broj 04 | 2010 moto foto 45broj 04 | 2010moto foto44

“Cesta Kostiju” je bila poprilično

nepoznata “običnim” poznavaocima

povijesti sve dok se nije pojavila u

putopisu “Long Way Round” Ewana

McGregora i Charleya Boormana. O

njihovom putovanju motociklima dugom

31000 kilometara od Londona do New

Yorka napisana je knjiga i izdana serija

DVD-a. Radi se o cesti na dalekom istoku

Rusije a naziv „Cesta kostiju“ je dobila

po nimalo ugodnoj činjenici da su je pod

Staljinom između 1932. i 1953. godine

sagradili zarobljenici iz ruskih radnih

logora a poslije zarobljenici iz ruskih

Gulaga. Službena oznaka ceste je M56

Kolyma Highway (ruski: Федеральная

автомобильная дорога «Колыма») a

spaja Magadan i Yakutsk, ustvari Nizhny

Bestyakh na lijevoj obali rijeke Lene a

preko rijeke je smješten Yakutsk. Vožnja

Cestom kostiju je postala „must do“ za

svakog bajkera koji želi pravu avanturu

a ujedno ne želi biti dio mase vozača

uspjeli doživjeti sve čari ugodne vožnje

i nezaboravnih prizora u švicarskim

Alpama, kroz austrijski Tirol i uz Dunav u

Mađarskoj Ljubitelji slastica su došli na

svoje u Budimpešti gdje smo, iako “smo

bajkeri” svratili u poznatu slastičarnicu

Gerbaud koja je sladokuscima otvorila

svoja vrata davne 1856. godine. Pravo

otkriće za nas je bila Rumunjska koja

nas je očarala svojim srednjovjekovnim

dvorcima i starim gradskim trgovima,

drevnim gradovima Temišvarom i

Sigišvarom koji su nas se najviše do-

jmili. Vožnja kroz Transilvaniju je bila

posebno zadivljujuća zbog dvoraca od

kojih nas je većina podsjećala na onaj

grofa Drakule. Loše vrijeme koje nas

je pratilo kroz Rumunjsku pojačalo

je jeziv osjećaj a kolegica Jacquie se

klela da je vidjela šišmiše iako je muški

dio ekipe to prihvatio znate već kako.

Pošto nas je pratila kiša kakva se ondje

ne pamti u zadnjih 300 godina nismo

uspjeli posjetiti “pravi” dvorac grofa

Drakule, alias Vlada Tepeša, u Branu.

Nakon prelaska u Bugarsku posjetili

smo gradić Nessebar koji je na popisu

UNESCO-a kao najstarije stalno naselje

u Europi a smješten je na poluotoku

koji strši u Crno more. Ugodna vožnja

prekrasnim krajolicima nas je dovela u

kaos Istanbula, na vrata Azije, ali opet uz

dosadnu i jaku kišu. Nekoliko dana bez

motora iskoristili smo za razgledavanje

znamenitosti Istanbula – Aju Sofiju,

palace Topi Kapi, rimske kupelji i večeru

u Pudding Shop-u koji se pojavljuje u

filmu Ponoćni express iz 1978. godine.

Prošli smo Tursku zaustavljajući se u

Troglodyte dvorcima u Goremu. Smještaj

je bio fantastičan jer se hotel nalazi u

stijenama a svaka soba je jedna pećina.

Vožnja balonom iznad ovog bajkovitog

krajolika bila je genijalna ali buđenje

prije zore baš i nije. Prešavši široke

planinske ravnice Anatolije zaustavili

Turizamsmo se u još jednom mjestu koji se nalazi

na popisu UNESCO-a gradiću Amaysa sa

sačuvanim katakombama koje potječu

iz 400. godine prije Krista. Također smo

posjetili i otomanski grad Safanbolu

u kojem su sačuvane kuće građene u

tradicionalnom Otomanskom stilu.

Dvanaestosatna vožnja trajektom od

Trabzona u Turskoj do Sočija u Rusiji

pretvorila se u 24-satnu plovidbu

izdržljivosti kojoj konkurencija može biti

samo neorganiziranost ruskih carinika.

Kada smo se konačno iskrcali slijedilo

je šestosatno ispunjavanje kojekakvih

obrazaca tako da smo u hotel stigli u

jedan iza ponoći. Toliko o “dobrodošlici” i

domaćinu Olimpijskih igara 2012.

Idiličnu vožnju ruskom obalom Crnog

mora kvarila su navodna prekoračenja

brzine koju su revni policajci uredno

naplaćivali sve dok nismo stigli do

Volgograda, negdašnjeg Staljingrada,

poprišta najkrvavije bitke u Drugom

svjetskom ratu. Posjet veličanstvenom

56-metarskom spomeniku Majci Rusiji i

memorijalnom centru svim poginulima

bila je stvarno potresno iskustvo.

Ulazak u Moskvu je bila čista frustracija

koja je trajala više od dva sata. Kroz

nemoguću gužvu smo se jedva probili i

u kojoj sam imao priliku biti pregažen

nekoliko puta ali mislim da je do sretnog

završetka dovela i boja mog motora

(crvena) koja mi je pružila uočljivost i spas

od katastrofe. A možda i simpatije onih

vozača kojima su neka prošla vremena

ipak draža a tada je crvena predstavljala

mnogo više nego danas. U Moskvi nas je

dočekao vodič koji nam je pokazao sve

znamenitosti Moskve od katedrale Saint

Basils do ogromne mreže podzemne

željeznice. Poziranje na motociklima

na Crvenom trgu bilo je nezaboravno

uz sjećanje na ne tako daleku povijest i

poznate parade ruske vojske pod budnim

okom Nikite Hruščova. Prvi dio posjeta

Majčici Rusiji završavamo posjetom

Samari koji je poznat kao dom poznatog

aviona MIG i Kazanu koji je poznat po

Kremlinu koji je na popisu UNESCO-a.

Prešavši u Kazahkstan vozimo se kroz

nepreglednu, pustu i tihu kahastansku

stepu, toliko veliku da se vidi zakrivljenje

planete Zemlje. Kampirajući u tom

neponovljivom krajoliku iskusili smo

tišinu koju samo rijetki imaju mogućnost

doživjeti u današnjem užurbanom svijetu.

Idilu je narušavalo samo hrkanje nekih

članova ekspedicije a čovjek ne može ni

zamisliti koliko se daleko čuje hrkanje

kada tražite mjesto kako bi se maknuli

od “glasnih” kolega. Do sada smo se

vozili asfaltiranom cestom iako je dio

te “asfaltne ceste” ustvari hrpa rupa

pokrpanih flekama asfalta tako da i naši

motori a i naše stražnjice ne pamte ovaj

Road of BonesRoad of Bonessa Jerry Truman

Moto

koji putuju već ustaljenim i poznatim,

mogli bismo reći, i dosadnim rutama.

Vjerojatno će uskoro i ova ruta izumrijeti

kao nešto novo i neponovljivo i ući u

kalendare mnogih turističkih agencija,

kvazi motorista i avanturista. Dvanaestog

lipnja 2010. u kultnom motorističkom

Ace Caf é baru u Londonu sastala se

grupa nervoznih ljubitelja motocikala,

rock and rola i svega što uz to ide kako

bi krenuli na putovanje preko četvrtine

zemaljske kugle koje će trajati 100 dana.

Vozači i suputnici su rezervirali „100

day Road of Bones Expedition“ koje

je organizirala australska kompanija

Compass Expeditions, sa startom u

Ace Cafeu, London i krajnjom točkom

u Magadanu na istoku Rusije. Joe i

Carmen, Pat and Lauren, Mick, Murray,

Isaac, Jacquie, Jason, Leo i moja

malenkost Mick okupili smo se u Ace-u

zajedno sa puno prijatelja koji su nam

došli poželjeti sreću kako bi krenuli

na ovu ekspediciju. Ispred Ace-a smo

poredali motore koji će nas trpjeti na

ovom poduhvatu, sve BMW-i i to ovim

redom: stari model F650 GS sa rallya

Dakar, F 650 GS Twin, F 800 GS, R 1200

GS i ostalo G 650 GS. Nakon kratke

vožnje do luke u Doveru pozdravili smo

bijele stijene doverske obale i prešli

na europski continent, u Francusku.

put kroz Francusku je bila mješavina

vožnje autocestama i lokalnim cestama

sa obaveznim zaustavljanjima u malim

francuskim selima i gradićima kako ne

bi potvrdili ustaljeno mišljenje kako se

bajkerima uvijek negdje žuri. Uz šalicu

kave ili košaricu jagoda u lokalnim

kafićima Francuska nam je ostala u

jako lijepom sjećanju. Posebno nas

se dojmilo francusko selo Flavigny sa

svojim starim mostovima i kamenim

kućama od kojih smo u jednoj od njih

i mi prenoćili.Kroz Europu smo držali

dobar tempo ali usprkos tome smo

Epsko putovanje Epsko putovanje kroz zemlje koje kroz zemlje koje

završavaju na „stan“, završavaju na „stan“, Mongoliju i Sibir u Mongoliju i Sibir u organizaciji moto organizaciji moto agencije Compass agencije Compass

ExpeditionsExpeditions

broj 04 | 2010 moto foto 47broj 04 | 2010moto foto46

dio puta po dobrom. I Cesta kostiju, koju

su nama približili Ewan i Charley, je

sada asfaltirana ali još uvijek podsjeća

na ono što je bila – kamena i prašnjava

kao i način na koji je izgrađena – krvlju

i znojem. Zaustavili smo se na jednom

od najvećih primjera prirodne katastrofe

– Aralskom jezeru ili na onom što je od

njega ostalo. Nekad ovo veliko more

je bilo krcato jesetrom i poznato po

ribolovu i ribljoj industriji koja je sada

umrla zajedno sa morem samim a

sada zahrđale olupine brodova ostaju

kao podsjetnik zarobljeni u pješčanim

dinama. Ruskim vođama se činilo

pame-tnom idejom da vodu iz Arala

iskoriste za navodnjavanje polja pamuka

ali izgleda da su uzeli puno previše vode.

Nastavljajući svoje putovanje slijedimo

poznati Put svile u Uzbekistanu. Posjetili

smo Samarkand i Bukharu; osamljene

gradove u kojima smo obišli antiknu

povijesnu ostavštinu Đingis-kana koje

smo fotografirali i uživali u putovanju u

prošlost. Sjedeći prekriženih nogu na

arapskim tepisima u jednom od mnogih

restorana u okolini Laubija – starog

centra Bukhare i uživajući u ražnjićima

imali smo osjećaj da smo u blizini ostavili

svoje magarce (umjesto naših BMW-a)

i da smo u 15. ili 16. stoljeću. Uistinu

predivno i opuštajuće iskustvo. Naši

planovi da posjetimo Kirgistan su se brzo

rasplinuli zbog sukoba u kojem su Kirgizi

počeli sa protjerivanjem i ubijanjem

stotina Uzbeka pa smo se odlučili

vratiti nazad u Kazahstan. Uputili smo

se prema zapadnom dijelu Središnjih

Tien Shan planina i tamo nekoliko dana

uživali u domaćinstvu lokalnih ljudi koji,

moramo priznati, znaju kako nahraniti i

ugostiti gladne bajkere. Nakon nekoliko

dana opuštanja, slijedeća stanica nam

je Almaty (Alma-Ata) gdje smo ujedno

promijenili gume na našim motociklima

i pripremili ih za putovanje bespućima

Mongolije. Na sve motore smo montirali

Heidenau-ove gume, prednje i stražnje

a obavili smo i servis u ovlaštenom se-

rvisu BMW-a. Jedini problem je bio što

zastupnik BMW-a u Almaty-u ne prodaje

a isto tako i ne servisira motocikle. Ali au

nam izašli u susret i pozvali mehaničara

“sa strane” kako bi nam pomogao oko

servisa a ustvari najvažnije je da smo

dobili pečate u servisnim knjižicama.

Na putu kroz kazahstanske stepe imali

smo lijep pogled na vječnim snjegom

pokrivene vrhove na granici s Kinom.

Ponovno ušavši u Rusiju napredujemo

vozeći se još jednom poznatom cestom

– Transsibirskom autocestom sve do

Irkutska uz obavezno skretanje do Baj-

kalskog jezera. Bajkalsko jezero se

često opisuje kao dragulj u kruni Sibira

sa svojom tamno modrom bojom okru-

ženo snijegom i borovom šumom. Vož-

nja trajektom do otoka Okhlon pruža

pogled na predivnu prirodu.

Dolaskom u Irkusk prvo smo izvadili

vize za Mongoliju i u iščekivanju nastavili

putovanje prema Mongoliji. Iako smo

na putovanjima prošli mnoge granice

i nagledali se svega i svačega, granica

Mongolije nam je dala novo objašnjenje

riječi kaos. Pošto nam je, konačno,

odobren ulazak u Mongoliju, vozimo se

vrlo dobrim asfaltom sve do mjesta na

kojem ćemo kampirati ovu noć. Mjesto

za postavljanje šatora našli smo na obali

rijeke na mjestu gdje se ona razdvaja u

dva kanjona. Divlji mongolski konji su se

slobodno šetali uokolo našeg taborišta

a u daljini se na srebrnkastoj mjesečini

vide obrisi tradicionalnih bijelih šatora –

Gerova, nastambi mongolskih nomada.

U sumrak nas dvojica nomada, otac i

sin, mole da ujutro u znak dobrodošlice

budemo njihovi gosti i da nas ugoste

tradicionalnim Kymys-om, slanim

kobiljim mlijekom što mi prihvaćamo.

Ger naših domaćina (kao i svi ostali

u Mongoliji) je izrađen od drvenog

okvira i prekriven kožama jaka sa

ognjištem u sredini. Domaćin nas

upoznaje sa ukućanima, kojih tri

generacije živi u jednom geru i to je

naše prvo upoznavanje nomadskog

načina života Mongola. Mongolija je

često opisivana kao jedno od najboljih

mjesta za “off-road” vožnju i moramo

reći da je naša vožnja često prekidana

padovima i dizanjem iz prašine.

Snalaženje u golemim prostranstvima

često nije bilo lako jer se dogodi da

se tragovi razilaze pa nismo znali za

kojim krenuti ali smo nakon nekoliko

takvih “raskršća” zaključili da se svi

tragovi nakon nekog vremena opet

spajaju u jedan pa nije bitno po kojem

vozite već je bitno da ne izgubite trag.

Vožnja prostranim dolinama, dolinom

za dolinom ispunjavala nas je usprkos

ponekad teškim uvjetima za vožnju.

Svaku večer nakon što smo postavili

šatore za predstojeću noć činilo nam

se da je baš to mjesto za noćenje

još ljepše od onog prethodne večeri.

Konačno dolazimo do grada Morona i

nastavljamo još nekih 80 kilometara do

jednog od najljepših mjesta u Mongoliji

– planinskog jezera Khovsgul Nuur,

okruženog snježnim vrhovima i borovom

šumom. Smjestili smo se u “Gerove” uz

rub jezera i jedva dočekali odmor nakon

naporne višednevne vožnje, spavanja

u šatorima i bez tuširanja. Sada smo

“samo” 300 kilometara od Bajkalskog

jezera ali zbog situacije u Kirgistanu

“potrošili” smo tjedan dana kako stigli

ovdje. Nismo bili oduševljeni činjenicom

da moramo napustiti Khovsgul Nuur

ali znali smo da ćemo uskoro stići do

još jednog jezera - Tsagaan Nuur ili na

hrvatskom Bijelog jezera. Prelasci preko

brojnih potoka poslužili su nam za pranje

naših motora koji su od silne prašine

i blata bili neprepoznatljivi. Jedino je

Joe imao problema pri prelasku jednog

potoka kada je njegov BMW povukao

vodu kroz usisnik za zrak i namočio

zračni filter. Krajoliko oko nas je bio

zadivljujući – nedirnuta priroda, predivno

modro nebo i nepregledna prostranstva

prošarana bijelim točkama, ustvari

tradicionalnim “gerovima”. Stvari su

tekle dobro, čak i predobro dok se nije

desila katastrofa, dobro, bar se nama

tada činilo kao katastrofa. Kolorezine

mongolskih puteva uzele su svoj danak

kada je sa prikolice pratećeg vozila

otpao kotač zajedno sa osovinom i

ležajima. Uz napomenu da se matica

sa osovine otkotrljala nigdje drugdje

(iako je mogla otpasti bilo gdje u ovim

prostranstvima!) već ravno u obližnju

broj 04 | 2010 moto foto 49broj 04 | 2010moto foto48

rijeku. Kao profesionalnom vozaču bilo

mi je odmah jasno da ovdje ne možemo

zavariti osovinu iz prostog razloga što

se nalazimo u zabačenom dijelu ionako

zabačene zemlje – Mongolije. Stvari

nisu izgledale nimalo obećavajuće.

Sreća nam se ipak nasmiješila kad

nam je vozač pick-upa, jedinog vozila

koje nas je sustiglo u nekoliko sati

našeg mudrijanja, ponudio da osovinu

s nosačem preveze do “obližnjeg”

varioca udaljenog “samo” 60 kilometara.

Utovarili smo osovinu na njegov pick-

up a ja sam zajedno sa Mickom vozio

naše prateće vozilo za njim. Kada smo

pomislili da smo pri kraju s našim

mukama upali smo u močvaru iz koje

smo se izvlačili dva sata i napokon

krenuli prema 60 kilometara udaljenom

selu u koje smo stigli u jedan iza ponoći.

Slijedećeg jutra naš “spasitelj” nas je

odveo do jedinog varioca u zabačenom

selu da pokuša zavariti našu osovinu

za nosač. Iskreno, Mick i ja sumnjali

smo u kvalitetu tog zahvata i prognoza

je bila da će ta osovina izdržati manje

od 300 metara mongolskih puteva. Na

putu nazad prema mjestu gdje nas

je čekao ostatak ekipe uspjeli smo

izbjeći još jedno zapinjanje u močvari.

Stigavši nazad postavljamo osovinu na

prikolicu i krećemo dalje sa nadom u

znanje i umijeće spomenutog varioca.

Do našeg slijedećeg stajališta imali

smo 36 kilometara i sve je prošlo u

najboljem redu. Stigavši do Bijelog jezera

smještamo se u poslovično idilčne

gerove, večeramo i nakon večere uživa-

mo u nekoliko piva. Usprkos mojim

crnim slutnjama osovina je izdržala do

Ulaan Bataara, glavnog grada Mongolije,

gdje pronalazimo novozelandsku tvrtku

koja se bavi rudarenjem. Dečki u Kiwi

gold mining company su istokarili i zava-

rili osovinu i tek sada sam bio siguran da

ćemo uspjeti doći do Magadana. Teški

uvjeti za vožnju, prašine i blato vidjeli

su se na vozačima koji su bili umorni i

prljavi a na motorima nije bilo ozbiljnijih

oštećenja osim nekoliko otpuštenih

vijaka i matica i oštećenih semeringa

na amortizerima. Nažalost ovime se

naše druženje s Mongolijom približilo

kraju i sada se vozimo prema sjeveru i

granici sa Rusijom. U Rusiju ulazimo na

poslovično kaotičnom i neorganiziranom

graničnom prijelazu na kakve smo i

navikli kad je Rusija u pitanju. Povratkom

na Transsibirsku autocestu nastavljamo

do Chite gdje smo uz šampanjac pros-

lavili 30-tu godišnjicu braka Joea i

Carmen. Izlaskom iz Chite promet na

Transsibirskoj autocesti se prorijedio i

čini nam se da je samo naša. Ulaskom

u sibirske tajge divimo se krajoliku

je obojenom žutim i crvenim bojama

jeseni što nam daje priliku za uživanje u

prirodi i vožnji novo asfaltiranim dijelom

Transsibirske autoceste. Do kraja Trans-

sibirske autoceste nam preostaje 350

kilometara neasfaltiranog dijela ceste

koju njena dužina od Moskve do Vlad-

ivostoka čini najdužom autocestom

na svijetu. Na završetku Transsibirske

autoceste ulazimo u slabo naseljen dio

Rusije u kojem su putnici rijetka pojava.

Autoput Lena koji je dobio nadimak

“Highway to Hell” prema pričama

bajkera je gori od Ceste kostiju i taj opis

opravdava odmah u prvih par kilometara.

Pomislili smo da bi naše putovanje do

Yakutska od 1300 kilometara moglo

trajati vječno. Tražeći mjesto za

kampiranje jednu večer smo pozvani

na noćenje u lovačkoj kolibu lovaca na

jelene. Koliba je smještena na obali

rijeke prekrivene taninom u kojem se

savršeno vidi odraz jesenskih boja,

pogotovo u zalazak sunca. Kad smo stigli

lovci su pripremali večeru ali pogledom

u lonac zamijetili smo kako u njemu

pluta očna jabučica što je pokrenulo

okretanje naših želudaca. Na sreću,

nisu nas ponudili večerom. Mick je sa

jednim lovcem otišao u lov na fazane i

po pucnjevima smo zaključili da se neće

vratiti praznih ruku, što se pokazalo

točnim. Bila je to još jedna ugodno

provedena noć kod prijaznih domaćina.

Konačno stižemo do glavnog grada

Yakutije – Yakutska, ustvari skoro do

Yakutska. Prijelaz trajektom preko rijeke

Lene pokazao se lakšim za reći nego

učiniti. U ovim krajevima ništa nije

lako pa tako ni iskrcavanje kamiona

sa trajekta. Prilikom iskrcaja kamion

je zapeo u pijesku na obali te ni uz

pomoć traktora i teškog kamiona

nisu uspjeli izvući kamion kako bi

ostali mogli sići na obalu. Nakraju

je kapetan pomaknuo trajekt nešto

dalje uz obalu ostavljajući nesretnog

vozača kamiona da sam nađe izlaz iz

pijeska. Tri noći odmora u Yakutsku

su došle kao naručene. Ovo je zadnja

prilika da pripremimo sebe i motore

za ono zbog čega smo došli – Cestu

kostiju. U Yakutsku dane provodimo sa

simpatičnom grupom bajkera iz Nord

Brotherhood-a koji sun am pomogli u

svim pripremama i ponudili pomoć koja

bi nam mogla zatrebati na cesti. Svaku

večer smo proveli zajedno s njima u

baru, izmjenjujući priče i dogodovštine

uz možda malo previše votke. Kao

što su nam oni ponudili pomoć tako je

bilo i u mnogim gradovima na našem

putovanju gdje su ne samo bajkeri već

i svi ostali nudili pomoć ili bar da nam

pokažu izlaz iz grada vozeći ispred

nas. Jednom prilikom nas je policijska

patrola pratila nekih 50 kilometara sa

upaljenim rotirkama. Svima će nam

nedostajati gostoprimstvo i ljubaznost

na kakvu nismo naišli nigdje u našem

“zapadnom” svijetu. Prema pričama,

Cesta kostiju je trebala biti od lijepe

asfaltirane ceste do priče o vučjoj

jazbini iz koje se nećemo samo tako

izvući. Nakon slušanja svih tih priča i

pričica nije nam bilo svejedno ali nismo

ni pomišljali na odustajanje. Ispalo

je da je većina crnih priča bila istina.

Stigao je i taj dan. Prešli smo Lenu

na suprotnu obalu kako bi službeno

krenuli Cestom kostiju. Kišilo je ali

usprkos tome početni dio puta vozimo

po relativno tvrdom pijesku koji nije baš

nešto ugodan za vožnju. Prometa oko

nas nije ni bilo tako da smo se osjećali

usamljeno i jedino što nas je smirivalo

bila je činjenica da je naš Land Cruiser

uvijek iza nas. Osovina na prikolici se

dobro držala tako da smo bili sigurni

da će Toyota uvijek i biti iza nas u

slučaju potrebe. Cijeli dan se vozimo

kroz arktičke šume okićene žutim

lišćem po temperaturi od 5 stupnjeva.

Predvečer u daljini vidimo jaku snježnu

oluju i odlučujemo stati i ulogoriti se

na vrhu brda s kojeg se pruža predivan

pogled na nepreglednu tajgu. Službeni

kuhar u ekipi je postala Carmen iako

je njeno umijeće dovodilo i do manjih

ozljeda a ostatak ekipe pomagao je

koliko je mogao. Najvažnija stvar je bila

održavanje vatre u kampu. Taj zadatak

je dobio Mick Terry i dok smo postavili

šatore Mick je upalio vatru tako da smo

se uspjeli malo zagrijati. Za večeru

je na meniju bila juha od rajčice sa

tjesteninom i pečene kobasice koje sun

am prijale nakon cijelog dana vožnje.

Idućeg dana nakon samo 10 kilometara

imamo prvi kvar. Na Patovom motociklu

opet se probušila guma koju smo

već nekoliko puta mijenjali. Nakon tri

sata uspijevamo popraviti Patov BMW

i odlučujemo otići do Handagara, još

jednog zapuštenog mjesta, gdje točimo

gorivo i vraćamo se nazad u divljinu.

Kako se cestom penjemo na nekih 700

m/nm temperature pada blizu ništice ali

vožnja ovim planinama je zadivljujuća.

Nepregledne šume smeđeg i žutog

drveća iza kojih se nadvisuju bijeli

planinski vrhovi, muljevite rijeke teku

u nedogled nepreglednim ravnicama.

Prema Isaacovim riječima ovo je jedno

od najljepših mjesta na svijetu, ljepše

čak i od bespuća Čilea. Uska dolina kroz

koju teče široka Rijeka mjesto je za naš

noćašnji kamp. I večeras je kuharica

Carmen koja je svojim spretnim rukama

skuhala takvu večeru da smo poželjeli

da večer nikada ne završi. Vrijeme se

promijenilo preko noći i ujutro nas je

dočekao lagan snijeg. Vrativši se na rutu

brzo se penjemo prema vrhu planine na

kojem ja padam s motocikla i gledam

ostale koji nisu prošli bolje od mene,

naime naletjeli smo na zaleđenu zemlju

i svi popadali s motora kao kruške. Kad

smo pokušali hodati, i Carmen i ja, opet

broj 04 | 2010 moto foto 51broj 04 | 2010moto foto50

padamo na guzicu, i ovo je prvi puta kada

smo poželjeli da nam ispod nogu bude

blato, bar bi mogli hodati kako treba.

Polagano gurajući motore niz padinu

jedva čekamo da se spustimo s planine

i maknemo s prokletog leda. Uglavnom

se Cesta kostiju pokazala kao dobra za

vožnju izuzev nekoliko drvenih mostova i

kaljuža s kojima se trebalo nadmudrivati

što nas je iznenadilo i pokazalo se da

uvjeti ovdje najviše ovise o vremenu i

ničemu više. Okolni pejzaži su slični

dosadašnjima na našem putovanju i

opet nas zaprepašćuju svoj ljepotom.

Za razliku od malobrojnih sela kraj

kojih prolazimo i izgledaju kao da su

preživjela rat i za koje smo bili sigurni

da nitko u njima ne može živjeti. Ali u

tim selima žive ljudi. Nalazimo se u

području znanom po najnižoj izmjerenoj

temperaturi na svijetu u naseljenim

područjima. U Olimkonu je izmjerena

najniža temperature od -72 stupnja i

uvjerili smo se da je to ovdje stvarno

i istinito. Vožnju nastavljamo velikim,

potpuno napuštenim, gradom čiji

prizor napuštenih nebodera, trgovina

i ulica izgleda nadrealističko. Teško je

zamisliti kako je ovo nekada bio dom

mnogih obitelji, žena, djece… Grad je

sagrađen u Lenjinovo doba kako bi se u

njega preselili svi nepodobni i “opasni”

za režim u tadašnjem Sovjetskom

savezu. Nakon pada komunizma svim

stanovnicima je omogućen povratak u

rodni grad pa je tako cijeli grad ostao

prazan. Pošto nas još uvijek nije stigao

Leo sa svojom Toyotom postajemo

zabrinuti. Vozimo se nazad nekih 20

kilometara i svakim metrom naša

zabrinutost raste. Čim sam ga ugledao

sve mi je bilo jasno. Osovina. Osovina

na prikolici nije izdržala. Osamsto

kilometara prije cilja. Mislim da na

svijetu ne postoji mjesto gore od ovog na

kojem se mogao desiti ovakav problem.

Postavljamo logor i Mick loži logorsku

vatru a Leo i ja u snijegu i ledu skidamo

osovinu. Sreća nam se osmjehnula kada

smo zaustavili lokalnog vozača koji je

začudo znao engleski i predložio nam da

odveze Lea i osovinu u obližnji rudnik na

popravak, ali naravno prvo smo s njim

morali pojesti ribu i popiti votku. Leo

se vratio nakon dva sata sa saznanjem

da su svi radnici u rudniku pijani da

će vjerojatno takvi biti do ponedjeljka.

Kad sam to čuo, pomislio sam “Gotovo

je! Mi smo svoje putovanje završili” ne

računajući pritom na snalažljivost i

neizmjernu dobrotu lokalnih stanovnika.

Leo sa dva ruska prijatelja odlazi u

Sussaman kako bi pronašli varioca koji

bi zavario osovinu i pronaći da bi podigli

prikolicu.Preko noći vrijeme se pokvarilo

a Leo se nije vratio pa odlučujemo dio

opreme iz prikolice smjestiti u Land

Cruisera a ostatak ostaviti sakriven u

šumi te krećemo prema Sussamanu.

Na putu uočavam Lea kako nam dolazi

u susret sa kamionom s dizalicom.

Nikada se u životu nisam toliko veselio

što sam video Lea. Došavši do prikolice

po mećavi utovarujemo stvari na kamion

i nastavljamo dalje. Noć sam proveo

sa Leom i mehaničarima koji sun as

počastili s puno votke, ribe i kruha. Da, i

samo da spomenem, da su nam na našu

osovinu stavili svoju glavčinu kotača

kako bi mogli nastaviti put. Toliko drage i

dobre ljude još nisam sreo u životu.

Idućeg jutra nas je dočekalo dobrih

-8 stupnjeva po kojima nastavljamo

svoj put prema Madaganu. Cesta je

vrlo loša sa puno muljevitih kaljuža i

rupa zbog kojih moramo voziti polako.

Krajolik se ne mijenja i isti je od kada

smo prešli rijeku Aldan prije 5 dana.

Nepregledna tajga, planinski vrhovi

na obzoru i muljevite spore rječice u

dolini. Putujemo na nadmorskoj visini

od 700 metara i svaki uspon bi značio da

ćemo naletjeti na snijeg i led. Prelazivši

jedan takav uspon od 960 metara svi

smo popadali s motora, ja čak 6 puta sa

svojeg R1200 koji je ostao neoštećen.

Na kraju jedino rješenje je bilo hodati uz

motor u prvoj brzini jer je jednostavno

težina motora sa vozačem bila prevelika.

Začuđujuće Isaac i Joe su prešli prijevoj

vozeći se u trećoj brzini i čudili su se

ostalima na njihovim problemima pri

usponu. Nekih 180 kilometrara prije

Madagana spuštamo se oko 3 kilometra

prema dolini i tu završava snijeg i led.

Nakon 3300 kilometara kojekakvih

puteva dolazimo na asfaltiranu cestu

i ulazimo u Magadan. Zaustavljamoo

se kraj putokaza na ulazu u Magadan i

već žalimo što se našem putovanju bliži

kraj. Odvezli smo oko 28000 kilometara

po najnegostoljubivom kraju svijeta.

Nekada je bilo teško voziti, nekada malo

lakše a nekada jako, jako naporno. Bilo

je trenutaka kada sun am nedostajali

naši najdraži i “normalan” način života

ali smo znali da smo ostvarili ono što je

mnogim bajkerima želja a samo rijetki

je mogu ispuniti. Svi BMW motocikli

su izdržali vrlo teške i ekstremne

uvjete na našem putovanju i to bez

ijednog većeg kvara. Izdržati vožnju od

28000 kilometara i 100 dana nije bilo

lako ali naši BMW-i su to izdržali bez

pogovora. Jedini kvarovi su se dešavali

na: semerinzima amortizera, dva

stražnja amortizera, jedan hladnjak

(kamenčić se zaglavio između šasije i

hladnjaka i probio rupu na hladnjaku),

jedan akumulator i osim toga većih

problema nije bilo. Gume Heidenau su

se pokazale odlično, vrlo otporne na

probijanje i sa jakom bočnom stranom.

Na mom R1200 GS su izdržale 15000

kilometara i još uvijek su u dobrom

stanju uz napomenu da one širine 140

imaju puno deblji gazni sloj od 130-tki.

Mislim da ćemo ove gume koristiti i

za naše putovanje po Južnoj Americi.

Ekspedicija “London to Magadan Road

of Bones 2010.” je uspješno završen,

prema planiranom rasporedu bez ozljeda

vozača i otkazivanja motora. U idućoj

godini također planiramo ekspediciju a

podatke o ovogodišnjoj možete pronaći

na blogu www.londontomagadan.com ili

www.compassexpeditions.com.