Nikada neću prestati naglašavati: uključiti u roman razmišljanje koje je u intelektualnom smislu tako zahtjevno i pretvoriti ga, na tako lijep i muzikalan način, u nerazdvojni dio kompozicije, jedna je od najsmjelijih inovacija što ih se neki romanopisac u epohi moderne književnosti usudio uvesti.

…………………………

Godine 1953, u prvoj godini Dnevnika (…), Witold Gombrovicz navodi pismo jednog čitaoca: Nipošto ne komentirajte sami sebe! Samo pišite! Kakva šteta što podliježete izazovu i pišete predgovore vlastitim djelima, predgovore, pa čak i komentare!

(…) pisac koji nije u stanju govoriti o svojim knjigama nije „potpuni pisac“.

*Gombrovicz:

a) Više od svega voli Rableisa b) Prilično je ravnodušan prema Balzacu c) Proust ga ne zadivljuje (Proust je stigao da kraja veličanstvenog putovanja, iscrpivši

sve njegove mogućnosti)d) Voli Baudelairea e) Ne osjeća srodnost gotovo ni s jednim suvremenim romanopiscem f) Voli avangardu dvadesetih i tridesetih godina

………………………………………..

(…) pjesništvo i lirizam nisu dva sestrinska pojma, nego pojmovi koje valja držati na dobro međusobnom odstojanju. Jer, pjesništvo Garcije Marqueza nema veze s lirizmom, autor ne ispovijeda, ne otvara svoju dušu, opijen je jedino objektivnim svijetom koji uzdiže u sferu gdje je sve istodobno stvarno, nevjerojatno i čarobno.

………………………..

Slava umjetnika najčudovišnija je od svih, jer podrazumijeva ideju besmrtnosti. To je đavolja zamka, jer je megalomanska pretenzija da se nadživi vlastita smrt neraskidivo povezana s umjetnikovom čestitošću. Svaki roman napisan iskrenom strašću posve prirodno teži trajnoj estetskoj vrijednosti, što znači vrijednosti koja može nadživjeti svojega autora. (…) To je prokletstvo romanopisca: njegovo je poštenje vezano za stup srama njegove megalomanije.

……………………………

Nisam mogao ni zamisliti svoju prošlost; sada, kada na nju pomislim, čini mi se da se prisjećam godina nekog drugog. A tog se odričem, cijelo je moje „ja“ drugdje, na tisuću kilometara od „ja“ koje je bilo. (…) i kad se sjetim (…) sveg delirija mojega tadašnjeg ja (…), čini mi se da se nadvijam nad opsesije nekog stranca i preneražen sam kad shvaćam da sam taj stranac bio ja.

Smisao poezije nije u tome da nas očara iznenađujućom idejom, nego da jedan djelić postojanja učini nezaboravnim i vrijednim nepodnošljive nostalgije.