Nela Sršen: Najjači pokretač ozdravljenja je ljubav prema sebi

Dr. Nela Sršen, kirurginja s padovskom adresom, objavila je knjigu ‘Rak na duši’ Doktorica Nela Sršen, kirurginja s metkovskim korijenima i s dugodišnjom adresom u Padovi, poznata je po svom humanitarnom zalaganju za brojne pacijente s područja bivše Jugoslavije i danas je počasna konzulica Republike Hrvatske u regiji Veneto. Svoje životno iskustvo s teškim bolesnicima, osobito s djecom, kojima je bila jedina nada, ali i vlastitu kliničku smrt, koja joj je promijenila pogled na život, objavila je u knjizi “Rak na duši”, upravo objavljenoj u izdanju biblioteke Ceterum.

Vaša knjiga “Rak na duši” osobna je priča susreta s kliničkom smrću. Zašto ste je odlučili podijeliti s čitateljima?

– Još uvijek pokušavam shvatiti zašto mi se dogodilo, više nego što se dogodilo. Pokušavam shvatiti sve svoje emotivne rane, sve teške i konflikne životne situacije, a bilo ih je doista mnogo, za koje nisam bila svjesna da mogu kulminirati bolešću, akutnom i hitnom. Ono što je sigurno jest da sam odonda, a bilo je to davne 1994. godine, kad sam završila na hitnoj operaciji u Nürnbergu, posve promijenila percepciju svojega tijela i zdravlja, shvaćajući koliko neka “životna iskustva” mogu djelovati na integritet zdravlja.

Svakodnevno se susrećete s oboljelima od raka, često i s onima koji gube bitku. Uspješno liječenje jednogodišnje Snježane i danas proživljavate s radošću, dok se nikada niste pomirili s činjenicom da niste mogli pomoći osmogodišnjem Antoniju. Na koncu vas je sve to vratilo u djetinjstvo u kojem ste upoznali moć meditacije. Koliko vam meditacija olakšava da se nosite s teškim emocijama uz bolesničku postelju svojih pacijenata?

– Ako pod meditacijom podrazumijevamo unutarnje sazrijevanje i spoznaju, ona sigurno postaje neophodna. Kako sam se ja mijenjala kao osoba, tako se mijenjao i moj pristup prema bolesti i bolesniku. Počela sam s uvjerenjem da je bolest jednog organa problem liječnika, koji će zasigurno naći pravi način liječenja do ozdravljenja. Ali bilo je mnogo pacijenata koji nisu uspijevali na teškom putu unatoč nizu terapija. Shvatila sam kako bolest jednog organa nije apsolutno izolirana od njegove osobnosti.

Pacijentovo proživljavanje bolesti pripada samo njemu. Intenzitet patnje i straha doživljava kao neku tešku vrstu presude, što stvara još veći strah, a on dalje pospješuje bolest. Otkrila sam s godinama da postoji “to nešto”, neka vrsta univerzalnog izvora više energije kojoj možemo težiti i iz nje crpiti dozu pozitivne energije koja će djelovati i na naš organizam i poništavati onu negativnu.

Kako ste došli do spoznaje da svako liječenje počinje od uma i da je izvor sreće u nama samima?

– Otkrila sam to u potrazi za “onim nečim” putujući od Latinske Amerike do Indije, Nepala… Sama interpretacija simptoma neke bolesti, kao i način na koji se proživljava, govore mnogo o karakteru pacijenta. Pacijent nama liječnicima izlaže svoju interpretaciju bolesti koja oscilira od jakih emocija do izostanka emocija, od ljutnje do indiferentnosti, od sigurnosti u sebe do terora i

straha…

Sve to nam otkriva koje emocije prevladavaju i koliko on ima potencijalne energije u sebi, koliki bi bio potreban izvanjski “input” da se ona aktivira i da bolesnik pokuša interpretirati i slušati poruke tijela, što i jest smisao simptoma, shvatiti što se dogodilo i kako izbaciti iz sebe unutarnje konflikte i nelagodu. To je početak terapije!

Mnogi teški bolesnici izgube nadu kad se pokaže da je tumor neoperabilan, kad je kirurgija nemoćna. Što im kao iskusna kirurginja možete odgovoriti?

– U knjizi “Rak na duši” pomalo i ironiziram s lijekovima i načinom liječenja. Ono što je najvažnije i što je jamstvo za ozdravljenje jest razviti pacijentu pozitivne misli, te autosugestijom djelovati na tijek bolesti. Primjerice, koliko god bio sposoban specijalist i kvalitetan baš taj lijek, ako pacijent realizira misao da će uistinu taj lijek djelovati, a da je taj liječnik jedna draga osoba koja će ga strpljivo pratiti na putu ozdravljenja, terapija će djelovati mnogo bolje i brže. Naprotiv, ako je pesimističan i prepun straha, pacijent će sumnjati u djelotvornost lijeka i u sposobnost liječnika.

Osjetit će izražene samo nuspojave, stvarajući još negativniju percepciju i o sebi i o svojoj bolesti. U mnogim spominjanim slučajevima ozdravljenja od takozvanih neizlječivih bolesti, kad više nije bilo nade, događala se radikalna promjena u mentalnom ponašanju koje je uzrokovalo slabljenje procesa upravljanog bolešću! A taj proces je proizvod negativnih misli, koje stvaraju otpor kondicionirajući prirodni protok energije ozdravljenja kroz naše tijelo. Osjećaj radosti, unutarnje sreće i zahvalnosti djeluje, među ostalim, i na stvaranje “hormona sreće” koji pozitivno djeluju na raspoloženje svake stanice našeg tijela.

Primjera u posljednjih 20 godina kirurgije sigurno ne nedostaje. Što jest suština ove knjige! Dogodi se da i najuspješnija i najradikalnija operacija od najsposobnijih kirurga naizgled riješi “problem”. Kirurg sretan – pacijent ozdravljen. Do prve CT kontrole nakon tri mjeseca koja pokazuje progresiju bolesti. Dogodi se isto da onaj “neoperabilni” pacijent bude podvrgnut alternativnim tretmanima (termoablacija, embolizacija, kemoterapija, radioterapija, Lourdes...) i nakon tri mjeseca CT kontrole pokazuje se regresija bolesti.

Mnogi se ljudi boje nasljednih tumora, osobito raka dojke, debelog crijeva... Koliko je taj strah opravdan?

– Svaki strah, svako negativno proživljeno iskustvo, ma koliko god bilo daleko u prošlosti i naizgled zaboravljeno, ipak ostaje zavijek zabilježeno u našoj podsvijesti, u limbičkom sustavu. Isto tako se događa i s proživljenim iskustvom patnje i boli naših bližnjih.

Primjerice, jedna moja draga i vrlo racionalna pacijentica, koja je u obitelji imala više slučajeva obolijevanja od raka dojke, naizgled je bezbrižno, ali konstantno palpirala dojke da bi isključila da joj se kasno otkrije eventualna kvržica… Tako je radila godinama, sve dok nije “konačno” palpacijski otkrila malu kvržicu koja se doista i pokazala malignom te je podvrgnuta odstranjenju tumora. Pitanje je, međutim, da nije zabrinuto palpirala godinama dojke u strahu, pa i očekivanju, da će i ona imati sličnu sudbinu kao neki drugi u obitelji, bi li oboljela?

Koliko je bolest bila uvjetovana, kondicionirana strahom? Koje su mogućnosti da žene koje su pozitivne na genetske testove BRCA1, BRCA2 uistinu i obole od tumora? Konkretne, ali ne i sto postotne. Ima obitelji u kojima su mnoge žene razvile tumor, gdje su sve žene pozitivne na genetskim testovima, a opet se neke od njih nikada ne razbole.

Na razvoj bolesti u velikoj mjeri utječe i stres koji danas malo koga zaobilazi. Vi smatrate da najbolje što nam se u životu može dogoditi jest – život bez boli, miran i podnošljiv, te da stoga svoje zahtjeve treba ograničiti na to da takav život i ostvarimo, a recept koji nudite je “ne željeti veliku sreću”.

– Rečenicu koja je napisana treba shvatiti u kontekstu knjige! Ovako djeluje linearno, bez izražaja emocija, bez osciliranja koje jest dio naše vitalnosti! Kad se traži velika sreća, u principu stiže i neizbježna deluzija! Sreća jest i treba biti posljedica jednog ili više životnih projekata koji će nam dati mogućnost da se realiziramo kroz naše jedinstveno postojanje. Svi naši životni projekti trebaju imati za cilj da na neki način svjedočimo “sada i ovdje” u ovom, ali našem, koliko god ograničenom vremenskom razdoblju i da osjetimo našu jedinstvenost i pripadnost dinamičnoj evoluciji univerzuma.

Svi na neki način doživljavamo stres, pozitivan ili negativan, koji utječe na naše zdravlje. Svi proživljavamo manje-više dramatična životna iskustva, bolest, smrt... Ono što je važno jest naći način kako proći kroz negativne i dramatične životne situacije a da nas ne apsorbiraju i izlože još dramatičnijim uvjetima naše egzistencije, koja može imati vrlo negativan ishod.

Što učiniti da bismo sačuvali ili ponovno stekli zdravlje?

– To je jedno posebno iskustvo! Naš pristup, bio on religiozan, laički ili racionalan, uvijek je subjektivan i vezan uz sve proživljeno što je utjecalo na stvaranje naše osobnosti, a sama bolest je jedna mogućnost sazrijevanja, čineći da otkrivamo i razvijamo naše unutarnje kvalitete kao što su hrabrost, ljubav, samilost…

Ono što sigurno treba učiniti, a i sama bolest vodi u tu situaciju, jest zaustaviti se! Ne inzistiram na alternativnom tumačenju bolesti metamedicine, nove germanske medicine i sličnih. Inzistiram ipak na činjenici da moramo shvatiti da je naše tijelo privremeni materijalizirani oblik našeg postojanja, koji je u evoluciji zajedno s našim duhom. Kako naći i postići ravnotežu duha i tijela u našem životnom vijeku, to jest prioritet naše egzistencije!

U spektru terapija za rak, bolesnik mora imati pravo na izbor, ali ne smiju mu se uskratiti ni alternativne metode, to više što su nam tumori još uvijek nepoznanica, ponekad nestaju na neobjašnjiv način!

– U knjizi inzistiram na pozitivnom pristupu pacijenta prema terapiji! Liječnik i lijek su medicina, a bolest je jedan patološki izraz jednog ili više organa našeg tijela. Otkriti, aktivirati i potencirati unutarnji put ozdravljenja, autosugestiju, imati i steći povjerenje u djelotvornost lijeka i sposobnost liječnika, jamstvo su za uspjeh u liječenju. Pacijent je taj koji aktivira mehanizam ozdravljenja. U knjizi često spominjem “unutarnjeg” Boga, za kojeg mislim da je istinski izvor naše vitalne energije.

Jeste li uvijek bili iskreni sa svojim pacijentima i držite li da svatko ima pravo znati cijelu istinu o svojoj bolesti i prognozi, bez uvijanja, ili to ipak ovisi o svakoj pojedinoj ličnosti?

– U principu svaki pacijent treba znati točno kakva je situacija s njegovim bolesnim tijelom, koje su perspektive i mogućnosti ili eventualne prognoze. No, svaki pacijent je jedinstven i svaki ima svoj pristup i način razmišljanja. Treba se prilagoditi pacijentu u “izreci presude” na njemu najprihvatljiviji način! Često u teškim situacijama, jedino što ostaje pacijentu jest nada da se ipak nešto može promijeniti ili dogoditi.

Baš ta nada je jedini izvor prihvaćanja i opstajanja. Zašto bih se suprotstavljala ili anulirala jedinu mogućnost, ne stvarajući pritom lažne iluzije, sa što više empatije i pravih riječi te pridružiti se nadi zajedno s pacijentom. Prije koju godinu jednom pacijentu na kirurgiji je tijekom vizite rečeno da je donesena odluka neoperabilnosti zbog proširenog i metastatiziranog tumora. Kad su liječnici izišli iz sobe, čuo se samo tupi udarac, pacijent se bacio sa šestog kata kroz prozor!

U Sveučilišnoj bolnici u Padovi na visokoj je razini upravo transplantacijska medicina. Mislite li da je među našim ljudima dovoljno sazrela svijest o potrebi darivanja organa?

– Prema objavljenim statistikama doniranja organa, mislim da je Hrvatska na vrlo visokoj razini, što pokazuje koliko se razvila svijest o potrebi darivanja organa!

Koliko je važno da ljudi shvate opasnost prekomjernog konzumiranja alkohola koji pijenjem pokušavaju ublažiti emocionalne rane, slabosti, strahove, nesigurnost, nezrelost, nepodnošljivi osjećaj samoće... i konačno završe na vašem odjelu na granici smrti. Što im poručujete?

– Da pročitaju moju knjigu! Dok ne sazrije svijest u nama samima, teško prihvaćamo bilo koji, makar i najbolji savjet. A dogodi se baš da je bolest iskustvo koje postane presudno u sazrijevanju čovjeka i mijenjanju njegovih životnih navika i prioriteta. Jedini problem jest pokušati shvatiti i prije same bolesti...

Budući da ste knjigu zamislili i kao svojevrstan priručnik, možete li dati neke savjete koji bi nam svima mogli pomoći da dulje ostanemo zdravi?

– Ne želim da moja knjiga bude priručnik koji servira ljudima pojednostavljene savjete kao neke “naputke za uporabu”. Ja sigurno takvu knjigu ne bih čitala! Jer svi smo mi uvjereni da znamo najbolje što i kako! Cilj knjige jest da se utisne, imprimira u svijesti čitatelja “ono nešto” što će biti “input” da sami sebe dožive i proživljavaju i sagledaju iz jednog drugog kuta, koji će im dati mogućnosti da shvate i izaberu njima najbolji način životnog izražavanja i da počnu mijenjati životne prioritete i navika. E, to bi me činilo još sretnijom!

Zašto oboljelima od raka sugerirate da ne tumače sami svoje nalaze i da ne traže lijekove za svoju bolest na internetu?

– Zašto? Jer svaki oboljeli pacijent želi sigurnost, osjećaj da se baš ta njegova bolest može uspješno izliječiti. Potrošit će mnogo vremena na googlanje, naći će tisuće informacija, točnih i manje točnih, razne slučajeve i ishode i od straha će se smjestiti među one koji ne prežive... Sve to stvara dodatnu konfuziju i rastopi ono malo mukom stečenog samopouzdanja i vjere u pozitivan ishod liječenja!

Umjesto googlanja, može investirati “vrijeme bolovanja” u otkrivanju sebe, shvatiti retrospektivno koji su bili negativni i neriješeni konflikti koji su poveli u bolest, vratiti se onom ranjenom djetetu u sebi. Otkriti najjači pokretač ozdravljenja, a to je ljubav prema sebi, koju će prenijeti i na druge, stvarajući enormnu količinu endorfina, mijenjajući raspoloženje svim stanicama svojeg tijela, u kojima teške bolesti teže opstanu!

JAVORKA LUETIĆ

20 ‘Crnih točaka’: Ovo vas vodi u bolest i smrt

1. Ne obazirite se na svoje tijelo. Jedite mnogo loših namirnica. Pijte mnogo alkohola. Uzimajte drogu. Održavajte intenzivne seksualne odnose s mnogo partneria.

2. Ako ste pod stresom ili iscrpljeni, ne obazirite se na to.

3.Ponašajte se prema životnom iskustvu kao da je bez svrhe i bezvrijedno.

4.Radite sve ono što ne volite i izbjegavajte raditi ono što biste voljeli. Slušajte mišljenja drugih, nastojeći se osjećati bijedno i beskorisno.

5.Predbacujte i budite krajnje kritični, posebice prema sebi.

6. Napunite si mozak strašnim slikama i onda pustite da vas opsjedaju. Budite sumnjičavi prema svemu i svima: ako ne uvijek, barem većinu vremena.

7. Izbjegavajte prisne i duboke odnose s drugima.

8. Ne izražavajte svoje osjećaje i svoje mišljenje pošteno i otvoreno: drugi bi vas mogli ne cijeniti.

9. Nastojte ne spoznati svoje duboke osjećaje. Odagnajte od sebe sve što je vezano uz osjećaj za humor, život nije šala!

10. Izbjegnite uvesti promjene koje bi vas mogle navesti da osjetite veće zadovoljstvo i radost u životu.

11. Mislite na sve ružne stvari koje su vam se mogle dogoditi. Pomišljajte na zastrašujuće slike, imajte ih često na umu.

12.Budite deprimirani, zavidni i bijesni. Okrivljujte sve za svoju bolest.

13.Čitajte one članke, novine, knjige, gledajte, primjerice, televizijske emisije, slušajte one osobe koje tvrde da za vas nema nade, kako ne možete utjecati na tijek svoje bolesti.

14. Isključite se od svih. Zatvorite se u svoju sobu i razmišljajte o smrti.

15. Mrzite sebe jer ste uništili svoj život. Okrivljujte se.

16. Pođite na preglede različitim liječnicima i specijalistima, sve uglednim imenima! Jurite od jednog do drugoga. Gubite polovicu svog vremena u čekaonicama. Skupite mnogo proturječnih mišljenja i mnogo eksperimentalnih lijekova te počinjite jedan program za drugim bez prestanka.

17. Napustite svoje profesionalne zadaće, prestanite raditi na projektima, ostavite svaku djelatnost koja bi vam mogla pružiti veselje i svrhu.

18. Sažalite se nad svojom sudbinom. Ako se s nekim družite, nastojte da to budu nesretni i ogorčeni ljudi.

19.Ne vodite brigu o sebi, kakve koristi od toga? Tražite od drugih da učine ono što biste vi morali i onda se ljutite što nisu dobro obavili posao.

20. Razmišljajte do koje je mjere život užasan i budite svjesni da ćete jednoga dana umrijeti, možda i ubrzo. Budite potpuno užasnuti tim svojim mislima, kako biste osjetili još jaču bol.