Mobbing u praksi hrvatskih sudova ODVJETNIK DENIS BAJS

ODVJETNIČKO DRUŠTVO MIHOČEVIĆ&BAJS D.O.O.

Pojam mobbinga

uznemiravanje - svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova (boja kože, jezik, spol, vjera itd.), a koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, te uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

spolno uznemiravanje - svako verbalno, neverbalno ili tjelesno neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a posebice ako stvara zastrašujuće, neprijateljsko, ponižavajuće, omalovažavajuće ili uvredljivo okruženje.

Na uznemiravanje i spolno uznemiravanje na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije koje se odnose na diskriminaciju.

Prema tom Zakonu potrebna je veza između diskriminatornog postupanja i neke od diskriminacijskih osnova koje su navedene u Zakonu (boja kože, jezik, spol, vjera).

Kada neko ponašanje nije uzrokovano nekim od izričito propisanih zabranjenih temelja diskriminacije tada radnik zaštitu i ostvarivanje svojih prava ne može tažiti temeljem odredbe čl. 134. ZR-a koji uređuje zaštitu dostojanstva radnika i ZSD-a, već isključivo temeljem odredbi ZR-a o odgovornosti poslodavca za štetu i odredbi ZOO.

Svaki sukob ili ponašanje ne predstavlja mobbing Presuda Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-316/11 od 10.2.2011. godine

„Neosnovano tužiteljice ističu u žalbi da bi se u ponašanju tuženika prema tužiteljicama radilo o mobbingu. O mobbingu bi se radilo kada bi tuženik trajno i sustavno ponižavao i zlostavljao tužiteljice na radnom mjestu, a sa ciljem ugrožavanja časti, ugleda i dostojanstva tužiteljica. Međutim, na temelju izvedenih dokaza, a kako je naprijed navedeno, sud prvog stupnja nije utvrdio da bi se radilo o takvom ponašanju tuženika”.

Presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Revr-135/09 od 10.3.2009. godine

„Sudovi nižeg stupnja također pravilno ocjenjuju da nepozivanje na sastanak kolegija, neodobravanje korištenja godišnjeg odmora odmah po povratku s bolovanja te zahtijevanje da se izvan radnog vremena neko kraće vrijeme radi na izradi Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta ne predstavlja takvo ponašanje koje se može definirati kao povreda dostojanstva radnika jer se radi o postupcima koji, kako to pravilno ocjenjuju sudovi nižeg stupnja, u svojoj suštini predstavljaju odluke u rukovođenju tvrtkom i odluke o organizaciji poslova i izvršavanju radnih zadataka zaposlenika među koje ulazi i tužiteljica”.

Presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž-1313/10 od 17.4.2012. godine

„Valja istaknuti da je tužitelj zbog svoje osobnosti i strukture ličnosti, mogao neke postupke članova uprave doživjeti kao ugrožavanje poslovnog autoriteta i vlastite osobnosti, no da bi neko ponašanje imalo elemente mobbinga, treba ga cijeniti na način kakav bi utjecaj takvo ponašanje realno imalo na svaku drugu osobu, odnosno zaposlenika.”

Ponašanje koje predstavlja mobbing ocjenjuje se od slučaja do slučaja Presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gžr-16/13 od 5.6.2013. godine

„U konkretnom je slučaju nadređena radnica postupila nedopušteno prema tužiteljici kada joj je obraćajući se za vrijeme rada na njezinom radnom mjestu jednom prilikom uputila grube odnosno uvredljive riječi (da joj se gadi i da zašto ne ode u mirovinu)”.

Presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-815/13 od 15.10.2013. godine

„Imajući u vidu upornost tuženika u provođenju diskriminatornog ponašanja glede tužiteljice, njegov intenzitet te duljinu trajanja, kao i posljedice takve situacije koje su se manifestirale na tužiteljicu u vidu da je zbog neprimjerene situacije u radnoj sredini (ismijavanje, ponižavanje, sram zbog neutemeljenih optužbi) dala otkaz, prekinula doktorat jer je bila izvrgnuta progonu, a time posljedično i onemogućena u napredovanju, primjerena je isplata novčane naknade (…)”.

Presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-2000/12 od 11.10.2012. godine

„Kada radnica u obavljanju poslova svoga radnog mjesta (telefonist zabavnog servisa - tarot usluga) bude izložena telefonskim pozivima vulgarnog (pornografskog) sadržaja jer je poslodavac, protivno sklopljenom ugovoru o radu s tom radnicom, na istoj telefonskoj liniji objavio i pružanje usluga seksualnog sadržaja, riječ je o obliku spolnog uznemiravanja (diskriminaciji) te o povredi njenih prava iz radnog odnosa, zbog čega joj pripada pravo na zaštitu od tog uznemiravanja, i pravo na naknadu pretrpljene neimovinske štete ako joj poslodavac na njen zahtjev ne pruži zaštitu od tog uznemiravanja”.

Teret dokaza u postupku radi mobbinga

čl. 135. Zakona o radu: „U slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno”.

Čl. 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije: „Ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci”.

Vjerojatnost uvjerenje da ima više argumenata u prilog postojanju ili nepostojanju neke činjenice nego onih koje govore protiv njezinog postojanja ili nepostojanja.

Radnik treba učiniti vjerojatnim da su se ponašanja temeljem kojih traži sudsku zaštitu dogodila, a nakon toga poslodavac mora dokazati da se to uopće nije dogodilo ili da je radnik pogrešno okarakterizirao to što se dogodilo. Ako poslodavac to ne uspije, sud treba smatrati da je uznemiravanje počinjeno i primijeniti zakone koji ovo područje uređuju.

Presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1993/12 od 6.12.2012. godine

„…tužitelj u tužbi i tijekom postupka ne navodi niti jedan temelj diskriminacije i svoje navode o diskriminaciji ne obrazlaže niti jednom činjenicom iz koje bi bilo razvidno da je diskriminiran po nekoj osobini iz naprijed navedenih zakonskih odredbi, pa stoga nije učinio niti vjerojatnim da je do diskriminacije došlo i zbog toga je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja”.

Presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Revr-1003/12 od 21.5.2013. godine

„Odredba kojom je uređena zabrana uznemiravanja više ne sadrži pravila o teretu dokazivanja. U tom pogledu primjenjuju se duge odredbe, odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije – radnik je dužan učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije i tada teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci”.

Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-811/11 od 10.9.2013. godine

„Time što je sud prvog stupnja u obrazloženju naveo da „tužiteljica nije dokazala diskriminirajuće postupanje tuženika na način da je povrijeđeno njeno dostojanstvo, ugled na radnom mjestu“ bez prethodne ocjene da li je tužiteljica učinila vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, sud prvog stupnja počinio je relativno bitnu povredu odredbe čl. 219. i 22.a ZPP koja nije utjecala na zakonitost i pravilnost pobijane odluke”.

Dokazna sredstva i uzročno- posljedična veza Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-658/13 od 17.9.2013. godine „Okolnost što je medicinskim vještačenjem utvrđeno da se kod tužiteljice zbog izloženosti štetnim utjecajima na radnom mjestu razvila klinička slika reaktivnog depresivnog poremećaja, nije od utjecaja na pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da uznemiravanja nije bilo jer iz usmenog obrazloženja vještaka proizlazi da se radi o subjektivnom osjećaju povrijeđenosti i uskraćenosti postignuća koja tužiteljica smatra da joj pripadaju, a koja su očito rezultat stresnog doživljaja radne sredine i radnih zadataka koje u okviru svog radnog mjesta obavlja”.

Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-1633/13 od 22.10.2013. „Bez obzira što je tužiteljici u spornom razdoblju dijagnosticirano psihičko oboljenje, i što tužiteljica tvrdi da je to oboljenje posljedica uznemiravanja i mobbinga, to samo po sebi ne dovodi do zaključka da je to oboljenje posljedica mobbinga odnosno uznemiravanja i medicinsko vještačenje koje je predlagala tužiteljica i na čemu ustraje i sada u žalbi samo bi potvrdilo činjenicu da je tužiteljica oboljela od psihičkog oboljenja, ali ocjenu o tome radi li se o mobbingu koji bi za posljedicu imao i takvo oboljenje može dati jedino sud nakon provedenog postupka, a ne medicinski vještak, jer bolest može biti posljedica ukoliko se utvrdi da je mobbing vršen i da je tužiteljica upravo zbog njega oboljela”.

Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-820/11 od 26.7.2011 „Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je protupravnim postupanjem tuženika došlo do nastanka štete. Činjenica da tužitelj zbog stresa na radnom mjestu ima određenih zdravstvenih tegoba, sama po sebi ne znači da je do tih zdravstvenih tegoba došlo zbog protupravnog postupanja tuženika”.

„U odnosu na žalbeni navod da je vještak na temelju medicinske dokumentacije utvrdio posljedice mobbinga u vidu smanjenja životne aktivnosti od 10%, kao i postojanje uzročne veze, valja reći da ocjena postojanja uzročne veze nije u kompetenciji sudskog vještaka već suda, a kako tužitelj nije dokazao da bi položaj u kojem se našao bio isključivo posljedica namjernog šikaniranja i omalovažavanja, već se i ovaj sud koristeći ovlaštenja iz čl. 373. st. 1. ZPP-a, nakon ocjene svih dokaza ne može oteti dojmu da je tužiteljev osjećaj izoliranosti i poniženosti u velikoj mjeri posljedica nespremnosti tužitelja da prihvati činjenicu subordinacije unutar radnog kolektiva i nespremnosti kritičkog osvrta (i) na vlastite postupke”.

Najčešće medicinske dijagnoze kod zdravstvenih problema psihičke naravi, a koje su u pravilu zastupljene kod mobbinga, jesu poremećaj prilagodbe, anksiozno depresivni poremećaj uzrokovan stresom na radnom mjestu, posttraumatski stresni poremećaj.

Ono što vještaci u nalazu i mišljenju utvrđuju jest postoji li povezanost između ponašanja za koje radnik tvrdi da predstavlja mobbing i tih problema, zatim postoje li zdravstveni problemi koje radnik navodi. Vještaci trebaju dati i elemente temeljem kojih će se moći procijeniti šteta.

Posebno je važno istaknuti da vještaci ne donose ocjenu je li radnik pretrpio ponašanje koje on opisuje kao mobbing. O tome zaključak donosi sud. Vještak ne utvrđuje činjenični supstrat tužbe. On daje svoje mišljenje na temelju činjenica koje se u dokaznom postupku utvrde.

Zbog toga ako sud ocijeni da se nije dogodilo ono što radnik tvrdi, tada rezultati eventualno provedenog medicinskog vještačenja nisu relevantni.

Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-1999/13 od 7.10.2014. godine

članak 43. Zakona o zaštiti na radu Poslodavac smije koristiti nadzorne

uređaje kao sredstvo zaštite na radu pod uvjetima propisanima ZZNR.

Dopušteno je korištenje nadzornih uređaja radi kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih prostorija i prostora te radi smanjenja izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu ili u vezi s radom.

Zabranjeno je postavljanje nadzornih uređaja u prostorijama za osobnu higijenu i presvlačenje radnika.

„Kako dakle opisanim snimanjem nije došlo do zadiranja u privatnost radnika, a snimanje je bilo u izravnoj vezi s postupanjem u procesu rada te nema baš nikakve karakteristike mobinga ili šikaniranja radnika i po shvaćanju revizijskog suda snimanje nije bilo nedopušteno ni u smislu odredbama ZR-a NN 38/95, imajući pored rečenog na umu i to da je ono predviđeno i općim aktima tuženika.

Međutim, u konkretnom slučaju sporni video snimak odnosi se na snimanje javnog prostora i to dijela autoceste u dužini od oko 150 metara u neposrednoj blizini naplatne kućice gdje je sniman protok motornih vozila tako da sama osoba radnika koja je u naplatnoj kućici obavljala blagajničke poslove i nije bila vidljiva.

Zbog toga, ne može biti riječ o tome da bi takvim snimanjem u bilo čemu bilo povrijeđeno pravo osobnosti radnika na dostojanstvo i privatnost”.

Presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Revr-1803/09 od 15.9.2011. godine

„Treba međutim imati u vidu da prekidom rada radnik preuzima na sebe rizik da se u sudskom postupku utvrdi da poslodavac nije povrijedio obvezu te da je prekid bio neopravdan. Naime kao što poslodavac, kada otkazuje ugovor o radu zbog radnikove povrede radnih obveza, preuzima rizik da će morati ispuniti ugovor i isplatiti naknadu plaće, ako se u sudskom postupku dokaže da je odluka o otkazu nedopuštena, takav rizik postoji i kod radnika koji odluči koristiti se svojim pravom na prekid rada tvrdeći da je diskriminiran ili da je uznemiravan na radnom mjestu.

…ako se naknadno pravomoćnom presudom utvrdi da nije bilo povrede dostojanstva radnika, odnosno da je prekid rada bio neopravdan, radnik je u obvezi izvršiti ugovoreni rad.

S obzirom na to da nije moguće radni odnos ispunjavati unazad, radnik koji nije uspio u sporu radi zaštite dostojanstva, a primio je naknadu plaće, je dužan isplatiti poslodavcu novčani ekvivalent za neizvršeni rad i to upravo u visini bruto ugovorene plaće konkretnog radnika. Polazeći od utvrđenja da je tuženik prekinuo rad, a pravomoćno je odbijen njegov tužbeni zahtjev za zaštitu dostojanstva, proizlazi da je prekid rada bio neopravdan, pa je tuženik dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu na način koji je jedino još moguć, dakle isplatom novčanog ekvivalenta nenovčane obveze iz ugovora o radu”.

Pravo radnika na prekid rada čl. 134. st. 4. ZR: „Ako poslodavac u roku iz stavka 3. ovoga

članka ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom”.

čl. 134. st. 5. ZR: „Ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da će poslodavac zaštititi dostojanstvo radnika, radnik nije dužan dostaviti pritužbu poslodavcu i ima pravo prekinuti rad, pod uvjetom da je zatražio zaštitu pred nadležnim sudom i o tome obavijestio poslodavca u roku od osam dana od dana prekida rada”.

Za vrijeme prekida rada radnik ima pravo na naknadu plaće u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio.

Ako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno da nije povrijeđeno dostojanstvo radnika, poslodavac može zahtijevati povrat isplaćene naknade.

čl. 69. st. 6. ZZNR: „Radnik ima pravo odbiti raditi i napustiti mjesto rada ako mu izravno prijeti rizik za život i zdravlje, sve dok poslodavac ne poduzme korektivne mjere te zbog takvog postupanja ne smije trpjeti štetne posljedice”.

Presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Revr 1189/11 od 11.4.2012. godine

Relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o zaštiti na radu

Presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Revr 1830/09 od 2.12.2009. godine

„…budući da je tužitelj sudsku zaštitu zatražio poslije isteka roka od osam dana od dana kad je prekinuo rad, to proizlazi da su sudovi pravilno ocijenili da nije imao pravo na prekid rada, da je njegov izostanak s posla neopravdan i da kao takav predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog koje je izvanredni otkaz ugovora o radu prema odredbi čl. 114. st. 1. ZR dopušten”.

Presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Revr 814/2006 od 24.1.2007. godine

„…Naime, prema odredbi čl. 22. a ZR radnik ima pravo tražiti zaštitu kod poslodavca od uznemiravanja, a poslodavac je dužan najkasnije u roku od 8 dana ispitati pritužbu, te ako poslodavac tako ne postupi radnik ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita. Ovdje je kako je to u postupku utvrđeno tužitelj bez da je čekao protek roka od 8 dana u kojem se poslodavac mora očitovati o pritužbi prekinuo s radom i to 8. rujna, dakle šest dana nakon podnošenja pritužbe. Takvo ponašanje tužitelja uz činjenicu da je pisano upozoren na dužnost izvršavanja radnih obaveza i po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć (čl. 107. st. 1. ZR)”.

Mišljenje Ministarstva rada i mirovinskog sustava od 20.9.2011. godine

„Međutim, ako na poslodavčevoj strani dođe do promijene okolnosti uslijed kojih zaštita radnika više nije potrebna ( npr. prestanak radnog odnosa osobe protiv koje je pokrenut postupak zbog uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja), a poslodavac je o tome obavijestio radnika, mišljenja smo da radnik koji je pokrenuo postupak za zaštitu dostojanstva te prekinuo rad na prethodno navedeni način, ima obvezu odazvati se povratku na posao, budući su prestale okolnosti koje su opravdavale prekid rada”.

Visina pravične novčane naknade Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-1531/13 od 14.1.2014.

„…na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka prvostupanjski sud je utvrdio, da je tužiteljica pretrpjela strah jakog intenziteta koji je trajao svaki dan, duže vrijeme i to godinu dana prije liječenja (2007.) koji je potom prešao u strah srednjeg intenziteta, kao i da je kod tužiteljice došlo do poremećaja u funkcioniranju ličnosti te da tužiteljica boluje od teškog depresivnog poremećaja kao posljedice ponavljajućih izrazito stresogenih i psihotraumatizirajućih događaja na poslu zbog čega trpi duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti od 20%, pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti u smislu navedenih zakonskih odredbi iznosi 70.000,00 kn, pa je tužbeni zahtjev valjalo odbiti za iznos 80.000,00 kn.”

Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-177/11 od 18.11.2014.

„Osnovano međutim tuženik žalbom upire da je dosuđena naknada štete za duševne boli zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda od 400.000,00 kn u okolnostima konkretnog slučaja i u današnjim prilikama dosuđena u previsokom iznosu, pa je sukladno prevladavajućoj sudskoj praksi, valjalo uz djelomično preinačenje odluke o naknadi te štete preinačiti odluku iz stavka II. izreke te odbiti zahtjev za iznos od 300.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu za iznos od 100.000,00 kn žalbu tuženika valjalo odbiti”.

Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-177/11 od 18.11.2014.

Tužiteljici je dosuđena i naknada za nematerijalnu štetu zbog pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti u zatraženom iznosu od 30.000,00 kn.

„…vještačenjem je utvrđeno da je kod tužiteljice nakon štetnog događaja došlo do akutne reakcije na stres, na koji se nadovezao poremećaj prilagodbe i to prolongiranog depresivno-anksioznog tipa, a potom i sekundarno-depresivno-anksioznog poremećaja, te je utvrđeno da kauzalitet smetnji koje tužiteljica ima, i događaja od 5. svibnja 2005. postoji u kontekstu šireg nepovoljnog odnosa i dinamike između tužiteljice i tuženika, pri čemu je štetni događaj bio otponac psihičke dekompenzacije u okvirima dijagnosticiranih stanja, koji se očituju u osjećaju nesigurnosti, nezadovoljstva, depresivnosti, otuđenja, tjeskobe, osjećaja manje vrijednosti, doživljaja tjelesnih senzacija”.

Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-177/11 od 18.11.2014. godine

„Obzirom da je tužiteljica nakon štetnog događaja zbog akutnog stanja stresa otišla na bolovanje, tužiteljici za razdoblje od 6. svibnja 2005. do 30. lipnja 2005. pripada razlika između ostvarene naknade za bolovanje i plaće.

Pravilno je sud prvog stupnja dosudio i naknadu za regres za godišnje odmore za 2006., 2007., 2008. i 2009. u iznosima od po 2.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja u slijedećoj godini, jer je izvjesno da bi tužiteljica po redovnom tijeku stvari ostvarivala to pravo”.

Presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gžr-16/13 od 5.6.2013. godine

Zbog riječi „Gadiš mi se, zašto ne odeš u mirovinu?!” sud je u obrazloženju istaknuo da „…pretrpljeni duševni bolovi zbog povrede ugleda i časti tužiteljice predstavljaju osnovu za priznavanje satisfakcije, novčane naknade u visini od 10.000,00 kn”.

Presuda Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-815/13 od 15.10.2013. godine

„Tužiteljica je bila izložena uznemiravanju jer netko tko je bio uspješan u poslu dolazi u situaciju da bude izložen poruzi, izolaciji, diskreditaciji, neprimjerenom ponašanju od strane kolega i studenata što je u konačnici rezultiralo odlukom tužiteljice da napusti radno mjesto jer više nije mogla trpjeti torturu kojom je se maltretira i progoni”.

Tužiteljica je dala otkaz i prekinula doktorat jer je bila izvrgnuta progonu, a time posljedično i onemogućena u napredovanju.

Primjerena novčana naknada za ovaj vid štete je 120.000,00 kn.

ZAHVALJUJEM NA PAŽNJI!