Cyan Magenta Yellow Black

Cyan Magenta Yellow Black

9799532011042

23

Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala. Le-genda ka`e da se sve {to padne u ovu rijeku –li{}e, kukci, pti~ja pera – pretvori u kamenje

njenog korita. O, kamo sre}e kad bih ja mogla i{~u-pati svoje srce iz grudiju i baciti ga u bujicu, pa ne bibilo vi{e boli, ni ~e`nje, ni uspomena.

Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala. Zimaje bila o{tra i osje}ala sam kako mi ledene suze klizeniz lice, da bi se potom pomije{ale s ledenom vodomkoja je protjecala predamnom. Negdje se ova rijekasjedinjuje s drugom, pa jo{ s nekom drugom, sve dokse – daleko od mojih o~iju i mog srca – sve te vodene uliju u more.

Neka moje suze teku {to dalje, da moja ljubav ni-kada ne sazna da sam jednog dana plakala za njim.Neka samo teku {to dalje, pa }u jednom i zaboravitirijeku Piedru, samostan, crkvu u Pirenejima, maglu,puteve kojima smo zajedno pro{li.

Zaboravit }u ceste, planine i poljane mojih snova– snova koji su bili moji, a ja ih nisam poznavala.

Ja se sje}am mog magi~nog trenutka, onog ~asa ukojem jedno »da« ili jedno »ne« mo`e izmijeniti cijelina{ `ivot. ^ini se kao da je bilo tako davno, a – ipak

– pro{la je tek sedmica dana otkako sam ponovo pro-na{la mog voljenog i izgubila ga.

Na obali rijeke Piedre napisah ovu pri~u. Ruke sumi se ledile, noge trnule od polo`aja u kojem sam sje-dila, a ja sam ~eznula za odmorom.

– Poku{aj `ivjeti. Sje}anja su za starije – rekao jeon.

Mo`da nas ljubav postara prije vremena i pomla-di kad je mladost ve} iza nas.

Ali kako se ne sje}ati tih trenutaka? Zato sam ipisala, da bih tugu pretvorila u ~e`nju, a samo}u u us-pomene. Da bih, nakon {to je ispri~am sama sebi, mo-gla zavitlati ovu pri~u u rijeku – tako mi je savjetova-la `ena koja mi je pru`ila uto~i{te. Tada }e – podsje-}am se rije~i jedne svetice – voda izbrisati {to je va-tra ispisala.

Sve su ljubavne pri~e jednake.

Zajedno smo proveli djetinjstvo i ranu mladost.On je oti{ao, kao {to svi mladi}i odlaze iz malih gra-dova. Rekao je da ide upoznati svijet, da njegovi sno-vi se`u dalje nego {to se`u polja oko Sorije.

Nekoliko godina nisam imala vijesti od njega. Tui tamo bih primila poneko pismo, ali to je bilo sve –jer on se nikada nije vratio {umama i ulicama na{egdjetinjstva.

Kad sam zavr{ila {kolu, preselila sam se u Zara-gozu – i otkrila da je on imao pravo. Soria je maligrad, a ~ak je i jedini doma}i poznati pjesnik jednomrekao: ceste slu`e da se otputuje. Upisala sam se nafakultet i na{la mladi}a. Po~ela sam u~iti za jedan ja-vni natje~aj koji se nikako nije objavljivao. Radila samkao prodava~ica, otplatila studije, bila odbijena najavnom natje~aju, napustila mladi}a.

U me|uvremenu, njegova su pisma po~ela ~e{}e

24

25

stizati – i, kako su na njima bile marke iz razli~itih ze-malja, osje}ala sam zavist. On je bio stariji prijateljkoji je sve znao, proputovao cijeli svijet, pu{tao damu rastu krila – dok sam ja poku{avala pustiti korije-nje.

Sve ~e{}e, njegova su pisma govorila o Bogu i sti-zala su uvijek iz jednog te istog mjesta u Francuskoj.U jednom od njih iskazao je `elju da u|e u neko sje-meni{te i svoj `ivot posveti molitvi. Ja sam mu otpi-sala, mole}i ga da malo pri~eka, da jo{ malo pro`ivisvoju slobodu prije nego {to se obve`e na ne{to takoozbiljno.

Pro~itav{i svoje pismo, odlu~ila sam ga razderati:tko sam ja da pri~am o slobodi ili obvezama? On jeznao o tim stvarima, a ne ja.

Jednog dana saznah da dr`i neka predavanja. Iz-nenadila sam se, jer je bio premlad da bi ne{to pou~a-vao. Me|utim, prije dvije sedmice bio mi je poslao pi-samce, napisav{i da }e predavati jednoj maloj skupi-ni u Madridu, i inzistirao je na mom dolasku.

Putovala sam ~etiri sata, od Zaragoze do Madri-da, jer sam ga `eljela ponovo vidjeti. @eljela sam gaslu{ati. @eljela sam sjesti s njim u neki bar, prisje}atise vremena kada smo se zajedno igrali i mislili da jesvijet prevelik da bi ga se moglo obi}i.

SUBOTA, 4. PROSINCA 1993.

29

M jesto gdje se odr`avalo predavanje izgledaloje reprezentativnije nego {to sam ja to za-mi{ljala, i bilo je vi{e ljudi nego {to sam o~e-

kivala. Nije mi zapravo bilo sasvim jasno {to }e se tuzbivati.

»Tko zna, mo`da je postao slavan«, pomislih. Ni-{ta mi nije napisao u svojim pismima. Po`eljela sampopri~ati s prisutnim ljudima, pitati {to tamo rade, alinisam imala hrabrosti.

Ostala sam iznena|ena vidjev{i ga kako ulazi. Iz-gledao je druga~ije nego dje~ak kojeg sam poznavala– ali naravno, tijekom jedanaest godina ljudi se mi-jenjaju. Bio je ljep{i i o~i su mu blistale.

– Vra}a nam {to je bilo na{e – re~e neka `ena po-red mene.

Izjava je bila ~udna.– [to to vra}a? – zapitah.– Ono {to nam je oduzeto. Vjeru.– Ne, on nam ni{ta ne vra}a – re~e mla|a `ena,

koja mi je sjedila zdesna. – Ne mogu nam vratiti ono{to nam ve} pripada.

– A {to vi onda radite ovdje? – upita uzrujano pr-va `ena.

– Ho}u ga slu{ati. Ho}u vidjeti kako razmi{ljaju,jer jednom su nas ve} i spaljivali, pa bi mogli po`elje-ti jo{.

– On je usamljeni glas – re~e `ena. – ^ini {to mo-`e.

Djevojka se ironi~no osmjehnula i okrenula pre-ma naprijed, okon~av{i razgovor.

– Za sjemeni{tarca, to je hrabrost – nastavi `ena,ovaj put gledaju}i u mene s o~ekivanjem podr{ke.

Ja nisam ni{ta razumjela; {utjela sam i `ena jeodustala. Djevojka do mene mi je namignula – kao dasam joj ja saveznica.

No ja sam {utjela iz drugog razloga. Mislila samna ono {to je `ena upravo kazala.

»Sjemeni{tarac.«To nije mogu}e. Bio bi me obavijestio.Po~eo je govoriti, a ja se nisam uspijevala usre-

doto~iti. »Trebala sam se ljep{e obu}i«, mislila sam, ada ni sama nisam znala razlog tolikoj zabrinutosti.On me bio opazio me|u slu{ateljstvom i ja sampoku{avala pogoditi njegove misli: kako bih trebalaizgledati? U ~emu bi se osamnaestogodi{nja djevojkatrebala razlikovati od `ene od dvadeset i devet ljeta?

Njegov glas je bio isti. Me|utim, njegove su rije~ibile bitno druga~ije.

30

Cyan Magenta Yellow Black

Cyan Magenta Yellow Black

9799532011042