„Ko je htio, radio je. Uživali smo sva prava, trošili koliko smo htjeli i mogli, i opet sve imali... Nije bilo radnika da nije mogao s porodicom otići na odmor i ljetovanje. Maltene se nisi mor'o ni pomučiti za to. Nije Tito dao da mu radnik dolazi izmoren i bolestan na pos'o...“ ,još jedno ljetno predvečerje okupila su se dječica iz mahale i slušala didu Miralema. Otkad ga znaju, otkad se okupljaju na tom istom mjestu, dido priča priče o Jugi, o prošlosti,o svemu što im je Juga pružila. „Žali i priziva dido Miralem prošlost. Šta će jadan kad je im'o sve, sad mu uzeše i ono malo hljeba...“, pričale su komšije, žalili i oni zajedno s didom.„ I pošalje te na more, uživaš i odmaraš, sve imaš...“, Elif je sjedila nepomično i čini se jedina se zapravo zanimala za te priče. Svaku večer bi ona prva dolazila do dide, i oblijetala oko njega molakajući da započne neku svoju priču. Bila je najveselija kada bi dido započeo, zauzela bi svoje mjesto i slušala. Zamišljala bi sve te prizore, sve te ljude zadovoljne svojim životom... zamišljala sebe i svoje roditelje u toj ulozi. Imala je nepunih jedanaest godina, ali bila je jedna od one mirne, povučene i, za svoje godine, zrele djece. Nije ni čudo. Majka joj je teško bolesna već nekoliko godina, jadnica se vuče po posteljama, čas malo prizdravi, čas ponovo padne... Otac se bori, pokušava, radi nema gdje ne radi,ali kad se ne da- ne da se. Osim Elif, imaju još dva sina, Demira i Kenana, ne zna se koji je vrijedniji, odgojeniji, ljepši, pametniji... Jednomu je dvadeseta, a drugi samo što nije punoljetan. Pravi ponos i dika ocu. Zajedno s njim odlaze ranim jutrom ne bi li našli kakva posla, navukli koji dinar, pa se vraćaju u kasne sate izmoreni i izgladnjeli. I tako iz dana u dan. A mala Elif, nit se čuje nit se vidi. Pojede ono što joj braća pripreme prije negoli odu, pa sjedne u svoj ćošak i tako se povazdan igra i nešto šapuće sa svojom lutkom. Kada dođe vrijeme okupljanja u mahali, poljubi nježno majčicu u obraz i odlazi da sluša svoga didu Miralema.Jedne večeri, dotrča Elif do dide, prišapnu mu nešto, a on ustade i pokaza Elif da sjedne na njegovo mjesto. Svi u čuđenju ušutiše i slušaše...„ Sanjala sam da je sve k'o kad je bio Tito. Sanjala sam da je majčica zdrava i da radi tamo gdje je dida Miralemova rahmetli Behija radila. Sanjala sam da mi braća idu u školu i uče. Tajo mi se osmijehnuo, poljubio me u obraz i dao mi lizalo, pa otišao na posao. Ja sam onda otišla u školu u svojoj čistoj i nepoderanoj haljinici i igrala se sa ostalom djecom. Nisam razmišljala ni o čemu lošem. Nisam se bojala da ću doći kući i da će mi reći da nemamo više para da mami kupimo lijekove, pa mame više nema. Nisam se bojala da ću poslije škole, kao i moja braća morati od jutra do mraka skitati da zaradim neki dinar. Sanjala sam da sam sretna, da smo svi sretni i da ne brinemo šta će nas sutradan dočekati kada otvorimo oči.“Čuli su se samo uzdasi, vidjele suze u očima i čula tiho rečenica: „Kamo sreće kćeri da ti je san java...“