SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI

RIJEKA

TONJA TOMULIĆ

MULTINACIONALNE KOPANIJE – NOSITELJ PROCESA

GLOBALIZACIJE

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2013.

2

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI

RIJEKA

MULTINACIONALNE KOPANIJE – NOSITELJ PROCESA

GLOBALIZACIJE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Međunarodne financije

Mentor: Prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov

Studentica: Tonja Tomulić

JMBAG: 0081111615

Smjer: Međunarodno poslovanje

Rijeka, rujan 2013.

3

SADRŽAJ

1. UVOD 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja 1

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze 2

1.3. Svrha i cilj istraživanja 2

1.4. Znanstvene metode 3

1.5. Struktura rada 3

2. GLOBALIZACIJA 5

2.1. Teorijski koncept globalizacije 5

2.2. Povijesni razvoj procesa globalizacije 7

2.3. Međunarodne institucije procesa globalizacije 9

2.4. Socijalne nejednakosti 11

2.5. Uzroci i posljedice globalizacije 12

3. ULOGA MULTINACIONALNIH KOMPANIJA U PROCESU

GLOBALIZACIJE

15

3.1. Definicija, pojam i klasifikacija multinacionalnih kompanija 15

3.2. Nastanak i razvoj multinacionalnih kompanija 17

3.3. Rast i razvoj multinacionalnih kompanija 20

3.4. Motivi davatelja (MNK) i primatelja (države domaćin) za ulaganja

22

4. UTJECAJ MULTINACIONALNIH KOMAPNIJA NA SVJETSKE

GOSPODARSKE TOKOVE

24

4.1. Analiza vodećih multinacionalnih kompanija 24

4

4.2. Perspektive razvoja multinacionalnih kompanija 36

5. MULTINACIONALNE KOMPANIJE I ZEMLJE U RAZVOJU 38

5.1. Utjecaj multinacionalnih kompanija na zemlje u razvoju 38

5.2. Izravna inozemna ulaganja i refleksije na Republika Hrvatska 39

6. ZAKLJUČAK 44

5

1. UVOD

Razvoj informatizacije i kompjuterizacije, a posebno interneta pomaknuli su granicu življenja

iz domene lokalnog u domenu planetarnog te pretvorili svijet u globalno selo. Proces

globalizacije zahvatio je sve dijelove našeg života, veći dio društvenog života određen je

globalnim procesima, a nacionalne kulture, gospodarstva i granice polako nestaju.

Globalizacija, koja se intenzivno razvija tijekom 20. stoljeća, označava iznimno složen i

sveobuhvatan proces koji utječe na sav život na zemlji. U ekonomskom pogledu, izraz

globalizacija samo je skraćeni naziv za globalni kapitalizam i širenje globalnog tržišta.

Osnovna se dinamika svjetskog gospodarstva internacionalizirala, dominiraju tržišne sile koje

je nemoguće kontrolirati, a glavni su gospodarski čimbenici i nositelji multinacionalne

kompanije koje ne ovise o nacionalnim državama.

Proces globalizacije služi prije svemu ostvarivanju što većih globalnih profita koji ostvaruju

svjetske multinacionalne kompanije, te se javlja fenomen povećavanja trgovine i širenja

tržišta uz sve manji broj konkurenata, odnosno dolazi do stvaranja oligopolne strukture tržišta.

To za sobom povlači mnogobrojne posljedice, a jedna od njih je povećavanje socijalnih

nejednakosti odnosno stvaranje sve većeg jaza između bogatih i siromašnih.

Rastom uloge multinacionalnih kompanija u svjetskom gospodarstvu, trgovina između

zemalja sve više postaje trgovina između multinacionalnih kompanija, odnosno njihovih

afilijacija koje su locirane u različitim zemljama. Njihova moć nadilazi moć nacionalnih

država te predstavlja pokretačku snagu svjetskog ekonomskog razvoja.

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja

Problem istraživanja jest ukazati na problematiku djelovanja multinacionalnih kompanija na

proces globalizacije te njihov utjecaj na svjetsku ekonomiju, ekonomiju zemalja u razvoju te

konačno, refleksije na Hrvatsko gospodarstvo.

6

Predmet istraživanja je istražiti, utvrditi i elaborirati utjecaj multinacionalnih kompanija na

svjetske gospodarske tokove putem analize vodećih MNK svijeta.

Problem i predmet istraživanja determiniraju objekt istraživanja koji se odnosi na prikaz

analize multinacionalnih kompanija te uzroci i posljedice njihova utjecaja na svjetsku

ekonomiju.

1.2. Radna hipoteza i pomoćne hipoteze

Iz problema i predmeta istraživanja proizlazi radna hipoteza: na temelju spoznaja i

istraživanja utvrditi važnost multinacionalnih kompanija u procesu globalizacije. Suvremene

multinacionalne kompanije djeluju kao snažna upravljačka sila u svjetskom gospodarstvu te

se očekuje jačanje njihova utjecaja u budućnosti. Širenjem svog poslovanja u tranzicijske te

nerazvijene zemlje potrebno je utvrditi prevladavaju li negativne ili pozitivne posljedice

njihova utjecaja na svjetsko gospodarstvo. Iz toga proizlaze pomoćne hipoteze:

1. Djelovanje multinacionalnih kompanija usmjereno na stvaranje ogromne ekonomske

strukture gdje će se trgovina odvijati pretežno između multinacionalnih kompanija i

gdje će doći do isključenja pojma nacionalnih gospodarstava.

2. Djelovanje multinacionalnih kompanija na zemlje u razvoju te posljedice na njihova

gospodarstva.

1.3. Svrha i cilj istraživanja

Multinacionalne kompanije svojim snažnim utjecajem na svjetske gospodarske tokove,

postaju temeljeni subjekt razvoja procesa globalizacije.

7

Svrha istraživanja ovog diplomskog rada je ukazati na značaj multinacionalnih kompanija u

procesu globalizacije, određivanjem njihovih obilježja, analizom glavnih čimbenika njihova

nastanka te kroz prikazani razvoj ocijeniti njihovu ulogu u svjetskoj ekonomiji.

Cilj ovog rada je dobiti uvid u poslovanje i snagu multinacionalnih kompanija, istraživanjem

teorije koje pojašnjavaju nastanak i razvoj MNK te analizom vodećih MNK.

1.4. Znanstvene metoda

Ovaj rad je većim djelom teorijska analiza utemeljena na znanstvenim dostignućima i

spoznajama mnogih suvremenih autora.

U radu su korištene sljedeće metode: metoda indukcije i dedukcije, analize i sinteze, definicije

i klasifikacije. Prilikom izrade rada korišteni su i tuđi stavovi i spoznaje koji su citirani na

uobičajan način.

1.5. Struktura rada

Tematika ovog diplomskog rada razrađena je u pet međusobno povezanih dijelova.

U prvom djelu, UVODU, naveden je problem, predmet i objekt istraživanja, svrha i ciljevi

istraživanja te su postavljene radna i pomoćne hipoteze. Navedene su znanstvene metode

korištene prilikom izrade rada te struktura rada.

U drugom dijelu, GLOBALIZACIJA, definiran je teorijski koncept globalizacije, povijesni

razvoj procesa te su naveden međunarodne institucije procesa globalizacije. Ukazuje se na

problem socijalnih nejednakosti te su prikazani glavni uzroci i posljedice procesa

globalizacije.

8

U trećem dijelu, ULOGA MULTINACIONALNIH KOMPANIJA U PROCESU

GLOBALIZACIJE, sagledavaju se razna teorijska objašnjenja definicije, pojma i klasifikacije

MNK, kao i njihov nastanak i razvoj. Prikazuje se rast i razvoj MNK te utjecaj FDI prikaz

kroz motive davatelja i primatelja za ulaganje.

U četvrtom dijelu, UTJECAJ MULTINACIONALNIH KOMAPNIJA NA SVJETSKE

GOSPODARSKE TOKOVE, analiziraju se vodeće MNK te se prikazuje njihov utjecaj na

svjetske gospodarske tokove, putem pokazatelja zaposlenosti, profita, prihoda, tržišne

vrijednosti te imovine. Utvrđuju se perspektive razvoja MNK u budućnosti.

U petom dijelu, MULTINACIONALNE KOMPANIJE I ZEMLJE U RAZVOJU, prikazuje se

utjecaj MNK na zemlje u razvoju te utjecaj istih na gospodarstvo Republike Hrvatske.

U šestom djelu, ZAKLJUČKU, sažeto je prikazan sadržaj cijelog rada.

9

2. GLOBALIZACIJA

Velika debata o globalizaciji zasigurno postoji već nekoliko desetljeća te je stalni predmet

rasprave. Proces globalizacije potaknuo je mnoge rasprave, ali i suprostavljene strane.

Najveće zanimanje proizlazi iz sadašnje faze procesa globalizacije, koji je po mnogočemu

drukčiji od onih prethodnih, prije svega stupanj i intenzitet povezanosti svijeta u jedinstveno

globalno tržište. Poglavlje se bavi pitanjem globalizacije, povijesnog razvoja globalnog

procesa, institucijama koje su unaprijedile i ubrzale proces globalizacije te uzrocima i

posljedicama procesa globalizacije.

2. 1. Teorijski koncept globalizacije

Za pojam globalizacije nema eksplicitnog odgovora stoga ga različiti autori različito

definiraju. Globalizacija je u svojoj biti, višedimenzionalni proces, što znači da nema samo

ekonomsku komponentu , već u sebi uključuje političku problematiku, socijalnu, religijsku,

kulturnu i sl. ( Veselica, 2007., str.3 ). Glede ekonomskog aspekta uključuje procese

restrukturacije i transformacije gospodarskih struktura na razini pojedinih zemalja, kao i

procese na razini regionalnih koncentracija, odnosno geoplitičkih cjelina.

Globalizacija dolazi riječi od global, što se odnosi na sveukupnost, općenitost. Globalan,

znači okrugao, zaokružen, sveukupan, koji se odnosi na naš cijeli planet, dakle, planetarni

svjetski. Otuda globus, kugla ,dakle je globalizacija proces stvaranja svjetskog društva.

Globalizacija donosi širenje slobodnog – tržišnog sustava u gotovo sve zemlje svijeta.

Globalizacija ima i svoj skup ekonomskih načela, pravila koja se tiču:

Otvaranja zemlje konkurenciji,

Deregulacije postojećih institucionalnih okvira i harmonizaciju s pravilima, koje

postavlja međunarodna zajednica (WTO ali i ekonomske integracije pr. EU,

NAFTA...) i

Privatizacije gospodarstva (pretpostavke teoretičara su da su javna poduzeća manje

efikasna nego privatna). (Jovančević, 2005.)

10

Ujedno je to razlog da neki teoretičari taj sustav, koji je još uvije u stvaranju, nazivaju

neoliberalizam.

Urlick Bech piše o osam tipova globaliteta. Prvi tip je gospodarsko-zemljopisni, a odnosi se

na djelovanje transnacionalnih korporacija; drugi je informatičko-tehnološki; treći tip odnosi

se na ljudska prava i demokraciju; četvrti se očituje u uspješnoj globalnoj kulturnoj industriji;

peti u policentričnoj svjetskoj politici, u kojoj uz vlade djeluju transnacionalni akteri; šesti se

odnosi na globalno svjetsko osiromašenje; sedmi se odnosi na globalno uništavanje svjetske

okoline i osmi koje se odnosi na transkulturni konflikt (Beck, 1998.)

Proces globalizacije postaje aktualan krajem 20. stoljeća te se širi na sve zemlje svijeta,

postaje globalan ali nelinearan, s nejednakim učincima na napredak i zaostajanje pojedinih

zemalja u razvoju. Pojedine zemlje nalaze se u dvojakoj situaciji, s jedne strane postoji

problem očuvanja nacionalnog identiteta, tradicije, jezika i kultura, a s druge strane

primorenost prilagođavanja procesu globalizacije.

Globalizacija dovodi do stvaranja trgovačkih blokova, multinacionalnih kompanija i globalne

ekonomije. Procesima integracije stvaraju se regionalne ekonomske integracije koji

omogućuju veliku koncentraciju proizvodnje i potrošnje, regionalne suradnje zemalja članica,

institucijonalnu povezanost, te slobodan protok roba, kapitala, usluga i ljudi. Otvorenost

granica i liberalizacija razmjene podupire nastajanje multionacionalnih tvrtki koje imaju

planetarnu strategiju.

Globalizacija predstavlja novi val promjena u gospodarstvu, tehnologiji i društvu.

Konvencionalna definicija globalizacije podrazumijeva proces otvaranja i liberalizacije

nacionalnih financijskih tržišta i njihova stapanja u globalno tržište kapitala. No danas se

češće pod tim pojmom podrazumijeva "međunarodna integracija" dobara, tehnologija, rada i

kapitala pa se može govoriti o globalizaciji u širem smislu (Dujšin, 1999.).

Kao složen ekonomski proces, globalizacija obuhvaća dimenziju razmjene dobara i usluga,

dimenziju izravnih ulaganja u inozemstvo te dimenziju kruženja financijskog kapitala

(Veselica, 2007., str.5 ). Glavne značajke navedenih dimenzija jesu razvoj komercijalne

razmjene i rasta stope komercijalne otvorenosti nacionalne ekonomije. Dimenzija vanjskih

izravnih ulaganja poznata je pod nazivom direktne inozemne investicije (FDI), a treća

dimenzija, koja je u biti najznačajnija za globalizaciju ona financijska, označava eksploziju

nesmetanog kretanja međunarodnog financijskog kapitala.

Globalizacija kao ideja odnosi se na smanjivanje svijeta, ali i na jačanje svijesti o svijetu kao

cjelini ( Milardović, 2001., str.35 ).

11

Globalizacija je kompleksna pojava koja zahvaća ekonomske tokove, političke procese,

socijalna gibanja i sl. Većina autora smatra da je globalizacija stara koliko i samo

čovječanstvo ali je njezin utjecaj ojačao u zadnja dva stoljeća, te postaje jedno od

najatraktivnijih područja za istraživanje problema suvremenog čovječanstva.

2.2. Povijesni razvoj procesa globalizacije

Razumijevanje procesa globalizacije nalaže potrebu poznavanja njegova povijesnog razvoja.

U nastavku je prikazan svjetski poredak 18. i 19. stoljeća, svjetski poredak na pragu Prvog

svjetskog rata, kolonizacija i podjela svijeta, svjetski poredak na pragu Drugog svjetskog rata,

Hladni rat te bit novog svjetskog poretka.

Krajem 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća glavne ekonomske sile svijeta bile su Francuska,

Engleska, Rusija, Austrija te Italija. Strukturiranje svjetske ekonomije vezivalo se za

britansku dominaciju putem „ekonomije svijeta“ putem trgovine, poljoprivrede te

simulacijom povoljnih čimbenika u industrijskoj revoluciji. Tehnološke prednosti te primjena

civilnih i vojnih aktivnost Europe kao sile prignjetavao je ostale zemlje svijeta da joj se

prilagode. 1763. godine priznata je britanska nadmoć nad kolonijalnim područjima, stoga je

Francuska izgubila ogromna kolonijalna područja. Bitno je istaknuti razdoblje Francuske

revolucije koja potresa europsku ravnotežu te dolazi do ovladavanje Engleske procesima

industrijske revolucije. Glava oznaka ovog razdoblja je tkz. „proljeće naroda“ odnosno borba

za demokraciju, liberalizaciju i nacionalizaciju. Narodi diljem Europe iskazuju težnju za

isticanjem suvereniteta te je pokrenut proces otvaranja i razaranja tadašnjeg svjetskog poretka.

Početkom Prvog svjetskog rata svijetom dominira sedam velikih sila: Ujedinjeno Kraljevstvo,

Francuska, Njemačka, Austro-Ugarska, Turska te Japan i SAD. Industrijska revolucija djeluje

na proces rasta akumulacije i liberalnog kapitalizma u Europi. Jača utjecaj britanske

nacionalne valute i francuskog franka koji se koriste kao instrument međunarodne likvidnosti.

Vojni faktor postaje značajan kao i osvajanje novih područja. U industrijskoj proizvodnji

SAD postaje najveća svjetska sila 20., stoljeća iako Engleska i dalje ima najbolju poziciju u

tadašnjem svjetskom financijskom sustavu. Nastavlja se proces kolonizacije i podjele svijeta,

koji poprima planetarnu dimenziju, te ujedno predstavlja svojevrsnu globalizaciju svijeta ali

12

na bitno drukčijim osnovama nego što je to danas. Nakon Prvog svjetskog rata na području

Rusije dolazi do uspostave novog socioekonomskog sustava, socijalizma kao rivala

kapitalizmu. Raspada se i Austro-Ugarsko Carstvo. Rat je ubrzao povijesne procese te dolazi

do podjele Europe na centralnu, istočnu i zapadnu, uključujući nastanak novih granica.

Versajski ugovor sankcionirao je odgovornosti proizašle iz rata, namećući poraženima teške

kaznene mjere. Osim Londona, Pariza i Berlina svjetska metropola postaje i New York.

Nakon Drugog svjetskog rata uspostavlja se novi svjetski poredak. Plaćanjem cijene za

nastale ratne štete Europa nakon pet stoljeća više nije centar svijeta. Najveće svjetske sile

postaju SAD i SSSR. Europa je obilježena mnogobrojnim ekonomskim problemima radi

teških ratnih oštećenja. Raspada se britansko kolonijalno carstvo kao posljedica konferencije

u Jalti 1945. godine, dolazi do uspostave željezne zavjese. Značajan događaj je Marshallov

plan, koji se manifestira kao američka pomoć Europi. SSSR odbija Marshallov plan te ubrzo

nakon toga dolazi do Hladnog rata (1947. – 1962.) između SAD i SSSR. Dolazi do uspostave

slobode za sve europske zemlje raspadom totalitarnih sustava. Padom Berlinskog zida i

rušenjem socijalizma dolazi do bitnih promjena, Amerika postaje najveća svjetska sila te

dolazi do tranzicije bivših socijalističkih zemalja. Tranzicija je također jedna od sastavnica

procesa globalizacije jer tranzicijske zemlje pokušavaju što brže uhvatiti korak s

visokorazvijenim zemljama svijeta. Uspostavljena je nova konfiguracija svijeta koja je

višedimenzionalna te se temelji na očekivanjima u razvoju na socijalnom, političkom i

ekonomskom planu. Nagli napredak globalizacije ne daje optimalna rješenja za sve zemlje,

položaj zemalja u razvoju se pogoršava, a nejednakost među ljudima i narodima se

produbljuje. Nastaju novi problemi migracija, problemi ljudskih prava, terorizma, trgovina

drogom, kulturna pitanja, problemi religija i njihovih sukoba, vladavina prostorom,

demografski procesi itd.

Posredstvom promjena koje donosi nova podjela svijeta, tehnološki razvoj, rast tržišne

ekonomije i sl. dolazi do nastanka ubrzanog procesa globalizacije s novim kvalitetama,

poticanih od strane multinacionalnih kompanija. Proces globalizacije i dalje nije jedinstven a

Europska integracija daje primjer regionalne suradnje. Tri velike regionalne organizacije

(SAD, EU i Japan) čine apsolutnu moć u svjetskom dohotku, radu i kapitalu. Proces

globalizacije ne može se svesti na trijadu te upravo iz tog razloga dolazi do velikih socijalnih

nejednakosti.

13

Slika 1.: Tri vala globalizacije

Izvor: A. Maddison, OECD, 2001.

Globalizacija je došla u tri velika vala. Prva je faza trajala od 1870. do 1914. god. Tada je u

cijelom svijetu prihod po glavi stanovnika rastao brzo, ali ne dovoljno brzo da spriječi porast

broja siromašnih. Drugi val trajao je od 1950. do 1980. i omogućio bogatim zemljama da se

čvrsto povežu, ali su zato zemlje u razvoju ostale ovisne o elementarnim potrepštinama.

Sadašnji val globalizacije počeo je otprilike 1980. god. Apsolutni pokazatelji globalizacije

ekonomije čije su vrijednosti posljednjih godina daleko veće nego ikad, smanjivanje troškova

naprednom tehnologijom, nova podjela rada samo su neki od obilježja novog globalnog

procesa.

2.3. Međunarodne institucije procesa globalizacije

Radi boljeg razumijevanja procesa globalizacije potrebno je dati uvid i razmotriti glavne

institucije koje upravljaju istim, a uključuju Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska

banka(WB) i Svjetsku trgovačku organizaciju (WTO) (Veselica, 2007.).

Financiranjem razvoja svjetskog gospodarstva SAD je omogućio nagli razvoj Zapada. Taj

financijski poredak formaliziran je 1945. godine osnivanjem financijskih institucija,

sporazumom u Bretton Woodsu. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka su institucije

koje rješavaju najvažnija gospodarska pitanja kao što su financijske krize i prijelaz bivših

komunističkih zemalja na tržišno gospodarstvo.

14

Institucijama je uveden fiksni međunarodni paritet valute. Temeljna zadaća navedenih

institucija bila je poticanje razvoja zapadne kapitalističke industrije i trgovine. Funkcija

Svjetske banke bila je olakšavanje gospodarskog razvoja te poticanje investicija privatnog

sektora davanjem zajmova. MMF je globalna institucija nadležna za poticanje ekonomske

stabilnosti u svijetu, kontrolom međunarodnih valutnih odnosa. Zadatak MMF-a jest spriječiti

globalnu depresiju putem izdavanja zajmova zemljama u gospodarskom padu. Potreba

osnivanja Međunarodne trgovačke organizacije (ITO) nije realizirana iz razloga velikih

razlika europskih intervencionističkih pristupa i američkog liberalizma. Umjesto toga pitanja

cijena roba na svjetskom tržištu rješavana su konferencijama Općeg sporazuma o carini i

trgovini (GATT). Međunarodna trgovačka organizacija (WTO) osnovana je tek 1995. godine.

Osamdesetih godina 20. stoljeća događaju se najdramatičnije pojave u navedenim

institucijama. S jedne strane međunarodni stručnjaci za trgovinu zagovaraju protekcionizam,

dok s druge strane navedene institucije smatraju da su tržišta zemalja u razvoju neuspješna i

da bi trebalo donijeti mjere vezane za poboljšavanje tržišta i smanjivanje siromaštva. U korist

modela ideologije slobodnog tržišta, MMF nameće zemljama u razvoju kao i onim u

tranziciji, svoju politiku i uvjete, koja se u konačnici pokazuju kao neefikasna i neprihvatljiva

rješenja za te zemlje, istovremeno lišući MMF odgovornosti za provođenje tih mjera

ekonomske politike.

Zaključno, MMF i WTO nisu pružile zemljama u razvoju i onim tranzicijskim, osiguravanje

stvarnih programa njihova razvoja i prilagodbe razvijenim zemljama, kao i dostojno uklapanje

u proces globalizacije i svjetska gospodarska kretanja. Tranzicijske zemlje sudarile su se sa

gospodarskim padom odraženim kroz negativnu stopu rasta BDP-a, rasta nezaposlenosti,

deficita trgovačke i platne bilance, rasta zaduženosti, pada standarda i sl. Kriza je bila

pospješena i pri8jevremenom liberalizacijom u tim zemljama. Zadatak Svjetske trgovačke

organizacije jest upravljanje međunarodnim trgovačkim odnosima. Nisu dani bolji rezultati ni

osnivanjem treće međunarodne organizacije, stoga se nameće zaključak izostanka procjene

zemalja u tranziciji i razvoju, te provođenju krivih mjera što je izazvalo suprotne rezultate.

U nastavku je obrađen problem socijalnih nejednakosti koji je ujedno i jedan od najvećih

problema čovječanstva a odražava na globalnoj i nacionalnoj razini.

15

2.4. Socijalne nejednakosti

Problem socijalne nejednakosti jedan je od temeljnih problema čovječanstva, te se javlja na

globalnoj i nacionalnoj razini. Iako bi humanistička dimenzija trebala biti jedna od glavnih

odrednica procesa globalizacije ona to i dalje nije.

Prema filozofima neoliberalizma država blagostanja postala je beskorisna te se forsiraju snage

tržišne ekonomije. Tržišta su pod utjecajem vidljivih i nevidljivih mehanizama regulacije

donesenih na svim razinama što znači da ne postoji savršeno tržište. Dakle, globalizacija

uspostavlja nesavršena tržišta oligopolističke ili monopolističke prirode. To za sobom vuče

brojne probleme a jedan od njih je i produbljivanje nejednakosti, bogati postaju bogatiji a

siromašni još siromašniji.

Situacija se pogoršava pojavljivanjem financijske globalizacije 1987. godine. Broj osoba koji

živi na rubu apsolutnog siromaštva se povećao sa 1,2 milijarde na 1,5 milijardu (procjena

Svjetske banke u dohotku od 1$ na dan za potrošnju); 3 milijarde ljudi živi sa manje od 2$

dnevno. Dakle, jedan značajan broj ljudi na svijetu nema mogućnost zadovoljavanja

elementarnih potreba. Možemo reći da nejednakost ima svoju zemljopisnu dimenziju. Sa

samo 20% populacije Sjever troši 60% svjetske energije, 75% metala, 85% drva, 75%

automobila i 45% emitiranog ugljeničnog plina u atmosferi. S druge strane siromaštvo u

nerazvijenim zemljama, zemljama juga, se povećava. Raste i zaduženost tih zemalja, od 1982.

godine zaduženost Juga narasla je četiri puta.

Nejednakosti su prije svega globalne, što se ogleda u podatku da 15,6% najbogatijih ljudi drži

81% svjetskog dohotka, dok istovremeno ostalih 84,4% sudjeluje sa svega 19% u tom istom

dohotku. Jaz između bogatih i siromašnih od 1990. do 2000. godine povećao se za 30%. Broj

siromašnih se neprestano povećava. 2000. godine 1.2 milijarde ljudi živjelo je na pragu

siromaštva, a njih 800 milijuna je bilo ispod te granice. Više od 1 milijarde ljudi svakodnevno

nema mogućnost zadovoljavanja egzistencijalnih potreba

16

Tablica 1: Geografska raspodjela svjetskog dohotka (u postocima od svjetskog totala)

1960. 1980. 1996.

SAD 37,7 23,4 24,9

Druge zemlje ALENA 3,9 4,1 3,1

Južna Amerika 4,7 6,1 5,2

EU 23,4 29,3 29,3

Druge zemlje Europe 12,5 11,9 6,4

Afrika i Srednji istok 3,7 7,1 3,7

Japan 3,3 9,2 15,6

Pomorska Azija 1,5 2,1 4,0

Kina 4,5 3,2 4,2

Ostala Azija i Oceanija 4,8 3,5 3,6

SVIJET 100 100 100

Izvor: Baze Chelem-Pib

Tablica prikazuje geografsku raspodjelu svjetskog dohotka. Svega 70% ukupnog svjetskog

dohotka drže SAD, EU i Japan što potvrđuje činjenicu o problemu nejednakosti kao i to da

globalizacija još uvijek nije planetarna.

Upravo iz ovih razloga globalizacija, u užem smislu, dovodi do izolacije a ne do očekivanog

povezivanja, što znači da neće doći do predviđenih aktivnosti i kretanja, jer je svijet pun

problema nejednakosti, dinamike razvoja i sl.

Zaključno možemo reći da proces globalizacije paše razvijenim zemljama svijeta dok

istovremeno šteti zemljama u razvoju i onim nerazvijenim. Kao posljedica se javljaju velike

socijalne nejednakosti, u prilog ide činjenica da su zemlje EU kao članice Trijade postale

bogatije za 50 do 70 posto dok istovremeno broj nezaposlenih, siromašnih te beskućnika

stalno raste. Postavlja se pitanje što se dogodilo sa ostvarenim dodatnim bogatstvom.

2.5. Uzroci i posljedice globalizacije

Globalizacija se očituje u transnacionalnim organizacijama (svjetska banka), pojavama i

problemima (promjena klime, droga, etnički konflikti), događajima (svjetsko nogometno

prvenstvo), transnacionalnim zajednicama (migracije) i transnacionalnim institucijama

(specijalizirane svjetske institucije) (Beck, 1998., 29.).

Neki autori smatraju da uzroke globalizacija možemo podijeliti na političko-institucionalne i

ekonomsko-tehnološke. Političko-institucionalni obuhvaćaju trgovinsku politiku, kontrolu

17

kapitala, imigracijska ograničenja, regulaciju vlasničkih prava, kontrolu korupcije, stabilni

monetarni sustavi itd.

Ekonomsko-tehnološki uroci obuhvaćaju inovacije u transportu (parobrod, vlakovi...) i

komunikacijama (telegram, telefon, internet..).

Za potrebe rada potrebno je obraditi uzroke nastanka odnosno nastajanja globalizacije.

Navedeni su samo oni od najveće važnosti:

Razvoj tehnologije,

Brzina i troškovi transporta,

Kraj Hladnog rata,

Globalni problemi (klima, droga, etnički konflikti, migracije...) i

Liberalizacija.

Tehnološka revolucija ima značajnu ulogu u nastanku i razvoju globalizacije. Napredak u

području komunikacijske tehnologije (internet) najznačajniji je aspekt globalizacije. Bez ove

tehnologije bile bi nezamislive mnoge značajke i aktivnosti suvremenog društva.

Komunikacijska i informacijska povezanost uklonila je važnost prostora te je to jedna od

najbitnijih odlika globalnog procesa.

Ogoman rast trgovine bitan je element ekonomske globalizacije te ima za posljedicu

smanjivanje troškova transporta i njegovo ubrzanje. Ovo se posebno odnosi na uslužni sektor:

proizvodi kao što su software i baze podataka šalju se u vremenu mjernom sekundama sa

jedan na drugi kraj svijeta.

Kraj Hladnog rata često se spominje kao jedan od najbitnijih uzroka početka globalizacije.

Padom Čelične zavjese dolazi do raspada bivših socijalističkih zemalja. Te zemlje prelaze na

tržišnu ekonomiju i demokraciju te se otvaraju nove mogućnosti širenja tržišta za zemlje u

razvoju.

Globalni problemi koji se više ne mogu rješavati na nacionalnim nivoima uzimaju važnu

ulogu u razvoju globalne ekološke osviještenosti. Globalni problemi kao što su, oštećeni

ozonski omotač, kisele kiše, izumiranje pojedinih životinjskih i biljnih vrsta, pretjerana

eksploatacija prirodnih resursa te kvaliteta ljudskog života zahtijevaju globalnu politiku i

globalnu svijest. Ovim se pitanjima bave različite međunarodne organizacije.

Neki autori smatraju da je proces globalizacije uznapredovala politika dereguliranja SAD-a

nakon Drugog svjetskog rat. Liberalizacija svjetske trgovina u okvirima GATT-a odnosno

WTO-a rezultira je ovakvim razmjerima.

18

Potrebno je ukazati i na posljedice globalizacije. Neke od najbitnijih posljedica globalizacije

su:

erozija nacionalne države,

društveni otpad,

jaz između bogatih i siromašnih i

uništavanje životne okoline.

Nekadašnje veoma čvrste teritorijalne granice, granice državne moći ili granice među

narodima koji žive u dvije različite države postaju propusne. Iza sintagme erozija nacionalne

države skriva se i veoma napredan projekt Europske unije. U Europskoj uniji su države

prenijele svoje nadležnosti na nadnacionalne organizacije, pa su čak napravile i monetarnu

uniju.

Eksplicitan rast zagađenja životne okoline predstavlja jednu od ključnih posljedica procesa

globalizacije. Uništavanje okoliša postojalo je kao i nepravedna raspodjela i prije

globalizacije, ali je globalizacija zaoštrila ove probleme. To su činjenice na koje ukazuje

pokret kritičara globalizacije koji u posljednje vrijeme sve više dobiva na važnosti. S druge

strane, globalizacija stvara i preduvjete da se za globalne probleme na globalnoj razini

pronađe odgovarajuće rješenje.

Jaz koji se stvara između bogatih i siromašnih sve je veći. Broj siromašnih se stalno povećava,

dok je broj bogatih mali ali drži najveći dio ukupnog dohotka dok srednji sloj u nestajanju.

19

3. ULOGA MULTINACIONALNIH KOMPANIJA U PROCESU GLOBALIZACIJE

Globalizacija u svojem trenutnom obliku dovodi do pojave multinacionalnih kompanija. U

svojoj široj formi predstavlja problem prilagodbe multinacionalnih firmi. Kapitalizam je u

svojoj biti transnacionalan, što se prije svega odnosi na poduzeća koja obavljanjem svojih

aktivnosti prelaze nacionalne granice. Ovo poglavlje posvećeno je multinacionalnim

kompanijama koje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća mjenjaju strukturu

međunarodnog gospodarstva.

3.1. Definicija, pojam i klasifikacija multinacionalnih kompanija

Za definiranje pojma multinacionalnih kompanija potrebno je razmotriti poglede različitih

autora. U literaturi se koriste različiti nazivi za pojam multinacionalne kompanije, kao što su:

transnacionalna, supranacionalna, internacionalna i sl. postoji jedna mala razlika između

transnacionalne i multinacionalne kompanije.

Transnacionalne kompanije razlikuju se od multinacionalnih kompanija po tome da se ne

identificiraju niti s jednom od nacionalnih država kao svojom temeljnom bazom.

Multinacionalne kompanije mogu se definirati kao poduzeća koja posjeduju, kontroliraju ili

upravljaju proizvodnim pogonima u nekoliko zemalja. ( Salvatore, 1993.)

Multinacionalne korporacije se pojavljuju kao ukupnost afilijacija koje funkcioniraju u isto

vrijeme u raznim zemljama i pod različitim nacionalnim zakonim, ujedinjene vertikalnom

kontrolom nacionalne kompanije. (Vojnović, 1977.)

Prema definiciji Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i Centra UN za

transnacionalne korporacije (UNCTC), multinacionalna kompanija je ono poduzeće koje

koristi strane izravne investicije i kontrolira procese dodavanja vrijednosti u više od jedne

države.

Četiri osnovna organizacijska tipa globalnog poslovanja (Hirst,2001.):

Multinacionalne kompanije – kompanije koje se temelje na jednakoj lokalnoj

prisutnosti putem osjetljivosti na nacionalne razlike.

Međunarodne kompanije – kompanije koje koriste znanje i mogućnosti očinskih

kompanija putem svjetske difuzije i prilagodbe.

20

Globalne kompanije – kompanije koje stvaraju prednosti u troškovima putem

centraliziranih operacija na globalnoj razini.

Transnacionalne kompanije – kompanije koje raspuštaju svoje aktivnosti u razmjerno

neovisne i specijalizirane jedinice tražeći globalnu konkurentnost putem

multinacionalne fleksibilnosti i razvoja znanja i učenja diljem svijeta.

Kriteriji na kojima se temelje multinacionalne kompanije su (Senčić, 1982.):

ekonomski – naglašava veličinu, zemljopisnu rasprostranjenost i strani sadržaj. Kod

tog kriterija postoji prijedlog američke Carinske uprave da se tipičnom

multinacionalnom kompanijom smatra ona čija je neto godišnja prodaja iznosi 100 i

više milijuna USD.

organizacijsko-upravljački – uzima u obzir obujam i rasprostranjenost

multinacionalnih kompanija te analizira vrstu njihove organizacije, centralizaciju

sustava odlučivanja i globalnu strategiju.

motivacijski – prema teoretičarima koji zastupaju ovu definiciju potrebno je promatrati

djelovanje poduzeća u cjelini, a ne toliko povezanost s nacionalnim ekonomijama.

pravni – uključuje opće pravne elemente koji su karakteristični isključivo za ovu vrstu

poduzeća.

Podjela kompanija s gledišta organizacije proizvodnog procesa (Mrkušić i Petrić-Mrkušić,

1988.):

vertikalno integrirane kompanije – kod kompanije se uspostavlja afilijacija koja je

opskrbljivač sirovina ili dijelova matične kompanije. Takve kompanije organiziraju

proizvodne procese proizvodnjom jednog djela proizvoda u jednoj zemlji, a drugog

djela u drugoj. Vertikalno povezivanje podrazumijeva širenje kompanija u dubinu i

širinu.

horizontalno integrirane kompanije – imaju istu vrstu pogona u raznim zemljama, koji

proizvode iste proizvodne grupe, zasnovane na istoj tehnologiji i namijenjene istim

pokretačkim grupama. Horizontalno integrirane kompanije organiziraju kompletan

proizvodni proces u svakoj zemlji.

konglometarski (kružno) integrirane kompanije – kompanija osniva afilijaciju koja

spada u drugi sektor te nema s matičnom jedinicom zajedničkih obilježja u pogledu

proizvodnje, tehnologije, potrošača ili marketinga. Kapital se investira u različite

djelatnosti za koje se procjenjuje da će u pojedinim zemljama, zavisno o njihovim

komparativnim prednostima, dati najveći povrat na uloženi kapital.

21

Dok neki autori zagovaraju postojanje multinacionalnih kompanija drugi osporavaju njihovo

postojanje. Autori kao što su Drucker, Rolfe, Donnera i mnogi drugi smatraju da postojanje

multinacionalnih kompanija stimulira ekonomski razvoj te predstavlja novu snagu

ekonomskog rasta. Među autorima koji zastupaju kritično stajalište, možemo navesti Levitta,

Mulera koji ističu negativne efekte djelovanja multinacionalnih kompanija na zemlje

domaćine i to gušenjem domaćeg poduzetništva, prijenosom neprikladne tehnologije i

neprikladnih proizvoda, oligopoliskim praksama te poticanjem nejednakosti.

Istina je negdje na pola puta, multinacionalke s jedne strane unaprjeđuju internacionalizaciju

svjetske ekonomije, a s druge strane se javljaju kao ograničavajući faktor istog,

uspostavljajući odnose dominacije, centralizacije što se u konačnici manifestira kao problem

nejednakosti.

3.2. Nastanak i razvoj multinacionalnih kompanija

Prekogranične trgovinske aktivnosti bilježe svoje začetke još u doba srednjeg vijeka. Krajem

14. stoljeća procjenjuje se postojanje 150 talijanskih banka već multinacionalno aktivnih.

Tijekom 17. i 18. stoljeća nastaju velika kolonijalna trgovačka društva kao što su: Dutch East

India kompanija, Muscovy komapnija te Royal Africa kompanija i Hudson i Bay kompanija.

Najbliži prethodnik suvremenih multinacionalnih kompanija svakako su britanske i američke

tvrtke 19-og. stoljeća. Prve multinacionalne kompanije nastaju u Europi, širenjem europskih

poduzeća izvan svojih nacionalnih granica. 1865. godine Frieidch Bayer je investirao u

tvornicu anilina u Albani, švedski industrijalac Alfred Nobel osnovao je tvornicu eksploziva

1866. godine u Hamburgu. Britanska kompanija Level Brothers 1900. godine imala je imala

je tvornice u Austriji, Kanadi, SAD-u, Švicarskoj i Njemačkoj. Mnoge europske kompanije

slijedile su ove primjere u potrazi za većim profitima i novim tržištima. Neke od njih su

Nestle i Maggi, Royal Dutch Shell, Dunlop i Michelin itd. (Vojnović, 1977.)

Veliki broj američkih multinacionalnih kompanija postojao je već 90-ih godina 19. stoljeća.

Razvojem prvih oblika komunikacija, telegrama, parobroda i željeznica, otvara se mogućnost

kontrole poduzeća izvan granica nacionalne države. Motivi otvaranja podružnica diljem

svijeta su u izbjegavanju carinskih barijera, blizini izvorima sirovina, blizini kupcima te

jeftinijim troškovima prijevoza.

22

Početkom Prvog svjetskog rata više američkih korporacija prerađivačke industrije trgovalo je

u raznim zemljama svijeta. Jedan od primjera jest i poduzeće Singer, Ford koje je držao

četvrtinu proizvodnje automobila u VB, Standard Oil kao najveća petrokemijska kompanija u

Europi. Završetkom Prvog svjetskog rata dolazi do laganog oporavka svjetskog gospodarstva

te stotine američkih poduzeća osniva svoje podružnice u inozemstvu, od kojih su neke opstale

i danas te predstavljaju vodeća poduzeća u svojoj djelatnosti u svijetu. To su npr. Chlysler,

General Electronic, Kodak, Coca Cola, IMB i mnoge druge. Nisu samo američke kompanije

počela rano sa međunarodnim aktivnostima već i znatan broj europskih, neke od njih su:

Philips, Bayer, Simens, Schell i mnogi drugi.

Završetkom Drugog svjetskog rata dolazi do procvata širenja multinacionalnih kompanija u

punom smislu riječi. Velike američke i europske firme pronalaze svoj položaj u globalnim

procesima. Dolazi do nagle ekspanzije poduzeća diljem zemaljske kugle, te nastaje potpuno

nova forma međunarodne ekonomske aktivnosti koja uključuje razvoj proizvodnje na osnovi

direktnih inozemnih investicija (FDI). Liberalizacija tržišta te trijumf kapitalizma postavlja

države u kojem konkurencija sve više zahvaća tvrtke. Nastup novih konkurenata, posebice

zemalja Azije, otvara novu dimenziju razvoja svjetskog kapitalizma.

Stvaraju se novi okviri za strategiju multinacionalnih tvrtki, utjecaj financijskog kapitala se

povećava te dolazi do promjena tržišne strukture. Veliku ulogu preuzima razvoj suvremenih

komunikacija. 1990. godine 37.500 multinacionalnih poduzeća kontroliralo je 207.000

podružnica, izravna vanjska ulaganja bila su 80% koncentrirana u zemljama Trijade. Izravna

inozemna ulaganja bila su prisutna i ranije ali razdoblje njihova uspona označavaju 60-e

godine 20. stoljeća. 80-ih godina 20 stoljeća stopa rasta međunarodne trgovine u prosjeku je

bila dvostruko veća od stope rasta svjetskog bruto-nacionalnog proizvoda. Proboj FDI od 60-

ih godina 20. stoljeća dovodi do težnji s jeden strane vezanih za povećavanje multinacionalnih

kompanija te s druge strane na diversifikaciju koja je u pravilu uvijek veća od njihova

nacionalna porijekla.

U tom razdoblju broj američkih multinacionalnih tvrtki raste, slijede ih europske tvrtke te

japanske tvrtke. Rivalstvo između poduzeća se pojačava, najvažnija referenca postaje

povećavanje u dijelu svjetskog tržišta, uz zanemarivanje ravnoteže platne bilance zemlje. Mali

broj tvrtki nadzire veći dio svjetske proizvodnje, što se smatra pojavom globalizacije koji je

najviše prisutan u sektorima automobilske industrije, aluminijskog sektora, kemijskog

sektora, velike distribucije itd.

Poduzeća se suočavaju sa tri čimbenika koji utječu na njihov položaj: brzo zastarijevanje

proizvoda, liberalizacija tržišta i snaga konkurencije. (Veselica, 2007.)

23

Multinacionalne tvrtke imaju aktivnu ulogu u procesima globalizacije za primjer može se

spomenuti podatak da opseg poslovanja General Motorsa je veći od BDP-a Danske, Exxon-a

je veći od BDP-a Norveške, Toyote je veća od BDP-a Portugala. 200 najvećih

multinacionalnih poduzeća ima opseg poslovanja jednak svjetskom BDP-u.

Faze razvoja multinacionalnih kompanija kronološki možemo podijeliti u četiri faze (Previšić

i Ozretić-Došen, 1999, str. 447):

1. faza koja obuhvaća razdoblja od početka osnivanja nacionalnih i međunarodnih kartela

kao tada najrašireniji oblik internacionalnog poduzeća ( od 1860. do 1880. ) do velike

depresije (1933.). nastanak i okrupljivanje međunarodnih poduzeća i konkurentska

borba za inozemna tržišta označavaju ovu fazu. Obujam svjetske vanjske trgovine u

ovom razdoblju bilježi rast od otprilike 3,4%.

2. Faza obuhvaća razdoblje od 30-ih do 50-ih godina 20. stoljeća. Označeno kao vrijeme

nastanka velikih divovskih korporacija, prestaju trustovi i karteli. Glavno obilježje ove

faze jest odvajanje funkcije vlasništva od funkcije upravljanja i rukovođenja,

pospješena razvojem prvih oblika komunikacije.

3. faza obuhvaća razdoblje od 50-ih do 70-ih godina 20. stoljeća. Utjecaj

multinacionalnih kompanija eksplicitno raste kao i širenje poslovanja a time i kontrole

na zemlje u razvoju. Dolazi do naglog razvoja protekcionizma i rasta otpora prema

multinacionalnim kompanijama što ih prisiljava na mijenjanje strategija poslovanja.

Obujam svjetske vanjske trgovine u ovom razdoblju bilježi rast od otprilike 9%.

4. faza počinje 70-ih godina 20 stoljeća i traje do danas. Raste broj multinacionalnih

poduzeća a s njima i broj globalnih obilježja. Iako sredinom 80-ih godina obujam

svjetske trgovine raste samo za 3,6% nakon tog razdoblja uočava se ponovni rast.

Pojavljuju se nova poduzeća kao posljedica razvoja tehnologije te sustava

komunikacije i transporta. Važna karakteristika ovog razdoblja je globalni pristup

multinacionalnih kompanija: planiranje proizvodnje, tehnologije i prodaje u globalnim

okvirima. Multinacionalna kompanija se odvaja od države u matičnoj zemlji, ili čak

dolazi u sukob s njom radi svoje globalne strategije poslovanja.

Prikazanim kronološkim razvojem multinacionalnih kompanija nameće se zaključak ubrzanog

razvoja istih pod potpuno novim, globalnim pravilima igre. Dolazi do transformacije

nacionalnih sustava koje postaju objektom analize. Multinacionalna poduzeća kao privatne

oligopolne strukture, dominiraju na svjetskoj sceni.

24

3.3. Rast i razvoj multinacionalnih kompanija

Transfer tehnologije postaje temeljni čimbenik gospodarskog razvoja u suvremenim uvjetima.

Tehnologija postaje najznačajniji čimbenik ekonomskog, socijalnog i civilizacijskog razvoja

te utječe na odnose ljudi, ekonomskih subjekata i zemalja.

Transfer tehnologije može se definirati kao proces u kojem se tehnologija, koja je razvijena, a

ujedno primjenjiva kod jedne organizacije ili zemlje, koristi za proizvodnju u nekoj drugoj

organizaciji ili zemlji. (Dabić, 2007.)

Najčešći standardni oblici transfera tehnologije su (Senečić, 1982):

licenca – međunarodni prijenos prava na industrijsko vlasništvo,

patenti – međunarodni prijenos prava na proizvodnju i tehničku dokumentaciju i

know-how – međunarodni prijenos znanja i iskustva.

Transfer tehnologije najjednostavnije se može ostvariti ugovorom o licenci (uporaba

tehnološkog know-howa se prodaje stranoj kompaniji), proizvodnjom domaćih i stranih

proizvođača te direktnom imitacijom.

Rast, razvoj te zemljopisnu rasprostranjenost multinacionalnih kompanija možemo promatrati

kao trend, bez obzira na ogromnu količinu dostupnih statističkih podataka. Vlasnička

struktura ovih poduzeća često je toliko razgranata da ju nije uvijek tako lako indentificirati.

(Dicken, 2007.)

Slika 2. Vlasnička struktura multinacionalne kompanije

Izvor: OECD

KOMPANIJA

100%

PODUZEĆA A

55%

PODUZEĆA B

12%

PODUZEĆA C

10%

PODUZEĆE D

60%

PODUZEĆE E

30%

PODUZEĆE F

25%

PODUZEĆE G

60%

PODUZEĆE H

30%

PODUZEĆE J

70%

PODUZEĆE K

70%

PODUZEĆE L

25

Prema slici 2. poduzeće A podružnica je (firma kćerka) od M, poduzeće B je podružnica od

A, pa prema tome i od M, iako samo 55% kapitala indirektno pripada M. Poduzeće C je

podružnica poduzeća B, a preko A i B i poduzeća M, ako samo 12% kapitala poduzeća C

indirektno pripada poduzeću M, i tako redom.

Kako se ovom dodaju i različiti nevlasnički načini poput prodaje licenci, franšiza, know-how,

outsourcing, putem kojim MNK u velikoj mjeri kontroliraju poslovanje poduzeća u

inozemstvu, osobito u manje razvijenim zemljama, može se zaključiti da je njihova

ekonomska moć zaista ogromna. U trenutku zastarijevanja tehnološke inovacije, MNK

osnivaju novu podružnicu u inozemstvu, te na taj način tehnološka inovacija opet ima

funkciju u manje razvijenoj zemlji. Za MNK najbitnije je da se proizvodni ciklus maksimalno

produži. Multinacionalne kompanije otvaranjem podružnica u gotovo svakoj zemlji svijeta

generiraju veliki dio svjetskog BDP-a, zapošljavaju veliki broj radnika, kontroliraju 1/4

svjetske proizvodnje te 1/3 svjetske trgovine.

U zadnjih nekoliko stoljeća osnovni kreatori bogatstva u tržišnim ekonomijama pomaknuli su

se sa prirodnih bogatstava (zemlje i rada), na pokretnu i nepokretnu imovinu (zgrade,

postrojenja, novac) te na nematerijalnu imovinu (znanje i informacije). Dok se 50-ih godina

prošloga stoljeća 80% dodatne vrijednosti u prerađivačkoj industriji SAD, predstavljali

prehrambeni proizvodi, a samo 20% znanje do 1995. taj se odnos izmijenio i iznosio je 70%

znanje i 30% sve ostalo. Kao posljedica toga vrijednost materijalne imovine poduzeća postaje

sve maje značajan čimbenik njihove tržišne vrijednosti.

Nedavna znanstveno dokazana studija europskih znanstvenika, utvrdila je da svijetom vlada

147 multinacionalnih kompanija, od kojih je ¾ banaka. Na temelju uzorka od 43.060 MNK te

njihovim udjelima u vlasništvu izdvojena je jezgra od ukupno 1.318 kompanija s

isprepletenim vlasničkim strukturama, odnosno s vezama u više od dvije druge kompanije. U

prosjeku, te su kompanije povezane s oko 20 drugih kompanija svaka. Mreža se sužava na

jedan gusti čvor tkz. super entitet, u kojem se nalazio ¾ vlasničke strukture cijele jezgre.

Upravo taj čvor predstavlja najmoćnije multinacionalne kompanije koje definiraju pravila igre

u globalnoj ekonomiji.

26

3.4. Motivi davatelja (MNK) i primatelja (države domaćin) za ulaganja

Motivi multinacionalnih kompanija za ulaganje putem FDI u inozemstvu su različiti.

Lokacija, odnosno faktori privlačnosti određene lokacije, jedan od odlučujućih motiva za

investiciju. Dostupnost prirodnih resursa, veličina tržišta, zemljopisni položaj, stanje

ekonomije, kulturno i političko okruženje, transportni troškovi i dr. samo su neki od motiva

davatelja inozemnih izravnih ulaganja.

Jedan od ključnih motiva temelji se na tkz. optimizaciji portfelja MNK. Prema ovoj teoriji

glavni motiv za poduzimanje investicije je želja vlasnika određenog portfelja za

maksimizaciom njegove vrijednosti, odnosno očekivanih prinosa uz što mani rizik. Prema tom

pristupu inozemna izravna ulaganja su moguća ako je očekivani prinos inozemne aktie

(ulaganje u FDI) niži od prinosa domaće imovine kada je korelacija između očekivanog

prinosa domaćih ulaganja i ulaganja u inozemstvu (u obliku izravnih ulaganja) manji od jedan

(ili čak negativna, ako pada prinos u zemlji raste u inozemstvu).

Motivi mogu proizaći iz teorije industrijske organizacije. Prema toj teoriji prinos od

podružnice nastale u inozemstvu, putem FDI, veći je od prinosa domaćeg poduzeća kojem se

npr ustupa licenca – zbog blizine tržišta, nižih troškova, mogućnosti osvajanja većeg djela

tržišta i drugih povoljnijih uvjeta na lokalnom tržištu.

Također MNK posjeduju specifične prednosti u odnosu na svoje lokalne konkurente, kao što

su zaštitni znak, napredna tehnologija, ekonomija obujma, patenti, upravljačka i menadžerska

znanja tj. neopipljiva imovina. Osim posjedovanja nematerijalne imovine potrebno je

postojanje internih ekonomija. Internalizacijom poslovanja, poduzeće zamjenjuje tržište kako

bi se poslovne transakcije obavile na učinkovitiji i jeftiniji način. Iskorištavanjem specifičnih

prednosti pomoću inozemnih izravnih ulaganja mogu se, zbog internalizacije transakcija,

ostvariti znatnije uštede, dok se to prodajom licenci ili izvozom gotovih proizvoda ne može

učiniti.

Empirijska istraživanja odnosa tržišne strukture i inozemnih izravnih ulaganja koju je proveo

Moran (1998.), pokazala su da velik dio multinacionalnih kompanija djeluje na tržištima koja

imaju izraženu tržišnu koncentraciju, u industrijskim granama za koje je značajna ekonomija

obujma i veliki izdaci za promociju proizvoda te u kojima se intenzivno primjenjuje

tehnologija. U takvim uvjetima zemlja domaćin od inozemnih ulaganja ima štete (npr. od renti

koje povlače poduzeća u stranom vlasništvu), ali i znatne koristi. Koristi se ostvaruju pomoću

pristupa modernim tehnologijama, marketingu i upravljačkim vještinama, te pomoću

27

mogućeg ostvarivanja pozitivnih eksternih učinaka na domaća poduzeća, što sve zajedno

pridonosi rastu produktivnosti, a time i poboljšanju efikasnosti iskorištenja resursa i na kraju

dovodi do porasta dohotka per capita.

Stoga je stupanj konkurencije na određenom tržištu, navodi Moran (1998.), jedan od faktora o

kojima ovisi hoće li konačni neto učinci inozemnih izravnih ulaganja u zemljama u koje stižu

biti pozitivni ili negativni.

Sljedeće moguće objašnjenje motiva multinacionalnih kompanija za inozemna izravna

ulaganja temelji se na racionalizaciji troškova kapitala. Multinacionalna poduzeća osnivaju

podružnice u inozemstvu zato što im je dug jeftiniji način financiranja od vlasništva, stoga

radije investiraju, pa i u inozemstvu u obliku izravnih ulaganja, nego da plaćaju dividende.

Izravna ulaganja mogu također poslužiti i brojnim strateškim ciljevima. Tako se izravnim

ulaganjima prodire na inozemna tržišta do kojih se lakše dopire preko zemlje primatelja. To je

tržišno orijentirano izravno ulaganje. Faktorski orijentirana izravna ulaganja omogućuju

pristup sirovinama, tehnologiji ili jeftinijem radu i drugim proizvodnim faktorima. Izravna

ulaganja mogu biti i strateška radi supstitucije izvoza, ukoliko se nastoji izbjeći izvoz zbog

tečajnog rizika, rizika suverenosti ili nekog drugog razloga. U pravilu se motivi ponuđača

moraju manifestirati u razlici između prihoda i rashoda multinacionalne tvrtke i u profitu.

Motivi države domaćina za FDI proizlaze iz njihove društvene koristi. Stvaranje dobiti od

multinacionalne kompanije, koja se oporezuje, ostvaruje znatne priljeve u državni proračun.

Nadalje, otvaranje novih radnih mjesta, te prijenos znanja, tehnologije i upravljačkih vještina.

Povećavanje konkurentnosti lokalnih poduzeća pod pritiskom veće konkurentnosti na

svjetskom tržištu također je motiv privlačenja FDI.

Protivnici inozemnih ulaganja često ističu bojazan od porasta utjecaja multinacionalnih

kompanija na ekonomsku politiku i stabilnost zemlje, te postizanje monopolističkog odnosa

izmđu multinacionalne kompanije i zemlje primatelja.

28

4. UTJECAJ MULTINACIONALNIH KOMAPNIJA NA SVJETSKE GOSPODARSKE

TOKOVE

U posljednjih nekoliko desetljeća dolazi do razvoja i rastućeg utjecaja multinacionalnih

kompanija. Njihov rast doveo je do velike koncentracije ekonomske moći kao i uloga

odlučujućeg utjecaja na strukturu svjetskog gospodarstva. Stoga, da bi se realno sagledao

utjecaj MNK na svjetsko gospodarstvo, u ovom se djelu rada analizira vodeće

multinacionalne kompanije te se utvrđuju perspektive razvoja istih.

4.1 Analiza vodećih multinacionalnih kompanija

Multinacionalne kompanije bogatije su od većine zemalja na svijetu. Prošle je godine prihod

američke automobilske kompanije General Motors iznosio 152.3 milijarde USD, s porastom

od 1% u odnosu na prethodnu godinu. Taj iznos veći je nego BDP-a 148 zemalja svijeta.

Multinacionalne kompanije nisu samo bogate nego i politički moćne, teže stalnoj

maksimizacija profita, smanjujući troškove, izbjegavaju plaćati poreze kada je to moguće,

štede na radnoj snazi. One imaju središnju ulogu u donošenju koristi od globalizacije zemlja u

razvoju.

Kao što je već navedeno multinacionalne kompanije pokretači su procesa globalizacije, a s

time i liberalizacije, inovacija, konglomeracije te različitih oblika financiranja i upravljanja

rizicima.

Multinacionalne kompanije ostvaruju:

prihode u visini od 30% BDP svijeta (oko 5 bilijuna USD),

realiziraju oko 75% svjetske razmjene roba i usluga,

te oko 80% razmjene tehnologije i menadžerskih umijeća.

Procjenjuje se da na svijetu postoji oko 80 000 multinacionalnih kompanija te ukupno 800

000 njihovih afilijacija diljem svijeta. U razvijenom svijetu je 90% sjedišta multinacionalnih

kompanija. Stotina najvećih multinacionalnih kompanija kontrolira je 1/5 ukupnih globalnih

inozemnih sredstava.

Kao što je već istaknuto multinacionalne kompanije bogatije su od većine zemalja u razvoju.

Tu činjenicu potvrđuje podatak da od sto najvećih ekonomija u svijetu, 51 čine

29

multinacionalne kompanije a 49 zemlje; prodaja 200 najvećih kompanija raste brže od ukupne

ekonomske aktivnosti svijeta; 200 najvećih korporacija moćnije je od ostatka svijeta.

Sljedeća tablica prikazuje neke od najvećih ekonomija u svijetu; uključujući multinacionalne

kompanije i zemlje.

Tablica 2.: Najveće svjetske ekonomije (uključujući zemlje i korporacije)

Rang Zemlja / kompanija BDP / prihod ($mil)

1 SAD 8,708,870.00

2 Japan 4,395,083.00

3 Njemačka 2,081,202.00

4 Francuska 1,410,262.00

5 UK 1,373,612.00

6 Italija 1,149,958.00

7 Kina 1,149,814.00

8 Brazil 760,345.00

9 Kanada 612,049.00

10 Španjolska 562,245.00

23 General Motors 176,558.00

24 Danska 174,363.00

25 Wal-Mart 166,809.00

26 Exxon Mobil 163,881.00

27 Ford Motor 162,558.00

28 DaimlerChrysler 159,985.70

29 Poljska 154,146.00

30 Norveška 145,449.00

Izvor: Fortune Magazin and WB

Ekspanzija multinacionalnih kompanija dovela je velike koncentracije ekonomske moći u

malom broju velikih korporacija koje značajno utječu na strukturu svjetske ekonomije.

Tablica prikazuje najveće svjetske ekonomije uključujući zemlje i kompanije. SAD je zemlja

s najvećim BDP-om, slijede je nekolicina zemalja koje spadaju u najbogatije zemlje svijeta.

Prema podacima iz 2000. godine, General Motors se nalazi na 23. mjestu tablice, što znači da

ima veći prihod od BDP-a Danske. Slijede ga Wal-Mart i Exxon koji i danas imaju zavidnu

poziciju na svjetskoj listi.

30

Prema analizi Forbesa, 2000 najvećih svjetskih korporacija u 2012. godini ostvarilo je ukupne

prihode u iznosu od 36 milijardi USD, s rastom od 12% u odnosu na prošlu godinu. Ukupno

profit kompanija iznosi 2.64 milijarde USD, s rastom od 11%, ukupna imovina iznosi 149

milijarde USD, s rastom od 8% te ostvarenih 37 milijarde tržišne vrijednosti s padom od

0,5%. Od ukupno 2000 analiziranih kompanija njih 733 je iz Azije, 524 je američkih te 258

japanskih. Slijede ih europske, kompanije Sjeverne Koreje te Indije. Valja napomenuti da se

lista najvećih multinacionalnih kompanija nije bitno promijenila od 90-ih godina. Europska

unija, SAD i Japan su vlasnici prvih 100 multinacionalnih kompanija. U nastavku su

navedene 20 najvećih multinacionalnih kompanija svijeta.

Najveće svjetske multinacionalne kompanije:

1. Royal Dutch Shell

2. Exxon Mobile

3. Wal-Mart

4. BP

5. Sinopec Group

6. China National Petroleum

7. State Grid

8. Chevron

9. ConocoPhillips

10. Toyota Motor

11. Total

12. Volkswagen

13. Japan Post Holdings

14. Glencore International

15. Gazprom

16. E.ON

17. ENI

18. ING

19. General Motors

20. Samsung Electronics

Izvor: http://investorplace.com/2012/07/the-worlds-largest-companies-2012-2/

Tablica 3. i grafikon 1. daju uvid u deset najvećih multinacionalnih kompanija prema

ostvarenom ukupnom profitu i ukupnom prihodu od prodaja u milijunima USD. Na prvom

mjestu s prihodom od 421.849 milijuna USD nalazi se Wal-Mart Stores čije je ukupni prihod

od prodaje veći od BDP-a Norveške. Na drugom mjestu je nizozemski gigant Royal Dutch

Shell sa ukupnim prihodom od 378.152 milijuna USD. Na trećem mjestu je američka

kompanija Exxon Mobile koja bilježi ukupan prihod od 354.674 milijuna USD. Četvrto

mjesto drži Engleska kompanija British Petroleum koja bilježi negativne rezultate a razlozi

31

toga najvećim djelom se odnose na prodaju imovine i plaćanja odštete američkoj vladi zbog

havarije u Meksičkom zaljevu 2010. godine. Peto mjesto zauzima kineska naftna kompanija

Sinopec Group sa prihodom od 273.422 milijuna USD.

Iz tablice je moguće zaključiti da su najprofitabilnije djelatnosti u području naftne industrije,

telekomunikacija te financijskog sektora.

Tablica 3.: 10 najveće kompanija prema ostvarenom prihodu od prodaje i ukupnom profitu u

2012. godini

Redni

broj

Kompanija Zemlja Prihod od

prodaje(milijunima

USD)

Profit, Dobit

(milijun USD)

1. Wal-Mart Stores SAD 421.849 16.389

2. Royal Dutch Shell Nizozemska 378.152 20.127

3. Exxon Mobil SAD 354.674 30.460

4. BP VB 308.928 -3.719

5. Sinopec Group Kina 273.422 7.629

6. China National

Petroleum

Kina 240.192 14.367

7. State Grid Kina 226.294 4.556

8. Toyota Motor Japan 221.760 4.766

9. Japan Post Holdings Japan 203.958 4.891

10. Chevron SAD 196.337 19.024 Izvor: fortune.com

Grafikon 1.: 10 najvećih multinacionalnih kompanija (prema profitu i prihodu)

Izvor: fortune.com

32

Multinacionalne kompanije većinom dominiraju u sektorima gdje je došlo do najveće

koncentracije i centralizacije kapitala, sa tendencijom stalnog rasta. To su sektori koji

pokazuju najbržu ekspanziju i raspolažu modernom tehnologijom te ujedno i sektori gdje

djeluju najveći monopoli. Monopolističkom pozicijom u području tehnologije, marketinga ili

menadžerskim vještinama dobivaju neophodne resurse na domaćem i inozemnom tržištu.

Tablica 4. i grafikon 2. prikazuju najveće svjetske multinacionalne kompanije prema tržišnoj

vrijednosti izraženoj u milijardama. Časopis Fortuna objavio je svoju godišnju listu

kompanija prema tržišnoj vrijednosti, koja je određena prema cijeni dionica i broju izdanih

dionica.

Na temelju podatak može se zaključiti da prevladavajući, najprofitabilniji sektori su upravo:

tehnološki sektor, naftna industrija, financijski sektor te telekomunikacije. Prema analizi

Forbsa, od ukupno 2000 najvećih multinacionalnih kompanija dominantnu poziciju imaju:

sektor tehnologije (Apple, Microsoft, IBM), sektor naftne industrije (Exxon Mobil,

PetroChina, Royal Duch Shell), financijski sektor (Industrial & Commercial Bank of China)

te sektor elektro industrije (General Electronic).

Tablica 4.: 10 najveće kompanija prema tržišnoj vrijednosti u milijardama USD, 2012. godina

Red

ni

broj

Kompanija Zemlja Sektor Cijena

(USD)

Tržišna

vrijednost

(USD m)

1. Apple SAD Tehnologija 599.50 559.002.10

2. Exxon Mobil SAD Naftna industrija 86.70 408.777.40

3. PetroChina Kina Naftna industrija 1.40 278.968.40

4. Microsoft SAD Tehnologija 32.30 270.644.10

5. IBM SAD Tehnologija 208.70 241.754.60

6. Industrial & Commercial

Bank of China

Kina Bankarstvo 0.60 236.335.40

7. Royal Duch Shell VB Naftna industrija 34.90 222.425.10

8. China Mobile Hong Kong Telekomunikacije 11.00 220.978.90

9. General Electonic SAD Elektro industrija 20.10 212.317.70

10. Chevron SAD Naftna industrija 107.20 211.950.60 Izvor: fortune.com

33

Grafikon 2.: 10 najvećih multinacionalnih kompanija (prema tržišnoj vrijednosti)

Izvor: Fortune.com

Tablica 5. i grafikon 3. daju uvid u veličinu imovine vodećih multinacionalnih kompanija u

2012. godini. Iz tablice je vidljivo da daleko najveću vrijednost imovine imaju prve četiri

kompanije iz financijskog sektora i bankarstva. Slijedi ih General Electronic sa imovinom u

vrijednosti 717.2 milijarde USD, američka osiguravajuća kuća Berkshire Hathaway sa

imovinom vrijednosti 392.6 milijarde USD. Ostale četiri kompanije su kompanije iz sektora

naftne industrije. Iz tablice je moguće zaključiti prevladavajući bankarski sektor koji je

doživio najveći procvat u svega nekoliko godina. Razlog toga možemo pronaći u velikoj

zaduženosti stanovništva uslijed ekonomske krize.

Tablica 5.: 10 vodećih multinacionalnih kompanija prema veličini imovine

R.br. Kompanija Zemlja Prihod

od

prodaje

(M USD)

Profit,

(M USD)

Imovina

(M USD)

Tržišna

vrijednost

(M USD)

1. HSBC VB 102 16.2 2550 164.3

2. JPMorgan SAD 110.8 19 2265.8 170.1

3. ICBC Kina 82.6 25.1 2039.1 237.4

4. Wells Fargo SAD 87.6 15.9 1313.9 178.7

5. General Electronic SAD 147.3 14.2 717.2 213.7

6 Berkshire Hathaway SAD 143.7 10.3 392.6 202.2

7. Royal Dutch Shell Nizozemska 470.2 30.9 340.5 227.6

8. Exxon Miobil SAD 433.5 41.1 331.1 407.4

9. Petrobras-Petróleo

Brasil

Brazil 145.9 20.1 319.4 180

10. PetroChina Kina 310.1 20.6 304.7 294.7 Izvor: fortune.com

34

Grafikon 3.: 10 vodećih multinacionalnih kompanija prema rangiranih prema veličini

imovine, profitu, prihodu i tržišnoj vrjednosti

Izvor: fortuna.com, 2012

Tablica 6.: 10 najvećih multinacionalnih kompanija po veličini kapitala u 2012. godini

Rang Kompanija Kapital (u

mil.) Zemlja

1. Banco Santander Brasil SA $2,907,146 BRAZIL

2. Exxon Mobil Corporation $407,999 SAD

3. Apple Inc. $407,305 SAD

4. Google Inc. $300,946 SAD

5. Microsoft Corporation $291,203 SAD

6. Berkshire Hathaway Inc. $278,356 SAD

7. Wal-Mart Stores, Inc. $258,061 SAD

8. Industrial And Commercial Bank Of China

Ltd $250,746 KINA

9. Johnson & Johnson $247,435 SAD

10. General Electric Company $242,579 SAD

Izvor: .corporateinformation.com

Također je bitno dati uvid najvećih kompanija prema broju zaposlenih. Sljedeća tablica 6.

daje uvid najveći svjetskih poslodavaca.

35

Tablica 7.: 15 najvećih multinacionalnih kompanija prema broju zaposlenih u 2012. godini

R.BR. Kompanija Broj zaposlenih

1 Wal-Mart Stores

2,200,000

2 China National Petroleum 1,668,072

3 State Grid 1,583,000

4 Sinopec Group 1,021,979

5 Hon Hai Precision Industry 961,000

6 China Post Group 889,307

7 U.S. Postal Service 601,601

8 Volkswagen 501,956

9 China Telecommunications 491,447

10 Aviation Industry Corp. of China 480,147

11 Compass Group 471,108

12 Agricultural Bank of China 447,401

13 International Business Machines 433,362

14 Deutsche Post 423,502

15 McDonald's 420,000 Izvor: CNMoney.com

Sa sigurnošću možemo reći da su multinacionalne kompanije najveći poslodavci u svijetu.

Zapošljavaju ukupno 68 milijuna ljudi diljem svijeta. Otvaranjem afilijacija u inozemstvu

donose zemlji domaćinu nova radna mjesta. Upravo mogućnost zapošljavanja velikog broja

radnika, a poglavito zemalja u razvoju i onih nerazvijenih, jedan je od glavnih razloga

dopuštanja ulaska kompanija na teritorij zemlje domaćina. To upravo postaje njihov

najvažnije element moći.

Iz tablice je vidljivo da je najveći poslodavac u 2012. godini trgovački lanac Wal-Mart Stores,

sa ukupno 2.200.000 zaposlenih. Slijede ga naftna kompanija China National Petroleum sa

1.668.072 zaposlena te State Gride sa ukupno 1.583.000 zaposlenih.

Djelatnosti kojima se najviše bave multinacionalne kompanije možemo podijeliti u nekoliko

vodećih industrijskih sektora koje predstavljaju 60% aktivnosti prvih 100 multinacionalnih

kompanija. Neke od njih su navedene u sljedećoj tablici.

36

Tablica 8.: Usporedba industrijskih lidera po sektorima u 2010. i 2012. godini

Bankarski sektor

Redni

br.

Rang

2012.

Kompanija Zemlja Rang

2010.

Kompanija Zemlja

1. 1 ICBC Kina 1 JP Morgan Chase SAD

2. 3 JPMorgan Chase SAD 3 Bank of America SAD

3. 6 HSBC Holdings VB 5 ICBC Kina

4. 11 Bank of China Kina 6 Banc Santander Španjolska

5. 12 Wells Fargo SAD 7 Wells Fargo SAD

Izvor: forbes.com

Naftna industrija

Redni

br.

Rang

2012.

Kompanija Zemlja Rang

2010.

Kompanija Zemlja

1. 5 Exxon Mobil SAD 4 Exxon Mobile SAD

2. 7 Royal Duch Shell Nizozemska 8 Royal Duch Shell Nizozemska

3. 9 PwtroChina Kina 10 BP VB

4. 13 Chevron SAD 12 PetroChina Kina

5. 17 Gazprom Rusija 16 Gazprom Rusija

Tehnološki programi i oprema

Redni

br.

Rang

2012.

Kompanija Zemlja Rang

2010.

Kompanija Zemlja

1. 15 Apple SAD 35 Hewlwtt-Packard SAD

2. 205 Dell SAD 75 Apple SAD

3. 438 Hewlett-Packard SAD 76 Cisto Sistem SAD

4. 537 Fujitsu Japan 135 Nokia Finska

5. 567 Quanta Computer Taijvan 183 Dell SAD

Telekomunikacije

Redni

br.

Rang

2012.

Kompanija Zemlja Rang

2010.

Kopanija Zemlja

1. 24 AT&T SAD 13 AT&T SAD

2. 29 China Mobile Kina 32 Telefonica Španjolska

3. 33 Vodafone VB 37 Verizon Commun SAD

4. 46 Nipon Telegraf & Tel. Japan 38 China Mobile Kina

5. 62 Telefonica Španjolska 41 Nipon tel&tel Japan

37

Internet pretraživači

Redni

br.

Rang

2012.

Kopanija Zemlja Rang

2010

Kompanija Zemlja

1. 34 IBM SAD 33 IBM SAD

2. 68 Google SAD 49 Microsoft SAD

3. 318 Accentur Irska 113 Oracle SAD

4. 591 Tencent Holdings Kina 120 Google SAD

5. 624 Yahoo SAD 263 SAP Njemačka

Farmaceutska industrija

Redni

br.

Rang

2012.

Kompanija Zemlja Rang

2010.

Kompanija Zemlja

1. 37 Pfizer SAD 253 Medico Helth SAD

2. 57 Novartis Švicarska 308 Bacster Inter. SAD

3. 72 Sanofi Francuska 322 Cigna SAD

4. 82 Merck & Co SAD 367 Fresenius Njemačka

5. 93 Roche Holding Švicarska 387 Sanofi Francuska

Izvor: forbes.com

Izdvojeni sektori predstavljaju upravo one najprofitabilnije. Preuzeti su podaci za industrijske

lidere po sektorima za 2010. i 2012. godinu. Sektori su poredani od prvog prema zadnjem,

prema industrijskoj važnosti. Daleko najprofitabilniji sektor je upravo sektor bankarstva,

slijedi ga naftna industrija, telekomunikacije, tehnološki programi i oprema, internet

pretraživači te farmaceutska industrija. Farmaceutska industrija izdvojena je kao brzo rastuća

industrija u posljednjih nekoliko godina.

Prema navedenim podacima, lider u bakarskom sektoru je kineska banka ICBC koja u 2012.

godini drži prvo mjesto, dok je u 2010. godina ta banka bila pozicionirana na trećem mjestu

liste Forbes 2000. U 2012. godini banka JPMorgan, pala je sa vodeće pozicije na drugo

mjesto. Well Fargo je zadržao istu poziciju. Kompanije HSBC Holdings i Bank of China ušle

su na Forbsovu listu vodećih pet kompanija.

Exxon Mobil je i dalje najbolje pozicionirana kompanija naftne industrije. Slijedi ga

nizozemska naftna kompanija Royal Duch Shell. Petro China bilježi bolje rezultate te u 2012.

godini preuzima treću poziciju, sa pozicije četvrte kompanije u 2010. Ruska naftna kompanija

Gasprom zadržava istu, petu poziciju na listi.

38

U industriji tehnoloških programa i opreme, Appel se s nekadašnje druge pozicije diže na

poziciju vodećeg položaja, HP pada na treću poziciju, dok Dell sa nekadašnje pete pozicije se

diže na drugu poziciju u 2012. godini.

U sektoru telekomunikacija AT&T i dalje je industrijski lider. Slijede ga China Mobile, koja

se rangirala na drugo mjesto, te Vodafone.

IBM drži prvu poziciju već nekoliko godina u podruju pretraživača. Slijede ga google, sa

skokom od četvrtog na drugo mjesto 2012, te irska kompanija Accentur, kao novak u prvih

pet kompanija Forbsove liste.

Najveće promjene vidljive su u području farmaceutske industrije, ali i napredovanje tih

kompanija na ukupnoj listi Forbes 2000.

Tablica 9. Ukupne pregled 2000 multinacionalnih kompanija prema ostvarenim pokazateljima

u razdoblju 2008. – 2012. godine (u milijardama USD)

2008. 2009. 2010. 2011. 2012.

Prihodi od prodaje 29.78 32.04 30.00 35.72 38.00

Profit 2.36 1.63 1.41 2.6 2.43

Imovina 119.40 124.60 124.02 147.87 159

Tržišna vrijednost 38.61 19.57 31.41 36.27 39

Zaposleni (u

milijunima)

72.38 75.13 76.23 82.65 87

Izvor: forbes.com

Tablica 9. daje uvid u ukupan pregled 2000 multinacionalnih kompanija prema prihodu od

prodaje, profitu, imovini, tržišnoj vrijednosti te zaposlenima u razdoblju od 2008. do 2012.

godine. Uspoređivanjem podataka za 2012. i 2011. godinu može se zaključiti da su prihodi

od prodaje svih 2000 kompanija narasli za 7% u odnosu na prethodnu godinu. Profit je pao za

7% u odnosu na prošlu godinu. Tržišna vrijednost kompanija narasla je za 7%, a broj

zaposlenih za 5%. Sve vrijednosti su narasle u odnosu na prethodnu godini izuzev profita.

Prema Forbsovoj listi financijski sektor i bankarstvo dominiraju listom sa ukupno 469

kompanija. Ujedno su to kompanije sa najvećim profitom i imovinom. Slijedeće najveće

industrije su naftna industrija (124 kompanija) i osiguravajuće kuće (109 kompanija). U brzo

rastuće industrije u zadnjih nekoliko godina spada farmaceutska industrija.

39

Tablica 10.: Najbrže rastuće industrije u 2012. godini

R.br Industrija Rast prodaje

1. Pomoćne djelatnosti rudarstva 32%

2. Naftna oprema i usluge 27%

3. Proizvodnja strojeva 25%

4. Poljodjelstvo i uzgoj stoke 24%

5. Metalurgija 23%

Izvor: forbes.com

Ključnu ulogu ekonomskog oporavka u svijetu imala je upravo proizvodnja, stoga ne čudi da

su upravo prerađivačke industrije na vrhu ljestvice najbrže rastućih industrija. Upravo ove

industrije prošle su kroz veliki udar tijekom kriznog razdoblja, iz razloga jer kompanije nisu

ulagale u tehnologiju i razvoj.

Industrija pomoćnih djelatnosti rudarstvu ostvarila je najveći prošlogodišnji rast od 32%,

zatim slijedi industrija naftne oprema i usluga s rastom od 27% u 2012. godini, razloge rasta

možemo pronaći u stalnom rastu cijena naftnih derivata. Na trećem mjestu nalazi se industrija

proizvodnje strojeva sa rastom od 25%.

40

Tablica 11.: Vodeće Europske multinacionalne kompanije

Redni

broj

Kompanija Zemlja Industrija

1. HSBC Holdings UK Bankarstvo

2. Royal Duch Shell Nizozemska Naftan industrija

3. Volltswagen Group Njemačka Automobilska industrija

4. Gasprom Rusija Naftna industrija

5. BP VB Naftna industrija

6. BNP Paribas Francuska Bankarstvo

7. Total Francuska Naftna industrija

8. Allianz Njemačka Osiguranje

9. ENI Italia Naftna industrija

10. Nestle Švicarska Prehranbena industrija

11. Vodafone UK Telekomunikacije

12. Daimler Njemačka Automobilska industrija

13. Statil Norveška Naftna industrija

14. AXA Group Francuska Osiguranje

15. Commenwealth Bank Austrija Bankarstvo

Izvor: forbes.com

Najveća Europska multinacionalna kompanija u 2012. godini je Engleska banka HCBS

Holdings. Slijede je nizozemska naftna kompanija Royal Duch Shell te njemačka

automobilska kompanija Volllswagen Group-a.

4.2. Perspektive razvoja multinacionalnih kompanija

Zadnja tri desetljeća obilježena su nastankom multinacionalnih kompanija a time i rastom i

razvojem svjetske ekonomije. Njihova uloga u procesu globalizacije je ključna i

fundamentalna te upravo one diktiraju tempo i proces globalizacije. Rast MNK baziran je na

investiranju u proizvodnu, marketing, inženjering, ulaganju u istraživanje i razvoj te razvoju

ljudskih potencijala, usmjerenih ka ostvarivanju zajedničke poslovne globalne strategije.

41

Razvoj započinje nakon Drugog svjetskog rata, kada ukupan izvoz svijeta rasta brže od

njegova BDP-a, a vanjskotrgovinska proizvodnja raste brže od svjetskog izvoza.

Budućnost multinacionalnih kompanija aktualna je priča u posljednjem desetljeća. Većina

teoretičara očekuje daljnji rast multinacionalnih kompanija, temeljen na daljnjem razvoju

tehnologija, socijalno-političkih trendova kao i na činjenici smanjivanja svijeta u tkz

„globalno selo“. Također predviđaju daljnje prilagođavanje političkih grupacija nositeljima

globalnog procesa. Druga grupa teoretičara predviđa pad intuzijazma MNK za ulaganje u

zemlje u razvoju, kao i njihovo neprijateljstvo radi loših životnih uvjeta. Neki smatraju da je

posljednja faza razvoja MNK nastanak istih u obliku zemalja.

Stajališta teoretičara su raznolika, ali ono što možemo zaključiti jest to da će se broj

multinacionalnih kompanija povećavati i u sljedećim godinama. Naime, globalizacija i

otvorenost tržišta koja je s njome povezana, pojačava konkurentski pritisak na mala i velika

poduzeća, a poglavito na ona mala. Pod tim pritiskom multinacionalne kompanije sele svoja

postrojenja u zemlje jeftinije radne snage, manje zakonodavne regulative, što se obično

odnosi na manje razvije zemlje, koje bez obzira na uvijete MNK otvaraju svoje granice, u

želji za otvaranjem novih radnih mjesta. Veliko rivalstvo među poduzećima utječe na

opstanak samo onih najjačih, stoga dolazi do učinka uništavanja proizvodnja u tim zemljama

te prevladavanjem utjecaja MNK na njihova gospodarstva.

Nadovezujući se na analizu vodećih multinacionalnih kompanija od ukupno šest izdvojenih

industrijskih sektora tri se odnosu na industrije ovisne o razvoju tehnologije te stalnih

inovacija i razvoja. Temeljem toga, multinacionalne kompanije imaju tendenciju da postanu

značajne u industrijskim sektorima koji se temelje na: visokom nivou istraživanja i razvoja

(R&D), zapošljavaju isključivo stručno i tehnički obrazovane radnike u velikom postotku, u

proizvodnjama koje su nove ili imaju visoki tehnički nivo ili u proizvodima gdje je velika

diferencijacija proizvoda i mnogo oglašavanja. (Dunning, 2002.)

Dakle, multinacionalne kompanije su značajne u industrijama za koje je karakterističan

intelektualni kapital.

42

5. MULTINACIONALNE KOMPANIJE I ZEMLJE U RAZVOJU

U okviru globalizacijskog procesa bitno je sagledati položaj malih zemalja, poglavito zemalja

u razvoju i tranziciji. Utjecaj globalizacije na zemlje u razvoju je raznolik te tako postoje i

pozitivna i negativna iskustva malih zemalja. Multinacionalne kompanije putem direktnih

inozemnih investicija (FDI) ostvaruju aktivnosti u inozemstvu. Pod direktne inozemne

investicije uključujemo:

investicije u vlastito poduzeće u inozemstvu (podružnica, predstavništvo ili

samostalno poduzeće) te

kupnja minimalno 10% nekog inozemnog poduzeća.

Na osnovu ova dva kriterija direktne strane investicije (FDI) dijelimo na:

greenfield investicije - investicije u nova postrojenja,

brownfield investicije - investicije u postojeću infrastrukturu.

U nastavku su obrađene tematske jedinice utjecaj multinacionalnih kompanija na zemlje u

razvoju te izravne inozemne investicije i refleksije u Hrvatskoj.

5.1. Utjecaj multinacionalnih kompanija na zemlje u razvoju

Multinacionalne kompanije postaju ključni subjekt u internacionalizacije poslovanja.

Definirane su novom formom međunarodne ekonomske aktivnosti koja uključuje razvoj

proizvodnje na osnovi direktnih inozemnih investicija (FDI).

Utjecaj multinacionalnih kompanija na zemlje u razvoju višedimenzionalan je, a ogleda se

kroz transfer kapitala, tehnologije te menadžerskih vještina (know-how).

Kao što je već navedeno multinacionalne kompanije utječu na zemlje u razvoju otvaranjem

afilijacija u tim zemljama. Krajem 80-ih godina ulaganja MNK u zemlje u razvoju znatno

rastu. Karakteristike tih zemalja su strukturalna nestabilnost i visoke stope nezaposlenosti,

stoga u nadi stabilnosti i prosperiteta gospodarstva, te zemlje otvaraju vrata multinacionalnim

kompanijama. Vlade zemalja u razvoju, spuštaju trgovinska te zakonodavna ograničenja te

povećavaju gostoljubivost za privlačenje stranih investitora.

43

Otvaranjem vrata multinacionalnim kompanijama, zemlje u razvoju se nadaju rastu i

povećanju efektivnosti i to putem pet osnovnih područja: kapitala (FDI), tehnologije,

menadžerskih vještina, izvoza te razine integracije (http://voices.yahoo.com/multinational-

corporations-their-effects-developing).

Osnovnu potrebu nedovoljno razvijenog društva zasigurno čini imovina odnosno kapital.

Putem izravnih inozemnih ulaganja (FDI), tvrtke uživaju mogućnost transfera resursa u

zemlje u razvoju. MNK svake godine ulažu oko 200 milijardi dolara u zemlje u razvoju u vidu

inozemnih ulaganja. Korporacije su bili izvršitelji transfer tehnologije iz razvijenih

industrijskih zemalja u zemlje u razvoju.

Korporacije zemljama u razvoju donose radna mjesta i ekonomski rast, a razvijenim zemljama

jeftinu robu. Od njih veliku korist imaju visokoobrazovani radnici u kojih MNK ulažu putem

raznih edukacija i cijeloživotnog učenja. Najmanje koristi imaju lokalna poduzeća koja se ne

uspiju prilagoditi agresivnim globalnim uvjetima.

Navedene prednosti koje donose MNK zemljama u razvoju samo su kratkoročnog efekta.

Dugoročno te zemlje postaju „nove kolonija“ MNK. Uzevši u obzir veličinu MNK u odnosu

na zemlje u razvoju u kojima posluju, te siromaštvo tih zemalja, stvara se niz mogućnosti za

za neusklađenosti između istih. Zaključno možemo reći da su zemljama u razvoju potrebna

radna mjesta, te da će napraviti sve za privremeno kupovanje socijalnog mira, dok je

korporacijama potrebno širenje tržište uz niske troškove i iskorištavanje date moći.

5.2. Izravna inozemna ulaganja i refleksije na Republika Hrvatska

Liberalizacija tekućeg računa, a zatim i kapitalnog računa pokrenula je značajne financijske

tokove u međunarodnim razmjerima. U te su se procese uključile i tranzicijske zemlje, napose

uslijed napredovanja privatizacijskih procesa. Zbog toga je priljev inozemnog kapitala u te

zemlje naglo porastao. Iznos priljeva u RH je značajan, ali je bitno pitanja u kojoj mjeri je taj

priljev utjecao na porast investicija, konkurentnosti, izvoza i restrukturiranje ekonomije.

Izravne inozemne investicije (FDI) su sastavni dio priljeva inozemnog kapitala.

Valja napomenuti da su zemlje u tranziciji imale veoma ograničeni financijski potencijal, tako

da je trebalo nabaviti kapital, koji se manifestira ili kroz zaduženje kod međunarodnih

financijskih institucija ili putem izravnih inozemnih ulaganja.

Iskustva zemalja u razvoju Jugo-Istočne Europe su raznolika. Neke zemlje, kao što je

Slovenija, su utvrdile negativna iskustava izravnih inozemnih investicija. Provedena

44

empirijska analiza ukazuje da odnos između FDI i ekonomskog rasta pokazuje statistički

negativnu uzročnu vezu, što znači da FDI nije koristio Sloveniji u njezinom približavanju EU.

Objašnjenje možemo pronaći u tome da u samoj strukturi FDI prevladava preuzimanje

poduzeća (brownfield investicije), a na greenfiled investicije koje uključuju stvaranje novih

poduzeća koja za sobom donose nova znanja, tehnologiju ili neku drugu imovinu. Novčani

primci od privatizacije korišteni su za potrošnju i izvoz, a ne za povećanje proizvodnog

kapitala.

Slična iskustava sa FDI ima i Hrvatska, s time da u posljednjih nekoliko godina postoji trend

pada inozemnih izravnih investicija, a posljednjih nekoliko mjeseci dostignut je najmanja

razina FDI u RH. U razdoblju do 2010. godine Hrvatska bilježi veliki iznos FDI, no usprkos

tome izostaje uobičajni pozitivan efekt na gospodarstvo koji se manifestira rastom

zaposlenosti, rast proizvodnje i izvoza te prijenosom tehnologije i znanja.

Dinamika izravnih inozemnih ulaganja u RH i njihova struktura za razdoblje 1993. do 2012.

godine (u milijunima €)

Grafikon 4.: Priljevi inozemnih izravnih ulaganja u RH od 1997. do 2012. godine (u

milijunima €)

Izvor: HNB

Prema podacima Hrvatske narodne banke inozemna izravna ulaganja od 1993. godine do

2012. godine su iznosila 26,75 milijardi €. Inozemna izravna ulaganja (FDI) prošle su godine

iznosila 973,3 milijuna €, što je oko 10% manje nego u prethodnoj 2011. godini. U tom je

45

razdoblju Hrvatska najveći godišnji iznos inozemnih ulaganja zabilježila 2008. kada su stranci

u Hrvatsku uložili više od 4,2 milijarde eura. Najmanji je pak iznos, izuzme li se razdoblje od

1993. do 1995. kada su ulaganja bila manja ili tek nešto iznad sto milijuna eura godišnje,

zabilježen 2010. kada su stranci u Hrvatsku uložili 326,3 milijuna eura. U zadnjem

tromjesečju prošle godine zabilježen je znatan pad FDI, svega 100 milijuna €, koji se

većinskim djelom odnosi na pretvaranje duga u kapital pojedinih privatnih poduzeća.

Struktura FDI u 2012. godini odnosi se na suvlasnička ulaganja u vrijednosti od 404 milijuna

€, ostala ulaganja 320 milijuna €, te zadržanu dobit u iznosu od 248,8 milijuna €

(www.hnb.hr).

Najveći investitori u sektoru Hrvatske ekonomije u posljednjih 20 godina su zemlje koje joj

ujedno i geografski gravitiraju. Najveća ulaganja su iz Austrije (28,1 % ukupnih ulaganja),

slijede je Nizozemska (12,8%) te Italija (11,8%).

Najveći investitori u 2012. godini su iz Austrije, na koje se odnosi gotovo dvije trećine

ukupnih inozemnih ulaganja ili iznos od 643,2 milijuna eura. Slijede je tvrtke registrirane

u Luksemburgu (171,3 milijuna eura), Nizozemskoj (134,5 milijuna eura) te Turskoj (130,8

milijuna eura).

Grafikon 5.: priljevi inozemnih izravnih ulaganja prema zemljama investitorima (1993. –

2012. godina)

Austrija28,1%

Nizozemska12,8%

Italija11,8%

Turska11,8%

Slovenija5,3%

Švicarska3,8%

Luksemburg3,6%

Belgija2,8%

Lihtenštajn2,6%

Norveška2,2%

Ostale zemlje15,0%

Izvor: HNB

46

Glede strukture izravne inozemne investicije okupljaju nekoliko djelatnosti. U posljednjih 20

godina najviše je investirano u sektor financijskih posredovanja, trgovinu na veliko i malo,

sektor nekretnina te telekomunikacije.

U 2012. godini najveći se iznos prošlogodišnjih ulaganja, 554,3 milijuna eura, odnosio na

ostale poslovne djelatnosti, a sa 155,4 milijuna eura slijede vlasnička ulaganja u nekretnine.

Slijede ih trgovina na veliko i posredovanje u trgovini 126,3 milijuna eura, te rekreacijske,

kulturne i sportske djelatnosti 111,1 milijun eura.

Tablica 12.: Inozemna izravna ulaganja prema djelatnostima za razdoblje od 1993 do 2012

godine

Izvor: HNB

Prema FDI Reportu 2013., prošle je godine na svjetskoj razini bilo ukupno 11.789 FDI

projekata, što je 16,4% manje nego u 2011. Vrijednost tih projekata prošle je godine pala za

1/3, broj izravno kreiranih radnih mjesta osjetio je pad, stvoreno je 1,62 milijuna radnih

mjesta, odnosno zabilježen je pad od 28,8%. Broj FDI projekata u Europi pao je i jače nego

na svjetskoj razini. Zabilježeno je ukupno 3891 ili više od petine manje nego 2011.

Cijela Europa doživljava znatan pad izravnih stranih ulaganja. Razlog tome mogu biti,

dužnička kriza u EU te lagana stagnacija gospodarstva kao i usporavanje rasta u Kini,

politička nestabilnost na Bliskom istoku te politička neizvjesnost u SAD-u, što se naravno

reflektira na pad FDI u RH.

Očekivanja za 2013. godinu je oštar pad ulaganja u FDI, oko 20%, u svim svjetskim regijama.

Robustan i održiv rast izravnih stranih ulaganja zahtijevat će rješavanje dužničke krize u

Europi, političku sigurnost u SAD-u, veću političku stabilnost na Bliskom istoku i dijelovima

Djelatnost 2004. 2005. 2006. 2007. 2008.

2009.

2010. 2011. 2012.*

FINANCIJSKO POSREDOVANJE, OSIM

OSIGURAVAJUĆIH I MIROVINSKIH FONDOVA 227,6 775,2 1.048,3 2.027,8 1.140,8

673,5

31,7 271,8 26,2

TRGOVINA NA VELIKO I

POSREDOVANJE U TRGOVINI 71,6 89,6 68,4 320,6 1.016,7

755,2

49,1 -153,9 126,3

POSLOVANJE NEKRETNINAMA 110,7 87,9 255,9 327,9 117,9

24,7

201,8 243,9 86,7

POŠTA I TELEKOMUNIKACIJE 69,4 -204,7 36,9 -84,8 32,5

298,1

-75,4 54,6 -53,0

PROIZVODNJA KOKSA, NAFTNIH

DERIVATA I NUKLEARNOG GORIVA 27,6 47,1 38,5 20,2 918,2

110,1

-0,7 67,7 -87,4

PROIZVODNJA KEMIKALIJA I

KEMIJSKIH PROIZVODA -15,3 -52,4 523,9 -33,9 -47,3

-22,0

-441,2 239,6 -44,4

OSTALE POSLOVNE DJELATNOSTI 35,4 52,3 28,6 54,7 -109,7

317,3

258,9 47,6 554,3

47

Afrike, a trebat će i učinkoviti odgovori na ekonomske i političke izazove s kojima se

suočavaju glavna tržišta u nastajanju poput Brazila. Sve u svemu, FDI tržište najranije bi

ponovno moglo rasti tek iduće godine.

Zaključno možemo reći da u Hrvatskoj struktura FDI prema djelatnosti pretežno je

orijentirana na usluge, odnosno tercijarni sektor. Općenito je struktura stranih ulaganja

usmjerena na preraspodjelu postojeće dodatne vrijednosti, umjesto stvaranja nove. Premalo je

ulaganja koja trajno povećavaju zaposlenost i šire proizvodnu okosnicu, koja su usmjerena

prema međunarodno razmjenjivim dobrima te na kraju povoljno utječu na vanjske pozicije

ekonomije, od udjela izvoza robe i usluga u BDP-u pa do razine vanjskoga duga. Trebalo bi

povećati FDI, no isto tako trebalo bi promijeniti strukturu FDI-a jer se ulaganjem u djelatnosti

za koje već postoji infrastruktura (brownfield investicijama) povećava FDI, ali utjecaj na

BDP je malen. Iznimka je samo 2008. godina kada se naglo povećavaju investicije u trgovinu

na veliko i posredovanje u trgovini, vjerojatno zbog ulaska stranih trgovačkih lanaca

(greenfield investicije), a te investicije imale su utjecaja i na porast BDP-a.

Iako iskustva nekih zemalja govore da FDI može potaknuti izvoz, u RH su pozitivni učinci

izostali. Od desetak tranzicijskih zemalja niži udio izvoza robe i usluga ima tek Rumunjska.

Udio u svjetskom izvozu robe i usluga Republike Hrvatske stagnira ili pada već niz godina, a

jedini smo od zemalja u razvoju koje su u razdoblju visokog FDI povećavale vanjski dug.

Veliki pad izravnih inozemnih ulaganja u odnosu na prethodne godine nije samo posljedica

nepovoljne situacije u EU, nego najvećim djelom predstečajnim ponašanjem Republike

Hrvatske. Preveliki inozemni dug, cca 50 milijardi €, stalni rast poreza te propadanje

nadležnih institucija samo su neki od pokazatelja pravog problema. Inozemni ulagači ne

prepoznaju zdravo tkivo za ulaganje stoga je potrebno povećati internacionalizaciju iz unutra

prema van, a ne čekati da to napravi netko drugi.

Globalizacija svjetske ekonomije rezultirala je rastom značaja inozemnih izravnih ulaganja.

Tranzicijske zemlje postale su sve otvorenije međunarodnim operacijama, liberalizirale su

svoje režime i tako postale privlačene stranim investitorima. Multinacionalne kompanije

mogu imati brojne pozitivne efekte na rast i razvoj zemlje domaćina, a oni se prvenstveno

očituju u mogućnosti prijenosa tehnologije, znanja i vještina, priljevu kapitala i dr. No, svaka

zemlja treba procijeniti i moguće rizike takvog ulaska, jer inozemna izravna ulaganja nisu

automatsko rješenje svih problema, pozitivan učinak ovisi i o samom okruženju unutar zemlje

domaćina, odnosno apsorpcijskom kapacitetu zemlje domaćina.

48

6. ZAKLJUČAK

Globalizacija je u svojoj biti, višedimenzionalni proces, što znači da nema samo ekonomsku

komponentu, već u sebi uključuje političku problematiku, socijalnu, religijsku i kulturnu.

Proces globalizacije postaje aktualan krajem 20. stoljeća te se širi na sve zemlje svijeta,

postaje globalan ali nelinearan, s nejednakim učincima na napredak i zaostajanje pojedinih

zemalja u razvoju. Pojedine zemlje nalaze se u dvojakoj situaciji, s jedne strane postoji

problem očuvanja nacionalnog identiteta, tradicije, jezika i kultura, a s druge strane

primorenost prilagođavanja procesu globalizacije. Procesima integracije stvaraju se

regionalne ekonomske integracije koji omogućuju veliku koncentraciju proizvodnje i

potrošnje, regionalne suradnje zemalja članica, institucijonalnu povezanost, te slobodan

protok roba, kapitala, usluga i ljudi. Posredstvom promjena koje donosi nova podjela svijeta,

tehnološki razvoj, rast tržišne ekonomije i sl. dolazi do nastanka ubrzanog procesa

globalizacije s novim kvalitetama, poticanih od strane multinacionalnih kompanija.

Ubrzanje procesa globalizacije posljedica je i djelovanja međunarodnih institucija: WTO-a,

MMF-a i Svjetske banke putem kojih multinacionalne kompanije koriste pogodnosti otvaranja

tržišta te lakši ulaz i poslovanje na tim tržištima.

Razvoj multinacionalnih kompanija datira još od 16. stoljeća i doba kolonijalizma, a njihov

vrhunac započinje u 20. stoljeću gdje poprimaju punu snagu i postaju nositelji procesa

globalizacije. Svojim odlučujućim utjecajem na svjetske ekonomske tokove posluju u velikim

broju zemalja, raspolažu naprednom tehnologijom, ogromnom imovinom a njihov prihod veći

je i od BDP-a pojedinih zemalja. Njihova moć prelazi nacionalne granice. Utječu na milijune

zaposlenih, te na stupanj ekonomske aktivnosti pojedinih zemalja te uživaju privilegirani

status kod međunarodnih institucija. Svojom strukturom utječu na međunarodnu poslovnu

klimu zahvaljujući različitoj mreži uvjeta u pojedinim zemljama. Dovode do nove

međunarodne podjele rada. U skladu sa prirodom njihova poslovanja, potrebna im je

maksimalna sloboda kretanja kapitala, tehnologije, materijala, stručnih kadrova, kao i potpuna

sloboda donošenja poslovnih odluka.

Nacionalne vlade imaju obvezu da vode nacionalnu politiku, usmjeravaju i kontroliraju svoju

ekonomiju, platnu bilancu, glavne financijske tijekove, zaposlenost, investicije i sl. ali dolazi

do ograničavanja njihove moći uslijed ostvarivanja ciljeva multinacionalnih kompanija. Udjel

multinacionalnih kompanija neprestano raste, realiziraju ¾ svjetske razmjene roba i usluga,

ostvaruju ¼ svjetskog BDP-a te ostvaruju oko 4/5 transfera tehnologije.

49

Veličina i pozicija multinacionalnih kompanija, omogućuje im da se postave u dominantan

položaj u odnosu na vlade zemalja s kojima pregovaraju i u koje ulažu, bilo da se radi o

plaćanju poreza, otvaranju radnih mjesta ili korištenju resursa tih zemalja. Fokusirane su na

ostvarivanje profita, a ne interesa zemalja u razvoju. Negativne posljedice na zemlje u

razvoju ogledaju se u činjenici zagađenja okoliša, uslijed uvoza prljavih tehnologija i ekološki

opasnih industrijskih otpadnih materijala. S ekonomskog aspekta, to je sigurno rast

zaduživanja i povećanje siromaštva zemalja u razvoju.

Sve veći broj multinacionalnih kompanija ulazi na tržište Republike Hrvatske putem

inozemnih direktnih investicija. Nažalost, pozitivni efekti na gospodarstvo RH su izostali, radi

neadekvatne strukture FDI-a, stoga je došlo do rasta nezaposlenosti i rasta vanjskog duga. U

budućnosti možemo očekivati jačanje pozicije multinacionalnih kompanija, stvaranja

regionalnih integracija koje idu njima u prilog kao i razvoj temeljen na tehnologiji i

intelektualnom kapitalu.

50

LITERATURA

1. Dunning, J. H.: Globalization and the Knowlege - Based Economy, Oxfor University

Press, Oxford, 2002.

2. Dragičević, A.: Ekonomski leksikon, Informator, Zagreb, 1996.

3. Kandžija, V., Biljan – August, M., lovrić, Lj.: Globalizacija kao proces, Ekonomski

fakultet u Rijeci, Rijeka, 1998.

4. Hirst, P., Thompson G.: Globalizacija – Međunarodno gospodarstvo i mogućnosti

upravljanja, Liberata, Zagreb, 2001.

5. Jovančević, R.:Ekonomski učinci globalizaije i Europska Unija, Mekron promet d.o.o.,

Zagreb, 2005.

6. Meštrović, M.: Globalizacija i njene refleksije u Hrvatskoj, Ekonomski institut,

Zagreb, 2001.

7. Milardović, A.: Globalizacija, Pan Liber, Osijek – Zagreb – Splitl, 1999.

8. Senčić, J.: Viši oblici privredne suradnje s inozemstvom, Informator, Zagreb, 1982.

9. Stiglitz, J.: Uspjeh globalizacije – novi koraci do pravednog svijeta, Algoritam,

Zagreb, 2009.

10. Veselica, V.: Globalizacija i nova ekonomija, Zagreb, 2007.

11. Vojnović, M.: Transnacionalne korporacije, Institut za međunarodnu politiku i

privredu, Beograd, 1977.

ČASOPISI

12. Babić, A., Pufnik, A., Stručka, A.: Teorija i stvarnost izravnih stranih ulaganja u

svijetu i u tranzicijskim zemljama s posebnim osvrtom na Hrvatsku, www.hnb.hr,

2001.

13. Bilas, V., Franc, S.: Uloga inozemnih izravnih ulaganja i načini poticanja, Ekonomski

fakultet u Zagrebu, članak br. 06-13, 2006.

14. Krešić, I.: Značenje globalizacije u suvremenom prostornom razvitku svjetske

privrede, Ekonomski pregled, br. 1-2/1996., str . 81-88

15. Crkvenac, M.: Uspon i usluga transnacionalnik komapnija i iskustva ua Hrvatsku,

računovodstvo i financije, Hrvatska zajednica računovodstva i financijskih djelatnika,

zagreb, br. 3, 1995.

51

16. Crnjak – Karanović, B.: Mijesto i uloga transnacionalnih kompanijau svjetskom

gospodarstvu: Strateške implikacije za Hrvatsku, Tržište, CROMAR – Hrvatska

zajednica udrzge za marketing, vol. 10, Zagreb, 1998.

17. Dabić, M.:Uloga multinacionalnih kompanija u promicanju tehnološkog razvoja

zemalja u tranziciji, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Vol. 5, 2007.

18. De Grawe, P.: HOW BIG ARE THE BIG MULTINATIONAL COMPANIES?,

University of Leuven and Belgian Senate, Belgia, 2002.

19. Dujšin, U.: Globalizacija, ekonomske integracije i Hrvatska, Zbornik Pravnog

fakulteta u Zagrebu, vol. 49, 1999.

20. Jošić, M.: Inozemna izravna ulaganja u funkciji izvoza: Slučaj Hrvatske, Zbornik

Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 2008.

21. Lončar, J.: Globalizacija kao nositelj suvremenih promjena u svijetu, Geoadria, vol.10

No.1, 2005.

INTERNET IZVORI

22. Dadalos, Uzroci globalizacije, regledano 5.05.2012

(www.dadalos.org)

23. Guyon C.: Multinational corporations and their effect on developing countries, Yahoo,

pregledano 21.05.2012., (http://voices.yahoo.com/multinational-corporations-their-

effects-developing-385313.html?cat=3 )

24. HNB: U zadnja tri mjeseca bez stranih ulaganja, pregledano 21.05.2012.

(http://voices.yahoo.com/multinational-corporations-their-effects-developing-

385313.html?cat=3 )

25. HNB, pregledano 25.05.2012

(www.hnb.hr)

26. Inozemna izravna ulaganja, pregledano 21.05.2012.

(http://www.icpr3.org/hr/inozemna-izravna-ulaganja/)

27. Globalization and Multinational Companies: What Are the Questions, and How Well

Are We Doing in Answering Them?, pregledano 22.052012,

(http://www.bea.gov/papers/pdf/Globalization.pdf)

28. Dnevnik.hr, pregledano 18.05.2012.

(www.dnevnik.hr)

52

29. CNN Money, pregledano 15.05.2012.

( www.money.cnn.com)

30. Forbs, pregledano 15.05.2012.

(www.forbs.com)

31. http://www.corporateinformation.com

32. Usporedba zemalja i multinacionalnih kompanija, pregledano 10.05.2012.

http://www.deloitte.com/

33. World Envestment Report 2012, pregledano 20.05.2012.

(unctad.org/en/PublicationsLibrary/wir2012_embargoed_en.pdf)

53

POPIS ILUSTRACIJA

POPIS SLIKA

1. Tri vala globalizacije ......................................................................................................9

2. Vlasnička struktura multinacionalne kompanije ..........................................................20

POPIS GRAFKONA

1. 10 najvećih multinacionalnih kompanija (prema profitu i prihodu) ............................27

2. 10 najvećih multinacionalnih kompanija (prema tržišnoj vrijednosti) .........................29

3. 10 vodećih multinacionalnih kompanija prema rangiranih prema veličini imovine,

profitu, prihodu i tržišnoj vrijednosti ...........................................................................30

4. Priljevi inozemnih izravnih ulaganja u RH od 1997. do 2012. Godine

(u milijunima €) ..........................................................................................................40

5. Priljevi inozemnih izravnih ulaganja prema zemljama investitorima (1993. – 2012.

godina) .........................................................................................................................41

POPIS TABLICA

1. Geografska raspodjela svjetskog dohotka (u postocima od svjetskog totala) ..............12

2. Najveće svjetske ekonomije (uključujući zemlje i korporacije) ..................................25

3. 10 najveće kompanija prema ostvarenom prihodu od prodaje i ukupnom profitu u

2012. godini .................................................................................................................27

4. 10 najveće kompanija prema tržišnoj vrijednosti u milijardama USD, 2012. godina

.......................................................................................................................................28

5. 10 vodećih multinacionalnih kompanija prema veličini imovine ................................29

6. 10 najvećih multinacionalnih kompanija po veličini kapitala u 2012. godini .............30

7. 15 najvećih multinacionalnih kompanija prema broju zaposlenih u 2012. godini .......31

8. Usporedba industrijskih lidera po sektorima u 2010. i 2012. godini ...........................32

9. Ukupne pregled 2000 multinacionalnih kompanijama prema ostvarenim pokazateljima

u razdoblju 2008. – 2012. godine (u milijardama USD) ............................................34

10. Najbrže rastuće industrije u 2012. Godini ....................................................................35

11. Vodeće Europske multinacionalne kompanije .............................................................36

54

12. Inozemna izravna ulaganja prema djelatnostima za razdoblje od 1993 do 2012

godine............................................................................................................................42

55

IZJAVA

kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom MULTINACIONALNE KOMPANIJE

– NOSITELJ PROCESA GLOBALIZACIJE izradila samostalno pod voditeljstvom prof.

dr.sc. Dragoljuba Stojanova. U radu sam primijenila metodologiju znanstveno-istraživačkog

rada i koristila literaturu koja je navedena na kraju diplomskog rada. Tuđe spoznaje, stavove,

zaključke, teorije i zakonitosti koje sam izravno ili parafrazirajući navela u diplomskom radu

na uobičajen, standardan način citirala sam i povezala s korištenim bibliografskim jedinicama.

Rad je pisan u duhu hrvatskog jezika.

Također, izjavljujem da sam suglasna s objavom diplomskog rada na službenim stranicama

Fakulteta.

Studentica

Tonja Tomulić