MINHENSKI KRUG

Usporedno s monumentalizmom Društva “Medulić” u hrvatskoj umjetnosti djeluje i intimistička, umjetnički snažna, skupina slikara: Josip Račić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić i Oskar Herman. Zajedničko im je bilo školovanje u Habermanna u Münchenu, te nov i suvremen, anti-akademski odnos prema likovnom radu. Nasuprot akademizmu uče od francuske likovne tradicije, misleći pri tomw na Maneta, ali nakon što je Račić po svršetku studija otišao u Pariz, njegova tragična smrt poslije tri mjeseca, postaje simbolom tragična raskoraka što ga ih dijelio od optimistične avangarde. Svaki od njih zasebno je ime hrvatske moderne, zajednički minhenski počeci poslužili su više povijesti umjetnosti za uspostavu termina kojim ih je izdvojila iz dotadašnje tradicije - sam termin “minhenski krug” nastaje 50-ih godina.

JOSIP RAĈIĆRodio se 22. ožujka 1885. u Horvatima pokraj Zagreba. Cijeli njegov život bio obilježen je siromaštvom i neimaštvom, unatoč njegovom snažnom slikarskom daru koji pokazuje već od djetinjstva, Učio je litografski zanat u Zagrebu, a 1904. godine otišao je u Beč pa u München, gdje upisuje crtačku školu. Nakon položenog prijemnoga ispita i upisa na Akademiju likovnih umjetnosti, odbijen mu je zahtjev za stipendiju. Tamo pronalazi ugljen, meki crtački materijal koji osjeća ne samo svojim slikarskim senzibilitetom već i svojom dušom, u dubini nesretnom, mračnom i ispunjenom gorčinom. I upravo će ta crnina ugljena poslije na Račićevoj paleti prerasti u nebrojene gradacije mrkoga toplog tona, koji će unutar hrvatske povijesti umjetnosti Račića obilježiti kao jednoga od najvećih virtuoza tonskoga slikarstva. Godine 1908. odlazi je u Pariz i radi seriju akvarela s motivima pariških mostova, avenija i parkova. 19. lipnja 1908. nađen je ustrijeljen u svojoj hotelskoj sobi. Prestižna hrvatska likovna nagrada koju daje hrvatski dnevni list Vjesnik naziva se po njemu Nagrada Josip Račić.

Autoportreti

Pont des Arts, 1908.

Mati i dijete, 1908.

Djevojka pred ogledalom

MIROSLAV KRALJEVIĆRođen u Gospiću 14. prosinca 1885. kao potomak stare slavenske plemićke obitelji i loze Kraljevića iz sela Drage kraj Požege, mjesta koje će u njegovu kratkom, ali stvaralački ispunjenom životu zauzeti važno mjesto. Već kao zagrebački srednjoškolac radi crteže olovkom i pastelom i male akvarele, no 1904. odlučuje se za studij prava u Beču. Ipak, već dvije godine kasnije slikarstvo izabire kao svoj životni poziv, a na munchenskoj će akademiji, u klasi Huga Habermanna, sresti Josipa Račića i Vladimira Becića. Svoj istančani grafizam Kraljević obogaćuje tonom i izvanrednim osjećajem za odnose svjetla i sjene, što savršeno odgovara njegovu osjetljivom temperamentu, sposobnome osjetiti i iskazati iznimnu radost, ali se ubrzo preobraziti i u najdublju melankoliju. Svake praznike provodi u Požegi, u koju su se u međuvremenu preselili njegovi roditelji. Tamo nastaju neke od najzrelijih slika toga Kraljevićeva stvaralačkog razdoblja - Krave na paši, Bik, U staji. Ostvarene širokim potezima i oštrim kolorističkim kontrastima, one govore o Kraljevićevu slikarskom rukopisu te o mladoj osobi sklonijoj da bude slikar vlastitog podneblja, prirode i životinja negoli građanske salonske atmosfere. U Požegi nastaje i jedan od njegovih najboljih autoportreta. Tada stvara i antologijska djela hrvatskoga slikarstva, kao što su Portret tete Luike, Djevojčica s lutkom i portreti majke i oca, te požeški krajolik slikan u plenerističkom ugođaju pod impresionističkim utjecajem.

Želja za upoznavanjem impresionista odvodi mladog Kraljevića 1911. u Pariz, gdje najprije pomno istražuje crtež, a potom radi brojne skice pariških ulica, kavana i baletnih predstava. Osjećaj za grotesku i ekspresionistički iskaz doći će do izražaja upravo na tim slikama. Kasnije, u vlastitom pariškom radnom prostoru, stvara svoja najbolja djela: Autoportret s lulom te Mali autoportret s paletom. Te slike svjedoče o Kraljevićevoj slikarskoj zrelosti, ali i o bolesti zbog koje se 1912. godine vraća u domovinu. Tu priređuje svoju jedinu samostalnu izložbu, u galeriji Ulrich u studenome 1912., a zatim odlazi na liječenje u sanatorij Brestovac. Upravo na tim posljednjim djelima uočljiva je cezannovska razrada motiva i bavljenje konstrukcijom i kubističkim istraživanjem, u čemu ga prekida smrt. S nenavršenih 28 godina umro je u Zagrebu 16. travnja 1913. od tuberkuloze. Miroslav Kraljević, jedan od začetnika hrvatskoga modernog slikarstva te gotovo najsvestraniji umjetnik s početka našeg stoljeća pokopan je u obiteljskoj grobnici u Požegi.

Autoportreti

Bonvivant, 1912. U kavani, 1912.

Luksemburški park u Parizu

VLADIMIR BECIĆ

Rodio se 1. lipnja 1886. u Slavonskom Brodu . Studirao je pravo u Zagrebu, a slikarstvo u Munchenu i Parizu, gdje je radio kao crtač u časopisu Le Rire. Djelovao je u Osijeku, Beogradu, i Bitolju, a tijekom Prvog svjetskog rata bio je dopisnik i ratni slikar časopisa L'Illustration na solunskoj fronti. Od 1919. do 1923. boravio je u Blažuju kraj Sarajeva, a zatim odlazi u Zagreb gdje je profesor na Umjetničkoj akademiji do 1947. Njegovi najraniji radovi iz vremena münchenskog školovanja, s djelima Račića,Kraljevića i Hermanna čine kompleks hrvatske slikarske moderne, oni stilistički nose značajke tradicije i novoga, suvremenog minhenskog akademizma, Leiblova osebujnog realizma i maneovske rekapitulacije Goyina i Velasquezova slikarstva. Poslije će se približiti Cézanneu, a potom će naglašenim geometrijskim strukturiranjem motiva i voluminoznošću oblika ući u svoj neoklasicizam. Tih mijena u Becićevu slikarstvu bit će više. Međutim, pravi naglasak ostat će uvijek na njegovu minhenskom stvaranju, koje je i Ljubo Babić označio kao razdoblje što označava nenadmašnu odrednicu u redoslijedu Becićevih sretnijih i manje sretnih faza. Becićev slikarski izraz od samih je početaka usmjeren više prema modelaciji i jasnoći, nego prema lirizmu. Njegove skice u ulju, a pogotovo u akvarelu, izražavaju svježinu neposrednog slikarskog doživljaja. Posljednjih godina života obrađivao je motive iz Istre i s radilišta na Neretvi.

Autoportret Portret Miroslava Kraljevića

Djeĉak s kukuruzom Seljanka

Moje sjenokoše

Rogotin

Djevojka s cvijećem

Mrtva priroda s gljivama

OSKAR HERMANHrvatski slikar židovskog podrijetla rodio se u Zagrebu 17. ožujka 1886. Poput ostale članova minhenskog kruga i Hermann se školovao u Münchenu.Najprije privatno uči crtanje u atelijeru Antona Azbéa 1904., a potom upisuje Akademiju, slikarska klasa Huga Habermanna. 1908. prvi puta izlaže u Zagrebu, astudira do 1910. god. Nakon prvog svjetskoga rata ponovno odlazi u Munchen gdje je, uz kraće boravke u Parizu i Berlinu, živio sve do eskalacije nacizma, 1933. kad se vraća u Zagreb i priređuje samostalnu izložbu u Umjetničkim pavljonu. Uminhenskom razdoblju redovito je i zapaženo izlagao samostalno i na izložbama minhenske nove secesije. 1942.- 1944. boravi u izbjegličkom logoru Ferramonti-Tarsia, na jugu Italije. 1944. vraća se u Hrvatsku i odlazi u partizane, a 1945. ide u Zagreb. Zapošljava se u Modernoj galeriji ( Zagreb ), u kojoj radi do umirovljenja 1954. . Iste godine priređena mu je retrospektivna izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, a 1971. velika retrospektivna izložba u Umjetničkom paviljonu. Herman je bio samozatajan umjetnik izvan svih klanova, tako da je vrlo kasno prihvaćen i shvaćen, on je samotnjački krenuo novim umjetničkim stazama moderne. Redovito izlagao u Munchenu od 1914.-1927. Samostalno izlagao uZagrebu, Splitu, Osijeku, Samoboru, Beogrdu i Parizu. Bio je pod utjecajem Mareesa, a kasnije i ekspresionizma. 1955. nagrađen je Nagradom grada Zagreba, 1960. odlikovan je Ordenom zasluga za narod I. Reda. 1966 nagrađen je za žiovotno djelo Nagradom Vladimir Nazor. Umro je 18. siječnja 1974. u Zagrebu.

Portret djevojĉice Tonke Karner, 1907.

Nagovaranje, 1936.