Upload
batman-unicorn
View
428
Download
3
Embed Size (px)
Citation preview
Poezija u hrvatskoj moderni
Ivo Vojnović, Ante Tresić Pavičić, Milan Begović, Vladimir Nazor, Antun Gustav Matoš, Vladimir
Vidrić, Fran Galović, Dragutin Domjanić
moderna lirika: predodžbe, faktura
modernistička poezija predstavlja doslovan pomak od nacionalno angažirane poezije koju afirmira ilirski pokret
Kranjčević kao predmodernist najavljuje neke elemente koje kasnije prihvaćaju čak i ekspresionisti
Kranjčević pjesnik kolektivnog subjekta, pitanje nacionalne sudbine stavlja iznad esteticističkog individualizma moderne lirike
preteče modernističkih pjesnika: Ivo Vojnović, Ante Tresić Pavičić (Miroslav Šicel)
Ivo Vojnović
Lapadski soneti (1891.- 1901.) sonet kao tipičan simbolistički oblik ugođaj, često posredovan simbolima pejzaž kao aktivna lirska tema okrenutost dubrovačkom prostoru
Na Mihajlu (Dubrovnik, 1892.)
Jedan po jedan dohodu vlastelau crnom l’jesu nošeni od fakinana zadnje s’jelo, gdje no znak propelagrbove kruni posred ruzmarina.
Nakon svih borba nasl’jegjenih strastii mržnje davne, što ti žile pali, i šetnja, i šala, i plandovanja, i lasti, harno je leći, gdje su nav’jek spali
Djedovi mrtvi, kad je Knez još vladô.Tu sami trunu dalje bar u miru, dok cv’jetnom travom pase krotko stado.
Što san Gospara ne budi u svom gaju.- “Requiem aeternam!” --- čuj eolsku liručempresa grobnih!...možda šapću o raju.
Ante Tresić Pavičić (Vrbanj, Hvar, 1867. – Split, 1949.)
Glasovi s mora Jadranskoga, 1891. Djuli i sumbuli, 1900. Valovi misli i čuvstva, 1903. Sutonski soneti, 1904. Plavo cvijeće, 1928. klasična literatura i oblici, klasična
(antička) prozodija idealnom poezijom smatra stapanje
“duha klasičnog metra s duhom našeg jezika”
veza s Nazorovom lirikom – motiv vedrine, cvrčka kao simbola energije i života
racionalistička, a ne emocionalna poezija
sonet kao prirodniji, elastičniji izraz posljednja zbirka u cijelosti posvećena
očinskoj ljubavi
ŽukNa onoj hridi što nad morem stršiSamotan bokor žuta žuka cvate, I kad mu lahor njihne brsne zlate, Mirisnom dušom oko mene prši.
Oh, nujan li je povrh ljute kršiOsamljen! Bijesno u zimi ga mlateŠibike bure; al netom se vrateProljetni dasi svoj zadatak vrši;
I, ne tužeć se, cvate i miriše…Kad njegov slatki miris me ovija, Tad nejasna me hvata nostalgija;
Sva moja duša sjetom zamiriše, Ko njegva, s ove pustoši i čezneDa u otajstvu počinka iščezne.
Milan Begović (Vrlika, 1876. – Zagreb,
1948.)
Pjesme, 1896. početničke, srednjoškolske
Knjiga Boccadoro (1900.), pseudonim Xeres de la Maraja
hedonizam, pseudo-renesansizam erotika, ljubav kao najviši stupanj
ljepote svjetla igra života projicirana u putenoj
ljubavi, sklad i zadovoljstvo
Život za cara, 1904. Vrelo, 1912.
Mistički soneti U crkvu si me zvala na ročište, u predvečer kad u njoj nikog nema, kada samoća i pustošnost nijemaprostore svete otajnošću tište.
Stupovi hite hramu na nebište, zagrljaju se gore. Ko da drijema, uljenka gluho dršće ispod trijema – U crkvu si me zvala na ročište…
U polutami stali smo pod lukomko pokajničke duše. Drhtala sikad tanano ti tijelo ovih rukom.
Uljenka dolje u trijemu se zgasi, orguljna cijev je dahnula iz tame: ti si se čvršće vinula uza me.
Antun Gustav Matoš
Utjeha kose, 1906. za života nije objavio zbirku pjesama osamdesetak pjesama utjecaj Baudelaireaa oblik soneta, muzikalnost, sklad, ritam,
izmjena govorne i pjevne intonacije topos ljubavi, cvijeta, domovine
motiv smrti, elegičnost, baladičnost pejzažna lirika impresionizam (Notturno), secesija
(Labud) domoljubna lirika začetnik moderne kajkavske lirike
(Hrastovački notturno, Grički dijalog)
ekspresionistička poema Mora (1907.): dnevno-politička motivika, suvremene teme (Iseljenik, Pravda), ideološka procjena (radikalni nacionalni zahtjevi, bojazan da će Hrvatska izgubiti politička prava i nacionalni identitet zbog hegemonijskih tendencija susjeda)
“pretovarenost izravnim oznakama za sadržaje moderne epohe” (Kravar)
korelati more u sadržajima suvremenog svijeta, materijalistička filozofija, ateistička misao, opća kritika stanja svijeta
Vladimir Vidrić (Zagreb, 1875. – Zagreb,
1909.)
Pjesme 1909.; dvadeset i pet pjesama četrdesetak pjesama, periodika i
rukopis starina/antička umjetnost i priroda –
dva pola Vidrićeve lirike
nekoliko tematsko-motivskih linija: 1. pjesničko problematiziranje same poezije
i pjesnikova statusa (U oblacima, Plakat)pjesnik je posrednik između nebeskih sfera uzvišenoga
i idealnoga i zemaljske tragične vezanosti uz prolaznost i patnju
“silni vidici”
2. starina/antička, grčka, rimska, egipatska, biblijsko-židovska, slavenska mitologijska tradicija, srednjovjekovlje
bogovi, satiri, mitološki likovi emocionalno i situacijsko povezivanje
sa suvremenim čitateljem (Elije Glauko, Na Nilu, Pompejanska sličica, Coena, Perun i dr.)
Užarević: Vidrićev “bijeg” u davninu neka vrsta lirske kamuflaže sadašnjosti
pejzažna lirika Vidrić jedan od začetnika pejzažne lirike
u hrvatskom pjesništvu (zajedno s Matošem i Domjanićem, a i s Vojnovićem)
odnos krajolika i kulture (“okulturen” pejzaž, Užarević)
erotsko-ljubavna tematika, fenomen ženskog tijela (Dva levita, Notturno, Romanca)
“trubadurske” pjesme (Bosket, Adieu, Kipovi) – lirsko idealiziranje žene i njezine ljepote
Na Nilu – Užarević je smatra jednom od najljepših hrvatskih ljubavnih pjesama
snažna povezanost lirike i slikarstva, vizualnost Vidrićeve poezije
kontrastiranje svijetla i tame, monumentalni prizori (Mrtvac, Grijeh itd.)
prelaženje s makroplana na mikroplan – također podudarnost sa slikarskom tehnikom
dijaloško-epsko razvijanje događajnosti u pjesmi (Elije Glauko, Na Nilu, Dva levita)
simbolizam odnos visoko/gore – nisko/dolje,
nebo/zemlja, motiv stuba (Užarević: velika vertikala i male vertikale)
mit, mistika, transcendencija u svakodnevnom, božanski status pjesnika i poezije, ideja “vječne ženstvenosti”, sakralizacija erotike (Notturno) i erotiziranje sakralnoga (Gonzaga), alegorizacija (Užarević)
ritam, Vidrićev stih prijelaz od Matoševa strogog stiha prema Šimićevom slobodnom
podražajno, senzualno iskustvo svijeta zanemareno lirsko “ja”
Elije GlaukoElij Glauko – njegovih imenaPovjesnička ne zna uspomena – Elij Glauko ima robinjicu,Plavokosu barbarku, Njemicu.
Elij Glauko – ima vjerovnika, Senatora starca raskošnika, I dva crna, neugledna stvora: Dva trgovca Grka spreko mora.
“Prijatelju, daj mi robinjicu, Rado ću ti vratit obveznicuI dat ću ti čašu od kristala, Lukul nema takova pokala.
Na njemu su nimfe urezane, Gdje se plahe po šikari bane, A po dršku geniji su nagi!Daj barbarku, pa ga uzmi dragi!”
“Čuj me! Ako ti je možda žao Robinjice, što bi meni dao, Gozbu dajem – dođi danas k meni, Brzo će te proći čari njeni –”
Vele Grci: “Glauko, nemoj tako!Ti razmisli trijezno i polako.Dajder nama svoju robinjicu, Platit ćemo njemu obveznicu.
Dat ćemo ti mjesto tog pokalaZlaćan prsten s okom od opalaI tu kesu – metni je u grudi, Uzmi Glauko – u zdravlje ti budi!”
Sluša Glauko srca uzrujana: Barbarka mu ljubav mladih dana – Važan slučaj! Teško mu je reći, Teško s’ vrča, zlata, nje odreći.
A robinja šuti…Kupci glade brade, Teško da joj petnaest ljet’ imade.Kao da se boji?—Nuto plače zloća,Tare suze s lica – rosu s voća.
Ah, u nje se samo srce cijepa!Svršila se jedna sanja lijepa!Elij nema više robinjice,Plavokose barbarke, Njemice.
Pejsaž I.U tavi se žute cvjetoviI zuje zlaćane pčele, Za sjenatim onim stablimaKrupni se oblaci bijele.
I nebo se plavi visokoKud nečujno laste plove; - Pod bregom iz crvenih krovovaPodnevno zvono zove.
A dalje iza tih krovovaZlatno se polje stereValovito, mirno i spokojno – I s huma se k humu vere…
Adieu
O moja je leđa laganoKucnula mandolinaI moj se kaput raskrio.Purpurna pomrčinaMoje je vjeđe prekrilaOd sunca, vjetra i
vina.
A moja se ruka ganula, koja pjesmice sklada, Svijetlu je suzu utrla, Što mi sa zjena pada- Tako silazim gospojoStubama tvojega
grada.
Dragutin Domjanić(Krče, 1875. – Zagreb,
1933.)
Pjesme, 1909. Kipci i popevke, 1917. Izabrane pjesme, 1924. V suncu i senci, 1927. Po dragome kraju, 1933.
“dvojnost” Domjanićeve poezije kao “dvojnost” jezičnog supstrata: štokavskog i kajkavskog
oba jezična supstrata posreduju istu poetiku, sličan motivski i tematski repertoar, slične izražajne značajke i govorne radnje
simbolizam kao temelj Domjanićeve poetike
simbolističko-secesionističk stil, melankolični pesimizam
prva objavljena pjesma Ridi pagliaccio!, 1895., Vienac
figure prošlosti, fantazmi želje, odvajanje od “mase”, izdvojenost, izoliranost
sumnja, skepsa
pozicija gledatelja/voajera A. B. Šimić: Domjanić je “pjesnik
Vječnog Jučer” floralnost, egzotičnost, secesionistička
nefunkcionalnost, preziranje vulgarnosti, isticanje artističkog načina života
impresionistička lirska paradigma s elementima secesioniranja pejsažnog predmetnog sloja (Milanja)
Otmjena dosada, Krče, Šutnja, Smieh, Na Krče, Pauni, Jesen, Inje
motivski inventar krajolika, prirodni i kulturno-artificijelni “aranžman”, opće mjesto lirike fin de sièclea (Milanja)
figura Narcisa (voajera), topos vode ironizacija, temporalizacija (Smieh,
Žmegač)
“univerzalizacija” kajkavskog idioma (Milanja)
izmišljeni, rekonstruiran jezik, “novi jezik na podlozi starokajkavske, idiomatske fraze” (Kalinski)
arhaičan, idiličan svijet, književno-povijesno podrijetlo
secesionistička stilizacija (Figurice, Pozableni Amor) i ratno-socijalna tematika (Ciklame, krvave ciklame)
Fran Galović
za života objavljivao poeziju u periodici i zbirku Četiri grada, 1913.
posthumne zbirke Z mojih bregov, 1925. i Pjesme I-II, 1940. (priredio Julije Benešić)
dva jezična koda, štokavski i kajkavski Skok: u kajkavskoj je poeziji pjesnik, u
štokavskoj tek naznačuje svoju liričnost intimistička, zavičajna, pejzažna lirika
dvadeset i dvije kajkavske pjesme četiri ciklusa prate godišnja doba idila, zamiranje, rezignacija, deziluzija izmještenost, povratak
(Ja nazaj već ne mrem, da bi baš i štel, Drugi me je život odnesel i zel.)
topos samoće i boli
Vladimir Nazor(Postira, 1876. - Zagreb,
1949.)
opsežan lirski opus, niz različitih motivskih krugova, raznojezičnost
1900. Slavenske legende 1910. Lirika Pjesme partizanke 1942.-1945. refleksivnost, nacionalno, etičko-
filozofsko
optimizam prostora, vedrina povezana s toposima prostora, ditirambi (Cvrčak)
Vučetić: rana faza je lirika borbene mladosti, lijepe, bujne, bogate i poletne, koja teži uzvišenom smislu dobra
slavenske legende i mitologija (Perun, Dabog), hrvatska prošlost, ciklus Hrvatski kraljevi (Zvonimirova lađa)
istarski prostor i tlo, čakavska poezija (Istarski gradovi, Galiotova pesan)
u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata okreće se epici (Medvjed Brundo, Utva zlatokrila)
lirika: intimnija, usamljenija (Geneza) priroda postaje simbolična,
refleksivnija, filozofska (Dušmanin)
nakon 1930. nova raspoloženja, ep Ahasver
Drugi svjetski rat ponovno budi borbeno raspoloženje, lirika otpora, vjera u putove poštenja i oslobođenja