PEDAGOGIJA I PSIHOLOGIJA

Andragogija

Seminarski rad

Metode i strategije u obrazovanju odraslih

Tuzla, juli, 2012,

SAŽETAK

Obrazovanje odraslih je društvena djelatnost i proces zadovoljavanja obrazovnih potreba

odraslih ljudi bez obzira na institucionalnu organizaciju, sadržaj, nivo i korištene metode.

Po sadržajima, načinu organizacije i ciljevima, obrazovanje odraslih je raznovrsno i

multifunkcionalno i kao takvo može biti formalno i neformalno, opšte i stručno, inicijalno i

kontinuirano, redovno i vanredno.

U operativnom i praktičnom smislu obrazovanje odraslih „podrazumijeva sve

formalne i neformalne oblike obrazovanja namijenjene starijim od 18 godina koji nemaju

status učenika, odnosno studenta”.

Osnovna svrha strategije obrazovanja odraslih je izgradnja društvenog ambijenta i

osnovnih mehanizama za obrazovanje i učenje odraslih i kreiranje sistema za obrazovanje i

obuku odraslih (uključujući i institucije i mehanizme za podršku i razvoj) čije su osnovne

karakteristike: relevantnost, fleksibilnost, efikasnost i efektivnost, dostupnost i održivost.

2

SUMMARY

Adult education is a social activity and the process of meeting the educational needs of

adults, regardless of the institutional organization, content, level and methods used.

By contents, methods and goals of the organization, adult education is a versatile and

multifunctional and as such can be formal or informal, general and vocational, initial and

ongoing, regular and extraordinary.

In terms of operational and practical adult education "means all the formal and

informal forms of education aimed at older than 18 who do not have the status of pupils and

students."

The primary purpose of adult education strategy is to build a social environment and the basic

mechanisms for education and adult learning and creating systems for adult education and

training (including the institutions and mechanisms for support and development) whose main

characteristics: relevance, flexibility, efficiency and effectiveness, accessibility and

sustainability.

3

UVOD

Pravo na ucenje, prema Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda,

jedno je od temeljnih ljudskih prava:

«Članak 26.

Svatko ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje mora biti besplatno, barem na

početnim i općim stupnjevima. Osnovno obrazovanje mora biti obvezno. Tehničko i

stručno obrazovanje mora biti dostupno svima; više obrazovanje treba biti pristupačno

svima na temelju sposobnosti.

Članak 27.

Svako ima pravo sudjelovati u kulturnom životu svoje zajednice, uživati u umjetnosti

te sudjelovati u znanstvenom razvoju i koristiti njegove prednosti.

Članak 29.

Svako ima obveze prema zajednici u kojoj je jedino moguć neovisan i potpun razvoj

njegove osobnosti…»

1. Obrazovanje odraslih

1.1. Pojava i razvoj obrazovanja odraslih

Obrazovanje odraslih je prirodna i suštinska karakteristika ljudskih društava kroz rađanje i

rast naše civilizacije. Ono je duboko utkano u nastajanje i razvoj najstarijih civilizacija i

kultura – grčke, rimske, jevrejske i islamske (Faure, 1975; Kidd, 1973; Titmus, 1989;

Savićević, 2000), koje su mu pridavale veliki značaj i ulogu. Iako u stručnim izvorima

nailazimo na ocjenu da obrazovanje odraslih u srednjem vijeku „gotovo prestaje“

(Samolovčev, 1963), danas preovladava mišljenje da je u tom razdoblju ljudske civilizacije

obrazovanje odraslih izgubilo na intenzitetu, ali nije bilo potpuno obustavljeno (Faure, 1975,

Savićević, 2000, Džurinskih, 2000).

4

1.2. Ciljevi obrazovanja i odgoja odraslih

Glavne društvene odrednice te djelatnosti jesu razvijenost proizvodnih snaga i društvenih

odnosa u jednoj zajednici te njezina kultura, tradicija. Individualne odrednice obrazovanja

jesu sposobnosti za učenje te osobni motivi koje pojedinac nastoji obrazovanjem realizirati,

bez obzira na to da li je riječ o interesu za obrazovanje, kao vrijednosti po sebi, ili je riječ o

nekoj očekivanoj socijalnoj ili ekonomskoj koristi od obrazovanja.

Ciljevi i zadatke obrazovne djelatnosti ne određuju ni pedagozi ni andragozi već društvo,

ili tačnije, oni njegovi dijelovi koji imaju najveću društvenu moć. Obrazovanje se može

razvijati radi razvoja ljudi, jednako kao što se proizvodnja može razvijati radi zadovoljavanja

potreba ljudi, a ne radi akumulacije viška vrijednosti.

Ciljevi se mogu klasificirati u tri dosta široke kategorije. Prvu skupinu ciljeva bismo

mogli nazvati „humanističkom“ jer se obrazovni i odgojni ideal sastoji u višestrukom razvoju

ličnosti čovjeka.

Druga je skupina ciljeva poticanje ekonomskog, odnosno privrednog rasta, tj. razvoj

proizvodnih snaga određenog društva, ali i unapređivanje ekonomskog položaja pojedinca

koji se obrazuju. To su ekonomski ciljevi obrazovanja.

Treća skupina ciljeva sastoji se u unapređivanju socijalnog položaja pojedinca, idejnoj

homogenizaciji društva te učvršćenju i razvoju dominantnog društvenog odnosa. To su

socijalni ciljevi obrazovanja.

2. Metode i strategije poučavanja u obrazovanju odraslih

Cilj: usvojiti različite strategije i metode poučavanja odraslih.

Grupa: cijela grupa, rad u manjim grupama.

Vrijeme: ukupno trajanje 90 minuta.

Materijal: flipchart, flomasteri, LCD projektor, pripremljena prezentacija.

Realizacija: na temelju iskustva polaznika izraditi tablicu metoda i tehnika podučavanja s

naglaskom na interaktivne metode i tehnike podučavanja u obrazovanju odraslih, pri čemu je

za svaku metodu potrebno navesti u kojim se slučajevima primjenjuje s obzirom na cilj

poučavanja i istaknuti njezine prednosti i nedostatke.

5

Metode poučavanja

Metode su postupci koji bi trebali omogućavati da se nastavnik i polaznik na određeni

način bave nekom tematikom, postupci koji im dopuštaju da stječu nove spoznaje, uvide i

vještine. Sve metode imaju svoje prednosti i nedostatke. Nekima jedna metoda odlično leži, a

drugi ne mogu ni zamisliti da na taj način provedu nastavnu jedinicu. Postoje - a to je jako

važno - različiti načini učenja. Zbog toga je iznimno važno da se u školi, ali i na seminarima,

koristi više različitih metoda.

U engleskoj literaturi podrazumijeva se da cilj koji želimo postići poučavanjem određuje i

metodu kako ćemo ga postići. U nastavku teksta prikazane su različite metode koje se koriste

u poučavanju odraslih osoba. Prikazane su uglavnom najčešće metode koje se koriste jer se

poučavanje ne može temeljiti isključivo na netradicionalnim metodama, kako se to u

posljednje vrijeme najčešće piše. Ako uzmemo u obzir cilj poučavanja, onda moramo

primijeniti i odgovarajuću metodu kojom ćemo najuspješnije kod polaznika pobuditi potrebu

za učenjem, odnosno za promjenom ponašanja, što je krajnji cilj poučavanja.

Postoje različite podjele metoda i tehnika poučavanja, u recentnoj svjetskoj literaturi

koriste se termini metode i tehnike, a ne strategije poučavanja, tako ih možemo podijeliti i na

način rada: individualne, grupne, metode usmjerene na samoučenje i daljinsko učenje

(dopisno učenje, e-learning i kombinirano učenje).

Važno - promjena metoda

Günther Gugel naveo je četiri razloga zašto bi trebalo tijekom seminara, ali i u školi na

satu, mijenjati metode učenja:

Učenje će uspjeti samo onda ako se smjenjuju faze koncentracije i opuštanja. Upotreba

različitih metoda može mnogo pridonijeti tome da se smjenjuju spomenute faze

tijekom procesa učenja.

Svi učenici se ne odnose prema temi na isti način. Različitost metoda može pridonijeti

šarolikosti načina učenja.

Jednoličnost i monotonija (primjerice, kada nastavnik uvijek samo priča) umara

polaznike i smanjuje motivaciju. Upotreba nove metode sigurno bi pridonijela boljoj

koncentraciji polaznika.

6

Ne bi trebalo da samo voditelj seminara, odnosno nastavnik, snosi odgovornost za

tijek seminara, nego bi dio te odgovornosti trebalo prenijeti i na sudionike seminara,

odnosno polaznike. Samo upotreba raznovrsnih metoda omogućuje stvarno

sudjelovanje polaznika u procesu nastave.

Komunikacija

Osnovna pretpostavka za uspješan proces učenja i poučavanja uspješna je komunikacija. S

ovim vrlo važnim aspektom, pravilima komunikacije, utjecajem govora tijela i sličnim bavili

smo se u sklopu Tematskoga kompleksa Pedagogija mira, jer je uspješna komunikacija kao

ključ konstruktivnog prevladavanja konflikta jedno od težišta ovog tematskog kompleksa.

2.1. Koje bi kriterije trebalo zadovoljavati dobro pripremljeno predavanje?

Kratkoća (5 do 10 minuta).

Pregledna struktura.

Razumljivost (ne smije biti previše različitih misli niti se smiju upotrebljavati teški

stručni izrazi).

Izbjegavati leksikonske definicije (informacije se moraju obraditi na zanimljiv

način).

Vizualno predstavljanje izgovorenog uz pomoć ploče ili folija za grafikon (vizualno

predstavljanje ne smije odvući pozornost od predavanja).

Učenicima bi trebalo prije početka predavanja reći što trebaju činiti (primjerice, samo

slušati, zabilježiti pitanja, zapisati najzanimljivije dijelove).

Trebalo bi sadržavati ponavljanje, primjerice, najvažnijih dijelova u okviru sažetka.

Slobodan govor i kontakt očima s učenicima.

Kraj i početak moraju biti lako prepoznatljivi.

2.2. Kako držati predavanje?

Osim vizualnog predstavljanja, ako želimo održati uspješno predavanje, mora se obratiti

pozornost i na još neke aspekte. S obzirom na to da nije moguće obraditi ovu temu u detalje,

ograničit ćemo se na samo nekoliko najvažnijih aspekata za uspješno predavanje:

7

Osim vizualnog predstavljanja, ako želimo održati uspješno predavanje, mora se

obratiti pozornost i na još neke aspekte. S obzirom na to da nije moguće obraditi ovu temu u

detalje, ograničit ćemo se na samo nekoliko najvažnijih aspekata za uspješno predavanje:

Redukcija: Manje je više! Predavanje se mora ograničiti samo na ono što je

najvažnije. Publika svakako može zapamtiti samo mali dio rečenog te je zbog toga još važnije

da se važni dijelovi predavanja naglase retorički i vizualnim predstavljanjem.

Razumljivost: Publici je teško. Predavač bi im zbog toga trebao ponuditi što je

moguće više različite pomoći. Ova teza svakako podrazumijeva različite mogućnosti pomoći,

no prije svega tu spada imperativ korištenja jednostavnih riječi i rečenica te izbjegavanje

složenih rečenica.

Dramaturgija: U svakom slučaju trebalo bi izbjegavati uvijek jednak, neizražajan,

monoton ton glasa. Vrlo praktično retoričko sredstvo je povisiti ili sniziti ton na

Bitnim dijelovima predavanja. Osim toga, predavač bi morao praviti stalnu promjenu,

pa bi tako nakon duljeg izlaganja mogla uslijediti neka šala. Publika mora s vremena na

vrijeme dobiti mogućnost da se odmori. Ova promjena važna je i za medije: prezentacija uz

pomoć LCD-projektora može se na trenutak prekinuti da bi se nešto napisalo na ploči.

Strukturiranje: Dobro smišljena i logična struktura koja se usmjerava prema

interesima i sklonostima publike od velike je pomoći. Ova struktura predavanja trebala bi biti

prisutna od početka do kraja predavanja i da služi kao nit koja sve povezuje.

2.3. Debata

“Debata „Za i protiv“ formalna je metoda nastave iz područja političkog obrazovanja koja

je vezana za vrlo čvrsta pravila i koja bi trebala dati doprinos prilikom izgrađivanja

nacionalnog političkog mišljenja i donošenja odluke. U njezinoj je osnovi klasična forma

debate iz tradicije anglosaksonskih debatnih klubova.“

Debata ilustrira vezu između didaktičkih načela i metoda jer je strogo usmjerena prema

načelu kontroverzi, ali poštuje i načela orijentacije prema problemu i djelovanju.

Javno iznošenje različitih mišljenja i interesa predstavlja jedan od ključnih elemenata

demokracije. Zato je važno da se na nastavi iz područja političkog obrazovanja uvježba i

„vještina svađanja“. Učenici bi trebali naučiti prepoznati i artikulirati svoje interese,

prakticirati mirno rješavanje konflikata i pri tome se pokušati postaviti u poziciju onoga koji

stoji na suprotnoj strani. Tijekom debate mogu se iznijeti mišljenja. Na debati se diskutira o

nekoj kontroverznoj temi ili se pokušava donijeti neka odluka. Odabir argumenta koji se

8

koriste tijekom debate, trebali bi pomoći promatračima da oblikuju vlastito mišljenje o

dotičnoj temi ili odluci. Ono što je iznimno važno za debatu jest to da ona mora teći u

definiranim koracima. Primjer:

1. korak: Nastavnik najprije treba upoznati polaznike s nekom temom, problemom ili

pitanjem. Potom se pristupa prvom glasanju kako bi se stekla slika o različitosti mišljenja

polaznika.

2. korak: Formiraju se grupe koje zastupaju određene pozicije.

3. korak: Grupe obrađuju materijale koje je nastavnik pripremio za njih te traže

argumente koji govore u prilog njihovoj poziciji. Usto, unutar jedne grupe trebalo bi se

razmisliti o tome koje bi argumente mogla upotrijebiti druga grupa te se pokušati naći

odgovori koji pokazuju drukčije stanje.

4. korak: Da bi se održala debata, potrebno je napraviti i poseban red sjedenja. Grupe

koje zastupaju različita mišljenja trebale bi sjesti jedna nasuprot druge kako to pokazuje i

slika britanskog Parlamenta (House of Commons). Voditelj debate trebao bi sjediti na čelu, a

promatrači (učenici koji ne sudjeluju izravno u debati) iza leđa sudionika u raspravi.

5. korak: Voditelj debate otvara raspravu, najavljuje temu, predstavlja sudionike i

objašnjava tijek debate. Nakon toga po jedan predstavnik iz svake grupe drži kratko uvodno

predavanje (daje izjavu). Zatim slijedi razgovor, pobijanje i dokazivanje, argumentiranje i

kontra argumentiranje.

6. korak: Nakon debate, promatrači mogu ocijeniti debatu, reći koji su argumenti za

njih bili zanimljivi i zašto i tko je po njihovu mišljenju najbolje davao argumente.

7. korak: Na samom se kraju još jedanput provodi glasanje o pitanju koje je

postavljeno kao polazno na samom početku. Ako se rezultati glasanja budu razlikovali od

prvotnih, trebalo bi se prodiskutirati o tome, koji su razlozi promjene mišljenja i sl.

2.4. Grupna slagalica

Grupna slagalica modificirani je oblik rada u grupama. Različite grupe bave se jednom

temom, i to prema principu podjele posla. Tema se pojavljuje u više svojih aspekata. Za svaki

aspekt nastavnici moraju napraviti materijale i radne listove koji će učenicima pružiti

informacije.

Mogući tijek grupne slagalice s četiri grupe:

9

1. korak: Svaki polaznik dobije materijale s informacijama o jednom od aspekata

teme koja se obrađuje. Samim tim već se formiraju četiri grupe, tzv. osnovne grupe. Materijali

s informacijama pokraj teksta mogu sadržavati i grafičke prikaze. Ono što je bitno jest da

sadrže dovoljno konkretnih informacija da bi se iz njih mogla izvući pitanja. Učenici bi trebali

preraditi materijale pojedinačno - svatko za sebe.

2. korak: U sklopu osnovnih grupa objašnjavaju se eventualne nejasnoće (ako je to

potrebno uz pomoć nastavnika). U sklopu grupe provjerava se je li svaki član grupe shvatio

informacije jer ih svaki mora prenijeti dalje članovima ostalih grupa.

3. korak: Informacije koje su obrađene u prethodna dva koraka razmjenjuju se između

grupa, ali ne, kao što je to običaj u radu s grupama, frontalno, preko glasnogovornika grupe,

nego se prave nove grupe u kojima se nalazi po jedan član svake osnovne grupe. Ove nove

grupe zovu se stručne grupe. S obzirom na to da svaki član prijašnjih osnovnih grupa mora u

novoj grupi objasniti informacije koje su obrađene unutar njegove osnovne grupe, povećavaju

se šanse da se većina, ako ne i svi učenici, aktivno uključe u rad.

4. korak: Na kraju se učenici vraćaju u svoje osnovne grupe i tamo još jedanput

razgovaraju o informacijama koje su dobili u radu sa stručnim grupama.

5. korak: U zaključnom razgovoru na nastavi (ili se može odabrati i neka druga

metoda) potrebno je obraditi sadržajne rezultate rada i porazgovarati o tome koji je način rada

tijekom grupne slagalice bio najuspješniji.

Prednosti i mane ove metode

U prednosti ove metode svakako se ubraja činjenica da se uz kognitivnu, unapređuje i

socijalna kompetencija. Činjenica da učenici postaju predavači svojim kolegama ne samo da

povećava njihovu motivaciju, nego poboljšavaju i održivo učenje uvježbavanjem vještina

objašnjavanja i aktivnog slušanja. Kao i kod svih metoda koje su predstavljane u sklopu ove

Osnovne cjeline, i ovdje vrijedi da

metoda zahtijeva iznimno kompleksnu pripremu. No od kvalitete materijala koje nastavnik

pripremi, ovisi uspjeh primjene ove metode. Osim toga, grupna slagalica može doživjeti i

neuspjeh prilikom primjene u učionici. Ili živost polaznika koja nastaje zbog stalne promjene

grupa može prijeći prag tolerancije nekih nastavnika.

2.5. Igre raspodjele uloga i planske igre

10

Prema uobičajenoj tipologiji, planske igre i igre raspodjele uloga spadaju u grupu

simulacija. Već samo to upozorava na karakteristike ovih metoda - realnost se simulira na

nastavi ili tijekom seminara. Tom prilikom kompleksnost realne situacije se reducira, ali ona

mora ostati reprezentativna, dakle mora odgovarati realnosti. Ovaj osnovni princip zajednički

je svim metodama iz grupe simulacija.

Dok je kod planske igre riječ o tome da se zastupa neka institucija ili određena pozicija

u vezi s nekim političkim problemom (apstraktno), igra raspodjele uloga zahtijeva od

sudionika da se postave u poziciju određenih ljudi (konkretno). Obje ove metode usko su

povezane jedna s drugom te ih zbog toga predstavljamo zajedno.

Planska igra mogla bi se definirati i kao podgrupa igre raspodjele uloga, jer su

„planske igre kompleksno napravljene igre raspodjele uloga sa sasvim jasno postavljenim

interesnim grupama i visokim pritiskom odluke“. (Hilbert Meyer, Unterrichtsmethoden II:

Praxisband, Frankfurt/Main 1987, S. 366)

Dok se tijekom igre raspodjele uloga može simulirati sve (talkshow, konflikt u razredu

i sl.), planske igre zahtijevaju ispunjavanje više preduvjeta. Potreban nam je kontroverzan

društveni problem, više aktera s različitim interesima i situacija u kojoj je potrebno donošenje

odluke, koja se stimulira u tijeku planske igre (konferencije, sjednice općinskog vijeća,

sjednice Opće skupštine UN-a itd.). Konflikt se mora riješiti tijekom planske igre donošenjem

ozbiljne odluke čija bi se djelotvornost mogla isprobati u stvarnosti.

Cilj planske igre je da se transparentnim i preglednim učine uzročno-posljedične veze i

procesi kompleksne političke i/ili društvene stvarnosti“. (Peter Massing, Planspiele und

Entscheidungsspiele; in: Methodentraining für den Politikunterricht. Themen und Materialien,

Bundeszentrale für politische Bildung, Bonn 2004, S. 165).

Planske igre se, u pravilu, ne koriste na početku neke nastavne jedinice, nego na kraju,

kada sudionici raspolažu dovoljnim brojem informacija u vezi s temom.

Sam tijek planske igre i igre raspodjele uloga je sličan i ima četiri faze:

Faza 1: Predstavljanje polazne pozicije

Da bi se tijekom planske igre mogla obrađivati neka situacija, sudionicima se najprije

moraju ponuditi informacije o polaznim pozicijama. Predstavlja se i objašnjava konflikt te se

11

u općim crtama skiciraju pozicije, funkcije i društvene uloge grupa koje zastupaju različita

stajališta u tom konfliktu.

Faza 2: Priprema za uloge

Ovdje je riječ o tome da se sudionici upoznaju sa svojim ulogama u zadanom

konfliktu. Kakve su polazne pozicije, kakvu funkciju i poziciju će zauzeti, koje vještine

poznaju i što je njihov zadatak u zadanom konfliktu? Nakon toga je potrebna identifikacija sa

svojom ulogom, razvijanje vlastitog stajališta i strategije rada (saveznici, mjere koje će

poduzeti itd.)

Faza 3: Provođenje igre

To je srce same igre. Ovdje se sukobljavaju različite grupe i njihovi interesi,

razgovaraju o konfliktu i odlučuju o rješenju konflikta. U ovisnosti o dizajnu planske igre

između simulacije procesa odlučivanja i razgovora o konfliktu te pojašnjavanja vlastitih

pozicija, moguće je uvesti još jednu fazu igre u kojoj grupe imaju mogućnost lobirati za svoje

pozicije, ulaziti u koalicije itd. da bi na taj način i prije samoga glasanja utjecali na donošenje

odluke u svoju korist.

Faza 4: Evaluacija

O planskoj igri najprije govori se s aspekta vlastitih doživljaja, spoznaja i iskustava.

Sadržajna evaluacija predstavlja najvažniji aspekt ove metode. U ovisnosti o tematici koja se

obrađivala, može se diskutirati o mogućnostima primjene donesene odluke u stvarnom životu.

Uspjeh ili neuspjeh planske igre ovisi o kvaliteti materijala koje nastavnik priprema.

Za provedbu jedne planske igre potrebno je najmanje sljedeće:

Studij slučaja: Ovdje je riječ o kratkom, razumljivo napisanom i preglednom uvodu u

problematiku koji istodobno daje pregled i najvažnijih aktera i opisuje njihove interese,

pozicije i funkcije.

Radna karta: Ona sadrži opće upute o tijeku igre i pitanja koja se tiču planiranja i

odlučivanja u tijeku igre. I ova radna karta mora biti napisana sažeto i razumljivo.

Karte s opisanim ulogama: Svi sudionici planske igre dobivaju jednake studije

slučaja i jednake radne karte, ali karte s opisanim ulogama su, naravno, različite za svaku

grupu. Na ovim kartama opisana je uloga koju bi grupa trebala preuzeti. Osim toga, ove karte

mogu sadržavati i upute o aktivnostima koje se mogu poduzeti da bi

12

se ostvarili interesi grupe u tijeku planske igre. Karta s opisanom ulogom može

sadržavati i dodatne informacije ili neke sugestije vezane za plansku igru.

Materijali s informacijama: Četvrti su element dodatni materijali koji su potrebni da

bi sudionici dobili dovoljno informacija i imali stručnu i sadržajnu osnovu za provedbu

planske igre. Informacije mogu potjecati iz različitih izvora: dijelovi iz

primarnih izvora informacija, upravni i zakonski propisi, prava ili simulirana pisma

službi koje su u vezi s temom planske igre, crteži i karikature, prava ili simulirana pisma

čitatelja ili članci iz novina, izvodi iz leksikona, stav vlade ili nekih interesnih grupa itd. Ove

informacije na raspolaganju su svim grupama, a na kartama s opisanim ulogama pojedinačnim

grupama se mogu dati savjeti na koje informacije bi trebalo obratiti posebnu pažnju.

2.6. Projekt

Jedan od osnivača moderne metode projekta, Amerikanac John Dewey (1859-1952.),

projekt opisuje kao „metodu smislenog iskustva“. Nastava se ne mora sastojati samo od

fiktivnih situacija, nego je potrebno da se u nastavi obrađuje što više situacija iz

svakodnevice. O tijeku projekta i njegovim teoretskim osnovama postoje mnoga objašnjenja.

No ono što svakako svi prihvaćaju je činjenica da je konkretno djelovanje jedna od važnih

polaznih točaka procesa spoznaje. U tijeku projekta nastavnici i učenici rade ravnopravno na

ispunjavanju sasvim realnog zadatka. Na taj način lakše je stjecati ključne vještine jednog

budućeg politički aktivnoga građanina.

Što je projekt?

“Osnova za projekt je suočavanje s doživljenom stvarnošću, a tijekom tog suočavanja

potrebno je pronaći jedno ili više rješenja za konkretan, stvaran problem te ta rješenja

prikazati u konačnom proizvodu projekta.“

Tijek projekta

1. Inicijativa za pokretanje projekta i pronalaženje teme

Ono što je važno u ovoj fazi je otvorena polazna situacija i zanimanje polaznika za odabranu

temu. Inicijativa za pokretanje projekta može nastati sasvim spontano zahvaljujući nekoj ideji

polaznika ili nastavnik zajedno s učenicima pokreće diskusiju na tu temu te zajednički

13

odlučuju o tome. Ako nastavnik želi zadržati pravo izbora teme, onda može učenicima

ponuditi listu sa široko definiranim temama iz koje oni trebaju odabrati ono što žele raditi.

2. Planiranje projekta

a. Grupa raspravlja o odabranoj temi i odlučuje se za područje unutar kojeg želi raditi

projekt. Osim toga, potrebno je dati naziv konačno odabranoj temi, utvrditi rok završetka

projekta i odlučiti što će biti konačni proizvod projekta.

b. Zajednički se postavljaju ključna pitanja koja će služiti kao pomoć tijekom

provedbe projekta i pravi se struktura rada na projektu. Pravi se i konkretan plan rada na

projektu: tko što radi, kako i u kojem vremenskom okviru.

3. Provedba projekta/faza rada

Nastavnik i učenici rade na projektu po već određenom planu rada: prikupljaju

informacije, vode intervjue, skupljaju materijale, prave proizvod, pripremaju prezentacije itd.

Međusastanci: Svi učenici informiraju se o provedenom radu. Učenici su u poziciji

da daju prijedloge za poboljšanje. Nastavnici i učenici zajedno razgovaraju o tijeku projekta i

o svom međusobnom odnosu. Međurazgovori pomažu sprječavanju akcionizma i preuzimanju

odgovornosti i zasluga od strane samo jednog dijela polaznika. Osim toga, na

međusastancima razgovara se i o tijeku projekta kako bi se poštovao zadani vremenski plan.

4. Prezentacija

Primjerice, izložba, predavanje, diskusija, zidne novine, prikazivanje filma, leci i

slično.

5. Evaluacija

Nastavnik i učenici zajednički razgovaraju o cjelokupnom procesu provedbe projekta.

Razgovaraju o uspjehu koji su postigli, proizvodu koji je proizašao iz projekta i znanjima koja

su stekli. Nakon konstruktivne kritike, daju se prijedlozi za poboljšanje budućih projekata.

Prednosti metode projekta

metoda je bliska realnosti (za razliku od metoda koje se zasnivaju na simulacijama)

projekti predstavljaju „most“ između škole i stvarnosti

pridonosi stjecanju ključnih vještina demokratskog društva

učenje kroz djelovanje, time uspjeh učenja ima prefiks održivog

14

izaziva izuzetnu motiviranost kod polaznika, a time i njihov najveći angažman.

Mane metode projekta

trajanje (mnogo školskih satova potrebno je za provedbu jednog projekta)

ne može se unaprijed računati na uspjeh

u nekim slučajevima zahtijeva izuzetno veliki angažman nastavnika

nije „svakodnevna metoda“, inače bi se izgubila njezina draž i ne bi u tolikoj mjeri

motivirala polaznike

dovodi do problema organizacijske prirode (nastavni plan i program, struktura

nastavnog sata itd.).

3. Metode poučavanja koje se mogu primijeniti s obzirom na cilj poučavanja

Cilj učenja: Metode koje se mogu primijeniti:

Znanje: Cilj je osvijestiti nove informacije i na temelju toga doći do generalizacija

Razumijevanje: Cilj je postići razumijevanje novih informacija I kako bi se nova znanja mogla upotrijebiti u rješavanju novih problema ili životnih situacija

Usvajanje vještina: Cilj je naučiti nove vještine kroz praktičan rad.

Promjena vrijednosnog suda/ponašanja:

Cilj je modificirati ili usvojiti novi vrijednosni sud ili ponašanje tako da se postigne bolji rezultat ako se uvjerenje ili ponašanje promijeni u odnosu na staro uvjerenje/ponašanje.

Predavanje / prezentacija Panel diskusija Vizualizacija pomoću: filma,

slajdova, slika itd. Simpozij Predavač specijalist iz pojedinog

područja Razgledavanja Ekskurzije Diskusije u grupi Demonstracija Problemska nastava Studij slučaja Demonstracija Vježbanje u praktikumu Igranje uloga Simulacija Poučavanje pomoću kompjutorskog

programa Panel diskusija Diskusija u grupi Debata Igranje uloga Studij slučaja Simulacija Predavanje/prezentacija

4. Strategija obrazovanja odraslih

15

Strategija obrazovanja polazi od stava da je obrazovanje odraslih:

manifestacija doživotnog učenja i integralni deo celovitog sistema obrazovanja;

snažan faktor ekonomskog razvoja, povećanja produktivnosti i konkurentnosti

privrede, unapređenja zapošljavanja i mogućnosti za zapošljavanje i smanjenja

regionalnih disproporcija u ekonomskom razvoju Republike Srbije;

korektiv redovnog sistema obrazovanja (pruža drugu šansu za sticanje relevantnih

znanja i veština);

inovativni mehanizam sistema obrazovanja i učenja (područje koje brzo reaguje na

potrebe privrede, tržišta rada i tehnološke promene i u koje se uvode i testiraju novi

profili, programi, veštine, kompetencije i koje je fleksibilno i otvoreno za nove načine

i oblike rada i učenja);

instrument za očuvanje životne sredine i održivi razvoj društva;

osnovni način da se podrži lični razvoj i mogućnost pojedinca da:

- bude zaposlen,

- ostvari veću zaradu,

- stekne nezavisnost,

- ostane zdrav i aktivan,

- obavlja kvalitetnije poslove,

- ojača porodicu i ohrabri nezavisnost njenih članova.

Osnovna svrha strategije obrazovanja odraslih je izgradnja društvenog ambijenta i

osnovnih mehanizama za obrazovanje i učenje odraslih i kreiranje sistema za obrazovanje i

obuku odraslih (uključujući i institucije i mehanizme za podršku i razvoj) čije su osnovne

karakteristike: relevantnost, fleksibilnost, efikasnost i efektivnost, dostupnost i održivost.

Relevantnost

Sistem obrazovanja odraslih je relevantan ukoliko obezbeđuje znanja i veštine koji

korespondiraju sa potrebama potencijalnih korisnika, odnosno potrebama pojedinaca, tržišta

rada, uže i šire zajednice. Relevantnost se postiže kroz obezbeđenje visokog stepena uticaja

svih zainteresovanih aktera (socijalnih partnera) na sistem obrazovanja odraslih (politiku,

programe, finansiranje, verifikaciju i sl.) i kroz praćenje i istraživanje tržišta rada i

institucionalnu artikulaciju njegovih potreba i zahteva.

16

Fleksibilnost

U osnovi relevantnosti sistema obrazovanja odraslih nalazi se kompleks fleksibilnosti

odnosno sposobnost institucija i organizacija za obrazovanje da adekvatno i pravovremeno

reaguju na potrebe za znanjima i veštinama. Fleksibilnost se prvenstveno postiže kroz

modularizaciju, odnosno razvoj programa zasnovanih na potrebama tržišta rada, zahtevima

posla i interesima preduzeća/privrednih društava, specifičnih grupa i pojedinaca.

Modularizovani programi obrazovanja i obuke su najadekvatniji odgovor na promenljivost

sveta rada i socijalnog okruženja i neophodnost usklađivanja obrazovanja sa potrebama

privrede i javnog sektora.

Efikasnost i efektivnost

Efikasnost i efektivnost se odnose na maksimalnu iskorišćenost kapaciteta i resursa

obrazovanja odraslih i upravljanje sistemom obrazovanja odraslih pomoću kategorija

kvaliteta. Oni insistiraju na maksimalnoj iskorišćenosti postojećih ustanova za obrazovanje

(redovnih škola i institucija za obrazovanje odraslih), zasnovanosti njihovog rada na

standardima obrazovanja i integrisanost kapaciteta i napora (materijalnih, finansijskih,

ljudskih i institucionalnih) različitih nivoa i kanala upravljanja u realizaciji obrazovanja i

obuke odraslih.

Dostupnost

Sistem obrazovanja odraslih je dostupan svim kategorijama odraslih. On je otvoren prema

različitim društvenim grupama i kategorijama stanovništva: siromašni, izbeglice, odrasli sa

posebnim potrebama, pripadnici manjinskih grupa, dugoročno nezaposleni, odrasli mladi ljudi

bez kvalifikacije, žene, stariji radnici koji se suočavaju sa rizikom gubitka posla, visoko

obrazovani koji ostaju bez posla, kao i druge kategorije visokoobrazovanih odraslih koji imaju

potrebu za stručnim usavršavanjem.

Održivost

Relevantnost, fleksibilnost, efikasnost i efektivnost su putevi do održivosti sistema

obrazovanja odraslih. Međutim, sistem je zaista održiv ukoliko obezbeđuje odgovarajuća

finansijska sredstva. Održivost sistema obrazovanja odraslih se ne zasniva na klasičnom

budžetskom finansiranju institucija obrazovanja i obuke, već na razvoju adekvatnog modela

finansijskog upravljanja na nacionalnom i lokalnom nivou (mogućnost institucija za

obrazovanje odraslih da funkcionišu na tržištu obrazovanja i reaguju na potrebe

17

preduzeća/privrednih društava, javnih službi i pojedinaca za znanjima i veštinama i na razvoj

novih oblika finansijske podrške programima obrazovanja).

4.1. Ciljevi strategije obrazovanja odraslih

Strategija obrazovanja odraslih je jedan od instrumenata za rješavanje ključnih socijalnih i

ekonomskih problema. Zbog toga ova strategija poseban naglasak stavlja na stručno

obrazovanje i obuku odraslih. Kroz djelatnost obrazovanja odraslih mora da restrukturira i

unaprijedi svoj ljudski potencijal. To podrazumijeva:

obezbjeđenje dostupnosti sistema obrazovanja i obuke svim kategorijama odraslog

stanovništva kroz uspostavljanje institucionalnog i programskog pluralizama u sistemu

obrazovanja odraslih;

decentralizaciju i partnerski pristup u upravljanju, organizaciji i realizaciji obrazovanja

odraslih;

obezbjeđenje kvaliteta obrazovanja i osposobljavanja odraslih kroz zakonsku

regulativu i uspostavljanje standarda obrazovanja.

Imajući u vidu urgentnu potrebu za bržim ekonomskim razvojem poštujući principe

održivog razvoja, unapređenjem zapošljavanja, socijalne kohezije i demokratizacije

društvenih odnosa, osnovni ciljevi i zadaci strategije obrazovanja odraslih

18

ZAKLJUČAK

Obrazovanje odraslih važna je komponenta sustava cjeloživotnog učenja.

Generalna je konferencija UNESCO-a 1976. godine koncept obrazovanja odraslih

definirala na način da uključuje skup svih organiziranih obrazovnih procesa, sadržaja, razina i

metoda, bez obzira na to nastavlja li osoba ili zamjenjuje započeto školovanje, razvija svoje

sposobnosti i proširuje znanje ili poboljšava svoje tehničke ili stručne kvalifikacije. Takve

aktivnosti mijenjaju stavove ili ponašanje u perspektivi osobnog razvoja pojedinca i u

perspektivi sudjelovanja u uravnoteženom i nezavisnom socijalnom, gospodarskom i

kulturnom razvoju. obrazovanje odraslih istaknuto kao važna sastavnica sustava obrazovanja,

a svoju potvrdu dobiva nizom važnih strateških dokumenata.

19

LITERATURA

1. Priručnik za rad s odraslim polaznicima Modul 1; „Andragoški modeli podučavanja“;

Branko Dijanošić, 2009.

2. Nacrt Zakona o obrazovanju odraslih Republike Srpske

3. Međunarodne organizacije u obrazovanju odraslih; Vijeće Evrope o Europska unija, Pojmovnik politika obrazovanja odraslih, dokumenti

4. Andragogija, V. Andrilović, M. Matijević, N. Pastuović, S. Pongrac, M. Špan, Školska knjiga, Zagreb, 1985.

5. Uvod u andragogiju, R. Kulić, M. Despotović, Zenica, 2005.

20