Naučni časopis "Financing" - Broj 2 Godina 1 / decembar 2010

FF ii nn aa nn cc ii nn gg

2Broj 2, godina I, decembar 2010. godine

Nau~ni ~asopis za ekonomiju

BESPLATAN PRIMJERAK

U OVOM BROJU

Prof. dr An elko S. LojpurPROBLEM KONKURENTNOSTI U ZEMLJAMA U TRANZICIJI

Prof. dr Vinko BelakUPRAVLJANJE TROŠKOVIMA U KRIZI

Dejan Raki , dipl. pravnikVladimir Milinovi , dipl. pravnikPORESKA OSNOVICA PDV-(Normativno ure )

đ

ađenje, primjena i zauzeti stavovi o spornim pitanjima u praksi

ćć

Prilog za pretplatnike Finrara

ISSN 1986-812X

Naučni časopis za ekonomiju - 02/10

1

Milorad Telebak

Kr(i)tički osvrt

Borci za položaje

Prođoše i ovi izbori! Hvala Bogu. Istina, u početku je bilo ugod-no slušati kako će nam poslije 3. oktobra biti bolje, ali je brzo narodu dojadilo (čak se i ogadilo) slušati od svih jedno te isto − prazna, nerealna obećanja, koja su − više je nego očigledno − samo bijedno drljančenje glasova. Uostalom, tako je uvijek: prije izbora − kako reče jedan aforističar − obećavaju narodu da će mu podići standard, a oni mu ga na kraju − spuste! Drastično. Tako će biti i ovaj put: dok ne “stignu” njihova (p)razna obećanja, narod će biti upućen na kontejnere. (Anglicizam kontejner je od kontain − sadržavati.) Tako i jeste, što je više sadržaja u kon-tejnerima, to je standard viši: oni koji u njih bacaju imaju šta da bacaju, a oni koji se iz njih snabdijevaju imaju bolju ponudu, veći izbor, širok asortiman − kako se ekonomskim rječnikom kaže. A naš narod bi rekao: ima se − može se; nema se − mora se. Ovo me podsjeti na vic:

− De si, bre, brate, otkad te nisam vido?! Gde si bio?− Bio sam na parastosu...− Opa, Grčka!!!... Ima se, može se!

Ali, da se vratimo izborima, predizbornoj kampanji kao najvažni-jem faktoru uspjeha stranke. Jer, tamo gdje svi obećavaju isto, čovjeku je, dakle, svejedno za koga će glasati, pa je za stranku najvažnije da se dobro izreklamira, proda, da “opsjeni prostotu”. Počev od raznih poklona, majica sa bedževima koji se neštedi-mice dijele simpatizerima na štandovima (pravi stranački va-šar!), preko reklamnih panoa i bilborda sa posterima stranačkih lidera (od onih preozbiljnih, državnički zamišljenih, a u stvari: umišljenih, do onih pozerskih sa marlonbrandovskim pogledom i osmijehom, kao da se fotografi šu za kasting), do fi nalnih goz-bi, krkanja i napijanja (raj za gladni narod!), te koncerata − od “Kursadžija” do Cece, već prema dubini džepa i kulturnom nivou stranačkog rukovodstva. Bilo je i liderskog pjevanja uživo. (Ne ostavlja bogzna kakav umjetnički utisak, ali drugi ne umiju ni tako). Neka, ko pjeva zlo ne misli. Ali, opet, ko misli nije mu do pjesme!

Nisu nevažni ni slogani, koji upućuju na političku orijentaciju i ciljeve stranaka. Sloganom “Zauvijek Srpska” vladajuća stranka se fokusirala na najvažniji cilj, narodnu želju (kao što je na pret-hodnim izborima bio referendum). Opoziciona koalicija nastu-pila je sa sloganom “Zajedno za Srpsku”, što je u duhu srpske sabornosti, o kojoj se odvajkada govori, ali se rijetko viđa. Eto, ni ovaj put zajedništvo, iako monoetničko, nije donijelo željeni

rezultat. U cjelini gledano, sve stranke i svi građani javno su se izjašnjavali za promjene i boljitak. A na izborima su glasali pro-tiv promjena i boljitka?! (Narod je dosljedan: javno jedno, tajno drugo, i uvijek − pogrešno!)

Mi, zapravo, i nismo birači, mi smo glasači, i to ne za ideje i programe, već za svoje ljubimce − strančke lidere. Mi smo samo navijači, njihovi fanovi (a fan je skraćenica od fanatik!). Mi smo, dakle fanatični glasači-navijači: tačno se zna ko je za koga, i tako to traje, i niko i ništa nas ne može u tome razuvjeriti. Dvanaest i po miliona maraka, koliko su koštali ovi izbori, to su u stvari bačene pare! Nama ne trebaju ni birački spiskovi, ni bi-rački odbori, ni izborne komisije, ni glasački listići, ni... Možemo glasti SMS porukama, kao u “Velikom bratu” ili “Farmi” (ima tu i drugih sličnosti!), pa ko dobije najviše glasova taj pobjeđuje.

(Ionako, ni na preskupim izborima ne pobjeđuju najbolji. Stalno birajući najbolje, najbolji su davno izabrani. I potrošeni.) Ne bi bilo ni izborne geometrije, matematike, ni izbornog inženjerin-ga... Pogotovo ne krađe glasova, koja se obija narodu o glavu! Oni kradu glasove, a narod biva osuđen na robiju − četvorogo-dišnju!

Vlast je samo deklarativno narodna. Eto, parlament se zove Narodna skupština, a narod ne može ni da joj priđe, a kamoli da u nju uđe. Ne mogu čak ni neki novinari, uprkos proklamovanoj javnosti rada i pristupa informacijama. Eto, ATV redovno ostaje uskraćena za informacije nekih institucija vlasti otkako ju je na-pustio novinar Mito Travar, pa ova kuća ne može da obavijesti nadležne da će im doći MITO.

U uspostavljanju nove (stare) vlasti kadrovske kuhinje su ra-dile punom parom. Među karijeristima je zavladala prava trka za funkcijama. Šta ćete, svako vrijeme svoje borce daje: ratno borce na položajima, poratno − borce za položaje. I svako od njih pravilo trojno dobro znade: jedno misle, drugo govore, treće − rade! Prema Ustavu, svaka vlast je ograničena (vlast to pojaš-njava: ograničena mandatom!), mada se teško mijenja, čak i u gramatici, po padežima: od vlasti, prema vlasti, sa vlasti, na vla-sti − sve isto. Svaka ista. Zajedničko im je i to − kako reče jedan aforističar − što vlast ne izlazi iz klupa: školske klupe zamijeni skupštinskim, još kad bi, bar neki, skupštinske klupe zamijenili optuženičkim.

I kad bi narod dobio posao, pa da svi budu na svome mjestu!

2

UPUTSTVO AUTORIMA

DOSTAVLJANJE RADOVA

Radovi se dostavljaju elektronskom poštom na e-mail adresu: fi [email protected] ili putem pošte na digitalnom mediju na adresu: Finrar d.o.o., Mirka Kovačevića 13 A, 78000 Banja Luka.

PRIHVATANJE RADOVA

Nakon dostavljanja rada i preliminarne ocjene, rad prolazi anonimni recenzentski postupak (recenzent nije upoznat sa identitetom autora). Recenzent po izvršenoj recenziji šalje uredniku povratnu informaciju o radu u vidu mišljenja i preporuke o objavljivanju.

SADRŽAJ RADA

Rad treba biti relevantan za naučnu i stručnu javnost, s jasno naglašenim ciljevima i rezultatima istraživanja, za klju-čkom i referencama u tekstu. Prva stranica rada treba da sadrži: ime i prezime autora, naslov članka i sažetak. Tekst članka mora početi uvodom, a sadrži glavna poglavlja, fusnote, tabele, grafi kone, slike, zaključak i popis korišćene literature i drugih izvora.

TEHNIČKO OBLIKOVANJE RADA

Tekstovi se pišu u Microsoft Word Windows programu. Obim rada treba iznositi od 15.000 do 32.000 znakova, što je oko 5 do 10 strana teksta u časopisu. Naslovi poglavlja (od uvoda do zaključka) moraju biti kratki i jasni, te numerisani arapskim jednocifrenim brojevima. Potpoglavlja se numerišu dvocifrenim, odnosno trocifrenim brojevima (na primjer: 1; 1.2; 2.1; 2.1.1. itd.). Tabele, grafi koni i slike treba da sadrže broj, naziv i izvor. Ukoliko tabele, grafi koni i slike sadrže posebne znakove, te su rađeni u posebnom programu, dostavljaju se na posebnom fajlu, sa tačno navedenim rasporedom po kojem se uključuju u tekst.

PRAVILA CITIRANJA

a) Knjiga: 1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv knjige, 3) podatak o izdavaču, 4) mjesto izdavanja, 5) godina izdavanja 6) strana. Primjer: Rodić J., Teorija i analiza bilansa, Beostar, Beograd, 1997, str. 172.

b) Rad u zborniku:

1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) naziv naučnog skupa i zbornika radova, 4) podatak o izdavaču,5) mjesto izdavanja, 6) godina izdavanja, 7) strana. Primjer: Rodić J., Najvažnije fi nansijske odluke, Deseti kongres SRRRS – Harmonizacija regulatornog okvira u oblasti računovodstva revizije i fi nansija, Savez računovođa i revizora Republike Srpske, Banja Luka, 2006, str. 118.

c) Rad u časopisu:

1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) naziv časopisa i broj, 4) podatak o izdavaču, 5) mjesto izdavanja,6) godina izdavanja, 7) strana. Primjer: Rodić J., Računovodstvene politike preduzeća, Časopis Finrar, Finrar d.o.o., Banja Luka, 2005, str. 58.

d) Propisi:

1) naziv propisa, 2) naziv i broj službenog izdanja, 3) član.Primjer: Zakon o privrednim društvima Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske br.127/08, čl. 125.

e) www izvori:

1) prezime, inicijal imena autora, 2) naziv rada, 3) podatak o izdavaču, 4) mjesto izdavanja, 5) godina izdavanja, 6) strana, 7) potpuna http adresa i datum pristupa dokumentu.Primjer: Rodić J., Računovodstvene politike preduzeća, Časopis Finrar, Finrar d.o.o., Banja Luka, 2005, str. 58, www.srrrs.org, datum pristupa 17.10.2008.


3

NAUČNI ČASOPIS ZA EKONOMIJU

IZDAVAČ:Finrar d.o.o., Banja Luka i Financing d.o.o., Brčko

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK:Prof. dr Dragan Mikerević

ZAMJENIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA:Milan Pucarević, dipl. ek.

REDAKCIONI ODBOR:Predsjednik:

Prof. dr Novak KondićČlanovi:

Prof. dr Janez PrašnikarProf. dr Kata Škarić Jovanović

Prof. dr Mirko PuljićProf. dr Milorad Ivanišević

Prof. dr Hamid AlibašićDoc. dr Milan LakićevićDoc. dr Duško ŠnjegotaDoc. dr Goran Radivojac

Dr Dejan MikerevićIZDAVAČKI SAVJET:

Predsjednik:Prof. dr Predrag Jovanović Gavrilović

Članovi:Akademik dr Mirko Vasiljević

Prof. dr Jovan RodićProf. dr Dragan ĐuričinProf. dr Silvije Orsag

Doc. dr Kemal KozarićProf. dr Franc KoletnikProf. dr Stanko Stanić

Prof. dr Marko RajčevićProf. dr Kadrija Hodžić

Prof. dr Đoko MaleševićProf. dr Branko Krsmanović

Prof. dr Radomir BožićProf. dr Anđelko LojpurProf. dr Nenad Vunjak

Prof. dr Zorica Božinovska LazarevskaProf. dr Zdravko Todorović

Prof. dr Goran PopovićProf. dr Reuf Kapić

Doc. dr Vasilj ŽarkovićProf. dr Gordana Ilić

Prof. dr Ljubomir KovačevićDoc. dr Jugoslav Jovičić

Prof. dr Jovo AteljevićMr. Boško ČekoMr. Borko Reljić

Ranko Travar, dipl. ek.Dragan Veselinović, dipl. ek.

Lektor:Mijana Kuburić-Macura

Grafi čka priprema:Atlantik BB

Za štampariju:Branislav Galić

Štampa “Atlantik BB”

Prof. dr Anđelko S. Lojpur

PROBLEM KONKURENTNOSTIU ZEMLJAMA U TRANZICIJI- nužnost prihvatanja nove razvojneekonomske propagande -

Prof. dr Vinko Belak

UPRAVLJANJE TROŠKOVIMA U KRIZI

Dr Nedeljko Milaković

SAZNANJE PUNE ISTINE O AKTUELNOJ KRIZI I, POSEBNO, NJENO PREVAZILAŽENJE, SPUTAVAJU PARTIKULARNI INTERESI

Milan Kondić

INSTITUCIONALNA PODRŠKA IZVOZU SA POSEBNIM OSVRTOM NA ZEMLJE ZAPADNOG BALKANA

Mr Bojan Ćudić, dipl. ek.

Miodrag Čoprka, dipl. ek.

ULOGA MALIH I SREDNJIH PREDUZEĆA U RAZVOJU PRIVREDE REPUBLIKE SRPSKE

Mr Bojana Vuković

Mr Kristina Mijić

ANALIZA FINANSIJSKOG POLOŽAJA PREDUZEĆA NA BANJALUČKOJ BERZI

Mr Nataša Zrilić

Dr Predrag Tomić

Dr Borislav Jakšić

FOND ZA ADAPTACIJU - međunarodni fi nansijski mehanizam namijenjen zemljama u razvoju u oblasti održivog razvoja i klimatskih promjena -

Mr Zoran Malešević

SAVREMENI ASPEKTI FINANSIJSKIH INTEGRACIJA NACIONALNIH EKONOMIJA

Dejan Rakić, dipl. pravnik

Vladimir Milinović, dipl. pravnik

PORESKA OSNOVICA PDV-a- normativno uređenje, primjena i zauzeti stavovi o spornim pitanjima u praksi -

5

13

25

30

37

45

52

66

57

SADRŽAJ:

Časopis Financing upisan je u Registar javnih glasila Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske rješenjem broj: 07.030/053-160-19/10 od 05.10.2010. godine pod rednim brojem 603.

NAUČNI ČASOPIS ZA EKONOMIJU – 02/10

Časopis za ekonomiju - 02/10

5

UVOD

Proces tranzicije koji je tekao skoro dvadeset godina u zemljama Centralne i Jugoistočne Evrope, pokazalo se, predstavljao je cilj pun izazova. Na tranziciju se, ako ostavimo po strani tzv. „privatizacionu pomamu“, posebno u njenoj početnoj fazi, gledalo kao na evo lucionaran i jednodimenzionalan proces, sa jasnim pogledom na početne i završne tačke, kao i na putanju. Otuda su se tranzicioni procesi uglavnom provodili na bazi brze i dosljedne primjene principa tzv. „vašingtonskog1 konsenzusa“. Međutim, vrlo brzo se pokazalo da formalne promjene npr. u zakonima o vlasničkim ara nžmanima ili vlasničkim pravima nisu značile i korjenite pro mjene u praksi, da je stvaranje tržištu primjerenih institucija spor i mučan proces, da se ukupna dostignuća, ako se o pozitivnim pomacima i može govoriti, mogu sticati i mjeriti ne godinama nego tek decenijama kasnije i sl. U tom smislu se obistinilo da nije bilo dovoljno „odreći“ se komunizma, mada, objektivno gledano, nije uspio obezbijediti poželjan nivo društevnog boljitka za sve građane, a konačni zaključak bi mogao da glasi da je u uslovima globalizacije nužna strategija rekonceptualizacija razvoja u većini tranzicijskih zemalja. Otuda se potreba za korjenitim preobražajem privreda zemalja u tranziciji u jedan efi kasan, tržišnom svijetu primjereniji obrazac i dalje nameće kao imperativ. To bi, posebno ako se uzmu u obzir uzroci, dometi i karakter tekuće globalne fi nansijske krize, značilo i „napuštanje“

principa već spomenutog „vašingtonskog konsenzusa“, što su njegovi radikalni protivnici okarakterisali kao konačan slom neoliberalizma. U najkraćem, to podrazumijeva pri vredu koja će biti okrenuta izvozu i zasnovana na znanju, zatim kontinuirano nastojanje u pogledu po-dizanja ukupnog kvaliteta života građana, a što se u krajnjem svodi na zahtjev za podizanjem nivoa konkurentnosti pojedinih nacionalnih ekonomija.

U današnjoj, sve više otvorenoj i integrisanoj svjetskoj ekonomiji, pro-blem konkurentnosti nesumnjivo zauzima centralno mjesto. Na ime, pokazalo se da sve intenzivnija konkurencija prijeti op sta nku, po dje-dnako kako preduzećima koja nisu u stanju da se transformišu, da bu du inovativna, produktivna i sposobna da odgovore pritiscima iz okruženja, tako i čitavim nacionalnim ekonomijama2.

U ovom radu polazimo od ključne spoznaje da nivo nacionalne konkurentnosti odražava i nivo sposobnosti određene zemlje da svom stano vništvu omogući rastući prosperitet, što podrazumijeva adekvatan balans između postizanja mikro i makrokonkurentnosti. U tom smislu, polazna hipoteza u radu se može saopštiti na način, da je konkurentnost nacionalne ekonomije uslovljena mnoštvom faktora, s tim što se na bazi iskustava razvijenih zemalja može zaključiti da na značaju sve više dobijaju faktori zasnovani na znanju i inovativnosti, tzv. necjenovni faktori konkurentnosti.

Prof. dr Anđelko S. Lojpur*

Problem konkurentnosti u zemljama u tranziciji - nužnost prihvatanja nove razvojne ekonomske propagande -

RezimeU radu je ukazano na značaj drugačijeg poimanja konkurentnosti nacionalne ekonomije. Dostignuti nivo nacionalne konkurentnosti odražava nivo sposobnosti određene zemlje da svom stanovništvu omogući rastući prosperitet, što podrazumijeva adekvatan balans između postizanja mikro i makrokonkurentnosti. Ujedno, dat je pregled pojedinih zemalja, sa naglaskom na zemlje u tranziciji, s obzirom na dostignuti nivo konkurentnosti. U zaključnim razmatranjima su date određene preporuke koje odslikavaju nužnost promjene paradigmatske osnovice poslovanja i potrebu pomjeranja fokusa pažnje sa cjenovnih na necjenovne faktore konkurentnosti.

* Redovni profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Crnoj Gori1 Model je „razvio“ J. Williamson, sa Instituta za međunarodnu ekonomiju iz Washingtona 1990. godine. Neki ekonomisti su ga označili manifestom „tržišnog fundamen-

talizma, s tim da je iza njega stala neoliberalna ekonomska škola mišljenja, a primarno je bio zamišljen kao model razvoja za zemlje Latinske Amerike. 2 Da problem konkurentnosti po svojoj važnosti ima „nadnacionalni“ karakter pokazuje i donošenje tzv. Lisabonske agende, što predstavlja svojevrsnu reakciju Evropske

unije (EU) na prepoznato zaostajanje za SAD-om i drugim brzorastućim azijskim zemljama. Donesena je na Evropskom vijeću u Lisabonu 2000. godine s ciljem da EU „do 2010. postane najkonkurentnija i najdinamičnija privreda svijeta zasnovana na znanju, sposobna za održiv privredni rast s većim brojem i kvalitetnim radnim mjestima, te većom socijalnom kohezijom“. Kako bi se smanjio spomenuti jaz, agenda je kasnije i revidirana, tako da je Evropsko vijeće 2002. godine odlučilo da pod-stakne istraživačke napore i inovacije na način da se povećaju izdvajanja za istraživanje i razvoj, a cilj je da ista u 2010. godini dostignu 3% BDP, od čega dvije trećine treba da dolazi iz privatnog sektora.

UDK 338.124.4:316.658.2/.3 PREGLEDNI RAD


6

1. ZNAČAJ POSTIZANJA I RAZUMIJEVANJA SADRŽAJA KONKURENTSKE PREDNOSTI ZA ZEMLJE U TRANZICIJI

Poslije obaranja komunizma krajem osamdesetih godina, zemlje Istočne i Srednje Evrope su bez ikakvih rezervi „prigrlile“ zapadni model slobodnog tržišta. Kada su u pitanju zemlje u tranziciji, ispostavilo se da su mlade demokratije Istočne Evrope doživjele teško i zakašnjelo buđenje, fi nansijska i sveukupna ekonomska kriza je generisana i došla sa „zapada“, ali je najteže pogodila njih. Neke od njih su se već našle u EU i NATO-u, s tim da su usput svoje banke predale velikim igračima, zatvorile većinu domaćih fabrika, ostatak prodale multunacionalnim kompanijama, a svoje ekonomije, najčešće uključujući i nacionalnu infrastrukturu (telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica), prepustile silama globalizacije.

Usponi i padovi pojedinih nacionalnih ekonomija, tj. njihova ci-klična kretanja su potvrdila da ne postoje privrede koje osobine konkurentnosti i prestiž iskazuju i mogu ostvarivati u svim pri-vrednim granama i njihovim segmentima u dugom roku. Danas skoro da je teško govoriti o nivou ekonomskog razvoja jedne zemlje a da se pri tome u fokus pažnje ne stavi dostignuti nivo njene konkurentnosti. Ujedno, tok međunarodnih ekonomskih odnosa i dinamičnost internacionalne konkurentnosti uzrokuju promjenu i utiču na gubljenje starih, kao i na osvajanje, usavršavanje i po-boljšavanje novih konkurentskih pozicija. Isto tako, konkurentnost je već odavno na nacionalnom nivou postala jedna od najaktuelnijih briga i podjednako zaokuplja kako nerazvijene, tako i one privredno najrazvijenije zemlje. To je i neophodan uslov da privreda neke države kao cjelina održi i unapređuje konkurentske pozicije u globalnoj i sve kompleksnijoj svetskoj privredi. U literaturi se mogu pronaći brojne i ponekad različite defi nicije konkurentnosti, pri čemu se često i ne pravi jasna razlika između makro i mikrokonkurentnosti. Tako se, kada je u pitanju makro-di menzija, makrokonkurentnost odnosi na konkurentnost jedne privrede, odnosno na njenu sposobnost da proizvodi i distribuira robu na način kojim se povećava životni standard stanovništva. S druge strane, mikro konkurentnost odnosi se na konkurentnost preduzeća i znači njegovu relativnu efi kasnost, odnosno spo so b-nost da prodaje svoje proizvode i usluge na tržištima u kojima je prisutna međunarodna konkurencija. Pri tome se sve više in sistira na sticanju i zadržavanju konkurentske prednosti, što se svodi na potrebu da se pronađe neki aspekt proizvoda koji od ređenom ponuđaču omogućuje sticanje prednosti na tržištu u odnosu na njegovu konkurenciju3. Nema dileme da se ovdje radi o dva međusobno uslovljena aspekta jednog istog pitanja.

Pitanje nacionalne konkurentnosti posebno dobija na značaju u uslovima potpune globalizacije koja karakteriše savremene tokove biznisa što je surova realnost sa kojom su se već sa manje ili više uspjeha suočile sve zemlje u tranziciji. Naime, globalizacija, kao i sve prisutiniji i intenzivniji proces inovacija koji doseže do granica neslućenog tehnološkog razvoja ima za posljedicu bitnu promjenu pravila igre na svjetskom tržištu. To podrazumijeva potrebu za korjenitim promjenama u poslovnoj orijentaciji preduzeća, tako da i borba za očuvanje postojećih tržišta i potrošača postaje sve agresivnija i bezobzirnija. Iste se, prema sažetim nalazima Hamera,

u odnosu na predglobalizacijski period sastoje u sljedećem (vid.šire; Hamer, M.; 11):

- konkurencija je postala (postaje) sve oštrija, - javlja se više različitih formi konkurencije,- evidentna je pojava konkurenata u okviru niše, tako što se

slične robe na različitim tržištima prodaju na potpuno različitim konkurentskim osnovicama,

- performanse koje postavljaju najkonkuretniji učesnici na tržištu brzo postaju imperativ i standard za sve preostale učesnike,

- kompanije inicijatori (start-up companies) ne takmiče se više prema pravilima, već su u stanju da pišu i sasvim „nova“ pravila igre,

- sve novije tehnologije mjenjaju prirodu konkurencije na način koji kompanije ne očekuju.

Dakle, zaključak je da se konkurentske prednosti i eventualno za-uzimanje pozicije lidera od strane u pojedinh država u odre đenim industrijskim granama ili njihovim segmentima teško i sve teže sti ču, ali kako iskustva pokazuju, po pravilu, zato i dugo zadrže. Takođe, praktična iskustva pokazuju da se vodeće pozicije u me-đunarodnoj konkurentnosti često ostvaruju u samo nekoliko grana ili fi rme koje uspiju da razviju te osobine.

Razumijevanje pojma i suštine koncepta konkurentnosti zapravo podrazumijeva razumijevanje suštine prosperiteta jedne privrede. Bolje reći, radi se o sposobnosti jedne nacionalne ekonomije da postigne uspjeh na svjetskom tržištu, što bi u konačnom trebalo da ezultira boljim životnim standardom za sve. Pri tome se u osnovi ovih pokazatelja nalaze efekti koji se mogu i koji se postižu na nivou pojedinih preduzeća, što govori u prilog povezanosti mikro i makro nivoa konkurentnosti. U funkciji našeg zalaganja za promjenom odnosa prema poimanju problema konkurentnosti ističemo pristup M. Portera, koji sve determinante konkurentnosti razvrstava u dvije osnovne grupe: a) kontekstualne i b) mikroekonomske.

Kontekstualne determinante konkurentnosti odnose se na makroekonomski ambijent, a što obuhvata društveni, ekonomski, politički, pravni i socijalni aspekt funkcionisanja jedne privrede. Jasno je da se ovdje radi o konstituentama koje su potreban, ali ne i dovoljan uslov za postizanje većeg nivoa nacionalne konkurentnosti. U tom smislu isti se dopunjava mikro-ekonomskim konstituentama, jer se vrijednost stvara na mikroekonomskom nivou, tj. „preduzeća4, a ne vlada stvaraju novu vrijednost“.

2. FAKTORI KONKURENTNOSTI – NUŽNOST POMJERANJA FOKUSA PAŽNJE

Vremenom, pokazalo se da je dostignuti nivo konkurentnosti jedne nacionalne ekonomije posljedica uticaja brojnih faktora. Isti se tiču konkurentnosti na nivou preduzeća, zatim povoljnog poslovnog okruženja koje podstiče uvođenje novih proizvoda i procesa, te investicija. U tom smislu danas s pravom govorimo o tzv. informatičkoj ekonomiji i potrebi napuštanja paradigmatske osnovice masovne ekonomije. Naime, savremena ekonomija u stvari predstavlja koegzistenciju dvije različite vrste ekonomija: a) masovna i b) informatička ekonomija. Masovna ekonomija je kao ključni prihvatala princip „ekonomije obima“, a počivala je na dvije

3 Ovaj pojam je uveo M.Porter, Harvard Business School; 1985. godine. Tako, M.Porter, u svom komentaru rezultata istraživanja konkurentnosti (World Economic Forum, 2007-2008) ističe sljedeće: “Mnoge zemlje su ostvarile uspjeh otvarajući se prema svjetskoj ekonomiji, stabilizovanjem makroekonomskih politika i otklanjanjem unutrašnjih barijera za konkurenciju. Naša saznanja pokazuju potrebu da se izgradi potporni dio mikroekonomske konkurentnosti koji će pomoći da se pomenuta nastojanja okrenu ka održivom prosperitetu”.

4 Tako se prema Izvještaju WEF mikroekonomskim fundamentima može objasniti 69% varijacija u konkurentnosti; vid.šire WEF; Report 2009-10.


7

temeljne odrednice: a) u proizvodnji na ekonomiji obima i masovnoj eksploataciji energenata kao što su nafta, ugalj, plin i sl.; b) u potrošnji na masovnoj potrošnji materijalnih dobara i akumulaciji materijalnog bogatstva (nekretnina, kapitala, luksuznih roba i sl.). Za razliku od toga, ekonomija znanja ili informatička ekonomija zasniva se na principu „ekonomije različitosti“, s tim što koristi znatno manje energije, sirovina i radne snage, ali postiže neuporedivo bolje efekte u ekonomskom smislu zahvaljujuću ugrađenom dodatnom znanju, intelektualnom kapitalu, odnosno informaciji u proizvode. Novi kvalitet proizvoda se ispoljava u čitavom nizu osobina kao što su: dizajn, korisnost i fukcionalnost, trajnost, proizvodi su „inteligentniji“, troše manje energije i sl. Gledano u cjelini razlika se ogleda između „masovnog“ i „informatičkog“ koje je ugrađeno u ekonomiju, jer, konačno ono što danas stvara dodatnu vrijednost je novi kvalitet koji dolazi primjenom znanja i informacija. „Ekonomija informacija se fundamentalno razlikuje od ekonomike „stvari“, naglašava prof. V. Milićević, pri čemu u nastavku konstatuje da „tradicionalna preduzeća moraju da promene svoje poslovne operacije da bi ostala konkurentna i u novim uslovima (vid. šire V. Milićević, 11). Ta nova „pravila igre“ na koja upućuje spomenuti autor zahtijevaju brzinu, fl eksibilnost i inovativnost, odnosno do izražaja dolazi njihova „adaptivna sposobnost“, tj. spremnost preduzeća da inovira, kontinuirano uči i da se produktivno mjenja.

Dakle, ostaje nam da zaključimo da konkurentnost više nije isključivo pitanje lokacije, tehnoloških inovacija ili organizacije. Za razliku od cjenovne konkurencije, čije mogućnosti su često ograničene jer se cijene ne mogu smanjivati u nedogled, u savremenim uslovima težište borbe među rivalima se sve više prenosi na područje necjenovne konkuretnosti. Jedan od razloga je i taj što je lista mogućnosti necjenovne konkurencije skoro neiscrpna, a oblici necjenovne konkurencije su različiti koliko su različiti načini diferenciranja proizvoda.

U današnjem, sve kompleksnijem okruženju, preduzeća se takmiče na osnovu znanja, i po tom osnovu stiču ključnu konkurentsku prednost, što objektivno situaciju u zemljama u tranziciji čini kompleksnijom. Revidirana Lisabonska strategija5 je u uslovima kada je već bilo jasno da njeni ciljevi neće biti ostvareni, upravo svoj fokus pažnje pomjerila ka pitanjima koja se ovdje potenciraju, a zahtjev je iskazan na sljedeći način: osigurati znanje i inovacije za rast na način što će se povećati i poboljšati ulaganja u istraživanje i razvoj, podstaknuti inovacije, niti ICT i održivo iskorištavati resurse i sl. Ovim, kroz prizmu pitanja koje se razmatraju u ovom radu, skoro sa sigurnošću možemo reći da se se kao ključni faktori porasta konkurentnosti nametnuli oni necjenovne prirode. Okolnosti koje dopunjavaju sliku o potrebi potpunijeg izučavanja

i integrisanja „menadžmenta znanja“ u poslovanje današnjih preduzeća su sljedeće6:

„Brže7, bolje, jeftinije“ su ključni zahtjevi u biznis okruženju danas; današnja tržišta postala su sve više ili skoro savršeno konkurentska, a brzina nastajanja inovacija je sve izraženija (tzv. inovacijama vučene ekonomije).

Sve jači pritisak konkurencije smanjuje broj onih, tj. radnu snagu koja zadržava dragocjeno poslovno znanje.

Evidentno je povećanje broja i raznovrsnost tehnoloških i tehničkih inovacija što uslovljava napuštanje „starih“ i potrebu za novim zanimanjima.

Dužina vremenskog perioda posvećenog iskustvu i usvajanju znanja je bitno skraćena, a odluke se moraju donositi hitno; rano penzionisanje i porast mobilnosti radne snage dovodi do bržeg gubitka stečenog iskustva i znanja.

Pitanje više nije da li će kriza doći nego kada; s toga su kompanije često prisiljene da izlaze iz oblasti osnovne djelatnosti, s tim da nužne i česte promjene u strategiji poslovanja po pravilu rezultiraju gubitkom znanja u oblasti u kojoj je kompanija bila.

Danas je većina poslova zasnovana na tzv. „soft“ faktorima, savremeno preduzeće je postalo „proizvođač“ informacija; proizvodi i usluge su sve više kompleksne, obogaćene značajnom informacionom komponentom, koja je najviše zastupljena u cijeni koštanja proizvoda i usluga.

Konkurentska utakmica se dodatno komplikuje sa promjenom „potrošačkih obrazaca“, s jedne, dok su s druge strane evidentni nedostatak energije, sve prisutnije siromaštvo i sl.

U smislu prethodno kazanog, treba naglasiti da se nije promijenio ključni pokazatelj uspjeha jedne nacionalne ekonomije, čime se mogu smatrati: rast bruto društvenog proizvoda, zatim stepen zaposlenosti, produktivnost ili, sve to skupa uzeto, dostignuti nivo životnog sta n-da rda građana. Dugoročno posmatrano, sve prethodno pobrojane kategorije se naslanjaju i odražavaju dostignuti nivo konkurentnosti na nacionalnom nivou tako što formiraju tzv. piramidu konkurentnosti; (slika br. 1) Kao baza i potencijal za izvođenje konačnih rezultata na vrhu piramide, u njenoj sredini se nalaze tzv. međuproizvodi, odnosno ekonomske veličine koje su mjerljive, i to: izvoz, produktivnost, tro-škovi, cijene i investicije, koje opet istovremeno odražavaju učinke temeljnih faktora konkurentnosti. Na dnu priramide nalaze se bazični faktori konkurentnosti kao što su: poslovno okruženje, ekonomska i tehnološka infrastruktura, obrazovanje, inovativnost i preduzetničko učenje.

5 Danas, kada je taj rok istekao, defi nitivno vidimo da su ostvarenja spomenutih strateških ciljeva još uvijek daleko od planiranih. 6 „Menadžment znanja“ možemo defi nisati kao sistematizovan i organizovan napor da se znanje koristi unutar organizacije u cilju unapređenja svih performansi

poslovanja fi rme. 7 „U budućnosti ćemo imati samo dvije vrste kompanija - brze i mrtve“; D.Vajs (Northern Telecom).8 Piramidu nacionalne konkurentnosti prvo je defi nisalo Nacionalno vijeće za konkurentnost Irske.

Slika 1. Piramida nacionalne konkurentnosti8


8

Piramida konkurentnosti kao njen „sintetički iskaz“ na nivou jedne nacionalne ekonomije je na različit način obuhvaćena istraživanjima pojedinih međunarodnih institucija, s tim da najširi obuhvat imaju istraživanja koje vrši Svjetski ekonomski forum (World Economic Forum)9.

3. KOMPARATIVNE U ODNOSU NA KONKURENTSKE PREDNOSTI EKONOMIJE

Jedan od osnovnih ciljeva međunarodne ekonomske razmjene jedne zemlje i njene trgovinske politike je unapređenje i povećanje konku-rentnosti i priliv fi nansijskih sredstava koji se stiče po tom osnovu. Otuda, mada se već odavno istražuje, sa pojavom globalne ekonom-ske krize konkurentnost je iznova postala hit tema. Konkurentnost se u „svakodnevnom životu“ najčešće poistovjećuje i možemo reći da pokazuje sposobnost poduzeća, odnosno nacionalne ekonomije da posluje (prodaje, izvozi) na stranom tržištu s profi tom. I dok se sam pojam konkurentnosti razvio iz mikroekonomskog aspekta, odnosno pozicije konkurentnosti preduzeća, danas govorimo i o konkurentnosti pojedinih grana i sektora, te jedne nacionalne ekonomije u cjelini.

Za potpunije razumijevanje problema, odnosno važnosti razlike između komparativne i konkurentske prednosti polazimo od stava dvojice autora, M. Ferbenksa i S. Lindzeja10, koji su, kada su u pitanju zemlje u razvoju, došli do zaključka da razlog njihove stagnacije i zaostajanja za razvijenim zemljama leži u tome što je tradicionalni način takmičenja manjkav (vid. šire, M. Ferbenks, S. Lindzej; str 25-45). Spomenuti autori preporučuju da se postojeći obrasci tržišnog nadmetanja moraju napustiti ako te zemlje hoće da iskoriste svoje ogromne i skrivene mogućnosti. Dosadašnji uspjeh u zemljama u ravoju uglavnom se zasnivao na nekoj kombinaciji izdašnih prirodnih i drugih domaćih resursa, vladine pomoći, jeftine radne snage ili neke druge naslijeđene prednosti, koje najčešće označavamo komparativnim11. Međutim, poslovanje u današnjim uslovima pokazuje da vremenom komparativne prednosti koje pojedine zemlje imaju nisu više dovoljne za postizanje i očuvanje visokog standarda građana. Ujedno, napori da se komparativne prednosti, koje je inače lako podržavati, pretvore u konkurentske ne uspijevaju, što se vidi i sa rang liste globalne konkurentnosti (WEF), gdje su mnoge prirodnim resursima bogate zemlje rangirane pri samom dnu. U smislu prethodno potenciranog, neke od ključnih osobina koje se tiču razlika između konkurentskih i komparativnih prednosti i njihove važnosti su sljedeće:

- Komparativne prednosti su u osnovi naslijeđene12, tj. proizlaze iz raspoloživosti prirodnih, odnosno proizvodnih faktora jedne države, naslijeđene privredne strukture i sl., tako da se može reći da su po svom karakteru statične i mogu se mijenjati tek u dužem vremenskom roku.

- Za razliku od prethodnih, konkurentske prednosti su dina mi-čke, lako se mijenjaju, za razliku od komparativnih, zatim, na konkurentske prednosti se može uticati različitim politikama države, kao što su: unapređenje inovacija i tehničko-te hno lo-škim progresom industrijska politika, biznisu naklonjen am-bijent i poreska politika, unapređenje preduzetništva, razvoj me-nadžmenta, politika zarada i drugo.

- Konkurentske prednosti se planski izgrađuju i nužna je i vrlo važna uloga države u kreiranju konkurentskih prednosti (tzv. „vidljiva ruka“ države).

- Takođe, ovdje se radi o dvije konstituente jednog istog procesa, tako što komparativne prednosti mogu da predstavljaju dobru osnovicu i podržavaju konkurentske, i ako se dobro ukomponuju ove druge mogu iz njih da se razviju.

Komparativne prednosti jedne nacionalne ekonomije su uglavnom „faktorski orijentisane“, a ključni problemi faktorski zasnovanog prstupa konkurentnosti su sljedeći (M. Ferbenks, str. 42 - 43):

- Sve je relativno; uvijek će se naći neka druga zemlja koja ima bolje prirodne resurse ili je u mogućnosti da proozvodnju obavi po nižoj cijeni;

- Konkurencija u cijenama koja dolazi od drugih zemalja bogatih resursima stvara pritisak da se cijene proizvoda održavaju niskim, što obara i cijenu radne snage, tako da prosječan radnik ne uživa blagodeti rasta;

- Ako pak neka zemlja izvozi svoje prirodne resurse i to veoma često mora da radi po niskim cijenama, gubi dvostruko, dodatno iscrpljuje svoje prirodne resurse, a kupci dolaze do jeftinih proizvoda po vještački umanjenim cijenama, što vodi daljem osiromašenju tih zemalja.

Dakle, objektivno postoji opasnost da u uslovima globalne po vezanosti i visoke uslovljenosti nacionalnih ekonomija, konkurencija postaje sve oštrija i bespoštednija, tako da ukoliko se neke zemlje opredijele da svoju konkurentnost zasnivaju isključivo na prirodnim resursima, jeftinoj radnoj snazi, jeftnim domaćim energentima, objektivno one sebe osuđuju na trajno zaostajanje i nizak životni standard građana i siromaštvo. Izlaz treba tražiti u pomjeranju težišta sa cjenovnih na necjenovne faktore konkurentnosti.

4. PREGLED DOSTIGNUTOG NIVOA NACIONALNE KONKURENTNOSTI PO ZEMLJAMA

Konkurentnost nije više ograničena samo na one s prestižnim nasljeđem. Nacije odabiru prosperitet ako stvore takve politike, zakone i institucije koji podržavaju rast produktivnosti”, ističe M. E. Porter.13 Globalna ekonomija ulazi u novi period ubrzanja

9 WEF the Global Competitiveness Report, WB Dong Business Report; WEF The Global Information Technology Report; WEF The Lisbon Review – Measuring Europe’s Progress in reforms i drugi.

10 “Oranje mora; podsticanje skrivenih izvora rasta u zemljama u razvoju“; prevod.11 Da bismo potpunije shvatili i praktičnu razliku između komparativnih i konkurentskih prednosti navodimo primjer iz knjige „Oranje mora“, a radi se o holandskoj i

kolumbijskoj industriji cvijeća. Komparativne prednosti Kolumbije su plodno zemljište, jeftino zemljište i jeftina radna snaga, a ipak ona je u svijetu izvoznik cvijeća broj dva. Izvoznik broj jedan je Holandija, koja ima malo komparativnih prednosti, nema ni jeftino zemljište, uostalom „otela ga je od mora“, nema ni jeftinu radnu snagu, ni dobre uslove za uzgoj cvijeća jer se radi o malom broju sunčanih dana, što poskupljuje proizvodnju zbog grijanja. Međutim, Holandija očito ima razvijene dobre tehnike istraživanja i razvoja, prefi njenu tehnologiju proizvodnje i efi kasne i brze kanale distribucije cvijeća, veliku lokalnu tražnju i sl. Dakle, Kolumbija ima komparativne prednosti, ali je Holandija stekla konkurentsku prednost, a to se može objasniti time da su u igri faktori koje je teško podržavati i koji omogućuju proizvodnju cvijeća izvanrednog kvaliteta za koji su kupci spremni da plate visoku cijenu (M. Ferbenks, str. 38).

12 Da prirodne okolnosti gube na značaju svjedoči i jedna konstatacija P. Druckera: „Osnovni resursi u ekonomiji više nisu kapital, prirodni resursi ni radna snaga..., to jeste i biće znanje“; (Post capitalist Society).

13 The Competitive Advantage of Nations; M.Porter, guru strategijskog menadžmenta i profesor na Harvard Business School, mada ge nerijetko nazivaju i svjetskim „menadžment akademikom“. Njegova knjiga „Konkurentska strategija”, koju je napisao još 1980. godine doživjela je 53 izdanje i prevedena je na 17 jezika. Opšti je zaključak da je ta knjiga promijenila pristup izvršnih menadžera svojim biznisima i industriji, i još uvek važi za bibliju svakog strateški-orijentisanog menadžera. Nakon deset godina uslijedila još jedna „velika” knjiga „Konkurentnost nacija”, u kojoj je svoje ideje Porter primjenio na čitavu privredu.


9

kao rezultat sve bržeg razvoja i penetracije informacionih ko-munikacionih tehnologija. Svjetski ekonomski forum (WEF) pro-uča va konkurentnost zemalja pune tri decenije. WEF defi niše nacionalnu konkurentnost kao skup indikatora, institucija i faktora koji određuju nivo produktivnosti jedne države i uspostavljaju održiv tekući i srednjoročni nivo ekonomskog prosperiteta14. Globalni konkurentski izvještaj bavi se proučavanjem parametara privreda zemalja radi analize i usmjeravanja ekonomskog razvoja na duži period15.

Uspješnost neke nacionalne ekonomije ili njenih pojedinih pri-vrednih subjekata u savremenom svijetu, koji karakteriše neslu-ćena promjena prirode ekonomije, sve se češće mjeri agregatnim pokazateljem defi nisanim kao nivo nacionalne konkurentnosti. Indeks globalne konkurentnosti (GCI) bavi se istraživanjem i utvrđivanjem prosjeka više različitih komponenti, od kojih svaka odražava jedan poseban aspekt složene dimenzije konkurentnosti16. Sve komponente grupišu se u dvanaest osnovnih parametara konkurentnosti, koji se mogu grupisati u tri osnovna zahtjeva, što je prikazano na slici 2:

Porast konkurentnosti jedne nacionalne ekonomije podrazumijeva proces evolucije poslovnog okruženja. U tom smislu se mjenja i značaj pojedinih faktora koji utiču na konkurentnost u zavisnosti od toga u kojoj razvojnoj fazi se neka privreda nalazi. Mjerenje konkurentnosti (WEF) počiva na pretpostavci da nacionalne ekonomije prolaze kroz tri faze razvoja i dvije razvojne međufaze, i to:

1. Faktorski vođena ekonomija. U prvoj fazi, troškovi inputa primarno određuju nivo konkurentnosti tzv. faktorski vođene ekonomije, a države u ovoj fazi takmičenje baziraju na njihovim naslijeđenim resursima, prije svega neobučenoj radnoj snazi i prirodnim resursima, niskoj cjeni radne snage, niskim cijenama proizvoda i slično. Nivo BDP-a per capita je ispod 2.000 $, u ovoj grupi zemalja se nalaze: Bangladeš, Bolivija, Filipini, Indija, Kenija, Pakistan, Vijetnam i dr.

2. Tranzicija od „faze 1“ ka „fazi 2“, ograničena je na nivo razvoja pri kome se dostiže obim BDP-a per capita od 2.000 do 3.000 $. U ovoj razvojnoj fazi se nalaze: Alžir, Egipat, Inodnezija, Kuvajt, Libija, Maroko, Venecuela i druge.

3. Ekonomija bazirana na investicijama17. U drugoj fazi, efi kasnost upravljanja određuje ekonomski razvoj koji je baziran na in ve-

sticijama, a karakteriše ga veće učešće visoko i srednje obrazovane radne snage, efi kasniji proizvodni procesi, viša cije na i kvalitet proizvoda, apsorpcija novih tehnologija, otvorenost tržišta i drugo. Dostignuti nivo BDP-a per capita u ovoj fazi je između 3.000 i 9.000 $. U ovu grupu spadaju: Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Kina, Makedonija, Srbija, Tunis, Ukrajina i druge.

4. Tranzicija od „faze 2“ do „faze 3“ obuhvata razvojni period u kome je dostignut nivo BDP-a per capita od 9.000 do 17.000 $. Navodimo neke od zemalja koje se nalaze u ovoj razvojnoj fazi: Čile, Hrvatska, Litvanija, Latvija, Mađarska, Poljska, Rumunija, Rusija, Turska, Urugvaj i druge.

5. Ekonomija vođena inovacijama. Ključni faktor postizanja ko-nkurentnosti u ovoj fazi je sposobnost proizvodnje inovativnih proizvoda sa posljednjim tehnologijama, a karakteriše je: pod sticaj za inovacije, inovativni proizvodi, visoka cijena proizvoda, visok životni standard, dobro umrežen poslovni sektor i slično s tim da se dostignuti nivo BDP-a per capita nalazi iznad 17.000 $, U ovu grupu spadaju sljedeće zemlje: Australija, Austrija, Belgija, Finska, Japan, SAD, Kanada, Portugal, Švajcarska, Slovenija i druge.

14 World Economic Forum, http://www.gcr.weforum.o rg/, The Global Competitiveness Report, 2009–2010.15 Još od 1979. godine WEF mjeri konkurentnost grupe zemalja, kao i njihovih kompanija kroz indeks globalne konkurentnosti (Global Competitiveness Index – GCI). Pored

toga, Svjetska banka od 2004. godine po sopstvenoj metodologiji vrši istraživanje na bazi koga rangira zemlje po „lakoći (jednostavnosti) poslovanja“ – Doing Business Report. U već drugu deceniju je ušao izvještaj prestižnog IMD centra iz Lozane koji za sada obuhvata svega 57 zemalja (IMD World Competitiveness Ranking).

16 Prvi put WEF je objavio svoj izvještaj 1979. godine istraživanjem faktora koji omogućuju državama da dostignu veći nivo ekonomskog rasta i dugoročnog prosperiteta. 1996. godine, tada vodeći svjetski makroekonomista Jeffrey Sachs defi niše za WEF indeks rasta ekonomije (Growth Competitiveness Index). Dvije godine kasnije pod vođstvom profesora Michaela Portera, WEF publikuje mikroekonomski indeks kompetitivnosti (Business Competitiveness Index – BCI).

17 Ponekad se označava i kao „razvoj vođen efi kasnošću“.

Slika 2. Dvanaest stubova (pillars) kompleksa konkurentnosti

Radi potpunijeg uvida u stanje u pogledu dostignutog nivoa konkurentnosti u regionu, dajemo poređenje dostignutog nivoa

konkurentnosti BiH i Crne Gore u odnosu na Sloveniju (dostigla treću razvojnu fazu), tabela 4.


10

Pregled nivoa konkurentnosti grupe vodećih zemalja na bazi Glo-balnog indeksa konkurentnosti (Global Competitiveness Index18

– GCI), po pojedinim zemljama na bazi Izvještaja za 2009–2010. godinu daje se u tabeli 1:

Tabela 1. Rang zemalja prema Indeksu globalne konkurentnosti 2009/10. godine

D R Ž A V A Rang 2009/10

Nivo (max 6)

Rang 2008-2009.

Švajcarska 1 5,60 2SAD 2 5,59 1Singapur 3 5,55 5Švedska 4 5,51 4Danska 5 5,46 3Finska 6 5,43 6Njemačka 7 5,37 7Japan 8 5,37 9Kanada 9 5,33 10Holandija 10 5,32 8Hong Kong 11 5,22 11Tajvan 12 5,20 17Velika Britanija 13 5,19 12

U funkciji poređenja i potpunijeg uvida gdje se danas nalaze pojedine zemlje u tranziciji kada se uporede međusobno izvršeno

je rangiranje jedanaest zemalja u tranziciji, od kojih su neke već ušle, a neke su na putu priključenja EU, tabela 2.

Tabela 2. Rang jedanaest „top“ zemalja regiona19

Rang Zemlja (bodovi)1. Slovenija (144)2. Hrvatska (103)3. Grčka (101)4. Rumunija (87)5. Bugarska (86)6. Turska (69)7. Makedonija (57)8. Crna Gora (47)9. Albanija (26)10. Srbija (26)11. BiH (12)

S obzirom na to da prati i podstiče konkurentnost, u tabeli 3. daje se pregled dostignutog nivoa „jednostavnosti poslovanja“ (Doing Business) za 2009. godinu, s tim što se u fokus pažnje prvo stavlja

Singapur, kao prvorangirana zemlja, i nakon toga su poredane zemlje iz regiona20.

18 Ukupno rangiranje u Izvještaju o globalnoj konkurentnosti predstavljeno je globalnim indeksom konkurentnosti zemalja (GCI) koji je za WEF razvio profesor Xavier Sala-i-Martin sa Columbia University.

19 Vid. šire, Lagumdžija Z.: „Kompetitivnost zemlja i regiona Jugoistočne Evrope 2009–2010“; na bazi trinaest mjerenja, str. 19.20 World bank; Doing Business, 2010.

Tabela 3. Rang zemalja prema „jednostavnosti poslovanja“

Zemlja /Godina DB 2006 DB 2007 DB 2008 DB 2009 DB 2010

Singapur 2 1 1 1 1Makedonija 81 92 75 71 32Bugarska 62 54 46 45 44Slovenija 63 61 55 54 53Rumunija 78 49 48 47 55Crna Gora 92 70 81 90 71Turska 93 91 57 59 73Albanija 117 120 136 86 82Srbija 92 68 86 94 88Hrvatska 118 124 97 106 103Grčka 80 109 100 96 109Bosna i Hercegovina 87 95 105 119 116


11

Tabela 4. Poređenje nivoa konkurentnosti; Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Slovenija za 2009/10.

Index globalne kompetitivnostirang (GCI)

Bosna i Hercegovina

Crna Gora Slovenija

Indeks globalne konkurentnosti 109 62 29Bazni zahtjevi: 100 65 46

1. stub: Institucije 128 52 312. stub: Infrastruktura 128 93 263. stub: Makroekonomska stabilnost 69 70 224. stub: Zdravstvo i osnovno obrazovanje 75 40 37

Pojačivači efi kasnosti 100 65 195. stub: Visoko obrazovanje i usavršavanje 86 57 386. stub: Efi kasnost tržišta roba 125 58 567. stub: Efi kasnost tržišta rada 94 53 488. stub: Sofi sticiranost fi nansijskog tržišta 104 17 329. stub: Tehnološka spremnost 95 45 7210. stub: Veličina tržišta 90 124 30

Faktori inovativnosti i sofi sticiranosti 127 68 3311.stub: Sofi sticiranost poslovanja 117 80 2912. stub: Inovativnost 131 56

Kao zaključak se može izvući sljedeće – da sama činjenica da velik broj prestižnih međunarodnih institucija u kontinuitetu istražuje nivo nacionalne konkurentnosti govori u prilog značajuovog pokazatelja za nacionalne ekonomije, odnosno usmjeravanje njihovog razvoja na dugi rok. U tom smislu se na bazi podataka iz tabela 3, 4, 5, može zaključiti sljedeće:

Ovogodišnji izvještaj (2009/10) najobuhvatniji je ove vrste i njime su obuhvaćene 133 zemlje sa oko 90% svjetske populacije.

Prema ovom izvještaju, Švajcarska zauzima vrh ljestvice, SAD su sa prvog pale na drugo mjesto, a slijede Singapur, Švedska, Danska, Finska i druge zemlje koje su godinama u samom vrhu ljestvice konkuretnosti.

Najbrže rastuća zemlja na svijetu, Kina, napredovala je jedno mjesto – 29.

Jedanaest prvorangiranih zemalja (Global Top 11) koje su obuhvaćane istraživanjem prestižnih (jedanaest) institucija za posljednju godinu u kojoj je rangiranje objavljeno poredane su redom: Danska, SAD, Singapur, Švajcarska, Švedska, Australija, Hong Kong, Norveška, Kanada, Finska, Novi Zeland.

Nekoliko zemalja Srednjeg Istoka i regiona Sjeverne Amerike su pozicionirane u boljoj polovini ljestvice, a predvode Izrael, Kuvajt, Katar, Tunis, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati.

Češka (31) je vodeća među zemljama u tranziciji, napredovala je za dva mjesta, Estonija koja je prošle godine bila ispred Češke nazadovala je za tri mjesta (35); Slovenija je popravila svoju poziciju i sa 42. mjesta u prošloj popela se na 37. mjesto u ovoj godini.

Srbija je sa 85. mjesta pala na 93; Bosna i Hercegovina je isto tako nazadovala za 2 mjesta (sa 107. na 109.); Mađarska za 11 mjesta (sa 38. na 47.); Albanija je popravila svoju poziciju i sa 108. u prošloj popela se na 96. mjesto u ovoj godini.

Kada je u pitanju lakoća poslovanja prva četiri mjesta kao i prethodne godine zauzimaju Singapur, Novi Zeland, Hong Kong i SAD.

Crna Gora je poboljšala biznis ambijent i za šest mjesta popravila svoju poziciju, tako da se nalazi na 71. mjestu u nizu od 183 rangirane zemlje.

Na rang listi vezano za „lakoću poslovanja“ od zemalja u tranziciji ispred Crne Gore su rangirane Makedonija (32); Slovačka (42), Bugarska (44), Slovenija (53), dok je istovremeno

Crna Gora ispred Poljske (72), Turske (73), Češke (74), Italije (78), Albanije (82), Hrvatske (103) i sl.

Kada je u pitanju dostignuta razvojna faza, zemlje regiona se različito kotiraju; a) tako se od zemalja u tranziciji u grupi inovacijama vođenih zemalja nalaze: Slovenija, Češka, Estonija, zajedno sa SAD, Švedskom, Njemačkom i drugim najrazvijenijim ekonomijama; b) u grupi zemalja na prelazu iz „faze 2“ u „fazu 3“ se nalaze Hrvatska, Rumunija, Poljska, Rusija, ali i Turska i druge, c) u grupi ekonomija baziranih na investicijama nalaze se Crna Gora, Bugarska, Ukrajina, Albanija, Srbija, Makedonija i druge.

ZAKLJUČAK

Ima li se u vidu prethodno kazano, jasno je da b orba za osvajanje tržišnog prostora postaje sve agresivnija i dinamičnija, a u njenoj osnovici se nalazi dostignuti nivo konkurentnosti. Globalizacija, kao i sve prisutnije inovacije na polju tehnologije bitno su promijenile pravila igre na svjetskom tržištu i uvele novine u poslovnoj orijentaciji preduzeća. Istovremeno, pojava globalizacije ne samo što je maksimalno zaoštrila konkurenciju preduzeća i država na svjetskom tržištu, nego je težište sa cjenovnih pomjerila ka necjenovnim faktorima konkurentnosti. Pojmovi kao što su: ekonomija znanja, bestežinska ekonomija, tehnotronsko doba, postbiznis, E-ekonomija, mrežna ekonomija i sl., kojim su nas koliko do juče samo “plašili”, danas su nesumnjivo dio naše, ponekad, surove realnosti. Ujedno, treba spomenuti da se bitan prodor u istraživanju konkurentnosti desio najviše zahvaljujući doprinosu M. Portera, čiji se inovirani pristup zasniva na granskoj paradigmi: struktura – ponašanje – performanse preduzeća, inače u literaturi poznat kao „granski pristup“. U pitanju je tzv. Porterov koncept „5 konkurentskih sila“, pri čemu strukturne faktore grane, pored unutrašnjeg rivaliteta, čine još i sljedeći faktori: pregovaračka snaga kupaca, pregovaračka snaga dobavljača, pridošlice ili konkurenti koji ulaze i vjerovatnoća pojave novih supstituta.

Nadalje, za potpunije razumijevanje svrhe praćenja i izrade iz vje štaja o konkurentnosti, polazimo od toga da brojna istra ži vanja nesumnjivo potvrđuju da će konkurentski ambijent u budućnosti, gledano u cjelini, oblikovati sljedeći ključni trendovi koji imaju karakter diskontinuiteta u odnosu na sadašnjost: a) globalizacija koja nameće potrebu kreiranja konkurentske pre dnosti na globalnom nivou: b) priva-


12

tizacija; c) nestalnost go to vo svih industrija; d) konvergencija različitih tehnologija; e) nedeterminisanost industrijskih granica; f) poslovanje na bazi standarda; g) smanjivanje broja posrednika; h) održivi razvoj; i) ekološka osjetljivost, tako da se kao opšti nameće zaključak „da nam prošlost više nije od velike koristi“.

U tom smislu, da bismo bolje shvatili veličinu zadaće i šta nam je činiti, treba kazati da se svjetska privreda danas nalazi pod jakim i permanentnim uticajem globalizacijskih procesa i da je istovremeno postala fl eksibilna, otvorena i integrisana. Ujedno, tehnološki napredak, znanje, obrazovanje, stručno osposobljavanje, slobodno kretanje rada i kapitala, kvalitet i drugi faktori, gdje se težište od materijalnih pomjera na tzv. nematerijalne faktore, postali su generatori rasta koji uzrokuju stalne promjene na putu razvoja i podizanja ukupnog kvaliteta jedne nacionalne ekonomije, a što se iznova svodi na potrebu i problem podizanja nivoa nacionalne konkurentnosti, čega moraju biti svjesne vlade zemalja u tranziciji. Inače, kada su u pitanju zemlje u tranziciji, posebno one iz „domaćeg“ okruženja, a u funkciji nužnog zaokreta u odnosu na drugačije poimanje konkurentnosti, bitna je spoznaja: a) da se desio prelaz iz industrijskog u informacijsko doba, b) da preduzeća sve više prodaju informacije, znanje i “inteligentne” proizvode i usluge, što ima za posljedicu promjenu oblika organizacije i transakcija u preduzećima, i između preduzeća; c) da je globalizacija poslovanja imala za rezultat promjenu unutar procesa međunarodne podjele rada tako što primat od industrijskih preuzimaju “nacije okrenute znanju”, dok se fi zičke, radno intenzivne djelatnosti “izvoze” u manje razvijene zemlje, najčešće zemlje u tranziciji i sl.

Pored toga, nužna je tranzicija, odnosno pomjeranje težišta sa makro na mikrokonkurentnost. Naime na današnjem globalnom svjetskom tržištu se ne takmiče države i regioni, već se međusobno takmiče preduzeća. Istovremeno, ili za početak, nužno je da se oslobodimo nekih jako dugo ukorijenjenih zabluda, pri čemu, prije svega, mislim na ukorijenjeno shvatanje da će ulazak u EU riješiti sve ekonomske probleme zemalja u tranziciji koje to još nisu „učinile“. Važnim smatramo istaći da se konkurentnost, kako to pokazuju iskustva npr. Švajcarske, Singapura i drugih vodećih zemalja, ne nasljeđuje, ona se stvara, ona se ne uvodi dekretima, ona se „zavređuje“.Da bi neka zemlja popravila svoju poziciju na rang listi konkurentnosti ona mora da popravi svoju sposobnost da kreira konkurentske prednosti, odnosno nužno je ostvariti poboljšanje u inovacijama, stvaranju povoljnijeg sistemskog ambijenta, prenošenju ili usvajanju novih tehnologija, obrazovanju i preduzetništvu. Suštinski, to znači da se ne može oslanjati na tradicionalnu paradigmu tzv. komparativne prednosti, nego se mora podvesti pod suštinski pojam međunarodne konkurentnosti.

Na kraju, ostaje nam da zaključimo da većinu zemalja u tranziciji karakteriše „nedovršena tranzicija“ (Crna Gora, Srbija, Albanija, BiH, Rumunija i dr.), što se ogleda u sporom zaživljavanju preduzetničke klime, nedovoljno brzoj izgradnji tržištu primjerenih institucija, tome da se još nije desila tzv. „menadžerska revolucija“ i sl. To znači da nam je potrebno „više“ reformi, ali reformi „druge generacije“, što bi se moglo okarakterisati time da su u razvojnoj politici umjesto „kontinuiteta“ potrebne sveobuhvatne promjene, odnosno da je umjesto „nevidljive ruke tržišta“ potrebna „vidljiva ruka“ države.

LITERATURA

1. Đuričin, D.: Srbija 2012: Vizija razvoja i strategija ko nku-rentnosti, Kopaonik biznis forum 2006.

2. Đuričin, D.: Kako iz ekonomije moralnog hazarda preći u ekonomiju inteligetnog upravljanja rizicima: slučaj Srbije.

3. Estrin, S.: Tranzicija nakon krize, Razvoj i tranzicija, UNDP.4. Fageberg J., Seholac M., Knell M.: The Competitivness of

nations: Why Some Countries Prosper While Others Fall Be hind, World development. 2007.

5. Ferbenks, M., Lindzej, S.: Oranje mora, Stubovi kulture, Beograd, 2003.

6. Hammer, M. I Champy, J.: Reengineering the Corporation, A manifesto for Business Revolution, Harper Business, New York, 1994.

7. Lagumdžija, Z.: Kompetitivnost zemalja i regiona Jugoistočne Evrope 2009 – 2010, Regionalni ekonomski forum, MIT, Sarajevo 2009.

8. Lojpur A.: Nova menadžment paradigma i konkuretnost privrede u posttranzicionom periodu, Kvalitet, Poslovna politika, Beograd, br. 7/8; 2007.

9. Martins, I. i dr.: Konkurentnost preduzetništva: međunarodna analiza, Management, Beograd.

10. Mašić, B., Đorđević-Boljanović, J.: Knowledge management, Beograd, 2006.

11. Milićević, V.: Internet ekonomija, FON, Beograd, 2002.12. Popović-Avrić, S.: Konkurentnost – ključni faktor strategije pre-

duzeća, FON, Beograd, SymOrg, 2008.13. Porter, M.: O konkurenciji, FEFA, Beograd, 2008.14. Porter, M.: Competitive Advantage – creating and sustaining

superior performance, Free Press, June, 1998. 15. Porter, M.: Konkurentska prednost, prevod, Asee Books, Novi

Sad, 2007.16. Prahalad C. K. i Hamel G.: The core compentences of the

corporation, Harvard Business Review; 1990.17. Radošević, D.: Nova razvojna paradigma – stvara li se no-

vi model gospodarskog i socijalnog razvitka: »Post-washi-ngtonksi konsenzus«?

18. Riderstale, J., Nordstron, K.: Funky Business, prevod, Be ograd, 2004.

19. Global Competitiveness Report 2009–2010; više godina, The World Economic Forum.

20. 55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske; Zagreb, 2005.

Internet izvori:

a. http://www.weforum.org

b. http://www.oecd.org

c. http://www. ebrd.com/pubs/index.htm

d. http://www.doingbusiness.org

e. http://worldbank.org

SummaryIn this paper is emphasized signifi cance of different understanding of national economy competitivness. Achieved level of national competitiveness refl ects the skills of the country to provide for its population growing prosperity, which means achieving an appropriate balance between micro and macro-competitiveness. Also, a review of individual countries, with emphasis on countries in transition, with respect to the level of competitiveness is given. In the concluding remarks are given specifi c recommendations that refl ect the necessity of changing the paradigmatic base of the business operations and the need to shift the focus of attention from price to non-price factors of competitiveness.


13

UVOD

Velika svjetska kriza donijela je mnoge probleme poduzećima u cije-lom svijetu, a posebno u malim slabo razvijenim zemljama. Nestala su mnoga tržišta. Potražnja je naglo pala, pa su se prihodi značajno smanjili. Nagli pad prihoda donio je mnogim kompanijama gubitke i velike glavobolje oko toga kako preživjeti krizu. U prvi plan se izdi-glo pitanje kako smanjiti troškove da se izbjegnu gubici. Postavilo se pitanje može li teorija pomoći praksi da se izbjegnu ili barem ublaže negativne posljedice snižavanja troškova. U prilog tome u nastavku se iznose mogući modeli postupanja s troškovima u uvjetima krize.

1. UTJECAJ UPRAVLJANJA TROŠKOVIMA NA FINANCIJSKE PERFORMANSE

Dvije najvažnije komponente fi nancijske performanse su:

– prihodi i

– troškovi.

Odnos između prihoda i troškova najsnažnije određuje fi nancijske per-formanse mjerene profi tom.

Utjecaj troškova na fi nancijske performanse oduvijek je bio značajan. Međutim, u današnje vrijeme globalne konkurencije taj utjecaj postaje presudan za opstanak svake tvrtke. Aktualna svjetska ekonomska kri-za dovela je upravljanje troškovima u žižu promatranja. Mnogi svjetski poznati ekonomisti angažirali su se na pronalaženju efi kasnih modela upravljanja troškovima.

Međutim, iako se na tim modelima radi godinama, još se na tom po-dručju u praksi čine velike pogreške koje donose više štete nego ko-risti.

Naime, u razdoblju krize menadžeri vrlo često režu troškove papira za fotokopiranje, toaletnog pribora, spajalica za papir, gase svjetla u uredima i tome slično. Problem se sastoji u tome što menadžeri troše

puno vremena i energije na rezanje troškova čiji je postotak u ukupnim troškovima beznačajan.

Druga, još gora pogreška je što se često režu troškovi koji donose prihod pa se time još više pogoršavaju poslovni rezultati. Zbog toga je upravljanju troškovima potrebno pristupiti koristeći se znanstvenim metodama1.

Troškovi su vrijednosni izraz resursa koje treba žrtvovati za održanje života i postizanje određenih ciljeva svake fi zičke i pravne osobe.

Oni su neizostavni dio života svake fi zičke i pravne osobe, dok prihodi i dobit mogu izostati i uopće se ne pojaviti.

U ekonomskom smislu troškovi prethode ostvarenju ciljane koristi. Prema tome, troškovi su investicija radi ostvarenja buduće koristi. Teoretski cilj angažiranja troškova je postići najveću korist od uloženog troška.

Osnovni cilj upravljanja troškovima je postići što veću tekuću

i dugoročnu korist od učinjenog troška ili postići cilj uz što

niže troškove, ali bez dugoročnih negativnih posljedica na re-

zultat poslovanja i konkurentnu poziciju kompanije.

Glavne aktivnosti upravljanja troškovima su:

– predviđanje, planiranje, budžetiranje, praćenje i kontrola troš-kova,

– analiziranje troškova koje pokazuje ponašanje troškova ovisno o promjeni okolnosti,

– analiziranje uzroka odstupanja od predviđenih troškova s ci-ljem poduzimanja aktivnosti na zadržavanju troškova u pri-hvatljivim granicama.

Prof. dr Vinko Belak*

Upravljanje troškovima u krizi

RezimeVelika svjetska kriza neminovno se negativno refl ektuje na sve ekonomije, a posebno u malim i slabo razvijenim zemljama. Kriza izaziva nagli pad prihoda kod mnogih kompanija, što otvara pitanje daljeg preživljavanja i njhovog opstanka na tržištu. Naravno, fokus je na mo-dalitetima smanjenja troškova što zahtijeva dodatni napor menadžmentu kod upravljanja troškovima, a od čega zavise:

– fi nansijske performanse kompanija i

– mogućnosti plasmana

Nastojeći upravljanje troškovima postaviti na zakonske osnove, osnovano je ustvrditi da teorija u ovom slučaju može pomoći praksi što se u radu na eklatantan način ilustruje.

* Redovni profesor Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu1 Vidjeti opširnije: Lucey, T., 1996.

UDK 338.58:005.96 PREGLEDNI RAD


14

Postavlja se pitanje, kad počinju problemi zbog pada prihoda i kod tvrtki koje dobro posluju?

Ako se pođe od teoretske pretpostavke da tvrtke ostvaruju 10% dobiti u odnosu na ukupne troškove, u prosjeku gledano, kod različitih djelat-nosti problemi počinju kod razina pada prihoda navedenih u tablici 1.

Međutim, realno u praksi usluge u prosjeku ostvaruju veći postotak dobiti u odnosu na troškove, a trgovina ostvaruje manji postotak dobiti u odnosu na troškove.

Prema sadašnjem stanju u praksi problemi većine tvrtki koje dobro posluju u svim djelatnostima počinju kod pada prihoda od 13% do 17%.

Prema tome, ako dođe do pada prihoda od 13% do 17%, kompani-ja je prisiljena snižavati troškove ako želi izbjeći gubitke. Međutim, snižavanje troškova nije lagan posao kako bi se na prvi pogled moglo činiti. Naime, osim običnog spriječavanja rasipanja troškova što spada u osnovnu poslovnu kulturu upravljanja troškovima, sva-ko daljnje snižavanje troškova nosi sa sobom i određene negativne posljedice za normalno odvijanje poslovnih aktivnosti, konkurent-sku poziciju kompanije i standard života u kompaniji. Stoga sniža-vanju troškova treba pristupiti vrlo oprezno.

1.1. Defi niranje općih pravila upravljanja troškovima ovisno

o mogućnostima plasmana

Osnovno pravilo pri snižavanju troškova je da ulaganje napora u snižavanje troškova i metode snižavanja troškova treba prilagoditi dubini krize koja se mjeri padom prihoda.

Da bi se to postiglo, treba prvo odgovoriti na sljedeća ključna pi-tanja:

– koji glavni orijentir treba odabrati za upravljanje troškovima?

– kako mogućnosti plasmana utječu na probleme upravljanja troškovima?

– kada se treba usmjeriti na snižavanje fi ksnih troškova a kada na snižavanje varijabilnih troškova? Što i kada daje veće efekte?

– koji su fi ksni troškovi na čije se snižavanje u praksi može utje-cati?

– koji su varijabilni troškovi na čije se snižavanje u praksi može utjecati?

1.1.1. Na koji ekonomski pokazatelj se treba orijentirati u uprav-ljanju troškovima?

Pri praktičnom upravljanju troškovima potrebno je odabrati odgo-varajući ključni pokazatelj koji će biti glavni orijentir za snižavanje troškova.

Mogući i najčešći orijentiri u upravljanju troškovima u praksi su:

a) apsolutno niski troškovi,

b) sintagma: “snižavanje troškova povećava dobit”,

c) dodana vrijednost,

d) prihod.

O izboru glavnog orijentira upravljanja troškovima ovisit će i pona-šanje menadžera u tom postupku kao i pozitivni ili negativni učinci tih ponašanja.

(a) Apsolutno niski troškovi kao orijentir za upravljanje troško-vima

– Apsolutno niski troškovi znače primjenu strategije držanja svih troškova na minimumu.

– Očekivane posljedice primjene takve strategije su:

– nizak standard života u kompaniji koji smanjuje motivaciju za ulaganje napora,

– veće ulaganje menadžerske energije na snižavanju troškova nego na ostvarivanju prihoda,

– izbor najjeftinijih dobavljača što može utjecati na pad kvaliteta i zastoje u isporukama,

– povećanje prodaje zbog mogućih niskih cijena.

– Dodatna pretpostavka je: pružiti kupcu proizvod ili uslugu naj-više kvalitete uz najmanju moguću cijenu!

To je više teoretska nego praktična opcija. Teoretski gledano, kupci bi bili na dobitku, ali kompanija, zaposlenici i svi ostali na gubitku.

Međutim, uz apsolutno niske troškove, najviši kvalitet je teško ili nemoguće postići. Kompanije koje primjenjuju strategiju apsolut-no niskih troškova najčešće žrtvuju kvalitetu proizvoda i usluga, a niske troškove baziraju na jeftinoj radnoj snazi. Budući da kod nas radna snaga nije jeftina kao u nekim azijskim zemljama kod kojih mjesečna plaća iznosi svega 25 $ do 40 $, privlačnost takve strategije u našim uvjetima više je nego upitna. Ne može se tvrditi da strategija apsolutno niskih troškova nije uopće moguća u nekim pojedinačnim slučajevima, ali ta strategija ne može opstati kod nas kao opće pravilo.

(b) Sintagma “snižavanje troškova povećava dobit” kao orijentir za upravljanje troškovima

Temeljiti upravljanje troškovima na pretpostavci da niži troškovi daju veću dobit može biti potpuno pogrešna.

Ako niži troškovi donesu niži prihod, dobit će se smanjiti, a ne po-većati.

To znači da sintagma “snižavanje troškova povećava dobit” nije dobar orijentir za upravljanje troškovima.

Na žalost, u praksi većina menadžera razmišlja upravo na taj način vjerujući da time najviše pridonose poslovnom rezultatu kompanije.

(c) Dodana vrijednost kao orijentir za upravljanje troškovima

Tablica 1: Kritična točka nakon koje dolazi do gubitaka uslijed pada prihoda

DJELATNOST PAD PRIHODA KOD KOJEG POČINJU PROBLEMI

GUBITAKA

USLUGE -10%

PROIZVODNJA -15%

TRGOVINA -34%


15

Neki modeli upravljanja troškovima uzimaju dodanu vrijednost kao glavni orijentir za donošenje odluka.

Osnovna ideja je da treba reducirati aktivnosti koje ne dodaju vri-jednost proizvodu ili usluzi2 (opširnije o tome u: Kaplan, R.S. & R. Cooper: 1998, str. 79-108.).

Dodana vrijednost sastoji se od:

– plaća i naknada zaposlenicima,

– kamata,

– poreza na dobit,

– neto dobiti.

Međutim, razlučivanje aktivnosti koje dodaju vrijednost nije jednostavno niti pod pretpostavkom da su sve aktivnosti u kompaniji potpuno određene i jasne, a pogotovo kad nisu ja-sne. Ovdje ne želimo tvrditi da modeli upravljanja troškovima bazirani na dodanoj vrijednosti nisu mogući. Međutim, istra-žujući veze između elemenata dodane vrijednosti i profita-bilnosti došli smo do velikih praktičnih problema, jer su se te veze pokazale prilično netransparentnim pa se primjena tih modela više oslanja na intuitivne veze nego na znanstveno dokazane veze.

Najproblematičnije od svega je činjenica da ostvarenje dodane vrijednosti ne osigurava ostvarenje dobiti. To znači da dodana vri-jednost nije jasan niti dobar orijentir za upravljanje troškovima u uvjetima krize!

(d) Prihod kao orijentir za upravljanje troškovima

Visina prihoda presudno utječe na pokriće fi ksnih troškova. Pri nedovoljnom prihodu dobit se uopće ne pojavljuje, a moguć je i gubitak.

Zbog toga doprinos troška ostvarenju prihoda ili kraće prihod, treba biti glavni orijentir za upravljanje troškovima. Prije nego se pristupi reduciranju nekog troška prvo treba ispitati ili procijeniti kako će to djelovati na tekuće ili buduće ostvarenje prihoda.

Iako je prihod najjasniji orijentir za upravljanje troškovima nije u svakom pojedinom slučaju jednostavno otkriti kako neki trošak djeluje na ostvarenje prihoda.

Zbog toga kod menadžera treba stalno razvijati osjećaj za tu vrstu prosudbe.

Najbitnije je da menadžeri usvoje takav pristup, umjesto pristupa nekritičkog rezanja svih vrsta troškova. Osnov opstanka na tržištu je ostvarenje zadovoljavajuće visine kvalitetnog prihoda.

1.2. Opća pravila upravljanja troškovima ovisno

o mogućnostima plasmana

Polazeći od općih pravila utjecaja troškova na dobit ovisno o ostva-renju određene visine prihoda može se zaključiti da veće moguć-nosti plasmana donose veći prihod, što rezultira manjim relativnim udjelom fi ksnih troškova u prihodu, pa time i povećanjem dobiti3. Suprotno tome, smanjenje mogućnosti plasmana, do kojeg dolazi zbog recesije, smanjuje prihod, čime se povećava relativni udjel fi ksnih troškova u prihodu. Prema tome, u uvjetima recesije ra-ste utjecaj fi ksnih troškova pa jači angažman na snižavanju fi k-snih troškova daje veće efekte na spašavanju dobiti. Angažman na snižavanju varijabilnih troškova u uvjetima recesije teško daje rezultate, jer su i dobavljači u velikim problemima pa teško mogu

sniziti cijene svojih isporuka. Opća pravila upravljanja troškovima u uvjetima recesije prikazuje slika 1.

Slika 1: Opća pravila upravljanja troškovima u uvjetima recesije

Prema tome, za upravljanje troškovima u uvjetima recesije treba prvenstveno istražiti načine i mogućnosti snižavanja fi ksnih troš-kova.

1.2.1. Što su fi ksni troškovi i koje su mogućnosti njihovog snižavanja?

Fiksni troškovi su oni troškovi koji se u masi ne mijenjaju promje-nom opsega aktivnosti unutar određenog stupnja pripravnosti ka-paciteta. Kad se mijenja stupanj pripravnosti kapaciteta (relativno) fi ksni troškovi se skokovito povećavaju ili smanjuju a zatim ponovo ostaju konstantni unutar novog stupnja pripravnosti kapaciteta. Iz toga proizlazi da je teoretski moguće snižavanjem stupnja priprav-nosti kapaciteta sniziti fi ksne troškove.

Pri tome se postavlja pitanje: koliko je to praktično moguće i kako?

Da bi se odgovorilo na to pitanje potrebno je fi ksne troškove po-dijeliti na:

1. obvezujuće fi ksne troškove,

2. diskrecijske fi ksne troškove.

(1) Defi niranje obvezujućih fi ksnih troškova i mogućnosti njihovog snižavanja

Obvezujući fi ksni troškovi proizlaze iz investicija u:

– nematerijalnu imovinu,

– nekretnine,

– postrojenja,

– opremu.

Obvezujući fi ksni troškovi proizašli iz investicija manifestiraju se kroz obračun amortizacije i deprecijacije. Tim troškovima treba dodati i troš-kove:

– obveznog osiguranja imovine,

– troškove održanja osnovne organizacijske strukture poduzeća,

– fi ksne troškove održanja energetske infrastrukture,

– fi ksne troškove održanja komunikacijske infrastrukture,

– fi ksne troškove platnog prometa,

– fi ksne troškove ispunjenja zakonskih obveza (izrada fi nancijskih izvještaja, obvezne revizije i slično),

– obvezujući troškovi po kolektivnom ugovoru o radu,

– obvezujući troškovi po osnovu potpisanih ugovora o isporukama.

2 Vidjeti opširnije: Kaplan, R.S. & R. Cooper, „Cost & Effect“, Harvard Business School Press, 1998. , str. 79-1083 Vidjeti opširnije: Hickel, J.K., „The Cost-Effective Organization“,Glenbridge Publishing Ltd., 1993.


16

Kad se jednom uspostavi organizacijska struktura, obvezujuće fi ksne troškove je teško, a neke i nemoguće snižavati. U teškim krizama mo-guće je troškove amortizacije sniziti jedino prodajom imovine ako je to moguće. Naime, MRS 16 ne dopušta snižavanje troškova amortizacije ako nije došlo do promjene vijeka trajanja dugotrajne imovine.

(2) Defi niranje diskrecijskih fi ksnih troškova i mogućnosti njihovog snižavanja

Diskrecijski fi ksni troškovi proizlaze iz odluka menadžmenta o po-trošnji za specifi čne namjene. Oni po svojoj prirodi nisu ni fi ksni ni varijabilni troškovi, ali kad se donese odluka o njihovom angažiranju oni se prema opsegu aktivnosti ponašaju kao fi ksni troškovi.

Najbolji primjeri diskrecijskih fi ksnih troškova su:

a) troškovi koji utječu na ostvarenje prihoda:

– troškovi svih vrsta reklame i propagande,

– dio troškova reprezentacije,

– dio troškova službenih putovanja,

– troškovi odnosa s kupcima,

– troškovi udovoljavanja žalbama kupaca,

– troškovi odnosa sa suradnicima,

– troškovi sponzorstva,

– troškovi odnosa s javnošću.

b) troškovi koji utječu na razvoj:

– troškovi istraživanja i razvoja,

– troškovi obrazovanja i usavršavanja vještina zaposlenih,

– troškovi stručne literature.

c) troškovi koji utječu na motivaciju zaposlenih (ugodni troškovi):

– dio troškova reprezentacije,

– dio troškova službenih putovanja,

– troškovi osobnih automobila,

– troškovi parkinga,

– troškovi donacija,

– troškovi odmora i rekreacije zaposlenih.

Mogućnosti snižavanja diskrecijskih fi ksnih troškova su velike. Menadžeri te troškove mogu jednostavno srezati. Međutim, većina diskrecijskih fi ksnih troškova su istodobno i troškovi konkurentnosti.

Rezanjem tih troškova konkurentnost pada, a pada i standard života u kompaniji koji utječe na motivaciju i zadovoljstvo zaposlenih, pa i na zadovoljstvo kupaca.

Zbog toga snižavanju diskrecijskih troškova treba pristupiti selektivno ovisno o:

– doprinosu tih troškova ostvarenju prihoda, i

– ovisno o fi nancijskoj situaciji u kojoj se kompanija nalazi.

Pored toga, neophodno je odrediti i vremenski rok trajanja redukcije smanjenja tih troškova kako bi se smanjile negativne posljedice re-zanja tih troškova.

1.2.2. Jesu li troškovi radne snage diskrecijski fi ksni troškovi ili varijabilni troškovi? kakve su mogućnosti njihovog sniža-vanja!

Odgovor na to pitanje ovisi o pogledu na taj problem i situaciji u kojoj se poduzeće nalazi.

U većini kalkulacija troškova i prodajnih cijena troškovi direktnog rada tretiraju se kao varijabilni troškovi. Analitički gledano, to je

opće prihvaćen pristup. Međutim, kad se gledaju ukupni troškovi radne snage problem je kompleksniji.

Na primjer, ako opseg aktivnosti varira u užim granicama na kraći rok, poduzeće izbjegava otpuštati radnike radi prilagođavanja troš-kova radne snage tim fl uktuacijama u prodaji.

U toj situaciji troškovi radne snage djeluju kao fi ksni troškovi. Međutim, u vrijeme krize kad prodaja značajno padne, poduzeće može biti prisiljeno reducirati troškove radne snage sve do otpu-štanja zaposlenih. U toj situaciji troškovi radne snage djeluju kao diskrecijski fi ksni troškovi.

1.2.3. Je li otpuštanje zaposlenih dobra opcija za snižavanje troškova u razdoblju recesije i moguće krize?

Otpuštanje zaposlenih radi snižavanja troškova radne snage proi-zvodi snažne utjecaje na:

– društveno ekonomske prilike,

– ekonomsko stanje subjekta.

U društveno ekonomskom smislu velika otpuštanja dovode do naglog opterećenja društvenih fondova i istodobnog smanjenja priljeva u te fondove. Osiromašenje stanovništva uvjetuje manju potražnju i potrošnju, što smanjuje priljeve u državni proračun i mogućnosti plasmana većine kompanija. Kriza se time produbljava i produžava. Kad kompanije zapadnu u teškoće, one mogu izgubiti senzibilitet za društvene probleme i koncentrirati se isključivo na vlastito preživljavanje. Ako dođe do nepovratnog gubitka velikog dijela tržišta i prihoda, otpuštanje zaposlenih postaje neizbježno.

Postavlja se pitanje: kako velika otpuštanja djeluju na ekonomsko stanje subjekta? Donosi li takav način snižavanja troškova pozitiv-ne ekonomske rezultate u svakom slučaju?

Kad su otpuštanja uzrokovana općom krizom i nestankom čitavih poslovnih područja ona predstavljaju pokušaj da kompanije op-stanu na bilo koji način čekajući da kriza prođe. Međutim, mno-ge kompanije kod nas i u svijetu primjenjuju strategiju otpuštanja zaposlenih isključivo radi poboljšanja fi nancijskih rezultata koji se nastoje postići smanjenjem troškova radne snage. U takvim sluča-jevima otpuštanje je najčešće posljedica nesposobnosti menadžmen-ta da osigura dovoljan opseg plasmana proizvoda i usluga. To je tipičan bijeg menadžera u rezanje troškova, umjesto angažmana na povećanju prihoda. Naime, lakše je rezati troškove radne sna-ge, nego osigurati stvaranje prihoda. Međutim, pri tome se često zaboravlja na negativne posljedice koje izazivaju velika otpuštanja.

Velika otpuštanja kompanijama donose slijedeće negativne poslje-dice:

– visok strah kod zaposlenih,

– nizak moral kod zaposlenih,

– pojavu neprijateljstva među ljudima i negativna ponašanja,

– moguću negativnu selekciju,

– najbolji zaposlenici odlaze sami,

– operativnost rada i stvaranja prihoda rapidno opada,

– kad prođe kriza, operativnost se teško i sporo vraća u normalu,

– kompanija gubi uvježbane zaposlenike koji se više neće vratiti kad kriza prođe.

Nabrojene negativne posljedice neće se promijeniti niti onda kada za otpuštanja postoje realna opravdanja. Kad se razmišlja o otpu-štanju zaposlenih, postavlja se pitanje u kojem stupnju su zaposle-nici vrijedna imovina kompanije?

Ovdje se razmatra ekonomski pristup bez sentimentalnih i druš-tvenih ograda.


17

– Situacija prva: zaposlenici su najvrjednija imovina kompanije;

– zaposlenici posjeduju specifi čna znanja i vještine u koja su ulo-ženi novci, dugotrajno obrazovanje i uvježbavanje,

– na tržištu rada ne postoji dovoljna ponuda takve razine ljudi. sadašnji zaposlenici su pribavljani teškom mukom i kroz duže vrijeme,

– prihod izravno ovisi o sposobnostima zaposlenika i/ili njihovu ugledu,

– najvažniji smisao postojanja tvrtke je zapošljavanje lokalnog stanovništva i/ili stvaranje osnove razvoja regije,

U takvoj situaciji otpuštanje treba izbjegavati do krajnje granice. Međutim, kad se dođe do krajnje granice, igra mijenja pravila. Za održanje egzistencije kompanije žrtvuje se sve.

Zbog toga se menadžment treba potruditi da do te granice ne dođe.

– Situacija druga: zaposlenici nisu najvrjednija imovina kompani-je;

– vrijednost i funkcioniranje kompanije nije utemeljeno na znanjima i vještinama radnika, nego na sasvim drugim osnovama kao što su: brend, tehnologija, prepoznatljiv pro-izvod, koncesija, monopol i slično,

– potrebna znanja radnika su općeg tipa i brzo se postižu,

– u znanja i vještine radnika kompanija nije puno uložila,

– na tržištu rada postoji dovoljna ponuda takve radne snage,

– prihod vrlo malo ovisi o sposobnostima radnika,

– tvrtka nema interesa zapošljavati lokalno stanovništvo i svoje djelovanje može premjestiti na lokaciju s jeftinijom radnom snagom.

U takvoj situaciji otpuštanjem zaposlenih tvrtke ne gube puno a često nemaju senzibiliteta za ljudske i društvene probleme. Tada one već u cilju održavanja vlastite dobiti pristupaju otpuštanjima u cilju snižavanja troškova radne snage.

2. MODEL SELEKTIRANJA TROŠKOVA I NJIHOVA REDOSLIJEDA U POSTUPKU SNIŽAVANJA UTEMELJEN NA VIŠEKRITERIJALNOM ODLUČIVANJU

Na temelju prethodnih razmatranja upravljanje troškovima u uvje-tima krize treba postaviti na znanstvenim osnovama koje su lako primjenjive u praksi. Pri postavljanju modela upravljanja troškovi-ma ćemo koristiti matematičke metode višekriterijalnog odlučiva-nja.

Glavne postavke modela upravljanja troškovima u uvjetima rece-sije i krize su:

1. snižavanju troškova pristupa se selektivno ovisno o dubini re-cesije i krize,

2. selektiranje troškova se izvodi s ciljem da se pronađu moguć-nosti sniženja s najvećim efektima i najmanjim štetnim poslje-dicama,

3. glavni orijentir za selektiranje troškova koji će određenim re-doslijedom biti snižavani je utjecaj tih troškova na ostvarenje prihoda,

4. u recesiji i krizi veći naglasak je na snižavanju diskrecijskih fi ksnih troškova

Glavni pokazatelj stupnja recesije i moguće krize je pad prihoda i iz tog izveden fi nancijski rezultat.

Kriteriji koji se primjenjuju pri odlučivanju o redoslijedu snižavanja troškova kao osnovica za konstruiranje modela su slijedeći:

– KRITERIJ “A”: Postotni udjel određene vrste troškova u

ukupnim troškovima

Pravilo odlučivanja: prvo se snižavaju troškovi s većim postotnim udjelom, jer su za takve troškove učinci snižavanja troškova veći. Naime, na snižavanje troškova s relativno beznačajnim udjelom ne isplati se trošiti vrijeme, novac i menadžersku energiju.

Mjerilo: postotni udjeli troškova u ukupnim troškovima.

– KRITERIJ “B”: Utjecaj troškova na ostvarenje prihoda

Pravilo odlučivanja: prvo se snižavaju troškovi s manjim utjecajem na ostvarivanje prihoda prema troškovima s većim utjecajem.

Mjerilo: - najmanji utjecaj: ocjena 10.

- najveći utjecaj; ocjena 1.

- za intenzite između ocjene od 10 do 1 za svaki trošak.

Intenziteti se utvrđuju procjenom.

– KRITERIJ “C”: Utjecaj težine postizanja sniženja troškova

Pravilo odlučivanja: prvo se snižavaju troškovi na kojima se sni-ženja lakše postižu prema težim.

Mjerilo: - najlakše snižavanje; ocjena 10.

- najteže snižavanje; ocjena 1.

- za intenzitete između ocjene od 10 do 1 za svaki trošak.

Intenziteti se utvrđuju procjenom.

Za postavljanje modela upravljanja troškovima poslužit ćemo se podacima jedne izvozno orijentirane proizvodne kompanije koji su dani u tablici 2.


18

Tablica 2: Podaci o troškovima i prihodu jedne izvozno orijentirane kompanije

Defi niranje međusobnih utjecaja kriterija A, B i C, te računanje

konačnog utjecaja svakog od kriterija na rezultate donesenih

odluka:

Podloga za izradu matrice:

– Kriterij „B“ (utjecaj troškova na prihod) važniji je od kriterija „A“ (postotni udjel troškova) 7 puta.

Odnos; B : A = 7 : 1

– Kriterij „C“ (težina snižavanja troškova) važniji je od kriterija „A“ (postotni udjel troškova) 5 puta.

Odnos; C : A = 5 : 1

– Kriterij „B“ (utjecaj troškova na prihod) važniji je od kriterija „C“ (težina snižavanja troškova) 4 puta.

Odnos; B : C = 4 : 1

Troškovi proizvodnje Iznos (KM) Udio (%) Fiksni troškovi % Varijabilni

troškovi %

Materijal 7.800.000,00 26,00 - 7.800.000

Sitni inventar i pomoćni

mat. 200.000 0,67 100.000 100.000

Energija 500.000 1,67 100.000 400.000

Kooperanti 3.400.000 11,33 - 3.400,00

Održavanje kapaciteta 1 600.000 2,00 400,00 200.000

Bruto plaće 1 6.000.000 20,00 4.800.000 1.200.000

Ispravljanje grešaka i penali 250.000,00 0,83 250.000 -

Amortizacija 2.000.000 6,67 2.000.000 -

Ostali proizvodni troškovi 250.000 0,83 250.000 -

Ukupno troškovi

proizvodnje 21.000.000 70,00 7.900.000 13.100.000

Troškovi potpore

Materijalni troškovi i sitni

inventar 150.000 0,50 150.000

Energija 50.000 0,17 50.000

Telefon i internet 200.000 0,67 200.000

Osiguranje imovine 180.000 0,60 180.000

Zaštita 360.000 1,20 360.000

Zakup prostora 350.000 1,17 350.000

Osobni autombili i rent-a-

car 100.000 0,33 100.000

Reprezentacija 250.000 0,83 250.000

Službena putovanja 200.000 0,67 200.000

Obrazovanje i literatura 200.000 0,67 200.000

Održavanje kapaciteta 2 100.000 0,33 100.000

Troškovi reklame 1.000.000 3,33 1.000.000

Troškovi prodaje i

distribucije 1.000.000 3,33 1.000.000

Troškovi razvoja 1.000.000 3,33 1.000.000

Bruto plaće 2 2.000.000 6,66 2.000.000

Amortizacija 150.000 0,50 150.000

Kamate 1.510.000 5,03 1.510.000

Ostali administrativni

troškovi 200.000 0,67 200.000

Ukupno troškovi potpore 9.000.000 30,00 9.000.000

Sve ukupno troškovi 30.000.000 100,000 16.900.000 56,33 13.100.000 43,67

Dobit 3.000.000

Prihod od prodaje 33.000.000


19

Odnos važnosti među kriterijima određuje se procjenom, a mjeri na skali od 1 do 9, pri tome je intenzitet značaja jednog u odnosu na drugi kriterij najveći kod ocjene 9, a najmanji tj. jednak kod ocjene 1.

Formiranje matrice i izračun utjecaja svih kriterija na done-

sene odluke:

Korak 1: formiranje matrice

Korak 2: svaki element matrice podijeliti sa zbrojem stupca kojem pripada

Korak 3: težine (prioriteti) se računaju kao prosječne vrijednosti elemenata redova

Aw1 = (1/13+4/39+1/26)/3 = 7,27%

Bw2 = (7/13+28/39+20/26)/3 = 67,52%

Cw3 = (5/13+7/39+5/26)/3 = 25,21%

Na temelju pretpostavljenog odnosa između svakog kriterija u od-nosu na ostale kriterije dobili smo intenzitete utjecaja svakog poje-dinog kriterija na rangiranje svih troškova po redoslijedu kojim će biti snižavani. Kriterij „A“ ima utjecaj od 7,27%, kriterij „B“ 67,52% a kriterij „C“ 25,21%. U tablici 3 izvedeno je rangiranje troškova po prioritetima snižavanja nakon čega je objašnjen postupak izraču-navanja redoslijeda snižavanja.

Linearna transformacija Zbroj Rang Postotak udjela

Utjecaj na prihod

Lako-teško Naziv troška

1 (A) 2 (B) 3 (C) 4 (A) 5 (B) 6 (C) 7 8

Održavanje kapaciteta 1

2 7 7 0,1 0,7 0,7 65,616 9

Bruto plaća 1 20 1 1 1 0,1 0,1 16,53 19

Greške 0,83 10 3 0,0415 1 0,3 75,36129 4

Ostali proizv. troškovi 0,83 9 5 0,0415 0,9 0,5 73,65129 5

Materijalni troškovi 0,5 6 5 0,025 0,6 0,5 53,2815 13

Telefon i internet 0,67 6 5 0,0335 0,6 0,5 53,34321 12

Osiguranje 0,6 10 10 0,03 1 1 92,9178 2

Zaštita 1,2 10 10 0,06 1 1 93,1356 1

Zakup prostora 1,17 5 10 0,0585 0,5 1 59,37471 11

Automobili 0,33 5 6 0,0165 0,5 0,6 48,98979 14

Reprezentacija 0,83 8 10 0,0415 0,8 1 79,50129 3

Službena putovanja 0,67 5 5 0,0335 0,8 0,5 66,84321 8

Obrazovanje 0,67 7 10 0,0335 0,7 1 72,69321 7

Održavanje kapaciteta 2

0,33 7 7 0,0165 0,7 0,7 65,00979 10

Reklama 3,33 1 10 0,1665 0,1 1 33,15879 17

Prodaja 3,33 2 3 0,1665 0,2 0,3 22,26879 18

Troškovi razvoja 3,33 2 9 0,1665 0,2 0,9 37,38879 16

Kriteriji „A“ „B“ „C“

„A“ 1 1/7 1/5 „B“ 7 1 4 „C“ 5 1/4 1 ∑ 13 39/28 26/5

Kriteriji „A“ „B“ „C“ „A“ 1/13 4/39 1/26 „B“ 7/13 28/39 20/26 „C“ 5/13 7/39 5/26

Tablica 3: Rangiranje troškova prema redoslijedu njihova snižavanja pomoću metode jednostavnog zbrajanja težina (simple additive

weighting method-saw)


20

Objašnjenje postupka rangiranja troškova po prioritetima sni-

žavanja pomoću metode jednostavnog zbrajanja težina (sim-

ple additive weighting method-saw):

Stupac 1: postoci udjela troškova izračunani su dijeljenjem svote svakog troška s ukupnim troškovima.

Stupci 2 i 3: utjecaj na prihod i težina snižavanja troškova procje-njuje se ovisno o percepciji procjenitelja u svakoj konkretnoj situa-ciji (najveći utjecaj ocjena 1, najmanji utjecaj ocjena 10)

Stupci 4, 5 i 6: budući da atributi nisu zadani u istim mjernim jedinicama potrebno je provesti njihovu linearnu transformaciju na iste mjerne jedinice. Transformacija se provodi tako da svaki atri-but podijelimo s maksimalnom vrijednošću atributa iz tog stupca. sve atribute stupca 1 dijelimo s 20 a stupca 2 i 3 dijelimo s 10.Na primjer za trošak održavanja kapaciteta (red 1):

Postotak udjela = 2/20 = 0,1

Utjecaj na prihod = 7/10 = 0,7

Lako-teško = 7/10 = 0,7

Stupac 7: zbrajanje težina radi se tako da svaki transformirani atribut pomnožimo sa postotkom utjecaja (wj), a rezultati se zbroje.

Na primjer, 7,27 x 0.1+67,5 x 0,7+25,2 x 0,7 =65,616

Stupac 8: prioriteti snižavanja troškova dobiju se tako da se po veličini od najvećeg zbroja (rang 1) do najmanjeg zbroja (rang 20) rangira-ju troškovi. Tako se dobije redoslijed snižavanja troškova uzimajući u obzir sve navedene kriterije. Prvi po redoslijedu se snižavaju troškovi koji imaju veći postotak udjela, manji utjecaj na prihod i koje je najlkše sniziti.

Nakon što su troškovi rangirani po redoslijedu snižavanja procjenjuje se mogućnost visine snižavanja svakog troška u uvjetima krize, ali ne potpune katastrofe. To je prikazano u slijedećoj tablici 4.

3. IZRAČUN POSLOVNIH REZULTATA I NEOPHODNOG SNIŽAVANJA TROŠKOVA U SLUČAJEVIMA PADA PRIHODA

3.1. Tačka pokrića ukupnih troškova prihodom - granični

pad prihoda

Kontribucijska marža (CM) = Prihod – Varijabilni troškovi

CM = 33.000.000,00 – 13.100.000,00 = 19.900.000,00 KM

Udio CM u prihodu = CM/Prihod = 19.900.000,00/33.000.000,00 = 60,303%

Potreban prihod na nula dobit = Fiksni troškovi/Udio CM u prihodu =

= 16.900.000,00/0,60303

= 28.025.139,00 KM

Granični pad prihoda za nula dobit =

Potreban prihod za nula dobit/Sadašnji prihod – 1=

= 28.025.139,00/33.000.000,00 -1 = - 15,07%

Bruto plaća 2 6,66 1 1 0,333 0,1 0,1 11,68758 20

Kamate 5,03 5 2 0,2515 0,5 0,2 40,61589 15

Ostali admin. troškovi 0,67 9 5 0,0335 0,9 0,5 73,59321 6

wj A:20=st.4

B:10=st.5

C : 10=st.6

A x7,27 +B x

67,5 +Cx

25,2 = ∑

Tablica 4: Procjena mogućnosti visine snižavanja svakog troška u uvjetima krize

Rang Naziv troška Iznos % sniženja Iznos sniženja

1 Zaštita 360.000,00 70% 252.000,00 2 Osiguranje imovine 180.000,00 100% 180.000,00 3 Reprezentacija 250.000,00 80% 200.000,00 4 Ispravljanje grešaka 250.000,00 50% 125.000,00 5 Ostalo 1 250.000,00 40% 100.000,00 6 Ostalo 2 200.000,00 40% 80.000,00 7 Obrazovanje i literatura 200.000,00 70% 140.000,00 8 Službena putovanja 200.000,00 60% 120.000,00 9 Održavanje kapaciteta 1 600.000,00 30% 180.000,00

10 Održavanje kapaciteta 2 100.000,00 40% 40.000,00 11 Zakup prostora 350.000,00 100% 350.000,00 12 Telefon i internet 200.000,00 50% 100.000,00 13 Materijalni troškovi 150.000,00 20% 30.000,00 14 Osobni autombili 100.000,00 60% 60.000,00 15 Kamate 1.510.000,00 10% 151.000,00 16 Troškovi razvoja 1.000.000,00 80% 800.000,00 17 Troškovi reklame 1.000.000,00 90% 900.000,00 18 Troškovi prodaje 1.000.000,00 25% 250.000,00 19 Bruto plaće 1 6.000.000,00 30% 1.800.000,00 20 Bruto plaće 2 2.000.000,00 40% 800.000,00

Ukupno 6.658.000,00


21

Prema tome, pad prihoda od preko 15% donosi gubitke ako se ne pristupi snižavanju troškova4.

Ako se procjenjuje da će pad prihoda u slijedećoj godini zbog rece-sije biti manji od 15%, tada najveći dio menadžerske energije treba usmjeriti na povećanje prihoda.

3.2. Izrada mogućih scenarija koje kriza može uzrokovati

Budućnost je uvijek neizvjesna, a neizvjesnost se povećava s na-stupom recesije i krize. U takvim uvjetima predviđenje i planiranje budućih rezultata značajno je otežano. Reakcije kompanije na mo-gući pad prihoda ovise o dubini krize koja se može pojaviti. Budući da je neizvjesno što će se stvarno dogoditi, kompanija se treba pri-premiti za sve realno moguće opcije. Stoga je potrebno razmotriti više mogućih scenarija, izračunati gubitke za svaki od nepovoljnih scenarija i pripremiti akcije snižavanja troškova u svakom pojedi-nom slučaju. Za taj postupak moguće je koristiti model prikazan pomoću slijedećeg primjera.

Postavke modela:

1. Odabrati više mogućih scenarija kretanja prihoda tvrtke, ovisno o prognozi događaja u recesiji;

Na primjer:

Scenario I: prihod se neće promijeniti, jer očekivani pad prihoda na sadašnjim tržištima možemo nadoknaditi na novom tržištu

Scenario II: prihod će pasti 10% zbog smanjene potražnje na trži-štu strojne obrade.

Scenario III: prihod će pasti 20% zbog ranije navedenih razloga i dodatno zbog problema u brodograđevnoj industriji i moguće lošije turističke (nautičke) sezone

Scenario IV: prihod će pasti 30% zbog ranije navedenih razloga i dodatno zbog otkazivanja narudžbi vezanih uz automobilsku in-dustriju.

Scenario V: prihod će pasti 40% zbog ranije navedenih razloga i dodatno zbog pada aktivnosti brodskog prijevoza.

Scenario VI: prihod će pasti 50% zbog ranije navedenih razloga i dodatno zbog jakog usporavanja poslovnih aktivnosti i sveopće fi nancijske krize.

2. Za svaki scenario treba izračunati fi nancijski rezultat (dobitak ili gubitak).

3. Pripremiti aktivnosti snižavanja troškova ovisno o dubini kri-ze i ranije utvrđenom redoslijedu snižavanja troškova za sve scenarije.

3.3. Izračun poslovnih rezultata za sve scenarije ovisno o

mogućem padu prihoda i program snižavanja troškova

ovisno o dubini krize

U tu svrhu poslužiće nam podaci u narednoj tabeli.

Tablica 5: Izračun poslovnih rezultata za sve scenarije ovisno o mo-gućem padu prihoda

4 Vidjeti opširnije: Belak, V.,“Menadžersko računovodstvo“, RRiF, Zagreb, 1995.

SCENARIO IV: MOGUĆI PAD

PRIHODA ZA 30%

PRIHOD = 33.000.000 x 0,7

=

23.100.000

FIKSNI

TROŠKOVI

=

=

(16.900.000)

VARIJABILNI

TROŠKOVI

= 13.100.000 x 0,7

=

(9.170.000)

GUBITAK

=

(2.970.000)


22

Tablica 6: Planovi snižavanja troškova ovisno o dubini krize

PAD PRIHODA

-20% -30% -40% -50%

GUBITAK KOJI TREBA POKRITI

Rang Naziv troška Iznos (980.000) (2.970.000) (4.960.000) (6.950.000)

1 Troškovi zaštite 252.000,00 252.000,00

2 Troškovi osiguranja 180.000,00 180.000,00

3 Reprezentacija 200.000,00 200.000,00

4 Greške u proizvodnji 125.000,00 125.000,00

5 Ostali proizvodni

troškovi

100.000,00 100.000,00

6 Ostali admin. troškovi 80.000,00 80.000,00

7 Troškovi obrazovanja 140.000,00 43.000,00 97.000,00

8 Službena putovanja 120.000,00 120.000,00

9 Održavanje proizv.

kapaciteta

180.000,00 180.000,00

10 Održavanje potp.

kapaciteta

40.000,00 40.000,00

11 Zakupnine 350.000,00 350.000,00

12 Telefon 100.000,00 100.000,00

13 Mater. troškovi i sitni

inventar

30.000,00 30.000,00

14 Troškovi automobila 60.000,00 60.000,00

15 Kamate 151.000,00 151.000,00

16 Troškovi razvoja 800.000,00 71.000,00 729.000,00

17 Promidžba 900.000,00 900.000,00

18 Troškovi prodaje 250.000,00 250.000,00

19 Bruto plaće u

proizvodnji

1.800.000,00 72.000,00 1.380.000,00

20 Bruto plaće potpore 800.000,00 39.000,00 610.000,00

UKUPNO SNIŽENJE 6.658.000,00 980.000 1.199.000 1.990.000 1.990.000

KUMULATIVNO

SNIŽENJE

2.970.000 4.960.000 6.950.000


23

Kad prihod padne više od 40% već se pojavljuje potreba snižavanja plaća ili otpuštanja zaposlenih. Kad prihod padne preko 50% i ne vidi se poboljšanje u kraćem roku, to se može smatrati katastrofom gdje je otpuštanje neizbježno a možda će trebati prodavati i imo-vinu kako bi se smanjili troškovi amortizacije. To je situacija kad kompanija sigurno gubi jer je prodaja imovine u kriznim vremeni-ma otežana, a cijene su nerealno niske.

4. PROCJENA OČEKIVANOG REZULTATA UTEMELJENA NA RAČUNU VJEROJATNOSTI

Nakon što su utvrđene moguće aktivnosti na snižavanju troš-kova za moguće scenarije kompanija se treba detaljnije pri-premiti za najvjerojatniji scenarij. To je moguće izvesti pomoću računa vjerovatnosti računanjem očekivanih vrijednosti, ovisno

o procjeni vjerojatnosti nastupa pojedinih događaja za ranije pretpostavljene scenarije.5

Koraci u tom postupku su sljiedeći:

1. Svakom od navedenih scenarija treba dodijeliti vjerojatnost na-stupa tog scenarija s tim da zbroj svih vjerojatnosti daje 100%.Vjerojatnost nastupa scenarija se procjenjuje na temelju ana-liza i prognoza kretanja u područjima našeg interesa tj. na tržištima na kojima ostvarujemo prihod. Taj posao se obavlja timskim radom uz korištenje brainstorming metode ili anali-tičkih tehnika.

2. Prihode i fi nancijske rezultate treba pomnožiti s vjerojatnosti-ma kako bi se dobili ponderirani rezultati.

3. Zbrajanjem ponderiranih rezultata dobije se očekivana vrijed-nost, tj. najvjerojatniji prihod i poslovni rezultat.

U tablici 7, izračunat je očekivani prihod i očekivani rezultat, ovisno o procjeni vjerojatnosti nastanka pojedinih događaja.

Tablica 7: Očekivani prihod i očekivani poslovni rezultat ovisno o procjeni vjerojatnosti nastanka pojedinih događaja.

Prema tome, pod navedenim pretpostavkama najvjerojatniji je Izvještaj o dobiti ili gubitku prikazan u tablici 8.

Tablica 8: Izvještaj o dobiti za najvjerojatniji događaj

To znači da se kompanija treba detaljnije pripremiti za snižavanje troškova koji pokrivaju gubitak od 1.776.000,00 KM. Troškovi koje

treba snižavati prema ranije utvrđeno m redoslijedu daju se u tablici 9.

Tablica 9: Troškovi koje treba snižavati prema iznosu i ranije utvrđenom redoslijedu

5 Vidjeti opširnije: Drury, C., „Management & Cost Accounting“, Business Press, Thomson Learning, 2000.

SCENARIO Varijante prihoda

Mogući prihod

Vjerojatnost događaja

Ponderirana vrijednost

Dobit (gubitak)

Vjerojatnost događaja

Ponderirana vrijednost

I Nepromijenjen 33.000.000 10% 3.300.000 3.000.000 10% 300.000 II pad za 10% 29.700.000 20% 5.940.000 1.010.000 20% 202.000 III pad za 20% 26.400.000 25% 6.600.000 (980.000) 25% (245.000) IV pad za 30% 23.100.000 20% 4.620.000 (2.970.000) 20% (594.000) V pad za 40% 19.800.000 15% 2.970.000 (4.960.000) 15% (744.000) VI pad za 50% 16.500.000 10% 1.650.000 (6.950.000) 10% (695.000)

100% 100%

Očekivani prihod 25.080.000 Očekivani rezultat (1.776.000)

Rang Naziv troška Mogući iznos Iznos sniženja

1 Troškovi zaštite 252.000,00 252.000,00

2 Troškovi osiguranja 180.000,00 180.000,00

3 Reprezentacija 200.000,00 200.000,00

4 Greške u proizvodnji 125.000,00 125.000,00

5 Ostali proizvodni troškovi 100.000,00 100.000,00

6 Ostali admin. troškovi 80.000,00 80.000,00

7 Troškovi obrazovanja 140.000,00 140.000,00

8 Službena putovanja 120.000,00 120.000,00

9 Održavanje proizv. kapaciteta 180.000,00 180.000,00

10 Održavanje potp. kapaciteta 40.000,00 40.000,00

11 Zakupnine 350.000,00 350.000,00

12 Telefon i internet 100.000,00 9.000,00

Ukupno 1.776.000,00

Prihod 25.080.000

Fiksni troškovi (16.900.000)

Varijabilni troškovi (9.956.000)

Gubitak -1.776.000


24

Iako je iz opreza potrebno izraditi planove postupanja s troškovima za sve scenarije, kompanija se treba detaljnije pripremiti za naj-vjerojatniji scenarij snižavanja troškova u iznosu od 1.776.000,00 KM. Redoslijed i visine snižavanja troškova defi nirani su primjenom višekrtierijalnog odlučivanja na temelju odabranih kriterija.

ZAKLJUČAK

S obzirom na aktualnu krizu koja je donijela pad prihoda većini kompanija došlo je do potrebe konstruiranja adekvatnih modela snižavanja troškova koji mogu pomoći u preživljavnju krize. Pri iz-gradnji ovdje prikazanog modela upravljanja troškova korištene su metode višekriterijalnog odlučivanja i metode izračunavanja očeki-vanih vrijednosti na osnovi računa vjerojatnosti. Kvaliteta prikaza-

nog modela sastoji se u tome što su pri njegovoj izgradnji korištene znanstvene metode, a model je jednostavan za primjenu u praksi.

LITERATURA

1. Belak, V.,“Menadžersko računovodstvo“, RRiF, Zagreb, 1995.

2. Drury, C., „Management & Cost Accounting“, Business Press, Thomson Learning, 2000.

3. Hickel, J.K., „The Cost-Effective Organization“,Glenbridge Publishing Ltd., 1993.

4. Kaplan, R.S. & R. Cooper, „Cost & Effect“, Harvard Business School Press, 1998.

5. Lucey, T., „Costing“, DP Publications, London, 1996.

Summary

Great fi nancial crisis inevitably has a negative impact on all economies, especially in small and underdeveloped countries. The crisis causes a sharp drop in revenue for many companies, which raises the question of their survival on the market. Of course, the focus is on modalities of cost reduction which requires extra effort in managing of costs, on which depends:

– fi nancial performance of companies

– placement opportunities

Trying to place the managing of costs on legal grounds, it is reasonable to claim that the theory in this case can help in practice which is illustrated in the work.


25

UMJESTO UVODA

Ekonomsko–fi nansijska kriza i dalje, gotovo nesmanjenom žestinom, tutnji Evropom i svijetom. Svjedoče o tome i naslovi brojnih tekstova i priloga u poznatim svjetskim dnevnicima i magazinima, poput ovih: „Evropa gori“, „Kolos bez kompasa“, „Laku noć, Ameriko“, „Pomoć sa primislima“ i sličnih. Iz njih nije teško razabrati da se radi o sudbini evra kao zajedničke valute Evropske Unije, a možda i nje same, kao i o globalnim valutnim odnosima u svijetu, posebno između Sjedinjenih Američkih Država, Kine i drugih zemalja u brzom ekonomskom uspo-nu. Bavićemo se tim pitanjima ne zaobilazeći, naravno, ni monetarnu tematiku Bosne i Hercegovine sa njenim „Valutnim odborom“.

1. EVRO I EVROPSKA UNIJA NA VELIKOJ SU PROBI

Evro, koga emituje Evropska centralna banka sa sjedištem u Frankfurtu na Majni u Njemačkoj, danas je zvanična zajednička va-luta 16 zemalja Evropske Unije i drugih šest evropskih zemalja koje

su obrazovale „Evrozonu“. Nakon dugogodišnjih priprema uveden je 1. januara 1999. godine kao depozitni novac, a tri godine kasnije, 1. januara 2002. godine i kao gotov, papirni i metalni novac i tako eliminisao nacionalne valute kao sredstva plaćanja. Nakon starta vrlo brzo se konsolidovao i postao je valuta visokog povjerenja, te je, i protivno volji ustanove koja ga emituje, zauzeo drugo mjesto kao svjetska rezervna valuta, odmah iza američkog dolara (vidjeti odgovarajuću tabelu).

Svjetska fi nansijsko-ekonomska kriza koja je počela još sredinom 2007. godine kao kriza američkih hipotekarnih dugova i koja nika-ko da prođe, ugrozila je, stvarno ili prividno, mnoge vrijednosti koje su do njene pojave bile apsolutno neprikosnovene. Među njima su, da se ne povjeruje, takve institucije kao što su evro kao zajednička valuta Evrozone, pa čak i sama Evropska unija1.

U novčanim, odnosno valutnim relacijama i odnosima mnogo šta je duboko prikriveno i uporno izmiče objektivnom, cjelovitom sa-znanju. Po našem mišljenju, tome su dva osnovna uzroka. Jedan je, što se radi o izuzetno jakim neposrednim materijalnim intere-sima, a drugi, koji se čak čini i važnijim, što je sve u tom domenu podvrgnuto snažnim emocionalnim, masovnim psihozama koje su najčešće iracionalne i nepredvidive.

Dr Nedeljko Milaković*

Saznanje pune istine o aktuelnoj krizi i, posebno, njeno prevazilaženje, sputavaju partikularni interesi

„Ko ne zna istinu, taj je, jednostavno, glupan. Ali, ko je zna i naziva je laž, taj je zločinac“.

Bertolt Breht (Bertolt Brecht,1898-1956), dramski pisac

RezimeRad je podjeljen na tri poglavlja. U prvom poglavlju se razmatra akutna kriza evra i Evropske Unije gdje se ustanovljuje da ni evro ni EU nemaju alternativu, ali da ih naopako shvaćeni interesi ozbiljno dovode u pitanje. U drugom poglavlju se tretiraju valutni ratovi i problem nepostojanja svjetske rezervne valute i ukazuje se na pokušaje pojedinih zemalja da taj problem rješe bilateralnim ugovorima. U trećem poglavlju se razmatra monetarno-kreditna politika BiH u vezi sa aktuelnim svjetskim zbivanjima i dolazi se do zaključka da je neuspješna u dva ključna segmenta.

* Samostalni analitičar i konsultant1 Njemački savremeni ekonomski i društveni teoretičar Henrik Enderlajn (Henrik Enderlein) tvrdi da:“Svaki razuman političar zna, da se radi o preživljavanju Evrozone“

(Spiegel Internet stranica).

UDK 316.658.2/.3:338.124.4 PREGLEDNI RAD


26

Kada se iz priložene tabele analiziraju kursevi evra u cjelokupnom proteklom periodu, počev od njegovog uvođenja 1999. godine pa sve do danas, onda se nameće nedvosmislen zaključak da se u domenu kursa, koji je za jednu valutu najvažniji, u sadašnjosti ne događa ništa što se već nije, i to više puta, dogodilo u prošlosti. Tako se, npr. već duže vrijeme za jedan evro dobija više od 1,30 dolara (27.12.2010. iznosio je kurs 1:1,3113 i bio je za 0,08% viši u odnosu na prethodni dan). Taj kurs je, još uvijek, značajno iznad kursa koji je bio prvog dana nakon uvođenja evra na ber-

zu 5. januara 1999. godine (1,1790). U međuvremenu je padao do 0,8252 (26. oktobra 2000. godine) i rastao do 1,5990 (15. jula 20008. godine). Treba imati u vidu da se za cijelo proteklo vrijeme, realni sektor Evropske Unije isključivo zalagao za niži kurs evra, jer je tako jačao svoju konkurentsku sposobnost van Evropske Unije, dok su se uvoznici mineralnih goriva zalagali za viši kurs, koji im omogućuje jeftiniji uvoz.

Sadašnje procjene tvrde da je kurs evra još uvjek precijenjen u odnosu na dolar.

Mišljenje o evru doživjelo je „kopernikanski obrt“ sa izbijanjem krize likvidnosti, najprije u Grčkoj, a potom u Irskoj i Portugalu. Da toga nije bilo, evro bi sve više istiskivao dolar iz strukture svjet-skih deviznih rezervi. Grčka kriza je, međutim, iznenadila svijet, a u Evropskoj Uniji izazvala je pravi šok. Neki od EU prvaka koji su u noći 10. maja zajedno sa predstavnicima MMF-a donosili odluku o promptnom obezbjeđenju 110 milijardi evra za sanaciju grčke nelikvidnosti, prenosili su na internet stranicama atmosferu koja je vladala. Bili su izgubljeni i van sebe i presretni kada su došli do rješenja. Kada je takav utisak na njih ostavila grčka kriza, zemlja koja je tek negdje oko tri odsto Evropske Unije ili manje, čiji su dugovi bili veliki ali sagledani i rješivi, gdje se uglavnom znalo šta treba činiti, onda nije teško zaključiti kako primaju sve ono što je poslije došlo sa irskom i portugalskom krizom.

Ispostavilo se da „kišobran spasa“ od 750 milijardi dolara, sa kojim su računali, neće biti dovoljan za postojeće i nove slučajeve insol-ventnosti država i banaka u vrlo mogućem domino efektu (vidjeti odgovarajuće podatke o zaduženosti).

Državni dugovi zemalja Evrozone 2010. godine u procentima pro-cjenjenog BDP

Izvor: EU-Komisija

Nisu, međutim, problem samo državni dugovi. I ovaj put se pokaza-lo da u periodu kriza i privatni dugovi postaju javni problem.

Javni i privatni dugovi prema stranim bankama (dugovi države, banaka, privatnih fi rmi i ostalih dužnika), četiri ugrožene zemlje Evrozone, iznose, kod:

- Irske 731 USD,

- Grčke 175 USD,

- Portugala 235 USD i

- Španije 876 USD,

ukupno: 2.017 milijardi USD

Među bankama povjeriocima su banke:

- Njemačke 394 USD,

- Britanije 272 USD,

- Španije 78 USD,

Godišnje najviše i najniže vrijednosti evra prema dolaru (referentni kurs ECB)

Godina Datum Najniži Datum Najviši

1999 3.12. 1,0015 5.1. 1,1790

2000 26.10. 0,8252 6.1. 1,0388

2001 6.7. 0,8384 5.1. 0,9545

2002 28.1. 0,8578 31.12. 1,0487

2003 8.1. 1,0377 31.12. 1,2630

2004 14.5. 1,1802 28.12. 1,3633

2005 15.11. 1,1667 3.1. 1,3507

2006 2.1. 1,1826 5.12. 1,3331

2007 12.1. 1,2893 27.11. 1,4874

2008 27.10. 1,2460 15.7. 1,5990

2009 4.3. 1,2555 2.12. 1,5090

2010 8.6. 1,1942 13.1. 1,4563

Dosadašnji godišnji najniži i najviši kursevi evra (1 evro/dolara)

Izvor: Wikipedia na njemačkom jeziku

Grčka 124,9 Italija 116,7 Belgija 101,2 Portugal 84,6 Irska 82,9 Francuska 82,5 Njemačka 76,7 Austrija 73,9 Malta 70,9 Š

Malta 70,9 Španija 66,3 Holandija 65,6 Kipar 58,6 Finska 47,4 Slovenija 42,8 Slovačka 39,2 Luksemburg 16,4 Prosjek Evrozone 84,0 Granica po ugovoru iz Mastrihta 60,0


27

- SAD 69 USD,

- Belgije 54 USD,

- Francuske 307 USD,

- Japana 27 USD,

- Ostalih zemalja 816 USD,

ukupno: 2.017 milijardi USD

Navedeni podaci o dužničko-vjerovničkim odnosima ukazuju na svu složenost problema. Pored zemalja dužnika, u problemu su i zemlje vjerovnici. Otvaranje postupka stečaja nesolventnih duž-nika, kod njih otvara problem banaka koje će ostajući bez svojih potraživanja (imovine) i same postati nesolventne i time će ugroziti svoje deponente. Širenju dužničko-vjerovničke paklene spirale kao da nema granica. U strahu od nje, želi se sanacija država po po-sebnom i prioritetnom postupku, premda se redovno dodaje kako bi kod toga i privatni kapital trebalo da učestvuje i da podnese određene žrtve, ali se još uvijek nije došlo do načina kako bi ga trebalo uključiti.

Insolventne države kod svoje sanacije, i pored toga što koriste evro kao zajedničku valutu, nailaze na problem smanjenog kreditnog rejtinga. Za obveznice, koje bi same emitovale za svoju sanaciju, trebalo bi da ponude i da plate nekoliko puta veću kamatnu stopu. Tako, npr. rizični dodatak Irske u odnosu na Njemačku iznosi 6,5 procentnih poena (8,9:2,4), a Grčke čak 7,8 procentnih poena.

Da bi se rizične marže u kamatnim stopama eliminisale ili značajno smanjile, Luksemburg je predložio da Evropska Unija emituje svoje namjenske obveznice za stvaranje zajedničkog sanacionog fonda. Međutim, ovaj prijedlog je dočekan „na nož“ u nekim članicama EU posebno kod određenih krugova u Njemačkoj. Tvrdi se da tako nešto direktno protivriječi Lisabonskom ugovoru koji, navodno, is-ključuje međusobno jamčenje članica EU, a njegovu izmjenu, uz dobru volju, ne bi bilo moguće izvesti ni do početka 2013. godine. S tim u vezi, u Njemačkoj se već formira javno mišljenje protiv evra kao zajedničke valute i zagovara se ponovno uvođenje njemačke marke. Nailazimo na procjene da tako misli svaki treći njemački građanin2. Dakako, ima i suprotnih mišljenja. Među poznatim lično-stima koje su ustale u odbranu Evra i Evropske Unije je i bivši kan-celar Helmut Šmit. U autorskom članku objavljenom 17. decembra 2010. godine u dnevniku Cajt (Zeit), Šmit, između ostalog, piše: „Ko u postojećim uslovima javno govori o raspadu evro-saveza, tome nedostaje svaka dalekovidost“. Za Šmita je evro ništa manje nego „samopotvrđivanje evropske civilizacije“3. Šmit se dalje zalaže da Njemačka i Nijemci budu spremni da podnesu stanovite žrtve za zajedničku evropsku stvar i da se tako iskupe za ono što su učinili Evropi i svijetu u minulim vremenima. On, međutim, ističe da se kod odbrane evra ne radi ni o kakvoj žrtvi, već o neposrednoj i opštoj koristi. Kaže da bi stanje koje bi nastupilo poslije evra bilo nepodnošljivo. Sjever bi uveo marku čiji bi kurs nerealno skočio i paralisao izvoz, a valute juga bi toliko pale i devalvirale da bi došlo do eksplozije cijena i galopirajućih infl acija.

U odbranu evra, odnosno Evropske Unije, stali su i drugi pozna-ti Nijemci. Prof. Peter Bofi nger kaže da bi ponovno uvođenje D-marke „bilo neodgovorno... evro je uspješan model...potrebno je da ga bezuslovno zadržimo“. Izričit je u tome da treba podržati luksemburški prijedlog i „uvesti zajedničke državne obveznice za Evrozonu“4.

Pisac Dirk Kurbjuvajt je napisao esej naslovljen „Divna domovina“ i sa podnaslovom „Zašto je Nijemcima potrebna Evropa“ u kome se, između ostalog, kaže: “ne postoji vlastiti nacionalni put“5.

Teško je reći šta će se dalje događati, kakva će biti sudbina evra i Evropske Unije. Nije slučajno što ovo dvoje povezujemo. Ne bude li evra, neće biti ni EU, a bez toga je Evropa niko i ništa, ne samo u tradicionalnoj komparaciji sa SAD, već i sa Kinom, Japanom, Indijom, Brazilom i drugim zemljama koje se razvijaju velikom di-namikom.

Nema ni jednog racionalnog razloga koji bi bio protiv evra i Evropske unije. Naprotiv, ni najveći pesimisti jedva da mogu pretpostaviti ka-kva bi bila alternativa njihovom nestanku. Bio bi to totalni krah svjetskog monetarnog i fi nansijskog sistema sa nesagledivim traj-nim posljedicama. Problem je, međutim, u tome što, kako smo već isticali, kod ovakvih kategorija, manje odlučuje razum i dugoroč-ni ciljevi, a više partikularni i kratkoročni interesi, tako da je sve moguće. Pridružujemo se onim mišljenjima po kojima se očekuju rasplet u periodu od naredne jedne do dvije, najviše tri godine.

2. VALUTNI RATOVI SU NA DJELU SA SVIM NEGATIVNIM UČINCIMA

Kriza koja godinama traje izazvala je već pomalo zaboravljeni fe-nomen tzv. valutnog ratovanja poznat s početka prošlog vijeka. Čuvena lozinka „izvoziti ili umrijeti“ ponovo se nametnula. Kini koja raspolaže sa daleko najvećim valutnim rezervama (vidjeti ta-belu) ozbiljno se prigovara da svoju nacionalnu valutu „juan“ drži potcijenjenom, prije svega u odnosu na američki dolar i tako pod-stiče svoj izvoz i ograničava svoj uvoz. S druge strane, Sjedinjenim Američkim Državama se zamjera što svoje enormne vojne i druge rashode, kod kuće i po svijetu, fi nansiraju infl atornim dolarom i na taj način „pljačkaju“ i „potkradaju“ ostatak svijeta koji, u tom istom dolaru, drži daleko najveći dio svojih deviznih rezervi (vidjeti tabelu).

Problem svjetskih deviznih rezervi bi se posebno zaoštrio ako bi došlo do raspada evro-sistema.

Lista petnaest zemalja sa najvećim deviznim rezervama:

Rang Zemlja Milijardi USD

1 Narodna Republika Kina $ 2648.3 (Sep. 2010)

2 Japan $1118.1 (Okt. 2010)

— Evrozona $ 753 (Sep. 2010)

3 Rusija $ 497.082 (Nov. 2010)

4 NRK -Tajvan $ 383.38 (Sept. 2010)

5 Saudijska Arabija $ 410 (Dec. 2009)

6 Indija $ 300.214 (Nov. 4, 2010

7 Južna Koreja $ 293.35 (Okt. 2010)

8 Brazilija $ 287 (Okt. 2010)

9 Hong Kong $ 266.1(Sep. 2010)

3 Vjerovatno da nije slučajno što su se pojavile vijesti da je, kod vlasnika, ostalo nezamjenjeno 13 milijardi maraka. Koliko su od toga pojeli miševi, a koliko se čuva u čarapama, za svaku eventualnost, niko pouzdano ne zna. Inače, nema krajnjeg roka za zamjenu maraka za evro.

4 Osvrt na Šmitov članak donijeli su vodeći njemački dnevnici na svojim internet stranicama.5 Prof. Peter Bofi nger (56) predaje novčanu teoriju, kao posebno područje makroekonomije, na univerzitetu u Vircburgu (Würzburg). Od 2004. godine član je Stručnog

savjeta (pet mudraca) za procjenu ukupnog privrednog razvoja (Spiegl 51/2010 str 52). 6 Dirk Kurbjuweit, HERRLICHE HEIMAT, Warum die Deutschen Europa brauchen (Spiegel 51/2010, str. 52).


28

Poznato je da je devizno tržište najveće svjetsko fi nansijsko tržište. Prema procjenama Banke za međunarodna platna poravnanja iz Bazela, na njemu se dnevno trguje sa 4.000 milijardi dolara, što je dobrih dvanaest puta veći novčani promet od prometa na svim svjetskim berzama akcija. Devizno tržište nikad ne staje. Otvoreno je 24 sata sedam dana u nedelji. Kakva će biti budućnost ovog tržišta u uslovima valutnih ratova i bilateralnih valutnih sporazuma, niko još ne zna. Veliki i moćni traže načina da se zaštite (vidi se i po tome što već zaključuju međusobne sporazume), ali kakve će to imati posljedice na globalnom planu, na dalje produbljavanje svjetske krize i, posebno, na njen uticaj na male i siromašne. To kao da nije ničija briga.

3. PROSTOR BIH NIJE ZAŠTIĆEN OD OPASNOG VRTLOGA SVJETSKOG FINANSIJSKOG KAPITALA

Bosna i Hercegovina ima svoju centralnu monetarnu ustanovu- Centralnu banku BiH. Ima i svoju valutu - konvertibilnu marku (KM). Može se reći da su time osigurani svi uslovi koji su potrebni za vođenje lokalne monetarne politike i za zaštitu od negativnih uticaja koji bi mogli da dođu sa svjetskog fi nansijskog tržišta. Centralna banka BiH posluje po modelu „valutnog odbora“ čija je osnovna karakteristika da je kurs domaće valute DM prema evru, valuti Evrozone, jednostrano fi ksiran: 1 evro/1,99583 KM. Ne samo primarni novac Centralne banke BiH, već i ukupna domaća novča-na masa (formirana kroz depozitno-kreditne transakcije poslovnog bankarstva) trebalo bi da u cjelosti budu pokriveni neto deviznom aktivom Centralne banke.

Centralna banka u ovom sistemu nema uticaja na novčanu masu u zemlji, koja je apsolutno limitirana raspoloživom neto-deviznom aktivom. Budući da na tu deviznu aktivu centralna banka nema uticaja (ne može niti povećati niti ograničiti i smanjiti uvoz, a nema uticaja ni na prekogranična kretanja novca i kapitala) proizlazi da jedna egzogena varijabla (neto devizne rezerve) determiniše domaću novčanu masu. Centralna banka BiH posluje kao „čisti“ valutni odbor, što znači da nema pravo da daje kredite poslovnim bankama, pa ni one u krajnjoj nuždi7. Uloga centralne banke BiH uglavnom se ograničava na mjenjačke poslove i na nadziranje me-hanizma pokrića. Ne nadzire poslovne banke, zašto su nadležne entitetske agencije.

Stiče se utisak da je Centralna banka BiH suviše pasivna i da malo čini na svojoj afi rmaciji. I dalje traje kao čisti valutni odbor, premda je nakon prvih šest godina mogla da dobije kreditnu funkciju i tako poslovnim bankama i realnom sektoru značajno pomogne u odr-žavanju potrebne likvidnosti (bankama sa pozajmicama u nuždi, a realnom sektoru sa reeskontnim kreditima). Nije učinila ništa ni na zaštiti od stranog vrućeg novca. Trebalo je da kao centralna monetarna ustanova pravovremeno reaguje i da postavi pitanje svrsishodnosti uvođenja devizne klauzule u kreditne ugovore po-slovnih banaka, preko koje sada ovaj novac izaziva dosta nela-godne potrese na domaćem fi nansijskom tržištu

Centralna banka BiH onakva kakva je sada ne služi ni sektoru po-slovnog bankarstva, ni realnom sektoru, tako da se u njihovom po-slovanju ne bi ništa promjenilo ni kada je ne bi bilo. Za ono što radi suviše je skupa. Nije ni slučajno da je jedina u Evropi koja posluje po čistom modelu valutnog odbora. Centralna banka Bugarske, ko-liko nam je poznato, posluje po modifi kovanom modelu.

Izvor: Wikipedia na engleskom jeziku

Teoretska i praktična saznanja govore o tome da nacionalne valute, ma kako bile moćne, ne mogu obavljati ulogu svjetske rezervne valute6. Kako Međunarodni monetarni fond do sada nije ponudio nikakvo rješenje, pojedine zemlje se odlučuju na bilateralne spo-razume. Tako su, npr. nedavno Rusija i Kina potpisale sporazum o prestanku upotrebe američkog dolara u međusobnoj trgovini i umjesto dolara počele da koriste svoje valute. Takav sporazum Kina je još ranije zaključila sa Brazilom. I neke druge zemlje najav-ljuju takve međusobne sporazume.

10 Švajcarska $ 250 (Avg. 2010)

11 Singapur $ 221.4 (Okt. 2010)

12 Njemačka $ 184 (Sep. 2009)

13 Tajland $ 159.1 (Sep. 2010)

14 Alžir $ 157 (Sep. 2010)

15 Italija $ 144 (Juni 2010)

16 Francuska $ 143 (Juni 2010)

17 USA $ 129 (juli 2010)

Valutna kompozicija zvaničnih deviznih rezervi po godinama u %

Izvor: Wikipedia na engleskom jeziku

'99 '00 '01 '02 '03 '04 '05 '06 '07 '08 '09

USA dolar 70.9% 70.5% 70.7% 66.5% 65.8% 65.9% 66.4% 65.7% 64.1% 64.1% 62.2%

Evro 17.9% 18.8% 19.8% 24.2% 25.3% 24.9% 24.3% 25.2% 26.3% 26.4% 27.3%

Funta sterling 2.9% 2.8% 2.7% 2.9% 2.6% 3.3% 3.6% 4.2% 4.7% 4.0% 4.3%

Japan. jen 6.4% 6.3% 5.2% 4.5% 4.1% 3.9% 3.7% 3.2% 2.9% 3.1% 3.0%

Švajc. franak

0.2% 0.3% 0.3% 0.4% 0.2% 0.2% 0.1% 0.2% 0.2% 0.1% 0.1%

Ostale valute

1.6% 1.4% 1.2% 1.4% 1.9% 1.8% 1.9% 1.5% 1.8% 2.2% 3.1%


29

Sve ono što smo govorili o evru i EU trebalo bi imati u vidu kod kon-cipiranja naše buduće monetarno-kreditne politike. Dvije su stvari prioritetne. Stavljanje te politike u funkciju stabilnog dinamičnog ra-zvoja realnog sektora i zaštitu domaćeg fi nansijskog tržišta od opa-snih fi nansijskih vrtloga koji su, u današnjem svijetu, veći nego ikad.

ZAKLJUČAK

Evro i Evropska Unija nalaze se pred najvećim problemima od svoga nastanka. Iako nema ni jednog objektivnog razloga koji bi ih ospo rio, opšta svjetska fi nansijsko-ekonomska kriza i otvoreni i prikriveni partikularni materijalni i politički interesi, stavljaju ih

pred velika iskušenja u narednom periodu, za koji je sada teško precizno ocjeniti koliko će dugo trajati i kako će se na kraju završiti.

Valutni ratovi su ponovo aktivirani. Veliki nalaze rješenja za ne-dostatak svjetske rezervne valute u bilateralnim ugovorima, a o malima još uvjek niko ne vodi računa.

Monetarno-kreditna politika BiH nije našla načina da se stavi u funkciju stabilnog dinamičnog razvoja, niti da zaštiti lokalno fi nan-sijsko tržište od svjetskih turbulencija.

IZVORI

Korišćena literatura i izvori navedeni su u tekstu.

Summary

The paper is divided into three chapters. The fi rst chapter deals with the acute crisis of euro and the European Union, where it is established that neither the euro nor the EU have no alternative, but are seriously challenged by the wrongly understood interests. The second chapters deals with the topic of currency wars and the lack of world reserve currency and points to the attemps of some countries to solve this problem by bilateral agreements. The third chapter deals with monetary-credit policy of Bosnia and Herzegovina in relation to current world events and leads to the conclusion that it has been unsuccessful in two key segments.


29


30

UVOD

O izvozu i njegovom značaju se početkom 21. vijeka govori i piše više nego ikad. Gotovo da ne postoji privredni skup ili ekonomska konferencija na kojoj se kao jedan od zaključaka ne navede stav da je izvoz najbolji put za izlazak iz krize i dalji razvoj ekonomije. Glavna tema Samita G201 u Seulu, u Južnoj Koreji, bio je pokušaj američke administracije da obaveže najjače svjetske ekonomije na akcije koje bi ograničile trgovinske defi cite i sufi cite. Kina i Njemačka su odlučno odbacile ovakav prijedlog, što je i bilo očekivano imajući u vidu da se upravo ove dvije zemlje takmiče za titulu najvećeg svjetskog izvoznika. Ovakvo interesovanje za izvoz ili transfer roba i usluga preko nacionalnih granica, proizlazi iz činjenice da je vrijednost ukupnog svjetskog izvoza prema procjenama Svjetske trgovinske organizacije2 u 2009. godini iznosila 12,461,000,000,000 američkih dolara. Zato je za razumijevanje međunarodne trgovine danas veoma važno razmotriti značaj izvozne privrede i mjere podrške koje nacionalne vlade sprovode u tom pravcu.

1. NAJVEĆI SVJETSKI IZVOZNIK

Snažna izvozna privreda najčešće je indikator snažne i rastuće nacionalne ekonomije. Tako je Njemačka posljednjih decenija bila najbolji primjer zemlje koja je rast i snagu svoje ekonomije bazirala na velikom izvozu. Nakon Drugog svjetskog rata, svjesna da je domaće tržište slabo, Vlada Federalne Republike Njemačke (Zapadne Njemačke) odlučila je da privredni oporavak bazira na izvozu. Ujedinjenjem Federalne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike (Zapadne i Istočne Njemačke), nova Savezna Republika Njemačka je postala najveći izvoznik na svijetu. Ova pozicija je ojačana uspostavljanjem Evrozone i uvođenjem evra, nakon čega naročito raste izvoz na druga evropska tržišta3. Taj trend se nastavio sve do 2008. godine, kada je Njemačka izvezla oko 1400 milijardi dolara, a izvozna privreda je stvarala 41% bruto društvenog proizvoda (BDP-a). Ipak, tada je svjetska ekonomska kriza zakucala i na vrata njemačkih izvoznika, te se bilježi drastičan pad izvoza iz mjeseca u mjesec4 (grafi kon 1).

Milan Kondić*

Institucionalna podrška izvozu sa posebnim osvrtom na zemlje Zapadnog Balkana

RezimeVrijednost ostvarenog izvoza jedan je od najznačajnijih parametara ekonomske snage neke zemlje. Dok neoklasična ekonomska teorija ne podržava institucionalnu podršku izvoznoj privredi, rezultati vladinih mjera u zemljama širom svijeta pokazuju da ogovarajući paket državnih mjera može doprinijeti povećanju vrijednosti izvoza. Takođe, izvozna privreda je za mnoge zemlje u razvoju snaga koja pokreće ostale sektore i značajno doprinosi rastu produktivnosti i konkurentnosti nacionalne ekonomije. Dobro sprovedena politika podrške izvozu relativno brzo vodi i ka dobrim rezultatima za cijelu ekonomiju. Ipak, postoji niz makroekonomskih i trgovinskih preduslova koje svaka zemlja treba da ispuni prije nego što svoju ekonomiju učini globalno konkurentnom. Ovaj tekst posebnu pažnju daje dešavanjima u oblasti izvoza u zemljama Zapadnog Balkana i nastoji da ukaže na reforme koje će biti neophodne da bi se povećala vrijednost i konkurentnost njihovog izvoza.

* Ministarstvo za ekonomske odnose i regionalnu saradnju. Autor je diplomirao na Pepperdine University, Los Angeles, USA1 Grupa najznačajnijih svjetskih ekonomija, osnovana 1999. godine, koje predstavljaju ministri fi nansija i guverneri centralnih banaka 19 zemalja i Evropske unije. 2 Svjetska trgovinska organizacija, saopštenje za javnost od 26. marta 2010, str. 8, www.wto.org, 12.11.2010. 3 Federalni zavod za statistiku SR Njemačke, www.destatis.de, 12.11.2010. 4 Grafi čki prikaz u prilogu, na osnovu podataka Federalnog zavoda za statistiku SR Njemačke.

UDK 339.56.055(497) PREGLEDNI RAD


31

Već sredinom 2009. godine, njemački izvoz počinje da se oporavlja, ali su se u međuvremenu odnosi snaga na globalnom tržištu promijenili. U prošloj deceniji, izvoz roba i usluga iz Kine je u prosjeku rastao nevjerovatnih 21% na godišnjem nivou.5 Kina je u 2009. godini izvezla roba i usluga u vrijednosti 1200 milijardi američkih dolara, 30 milijardi više od Njemačke, koja je iste godine izvezla 1170 milijardi dolara6, i tako postala najveći svjetski izvoznik (grafi kon 2).

Iako su mnogi analitičari ocijenili da je kvalitet njemačkog izvoza daleko ispred kineskog i da je status Kine kao svjetskog izvoznika broj 1. više simobličan, jasno je da je ovom titulom Kina još jednom potvrdila rastući uticaj i snagu svoje privrede u svijetu. Njemačka privreda se u 2010. godini dobro oporavljala, ali kineska ekonomija i dalje bilježi nevjerovatan rast koji će i u kriznoj 2010. godini iznositi preko 10%. Zato svjetski analitičari s nestrpljenjem očekuju kumulativne rezultate za izvoz roba i usluga iz Kine i Njemačke za 2010. godinu.

Ako je izvoz tako bitan za privredni razvoj jedne zemlje, koji su najbolji načini za podsticanje izvoza i šta zemlje Zapadnog Balkana7 mogu uraditi na promociji i podršci izvoznoj privredi?

2. TEORIJA I PRAKSA

Standardna neoklasična ekonomska teorija podržava rast međunarodne trgovinske razmjene, ali ne podržava državne podsticaje izvoznoj privredi jer to vidi kao urušavanje idealne konkurencije. Najsnažnija teorijska podrška državnim mjerama podsticaja izvoza dolazi iz „nove trgovinske teorije“, tačnije iz Brander-Spenser modela iz osamdesetih godina prošlog vijeka.8 Kasnije je pojednostavljenu verziju ovog modela proslavio dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju prof. dr Pol Krugman u svojoj knjizi „Beznačajni prosperitet: ekonomski smisao i besmisao u doba smanjenih očekivanja“.9 Ipak, ni ovaj model ne dokazuje apsolutnu opravdanost institucionalnih mjera podsticaja izvoznicima, već radije ukazuje na specifi čne primjere intervencije koja bi u određenim uslovima bila korisna i opravdana. Ipak, i Brander i Spenser su bili saglasni sa većinom ekonomskih teoretičara u zaključku da kad bi sve zemlje simultano primijenile ovaj model podsticaja svi bi bili na gubitku. Međutim, danas gotovo da ne postoji zemlja u svijetu koja na neki način ne pokušava da podstakne privredu na izvoz. Naravno, neke su više, a neke manje uspješne u ovim nastojanjima.

Mnogobrojni primjeri direktne državne podrške usmjerene ka povećanju izvoza su prisutni na svim kontinentima, mada se često formalno-pravno ne zovu „podrška ili podsticaj izvozu“ već „unapređenje konkurentnosti“10 ili „internacionalizacija pri-vrede“11. Nacionalne vlade snažno podstiču izvoz, i dobri rezultati izvozne privrede često su i dio nacionalnog ponosa, kao što je to slučaj s Njemačkom ili Kinom, dok se slabost izvozne privrede vidi kao nacionalni problem, kao što je to trenutno slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama. Evropska unija ulaže mnogo sredstava u „unapređenje konkurentnosti“ naročito u poljoprivredi i u avio industriji. Tako je, na primjer, Francuska već decenijama poznata po svom „dirigisme” programu, kojim se Vlada Francuske snažno angažuje u nacionalnoj ekonomiji. I italijanska vlada značajno podstiče globalnu konkurentnost svoje privrede, naročito kroz program „Made in Italy” u prehrambenoj i modnoj industriji. Najsnažnije azijske ekonomije, kao što su Japan ili Južna Koreja, takođe provode programe podsticaja izvozu već decenijama. Tako se „azijsko ekonomsko čudo“ ili „uspon četiri tigra Azije12“ snažno bazirao na državnoj pomoći izvozno orijentisanim preduzećima. Već krajem osamdesetih godina prošlog vijeka bilo je jasno

5 Batson, Davis, “China begins planning for slower future growth”, Wall Street Journal, New York, July 2010, www.wsj.com 6 “China Becomes World’s No.1 exporter”, New York Times, New York, January 2010, www.nytimes.com7 Termin nastao u evropskim institucijama u Briselu, pod njim se podrazumjevaju sljedeće zemlje: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija i Srbija.8 Brander, J. and Spencer, B. (1984), “Carine i nesavršena konkurencija”, Monopolistic Competition and International Trade, Oxford University Press, Oxford.9 Krugman, Paul, Peddiling Prosperity: economic sense and nonsense in the age of diminished expectation, Norton, New York, 1994.10 U EU institucijama se često govori unapređenju konkurentnosti („to improve the competitiveness“).11 U Srbiji, Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza, u cilju „internacionalizacije privrednih društava“ dodjeljuje bespovratna fi nansijska sredstva malim i srednjim

privrednim društvima. 12 Južna Koreja, Singapur, Tajvan i Hong Kong.

Grafi kon 1:

Grafi kon 2:


32

da se privredni rast Južne Koreje može objasniti selektivnim kreditiranjem, ciljanim izvozom, državnim vlasništvom bankarskog sektora, subvencijom izvoza i državnom kontrolom cijena, a uspon izvoza iz Tajvana kombinacijom restriktivnog uvoza i agresivnog izvoza13. Čak i Sjedinjene Američke Države, kao najglasniji zagovornik neoklasične ekonomije, provode politiku podrške izvozu kroz mnogobrojne indirektne podsticaje, kao što su izuzeće ili smanjenje taksi i posebne kreditne linije za izvoznike.

3. RAZLOZI ZA INSTITUCIONALNU PODRŠKU IZVOZU

Osnovu za ovakvu podršku nacionalne vlade nalaze u težnji da svoja preduzeća učine što jačim u borbi na stranim tržištima. Koncept je sljedeći: dok se preduzeća takmiče na stranom tržištu, vlade pokušavaju preduzećima dati stratešku prednost odgovarajućom trgovinskom politikom. U suštini, nastoji se pružiti neka vrsta inicijative preduzećima da agresivnije nastupe na stranom tržištu i preuzmu veći udio na istom, najčešće kroz povećanje obima proizvodnje i kroz smanjenje cijena roba. Naravno, za ovakav nastup preduzećima su najčešće neophodni podsticaji, koji na različite načine povećavaju profi tabilnost preduzeća.

Takođe, nacionalne vlade često devalviraju domaću valutu da bi podstakle izvoz. Sa padom vrijednosti domaće valute na globalnom monetarnom tržištu, proizvodi te zemlje postaju jeftiniji i samim tim konkurentniji na stranim tržištima. Najpoznatiji primjeri ovakve nacionalne trgovinske politike su već pomenuti najveći svjetski izvoznici, Kina i Njemačka. Američki predsjednik Barak Obama jedan je od najglasnijih kritičara „namjerno devalviranog“ kineskog jena koji, po njemu, Kini daje nepravednu prednost u prodaji svojih proizvoda u inostranstvu. Analiza New York Timesa u 2010. godini je pokazala da je realna vrijednost kineskog Jena 25-40% veća14 od trenutne tržišne vrijednosti. Niska vrijednost kineske valute posljednjih je godina jedna od najznačajnijih tema razgovora između dvije najveće svjetske sile, Amerike i Kine. S druge stane, Njemačka je indirektnom devalvacijom, odnosno uvođenjem nove zajedničke evropske valute – evra, pomogla svojoj izvoznoj privredi. Nakon uvođenja evra, njemački proizvodi su postali jako konkurentni na drugim tržištima evrozone, pa je tako njemački izvoz doživio ekspanziju, iako se mnogi Nijemci i danas sa nostalgijom sjećaju njemačkih marka.

U globalizovanom svijetu, očigledno za pojedinačne nacionalne ekonomije ima smisla podsticati izvoz. Naravno, ova podrška mora biti dobro planirana i voditi ka ubrzanju ekonomskog rasta, tehnološkom napretku, razvijanju veza sa velikim internacionalni fi rmama i grupacijama, ekonomskoj specijalizaciji i većoj profi tabilnosti preduzeća. Takođe, za jačanje izvozne privrede važni su i dobra makroekonomska politika (minimalan budžetski defi cit, odgovarajući devizni kurs, mala infl acija i sl.), lak i najčešće neoporezovan pristup osnovnim sirovinama, politička stabilnost i pouzdana transportna infrastruktura.

4. IZVOZNA PRIVREDA I EKONOMSKI RAST

Na koji način povećanje izvoza doprinosi održivom ekonomskom rastu? Kao prvo, snažan izvoz pomaže privredi u deviznim transferima neophodnim za uvoz sirovina koje zemlja ne posjeduje.

Zbog pristustva na stranim tržištima zemlje izvoznici su u boljem položaju kada je riječ o kupovini sirovina, ali i kapitala (fabrička postrojenja, nove mašine, alatke i sl.). Drugo, izvozna preduzeća mogu specijalizovati svoju proizvodnju do znatno višeg nivoa od preduzeća koja rade na principu „zamjene sirovina“. Tako i zemlje u razvoju koje se specijalizuju u proizvodnji malih dijelova za komplikovanije proizvode unapređuju svoju konkurentnost. Najbolji primjer su azijske zemlje koje su prije nekoliko decenija počele sa proizvodnjom čipova i manjih dijelova za velike proizvođače američke industrije informacione tehnologije, a vremenom su uspjele da postanu proizvođači najsavremenijih elektronskih uređaja15. Jedan od prvih primjera je bila Malezija koja je još 1972, nakon godina rada na dijelovima za Intel uspjela da privuče ovu kompaniju da proizvodi cijele procesore nedaleko od Kuala Lumpura. Treće, izvozno orijentisana privreda ima mnogo veće mogućnosti ekspanzije i razvoja, jer nije ograničena samo na domaće tržište. Četvrto, strateško podsticanje izvoza vodi i ka tehnološkom razvoju društva. Rast izvozno orijentisane proizvodnje je usko povezan sa saradnjom sa velikim multinacionalnim kompanijama i grupama koje domaćim fi rmama omogućuju uvid u najnovije tehnologije i zahtjeve tržišta. Samim tim, domaće fi rme podliježu fenomenu “učenja kroz rad”. Sve ovo je, naravno, nemoguće ako je zemlja isključena iz globalnih trgovinskih dešavanja i nije otvorena ka svijetu. Nijedna zemlja samostalno, pa ni velike zemlje kao što su Kina i Indija, ne može da razvije najnovije tehnologije, mašineriju i metode neophodne za brz ekonomski razvoj.16

Za akumulaciju novog kapitala i razvoj novih proizvodnih tehnologija neophodno je osigurati da se isti mogu jednostavno i jeftino uvesti bez carina i kvota. Carine i kvote na uvezeni kapital su u “četiri azijska tigra” bili jednaki nuli od šezdesetih godina prošlog vijeka. Ovakva trgovinska politika je imala dvije značajne uloge: kao prvo, da smanji cijenu proizvodnje i, kao drugo, da omogući lakše usvajanje novih tehnologija. Južna Koreja, kao jedan od najvećih izvoznika današnjice, osnovu za svoju savremenu proizvodnu tehnologiju uglavnom je uvezla.

Uspjeh izvozne privrede sam po sebi nije dovoljan za uspjeh cijele ekonomije. Međutim, uspjeh izvoznika ima važan uticaj na ostale sektore ekonomije. Izvoznici se sa drugim preduzećima takmiče za različite resurse, kao što je, na primjer, radna snaga. U razvijenim ekonomijama, plate i radna praksa u velikim izvoznim preduzećima često mogu da posluže kao primjer za druga preduzeća. Izvoznici takođe zahtijevaju visoke standarde i stvaraju pritisak za unapređenje rada špeditera, dobavljača, ali i državne administracije. Sve ovo značajno unapređuje uslove poslovanja na domaćem tržištu za sva preduzeća, nezavisno od toga da li su izvoznici ili ne17.

Za značajne rezultate izvozno orijentisanih privreda veoma su zaslužne i veze između domaćih fi rmi i njihovih stranih partnera. Mnogi izvoznici na tržištima u razvoju izvoze kroz ugovor sa stranom fi rmom za koju naručenu robu prave po licenci. Da bi osigurale kvalitet i sigurnost isporuke, strane fi rme pružaju instrukcije i savjete izvoznicima u gotovo svim aspektima poslovanja. Uspješni izvoznici brzo nauče i razviju potencijal da sami proizvode gotove proizvode. Takođe, kroz rad sa stranom fi rmom, izvoznici ostvare nove kontakte i upoznaju zahtjeve na stranim tržištima. Nakon određenog perioda, ovi izvoznici su spremni da samostalno

13 Xiangkang Yin, Xiangshuo Yin, Mogu li zemlje u razvoju imati koristi od podsticaja izvoza, Journal of Economic Studies, Bradford 2005. 14 Wong, Landler, China Rejects U.S. Complaints, New York Times, New York, February 2010. www.nytimes.com15 Radelet, „Manufactured Exports, Export Platforms, and Economic Growth“, Harvard Institue for International Development, Cambridge, 1999. 16 Guo, Is China’s export oriented growth sustainable?, IMF Working Papers, August 2009. 17 Radelet, „Manufactured Exports, Export Platforms, and Economic Growth“, Harvard Institue for International Development, Cambridge, 1999.


33

Tako je prosječan izvoz po glavi stanovnika u posmatranim zemljama Zapadnog Balkana iznosio $857, a u EU-819 $5,620. Prosječan izvoz po glavi stanovnika u Hrvatskoj bio je oko $2,900, u Makedoniji oko $1,495 a u Bosni i Hercegovini $81820. Analitičari često porede Zapadni Balkan sa zemljama EU-8 iz više razloga: oba regiona su bila na relativno sličnim industrijskim nivoima razvoja 1990. godine, oba regiona su prošla kroz decenije komunizma i oba regiona su se odlučila za integraciju u EU. Međutim, zemlje Zapadnog Balkana su devedesete godine prošlog vijeka u ekonomskom smislu izgubile u ratovima raspada bivše Jugoslavije, a posljedice su bile pogubne ne samo po privredu, već i po sve ostale sektore društva. Region je imao relativno dobro razvijene proizvodne kapacitete u određenim industrijama, kao

što su odbrambena, automobilska, građevinska, prehrambena i industrija namještaja, ali i u uslužnim djelatnostima, kao što su trgovina i turizam. Mnoge od ovih industrija su devastirane za vrijeme konfl ikta, ali i nakon njega u netransparentnom i neadekvatnom provođenju privatizacije. I dok pokrivenost uvoza izvozom još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou, očigledno je da je oporavak tradicionalno jakih sektora na Zapadnom Balkanu dao značajan doprinos da pokrivenost uvoza izvozom iz godine u godinu raste. Tako se u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, područjima koja su najviše bila zahvaćena ratnim razaranjima s kraja prošlog vijeka, spoljnotrgovinski bilans iz godine u godinu mijenja (tabela 2).

posluju na stranom tržištu, nakon što su unaprijedili svoje vještine, tehnologiju i znanja.

5. IZVOZNA PRIVREDA NA ZAPADNOM BALKANU

U deceniji nakon kraja sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, zemlje Zapadnog Balkana su značajno promijenile strukturu svoje spoljnotrgovinske razmjene. U cijelom regionu prisutna je modernizacija i rekonstrukcija privrede. Ulazak stranih ulagača, kao i povratak lica koja su region napustila za vrijeme sukoba, donijeli su nove tehnologije, ali i znanja u privredu.

Tako je izvoz iz zemalja Zapadnog Balkana u ovoj deceniji snažno rastao do dolaska svjetske fi nansijske krize. Ovaj dinamičan razvoj izvozne privrede je uglavnom bio zasnovan na preostalim industrijskim postrojenjima iz bivše Jugoslavije, kao i na relativno bogatim prirodnim resursima regiona (šume, oranice, vode, ugalj,

željezo, boksit i sl.). Iako se u prvim godinama nakon rata gotovo sav izvoz u regionu bazirao na iskorištavanju prirodnih resursa i na radu nekvalifi kovane radne snage, ovaj trend se u posljednjim godinama značajno mijenja. Pošto je cijena rada relativno visoka, proizvodnja bazirana na nekvalifi kovanoj radnoj snazi (tekstil i obuća) nema mnogo šansi u borbi sa konkurencijom iz azijskih, ali ni drugih istočnoevropskih zemalja18. I dok će neka od ovih preduzeća opstati, prvenstveno zahvaljujući geografskoj blizini tržištima Evropske unije, značaj ovog sektora za ukupan izvoz je u padu. S druge strane, snažnije industrije, koje koriste kvalifi kovanu radnu snagu, proizvode sve skuplje proizvode i sve više dižu vrijednost ostvarenog izvoza.

Najznačajniji period ekspanzije izvozne privrede u prošloj deceniji je bio od 2003. do 2007, odnosno nakon stabilizacije stanja na Kosovu i Metohiji i u Makedoniji, pa do početka svjetske ekonomske krize. Uprkos impresivnom rastu, treba imati u vidu da sve zemlje regiona počinju sa relativno niskih startnih pozicija u odnosu na druge evropske zemlje (tabela 1).

18 Kaminski, Back in the Past in new veil but will it last?, The World Bank Group, Trade and Integration, January 2010. 19 EU-8 je skraćenica za osam zemalja koje su nekada bile dio komunističkog bloka, a 2004. godine su postale punopravne članice EU (Estonija, Letonija, Litvanija,

Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija i Češka).20 Kaminski, Back in the Past in new veil but will it last?, The World Bank Group, Trade and Integration, January 2010.

Tabela 1:

Tabela 2: Spoljnotrgovinski bilans BiH


34

21 Tekst kompletne strategije Hrvatske izvozne ofanizive je dostupan na www.izvoz.hr, 18.11. 2010.

Tako je na primjer, izvoz iz Republike Srpske u periodu od svega pet godina (od 2004. do 2009. godine) porastao preko 30%.

Centralnoevropske zemlje koje su danas punopravne članice Evropske unije imale su pozitivna iskustva sa trgovinskom unijom

koju su formirale dok su čekale punopravno članstvo u EU, pa se isti model danas primjenjuje na Zapadnom Balkanu. Danas je CEFTA sporazum koji defi niše slobodnu trgovinu u Jugoistočnoj Evropi, a prvobitni sporazum su potpisale Poljska, Mađarska i Čehoslovačka (kasnije Češka i Slovačka) (slika 1).

Slovenija im se pridružila 1996. godine, a Rumunija i Bugarska 1997. odnosno 1998. godine. Sve ove zemlje danas su članice Evropske unije, a CEFTA sporazum danas obuhvata Hrvatsku (od 2003), Makedoniju (od 2006), Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, UNMIK21 i Albaniju (od 2007). Razloge za promjene u spoljnotrgovinskim bilansima zemalja Zapadanog Balkana,

stoga svakako treba tražiti i u potpisivanju ovakvih sporazuma, ali i u napretku u evropskim integracijama. Rezultati rasta spoljnotrgovinske razmjene između BiH i ostalih zemalja CEFTA sporazuma od 2007. godine pokazuju da trgovinska liberalizacija može koristiti svima u regionu (tabela 3).

6. INSTITUCIONALNA PODRŠKA IZVOZU NA ZAPADNOM BALKANU

Gotovo sve zemlje Zapadnog Balkana usvojile su strategije podsticanja izvozu, a neke imaju i posebne agencije koje se bave promocijom izvoza.

U Republici Hrvatskoj, odlukom Vlade iz 2006. godine pokrenut je projekat „Hrvatska izvozna ofanziva“. Ovim projektom Vlada Hrvatske je željela ostvariti četiri strateška cilja: povećati broj

izvoznika, poboljšati strukturu izvoza, povećati konkurentnost domaćeg repromaterijala i ujediniti izvoznike u klastere. Ipak, nakon tri godine „ofanziva“ nije dala željene rezultate, pa je Vlada donijela odluku o povlačenju, odnosno Zakon o prestanku rada Agencije za promociju izvoza i ulaganja 2010. godine. Poslove promocije hrvatskog izvoza sada radi Ministarstvo privrede, rada i preduzetništva.

U Srbiji je još 2001. godine osnovana Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza (SIEPA), koja je Međunarodni trgovinski centar

Slika 1: Zemlje potpisnice CEFTA sporazuma

Tabela 3:


35

uvrstio u šest najboljih agencija ove vrste. U 2009. godini SIEPA je odobrila bespovratnu fi nansijsku pomoć za preko 200 izvoznih preduzeća, te organizovala nacionalni štand srpskih izvoznika na više desetina međunarodnih sajmova iz oblasti prehrambene, tekstilne, automobilske, drvno-prerađivačke, građevinske i drugih industrija.22

Manje uspješne u promociji izvoza su Crna Gora i Albanija. Strateški orijentisana na izvoz i strana ulaganja, Crna Gora nema vladinu agenciju koja bi podsticala izvoz, iako je, prema podacima Zavoda za statistiku Crne Gore, vrijednost izvoza šest puta manja od vrijednosti uvoza u ovu zemlju.23 Albanija od 2003. godine ima Agenciju za promociju izvoza, ali su njeni proizvodi i dalje slabo poznati u regionu, te se većina izvoza odnosi na poslove dorade za italijanske fi rme. Tako je u 2009. godini vrijednost albanskog izvoza bila oko 1,2 milijarde dolara, od čega se oko 56% odnosi na izvoz u Italiju. Istovremeno, Albanija je uvezla roba u vrijednosti od 3,6 milijardi dolara.

U Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj promocija i podsticaji izvozu su u začetku. Agencija za promociju izvoza Bosne i Hercegovine (BHEPA) djeluje u okviru Spoljnotrgovinske komore BiH i osnovana je 2008. godine. Cilj njenog djelovanja je pružanje podrške BH izvoznicima i kreiranje povoljnijeg spoljnotrgovinskog ambijenta za domaća preduzeća. U Republici Srpskoj, Vlada već tri godine dodjeljuje fi nansijske podsticaje izvoznim preduzećima, a putem Investiciono-razvojne banke izvoznim preduzećima je dostupna posebna kreditna linija. Narodna skupština Republike Srpske je usvojila trenutno aktuelnu Strategiju podsticanja izvoza Republike Srpske za period 2009–2012. godine, kojom se predviđa još snažniji angažman republičkih institucija na jačanju izvozne privrede.

7. NAJVEĆI PROBLEMI IZVOZNIKA NA ZAPADNOM BALKANU

U regionu Zapadnog Balkana očigledno postoji razumijevanje državnih institucija za važnost snage izvozne privrede. Ipak, državne agencije i strategije još uvijek nisu otklonile mnogobrojne prepreke izvozu. Izvoznici iz zemalja regije se najviše žale na nedostupnost kapitala, nelikvidnost u zemlji, protekcionizam na stranim tržištima, ali i loš imidž zemalja u svijetu. Od nacionalnih vlada veći izvoznici u zadnje vrijeme traže i korjenite promjene u društvu, kao što su reforma obrazovnog sistema i njegovo usaglašavanje sa potrebama privrede, a i podsticanje razvoja primijenjenih nauka, uključujući i odgovarajuću fi nansijsku podršku i intenzivnije povezivanje sa istraživačkim institucijama. Izvoznici kojima su bitne domaće sirovine traže jasno defi nisane kriterijume za korišćenje prirodnih resursa. Takođe, mnogi izvoznici se žale i na probleme u implementaciji potpisanih trgovinskih sporazuma, naročito CEFTA-e. Iako je CEFTA generalno dala pozitivne rezultate za razvoj spoljnotrgovinske razmjene između zemalja regije, mnogi izvoznici tvrde da postoje problemi u potpunoj implementaciji ovog sporazuma vezani za primjenu pravila porijekla, nepriznavanje dokumenata o usklađenosti, sporost carinskih administracija i slično. Evidentno je da se tržište regiona sve više otvara prema Evropi, te da u skladu s tim i domaća preduzeća zahtijevaju evropske principe poslovanja.

8. PREDUSLOVI ZA USPJEŠNU IZVOZNU PRIVREDU

Osnovni preduslovi iz makroekonomske i trgovinske politike neophodni za ravoj izvozne privrede su sljedeći:

- monetarna politika koja teži uspostavljanju i održavanju profi tabilnosti izvozne privrede;

- kontrola infl acije;

- smanjenje izvoznih tarifa i uklanjanje kvota za uvoz kapitala;

- izgradnja odgovarajuće infrastrukture za podršku izvozu (željeznice, luke, autoputevi i telekomunikacije);

- izgradnja jakih institucija, posebno carinskih, da bi se uklonila nepotrebna administrativna ograničenja, smanjilo vrijeme neophodno za izvoz i kontrolisala korupcija;

- razvoj odgovarajućih obrazovnih programa i ulaganje u radnu snagu radi sticanja potrebnih vještina.

Ipak, malo zemalja u razvoju je uspješno sprovelo osnovne principe ove politike, a sličan problem imaju i zemlje Zapadnog Balkana. Poznato je da je Srbija zemlja sa jednom od najnestabilnijih valuta u Evropi i svijetu. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i UNMIK su se odlučili za currency board, odnosno unilateralno uvođenje evra, pa su time izgubili mnoge instrumente monetarne politike. Infl acija u regionu je već godinama van granica željene. Izgradnja infrastrukture, državnih institucija i kvalitetnog sistema obrazovanja su među prioritetima svih vlada u regionu, ali je napredak, nažalost, prilično spor i često nezadovoljavajući. Kao i svugdje u svijetu, i nakon što vlade donesu odluku o uvođenju novih principa, puna implementacija rijetko zaživi. Takođe, za implementaciji reformskih mjera neophodne su godine. S druge strane, mnoge zemlje uspješni izvoznici su daleko od potpuno otvorenih i slobodnih ekonomija. Carine i kvote su i dalje nepovoljne u mnogim zemljama, barem za potrošačke robe i neizvoznike. Plate i kreditne stope su često ograničene od strane države, a bankarske garancije se često daju samo odabranim sektorima i preduzećima. Takođe, infrastruktura je često slaba, a birokratija prekomplikovana. Ipak, izvoz nalazi načine da raste.

Međutim, osnovni izazov za zemlje u razvoju je da prevaziđu ove izazove i stvore okruženje koje će podržati uvezivanje domaćih sa stranim fi rmama i omogućiti transfer novih tehnologija i proiz vodnih modela u zemlju. U teoriji, idealno rješenje bi bilo uklanjanje carinskih barijera, otklanjanje administrativnih pre pre ka i iskorjenjenje korupcije. Ipak, u praksi, ovo je za zemlje u razvoju gotovo nemoguć zadatak. Zbog spleta okolnosti, većina zemalja, pa i one najuspješnije, ili ne mogu ili ne žele da otklone ove prepreke.

ZAKLJUČAK

Jaka izvozna privreda pokazala se kao jedan od najvažnijih aspekata uspješnih ekonomija u razvoju. Zemlje koje su bile najuspješnije u podsticanju izvoza su počele sa nekih osnovnim pretpostavkama, kao što su makroekonomska stabilnost, djelimična trgovinska liberalizacija i funkcionalna infrastruktura. Mnogi izvoznici su u zemlje u razvoju donijeli najnovije tehnologije, unaprijedili poslovnu klimu, doprinijeli povećanju broja zaposlenih u povezanim sektorima i pospješili rast plata u proizvodnom sektoru. Najuspješnije zemlje su uspjele da preorijeništu razvoj privrede u pravcu tehnički napredne proizvodnje. Naravno, rast izvozne privrede neće sam po sebi riješiti sve ekonomske probleme

22 Zvanični sajt Agencije za promociju stranih ulaganja i izvoza, www.siepa.gov.rs, 18.11.2010.23 Zavod za statistiku Crne Gore Monstat, 18.11.2010.


36

jedne zemlje, ali izvozna preduzeća direktno i indirektno mogu dati snažan doprinos daljnjem razvoju zemalja Zapadnog Balkana. U narednim godinama region ima priliku da iskoristi sve pogodnosti samostalnosti uprave i centralnih banaka i razvije svoju izvoznu privredu. Nakon što region pristupi Evropskoj uniji, biće sve manje prilika za inovativnu institucionalnu podršku izvozu.

LITERATURA

1. Federalni zavod za statistiku SR Njemačke, www.destatis.de, 12.11.2010.

2. Batson, Davis, “China begins planning for slower future growth”, Wall Street Journal, New York, July 2010.

3. Brander, J. and Spencer, B. (1984), “Carine i nesavršena konkurencija”, Monopolistic Competition and International Trade, Oxford University Press, Oxford.

4. Krugman, Paul, Peddling Prosperity: economic sense and nonsense in the age of diminished expectation, Norton, New York, 1994.

5. Xiangkang Yin, Xiangshuo Yin, Mogu li zemlje u razvoju imati koristi od podsticaja izvozu, Journal of Economic Studies, Bradford 2005.

6. Radelet, „Manufactured Exports, Export Platforms, and Economic Growth“, Harvard Institue for International Development, Cambridge, 1999.

7. Guo, Is China’s export oriented growth sustainable?, IMF Working Papers, August 2009.

8. Kaminski, The World Bank Group, Trade and Integration, January 2010.

9. Zavod za statistiku Crne Gore Monstat, www.monstat.org, 18.11.2010.

10. Republički zavod za statistiku Republike Srpske, www.rzs.rs.ba, 18.11.2010.

11. Agencija za statistiku BiH, www.bhas.ba, 18.11.2010.

Summary

The value of exported goods and services is one of the most signifi cant parameters of economic strength of a country. While neoclassical economic theory does not support institutional support to export enterprises, the results of government actions in countries around the world demonstrate that a suitable package of state measures can contribute to the increase in value of exports. In addition, export enterprises are a power that drives the economic growth in many countries and signifi cantly contributes to the growth of productivity and competitiveness of national economy. Well implemented export support policy will relatively fast lead to good results for entire economy. Still, there is a list of macroeconomic and trade preconditions that every country has to fulfi ll before making its economy globally competitive. This text gives a special attention to the development in the area of exporting in countries of Western Balkans and strives to point of the reforms that will be necessary to increase the value and competitiveness of exports of these counties.


37

UVOD

Podrška razvoju malih i srednjih preduzeća u Republici Srpskoj dobila je na značaju usvajanjem Programa razvoja male privrede, nakon čega je 2004. godine usvojen Zakon o podsticanju razvoja malih i srednjih preduzeća (MSP). Usvajanjem Zakona stvorene su pretpostavke za zakonodavnu, institucionalnu i fi nansijsku podršku ovoj oblasti.

Mala i srednja preduzeća su u Republici Srpskoj defi nisana Zakonom o podsticanju razvoja MSP („Službeni glasnik Republike Srpske“ 64/02, 34/06. i 119/08). Mala preduzeća su pravna lica koja:

1. zapošljavaju prosječno godišnje od 10 do 49 radnika;

2. ostvaruju ukupni godišnji prihod od prodaje do 10.000.000 KM;

3. imaju zbir bilansa aktive u vrijednosti do 10.000.000 KM.

U okviru malih preduzeća su i mikropreduzeća, koja zapošljavaju prosječno godišnje manje od deset radnika.

Srednja preduzeća su pravna lica koja:

1. zapošljavaju prosječno godišnje od 50 do 249 radnika;

2. ostvaruju ukupni godišnji prihod od prodaje do 50.000.000 KM;

3. imaju zbir bilansa aktive u vrijednosti do 43.000.000 KM.

U Evropskoj uniji, mikro, mala i srednja preduzeća su preduzeća koja zapošljavaju manje od 250 radnika i čiji ukupni godišnji prihod ne prelazi 50 miliona evra, i/ili ukupni godišnji bilans ne prelazi 43 miliona evra. Prema preporukama Evropske komisije („Offi cial Journal of the European Union“ L 124/03, Commission Recommendation 2003/361/EC, 6. May 2003), pod preduzećem se podrazumijeva bilo koji subjekat koji je angažovan u ekonomskim aktivnostima bez obzira na njegov pravni oblik, uključivši i subjekte angažovane u zanatskoj i drugim aktivnostima koji su na individualnoj ili porodičnoj osnovi, kao i partnerstva ili udruženja redovno angažovana u ekonomskim aktivnostima.

Mr Bojan Ćudić, dipl. ek.* Miodrag Čoprka, dipl. ek.*

Uloga malih i srednjih preduzeća u razvoju privrede Republike Srpske

RezimePrema dostupnim podacima, u Republici Srpskoj u 2009. godini je poslovalo ukupno 14.321 preduzeće (po novom zakonu o privrednim društvima za pravna lica se koristi termin „privredna društva“), od čega 14.266 ili 99,62% pripada kategoriji malih i srednjih preduzeća (MSP), koja su u 2009. godini zapošljavala 99.430 lica ili 39,45% ukupno zaposlenih. MSP su ostvarila ukupan prihod u iznosu od 11,632 milijardi KM, što je činilo 78,64% ukupnog prihoda svih preduzeća. Ostvarena dobit u sektoru MSP je 369,344 miliona KM, dok je porez na dobit iznosio 70,459 miliona KM ili 72,63% od ukupno ostvarenog budžetskog prihoda po ovom osnovu. U toku 2009. godine novoot-voreno je 736 MSP preduzeća, dok je 800 preduzeća zatvoreno.

U Republici Srpskoj je u 2009. godini poslovalo 28.228 zanatsko-preduzetničkih radnji koje su zapošljavale 40.837 lica, što je činilo 16% od ukupnog broja zaposlenih. Radnje su prijavile 16,28 miliona KM na ime poreza na dobit. Radnje koje su zapošljavale do tri radnika činile su 93,28% ukupnog broja radnji. Broj novootvorenih radnji u 2009. godini je bio 3.250, dok je zatvoreno 5.616 radnji.

Navedeni podaci govore u prilog tome da je sektor malih i srednjih preduzeća značajan dio privrede, ekonomski nedovoljno jak, ali stabilan i otporan na promjene izazvane svjetskom ekonomskom krizom. Kao takav, ovaj sektor zaslužuje punu pažnju i podsticaje države, kako bi ekonomski ojačao, razvijao svoje konkurentske sposobnosti i doprinosio sveopštem razvoju Republike Srpske.

Podaci dati o ovoj oblasti bazirani su na Izvještaju o realizaciji strategije razvoja malih i srednjih preduzeća u Republici Srpskoj za period 2006–2009. godina i Godišnjem izvještaju za oblast malih i srednjih preduzeća i zanatsko-preduzetničku djelatnost u Republici Srpskoj za 2009. godinu, koje su zajedno izradili Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva Republike Srpske i Republička agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća.

* Republička agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća

UDK 338.242.2(497.6 PC) PREGLEDNI RAD


38

Defi nicija MSP u Republici Srpskoj je samo djelimično usklađena sa preporukama Evropske komisije. U narednom periodu, izmjenama i dopunama Zakona o podsticanju razvoja MSP potrebno je izvršiti usklađivanje iste sa defi nicijom u EU. To se prvenstveno odnosi na uključivanje zanatsko-preduzetničkih radnji u defi niciju MSP, prema preporukama Evropske komisije.1

1. STANJE MALIH I SREDNJIH PREDUZEĆA U REPUBLICI SRPSKOJ

Stanje MSP za potrebe ovog rada sagledano je, uglavnom, na osnovu podataka Fonda PIO Republike Srpske i Poreske uprave Republike Srpske, koja od 01.01.2010. godine raspolaže jedinstvenom bazom podataka poreskih obveznika i obveznika uplata doprinosa. Zahvaljujući Projektu promovisanja pokretljivosti tržišta rada (ELMO), koji je fi nansirala Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), stvoren je jedinstveni sistem za registraciju, kontrolu i naplatu poreza i doprinosa u Poreskoj upravi. Time su Poreska uprava i vanbudžetski fondovi (Fond PIO,

Fond zdravstvenog osiguranja, Zavod za zapošljavanje i Javni fond dječije zaštite) dobili jedinstvenu bazu podataka koja sadrži sve informacije o prijavljenim i plaćenim porezima i doprinosima. Na ovaj način, baza podataka Poreske uprave RS je postala jedini sveobuhvatni izvor podataka za izradu analize stanja MSP i zanatsko-preduzetničkih radnji.2

Problem koji se svake godine javlja u Republici Srpskoj, prilikom analiziranja stanja MSP i zanatsko-preduzetničkih radnji, predstavlja nepostojanje preciznih podataka o broju privrednih subjekata.

Ukupan broj MSP u Republici Srpskoj u 2009. godini je, prema Godišnjem izvještaju za oblast malih i srednjih preduzeća i zanatsko-preduzetničku djelatnost u Republici Srpskoj za 2009. godinu, iznosio 14.266, što predstavlja 99,62% od ukupnog broja preduzeća. U strukturi MSP najviše je mikropreduzeća, odnosno 12.049, sa dominantnim učešćem od 84,14%, dok je 1.805 malih preduzeća sa 12,60% i 412 srednjih preduzeća sa 2,88% učešća u ukupnom broju preduzeća. Velika preduzeća čine samo 0,38% od ukupnog broja preduzeća u Republici Srpskoj.

Najviše MSP u 2009. godini je registrovano kao društva sa ograničenom odgovornošću, 12.292 ili 86,16%, dok je akcionarskih društava u sektoru MSP 6,35% ili 906 MSP.

Tabela 1: Struktura preduzeća prema veličini u 2009. godini

Tabela 2: Struktura MSP prema obliku organizovanja u 2009. godini

Grafi kon 1: Struktura preduzeća prema veličini u 2009. godini

Izvor: Poreska uprava RS



1 Odredbe Zakona o podsticanju razvoja MSP („Službeni glasnik RS“ 64/02, 34/06. i 119/08) odnose se na zanatsko-preduzetničku djelatnost samo u pogledu ciljeva, strategije razvoja, podsticajnih mjera i nosilaca strategije.

2 S obzirom na to da je ažuriranje baze podataka Poreske uprave još uvijek u toku zbog spajanja različitih evidencija gorenavedenih institucija, podaci korišćeni u radu predstavljaju trenutni presjek stanja koji se još uvijek ažurira.


39

Prilikom analize regionalne zastupljenosti MSP korišćena je podjela po privrednim područjima defi nisanim Prostornim planom Republike Srpske do 2015. godine: Prijedor, Banja Luka, Doboj, Bijeljina, Istočno Sarajevo i Trebinje.

Podaci pokazuju da je, kao i prethodnih godina, najveći broj MSP koncentrisan na području Banje Luke (46,96%). Bijeljinsko

područje je imalo 16,56% MSP, područje Doboj 12,69%, a slijede ih područje Istočnog Sarajeva sa 10,62% i područje Prijedor sa 8,35%. Područje Trebinja ima najmanje učešće MSP u ukupnom broju MSP u Republici Srpskoj (4,81%).

Izvještaji Republičke agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća o stanju u ovoj oblasti pokazuju da Republika Srpska ima izgrađen institucionalni i zakonski okvir za oblast MSP, da je proširena i ojačana institucionalna mreža za pomoć preduzećima i unapređenje preduzetništva.

1.1. Novootvorena i zatvorena MSP po sektorima djelatnosti

Ubrzanje postupka i smanjenje troškova registracije poslovnih subjekata je jedan od glavnih operativnih ciljeva defi nisanih Strategijom razvoja MSP Republike Srpske. Međutim, ključni pomaci u samom ubrzanju postupka registracije poslovnih subjekata će se postići tek nakon uspješne realizacije velikog broja preduslova (npr. registarski sudovi kasne sa unošenjem podataka u elektronski dio jedinstvenog Registra poslovnih subjekata i još uvijek nije formirana mreža registarskih sudova).

Proces registracije zanatsko-preduzetničkih djelatnosti je znatno ubrzan formiranjem servisa za registraciju u pojedinim opštinama Republike Srpske, čime je omogućena njihova registracija za jedan dan (one stop shop).

Zakonom o privrednim društvima olakšan je postupak osnivanja privrednih društava, jer je umjesto dva sada neophodan samo jedan osnivački akt društva. Isto tako, omogućena je samostalna procjena nenovčanih uloga od samih osnivača kod društva s ograničenom odgovornošću i zatvorenog akcionarskog društva (ranije je bilo potrebno angažovati ovlaštenog procjenitelja), propisani su rokovi postupanja registra i dr.

U periodu 2006–2008. godine u Republici Srpskoj je zabilježen prosječan trend povećanja broja novoregistrovanih MSP od oko 1.150 godišnje, što je vidljivo iz grafi kona.3

U 2009. godini ukupan broj novootvorenih MSP u Republici Srpskoj je iznosio 736, od čega je najveći broj, kao i prethodnih godina, u sektoru trgovine na veliko i malo, opravke motornih vozila i predmeta za ličnu upotrebu (40,82%). Nakon toga slijedi sektor prerađivačke industrije sa 13,74% i poslovanja nekretninama,

iznajmljivanja i poslovne djelatnosti sa 10,75% u ukupnom broju novootvorenih MSP. Broj zatvorenih preduzeća u 2009. godini je iznosio 800, od čega se više od polovine odnosi na preduzeća iz sektora trgovine na veliko i malo, opravke motornih vozila, predmeta za ličnu upotrebu (414 preduzeća ili 51,75%).

Grafi kon 2: Teritorijalna zastupljenost MSP po privrednim područjima Republike Srpske

Grafi kon 3: Kretanje broja MSP u Republici Srpskoj za period 2006–2008. godina


Izvor: Fond PIO RS

3 U analizi kretanja broja preduzeća 2006–2008. su korišćeni podaci iz baze podataka Fonda PIO RS, koji nisu u potpunosti uporedivi sa podacima o broju preduzeća iz nove baze podataka Poreske uprave RS za 2009. godinu, zbog različitih metodologija u prikupljanju i obradi podataka.


40

Tabela 3: Novootvorena i zatvorena MSP u 2009. godini


Sektori djelatnosti Novootvorena

Učešće u

ukupnom broju

(%)

Zatvorena

Učešće u

ukupnom broju

(%)

A Poljoprivreda, lov i šum. 32 4,35 28 3,50 B Ribarstvo 1 0,14 - 0,00 C Vađenje rude i kamena 5 0,68 7 0,88 D Prerađivačka industrija 101 13,74 130 16,25 E Prodaja električne energije, gasa, vode, snadb. 10 1,36 4 0,50 F Građevinarstvo 48 6,53 42 5,25 G Trgovina na veliko i malo, opravka mot. vozila 300 40,82 414 51,75 H Ugostiteljstvo 20 2,72 20 2,50 I Saobraćaj, skladištenje i komunikacije 45 6,12 63 7,88 J Finansijsko posredovanje 6 0,82 8 1,00 K Poslovanje nekretninama, poslovne djelatnosti 79 10,75 72 9,00 Ostale djelatnosti 88 11,97 12 1,50 Ukupno 736 100 800 100,00

Tabela 4: Podaci iz godišnje poreske prijave za porez na dobit


Ukupan prihod (u 000) % Dobit/Gubitak (u 000) % Porez na dobit (u 000) %

Mikro 2.796.527 18.91 101.545 20.70 21.576 22.24Mala 4.056.738 27.42 196.146 39.98 26.240 27.05Srednja 4.779.303 32.31 71.652 14.60 22.641 23.34Ukupno MSP 11.632.569 78.64 369.344 75.28 70.459 72.63

Velika 3.159.551 21.36 121.294 24.72 26.548 27.37

UKUPNO 14.792.120 100.00 490.638 100.00 97.007 100.00

1.2. Uspješnost poslovanja malih i srednjih preduzeća

Pokazatelji uspješnosti poslovanja MSP u Republici Srpskoj u 2009. godini prikazani su na osnovu podataka sadržanih u godišnjim poreskim prijavama za porez na dobit. Prema podacima Poreske uprave RS, ukupan prihod koji su prijavila sva preduzeća u 2009.

godini putem podnošenja godišnjih poreskih prijava za porez na dobit, je iznosio 14.792.120.605 KM. Od tog iznosa 78,64% se odnosi na MSP, a 21,36% na velika preduzeća. Na MSP se odnosi 75,28% ukupno prijavljene dobiti i 72,63% ukupno plaćenog poreza na dobit, što je prikazano u narednoj tabeli.

U strukturi ukupnog prihoda najveće je učešće trgovine na veliko i malo, opravke motornih vozila, motocikala i predmeta za ličnu upotrebu i domaćinstava sa 42,20%, te prerađivačke industrije sa 17,32%. Najveća dobit ostvaren je u trgovini, građevinarstvu i saobraćaju, skladištenju i vezama.

Podaci govore da je ukupan prihod po zaposlenom radniku u velikim preduzećima znatno niži u odnosu na MSP. Najveći ukupni prihod po zaposlenom u 2009. godini imala su mikropreduzeća, dok su najveći ukupni prihod po preduzeću imala velika i srednja preduzeća.

1.3. Stanje malih i srednjih preduzeća u Evropskoj uniji

Kao kičmeni stub ekonomije EU su postavljena mala i srednja preduzeća, a pogledom na statističke podatke EU, jasno je i zašto – mala i srednja preduzeća čine više od 67% zaposlenosti privatnog sektora, a u nekim privrednim djelatnostima (metaloprerađivački sektor, građevinarstvo, namještaj) i više od 80%.

Rast i zapošljavanje su primarni zadaci politika EU u kontekstu revidirane Lisabonske strategije sa tri ključna cilja:4

– postaviti znanje u srž razvoja;

– učiniti Evropu atraktivnijom za investicije i rad i

– kreirati veći broj kvalitetnijih poslova.

Prema podacima EUROSTAT-a5, nefi nansijski poslovni sektor u Evropskoj uniji obuhvata oko 20 miliona preduzeća, preko 99% ih čine MSP. Budući da unutar sektora MSP, većinu čine mikropreduzeća (92%), odnosno preduzeća koja imaju manje od 10 zaposlenih, tipično evropsko preduzeće je mikropreduzeće.

Nove članice Evropske unije imaju veće stope otvaranja i gašenja preduzeća nego stare članice. Većina novih preduzeća se otvara u uslužnom sektoru i većina su mikropreduzeća.

Oko dvije trećine od ukupnog broja zaposlenih u privatnom sektoru u EU su u MSP. Mikropreduzeća (ona koja imaju prosječno dva zaposlena radnika) zapošljavaju 30% od ukupnog broja zaposlenih u privatnom sektoru.

Podaci EUROSTAT-a takođe govore da je doprinos MSP rastu zaposlenosti između 2002. i 2007. godine bio mnogo veći (84%) nego što se moglo očekivati od njihovog učešća u ukupnoj zaposlenosti (67%).

4 Evropska komisija. “Implementing the Community Lisbon Programme – Modern SME policy for Growth and Employment”, COM (2005) 551 fi nal, 10. novembar 2005.5 EUROSTAT–Agencija za statistiku Evropske unije


41

Tabela 5: Broj zaposlenih u MSP u Republici Srpskoj za period 2006 2008. godina

Preduzeće 2006. 2007. 2008. Rast 2007/2006 (%) Rast 2008/2007

(%)

Rast

2008/2006

(%) Mikro 26.184 28.567 30.194 9,10 5,70 15,31 Mala 44.034 46.765 49.291 6,20 5,40 11,94 Srednja 49.732 52.069 58.623 4,70 12,59 17,88 UKUPNO 119.950 127.401 138.108 6,21 8,40 15,14

Izvor: Fond PIO RS

Tabela 6: Broj zaposlenih u MSP u 2009. godini

Preduzeća Broj zaposlenih u MSP Učešće zaposlenih u MSP (%) Prosječan broj zaposlenih

po jednom MSP

MIKRO (do 9 zap.) 21.687 21,81 2 MALA (10 49 zap.) 36.413 36,62 20

SREDNJA (50 249 zap.) 41.330 41,57 100

UKUPNO 99.430 100 7


MSP u EU imaju nižu produktivnost zaposlenih nego velika preduzeća. Prema tome, MSP doprinose razumljivo manjem udjelu u dodanoj vrijednosti (58%) nego u zapošljavanju (67%). Produktivnost zaposlenih je najniža u mikropreduzećima. Takođe, MSP (mikropreduzeća posebno) pokazuju nižu profi tabilnost i naknadu zaposlenih nego velika preduzeća.

Upoređujući podatke o strukturi MSP po djelatnostima u Republici Srpskoj sa strukturom MSP po djelatnostima u EU evidentna je relativno nepovoljna struktura MSP u Republici Srpskoj u odnosu na strukturu u EU. Ta nepovoljnost se ogleda u većinskom učešću MSP u tri do četiri djelatnosti, sa dominantnim učešćem trgovine na malo i veliko, opravke motornih vozila i predmeta za ličnu upotrebu, dok u zemljama EU postoji proporcionalna zastupljenost MSP u svim djelatnostima.

2. ZAPOSLENOST U MALIM I SREDNJIM PREDUZEĆIMA U REPUBLICI SRPSKOJ

U Republici Srpskoj se pitanje (ne)zaposlenosti sve više pokušava riješiti kroz podsticanje razvoja MSP. Ovaj pristup se sve više ugrađuje i u strateške dokumente.

Što se tiče trenda zaposlenosti, u periodu 2006–2008. godine (na osnovu podataka Fonda PIO RS) broj zaposlenih u MSP je povećan za 15,14%. U 2007. godini u odnosu na 2006. godinu, broj zaposlenih je povećan za 6,21%, dok je u 2008. godini došlo do povećanja za 8,40%. Broj zaposlenih u MSP u Republici Srpskoj u 2008. godini iznosio je 138.108, radnika što je predstavljalo 53,28% od ukupnog broja zaposlenih. Najveći procenat zaposlenih je bio u srednjim preduzećima (42,45%) i malim preduzećima (35,69%). Mikropreduzeća zapošljavala su 21,86% od ukupnog broja zaposlenih u MSP.

Prema podacima Poreske uprave Republike Srpske, broj zapos-lenih u MSP u 2009. godini iznosio je 99.430 lica.6 Stopa ukupne zaposlenosti u 2009. godini je prema anketi radne snage, iznosila 37,2%, što je približno nivou 2008. godine, kada je ona iznosila

37,3%. Najveći broj zaposlenih radnika u MSP u 2009. godini bio je u srednjim (41,57%) i malim preduzećima (36,62%), dok su mikropreduzeća zapošljavala 21,81% od ukupnog broja zaposlenih u MSP, što se jasno vidi iz sljedeće tabele i grafi kona.

6 U analizi kretanja broja zaposlenih 2006–2008. su korišćeni podaci iz baze podataka Fonda PIO RS, koji nisu u potpunosti uporedivi sa podacima o broju zaposlenih iz nove baze podataka Poreske uprave RS za 2009, zbog različitih metodologija u prikupljanju i obradi podataka.

Grafi kon 4: Struktura zaposlenih u MSP u 2009. godini



42

Posmatrano prema sektorima djelatnosti, najveći broj radnika u MSP je bio zaposlen u prerađivačkoj industriji (29,80%) i trgovini na veliko i malo, opravci motornih vozila i predmeta za ličnu upotrebu (28,55%). Manji procenat je bio zaposlen u građevinarstvu, i to

11,34%, dok je u poslovanju nekretninama, iznajmljivanju i poslovnim djelatnostima bilo 5,99% zaposlenih, od ukupnog broja zaposlenih u MSP.

Razvoj preduzetništva i stvaranje uslova za brzi rast i razvoj MSP predstavlja jedan od temelja u stvaranju radnih mjesta. To mora biti sistematski uklopljeno u poboljšanje političke, poslovne i investicione klime, fi zičke i socijalne infrastrukture i političkih institucija (brže, jednostavnije i manje proceduralno upravljanje ekonomskim procesima, naročito osnivanje preduzeća i rješavanje njihovih sudskih sporova), transfer tehnologija i njihovu dogradnju kroz komercijalne inovacije proizvoda i proizvodnih procesa, naročito unutar klasterskih inicijativa, diverzifi kaciju fi nansijskih šema i instrumenata te specifi čno kroz ruralnu zaposlenost.

3. ZNAČAJ INVESTICIJA U MALA I SREDNJA PREDUZEĆA

U cilju prikaza značaja investicija u MSP za razvoj privrede Republike Srpske potrebno je sagledati proces stvaranja društvenog bruto proizvoda u kojem se upotrebljavaju pojedini faktori reprodukcije, i to: rad, sredstva za rad, koja u kombinaciji s radom podrazumijevaju i tehnički napredak defi nisan u širem smislu, te predmeti rada koje je potrebno nadoknaditi kako bi bio moguć novi ciklus društvene reprodukcije. Ovim faktorima se dugoročno osigurava jednostavna reprodukcija, dok dio društvenog bruto proizvoda koji preostaje nakon toga služi za proširenu reprodukciju. U skladu s tim određena je i struktura raspodjele društvenog bruto proizvoda:7

1. Bruto društveni proizvod

2. Amortizacija

2.1. Dio za zamjenu

2.2. Slobodni dio

3. Nacionalni dohodak (1. - 2.)

4. Neto plate

4.1. Potrošnja

4.2. Štednja

5. Javni rashodi

6. Akumulacija (3. – 4.1. – 5.1.)

Kako su investicije ulaganja akumulacije u procesu razvoja, otuda i visok stepen međuzavisnosti između akumulacije i investicija, s jedne strane, te privrednog razvoja, s druge strane. Investicije, dakle, proizlaze iz akumulacije koja se troši radi podsticanja privrednog razvoja. Odluka o upotrebi društvene akumulacije je investiciona odluka, dok slijed investicionih odluka čini investicijsku politiku.

Funkcionalna međuzavisnost između privrednog razvoja i investicija se može odrediti izrazom8:

r = s / k

gdje je:

r – stopa privrednog rasta;

s – stopa investicija;

k – marginalni kapitalni koefi cijent.

Ovaj izraz zapravo određuje stopu privrednog rasta koja je direktno srazmjerna stopi investicija, a obrnuto srazmjeran vrijednosti kapitalnog koefi cijenta.

U periodu od 2006. do 2008. godine bruto domaći proizvod u Republici Srpskoj je stalno rastao po realnoj stopi od 5,8% do 6,7%, što je znatno iznad ostvarenja u zemljama šireg regionalnog okruženja.

Učešće 29.80%28.55%11.34%5.99%5.47%4.20%

Tabela 7: Struktura zaposlenih u MSP prema djelatnosti u 2009. godini

Djelatnost

Prerađivačka industrija Trgovina na veliko i malo, opravka motornih vozila i predmeta za ličnu upotrebuGrađevinarstvo Poslovanje nekretninama, iznajmljivanje i poslovne djelatnostiSaobraćaj, skladištenje i komunikacija Poljoprivreda, lov i šumarstvo


Tabela 8: Bruto domaći proizvod za period 2006-2009. godina

Izvor: Republički zavod za statistiku Republike Srpske, Banja Luka i Agencija za statistiku BiH, Sarajevo

Godina

BDP u mil. KM

(tekuće cijene) % RS

u BiH

Indeks (tekuće

cijene)

Stope rasta

(stalne cijene)

BDP per capita u

KM (tekuće cijene)

BDP per capita u €

(tekuće cijene)

RS BiH RS BiH RS BiH RS BiH RS BiH

2006. 6.544 19.121 34,2% 113,6 113 5,8 7,2 4.533 4.976 2.318 2.545

2007. 7.351 21.759 33,8% 112,3 113,8 6,7 6 5.106 5.663 2.611 2.895

2008. 8.489 24.716 34,3% 115,5 113,6 6,2 5,7 5.895 6.435 3.015 3.290

2009. 8.243 23.994 34.40% 97,1 97,1 -2,8 -2,9 5.744 6.244 2.937 3.192

7 Bendeković, J. i koautori, Priprema i ocjena investicionih projekata, FOIP 1974. d.o.o., Zagreb, 2007, str. 43.8 Vojnić, D., Investicije i društvena reprodukcija, Ekonomski institut Zagrab, Zagreb 1977, str. 4.


43

Ekonomska kriza je usporila ekonomski rast, te nominalna stopa bruto domaćeg proizvoda za 2009. godinu iznosila je -2,8%. Učešće Republike Srpske u bruto domaćem proizvodu Bosne i Hercegovine je bilo u blagom porastu sa 34,2% u 2006. na 34,4% u 2009. godini.

Investicijama u MSP stvaraju se preduslovi za brži razvoj privrede Republike Srpske, budući da je sasvim jasno da one imaju važnu ulogu u stvaranju novih, trajnih radnih mjesta, povećanju izvoza, prenošenju tehnologije i znanja o poslovanju, povećanju konkurentnosti, unapređenju ukupne proizvodnje i, konačno, smanjenju siromaštva putem opšteg privrednog rasta i razvoja.9

U 2009. godini ukupne bruto strane direktne investicije u Republici Srpskoj su iznosile 122,3 miliona KM, dok su neto investicije iznosile 104,5 miliona KM. Neto vrijednost stranih investicija u 2009. godini je u odnosu na 2008. godinu bila manja za 37%.

U okviru industrije u 2009. godini, podsektor proizvodnje i prerade hrane je privukao najveći iznos direktnih stranih ulaganja i ujedno najveći broj investicija. Značajan obim investicija je privukao i sektor građevinarstva, sa 26% ukupnih investicija u 2009. godini.

Globalna ekonomska i fi nansijska kriza je imala veliki uticaj na direktna strana ulaganja u Republiku Srpsku u 2009. godini. Priliv DSI (direktne strane investicije) je smanjen u cijeloj regiji u posljednjoj godini. Zaključci okruglih stolova o DSI, u 2009. godini, jesu da je u periodu krize važno zadržati postojeće ulagače u zemlji. Međutim, globalna ekonomska kriza nije jedini razlog za smanjenje stranih investicija u RS. Ostali razlozi su: politička nestabilnost, nedostatak predanosti reformama i nepredvidivo poslovno okruženje. Sporost u provođenju reformi je obeshrabrujuća i za domaće i za strane investitore.10

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Kontinuirano praćenje i analiza stanja malih i srednjih preduzeća i preduzetničkih radnji predstavlja nephodnu podlogu za pokretanje inicijativa za donošenje uspješnih podsticajnih mjera i novih zakonskih rješenja za brži razvoj malih i srednjih preduzeća, a posebno za brže zapošljavanje, veći izvoz, ravnomjerniji regionalni razvoj i dr.

Razvoj malih i srednjih preduzeća neophodan je za razvoj ekonomije u cjelini, budući da ona stimulišu privatno vlasništvo i preduzetničke sposobnosti. Osnovna karakteristika MSP je njihova fl eksibilnost i sposobnost prilagođavanja tržišnim uslovima, što je posebno značajno danas u turbulentnim uslovima poslovanja. Međutim, nesporno je i to da je za razvoj privrede jedne zemlje neophodno postojanje i jakih velikih preduzeća.

Razvoj MSP je kompleksan izazov, koji podrazumijeva saradnju države i privatnog sektora. Odnos Republike Srpske prema MSP je važan i sa stanovišta približavanja Evropskoj uniji, što podrazumijeva usklađivanje sistemskog ambijenta i poboljšanje

klime za razvoj preduzetništva, privatne inicijative i razvoja MSP u skladu s Evropskom poveljom o MSP (sada Small Business Act).

Pitanje razvoja MSP direktno je vezano i za pitanje nezaposlenosti. Sporo otvaranje novih radnih mjesta i generalno niska potražnja za radnom snagom nedvosmisleno je ključni problem nezaposlenosti u Republici Srpskoj. Evropska komisija u svom izvještaju o napretku BiH ocjenjuje da ne postoji proces kreiranja radnih mjesta koji može da apsorbuje priliv radne snage na tržište rada. U tom kontekstu potrebno je razvijati mjere usmjerene na ponudu radnih mjesta, odnosno razvoj preduzetništva.

Kada je riječ o podsticajnim mjerama za razvoj MSP, bitno je ukazati na sve mjere koje dovode do stvaranja povoljne klime za razvoj MSP. Republika Srpska je u tome napravila značajne korake u posljednjem periodu, posebno u institucionalnom dijelu, prije svega zahvaljujući razvojnim programima institucija Republike Srpske. Republika Srpska ima izgrađenu institucionalnu infrastrukturu za podršku razvoju MSP na republičkom i djelimično na lokalnom nivou, te defi nisane strateške i zakonske okvire za podsticanje razvoja ove oblasti, kao što su Strategija razvoja MSP i Zakon o podsticanju razvoja MSP. Situacija na nivou BiH je komplikovanija zbog složenog uređenja države i velikog uticaja političkog faktora.

Iskustva razvijenih zemalja pokazuju da uspješan razvoj sektora MSP zahtijeva jaku i efi kasnu podršku relevantnih javnih ins-titucija. Ova podrška mora da bude iz oblasti zakonodavstva, razvoja infrastrukture, fi nansiranja i sprovođenja konkretnih projekata. Zainteresovane strane, poput javnih institucija, privatnih preduzeća, donatora i drugih učesnika u sektoru MSP trebalo bi da sarađuju, te da se usaglase oko mehanizama podrške razvoju sektora MSP.

9 Strategija podsticanja i razvoja stranih ulaganja u Republiku Srpsku za period 2009–2012. godina10 Vijeće stranih invstitora, Bijela knjiga 2009.

Grafi kon 5: Investicije u industriji RS, u 2009. godini

Izvor: MOFTER – Ministarstvo spoljne trgovine i ekonomskih odnosa


44

LITERATURA

1. Bendeković, J. i koautori, Priprema i ocjena investicionih projekata, FOIP 1974. d.o.o., Zagreb, 2007.

2. Ekonomski institut RS, Ekonomska politika Vlade Republike Srpske za 2010.

3. Evropska komisija. “Implementing the Community Lisbon Programme – Modern SME policy for Growth and Employment”, COM (2005) 551 fi nal, 10. novembar 2005.

4. Godišnji izvještaj za oblast malih i srednjih preduzeća i zanatsko-preduzetničku djelatnost u Republici Srpskoj za 2009.

5. Izvještaj o realizaciji strategije razvoja malih i srednjih preduzeća u Republici Srpskoj za period 2006–2009.

6. Strategija podsticanja i razvoja stranih ulaganja u Republiku Srpsku za period 2009–2012.

7. Strategija razvoja MSP BiH za period 2009–2013.

8. Strategija razvoja MSP u Republici Srpskoj za period 2006–2010.

9. Vojnić, D., Investicije i društvena reprodukcija, Ekonomski institut Zagrab, Zagreb 1977.

10. Zakon o podsticanju razvoja malih i srednjih preduzeća, „Službeni glasnik Republike Srpske“ 64/02, 34/06. i 119/08.

11. http://www.epp.eurostat.ec.europa.eu

SummaryAccording to available data in the Republic of Srpska in 2009 year operated 14,321 companies, of which 14,266 or 99.62% belongs to the category of small and medium-sized (SMEs), which in 2009 year was employed 99,430 persons or 39.45% of total employment. SMEs have achieved total revenue of 11.632 billion BAM, which represents 78.64% of total income of all enterprises. Realized gains in the SME sector was 369.344 million profi t, while the corporate income tax amounted to 70.459 million or 72.63% of the total budget revenues on this basis. In 2009 the newly established SME is 735 while 800 enterprises closed.

In 2009 was 28,228 operating crafts of shops that employ 40,837 people, which makes 16% of the total number of employees. Crafts reported 16,28 million BAM for taxes on profi ts. Crafts employ up to three workers are 93.28% of the total number of crafts. Number of newly opened shop in 2009 year is 3,250, while 5,616 closed shop.

These data are in favor of the sector of small and medium sized enterprises an important part of the economy, economic suffi ciently strong, but stable and resistant to changes caused by global economic crisis. As such, this sector deserves the full attention and incentives for the community to strengthen economic, constantly developing their competitive capabilities and contributed to the development of Serbian omnipresent. The data presented in this area are based on the „Report on implementation of strategies for small and medium enterprises in the Republic of Srpska for the period 2006-2009. Years“ and the „Annual Report for the area of small and medium-sized enterprises and handicraft-entrepreneurial activities in the Republic of Srpska in 2009 year“.


45

UVOD

Savremeno fi nansijsko upravljanje zasniva se na informacijama i rezultatima sistematskog praćenja, prikupljanja, obrade i obračuna složenih pokazatelja fi nansijskog poslovanja. Navedeni postup-ci predstavljaju osnovu za fi nansijsku analizu poslovanja predu-zeća. Finansijska analiza podrazumeva ispitivanje fi nansijskog i ekonomskog stanja i rezultata poslovanja nekog preduzeća. Ona obuhvata analizu prinosnog, imovinskog i fi nansijskog položaja preduzeća, u cilju dobijanja informacija koje predstavljaju polaznu osnovu za preduzimanje mera i akcija usmerenih na popravljanje boniteta i trendova u poslovanju i razvoju preduzeća.

Finansijski položaj preduzeća primarno determiniše njegove mo-gućnosti fi nansiranja. U teoriji i praksi se pominje pod nazivom “fi -nansijska pozicija” ili “fi nansijska situacija preduzeća”. Međutim, fi nansijska situacija je uži pojam od fi nansijskog položaja i pod njo-me se uglavnom podrazumeva novčano stanje preduzeća. Uslovi privređivanja direktno utiču na održavanje fi nansijske ravnoteže, a time i fi nansijskog položaja većine proizvodnih preduzeća. U nave-denim uslovima, neizvesne su mogućnosti maksimiziranja efekata upotrebe i nabavke potrebnog kapitala, radi ostvarivanja pozitivnog fi nansijskog rezultata. S tim u vezi, bitan segment fi nansijske funk-cije preduzeća je koncizna analiza fi nansijskog položaja preduzeća putem ispitivanja fi nansijskih izveštaja posmatranih preduzeća.

Finansijski položaj preduzeća pokazuje usklađenost sredstava i izvora sredstava, zaduženost, solventnost, mogućnost održavanja realne vrednosti kapitala i reprodukcionu sposobnost preduzeća. Analizom fi nansijskog položaja procenjuje se mogućnost izmirenja obaveza, uvećanja sopstvenog kapitala i mogućnost fi nansiranja reprodukcije. Menadžment preduzeća ima obavezu da održava dobar fi nansijski položaj. Ako su indikatori fi nansijskog položaja nepovoljni, menadžment preduzeća mora da reaguje kako se op-

stanak i razvoj preduzeća ne bi ugrozio. Dobar fi nansijski položaj važan je indikator i bankama prilikom donošenja odluka o odo-bravanju kredita, dobavljačima prilikom davanja robe na odloženo plaćanje i drugim poslovnim partnerima.

U radu će biti analiziran fi nansijski položaj preduzeća kotiranih na Banjalučkoj berzi. Istraživanje je bazirano na uzorku od 40 fi nan-sijskih izveštaja proizvodnih preduzeća i posmatrane su glavne de-terminante fi nansijskog položaja, odnosno kratkoročna fi nansijska ravnoteža, dugoročna fi nansijska ravnoteža, dugoročna fi nansijska ravnoteža na osnovu obrtnog fonda, zaduženost, tekuća likvidnost, ubrzana likvidnost i solventnost. Osnovni cilj rada je da se na os-novu izvršene analize oceni kretanje glavnih determinanti fi nansij-skog položaja kotiranih preduzeća za 2008. i 2009. godinu i da se ukaže na moguće pravce delovanja za njihovo poboljšanje.

1. PREDMET ANALIZE FINANSIJSKOG POLOŽAJA

Finansijski položaj preduzeća određen je stanjem fi nansijske rav-noteže, zaduženošću, solventnošću, održavanjem realne vrednosti sopstvenog kapitala i reprodukcionom sposobnošću preduzeća. U cilju uspešne analize potrebno je razlikovati dobar, prihvatljiv i loš fi nansijski položaj.

Finansijski položaj preduzeća je dobar ako fi nansijska ravnoteža obezbeđuje sigurnost u održavanju likvidnosti; ako zaduženost obezbeđuje punu nezavisnost preduzeća i dobru sigurnost njego-vih poverilaca; ako je solventno; ako preduzeće pri stabilnoj novčanoj jedinici iz fi nansijskog rezultata značajno uvećava sopstveni ka-pital, a u uslovima infl acije iz efekta revalorizacije i fi nansijskog rezultata uvećava realnu vrednost sopstvenog kapitala i ako preduze-

Mr Bojana Vuković*

Mr Kristina Mijić*

Analiza fi nansijskog položaja preduzeća na Banjalučkoj berzi

RezimeU radu je izvršena komparativna analiza najznačajnijih parametara fi nansijskog položaja preduzeća čijim se akcijama trguje na Banjalučkoj berzi. Istraživanje je bazirano na uzorku od 40 fi nansijskih izveštaja proizvodnih preduzeća. Vremenskim poređenjem ostvarenih pokazatelja fi nansijskog položaja preduzeća u dve uzastopne godine (2008, 2009) došlo se do rezultata koji su ukazali da čak 80% preduzeća ostvaruje loš fi nansijski položaj u 2009. godini. Broj preduzeća koja ostvaruju loš fi nansijski položaj u 2009. godini se povećao u odnosu na posmatranu 2008. godinu, kao posledica nepostojanja fi nansijske ravnoteže i nesposobnosti održavanja prihvatljive zaduženosti i solventnosti.

* Asistent Ekonomskog fakulteta u Subotici, Univerzitet u Novom Sadu

UDK 336.763.1:658.8(497.6 Bawa Luka) PREGLEDNI RAD


46

će iz sopstvenih izvora fi nansira prostu i deo proširene reprodukcije.

Prihvatljiv fi nansijski položaj preduzeća podrazumeva da se pomoću fi nansijske ravnoteže održava likvidnost, ali bez sigurnosti; zatim da zaduženost obezbeđuje preduzeću relativnu nezavisnost i relativnu si-gurnost njegovih poverilaca; ako je solventno; ako u uslovima stabilne novčane jedinice umereno uvećava sopstveni kapital, a u infl atornim uslovima održava realnu vrednost sopstvenog kapitala i ako predu-zeće uspešno fi nansira prostu reprodukciju iz sopstvenih sredstava.

Finansijski položaj preduzeća se smatra lošim ako ne postoje uslovi za održavanje likvidnosti i ne postoji fi nansijska ravnoteža; ako se ne obezbeđuje nezavisnost preduzeća i sigurnost njegovih poverilaca; ako je solventnost kritična; ako se iz fi nansijskog rezultata ne uvećava sopstveni kapital i ne održava realna vrednost sopstvenog kapitala i ako preduzeće ne može da fi nansira ni prostu reprodukciju iz sopstve-nih sredstava.

Finansijski položaj preduzeća uslovljavaju brojni činioci koji međusob-no mogu biti kontradiktorni, što dodatno otežava konačno sagledava-nje fi nansijskog položaja preduzeća. Ovaj problem se rešava vremen-skim i prostornim upoređivanjem fi nansijskog položaja preduzeća. Vremenskim upoređivanjem uočava se razvoj fi nansijskog položaja preduzeća. Prostorno upoređivanje omogućuje vrednovanje fi nan-sijskog položaja preduzeća u odnosu na fi nansijski položaj najboljeg konkurentskog preduzeća.

Analiza fi nansijskog položaja preduzeća zasnivaće se na analizi:

- kratkoročne i dugoročne fi nansijske ravnoteže,- dugoročne fi nansijske ravnoteže na osnovu obrtnog fonda,- zaduženosti, - ubrzane i tekuće likvidnosti,- solventnosti.

1.1. Pojmovno određenje fi nansijske ravnoteže preduzeća

Analiza fi nansijske ravnoteže je najvažnija determinanta u analizi fi -nansijskog položaja preduzeća, budući da je direktno povezana sa na-

čelom stabilnosti fi nansijske politike. Kroz postojanje ili nepostojanje fi nansijske ravnoteže ocenjuje se kvalitet fi nansijskog upravljanja, sa aspekta usaglašavanja rokova vezivanja sredstava i rokova raspoloži-vosti izvora sredstava.

Finansijska ravnoteža podrazumeva da sredstva po obimu i vremenu vezanosti odgovaraju obimu i vremenu raspoloživosti izvora sredsta-va. Ukoliko postoji usklađenost sredstava i izvora sredstava po obi-mu i vremenu, smatra se da postoji fi nansijska ravnoteža i obrnuto. Finansijsku ravnotežu možemo posmatrati kao kratkoročnu i dugoroč-nu. Kratkoročna fi nansijska ravnoteža podrazumeva da odnos gotovi-ne, vrednosnih papira koji se kotiraju na berzi i kratkoročnih potraži-vanja prema kratkoročnim obavezama bude 1 ili veći od 1. Sa druge strane, dugoročna fi nansijska ravnoteža sagledava se na osnovu odnosa dugoročno vezanih sredstava i dugoročnih izvora sredstava. Dugoročna fi nansijska ravnoteža je prihvatljiva ako je ovaj odnos 1 ili manji od 1.

1.1.1. Analiza kratkoročne fi nansijske ravnoteže

Analiza kratkoročne fi nansijske ravnoteže daje odgovor na pitanje da li postoji jednakost između, s jedne strane, likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava i, s druge strane, kratkoročnih obaveza. Analizom kratkoročne fi nansijske ravnoteže preduzeća kotiranih na Banjalučkoj berzi utvrđeno je da je u 2009. godini kratkoročna fi nansijska ravno-teža pomerena ka kratkoročno vezanim sredstvima u 15% ispitanih izveštaja, što ukazuje na likvidnost kotiranih preduzeća. U preostalih 85% ispitanih izveštaja, kratkoročna fi nansijska ravnoteža je pome-rena ka kratkoročnim izvorima sredstava, čime nije ostvarena kratko-ročna fi nansijska ravnoteža, odnosno likvidnost kotiranih preduzeća. Preduzeća ne mogu da obezbede likvidnost ukoliko ne uspeju da krat-koročno vezana sredstva mobilišu pre nego što dospevaju na naplatu kratkoročne obaveze. U odnosu na 2008. godinu kratkoročna fi nansij-ska ravnoteža kotiranih preduzeća se pogoršala za 5%, budući da je u 2008. godini kratkoročna fi nansijska ravnoteža, odnosno likvidnost preduzeća utvrđena u 20% ispitanih fi nansijskih izveštaja.

Prikaz 1: Raspored preduzeća prema postojanju kratkoročne fi nansijske ravnoteže

Za analizu kratkoročne fi nansijske ravnoteže potrebno je izračunati i koefi cijente likvidnosti. Preduzeće je likvidno ako je sposobno da plaća obaveze u momentu njihovog dospeća. Likvidnost se može meriti primenom:

1. koefi cijenta ubrzane likvidnosti,2. koefi cijenta tekuće likvidnosti.

1. Koefi cijent ubrzane likvidnosti predstavlja odnos kratkoročno ve-zanih sredstava bez zaliha i kratkoročnih izvora sredstava. On treba


47

da bude jednak ili veći od 1 kako bi se smatralo da je preduzeće likvidno.1 Ako je koefi cijent ubrzane likvidnosti jednak 1, uz pretpo-stavku da preduzeće ne raspolaže sezonskim zalihama, onda isto-vremeno postoje i kratkoročna i dugoročna fi nansijska ravnoteža. U situaciji kada je koefi cijent ubrzane likvidnosti veći od 1, tada je kratkoročna ravnoteža pomerena ka sredstvima, a dugoročna rav-noteža ka izvorima fi nansiranja. Time je sigurnost da će preduzeće biti likvidno veća ukoliko je koefi cijent ubrzane likvidnosti veći od 1. Kod preduzeća koja poseduju sezonske zalihe i pored postojanja fi nansijskog pravila 1:1, koefi cijent ubrzane likvidnosti će biti ma-nji od 1. Ovakva ocena likvidnosti nastaje kao rezultat fi nansiranja

sezonskih zaliha iz kratkoročnih izvora i po pravilu se u takvim situacijama ne daje negativna ocena o likvidnosti.

Analizom koefi cijenta ubrzane likvidnosti kotiranih preduzeća za-paža se da je ubrzana likvidnost pogoršana iz 2008. godine u 2009. godinu za 5%, odnosno sa 17,5% na 12,5%. Pogoršanje pomenute likvidnosti potvrdio je parametar za izračunavanje kratkoročne fi -nansijske ravnoteže. Na osnovu koefi cijenta ubrzane likvidnosti za-ključuje se da je 82,5% preduzeća u 2008. godini, odnosno 87,5% preduzeća u 2009. godini, imalo ugroženu ubrzanu likvidnost pre-duzeća, odnosno sposobnost da iz sume novca i potraživanja pod-miri kratkoročne obaveze.

Prikaz 2: Raspored preduzeća prema postojanju ubrzane likvidnosti

2. Koefi cijent tekuće likvidnosti zahteva da odnos između obrtnih sredstava i kratkoročnih obaveza iznosi najmanje 2. Karakteristika koefi cijenta tekuće likvidnosti jeste da je on kao samostalan poka-zatelj nepouzdan. Razlog za to je pretpostavka da polovinu obrtnih sredstava čine trajna obrtna sredstva.2 Ukoliko je koefi cijent tekuće likvidnosti manji od 2, ne može se automatski zaključiti da je pre-duzeće nelikvidno, bez analize fi nansijske ravnoteže.

Analizom koefi cijenta tekuće likvidnosti preduzeća kotiranih na berzi, zapaženo je da je u 2009. godini 12,5% ispitanih preduzeća

ostvarilo tekuću likvidnost, odnosno imalo najmanje dvostruko veća obrtna sredstva u odnosu na kratkoročne obaveze. Posmatrajući dinamiku pokazatelja, zapaža se njegov pad u posmatranoj 2009. godini, budući da je u 2008. godini u 17,5% ispitanih izveštaja utvrđena tekuća likvidnost preduzeća. U preostalih 87,5% odnosno 82,5% ispitanih izveštaja, preduzeća nisu uspela da ostvare tekuću likvidnost, budući da su njihove kratkoročne obaveze bile daleko veće od zbira zaliha, potraživanja i ostalih obrtnih sredstava. Da bi se izvela pouzdana analiza likvidnosti, potrebno je izvršiti analizu dugoročne fi nansijske ravnoteže.

1 Žager, K., Mamić Sačer, I., Sever, S. i Žager, L. (2009). Analiza fi nancijskih izvještaja. Zagreb: Grafi čki zavod Hrvatske, str. 246.2 Vunjak, N. (2008). Finansijski menadžment – poslovne fi nansije. Subotica: Ekonomski fakultet Subotica, str. 114.

Prikaz 3: Raspored preduzeća prema postojanju tekuće likvidnosti


48

1.1.2. Analiza dugoročne fi nansijske ravnoteže

Analiza dugoročne fi nansijske ravnoteže može se sprovesti na osnovu dugoročno vezanih sredstava, koefi cijenta fi nansijske sta-bilnosti i na osnovu obrtnog fonda.

Analiza dugoročne fi nansijske ravnoteže

na osnovu dugoročno vezanih sredstava

Za postojanje dugoročne fi nansijske ravnoteže sa aspekta dugo-ročno vezanih sredstava potrebno je da dugoročno vezana sred-stva po obimu i roku vezanosti odgovaraju dugoročnim izvorima fi nansiranja po obimu i roku dospeća. Prema tome, potrebno je da zbir osnovnih sredstava, dugoročnih ulaganja, stalnih zaliha i gubitka u aktivi, s jedne strane, bude jednak zbiru sopstvenog kapitala, dugoročnih obaveza i dugoročnih rezervisanja, s druge strane. Finansijska ravnoteža može biti pomerena ka dugoročnim sredstvima, što ugrožava održavanje likvidnosti, jer će kratkoročne obaveze pre dospeti za plaćanje od mobilizacije dugoročno vezanih sredstava. Održavanje likvidnosti je moguće ako se vrši brža mobi-

lizacija kratkoročno vezanih sredstava od roka dospeća kratkoroč-nih obaveza. U suprotnom, kada je fi nansijska ravnoteža pomerena ka dugoročnim izvorima obezbeđuje se sigurna likvidnost, jer se kratkoročna sredstva mobilizuju pre nego što dospevaju dugoroč-ne obaveze na naplatu iz kojih su ta sredstva fi nansirana.

Analizom dugoročne fi nansijske ravnoteže preduzeća sa aspekta du-goročno vezanih sredstava, zapaže se da je u 2009. godini, u 22,5% ispitanih izveštaja, dugoročna fi nansijska ravnoteža pomerena ka du-goročnim izvorima sredstava i lošija je u odnosu na 2008. godinu, gde je utvrđeno da je u 40% ispitanih izveštaja, dugoročna fi nansijska rav-noteža pomerena ka dugoročnim izvorima sredstava. Na taj način su pogoršani uslovi za održavanje likvidnosti u 2009. godini, što pojačava fi nansijsku nestabilnost posmatranih preduzeća. Pomenutu konstata-ciju potvrđuje činjenica da je u 2008. godini povećan broj preduzeća koja ne uspevaju da ostvare dugoročnu fi nansijsku ravnotežu, a time ni uslove za održavanje likvidnosti. Održavanje likvidnosti kod kotiranih preduzeća je ugroženo, jer kratkoročne obaveze dospevaju na plaća-nje pre nego što se izvrši mobilizacija dugoročno vezanih sredstava.

Prikaz 4: Raspored preduzeća prema postojanju dugoročne fi nansijske ravnoteže

Analiza dugoročne fi nansijske ravnoteže

na osnovu obrtnog fonda

Neto obrtni fond predstavlja deo sopstvenog kapitala, dugoročnih rezervisanja i dugoročnih obaveza koji je korišćen za fi nansiranje obrtnih sredstava. Neto obrtni fond možemo izračunati na jedan od sledeća dva načina:

NETO OBRTNI FOND = (Kapital + Dugoročne obaveze + Dugoročna rezervisanja) - Nematerijalna ulaganja + Osnovna sredstva +

Dugoročni fi nansijski plasmani + Gubitak iznad visine kapitala)

NETO

OBRTNI = Obrtna sredstva - Kratkoročne obaveze

FOND

Nakon izračunavanja neto obrtnog fonda, fi nansijska ravnoteža se ocenjuje upoređivanjem stalnih zaliha i neto obrtnog fonda. Prilikom analize moguće su sledeće relacije:3

1. neto obrtni fond = stalne zalihe postoji dugoročna fi nansijska ravnoteža i uslovi za održavanje likvidnosti

2. neto obrtni fond > stalne zalihe dugoročna fi nansijska ravnoteža je pomerena ka obrtnom fondu i postoji sigurnost za održavanje likvidnosti

3. neto obrtni fond < stalne zalihe dugoročna fi nansijska ravnoteža je pomerena ka stalnim zalihama i time je ugroženo održavanje likvidnosti

3 Rodić, J., Vukelić, G. i Andrić, M. (2007). Teorija politika i analiza bilansa. Beograd: Beoknjiga, str. 288.


49

Ako je prisutno stanje da je neto obrtni fond negativan, u tom slu-čaju je narušena fi nansijska ravnoteža. Negativni neto obrtni fond ukazuje na iznos osnovnih sredstava, dugoročnih fi nansijskih ula-ganja i gubitka koji se fi nansiraju iz kratkoročnih izvora. U takvoj situaciji se stalne zalihe u potpunosti fi nansiraju iz kratkoročnih obaveza, pri čemu ne postoji mogućnost za održavanje likvidnosti.

Analizom dugoročne fi nansijske ravnoteže na osnovu neto obrtnog fonda preduzeća kotiranih na berzi, zapaža se da u 2009. godini 15% preduzeća uspeva da zalihe fi nansira iz obrtnog fonda, čime ostvaruje uslove za održavanje likvidnosti. Ova pokrivenost je po-goršana u odnosu na 2008. godinu, kada je 20% ispitanih preduze-ća uspelo da zalihe pokrije iz obrtnog fonda. Negativan neto obrtni

fond ukazuje na činjenicu da se 50% osnovnih sredstava i dugo-ročnih fi nansijskih plasmana fi nansira iz kratkoročnih obaveza, čime se 50% stalnih zaliha u obe posmatrane godine u potpunosti fi nansira iz kratkoročnih izvora. U 20% ispitanih preduzeća u 2009. godini, odnosno 17,5% ispitanih preduzeća u 2008. godini, obrtni fond je manji od stalnih zaliha, čime se ne ostvaruju uslovi za odr-žavanje likvidnosti. Istraživanjem je ukazano na to da 15% preduzeća ne raspolaže zalihama u 2009. godini, čime se broj preduzeća koji ne raspolažu zalihama povećava za 2,5% u odnosu na posmatranu prethodnu godinu. Kod ovih preduzeća su zapažena izuzetno mala sredstva naspram obaveza. Nepostojanje zaliha kod posmatranih preduzeća utiče na nemogućnost izračunavanja pokazatelja dugo-ročne fi nansijske ravnoteže na osnovu obrtnog fonda.

Prikaz 6: Raspored preduzeća prema postojanju dugoročne fi nansijske ravnoteže na osnovu obrtnog fonda

1.2. Ocenjivanje zaduženosti

Analiza zaduženosti preduzeća se utvrđuje analiziranjem struk-ture pasive bilansa stanja sa stanovišta strukture vlasništva. Zaduženost preduzeća se meri odnosom sopstvenih i tuđih izvora sredstava, kako bi se ispitala struktura izvora sredstava.

Struktura pasive bilansa stanja utiče na sigurnost, rentabilnost i autonomiju preduzeća kao dužnika. Sigurnost privrednog su-bjekta možemo posmatrati sa stanovišta poverilaca i sa stano-višta dužnika. U oba slučaja, sigurnost je veća kad je struktura pasive više pomerena ka sopstvenom kapitalu jer, u slučaju stečaja, poverioci mogu naplatiti svoj dug iz stečajne mase. Sa rastom stepena zaduženosti preduzeća raste i rizik poverilaca. Ako poverilac pozajmljuje novčana sredstva dužniku koji ima nizak stepen sopstvenog kapitala, tada se poverilac obezbeđuje od mogućeg rizika hipotekom na nepokretne stvari i zalogom na pokretne stvari.

U procesu analize zaduženosti potrebno je utvrditi prihvatljivi nivo zaduženosti i za poverioca i za dužnika. Po tradicionalnom finansijskom pravilu, taj odnos treba da bude 1:1. Time se pre-

duzeće finansira 50% iz sopstvenih izvora i 50% iz tuđih izvora, a odnos sredstava i dugova treba da je 2:1.

Polazeći od tradicionalnog fi nansijskog pravila, u 2009. godini 52,25% preduzeća ima manje od 50% dugova u strukturi pasi-ve. Preostalih 39,25% preduzeća većinski se fi nansira na osnovu tuđeg kapitala, dok je 8% preduzeća 100% zaduženo, budući da ne raspolaže sopstvenim kapitalom u strukturi pasive. Kod ovih preduzeća većinu čini kratkoročna zaduženost. U strukturi osnov-nog kapitala kod nekih preduzeća se povećava učešće akcijskog kapitala. Sa aspekta sigurnosti poverilaca i nezavisnosti preduzeća zaključuje se da se stabilnost preduzeća u 2009. godini pogoršala u odnosu na 2008. godinu, kada je 65% preduzeća imalo manje od 50% dugova u strukturi pasive, čime je struktura pasive većeg broja preduzeća bila pomerena ka sopstvenom kapitalu. Visokim učešćem sopstvenog kapitala u strukturi pasive, ova preduzeća su mogla da obezbede sigurnost ostvarivanja pozitivnog bruto fi -nansijskog rezultata. Preostalih 35% preduzeća je imalo većinsko učešće dugova u strukturi izvora sredstava, čime se uglavnom fi -nansiralo iz tuđeg kapitala, s tim da nije bilo preduzeća kod kojih se u strukturi pasive nalazi tuđi kapital u stoprocentnom iznosu.


50

Prikaz 7: Raspored preduzeća prema postojanju zaduženosti

1.3. Analiza solventnosti

Solventnost preduzeća podrazumeva sposobnost plaćanja svih obaveza, ali ne o roku njihovog dospeća. Solventnost ukazuje da li će preduzeće moći da izmiri svoje obaveze barem i iz stečajne mase.

Solventnost preduzeća se meri odnosom poslovne imovine i uku-pnih obaveza. Ovaj odnos bi trebalo da bude veći od 1, jer ukoliko je manji od 1, preduzeće je insolventno. Insolventnost upućuje da kada bi preduzeće unovčilo svu svoju imovinu po knjigovodstvenoj vrednosti ne bi moglo da izmiri sve obaveze. Pošto u uslovima ste-

čaja preduzeće često može da unovči imovinu samo po vrednosti nižoj od knjigovodstvene, solventnost je prihvatljivija što je ovaj od-nos više udaljen od 1.

Analiza solventnosti preduzeća iz 2008. godine u 2009. godinu pokazuje pogoršanje sposobnosti preduzeća da otplate obaveze kad tad, pa makar i iz likvidacione mase. Koefi cijent solventnosti pokazuje da je u 2008. godini 60% preduzeća bilo solventno i da je ta solventnost pogoršana, budući da je u 2009. godini 47,5% preduzeća bilo u mogućnosti da izmiri svoje obaveze iz poslovne imovine. Preostalih 40%, odnosno 52,5% nije moglo da izmiri svoje obaveze iz poslovne imovine.

2. OCENA FINANSIJSKOG POLOŽAJA PREDUZEĆA NA BANJALUČKOJ BERZI

Objedinjavajući navedene pokazatelje, došlo se do zaključka da je samo 15% preduzeća u posmatranoj 2009. godini imalo dobar fi -nansijski položaj koji pokazuje tendenciju pada u odnosu na 2008. godinu, kada je 20% ispitanih preduzeća imalo dobar fi nansijski položaj. Prihvatljiv fi nansijski položaj u 2009. godini ima svega 5%

preduzeća, dok je ovaj procenat u 2008. godini iznosio 12,5%. U 2009. godini povećao se broj preduzeća koja imaju loš fi nansijski položaj (80% preduzeća), u odnosu na 2008. godinu, kada je loš fi nansijski položaj bio prisutan kod 67,5% preduzeća. Kao glavni uzrok ističe se nemogućnost preduzeća da usklade rokove veziva-nja sredstava i rokove raspoloživosti obaveza, kao i da obezbede uslove za održavanje likvidnosti. U nastavku je dat prikaz strukture fi nansijskog položaja u 2009. i 2008. godini.

Prikaz 8: Raspored preduzeća prema postojanju solventnosti


51

Prikaz 9: Struktura fi nansijskog položaja u 2009. godini

Prikaz 10: Struktura fi nansijskog položaja u 2008. godini

Prilikom ocene fi nansijskog položaja kotiranih preduzeća, razma-trano je koliko je preduzeća uspelo da ostvari svih sedam determi-nanti dobrog fi nansijskog položaja u 2009. godini. Rezultati istraži-vanja pokazuju sledeće:

- 10% preduzeća je ostvarilo svih sedam zahtevanih pokazatelja, - 0% preduzeća je ostvarilo šest zahtevana pokazatelja,- 5% preduzeća je ostvarilo pet zahtevanih pokazatelja,- 0% preduzeća je ostvarilo četiri zahtevana pokazatelja- 5% preduzeća je ostvarilo tri zahtevana pokazatelja, - 32,5% preduzeća je ostvarilo dva zahtevana pokazatelja i - 2,5% preduzeća je ostvarilo jedan zahtevani pokazatelj, - 45% preduzeća nije ostvarilo nijedan zahtevani pokazatelj.

Za razliku od rezultata istraživanja navedenih u 2009. godini, koti-rana preduzeća su imala uspešnije pokazatelje fi nansijskog polo-žaja u 2008. godini, budući da je:

- 10% preduzeća je ostvarilo svih sedam zahtevanih pokazatelja,- 2,5% preduzeća je ostvarilo šest zahtevanih pokazatelja- 7,5% preduzeća je ostvarilo pet zahtevanih pokazatelja,- 5% preduzeća je ostvarilo četiri zahtevana pokazatelja, - 7,5% preduzeća je ostvarilo tri zahtevana pokazatelja- 40% preduzeća je ostvarilo dva zahtevana pokazatelja i - 2,5% preduzeća je ostvarilo jedan zahtevani pokazatelj,- 25% preduzeća nije ostvarilo nijedan zahtevani pokazatelj.

Navedeni rezultati pokazuju trend rasta broja preduzeća u 2009. godini koja ne uspevaju da zadovolje nijedan pokazatelj dobrog fi nansijskog položaja preduzeća, dakle, ni likvidnost, ni uslove za održanje likvidnosti, ni solventnost, ni prihvatljiv leveridž.

ZAKLJUČAK

Analiza fi nansijskog položaja preduzeća treba da odredi trenutni položaj pre-duzeća, kako bi se na osnovu rezultata analize defi nisale mere za eventualno poboljšanje fi nansijskog položaja posmatranih preduzeća. Loš fi nansijski po-ložaj pojedinačnog preduzeća stvara probleme na nivou preduzeća i zahteva determinisanje mera za njegovo poboljšanje na nivou preduzeća. Loš fi nan-sijski položaj većeg broja preduzeća ukazuje na problem privrede kao celine, koji zahteva sistemske mere za njegovo prevazilaženje na nivou privrede. Na osnovu izvršene analize najvažnijih pokazatelja fi nansijskog položaja predu-zeća na Banjalučkoj berzi u 2008. i 2009. godini može se zaključiti da su ne-postojanje fi nansijske ravnoteže i nesposobnost održavanja prihvatljive zadu-ženosti i solventnosti, osnovni pokazatelji poremećenosti fi nansijske strukture preduzeća, odnosno lošeg fi nansijskog položaja. U posmatranoj 2009. godini, čak 80% preduzeća ostvaruje loš fi nansijski položaj, čime je značajno pove-ćan broj preduzeća koja ostvaruju loš fi nansijski položaj, u odnosu na 2008. godinu. Preduzeća pokušavaju da pokriju nagomilane tekuće obaveze nastale smanjenim obimom poslovne aktivnosti. Lošoj fi nansijskoj situaciji verovatno su doprineli i krediti koji su usmereni na potrošnju, a na uštrb proizvodnje. Za poboljšanje fi nansijskog položaja preduzećima je potreban dugoročni i jeftiniji kapital, koji se može obezbediti ili kroz dodatna ulaganja vlasnika ili kroz po-voljnije kredite u odnosu na postojeće.

Posmatrajući odnos fi nansijskog položaja i uspešnost poslovanja predu-zeća, dodatna istraživanja su pokazala da čak 70% preduzeća ostvaruje negativan rezultat u posmatranoj 2009. godini, koji je u većini slučajeva rezultat negativnog rezultata iz redovnih aktivnosti preduzeća, što najbolje govori o neuspešnosti poslovanja preduzeća. Tendencija ostvarivanja ne-gativnog fi nansijskog rezultata se značajno povećala u odnosu na 2008. godinu, kada je 52,5% preduzeća ostvarilo negativan fi nansijski rezultat. Od 15% preduzeća koja su ostvarila dobar fi nansijski položaj, čak 10% ispita-nih preduzeća je poslovalo sa gubitkom, što upućuje na zaključak da dobar fi nansijski položaj ne mora da znači istovremeno i dobar fi nansijski rezultat. Pored toga, istraživanjem je pokazano da preduzeće koje ima najbolji fi nan-sijski položaj prema posmatranim pokazateljima, nema istovremeno i naj-bolji fi nansijski rezultat. Šta više, preduzeće koje je imalo najbolji fi nansijski položaj poslovalo je sa gubitkom. Da bi pomenuto preduzeće i sva ostala preduzeća izašla iz zone gubitka, potrebno je, pored povećanja efi kasnosti poslovanja, kroz vlasničku transformaciju, doneti i niz mera iz oblasti mone-tarne, poreske i carinske politike.

LITERATURA

1. Mikerević, D. (2005). Strateški fi nansijski menadžment. Banja Luka: Ekonomski fakultet u Banjoj Luci.

2. Novićević, B., Antić, L. i Stevanović, T. (2006). Upravljanje per-formansama preduzeća. Niš: Ekonomski fakultet Niš.

3. Rodić, J., Vukelić, G. i Andrić, M. (2007). Teorija politika i analiza bilansa. Beograd: Beoknjiga.

4. Slović, D. (2003). Dinamička analiza bilansa. Beograd: FINEX, preduzeće za fi nansijske ekspertize i izdavačku delatnost.

5. Vunjak, N. (2008). Finansijski menadžment – poslovne fi nansi-je. Subotica: Ekonomski fakultet Subotica.

6. Žager, K., Mamić Sačer, I., Sever, S. i Žager, L. (2009). Analiza fi nancijskih izvještaja. Zagreb: Grafi čki zavod Hrvatske.

7. www.blberza.com (datum dostupnosti: 10/10/2010)

SummaryThe paper gives a comparative analysis of major parameters of the fi nancial position of companies listed on the Banja Luka Stock Exchange. During the research, the analysis was based on the data from the annual fi nancial reports of 40 manufacturing companies. Comparing the indicators of the fi nancial position of the company in two consecutive years (2008, 2009) come to a result which showed that almost 80% of the company realized a bad fi nancial position in year 2009. The number of companies that have bad fi nancial position in 2009. increased in comparison to the 2008th year, as a consequence of the lack of fi nancial balance and inability to maintain an acceptable level of debt and solvency.Key words: fi nancial position of company, analysis


52

UVOD

Opšte je poznato, a sada i prihvaćeno, da čovjekove aktivnosti utiču na klimatske promjene i da te promjene uzrokuju značajne fi zičke efekte. Prvi organizovani razgovori o međusobnom uticaju klime, životne sredine i održivog razvoja bili su na Konferenciji Ujedinjenih nacija o životnoj sredini održanoj u Štokholmu, još daleke 1972. godine.

Naknadno, pod uticajem Svjetske meterološke organizacije, u Rio de Ženeiru je 1992. godine usvojena Okvirna konvencija UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC), koju su potpisale 154 zemlje. Bosna i Hercegovina to tada nije mogla učiniti zbog poznatih ratnih dešavanja.

Zemlje učesnice ove konvencije, u skladu sa razvijenošću i ekonomskim potencijalom, svrstane su u nekoliko grupa. Zemlje u razvoju svrstane su u grupu zemalja koje ne pripadaju Aneksu I.

Do sada je održano 16 godišnjih konferencija o klimatskim pro-mje nama, od kojih je najznačajnija ona održana u Kjotu 1977. godine, kao i pretposljednja, održana u Kopenhagenu decembra mje seca 2010. godine. Ovih dana se još uvijek rezimiraju zaključci XVI konferencije održane u Kankunu, u Meksiku.

Prema Protokolu iz Kjota razvijene zemlje i zemlje sa prelaznom ekonomijom obavezne su bile da u prvom obračunskom periodu od 2008. do 2012. godine smanje u prosjeku emisiju gasova sa efektom staklene bašte (greenhouse gases-GHG) za 5,2%.

Za zemlje u razvoju, Protokol, ne znači novu obavezu sma njenja emisije GHG, ali ostaje mogućnost da svaka od njih, prema članu 9. Protokola, u bilo kom trenutku, može tu obavezu da preuzme.

Bosna i Hercegovina se uključila u aktivnosti Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC-a) 2000. godine. Mo-gućnost korištenja sredstava dobila je putem Globalnog fonda za zaštitu životne sredine (Global Enviroment Facility – GEF) 2004. go dine. Bosna i Hercegovina je kao operativnu fokalnu tačku (focal point) za provođenje Konvencije odredila Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju u Vladi Republike Srpske u Banjoj Luci.

Obaveza svake države potpisnice je da redovno dostavlja svoje nacionalne izvještaje Sekretarijatu UNFCCC-a putem operativne fokalne tačke. Bosna i Hercegovina je uradila svoj Prvi nacionalni izvještaj (Initial National Communication – INC) vlastitim stručnim zalaganjima u organizaciji focal pointa i UNDP-a BiH. Ovaj do-ku ment je prihvaćen od strane UNFCCC-a i GEF-a. U toku su aktivnosti na izradi Drugog nacionalnog izvještaja (Second National Communication – SNC).

Dokument je faktorski prikazao situaciju u BiH i ukazao na potrebu integralnog sagledavanja i implementacije aktivnosti BiH u okviru ove konvencije. Izradom Prvog nacionalnog izvještaja o klimatskim promjenama, Bosna i Hercegovina je ispunila svoju osnovnu obavezu prema UNFCCC-u. Još važnije je da su ovim dokumentom u određenom obimu identifi kovane klimatske promjene u BiH, date prognoze promjena, procijenjena je ranjivost prostora, eko-sistema, uslova življenja, kao i ranjivost privrede. Izradom Prvog nacionalnog izvještaja, Bosna i Hercegovina postaje zvanično učesnik svjetskog procesa dogovaranja oko adaptacije klimatskim promjenama i njihovog ublažavanja.

Postoje dvije osnovne kategorije ljudskih odgovornosti vezane za klimatske promjene, a to su mitigacija i adaptacija. Oba ova tipa

Mr Nataša Zrilić*

Dr Predrag Tomić*

Dr Borislav Jakšić*

Fond za adaptaciju- međunarodni fi nansijski mehanizam namijenjen zemljama u razvoju u oblasti održivog razvoja i klimatskih promjena

RezimeKlimatske promjene postaju sve češće i intenzivnije, pa mjere kompleksne adaptacije na globalnom, nacionalnom i lokalnom nivou pred-stavljaju pravi odgovor na te pojave. Usvojenim aktivnostima u okviru Kjoto protokola i naročito naknadnim odlukama na Konferenciji država potpisnica Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama u Marakešu, osigurana je pomoć zemaljama potpisnicama ove konvencije, koje ne pripadaju Aneksu I, tj. zemljama u razvoju, u koje je svrstana i Bosna i Hercegovina, te data mogućnost korišćenja Fonda za adaptaciju.

* Fond za zaštitu životne sredine Republike Srpske.

UDK 336.76:551.583(100) PREGLEDNI RAD


53

odgovornosti pomažu da se umanje rizici od klimatskih promjena. Mitigacija uključuje aktivnosti čija je namjera da se smanji veličina naših uticaja na klimatske promjene. To, drugim riječima, znači prihvaćanje i uključivanje strategije za smanjenje izvora gasova sa efektom staklene bašte i njihovih emisija, kao i njihovu redukciju.

Adaptacija je poduzimanje aktivnosti sa namjerom da se smanje negativne konsekvence klimatskih promjena. Adaptivne aktivnosti imaju za cilj da smanje klimatske udare na ljudske i prirodne sisteme.

Ova dva tipa naše odgovornosti su bitna i međusobno se dopunjavaju. Treba imati na umu da se klimatske promjene već dešavaju i da će se nastavljati zbog prisutnosti veće količine gasova sa efektom staklene bašte koji su već prisutni u atmosferi. Zbog toga, čak i izuzetno veliki napori i mjere mitigacije neće moći eliminisati uticaje na klimatske promjene u narednih nekoliko decenija. Zbog toga su mjere adaptacije nezaobilazne i od izuzetne važnosti.

Adaptacija se poduzima od niza organizatora i uključuje pojedince, lokalnu vlast, biznis odnosno privredu, privatni sektor, civilno društvo i državu – entitet i sastoji se od niza aktivnosti, počevši od promjene ponašanja pa do institucionalnih, strukturalnih i tehnoloških prilagođavanja.

Na godišnjoj konferenciji UNFCCC-a održanoj 2001. godine u Marakešu, na inicijativu zemalja u razvoju donesena je odluka da se formira Fond za adaptaciju koji bi pomogao ovim zemljama da se što brže i efi kasnije uključe u globalne aktivnosti.

Poslije dugih priprema konačno je prihvaćen način izdvajanja sredstava za ovaj fond, kao i njihova distribucija. Zemlje potpisnice Konvencije koje ne pripadaju Aneksu I moraju uspostaviti svoje vlastite organizacije, tj. tijela koja će u ime države voditi sve potrebne aktivnosti.

S obzirom na preporuke date u Prvom nacionalnom izvještaju i stvarne potrebe, treba na zajedničkom nivou Bosne i Hercegovine što prije dogovoriti i usaglasiti forme mehanizama rada ovog složenog tijela.

1. KRATAK PREGLED USPOSTAVLJANJA FONDA ZA ADAPTACIJU

Da bi razmotrile mogućnosti za smanjenje globalnog zagrijavanja, kao i u borbi sa klimatskim promjenama, u prethodnoj dekadi, većina zemalja se pridružila međunarodnom sporazumu sadržanom u Okvirnoj konvenciji UN o klimatskim promjenama. Mnoge od ovih država kasnije su ratifi kovale Protokol iz Kjota, dokument koji ima snažno pravno dejstvo, kao i obavezujuće mjere u pogledu daljih aktivnosti vlada razvijenih i nerazvijenih država u borbi sa naraslim klimatskim promjenama.

Kao rezultat zajedničkog dogovora država, Protokol iz Kjota je čla-nom 8. odredio mogućnost da se pomogne prvenstveno zemljama u razvoju koje su osjetljive na negativne efekte kli matskih promje-na. Ova mogućnost je prenijeta u praksu kroz uspostavljanje Fonda za adaptaciju, novog izvora fi nansiranja na međunarodnom nivou, koji omogućava direktni pristup svojim sredstvima zainteresova-nim državama.

Drugim riječima, Fond za adaptaciju su uspostavile strane pot pi-snice Protokola iz Kjota, Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC). Ovaj fi nansijski mehanizam ima ulogu i zadatak da fi nansira konkretne projekte i programe za adaptaciju u zemljama u razvoju koje su strane potpisnice Protokola iz Kjota,

kao i da omogući ovim zemljama da imaju direktan pristup Fondu. Put osnivanja Fonda i njegovo zaživljavanje u praktičnom smislu riječi, u prethodnoj dekadi je bio prilično dug.

Sporazumom iz Marakeša je odlučeno da se osnuje Fond, na VII konferenciji država potpisnica Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama, koja se održala u ovom gradu 2001. go-dine. Postignut je dogovor da fond svoj budžet obrazuje dijelom sredstava ostvarenih projektnim aktivnostima putem Mehanizma za čisti razvoj (Clean Development Mechanism – CDM), kao i iz drugih izvora. Dio prihoda iznosi oko 2% dokumentovanih sma-njenja emisije (Certifi ed Emission Reduction – CERs), izdatih za projektne aktivnosti CDM-a.

Na XIV Konferenciji UN o klimatskim promjenama održanoj de-cembra mjeseca 2007. godine na indonežanskom ostrvu Baliju, usvojen je set odluka koje se odnose na operativne detalje uspo-stavljanja Fonda za adaptaciju (njegov zakonodavni okvir i nadležna tijela, koja omogućavaju rad Fonda u praksi).

Zasjedanje u poljskom gradu Poznanju, decembra mjeseca 2008. godine, predstavlja nastavak XIV Konferencije UN-a o klimatskim promjenama sa Balija. Tom prilikom, u pogledu daljeg operativnog uspostavljanja Fonda za adaptaciju, učesnice su se složile da nje-gov upravni odbor ima pravni kapacitet da može sredstva direktno dodjeljivati zemljama u razvoju.

Nakon ovih odluka, Fond je i operativno mogao da otpočne sa radom. Na XV zasjedanju Konferencije UN o klimatskim pro mje-nama održanom u Kopenhagenu 2009. godine, država Njemačka se ponudila da bude domaćin sastancima Upravnog odbora Fonda u 2010. godini.

Možemo se zapitati da li se u proteklih desetak godina na me-đunarodnoj sceni u oblasti održivog razvoja i klimatskih promjena desilo uspostavljanje jednog novog fi nansijskog mehanizma, koji ima sličan “dug put zaživljavanja” u praktičnom smislu, kao i neke druge međunarodne institucije, koje su kasnije prerasle u ključne nosioce današnjeg procesa globalizacije u svojim aktivnostima. Misli se na Svjetsku banku, Međunarodni monetarni fond, Svjetsku trgovinsku organizaciju. Kako god bilo, može se očekivati da u narednoj deceniji, Fond za adaptaciju u oblasti prilagođavanja klimatskim promjenama poprimi ključnu ulogu zbog koje je i osnovan, pomoći zemalja u razvoju da lakše dođu do njegovih sredstava u cilju razvoja, a ne napuštajući usvojeni koncept zaštite životne sredine.

Ovaj rad ima cilj da upozna javnost Bosne i Hercegovine sa načinom rada Fonda za adaptaciju, kao i njegovim dosadašnjim aktivnostima, oblasti održivog razvoja u kontekstu prilagođavanja klimatskim promjena, za naše stanovništvo. Sve ovo treba da po-mogne političkoj i stručnoj javnosti da se opredijeli za aktivno prisustvo države na međunarodnom nivou, kao i saradnju sa ovim tijelom, u pogledu promocije njenih interesa.

2. INSTITUCIONALNA STRUKTURA FONDA (ORGANI FONDA)

2.1. Staratelj nad radom Fonda (Svjetska banka):

Staratelj nad radom Fonda za adaptaciju na privremenoj osnovi je Svjetska banka. Svjetska banka izvršava dvije ključne funkcije: a) prodaje CER-ove, b) upravlja Fondom za adaptaciju. Privremeni aranžman Svjetske banke je trebalo da bude revidiran u toku 2010. godine, ali je ovo odgođeno za 2011. godinu. Kao staratelj, Svjetska


54

banka nastoji da uveća vrijednost sredstava Fonda, uzimajući u obzir ciljeve transparentnosti i efi kasnosti.

2.2. Sekretarijat Fonda za adaptaciju:

Fond za adaptaciju je osnovan u okviru Globalnog fonda za životnu sredinu (GEF). Da bi podržao i olakšao njegove aktivnosti, GEF obezbjeđuje usluge poslovanja Sekretarijata Fonda za adaptaciju, takođe na privremenoj osnovi.

2.3. Upravni odbor:

Upravni odbor je uspostavljen kao operativno tijelo i ima mandat da nadgleda i upravlja Fondom za adaptaciju svojim autoritetom i rukovođenjem Mehanizmom čistog razvoja. Upravni odbor se sastoji od 16 članova i njihovih zamjenika koji predstavljaju strane, zvanično izabrane i to kako slijedi:

– dva predstavnika iz svake od regionalnih grupa UN-a;– jedan predstanik malih ostrvskih država u razvoju;– jedan predstavnik najnerazvijenijih država;– dva predstavnika strana iz Aneksa I1;– dva predstavnika strana iz Aneksa II.

Članovi imaju dvogodišnji mandat, koji se može obnoviti.

Na šestom sastanku upravni odbor Fonda za adaptaciju je uspostavio dvije komisije i odobrio opšti vodič za njihov rad, i to Komisiju za pregled projekata i programa i Komisiju za etiku i fi nansije.

2.4. Komisija za pregled projekata i programa:

Komisija za pregled projekata i programa ima sljedeće dužnosti:

a) razmatra i pregleda projekte i programe koje Upravnom odboru podnesu zainteresovane strane u skladu sa Operativnim politikama i smjernicama;

b) rješava pitanja proistekla iz projekata i programa podnesenih Upravnom odboru, uključujući neriješena pitanja;

c) pregleda izvještaje o projektima i programima koje podnesu državni i multilateralni organi za realizaciju u skladu sa stavom 46. Operativnih politika i smjernica, uz podršku Sekretarijata;

d) razmatra ostala pitanja, koja Upravni odbor smatra odgovarajućim.

2.5. Dužnosti komisije za etiku i fi nansije

Komisija za etiku i fi nansije ima sljedeće dužnosti:

a) izrađuje, da na odobrenje Upravnom odboru nacrte kodeksa ponašanja za sprovođenje dijela VII Poslovnika, da bi se zaštitili članovi Upravnog odbora i njihovi zamjenici i zaposleni u Sekretarijatu od sukoba interesa, kroz određivanje slučajeva sukoba interesa i povezanih procedura;

b) vrši nadzor nad primjenom kodeksa ponašanja i tumači razlike u njegovom sprovođenju, kao i posljedice kršenja kodeksa ponašanja;

c) pregled i pružanje obavještenja o budžetu za operativne troš-kove Upravnog odbora, Sekretarijata i Staratelja;

d) obavještava Upravni odbor o opštoj politici i pristupu efektivnim resursima, uključujući preporuke Staratelja za monetizaciju

ovjerenih smanjenja emisije (CER) i dobijanje doprinosa iz drugih izvora;

e) vrši pregleda fi nansijske izvještaje Fonda;f) vrši nadzor nad aktivnostima Sekretarijata povezanim sa angažo-

va njem i nabavkom usluga i drugim aktivnostima povezanim sa na dležnošću komisije;

g) razmatra ostala pitanja koja smatra odgovarajućim.

2.6. Panel za akreditaciju

Pored gorenavedenih tijela, postoji i Panel za akreditaciju. On je osnovan od strane Upravnog odbora Fonda da bi se osiguralo da organizacije koje primaju novac od Fonda za adaptaciju ispunjavaju fi ducijarne standarde. Takođe, ovo tijelo daje preporuke Upravnom odboru o akreditaciji, uslovnoj akreditaciji, suspenziji ili otkazivanju akreditacije. Dva člana Upravnog odbora su ujedno i članovi Odbora za akreditaciju, dok u radu ovog tijela učestvuju još tri spoljna tehnička stručnjaka. Upravni odbor nadzire rad Panela za akreditaciju, koji se obično odvija putem virtuelnih sastanaka preko telekonferencija. Panel za akreditaciju pregleda i razmatra zahtjeve za akreditaciju na osnovu informacija datih u obrazcu zahtjeva. U slučaju da zahtjev ne bude odmah odobren, Panel za akreditaciju može odrediti da li treba pružiti tehničku podršku organu za realizaciju koji podnosi zahtjev da bi se unaprijedile njegove sposobnosti za dobijanje akreditacije i obim potrebne podrške. Panel za akreditaciju istovremeno može odrediti da li postoji potreba da se prikupe dodatne informacije ili ponovo podnese obrazac zahtjeva organa za realizaciju, koji podnosi zahtjev. Panel za akreditaciju određuje da li je potrebna posjeta mjestu i/ili posmatranje imenovanog organa za realizaciju.

3. RASPOLOŽIVI IZVORI FINANSIRANJA FONDA

Pomenuli smo da se Fond za adaptaciju fi nansira sa 2% od prihoda prikupljenih Mehanizmom čistog razvoja. Svjetska banka, kao staratelj fonda, monetizuje ovjerena smanjenja emisije, čuva prihode u starateljskom fondu i isplaćuje ih po nalogu Upravnog odbora. Svjetska banka je početnu prodaju i ispitivanje tržišta obavila u 2009. godini, tako da je već u aprilu mjesecu 2010. godine osigurala 106 miliona američkih dolara ukupnih prihoda od prodaje i doprinosa.

Prihodi Fonda za adaptaciju od ovjerenih smanjenja emisije zavise od:

– ukupnog broja ovjerenih smanjenja emisije izdatih od projekata Mehanizma čistog razvoja;

– cijene ovjerenih smanjenja emisije na karbonskom tržištu.

Procijenjeni prihod od ovjerenih smanjenja emisije, koji bi Fondu bio na raspolaganju do kraja 2010. godine, iznosi 200 miliona dolara, dok se pretpostavlja da bi Fond mogao raspolagati iznosom od 400 miliona dolara do kraja 2012. godine.

Pored ovih prihoda, na konferenciji u Kopenhagenu krajem 2009. godine strane potpisnice iz Aneksa I su podstaknute da obezbijede dodatna fi nansijska sredstva fondu, tako da je Španija donirala fondu dodatnih 45 miliona evra, dok je Njemačka najavila 10 miliona evra.

1 UNFCCC lista Aneks I zemalja obuhvata 41 zemlju, industrijalizovane i neke zemlje u tranziciji. Zemlje koje nisu na listi Aneks I spadaju u tzv. ne Aneks I grupu zemalja (Aneks II). Prema Koncenciji Aneks I zemlje su se obavezale da smanje nivoe svojih emisija na nivoe iz 1990. godine, dok zemlje Aneks II nemaju obaveze smanjenja emisije, ali su pristale da razvijaju mjere i politike za smanjenje emisije i ublažavanje uticaja klimatskih promjena.


55

3.1. Pristup fi nansijskim sredstima Fonda za akreditaciju

Upravni odbor Fonda za adaptaciju je usvojio dokument pod nazivom Operativne politike i smjernice, koji omogućava zainte-resovanim državama da podnesu svoje projekte, tj. da traže fina nsijska sredstva od Fonda putem akreditovanog državnog orana za realizaciju. To mogu biti biti nacionalne jedinice za sprovođenje (National Implementation Entities (NIE)). Takođe, grupa zainte re sovanih strana, umjesto državnog organa za realizaciju, može imenovati regionalne ili podregionalne organe, tj. mogu da podnesu svoje prijedloge putem akreditovanog multilateralnog or gana za realizaciju (Multilateral Implementation Entities (MIE)).

Proces akreditacije je uspostavljen od strane Fonda za akreditaciju i potrebno je da zainteresovane strane – države zatraže akreditaciju. Ovlašćene jedinice za sprovođenje NIE i MIE će biti akreditovane od strane Upravnog odbora Fonda za adaptaciju ukoliko pokažu da mogu da ispune standarde opunomoćnika Fonda i standarde upravljanja, tj. pokažu da su u stanju da posluju u skladu sa procedurama rada Fonda za adaptaciju.

Da bi država ili multilateralni organi “povukli” novac od strane Fonda za adaptaciju za svoje projekte, oni moraju:

a) ispuniti fi ducijarne standarde, koje je utvrdio Upravni odbor fonda (ovi standardi se većinom odnose na upravljanje fi nansijskim sredstvima fonda, uspostavljanje institucionalnih kapaciteta za praćenje projekata na terenu, kao i sistem interne kontrole unutar ovih institucija);

b) snositi punu odgovornost za opšte upravljanje projektima i programima;

c) snositi fi nansijske odgovornosti za praćenje i izvještavanje.

Zahtjevi za akreditaciju potencijalnih ovlaštenih akreditovanih tije la bi trebalo da budu praćeni dokumentovanim dokazima da takve je dinice ispunjavaju standarde opunomoćnika Fonda i standarde upra vljanja. Kada se akredituju ova tijela će odgovarati Upravnom odboru Fonda za sva sredstva koja prime od fonda za projekte i programe. Takođe, ova tijela unutar svoje organizacione strukture mogu da odrede izvršnu jedinicu za realizaciju projekata i programa pod svojim nadzorom, koja će implementirati projekte Fonda.

Pojašnjenja radi, sličan sistem akreditacije ovlaštenih tijela i im-ple mentacije projekata, fi nansiranih od strane Svjetske banke pu tem IDA i/ili IBRD sredstava, kao i ostale manje razvijene ze-mlje, Bosna i Hercegovina je već imala priliku provoditi na te-re nu. Kreditna sredstva Svjetske banke u BiH se “povlače i im plementiraju”, putem ovlaštenih jedinica za implementaciju proje kata, koje su osnovane od strane nadležnih organa vlasti. Ova tijela su akreditovana i osposobljena za poslove upravljanja sredstvima Svjetske banke od strane same banke i odgovaraju nadležnim organima vlasti, kao i banci, za sva trošenja sredstava kojima raspolažu, kao i implementaciju projekata.

Proces akreditacije odvija se na sljedeći način:

1. Vlada imenuje ovlašteni organ. Ovlašteni ogran mora dati podršku za imenovanje potencijalnog organa, koji će provoditi realizaciju prijedloga projekata i programa.

2. Podnosi se zahtjev Sekretarijatu Fonda za adaptaciju, koji sadrži opis kako organizacija ispunjava potrebne specifi čne zahtjeve, te odgovarajuću prateću dokumentaciju.

3. Panel za akreditaciju pregleda ovaj zahtjev. 4. Panel može zahtijevati dodatne informacije, objašnjenja od

organizacije. On može predložiti Upravnom odboru da li je potrebna posjeta licu mjesta i/ili posmatranje organizacije. Može predložiti i da li je potrebno pružiti tehničku podršku podnosiocu zahtjeva da bi se unaprijedio njegov kapacitet, da bi dobio akreditaciju.

5. Nakon ovoga, Panel za akreditaciju daje preporuku Upravnom odboru Fonda.

6. Odbor donosi konačnu odluku o akreditaciji organa.

Nakon donošenja Operativnih smjernica i procedura za akreditaciju u septembru mjesecu 2009. godine, poziv za podnošenje zahtjeva za akreditaciju organa za realizaciju poslat je svim stranama potpisnicama izvan Aneksa I, kao i izabranim multilateralnim agencijama.

Do sada je od strane Upravnog odbora Fonda izvršena akreditacija tri državna organa za realizaciju i šest multilateralnih organa za realizaciju. Od državnih organa za realizaciju za sada su akreditovani:

- Centre de Suivi Ecologique iz Senegala, - Planning Institute of Jamaica iz Jamajke i - Agencia Nacional de Investigacion e Innovacion iz Urugvaja,

od multilateralnih organa za realiazciju akreditovani su:

- Asian Development Bank (ADB), - International Fund for Agricultural Development (IFAD), - United Nations Development Programme (UNDP), - United Nations Environment Programme (UNEP), - United Nations World Food Programme (WFP) i - World Bank (International Bank for Reconstruction and

Development).

Odluka o njihovoj akreditaciji je donesena kroz striktnu analizu fi ducijarnih standarda organizacije izvršenu od strane eksperata Panela za akreditaciju. Jednom odobren proces akreditacije vrijedi pet godina, nakon čega se vrši ponovna provjera rada ovih tijela. U toku rada akreditovane jedinice takođe se vrši njena provjera, i dobijena akreditacija se može suspendovati, zavisno od rezultata rada.

3.2. Finansiranje projekata i programa od strane Fonda

Fond za adaptaciju fi nansira projekte čiji je osnovni i izričiti cilj adaptacija i povećanje otpornosti na klimatske promjene. Upravni odbor Fonda nije propisao sektore ili pristupe fi nansiranju, nego se prilagođava različitim zemljama. Fond za adaptaciju izbjegava dupliciranje sa drugim izvorima fi nansiranja. Kroz fi naniranje pro-jekata nastoje se obezbijediti puni troškovi projekata i pro gr ama, kako bi se primjenom adaptivnih mjera doprinijelo za usta-vljanju negativnih klimatskih promjena. Predlagač mora obe-zbije diti obrazloženo pojašnjenje, na koji način projekat utiče na prilagođavanje klimatskim promjenama.

Projektni ciklus se odvija na sljedeći način:

1. Projekat ili program se podnosi Sekretarijatu Upravnog od-bo ra Fonda na obrascima koje je odobrilo ovo tijelo putem Nacionalne ili Multilaterne jedinice za implementaciju, uz zva nično pismo odobrenja od strane vlada.

2. Nakon toga vrši se provjera usklađenosti i tehnički pregled dokumentacije od strane Sekretarijata.

3. Sekretarijat prosljeđuje dokumentaciju Komisiji za pregled projekata i programa, koja sa svoje strane vrši stručni pregled dokumentacije. Tom prilikom može koristiti i usluge nezavisnih stručnjaka.


56

4. Izabrani projekti se prosljeđuju na odlučivanje Upravnom od-boru Fonda zajedno sa stručnim mišljenjem komisije;

5. Nakon odlučivanja od strane Upravnog odbora fonda, vrši se zaključivanje ugovora o fi nansiranju projekata. Staratelj vrši isplate sredstava uz pismeni nalog Upravnog odbora Fonda.

6. Nakon ovoga, slijedi realizacija i praćenje projekata od strane organa za realizaciju.

Proces pregledanja i odobravanja dokumentacije odvija se u jed-nom ili više koraka, zavisno od vrijednosti pojedinih projekata i programa.

Za projekte ili programe čija je vrijednost manja od milion dolara, odluke o odobravanju projekata se donose kroz jedan korak. Za projekte ili programe čija vrijednost prelazi jedan milion dolara, Upravni odbor obično odluku donosi u dva koraka, tako što prvo odobri koncept projekata i dokumenta, a nakon podnošenja ko-načnog projekta, donosi odluku o fi nansiranju.

Prijedloge projekata treba podnijeti najmanje sedam sedmica pri-je sastanka Upravnog odbora Fonda. Na zvaničnoj stranici Fonda za adaptaciju pružaju se informacije o svoj potrebnoj dokumen-taciji za proces akreditacije, apliciranju na projekte, pozivima za akreditaciju, kao i svim važnijim datumima koji se odnose na rad organa Fonda.

ZAKLJUČAK

Izradom i usvajanjem Prvog nacionalnog izvještaja (INC), Bosna i Hercegovina je utvrdila stanje klimatskih promjena u našoj zemlji i konstatovala ranjivost u određenim sektorima. U preporukama za implementaciju mjera za suzbijanje negativnosti vezanih za klimatske promjene, posebna pažnja se poklanja mjerama adaptacije.

U uslovima koje pruža uspostavljeni Fond za adaptaciju u okviru ove UN Konvencije, Bosna i Hercegovina sigurno ima veliku šansu da korišćenjem tih sredstava organizovano podstakne svoj održivi razvoj.

Neki nagovještaji da će nakon održavanja konferencije u Kankunu, Meksiku, u decembru mjesecu 2010. godine i naredne godine u Johanesburgu fi nansiranje aktivnosti u mjerama adaptacije uključiti i druge podsticajne fondove sigurno da dodatno pružaju

mogućnosti našeg maksimalnog uključivanja.

Normalno, temeljne i profesionalno organizovane pripreme za apliciranje za ova sredstva, kao i pitanje same implementacije usvojenih adaptacionih aktivnosti zahtjeva, u našim uslovima, posebnu pripremu. Zbog toga formiranje Mehanizma čistog razvoja (Clean Development Mehanizam CDM), Ovlašćenog nacionalnog tijela (Designed National Authorities DNA) za odobranje i autorizaciju projekata u Bosni i Hercegovini predstavlja početni korak a sama organizacija posla trebalo bi da respektuje entitetske prilike i okolnosti, pri čemu fondovi za zaštitu životne sredine/okoliša treba da budu uključeni.

LITERATURA

1. Akcioni plan zaštite životne sredine BiH – NEAP iz 2003. godine (National Enviromental Action Plan), www.neapbih.ba;

2. Okvir razvojne pomoći za BiH u periodu 2010. – 2014. godina – UNDAF, mart 2009. godine, (United National Development Assistence Framework), www.undg.org;

3. Okvirni akcioni plan za prilagođavanje klimatskim promjenama za Jugoistočnu Evropu, novembar 2008. godine (South East European Climate Change Action Plan for Adaptation), www.rcc.int;

4. Studija za procjenu uticaja klimatskih promjena na poljoprivredu i razvoj strategije adaptacije u BiH, 2007. godina, www.rec.org.ba;

5. Declaration of the UNECE Ministerial Conference “Enviroment for Europe”, Belgrade, 2007. www.unece.org;

6. Borba protiv klimatskih promjena, UNDP BIH, 2008. godina;

7. Kjoto protokol Okvirne konvencije UN o klimatskim promjenama, www.unfccc.org;

8. Srednjoročna razvojna strategija BiH u periodu 2004. – 2007. godine, PRSP (Poverty Reduction Strategy Paper);

9. Prvi nacionalni izvještaj Bosne i Hercegovine u skladu sa Okvirnom konvencijom Ujedinjenih nacija o klimatskim pro-mjenama, Banja Luka, oktobar 2009. godine.

SummaryClimate changes are becoming increasingly frequent and intensive, therefore measures of complex adaptation at global, national and local level represent the right response to those occurrences.The activities adopted within the Kyoto Protocol, and in particular the subsequent decisions of the Marrakesh Conference of Countries Signatories to the UN Framework Convention on Climate Changes, provide for assistance to countries signatories to the Convention that do not make part of the Annex I, i.e. developing countries which include also Bosnia and Herzegovina, and provide for a possibility to use the Adaptation Fund.


57UVOD

Jedna od najuniverzalnijih pojava koja je zahvatila savremeni svet i koja se nametnula kao trend jeste proces integracija. Jedna na-cionalna ekonomija, bez obzira na to gde se geografski nalazi, ne može više da posluje i da se razvija kao zatvoren sistem, pošto nije dovoljno jaka da se razvija samostalno, bazirajući se samo na svo jim resusrima, niti je to uvek isplativo. Iz navedenog razloga se nacionalne ekonomije uključuju u integracione tokove sa drugim nacionalnim ekonomijama. Integracioni tokovi podrazumevaju ne-ko liko nivoa povezivanja, od strukturalnog, investicionog, proiz-vodnog, preko tokova kapitala radi ostvarivanja profi ta, što se postavlja kao merilo uspešnosti kako poslovanja, tako i same integracije.

Pretpostavka fi nansijske integracije je postojanje odgovarajućih instrumenata, koji su po svom karakteru dinamični i koji se stalno prilagođavaju datoj situaciji, odnosno poprimaju različite karakteristike u zavisnosti od konkretnog slučaja i specifi čnosti nacionalne ekonomije.

Cilj je stvaranje efi kasne privredne strukture svih nacionalnih ekonomija, kako bi se premostili, ako ne i rešili problemi koji pritis-kaju jednu nacionalnu ekonomiju, a mogu se refl ektovati i preneti, bilo posredno ili neposredno, i na ostale ekonomije u okruženju.

Pošto nije uvek jasno niti jednostavno odrediti pravac same integracije, niti defi nisati instrumente koji odgovaraju datoj situaciji i nacionalnoj ekonomiji – potrebno je prvobitno razmotriti sve pokazatelje i tek onda razviti i primeniti raspoloživi i upotrebljivi intrumentarijum, radi pokretanja procesa integracije i njegove uspešne realizacije.

1. POVEZIVANJE I INTEGRACIJE U SVETU

U svetu u kojem zemlje trguju velikim obimom roba i usluga, može se konstatovati da su njihove privrede strukturno međuzavisne. To dalje znači da su sistemi tih privreda do te mere povezani da pozitivni ili negativni uticaji iz jedne zemlje utiču na ekonomsko funkcionisanje druge zemlje.

Eksterna međunarodna politika reguliše ovu međuzavisnost između dve ili više nacionalnih ekonomija, a može biti pozitivnog ili negativnog karaktera. Pozitivni karakter se ogleda u činjenici da aktivnosti za poboljšanje stanja privrede jedne zemlje utiču pozitivno i poboljšavaju privredu druge zemlje. Negativna ima obrnuto dejstvo na privredu druge zemlje, odnosno akcije koje treba da povećaju rast i poboljšaju ekonomski razvoj jedne zemlje se negativno odražavaju na ekonomska kretanja druge ili drugih zemalja. Ovaj problem se može delimično prevazići dezintermedijaciom i diverzifi kacijom, koje su se istakle kao veoma moćni instrumenti, pogotovu u periodu rešavanja i prevazilaženja posledica velikih kriza fi nansijskih sistema1.

Međuzavisnost nacionalnih ekonomija se ipak ne može ovako jednostavno predstaviti. Mnogo je češća situacija da kreiranje razvojne politike jedne nacionalne ekonomije ima negativan i destabilizirajući uticaj na drugu u smislu kreiranja politike osiromašenja nacionalne ekonomije. Kreiranje ovakve strategije prati donošenje niza protekcionističkih odluka i politika koje ograničavaju uvoz dobara i usluga, sa ciljem zaštite domaće industrije, kao i sa ciljem ograničavanja nečijeg prisustva na fi nansijskom tržištu. Ovakve strategije treba veoma pažljivo razmotriti pošto posledice mogu da budu nepovoljne, pogotovo ako se radi o dugoročnim aranžmanima. Najbolja strategija integracije je kada zemlje i nacionalne ekonomije deluju zajednički

Mr Zoran Malešević*

Savremeni aspekti fi nansijskih integracija nacionalnih ekonomija

RezimeOvaj rad razmatra najznačajnije aspekte, pravce, koristi i eventualne posledice fi nansijske integracije. Kao deo integracionog procesa, najvažniju ulogu imaju instrumenti fi nansijskih integracija nacionalnih ekonomija u svetu. Dosadašnji pravci i instrumenti fi nansijske in-tegracije se nalaze pred velikim testom održivosti usled globalne ekonomske krize. Ova kriza će biti, takođe, dobar pokazatelj ispravnosti dosadašnjih i budućih aktivnosti u procesu fi nansijske integracije. U velikoj meri, globalna ekonomska kriza će odrediti i budući pravac fi nansijskih integracija u svetu.

* Agrobanka a.d., Subotica1 Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai kiadó, Budapest, 2010, str. 412.

UDK 338.124.4:336.76(100) PREGLEDNI RAD


58

na postizanju svojih ciljeva. Na taj način, od tih ciljeva svi imaju zajedničku korist. Strategija dinamiziranja domaće privrede se zasniva na konceptu priliva stranog kapitala i na ubrzavanju razvoja malih i srednjih preduzeća2.

U praksi, na osnovu koje je naknadno to obuhvatila i obradila teorija, izdvojila su se i sada funkcionišu dva pristupa, i to putem međunarodne političke saradnje, odnosno međunarodnom koordinacijom politike.

Međunarodna politička saradnja polazi od objavljivanja relevantnih informacija o nacionalnim ciljevima i ekonomskim podacima. Upoređivanjem i usklađivanjem tih podataka, odnosno informacija, dolazi se do osnovnih saznanja o načinu poslovanja, kao i do razvojnih mogućnosti, defi nisanjem postojećih i predviđanjem eventualnih prepreka, koje se mogu pojaviti tokom procesa primene. Važan elemenat predstavlja postojeća saradnja sa ostalim nacionalnim ekonomijama, kao i nivo te saradnje, radi uspešnijeg i preciznijeg defi nisanja sklopa instrumenata koji će se primeniti.

Međunarodnom koordinacijom se utvrđuje aktivna politika i usaglašavaju stavovi koji vode dobrobiti svih nacionalnih politika koje su uključene u međusobnu saradnju. Preduslov dobre koordinacije politike je postojanje volje svih nacionalnih ekonomija koje su uključene u proces integracije, bez skrivenih namera, koje bi na neki način mogle osujetiti uspeh integracije ili dovesti do nejednakog razvoja nacionalnih ekonomija. Ovo najčešće nije slučaj, pošto se nacionalne ekonomije uključuju u ovaj proces vođene sopstvenim interesom. Od međunarodne političke saradnje postoje brojne koristi, pošto se ovim omogućava pristup većem broju informacija, čime se omogućava razumevanje i razmena nacionalnih ciljeva i namera. Potrebno je istaći da oko međunarodne koordinacije politika ne postoje ujednačeni stavovi. Smatra se da potpuna međunarodna koordinacija politika nikada nije postignuta. Koordinacijom svojih politika, nosioci ekonomskih politika u nacionalnim ekonomijama zajednički utvrđuju postupke i metode koje se odnose na sopstveno područje radi ostvarivanja zajedničkih interesa. Zemlje koje su učesnici procesa integracije bi trebalo da se ponašaju kao da one predstavljaju celinu, a ne dva odvojena entiteta, te u tom smeru formiraju svoju strategiju i način integracije. U praksi to nije uvek slučaj, pošto nacionalne ekonomije ne otkrivaju svoje ciljeve u potpunosti, ili imaju neke dodatne ciljeve u smislu ostvarivanja nekih nenavedenih interesa, koji bi ugrozili proces integracije. Ne postoji jedinstveni stav oko toga kako da se ove razlike prevaziđu, niti koji instrument ili institucija da se upotrebi kako bi se obezbedilo efi kasno sprovođenje i ostvarivanje ovih ciljeva3.

Međunarodna koordinacija daje mogućnost za ostvarivanje više ciljeva uz minimiziranje instrumenata koji su potrebni za ostvarivanje zacrtanih ciljeva. Još jedna prednost se ogleda u činjenici da je snaga u brojnosti, odnosno da nosioci politike različitih zemalja, dobijanjem podrške izvana, od drugih zemalja, dobijaju i mogućnost da se odupru domaćim pritiscima, koji međunarodnu integraciju ne vide kao dobru ideju ili je vide kao opasnost po nacionalne interese.

Međunarodna koordinacija politika ima i svoje nedostatke. Jedan od najvećih nedostataka je da se dovodi u pitanje problem očuvanja nacionalnog suvereniteta. Potpuna koordinacija zahteva takvu saradnju koja obuhvata i zastupa tezu o postojanju zajedničkog bogatstva zemalja. Zemlje koje su saglasne da slede zajedničke međunarodne ciljeve, a ne ograničene nacionalne ciljeve, saglasne su i da na štetu svojih nacionalnih ciljeva preferiraju zajedničke ciljeve. Ovim se zapravo daje prednost međunarodnoj povezanosti i eventualnoj daljoj integraciji, a ne razvoju sopstvene nacionalne ekonomije. Na ovaj način, zemlja gubi deo svog suvereniteta, od samog početka mogućnosti donošenja odluka, pošto se pretpostavlja da je unapred saglasna sa zajedničkim ciljem.

Ne bi trebalo da iznenađuje stav mnogih zemalja da ne prihvataju ovu ideju i da su protiv žrtvovanja nacionalnog interesa. Tu se razdvajaju stavovi zemalja i njihovih vlada. Pošto se integracija, barem teorijski, treba odvijati u smeru da svako od ovog procesa ima koristi, potrebno je naći neko rešenje prihvatljivo za sve. Mnoge zemlje nemaju izbora i primorane su da prihvate ono što im međunarodna zajednica nametne. Ove zemlje direktno zavise od razvijenih zemalja. Razvijene zemlje su zapravo te koje, pod plaštom zajedničkog interesa, uključuju nacionalne ekonomije zemalja u razvoju, u projekte i ostale vidove integracije. Razvijene zemlje ostvaruju nacionalni interes, a zemlje u razvoju se mogu nadati da će dobro proći. Ovakav odnos snaga u svetu je pravilo i zemlje u razvoju pristaju na ovo, pošto bez pomoći razvijenih zemalja ne bi mogle u potpunosti da ostvare zacrtane reforme, niti da se u potpunosti integrišu na svetsko tržište.

Postoji mnoštvo parametara kojima se može meriti kako spremnost tako i nivo integracije nacionalnih ekonomija. Najznačajniji pokazatelj je ostvareni nivo fi nansijske integracije, koji, pored direktnog povezivanja nacionalnih ekonomija, defi niše i buduće parametre međuzavisnog odnosa dve ili više nacionalnih ekonomija u smislu poverilačkog odnosno dužničkog polažaja tih ekonomija. Tabela 1. prikazuje podatke o međunarodnoj fi nansijskoj integraciji u periodu od 1980. g. do 2004. g. visinom bruto stokova inostranih sredstava i obaveza, kao i bruto prilivima:

2 Ćirović M.:„Fuzije i akvizicije“, Prometej, Novi Sad, 2004., str 3.3 Marján Attila:“Európa pénzügyei, Bankok, tőzsdék, a közös pénz és a glóbális verseny“, Sanoma, Budapest, 2005., str. 38.


59

Podaci prikazani u gornjoj tabeli se baziraju na godišnjim prosecima zemalja za petogodišnji period posmatranja, te su dati posebno po grupama zemalja. Uzorak je napravljen na 21 industrijalizovanoj, 20 ekonomija u nastajanju i 30 ostalih zemalja u razvoju. Finansiranje duga je najznačajniji izvor priliva za razvijene ekonomije, dok direktne strane investicije čine značajan deo priliva ekonomija u razvoju. Tokovi kapitala postaju sve značajniji za tržišta u nastajanju. Najveće stokove sredstava i obaveza imaju razvijene zemlje, dok najmanje imaju ostale zemlje u razvoju. U posmatranom periodu od 1980. do 2004. godine beleži se stalan rast kako u stokovima sredstava i obaveza tako i u bruto prilivima, dok je u okviru stokova sredstava i obaveza najveći udeo duga kod svih posmatranih grupa zemalja.

Svetska bankovna i fi nansijska tržišta su u poslednjim godinama doživela velike promene. Svetski uticaj i položaj banaka SAD u odnosu na ostale banke je naglo opao. Veze između fi nansijskih tržišta SAD i onih u ostalom delu sveta su znatno poboljšale mogućnost i sposobnost pomeranja fi nansijskih preduzeća da prošire delokrug svojih fi nansijskih transakcija u manje regulisane i fi nansijski ispitane delove sveta. Ovim su se otvorile brojne mogućnosti razvoja kako razvijenih fi nansijskih tržišta, tako i razvoja fi nansijskih tržišta zemalja u razvoju i iskorišćavanje svih mogućnosti i instrumenata koje ono nudi.

Kako će se to odvijati odnosno relizovati u postkriznom periodu, u fokusu je pažnje ovih integracija na globalnom nivou.

2. POVEZIVANJE NACIONALNIH EKONOMIJA

Povezivanje nacionalnih ekonomija je uslovljeno ostvarivanjem neke koristi iz te integracije. Ove integracije, uglavnom, kreću povezivanjem zemalja u regionu, integracijom i osnivanjem zajedničkih institucija, u vidu multinacionalnih kompanija ili sklapanjem posebnih preferencijalnih sporazuma i ugovora. Ovako ojačane nacionalne ekonomije, koje istupaju kao deo međunarodnog fi nansijskog ili nefi nansijskog tržišta, imaju bolje početne pozicije i veću fi nansijsku moć. U svetu danas postoji veliki broj međunarodnih organizacija čiji su članovi zemlje iz raz ličitih regiona, kao i zemlje koje ne pripadaju tom regionu. Ova udruženja imaju različite načine i svrhe povezivanja, od ekonomskih i trgovinskih, pa do istorijskih. Jedno je zajedničko, a to je da su zemlje, pogotovo manje razvijene zemlje i zemlje u razvoju, prihvatile činjenicu da kao pojedinci nemaju iste šanse na svetskom fi nansijskom i nefi nansijskom tržištu, kao one koje imaju kada istupaju kao međunarodna organizacija. Ovo se najbolje očituje u fi nansijskoj sferi. Razvoj kompjuterskih, tele-komunikacionih i prenosnih tehnologija je omogućio da se fi nan-sijske institucije angažuju u regulatornoj arbitraži. Pod terminom

4 M. Ayhan Kose, Eswar Prasad, Kenneth Rogoff i Shang-Jin Wei: Finansijska globalizacija: Ponovna procena , PANOECONOMICUS, 2009, str. 11. (prevod)

Tabela 1. Međunarodna finansijska integracija4

Originalni podaci su bazirani na setu podataka konstruisanim od strane Lane i Milesi-Ferretti (2006).

Bruto stokovi inostranih sredstava i obaveza Bruto prilivi 1980-84. 1990-94. 2000-04. 1980-84. 1990-94. 2000-04.

Sve zemlje

(milijarde USD) 7,124 26,411 76,142 397 1,209 3,564

Udeo stranih dir. invest. 15.6 17.9 21.8 12.9 15.6 19.6 Udeo akcija 4.9 9.5 15.9 3.9 9.4 12.0Udeo duga 75.1 69.4 58.7 83.2 75.0 68.4Udeo ostalog 4.4 3.3 3.6 - - -Razvijene

ekonomije

(milijarde USD) 6,100 23,969 69,441 325 1.008 3.260 Udeo stranih dir. inv. 16.1 17.9 21.4 12.3 13.9 16.9 Udeo akcija 5.5 9.9 16.5 4.4 9.0 21.1Udeo duga 74.8 69.7 59.8 83.3 77.2 71.0Udeo ostalog 3.6 2.5 2.3 - - -Ekonomije

u nastajanju

(milijarde USD) 859 2,167 6,221 66 194 288 Udeo stranih dir. inv. 12.0 17.6 26.6 15.9 24.4 48.6 Udeo akcija 1.3 6.1 10.6 1.5 11.7 12.1Udeo duga 77.9 64.6 46.6 82.6 63.9 39.3Udeo ostalog 8.8 11.7 16.2 - - -Ostale zemlje

u razvoju

(milijarde USD) 165 276 480 6 7 16 Udeo stranih dir. inv. 16.0 14.4 22.7 15.1 27.7 44.5 Udeo akcija 0.2 0.3 1.0 1.1 0.5 0.4Udeo duga 73.8 78.5 58.3 83.8 71.8 55.1Udeo ostalog 6.7 5.6 12.0 - - -


60

„regulatorna arbitraža“ se podrazumeva nastojanje fi nansijskih institucija da ograniči uticaje regulatornih i zakonskih razlika između zemalja učesnika na svetskom fi nansijskom tržištu. Ovim se fi nansijskim institucijama omogućava da traže mesto i da plasiraju svoja sredstva tamo gde su regulatorna ograničenja manja, odnosno da se zaobiđu one zemlje gde su uslovi i ograničenja fi nansijskih aktivnosti strogi. Od ovoga imaju koristi zemlje koje se prilagođavaju i koje otvaraju svoju ekonomiju, a zemlje koje to ne čine imaju izbor da ili promene svoju politiku ili jednostavno ne budu učesnici na svetskom tržištu. Integracija nacio nalnih ekonomija kao deo opšteg procesa globalizacije tr-žišta i konkurencije predstavlja jedan od najznačajnijih faktora koji pokreće kapital i koji smanjuje ili ukida postojeće barijere integracije5.

Pojam integracije se danas koristi u mnogim situacijama i vezuje se za mnoge procese, bez obzira na to šta ti procesi znače ili obuhvataju. Slobodno interpretiranje i svakodnevno proširivanje ovog pojma sa jedne strane omogućava klasifi kaciju procesa i trendova koji su danas aktuelni u svakoj privrednoj ili neprivrednoj oblasti u svetu, dok sa druge strane isto tako omogućava skrivanje pravih značenja, odnosno neadekvatno razmatranje posledica i rezultata.

Pod integracijom, sa aspekta ekonomskih procesa, podrazu-meva se zadatak formiranja međunarodnih tržišta uz konstan tno povećavanje broja učesnika. Podrazumeva se nalaženje načina komunikacije i međuzavisnosti koji nijednog učesnika ne stavlja u podređeni položaj, već omogućuje zajedničko reša vanje svih nastalih problema. Integracija se bazira na nacionalnim ekono-mi jama i na njihovom postepenom integrisanju u organizovane međunarodne entitete. Nacionalne ekonomije se integrišu iz više razloga. Jedan od osnovnih razloga leži u činjenici da u savremenim uslovima nacionalne ekonomije teško mogu da budu konkurentne samostalno na svetskom tržištu. Retko koja nacionalna ekonomija je u mogućnosti da samostalno zadovolji sve svoje potrebe, bez obzira na prirodna bogatstva, stepen razvoja tehnike i tehnologije,

razvijenost tržišta i stepen obučenosti kadrova. Ovo se pogotovo odnosi na fi nansijsku sferu i na karakteristiku skoro svake privrede, da konstantno ima potrebu za dodatnim izvorima fi nansiranja, usled tendencije povećanja obima proizvodnje, modernizacije tehnologije, povećanja tražnje i ostalih faktora.

Pozicija nacionalnih ekonomija uslovljava potrebu za međusobnom saradnjom. Institucionalizacijom te saradnje, osnivanjem insti-tu cija koje prate tu saradnju i harmonizacijom zakona, pravila i mehanizama nacionalne ekonomije, dolazi do integrisanih među-na rodnih organizacija. Integracija i povezivanje nacionalnih ekono-mija su najčešće regionalnog karaktera, ali to nije pravilo, odnosno nije uslov da se zemlje međusobno graniče ili da pripadaju istom geo grafskom području da bi oformile neki vid međunarodne saradnje.

Povezivanje nacionalih ekonomija, najčešće, počinje od fi nansijske integracije, koja pretpostavlja postojanje određenih institucija, kao i zadovoljavajući nivo razvijenosti poslovanja tih institucija u okviru odgovarajućeg zakonskog i poslovnog okvira. Finansijska integracija, naravno, nije puko posredovanje, već je i savlađivanje fi nansijskih i drugih prepreki, uključivanje svih fi nansijskih učesnika, posrednika i ostalih zainteresovanih strana u proces poslovanja. U fi nansijskoj integraciji najvažniju ulogu ima fi nansijsko tržište jedne nacionale ekonomije.

Kao funkcionalni segment celokupne nacionalne ekonomije, fi nansijska tržišta, putem alokacije sredstava povezuju privredne grane. Privreda ima za cilj ostvarivanje rasta celog sistema nacionalne ekonomije Uspostavljanjem odgovarajućih kanala rasta i rešavanjem problema u vidu prepreka ostvaruje se rast, kao krajnji cilj poslovanja. Prikaz 1. pokazuje zavisnost privrede nacionalne ekonomije, fi nansijskih tržišta i rasta. Funkcionisanje privrede i fi nansijskog tržišta je veoma povezano, pošto jedno bez drugog otežava ostvarivanje rasta nacionalne ekonomije. Finansijska tržišta su ona koja prikupljaju sredstva potrebna privredi, i koja ih adekvatnim funkcijama fi nansiranja plasiraju radi ostvarivanja profi ta, u funkciji podsticaja nacionalnih ekonomija njenog rasta.

5 Ćirović M.: Fuzije i akvizicije, Prometej, Novi Sad, 2004, str. 178.

Prikaz 1. Funkcionalna zavisnost u okviru nacionalne ekonomije

Nacionalna ekonomija

Tržišne prepreke

Finansijska tržišta

Funkcije fina siranja

Kanali rasta Rast

Privreda nacionalne ekonomije


61

Nacionalne ekonomije iz razloga rasta i ekonomskog napretka povezuju se radi ostvarivanja, prvobitno, nacionalnog interesa, a regulacijom međudržavnih odnosa i zajedničkog interesa. Integracija se bazira na dobrovoljnom pristupanju nacionalnih ekonomija određenoj interesnoj grupi, sa ciljem ostvarivanja interesa od pripadanja toj grupi. Vremenom se izdvajaju dva pravca u kojima integracija može da se razvija. Prvi je proširenje članova, koji ispunjavaju određene uslove. Drugi je, na uštrb proširenja članstva, povećanje kvaliteta odnosa između zemalja članica. Novi članovi se primaju samo u onim situacijama kada za to postoji saglasnost celokupne organizacije, odnosno svih zemalja i kada za to postoji ili velika potreba ili opravdani razlog.

Za razliku od nacionalnih ekonomija, međunarodna saradnja je mnogo manje regulisana i podložna upravljanju, kao i samom stvaranju nadležnih institucija. Integracija omogućava smanjivanje zagušenja od strane političkih, monetarnih i nemonetarnih institucija, pošto je, pod pretpostavkom da se radi o tržišno orijentisanim privredama, cilj ovako integrisanih zemalja ostvarivanje prihoda korišćenjem zdrave konkurencije. Pod zdravom konkurencijom se podrazumevaju principi formiranja ponude i tražnje na tržištu bez regulatornih uplitanja sa bilo čije strane.

Rezultat integracije je sve veće prisustvo nacionalnih ekonomija i u regionu i na širem geografskom području, pošto sama ideja udruživanja i osnaživanja nacionalnih ekonomija i povećanja stepena prisustva na svetskoj sceni podstiče mnoge nacionalne ekonomije da preduzmu korake koji to i omogućavaju, te da putem reformi funkcionisanja celokupnog svog sistema, izvrše potrebna prilagođavanja. Ne treba izgubiti iz vida da je svaka pojedinačna zemlja odnosno nacionalna ekonomija nosilac procesa integracije. Kao takva, treba da ima sve preduslove koji uključuju i realnu procenu stvarnog stanja i mogućnosti. Pri tome ne treba izgubiti iz vida činjenicu, da se uspešne integracije odvijaju na „fi nansijskim mestima“, koja podrazumevaju postojanje razvijenih i funkcionalnih fi nansijskih tržišta6.

3. KARAKTERISTIKE MEĐUNARODNIH FINANSIJSKIH STRUKTURA

Današnji međunarodni fi nansijski i monetarni odnosi su rezultat kretanja u svetskoj privredi i promena u odnosima snaga u svetu od drugog svetskog rata. Glavni elementi međunarodnog fi nansijskog sistema su posledica nekoliko faktora:

1) slom Breton-Vudskog sistema,

2) kriza međunarodnih kreditnih odnosa,

3) zasnivanje i nastanak novog fi nansijskog i monetarnog sistema u Evropi,

4) raspad fi nansijskih i monetarnih sistema u Istočnoj Evropi, i

5) globalna fi nansijska kriza koja je započela 2007. godine.

Na međunarodnoj fi nansijskoj konferenciji u Breton-Vudu, 1944.godine, osnovan je novi međunarodni monetarni sistem, koji je tokom tri decenije obezbeđivao relativnu monetarnu stabilnost i omogućio obnovu i razvoj svetske privrede. Nakon napuštanja sistema fi ksnih deviznih kurseva, prešlo se na plivajuće devizne kurseve od kojih se očekivalo da obezbede odgovarajući proces prilagođavanja platnih bilansa i izbegavanje distorzije i neravnoteže koja je pratila sistem fi ksnih deviznih kurseva. U vremenu od 1973/74. i 1979/80. godine se pojavila kriza međunarodnih kreditnih odnosa.

Kod prve naftne krize (1973/74), zemlje uvoznice nafte su se prvi put suočile sa problemima prilagođavanja i fi nansiranja platnog defi cita, pošto je došlo do naglog rasta prenošenja kupovne moći iz zemalja uvoznica nafte u zemlje izvoznice nafte. Problem fi nansiranja se sastojao u tome da se obezbede rezerve za fi nansiranje i da se dobije na vremenu koje je potrebno za prestrukturiranje privreda zemalja koje uvoze naftu. Ovaj problem je rešen posredstvom međunarodnog bankarskog sistema. Druga petrolejska kriza (1979/80) pokazala je da i prilagođavanje preko reciklaže petrodolara ima granice i da banke razvijenih zemalja ne mogu bez ograničenja davati zajmove zemljama u razvoju, pošto su se ovi zajmovi ugovarali sa promenljivom kamatnom stopom. Nagli skok kamatnih stopa na svetskom fi nansijskom tržištu je prouzrokovao prezaduženost siromašnijeg dela sveta.

Navedeni nedostaci su prouzrokovali nametanje kontrole nad ekonomskom politikom prezaduženih zemalja i razvijanje pro-gra ma stabilizacije od strane Međunarodnog monetarnog fonda. Ova kontrola je takođe pokrenula i reformu fi nansijskih sistema nerazvijenih zemalja, zemalja u razvoju, i razvijenih zemalja. Kao posledica svih ovih promena došlo je do novih tendencija u kretanju kapitala:

1) Javila se deregulacija, kojom su ukinuta mnoga ranija ograničenja. Vrednost prometa hartija od vrednosti je višestruko nadmašila vrednost međunarodnog prometa robe i usluga.

2) Međunarodno kretanje javnog kapitala je relativno opalo u korist privatnog, pošto se kretanje privatnog kapitala odvija u okviru bogatijeg dela sveta. Zbog otplate dugova, siromašniji svet postaje neto izvoznik kapitala.

3) Međunarodni tokovi novca i trgovine više nisu prenosnici privrednog oporavka iz razvijenog u manje razvijene delove sveta, pošto su bogate zemlje protekcionizmom ograničile mogućnost ostalom delu sveta da pribavi sredstva izvozom na njihova tržišta.

4) Međunarodni monetarni fond i Svetska banka su moćni instrumenti kontrole nad svetskim fi nansijskim tržištem. Kreiranjem Svetske trgovinske organizacije, najrazvijenije zemlje sveta su stvorile institucionalni okvir kontrole celine međunarodnih ekonomskih trgovinskih i fi nansijskih odnosa.

5) Glavnu ulogu u međunarodnim fi nansijskim i monetarnim odnosima igraju SAD, Japan i Evropska unija. Dolar, jen i euro postaju glavna sredstva u međunarodnim plaćanjima i akumulaciji rezervi.

Pored ovoga, međunarodne monetarne i fi nansijske strukture se oblikuju i zavise od:

1) pariteta valuta,

2) načina odbrane i prilagođavanja pariteta, i

3) sredstava rezervi i plaćanja u međunarodnom poslovanju.

Centralni činioci u međunarodnim fi nansijskim i monetarnim strukturama su, pored Svetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, multinacionalne banke i krupne nacionalne banke bogatih zemalja. One se zapravo javljaju kao tvorci i učesnici fi nansijskog tržišta novca i kapitala i imaju odlučujuću moć i ulogu u formiranju cene novca i kapitala, deviznih kurseva i kamatnih stopa.

Značajnu promenu snaga na svetskoj ekonomskoj sceni predstavljaju nove ekonomije koje su se formirale u zemljama bivšeg tzv. Istočnog bloka, koje su 90-ih godina prošlog veka ušle u proces sveobuhvatnih promena. Napuštanjem do tada postojećih i prihvaćenih koncepata poslovanja u okviru planske ekonomije i

6 Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai kiadó, Budapest, 2010, str. 189.


62

prelaskom na tržišne uslove privređivanja, ove zemlje su zauzele određeno mesto u globalnim fi nansijskim strukturama, koristeći se iskustvima razvijenih zemalja. Ove promene su se, u prvom redu, bazirale na liberalizaciji i realokaciji kapitala, čime je započet proces nesmetane razmene, kako roba i usluga, tako i kapitala. Liberalizacijom, kao početkom procesa integracije, postignut je veći stepen funkcionisanja fi nansijskog tržišta, čime se povećao broj učesnika na fi nansijskom tržištu, izvršena je segmentacija i diverzifi kacija poslova i načina rada, te je omogućeno da jedna nacionalna ekonomija pređe granice svoje ekonomije. Ne postoji

zvanično mišljenje da li ovo predstavlja prvi korak integracije, ili je samo pokazatelj da jedna ekonomija nije više zatvoren, sebi okrenut sistem, ali se u svakom slučaju može govoroti o ekonomiji koja se nalazi u procesu integracije7.

Pojedine nacionalne ekonomije su se različito prilagođavale zah-tevima fi nansijske integracije. Jedan od najznačajnijih poka za telja je status fi nansijske otvorenosti, koji se može defi nisati kao nivo dozvoljavanja prisustva i zaštite stanih investitora, što pokazuje tabela 2.

Prosečne stope rasta su izvedene korišćenjem serija realnog per capita DBP iz indikatora baze Svetske banke. Zemlje su klasifi kovane kao otvorene ili neotvorene na osnovu informacija o stvarnoj otvorenosti i na osnovu pravne regulative zaštite stranih investitora. Zemlje koje su klasifi kovane kao „Da/Ne“ su one koje primaju, odnosno koje su otvorene samo za određene vrste i oblike priliva.

Prva globalna ekonomska kriza u 21. veku potiče iz fi nansijske krize u SAD i odatle se proširila na druge sektore u svim delovima

sveta9. Za relativno kratko vreme, iz kratkoročne krize likvidnosti jedne nacionalne ekonomije, nastao je globalan problem koji je pogodio sve sektore na svetskom nivou. Pored smanjenja rasta nacionalnih ekonomija, kriza je uzrokovala pad DBP-a, koji je najviše pogodio visokozadužene nacionalne ekonomije u razvoju. Tabela 3. pokazuje pad DBP-a kod nas i u zemljama u regionu, odnosno u najzaduženijim nacionalnim ekonomijama u poslednjem kvartalu 2008. godine i u prvom kvartalu 2009. godine.

U posmatranom periodu, poslednji kvartal 2008. godine i prvi kvartal 2009. godine, najveći pad DBP-a je zabeležila Litvanija, dok je najmanji pad imala Makedonija. U istom periodu, od posmatranih zemalja samo je Poljska imala rast DBP-a. Najveći iznos kredita je imala Estonija, dok je najmanje kredita bilo plasirano Makedoniji.

Kriza nije dovela samo do globalne recesije, već i do globalne depresije ekonomskih sistema. Sama pojava integracije, odnosno globalizacije nije uzročnik ove krize, ali ne može se reći da nema uticaja kako u nastajanju, tako i u širenju. Globalizacija pretpostavlja postojanje određenog okvira, međusobnu zavisnost i integraciju fi nansijskih tržišta, što za posledicu ima da regionalne

7 Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai kiadó, Budapest, 2010, str. 653.8 M. Ayhan Kose, Eswar Prasad, Kenneth Rogoff i Shang-Jin Wei: Finansijska globalizacija: Ponovna procena, PANOECONOMICUS, 2009, str. 13. (prevod)9 Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai kiadó, Budapest, 2010, str. 647.10 Izvor: EBRD za kolone (1) i (4); BIS za kolonu (2).

Tabela 2. Najbrže i najsporije rastuće zemlje u razvoju 1980-2005. i njihov status finansijske otvorenosti8

Najbrže rastuće

ekonomije

Prosečni rast BDP Finansijska

otvorenost

Najsporije rastuće

ekonomije

Prosečni rast BDP Finansijska

otvorenost

NR Kina 8.49 Da/Ne Nigerija -1.78 NeR. Koreja 5.52 Da Zambija -0.90 NeTajland 4.57 Da Zimbabve -0.79 NeSingapur 4.49 Da Venecuela -0.74 Da/NeMauricijus 4.19 Da/Ne Togo -0.73 NeIndija 3.96 Da/Ne Bolivija -0.14 Da/NeIndonezija 3.73 Da Malavi -0.13 NeMalezija 3.69 Da El Salvador -0.01 NeČile 3.57 Da Paragvaj 0.01 NeŠri Lanka 3.00 Da/Ne Kenija 0.02 Ne

Tabela 3. Pad DBP u visokozaduženim privredama u poslednjem kvartalu 2008 i prvom kvartalu 2009. godine10

Zemlja

Domaći krediti

kraj 2008.

(% DBP-a)

(1)

Cross-border rediti

kraj 2008.

(% DBP-a)

(2)

Ukupno krediti

kraj 2008.

(% DBP-a)

(3)

Međugodišnji realni

pad DBP u 2009.

u %

(4)

Estonija 91,9 118,4 210,3 -13,2Litvanija 89,6 90,2 179,8 -16,0Crna Gora 87,2 63,0 150,2 -4,1Hrvatska 68,1 70,7 138,8 -5,4Bugarska 74,5 62,1 136,6 -6,0Mađarska 67,6 65,5 133,1 -6,5Ukrajina 79,8 22,8 102,6 -14,0Poljska 55,0 24,2 79,2 1,3Rumunija 38,5 39,6 78,1 -8,0Srbija 39,7 30,9 70,6 -3,0Makedonija 43,9 16,9 60,8 -1,6


63

pojave, pa tako i regionalni problemi i krize poprime odlike globalne dimenzije. Zbog toga se problemi jedne ekonomije prelivaju i prenose u drugu. Tako se kriza širi čitavim regionom, a značajnu ulogu u širenju ima i razvijena informaciona tehnologija, zahvaljujući kojoj se informacije šire velikom brzinom, te ponekad neopravdano izazivaju paniku, čime se postiže da kriza zavlada pre nego što je realno došla do tog regiona.

Sadašnja fi nansijska kriza se u dve osnovne stvari razlikuje od ostalih fi nansijskih kriza. Jedna je da se kriza nije pojavila u zemlji u razvoju ili u nerazvijenoj zemlji, već u SAD i nekoliko razvijenih zemalja. Druga je da globalna integrisanost fi nansijskih tržišta nije mogla da lokalizuje sadašnju fi nansijsku i ekonomsku krizu, i ne samo to, već je uzdrman i bankarski sistem, za koji se do sada verovalo da je stabilan11.

4. INSTRUMENTI INTEGRACIJE FINANSIJSKIH TRŽIŠTA

Strateški interes zemalja koje učestvuju u nekakvom obliku integracije, gde spada i Srbija kao kandidat za proces integracije u Evropsku uniju, jeste ubrzati ove procese. Sa stanovišta evropskih zemalja u razvoju, potrebno je da se proces integracije u Evropsku uniju ubrza, kako bi se pojačala regionalna dimenzija tog procesa. Pored ubrzanja integracije, važno je da se standardni instrumenti pridruživanja što više koriste. Želja za ubrzanjem procesa integracije je posledica činjenice da su tendencije razvoja i prihvatanja novih savremenih tokova danas brže nego što su to bile pre.

U slučaju zemalja u razvoju, u njihovom je najboljem interesu da podrže najviši mogući stepen obavezanosti koji je Evropska unija spremna da ponudi, a te zemlje da prihvate. Najvažnije je podržati procese reformi tekućih procesa i podržati razvoj zdrave konkurencije u regionu. Ubrzanje procesa integracije vodi ka bržem rešavanju problema izgradnje jakih država u regionu. Zemlje u razvoju bi morale da preuzmu obavezu da sva nerešena pitanja izgradnje države i nacije rešavaju isključivo u okvirima procesa integracije. Na isti način, ali u suprotnom smeru, trpe se posledice i troškovi usporavanja i odugovlačenja tog procesa.

Regionalna dimenzija je tesno povezana i sa željom za ubrzanjem integracije. Jasno je da zemlje u razvoju imaju veliki interes da ne zaostanu u procesu integracije, pošto gubitak vremena ima i svoju ne baš malu cenu. Gubitkom vremena gubi se i korak odnosno zaostaje se u odnosu na druge zemlje iz okruženja, čime se otežava mogućnost ostvarivanja postavljenog cilja.

Želja da se u procesu integracije koriste svi raspoloživi standardni, odnosno defi nisani (a ne vanredni) instrumenti posledica je činjenice da zemlje u tranziciji imaju potencijal da primene defi nisane instrumente međunarodnih odnosa i integracije. Ne postoji potreba za oslanjanjem na mere i instrumente koji se primenjuju u protektoratima ili drugim oblicima provizorne uprave, koju svakako ne treba mešati niti poistovećivati sa procesima integracije, jer je osnovna razlika u tome da se procesi integracije sprovode dobrovoljno u okviru jedne nacionalne ekonomije. Integracija, iako delimično nametut proces, označava i ujedinjavanje pojedinih entiteta u jednu jaču celinu sa zacrtanim ciljem12.

Ne postoji jasno defi nisan instrumentarijum integracije nacionalnih ekonomija. To je set mera i poteza koji se koristi kako bi se nacionalne ekonomije što bolje integrisale, uz što je moguće veće smanjenje i izbegavanje negativnih posledica. Ukoliko se uzme u obzir činjenica da sve pojedinačne nacionalne ekonomije imaju

određene osobine i karakteristike, odnosno odlike koje neke druge nacionalne ekonomije nemaju ili imaju izražene na drugi način, dolazi se do zaključka da se kod svake nacionalne ekonomije mora postaviti odgovarajući okvir i set instrumenata. Ovi instumenti se mogu i kombinovati ili stvarati novi, kako bi se rezultati koji su zacrtani kao cilj postigli. Posebno se naglašava oprez u upotrebi ovih instrumenata, kad se radi o nacionalnim ekonomijama gde ne postoji odgovarajući pravni okvir i adekvatno privredno okruženje, koje podrazumeva postojanje tržišnih uslova privređivanja, ali ne samo u teoriji, već i u praktičnoj primeni.

Posebno je pitanje koji su instrumenti adekvatni za upotrebu u slučaju globalne ekonomske krize, kao što je to slučaj danas. Na ovo pitanje nije još dat odgovor. Finansijska kriza je dobar pokazatelj da li su postojeći instrumenti dobri, kao i da li se proces integracije sprovodi u pravom smeru, kao i da li zemlje učesnice, mogu i na koji način, odgovoriti izazovima krize, a da ne poremete proces integracije, ili da naruše odnose sa drugim zemljama u slučaju da se odluče da donesu protekcionističke mere, koje bi ugrozile poziciju druge ili drugih zemalja. Pored instrumenata, kriza je dobar test i za sam proces integracije, pošto ukazuje na nedostatke i na eventualne preferencije pojedinih zemalja učesnica, u smislu ponašanja prilikom rešavanja globalnog problema, u okviru svoje nacionalne ekonomije, a da se ne naruši ili ugrozi zajednički cilj.

Najvažniji i najčešće korišćeni instrumenti integracije su:

1) Stabilizacija regiona, koji se ogleda u težnji za postizanjem trajno stabilnog regiona. Pitanje stabilnog regiona nije novog datuma. Svaki region, kao nosilac procesa integracije, mora biti dobro utemeljen i siguran u osnovnim pretpostavkama funkcionisanja, da bi predstavljao izazov za dalje razvojne procese, u koji spada i integracija. Tu se, pored pravne, formalne, stukturalne i državne utemeljenosti, podrzumevaju i pitanja kao što su obrazovanje stanovništva, brzina rešavanja administativnih prepreka, pitanje korupcije, zaštita stranih investitora, rešavanje eventualnih destabilizirajućih faktora i mnoga druga.

2) „Screening process“ proces provere i temeljne analize, uprkos izvesnim poteškoćama, trebalo bi primeniti što je više moguće. Ovaj proces predstavlja stalno preispitivanje, prikupljanje podataka i analizu tih podataka, kako bi se ustanovile eventualne greške, ukazalo na moguće propuste i kako bi se otklonili vidljivi nedostaci. Proces provere se stalno odvija i u svakom segmentu i aspektu svih delova privrede nacionalne ekonomije sa ciljem nesmetanog odvijanja procesa integracije nacionalne ekonomije.

3) Zemlje koje vode proces integracije, ili članice koje su se već integrisale trebalo bi da pojačaju svoju makroekonomsku ulogu u regionu. Ovaj instrument se bazira na konceptu mentorstva i podele pozitivnih i negativnih iskustava sa zemljama koje u ovaj proces tek ulaze. Ostaje pitanje nivoa moguđe saradnje i podele empirijskog saznanja, pošto nije uvek sigurno da razvijenije zemlje žele da daju svoja iskustva i znanja. Zemljama koje se tek integrišu, ovaj instrument omogućava veliku prednost, ali ga, istovremeno, treba veoma pažljivo koristiti, pošto se iskustva razvijenih zemalja ne mogu uvek primeniti direktno, bez modifi kacija i prilagođavanja potrebama zamalja u razvoju.

4) Rešavanje pitanja unilateralne carinske unije. Ovaj instrument spada u domen rešavanja pitanja liberalizacije i otklanjanja protekcionizma u okviru integrisanih nacionalnih ekonomija, kako bi se svakoj zemlji ukazala ista prilika i šansa za nastup na tržištu druge nacionalne ekonomije.

11 Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai kiadó, Budapest, 2010, str. 697 – 698.12 Lőrincné Istvánffy Hajna: Pénzügyi integració Európában, KJK Kerszöv, Budapest, 2001, str. 98.


64

5) Regionalna koordinacija ekonomskih politika putem koordi-na cije zemalja regiona. Svaka zemlja u regionu integracije ima svoje zacrtane ekonomske ciljeve i određenu ekonomsku politiku, kojom te ciljeve želi da ostvari. Ukoliko se ekonomske politike i ciljevi jako razlikuju u svakoj nacionalnoj ekonomiji, proces integracije ne može biti uspešan. Da bi se ovaj problem rešio, ovaj instrument se koristi kako bi se ekonomske politike pojedinih nacionalnih ekonomija uskladile sa ciljem da svaka od njih ostvari ekonomske ciljeve, bez negativnih efekata ili posledica na drugu nacionalnu ekonomiju u okviru regiona. Ovo se postiže harmonizacijom normi, propisa i sagledavanjem konkurentske prednosti nacionalnih ekonomija integracionog regiona

6) Zaštita od političkog rizika. Politički rizik predstavlja veoma osetljivo pitanje funkcionisanja jedne nacionalne ekonomije i vezano je za instrument koji je naveden pod brojem (1), jer predstavlja važan faktor stabilnosti kako u nacionalnoj ekonomiji, tako i u regionu. Politički rizik određuje kako nivo stabilnosti jedne naconalne ekonomije, tako i nivo sigurnosti ulaganja. Mogućnosti da jedna nacionalna ekonomija bude nosilac ili učesnik integracionog procesa u nekoj regiji značajna sa stanovišta da je najbolja varijanta da je politički rizik sveden na minimum.

7) Omogućavanje fi nansiranja pre ulaska u proces integracije. Ovo fi nansiranje može da bude ili u vidu pomoći, ili u vidu fi nansiranja iz određenih pretpristupnih fondova. Cilj ovakvog fi nansiranja je pripremanje terena za pristupanje procesu inte gracije. Ovaj instrument je značajan pošto omogućava siromašnijim nacionalnim ekonomijama, koje su voljne da budu deo procesa integracije, da sprovedu reforme, pre samog procesa integracije, a koje su preduslov za pristupanje i integrisanje.

8) Fond za strukturno prilagođavanje je, zapravo, pomoć koja se pruža najnovijim kandidatima, i ovaj instrument je novijeg datuma. Za razliku od prethodnog, gde se sredstva odobravaju za sprovođenje određenih reformi i projekata pre pristupanja, ovaj fond se koristi nakon pristupanja, kod novijih članova, gde je potrebno izvršiti određene promene i prilagođavanja.

9) Liberalizacija, kao veoma značajan instrument, pretpostavlja postojanje privrednog okruženja, koje se temelji na zdravoj konkurenciji, a ne na protekcionizmu ili bilo kakvom drugom elementu koji ograničava slobodan protok roba, usluga i kapitala;

10) Dezintegracija starih struktura. Pogrešno je mišljenje da je sve ono što je prethodni režim ili režimi stvorio loše i neupotrebljivo, te prema tome štetno za proces integracije. Ovaj instument treba veoma pažljivo koristiti, a on obuhvata analizu postojećeg stanja i struktura, te mogućnosti njihove implementacije i nova strukturalna okruženja. Veoma je važno pažljivo razgraničiti šta zadržati a šta ne, pošto će to imati velikog uticaja na budućnost procesa integracije.

11) Bilateralni i multilateralni programi. Ovaj instrument je zna-ča jan sa stanovišta upoznavanja kako ekonomskog tako i kulturološkog diverziteta, a ima za cilj upoznavanje zemalja svih članica međusobno. Ovaj instrument se najčešće sprovodi kroz različite programe razmene i prisustva u medijima, kako bi se smanjile eventualne predrasude i povećalo poverenje.

12) Donošenje paketa ekonomskih zakona i zakona u domenu fi nan sija kojima se stvara pretpostavka za potpunu tržišnu privre du. Integracija nekoliko nacionalnih ekonomija podrazu-meva postojanje adekvatnog privrednog ambijenta, a koji

pretpostavlja funkcionisanje tržišnih načina privređivanja. Za razliku od planskog načina privređivanja, koji je isto bio zakonski regulisan, tržišni način privređivanja obezbeđuje nesmetan protok dobara i usluga između svih zemalja integrisane regije, bez postojanja nekih barijera i ograničenja;

13) Sufi nansiranje projekata, je instrument koji provezuje nacio-nalne ekonomije na fi nansijskom nivou. Kod projekata kod ko-jih postoji zajednički interes, nacionalne ekonomije, odnosno odgovarajuće institucije pristupaju zajedničkom fi nansiranju, odnosno sufi nansiranju, prema dogovorenoj srazmeri, kako bi se taj projekat u predviđenom roku završio.

14) Aktivna savetodavna uloga u procesu prilagođavanja je delimično vezana za mentorstvo pojedinih država. Aktivna savetodavna uloga je proširena na sve zemlje, bilo da su članice neke integrisane celine ili to žele da postanu. U samom procesu se javljaju mnogi problemi koje je neophodno rešiti, te tu dolazi do izražaja mogućnost da se svaka nacionalna ekonomija posavetuje u cilju rešavanja datog problema, i drugi.

Navedeni instrumenti su najvažniji i najčešće se upotreblja-vaju, kako prema zemljama koji su novi članovi, tako i prema zemljama koji su već članovi neke međunarodne organizaci-je. Uspostavljanje međunarodne saradnje ne zavisi samo od pojedinačnih instrumenata, već je to najčešće kombinacija nekoliko instrumenata, pošto je svaka nacionalna ekonomija specifična u pogledu svoje politike i ekonomskog stanja. Iz tog razloga se ne može za svaku nacionalnu ekonomiju pri-meniti svaki instrument ili uvek ista kombinacija instrumena-ta. Pored toga, navedeni su samo glavni instrumenti, pošto je proces integracije aktivan proces koji se stalno odigrava i koji se prilagođava stvarnim i novonastalim potrebama, a to znači da se kreiraju novi instrumenti i da na taj način nastaju nove kombinacije instrumenata ili serije instrumenata po potrebi. Ovi instrumenti integracije su, kao i sam proces integracije, promenljivi mehanizmi i zakonitosti, te njihova primena zavisi od slučaja do slučaja.

Svaki intrument, bez obzira na to koliko siguran izgledao, treba i mora se primenjivati krajnje pažljivo, kako bi se postigli dobri rezultati.

ZAKLJUČAK

Proces integracije je neminovan i sveprisutan proces kako na fi -nansijskom tako i na nefi nansijskom tržištu. Razvojem tehnike, kanala komunikacije, procesa i tehnologije rada, diverzifi kacijom poslovanja i potrebom proširenja tržišta došlo je do širenja obima poslovanja sa nacionalne privrede na zemlje u regionu, a daljim razvojem, pitanje granica i ograničenja u smislu geografske i vre-menske udaljenosti je svedeno na minimum. Onog momenta kada se došlo do zaključka da pitanje granica i prostorne udaljenosti više ne predstavljaju problem, integracija je dobila svoju struk-turalnu formu i počela da se tretira kao proces.

Nosioci ovog procesa su nacionalne ekonomije, koje su istori-jski stvorile uslove, kao razvijene zemlje, ili reformom, odnosno napuštanjem do tada prihvaćenog koncepta poslovanja, kao što su to zemlje u razvoju. Povezivanjem dve i više nacionalnih ekonomija započinje proces integracije tih zemalja u organizovanu, institucio-nalizovanu celinu.

Važnu determinantu uspeha predstavljaju instrumenti fi nansijske integracije, jer čine osnov povezivanja i spajanja nacionalnih ekonomija. Postoji mnoštvo instrumenata, svakodnevno se kreiraju


65

novi, bilo modifi kacijom starih ili kombinovanjem postojećih. Za instrumente je karakteristično da predstavljaju dinamičku veličinu, da se stalno menjaju i prilagođavaju, kao i sam proces integracije. Instrumenti su nosioci procesa integracije kao uslov nastajanja, održavanja i intenziviranja procesa povezivanja nacionalnih ekonomija u međunarodne strukture.

Sam proces integracije je spontani proces koji se odvija na sva-kom segmentu fi nansijskog i nefi nansijskog tržišta. Ovi instru-menti pomažu i kanališu taj proces u zacrtanom smeru, odnosno naglašavaju prednosti, a defi nišu nedostatke i načine prevazilaženja tih manjkavosti, bilo na nivou nacionalne ekonomije, bilo na nivou međunarodnih struktura. Pošto sve nacionalne ekonomije nemaju iste ciljeve, niti iste mogućnosti, time se broj instrumenata povećava, jer se postojeći ili prilagođavaju ili se njihovom kombinacijom stvaraju novi. Ovako defi nisani instrumenti integracije su predmet aktivne koordinacije između nacionalnih ekonomija. Instrumenti postavljaju zakonitosti, postupke i mehanizme koji moraju služiti svrsi i zadovoljenju potreba svih učesnika na fi nansijskom i nefi nansijskom tržištu i na strani tražnje i na strani ponude.

Treba imati u vidu da nijedna integracija nije i ne može biti idealna. Ali je činjenica da je proces integracije stvarnost, koja se mora prihvatiti. Svaka zemlja, u manjoj ili većoj meri, postaje deo ovog procesa i logički se nameće zaključak da je bolje dobrovoljno biti deo ovog toka, sa jasno defi nisanim ciljevima, zakonskim, političkim i ekonomskim normama i očekivanim koristima, nego egzistirati bez njega.

Globalna ekonomska kriza koja je zavladala biće dobar pokazatelj uspešnosti dosadašnjih integracionih procesa, kao i merilo korisnosti postojećih instrumenata. Ipak, ne treba biti prestrog niti suditi prebrzo, već izvući zaključke i sakupiti što više podataka, analizarati ih, kako bi se korišćenjem mehanizama i instrumentima integracije, implementirali sa ciljem rešavanja postojećih problema i daljeg razvoja.

Konačno, iz ovih razmatranja ekonomskih i fi nansijskih integracija, do sada i ubuduće, mogle bi se, osnovano, istaći sledeće poruke:

Prvo, ekonomske i fi nansijske integracije domicilnih ekonomija u globalni ekonomsko-fi nansijski sistem je sad i ubuduće perspektiva njihovog rasta i razvoja.

Drugo, zemlje u tranziciji su upućene na potpuno razumevanje

suštine i primene defi nisanih instrumenata, koji u primeni integracije vode do njihovog preferiranog cilja.

Treće, nastala i još neprevaziđena ekonomsko-fi nansijska kriza u svetu je uslovila preispitivanje značaja i uloge datih primena integracije ekonomskih, a posebno fi nansijskih tržišta, što treba da doprinese podsticanju afi rmacije datih integracija na inoviranim odnosno stabilnijim osnovama.

LITERATURA

1. Bjelica Vojin, Raičević Božidar, Radičić Marko, Babić Blagoje i Radmilović Stanko: Finansije u teoriji i praksi, Stylos, Novi Sad, 2006.

2. Buckley, Adrian: Multinational Finance, Prentice Hall, Harlow, 2000.

3. Campanella, Miriam L., C. W. Eijffi nger, Sylvester: EU Economic Governence and Globalization, Edward Elgar Publishing Ltd, Cheltenham, United Kingdom.

4. Ćirović Milutin: Fuzije i akvizicije, Prometej, Novi Sad, 2004.

5. Gál Zoltán: Pénzügyi piacok a glóbális térben, Akadémiai kiadó, Budapest, 2010.

6. Lőrincné Istvánffy Hajna: Pényügyi integració Európában, KKJ Kerszöv, Budapest, 2001.

7. Malešević, Zoran: Uslovljenost domicilnog, međunarodnog i globalnog fi nansijskog tržišta, magistarski rad, Ekonomski Fakultet Subotica, 2009.

8. Marján Attila: Európa pénzügyei, Sanoma, Budapest, 2005.

9. Miller, Roger LeRoy, D. VanHoose, David: Moderni novac i bankarstvo, Mate doo, Zagreb, 1997.

Internet strane

www.europa.eu.int

www.ft.com

www.investopedia.com

www.worldbank.com

Summary

This paper considers the most important aspects, courses, benefi ts and possible consequences of fi nancial integration. As a part of integration process, the most important role is given to the instruments of fi nancial integration of national economies of the world. Recently used approaches and instruments of fi nancial integration are being tested by the global economic crisis. This crisis will be also a good indicator of correctness of activities in the process of fi nancial integration. The global economic crisis is going to determine the future direction of fi nancial integration in the world.


65


66

UVOD

Kompromis potreba fi skalnog sistema i privredne zajednice u jednoj zemlji najjasnije je vidljiv kroz poreski sistem te zemlje. Obuhvat oporezivanja poslovnih transakcija (kod indirektnih pore-za) ili dobiti (kod direktnih poreza) zavisi od nekoliko faktora. Neki od tih faktora su sporazum (prećutni ili javni) privredne zajednice i fi skalnog sistema, podvođenje pod regionalne propise (EU npr.), uslovi razvijenosti zemlje od kojih zavise stope i obuhvat oporezi-vanja i sl. Međutim, u samom sprovođenju poreskog zakona veliku ulogu igra i poreska administracija. Stavovi i mišljenja poreskog or-gana, uspostavljene interne procedure, praksa prvostepenog i dru-gostepenog organa u kontroli poreza, odluke sudova u poreskim sporovima faktori su koji dodatno profi lišu poreski sistem jedne zemlje. Stoga je za poreske obveznike u svakoj zemlji, pa i u Bosni i Hercegovini, od suštinske važnosti biti adekvatno informisan o ovom aspektu primjene poreskih propisa. U Bosni i Hercegovini, kao i u ostalim zemljama Evrope, poreske administracije posjeduju svoju vlastitu praksu, zauzete stavove, usmena uputstva kontrola-ma i sl. koji nisu propisani poreskim zakonima, već se primjenjuju da bi popunili „rupe“ u tim propisima. Čak i u daleko razvijenijim zemljama, poput Sjedinjenih Američkih Država, praksa i stavovi IRS-a1 (Poreske uprave, aut. prevod) važniji su i bitniji za primjenu poreskog zakona od onoga što je propisano tim zakonom ili odlu-čeno u sudovima (kako federalnim, tako i državnim)2.

1. POJAM PORESKE OSNOVICE

Poreska osnovica predstavlja kvantitativnu konkretizaciju predme-ta oporezivanja3. Ona je element, tj. veličina na osnovu koje se, primjenom poreske stope, određuje iznos dugovanog poreza. U načelu, kod PDV-a, osnovica je određena kao naknada za ispo-ručeno dobro ili obavljenu uslugu. U PDV sistemu oporezivanja, naknada je jedan od njegovih najbitnijih elemenata. Mogli bi-smo slobodno reći da, ako nema naknade, nema ni obračuna PDV-a, uz neke izuzetke (kao što su davanje bez naknade do-bara i pružanje usluga u vanposlovne svrhe).

Takođe, između naknade i isporuke dobara i pružanja usluga mora da postoji neka neposredna veza. Ako postoji naknada a nema isporuke, nema ni obračuna PDV-a, kao što je slučaj kod naknade štete, depozita ili donacija koje se daju u novcu. Naknada predstavlja ekvivalent vrijednosti izvršene isporuke. Poreska osnovica može biti uvećana kada je naknada preko-mjerna, ili kada isporučilac dobara/pružalac usluga prima do-datni iznos naknade od svog kupca, a može biti i umanjena kada je niža od vrijednosti isporučenog dobra ili usluge (razni popusti).

Dejan Rakić, dipl. pravnik*

Vladimir Milinović, dipl. pravnik**

Poreska osnovica PDV-a- normativno uređenje, primjena i zauzeti stavovi ospornim pitanjima u praksi -

RezimeOporezivanje transakcija porezom na dodatu vrijednost po ugledu na zemlje Evropske unije pozitivan je napredak Bosne i Hercegovine ka sveukupnoj integraciji sa EU. Međutim, stavovi i praksa Uprave za indirektno oporezivanje BiH, kao organa nadležnog za sprovođenje tih propisa, morali bi se takođe osloniti na pozitivnu praksu zemalja EU. Dodatni problem predstavlja to što se odluke Evropskog suda pravde u poreskim pitanjima odnose samo na zemlje EU, ali nisu obavezujuće za zemlje koje nisu članice. Onog trenutka kada BiH postane članica EU, za poreske stručnjake, obveznike i širu javnost otvoriće se sasvim novi izvor prava koji će biti obavezan za primjenu i u BiH. Ova obaveznost će biti više deklarativnog karaktera u smislu da će postojati izvjesnost odlučivanja Suda u pojedinim slučajevima, ali će biti korisna i primjenljiva na naš poreski sistem (PDV). Do tada, potrebno je pratiti stavove, mišljenja i praksu kontrolnih organa Uprave za indirektno oporezivanje kako bi obveznici plaćanja poreza na najbolji mogući način zakonito rapolagali poreskim opterećenja koja im nameće država.

* Samostalni konsultant** Uprava za indirektno oporezivanje BiH

UDK 336.226.3 STRUČNI RAD


67

2. IZNOS NAKNADE KAO PORESKA OSNOVICA

Kao što smo već naveli, u članu 20. stav 1. Zakona porezu na do-datu vrijednost („Službeni glasnik BiH“, broj 9/05, 35/05. i 100/08) propisano je da je poreska osnovica prometa dobrima i usluga-ma oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV.

Ovime je data opšta defi nicija poreske osnovice, koja je određena kao oporezivi iznos naknade pod kojom se podrazumijeva sve ono što obveznik prima ili treba da primi za isporučena dobra ili usluge, bez obzira na to da li je naknada u novcu, stvarima ili uslugama.

Iz date defi nicije može se zaključiti da je poreska osnovica:

- cjelokupan iznos naknade koju obveznik prima ili treba da pri-mi, nezavisno od toga da li je ista plaćena ili ne,

- da ona predstavlja protivčinidbu za isporučena dobra i usluge, odnosno da je neophodno da postoji veza između isporuke do-bara i pružanja usluga i naknade koju obveznik prima ili treba da primi,

- da je irelevantno ko tu naknadu plaća ili treba da plaća – pri-malac dobara, odnosno usluga ili neko treće lice,

- da se u osnovicu uključuje ne samo davanje koje se čini u nov-cu ili stvarima za isporuku dobara ili usluga, već i subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom isporučenog dobra, odnosno pružene usluge,

- da naknadu uvijek treba posmatrati kao bruto naknadu koju primalac dobra ili usluge plaća. Ona se ne može umanjivati za troškove nastale prilikom isporuke dobra, odnosno pružanja usluge,

- naknada kao poreska osnovica ne sadrži PDV.

a) Subvencija kao elemenat poreske osnovice

Već pomenuta odredba člana 20. stav 1. Zakona, koja u načelu propisuje osnovicu PDV-a, za subvencije posebno naglašava da se uključuju u naknadu koju obveznik prima ili treba da primi za ispo-ručena dobra ili pružene usluge. Date subvencije ulaze u poresku osnovicu samo u slučaju ako su neposredno povezane sa cijenom tih dobara i usluga. To znači da subvencije koje se daju obvezniku a nisu neposredno povezane sa cijenom dobara ili usluga koje se pružaju, ne ulaze u osnovicu. U tom slučaju subvencije po svojoj stvarnoj suštini predstavljaju donaciju, te bi pravilnije bilo zvati ih tako (često se u ugovorima ovaj vid priliva novca naziva i granto-vima ili dotacijama).

Za razgraničenje subvencija koje ulaze u poresku osnovicu od onih koje ne ulaze, navešćemo sljedeće primjere:

1. Gradsko komunalno preduzeće, koje pruža usluge prevoza, odredilo je cijenu mjesečne pretplatne karte u gradskom pre-vozu u iznosu od 100 KM, koja ne sadrži PDV, odnosno 117 KM sa uračunatim PDV-om. Gradska skupština je donijela odluku da za određene kategorije stanovništva (studenti i penzioneri) subvencioniše cijenu pretplatne karte u iznosu od 80 KM.

Dakle, u skladu sa odredbom člana 20. stav 1. Zakona, obve-znik je dužan da u poresku osnovicu za usluge prevoza u grad-skom saobraćaju za ovu kategoriju lica uključi i subvencije koje daje gradska skupština, odnosno da PDV obračuna na osnovicu od 100 KM, kao i za druge potrošače.

Međutim, u slučajevima kada Gradska skupština daje određene subvencije radi poboljšanja likvidnosti preduzeća ili recimo za

pokriće određenih gubitaka, iste ne ulaze u poresku osnovicu, jer nisu neposredno povezane sa cijenom gradskog prevoza.

2. Gradska toplana prima subvencije od skupštine grada za na-bavku mazuta, opreme (osnovnih sredstava), kao i za plaćanje situacija izvođačima radova za izgradnju novih postrojenja, kao i za remont postojećih.

Imajući u vidu odredbu člana 20 .stav 1. Zakona, jasno je da ako novčana sredstva u vidu subvencije predstavljaju dio na-knade za promet dobrima ili uslugama koji vrši PDV obveznik – primalac subvencije, da se u tom slučaju u poresku osnovicu uračunava i taj iznos subvencije, u koju nije uključen PDV.

Prema tome, u konkretnom slučaju subvencije se ne uračunavaju u osnovicu za obračun PDV-a, s obzirom na to da se ne radi o subvencijama koje su neposredno povezane sa prometom koji vrši ovaj PDV obveznik.

Međutim, kada obveznik PDV-a (gradska toplana) primi određeni novčani iznos u vidu subvencija od skupštine grada na ime nakna-de za izvršenu isporuku toplotne energije potrošačima, onda se isti uključuje u poresku osnovicu (oporezuje) saglasno navedenoj zakonskoj odredbi.

b) Ostale vrijednosti koje uvećavaju naknadu kao poresku osnovicu

Kao što smo već istakli, naknada u načelu predstavlja iznos koji primalac dobara ili usluga plaća ili treba da plati kao protivčinidbu za isporučeno dobro ili uslugu. Stavom 2. člana 20. Zakona je pro-pisano da se u osnovicu uračunavaju i:

1. akciza, carina i druge uvozne dažbine, kao i ostali javni prihodi, osim PDV-a,

2. svi sporedni troškovi koje obveznik obračunava primaocu do-bara i usluga (provizije, troškovi pakovanja, prevoza, osiguranja i drugi vanredni troškovi koje isporučilac obračunava kupcu),

3. bilo koji iznosi koji se obračunavaju na povratnu ambalažu,4. bilo koji troškovi priključivanja, naknade za ugradnju i drugi

iznosi koji se obračunavaju kupcu od strane isporučioca do-bara ili davaoca usluga kao uslov da se izvrši promet dobrima i uslugama.

Dakle, u poresku osnovicu se uračunavaju i neki drugi iznosi koje primalac dobara ili usluga plaća obvezniku, a koji nisu u direktnoj vezi sa vrijednošću dobara ili usluga koji su predmet isporuke.

Uračunavanje uvoznih dažbina, taksi i naknada najčešće imamo kod uvoza dobara, a kod uvoza akciznih proizvoda u osnovicu se, pored uvoznih dažbina, uključuje i akciza. Takođe, prilikom pro-meta akciznim proizvodima na teritoriji BiH poreski obveznici su u obavezi izvršiti obračun PDV-a na sve troškove koji uključuju i već obračunatu i plaćenu akcizu.

Kada je riječ o uključivanju ostalih javnih prihoda u poresku osno-vicu za PDV, to je najčešće u slučaju pružanja usluga ustupanja radne snage, odnosno ustupanja osoblja na rad kod drugog obve-znika PDV-a, gdje se po pravilu naknada ugovara najmanje u visini iznosa zarade radnika koji se ustupaju.

S tim u vezi, navodimo nekoliko primjera:

1. Obveznik PDV-a pruža uslugu stavljanja na raspolaganje za-poslenih za obavljanje privremenih i povremenih poslova i od primaoca usluge naplaćuje iznos bruto zarade zaposlenih i proviziju.

U ovom slučaju osnovicu za obračun PDV-a čini ukupan iznos naknade koju obveznik primi ili treba da primi za pruženu uslu-gu, a koju, pored iznosa provizije, čini i iznos bruto zarade za-poslenih.


68

2. Obveznik PDV-a iz BiH pruža uslugu stavljanja osoblja na ras-polaganje licu sa teritorije Republike Srbije. Domaći obveznik od primaoca usluge naplaćuje iznos zarade koju je isplatio za-poslenom po osnovu ugovora o radu, kao i iznos provizije.

Naime, odredbom člana 15. stav 2. tačka 4. pod f) Zakona o PDV-u određeno je da se mjestom gdje se vrši promet usluga stavljanja osoblja na raspolaganje smatra mjesto gdje primalac usluge obavlja djelatnost, ima stalno sjedište, ispostavu, stalnu adresu ili uobičajeno prebivalište.

Imajući u vidu ovu odredbu zakona o određivanju mjesta pro-meta navedenim uslugama, kao i već navedene odredbe člana 20. stav 1. i 2. Zakona o PDV-u, iz ovog konkretnog primjera jasno proizlazi da kada obveznik PDV-a pruži uslugu stavljanja osoblja na raspolaganje, odnosno lica sa kojima ima zaklju-čen ugovor o radu, licu sa sjedištem, odnosno prebivalištem u Srbiji, u tom slučaju ova usluga nije predmet oporezivanja PDV-om, s obzirom na to da je mjesto prometa usluge inostranstvo.

Međutim, kada obveznik PDV-a koji pruži uslugu stavljanja osoblja na raspolaganje licu sa teritorije BiH, a koji od primao-ca usluge naplaćuje iznos zarade koju je isplatio zaposlenom po osnovu ugovora o radu, kao i iznos provizije, dužan je da za promet ove usluge obračuna i plati PDV. U tom slučaju, osnovi-cu za obračun PDV-a čini ukupan iznos naknade koju obveznik primi ili treba da primi za pruženu uslugu, a u koju se uračuna-va i bruto iznos zarade zaposlenog.

3. Obveznik PDV-a – Dom zdravlja pruža uslugu Domu za stare i penzionere tako što odobri svom zaposlenom ljekaru – speci-jalisti da 30% od punog radnog vremena radi u Domu za stare i penzionere, pri čemu od Doma za stare i penzionere potražuje novčani iznos u visini srazmjernog dijela zarade ljekara (30%).

S obzirom na to da se u poresku osnovicu, saglasno odredbi člana 20. stav 2. Zakona o PDV-u, između ostaloga uračuna-vaju i ostali javni prihodi (osim PDV-a), te da se u ovom slučaju radi o prometu uslugom za koju postoji obaveza obračuna i plaćanja PDV-a, osnovicu za obračun PDV-a u ovom slučaju čini ukupan iznos naknade koju obveznik prima ili treba da pri-mi za tu pruženu uslugu.

4. Međutim, ne ulaze javni prihodi u svakom slučaju u osnovicu za obračunavanje PDV-a. Primjere za to nalazimo u svakodnev-noj praksi. Taksa za posjedovanje TV prijemnika koju telekom operateri naplaćuju od građana u ime i za račun Javnog ra-dio-televizijskog servisa ne ulazi u osnovicu za obračun PDV-a. Takođe, boravišna taksa koju su dužni plaćati svi koji noće na teritoriji određene opštine, a koju naplaćuju hoteli u ime i za račun opštinskih budžeta, ne ulazi u osnovicu za obračun PDV-a. Razlog za ovo je u odredbama člana 20. stav 10. tačka 2. Zakona o porezu na dodatu vrijednost. O tome ćemo reći više u nastavku, u dijelu koji se odnosi na primjenu prethodno navedenog, uz navođenje dodatnih primjera.

Sporedni troškovi koje obveznik obračunava primaocu dobara i usluga se uračunavaju u osnovicu za obračun PDV-a. To su naj-češće sljedeći troškovi koji su vezani za isporuku dobara, odnosno usluga: provizije, troškovi pakovanja, prevoza, osiguranja i drugi vanredni troškovi koje isporučilac obračunava kupcu, kao i bilo koji iznosi koji se obračunavaju na povratnu ambalažu. Ovi drugi troškovi koje obveznik naplaćuje od kupca su najčešće posebno ugovoreni, i u skladu sa načelom jedinstva prometa dijele sudbinu glavnog prometa (sporedni prometi).

Kao što je to određeno u članu 2a. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“, broj: 93/05,

21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08. i 65/10) promet se smatra spo-rednim u odnosu na osnovni promet ako on za klijenta ne pred-stavlja cilj sam po sebi, nego preduslov za korištenje ili sredstvo za bolje korištenje osnovnog prometa. Dakle, možemo konstatovati da se neka isporuka smatra sporednom isporukom uz neku glavnu isporuku, ako je u odnosu na glavnu isporuku sporedne važnosti, i ako je sa njom u uskoj vezi u smislu ekonomskog dopunjavanja, te se obično i sa njom zajedno pojavljuje. Sporedna isporuka može biti sporedna isporuka dobara i sporedna isporuka usluga.

Neki od najčešćih primjera koje možemo zateći u praksi, a u ko-jima postoji obaveza uračunavanja sporednih troškova u osnovicu za obračun PDV-a su:

1. troškovi režija koje zakupodavac – poreski obveznik obraču-nava zakupoprimcu prilikom ispostavljanja fakture za usluge zakupa;

2. troškovi advokata, revizora, računovođa, notara i sl. koji se ne odnose na usluge koje pružaju, ali koje obračunavaju na ispo-stavljenim poreskim fakturama (troškovi putovanja, smještaja, materijala, kopiranja i sl.),

3. troškovi vezani za ugradnju ili priključenje komunalnih usluga, kao što su priključna naknada na toplovodnu mrežu, naknada za mjesto sata za električnu energiju i sl.

3. RAZMJENA

Članom 20. stav 3. Zakona propisano je da ako naknada ili dio na-knade nije plaćen u novcu, već u obliku prometa dobrima ili uslu-gama, osnovicom se smatra tržišna vrijednost tih dobara i usluga u momentu njihove isporuke, u koju nije uključen PDV.

Kako je o ovim odredbama bilo dosta riječi u proteklom periodu, na ovom mjestu ćemo se osvrnuti na najkarakterističnije primjere koji kod obveznika, ujedno, stvaraju najviše nejasnoća:

1. ulaganje u zakupljena tuđa osnovna sredstva, koja podižu nje-govu vrijednost, podrazumijevaju da dolazi do prometa, te oba-veze obračunavanja PDV-a na ta ulaganja zakupodavcu (dolazi do prikrivene razmjene);

2. bez obzira na to da li je u razmjeni promet oporeziv s obje strane, s one strane s koje je oporeziv u osnovicu za obračun PDV-a se unosi vrijednost razmijenjenog dobra (razmjena no-vosagrađenog građevinskog objekta koji podliježe oporeziva-nju za zemljište koje je oslobođeno plaćanja PDV-a);

3. u slučaju da prilikom razmjene, pored dobara i usluga, uče-stvuju i novčana davanja, ukupna vrijednost ulazi u osnovicu za obračun PDV-a (npr. poreski obveznik daje određena dobra u zamjenu za druga dobra, usluge i novac), osnovicu za obračun PDV-a na ta dobra činiće tržišna vrijednost usluga, dobara i novac koji primi za taj predmet razmjene.

4. OSNOVICA U SLUČAJEVIMA UPOTREBE DOBARA I USLUGA ZA VANPOSLOVNE SVRHE

Članom 20. stav 6. i 7. Zakona propisano je da se osnovicom u slučaju prometa dobrima iz članovi 5. i 6. ovog zakona smatra na-bavna cijena tih ili sličnih dobara u momentu prometa bez PDV-a, a osnovica za promet uslugama iz člana 9. ovog zakona je iznos naknade za izvršene usluge.


69

Namjera zakonodavca u ovom slučaju sasvim je jasna. Ukoliko za svoje potrebe vlasnik ili osnivač utroši određenu količinu dobara, u obavezi je na nabavnu cijenu tih dobara obračunati PDV. Mora se priznati da je ovdje bilo nekoliko slučajeva u kojima nije sasvim jasan termin nabavne cijene dobara.

Uzmimo za to sljedeći primjer:

Obveznik je nabavio određenu količinu lož ulja kako bi zagrijavao svo-je poslovne prostorije. Izvršio je odbitak ulaznog PDV-a ostvarenog za nabavku tog dobra. Međutim, naknadno se utvrdilo da je obveznik tim uljem zagrijavao i svoje stambene prostorije koje se nalaze u istom objektu. Osnovano pitanje u ovom slučaju bi bilo da li je nabavna vrijednost toplotne energije (shodno Zakonu o PDV-u ista se sma-tra dobrima) nabavna vrijednost lož ulja potrošena za zagrijavanje srazmjernog dijela stambenih prostorija ili tržišna cijena zagrijavanja stambenih površina u mjestu u kojem se nalazi taj obveznik. Naime, da bi isti nabavio grijanje od drugog lica (toplane npr.) morao bi platiti određen iznos novca koji je značajno veći od iznosa koji je plaćen za nabavku lož ulja. Kako je ovo područje Zakona o PDV-u nedovoljno razjašnjeno u Pravilniku, mišljenja smo da bi u ovom slučaju nabavna cijena tih dobara ipak bila nabavna vrijednost lož ulja podijeljena na broj kvadrata stambenog prostora koji učestvuje u ukupnoj površini objekta. Ovo iz razloga što je državni budžet ipak oštećen samo za iznos neosnovano odbijenog ulaznog poreza.

Kod pružanja usluga iz člana 9. Zakona (usluge izvršene u vanpo-slovne svrhe) stvari je još teže procijeniti. Koliki bi bili troškovi pre-voza šljunka kamionom preduzeća za potrebe zaposlenog radnika preduzeća?

Članom 22. stav (2) Pravilnika propisano je da osnovicu za promet usluga iz člana 9. Zakona čine ukupni troškovi poreskog obveznika za pružene usluge.

Da li u tom slučaju ukupni troškovi podrazumijevaju utrošeno go-rivo, amortizaciju kamiona, dio plate vozača za taj dan, izgublje-nu zaradu što kamion nije radio na nekom drugom mjestu ili se PDV obračunava samo na neki od pojedinačnih troškova? To su pitanja na koja će se odgovor morati dati kroz proširene odredbe Pravilnika, koje bi ovu oblast morale pobliže objasniti. Naravno, u praksi je ovakvih slučajeva jako malo iz prostog razloga što usluge u vanposlovne svrhe obveznici vrlo rijetko prijavljuju kroz PDV pri-jave i ostale evidencije.

Kako smo u materijalima za ranija predavanja često govorili o na-činu utvrđivanja tržišne vrijednosti u slučajevima prometa dobrima i uslugama bez naknade ili u sniženu naknadu, na ovom mjestu ćemo samo uputiti na relevantne odredbe člana 22. stavovi (3) i (4) Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost.

5. IZNOSI KOJI SE NE URAČUNAVAJU U PORESKU OSNOVICU

U članu 20. stav 10. Zakona o PDV-u propisano je da se sljedeće ne uključuje u poresku osnovicu:

1. popusti i druga umanjenja cijene, koji se primaocu dobara ili usluga daju na fakturi najkasnije u momentu izvršenja prometa dobrima ili uslugama,

2. iznosi koje obveznik primi od kupca kao naknadu troškova pla-ćenih u ime i za račun drugog, a koji su u njegovim knjigama knjiženi kao troškovi,

3. iznosi kamata koje je prodavac, odnosno davalac usluga obra-čunao na iznos koji je kupac dugovao, ako se iz ugovora ili dru-ge dokumentacije o uplatama može utvrditi koji se dio uplata odnosi na kamate.

Dakle, ukoliko se u momentu prometa kupcu odobravaju određeni popusti, npr. uobičajeni popusti u veleprodaji koji se daju u vidu rabata, kao i druga umanjenja naknade – predstavljaju umanjenje cijene dobara, odnosno usluga i kao takvi se ne uračunavaju u poresku osnovicu.

Međutim, za popuste u cijeni koji se daju nakon izvršenog prometa se ne može umanjiti poreska osnovica, ali se po tom osnovu može izvršiti ispravka poreske osnovice i obračunati PDV, u skladu sa članom 20. stav 11. Zakona o PDV-u. Naime, tom odredbom (čl. 20. st. 11. Zakona) određeno je da ako se osnovica naknadno izmjeni, zbog vraćanja dobara isporučiocu, popusta koji kupac dobije nakon primljenih dobara ili pruženih usluga, ili ako se iznos naknade ne može naplatiti nakon iscrpljivanja svih zakonskih sredstava, obve-znik koji je izvršio promet dobrima ili uslugama može, primjenom člana 55. stav 6. ovog zakona, izvršiti ispravku iznosa PDV-a.

Naime, članom 55. stav 6. Zakona o PDV-u je propisano da se knjižno obavještenje izdaje u slučajevima kada se roba vraća na-kon ispostavljanja fakture, kada dobavljač dobara, odnosno dava-lac usluga nakon ispostavljanja fakture odobri sniženje cijene ili popust i kada dobavljač dobara, odnosno davalac usluga primi do-datnu uplatu za isporučena dobra, odnosno izvršene usluge nakon ispostavljanja fakture.

Navedena ispravka iznosa PDV-a vrši se na način da dobavljač dobara, odnosno davalac usluga ispostavlja knjižno obavještenje svom kupcu na iznos za koji ispravlja (smanjuje) svoj izlazni porez. Lice kojem su isporučena dobra, tj. obavljene usluge na osnovu te knjižne obavjesti vrši ispravku svog ulaznog poreza, kao što je to određeno u članu 69. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u i uz to je dužno, saglasno odredbi člana 20. stav 12. Zakona o PDV-u, pi-smeno obavijestiti isporučioca dobara i usluga o ispravci svog ula-znog poreza, nakon čega isporučilac dobara i usluga vrši ispravku svoje izlazne poreske obaveze, a u skladu sa naprijed navedenim odredbama.

Kada je u pitanju primjena člana 20. stav 10. tačka 2. Zakona, vri-jeme je da se vratimo na primjere u kojima je dopušteno određene iznose isključiti iz osnovice za oporezivanje PDV-om. Kako same odredbe propisuju, potrebno je da se ostvare sljedeći uslovi:

- iznosi koje obveznik primi od kupca, - kao naknadu troškova plaćenih u ime i za račun drugog, - a koji su u njegovim knjigama knjiženi kao troškovi.

Dakle, kada hotel naplaćuje boravišnu taksu od gosta i uplaćuje je u budžet, on je plaća u ime i za račun gosta, a sam nije obveznik plaćanja te takse nego ima obavezu po osnovu Zakona o boraviš-noj taksi da istu prikupi. Naime, ta naknada nije obaveza hotela, već gosta koji noći na teritoriji te opštine, a on samo vrši naplatu u ime i za račun javnih prihoda. S druge strane, pogrešan prevod teksta iz Direktive 2006/112/EC Evropske unije kojom se propisuju ove odredbe, uslovio je da npr. hotel taj iznos mora knjižiti kao tro-šak da ne bi podlijegao obračunu PDV-a. To je, naravno, u suprot-nosti sa računovodstvenim propisima, s obzirom na to da ti iznosi predstavljaju prolaznu stavku na računu telekom operatera, a ne trošak. Naime, navedenom Direktivom EU na osnovu koje je Zakon o PDV-u u BiH i rađen, propisano je u članu 79. stav 1. pod c) da po-reska osnovica ne uključuje iznose koje je poreski obveznik primio od kupca, po osnovu refundiranja troškova koje je imao u ime i za


70

račun kupca, i koji se u njegovim knjigama vode na privremenom računu. S obzirom na to da se UIO u pojedinim situacijama koristi Direktvom EU kao osnovom primjene Zakona o PDV-u, do sada nije bilo slučajeva u kojima je način knjiženja uticao na primjenu ovog člana Zakona.

Sličnu situaciju imamo i kod špeditera u slučajevima kada u ime i za račun klijenata plaćaju carinske i poreske dažbine pri uvozu, a naknadno ih naplaćuju od istih ili kod advokata kada plaćaju sud-ske takse u ime i za račun klijenata, a zatim ih naknadno „prefak-turišu“. U tim slučajevima, PDV se ne obračunava na ove iznose.

Ipak, potrebno je voditi računa da se ove situacije ne dovedu u vezu sa situacijama u kojima obveznici od kupaca naplaćuju troškove u svoje ime, a za račun drugih lica. Tako npr. ukoliko revizor od klijenta naplaćuje troškove pravnih usluga koje je on platio u svoje ime, a za račun klijenta, u obavezi je prilikom ispostavljanja fakture klijentu iste uvrstiti u osnovicu za obračun PDV-a. Dakle, osnovni parametar na osnovu kojeg se može procijeniti da li troškovi ulaze u osnovicu za obračun PDV-a je da li se troškovi naplaćuju u ime i za račun drugog ili u svoje ime, a za račun drugog.

Pitanje isključenja iz osnovice za obračun PDV-a kamata obraču-natih na iznose koje je kupac duguje jako dugo izaziva nedoumice. Da se zatezna kamata isključuje iz osnovice za obračun PDV-a sa-svim je jasno, ali da li se može isključiti u još nekim situacijama ostaje nejasno. Naime, ukoliko neko lice zaključi ugovor o prodaji određenog proizvoda i pri tome omogući otplatu cijene na rate, da li to znači da će kamate koje se odvojeno obračunaju isključiti iz osnovice za obračun PDV-a. Odredbama Zakona je to omogućeno, ali da li je to i provedivo, to je sasvim drugo pitanje. Naime, doslov-no čitajući ove odredbe, a i odredbe člana 22. stav (5) Pravilnika koje pojašnjavaju primjenu ovog člana i stava (u smislu člana 20. stav 10. tačka 3. Zakona, smatra se da kamate uključuju iznos kamate obračunate za period nakon prometa predmetnim dobrima i uslugama) moglo bi se zaključiti da bi i kamata na lizing transak-cije bila oslobođena, ali to nije slučaj. Ipak, opet se pokazuje da ove odredbe nisu dovoljno pojašnjene i da bi na njihovom pojašnjenju u smislu uslova koji su potrebni da se zadovolje trebalo raditi.

ZAKLJUČAK

Kao što vidimo, pravilno utvrđivanje poreske osnovice za obračun PDV-a u praksi je mnogo kompleksnije nego što to možda izgleda iz samih zakonskih i podzakonskih odredbi kojima je uređen ovaj izuzetno značajan poreski institut.

Zakonom su propisane osnovne odredbe za pravilno i zakonito utvrđivanje osnovice za obračun PDV-a, koje su dodatno razrađene u pravilniku, međutim, za pravilnu primjenu ovog instituta potrebno je, prije svega, odlično poznavati sve relevantne propise i njihovim pravilnim tumačenjem ih primjeniti na sve primjere koji se pojave u praksi.

Naravno, u legislativi je uvijek prisutan i onaj dobro poznati „jaz“ između stvarnog i normativnog, koji se najčešće ogleda u tome da neki slučajevi iz prakse nemaju dovoljno uporište u propisima, tako da mogu predstavljati određene „sive zone“ i rizična područ-ja u kojima je moguće vršiti određene malverzacije, ali i dodatno stvarati mnoge poteškoće poreskim obveznicima i raznim pore-skim praktičarima koji žele što pravilniju primjenu poreskih zakona i drugih propisa.

KORIŠĆENI IZVORI

1. Garry W. Carter, Getting started in tax consulting, izdavač John Willey & Sons, inc. 2001, str. 23.

2. Popović D. Komentar Zakona o porezu na dodatu vrednost, izdavač Cekos in, Beograd 2004, str. 70.

3. Zakon o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“, broj 9/05, 35/05. i 100/08)

4. Pravilnik o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost („Službeni glasnik BiH“, broj: 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08. i 65/10)

5. Direktiva Evropske unije 2006/112/EC

Summary

Taxation of transactions with the tax on added value based on the model of EU countries is a positive progress of Bosnia and Herzegovina in direction of total integration with the EU. However, attitudes and practices of the Agency for Indirect Taxation of Bosnia and Herzegovina, as the body responsible for implementing these regulations, should also rely on positive practice in EU. An additional problem is that decisions of European court of Justice in tax matters are related only to European countries, but are not binding for non-members. The moment when Bosnia and Herzegovina joins the EU, for tax professionals, taxpayers and general public will open up a whole new source of law that will be mandatory for implementation in Bosnia and Herzegovina. This obligation will be more declarative in a sense that there will be a certainty of Court decisions in individual cases, but it will also be useful and applicable to our tax system (VAT). Until then, it is necessary to monitor the attitudes, opinions and practice of monitoring bodies of Agency of Indirect taxation, in order for taxpayers to legally dispose in best possible way the tax burden placed upon them by the state.

NAUČNI ČASOPIS ZA EKONOMIJU – 02/10

Documents

Naučni časopis "Financing" - Broj 2 Godina 1 / decembar 2010