Pl Kolst, PROCJENA ULOGE HISTORIJSKIH MITOVA U MODERNIM DRUTVIMA

Kad objanjavaju kako je dolo do izbijanja nedavnih ratova u bivoj Jugoslaviji, mnogi autori spominju pogubne efekte historijskih mitova u tom regionu. Ti se mitovi esto pripisuju specifinom balkanskom mentalitetu, te se smatra - eksplicitno ili implicitno - da je Balkan zaraen tim mitovima u veoj mjeri od drugih dijelova Evrope. Postoje jaki dokazi da su mitologizirane verzije prolosti doista utjecale na miljenje mnogih graana bive Jugoslavije i navele ih da prihvate ratne poklie svojih voa. Mito-logiziranje prolosti nije iskljuivi monopol autoritarnih i totalitarnih drava, ve se moe nai - i to u izobilju - i u zapadnim, demokratskim drutvima. U naem smo projektu izdvojili - sa ciljem posebnog razmatranja - jednu podgrupu historijskih mitova koji imaju sasvim naroite drutvene posljedice. To su mitovi koji funkcioniraju kao mehanizmi to razliite zajednice razgraniavaju i obiljeavaju jedne od drugih. Faktori koji navode lanove dvije grupe da jedni druge vide kao razliite, a ne kao lanove jednog te istog kolektiva, esto su 'mitski' a ne 'injeniki'. Razlike se nalaze u 'glavi', u percepciji, a ne u vidljivim drutvenim ili kulturnim osobinama.

Sreko M. Daja, BOSANSKA POVIJESNA STVARNOST I NJEZINI MITOLOKI ODRAZI

Zapadnjaki promatrai prilika u Jugoistonoj Europi nakon krvavog raspada Jugoslavije konstatiraju da u javnom i politikom ivotu narod Balkana odnosno Jugoistone Europe povijest igra daleko istaknutiju ulogu negoli kod narod klasine odnosno Zapadne Europe. Dakako, pri tome se povijest mitizira, tj. stvarno dogoeno se iskrivljuje i mijea sa izmiljotinama i fikcijama. Iz te smjese nastoji se izgraditi moderni politiki i kulturni identitet. Da bi povijesne mitizacije bosanske povijesti i njihove politike motivacije dobileto jasnije obrise, potrebno je za trenutak svratiti pozornost na sadanju bh. polimorfnu kulturnu i politiku stvarnost, jer se knjiga povijesti ita unatrag od posljednje do prve stranice. Drugim rijeima, svako bavljenje Bosnom mora polaziti od empirijske injenice da u BiH danas ive tri naroda - Bonjaci, Hrvati i Srbi -, koji su prije "etnikih ienja" izmeu 1992. i 1995. meusobno bili vrlo izmijeani na cjelokupnom bh. teritoriju i koji jo nisu nali stabilan model normalnog politikog suivota. S recepcijom istraivakih rezultata o kulturnoj povijesti srednjovjekovne Bosne ve drukije stoji. Te se rezultate adaptira - naprimjer u medijima ili kolskim prirunicima raznim ideolokim predrasudama ili ih se jednostavno ignorira. Kad smo ve kod srednjeg vijeka, seriozna historiografija morat e se temeljitije pozabaviti bosanskim srednjovjekovnim institucijama u njihovu srednjovjekovnom kontekstu, kako bismo nali odgovore na pitanje politikog kontinuiteta i diskontinuiteta izmeu bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog razdoblja. Kad je rije o osmanskom razdoblju, onda je jedan od vanih zadataka moderne osmanistike da na temelju osmanskih izvora nae odgovore na pitanja Koje su srednjovjekovne institucije preivjele osmansko osvojenje Bosne te koje, kada i kakve su se demografske promjene - prije svega seobe i islamizacija - dogodile na tlu Bosne u rasponu od 400 godina. Dosadanja hrvatska i posebno srpska historiografija vie-manje su izmicale tim pitanjima i veliale puku kulturu - posebno srpska strana -, da bi u toj kulturi nali argumente za teze o Bosni kao hrvatskoj, odnosno srpskoj zemlji, a o Bonjacima kao Hrvatima odnosno Srbima. Dakako, u takvim pristupima povijesti nije moglo biti ni postavljeno pitanje geneze novog, bonjakog etnosa u BiH, koji se, istina, konstituirao u modernom smislu tek u 20. st., ali je njegova povijesna geneza zapoela davno prije. Umjesto toga Bonjake se proglaavalo vjetakom, umjetnom nacijom, koju je izmislio au-stro-ugarski dravnik Benjmin Kllay, a jugoslavenski komunisti priznali i prilagodili svojim politikim potrebama. Bonjaka historiografija na srpsko-hrvatski procjep odgovorila je posebnim zanimanjem za osmansko razdoblje bosanske povijesti (to je razumljivo!) i spekulativnim traenjem vlastitih korijena u bosanskom srednjovjekovlju (toje s pozicija novije kritike historiografije opsoletno i neprihvatljivo!). Do znanstvenih kritikih konfrontacija izmeu spomenutih triju historiografija i njihovih lobija na meunarodnom planu jo nije dolo. Paradoksalan karakter povijesnih mitova o Bosni lei u tome, to se njima pokuava osporiti injenica, da je Bosna u svojoj povijesti bila izloena intenzivnim demografskim promjenama i utjecajima razliite civilizacijske provenijencije, s ciljem da se u njoj izgradi takva kulturna i politika infrastruktura, koja bi osigurala dominaciju samo jednog naroda a drugim bh. narodima i etnikim skupinama otvorila put u gubljenje vlastitog identiteta i ieznua s povijesne pozornice. Apstrahiramo li od mita o bosanskom krivovjerju ili bogumilstvu, kojim su se sluili suvremenici srednjovjekovne Bosne, da bi Bosnu podvrgli svojim interesima, onda je u modernoj povijesti srpska strana bila ona, koja je prva sustavno mitizirala bosansku povijest, proglaavajui Bosnu srpskom i samo srpskom zemljom. elnici srpske mitizacije Bosne Dositej Obradovi (1742.- 1811.) i Vuk Stefanovi Karadi (1787.-1811.) reducirali su problem identiteta na jezini medij, pa cjelokupnu jezinu kulturu Bosne proglasili "naj-iim srpskim jezikom." Vukov suvremenik srpski politiar Ilija Garaanin (1812.- 1874.) iao je korak dalje, pa je svojim Naertanijem (1844.) stvorio akcioni program, kako Bosnu "prisajediniti" Srbiji. Posao je nastavila gotovo cjelokupna srpska intelektualna elita, koja koncem 19. st. poinje govoriti o treem, srpskom Balkanu kao pandanu starogrkog i bizantskog Balkana8, da bi povodom izbijanja aneksione krize 1908. tadanje prvo pero srpske znanosti - meunarodno priznati geografi etnolog Jovan Cviji (1865.- 1927.) u brouri pod naslovom Aneksija Bosne i Hercegovine i srpski problem (Beograd 1908) Bosnu proglasio ne jednom graninom oblasti, odnosno antemuralem srpstva, nego geografskom i kvalitativnom jezgrom srpskog naroda u cjelini. Za razliku od srpskih "dosljednjih" i "tvrdih" mitologizacija bosanske povijesti, hrvatske percepcije Bosne mnogo su "nesigurnije" i "nedosljedni-je". U hrvatskom sluaju suoeni smo s radikalnim zaokretom, koji se zbio u vremenskom rasponu od Ante Straevia (1825. - 1896.) do Franje Tumana (1922. - 1999.). Ante Starevi je u bosanskomuslimanskom gornjem sloju drutva vidio "najstarije europsko i najie hrvatsko plemstvo," a hrvatska historiografija 19. stoljea Bosnu je smatrala hrvatskom zemljom na temelju povijesnog prava, prema kojemu je srednjovjekovna Bosna pripadala hrvatskom politikom i kulturnom korpusu. U politikom sporu o Jugoslaviji kao dravi triju naroda (hrvatsko i slovensko shvaanje) ili pak samo triju plemena jednog jedincatog naroda (srpsko shvaanje), ni srpska ni hrvatska strana nisu vodile rauna o specifinom povijesnom, demografskom i politikom razvitku BiH, nego su traile rjeenje iskljuivo u srbizaciji odnosno kroatizaciji, da bi na koncu tzv. Srpsko-hrvatskim sporazumom 1939. meusobno podijelili ovu zemlju. Historiografski mitovi Bonjaka daju se periodizirati u dvije faze. Prva faza tvrdo je vezana uz pripadnost Osmanskom carstvu i njom izrazito dominira mit o Bosni kao serhatu odnosno islamskom antemuraleu[footnoteRef:2] prema Zapadu. U tome smislu muslimanski bonjaki kroniari austrijsko-turskih ratova, posebno onih u 18. stoljeu. Omer Novljanin i Ahmed Hadinesimovi, govore o "islamskim borcima" odnosno "borcima za vjeru" , o "islamskim bajracima, itd. to se tie bosanskog domaeg neislamskog puanstva, ono se spominje u vezi s borbama za Banju Luku 1737. u dvostrukom konktekstu: jednom kao politiki nepouzdan element, odnosno "raja, koja je povezana s Austrijom" i "raja, koju se na oku dri", a drugi put kao "tienici islamske drave", koje se [prisilno?!] regrutira za ispomo islamskoj vojsci. [2: The Antemurale myth or the Bulwark myth is one of the nationalist myths which implies a certain nation's mission of being a bulwark against the other religions, nations or ideologies. en.wikipedia.org]

Od tada do danas bonjaka je historiografija i historiografska publicistika prevalila dug put. Pri tome se kretala u dva pravca - znanstveno-istraiva-kom i mitologizatorskom. Znatan dio bonjakih povjesniara posvetio se istraivanju osmanskog, austro-ugarskog i jugoslavistikog razdoblja bosanske povijesti. Kako je veina tih istraivanja obavljena u vrijeme druge Jugoslavije, koja se definirala kao socijalistika drava, istraivaki rezultati su esto "obojeni" marksistikim shemama o povijesti i drutvu - kao primjer takve historiografije spomenimo osmanistu Nedima Filipovia (1915.- 1984.) - ali znanstvena suverenost autor time ne biva dokinuta, osobito kada je u pitanju socijalna i privredna povijest. U skladu s postavljenom temom pozornost treba svratiti na bonjake mitologizacije bosanske povijesti, koje su kod nekih autora noene uvjerenjem, da se srpskim i hrvatskim mitologizacijama treba suprotstaviti vlastitim, tj. bonjakim historiografskim mitovima, kako se u jednom interviewu izrazio Mustafa Imamovi, autor u bonjakoj javnosti zapaene knjige Historija Bonjaka. Pristupimo li fenomenu mitologiziranja iz perspektive pojedinih razdoblja bosanske povijesti, pada u oi prividan paradoks, naime na jednoj strani injenica da se glavni bonjaki mitologemi odnose na bosansko srednjovjekovlje, a na drugoj strani da se dosada nijedan bonjaki istraiva nije profilirao kao ozbiljan medijavelist. Umjesto toga imamo itavu paletu publicista i kvaziznanstvenika, koji se ne ustruavaju ni od najneobuzdanijih spekulacija i manipulacija s povijesnim izvorima, kako bi ispleli duhovno, demografsko i politiko tkivo o nepretrgnutom kontinuitetu izmeu srednjovjekovne i osmanske Bosne, odnosno izmeu srednjovjekovnih Bonjana i osmanskih Bonjaka i time osigurali samobitnost, starodrevnost i moralnu izvrsnostbonjakog naroda. U tom mitolokom spletu zacijelo dominantnu poziciju zauzima bogumilski mit, koji je formuliran u austro-ugarskom razdoblju i otada dobiva sve fantastinije oblike. Nesreene crkvene prilike u srednjovjekovnoj Bosni zastupnicima bogumilskog mita slue kao argument za izdvajanje srednjovjekovne Crkve bosanske i njezinih sljedbenika iz europskog kranskog konteksta i premjetanje u takav heretiki kontekst, prema kojemu bi srednjovjekovni bosanski krstjani duhovno stajali blie islamu negoli ortodoksnom kranstvu svoga vremena. Iz srednjovjekovnog termina "dobri Bonjani", bonjaki mitologizatori stvorili su mit o "Dobrim Bonjanima". Prema takvim interpretatorima "potenje i dobrota Bonjana bili su poslovini. To je bio razlog, to su ih suvremenici nazivali Dobrim Bonjanima"24, i ne pokuavajui tome pravnom terminu potraiti srednjovjekovne paralele kao to su "boni homines" kasnoantikog prava ili "testes idonei" srednjega vijeka, kojima se u pravnim postupcima oznaavalo kvalificirane svjedoke. Za takve se trailo da - uz zdrava umna i duevna svojstva - pripadaju slobodnom staleu i raspolau stanovitom imovinom, to ih je inilo u pravnom smislu neovisnim svjedocima. Bonjaci kao nasljednici "dobrih Bonjana" u bonjakim mitologizacija-ma sauvali su moralnu nadmo i u osmanskim osvajakim ratovima. Za razliku od srpskih i hrvatskih mitologizatora, koji osmansko razdoblje doivljavaju kao duboki lom u tkivu nacionalne povijesti i opisuju iskljuivo kao tue doba u kojemu je sve bilo samo zlo i naopako, bonjaki mitologi-zatori govore o istom i savrenom kontinuitetu izmeu bosanskog srednjovjekovlja i osmanskog razdoblja te osmansko razdoblje jo vie idealiziraju negoli srednjovjekovne dobre Bonjane. U tim idealizacijama posebno mjesto pripada mitu o idealnoj toleranciji prema nemuslimanskom puanstvu, kakva je navodno vladala u osmanskoj Bosni, a iji korijeni u tim mitolokim interpretacijama seu unazad do rimskih vremena. Najnoviji bonjaki mit bio bi mit o tisuugodinjoj bosanskoj dravnosti. On je mitoloki odgovor suvremene bonjake historiografije i publicistike na centrifugalne tendencije bh. Srba i Hrvata, odnosno na igre oko podjele Bosne tamo od 1939., ili pak ve od 1929., kada je kralj Aleksandar Karaorevi svoju dravu podijelio na devet banovina i pri tome Bosnu strpao u etiri razliite banovine, - pa do najnovije katastrofe, koja je Bosnu zadesila koncem 20. stoljea. Napominjem, da takve igre nisu igrale samo srpske i hrvatske politike snage, nego su se u njih uputali i predstavnici bosansko-musliman-ske odnosno bonjake politike, i to za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su Hitlera nagovarali, da Bosnu podijeli i osnuje pod svojim direktnim protektoratom upu Bosnu, u kojoj bi pomou ("humanog") preseljavanja veinu imali muslimani, odnosno Bonjaci. Cilj bonjakog mita o tisuugodinjoj bosanskoj dravnosti nije samo suprotstaviti se gore spomenutim i slinim podjelama Bosne, nego iznad toga stvoriti predodbu o Bonjacima kao temeljnom narodu u Bosni, ija dravnost kontinuirano tee tamo od 8. do konca 20. stoljea, kada je Bosna meunarodno priznata kao drava u suvremenom znaenju toga pojma. Prema takvom mitolokom poimanju dravnosti "zemljica Bosna", koju spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet (912.- 959.), "dravina" Kulina bana (1180.- 1204.), stogodinje srednjovjekovno bosansko kraljevstvo dinastije Kotromania (1377.- 1476./77.) i ejalet Bosna u sklopu Osmanskog carstva stoje u meusobnom vrstom i nepretrgnutom kontinuitetu. Nakon svega ovdje izloenog namee se jasan zakljuak, da je cilj nacionalnih mitologizacija bio i ostao stvoriti predodbu o Bosni kao u etnikom pogledu kompaktnoj zemlji. Potrebno je komplementarno istraivanje povijesti i kulture u BiH i unoenje komplementarnih istraivakih rezultata u svijest bh. graana - kroz medije i obrazovni sustav - upravo zbog toga to Bosna nije monoetnika, nego vieetnika zemlja. Prema tome, umjesto borbe za princip monoetninosti njegovati princip komplementarnosti, koji je i te kako prisutan i u modernim prirodnim znanostima.

Husnija Kamberovi, "TURCI" I "KMETOVI" - MIT O VLASNICIMA BOSANSKE ZEMLJE

Tmurno doba, koje je obiljeilo bosansku povijest na koncu 20. stoljea, prepuno je oivljenih historijskih mitova, koji su ne samo dobili "pravo graanstva" nego su postali podloga mnogim krvavim dogaanjima ovoga vremena. Izdvojit u samo jedan sluaj, premda postoji niz slinih primjera. Jedan Bonjak iz okolice Sokoca je priao kako mu je njegov susjed, Srbin, uoi rata 1992., koliko u ali toliko i u zbilji, govorio kako ne treba obraivati svoje imanje "jer je to nae, koje ste vi nama oteli prije 500 godina", a zapovjednik Vojske bosanskih Srba, Ratko Mladi, javno je izjavljivao kako je dolo vrijeme "da se nakon 500 godina osvetimo Turcima". Ovo uvjerenje srpskih seljaka kako su oni vlasnici bosanske zemlje, koju su muslimani od njih oteli prije 500 godina, imalo je svoju dugu historiju, i u njihovoj je podlozi mit starine, koji je trebao pokazati ko ima vea prava u ovoj zemlji. Ovo poistovjeivanje Bonjaka sa Turcima imalo je svoju dugu tradiciju, a jako je dobar primjer manipulacije i zloupotrebe historijske nauke. U srpskoj je mitolokoj svijesti na poetku procesa njihove nacionalne integracije stvorena slika drugog kao stranog tijela, slika muslimana kao Turaka koji su kao osvajai doli sredinom 15 stoljea, dok se neprekinuta nit srpske prisutnosti ovdje moe pratiti "od praiskona". Kako su, prema toj mitolokoj slici, Srbi ovdje najstariji, to su oni i najvei i jedini pravi, historijski vlasnici zemlje Bosne. Kako su, meutim, zbog osmanskoga drutvenog sistema, veinu zemljoposjednika u Bosni inili muslimani, dok su obraivai tih posjeda, u statusu ifija, bili pravoslavci, u srpskoj se svijesti ukorijenilo uvjerenje o nevienoj pljaki i otimanju njihove zemlje od strane osvajaa sredinom 15. stoljea.U srpskoj nacionalno-integracijskoj ideologiji 19. stoljea vanu je ulogu imao odnos prema bosanskim muslimanima, ali ne kao drukijoj vjerskoj skupini, nego kao objektu nacionalne integracije. Dok se s jedne strane kodbosanskih pravoslavaca vjerski faktor sve vie isticao kao granica u procesu nacionalne integracije, taj se faktor nije priznavao kod muslimana, i tu krajem 19. i poetkom 20. stoljea nije bilo mjesta za izrastanje nacije unutar vjerskih granica. Premda nije bilo zadovoljavajuih znanstvenih istraivanja, poslije 1990. pojavilo se niz napisa u kojima se mit vlasnitva nad zemljom postavio kao vaan argument u politikim, a uskoro i vojnim, razraunavanjima na ovim prostorima. U historiografiji je postavljena teza o muslimanskom plemstvu u Bosni, koje koncem 19. stoljea nema svoj dubok historijski korijen. Doista je ovaj mit ubrzo upotrijebljen u politike svrhe. Predstavnici srpskih politikih struktura su poeli tvrdili kako Srbi posjeduju 64% zemljita u BiH. Kasnije je taj procenat rastao na 70, pa na 74% i tako dalje. Oni su po tampi poeli publicirati rasprave u kojima su dokazivali kako su Srbi starosjedioci Bosne, kako su oni vlasnici bosanske zemlje koju su muslimanski zemljoposjednici sa osmanskim zauzimanjem Bosne sredinom 15. stoljea oteli od srpskih seljaka, i tako dalje. Istodobno su gradili stereotipnu predstavu o Bonjacima kao "tuincima, inferiornim osobama i prijetnjom svemu onome to Srbi smatraju dragocjenim". Ovakvi stavovi veine srpske nacionalne elite dalje su se irili na ostale slojeve drutva, gdje su naili na plodno tlo, osobito u ogromnom broju seoskoga stanovnitva, gdje je ve dugo bila jako rasprostranjena mitoloka predstava o muslimanima kao "krvoednim Turcima". Bonjaki odgovor nije bio nita manje proet mitom. Oni (Bonjaci) su tvrdili da posjeduju preko 60% zemljita, te da su 1918. posjedovali i puno vie (oko 83%)29. Formirano je i posebno "Drutvo za edukaciju, ekologiju i ekonomiju", koje je kao nevladina organizacija pokrenulo projekat pod nazivom "Historijsko-demografska karta donjeg Podrinje", s osnovnim ciljem da dokae "netanost tvrdnje daje Bosna srpska zemlja". Ovaj je projekat fokusiran na donje Podrinje (opine Zvornik, Srebrenica, Vlasenica, Bratunac, Bijeljina i Ugljevik), uz najavu da e se proiriti na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Sudionici u realizaciji ovoga projekta istiu da je "prava (je) istina, to se takoer moe dokazati, da je najvii postotak vlasnitva nad zemljom u BiH koji su Srbi imali, iznosio 8,9 posto". Premda istiu da svoje rezultate temelje na relevantnoj dokumentaciji, ovakva istraivanja sa unaprijed definiranim rezultatima mogu se svrstati jedino u popularne prikaze povijesti namijenjene tano odreenim politikim ciljevima. Tokom rata u BiH 1992-1995. vodio se rat i o tome koliko je ko vlasnik zemljita u BiH. Bonjaki politiari su angairali dio znanstvenika koji su radili na tome, pravili odreene karte na kojima su "bojili" "muslimansku" i "tuu" zemlju i dokazivali veinsko muslimansko vlasnitvo nad zemljom. Okomivi se na nain provedbe reforme i oduzimanja posjeda oni konstatiraju kako su jugoslavenske vlasti "privatni zemljini posjed u Bosni i Hercegovini" tendenciozno nazvale "begluk", te konstatiraju kako je "taj pojam do tada bio (...) nepoznat u Bosni i Hercegovini. Ovakvim tvrdnjama autori, dakle, govore o postojanju privatnoga posjeda (za kojega kau da se iza 1918. tendenciozno naziva begluk), to bi znailo da ifluci (kmetska selita) nisu privatno vlasnitvo. Ako ifluci nisu njihovo vlasnitvo, onda jesu vlasnitvo nekoga drugog (kmetova?) i tada se nema nikakva razloga osporavati pravo upisa vlasnitva u gruntovnim knjigama na bive kmetove. A autori upravo to ine! I dok su potomci starih begova sve ee isticali ovaj mit o svome vlasnitvu nad zemljom, pojavljivao se jo jedan dodatni elemenat u konstrukciji ovoga mita, i to ne u krugu begovskih potomaka nego u krugu obinih muslimanskih seljaka, i to ponajvie kod onih koji su u toku posljednje decenije 20. stoljee u ratnim dogaanjima protjerani iz svojih domova. Oni su ove patnje uglavnom doivjeli od Srba, pa su kod njih sve vie poele da na popularnosti dobivaju prie o tome kako su za ta dogaanja krivi upravo muslimanski begovi, koji su bili vlasnici zemlje, na koju su naseljavali srpske kmetove. Na taj su nain, prema ovim jako rairenim teorijama meu muslimanskim seljacima, sami begovi doveli Srbe koji e kasnije "doi glave" ne samo begovima nego i ostalim muslimanima. "Mit starine", koji je u Bosni svoj izraz imao u jednoj irokoj lepezi mitskih iskaza, jedan svoj segment ima i u uvjerenju o srednjovjekovnom porijeklu muslimanskoga zemljoposjednikog plemstva, s jedne, te uvjerenju srpskih seljaka o srednjovjekovnom porijeklu njihovoga prava na zemljine posjede u Bosni i Hercegovini, s druge strane. Ovaj "mit vlasnitva nad bosanskom zemljom" je odlian primjer politike zloupotrebe povijesti. On se pojavljuje u nekoliko etapa i vie raznih vidova. S jedne strane, on je izvor agresivnih pretenzija srpskih seljaka u Bosni, koji se manifestirao u uvjerenju da su oni srednjovjekovni vlasnici bosanske zemlje, koju su im Turci (odnosno muslimani u mitolokoj svijesti) oteli sredinom 15. stoljea. Ovaj je mit bio naroito aktueliziran koncem 19. i poetkom 20. stoljea, te iznova i osobito snano koncem 20. stoljea, to je svoga izraza imalo u krvavim razraunavanjima na ovim prostorima; s druge strane, ovaj se mit meu Bonjacima pojavljivao kao odbranbeni mehanizam, iji je osnovni cilj ouvanje postojeih socijalnih odnosa (kao to je bilo koncem 19. i poetkom 20. stoljea), odnosno ouvanje dravnih okvira i temeljnih nacionalnih vrijednosti (kako je to bilo koncem 20. stoljea). Pitanje je jedino koliko su povijesno trajne vrijednosti koje se temelje na mitovima!

Jon Kvrne, DA U JE BOSNI I HERCEGOVINI POTREBNO STVARANJE NOVIH HISTORIJSKIH MITOVA?

Ja u u ovom lanku razmotriti dva rada o bosanskoj historiji dvojice naunika, Bonjaka, Mustafe Imamovia i Envera Imamovia, koji imaju znatan utjecaj na dananji bosanskohercegovaki javni diskurs. Specifinije, ja u razmotriti kako ova dva autora opisuju porijeklo Bonjaka. Odabrao sam da se usredsredim na korijene jer to tako esto igra vanu ulogu u identitetu jednog naroda. Ideje jednog naroda o tome ko su mu bili preci lako utjeu na njihovo vezivanje za odreeno geografsko podruje ili njihovu lojalnost odreenim dravama ili politikim strukturama."Historija Bonjaka" Knjigu "Historija Bonjaka"3 napisao je Mustafa Imamovi, profesor Historije drave i prava na Sarajevskom univerzitetu. Knjiga zavreuje panju kao jedno od najhvaljenijih i najitanijih historijskih djela u dananjoj Bosni i Hercegovini. U vrijeme objavljivanja, hvaljena je kao knjiga koju treba proitati svaki Bosanac4, i kao prvi potpun prikaz historije te skupine. Ja bih kazao da se Imamoviev opis etnikog porijekla Bonjaka moe smatrati jasnim primjerom mita suigeneris i mita o starini. Bonjaci su tu, ini se, predstavljeni kao radikalno razliiti od bosanskog katolikog i pravoslavnog ivlja, i kao skupina sa najstarijim i neprekinutim vezama sa teritorijom Bosne i Hercegovine. "Bosanstvo" druge dvije nacionalne skupine predstavljeno je kao upitno. To je postignuto identificiranjem nacionalne skupine danas poznate kao Bonjaci po dva razliita kriterija u razliitim fazama historije: po genetskom porijeklu u ranom slavenskom i srednjovjekovnom periodu, i po religijskoj pripadnosti - u osmanskom periodu. Opis Crkve bosanske osigurava da se tako postavljeno zasebno genetiko porijeklo bosanskih Slavena moe vezati za prihvatanje islama u osmanskom periodu. Mustafa Imamovi dananje Bonjake smatra potomcima zasebnog slavenskog plemena "Bosna" koje se naselilo u ovo podruje i dalo mu svoje ime. Imamovi bosanske Slavene predstavlja kao jedinstvene i karakteristine po svojim stavovima i mentalitetu. Ve od njihovog dolaska u ovo podruje - koje e kasnije postati Bosna i Hercegovina - oni su bili neuobiajeno nezavisni i slobodoljubivi, to je, zapravo, i razlog to su se oni odluili naseliti tu gdje su se naselili. Postojanje jednog bosanskog plemena sa karakteristinim stavovima uveliko je temelj objanjenja postojanja Bosanske drave i Crkve bosanske. Pleme je povezano sa postojanjem tih institucija na jedan fundamentalan nain, oni su rezultat najdubljih potreba i stavova tog plemena. Ta udnja za nezavisnou smatra se kljunom za postojanje drave, a Crkva bosanska se objanjava kao proizvod "sutinskih" svojstava Bosanaca; rezultat "drutvenog i etikog naslijea" te skupine. "Duboki korijeni" Crkve omoguavaju da to shvatimo kao neto to skupina sa sobom nosi, neto to prethodi njenom dolasku na Balkan, a ne kao rezultat utjecaja "Istoka" ili "Zapada"."Korijeni Bosne i bosanstva" Enver Imamovi - prvobitno arheolog - sad je profesor historije na Sarajevskom univerzitetu. Objavio je nekoliko naunih i popularnih radova. Uz djelo koje se ovdje analizira - "Korijeni Bosne i bosanstva"13, Enver Imamovi je objavio radove o arheologiji rimskoga doba. Autor je knjige Historije bosanske vojske. Redovno sudjeluje u javnom diskursu - lancima u novinama kao to je "Osloboenje". Dok historija bosanskih muslimana, prema Mustafi Imamoviu poinje sa dolaskom Slavenau Bosnu u V i VI stoljeu, Enver Imamovi ima sasvim drugaije gledite. Po njemu, bosanski muslimani su autohton balkanski narod sa povijeu koja see nekoliko hiljada godina u prolost : Ukratko: znanstveno nije vie uope sporna injenica da su bosansko-hercegovaki muslimani autohtoni balkansko-europski narod koji na ovom prostoru ivi vie od 4000 godina, koliko se moe arheoloki pratiti. Prema Enveru Imamoviu, autohtono stanovnitvo u podrujima susjednim Bosni je bilo u velikoj mjeri istrijebljeno tokom dva stoljea nestabilnosti nakon pada Rimskog carstva. Ali u Bosni, nasuprot tome, to ilirsko-rimsko stanovnitvo opstalo je uglavnom zahvaljujui neprohodnim bosanskim planinama. Bosanci (ili bosanski muslimani ) predstavljeni su kao etniki narod razliit od njihovih susjeda. "Etniko" u smislu u kojem taj termin koristi Enver Imamovi izgleda daje uglavnom genetska kategorija. Imamovi usljed toga ima problem kako rijeiti tenziju izmeu elje da Bosance (ili Bosanske muslimane) posmatra kao potomke Ilira, i injenice da je jezik koji oni koriste od ranih srednjovjekovnih vremena slavenski. Na taj nain Bosna se kasnije potpuno slavenizirala i skoro da se ni po emu nije razlikovala od susjednih, isto slavenskih, zemalja. Meutim, ni zemlja ni narod nisu nikada potpuno izgubili ilirska obiljea. I upravo je to ono to je u srednjem vijeku Bosnu i njezine stanovnike po svemu inilo neobinim u oima drugih, bilo daje rije o njihovom izgledu, nainu odijevanja, obiajima, vjeri, mentalitetu itd.Kontra-mitoviI Mustafa i Enver Imamovi kao da se suprotstavljaju nacionalistikim verzijama srpske i hrvatske historiografije. Umjesto da opiu Srbe i Hrvate kao skupine koje su najfundamentalnije povezane sa Bosnom i Hercegovinom, taje uloga data Bonjacima. Jedna solidnija historiografija25 govori nam, meutim, da graani Bosne i Hercegovine imaju ustvari mnoge zajednike korijene, te da je njihovo porijeklo u mnogim bitnim aspektima zajedniko. Opisom, na jedan dobar nain tih manje spektakularnih, ali mnogo fascinantnijih aspe-kata povijesti Bosne i Hercegovine, postiglo bi se da svim autoritarnim sistemima bude tee zloupotrebljavati historiju tvrdnjama da jedna skupina ima ekskluzivnu vezu sa teritorijom Bosne i Hercegovine. Umjesto toga, Mustafa i Enver Imamovi daju prikaze sa potencijalnim negativnim konsekvencama. Bosni i Hercegovini je potrebna lojalnost svih njenih graana, a ovi prikazi potencijalno mogu oteati postizanje tog osjeanja lojalnosti.

Ivo Goldstein, GRANICA NA DRINI - ZNAENJE I RAZVOJ MITOLOGEMA

U hrvatskoj politikoj javnosti, pa i meu Hrvatima i Muslimanima-Bo-njacima u Bosni i Hercegovini, u 20. stoljeu vrlo se esto ponavljala teza da je tijekom povijesti postojala " granica na Drini", naime, da je na ovoj rijeci, kojom se danas uglavnom protee granica izmeu Bosne i Hercegovine i Jugoslavije (odnosno Srbije) bila stoljetna, tovie tisuljetna granica izmeu Istoka i Zapada, odnosno katolianstva i pravoslavlja. Svaki takav mitologem doima se vrlo star, ali nije tako. On se poinje stvarati dvadesetih godina u radovima Milana Sufflaya, a definitivno se oblikuje pedesetih godina u inozemstvu, u krugu bivih dunosnika i simpatizera ustakoga reima. Mitologem o "granici na Drini" zasniva se na injenici da se nakon smrti cara Teodozija 395. dotad jedinstveno Rimsko Carstvo definitivno podijelilo na istoni i zapadni dio, a da je u tom trenutku granica ila od Sirmija (Srijemske Mitrovice) na jug, dolinom Drine, sve do crnogorske obale. No, i ova, kao i svaka takva povijesna injenica samo je relativno tona - granice izmeu istonog i zapadnog dijela Rimskoga Carstva, granice crkvenih podjela te mnoge druge razdiobe - kulturne, civilizacijske, drutvene, prostirale su se ili istonije ili zapadnije od Drine. Potkraj 6. i poetkom 7. stoljea prostor zapadno i istono od Drine naseljavaju Slaveni, Hrvati i Srbi. Srbi su se ponajvie naselili na prostoru istono od Drine, ali potomci "nekrtenih Srba" naseljavali su u 10. stoljeu Paganiju, Zahumlje i Travuniju,3 dakle, june dijelove dananje Bosne i Hercegovine. Prva srpska drava, u 10. stoljeu, obuhvatila je neke dijelove Bosne, vjerojatno izmeu rijeka Bosne i Drine.4 Iako su se ponajprije naselili u Panoniji i Dalmaciji, jedan dio Hrvata naselio je i prostor dananje Crne Gore i nadjenuo mu, po Ljetopisu Popa Dukljanina, ime "Crvena Hrvatska".5 Meutim, te su se izdvojene skupine kasnije asimilirale u etniku sliku svojih susjeda - Slavena, Hrvata i Srba. Kada su Turci Osmanlije poeli zauzimati junoslavenske zemlje, Drina je ostala duboko u njihovu teritoriju. U procesu stvaranja samostalne Srbije, pri emu su kljune godine 1833. i 1878., Drina je opet granica, odnosno njezin donji tok, izmeu Osmanskog Carstva na zapadu i Srbije na Istoku. Kada je Bosnu i Hercegovinu 1878. zauzela Austro-Ugarska, granica je i dalje bila na Drini i tako je ostalo sve do 1914. godine. Da bi uope bilo mogue postaviti "granicu na Drinu", trebalo je u hrvatskoj javnosti radikalno promijeniti tradicionalno negativan odnos prema islamu i muslimanima. Naime, od kraja 15. stoljea, kada su Turci Osmanlije u svojim pohodima stigli do hrvatskih zemalja, u hrvatskoj kulturi ivi uvjerenje da je zemlja svojevrstan "antemurale christianitatis" - "predzie kranstva".9 Iz te teze proizlazio je zakljuak da je svaka suradnja s drugim kranima u cilju borbe protiv zajednikog islamskog neprijatelja ne samo dobrodola nego i prijeko potrebna. Takve su teze ivjele vie stotina godina; ak i u zrelo doba hrvatskog narodnog preporoda, 1845. godine, pjesnik i budui hrvatski ban Ivan Maura-ni (1815.-1890.) pie "Smrt Smailage engia", jednu od najboljih hrvatskih pjesama toga doba, u kojoj se slave kranske, tovie crnogorske pobjede nad Turcima Osmanlijama. Takve su teze ivjele vie stotina godina; ak i u zrelo doba hrvatskog narodnog preporoda, 1845. godine, pjesnik i budui hrvatski ban Ivan Maura-ni (1815.-1890.) pie "Smrt Smailage engia", jednu od najboljih hrvatskih pjesama toga doba, u kojoj se slave kranske, tovie crnogorske pobjede nad Turcima Osmanlijama. Ve pedesetih godina, kada razvija svoju hrvatsku nacionalnointegracijsku ideologiju, Ante Starevi (1823.-1896.) zamjenjuje antagonistiki stav prema bosanskohercegovakim muslimanima s tezom da su oni zapravo "cvijet hrvatskoga naroda". Koju godinu kasnije, 1861., knjievnik Luka Boti (1830.-1863.) pie spjev Bijedna Mara o ljubavi muslimana i kranke, koja jasno svjedoi o mogunosti tolerancije izmeu pripadnika raznih vjera. Ponajprije pod utjecajem Starevia i to u krugovima njegove Stranke prava ("pravaa"),u sljedeim desetljeima takvi stavovi su u hrvatskoj kulturi sve jai, pogotovo s obzirom na neizvjesnu budunost Bosne i Hercegovine, potom i na elju da se bosanskohercegovake muslimane integrira u hrvatski nacionalni korpus. "Granica na Drini" postala je 1878. austro-ugarskim zauzimanjem Bosne i Hercegovine uistinu granica izmeu Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Srbije. Prve ideje o tome da je "granica na Drini" svojevrsni mitologem izrasla je u krugovima iste stranke prava, jedne od struja izraslih iz Stranke prava po smrti Ante Starevia. U prvoj fazi Prvoga svjetskoga rata, od rujna do studenoga 1914. godine, odvijala se bitka na Drini. Tvrdnja o granici civilizacija na Drini sadri u sebi niz slabanih povijesnih argumenata, potom i neloginosti i proturjenosti: naime, ako je Drina granica izmeu Istoka i Zapada, odnosno, pravoslavlja i katolianstva, kako bi se mogla i morala definirati snana prisutnost islama zapadno od Drine? Ne bi li islam, odnosno u irem smislu islamska civilizacija, po"Granica na Drini" zapravo je samo jedan ideoloki obrazac u kojem su temeljito izokrenute neke Starevieve ideoloke postavke: spremno je preuzeta Starevieva teza o Muslimanima (danas Bonjacima) kao "cvijetu hrvatskoga naroda", ali je potom pridodan u najmanju ruku antagonistiki stav, ako ne i mrnja prema Srbiji, pa i prema cjelokupnom srpskom nacionalnom korpusu, koji ni Starevi ni njegovi neposredni sljedbenici nisu iskazivali. "Granica na Drini" i sve ono to ona sa sobom nosi prijeloman su element u posve novom odnosu prema drugim junoslavenskim narodima. Bez obzira na sve neloginosti i proturjenosti, Sufflayeva ideja o "stoljetnoj granici na Drini" postala je mitologem mnogih koji su o tim problemima pisali, posebice nacionalnih ekskluzivista i proustaki nastrojenih intelektualaca. zdravoj logici stvari, trebao pripadati Istoku?

Damir Agii, BOSNA JE NAA! : MITOVI I STEREOTIPI O DRAVNOSTI, NACIONALNOM I VJERSKOM IDENTITETU TE PRIPADNOSTI BOSNE U NOVIJIM UDBENICIMA POVIJESTI

Vanost udbenika u izvoenju nastave povijesti gotovo je posvuda u svijetu vrlo velika. Bosna i Hercegovina poseban je i vrlo zanimljiv sluaj. Naseljavaju je tri konstitutivna naroda- Bonjaci, Hrvati i Srbi. Na njezinu je teritoriju donedavno voen rat, a trenutna situacija takoer daje razloga za analizu kolskih udbenika povijesti pomou kojih se mogu graditi i uvrivati ili pak ukidati povijesni mitovi i stereotipi. Pitanje dravnosti te nacionalnog i vjerskog identiteta narod Bosne i Hercegovinevrlo je osjetljivo politiko, ali i histori-ografsko pitanje. O tome su napisane brojne knjige iznanstveni lanci, napose u posljednjem desetljeu. Ovdje neu analizirati politoloke ili historiografske aspekte tog problema nego u analizirati kako je u udbenicima povijesti za esti i sedmi razred osnovne kole u tri drave nastale raspadom SFRJ: u samoj Bosni i Hercegovini (tonije u bonjakom dijelu Federacije Bosne i Hercegovine), u Republici Hrvatskoj i u Saveznoj Republici Jugoslaviji (tonije Republici Srbiji) prikazana bosanska povijest te koji se mitovi i stereotipi i na koji nain u tim udbenicima pojavljuju. Polazna je pretpostavka da je prikaz povijesne zbilje, a napose njezina interpretacija, u sva tri sluaja razliit, esto i posve suprotan. Udbenici nude obilje materijala za provoenje analize. Pozornost sam posvetio istraivanju kako funkcionira formula "Bosna je 'naa'" preko nekoliko elemenata: kako je prikazan problem dravnosti Bosne u srednjem vijeku, kako je predoen problem vjerskih odnosa te to se u udbenicima pie o etnikoj pripadnosti stanovnitva. Takoer, analizirao sam neke primjere povijesnih junaka i anti-junaka u razliitim udbenicima.Prvi spomeni Bosne Pojam Bosna u bonjakom se udbeniku za esti razred autora Enesa Pelidije i Fahrudina Isakovia prvi put spominje u sklopu cjeline Balkanski narodi u ranom feudalizmu. U tekstu "Prvi podaci o srednjovjekovnoj Bosni" donosi se karta irenje bosanske drave. Karta je dana bez legende, a pokazano je irenje Bosne u etiri faze. Autori navode da prve konkretnije vijesti o Bosni daje bizantski car Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeu. Takoer, navodi se da su nad ranofeudalnom Bosnom kratko vrijeme vladali susjedi - srpska drava, potom od druge polovice 10. stoljea Hrvatska, kratko car Samuilo, od 1018. Bizantsko Carstvo, te potom Zeta (Duklja): "Tek od XII stoljea rano feudalna Bosna politiki se osamostaljuje." Autori takoer naglaavaju da se Bosna kao samostalna drava formirala kasno, a ugroavali su je Bizant i Ugarska. U srpskom udbeniku za esti razred autora Rade Mihaljia postoje cjeline o europskoj/svjetskoj povijesti i o Srbima (ili srpskom narodu) i junim Slavenima i susjednim narodima. U lekciji "Srbi od VII do XII veka" autor govori, izmeu ostalog, i o osamostaljivanju Rake i Bosne od vlasti dukljan-skog kralja Bodina. Mihalji ne navodi koje je stanovnitvo naseljavalo Bosnu u tom razdoblju. U uvodu cjeline Srpski narod i njegovi susedi upoznom srednjem veku autor napominje da se na Bosnu postupno irio ugarski utjecaj te da su ugarski kraljevi smatrali Bosnu "posebnim vojvodstvom ugarske drave". Frane Sabali, autor jednog od hrvatskih udbenika, takoer spominje Konstantina Porfirogeneta, poloaj Bosne, ali nita ne govori o tome tko ju je naseljavao u najstarije doba. Inae, ovaj je udbenik na snazi bio samo jednu kolsku godinu. Paradigmatian je primjer nametanja udbenika - koji nema strunih, metodikih i drugih kvaliteta politikim diktatom. Ivo Makek, drugi autor hrvatskog udbenika, temeljito je preuredio svoj udbenik iz polovice osamdesetih godina (u suautorstvu s Josipom Adame-kom). Izbacio je brojne dobre elemente iz tog udbenika, a velik dio onog to je dodao nije utemeljeno na povijesnim spoznajama i izravno slui u svrhu dokazivanja hrvatskog karaktera srednjovjekovne bosanske drave te Bosne i Hercegovine openito. Makek ne spominje izrijekom ime bizantskog cara, nego navodi daje "na svjetlo povijesti" izala u bizantskom zapisu iz 10. stoljea kao "zemljica Bosna". Niti u udbeniku Nevena Budaka i Vladimira Posavca nema mnogo detaljnijih podataka o prvim zapisima o Bosni. Ovaj je udbenik vrlo teko doao u kolske klupe. Inae, u hrvatskim se udbenicima za esti razred o povijesti Bosne ui u sklopu nastavnih cjelina o hrvatskoj povijesti - na kraju tih cjelina. U sedmom se razredu povijest susjedne drave ui u sklopu cjeline o susjednim narodima (tzv. "Alpski i balkanski prostor u prvoj polovici 19. stoljea"), odnosno u sklopu cjeline o hrvatskoj povijesti u drugoj polovici 19. stoljea!O etnikom sastavu bosansko-hercegovakog stanovnitva Etniki sastav stanovnitva u prolosti jedan je od najbitnijih dokaza u prilog tezi kako je Bosna "naa". Nije sporno da Bosnu i Hercegovinu danas naseljavaju pripadnici triju konstitutivnih naroda - Bonjaka, Hrvata i Srba. No, nacionalna svijest razvila se kod pripadnika ovih naroda tek u drugoj polovici 19., odnosno 20. stoljea. Jedan od bitnih elemenata u nacionalistikom dokazivanju "prava na Bosnu" jest tvrdnja da su i ranije (od samog poetka) u Bosni i Hercegovini ivjeli pripadnici vlastite nacije. Tako su za bonjake zastupnike takvih teza stanovnici Bosne u srednjem vijeku izravni preci dananjih Bonjaka ("dobri Bonjani"), za Hrvate su to iskljuivo (ili u najveem postotku) katolici, dok Srbi govore o junoslavenskim narodima ili "naim" narodima te o pravoslavnima. Bonjacima je dosta stalo do afirmacije posebnosti Crkve bosanske (iji su pripadnici po takvim objanjenjima mahom preli na islam).Srednjovjekovna Bosna i Hercegovina Povijest Bosne u srednjem vijeku najopirnije je - posve prirodno - zastupljena u bonjakom udbeniku (cjelina Bosna u doba razvijenog feudalizma). U nastavnoj jedinici "Drutveno raslojavanje, zaeci i nastanak bosanske dravnosti" opirno seopisuje feudalni drutveni sustav u Bosni te njezin dravni ustroj. Istie se da je dravno ureenje Bosne bilo slino drugima na Balkanu, s razlikom u pojedinim dravnim tijelima i ovlastima sredinje vlasti. Naglaena je vanost sabora, koji je bio staleka skuptina u ijem su radu sudjelovali samo vladar i krupna vlastela i po tome se razlikovao od sabora susjednih zemalja. Budui da je tijekom nedavnih ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini bilo mnogo razliitih politikantskih osporavanja prava na postojanje bosansko-hercegovake drave, bonjaki su autori uenicima eljeli dokazati da je Bosna jo u srednjem vijeku imala svoju dravnost, pa stoga tvrde daje trgovaki ugovor bana Kulina i Dubrovnika iz 1189. svjedoanstvo o tome kako je Bosna imala "izgraene dravne organe vlasti, pa su neki historiari ovaj ugovor nazvali rodnim listom bosanske dravnosti". Mit o povijesnom prostoru ili teritoriju est je u analiziranim udbenicima. Rije je tome da su u udbenicima esti primjeri "prisvajanja" nekog podruja te da se koristi svaki elementkoji ide u prilog tezi o povijesnom pravu na teritorij. Mit o povijesnom prostoru i povijesnom pravu na odreeni teritorij povezan je sa stvaranjem nacija. Pri tomu se koristi etniki i dravni element ovisno kako u konkretnom sluaju odgovara - s ciljem dokazivanja svojih prava na to vei teritorij. Nacionalizmi probueni potkraj 20. stoljea u Bosni Hercegovini te na podruju bive Jugoslavije uvelike su posegnuli za mitom o povijesnom prostoru. Naalost, takvo se stanje odrazilo i u udbenicima.

Junaci i antijunaci bosanske povijesti - nekoliko primjera U analiziranim se udbenicima pojavljuju brojna imena osoba iz bosansko-hercegovake povijesti. Najrevniji u nabrajanju imena su bonjaki autori i Ivo Makek, dok ostali autori udbenika ne navode prevelik broj imena, a posebno ne navode imena osoba za koje teko da su uli i studenti povijesti. U opisu pojedinih osoba i njihove djelatnosti esto se takoer moe iitati kakav je stav autora prema pitanju pripadnosti Bosne. Najvei je junak srednjovjekovne povijesti u bonjakom (a i ostalima) udbeniku Tvrtko I. Za njegove vladavine "bosanska je drava dostigla svoj najvei uspon" i teritorijalno irenje. Nakon to je pobrojano gdje je sve proirio svoju vlast, u bonjakom je udbeniku masnim slovima istaknuto: "To je vrijeme najveega politikog, vojnog, teritorijalnog i privrednog uspona srednjovjekovne bosanske drave i doba zrelosti bosanskog drutva." Glavni su antijunaci bosanske srednjovjekovne povijesti u bonjakom udbeniku ugarski vladar i rimski papa, koji ele unititi Crkvu bosansku i dravnu samostalnost i posebnost. Hrvatski ban Pavao ubi i njegov sin Mladen II. takoer su ovdje prikazani u negativnom svjetlu jer nameu svoju vlast u Bosni uz pomo Karla Roberta i rimskog pape. Negativan je lik i srpski car Duan koji eli "preoteti Zahumlje". I u srpskom udbeniku plejadu "naih" junaka predvodi ban Kulin. Naglaava se njegov znaaj za razvoj trgovakih odnosa. Mihalji takoer spominje predaju "od Kulina bana i dobrijeh dana" te istie banov zatitniki odnos prema hereticima, kojima je pruao gostoprimstvo i utoite. Ovdje su junaci takoer Stjepan II. i Tvrtko. Ne spominje se njihova vjerska pripadnost, to je razumljivo jer se ne bi uklopilo u sliku "Bosna je naa". U udbeniku za sedmi razred ne spominje se mnogo osoba bosanske povijesti. Husein-kapetan Gradaevi predstavljen je kao voa pobune protiv reformi, a Omer-paa Latas ("Srbin poturenjak") kao guitelj otpora u kasnijem razdoblju. U srpskom udbeniku za osmi razred jedan je od najveih junaka bosanske povijesti Petar Koi - "borac protiv austrougarske okupacione vlasti" , jednako kao i pripadnici Mlade Bosne, posebice Gavrilo Princip, atentator na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Naime, udbenik bi trebao navesti uenike na zakljuak kako je 1878. godine jednu "tuinsku" vlast u Bosni i Hercegovini zamijenila druga - "okupaciona" austro-ugarska vlast. Povijesni udbenici pogodan su medij za ideologizaciju i prenoenje stereotipnih predodbi. U ovome radu pokuao sam pokazati to se u tom pogledu moe pronai u novijim udbenicima u tri susjedne drave (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija), kao i kod tri konstitutivna naroda u samoj Bosni i Hercegovini. Smatram da se moe ustvrditi kako je u sva tri sluaja, tj. i u hrvatskim udbenicima, posebno kod Makeka i Sabalia, kao i u bonjakim i srpskim udbenicima, prisutna elja da se uenicima povijest Bosne predoi kao dio povijesti vlastitog naroda - hrvatskog, bonjakog ili srpskog. U sva je tri sluaja Bosna "naa", a ne "njihova". "Mi" (Hrvati, Bonjaci ili Srbi) smo ti koji - zbog razliitih razloga - polaemo najvie prava na povijest Bosne u srednjem i ranom novom vijeku. Za Bonjake je Bosna "naa" jer je uvijek bila posebna, dravnost je imala jo u srednjem vijeku, a njezini su stanovnici "autohtoni" juni Slaveni, Bonjaci ("dobri Bonjani"). Islamizacija kojoj je podvrgnut najvei dio stanovnika bila je prirodan i pozitivan proces, a bonjaka se nacija formirala vrlo rano, jo u 18. stoljeu. U devetnaestom su se stoljeu Bonjaci suprotstavili okupaciji tuinske Austro-Ugarske. No, uskoro nakon toga prihvatili su nastojanja upravitelja Kallaya na stvaranju jedne bonjake nacije. Srpski autori udbenika ukljuuju Bosnu u "nae" krajeve jer je u njoj od davnina naseljeno junoslavensko stanovnitvo, meu kojima je velik broj pravoslavnih Srba ili pak muslimanskog stanovnitva za koje se istie da je etniki bilo srpsko. U dravnom smislu Bosna je u nekim razdobljima bila vezana uz Srbiju, a bosanski je vladar bio u srodstvu sa srpskim feudalcima i preuzimao je srpsku vladarsku tradiciju. Za neke hrvatske autore udbenika Bosna je "naa" jer je oduvijek naseljavaju Hrvati ("i banje bio Hrvat"), veinsko je stanovnitvo katoliko (pa je ak i Crkva bosanska "osebujna" vrsta Katolike crkve), a bosanska vladarska dinastija u srodnikim je vezama s monim hrvatskim feudalcima. Islamizacija je poremetila vjersku, ali ne i etniku strukturu bosanskog drutva. Stoga se neki bosanski pjesnici koji pjevaju na turskom nazivaju nadimcima Hrvat, dok drugi piu na hrvatskom jeziku. Sve dok se ne odbaci pristup u kojem povijest, a posebno nastava povijesti ima prvenstveno "roboljubnu" svrhu, te dok se ne prihvati da bi obrazovanje (i nastava povijesti u sklopu obrazovnog sustava) svakom pojedincu trebalo pomoi u formiranju vlastite osobnosti i u boljem razumijevanju svijeta koji ga okruuje, u shvaanju i prihvaanju razliitosti koje u tom svijetu postoje, nee biti mnogo uspjeha u borbi protiv mitske svijesti, predrasuda i stereotipa.