Medonosno i peludonosno bilje

dr.sc.Dinko Zima

• Poznavanje medonosnog bilja i njihovog staništa- može poslužiti za iznalaženje novih mogućnosti za iskorištavanje pčelinje paše

• U paši se najviše pojavljuje samoniklo medonosno bilje

• U novije vrijeme: sjetva mednosnih kultura (djetelina, suncokret, facelija), sadnja voćnih vrsta, podsijavanje medonosnih biljaka na livade i pašnjake…

• Med je kristaliziran, viskozni proizvod guste konzistencije i slatkog okusa što ga medonosne pčele proizvode od nektara medonosnih biljaka

Medonosne biljke su one biljne vrste iz čijih cvjetova pčele uzimaju nektar,

nektar i pelud ili samo pelud

• Osnovni dijelovi cvijeta su: • Cvjetište ili cvjetna os ,• Ocvijeće,• Andrecej i • Ginecej

• Cvjetište je završni dio cvjetne stapke na kojoj se nalaze ostali dijelovi cvijeta.

• Cvjetna stapka ili držak predstavlja dio cvjetnog izdanka ispod cvjetišta

• Cvjetovi bez cvjetne stapke poznati su kao sjedeći cvjetovi

Ocvijeće čine svi listovi na periferiji cvijetaUloga ovog dijela je -zaštita fertilnih dijelova cvijeta (tučak i prašnik) -primamljivanje kukaca.

Andrecej čini skup svih prašnika u jednom cvijetu. Broj prašnika u cvijetu se kreće od 1 do 100 pa i više. Jedan prašnik sastavljen je od prašničke niti i prašnice.

Prašnicu čine dvije poluprašnice međusobno povezane konektivom.

Svaka se sastoji od dvije peludnice u kojima nastaju peludna zrnca.

U peludnim zrncima smještene su dvije nepokretne muške stanice

O građi cvijeta ovisi: oblik, boja i položaj nektarija u cvijetu, količina nektara koji se stvara i izlučuje,osobitosti peludnih zrnaca, te način prenošenja

peludnog praha

Pelud čine peludna zrnca koja nastaju u peludnicama prašnika.

Peludna zrnca pojedinih biljnih vrsta se međusobno razlikuju po veličini, obliku, boji, strukturi vanjske stjenke te po broju i vrsti otvora tj. mjesta klijanja.

Veličina peludnih zrnaca kreće se najčešće između 20 – 40 µm

• struktura vanjske stjenke je specifična za svaku biljnu vrstu

• Pelud koji pčele skupljaju bogat je bjelančevinama, ugljikohidratima, mastima, vitaminima (A1, B1, B2, B5, B6, C, E, D, rutin, pantotenska kiselina, folna kiselina), mineralnim tvarima, mikroelementima, fermentima, organskim kiselinama, hormonima i stimulatorima rasta

- Nedovoljne količine peluda mogu usporiti razvoj pčelinje zajednice

- Za prvu proljetnu pašu potrebna blizina listopadne šume (drijenak, glog, lijeska, hrast i zeljaste biljke)

Pronađeno je preko 100 enzima u peludu koji ima ulogu prirodnih katalizatora mnogih procesa

• Svi plodni listovi jednog cvijeta zajedno sa sjemenim zamecima čine ginecej koji je obično u obliku jednog tučka. Na tučku se razlikuju tri dijela:

• plodnica s jednim ili više sjemenih zametaka,• vrat i • njuška

• Ako cvijet sadrži i prašnike i tučak naziva se dvospolni, a ako cvijet ima samo prašnik ili samo tučak radi se o jednospolnom cvijetu.

• Cvjetovi koji posjeduju samo prašnike jesu muški, a oni koji

imaju samo tučak su ženski cvjetovi.

Na istoj stabljici se mogu naći i muški i ženski cvjetovi (jednodomne biljke) ili muški na jednoj, ženski na drugoj (dvodomne biljke).

Nektariji su žljezdaste tvorevine cvjetne osi žućkastozelene ili zelene boje, koje izlučuju slatki sok ili nektar.

Proces izlučivanja nektara poznat je kao medenje. Nektar je u kemijskom pogledu smjesa vode, šećera

(saharoza, glukoza i fruktoza) i u manjim količinama spojeva dušika, minerala, eteričnih ulja i organskih kiselina.

• Pčele neće uzeti nektar koji ima manje od 4% šećera. Tijekom pretvorbe u med udio saharoze u nektaru se smanji ispod 5%, a jednostavnih šećera poveća na 70 do 75%.

• Prema položaju na cvijetu postoje dvije vrste nektarija:

• floralni nektariji se nalaze na svim dijelovima cvijeta (cvjetište, listovi, ocvijeće, prašnici, tučak) i

• ekstrafloralni nektariji nalaze se na listovima.

• Pčele uz pomoć svojih rilica uzimaju nektar s nektarija, gdje ga zatim pohranjuju u medni mjehur. Kada se medni mjehur napuni one odnosu nektar u košnice i odlažu ga u saće.

• Za vrijeme uzimanja nektara pčele dodaju slinu s enzimom invertazom, koja kasnije služi za razgradnju saharoze na glukozu i fruktozu.

• Ovaj proces se sastoji od razgradnje saharoze na glukozu i fruktozu i odstranjivanju suvišne vode.

• Suvišna se voda odstranjuje ventiliranjem krila.

Pretvorba nektara u med traje u prosjeku 4 - 5 dana. Najbolji med može sadržavati najviše 20% vode i 70 - 75% glukoze i fruktoze, a ostatak čine: bjelančevine, dekstrini, mineralne tvari i organske kiseline.

O omjeru glukoze i fruktoze u medu ovisit će brzina kristalizacije.

Med s više glukoze kristalizira brže, obično odmah nakon vrcanja. S druge strane, fruktoza je zadužena za prozirnost i bistrinu meda.

Izlučivanje nektara ili medenje ovisi o temperaturi i vlažnosti zraka, vlazi u tlu i vjetru.

Uz povoljnu temperaturu medenja (16-30 °C), većini biljaka najbolje odgovara vlažnost od 60 do 80 posto, a tla od 50 do 60 posto.

Jake kiše štete medenju jer rashlađuju zrak i tlo, te umanjuju koncentraciju šećera u nektaru.

Suša također šteti medenju jer prestaje kolanje sokova u biljci.

- Iskorištavanje medonosnog bilja odvija se u radijusu oko 2-3 kilometra od pčelinjaka

- Da bi pčele sakupile oko 1 kilogram meda moraju obići oko 1 milijun cvjetova lavande ili 4-5 milijuna cvjetova metvice

- Najčešća staništa su šume, livade i pašnjaci, voćnjaci, parkovi, oranice, i vrtovi

• Prema podrijetlu medonosnih biljaka:• Cvjetni ili nektarni med: med dobiven od

nektara biljaka, a može biti uniflorni ili poliflorni.• uniflorni med – može se označiti prema

određenoj biljnoj vrsti ako u netopljivom sedimentu sadrži najmanje 45 % peludnih zrnaca iste biljne vrste, s postojećim iznimkama

Postojeće iznimke za označavanje uniflornog meda

poliflorni med – dobiva se od pomiješanog nektara različitih medonosnih biljaka koje cvjetaju istovremeno, ili u različito vrijeme, ali dugotrajno (npr. livadski, planinski, voćni i sl.).

• Medljikovac ili medun: med dobiven uglavnom od izlučevina kukaca koji žive na dijelovima biljaka ili od sekreta živih dijelova biljaka (hrast sladun)

• razlikuje se od cvjetnog meda po izgledu i kemijskom sastavu. Sadrži znatno više mineralnih tvari

• Peludna ili mikroskopska analiza je široko primjenjivana metoda određivanja botaničkog podrijetla meda, a sastoji se u brojanju peludnih zrnaca u sedimentu meda.

Pčelinje paše:PeludnaVoćno-vrbovaPaša uljane repiceBagremova Paša amorfePaša nizinskih livadaPaša pitomog kestenaLipova pašaŠumska paša

Paša brdskih livadaPaša zlatošipkePaša suncokretaPaša metvice i drijenkaMedljika na hrastu

• Med u Požeškoj kotlini• Mikroskopskom analizom 14 uzoraka meda

utvrđena je prisutnost peludnih zrnaca 59 biljnih svojti.

• Pelud svojti Brassica spp. i Fraxinus spp. zabilježena je u 13 od 14 uzoraka meda

• C. sativa prisutna je bila u 12 uzoraka

• Za područje RH navedeno je preko 280 vrlo medonosnih biljnih vrsta

• Neke najvažnije medonosne vrste

Javor- Acer

Gavez -SymphytumRepica- Brassica napus oleifera

Zvončika - CampanulaDrijen – Cornus mas

djetelinelotus

Pitomi kestenfacelija

Porodica Lamiaceae

Jasen - Fraxinus

Porodica Rosaceae – ružeDunja, glog, jabuka, trešnja, marelica, kruška, trnina, malina, kupina

Medonosne invazivne vrsteU pčelinjoj paši većinom se pojavljuje autohtono

samoniklo medonosno bilje• - pčelari mogu bitno utjecajem unosom i

širenjem alohtonih biljaka koje vrlo lako mogu postati invazivne na nekom području

trebali bi biti oprezni sa širenjem navedenih vrsta te bi trebali dobro razmisliti da li su dobrobiti ovih vrsta bitnije od čuvanja biološke raznolikosti područja na kojima im pčele obitavaju.

amorfaCigansko perje

bagrem

zlatnica

rejnoutrija

HVALA NA PAŽNJI