Aristotel: NIKOMAHOVA ETIKA6. knjiga

Aristotel - općenito

Aristotel, najveći grčki filozof, rođen je 384. pr. Kr. u Stagiri u Trakiji. Sa sedamnaest godina

stupio je u Platonovu Akademiju gdje provodi 20 godina (do Platonove smrti). Na poziv

Filipa Makedonskog, Aristotel dolazi na njegov dvor gdje tri godine podučava Filipova sina

Aleksandara Velikog. Osnivač je peripatetičke (šetajuće) škole u Ateni.

O Aristotelu kao osobi, vrlo se malo zna. Dolazi iz bogate obitelji. Bio je dobar govornik,

lucidan u svojim predavanjima, uvjerljiv u razgovoru. Često se za njega može čuti da je bio

izrazito drzak i bahat. U svoje vrijeme više je bio cijenjen nego omiljen. Čitav svoj život

posvetio je jednom cilju – traganjem za znanjem. Najvažnije mu je bilo otkrivanje istine i

povećanje količine ljudskog znanja.

Aristotel definitivno spada među najveće filozofe svih vremena, najznačajniji je um i uopće

najsveobuhvatniji duh antike. Kritički preispitujući filozofiju svoga učitelja Platona, on

razvija, u nizu kapitalnih djela, novu originalnu filozofiju i istovremeno sustavno sabire sve

značajnije rezultate starogrčke filozofije i posebnih znanosti. Sva do tada poznata, kao i niz

novih područja misaone aktivnosti, ljudskog znanja i filozofskih disciplina (logika,

metafizika, fizika, psihologija, etika, politika, astronomija, meteorologija, zoologija, poetika i

dr.) predmet su genijalnih Aristotelovih istraživanja.

Aristotelovi spisi su kratki. Argumenti su mu koncizni, a jezik je štur i žilav. Obilježje svih

njegovih djela je jednostavnost koju je pokušavao slijediti tijekom cijelog svog života.

Njegovi tekstovi nikako nisu jednostavni za tumačenje niti učenje jer ima mnogo brzih

prijelaza i aluzija koje je izuzetno teško pratiti.

Ovaj veliki grčki mislilac svoj je život skončao u Halkidi 322. godine. Svojim je pogledom na

svijet zadužio čitavu civilizaciju, a njegova su djela neiscrpan izvor rasprava i argumenata te

na neki način i temelj čitavoj modernoj zanosti, kao takvoj.

Najvažnija djela možemo podieliti u nekoliko kategorija:

Logički spisi sakupljeni su pod zajedničkim nazivom Organon ( tj . oruđe ) koji sadrži ove

spise; O kategorijama, O tumačenju, Prva analitika, Druga analitika, Topika, O sofističkim

pobijanjima. Prirodoznanstveni spisi: Fizika, u 8 knjiga; O nebu, u 4 knjige; O postojanju i

propadnju, u 2 knjige; O duši kao i neki drugi spisi koji nisu filozofski relevantni

(Meteorologija, Životinjstvo i sl.) ili čija autentičnost nije dokazana. Metafizički spis je

Metafizika (ili prva filozofija koja se po mjestu u Andronikovu zborniku tako nazvala), u l4

knjiga. Etički spisi: Nikomahova etika u 10 knjiga (nazvana po Aristotelovu sinu Nikomahu);

Eudemova etika u 7 knjiga (nazvana po Eudemu Rodaninu, Aristotelovu učeniku) ; Velika

etika u 2 knjige ( izvod iz prva dva djela, ali većim dijelom iz drugog); O vrlinama i porocima

( za koji se ne zna da li je autentičan). Politički mu je najznačajniji spis Politika u 8 knjiga

( nedovršen ) i Ustavi državni (Politike, u 158 knjiga u kojima je prikazao ustave 158 država

(sačuvan i u nas preveden Ustav Atenski). Retorički spisi: Retorika u 3 knjige ( ali se o

autentičnosti 3. knjige sumnja ). Poetika (koja je najvjerojatnije imala 2 knjige, no nije se u

cijelosti sačuvala)

NIKOMAHOVA ETIKA (6.knjiga) 

Šesta knjiga Aristotelove Nikomahove etike počinje Aristotelovim govorom o ispravnom

načelu (orthos logos). Ispravno načelo nam nalaže da između dva ekstrema (primjerice

suvišak i manjak) uvijek treba izabrati sredinu. Iako bi nam se naprvi pogled moglo činiti da

je ispravno načelo glavni predmet rasprave ove knjige, to nije točno. Aristotel se u VI. Knjizi

fokusirao na razumske kreposti te je to osnovni predmet. U knjigama od II do V Aristotel se

bavi moralnim krepostima, dok u ovom poglavlju obrađuje one intelektualne (razumske). Po

Aristotelu o rasporedu razumskih kreposti i njihovom redoslijedu ovisi i najbolji način života,

odnosno posljednja svrha etike.

Postoje dva dijela duše razuman i nerazuman.

Razumski dio ljudske duše se dijeli na znanstveni dio (epistemonikon) i rasudbeni

(logistikon). Kao i inače kad govori o dijelovima duše, misli na sposobnosti duše i to

sposobnosti prema predmetu na koji se odnose. Te predmete Aristotel dijeli na dvije vrste:

one na kojima počela ne mogu biti drugačija i ona kojima to mogu. Znanstveni dio duše

je onaj dio u kojem počela ne mogu biti drukčija, a rasudbeni je onaj dio koji se odnosi na to

da počela mogu biti drukčija. U duši postoje tri gospodara djelatnosti i istine: sjetilo, um i

žudnja. Od tih gospodara sjetilo nje počelo nikakve djelatnosti. ˝Kako je moralna krepost

izborno stanje˝, kako kaže Aristotel, ˝a izbor je promišljena žudnja, zbog toga razum treba

biti istinit, a žudnja ispravna, kako bi izbor valjao...˝ Počelo djelatnosti je izbor, a dobra

činidba ne postoji bez spoja mišljenja i značaja. Aristotel, imajući na umu jedinstvo teorije i

prakse, ističe da postoje pet načela kojma duša posiže istinu: umijeće, znanost, razboritost,

umnost i mudrost.

Znanost je dokazna moć koja se bavi stvarima koje ne mogu biti drukčije. Ona se bavi onim

nužnim, vječnim i nepropadljivim.

Umijeće određuje kao tvorbu, ne kao činidbu.

Razboritost se odnosi napojedinačne (opće) stvari. Ona je moć promišljanja stvari za dobar

život. Aristotel smatra da je sama razboritost etički spoznajni organ, odnostno ˝dobra činidba˝.

Razboritost je sposobna povezati moralne i razumske kreposti u djelovanju čovjeka. Kako je

čovjek, za Aristotela, umno-voljno biće, a razboritost je odlika takvog jednog bića, Aristotel

smatra da je razboritost najvažnija odlika čovjeka. Posao razborita čovjeka je promišljanje.

Državništvo se može shvatiti poput razboritosti, ali im bit nije ista. I državništvo se brine oko

općih stvari kao što se i razboritost brine oko pojedinačnih, sličnost je u tome što je i za jedno

i za drugo potrebno iskustvo što obično nedostaje mladima. No, pitanje je kako se dolazi do

razboritosti?

Postoje dva odgovora:

a) iz životnog iskustvab) iz odgoja – nagrada

- kazna (moralne kazne / sankcije)

Aristotel smatra da se o etici s malom djecom i sa starim ljudima ne isplati razgovarati. Mala

djeca nemaju dovoljno životnog iskustva, a stari ljudi imaju previše te su zbog toga

˝najpametniji na svijetu˝

Glavni cilj razboritosti je povezati moralne i razumske kreposti u jednu cjelinu. Samo

razboritost dobra čovjeka može učiniti mudrim, naravno uz dozu domišljatosti. Savjest je,

također, oblik razboritosti.

Um je sposobnost spoznaje počela iz kojih znanost zaključivanjem sve izvodi jer znanost

najviša počela ne posjeduje, već dobiva od uma. Um je oprečan razboritosti. Budući da se

razboritost tiče ljudskih stvari, a umnost najuzvišenijih, netko tko je razborit ne mora nužno

biti i mudrac. Baš zbog ovog razloga Aristotel Talesa i Anaksagoru naziva mudracima, ali ne i

razboritima (oni se nisu brinuli za ljudska, već za uzvišenija dobra i mnogo božanskije stvari

no što je čovjek)

Mudrost je najviša spoznaja koja nadmašuje i umnost jer u sebi sjedinjuje umijeće i znanost.

Ona se tiče najuzvišenijih stvari i uključuje duboko raspoznavanje prirodnog svijeta. Mudrost

je najviša od svih vrijednosti jer se samo pomoću nje može spoznati tajnu svega oko nas.

Ono što je vjerojatno najvažnije u čitavoj VI. Knjizi je promišljanje. Promišljanje, proces

donošenja razumskih odluka (izbora), tiče se stvari koje mugu biti drukčije nego što jesu –

stvari i situacije koje možemo promijeniti našim djelovanjem (to spominje jo u knjizi III i,

naravno, u knjizi VI.). No i tu se postavlja pitanje: Kakva će ta promjena biti? Hoće li biti iz

temelja ili samo površinska? Možemo li mi učiniti išta da se čovjek promjeni? Drugim

riječima, ako smo sposobni promišljati dobro, bilo bi dobro da znamo o čemu možemo

promišljati. U protivnom možemo promišljati o stvarima koje ne možemo promijeniti

Intelektualne vrline pomažu razotkriti što je pravedno i vrijedno divljenja, dok nam moralne

vrline pomažu činiti ta moralna i vrijedno divljenja djela. Možemo se pitati koju vrijednost

intelektualne vrline imaju budući da je znaje bezvrijedno bez djelovanja. Prvo, intelektualne

kreposti vode k sreći i zato su same sebi svrha. Drugo, intelektualne vrline nam pomažu

odrediti najbolja sredstva za postizanje ciljeva kojima nas moralne vrline uče da težimo. Bez

razboritosti i uma dobro promišljena osoba ne može biti istinski kreposna jer nam ove vrline

pomažu prepoznavanju pravih načela (odrednica) djelovanja. Aristetel ističe da je za

normalan i kvalitetan život čovjeka izuzetno važnan balansirani omjer i razumskih i moralnih

kreposti. Bez razumskih (intelektualnih) kreposti čovjek ne bi znao djelovati, a bez moralnih

vrlina ne bi znao slijediti ispravno djelovanje.

Etika, po Aristotelu, ne služi samo da bismo znali, već da bismo po nekim pravilima

/normama/ vrijednostima djelovali.

Marko Kovačić