se proročanstva uopće ne nalaze u bambusovoj cijevi i da će se pokazati da je cijev zapravo puna prašine. Što ako su kukci nametnici uspjeli ući? Ĉetiristo i pedeset godina jako je dugo razdoblje za opstanak bilo čega, a kamoli ne pergamenta. Sjedne na kauč. Zatim poravna francuski rječnik koji je ponio sa sobom tako da mu rubovi budu u ravnini s rubom stola. Nakon toga poloţi kemijsku olovku i papir pokraj rječnika. Bouboul mu je posudio velik, kičast sat i Sabir ga sada stavi na stol pokraj ostale opreme. Poznati pokreti pruţe mu određen osjećaj sigurnosti.

Osvrne se preko ramena prema hodniku. Vatra se već razbuktala i počeo se osjećati malo sigurnije u svojoj osamljenosti. Ako netko moţe pronaći proročanstva, onda je to Yola. Kada stigne u Maset, on će preuzeti proročanstva i odmah je poslati natrag u Les Saintes-Maries s Rezsom. Odgovara mu da ovdje bude sam. Moći će cijelu noć na miru prevoditi i kopirati proročanstva. Otad pa nadalje neće ih ispuštati iz vida. Kada dođe jutro, po kuriru će poslati originale svom izdavaču u New York. Zatim će raditi na kopijama dok iz njih ne izvuče puno značenje. Nakon što proročanstva vješto uklopi u priču o njihovu otkriću, u rukama će imati zagarantirani bestseler. S pomoću njega lako će zaraditi dovoljno da se svi obogate. Alexi će se moći oţeniti Yolom i postati Bulibaša, a Sabir će moći raditi što hoće. Još dvadeset minuta. Ne bi smjelo trajati dulje od toga. A tada će u rukama imati jednu od velikih neotkrivenih svjetskih tajni. Začuje se udarac s gornjeg kata. A zatim tišina. Sabir skoči na noge. Najeţe mu se dlačice na vratu, poput pseće dlake. Dovraga, što je to bilo? Stajao je osluškujući, no oko njega je vladala samo tišina. A zatim, u daljini, začuje zvuk pribliţavanja automobila. Bacivši još jedan oprezan pogled preko ramena, Sabir se poţuri van. Vjerojatno su se samo otvorila vraća ormarića. Ili je policija nešto pomaknula - moţda zaštitnu mreţu protiv komaraca? - i prokleta je stvar ondje nestabilno stajala sve dok je vjetar nije konačno prevrnuo. Moţda je buka čak došla izvana? Moţda s krova?

' i 334

Pogleda prema kući dok je čekao da se audi popne stazom prema njemu. Dovraga. Sjetio se još nečega - kad-tad će morati objasniti svom prijatelju Johnu Toneu krađu njegova automobila. Sabir zaškilji prema svjetlima. Da, to je Yolin obris u suvozačevu sjedalu. A pokraj nje u vozačevu sjedalu nalazi se Bouboulov nećak. Alexi je na sigurnom u svom krevetu u Les Saintes-Mariesu, a Adam se nalazi na pomoćnom krevetu u susjednoj sobi. To jest, to je ono u što je narednik Spola uvjeren. Sabir krene prema automobilu. Osjeti da mu noćni vjetar mrsi kosu. Rukama pokaţe Rezsu da ugasi svjetla. Koliko on zna, policajci su još uvijek raštrkani po močvarama i ne ţeli opet privući pozornost na Maset. „Imaš li ih?" Yola zavuče ruku u kaput. Lice joj je izgledalo malo i ranjivo u svjetlu Sabirove svjetiljke. Ona mu pruţi bambusovu cijev. Zatim pogleda prema kući i zadrhti. „Je li bilo kakvih problema?" „Dvojica policajaca. Upotrebljavali su cabane kao sklonište. Zamalo su me pronašli. No, U zadnji tren pozvali su ih na drugo mjesto." „Pozvali na drugo mjesto?" „Ĉula sam jednoga od njih kako razgovara na mobitel. Načelnik Calque zna kamo je čudnooki pobjegao. Mjesto se nalazi negdje prema St-Tropezu. Sve policijske snage upravo idu tamo. Ovo ih mjesto više ne zanima." „Hvala Bogu."

„Ţeliš li da uđem s tobom?" „Ne. Zapalio sam vatru. I imam nekoliko svijeća. Bit ću dobro." „Bouboul će te pokupiti malo prije svitanja. Jesi li siguran da se ne ţeliš odmah vratiti s nama?" „Previše je opasno. Narednik Spola mogao bi nanjušiti da nešto nije u redu. Nije toliko glup kao što izgleda." „Ma jest." Sabir se nasmije. Yola još jednom pogleda prema kući. Zatim se vrati u automobil. „Ne sviđa mi se ovo mjesto. Nisam ga trebala predloţiti kao mjesto susreta." „Kamo smo drugamo mogli otići? Ovo nam ipak najbolje odgovara." Valjda. Nesigurno podigne ruku. „Sigurno se nećeš predomisliti?"

Sabir odmahne glavom, Rezso usmjeri automobil natrag niz stazu. Kada je bio blizu ceste, ponovno upali svjetla, Sabir zastane promatrajući njihov sjaj kako nestaje preko horizonta. Zatim se okrene natrag prema kući. 76 Načelnik Calque nasloni se u stolcu. Dokument koji se nalazio pred njim nije imao nikakva smisla. Navodno je bio napisan prema hitnim uputama francuskog kralja Luja IX. - i doista, na njemu je pisalo da je nastao 1228. g., dvije godine nakon što je Luj došao

' i 336

na vlast, u dobi od jedanaest godina. Što znači da je imao samo trinaest ili četrnaest godina kada je, prema njegovoj naredbi, dokument bio napisan. No, pečati su definitivno pripadali Svetom Luju i njegovoj majci, Blanki Kastiljskoj; u to bi vrijeme zbog pokušaja krivotvorenja kraljevskog pečata čovjeka objesili, izvadili mu utrobu, raščetvorili ga i spalili, a pepeo bi iskoristili za izradu sapuna. Ispod potpisa kralja i njegove majke nalazila su se još tri druga potpisa: Jeana de Joinvillea, kraljeva savjetnika (ujedno jednog od najvećih ranih francuskih povjesničara, uz Villehardouina i Froissar- ta); Geoffreyja Beaulieua, kraljeva ispovjednika; i Williama Chartresa, kraljeva kapelana. Caique odmahne glavom. Ĉitao je Joinvilleovu Historie de Saint Louis na fakultetu i pouzdano je znao da je Joinville 1228. godine mogao biti star samo četiri godine - što se ostalih tiče, neće mu trebati dugo da sazna njihovu dob. No, to bi značilo da je na dokument - koji, izgleda, jamči priznanje i povlastice društvu nazvanu Corpus Maleficus - nekako stavljen kasniji datum. Tada se Calque sjeti pehara zaključana u vitrini, s urezanim inicijalima C. M. Nije mu se činilo da je sve to samo slučajnost, pogotovo u ovoj sakrivenoj prostoriji koja odiše tajnama, spletkama i urotama. Opet pogleda dokument ispred sebe. Mrgodeći se, preokrene papir i počne pomno proučavati drugu stranu s pomoću povećala. Da, baš kao što je i mislio. Na pozadini se nalazio slabo vidljiv otisak rukopisa. Napisan naopako. Kao da je tekst pisala ljevoruka osoba onako kako ga pišu Arapi - dakle, s desna na lijevo. Calque je znao da je u srednjem vijeku lijeva strana smatrana stranom Đavla.

U latinskom i romanskim jezicima riječ za „lijevo" znači i „zlokobno". Ta se ideja prenijela od starogrčkih proroka koji su vjerovali da znakovi koje čovjek vidi preko lijevog ramena predviđaju nadolazeće zlo. Calque pomakne dokument bliţe svjetlu. Konačno, frustriran, ispruţi ga ispred sebe. Ništa. Rukopis se nije mogao dešifrirati - trebat će mu elektronski mikroskop da u svemu tome nađe nekog smisla. Opet se sjeti onoga što je grofica rekla za vrijeme njihova prvog susreta. Calque ju je upitao što je trinaesti Pair de France trebao nositi tijekom krunidbe, na što je ona odgovorila: „Nije ništa trebao nositi, načelniče. Trebao je štititi." „Štititi? Od koga?" Grofica mu se iskrivljeno nasmiješila. „Od Đavla, naravno." No, kako se od obična smrtnika moglo očekivati da štiti francuskog kralja od Đavla? Calque malo-pomalo počne povezivati neke stvari. Corpus Male- ficus. Što to znači? Pokuša se prisjetiti osnova latinskog, koji je učio kao dječak. Corpus znači tijelo. Također moţe značiti i skupinu ljudi posvećenu postizanju zajedničkog cilja. A Maleficus? Pakost. Zlodjelo. Dakle, tijelo posvećeno pakosti i zlodjelima? To je nemoguće. Pogotovo pod okriljem Luja Poboţnog, čovjeka toliko bogobojazna da je svoj dan smatrao potraćenim ako ne bi prisustvovao dvjema misama (uključujući sve ostale vjerske obrede), te bi se u ponoć još jednom dizao iz kreveta da bi se stigao spremiti za zornicu.

' i 338

Onda mora označavati tijelo koje je posvećeno iskorjenjivanju takvih stvari. Tijelo koje je posvećeno potkopavanju Đavla. No kako bi to netko mogao izvršavati? Ne valjda po principu „klin se klinom izbija"? Calque ustane. Vrijeme je da opet porazgovara s groficom. 77 Achor Bale leţao je ondje gdje je pao. Rana mu se opet otvorila i osjećao je da mu krv lagano teče niz vrat. Uskoro će se pomaknuti. U kuhinji moţda nađe nešto čime će moći zaustaviti krvarenje. Ako ne uspije, mogao bi otići do močvare i ubrati malo mahovine. U međuvremenu će leţati ovdje na podu i prikupljati snagu. Ĉemu ţurba? Nitko ne zna da je ovdje. Nitko ga ne čeka. Ispred kuće začuje se škripa automobilskih guma. Policija. Ipak su poslali straţara. On i partner gotovo će sigurno provjeriti sve prostorije prije no što sjednu i odmore. Muškarci to uvijek rade. To je poput nekakva praznovjerja. Nešto što su dobili u nasljedstvo od svojih pećinskih predaka, Bale se ljutito odvuče do kreveta. Leći će ispod njega. Onaj koga dopadne odlazak na kat vjerojatno će samo posvijetliti svjetiljkom po sobi. Nije vjerojatno da će se potruditi više od toga. Zašto i bi? Pa to je samo mjesto zločina. Bale izvadi Redhawk iz futrole. Moţda je ondje samo jedan policajac? U tom će ga slučaju savladati i uzeti automobil. Maset je toliko izoliran da nitko neće čuti hitac.

Rukom okrzne mobitel koji mu je bio skriven u unutarnjem dţepu. Moţda se baterija još nije do kraja ispraznila, ako se nije oštetio prilikom pada. Moţda bi ipak trebao nazvati Madame, svoju majku? Reći joj da dolazi kući. A što ako policajci prisluškuju? Mogu li to uopće? Vjerojatno ne. Ionako nemaju razloga sumnjičiti Madame, njegovu majku. Nikakvih zvukova u prizemlju. Drotovi su još uvijek vani. Vjerojatno provjeravaju periferiju. Bale ukuca broj. Pričeka signal. Zvoni. „Tko je to?" „Ovdje grof, Milouinse. Moram razgovarati s groficom. Hitno." „Policija, gospodine. Znaju tko ste. Ovdje su." Bale zatvori oči. Je li ovo očekivao? Neki fatalistički duh prišapne mu na uho da jest. „Je li ostavila kakvu poruku za mene? U slučaju da nazovem?" „Jedna riječ, gospodine. Fertigmachen." „Fertigmachen?" „Rekla je da ćete razumjeti, gospodine. Sada moram spustiti slušalicu. Stiţu." 78 Bale je nakon toga malo odspavao. Za to je vrijeme gubio svijest i budio se poput čovjeka koji je dobio premalo etera prije operacije.

' i 340

U jednom trenutku učini mu se da čuje korake na stubama te se uspravi pokraj kreveta, čekajući pet beskrajnih minuta s otkočenim pištoljem. Zatim ponovno izgubi svijest. Probudi ga buka u kuhinji. Ovoga puta nije sanjao. Lupanje lonaca. Netko si je kuhao kavu. Bale je gotovo mogao čuti paljenje plinskog štednjaka. Namirisati kavu. Morao je jesti. Piti. Buka u kuhinji prigušit će njegove korake. Ako su dvojica, tant pis. Ubit će ih obojicu. Element iznenađenja išao mu je u prilog. Policajci su očito mislili da je na putu za Cap Camarat. To je dobro. Sigurno misle da je pobjegao iz njihove mreţe. Vjerojatno čekaju ondje u čoporima. Ako se odveze u policijskom automobilu, ostat će zbunjeni. Mogao bi se odjenuti u njihovu uniformu. Staviti sunčane naočale. Usred noći? Bale polako odmahne glavom. Zašto više nema energije? Zašto mu se toliko spava? Voda. Treba vode. Umrijet će bez vode. Gubitak krvi samo još dodatno pogoršava stvar. Prisili se da ustane. Zatim, drţeći Redhawk uz bok, otetura niza stube. 79 Sabir ispruţi bambusovu cijev ispred sebe i potrga voštani pečat. Neobičan miris napadno mu se proširi u nosnice. Na trenutak mu misli odlutaju. Miris je bio sladak, topao i zemljan istodobno. Tamjan? Da, to je to. Pribliţi cijev nosu i udahne. Nevjerojatno. Kako je miris toliko dugo ostao zapečaćen u cijevi?

Sabir lupne bambusom po stolu. Ispadne nešto strugotine. Osjeti prve tragove nervoze. Je li tamjan posluţio kao sredstvo konzerviranja? Ili je cijev sluţila samo za čuvanje tamjana? Sabir ponovno lupne, ovoga puta nešto jače i nervoznije. Tanki smotuljak pergamenta padne mu u krilo. Sabir odmota pergament i ţurno ga raširi po stolu. Dimenzije su mu bile otprilike petnaest puta dvadeset centimetara. Tekst se nalazio s obje strane. U skupinama od četiri retka. To jesu katreni. Sabir počne brojati. Dvadeset i šest katrena na jednoj strani. Sljedećih dvadeset i šest na drugoj. Osjeti kako mu raste napetost u grudima. Primakne list papira prema sebi. Strogo se drţeći teksta, prekopira prvi katren. Zatim započne svoj prvi probni prijevod. 80 Calque pogleda groficu. Bili su sami u prostoriji, baš kao što je grofica inzistirala kada je Calque zatraţio intervju. „Dakle, vaš se sin ţeli vratiti kući?". Grofica iziritirano odmahne rukom, poput nekoga tko pokušava otjerati neugodan miris. „Ne znam o čemu govorite." Caique uzdahne. „Moji ljudi presreli su telefonski poziv, Madame. Između vašeg sina i vašeg sluge, Milouinsa. Istog sluge koji je uhvaćen kada je pokušavao zaključati vašu prostoriju za tajne sastanke. Vaš sin spomenuo je Milouinsovo ime, tako da smo sigurni u naše podatke."

' i 342

„Kako znate da je to bio moj sin? Milouins moţe primati pozive od koga god ţeli. Iznimno sam tolerantna prema svojim slugama. Za razliku od nekih ljudi koje poznajem." ,Vaš sin predstavio se kao grof." Grofičine oči postanu tupe. „Nikada nisam čula nešto toliko apsurdno. Moj sin nije ovamo nazvao već godinama. Rekla sam vam. Otišao je da bi se pridruţio Legiji. Suprotno mojim izričitim uputama, samo da se zna. Ne razumijem zašto nas ovako maltretirate." „Milouins je vašem sinu prenio poruku." „Ne budite smiješni." „Poruka se sastojala od jedne riječi. Njemačke riječi. Fertigmachen." „Ne govorim njemački. A mislim da ni Milouins ne govori." „Fertigmachen znači dovršiti nešto. Ili dokrajčiti nekoga." „Doista?" „Da. Također moţe značiti ubiti se." „Optuţujete li me da sam od svog sina zatraţila da se ubije? Molim vas, načelniče. Priznajte mi barem malo majčinske briţnosti." „Ne. Smatram da ste od svog sina zatraţili da ubije nekog drugog. Ĉovjeka po imenu Sabir. Da ubije Sabira i da dovrši stvar. Odmah ću vam reći da je Sabir pod našom prismotrom, na sigurnom. Ako ga vaš sin pokuša ubiti, bit će uhvaćen." „Kaţete 'ubiti Sabira i dovršiti stvar'. Na koju se to stvar odnosi?"

„Znam za Corpus Maleficus, Madame. Pročitao sam dokument koji čuvate u tajnoj prostoriji." „Nemate pojma što je Corpus Maleficus, načelniče. I niste pročitali dokument koji spominjete. Šifriran je. Pokušavate me dobiti na blef i neću vam to dopustiti." „Niste li zabrinuti za postupke vašeg sina?" „Duboko sam zabrinuta, načelniče. Je li to ono što ţelite da kaţem? Duboko zabrinuta." „Naši stručnjaci uskoro će dešifrirati pergament," „Sumnjam," „Ali znate što na njemu piše?" „Naravno. Muţ mi je sve doslovno objasnio još kada smo se vjenčali. Napisano je na jeziku koji je poznat samo uskom krugu izabranih stručnjaka. Ali ja sam sada stara ţena. Potpuno sam zaboravila i sadrţaj i jezik. Baš kao što sam zaboravila i sadrţaj ovog razgovora." „Mislim da ste zla ţena, Madame. Mislim da stojite iza toga što vaš sin radi i da ćete ga bez problema predati Đavlu, ako je to u skladu s vašim interesima i interesima društva kojemu pripadate." „Govorite gluposti, načelniče. I potpuno ste u zabludi. To što govorite čista su nagađanja. Svaka bi vas porota ismijala na sudu." Calque ustane. Ĉudan izraz prijeđe preko grofičina lica. „I još u nečemu griješite. Nikada ne bih predala svog sina Đavlu, načelniče. Nikada Đavlu. U to moţete biti sigurni."

' i 344

81

Dok se već pribliţavao posljednjoj stubi u naoko beskonačnu nizu kamenih stuba koje su vodile u prizemlje, Bale se posklizne. Padne i snaţno udari u zid - toliko snaţno da je zagunđao od iznenađenja kada se odbio od zida i ranjenim ramenom udario u zaštitnu ogradu. Sabir se uspravi u stolcu. Policija. Ipak su ostavili nekoga ovdje. Moţda se čovjek jednostavno popeo na kat da odspava? Bilo je nevjerojatno glupo od njega što nije provjerio kuću prije no što je sjeo i počeo raditi. Sabir skupi svoje papire i stane leđima okrenut prema vatri. Nije bilo vremena da stigne do vrata. Najbolje da blefira. Uvijek moţe reći da se morao vratiti po neke svoje stvari. Rječnik i gomila papira će ga izvući. Bale se pojavi na vratima dnevne sobe poput aveti koja je upravo ustala iz groba. Lice mu je bilo mrtvački blijedo, a njegove su neobične oči pod svjetlom svijeća izgledale demonski. S prednje je strane bio zašprican krvlju, a jedna velika mrlja krvi širila mu se preko vrata i ramena. U lijevoj je ruci drţao pištolj i dok ga je Sabir s uţasom promatrao, Bale podigne pištolj i uperi ga ravno u njega. Vjerojatno prvi i jedini put u ţivotu, Sabir postupi potpuno instinktivno. Baci rječnik na Balea i istodobno sc zaokrene na mjestu, tako da se nađe na koljenima, gledajući prema vatri, Samo trenutak prije no što je odjeknuo pucanj, Sabir baci originalni pergament i njegovu papirnatu kopiju duboko u vatru.

82

Sabir se probudi potpuno nesvjestan toga gdje se nalazi. Pokuša se pomaknuti, ali to mu ne uspije. Zastrašujući, otrovni smrad napadne mu nosnice. Pokuša osloboditi ruke, no bile su uronjene u nešto slično blatu. Blato mu je sezalo do malo iznad ključne kosti, tako da mu je glava bila iznad površine. Sabir se mahnito pokušavao izvući, no samo je još više tonuo u mulj. „Ne bih to radio da sam na tvome mjestu." Sabir pogleda prema gore. Bale je čučao iznad njega. Petnaestak centimetara iznad Sabirove glave nalazio se mali otvor, dovoljno širok da se čovjek provuče kroz njega. Bale je jednom stranom tijela pridrţavao vrata koja su inače zatvarala otvor. Uperi svjetiljku ravno u Sabirovo lice. „Nalaziš se u staroj septičkoj jami. Ova kuća očito nikada nije imala kanalizaciju. Trebalo mi je neko vrijeme da je pronađem. Ali moraš priznati da je savršena. Između razine govana i poklopca jame bilo je dvadeset i pet centimetara. Otprilike onoliko koliko je velika tvoja glava, Sabir, uz nekoliko centimetara gratis. Kada zatvorim i zapečatim ova vrata, imat ćeš dovoljno zraka za koliko, pola sata? Naravno, ako te prije toga ne ubije ugljikov monoksid." Sabir postane svjestan bolova u desnoj sljepoočnici. Pokuša podići ruku da ispita štetu, ali ne uspije. „Što si mi učinio?"

' i 346

„Nisam ti ništa učinio. Još. Rana na tvom licu nastala je kao posljedica odbijena metka. Moj je metak okrznuo kamin upravo u trenu kada si se okrenuo kako bi uništio proročanstva. Deformirano zrno odbilo se i raznijelo ti dio uha. Također te onesvijestilo. Oprosti zbog toga." Sabir osjeti da ga hvata napadaj klaustrofobije. Pokuša normalno disati, ali shvati da se nipošto ne moţe toliko kontrolirati. Počne hri- pati poput ţrtve astmatičnog napada. Bale pištoljem lagano lupne Sabira po hrptu nosa. „Nemoj mi početi histerizirati. Ţelim da me paţljivo slušaš. Već si mrtav čovjek. Što god se dogodilo, ubit ću te. Umrijet ćeš na ovome mjestu. Nitko te ovdje nikada neće naći." Sabir počne krvariti iz nosa. Pokuša okrenuti glavu od Baleova pištolja, bojeći se drugog udarca, kada ga snaţan miris izmeta natjera na povraćanje. Trebalo mu je nekoliko minuta da ponovno zadobije kontrolu nad sobom i prestane se grčiti. Nakon nekog vremena, kada je napadaj prošao, podigne glavu koliko god je mogao i udahne nešto polusvjeţeg zraka odozgo. „Zašto još razgovaraš sa mnom? Zašto jednostavno ne napraviš to što si naumio?" Bale se trţne. „Strpljenja, Sabir. Strpljenja. Još razgovaram s tobom zato što imaš slabost. Kobnu slabost koju namjeravam iskoristiti protiv tebe. Bio sam prisutan kada su te stavili u drvenu kutiju u Samoisu. I vidio sam u kakvu si bio stanju kada su te izvadili. Klaustrofobija je nešto čega se bojiš najviše na svijetu. Zato ti je ja nudim. Za točno šezdeset sekundi zaključat ću i zapečatiti ovo mjesto, a tebe ostaviti da ovdje truneš. Ipak, imaš jednu priliku da otkupiš djevojčin ţivot. Djevojčin - ne svoj. Moţeš mi

izrecitirati sve što znaš o proročanstvima. Ne, nemoj se pretvarati da nemaš pojma o čemu govorim. Imao si više nego dovoljno vremena da prekopiraš stihove i prevedeš ih. Pronašao sam rječnik koji si bacio na mene. Ĉuo sam kad si stigao automobilom. Procijenio sam koliko si dugo bio u dnevnoj sobi - u pitanju su sati. Izrecitiraj mi što znaš i upucat ću te u glavu. Tako nećeš umrijeti od gušenja. I obećavam da ću poštedjeti djevojku." „Nisam..." Sabir nikako da izgovori ono što je htio reći. „Nisam..." „0, jesi. Imam blok u koji si prepisivao. Napisao si mnogo stihova. Preveo si mnogo stihova. Poslije ću analizirati blok. Ali najprije ćeš mi dati ono što ţelim. Ako to ne učiniš, pronaći ću djevojku i učinit ću joj točno ono što je trudnici učinio Krvnik iz Dreissigackera. Sve do zadnjeg udarca bičem - do zadnje opekline - do zadnjeg rastezanja na spravi za mučenje. Govorila ti je o tome, zar ne? Tvoja mala Yola? Priču za laku noć koju sam joj ispričao dok je čekala smrt? Na licu ti piše da jest. Jezivo, nije li? Moţeš je spasiti od takve sudbine, Sabir. Moţeš umrijeti kao junak." Bale se s mukom uspravi na noge. „Razmisli." Vrata se zatvore uz tresak, vrativši septičku jamu u stanje potpune tame. 83 Sabir počne vrištati. Nije to bio racionalno glasanje, temeljeno na ţelji da izađe. Bio je to ţivotinjski urlik, koji je dopirao iz nekog kobnog mjesta duboko u njemu - mjesta gdje više nije bilo ni trunke nade.

' i 348

Iznad glave začuje kako Bale dovlači nešto masivno na poklopac otvora. Sabir utihne, poput divlje ţivotinje koja njuši pribliţavanje neprijatelja. Tama u kojoj se našao bila je potpuna - štoviše, bilo je toliko mračno da se crna boja njegovim izbuljenim očima činila gotovo ljubičastom. Opet osjeti nagon za povraćanjem i učini mu se da mu se srce grči sa svakim eksplozivnim iskašljajem. Pokuša se usredotočiti na vanjski svijet. Nadići septičku jamu i tu odvratnu tamu koja prijeti da će ga proţdrijeti i izludjeti. No, tama je bila toliko potpuna, a njegov strah toliko snaţan, da više nije mogao trezveno razmišljati. Pokuša izvući ruke i podići ih u zrak. Jesu li zavezane? Zar mu je Bale i to napravio? Sa svakim pokretom tonuo je sve dublje u jamu. Sada mu je sadrţaj jame dosegao bradu i prijetio je da će mu ući u usta. Sabir počne jaukati, mlatarajući rukama kao pilećim krilcima po ljepljivoj tekućini ispod sebe. Bale će se vratiti. Rekao je da će se vratiti. Vratit će se da pita Sabira o proročanstvima. To će Sabiru osigurati onu ključnu prednost koja mu je potrebna. Nagovorit će Balea da ga izvuče iz septičke jame kako bi mogao zapisati sve što zna. Zatim će ga svladati. Nema te sile na svijetu koja će Sabira natjerati natrag unutra nakon što jednom izađe. Umrijet će ako treba. Ubit će se. Tada se Sabir sjeti Baleove beskorisne lijeve ruke. Fizički je nemoguće da ga Bale uspije izvući. Mogao ga je dovući do septičke jame. Također je mogao nesvjesna čovjeka gurnuti u jamu - trik je bio u sistemu poluge, tako da je samo trebao povući njegovo

nepomično tijelo za ovratnik i dopustiti da gravitacija učini svoje. No, nije bilo apsolutno nikakve šanse da ga Bale ikad više uspije izvući. Plinovi u septičkoj jami počeli su polagano djelovati. Sabir osjeti da ga neka vanjska sila vuče prema gore. Najprije mu se cijelo tijelo zalijepi za zapečaćeni poklopac septičke jame, poput čovjeka kojeg usisava otvor zbog dekompresije aviona. Zatim se probije prijeko i odleti u zrak, tijela savijena u obliku slova U zbog centrifugalnog izbačaja. Raširi ruke koliko god je mogao i tijelo mu se preokrene, tako da je sada napredovao prema gore u obliku slova C - u obliku padobranca - no snaga i brzina njegova uspona nije imala nekog zamjetnog učinka. Pogleda dolje na zemlju ispod sebe s krajnjom objektivnošću, kao da ovaj bijeg nije dio njegova iskustva. Zatim, duboko usred halucinacije, tijelo mu se počne postupno raspadati. Najprije mu se otrgnu ruke - ugleda ih kako lepršaju od njega na struji zraka. Zatim noge. Sabir počne jecati. Uz zastrašujući zaokret, donji dio njegova torza, od struka do gornjeg dijela bedara, otrgne se od ostatka tijela, povlačeći za sobom utrobu, crijeva i mjehur. Prsni koš mu se raspadne te se i srce, pluća i rebra odvoje od tijela. Pokuša ih zgrabiti, ali nije imao ruke. Nije mogao kontrolirati raspadanje vlastita tijela i uskoro od njega ostane samo glava, baš kao u onom šamanskom snu - vlastita glava koja mu se pribliţava, licem okrenuta prema njemu, mrtvih očiju.

' i 350

Kako se glava pribliţavala, otvore se usta i iz njih počne izlaziti zmija - debeli gmizavi piton s ljuskama poput ribljih te s buljavim očima i rastućim ustima koja su izgledala kao da će otpasti. Piton se okrene i proguta Sabirovu glavu - Sabir je mogao vidjeti kako se glava miče kroz pitonovo tijelo, zahvaljujući elastičnosti njegovih mišića. Zatim se piton okrene i ispostavi se da je njegovo lice zapravo Sabirovo lice - čak mu je i uho bilo oštećeno. Lice pokuša s njim razgovarati, ali Sabir više nije mogao razabrati zvuk vlastita glasa. Kao da je istodobno i unutar i izvan tijela zmije. Ipak, Sabir je imao osjećaj da njegov gubitak sluha potječe iz unutrašnje glave, koja je poput hrane prolazila kroz tijelo zmije. To je poput rođenja, zaključi Sabir. Poput spuštanja kroz porodni kanal. Zato sam klaustrofobičan. To je moje rođenje. Nešto što je povezano s mojim rođenjem. Sada je Sabir gledao kroz oči zmije, osjećao kroz njezinu koţu. On i zmija bili su jedno. Ruka mu iz septičke jame izroni prema licu. Osjeti kako ruka poseţe prema vratu, kao da još uvijek nije dio njega. On je još uvijek bio zmija. Nije imao ruku. Ruka posegne prema ogrlici koju mu je dao šaman. Zmija. U ogrlici se nalazi zmija. Otrov. U ogrlici se nalazi otrov. Mora ga popiti. Ubiti se. To mora da je ono što mu san poručuje. Odjednom se ponovno nađe u stvarnosti septičke jame. Iznad sebe začuje zvuk grebanja. Bale će svakog trena otvoriti vratašca.

Slobodnom rukom Sabir otrgne smotuljak platna s prednje strane košulje i strpa ga u usta. Gurne ga niz grlo, na taj način potpuno blokirajući pristup dušniku. Osjeti da mu se ponovno javlja nagon za povraćanjem, ali odluči ga ignorirati. Bale je micao poklopac s otvora. Sabir ulije otrov iz bočice u usta. Sada je disao samo kroz nos. Mogao je osjetiti kako mu otrov leţi na jeziku. Širi ne prema nepcu, Prolazi kroz nosne kanale i kroz sinuse. Kada su se vratašca otvorila, Sabir se pravio mrtav. Sekundu prije no što ga je obasjala zraka svjetlosti, pusti da mu glava padne prema naprijed i zaustavi se na površini govana kako bi Bale mislio da se utopio. Bale ljutito zagunđa. Posegne prema dolje kako bi podignuo Sabirovu glavu. Sabir slobodnom rukom zgrabi ovratnik Baleove košulje. Privremeno izgubivši ravnoteţu, Bale počne padati. Koristeći se njegovim naginjanjem, Sabir provuče Baleovu glavu kroz otvor. Oči mu se usredotoče na otvorenu ranu na Baleovu vratu. Kada je Baleove glava nakratko došla u ravninu s njegovom, Sabir zarine zube u ranu, gurajući jezik u rupu od metka i šireći otrov duboko u Baleove vene. Zatim ispljune ostatak otrova u septičku jamu i pripremi se za smrt. 84

' i 352

Calqueov intervju s groficom pokazao se ekvivalentom coitusa reservatusa - drugim riječima, odgađao je svršetak toliko dugo da je konačni učinak bio tek nešto malo više zadovoljavajući od mokrog sna. Prije ispitivanja samoga je sebe uvjerio da je on taj koji ima prednost. Kontesa će zasigurno primijeniti taktiku defenzive. Ţena je već u godinama - zašto jednostavno ne prizna pa da s time završe? U Francuskoj se više ne primjenjuje smrtna kazna. Štoviše, grof bi najvjerojatnije bio prebačen u ludnicu, gdje bi do mile volje mogao igrati društvene igre, potpuno siguran da će nakon petnaest ili dvadeset godina biti izbačen natrag u sistem s natpisom „bezopasan". Umjesto toga, Calque shvati da se namjerio na ljudski ekvivalent ciglenog zida. Tijekom karijere rijetko je kad susreo osobu koja je toliko sigurna u moralnu ispravnost svojih postupaka. Calque je bio uvjeren da je grofica pokretačka sila odgovorna za ponašanje svoga sina - jednostavno je znao. No nikako to nije mogao dokazati, „Jesi li to ti, Spola?" Calque je drţao mobitel petnaest centimetara ispred usta, kao Sto bi netko drţao mikrofon. „Gdje su Sabir i Dufontaine u ovome trenutku?" „Spavaju, gospodine. Dva su sata ujutro." „Jesi li ih nedavno provjerio? Recimo, u zadnjih sat vremena?" „Ne, gospodine." „Dobro, onda učini to sada." „Da vas poslije nazovem?"

„Ne. Ponesi mobitel sa sobom. Tome te stvari i sluţe, zar ne?" Narednik Spola iskobelja se sa straţnjeg sjedala svog policijskog kombija. Napravio si je udobno gnijezdo od nekoliko posuđenih pokrivača i jastučića za stolac koje mu je Yola pribavila. Što to Calque izvodi? Zašto bi Sabir ili Ciganin išli nekamo usred noći? Nisu ni za što optuţeni. Da ga Calque pita za mišljenje, rekao bi mu da nema nikakva smisla u tome da policijske snage uludo trate vrijeme na praćenje nevinih osoba koje samo uţivaju svoja zakonska prava. Spola kod kuće ima lijepu toplu ţenu koja ga čeka. I lijep topao krevet. To su njegova zakonska prava. Koja se, po običaju, opet krše. „Upravo gledam Ciganina. Ĉvrsto spava." „Provjeri Sabira." „Da, gospodine." Spola otvori unutrašnja vrata kamp-kućice. Kakva neviđena glupost. „Leţi u svom krevetu. On..." Spola zastane. Zatim zakorači u sobu i upali svjetlo. „On nije ovdje, gospodine." Natrpali su njegov krevet jastucima kako bi izgledalo kao da spava. Ţao mi je, gospodine." „Gdje je djevojka?" „Spava u ţenskim odajama, gospodine. Preko puta." „Idi po nju." „Ali ne mogu to učiniti, gospodine. Znate kakve su ciganske ţene. Ako banem tamo..." „Idi po nju. A zatim mi je daj na telefon."

' i 354

85 Spola zaškilji kroz vjetrobransko staklo u okolno drveće. Počela je padati kiša i farovi policijskog automobila odbijali su se od ceste, oteţavajući točnu procjenu udaljenosti. Yola sc nervozno promeškolji pokraj njega, dok joj je lice u odsjaju svjetla pokazivalo tragove napetosti. Spola uključi straţnje brisače. „Ono što ste izveli sa mnom bio je prljav trik, znate? Mogao bih izgubiti posao zbog ovoga." „Nisu vam ni trebali narediti da nas nadzirete. To je samo zato što smo Cigani. Vaši ljudi tretiraju nas kao smeće." Spola se uspravi u sjedalu. „To nije istina. Pokušao sam biti fer prema vama - popustiti vam malo. Ĉak sam vam dopustio da posjetite curandera sa Sabirom. To me i uvalilo u sve ove probleme." Yola ga pogleda. ,Vi ste u redu. Ostali mi se gade." „Pa, da. Postoje ljudi koji imaju neutemeljene predrasude. Ne mogu to poreći. Ali ja nisam jedan od njih." Posegne prema naprijed i rukavom protrlja unutarnju stranu vjetrobranskog stakla. „Kada bi nam barem dali automobile s klimom, tada bismo moţda i vidjeli kamo idemo. Jesmo li blizu?" „Stigli smo. Skrenite lijevo. Zatim se popnite uz prilaz. Ugledat ćete kuću za nekoliko trenutaka."

Spola skrene automobilom na izrovanu stazu. Pogleda na sat. Calqueu će trebati barem još sat vremena da stigne ovamo - osim ako ne otme policijski helikopter. Još jedna besana noć. Zaustavi automobil ispred Maseta. „Znači, ovdje se sve to dogodilo?" Yola izađe i potrči prema ulaznim vratima. Nije bilo neke čvrste osnove za njezinu nervozu, no Calqueov poziv prilikom kojeg ih je upozorio da čudnooki još uvijek progoni Sabira poljuljao je njezinu smirenost. Mislila je da je čudnooki zauvijek nestao iz njihovih ţivota. A eto, ona sada usred noći šuruje s policijom. „Damo?" Ogleda se po prostoriji. Vatra se već gotovo ugasila. S jedne je svijeće kapalo, a druga će se ugasiti za najviše deset minuta. Bilo je jedva dovoljno svjetla da se čovjek snađe u prostoriji, a kamoli da prepisuje iscrpan tekst. Okrene se prema naredniku Spoli. „Imate li svjetiljku?" On je upali. „Moţda je Sabir u kuhinji?" Yola odmahne glavom. Lice joj je pod umjetnim svjetlom izgledalo upalo i nervozno. Ţurno krene niz hodnik. „Damo?" Zastane kod mjesta gdje je Macron ubijen. „Damo?" Je li to začula neku buku? Jednu ruku stavi na srce i zakorači prema naprijed. Zvuk pucnja odjekne kroz praznu zgradu. Yola vrisne. Narednik Spola potrči prema njoj. „Što je to bilo? Jeste li čuli pucanj?" „Začuo se iz podruma." Yola se uhvati za grlo. Spola opsuje i grubo izvadi pištolj iz futrole, On nije aktivan muškarac. Pucnjava mu nije u prirodi, Štoviše, u više od trideset godina policijske sluţbe nikadu nije morao pribjeći nasilju, „Ostanite ovdje,

' i 356

Mademoiselle. Ako začujete još pucnjeva, otrčite do policijskog automobila i odvezite se što dalje. Jeste li me čuli?" „Ne znam voziti." Spola joj doda svoj mobitel. „Nazvao sam načelnika Calquea. Recite mu što se događa. Recite mu da mora pozvati hitnu pomoć. Sada moram ići." Spola potrči kroz straţnji dio kuće prema podrumu, pri čemu je njegova svjetiljka stvarala divlje sjene po zidovima. Bez imalo razmišljanja, otvori podrumska vrata i stropošta se, nespretno drţeći pištolj u jednoj ruci, a svjetiljku u drugoj. Ljudska stopala virila su kroz rub nečega što je izgledalo kao stara cisterna za vodu ili septička jama. Dok je Spola promatrao, stopala skliznu u jamu. Iz otvora su dopirali divlji zvukovi i Spola na trenutak zastane kao ukopan od šoka i brige. Zatim se odvuče prema naprijed i uperi svjetiljku u unutrašnjost jame. Sabirova je glava bila nagnuta unatrag, a usta su mu bila rastvorena u nijemu grimasu. U slobodnoj ruci drţao je Baleovu šaku, u kojoj je, pak, bio Redhawk. Dok je Spola promatrao, Baleova glava izroni na površinu septičke jame, sa svojim bizarnim očima preokrenutima do te mjere da se to činilo gotovo nemogućim. Pištolj se zaljulja prema naprijed i pojavi se snaţan bljesak. Spola padne na jedno koljeno. Ukočenost mu se proširi preko prsnog koša i trbuha u smjeru genitalija. Pokuša podići pištolj, ali ne uspije. Jednom se zakašlje, a zatim se sruši postrance.

Netko protrči pokraj njega. Iz ruke mu uzme pištolj, a zatim i svjetiljku. Obje slobodne ruke stavi na trbuh. Odjednom mu se ukaţe savršena slika njegove ţene kako leţi na krevetu i čeka ga, netremice ga gledajući u oči. Bljeskovi postanu još intenzivniji, osvjetljavajući podrum kao brojni udari munje. Spola je bio svjestan kretanja negdje daleko iza sebe. Tada mu netko počne njeţno razdvajati ruke. Je li to njegova ţena? Jesu li doveli njegovu ţenu da se brine o njemu? Spola joj se pokuša obratiti, ali maska za kisik zaustavi ga usred rečenice. 86 „Dugujete ţivot toj djevojci." „Znam." Sabir nakrene glavu tako da je sada gledao u vrhove borova koji su se nazirali kroz prozor bolničke sobe. „Dugujem joj i više od toga, ako ćemo biti iskreni." Calque izignorira njegovu opasku. Bio je usredotočen na nešto sasvim drugo. „Kako je znala da ste popili otrov? Kako je znala da trebate sredstvo za povraćanje?" „Kakvo sredstvo za povraćanje?" „Davala vam je gorušicu i slanu vodu dok god niste povratili ono što je ostalo od otrova. Spasila je ţivot i naredniku Spoli. Ĉudnooki ga je upucao. Ako ţrtva pucnjave zaspi, to znači sigurnu smrt. Cijelo je vrijeme razgovarala s njim, a istodobno je leţala i jednom vas rukom pridrţavala iznad površine septičke jame. Da nije bilo nje, utopili biste se."

' i 358

„Rekao sam vam da je posebna osoba. No, baš kao i svi ostali, ni vi ne vjerujete Ciganima. To jednostavno nema veze s razumom. Trebali biste se sramiti." „Nisam došao ovamo slušati prodike." „Zašto ste onda došli?" Calque se zavali u stolcu. Potraţi cigaretu po dţepovima, no zatim se sjeti da se nalazi u bolnici. "Vjerojatno po odgovore." „Što ja znam? Progonio nas je luđak. On je sada mrtav, a mi nastavljamo sa svojim ţivotima." „To nije dovoljno." „Kako to mislite?" „Ţelim znati čemu sve to? Zbog čega je Paul Macron ubijen. I ostali. Bale nije bio lud. On je bio najnormalniji od svih nas. Točno je znao što ţeli i zašto to ţeli." „Pitajte njegovu majku." „Pitao sam i ništa nisam postigao. Sve poriče. Rukopis koji smo pronašli u njezinoj tajnoj prostoriji ne moţe se dešifrirati, a moj nadređeni smatra da je daljnja istraga samo gubitak vremena za policiju. Izvukla se nekaţnjeno. Ona i njezina aristokratska banda štovatelja Đavla." „Što onda ţelite od mene?" „Yola je priznala naredniku Spoli da proročanstva nisu izgubljena. Da ste ih spremili na sigurno i da ih prevodite u Masetu. Mislim da osjeća određenu naklonost prema naredniku Spoli."

„A vi ţeilte znati što piše u proročanstvima?" „Da." „ A što ako ih objavim?"

„Nitko vas neće slušati. Bili biste poput Kasandre, kćeri kralja Prijama, koja je dobila dar prorokovanja od svoga udvarača Apolona. Kada je odbila otići s njim u krevet, promijenio je dar tako da nitko nikada ne povjeruje u njezina proročanstva, iako su ona uvijek bila istinita." Calque podigne u zrak tri prsta kako bi spriječio Sabirov neizbjeţan protuodgovor. Počne nabrajati svoje postavke stavljajući svaki prst na dlan slobodne ruke. „Kao prvo - nemate originale. Kao drugo - nemate čak ni kopije originala. Spalili ste ih. Pronašli smo pepeo u kaminu. Pepeo vrijedan pet milijuna dolara. Kao treće - to bi jednostavno bila vaša riječ protiv nečije tuđe. Svatko moţe reći da ih je pronašao. To što imate je bezvrijedno, Sabir." „Zašto to onda ţelite?" „Zato što moram znati." Sabir zatvori oči. „A zašto bih vam rekao?" Calque slegne ramenima. „Nemam odgovor na to pitanje." Nagne se prema naprijed. Ali da sam na vašem mjestu, ţelio bih reći nekome. Ne bih htio ponijeti tu tajnu sa sobom u grob. Ţelio bih olakšati dušu." „Zašto baš vama?"

' i 360

„Za ime Boţje, Sabir!" Calque ustane sa stolca. Zatim se predomisli i ponovno sjedne. „Dugujete mi. I dugujete Macronu. Nasanjkali ste me nakon što sam vam ukazao povjerenje." „Niste mi trebali vjerovati." Calque se slabašno osmjehne. „Tko kaţe da sam vam vjerovao? U automobilu su se nalazila dva uređaja za praćenje. Znali smo da ćemo vas moći opet pronaći s pomoću drugog uređaja, čak i ako ostanemo bez onog prvog. Ja sam policajac, a ne socijalni radnik, Sabir. " Sabir tuţno odmahne glavom. Promatrao je Calquea, dok su njegove tamne oči radile kontrast netaknutoj bjelini zavoja koji je štitio jednu stranu njegova lica. „Nešto mi se ondje dogodilo, načelniče." „Znam." „Ne, nije to što mislite. Nešto drugo. Bilo je to poput transformacije. Promijenio sam se. Postao sam nešto drugo. Curandero me upozorio da se to događa kada ste predodređeni da postanete šaman. Iscjelitelj." „Nemam pojma o čemu, dovraga, govorite." „Ni ja." Calque se zavail u naslonjač. „Sjećate li se ičega? Ili samo gubim

vrijeme?"

„Sjećam se svega."

Calque se ukoči kao pas ptičar koji je nanjušio plijen. „Sigurno se šalite."

„Rekao sam vam da sam prošao kroz nekakvu promjenu. Nekakvu transformaciju. Ne znam što je to bilo niti zašto se dogodilo, no čak se i sada mogu prisjetiti svake riječi teksta koji sam vidio. Poput fotografije. Samo trebam zatvoriti oči i sve mi se vrati. Proveo sam šest sati u toj kući, načelniče. Iščitavao sam te katrene stalno iznova. Prevodio ih. Pokušavao shvatiti njihovo značenje." „Jeste li ih zapisali?" „Nema potrebe. Niti to ţelim napraviti." Calque ustane. „U redu. Bilo je glupo od mene što sam uopće pitao. Zašto biste mi rekli? Što ja tu mogu učiniti? Ja sam starac. Trebao bih otići u mirovinu. Ali ostajem u policijskim snagama jer nemam ništa drugo od ţivota. To je otprilike to. Zbogom, gospodine Sabir. Drago mi je da vas gad nije sredio." Sabir se zagleda u Calquea dok je odlazio prema vratima. Bilo je nečega u tom čovjeku - čestitosti, moţda - zbog čega je odskakao od ostatka ljudskog roda. Calque je, prema njegovu viđenju stvari, bio iskren tijekom istrage. Popuštao je Sabiru mnogo više no što je imao pravo očekivati. I nije ga krivio za Macronovu smrt ni za ranjavanje narednika Spole. Ne, prebacio je tu odgovornost na sebe. „Ĉekajte." „Zašto?" Sabir zadrţi Calqueov pogled. „Sjednite, načelniče. Ispričat ću vam dio priče. Dio koji neće ugroziti treću stranu. Hoće li vam to biti dovoljno?" Calque pogleda Sabira. Zatim se oprezno smjesti natrag u stolac. „Morat će biti, zar ne? Ako je to sve što mislite da mi moţete dati."

' i 362

Sabir slegne ramenima. Zatim upitno nagne glavu. „Ispovjedna tajna?" Calque uzdahne. „Ispovjedna tajna." 87 „Na pergamentu koji sam pronašao u bambusovoj cijevi bila su samo pedeset i dva katrena. Najprije sam pretpostavljao da će ih biti pedeset i osam, jer je to točan broj koji je potreban da bi se popunilo Nostradamusovih originalnih deset stoljeća. No, šest katrena još uvijek nedostaje. Sada mi se čini da su raštrkani naokolo, poput onih u Rocamadoura i Montserratu, i da sluţe kao tragovi do glavne skupine." „Nastavite." „Koliko sam uspio shvatiti, svaki od pedeset i dva preostala katrena opisuje određenu godinu. Jednu godinu manje do svršetka svijeta. Apokalipse. Ragnaröka. Majanske Velike promjene. Kako god to ţelite nazvati." „Kako to mislite, opisuje godinu?" „Svaki katren sluţi kao smjernica. Opisuje nešto što će se dogoditi te godine - i svaki je događaj na neki način značajan." „Dakle, ne postoji datum kraja?"

„Ne treba postojati datum - čak ni Nostradamus nije znao točan datum Armagedona. Samo je znao što mu prethodi. Tako da datum postaje sve jasniji što mu se više pribliţavamo." „Još uvijek ne razumijem." Sabir se uspravi u krevetu. „Jednostavno je. Nostradamus ţeli da čovječanstvo izbjegne konačno uništenje. Smatra da ako uspijemo promijeniti svoje ponašanje tako da osvijestimo Drugi dolazak - i odbijemo Trećeg Antikrista - moţda još i imamo šanse da izbjegnemo propast. Zato nam je i dao tragove, godinu po godinu i događaj po događaj. Trebamo povezati katrene s događajima. Kada se svaki događaj odigra onako kako je Nostradamus predvidio, katreni će dobiti na vaţnosti i moţemo s pomoću njih vršiti odbrojavanje. Što se više pribliţavamo Armagedonu, početni i završni datum bit će sve jasniji jer se događaji predviđeni za posljednjih nekoliko godina prije dolaska kraja svijeta još nisu odigrali. Tada će ljudi početi vjerovati. I moţda će promijeniti ponašanje. Po svemu sudeći, Nostradamus nam je dao upozorenje od pedeset i dvije godine." Calque napravi grimasu. „Poslušajte, prvi trag u onome što smatram prvim katrenom glasi ovako: Afrička pustinja rastalit će se u staklo Lažne slobode mučit će Francuze Veliko carstvo otoka smanjit će se Njegove ruke, noge i laktovi odijelit će se od glave."

' i 364

„To ništa ne znači. Ništa nam ne govori." „Baš suprotno. Poslušajte malo bolje. Afrička pustinja rastalit će se u staklo.' Godine 1960. Francuzi su izveli svoj prvi nuklearni pokus u jugozapadnom Alţiru. U Sahari. Nazvali su ga Gerbolse Bleu - Plavi skočimiš." „To je previše nategnuto, Sabir." „Onda pokušajmo s drugim stihom: 'Laţne slobode mučit će Francuze.' 1960. g. Francuska je zajamčila - ili je bila prisiljena zajamčiti - neovisnost Francuskom Kamerunu, Francuskom Togu, Madagaskaru, Dahomeju, Burkini Faso, Gornjoj Volti, Obali Bjelokosti, Ĉadu, Centralnoafričkoj Republici, Kongu (Brazavilleu), Gabonu, Maliju, Nigeru, Senegalu i Mauritaniji. Ali ipak su nastavili s ratom u Alţiru. 'Laţna sloboda' je kada jednom rukom daš, a drugom rukom uzmeš. A sada stihovi tri i četiri. 'Veliko carstvo otoka smanjit će se. Njegove ruke, noge i laktovi odijelit će se od glave.' Velika Britanija je za No- stradamusa uvijek bila 'veliko carstvo otoka'. Taj izraz upotrebljava na brojnim mjestima i uvijek se odnosi na Britaniju. Godine 1960. Britanci su zajamčili neovisnost Cipru, Britanskoj Somaliji, Gani, Nigeriji. To su udovi. Kraljica Elizabeta II. je glava. Stekavši neovisnost, oni su se od nje odijelili." „Nije dovoljno." „Onda pokušajte s idućim: Njemačka će biti zadavljena, a Afrika ponovno osvojena

Pojavit će se mladi vođa: zadržat će svoju mladost Ljudi će podići pogled prema bojištu Zasjat će zvijezda koja nije zvijezda." „Prema vašoj teoriji, Sabir, ovaj bi se katren trebao odnositi na 1961. g. Je li tako? Meni se ne čini." „Zašto ne? Obratite pozornost na prvu polovinu prvog stiha: 'Njemačka će biti zadavljena.' Nostradamus se koristi frazom envoyer le cordon, što znači 'poslati uţe'. Drugim riječima, 'narediti da netko bude zadavljen'. A što se dogodilo 1961. g.? Zatvorena je granica između Istočnog i Zapadnog Berlina te je sagrađen zid - betonski lanac koji je učinkovito razdvajao i davio Njemačku. Sada poslušajte drugi dio prvog stiha: 'A Afrika ponovno osvojena.' 21. travnja 1961. g. pobunjeni pripadnici OAS-a17 zauzeli su Alţir nastojeći spriječiti generala de Gaullea da alţirskom narodu zagarantira neovisnost. Sjećate se toga, zar ne, Calque? Vjerojatno ste u to vrijeme još bili "gušter" u policijskim snagama." „Pih." „'Ljudi će podići pogled prema bojištu.' Podsjeća li vas to na što? 12. travnja 1961. g. Jurij Gagarin postao je prvi čovjek koji je ušao u svemir - u letjelici Vostok 1 - te je na taj način započeo svemirsku utrku i dodatno pogoršao hladni rat između SAD-a, NATO-a i Sovjetskog Saveza. 'Zasjat će zvijezda koja nije zvijezda.' To je vraški dobar opis lansiranja svemirske letjelice, zar ne?

17 OAS - Organisation armee secrčte, francuska ultradesničarska militantna skupina koja je djelovala za vrijeme Alžirskog rata (nap. prev.)

' i 366

Pogotovo ako uzmete u obzir da je Nostradamus pisao 450 godina prije no što se takvo što uopće moglo zamisliti." „Što je sa stihom 'Pojavit će se mladi vođa: zadrţat će svoju mladost'? Pretpostavljam da ćete mi reći da to opisuje Johna F. Kennedyja." „Naravno. Kennedy je preuzeo funkciju predsjednika SAD-a 20. siječnja 1961. g. 'Pojavit će se mladi vođa' - kada je poloţio svečanu prisegu, Kennedy je postao vođa zapadnog svijeta. 'Zadrţat će svoju mladost' jer će biti ubijen dvije godine poslije." „Pretpostavljam da je Nostradamus i to predvidio." „Da. Zapisano je kao 'Blijeda kočija mladoga kralja postaje crna.' Drugi stih glasi: 'Kraljica mora tugovati; kraljeva kruna bit će razdvojena.' Kennedy je upucan u glavu, 22. studenog 1963. g., u Dallasu u drţavi Teksas. Liječnik Robert McClelland opisao je ranu tijekom svog svjedočenja na Parklandu pred Arlenom Specterom, 21. oţujka 1964. g. Prema njegovim riječima, moţdano tkivo razneseno je kroz gornji dio predsjednikove lubanje. Pogledajte. Isprintao sam njegov iskaz s interneta. Pročitat ću vam ga: 'Bio sam u prilici izbliza pregledati ranu na glavi i vidio sam da je desni posteriorni dio lubanje potpuno raznesen. Uništen je... tako da je parijetalna kost stršala kroz skalp i činilo se da je polomljena gotovo uzduţ desne posteriorne polovice, s time da je nešto okcipitalne kosti bilo polomljeno u lateralnoj polovici, tako da je to sve razmjestilo spomenute kosti na takav način da ste doslovce mogli zaviriti u unutrašnjost lubanje i vidjeti da je vjerojatno trećina moţdanog tkiva, posteriornog cerebralnog tkiva i nešto tkiva malog

mozga raznesena...' Meni se to vrlo jasno podudara sa stihom 'Kraljeva kruna bit će razdvojena.' Zar ne?" „Nitko ovo neće shvatiti ozbiljno. To vam je jasno?" „Nitko neće imati priliku shvatiti to ozbiljno. Zato što neću objaviti proročanstva. I sami ste objasnili zašto, sa svojom usporedbom o Kasandri. Nemam originale. Nitko mi neće vjerovati. Osim toga, postoje neke stvari koje Corpus Maleficus još uvijek ţeli saznati." „Ali Bale je mrtav." „Tako je." „Ima tu još nešto, zar ne?" „Mislite, dokaz istinitosti? E, to dolazi iduće godine. I godinu nakon toga. I opet godinu nakon toga." „O čemu to govorite?" „Razmislite, Calque. Početni datum odbrojavanja je 1960. g. To je jasno. Ĉak ni vi to ne moţete osporiti. Imam četrdeset i devet katrena koji kreću od te godine, opisujući događaje ili događaj u svakoj nadolazećoj godini koji određuje tu godinu kao dio niza. Nisu svi poredani kako treba, no kada ih izloţite, podudaraju se. Našao sam poraz SAD- a u Vijetnamu. Kinesku kulturnu revoluciju. Arapsko-izraelski rat. Genocid u Kambodţi. Potres u Mexico Cityju. Prvi i Drugi zaljevski rat. 11.9. Poplave u New Orleansu. Tsunami u Indijskom oceanu. A to je samo vrh ledene sante. Spominju se još deseci manjih događaja koji se također podudaraju. Nisu to samo slučajnosti."

' i 368

„Što mi zapravo ţelite reći?" „Ţelim vam reći da su Maje bili u pravu. Prema majanskom kalendaru, Velika promjena dogodit će se 2012. g. Točnije, 21. prosinca. 5126 godina - to je trinaest baktuna, pri čemu svaki sadrţi dvadeset katuna - od početka kalendara. To se potpuno podudara s Nostradamusovim datumima. Osim što on počinje s 1960. godinom, točno kada počinje i Doba vodenjaka. Daje nam pedeset i dva katrena i upozorenje od pedeset i dvije godine. Također do 2012. godine. Ne moţe biti jasnije." „A vi imate proročanstva koja se odnose na nadolazeće godine?" „Da, izdvojio sam ih. To su točno ona proročanstva koja je Bale tako silno ţelio. Prvo opisuje Trećeg Antikrista. Onoga koji će odvesti svijet u bezdan. Iduće opisuje Drugi dolazak. A sljedeće opisuje mjesto gdje se nalazi novi vizionar koji će ili potvrditi ili poreći datum - koji moţe vidjeti u budućnost i prenijeti informacije. Samo ta osoba moţe reći što nas očekuje - regeneracija ili apokalipsa. No, sve će u konačnici ovisiti o tome jesmo li spremni prepoznati Drugi dolazak. Prepoznati ga na univerzalnoj razini. Shvatiti ga kao nešto iznad religije; drugim riječima - kao univerzalni blagoslov. Nostradamus vjeruje da moţemo biti spašeni samo ako se svijet ujedini u zajedničkom štovanju jednog entiteta." „Sigurno se šalite." „Smrtno sam ozbiljan.' „Dakle, Treći Antikrist, Tko je on?"

Sabir okrene glavu, „Sada je među nama, Rođen je pod brojem sedam. Deset sedam deset sedam. Nosi Ime Velike Kurve. Već se nalazi na visokom poloţaju, Bit će na još i višem. Njegov je numerološki broj jedan, Što upozorava na nemilosrdnost i opsesivnu ţelju za moći. Nostradamus ga naziva 'škorpion u usponu'. To je sve što vam mogu reći." „Ali to nije ništa." "Varate se." Calque ga upitno pogleda. „Dakle, znate njegovo ime?" „Znam. A znate i vi." Calque slegne ramenima. No, vidljivo je problijedio ispod svog privremenog tena koji je zaradio u Camargueu. „Nemojte misliti da neću pokušati otkriti o kome je riječ. Ja sam detektiv. Numerologija nije potpuno nepoznata. Ĉak ni meni." „I ne očekujem ništa manje." „A Drugi dolazak?" „O tome neću nikome govoriti. To je prava svrha Nostradamusova dara svojoj kćeri. To je tajna za koju bi muškarci i ţene umrli. Tajna koja je u stanju promijeniti svijet. Vi ste jedina osoba na Kugli zemaljskoj koja zna da je imam. Meni osobno odgovara da stvari ostanu ovakve kakve jesu. A vama?" Calque je nekoliko minuta u tišini promatrao Sabira. Naposljetku nespretno ustane i kimne.Post scriptum

' i 370

Alexi je oteo Yolu kada je ljeto bilo na vrhuncu. Pobjegli su na Korziku i Alexi joj je uzeo djevičanstvo na plaţi blizu Cargesea. Dok su prvi put vodili ljubav, iznad njih je preletjelo jato pataka, bacajući sjenu preko ljubavnog para. Yola se uspravila čim se Alexi odmaknuo od nje i obznanila mu da je trudna. „To je nemoguće. Kako znaš?" „Jednostavno znam." Alexi nikada nije sumnjao u njezinu procjenu. Znao je da Yola posjeduje neobično razumijevanje tajni koje nadilazi njegovo shvaćanje. To mu je i odgovaralo, jer netko treba znati takve stvari - i nositi njihovu teţinu - da bi Alexi mogao ţivjeti u sadašnjosti, ne osvrćući se ni prema naprijed ni prema natrag. Ĉim je Sabir čuo za Yolinu otmicu, sjeo je na avion, preletio pola Europe i pričekao par u kampu u Samoisu. S obzirom na njegovu ulogu Yolina brata i glave obitelji, bilo je nezamislivo da se ona uda u njegovoj odsutnosti i bez njegova blagoslova. Znao je da je to ona posljednja stvar koju za nju mora učiniti i da će njegova prisutnost na vjenčanju napokon izbrisati krvavu mrlju koju je ostavila smrt njezina brata. Yola je sačuvala ručnik na kojem je leţala kada je prvi put vodila ljubav s Alexijem na plaţi u Cargeseu, i kada je ručnik pokazan gostima na vjenčanju, Sabir je sluţbeno potvrdio da je Yola bila djevica prije no što je oteta i da joj je lacha bilo neokaljano. Pristao je isplatiti Alexiju njezin miraz.

Poslije, nakon što je ceremonija završila, Yola mu je rekla da je trudna i zamolila ga da bude kirvo18 njihovu sinu. „Kako znaš da je sin?" „Nakon što je Alexi učinio da mi oči izlete, prišao nam je muţjak psa i polizao me po ruci." Sabir odmahne glavom. „To je ludost. Ali vjerujem ti." „I trebaš mi vjerovati. Curandero je bio u pravu. Sada si mudriji čovjek. Nešto ti se dogodilo dok si umirao. Ne ţelim znati što. Ali osjećam da ponekad moţeš vidjeti neke stvari, baš kao i ja, nakon što mi je čudnooki priuštio moje dvije polusmrti. Jesi li sada šaman?" Sabir odmahne glavom. „Nisam ništa. Ništa se nije promijenilo. Samo sam sretan što sam ovdje i što te vidim udanu. I naravno da ću biti kirvo vašem sinu." Yola ga je nekoliko sekundi promatrala, nadajući se da će čuti nešto više. No tada odjednom shvati. „Ti znaš, zar ne, Damo? Znaš što mi je curandero rekao o mom djetetu? O Parousiji* ? Sve je bilo zapisano na onim stranicama koje si spalio. Zato je tajna proročanstava ostavljena mojoj obitelji na čuvanje? Zato si ih spalio po cijenu svog ţivota?" „Da. Bilo je zapisano." Yola se rukama uhvati za trbuh. „Je li još nešto bilo zapisano? Nešto što bih trebala znati? Trebam li se bojati za svog sina?"

18 kirvo - kum (nap. prev.)

' i 372

Sabir se nasmiješi. „Ništa drugo nije bilo zapisano, Yola. Što bude, bit će. Kocka je bačena, a budućnost je zapisana samo u zvijezdama." Parousis - Kristov drugi dolazak (nap. prev.) A u t o r o v a b i l j e š k a Nostradamus je doista dovršio samo 942 katrena od njih 1 000, koji su trebali predstavljati zamišljenu cjelinu od deset stoljeća, sa sto katrena po stoljeću. Preostalih pedeset i osam katrena nedostaje i do dana današnjega nisu pronađeni. Oporuka koju sam rabio u ovoj knjizi Nostradamusova je originalna oporuka (u originalnoj francuskoj verziji, uz dodatak mog prijevoda). Usredotočio sam se prvenstveno na dodatak oporuci u kojem Nostradamus ostavlja dvije tajne škrinje svojoj najstarijoj kćeri Madeleine, uz uvjet da „nitko osim nje ne smije vidjeti ono što je ostavio u škrinjama". Svi su ovi podaci dostupni. Ciganske narodne predaje, jezik, običaji, imena, navike i mitovi koji se spominju u knjizi u potpunosti su točni. Samo što sam za potrebe pisanja knjige običaje niza različitih plemena spojio u jednu cjelinu.

Do danas nije pronađen dokaz da postoji Corpus Maleficus. No to ne znači da ne postoji. Mario Reading, 2009. Z A H V A L E

Pisanje ovakve knjige i istraţivanje za nju moţe biti zastrašujuće samotno iskustvo, tako da je čovjek to više zahvalan kad za nju pokaţe interes i netko izvan najuţeg kruga obitelji. Moj agent, Oli Munson iz Blake Friedmanna, knjigu je podrţavao od početka - od faze gusjenice pa sve do pretvorbe u leptira. Iznimno mu mnogo dugujem i zbog njegova prijateljstva i potpore, baš kao i svima u Blake Friedmannu. Ravi Mirchandani, moj urednik u Atlanticu, također je vidio potencijal u knjizi, baš kao i moj njemački urednik, Urban Hofstetter iz Blanvaleta, prvi veliki međunarodni izdavač koji je podrţao ovaj projekt - obojici sam neizmjerno zahvalan. Također zahvaljujem polunevidljivoj prodajnoj sili u Atlanticu, pritom mislim na glavnog direktora Daniela Scotta, čiji je dopis u kojem hvali knjigu uvelike utjecao na moju motivaciju. Zahvaljujem i bezimenom bouquinisteu* na lijevoj obali Siene koji je proveo gotovo cijelo

' i 374

ljetno poslijepodne velikodušno dijeleći sa mnom svoja saznanja o Ciganima iz plemena Manuš. Naposljetku, ţelio bih zahvaliti Britanskoj knjiţnici i Francuskoj nacionalnoj knjiţnici, što uopće i postoje. Duguju im autori diljem svijeta. __________ * bouquiniste - prodavač rabljenih knjiga (nap. prev)** Alo! Šta ti oćeš? (nap. prev.) * gardien - čuvar (nap. prev.) * diddikai - osoba koja je djelomično ciganskog podrijetla (nap. prev.) * hetera - prostitutka u staroj Grčkoj (nap. prev.) * duenna - pratilja (nap. prev.) * telline - vrsta školjaka (nap. prev.) * bidonville - siromašno predgrađe, geto (nap. prev.) * Shunks's pony - eng. izraz, koji se odnosi na pješačenje (nap, prev.) * danse macabre - ples smrti (nap, prev.) * coitus reservatus - produţeni (suzdrţani) snošaj, smatra se metodom kontracepcije (nap. prev.) SKEN I OBRADA: KIKA