0. UVOD

0.1 Metodologija

Metodologija znanstvenog istraživanja je, grubo rečeno, meta-teorijski uvid u

strukturu znanosti, načine znanstvenog istraživanja i logičku strukturu znanstvene

spoznaje. Utoliko je ona znanstvena disciplina koja se nalazi na razmeđi nekoliko

znanstvenih disciplina. U mjeri u kojoj se bavi prirodom, strukturom i taksnomijm

različitih znanosti, ona je dio filozofije znanosti. U mjeri u kojoj se bavi logičkom

strukturom znanstvene spoznaje, ona je dio logike (često se govori o “logici

znantvenog istraživanja” ili “logici znanstvenog otkriča”). U mjeri u kojoj se zanima

za karakretistike spoznavanja u znanostima, ona je dio spoznajne teorije.

Prema Andrew Sayeru, (Method in Social Science, Routledge, 1992.)

“Metodologija” – sugerira pažljivo razmatranje načina pristupa svijetu da bi ga mogli

bolje razumjeti.” Dakle, metodologija se odnosi na propitivanje i vrednovanje

znanstvenh postupaka i metoda kojima znansti dolaze do spoznaje o svijetu. Za

razliku od metodologije, metoda je određeni tip znanstvenog postupka u sticanju

znanja o svijetu, karakterističan za određeni tip znanosti ili za pojedinu znanost.

0.2 Znanstveno istraživanje

Znanstvena ostraživanja u društvenim, kao što je to slučaj u prirodnim

znanostima teže zadovoljiti određene kriterije znanstvenosti. Kriteriji znanstvenosti su

slijedeći: znanstveno istraživanje treba biti kumulativno, utemeljeno na evidenciji,

opovrgljivo, generalizirano, ne-subjektivno, ponovljivo, rigorozno, sa potrebnom

dozom skepticizma, sistematsko, transparentno, i, konačno, ali ne manje važno,

utemeljno na racionalnoj argumentaciji. Prirodne znanosti zadovoljavaju spomenute

uvjete bez većih problema. Za društvene znanosti ovi kriteriji predstavljaju ideal

znanstenosti koji je ponekad vrlo teško zadovoljiti. Obrazložit ćemo ukratko svaku od

navedenih karakteristika:

- Kumulativnost traži od znanstvenog istraživanja da nastavi na već ostvareni stupanj

znanstvenog znanja te ostvari novi doprinos ili dodatak već postojećem znanju. Svako

znanstveno istraživanje započima od, i utemeljo je u, određenoj točci do koje je razvoj

u određenoj znanstvenoj disciplini dospio. Znanstveno istraživanje, uzimajući u obzir

dostignutu spoznajnu razinu, teži ostvariti barem mali pomak. Ovaj pomak se može

sastojati u nekoj novoj znanstvenoj spoznaji ili, pak, u reviziji, preoblikovanju,

ispravljanju već postojeće, ili čak u odbacivanju nekog segmenta do tada prihvaćene

spoznaje.

Kumulativnost je u prirodnim znanostima gotovo prirodna karakteristika.

Slaganje fizičara, kemičara ili molekularnih biologa oko toga koji su glavni trendovi u

razvoju znanstvene spoznaje i koji su otvoreni problemi koji se u određenom trenutka

znanstvenog razvoja pojavljuju gotovo je konsenzualno. U ekonomiji, kao i u drugim

društvenim znanostima, to nije uvijek tako. Neslaganja među vodećim teoretičarima

češća su nego što je to slučaj u prirodnim znanostima. Dešava se da u nekim

područjima ima nekoliko paralelnih pravaca koji zagovaraju različite pravce razvoja

ekonomske znanosti. Primjerice, pravac neoklasične ekonomske teorije zastupa tezu o

važnosti racionalnosti u analizi tržišta i ponašanja tržišnih subjekata. Istovremeno,

teoretičari novog institucionalizma minimiziraju ulogu racionalnosti i naglašavaju

ulogu institucija i pravila koja ekonomski subjekti slijede. Na primjeru ova dva

sukobljena koncepta vidljivo je da nije lako odrediti koje istraživanje predstavlja

daljnji razvoj znanosti a koje, pak, vodi u slijepu ulicu.

- Znanstveni iskazi, hipoteze i teorije u empirijskim su znanostima u načelu

dostupni provjeri, mogu biti potvrđene ili opovrgnute. Provjera nekog iskaza

(hipoteze ili teorije) sastoji se u prikupljanju evidencija, svjedočanstava1 o tome da li

je neki znanstveni iskaz istinit. Evidencija u najširem smislu uključuje sve ono što

može odrediti ili uputiti na, istinitost nekog iskaza. Ponekad evidencija može direktno

potvrditi istinitost iskaza, ali najčešće imamo posla sa indirektnim evidencijama čiji

doprinos istinitosti iskaza ovisi o određenoj interpretaciji. Na osnovu prikupljene

evidencije, iskaz (hipoteza ili teorija) se može potvrditi ili opovrgnuti. Utemeljenost

istraživanja na evidenciji od ključnog je značenja za empirijske znanosti. Znanstveno

istraživanje koje treba biti potkrijepljeno evidencijom, vođeno je promatranjem i

1 Često se u svakodnevnom govoru za evidenciju koristi termin “dokaz”. Iz razloga preciznosti i jasnsti “dokaz” koristimo samo u značenju formalnog dokaza u matematici ili logici. U svim ostalim kontekstima koristimo termine “evidencija” ili “svjedočanstvo”. Isto tako, umjesto da koristimo izraz:“hipoteza (ili teorija) je dokazana” koristimo “hipoteza je potvrđena na snovu dostatne evidencije (ili svjedočanstava”.

mjerenjem, a po mogućnosti treba biti utemeljeno2 na eksperimentu koji će potvrditi

ili opovrgnuti činjenice vezane za onaj aspekt stvarnosti na koji se istraživanje odnosi.

Na primjer, kada su Adams i Leverrier postavili hipotezu o postojanju još jednog

vanjskog planeta koji utječe na putanja Urana, evidencija koja je potvrdila hipotezu

bilo je astronomsko otkriće Neptuna. Kao primjer evidencije dobivene

eksperimentalnim putem spomenimo eksperiment kojim se potvrđuje hipoteza o

prisustvu kisika kao nužnog uvjeta gorenja. U ekonomije će primjer evidencije biti

statistički podaci Državnog zavoda za statistiku, rezultati provedenea ankete ili

rezultati provedenog eksperimenta tamo gdje je to moguće.

- Što je istraživanje više utemeljeno na činjenicama/evidencijama to je

mogućnost opovrgljivosti (falsifikabilnosti) znanstvenog istraživanja veća. Uvijek

tamo gdje postoji mogućnost potvrde hipoteze empirijskom evidencijom, postoji

barem načelna mogućnost osporavanja ili falsifikacije hipoteze (ili teorije).

- Generalnost ili općenitost znanstvenog istraživanja izrazito je važna, ali

istovremeno i izrazito teško ostvariva karakteristika znanstvenosti. Rezultati

znanstvenih istraživanja trebali bi biti što općenitiji, u smislu da ono što je utvrđeno

istraživanjem vrijedi za sve instance promatranog tipa događaja ili procesa.

Primjerice, ekonomist koji istražuje uspješnost malih i srednjih poduzeća, svojim bi

istraživanjem trebao obuhvatiti onaj reprezentativni uzorak domene (područja na koje

se istraživanje odnosi) koji će mu omogućiti da rezultati istraživanja vrijede za bilo

koje malo ili srednje poduzeće u domeni istraživanja. Što je manji broj instanci (u

konkretnom slučaju, malih i srednjih poduzeća) za koje rezultati istraživanja vrijede,

to je važnost znanstvenog istraživanja manja. Dakle, generalnost je to veća što je broj

izuzetaka manji.

- znanstveno istraživanja ne smije biti pod utjecajem subjektivnih stavova

istraživača. Istraživač se u procesu istraživanja treba u najvećoj mogućoj mjeri treba

osloboditi svih oblika pristranosti i subjektivnih sklonosti. Ponovo, ovaj uvjet je

daleko teže zadovoljiti u društvenim nego u prirodnim znanostima.

- Istraživanje treba biti provedeno tako da ga, barem u načelu, drugi istraživači

mogu ponoviti. Istraživanje je znanstveno vrijednije, točnije i ispravnije ukoliko je

2 Naravno, uvijek kada je to moguće. Primjerice, Einsteinovo istraživanje koje je rezultiralo općom teorijom relativnosti, bilo je primarno temeljno na matematičkim spoznajama i predviđanjima, a potvrda tih predviđanja temeljena na evidenciji mogla se dogoditi tek znatno nakon što je Einstein formulirao teoriju.

veći broj ponavljanja istraživanja. U ekonomije je vrlo često slučaj da se istraživanje

može provesti samo jednom.

- Istraživanje se treba provesti uz rigorozno uvažavanje svih znanstvenih

metoda relevantnih za određeni tip istraživanja.

- U opisu postupka istraživanja svaki korak u proceduri treba biti transparentno

iskazan.

- Konačno, svi koraci i postupci u znanstvenom istraživanju trebaju biti

racionalno opravdani i dostupni eventualnoj racionalnoj kritici i argumentaciji.

0.3 Kontekst otkrića i kontekst opravdanja

U teorijama znanstvenog istraživanja uobičajeno je govoriti o dvije faze ili dva

dijela procesa znanstvenog istraživanja. Razlikuje se otkriće, kao faza u znanstvenom

istraživanju, od opravdanja. Proces “otkrića” sastoji se u formuliranju novih

znanstvenih tvrdnji koje mogu biti izražene u obliku novih hipoteza, novih teorija,

novih modela, novih klasifikacija ili novih fenomena. Svako novo “otkriće”,

formulirano kao hipoteza ili teorija, treba biti “opravdano”. Opravdanje se odnosi na

propitivanje ili valorizaciju znanstvenih postupaka kojima je otkriće ostvareno.

Najkraće rečeno, opravdanje otkrića je logička analiza kojom se odgovara na pitanje

da li znanstveno otkriće odgovara kriterijima znanstvenog istraživanje. Na primjer, je

li empirijski provjerljivo, falsifikabilno, postoji li mogućnost drugačije, nezavisne

teorije, je li takva teorija u suprotnosti sa postavljenom, itd. Filozof znanosti Karl

Popper smatra da znanstvenici trebaju hrabro postavljati nove hipoteze (u kontekstu

znanstvenog otkrića), dok je opravdanje tih hipoteza proces koji valja provoditi vrlo

pažljivo i detaljno. Proces opravdanja je taj koji odlučuje koje hipoteze i teorije

trebaju opstati na znanstvenoj sceni.

0.4 Ciljevi i kriteriji istraživanja

Odgovarajući na pitanje koji su postupci u znanstvenom istraživanju

opravdani (ili znanstveno validni), odgovaramo na pitanje što su i koji su ciljevi

istraživanja. Naime, opravdani postupci su oni koji koje vode ostvarenju ciljeva

istraživanja. Različiti teoretičari ne slažu se uvijek oko određenja ciljeva znanstvenog

istraživanja, međutim najveći broj njih slaže se da je istina najvažniji cilj kojem

istraživanje treba težiti. Da bi se postigla istina kao cilj znanstvenog istraživanja

nekoliko temeljnih kriterija mora biti zadovoljeno: preciznost; omeđenost;

ekonomičnost; koherentnost; usporedivost; relevantnost. Pođimo od određenja pojma

istine:

- Istina je, sasvim sigurno, najvažniji cilj znanstvenog istraživanja. Uobičajeno

određenje ili definicija istinitosti (istine) je ona koja se naziva

“korespondentnom”. Prema ovom određenju, istina se sastoji u slaganju,

podudaranju znanstvenih iskaza o svijetu i toga kakav svijet jest. Znanstveni

iskaz je iskaz o tome što znanstvenik misli o svijetu. Ukoliko se to što

znanstvenik misli o svijetu podudara sa time kakav svijet jest, znanstveni iskaz

je istinit.

- Naravno, ovo slaganje iskaza i stanja svijeta o kojem je iskaz ne smije biti

slučajno ili nasumično. U svakodnevnom, zdravorazumskom diskursu

ponekad slučajno formiramo istinite iskaze. U znanstvenom istraživanju, za

razliku od zdravorazumskog nagađanja, istina treba biti postignuta sistematski

i u skladu sa znanstvenim metodama. Preciznost znanstvenog iskaza je daljnji

cilj znanosti. Primjerice, iskaz, “danas je lijep dan” može biti istinit o danu u

kojem je izrečen. Znanstveni iskaz, za razliku od ovoga, treba biti precizan, na

način da sadrži precizne podatke o temperaturi, vlažnosti, tlaku, itd. Da

upotrebimo primjer iz ekonomije, iskaz, “zarada je pokazatelj uspješnosti

poduzeća” može biti istinit. Precizan istinit znanstveni iskaz, međutim, morati

će razlikovati između (brutto i netto) prihoda, prometa, itd.

- znanstveni istraživački projekt treba jasno odrediti i razgraničiti područje i

domet istraživanja. Rezultati dobiveni takvim istraživanjem trebaju biti jasno

omeđeni spram drugih znanstvenih uvida i postignuća.

- Ekonomičnost upućuje na konciznost znanstvenog izražavanja, jednostavnost

znanstvenih teorija te izostavljanje ili “rezanje” onih pretpostavki koje su

neplauzibilne ili nisu nužne s obzirom na cilj znanstvenog istraživanja. Ovaj

posljednji zahtjev obične se, prema srednjovjekovnom filozofu Occamu, zove

“Occamova britva”.

- Koherentnost se odnosi na temeljnu logičku relaciju među iskazima ili

sudovima koji tvore hipotezu ili teoriju koja se znanstvenim istraživanjem želi

potvrditi ili, možda, opovrgnuti. Iskazi su međusobno koherentni onda kada ne

postoji ni jedan iskaz koji je u suprotnosti ili kontradikciji sa nekim od drugih

iskaza teorije. Pod kriterijem koherentnosti također se računa i jasnoća i

nedvosmislenost iskaza ili sudova teorije.

- Usporedivost ili komenzurabilnost nacrta znanstvenog istraživanja, hipoteze ili

teorije određuje se s obzirom na to u kojoj se mjeri istraživanje (koje

provodimo) ili teorija (koju zastupamo) može usporediti sa drugim teorijema

iz istog znanstvenog područja. Da bi dvije teorije bile usporedive moraju

koristiti isti pojmovni aparat ili pojmove koji su uzajamno svodivi ili je jedan

izvediv iz drugog. Dvije teorije koje koriste različite pojmove ili istim

terminima pridaju različita značenja nisu usporedive.

- Pod relevantnošću istraživanja značaj koji neko istraživanje ima u sadašnjem

trenutku svakodnevnog društvenog života ili značaj koji bi moglo imati u

budućnosti.

1. ZNANOST

Znanost, a time i znanstveno istraživanje, je sistematsko sticanje znanja o

svijetu zasnovano na iskustvu (promatranju, mjerenju i eksperimentu).

“Znanost se rađa iz želje za objašjenjima koja su sistematska i koja se istovremeno

mogu provjeriti činjeničnim uvidima (evidences); organiziranje i klasificiranje znanja

na osnovu principa koji objašnjavaju – karakterisitčan je cilj znanosti” (E. Nagel).

1.1 Podjela znanosti:

Gornje određenje znanosti odnosi se primarno na empirijske znanosti. Postoje,

međutim i znanosti koje nisu empirijske. Znanosti možemo podijeliti s obzirom na

različite kriterije. Kriterij podjele koji ćemo mi primijeniti je odnos spoznaje i svijeta.

Dakle, podijelit ćemo znanosti s obzirom na to kako spoznaju svoj predmet interesa.

Prema ovom kriteriju znansti možemo podijeliti na sljedeći način:

a) Empirijske,

b) humanističke,

c) formalne

Empirijske znanosti su karakteristične po tome što je spoznavanje onog

aspekta svijeta koji zapada u domenu njihova interesa primarno zasnovano na

iskustvu (ovakva se spoznaja naziva a posteriorna spoznaja, spoznaja koja je rezultat

iskustva). Iskustvena spoznaja je spoznaja koja je posredovana osjetilima, zasnovana

na osjetilnom kontaktu spram svijeta. Spoznaja u humanističkim znanostima (barem

prema većinskom gledištu) u svom najznačajnijem aspektu stječe se nezavisno od

iskustva (ovakva se spoznaja naziva a priori spoznaja, spoznaja koja nije rezultat

iskustvenog odnosa spram svijeta). Znanje da je 2+2=4, da iz rečenica “Sokrat je

čovjek” i “Svi ljudi su smrtni” nužno slijedi, “Sokrat je smrtan”, da je rečenica

“Svaka kobila je ženka konja” nužno istinita, da znam da trenutno pišem ovaj tekst,

samo su neki primjeri znanja i spoznaje koja nije zasnovana na iskustvu, ako se pod

iskustvom misli osjetilni (putem vida, sluha, dodira itd) odnos prema svijetu. U

apriornu spoznaju spada i introspekcija, uvid u doživljajna stanja subjekta koja su

dostupna samo tom subjektu. Obično se smatra da je spoznaja u, primjerice, filozofiji

ili teologiji spoznaja ove vrste.

Nadalje, za razliku od empirijskih znansti, u društvenim znanostima su česti

izrazi poput “treba…” (primjerice: “treba djelovati u skladu sa moralnim načelom

koje kaže da moralno ispravno ono djelovanje koje rezultira što većon srećom što

većeg broja ljudi”), “bolje je da…” (primjerice: “zbog male zastupljenosti žena u

politici, bolje je da stranke kandidiraju što veći broj žena”) “i sličnih normativnih i

vrijednosnih izraza. Nasuprot ovome, empirijske znansti koriste činjnenične termine

dostupne opažanju. Isticanjem ove razlike ne tvrdi se da su samo kriteriji empirijske

znanosti dostatni za postizanje znanstvenih cijeva. Naprotiv, tvrdim da se empirijski

kriteriji, gdje god je to moguće, trebaju nadopuniti postupcima i konkretnom

primjenom formalnih i humanističkih znanosti.

Kao primjere humanističkih znanosti navest ćemo: Filozofija, teologija, teorija

književnosti.

Formalne znanosti primarno su zainteresirane za formalna svojstva onoga što

istražuju. Matematičara će, utoliko, zanimati formalna svojstva dokaznog postupka,

rigorozni postupak kojim se iz aksioma dolazi do teorema. Napominjem da se pojam

dokaza i dokaznog postupka koristi samo za formalne znanosti. Logičara će, pak,

zanimati formalna svojstva argumenta, valjanost, a lingvistu formalna svojstva

relacija među jezičkim entitetima. Kao primjere formalnih znanosti navest ćemo

matematiku, logiku i lingvistiku.

Podjela znanosti koju smo naveli, u svom čistom obliku vrijedi za

fundamentalne znanosti. Međutim, u stvarnosti, znanosti, osim što u osnovi spadaju u

jednu od navedenih vrsta, sadrže elemente i drugih znanstvenih vrsta. Tako,

primjerice, ekonomija, koja je u osnovi empirijska znanost, u svom teorijskom

aspektu sadrži mnoge elemente humanističkog (a priornog) pristupa, ali isto tako

sadrži mnoge elemente formalnih znanosti, logike i matematike, prije svega.

1.2 Daljnja podjela znansti:

Empirijske znanost dalje ćemo podijeliti na

i) Prirodne i,

ii) društvene znanosti.

Društvene znanosti su antropologija, arheologija, business, ekonomija, demografija,

geografija, političke znanosti, psihologija, pravo, sociologija, …Neke znanosti su

nužno na razmeđi društvenih i prirodnih, kao što je to kognitivna psihologija, neuro-

psihologija (biološki aspekti ljudskog ponašanja) itd.

Ekonomija je društvena znanost koja u sebi u znatnoj mjeri sadrži elemente formalnih

znanosti (matematike, ne računajući statistiku) a u nekoj mjeri ekonomija posjeduje i

elemente prirodne znanosti.

EMPIRIJSKE ZNANOSTI OSTALE ZNANOSTI

PRIRODNE DRUŠTVENE FORMALNE HUMANISTIČKE

Astronomija Antropologija Matematika Filozofija

Biologija Arheologija Logika Teologija

Fizika Demografija Lingvistika Teorija

književnosti

Kemija Ekonomija

Geografija

Psihologija

Pravo

Sociologija

PODJELA ZNANOSTI: tablica 1.

Nas primarno zanimaju društvene znanosti kao empirijske znanosti. Uzor

empiričnosti u znanostima su prirodne znanosti, a društvene se znanosti ovom uzore

nastoje što više približiti, naravno, u mjeri u kojoj je to pojedinoj od društvenih

znanosti dostupno. Pogledajmo najprije što je to po čemu je neka znanost, bila ona

prirodna ili društvena, empirijska. Navedimo nekoliko osnovnih karakteristika:

- Znanstveno istraživanje prihvaća autoritet empirijskih činjenica.

- Znanstvene ideje, hipoteze i teorije trebaju se provjeravati, testirati s

obzirom na (ili naspram) činjenica svijeta.

- Znanost se sastoji od teorija (hipoteza) koje formiraju pretpostavke s

obzirom na prethodno uobličeni pojmovni okvir, a sve ovo zajedno se

testira (verificira ili opovrgava) promatranjem, mjerenjem i

eksperimentom.

- Premda se znanosti temelje na promatranju (i sakupljanju) činjenica, te

mjerenju, ne iscrpljuju se u tome. Zadatak znanosti nije samo

promatrati i opisivati.

- Konačno, zadatak znanosti je i objašnjavati.

1.3 Znanstvena teorija

Znanosti se izražavaju pomoću teorija. One formiraju teorije o svijetu.

Dobro određenje znanstvene teorije je ono koje kaže da je:

“Znanstvena teorija logički organiziran skup propozicija koje definiraju događaje,

opisuju odnose među događajima i objašnjavaju pojavljivanje događaja”3

To da je teorija “logički organiziran skup propozicija” znači da iskazi (propozicije)

koje teorija sadrži trebaju biti konzistentni u smislu da ne postoji iskaz koji proturječi

nekom drugom iskazu teorije. Prethodno formuliranje teorije uključujući i opis

“odnosa među događajima” spada u domenu konteksta otkrića dok “objašnjavanje

pojavljivanja događaja” spada u kontekst opravdanja. Jednom formulirana znanstvena

teorija vodi istraživanje sugerirajući provjerljive hipoteze. Provjera (testiranje)

hipoteze može osnažiti ili oslabiti teoriju. Uspješna provjera (verifikacija) hipoteze

3 J. Shaughnessy, E.B. Zechmeister, J.S. Zechmeister, Researsh Methods in

Psychology, McGraw Hill, Boston 2000.

osnažuje teoriju, dok je neuspješna provjera oslabljuje i, eventualno, opovrgava

(falsificira).

“Teorija je skup međusobno povezanih konstrukata (pojmova), defiicija i propozicija

koje predstavljaju sistematski uvid u fenomene specificirajuči odnose među

varijablama sa ciljem objašnjenja i predviđanja fenomena.” F. Kerlinger, Foundations

of Behavioral Research, 1996.

Teorija u ovom smislu predstavlja model, određeni način reprezentacije svijeta.

Elementi ovog modela su pojmovi (opažajni pojmovi i konstrukti) koji se odnose na

stvari (događaje, stanja ili procese te relacije među njima) u svijetu, a model je:

funkcija od pojmova prema događajima i relacijama.

Hipoteza

Nakon pojmovnog razmatranja problema, nakon opažanja relevantnih

fenomena, znanstvenik formulira hipotezu. Hipoteza je stav-pretpostavka, provizorni

prijedlog o odnosu između dvajue ili više fenomena ili varijabli. Varijabla je svaki

događaj, stanje ili proces kojeg teorija uzima u obzir kao relevantan.

Princip verifikacije

Široko rasprostranjeno gledište među teoretičarima znanosti jest da su

znanstveni stavovi, hipoteze, koje su dostupne empirijskoj provjeri, istinite ili lažne

ukoliko se u načelu mogu potvrditi ili verificirati. Verifikacija je procedura kreirana

tako da utvrdi da li je promatrani skup činjenica (data) koji se odnosi na promatrani

segment stvarnosti dostupan provjeri i da li odgovara onome što hipoteza (ili teorija)

tvrdi o tome segmentu stvarnosti.

Teorija čiji su svi relevantni stavovi verificirani smatra se, prema ovom

gledištu, istinitom. Glavnim zastupnikom ovog gledišta smatra se Rudolf Carnap,

austrijski filozof, začetnik logičkog pozitivizma. Prihvačanje ovakvog gledišta ima za

posljedicu to da jednom verificirana, dakle istinita teorija, zauvjek ostaje istinita i

nikakvi je daljnji empirijski uvidi ne mogu učiniti neistinitom. Ako je to točno, kako

dolazi do napretka u znanostima? Činjenica jest da se teorije koje su se jednom

smatrale istinitim, ponekad mogu relativizirati ili čak pokazati neistinitim.

Najpoznatiji primjer relativizacije teorije jest Newtonova klasična mehanika, koja je

prihvačanjem Einsteinove teorije relativnosti ograničena u svom dometu. Pokazalo se

da klasična mehanika vrijedi samo u ograničenim zemaljskim uvjetima.

Princip falsifikacije

Principu verifikacije suprotstavio se drugi austrijski filozof čiji su pogledi

na znanost postali izrazito utjecajni u teoriji znanosti i metodologiji, Karl Popper.

Popper odbacuje gledište prema kojem znanstvene hipoteze mogu biti verificirane. On

tvrdi da one mogu biti samo opovrgnute ili falsificirane. Istina je, smatra Popper, da

znanstvene teorije mogu kroz izvjesno vrijeme biti opće prihvaćene, ali to ne znači da

su jednom i zauvijek istinite. Prihvačene teorije su samo hipoteze koje će jednog dana

biti opovrgnute.

Znanstvene teorije, dakle, ne mogu biti u potpunosti istinite niti tome trebaju

težiti. Istina je utoliko nedostižna. Znanstvene teorije se mjenjaju opovrgavanjem ili

falsifikacijom. Postojeće teorije zamjenjuju se novima, a znanost infinitenzimalno teži

istini, beskonačno se približava istini ali je nikada ne može

1.4 Razlika između prirodnih i društvenih znanost

Ono čime se znanosti bave, to po čemu jesu znanosti je znanostveno

istraživanja. U ovom ćemo se odjeljku baviti pitanjem metode istraživanja u

prirodnim i društvenim znanostima (ostavljajući humanističke i formalne znanosti za

sada po strani), ili točnije pitanjem koje bi mogli formulirati ovako: jesu li metode u

prirodnim i društvenim znanostima jedne te iste? Radi li se o metodološkom jedinstvu

ili nepremostivim razlikama među prirodnim i društvenim znanostima ili, pak, važi

slogan In pluribus unitis4. Metodološki spor glede istovjetnosti ili različitosti

prirodnih i društvenih znanosti traje već više od jednog stoljeća. Mi ćemo ovdje

spomenuti samo glavne pozicije u sporu. Dvije krajnosti su sljedeće: jedna smatra da

postoji nepremostiva metodološka razlika između prirodnih i društvenih znanosti, te

da društvene znanosti trebaju koristiti metode posve različite od onih u prirodnim

znanostima. Druga radikalna pozicija smatra da ne treba prihvaćati postojanje

nikakvih razlika. Društvene su znanosti znanstvene u onoj mjeri u kojoj koriste točno

iste metode koje koriste prirodne znanosti, ili uopće nisu znanosti.

4 “U različitosti jedinstveni”

Naravno, istina je kao i uvijek, negdje između. Činjenica jest da postoje brojne

razlike između prirodnih i društvenih znanost, međutim, unatoč razlikama, i prirodne i

društvene znanosti su znanstvene na isti način. Obje vrste u većoj ili manjoj mjeri

zadovoljavaju gornje kriterije empiričnosti. Za razliku od prirodnih znanosti, u

društvenim znanostima istraživanje se samo u večoj ili manjoj mjeri približava

egzaknosti metoda u prirodnim znanostima, Međutim, razlika je u stupnju, ne u vrsti.

Utoliko vrijedi načelo da je metodologija prirodnih i društvnih znanosti unatoč

različitosti, jedna te ista.

1.5 Po čemu se znanosti razlikuju?

Razlika u znanostima proizlazi iz razlike u područjima istraživanja. Iz razlika

u području bavljenja ponekad proizlaze razlike u metodama istraživanja. Manje

razlike u području bavljenja ne izazivaju razlike u metodi. Primjerice, istraživanje u

dinamici fluida (područje fizike) ponešto se razlikuje od istraživanja u molekularnoj

biolologiji. Metodološka razlike u ova dva područja nastaju zbog specifičnosti

područja kojima se bave, međutim temeljna im je istraživačka metodologija

zajednička. Oba ova područja spadaju u domenu prirodnih znanosti i njihova

istraživačka metodologija temelji se na istim osnovnim načelima. Metodološke

razlike, međutim, između prirodnih i društvenih znanosti biti će daleko veče.

Pogledajmo na koji način razlika u područjima bavljenja uvjetuje razliku u

metodologiji? Prirodne znanosti bave se neživim (osim biologije, koja se bavi biljnim

i životinjskim, ali u svakom slučaju ne-humanim) svijetom, dok se društvene znanosti

bave čovjekom, ili kao pojedincem ili pojedincem u interakciji s drugim ljudima, kada

imamo posla sa društvom. U kojoj mjeri se razlika između humanog in ne-humanog

svijeta može odraziti na istraživačku metodologiju?

Da bi odgovorili na postavljena pitanja razmotrimo najprije u čemu se sastoji

znanstveno istraživanje.

Svako empirijsko stjecanje znanja, uključujući i znanosti, zasniva se na

subjekt – objekt modelu. Ukoliko sa S označimo subjekta a sa O objekt istraživanja,

jednostavni model izgleda ovako:

S O (simplex model)

Subjekt spoznaje, u našem slučaju znanstvenik, želi dobiti što precizniju i po

mogućnosti istinitu spoznaju o predmetu (objektu) istraživanja. Objekt spoznaje je

najčešće vrlo kompleksna cjelina koja se sastoji od velikog broja elemenata i mnoštva

odnosa među njima. Spoznaju o objektu koju stječe procesom istraživanja

znanstvenik uobličava u znanstvenu teoriju. Vrlo shematizirano, ključne elemente

znanstvenog istraživanja izrazit ćemo na sljedeći način.

1.6 Istraživačko pitanje

Znanstvenik mora formulirati istraživačko pitanje kojim precizira što to točno

želi spoznati o objektu svog istraživanja. Da bi postavio istraživačko pitanje,

znanstvenik mora najprije odrediti, detektirati problem koji je relevantan za

znanstveni okvir unutar kojeg provodi znanstveno istraživanje.

Problem je, naravno, usko vezan uz jasno odeređenja područja istraživanja,

objekta istraživanja. Znanstvenik (subjekt istraživanja) najprije mora vrlo pažljivo.

jasno i nedvosmisleno definirati osnovne pojmove koji odgovaraju stvarima i

njihovim odnosima u području istraživanja koje znanstvenik želi istraživati. Svaka

nejasnoća u određenju i razgraničenju pojmova razultirat će neodređenošću u

razultatima istraživanja. Primjerice, u fizici (Newtonovskj klasičnoj mehanici) sva

opažljiva svojstva stvarnosti svedena su na svega nekoliko bazičnih pojmova kao što

su masa, brzina, akceleracija, itd. Po pretpostavci, sva bi se ostala opažljiva svojstva

trebala moći izraziti pomoću ovih temeljnih pojmova. U ovom je smislu klasična

mehanika idealni model za ostale empirijske znansti.

Kada je problem detektiran može se formulirati istraživačko pitanje. Dobro

formulirano istraživačko pitanje treba zadovoljiti tri kriterija:

a) treba izražavati odnos između dvije ili više varijabli, tj. treba biti u obliku

pitanja koje ima neki od sljedećih oblika: da li je A povezano sa B? Kako su A i B

povezani sa C? Ili, kakav je odnos između A i B pod uvjetom C?

Na primjeru istraživanja uspješnosti malih i srednjih poduzeća, problem može

biti efikasnost integracije malih i srednjih poduzeća. Moguće istraživačko pitanje

tada bi glasilo: postoji li sistematska relacija između integracije i uspješnosti

poduzeća? Ili, kakav je odnos između integracije i uspješnosti u uvjetima recesije?

b) Pitanje treba formulirati jasno i nedvosmisleno.

c) Istraživačko pitanje treba biti takvo da otvara mogućnost empirijskog

provjeravanja. To znači da varijable relacija koje se navede u pitanju (u našem

primjeru to su bile: integracija i uspješnost) trebaju biti na neki način mjerljive.

Drugim riječima, varijable i pojmovi pomoću kojih ih zahvaćamo trebaju biti

formulirano pomoću termina koji se mogu opažati i mjeriti. U našem primjeru

varijable relacije su bile integracija i uspješnost. Procesi integracije su nedvojbeno

podložni opažanju u kvantifikaciji (mjerenju). Možemo navesti točan broj i stupanj

integracije poduzeća u promatranoj domeni. Pojam uspješnosti, međutim, moramo

izraziti u terminima koji su podložni kvantifikaciji. Trebamo ga izraziti u terminima

dohotka, solventnosti i slično.

Prethodni odgovor na istraživačko pitanje je hipoteza-pretpostavka, provizorni

stav o tome kakav je odnos između promatranih varijabli. Dok istraživačko pitanje

treba formulirati u interrogativnom obliku, hipotezu treba formulirati u izjavnom

(deklarativnom) obliku. Na primjer, istraživačko pitanje u gornjem primjeru glasi:

“Postoji li sistematski odnos između integracije i efikasnosti malih i srednjih

poduzeća”. Hipoteza, naprotiv, treba imati iskazni oblik: “Postoji sistemaska veza i

ona je upravno proporcionalna”.

1.7 Nacrt istraživanja

Na osnovu istraživačkog pitanja i hipoteze znanstvenik će zacrtati nacrt

istraživanja. Nacrt istraživanja treba odrediti što će se i na koji način promatrati te

koji će se elementi promatrane stvarnosti kvantificirati i mjeriti.

Nacrt istraživanja određuje plan i strukturu istraživanja tako da se na

optimalan način dođe do odgovora na istraživačka pitanja.

Plan istraživanja je je opća shema ili program istraživanja5. Plan istraživanja

specificira i konkretizira nacrt istraživanja, on postavlja okvir za proučavanje varijabli

koje su relevantne za istraživanje i odnose među njima.Tako specificiran nacrt

istraživanja usmjerava istraživanje na način da upućuje na to koja promatranja

obaviti, kako ih obaviti, kako mjeriti relevantne pokazatelje, kako kvantificirati

dobivene rezultate promatranja.

5 vidi: Kerlinger, Fundations of Bahavioral Research, 208.

1.8 Tipovi istraživanja

Rekli smo da je cilj znanstvenog istraživanja proučavanje odnosa među

varijablama. Točnije izraženo, cilj je odrediti koje varijable, pod kojim uvjetima i na

koji način utječu na druge varijable.Najpouzdaniji način da so ovi ciljevi ostvare jest

provedba eksperimenta. U prirodnim znanostima te u nekim društvenim znanostima

(ponajviše u psihologiji) pod eksperimentom se razumije kontrolirani eksperiment

proveden u laboratorijskim uvjetima.

Kontrolirani je eksperiment postupak istraživanja u laboratorijskim uvjetima

u kojem je moguće proizvoljno, po volji manipulirati nekim varijablama, po volji ih

uključivati i isključivati iz promatranog procesa, dok se neke druge varijable drži

fiksnima.

U mnogim područjima društvenih istraživanja takav eksperimentalni postupak

često nije moguće provesti. Čest je slučaj u nekim područjima društvenih istraživanja

da je uočena sistematska veza među varijablama, ali nije lako odrediti koje od

promatranih varijabli i na koji način utječu na varijablu koju želimo objasniti. Tko je,

na primjer, kod promatranja maloljetničke delikvencije uočeno da je ona češća u

slamovima među siromašnijim slojevima. Koja, međutim, konkretna varijabla utječe

na delikveciju? Jesu li to uvjeti života u slamu, razorena domovi, nedostatak

obrazovanja, nedostatak ljubavi…? Sve su ovo prihvatljivi kandidati za objašnjanje,

međutim, tek bi eksperiment, koji je u ovim uvjetima gotovo nemoguć, mogao pružiti

zadovoljavajući odgovor.

S obzirom na to da li je u znanstvenom istraživanju eksperiment moguć ili ne,

možemo razlikovati dva tipa znanstvenih istraživanja. To su

a) neeksperimentalno istraživanje, i

b) eksperimentalno istraživanje.

Definicija neeksperimentalnog istraživanja:

Neeksperimentalno istraživanje je sistematsko empirijsko istraživanje u kojem

znanstvenik nema izravnu kontrolu nad nezavisnom varijablom. Unatoč nedostatku

kontrole nad varijablama, zaključci o odnosima varijabli su mogući na osnovu

uočenih promjena varijabli.

Dakle, osnovna razlika između eksperimentalnog i neeksperimentalnog tipa

istraživanja je u mogućnosti direktne kontrole nad varijablom, što u društvenim

znanostima često nije moguće.

Umjesto kontroliranog eksperimenta u laboratorijskim uvjetima, u društvenim

se znanostima često može provoditi ekspriment polja.

Eksperiment polja je istraživanje provedeno u stvarnoj, realističkoj situaciji u

kojoj je manipuliranje varijablama moguće samo u ograničenoj mjeri.

Pored razlike između prirodnih i društvenih znanosti koja proizlazi iz

(ne)mogućnosti provedbe eksperimentalnog istrživanja, istaknut ćemo još jednu

razliku koja proizlazi iz predmeta (objakta) istraživanja. U obje vrste znanosti,

prirodnim i društvenim, subjektov, znanstvenikov proces spoznavanja trebao bi biti

jednak. Objekt može biti takav da su njegova opažajna i mjerljiva svojstva direktno

dostupna subjektovom opažanju, a može biti i takav da su opažajna i mjerljiva

svojstva tek indirektno dostupna opažanju. Objekti prirodnih znanosti sasvim su

sigurno izravnije dostupni opažanju nego što je to slučaj u društvenim znanostima.

Uzmimo za primjer psihologiju. Ukoliko su objekti znanstvenog interesa stvari poput

emocija, kognitivnih mehanizama, zaključivanja ili inteligencije, jasno je da oni nisu

direktno dostupni promatranju. Za njihovo opažanje i mjerenje potrebno je

konstruirati metode koje će nas indirektnim putem dovesti do onoga što je predmet

interesa. U sociologiji, gdje primarno imamo posla sa odnosima među individuama

također tek indirektnim metodama možemo zahvatiti to što nas zanima. U ekonomiji

sve ono što se tiče ponašanja potrošača i odnosa među ekonomskim subjektima

potpada pod istu vrsti kao i u dva prethodno naznačena slučaja.

Isto tako, pojmovi koji se odnose na direktno opažljive objekte biti će različiti

od pojmova koji se odnose na “skrivene” objekte. Da bi se u društvenim znanostima

koje imaju posla sa “skrivenim” objektima postigao maksimum objektivnosti i

egzaktnosti, pojmovi koji se odnose na ovu vrstu objekata moraju se pažljivo

artikulirati. Pojmovi ove vrste obično se zovu “konstrukti”. Konstrukti su pojmovi

koji se odnose na stvari, svojstva i relacije “koje nisu podložne izravnom opažanju

već o njima sudimo neizravno, na temelju različitih pokazatelja”6.

6 Goran Milas, Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima, naklada Slap, Zagreb, 2005. Razlika između pojmova koji se odnose na opažljive

(Brunswickov model leće) Premda konstrukti sami nisu direktno dostupni

promatranju i mjerenju, definiraju se u terminima empirijskih, opažljivih i mjerljivih

pokazatelja. Primjerice, u ekonomiji se pojam “Institucije” definira kao skup pravila

ili normi koji upravlja ponašanjem subjekata u određenoj domeni7. Institucija je očito

konstrukt, ali ona treba biti definirana pomoću skupa pokazatelja koji se sami dadu

promatrati i u određenoj mjeri mjeriti.

Konstrukti nisu svojstveni samo društvenim znanostima. Nalazimo ih i u

prirodnim znanostima također. Međutim, oni su daleko češći u znanostima koje se

bave ljudskim subjektima i njihovim relacijama. Ova činjenica upućuje na to da je

promatranje u društvenim znanostima znatno složenije, ponekad i manje egzaktno

nego u prirodnim znanostima.

Do najvećih razlika između prirodnih i društvenih znanosti dolazi u području

provedbe eksperimenta. O ovim će razlikama biti više riječi u dijelu koje je posvećen

eksperimentu.

2. OBJAŠNJENJE

Znanstveno istraživanje je uspješno obavjeno onda kada je utvrđeno da

varijabla x utječe na varijablu y, kada je utvrđeno da uvjek kod pojavljivanja x dolazi

do pojavljivanja y te kadaje utvrđen način na koji pojavljivanje x izaziva pojavjivanje

y. Utvrđivanje ovakve veze među varijablama zove se znanstveno objašnjenje.

U svakodnevnom se govoru pod objašnjenjem može misliti na vrlo različite

stvari. Objašnjenje se često brka sa pojmovima interpretacije, razumijevanja,

pojašnjenja ili određenja značenja. Ono, međutim, nije istoznačno ni s jednim od ovih

pojmova. Naš se pristup primarno bavi objašnjenjem u znanstvenom kontekstu. Ono

što nas zanima je: što je to znanstveno objašnjenje?

stvari i konstrukta ponekad se izražava kao razlika između opažljivih termina i teorijskih termina. 7 Tako će, na primjer, institucija privrednog suda biti određena kao skup pravila kojima su podložni svi subjeti koji spadaju u ovu domenu djelovanja.

Kod znanstvenog objašnjenja očekuje se odgovor na pitanje zašto? Zašto se

neki događaj dogodio? Zašto je došlo do neke situacije ili stanja? Pitajući ovakva

pitanja, tražimo odgovor koji će nam pomoći shvatiti koje je to prethodno stanje ili

događaj izazvao (ili pomogao izazvati) to što nas zanima. Dakle, znanstveno

objašnjenje odgovara na pitanje zašto se neki događaj dogodio tako što pronalazi neki

prethodni događaj koji je izazvao ili uzrokovao onaj koji nas zanima. Ovu opću

tvrdnju ćemo sada pažljivije analizirati.

Uvedimo najprije nužnu terminologiju. Tehnički izraz za događaj koji želimo

objasniti je eksplanandum. Naziv za događaj pomoću kojeg želimo objasniti

eksplanandum je eksplanans. Ono od čega polazimo je eksplanandum. Pitamo se

zašto se on dogodio. Dio odgovora leži u pronalaženju eksplanansa, događaja ili

skupa događaja koji su izazvali pojavljivanje eksplananduma. Pogledajmo sada što

sve može biti eksplanandum, događaj koji traži objašnjenje. On može biti neki

pojedinačni događaj, zatim neka općenita i univerzalna veza među događajima ili,

pak, neka statistička pravilnost.

2.1 Zakoni prirode

Općenite i univerzalne veze među događajima zovemo nomičkim ili

zakonolikim vezama. Zakoni prirode (na primjer, Newtonovi zakoni mehanike) su

tipičan primjer ovakvih nomičkih veza. Statistička je pravilnost određena

vjerojatnošću da će bilo koji član neke populacije imati određeno svojstvo

(primjerice, vjerojatnost da će prva sljedeća vrana koju vidimo biti crna; vjerojatnost

da će dijete plavokosih roditelja biti plavo).

Ilustrirajmo primjerom svaki od ovih tipova objašnjenja. Neka nam primjer za

pojedinačni događaj bude ovo pitanje:

Zašto se čaša zamaglila sa vanjske strane kada sam jučer u nju ulio hladnu vodu?

Neka primjer za nomičku vezu bude:

Zašto led pliva po vodi?8

Konačno, neka primjer statističke pravilnosti bude:

Zašto je među potomcima svjetlokosih roditelja tri četvrtine svjetlokosih?

8 Prva dva primjera preuzimam iz knjige koja još uvijek pretstavlja jedan od napotpunijih prikaza znanstvenog objašnjenja. To je E. Nejgel, Struktura nauke, Nolit, beograd, 1974.

U svakom od ova tri primjera imamo neku vrstu događaja (pojedinačni, nomička

veza, statistička pravilnost) koji želimo objasniti. Suvremene teorije objašnjenja nude

nekoliko modela objašnjenja od kojih ćemo ukratko prikazati dva najznačajnija:

deduktivno-nomološki (D-N model) i kauzalno mehanički (KM) model. Počnimo sa

D-N modelom. Objašnjenje pojedinačnog događaja, kada bi ga iznijeli u pažljivo

formuliranim premisama9, izgledalo bi ovako:

- Uvijek kada temperatura nekog volumena zraka koji sadrži vodenu para

padne ispod točke na kojoj je gustoća vodene pare u zraku veća od stupnja zasićenosti

zraka vodenom parom na toj temperaturi, vodena para iz zraka kondenzira se u

tekućini na onim mjestima gdje je temperatura zraka pala ispod točke zasićenosti.

- Jučer je zrak oko čaše sadržavao vodenu paru

- Temperatura zraka koji je bio neposredno oko čaše pala je kada smo u čašu

ulili vodenu paru.

- Dakle, vodena para iz zraka neposredno oko čaše kondenzirala se na površini

čaše.

Vidimo da se u ovom modelu struktura objašnjenje sastoji od jedne premise

koja ima oblik univerzalnog zakona i nekoliko premisa koji specificiraju pojedinačne

uvjete koji vrijede za pojedini događaj u određenom trenutku. Ovi pojedinačni uvjeti

se obično nazivaju početnim uvjetima. Univerzalni zakon izražava stalnu empirijsku

vezu između dva događaja (u našem slučaju vezu između pada temperature zraka

ispod određene točke i kondenzacije zraka). Uočimo da je univerzalni zakon

(konstantna nomička veza) najvažniji element objašnjenja. Početni uvjeti pokazuju da

je pojedinačni događaj kojeg želimo objasniti instanca zakona, ili da potpada pod

zakon. Konačno, zaključak logički deduktivno slijedi iz svih premisa. Pojedinačni se

događaj podvodi pod odgovarajući zakon i na taj način objašnjava.

Naravno, pitanje je kako se objašnjavaju univerzalni zakoni? Pogledajmo

najprije što je univerzalni zakon. U našem primjeru to je iskaz: led pliva po vodi. Ovaj

iskaz tvrdi univerzalnu vezu između dvije činjenice ili dva svojstva, od kojih je jedna

"biti led" a druga "plivati po vodi". Određenije rečeno, on tvrdi: svaka stvar koja ima

svojstvo da bude led ima i svojstvo da pliva po vodi. Formalno, to možemo izraziti

ovako:

"Za svako x, ako je x A, x je B" (ili: Svi A su B).

9 Preuzimamo Nagelovu formulaciju. Vidi: Struktura nauke, str.26.

Gornji formalni zapis izražava opću formu svakog univerzalnog zakona. Objašnjenje

zakona također se zasniva na deduktivnoj strukturi u kojoj su premise drugi

univerzalni zakoni. U načelu, univerzalni zakon objašnjava se općenitijim

univerzalnim zakonom.

D-M model u univerzalnom nomološkom iskazu (zakonu) pretpostavlja

konstantnu empirijsku vezu između dva događaja ali samu tu vezu dalje ne

specificira. U našem primjeru, uvijek kada imamo činjenicu da je nešto led, imamo i

činjenicu da led pliva po vodi. Međutim, koja je priroda ove veze, dali je činjenica da

je nešto led uzrok činjenici da to pliva po vodi, ili je ova veza neke druge vrste, na to

pitanje D-N model ne odgovara.

Drugi model objašnjenja koji smo spomenuli, KM model inzistira na tome da

je za objašnjenje nužno postojanje kauzalne, uzročno-posljedične veze između dva

događaja. Da bi neki događaj A bio uzrokom događaja B nužno je da događaj A

shvatimo kao proces koji u mehaničkoj prostorno vremenskoj interakciji sa

događajem B uzrokuje neke promjene koje bez ove interakcije ne bi nastupile.

Dakle, objašnjenje po D-M modelu pojedinačni događaj podvodi pod

odgovarajući univerzalni zakon koji izriče stalnu empirijsku vezu između dva

događaja, A i B. Događaj B prisutan je uvijek kada i događaj A. Objašnjenje po KM

modelu temelji se na pronalaženju kauzalnih veza između dva događaja. Događaj B

objašnjava se kao posljedica nastupanja događaja A koji je uzrok događaja B. Uvijek

kad nastupi događaj A, nastupit će i događaj B.

U prirodnim znanostima objašnjenje se provodi po jednom od ova dva

modela. Nas, međutim, zanima da li je neko od ova dva objašnjenja moguće u

društvenim znanostima kakva je sociologija ili ekonomija. Unatoč mnogim

kontroverzama i suprotstavljenim gledištima, mnogi teoretičari danas smatraju da je

jedno od ovih objašnjenja moguće i u društvenim znanostima kakve su sociologija,

ekonomija ili antropologije. Korijen problema leži u shvaćanju da je društvena

stvarnost složenija i strukturiranija od prirodne stvarnosti, pa stoga, navodno,

uočavanje kauzalnih i nomičkih veza nije moguće na način na koji se one formuliraju

u prirodnim znanostima. Ne ulazeći u bit ove rasprave, reći ćemo da društvena

stvarnost jest u izvjesnoj mjeri složenija, i stoga manje pregledna, od prirodne

stvarnosti, ali to ne znači da objašnjenje društvenih pojava nije moguće na isti način

na koji je to moguće sa prirodnim pojavama. Objašnjenje podvođenjem pod

univerzalne zakone ili uočavanja kauzalnih veza u cijelosti je moguće i u društvenim

znanostima. Međutim, moramo naglasiti da su ovdje univerzalni zakoni manje strogi

a kauzalne veze manje čvrste nego li je to slučaj u prirodnim znanostima.

3. PROMATRANJE I PRIKUPLJANJE PODATAKA

U empirijskim znanostima su promatranje, mjerenje i eksperiment glavni

izvori podataka (data) o svijetu. Ova su tri elementa znanstvenog istraživanja

međusobno povezana, ovisna jedan o drugom te ih je teško jasno razgraničiti. Tamo

gdje je eksperiment moguć, promatranje i mjerenje su integralni djelovi istraživanja.

Bez promatranja, na osnovu kojeg prikupljamo podatke, ne bi imali što mjeriti.

Metode promatranja su sistematske i standardne procedure za prikupljanje

podataka. Koje će mo i kakve metode promatranja upotrijebiti ovisi o problemu

istraživanja i istraživačkom pitanju. U društvenim znanostima najčešće metode

promatranja su interview i anketa.

Metode promatranja se mogu klasificirati na sljedeći način. možemo ih

podijeliti na:

- Promatranje bez intervencije istraživača.

- Promatranje sa intervencijom istraživača.

Cilj promatranja bez intervencije promatrača je opisati ponašanje ispitanika u

njihovom prirodnom okruženju i procijeniti odnose među varijablama.

Ciljevi promatranja sa intervencijom su brojniji. Navedimo samo neke:

- Ispitivanje granica do kojih može ići odgovor ispitivanog subjekta na

podražaj.

- Kreirati uvjete tako da se kontroliraju neke varijable.

- Omogućiti uspoređivanje manipulirajući varijablama.

U oba tipa promatranja (premda kod promatranja sa intervencijom daleko više)

temejni je problem promjena ponašanja ispitanika kao reakcija na promatranje.

3.1 Problem reaktivnosti

Reaktivnost je glavni izvor odstupanja ili greške u društvenim znanostima.

Ljudska bića reagiraju mnogo osjetljivije na promatranje ili mjerenje njihovih

svojstava nego drugi objekti znanstvenih promatranja. Uočimo da reaktivnost nije

problem samo u društvenim znanostima. Ona može biti prisutna i u prirodnim.

Ilustrirajmo to ovim primjerom:

zamislite čašu vode čiju temperaturu želite izmjeriti; zamislite da je stvarna, ali još

nepoznata temperatura vode 20oC, a termometar koji koristite ima temperaturu 30oC.

vaš će termometar pokazati temperaturu nešto višu od 20oC. Dakle, i ovdje će objekt

promatranja reagirati na proces promatranja.

U prirodnim znanstima je problem reakcije znatno manji negu u

društvenima. U slučaju mjerenja tempreature greška se može korigirati ukoliko znamo

mase vode, termometra i njihovu specifičnu toplinu. U društvenim se znanostima

slična greška u mjerenju često ne može korigirati zato što malo znamo o stvarnom

procesu mjerenja i njegovom učinku na ispitanike. Utoliko je veliki dio napora u

provođenju empirijskih istraživanja usmjeren na minimiziranje reaktivnosti.

4. MJERENJE

Relativno apstraktna definicija mjerenja glasi: Mjerenje je pokušaj da se

preslikaju ispravni odnosi entiteta stvarnog svijeta na svojstva objekata koji

reprezentiraju ove entitete stvarnog svijeta. Nešto jednostavnija definicija glasi:

mjerenje je doznačavanje brojčanih vrijednosti predmetima ili događajima u skladu s

pravilima. Obje definicije traže pojašnjenje, pa se poslužimo primjerima. Neka nam

prvi primjer bude izrada geografske mape nekog terena ili prostora. Geograf će

karakteristične elemente terena reprezentirati simbolima na svojoj karti, a svakom će

simbolu, odnosno odnosima među njima doznačiti brojčane vrijednosti u terminima

udaljenosti, visine, itd.

Neka nam drugi primjer bude ocjenjivanje, na skali od 1 do 5, koliko nam

se neka osoba sviđa. Pravilo u skladu s kojim ćemo mjeriti stupanj sviđanja je: što ti

se osoba više sviđa dodjeli joj veću brojčanu vrijednost.

Dakle, mjerenje je preslikavanja svojstava promatranih predmeta na

elemente reprezentirane u našem modelu u skladu sa bijektivnom funkcijom.

Objekti i njihova svojstva modeliraju entitete stvarnog svijeta i njihova

svojstva. Stoga moramo objekte-modele izraziti u terminima svojstava i njohovih

odnosa.

Pretpostavite da imamo određeni broj žena i muškaraca sa stavovima o

nekim političkim problemima: Odgovarajući model-objekt može biti upitnik koji ovi

ljudi ispunjavaju, a odgovarajući atributi mogu biti njihovi odgovori na pitanja o tome

da li podržavaju neke stavove navedene u upitniku.

Zadatak mjerenja se može odrediti u užem smislu kao �dodjeljivanje

brojčanih vrijednosti predmetima ili događajima u skladu s pravilima” Ili u širem

smislu kao �proces povezivanja apstraktnih pojmova sa empirijskim činjenicama”

1.4 Pouzdanost i valjanost

Pouzdanost i valjanost su dva glavna svojstva procesa mjerenja i mjernih

instrumenata. Da bi proces mjerenja bio od neke koristi on mora biti pouzdan i

valjan.

Pouzdanost

je konzistentnost ili stabilnost mjere ili testa od jedne upotrebe do druge. Kada

ponovljena mjerenja iste stvari daju identične ili vrlo slične rezultate, kažemo za

mjerni instrument da je pouzdan. Pouzdanost također znači izostanak slučajnih greški.

Valjanost

je sposobnost mjernog instrumenta da mjeri ono što je pretpostavljeno da treba

mjeriti. Valjanost također znači odsustvo sistematskih grešaka.

Stupnjevi pouzdanosti se određuju kao disperzija varijance (tj. Kao disperzija oko

statističkog prosjeka) Veća varijanca znači manju pouzdanost

Indukcija i dedukcija

Dedukcija i indukcija nisu “metode” istraživanja. Nisu ni “metode” mišljenja. To su

dva tipa zaključivanja od kojih svaki odgovara određenim situacijama i određenom

zadacima. Ne koristimo ih tako da biramo koju ćemo od njih upotrebiti. Naprosto su

neke domene zaključivanja (inferenciranja) i stjecanja znanja takve da uključuju naše

deduktivne, odnosno induktivne mehanizme.

Deduktivno i induktivno znanje; učenje

“indukcija…prati sve inferencijalne procese koji proširuju znanje u uvjetima

neizvjesnosti” Holand, Holyoak, Nisbett, Thagad, Induction, 1.

Dedukcija sa logičke perspektive:

Deduktivno zaključivanje je proces kojim od iz skupa rečenica ili (sudova,

propozicija) izvodimo novi sud. Forma u kojoj se deduktivno zaključivanje provodi

zove se argument, skup rečenica iz kojih se izvodi zaključak zovemo premisama a

izvedeni sud zaključkom. Deduktivni argument može biti valjan (ispravan) ili nevaljan

(neispravan). Deduktivno ispravan (valjan) argument je onaj u kojem je zaključak

istinit u svim situacijama u kojima su premise istinite. Ako je argument ispravan, tada

dodavanje novih premisa ne može promijeniti ispravnost u neispravnost (valjanost u

nevaljanost): to zovemo monotonost argumenta.