19.06.2010.

Struka (sinonim- profesija, zanimanje, zanat) organizirano, sistematizirano, dugotrajnim

procesom rada izučavanja sticano i stečeno znanje iz neke djelatnosti.

Ovo definisanje pojma struke upucuje na to da je struka jedan staticki pojam (ali to je zamka).

Nauka, znanost (sistem znanja- sistemi se jako tesko stvaraju i jako tesko postaju etablirani).

Nauka se definise sa dinamickog stajalista konstantno otkrivanje nepoznatog.

Vrste djelatnosti (Aristotel)- prakticna, poeticka (analogna latinskom izrazu kreirati- stvarati

iznova).

Drustveni interes se podudara u tom smislu sto nema nauke bez struke (da bi bio dobar

naucnik moras biti dobar strucnjak- da bi bio dobar strucnjak moras se usavrsavati, pratiti

nauku).

Struka nauci pruza instrumentarij, sredstva, postupke, obezbjedjuje joj strukturu,

infrastrukturu.

Dva su osnovna elementa naucnog istrazivanja:

-teorijske (naucne postavke)-koje nauka daje struci

- tehnicki postupci koji struka daje nauci.

Hipoteticko- deduktivni metod- ne moze se pristupiti nikakvom istrazivanju ako predhodno ne

posjedujete neko znanje o onome sto istrazujete (to je strucno znanje- da bi se mogle postaviti

hipoteze i izabrati postupke kojima ce se sluziti u istrazivanju).

STA JE ISTRAZIVANJE?

Sa formalne strane- istrazivanje je sredisnji pojam izmedju struke i nauke koji povezuje struku

i nauku.

Istrazivanje je centralni pojam nauke.

Istrazivanje je put od poznatog ka nepoznatom u okviru spoznaje, rasvjetlavanja nepoznatog.

Episteme- Pretpostavke, pravila kako se najkracim putem dolazi do znanja.

Intelektualna radoznalost je prva pretpostavka za istrazivanje.

S druge strane metodicka/ intelektualna skepsa, sumnja- da bi nesto moglo odnosno ne bi

moglo biti tako i nastojanje da se ta sumnja otkloni.

Istrazivanje predstavlja noseci kreativni element, stvaralacki nagon i ostvarivanje

stvaralackog nagona da se nesto spozna onakvim kako jeste.

Istrazivanje je dugorocni kreativni proces koji je uvijek usmjeren ka nekom cilju.

Da bi se nesto istrazivalo treba imati neke predodzbe, predhodno znanje, put od poznatog ka

nepoznatog (istrazivacki put) pocinje elementarim pretpostavkama koje su toliko jasne,

ocigledno vidljive da ih nema potrebe dokazivati .

Kad se istrazuje mora biti jasno vrijedi li to, ima li naucnu zasnovanost, da li je tema podobna

za naucno istrazivanje (ne treba dokazivati sta je zakon, ali se moze dokazivati kako se koji

zakon refleksira na zivot ljudi).

Teorijski postulati, polazista- unutar njih gradimo pojmove koje koristimo.

U naucnom istrazivanju postoji operacionalizacija pojmova (kad u izvedbi projekta kazemo-

pod pojmom zakona- ne misli se na osnovni pojam zakona vec konkretno na onaj koji se

obradjuje).

Kad pravna nauka koristi prirodno-znanstvene pojmove ona ih prilagodjava sebi npr.zacece

kao pravni pojam podrazumijeva zastitu fetusa, njegovog zivota, a u fiktivnom taj fetus ce biti

covjek koji ce imati siri krug prava- dok je u medicini zacece nesto drugacije gledano.

Teorema ja prva stepenica u nauci, prvi naucni korak.

Nizom teorema stvaramo naucne zakone, a naucnim zakonima dolazimo do naucne teme.

Naucna osnovanost je prva stvar pri izboru teme, tj.da se na tu temu mogu primjeniti

adekvatne istrazivacke metode i da se tamom moze nesto dokazati ili osporiti.

Drustvena opravdanost je drugi bitan element- podrazumijeva da drustvo ima jednu naucnu

strategiju kojom definira naucne interese.

To dalje znaci da je nauka interes drustva i da se u takvoj strategiji podrazumijevaju razlicite

vrste istrazivanja.

Dvije su osnovne vrste istrazivanja: empirijska i teorijska istrazivanja.

Npr. vec godinama se vodi debata o donosenju zakona o borbi protiv fasizma. Da bi se

istražilo to trebalo bi posjetiti parlament, anketirati parlamentarce- dolazi se do toga zašto je

protiv ili za....

Teorijsko istraživanje fašizma- šire od pojma fašizma- to je polje ideologije koje se sužava

dok se ne dođe do diktatorske ideologije. Dolazi se do toga da je cilj fasizma drzavni-narod u

sluzbi drzave, a cilj nacizma je nacija, drzava u sluzbi nacije.

Predmet nauke su nepoznata otkrica.

Smisao nauke je dolazak do nepobitne znanstvene istine.

Istina je i eticki pojam i naucni pojam.

Nova pojava su narucena istrazivanja, konstruirana, izmisljena a cilj im je masovna sugestija.

Nauka je vrijednosno nepristrasna ali je i vrijednost po sebi, jer naucnim otkricima omogucen

je civilizacijski razvitak.

Ogromna stredstva se ulazu u geneticka istrazivanja (kloniranje) a da se ne postavljaju eticka

pitanja npr. sta se moze izroditi iz toga.

Cilj nauke je dolazak do nepobitne znanstvene istine.

Objektivna naucna istina je krajnji rezultat naucnog istrazivanja.

Naucna i pravna istina nisu isti pojam.

Svrha pravnih istrazivanja je da se vidi da li slucaj potpada pod normu, a ako jeste kako se

reflektira itd.

Pravna istina znaci kraj procedure.

Naucna istina znaci kraj istrazivackog procesa.

Istina adekvacije- podudarnost izmedju stvari i naseg znanja o stvarima.

Istina korespondencije (korespondirati- slagati).

Istina evidencije- staticka istina (mogu negirati vasu hipotezu ili je potvrditi.

Istina vjerovatnoce- jednom zlocinac, uvijek zlocinac.

Konsenzualna istina- istina kompromisa- istina da smo se nesto dogovorili- izrazava se u

pravilima, mjerama.

Pojam slobode je rakodje povezan sa naucnim istrazivanjem.

Sloboda- pitanje, mogucnost izbora- sloboda za (pozitivna sloboda) i sloboda od (negativna

sloboda).

Nema nauke bez slobode a ta sloboda jeste intuicija, intuitivna spoznaja da bi to moglo biti

tako.

Inventivna pretpostavka- na nesto postojece ja nesto nadogradjujem.

Nauka i pravda- komutativna (razmjenjiva) i distributivna (raspodjeljuje se prema zaslugama).

Kad se govori o pravdi govori se o realnom drustvenom odnosu.

Pravda i pravo- pravno se razmislja zakonski, nesubjektivno.

Mislim o pravu kao zakonu koji se mora provesti.

Odnos prava i morala- koje moralne norme stiti pravo a koje su u diskrepanciji s pravom.

Pravo se distancira od sektaskog prava.

Ako bi pravo forsiralojednu religiju, sektu to je diskriminacija za druge.

Interes (izmedju sebe) pravo- regulacija interes.

Postoje interesi koje stiti pravo kao i oni spram kojih je pravo neutralno.

METODE I VRSTE METODA

Samo istraživanje je metod, ali i istraživanje ima svoj metod.

Metodos- put, način dolaska do naučne istine

I sama znanost je metodologija, jer svaka znanost ima neke metodološke elemente.

Ono što se zahtjeva u svakoj metodologiji su norme.

Normativni metod-

Norma se ne shvata kao zakon već kao standard- šta je previše, šta je premalo, šta je

normalno.

Statistički podaci- u svakom demografskom istraživanju nacije se uzima kao normativ što je

normalan prirodni priraštaj stanovništva.

Nauka je normativna, standarizovana.

Eksperimentalni metod-

npr. uzeti jedno vanredno stanje kao eksperiment, pa će se doći do toga da li treba fleksibilnije

postupati....

Historijski metod

Kontekstualni metod

Interpretacija ili tumačenje prava podrazumjeva razumijevanje .

Najsloženiji pojam u pravnoj nauci, praksi..

Imamo 2 dimenzije:

-tzv. doslovnog- ta riječ u zakonu znači to

- kontekstualni metod- nije kako pravna norma dovoljno precizira (npr.ubistvo ne isključuje

nasljeđivanje...)

Subjektivni metod-

Tumačenje tvorca prava-tumači ga unaprijed.

Tumačenje zakonodavne volje.

Objektivno tumačenje-

Može se shvatiti kao doslovno i kontekstualno

Statičko tumačenje-

Kad se jednom stvorena pravna norma uzima jednom i vječno, za sva vremena (Biblija)

Dinamičko tumačenje-

Sve se shvata u okviru društvenih procesa, dinamike.

Jezičko/lingvističko tumačenje-

Polazi od toga šta koja riječ kao znak znači.

Sintaksa- odnos riječ riječ, odnos riječ stvar.

Teleološko tumačenje- sve što se radi radi se s nekom svrhom.

Šta je bila svrha, namjera zakonodavca?

Ne može se to vidjeti iz pravne norme ali može iz komentara zakona, a oni su nauka.

ZNANSTVENO ISTRAŽIVANJEI ZNANSTVENO DJELO

Pojam znanstvenog istraživanja

Istraživanje je širok pojam.

Naučnim istraživanjem se smatra jedan složeni proces, aktivnost, prije svega mentalna

aktivnost, koji sjedinjuje u sebi i teorijske i praktičke dimenzije.

Teorijske u vidu naučnih pretpostavki, praktičke pretpostavke često podrazumjeva i fizički

rad i često dugotrajni proces.

Naučno djelo, naučni rad- rezultat naučnog istraživanja, završetak naučno istraživačkog

procesa.

Ono obuhvata sve faze istraživanja (od pripremnih radnji do uobličavanja rada).

Vrste naučnih istraživanja

Postoje 3 vrste:

1. Tzv. fundamentalna istraživanja- nisu vezana ni za jedan konkretni cilj, ni za jednu

konkretnu oblast života, djelatnosti. Cilj im je proširivanje ukupnog kvantuma znanja.

(npr. svemirska istraživanja, antropološka istraživanja- malo ko će imati koristi od njih

ali proširuju znanja). Mogu biti: neusmjerena ili slobodna (što govori o apsolutnoj

slobodi ustraživača) i usmjerena, fundamentalna istraživanja koja imaju dalekosežniji

cilj.

2. Primjenjena istraživanja- istraživanja sa nekim jasno određenim i omeđenim ciljem.

Ona imaju društvenu opravdanost.

3. Razvojna istraživanja- završna faza primjenjenih istraživanja. Usmjeravaju neke

aktivnosti u pravcunekog razvitka.

I primjenjena i razvojna istraživanja su u funkciji fundamentalnih jer proširuju kvantum

spoznaje.

Znanstveni rad/djelo

Struka- bavljenje konkretnim stvarima.

Nauka se bavi otkrivanjem nepoznatog, pretvaranje nepoznatog u poznato.

Nauka- proces otkrivanja- ona ne konkretizira kao struka već apstrahira i

generalizira,uopćava.

Stručno djelo- bavi se konkretnim problemom i rješenjem, i aplikacijom rješenja u praksi.

Naučno djelo- otkriće, osvjetljenje nečeg što je neosvjetljeno.

Kao otkriće nečeg novog svako naučno djelo predstavlja doprinos ukupnoj znanosti i sudskoj

praksi.

Naučno djelo predstavlja uvijek otkriće neke naučne zakonitosti i zakonomjernosti, otkriče

uzročno-posljedičnog odnosa između stvari, pojava.

Nauka- intelektualna radoznalost, skepsa. Naučno djelo je zadovoljenje te radoznalosti,

eliminacija skeptičnosti.

Temeljna svojstva(karakteristike) znanstvenog rada ili naučnog djela

Da bi se nešto moglo nazvati naučnim radom ono mora da zadovolji oštre kriterije.

Ti kriteriji su:

1. Kriterije optimalnosti- optimalno-dovoljno po mjeri. Znanstvena optimalnost.

2. Kriterij strukture- to treba da bude sastav, ne ubacivati nešto što nije predmet

istraživanja, samo ono što je predmet istraživanja i da ta struktura ne bude nabacana,

već logički koherentna, logički povezana- svaki dio se nastavlja na predhodni, a i

pretpostavk aje za sljedeći dio rada.

3. Kriterijum originalnosti- samosvojnost- da je rad prepoznatljiv. Nema apsolutne

originalnosti. Originalnost- da na bazi postojećih spoznaja radimo nove spoznaje.

4. Rezultati istraživanja- moraju biti debelo obrazloženi, argumentirani.

Kako zadovoljiti ove zahtjeve, pretpostavke?

Zahtjev optimalnosti nalaže da uvod ne smije biti preširok, opterećen. Uvod treba da kaže šta

je predmet istraživanja, pretpostavke. Šta se želi postići.

Zahtjev originalnosti i optimalnosti znači da u radu ne treba praviti nikakve digresije-

nepotrebno odstupanje od teme. Ako želite napomenuti da postoji kompatibilnost s drugom

temom to stavljamo u fusnotu.

Ne treba ponavljati konstatacije, djelovi ne treba da se ponavljaju, svaki dio je rad za sebe.

Ne treba u naučnom tekstu isticati stvari koje su razumljive same po sebi.

Vrste naučnih radova/djela

1. Doktorske disertacije- moraju biti originalne. Ne može se raditi djelo na istu temu

koju je neko uradio ranije, ali može varirati.

2. Monografije- kompletno istraživanje neke pojave.

3. Naučne studije- manjeg su obima, studiozna naučna obrada jednog problema.

4. Naučni članci- 30-tak stranica teksta.

Ove vrste se razlikuju samo po obimu, ali svaki od njih zahtjeva poštivanje kriterija.

Vrste naučnih članaka

1. Izvorni naučni rad- podrazumjeva se da treba da kazuje nešto novo (barem 60% jer

nema šanse da bude novi). Novi mogu da budu komparacije, kritike i sl.

2. Pregledni naučni rad- pruža obilje znanstvenih informacija

3. Naučno priopćenje- ona vrsta rada u kojoj se naučnoj javnosti saopćava da je jedan

dio istraživačkog projekta priveden kraju (preliminarni rezultati).

4. Naučni referati ili saopćenja na konferencijskim skupovima- konferencijska saopćenja

Stručni radovi - stručni članak manjeg obima u kome se iznose stručni podaci.

Stručnim radm se smatra i prikaz neke knjige.

1. Recenzija- kvalificirani naučni radnici ravnog ili većeg nivoa koji ocjenjuje djelo

(da zadovoljava kriterije, daje koherentno i sl.)

2. Elaborat- o nekom problemu (npr.o mogućnostima otvaranja fabrike)

3. Ekspertiza- kompetentan uvid u neki program

4. Naučno-stručni radovi-moraju udovoljiti i kriterijima nauke i struke- udžbenici,

enciklopedije, leksikoni, praktikumi, priručnici, rječnici...

LOGIČKO-METODOLOŠKI PROBLEMI NAUČNOG ISTRAŽIVANJA

Sve problemi u istraživanju mogu se klasificirati u 3 grupe:

1. Problemi logičke prirode- proizilaze ili iz nedovoljnog poznavanja ili zbog

neadekvatne primjene

2. Organizacijsko-tehnički problemi- prikupljanje literature, podataka, obezbjediti

računar za kucanje...

3. Strategijske poteškoće- strategija je dugoročno predviđanje ciljeva. Na ciljeve

možemo gledati dvojako: - znanstveno naučni cilj (da djelo bude doprinos nauci,

logici) i –pragmatični, praktički cilj (da rad ima upotrebnu vrijednost, da može biti u

društvu korisno primjenjen, da bude doprinos nauci...)

PROJEKTIRANJE ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA I ZNANSTVENOG

ISTRAŽIVAČKOG DJELA

Niti jedan posao ne može se raditi bez projekta.

Projektiranje naučnog istraživanja je smisaona, konstruktivna, umsko-razumska aktivnost ili

zamisao kako, na koji način, kojim sredstvima, u kojem vremenu ili za koje vrijeme izraditi

projekt naučnog istraživačkog rada ili djela.

To je dinamički, sinhronizirani i kordinirani sistem međusobno povezanih i uvjetovanih

naučnih i stručnih djelatnosti, pretežno kreativnih djelatnosti kojima se stvara projekt

istraživanja.

Idejni projekt (naučna zamisao)

Treba imati sliku, ideju neceg sto treba ispitati, istraziti.

Naucna zamisao obuhvata:

1.odrediti (definirati) predmet istrazivanja ili problem koji se istrazuje

2.oznaciti, odrediti cilj istrazivanja

3.odrediti strukturu (sta rad treba da obuhvata)

4.kojim cemo se metodama sluziti

5.tehnike kojima se sluzite (ispitivati ljude, istrazivati arhive..)

6.orjentaciono odrediti vrijeme izrade projekta

7.planiranje finansijskih sredstava

8.predpostaviti do kakvih ce rezultata doci.

Izvedbeni projekt

-To znaci da predvidis koji su ti metodi najprimjereniji ovom istrazivanju (iscitavanje,

kopanje po arhivima, propitivanje autoriteta...).

-Gdje najlakse mozete doci do podataka, ko vam ih moze dati.

-Koristite se metodom uzorka- reprezentativni uzorak, npr.ako je u BiH toliko stanovnika za

uzorak cu uzeti 3 promila, uzeti 3 naroda, gledati starosnu strukturu da bi se dobio

reprezentativni uzorak i onda na osnovu tog uzorka trazi se kakav bi bio stav stanovnistva, i

sl.

Standardna devijacija- dozvoljena greska (moze se desiti u reprezentativnom uzorku)

-Nacin izbora uzorka je jako bitan (vise se odnosi na empirijska istrazivanja)

-Kojim tehnikama vrsiti obrade podataka (da li je primjereniji metod analize ili komparacije

podataka).

-U izvedbenom projektu pravi se kalendar radnji (sta treba zavrsiti i u kojoj sedmici)

-Planiranje troskova

Faze naucno-istrazivackog rada

Ovo je aplikacija izvedbenog i idejnog projekta.

-Predmet istrazivanja ne moze biti ono stoje napisano, predmet da bude nesto novo, otkrivanje

nepoznatog na temelju predhodnih spoznaja.

Kako doci do novih spoznaja?

Formulacija predmeta istrazivanja zahtjeva siroki krug naucnih informacija.

To znaci da su nam dobro poznati rezultati najnovijih istrazivanja iz oblasti koju istrazujemo.

-Cilj? Predmet i cilj trebaju da budu kompatibilni.

-Postavljanje hipoteze- u svim vrstama istrazivanja hipoteza je dvodjelna.

Nekada nije dovoljna hipoteza pa se mora razrađivati, tzv.koleteralna, razrađena.

Ona predstavlja varijablu. Jedna je nezavisna, druga zavisna. Citav rad jeste dokazivanje

zavisnih varijabli. Zavisna je varijabla sklonost ka toleranciji.

-Obrada podataka –klasifikacija podataka-podrazumijeva i analizu i sintezu, indukciju i

dedukciju.Tek na osnovu toga dajemo obradu rezultata istrazivanja.

Naucno- istrazivacki izvjestaj ili izvjestaj o

rezultatima naucno istrazivackog rada

Izvjestaj je cjelina.

-Uvod ne smije biti opsiran, mora biti optimalan, mora udovoljiti zahtjevima.

-Struktura istrazivackog rada mora biti logicki koherentna (pretpostavka povezanosti) svako

poglavlje povezano. Kroz strukturu rada mora se steci uvid kojim smo se istrazivackim

metodama sluzili, da li dominira analiza sadrzaja, komparativni metod, historijski metod.

-Rezultati istrazivanja javljaju se kroz strukturu rada.Mogu se predstaviti tekstualno a mogu i

tabelarno, graficki. Sve te rezultate iz strukture treba predstaviti sumarno. Oni moraju biti

debelo argumentirani, obrazlozeni da se za svaki rezultat kaze potice iz tog i tog razloga,

javlja se kao posljedica toga i toga...

-Naucni zakljucak ukazuje na cilj rezultata, znanstveni cilj.

-Pravi naucni rad treba da sadrzi rezime, sazetak, apstrakt- rezultati rada sazeti u jednu

cjelinu. Pravi naucni rad podrazumijeva index pojmova i stranice na kojima se pojmovi

nalaze. Zatim, index imena- koja imena se javljaju i na kojim stranicama.

Bibliografija –sama po sebi je jedna vrsta strcnog i naucnog . to je jedna sui generis cjelina.

-Sadrzaj rada moze biti smjesten odmah na pocetku prije uvoda ali i na kraju rada.

METODI INTERPRETACIJE PRAVA

Ostvarivanje prava tumacenjem prava.

Interpretacija- to je tumacenje, razumijevanje.

Sta je prevo? Zasto je pravo? Od kuda pravo? Kako razumjeti pravo? Kako pravno misliti?

Na pitanja sta je pravo, Zasto,Od kuda- moze se odgovoriti sto god zelis.

Kako pravno misliti? Onako kako pise u zakonu,kako rasuđivati pravo? Onako kako pise u

zakonu.

To je sad problem interpretacije prava iz samog prava.

Porijeklo prava?

Jedni teoreticari kazu da je pravo produkt ljudske svijesti (teoreticari prirodnog pravo Del

Vecio). Tu vrstu teorije nazivamo 1 aprioristickim teorijama.

Drugi teoreticari ce reci da je pravo izraz moci, pravna norma zapovijed. To su 2 dogmatske

teorije (Herbert Leonel, Adolfas Hart-20 st.).

3 Normativisticke teorije izvode pravo iz logicke fikcije (Hans Kelzen).

4 Kontraktualisticke teorije –pravo izraz drustvenog sporazuma.

5 Solidaristicke teorije- nije cilj kaznjavanje vec vracanje prava onog ko istupi.

6 Aksioloske teorije –pravo kao stvarnost, kroz ideju prava.

7 Postpozitivisticke teorije prava- zestoko se protive principu sekularizacije (Dzon Rols,

Dzozef Raz).

Aprioristicko tumacenje (jezgro prava)- pravo proizilazi iz razuma. Sve sto se pametno moglo

reci stoji u zakonu.

Dogmatsko tumacenje- u svakom zakonu se trazi volja autoriteta, suverena, vladara.

Normativisticko tumacenje – reci ce da nema tu ni volje zakona ni svijesti, pravo je jedna

logika izvedena iz logicke fikcije osnovne norme. Tumaci pravo po slovu zakona. To je jedno

semanticko-lingvisticko tumacenje- da se razmisli kod svake recenice zakonskog teksta.

Svaka rijec nesto oznacava, treba doci do tog znacenja.

Kontraktualisticko i solidaristicko tumacenje podsjecaju na sociolosko tumacenje.

Aksioloske teorije ( Radbruh) – vezuje pravo za društvene vrijednosti, moralne vrijednosti,

vrijednost pravde, slobode,istine.

Postpozitivističke teorije,tumačenje- pristupaju fenomenu prava kao integriteta, cjelokupnosti.

Pravo izvire iz političkih odluka, prvih pravno-moralnih principa, i te odluke kao pravni

principi trebaju biti ugrađene u pravne norme (Raz).

Sva se interpretacija zasniva na analizi sadržaja(pravnih zakona, propisa...)

Pravna interpretacija je nadpersonalna- ne tumači šta je mislio pisac već nastoji da dođe do

državne volje, da spozna državnu volju, volju zakonodavca.

Radbruh pojam interpretacije vezuje uz 2 osnovna pojma:

-pojam pravnog instituta

-pojam pravnog poretka.

Ta 2 pojma podrazumijevaju dva izvedena pojma, jedan kategorijalne naravi, drugi pojam

svrhovitosti.

Kod Radbruha postoje 3 dijela interpretacije:

- Konstrukcija prava

- Interpretacija prava

- Sistematika prava

Konstrukcija- pravo izvire iz volje zakonodavca, sve naredbe izviru iz ustava iz kojeg se

konstruiraju svi naredni akti.

Radbruh- pravo se definiše kao datost, stvarnost koja je usmjerena ka ideji prava, a ta ideja

prava je pravda.

Pojam prava- pravo teži ideji pravde. To što teži ideji pravde treba shvatiti u smislu svrhe,

cilja. Svrha prava je da bude u što većoj mjeri pravedna.

Kategorijalna interpretacija- koliko pravo odgovara pojmu stvarnosti. Usmjerena je na pojam

prava. Usmjerava nas svim institutima prava.

Teleološka interpretacija- treba da odgovara na pitanje kolikopravo odgovara ideji pravde,

koliko je pravedno. Teleološka obrada prava nas upućuje na pravni poredak, pravo kao pravni

poredak. To Radbruh naziva sistematikom.

Shvatanje Ronalda Dvorkina (Carstvo prava, Suština individualnog prava)

Pravo je integritet, celina, sveobuhvatnost, nepovredivost.

Pravo kao integritet je interpretativni pojam.

Odakle izvire pravo? Ne iz volje autoriteta, ugovora i sl. Pravo izvire iz političkih odluka ili

konvencija.

Te odluke određuju političke ciljeve (ako zelis postici nesto za neko vrijeme treba djelovati

tako i tako-standardi ponašanja).

Politički ciljevi-standardi ponašanja. Principi su mjerila.

Npr. niko ne može steći korist iz protivzakonitog ponašanja. Svi smo pred zakonom jednaki.

To su principi, pravna politika.

Ti politički standardi kao mjere pravne politike i principi se pretiču u pravna pravila. To je taj

integritet.

(ako zelimo da tumačimo pravo a nema pravne norme za neki slučaj-sudija će donijeti odluku

tumačenja na osnovu primordijalnih principa prava, na osnovu poznate pravne politike,

sličnosti slučajeva.

Sa aspekta integriteta prava u tumačenju se treba uzeti u obzir historijski kontinuitet prava.

(To upućuje na filološku interpretaciju)

Za pravo je istina konac, svršetak pravne procedure.

METODI INTERPRETACIJE PRAVA I KLASIFIKACIJE PRAVNIH ČINJENICA

Način tumačenja prava vezan je za različito shvatanje o porijeklu prava.

Pored stvaranja, pisanja prava tumačenje je najvažniji posao.

Tumačenje prava se uvijek na kraju svodi na tumačenje pravne norme.

Tumačenje norme podrazumjeva da se za dati pravni slučaj pronađe adekvatna pravna norma,

tj. pravna norma pod koju se taj slučaj može podvesti. To podrazumjeva prava kao integritet,

poznavanje pravnog poretka.

Od Aristotela je poznato da su mnoge pravne norme nejasne i to zbog:

- Kapaciteta zakonodavca – nije mogao da predvidi sve slučajeve u svim varijantama.

Zakonodavci svjesno neke norme ostavljaju nedovoljno jasne da se mogu tumačiti

ovako ili onako, tj.da se mogu primjeniti na različite slučajeve.

- Pravne praznine- kad je norma nejasna i kada se javlja pravna praznina onda je riječ o

teškim slučajevima u pravu.

PRAVNI SLUČAJ

Pravni slučaj je slučaj koji podpada pod pravo.

Konkretnije, pravni slučaj je činjenica ili splet različitih činjenica međusobno povezanih (a

ponekad i nepovezanih).

Pravna činjenica govori o stanovitom odnosu pojedinca i kolektiva ili odnosu između

pojedinaca. Taj odnos proizvodi neko dejstvo koje se očituje u stanovitim posljedicama,a ta

dejstva su pravana dejstva.

Pravna činjenica je samo ono što pravo određuje kao činjenicu.

Pravna činjenica kao dio pravnog slučaja je činjenica predviđena pravnom normom.

Pravna norma je prva ili generalna premisa (npr.ko slomi nogu ima pravo na osiguranje).

Radna premisa- xy pripada nadoknada od osiguranja.

Kvalifikacija činjenica-

Kvalifikacija znači vrednovanje. Prvo treba vrednovati da li činjenica podpada pod normu.

Ako podpada-šta je uzrok tih činjenica?

Poređenje jedne činjenice s drugom.

Činjenica je nešto što podpada pod normu, ali različito od presumpcije.

I činjenice i presumpcije podpadaju pod topiku i logiku teorije argumentacije.

Gustav Radbruh- pravna nauka je kulturna nauka zasnovana na razumijevanju,

individualizaciji. Pravna nauka je povezana sa vrijednostima koje se očituju u kvalifikaciji

činjenica.

Na osnovu kvalifikacije činjenica mi dolazimo do pojma prava.

Postoje 2 osnovne vrste pravnih pojmova- pravno-relevantni pojmovi i pravi pravni pojmovi.

Pravno relevantni pojmovi

Pravna nauka se često koristi izvan pravnih pojmova, pojmovima koje koriste druge nauke, ali

te pojmove prilagođava svojoj namjeni, interesu.

Pravno relevantni pojmovi su uvijek povezani sa činjeničnim stanjima koja su zakonom,

normom predviđeni, predviđena stanja.

Takvi se pravno relevantni pojmovi saznaju interpretacijom prava.

Npr. pojam začeča je biološki pojam. Taj biološki pojam koristi pravna nauka ali ga tretira na

drugi način- pravne fikcije (da se dijete može smatrati nasljednikom). Taj pojam začeča je

pravna zaštita.

Pravi pravni pojmovi

To su pojmovi koji čine pojmovni sadržaj svake pravne nauke.

Interpretacija ovih pojmova znači tumačenje pravne norme.

Odnose se na pravne stvari, obaveze, pravne institute.

Ove 2 vrste pojmova čine pravnu sistematiku.

Pravna norma-pravni slučaj kao prosta činjenica ili skup činjenica- kvalifikacija činjenica i

dokazivanje- to nas vodi ka pravnoj istini.

Pravnoj istini vode nas pravila procedure – od otkrića norme u poretku, njene primjene na

konkretni slučaj, stvaranje iz opće pravne norme pojedinačnu koja se odnosi na taj slučaj,

dokazivanje, itd.

Kraj te procedure je pravna istina.

Kelzen- u pravnom silogizmu premise nisu isto što i u formalno-logičkom silogizmu.

One ne vrednuju često. Ono što je za pravo istina sa stanovišta logike može ispasti čista laž.

Svaka od istina može biti pravna istina, a pravna istina može biti i drugačija.

TOPIKA I ARGUMENTACIJA

Logička teorija argumentacije

Topika- grana logike, pravne logike, logike političkog rasuđivanja, moralne logike, grana

retorike.

grč. Topos lat.locus-mjesto

u našem jeziku radi se o općim mjestima iz kojih izvlačimo argumente da bismo pobili

protivnikova izlaganja ili da bismo ga naveli u prilog našoj logici.

Topika se naziva i topologija- znanost o općim mjestima.

Ako znamo opća mjesta onda se argumenti sami nameću.

Topika je vještina problemskog mišljenja, situacijskog mišljenja.

Postoje 2 vrste mišljenja: problemsko i sistemsko.

Problemsko mišljenje- traga za rješenjem problema ad hock. Riješavati problem ad hock

tragajući za razlozima za, protiv, i koji razlozi prevagnu.

Sistemsko mišljenje- mišljenje unutar određenog sistema npr.pitagorine teoreme. Sistemski

misliti npr.unutar sistema A koji obuhvata sve slučajeve pod A, i niti jedan drugi slučaj B,C,E

ne može upasti u taj sistem.

Situacijsko i nesituacijsko mišljenje-

Situacijsko mišljenje je vezano za određene situacije. Situacijsko mišljenje je problemsko-

treba riješiti problem ad hock.

Nesituacijsko mišljenje je analogno situacijskom , ne odnosi se ni na jednu situaciju

konkretno.

Lat. Argumentum- racionalni razlog. Racionalni razlozi ne mogu biti samo logički.

Tvorcem topike se smatra Aristotel (Organon).

Jednim od prvih osnivača se smatra Ciceron- Topika, Orator, O govorništvu.

Nakon njega su razvijali topiku do srednjeg vijeka, kada je topika potisnuta.

Tek će polovinom 20 stoljeća topika, retorika i logička teorija argumentacije dobiti pravo

mjesto u nauci, zahvaljujući radu Haima Perelmana.

U topici, logičkoj teoriji argumentacije vrijedi dijalektička a ne formalna logika.

U formalnoj logici tražimo istinu, naučnu istinu i taj nedostatak ispravlja pravna logika i to na

taj način što u presuđivanju ne traga doslovno za istinom, već za boljim rješenjima.

U vrste općih mjesta spadaju (po Aristotelu):

1. Topos akcidencije (slučajnosti)- postoje univerzalni i partikularni problemi.

Partikularni, kao pojedinačni, podpadaju pod neki univerzalni problem. Npr. topos

ekologije-postoji na stotine zakona iz te oblasti kao univerzalni problem. I željezara

slučajno izlije ulje u Bosnu i dođe do masovnog umorstva ribe. Taj partikularni

problem podpada pod univerzalni problem zaštite okoliša.

2. Topos vrste- sve što postoji pripada nekoj vrsti kao općem mjestu. Npr. ako je

dobro(vrsta zadovoljstva) onda treba dobro promisliti da li je svako zadovoljstvo

dobro.

3. Topos propriuma- svojstva, vlastitosti. Svojstvo je duše da vlada a svojstvo tijela da

služi.

4. Topos definicije- topos cjeline- da bi nešto definisali moramo uzeti cjelinu.

Iz ta 4 toposa možemo tražiti argument u raspravama.

Ciceron u svojim djelima varira topose akcidencije ulazeci malo i u topose definicije. Kao

osnovni navodi topos cjeline, pa topos djela, pa odnos relacije dio-cjelina, topose porijekla.

Kod Cicerona postoje 2 osnovne vrste toposa:

- Unutarnji toposi (intrinzični)- tipični toposi pravnog rasuđivanja

- Ekstrinzični toposi (izvanjski)- prepušta se rasuđivanju spolja

Postoje još gramatički toposi, historijski...

Perelmanova topika i topika Fiveka- kad nema norme ili je nejasna sudija će sam kreirati

normu, kreativnom interpretacijom. On će normu naći u moralu, običaju.

Argumentativni toposi u pravu ili logička teorija argumentacije

Koja se logička argumentacija oslanja na topiku? To su opća mjesta pravno-naučnog

razmišljanja, razmišljanja i stručnog rasuđivanja, presuđivanja.

Topos dogme- prvi argumentativni topos (prvo opće mjesto gdje tražimo argument u

raspravama). Topos dogme je prvo načelo legaliteta, zakonitosti. To opće mjesto kazuje da je

svugdje i uvijek pravna norma opće mjesto, osnovno načelo primarne, imperativne zapovjedi

koja usmjerava ljudsko ponašanje i djelovanje. Argumenti koji se izvlače iz tog mjesta jesu

npr. to je zakonito, ili to je nezakonito, nezakonito je u toj i toj mjeri... Ne mogu se na isti

slučaj primjeniti 2 različita, kontradiktorna pravna pravila.

Topos pravde- pravda kao opće mjesto. Komutativna pravda- načelo jednake raspodjele- svi

su pred zakonom jednaki. Distributivna pravda- moraš u pravu svakom dati što je zaslužio.

Perelman ovaj topos razlaže na 2 principa:

-pravila pravde- s jednakim postupati jednako, s različitim različito. Postupati sa sličnima

jednako.

-pravda pravila- jedno pravilo ispravno ako ne odudara od principa pravde. Pravilo je

ispravno ako nije proizvoljno.

Topos slobode- sloboda je odsustvo prisile. Sloboda kao topos uvijek podrazumjeva slobodu

kao slobodu dopuštenog. Sve je dopušteno što nije zakonom zabranjeno.

Topos norme- (topos cjeline)- autoritet norme kao logičke kategorije. Nijedan zločin, nijedna

kazna bez zakona. Zakonsko ne pravo i nadzakonsko pravo- pozivanje na pravdu. Topos

cjeline- norme je uvijek definicija a definicija je cjelina.

Topos istine- pravo teži svojoj, pravnoj istini.

Topos laži-sofizam, lažni silogizam- kad nekog ubjedite da su vaše premise istinite.

Topos argumentativne greške (falacije)- pod argumentativnom greškom se najčešće događa

da se izvrši logički neispravan red premisa iz kojih se izvode zaključci (paralogizam).

Druga vrsta argumentativne greške je petitio principi-ponavljanje principa. Ne valja jedan te

isti argument potezati neprekidno u raspravi, moraju postojati i drugi.

Topos primjera- precedent- svi slijede slučaj prvog sudije.

Topos gradacije- ne može svako krivično djelo biti osuđeno istom kaznom.

Topos podrugljivosti- „ma nemoj mi reći“.

Argumenti koji se povlače iz ovih toposa, topos dogme- ogriješili ste se o pravo. Argument-

nije znao, bio u Africi.

Uglavnom se argumenti svode na argumente za i argumente protiv, treće varijante nema.

Šta je stil?

Postoje razne vrste stila. Estetika je nauka o lijepom, mada postoji estetika ružnog.

Teško je naći odgovor na to šta je lijepo, kao i šta je važno.

Čitava skala vrijednosti odvija se na relaciji između istine i laži, između dobra i zla.

Pitanje stila je izdvajanje najspecifičnijih crta nečijeg karaktera sa zapostavljanjem sporednih.

Pitanje stila je pitanje prepoznatljivosti. Zna šta odgovara njegovoj osobenosti, crtama

njegovog karaktera.

Stil u nauci- znači u istojmjeri prepoznatljivost. Po stilu se prepoznajete.

Nauka neće prosječne ljude već one koji se izvanredno bore, dokazuju.

Šta znači stil za nas?

Svaki naš rad kazuje koliko volimo to što učimo, koliko smo se posvetili. Ocjena je parametar

naših ambicija. Tema koju odaberemo treba da govori o nama kao i mi o njoj.

Stil prije svega znači pitanje mjere. Ekstravagancija nije stil, već želja za nametanjem, graniči

sa banalnošću. Stil je mjera.

Za nas je stil riječ, ne može se pisati naučno djelo umjetničkim jezikom.

Jezik kojim se služimo mora biti prirodni, odmjeren, razumljiv.

Stil kao pitanje ljepote- umjeće služenja riječima.

Riječ se naslanja na riječ, rečenica na rečenicu, izaziva drugu rečenicu.

Pasus je jedna cjelovita cjelina u kojoj su sve rečenice koherentne.

Pitanje stila je pitanje tehničke obrade (koji tip slova, gdje će italic, boldirano, i sl).