O D L U K U - Hrvatska Radiotelevizija- za kazneno djelo iz točke 1. izreke (slučaj Hypo) prvostupanjska presuda preinačena je u pravnoj oznaci djela (radi primjene blažeg zakona)

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Broj: U-III-4149/2014 Zagreb, 24. srpnja 2015.

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jasna Omejec, predsjednica, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Ivo Sanader, kojeg zastupaju Čedo Prodanović i Jadranka Sloković, odvjetnici iz Zagreba, na sjednici održanoj 24. srpnja 2015. jednoglasno je donio

O D L U K U

I. Ustavna tužba se usvaja. II. Ukidaju se: - presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-Us 94/13-10 od 3. travnja 2014.,

- presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11 od 19. studenoga 2012.

III. Predmet se vraća na ponovni postupak Županijskom sudu u Zagrebu. IV. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

O b r a z l o ž e n j e

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Ivo Sanader iz Zagreba, Kozarčeva 21, sada u Zatvoru u Zagrebu (u daljnjem tekstu: podnositelj) podnio je 14. srpnja 2014. ustavnu tužbu putem izabranih branitelja Jadranke Sloković i Čede Prodanovića, odvjetnika iz Zagreba. 2. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: I Kž-Us 94/13-10 od 3. travnja 2014. (u daljnjem tekstu: presuda Vrhovnog suda ili drugostupanjska presuda), kojom je preinačena presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11 od 19. studenoga 2012. (u daljnjem tekstu: presuda Županijskog suda u Zagrebu ili prvostupanjska presuda). 3. Presudom Županijskog suda u Zagrebu podnositelj je proglašen krivim zbog počinjenja dvaju kaznenih djela iz kataloga kaznenih djela protiv službene dužnosti: prvo, zlouporabe položaja i ovlasti, te drugo, primanje mita.

2

4. Događaji vezani uz počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti s obilježjima ratnog profiterstva, opisani u točki 1. izreke prvostupanjske presude, zbili su se "u vremenu od kraja 1994. godine do 22. ožujka 1995.". Taj se kazneni predmet u ovoj odluci označava kraticom: slučaj Hypo. Događaji vezani uz počinjenje kaznenog djela primanja mita, opisani u točki 2. izreke prvostupanjske presude, zbili su se 2008. godine. Taj se kazneni predmet u ovoj odluci označava kraticom: slučaj INA-MOL. 5. U provedenom je kaznenom postupku primijenjeno više materijalnih zakona, i to: - Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka USRH broj: U-I-241/2000 od 10. svibnja 2000., 129/00., 84/05. - ispravak, 51/01., 111/03. - nije bio u primjeni, 190/03. - odluka USRH broj: U-I-2566/2003 i dr. od 27. studenoga 2003., 105/04., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 77/11. - odluka USRH broj: U-I-1162/2008 od 28. lipnja 2011., 125/11. - čl. 381. Kaznenog zakona i 143/12. - čl. 36. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji; u daljnjem tekstu: KZ/97), u tekstu koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, a koji se naznačuje u odgovarajućim točkama obrazloženja ove odluke; - Kazneni zakon ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12.; u daljnjem tekstu: KZ/11), koji je do dana donošenja ove odluke ponovo izmijenjen i dopunjen ("Narodne novine" broj 56/15. i 61/15. - ispravak), ali te izmjene i dopune nemaju značaja za ovaj predmet; - Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije ("Narodne novine" broj 57/11.; u daljnjem tekstu: ZoNKD-RPiPP); - Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10.; u daljnjem tekstu: ZoPOIK-KDiP). 6. Kazneni postupak provodio se na temelju Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka USRH broj: U-I-448/2009 i dr. od 19. srpnja 2012., 143/12., 56/13. i 145/13.; u daljnjem tekstu: ZKP/08), koji je do dana donošenja ove odluke ponovo izmijenjen i dopunjen ("Narodne novine" broj 152/14.), ali te izmjene i dopune nemaju značaja za ovaj predmet. 7. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu podnositelju je za kazneno djelo iz točke 1. izreke (slučaj Hypo) utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine i šest (6) mjeseci, a za kazneno djelo iz točke 2. izreke (slučaj INA-MOL) kazna zatvora u trajanju od sedam (7) godina i šest (6) mjeseci, te je primjenom odredaba o stjecaju iz članka 60. KZ-a/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina. 7.1. Tom je presudom također određeno da podnositelj mora naknaditi troškove kaznenog postupka, a ujedno je na temelju članka 4. stavka 1. ZoPOIK-KDiP-a:

3

- podnositelju naloženo da na ime ostvarene imovinske koristi Republici Hrvatskoj isplati iznos od 3.610.528,18 kn (za kazneno djelo iz točke 1. izreke prvostupanjske presude - slučaj Hypo); - utvrđeno da iznos od 5.000.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti predstavlja imovinsku korist koju je podnositelj ostvario kaznenim djelom primanja mita iz točke 2. izreke prvostupanjske presude (slučaj INA-MOL) te je naloženo trgovačkom društvu Dioki Holding AG, Bahnhofstrasse 10, CH-63 Zug, Švicarska, kao pravnom sljedniku trgovačkog društva Xenoplast & Shipping AG, Švicarska, da Republici Hrvatskoj isplati iznos od 5.000.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. 8. Presudom Vrhovnog suda preinačena je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu, i to: - za kazneno djelo iz točke 1. izreke (slučaj Hypo) prvostupanjska presuda preinačena je u pravnoj oznaci djela (radi primjene blažeg zakona) i u odluci o kazni - na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine; - za kazneno djelo iz točke 2. izreke (slučaj INA-MOL) prvostupanjska presuda preinačena je u odluci o kazni - na kaznu zatvora u trajanju od šest (6) godina i šest (6) mjeseci. 8.1. Sukladno tome, na temelju odredaba o stjecaju kaznenih djela iz članka 51. stavaka 1. i 2. KZ-a/11 i na temelju odredbe o uračunavanju u kaznu istražnog zatvora iz članka 54. KZ-a/11, Vrhovni sud izrekao je podnositelju jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina i 6 (šest) mjeseci, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru, počevši od 20. studenoga 2012. Kad je riječ o odlukama prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima, Vrhovni sud utvrdio je da su te odluke rezultat "pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene zakona" (str. 39. presude), te je u tom dijelu odbio žalbu podnositelja. 9. Podnositelj smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 28. i 29., člankom 31. i člankom 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.). Povrijeđenima smatra i članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) te članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 10. Na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud pribavio je spis Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11, koji sadržava ukupno 6.062 lista u 29 svezaka. Dodatno, spis Ustavnog suda sadržava oko 880 lista. 11. Budući da je riječ o opsežnom kaznenom predmetu, Ustavni sud je na njegovoj obradi i pripremi, na zahtjev suca-izvjestitelja, angažirao radnu skupinu od

4

više sudaca i ustavnosudskih savjetnika. Prvi radni materijali u slučajevima Hypo i INA-MOL raspravljeni su na 23. sjednici Drugog vijeća za odlučivanje o ustavnim tužbama 18. prosinca 2014., kad je Vijeće donijelo zaključak da se predmet zbog šireg značaja uputi na stručni sastanak. Radni materijali u slučajevima Hypo i INA-MOL prvi put su raspravljeni na stručnom sastanku sudaca 13. siječnja 2015., a zatim na stručnom sastanku 10. ožujka 2015., te kolegijima sudaca 26. siječnja 2015., 9. veljače 2015., 13. travnja 2015., 11. svibnja 2015., 25. svibnja 2015. i 26. svibnja 2015. Nacrti odluke raspravljani su na stručnim sastancima 11. lipnja 2015. i 23. srpnja 2015. te na kolegijima sudaca 1. lipnja 2015., 10. srpnja 2015., 13. srpnja 2015., 17. srpnja 2015., 20. srpnja 2015. i 22. srpnja 2015. 12. Tijekom obrade predmeta Ustavni sud je od nadležnih državnih tijela zatražio i/ili primio sljedeće dopise i očitovanja: - dopis Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, klasa: 943-01/15-01/08, ur. broj: 526-02-01-03-01/2-15-22 od 27. ožujka 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim se traži dostava dokumentacije iz spisa Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11 za potrebe arbitražnog postupka Republike Hrvatske protiv društva MOL Hungarian Oil and Gas Plc. pred Arbitražnim sudištem u Ženevi (UNCITRAL); - dopis Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH), broj: KR-DO-957/2015 od 29. lipnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim je dostavljeno očitovanje Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (u daljnjem tekstu: USKOK), broj: K-US-145/11 od 23. lipnja 2015. s priležećom dokumentacijom, vezano uz poduzimanje pravnih radnji USKOK-a protiv D. P. u slučaju INA-MOL; - dopis DORH-a, broj: KR-DO-957/2015 od 24. lipnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu 29. lipnja 2015., kojim su dostavljeni podaci o radnjama koje je DORH poduzeo radi naplate novčanog iznosa od pet milijuna eura u korist državnog proračuna od strane trgovačkog društva DIOKI Holding AG iz Švicarske u slučaju INA-MOL; - dopis Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, klasa: 018-01/15-01/02, ur. broj: 526-01/15-02 od 6. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim je dostavljena dokumentacija o arbitražnom postupku u povodu tužbe Republike Hrvatske protiv društva MOL Hungarian Oil and Gas Plc. pred Arbitražnim sudištem u Ženevi (UNCITRAL); - dopis Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, klasa: 018-01/15-01/02, ur. broj: 526-01/15-03 od 15. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, o podacima vezanim uz arbitražne postupke vezane uz društvo INA - Industrija nafte d.d. Zagreb, u kojima je Republika Hrvatska stranka; - dopis Županijskog suda u Zagrebu, broj: 25 Su-860/15 od 14. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu 16. srpnja 2015., s podacima o poduzetim radnjama i stanju spisa tog suda broj: K-Us-50/14 u predmetu protiv opt. Zsolta Tamasa Hernadija; - dopis DORH-a broj: KR-DO-957/2015 od 20. srpnja 2015., zaprimljen u Ustavnom sudu istog dana, kojim je dostavljeno očitovanje USKOK-a broj: K-US-48/11, K-US-145/11 od 20. srpnja 2015. s popratnom dokumentacijom, vezano uz poduzimanje pravnih radnji USKOK-a u predmetu okr. Zsolta Tamasa Hernadija.

5

13. Zbog objektivne spriječenosti da prisustvuje sjednici Ustavnog suda na kojoj je donesena odluka u ovom predmetu, sudac prof. dr. sc. Aldo Radolović dao je svoj glas za ovu odluku posebnom izjavom, što je zapisnički konstatirano. 14. U ovom se ustavnosudskom postupku otvorilo više ustavnopravnih pitanja, među kojima i takva koja su se u praksi Ustavnog suda postavila prvi put. 14.1. U slučaju Hypo ta su pitanja vezana uz ustavno načelo zakonitosti u kaznenom pravu. Jedno se odnosi na ustavno jamstvo sudskog određenja blaže kazne, sadržano u članku 31. stavku 1. (drugoj rečenici) Ustava, odnosno na zakonsko pravilo blažeg zakona. Drugo se odnosi na domašaj i učinke članka 5. četvrte Promjene Ustava Republike Hrvatske koja je stupila na snagu 16. lipnja 2010. ("Narodne novine" broj 76 od 18. lipnja 2010.; u daljnjem tekstu: Promjena Ustava/2010), a kojim je članak 31. Ustava dopunjen novim stavkom 4. o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Pravna stajališta Ustavnog suda o tim pitanjima imaju opće i načelno značenje te prelaze granice pojedinačnog slučaja Hypo. 14.1.1. Kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije u smislu članka 31. stavka 4. Ustava u ovoj se odluci označuju i kraticom: RPiPP-djela/31-4. Kratica upućuje na naznaku tih djela (RP na ratno profiterstvo; PP na pretvorbu i privatizaciju) te na oznaku članka Ustava u kojemu se ta djela spominju (članak 31. stavak 4.). 14.1.2. Kaznena djela koja su bila propisana i pravno određena u kaznenim i drugim zakonima u razdoblju od 30. svibnja 1990. do 15. siječnja 1998., a koja su navedena u ZoNKD-RPiPP-u, u ovoj se odluci označuju i kraticom: djela/31-1. Oznaka "31-1" upućuje na to da su ta kaznena djela obuhvaćena člankom 31. stavkom 1. Ustava. 14.2. U slučaju INA-MOL pitanje općeg značaja vezano je uz načelo odvojenosti političke i kaznene odgovornosti predsjednika Vlade Republike Hrvatske u smislu članka 112. Ustava u kontekstu počinjenja kaznenog djela primanja mita radi utjecaja na sklapanje pravnih poslova iz nadležnosti Vlade. 15. Budući da je riječ o dvama zasebnim kaznenim djelima, počinjenima u dvama različitim razdobljima, te s obzirom na različite prigovore podnositelja u odnosu na suđenje i presude za svako od tih djela, Ustavni sud je u obrazloženju ove odluke prigovore podnositelja u odnosu na ta kaznena djela ispitivao kao dvije zasebne cjeline. Prva cjelina nosi naziv "A. Slučaj Hypo" (točke od 17. do 190.), a druga cjelina "B. Slučaj INA-MOL" (točke od 191. do 449.). Prigovori podnositelja o pravu na pravično suđenje koji se odnose na oba kaznena djela razmatraju se u trećem dijelu obrazloženja ove odluke pod nazivom "C. Objedinjeni prigovori o povredama prava na pravično suđenje - Hypo i INA-MOL" (točke od 450. do 510.). 16. Kad se u tekstu ove odluke upućuje na točke, pretežito na način: "(v. točku XY.)", riječ je o točkama obrazloženja ove odluke.

6

Kad se u tekstu ove odluke upućuje na list ili listove "spisa", pretežito na način: "(list XY spisa)", riječ je o spisu Županijskog suda u Zagrebu broj: 7 K-US-26/11.

A. SLUČAJ HYPO

17. Na temelju članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11, a u vezi s člankom 7. stavkom 1. u vezi s člankom 5. točkom 13. ZoNKD-RPiPP-a, podnositelj je pravomoćno proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti s obilježjima ratnog profiterstva, opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu. 18. Prema izreci pravomoćne presude, kazneno djelo u slučaju Hypo podnositelj je počinio od kraja 1994. do 22. ožujka 1995. u Zagrebu i Republici Austriji, u vrijeme kada je u Hrvatskoj trajao Domovinski rat. U to je vrijeme podnositelj bio zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske. Prema nalogu nadređene osobe (ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske) podnositelj je u jednom razdoblju tijekom pripreme kreditnog posla bio pregovarač u ime Vlade Republike Hrvatske s Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt o uvjetima ugovora o kreditu kojim bi navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit za kupnju zgrada veleposlanstava Republike Hrvatske u svijetu. U obrazloženju prvostupanjske presude navodi se iskaz Mate Granića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova i osobe koja je bila nadređena podnositelju, koji je u postupku bio saslušan u svojstvu svjedoka, a koji rasvjetljava položaj počinitelja u kontekstu sklapanja kreditnog posla s Hypo bankom (str. 38. presude):

"Negdje nakon blagdana Velike Gospe 1994. godine, od tadašnjeg ministra vanjskih poslova Austrije, Aloisa Mocka, dobio je pismo u kojem se preporuča suradnja naše države s jednom austrijskom bankom u usponu. Ne zna čime je Alois Mock bio motiviran za slanje tog pisma, a pretpostavlja da je korespondenciju s njim započeo prethodni ministar vanjskih poslova, Zdenko Škrabalo. U pismu je bilo navedeno da su oni spremni dati kredit za kupnju zgrada veleposlanstva. Obavijestio je o tome predsjednika Tuđmana koji je podržao ideju i tražio da se navede u kojim zemljama bi se kupila veleposlanstva. Svjedok je predložio svog tadašnjeg zamjenika, optuženog Ivu Sanadera, kao osobu koja će obavljati operativne poslove jer je dobro znao njemački jezik, a prije je živio u Austriji. Obavijestio ga je i rekao mu neka stupi u kontakt Hypo bankom. Negdje u 9. mjesecu iste godine iz Hypo banke je došlo pismo namjere u kojem je stajalo da su oni spremni kreditirati kupnju zgrada veleposlanstava i da žele ući na hrvatsko tržište.

Ubrzo nakon toga naložio je optuženom Ivi Sanaderu da pozove predstavnike Hypo banke na protokolarni sastanak. Na sastanku su bili njih dvojica, a u ime banke Wolfgang Kulterer i još dva ili tri čovjeka. Izrazili su zadovoljstvo prethodno dogovorenim, a daljnje pregovore je imao nastaviti njegov zamjenik.

Nije smatrao da je ispod njegovog nivoa, ministra vanjskih poslova, razgovarati s predstavnikom jedne male banke u usponu jer se radilo o prvoj banci koja je došla u Republiku Hrvatsku i to po preporuci Aloisa Mocka. S Aloisom Mockom je u to vrijeme komunicirao i na njegovo pitanje odgovorio da se projekt uredno razvija. Ti su se razgovori odvijali na marginama političkih tema.

Što se tiče pisma namjere Hypo banke, predočio mu ga je njegov tadašnji

7

zamjenik, optuženi Ivo Sanader, a ne zna gdje je to pismo završilo. Sa sadržajem pisma upoznao je predsjednika, dr. Franju Tuđmana i premijera, Nikicu Valentića."

19. Međutim, podnositelj je, prema pravomoćnom utvrđenju sudova, iskoristio teško stanje u kojem se Hrvatska nalazila zbog oružane agresije u Domovinskom ratu, te je u namjeri da sebi pribavi znatnu imovinsku korist tijekom pregovora o uvjetima ugovora o kreditu s predstavnicima navedene austrijske banke, koristeći položaj pregovarača, dogovorio da mu ta banka za sudjelovanje u pregovorima, te kao protuuslugu za ulazak Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5% odobrenog kredita, što je i učinjeno. 19.1. Kad je riječ o kreditu koji je ugovoren, ocjenu njegove povoljnosti za Republiku Hrvatsku dalo je u svojim iskazima više svjedoka i s hrvatske i s austrijske strane, što je razvidno iz obrazloženja prvostupanjske presude. Tako je svjedok Nikica Valentić navedeni kredit ocijenio "izuzetno povoljnim", s obzirom na to da je "kamata na navedeni kredit bila ispod 10%, preciznije 8 ili 9%", a u to vrijeme "kamate na kredite su bile između 1,5 i 2% mjesečno pa se može utvrditi da je godišnja kamata bila između 15 i 20%" (str. 37. i 38. prvostupanjske presude). Istu ocjenu dao je i svjedok Mate Granić ("Radilo se o povoljnom kreditu s rokom otplate sedam godina uz kamatu 8,5%" - str. 40. prvostupanjske presude). To je, s austrijske strane, posvjedočio i svjedok Günter Striedinger ("Generalno smatra da se radilo o kreditu povoljnim i za Banku i za Republiku Hrvatsku. Troškove provizije uvijek refundira i snosi klijent, a Banka odlučuje koliko će novca pripasti posredniku." - str. 42. prvostupanjske presude), te svjedok Jörg Schuster ("U konačnici [je] hrvatska država platila tu proviziju, a bez plaćanja provizije bi za hrvatske prilike ionako povoljni uvjeti kredita bili još povoljniji." - str. 47. prvostupanjske presude).

I. POSTUPCI PRED NADLEŽNIM TIJELIMA U SLUČAJU HYPO

1) Pokretanje istrage 3. ožujka 2011.

20. USKOK je 3. ožujka 2011. protiv podnositelja izdao nalog o provođenju istrage, broj: K-US-48/11, IS-US-6/11, zbog postojanja osnove sumnje da je počinio "kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti - opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona" (listovi 1 i 2 spisa). U to se vrijeme podnositelj nalazio u ekstradicijskom pritvoru u Republici Austriji.

1.1. Izručenje podnositelja Republici Hrvatskoj

21. Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske podnijelo je 14. ožujka 2011. Saveznom ministarstvu pravde Republike Austrije (listovi 781 - 783 spisa) dopunsku molbu za izručenje podnositelja "koji se trenutno nalazi u ekstradicijskom pritvoru na području Republike Austrije, a radi predaje pravosudnim tijelima Republike Hrvatske u svrhu kaznenog progona na temelju naloga o provođenju istrage Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, broj: K-US-48/11, IS-US-6/11 od 3. ožujka 2011" i dr.

8

22. Ministarstvo pravosuđa obavijestilo je USKOK 14. srpnja 2011., dopisom broj: klasa: 720-04/10-01/340, ur. broj: 514-05-05-01-11-151, da ih je Savezno ministarstvo pravosuđa Republike Austrije izvijestilo o tome da se dopušta izručenje Ive Sanadera iz Republike Austrije u Republiku Hrvatsku te o činjenici da je potonji pristao na pojednostavljeni postupak izručenja. Podnositelj je izručen Republici Hrvatskoj 18. srpnja 2011.

2) Optužnica od 31. kolovoza 2011.

23. Prema sadržaju zapisnika o ispitivanju okrivljenika, podnositelj je u prostorijama Zatvora u Zagrebu 27. srpnja 2011., u nazočnosti svojih branitelja Čede Prodanovića i Gorana Suića, odvjetnika iz Zagreba, iznio svoju obranu (listovi 1.157 -1.160 spisa). 24. USKOK je pod brojem K-US-48/11, IS-US-6/11 podigao 31. kolovoza 2011. optužnicu protiv podnositelja (listovi 1.331 - 1.373 spisa), u kojoj je navedeno da je:

"... u vremenu od kraja 1994. godine do 22. ožujka 1995. u Zagrebu i Republici Austriji, za vrijeme trajanja Domovinskog rata i u vrijeme kada je Republika Hrvatska, upravo zbog ratnog stanja, stanja visoke inflacije i izuzetno visokih kamatnih stopa na kredite u zemlji, teško pronalazila banke kod kojih bi se povoljno kreditno zadužila, kao zamjenik ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, postupajući prema nalogu ministra vanjskih poslova Mate Granića, kao pregovarač u ime Vlade Republike Hrvatske sa Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt o uvjetima ugovora o kreditu kojim bi navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit za kupnju zgrada veleposlanstava Republike Hrvatske u svijetu, koristeći opisano teško stanje u kojem se zemlja nalazila zbog oružane agresije na Republiku Hrvatsku tijekom Domovinskog rata, a u namjeri pribavljanja znatne imovinske koristi za sebe, tijekom pregovora o uvjetima ugovora o kreditu kojim je Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt odobrila Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu vanjskih poslova, kredit u iznosu od 140.000.000,00 ATS, sa predstavnicima Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, koristeći položaj pregovarača sa predstavnicima navedene banke, dogovorio da mu Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt za sudjelovanje u pregovorima u zaključenju ugovora o kreditu te kao protuuslugu za ulazak Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5% odobrenog kredita od 140.000.000,00 ATS, što iznosi 7.000.000,00 ATS, time da mu se 50% provizije isplati nakon prihvaćanja ugovora o kreditu u proračunu Republike Hrvatske, a ostalih 50% prilikom ili nakon potpisivanja ugovora, nakon čega mu je, sukladno dogovoru, Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, 4. siječnja 1995. isplatila iznos od 700.000,00 ATS te potom, nakon što je 10. siječnja 1995. godine potpisan ugovor o zajmu između Vlade Republike Hrvatske i Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, kojim je navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit u iznosu od 140.000.000,00 ATS, 16. siječnja 1995. iznos od 2.800.000,00 ATS, 27. siječnja 1995. iznos od 930.000,00 ATS i 22. ožujka 1995. iznos od 2.570.00,00 ATS, na koji način mu je ukupno isplaćen dogovoreni iznos provizije od 7.000.000,00 ATS, čime je za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 3.610.528,18 kuna,

dakle, kao službena osoba na opisani način iskorištavanjem ratnog stanja, s ciljem da sebi pribavi kakvu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti, a

9

kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi,

pa da je time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti - opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva pretvorbe i privatizacije (NN 57/11), kažnjivo po članku 337. stavak 4. Kaznenog zakona."

25. USKOK je 31. kolovoza 2011. uputio Hrvatskom saboru, Mandatno imunitetnom povjerenstvu "zahtjev za odobrenje pokretanja kaznenog postupka protiv zastupnika Ive Sanadera" (listovi 1.374 - 1.375 spisa). 26. Mandatno-imunitetno povjerenstvo Hrvatskog sabora je na 47. sjednici, održanoj 5. rujna 2011., donijelo odluku kojom se daje "odobrenje za pokretanje kaznenog postupka protiv zastupnika Ive Sanadera po zahtjevu Državnog odvjetništva, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, broj: K-US-48/11 od 31. kolovoza 2011. godine ..., zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavka 1. u svezi članka 5. točke 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije" (list 1.380 spisa).

27. Hrvatski sabor donio je na 24. sjednici, održanoj 30. rujna 2011., Odluku kojom je potvrdio odluku Mandatno-imunitetnog povjerenstva od 5. rujna 2011. o davanju odobrenja za pokretanje kaznenog postupka protiv podnositelja po zahtjevu USKOK-a od 31. kolovoza 2011. "zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavaka 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavka 1. u svezi članka 5. točke 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije" (list 1.433 spisa). 28. Na sjednici optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu od 30. rujna 2011. potvrđena je optužnica USKOK-a od 31. kolovoza 2011. protiv podnositelja zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ-a/97 (listovi 1.414 - 1.422 spisa). Optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, pod brojem Kov-Us-27/11 donijelo je 30. rujna 2011. rješenje kojim se potvrđuje optužnica USKOK-a broj: K-US-48/11, IS-US-6/11 od 31. kolovoza 2011. protiv podnositelja zbog "kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. Kaznenog zakona i dr." (listovi 1.423 - 1.426 spisa). 29. Na Županijskom sudu u Zagrebu održano je 14. listopada 2011. pripremno ročište u predmetu broj: 7 K-US-26/11 (listovi 1.434 - 1.449 spisa).

2.1. Spajanje kaznenih postupaka

30. Vijeće Županijskog suda u Zagrebu donijelo je 8. studenoga 2011. rješenje broj: Kv-us-134/11, K-US-32/11 o spajanju kaznenih postupaka protiv podnositelja (optuženika) u povodu dvije optužnice: prvo, optužnice USKOK-a od 31. kolovoza 2011. u slučaju Hypo i, drugo, optužnice USKOK-a od 23. rujna 2011. u slučaju INA-MOL, te o provođenju jedinstvenog postupka pod brojem 7 K-US-26/11 (listovi 1.567 - 1.568 spisa).

10

3) Izreka prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu

31. Nakon provedenog dokaznog postupka Županijski sud u Zagrebu donio je 19. studenoga 2012. presudu broj: 7 K-US-26/11 (objavljenu 20. studenoga 2012.), kojom je podnositelja (u odnosu na točku 1. izreke - slučaj Hypo) proglasio krivim što je:

"1. u vremenu od kraja 1994. godine do 22. ožujka 1995. u Zagrebu i Republici Austriji, za vrijeme trajanja Domovinskog rata i u vrijeme kada je Republika Hrvatska, upravo zbog ratnog stanja, stanja visoke inflacije i izuzetno visokih kamatnih stopa na kredite u zemlji, teško pronalazila banke kod kojih bi se povoljno kreditno zadužila, kao zamjenik ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, postupajući prema nalogu ministra vanjskih poslova Mate Granica, kao pregovarač u ime Vlade Republike Hrvatske sa Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt o uvjetima ugovora o kreditu kojim bi navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit za kupnju zgrada veleposlanstava Republike Hrvatske u svijetu, koristeći opisano teško stanje u kojem se zemlja nalazila zbog oružane agresije na Republiku Hrvatsku tijekom Domovinskog rata, a u namjeri pribavljanja znatne imovinske koristi za sebe, tijekom pregovora o uvjetima ugovora o kreditu kojim je Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt odobrila Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu vanjskih poslova, kredit u iznosu od 140.000.000,00 ATS, sa predstavnicima Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, koristeći položaj pregovarača sa predstavnicima navedene banke, dogovorio da mu Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt za sudjelovanje u pregovorima u zaključenju ugovora o kreditu te kao protuuslugu za ulazak Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5 % odobrenog kredita od 140.000.000,00 ATS, što iznosi 7.000.000,00 ATS, time da mu se 50 % provizije isplati nakon prihvaćanja ugovora o kreditu u proračunu Republike Hrvatske, a ostalih 50 % prilikom ili nakon potpisivanja ugovora, nakon čega mu je, sukladno dogovoru, Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, 4. siječnja 1995. isplatila iznos od 700.000,00 ATS te potom, nakon što je 10. siječnja 1995. godine potpisan ugovor o zajmu između Vlade Republike Hrvatske i Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt, kojim je navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit u iznosu od 140,000.000,00 ATS, 16. siječnja 1995. iznos od 2,800.000,00 ATS, 27. siječnja 1995. iznos od 930.000,00 ATS i 22. ožujka 1995. iznos od 2,570.000,00 ATS, na koji način mu je ukupno isplaćen dogovoreni iznos provizije od 7,000.000,00 ATS, čime je za sebe pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 3,610.528,18 kuna,

dakle, kao službena osoba na opisani način iskorištavanjem ratnog stanja, s ciljem da sebi pribavi kakvu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi,

(...) čime je počinio kaznena djela protiv službene dužnosti i to djelom pod

točkom 1. - zlouporabom položaja i ovlasti - opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 - dalje u tekstu: KZ) u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (N.N. 57/11), kažnjivo po članku 337. stavak 4. Kaznenog zakona ...

pa se optuženom Ivi Sanaderu temeljem odredbe članka 337. stavak 4. KZ-a za djelo opisano pod točkom

11

1. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, ... (...). U odnosu na točku 1. temeljem odredbe iz članka 4. stavak 1. Zakona o

postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom: I. Utvrđuje se da novčani iznos od 3,610.528,18 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ivo Sanader ostvario kaznenim djelom iz članka 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. II. Utvrđuje se da je novčani iznos od 3,610.528,18 kuna imovina Republike Hrvatske. III. Nalaže se optuženom Ivi Sanaderu da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 3,610.528,18 kuna u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

32. Podnositelj je 22. srpnja 2013. protiv navedene presude Županijskog suda u Zagrebu osobno podnio žalbu Vrhovnom sudu (listovi 5.877 - 5.889 spisa), a isti su dan žalbu podnijeli i njegovi branitelji (listovi 5.891 - 5.940 spisa). USKOK je protiv prvostupanjske presude podnio 15. srpnja 2013. žalbu Vrhovnom sudu zbog odluke o kazni (listovi 5.873 - 5.875 spisa).

4) Izreka presude Vrhovnog suda

33. Vrhovni sud je 3. travnja 2014. pod brojem I Kž-Us 94/13-10 donio osporenu presudu, čija izreka u slučaju Hypo glasi:

"I. Povodom žalbe USKOK-a i optuženog Ive Sanadera, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela opisanog pod točkom 1. izreke te presude te se izriče da je optuženi Ivo Sanader tim djelom počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabu položaja i ovlasti - iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. tog članka Kaznenog zakona ('Narodne novine' broj 125/11. i 144/12.; u daljnjem tekstu: KZ/11) u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije ('Narodne novine', broj 57/11).

II. Uslijed odluke pod točkom I., kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog Ive Sanadera, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni pa se optuženom Ivi Sanaderu za kazneno djelo pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine, a za kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 347. stavka 1. KZ/97-2, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 6 (šest) godina i 6 (šest) mjeseci pa se optuženi Ivo Sanader, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) godina i 6 (šest) mjeseci u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11, uračunava vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 20. studenog 2012. pa dalje.

III. Žalba USKOK-a u cijelosti i žalba optuženog Ive Sanadera u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te su ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda."

12

II. SAŽETAK PRIGOVORA PODNOSITELJA

34. Podnositelj je Ustavnom sudu u vezi sa slučajem Hypo podnio tri osnovne skupine prigovora, koje se mogu sažeti ovako: - prvo, prigovor zlouporabe ZoNKD-RPiPP-a kao instrumenta kojim su se tijelo progona i sudovi koristili za prevladavanje zastare kaznenog progona koja je nastupila za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti u slučaju Hypo, na temelju mjerodavnog kaznenog zakona, prije pokretanja istrage, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije), a zbog primjene ZoNKD-RPiPP-a na slučaj Hypo, koju podnositelj smatra izrazito arbitrarnom i povezanom s nedopuštenim političkim motivima, povrijeđeno je "načelo legaliteta" (članak 31. Ustava); - drugo, prigovor da su kazneni progon i suđenje u slučaju Hypo bili politički motivirani i s obzirom na to da je među mnoštvom slučajeva daleko prikladnijima da se na njih primijeni ZoNKD-RPiPP, taj zakon primijenjen samo u njegovom slučaju, čime su mu povrijeđena prava na jednakost svih pred zakonom i sudovima (članak 14. i članak 29. stavak 1. Ustava te članak 14. i članak 6. stavak 1. Konvencije), - treće, prigovor o povredama postupovnih jamstava u kaznenom postupku, osobito o povredi prava na jednakost oružja učinjenoj povredom prava na ispitivanje svjedoka Davida Teachera i Marike Tomljanović Kiprijanovski koje je predložila obrana, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje (članak 29. stavak 2. alineja 6. Ustava i članak 6. stavak 3. točka (d) Konvencije).

35. Prva skupina prigovora podnositelja vezana uz slučaj Hypo podrobnije se prikazuje na mjerodavnim mjestima u glavi III. "Ustavno načelo zakonitosti u kaznenom pravu (članak 31. Ustava)" (točke od 36. do 179.). Druge dvije skupine prigovora podrobnije se prikazuju u glavi IV. "Ostali prigovori podnositelja u slučaju Hypo" (točke od 180. do 189.). Prigovori podnositelja koji su zajednički i slučaju Hypo i slučaju INA-MOL razmatraju se u trećem dijelu obrazloženja ove odluke ("C. Objedinjeni prigovori o povredama prava na pravično suđenje - Hypo i INA-MOL", točke od 450. do 510.).

III. USTAVNO NAČELO ZAKONITOSTI U KAZNENOM PRAVU (ČLANAK 31. USTAVA)

36. Ustavni sud primjećuje da je ovaj predmet otvorio dva važna pitanja vezana uz ustavno načelo zakonitosti u kaznenom pravu, koje je sadržano u članku 31. Ustava, pri čemu su za ovaj predmet relevantni stavci 1. i 4. tog članka, koji glase:

"Članak 31. Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna. (...) Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne

13

reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se."

37. Odredbe, koje su po sadržaju i strukturi usporedive s člankom 31. stavkom 1. Ustava, sadržava i članak 7. stavak 1. Konvencije koji glasi:

"Članak 7. NEMA KAZNE BEZ ZAKONA

1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno. (...)"

38. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) utvrdio je opća načela koja proizlaze iz članka 7. stavka 1. Konvencije osobito u predmetima Kafkaris protiv Cipra (presuda, veliko vijeće, 12. veljače 2008., zahtjev br. 21906/04, §§ 137. - 142.) i Kononov protiv Latvije (presuda, veliko vijeće, 17. svibnja 2010., zahtjev br. 36376/04, §§ 185. i 186.), a ponovio ih je u novijem predmetu Del Río Prada protiv Španjolske (presuda, veliko vijeće, 21. listopada 2013., zahtjev br. 42750/09, § 77.). Prema ESLJP-u, jamstvo ugrađeno u članak 7. stavak 1. Konvencije (nullum crimen, nulla poena sine lege), koje je esencijalni element vladavine prava, zauzima značajno mjesto u konvencijskom sustavu zaštite. To se jamstvo mora izgrađivati i primjenjivati, kao što proizlazi iz njegovog cilja i njegove svrhe, tako da osigura djelotvorne zaštitne garancije protiv arbitrarnih progona, osuda i kazni. Njegov značaj naglašava i činjenica da derogacija tog jamstva nije dopuštena na temelju članka 15. Konvencije čak ni u vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak nacije. Mjerodavne odredbe članka 15. Konvencije glase:

"Članak 15. DEROGIRANJE U VRIJEME IZVANREDNOG STANJA

1. U vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda svaka visoka ugovorna stranka može, u opsegu koji je strogo određen potrebama tih izvanrednih prilika, poduzeti mjere koje derogiraju njezine obveze iz ove Konvencije, uz uvjet da te mjere nisu nespojive s njezinim ostalim obvezama po međunarodnom pravu. 2. Na temelju te odredbe ne može se derogirati članak ... 7. (...)"

38.1. Opća načela koja proizlaze iz članka 7. stavka 1. Konvencije, a koja su podrobno razrađena u praksi ESLJP-a, primjenjiva su i na članak 31. Ustava, pri čemu i Ustav u članku 17. stavku 3., slično članku 15. Konvencije, izrijekom propisuje:

14

"Članak 17. (...) Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava ... o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni ..."

39. U okviru članka 31. Ustava, a s obzirom na predmet ovog ustavnosudskog postupka, Ustavni sud dužan je: A. razmotriti, u svjetlu članka 31. stavka 1. (druge rečenice) Ustava, ustavnopravnu prihvatljivost kaznenih presuda u kojima sudovi: - ne obrazlažu primjenu blažeg zakona na konkretan slučaj, - ne prosuđuju primjenu blažeg zakona na temelju svih kaznenih zakona primjenjivih na konkretan slučaj; B. ispitati domašaj i učinke članka 31. stavka 4. Ustava, koji je u ustavni tekst unesen člankom 5. Promjene Ustava/2010, zasebno i u vezi s odgovarajućim zakonskim rješenjima koja su kasnije donesena na temelju te ustavne odredbe, ne ulazeći istodobno u apstraktnu kontrolu ustavnosti tih zakonskih rješenja. 40. Osim KZ-a/97 i KZ-a/11, o kojima su podaci izneseni u točki 5. obrazloženja ove odluke, u ovoj se odluci, u okviru članka 31. stavaka 1. i 4. Ustava, razmatraju još dva domaća kaznena zakona. 40.1. Prvo, riječ je o bivšem Krivičnom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" broj 44/76., 36/77., 56/77., 34/84., 74/87., 57/89., 83/89., 3/90. i 38/90.), koji je preuzet u pravni poredak Republike Hrvatske Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92.; u daljnjem tekstu: ZoP KZ-a SFRJ). ZoP KZ-a SFRJ izmijenjen je i dopunjen 1992., ali su te zakonske izmjene i dopune pogrešno nazvane Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 91/92.). U članku 1. tog zakona iz 1992. pogrešno je nazvan i sam ZoP KZ-a SFRJ, koji je neosnovano proglašen "Krivičnim zakonom Republike Hrvatske". Tim je zakonom (pogrešnog naziva) iz 1992. izmijenjen naziv ZoP-a KZ-a SFRJ, tako da od 8. siječnja 1993. ZoP KZ-a SFRJ nosi naziv: Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: OKZRH/76-92). OKZRH/76-92 nakon toga je višekratno mijenjan i dopunjavan ("Narodne novine" broj 58/93. - Zakon o izmjenama zakona koji sadrže nazivlje javno tužilaštvo, 108/95., 28/96., 110/97. - čl. 389. KZ-a/97). Pročišćeni tekst OKZRH-a/76-92 objavljen je u "Narodnim novinama" broj 31/93. (35/93. - ispravak, 16/96. - ispravak), pri čemu su u njemu izmijenjene brojčane oznake članaka sadržane u izvornom tekstu zakona. 40.2. Drugo, riječ je o bivšem Krivičnom zakonu Socijalističke Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 25/77., 50/78., 25/84., 52/87., 43/89., 8/90. i 54/90. - odluka USRH broj: U-I-302/1987 od 27. studenoga 1990.). Člankom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Socijalističke Republike Hrvatske ("Narodne novine broj 9/91.) bilo je propisano da se tom zakonu mijenja naziv u: Krivični zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZRH/77-91). Taj je zakon nakon toga višekratno mijenjan i dopunjavan ("Narodne novine" broj 67/91. - Uredba o primjeni KZRH, 71/91. - Odluka o uvođenju hrvatskog dinara, 25/92. - Uredba o stavljanju izvan snage uredaba iz oblasti pravosuđa, 33/92., 39/92., 77/92., 91/92., 37/94. -

15

Odluka o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara, 28/96., 30/96. - ispravak, 110/97. - čl. 389. KZ-a/97, 175/04. - vjerodostojno tumačenje). Pročišćeni tekst KZRH-a/77-91 objavljen je u "Narodnim novinama" broj 32/93. (38/93. - ispravak), pri čemu su u njemu izmijenjene brojčane oznake članaka sadržane u izvornom tekstu zakona. Člankom 2. stavkom 2. KZRH-a/77-91 bilo je propisano da se kod primjene odredaba tog zakona i drugih zakona Republike Hrvatske koji sadrže krivičnopravne odredbe primjenjuju i odredbe općeg dijela Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ - ZoP-a KZ-a SFRJ ("Narodne novine" broj 53/91. i 39/92.), kojemu je 1992. izmijenjen naziv u "Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske" - OKZRH/76-92 (v. točku 40.1.).

A. USTAVNO JAMSTVO SUDSKOG ODREĐENJA BLAŽE KAZNE

1) Članak 31. stavak 1. (druga rečenica) Ustava

41. Opće je pravilo materijalnog kaznenog prava da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Samo ako se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, zakon jedanput ili više puta izmijeni primjenjuje se zakon koji je blaži odnosno najblaži za počinitelja (članak 4. OKZRH/76-92, članak 3. KZ-a/97, članak 3. stavci 1. i 2. KZ-a/11). 42. U tumačenju koji je zakon blaži (ako je riječ o dvjema sukcesivnim izmjenama jednog kaznenog zakona ili sukcesivnim izmjenama dvaju kaznenih zakona) odnosno najblaži (ako je riječ o više sukcesivnih izmjena jednog kaznenog zakona ili više kaznenih zakona, ili pripadajućim varijantama, pri čemu uvijek najmanje jedna izmjena postojećeg zakona odnosno jedan zakon ima svojstva interimnog), sudovi su dužni voditi se drugom rečenicom članka 31. stavka 1. Ustava, koja glasi:

"Članak 31. ... Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna. (...)"

42.1. Druga rečenica članka 7. stavka 1. Konvencije glasi:

"Članak 7. NEMA DJELA NEMA KAZNE BEZ ZAKONA

1. ... Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno. (...)"

43. I odredba sadržana u drugoj rečenici stavka 1. članka 31. Ustava i ona sadržana u drugoj rečenici stavka 1. članka 7. Konvencije upućene su sudovima, a nalažu im donošenje odluke opisane u dispozicijama tih odredaba. 44. Hrvatski zakonodavac na toj je osnovi oblikovao pravilo blažeg zakona, a Vrhovni sud protumačio je u svojoj praksi to pravilo na način da procjena suda o tome koji je zakon blaži za optuženika (između dvaju kaznenih zakona odnosno njihovih izmjena) ili najblaži za optuženika (između više kaznenih zakona odnosno

16

njihovih izmjena) ne ovisi samo o dijelu kaznene norme u kojoj se izrijekom određuje visina kazne za počinjeno kazneno djelo. Procjena suda ovisi o tome koji kazneni zakon u cjelini, kada se okolnosti konkretnog slučaja podvedu pod njega, dovodi do toga da je zakon blaži odnosno najblaži za počinitelja (neovisno o visini kazne koja je propisana u tom blažem odnosno najblažem zakonu za počinitelja, budući da se - kao iznimka od načela alternativiteta - uvijek primjenjuje propisani maksimum koji je povoljniji za počinitelja), ili pak do toga da se počinitelja mora osloboditi od optužbi za počinjenje kaznenog djela (za oslobađanje od optužbe uslijed primjene pravila blažeg zakona v. presudu Vrhovnog suda broj: I Kž 818/12-9 od 27. studenoga 2013. i presudu Vrhovnog suda broj: III Kr 84/13-4, Kzz 7/13-3 od 19. lipnja 2013.). 45. Kad je riječ o praksi nadzornih tijela Konvencije, bivša Europska komisija za ljudska prava zauzela je u predmetu X. protiv Njemačke (odluka, 6. ožujka 1978., zahtjev br. 7900/77, Odluke i izvješća 13, str. 70. - 72.) pravno stajalište da članak 7. stavak 1. Konvencije ne jamči pravo na blažu kaznu predviđenu u zakonu koji je donesen nakon počinjenja kaznenog djela. 45.1. Međutim, iz prakse ESLJP-a proizlazi da se taj sud postupno udaljavao od prethodnog pravila. U tom je smislu bio relevantan predmet Kokkinakis protiv Grčke (presuda, 25. svibnja 1993., zahtjev br. 14307/88, Serija A, br. 260-A, § 52.), u dijelu u kojem se ESLJP pozvao na "načelo da kazneno pravo ne smije biti ekstenzivno konstruirano na optuženikovu štetu ("principle that the criminal law must not be extensively construed to an accused’s detriment"). Nakon toga, uslijedio je predmet G. protiv Francuske (presuda, 27, rujna 1995., zahtjev br. 15312/89), u kojem ESLJP nije utvrdio povredu članka 7. stavka 1. Konvencije s obzirom na načelo da se blaži zakon treba primjenjivati i u pogledu određenja kaznenog djela i u pogledu predviđenih kazni. Mjerodavne točke obrazloženja te presude glase:

"24. Prema sudskoj praksi Suda, članak 7. stavak. 1. (čl. 7.-1.) Konvencije općenito utjelovljuje načelo da samo zakon može odrediti zločin (crime) i propisati kaznu, a osobito zabranjuje retroaktivnu primjene kaznenog prava kada je ona na optuženikovu štetu (vidjeti presudu Kokkinakis protiv Grčke od 25. svibnja 1993. godine, Serija A, br. 260-A, str. 22, § 52.). 25. U ovom slučaju Sud, kao i Komisija, smatra da su kaznena djela za koja je bio optužen podnositelj zahtjeva potpala pod okvir bivših članaka 332. i 333. Kaznenog zakona, koji su zadovoljili zahtjeve predvidljivosti i dostupnosti (vidjeti , mutatis mutandis, sljedeće presude: Müller i drugi protiv Švicarske od 24. svibnja 1988., Serija A, br. 133, str. 20., § 29., i Salabiaku protiv Francuske od 7. listopada 1988., Serija A br 141-A, str. 16. - 17., § 29.). Postojala je dosljedna sudska praksa Kasacijskog suda, koja je bila objavljena i stoga dostupna, o pojmovima nasilja (violence) i zloporabe ovlasti (abuse of authority). Što se tiče pojma nasilja, nove odredbe u novim člancima 332. i 333. Kaznenog zakona samo su potvrdile tu sudsku praksu. 26. Sud primjećuje da djela za koja je podnositelj zahtjeva bio optužen potpadaju pod okvir novog zakona. Na temelju načela da blaži zakon treba primjenjivati i u pogledu određenja kaznenog djela i u pogledu zaprijećenih kazni ('the principle that the more lenient law should apply both as regards the definition of the offence and the sanctions imposed'), nacionalni sudovi primijenili su novi članak 333. Kaznenog zakona za izricanje kazni tako da je ta odredba umanjila

17

kažnjivost djela za koje je gospodin G. bio optužen s teškog djela (zločina - crime) na manje teško djelo (delikt - délit); (...). Njegova primjena, doduše retroaktivna, djelovala je, prema tome, u korist podnositelja zahtjeva. 27. Zaključno, nije došlo do povrede članka 7. stavka. 1. (čl. 7.-1.) Konvencije."

Postoje i mišljenja da su ta dva citirana načela, sadržana u presudama Kokkinakis protiv Grčke (1993.) i G. protiv Francuske (1995.), "duboko ukorijenjena u staroj izreci (adage) in dubio pro reo, unatoč činjenici što Sud nije razmatrao tu izreku pod člankom 7. Konvencije" (izdvojeno mišljenje suca Popovića uz presudu ESLJP-a u predmetu velikog vijeća Achour protiv Francuske od 29. ožujka 2006., zahtjev br. 67335/01, str. 21.). 45.2. Konačno, ESLJP je u predmetu Scoppola protiv Italije (br. 2); (presuda, veliko vijeće, 17. rujna 2009. zahtjev br. 10249/03) napustio pravno stajalište Komisije iz 1978. godine. Zauzeo je novo, prema kojem članak 7. stavak 1. Konvencije treba interpretirati kao pravilo o dopuštenosti retroaktivne primjene blažeg zakona, čime je praksa ESLJP-a u tom pitanju postala primjenjiva i u hrvatskom pravu. Mjerodavni dijelovi te presude glase:

"107. Doduše, članak 7. Konvencije ne spominje izrijekom obvezu država ugovornica da priznaju u korist optuženika promjene u zakonu nakon što je kazneno djelo počinjeno. ... 108. ... Sud primjećuje da obveza primijeniti, između nekoliko kaznenih zakona, onaj kojega su odredbe najpovoljnije za optuženika, predstavlja pojašnjenje pravila o sukcesiji kaznenih zakona, što je u skladu s drugim esencijalnim elementom članka 7., naime s predvidljivošću kazni. 109. ... Sud zauzima stajalište da je nužno odstupiti od sudske prakse koju je utvrdila Komisija u predmetu X. protiv Njemačke i utvrditi da članak 7. stavak 1. Konvencije jamči ne samo načelo zabrane retroaktivnosti strožih kaznenih zakona (the principle of non-retrospectiveness of more stringent criminal laws), nego također, i implicitno, načelo retroaktivnosti blažeg kaznenog zakona (the principle of retrospectiveness of the more lenient criminal law). To načelo je utjelovljeno u pravilu da kad postoje razlike između kaznenog zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela i kasnijih kaznenih zakona koji su doneseni prije no što je donesena pravomoćna presuda, sudovi moraju primjenjivati zakon kojega su odredbe najpovoljnije za okrivljenika."

45.3. ESLJP se pozvao na presudu Scoppola protiv Italije (br. 2); (2009.) i u novijoj presudi Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine (presuda, veliko vijeće, 18. srpnja 2013., zahtjevi br. 2312/08 i 34179/08). U okvirima članka 7. stavka 1. Konvencije, ESLJP je ispitivao "jesu li domaći sudovi primijenili zakon čije su odredbe najpovoljnije za optuženika", pri čemu se pitanje "mora ocjenjivati za svaki predmet pojedinačno, uzimajući u obzir konkretne okolnosti svakog slučaja" (§ 65.). Relevantna razmatranja o problemu retroaktivnosti blažeg zakona (more lenient penal law - lex mitior) sadržana su i u izdvojenom mišljenju suglasnom s presudom Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine (2013.) suca Pinta de Albuquerqua, kojem se pridružio sudac Vučinić (str. 39. presude). 46. Pretpostavka za primjenu pravila blažeg zakona jest da između zakona koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno i njegovih kasnijih izmjena

18

odnosno kasnijeg novog zakona ili kasnijih novih zakona postoji pravni kontinuitet kaznenog djela. Članak 3. stavak 2. KZ-a/11 u tom je smislu propisao da ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, pa se u novom zakonu ili zakonima izmijeni naziv ili opis tog kaznenog djela, sud je dužan ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa ako utvrdi da kontinuitet postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja. 46.1. Ako nema pravnog kontinuiteta djela u novom zakonu, nema ni kaznenog djela. Tako je, primjerice, u presudi broj: I Kž 818/12-9 od 27. studenoga 2013. Vrhovni sud ispitao pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 292. stavka 1. točke 4. KZ/-a97 i kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ-a/11. Utvrdivši da postoji samo ograničeni pravni kontinuitet između tih dvaju djela, Vrhovni sud u presudi je zaključio:

"... samo propuštanje isplate obveza prema proračunu, nakon njihovog prijavljivanja, a bez prethodnog davanja netočnih ili nepotpunih podataka o okolnostima o kojima ovisi utvrđenja porezne obveze, više nije kazneno djelo. Stoga radnje optuženog M. V. opisane pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude, a s obzirom na odredbu članka 3. stavka 3. KZ/11, (više) nisu kazneno djelo, pa je povodom žalbe tog optuženika, a po službenoj dužnosti, na temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97, valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u odnosu (na) djelo za koje je optuženi M. V. bio proglašen krivim tom točkom izreke prvostupanjske presude i izreći da se on, na temelju članka 354. točke 1. ZKP/97, oslobađa od optužbe da bi počinio navedeno kazneno djelo koje mu je bilo stavljeno na teret."

2) Članci 222. (215.) KZRH-a/77-91, 337. KZ-a/97 i 291. KZ-a/11

47. Kad je riječ o predmetu koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku (slučaj Hypo), za primjenu pravila blažeg zakona konkuriraju članak 222. stavak 5. KZRH-a/77-91, članak 337. stavak 4. KZ-a/97 i članak 291. stavak 2. KZ-a/11. 48. U članku 222. KZRH-a/77-91, koji se spominje u članku 3. ZoNKD-RPiPP-a, bio je sadržan opis krivičnog djela protiv službene dužnosti i javnih ovlaštenja - zlouporabom položaja i ovlaštenja (glava devetnaesta KZRH-a/77-91 pod nazivom "Krivična djela protiv službene dužnosti i javnih ovlaštenja"). Taj se članak u sudskoj praksi sudova često označava kao "članak 215.". Riječ je o brojčanoj oznaci članka 222. pod kojom je on bio naveden u pročišćenom tekstu KZRH-a/77-91 ("Narodne novine" broj 37/93.). S obzirom da u izvornom tekstu nosi brojčanu oznaku "222.", a tako je označen i u članku 3. ZoNKD-RPiPP-a, ali se u sudskoj praksi označava kao "članak 215.", u ovoj se odluci taj članak KZRH-a/77-91 označava kao "članak 222. (215.)". Članak 222. (215.), u tekstu koji je bio na snazi od 8. siječnja 1993. do 20. travnja 1996., nakon stupanja na snagu članka 19. Zakona o izmjenama Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 91/92.; u daljnjem tekstu: ZID KZRH/77-92), to jest u vrijeme kad je podnositelj počinio kazneno djelo u slučaju Hypo, glasio je:

19

"Zloupotreba položaja ili ovlaštenja Članak 222. (215.)

(1) Službena ili odgovorna osoba koja u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugom nanese kakvu štetu iskoristi svoj položaj ili ovlaštenje, prekorači granice svog ovlaštenja ili ne izvrši dužnost, kaznit će se zatvorom do tri godine. (2) Ako je uslijed djela iz stava 1. ovoga člana nastupila znatna šteta ili je došlo do teže povrede prava drugoga, počinitelj će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do pet godina. (3) Ako je djelom iz stava 1. ovoga člana pribavljena protupravna imovinska korist, ukoliko ne postoje obilježja nekog drugog krivičnog djela, počinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (4) Ako vrijednost pribavljene imovinske koristi premašuje petsto i pedeset tisuća hrvatskih dinara, počinitelj će se kazniti zatvorom od jedne godine do deset godina. (5) Ako vrijednost pribavljene imovinske koristi premašuje dva milijuna hrvatskih dinara, počinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine."

48.1. Što se tiče iznosa u hrvatskim dinarima, navedenih u članku 222. (215.) stavcima 4. i 5. KZRH-a/77-91, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske, te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe ("Narodne novine" broj 37 od 13. svibnja 1994.) bilo propisano da se 30. svibnja 1994., na temelju odluka Narodne banke Hrvatske, izdaju i puštaju u optjecaj novčanice i kovani novac, koji glase na novčanu jedinicu Republike Hrvatske kunu i njezin stoti dio lipu. Točka V. te odluke glasila je: "Iznosi navedeni u hrvatskim dinarima u propisima, općim aktima pravnih osoba, sudskim i upravnim aktima, čekovima, uplatnicama i ostalim nalozima platnog prometa, mjenicama, obveznicama i drugim vrijednosnim papirima, ugovorima i drugim dokumentima izdanim odnosno nastalim do dana puštanja u optjecaj kune i lipe, smatrat će se kao da su navedeni u kunama, s tim da se ti iznosi dijele sa 1.000." Međutim, tako preračunati iznosi, primijenjeni na visinu pribavljene imovinske koristi iz članka 222. (215.) stavaka 4. i 5. KZRH-a/77-91 (550,00 kuna odnosno 2.000,00 kuna), bili bi očito nerazumni, a time i prima facie ustavnopravno neprihvatljivi. Ustavni sud je u odluci broj: U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. ("Narodne novine" broj 104/08.) podržao sljedeći pristup Vrhovnog suda: "… Vrhovni sud Republike Hrvatske je već rano, u kaznenim predmetima u kojima se pojavilo pitanje utjecaja inflacije na primjenu blažeg zakona, započeo s donošenjem odluka koje izražavaju stajalište da se zbog inflacije i denominacije dinara ranije otuđeni veliki iznos deviza ne može u času suđenja primjenom blažeg zakona vrijednosno umanjeno označiti tako da teško postane privilegirano kazneno djelo krađe (VSRH, I Kž-760/90 od 6.XI.1990) niti da se pronevjera, nakon preračunavanja prisvojenog novca i stvari u tadašnje hrvatske dinare (HRD) izrazito malog iznosa, može smatrati 'neznatno društveno opasnim djelom' (VSRH, I Kž-14/91 od 20.V.1992)" (točka 5.3. odluke Ustavnog suda). Ustavnom sudu nije poznata praksa Vrhovnog suda iz koje bi bilo razvidno na koji je način taj sud riješio navedeni problem kad je riječ o primjeni članka 222. (215.) stavaka 4. i 5. KZRH-a/77-91 (presuda broj: I Kž 278/13-4 od 16. listopada 2013. koja bi se mogla odnositi na navedeno razdoblje nije od pomoći jer je nejasna u tom pitanju), ali ne vidi ni jedan razlog zbog kojega citirano stajalište

20

Vrhovnog suda ne bi bilo odgovarajuće primjenjivo i na članak 222. (215.) stavke 4. i 5. KZRH-a/77-91. U tom smislu treba primijetiti da je rješenje pružio Zakon o izmjenama Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 108/95.). U članku 1. tog zakona bilo je propisano da se u članku 175. stavku 2. riječi: "petsto tisuća hrvatskih dinara" zamjenjuju riječima: "pedeset tisuća kuna", a u stavku 3. riječi: "dva milijuna hrvatskih dinara" zamjenjuju riječima: dvjesto tisuća kuna". Taj je preračunati iznos hrvatskih dinara u kune, propisan kaznenim zakonom, mogao poslužiti sudovima kao smjernica za tumačenje visine pribavljene imovinske koristi i u kaznenim postupcima u kojima su na konkretne slučajeve primjenjivali članak 222. (215.) stavke 4. ili 5. KZRH-a/77-91, ako je kazneno djelo počinjeno od 8. siječnja 1993. do 20. travnja 1996. Naime, iznosi koji su bili navedeni u članku 222. (215.) stavcima 4. i 5. KZRH-a/77-91, u tekstu koji je bio na snazi od 20. travnja 1996. do 1. siječnja 1998. (v. članak 24. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 28/96.; u daljnjem tekstu: ZID KZRH/77-96), to jest 27.500,00 kuna odnosno 100.000,00 kuna, očito nisu značili preračunavanje iznosa propisanih u članku 19. ZID-a KZRH-a/77-92, nego njihovu izmjenu. Ipak, konačno rješenje tog pitanja moraju dati sudovi, dok je na Ustavnom sudu da nadzire ustavnopravnu prihvatljivost njihove odluke u mjeri u kojoj ona može utjecati na ostvarenje ustavnih prava pojedinaca. 49. U vrijeme stupanja na snagu KZ-a/97 (1. siječnja 1998.), članak 337. tog zakona je glasio:

"Zlouporaba položaja i ovlasti Članak 337.

(1) Službena ili odgovorna osoba koja s ciljem da sebi ili drugome pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugome prouzroči kakvu štetu iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena znatna šteta ili je došlo do teže povrede prava drugoga, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(3) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena imovinska korist, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina."

Riječ je o tekstu KZ-a/97 ("Narodne novine" broj 110/97. i 27/98. - ispravak) koji je bio na snazi do stupanja na snagu članka 66. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona 30. prosinca 2000. ("Narodne novine" broj 129/00.), kojim su u članku 337. stavku 4. iza riječi: "pribavljanja takve koristi," bile dodane riječi: "ili je prouzročena šteta velikih razmjera". 50. Konačno, članak 291. KZ-a/11, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., glasi:

21


(1) Službena ili odgovorna osoba koja iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost pa time sebi ili drugoj osobi pribavi korist ili drugome prouzroči štetu,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna

imovinska korist ili je prouzročena znatna šteta, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do dvanaest godina."

2.1. "Znatna imovinska korist" u smislu KZ-a/97 i KZ-a/11

51. Kad je riječ o neodređenom pravnom pojmu "znatna imovinska korist" u smislu članka 337. stavka 4. KZ-a/97 i članka 291. stavka 2. KZ-a/11, Ustavni sud podsjeća da se ta korist, nakon stupanja na snagu KZ-a/11 (1. siječnja 2013.), određivala u sudskoj praksi prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda broj: Su-IV k-4/2012-57 od 27. prosinca 2012. "o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenih djela". U točki 46. tog pravnog shvaćanja je navedeno:

"Zbog jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane sudova, Kazneni odjel Vrhovnog suda na sjednici održanoj 27. prosinca 2012. donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje 'znatna imovinska korist', odnosno 'znatna šteta' kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 2. KZ/11, postoji kad vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000 kn."

Tijekom važenja prethodnog KZ-a/97 primjenjivalo se pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda od 24. studenoga 1997. da zakonsko obilježje "znatna imovinska korist" kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ-a/97 postoji kad "vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000 kn". 52. Treba podsjetiti da je prvo takvo pravno shvaćanje (nazvano "Zaključkom VII. sjednice"), u odnosu na bivši Krivični zakon SFRJ, donijela zajednička sjednica Saveznog suda, republičkih vrhovnih sudova, pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda još 15. prosinca 1977., opravdavajući ga čestim izmjenama kaznenih zakona, gubitkom vrijednosti novca i izmjenama valute koja je bila u upotrebi. Na toj je sjednici istodobno odlučeno da za neke neodređene pravne pojmove (imovina veće vrijednosti, znatna šteta) vezane uz pojedina kaznena djela takvo pravno shvaćanje neće biti doneseno jer te vrijednosti nije moguće odrediti u jedinstvenom iznosu za sve slučajeve (Garačić, A.: Pravna shvaćanja o neodređenim vrijednostima koje su zakonsko obilježje kaznenog djela, stjecaj i produljeno kazneno djelo - primjena blažeg zakona, Savjetovanje "Novine u kaznenom zakonodavstvu - 2013., Opatija, 23. i 24. svibnja 2013., http://www.vsrh.hr/CustomPages/Static/HRV/ Files/AGaracic_Pravna-shvacanja-o-neodredjenim_Opatija_2013.pdf, str. 2.). 53. Ustavni sud, međutim, mora ostaviti po strani dugu tradiciju takvih pravnih shvaćanja i podsjetiti na sljedeće: pretvarajući neodređeni pravni pojam "znatna imovinska korist" u novčanu vrijednost u apsolutnom iznosu (što je u literaturi znano i kao određivanje "novčanih ekvivalenata za neodređene vrijednosti"), čini se da Vrhovni sud nije posegnuo za izgradnjom pravnih standarda za primjenu

22

neodređenog pravnog pojma "znatna imovinska korist" u praksi i time omogućio sudovima dosljednu interpretaciju "znatne imovinske koristi" od slučaja do slučaja (v. mjerodavnu sudsku praksu ESLJP-a u točki 64.). Suprotno tome, taj je sud stvorio novo opće pravno pravilo kojim je u cijelosti zamijenio zakonsko, a njegovo je djelovanje kao obligatorno protegnuo na sve kaznene predmete u kojima se prosuđuje "znatna imovinska korist" (u pojedinim shvaćanjima izrijekom je propisano da se "ova pravna shvaćanja primjenjuju od" označenog datuma). Štoviše, prema tom apsolutnom novčanom iznosu koji je odredio najviši sud prosuđuje se onda i nastup zastare samih kaznenih predmeta (v. točku 55.3.). 54. Ustavni sud primjećuje da su tog problema bili svjesni i nadležna tijela i sudska praksa (Garačić, isto, str. 3.), pa su člankom 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 56/15.; u daljnjem tekstu: ZID KZ/11-15) pravna shvaćanja Vrhovnog suda ozakonjena, tako da su od 30. svibnja 2015. postala zakonska pravna pravila, pri čemu je zakonski pojam "znatna imovinska korist" izgubio svojstvo neodređenog pravnoj pojma. Druga rečenica novog stavka 29. članka 87. KZ-a/11 u pročišćenom tekstu glasi:

"GLAVA OSMA (VIII.) ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU

Članak 87. (...) (29) ... Vrijednost imovinske koristi i štete je znatna ako prelazi 60.000,00 kuna. (...)" 54.1. Na istovjetan su način u ZID-u KZ-a/11-15 zakonski određene i druge vrijednosti koje su do tada bile označene neodređenim pravnim pojmovima. Tako su vrijednosti imovine, imovinske štete, imovinske koristi, porezne obveze i državne potpore "velikih razmjera" ako prelaze 600.000,00 kuna; razaranja prouzročena kaznenim djelima su "velika" ako prelaze 600.000,00 kuna; vrijednost imovine je "većeg opsega" ako prelazi 200.000,00 kuna; vrijednost stvari, imovinskog prava i imovinske koristi je "velika" ako prelazi 60.000,00 kuna, a vrijednost stvari, imovinskog prava i imovinske koristi je "mala" ako ne prelazi 1.000,00 kuna (novi stavci 27., 28., 29. i 30. članka 87. KZ-a/11).

3) Sudska praksa Vrhovnog suda

55. Vrhovni sud u svojoj je praksi prihvatio stajalište da je za počinitelje kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti kojima je pribavljena znatna imovinska korist, a o kojima je do sada odlučivao, blaži članak 291. stavak 1. KZ-a/11, ako se u odnos stave članak 337. stavak 4. KZ-a/97 i članak 291. stavak 2. KZ-a/11. To je stajalište Vrhovni sud podrobnije obrazložio u presudi broj: I Kž 653/13-4 od 13. svibnja 2014., koja u mjerodavnom dijelu glasi:

"... ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 379. stavak 1. točka 2. KZ/97, utvrđeno je da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenjen materijalni zakon. Naime, imajući u vidu da je 1. siječnja 2013. na snagu stupio KZ/11, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, postupajući sukladno članku 3. stavak 3. KZ/11, ispitao postoji li pravni kontinuitet između inkriminacije za koju je optuženik proglašen krivim pobijanom presudom i one iz KZ/11 te je utvrđeno postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela protiv

23

službene dužnosti - zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 4. KZ/97, za koje je optuženi Ž. H. proglašen krivim pobijanom presudom, i istoimenog kaznenog djela, također iz glave kaznenih djela protiv službene dužnosti - zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 2. KZ/11, što je uostalom pravilno uočio i prvostupanjski sud. Međutim, taj sud je potom pogrešno zaključio da je KZ/11 stroži. Naime, neovisno o tome što je za kazneno djelo iz članka 291. stavak 2. KZ/11 propisana stroža kazna (kazna zatvora od jedne do dvanaest godina) od one koja je propisana za kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97 (kazna zatvora od jedne do deset godina), valja imati na umu da prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV k-4/2012-57 od 27. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenih djela, zakonsko obilježje 'znatna imovinska korist', odnosno 'znatna šteta' kod kaznenog djela iz članka 291. stavak 2. KZ/11 postoji kada vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, dok je prema ranijem pravnom shvaćanju ovoga suda vrijednost 'znatne imovinske koristi' kod kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. KZ/97 postojala kada vrijednost te imovinske koristi prelazi iznos od 30.000,00 kuna. Kako je, dakle, povišen imovinski limit potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela, to je KZ/11 za optuženika blaži od KZ/97, time da je sud u tom slučaju vezan onim maksimumom propisane kazne koji je za optuženika povoljniji (članak 337. stavak 4. KZ/97)."

55.1. Kad je riječ o odnosu članka 222. (215.) stavka 4. KZRH-a/77-91, u tekstu koji je bio na snazi od 20. travnja 1996. do 1. siječnja 1998. (to jest nakon stupanja na snagu ZID-a KZRH/77-96 - članak 24.) i članka 291. stavka 2. KZ-a/11, Vrhovni sud je u presudi broj: I Kž 296/12-6 od 20. studenoga 2013. zauzeo stajalište istovjetno prethodnom, uz neznatno izmijenjenu argumentaciju. Mjerodavni dio te presude glasi:

"Vrhovni sud Republike Hrvatske je, sukladno odredbi članka 3. stavak 3. KZ/11, utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela protiv službene dužnosti i javnih ovlaštenja - zloupotreba položaja i ovlaštenja iz članka 215. stavak 4. KZRH i kaznenog djela protiv službene dužnosti - zlouporaba položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 2. KZ/11. Prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske KZ/11 je blaži za optuženika pa ga je, u konkretnom slučaju, valjalo primijeniti sukladno odredbi članka 3. stavak 2. KZ/11, neovisno o težoj zapriječenoj kazni zatvora u trajanju od jedne do dvanaest godina. To stoga što su pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV K-4/2012-7 izmijenjene visine neodređenih vrijednosti zakonskih obilježja kaznenih djela pa, tako, zakonsko obilježje 'znatna imovinska korist', odnosno 'znatna šteta' kod kaznenog djela iz članka 291. stavak 2. KZ/11 postoji kad vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna, što je za optuženika povoljnije u odnosu na vrijednost zakonskog obilježja kaznenog djela od preko 27.500,00 kuna, važećeg u vrijeme počinjenja djela, jer se primjenom novih iznosa neodređenih vrijednosti zakonskih obilježja u konkretnom slučaju bitno smanjuje kriminalna količina kaznenog djela, time da je sud vezan najvišom zapriječenom kaznom od deset godina, propisanom zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela."

55.2. Sličan pristup Vrhovnog suda članku 222. (215.) stavku 4. KZRH-a/77-91 i članku 291. stavku 2. KZ-a/11 vidljiv je i u presudi broj: I Kž 278/13-4 od 16. listopada

24

2013. (v. i odluku Ustavnog suda broj: U-III-6005/2013 od 20. veljače 2014.). Pri tome, čini se da je u ovom predmetu kazneno djelo počinjeno 1993. (ili 1994.) godine, ali je na taj predmet - sudeći prema iznosu imovinske koristi koji se u njoj spominje - primijenjen članak 222. (215.) stavak 4. KZRH-a/77-91 u tekstu koji je bio na snazi od 20. travnja 1996. do 1. siječnja 1998. Ustavni sud ograničava se na navođenje dijela presude koji se odnosi na obrazloženje primjene blažeg zakona:

"Optuženik ne obrazlaže niti žalbenu osnovu povredu kaznenog zakona pa je i u tom pravcu presuda ispitana po službenoj dužnosti na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97. Na taj je način utvrđeno da je zbog činjenice da je u međuvremenu 01. siječnja 2013. stupio na snagu Kazneni zakon ('Narodne novine' br. 125/11 i 144/12, dalje: KZ/11) prvostupanjski sud na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon jer je u smislu odredbe čl. 368. toč. 4. primijenio zakon koji se nije mogao primijeniti. Naime, sud prvog stupnja je proglasio krivim optuženika zbog počinjenja kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlasti iz čl. 215. st. 4. KZRH koji kao kvalifikatorno obilježje djela zloupotrebe položaja i ovlasti propisuje iznos pribavljene imovinske koristi koji premašuje dvadesetsedam tisuća petsto kuna i propisuje raspon kazne zatvora u trajanju od jedne do deset godina. U vrijeme presuđenja (28. veljače 2013.) je na snazi bio KZ/11 koji u odnosu na predmetno kazneno djelo iz čl. 215. st. 4. u vezi st. 3. i st.. 1. KZRH i utvrđeno činjenično stanje iz izreke pobijane presude sadrži pravni kontinuitet, u smislu odredbe čl. 3. st. 3. KZ/11, u odredbi čl. 291. st. 2. KZ/11. Međutim, u navedenoj odredbi iz st. 2. citiranog propisa kao kvalifikatorno obilježje se navodi znatna imovinska korist ili je prouzročena znatna šteta, a koje je zakonsko obilježje sa neodređenim vrijednostima prema pravnom shvaćanju kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. utvrđeno u iznosu koji premašuje iznos od 60.000,00 kn. Prema tome, povišen je imovinski cenzus koji djelo čini kvalificiranim i stoga je novi KZ/11 blaži, bez obzira što je za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11 zapriječena kazna zavora u trajanju od jedne do dvanaest godina zatvora, obzirom da kazna, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne može premašiti najvišu kaznu iz čl. 215. st. 4. KZ R. Naime, da bi počinitelj po novom KZ/11 ostvario sva obilježja ovog kvalificiranog oblika kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11 potrebno je da si pribavi imovinsku korist koja dvostruko viša nego prije, dok pribavljanje koristi do tog iznosa predstavlja samo osnovni oblik kaznenog djela. Dakle, po KZRH se u zonu ovog kvalificiranog djela ulazilo već ako je korist bila veća od 27.500,00 kn, a po KZ/11 je potrebno da se radi o iznosu većem od 60.000,00 kn. Iako je u konkretnom slučaju u pitanju iznos od 100.000,00 kn koji i po novom KZ/11 djelo čini kvalificiranim, ipak je novi propis blaži s aspekta stupnja pogibeljnosti, jer se prema KZRH radi o koristi koja višestruko nadilazi propisani cenzus od 27.500,00 kn što djelo čini objektivno težim i pogibeljnijim, dok je prema KZ/11 u pitanju korist koja nije niti dvostruko veća od zakonskog obilježja od 60.000,00 kn što može biti značajno kod odlučivanja o adekvatnoj kaznenoj sankciji. Kraj takvog stanja stvari ovaj je drugostupanjski sud na temelju čl. 390. st. 1. ZKP/97 preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela te je predmetno kazneno djelo kvalificirao kao kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11 i stoga je presuđeno kao u toč. I. izreke ove presude."

55.3. Konačno, iz presude i rješenja broj: I Kž 345/12-6 od 10. prosinca 2014., u kojoj je Vrhovni sud primijenio "imovinski cenzus" od 60.000,00 kuna, razvidan je praktični učinak tog "cenzusa" na (ne)mogućnost kaznenog progona u okolnostima

25

kad o visini stvarno pribavljene imovinske koristi ovisi nastup zastare (v. i presudu Vrhovnog suda broj: I Kž 72/06-5 od 22. siječnja 2008., koja se prikazuje u točki 57.1.). U presudi od 10. prosinca 2014. između ostaloga je navedeno:

"Međutim, ispitujući i u ovom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. KZ/97 ovaj je drugostupanjski sud utvrdio da je nastupila zastara kaznenog progona, ali iz slijedećih razloga. Naime, kako je nakon donošenja pobijane presude, u međuvremenu stupio na snagu KZ/11, te činjenice da je kazneni odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 27. prosinca 2012. utvrdio da zakonsko obilježje koje se definira neodređenim vrijednostima 'znatna imovinska korist' odnosno 'znatna šteta' iz čl. 246. st. 2. KZ/11 iznosi više od 60.000,00 kn nastupila zastara. Naime, kao što je navedeno kod obrazlaganja pravnog kontinuiteta u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. KZ/97 i u ovom bi se konkretnom slučaju radilo o kaznenom djelu iz čl. 246 KZ/11, a kako se radi o vrijednosti imovinske koristi ostvarene ovim kaznenim djelom od 51.726,24 kn u pitanju je kazneno djelo iz st. 1. čl. 246. KZ/11 za koje je s obzirom na vrijeme počinjenja i odredbu čl. 81. st. 1. toč. 4. i čl. 81. st. 3. KZ/11 20. rujna 2013. nastupila zastara kaznenog progona."

56. Kad je riječ o identitetu djela, Vrhovni sud je u svojoj praksi prihvatio postojanje identiteta između kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz članka 222. (215.) KZRH-a/77-91, kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ-a/97 i kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. KZ-a/11. Među mnogobrojnim presudama kao ilustrativna se izdvaja presuda Vrhovnog suda broj: Kzz 7/03-3 od 13. studenoga 2007., u kojoj je - u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske - taj sud u cijelosti poistovijetio pojedine stavke članka 222. (215.) KZRH-a/77-91 i one iz članka 337. KZ-a/97. Razmatrajući prirodu kaznenog djela iz stavka 1. i kaznenih djela iz ostalih stavaka članka 222. (215.) KZRH-a/77-91, Vrhovni sud u toj je presudi utvrdio (istaknute dijelove označio Ustavni sud):

"... riječ je o različitim i samostalnim kaznenim djelima, bez odnosa osnovnog i kvalificiranog oblika. Kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 1. KZRH, sada čl. 337. st. 1. KZ, je tzv. formalni delikt, apstraktnog ugrožavanja, koji se iscrpljuje u samoj radnji sa zabranjenom posljedicom izvan bića djela, dok je kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 3., 4. i 5. KZRH, sada čl. 337. st. 3. i 4. KZ, tzv. materijalni delikt povrede sa zabranjenom posljedicom koja je sastavni dio bića kaznenog djela. Nadalje, objekt zaštite kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 1. KZRH, sada čl. 337. st. 1. KZ, je zakonitost u obavljanju službe, a kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 3., 4. i 5. KZRH, sada čl. 337. st. 3. i 4. KZ, zaštićuje se, uz zakonitost u obavljanju službe i imovina svake vrste (državna, te pravnih i fizičkih osoba). U subjektivnom smislu, kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 1. KZRH, sada čl. 337. st. 1. KZ, namjera je usmjerena na pribavljanje neimovinske koristi, dok je kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 215. st. 3., 4. i 5. KZRH, sada čl. 337. st. 3. i 4. KZ, namjera usmjerena na pribavljanje protupravne imovinske koristi. Iz izloženog proistječe, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud - pretvarajući pokušaj materijalnog delikta povrede u formalni delikt apstraktnog ugrožavanja - primijenio zakon koji nije mogao primijeniti, odnosno da je time povrijedio zakon (...)."

26

57. Konačno, iz prakse Vrhovnog suda proizlazi da pojedine očite razlike u kvalifikatornim elementima kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 222. (215.) KZRH-a/77-91 i članka 337. stavaka 3. i 4. KZ-a/97 (sada i članka 291. KZ-a/11) ne ulaze u procjenu identiteta kaznenog djela (iako se to iz prethodno citirane presude od 13. studenoga 2007. ne bi moglo zaključiti). 57.1. Tako je u presudi broj: I Kž 72/06-5 od 22. siječnja 2008. Vrhovni sud podrobno obrazložio razlike u članku 222. (215.) stavcima 3., 4. i 5. KZRH-a/77-91 i članku 337. stavcima 3. i 4. KZ-a/97 kad je riječ o namjeri pribavljanja znatne imovinske koristi. Mjerodavni dijelovi te presude glase:

"Ispravno uočava prvostupanjski sud da je za mogućnost proglašavanja optuženika krivim za kazneno djelo zlouporabe službenog položaja u modalitetu kako je on opisan u stavku 4." (KZ-a/97 - op. Ustavnog suda) "potrebno sa potpunom izvjesnošću dokazati između ostalog i kvalifikatorni element ovog kaznenog djela tj. da je postupanje optuženika bilo, kako to navodi i sama optužba, 'u cilju' pribavljanja znatne nepripadne imovinske koristi, koja, prema zauzetom pravnom shvaćanju i prihvaćenoj sudskoj praksi, premašuje iznos 30.000,00 kuna. Upravo taj element namjere, kako to opravdano ističe prvostupanjski sud, nije dokazan tijekom prvostupanjskog postupka, zbog čega prvostupanjski sud i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske opravdano oslobađa optuženika krivnje za utuženo kazneno djelo. Valja istaći da u odnosu na imovinsku korist ostvarenu zlouporabom službenog položaja kaznenopravna misao se razvijala i mijenjala. Dok je pitanje ove koristi u odredbi čl. 215. st. 3., 4. i 5. Krivičnog zakona Republike Hrvatske bila propisivana samo kao objektivni uvjet kažnjivosti za ove oblike kaznenog djela iz čl. 215. KZ RH, izmjenom kaznenog zakonodavstva u Kaznenom zakonu od 1. siječnja 1998. godine," (KZ-u/97 - op. Ustavnog suda) "koji zakon se kao blaži u smislu čl. 3. Kaznenog zakona ima primijeniti, u odnosu na ovo kazneno djelo u čl. 337. Kaznenog zakona pitanje odnosa naspram imovinske koristi drugačije je riješeno. Dok je u odnosu na oblik ovog kaznenog djela iz stavka 3." (KZ-a/97 - op. Ustavnog suda) "pribavljena imovinska korist i nadalje ostala samo objektivni uvjet kažnjivosti, kada njenim izostankom ne postoji ovaj oblik kaznenog djela (npr. pokušaj), u odnosu na stavak 4. istog članka rješenje je bitno drugačije. Ova norma obzirom na pitanje pribavljene imovinske koristi sada predstavlja spoj kaznenog djela protiv službene dužnosti sa imovinskim kaznenim djelom, time što zakonodavac za postojanje ovog kaznenog djela sada traži da počinitelj koji zloupotrebljava službenu dužnost određenim činjenjem ili propuštanjem tu radnju (ili propust) poduzima 's ciljem' pribavljanja znatne imovinske koristi. Odrednica zakonodavca da je određeno postupanje optuženika poduzeto 's ciljem' pribavljanja imovinske koristi ovo kazneno djelo u pogledu namjere izjednačava sa ostalim imovinskim kaznenim djelima koje kod postupanja optuženika zahtijevaju specijalnu namjeru, a to može biti, kako to proizlazi i u donosu" (pravilno: odnosu - op. Ustavnog suda) "na druga ovakva imovinska kaznena djela (npr. krađa, prijevara, povreda tuđih prava i sl.) izravna namjera. Upravo ovaj oblik namjere je i bio naveden i u samoj optužbi za koju je optuženik oslobođen. Dakle, njegova radnja mora biti poduzeta sa htijenjem posljedice, a to je u konkretnom slučaju pribavljanje znatne imovinske koristi, a ne da bi ova posljedica (imovinska korist) naprosto nastupila bez obzira na namjeru optuženika, kao što je to predviđeno u stavku 3. istog članka," (članka 337. KZ-a/97 - op. Ustavnog suda) "kao blažem obliku ovog kaznenog djela za koji nije

27

više uopće bilo mogućnosti progona zbog proteka vremena naznačenog kao vremena počinjenja kaznenog djela. (...) ... Točno je da motiv samostalno, kao takav, ne predstavlja konstitutivno obilježje kaznenog djela, no utvrđenje njegovog postojanja izvan zakonskih okvira postupka može služiti kao osnova za utvrđenje posebne namjere u postupanju optužene osobe ('s ciljem') da nekome pribavi znatnu imovinsku korist."

Iz te bi presude Vrhovnog suda proizlazilo, dakle, da za postojanje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ-a/97 (s kojim je usporediv i KZ/11) mora biti dokazana specijalna i izravna namjera počinitelja da tim djelom pribavi znatnu imovinsku korist, dok se za kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz članka 222. (215.) stavaka 3., 4. i 5. KZRH-a/77-91 ne traži postojanje te namjere (s obzirom na to da je u tom članku protupravno pribavljena imovinska korist samo objektivni element kažnjivosti), zbog čega je KZ/97 blaži za počinitelja kaznenog djela. 57.2. Nadalje, u presudi i rješenju broj: I Kž 1193/07-9 od 15. ožujka 2011. Vrhovni sud potvrdio je supsidijarnu primjenu članka 222. (215.) stavaka 3., 4. i 5. KZRH-a/77-91, što je daljnja osobitost koja kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz KZRH-a/77-91 razlikuje od kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz kasnijih kaznenih zakona (KZ-a/97 i KZ-a/11). Naime, prema obrazloženju Vrhovnog suda, sadržanom u rješenju broj: I Kž 938/02-3 od 4. siječnja 2006., pribavljanje protupravne imovinske koristi "kvalifikatorni je element oblika kaznenog djela iz članka 215. stavka 3. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, a određene veće vrijednosti te imovinske koristi elementi su kvalificiranih oblika tog kaznenog djela iz stavaka 4. i 5. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, za koje su zaprijećene kazne zatvora od jedne do deset godina (stavak 4.) odnosno najmanje tri godine (stavka 5.)". Međutim, kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz članka 222. (215.) stavaka 3., 4. i 5. KZRH-a/77-91 postoji samo "ukoliko ne postoje obilježja nekog drugog krivičnog djela" (pod uvjetom da je kazneno djelo izvršeno u razdoblju važenja KZRH-a/77-91). Supsidijarnost primjene članka 222. (215.) stavaka 3., 4. i 5. KZRH-a/77-91 Vrhovni sud obrazložio je u presudi i rješenju broj: I Kž 1193/07-9 od 15. ožujka 2011. ovako:

"Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud na njegovu štetu povrijedio zakon kada je radnje koje je poduzeo pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona ('Narodne novine', broj: 110/97). Točna je njegova tvrdnja da je u vrijeme koje je naznačeno kao vrijeme izvršenja kaznenog djela, a radi se o razdoblju od 1996. do početka 1999. godine, do 01. siječnja 1998. godine bio na snazi Krivični zakon Republike Hrvatske, koji je za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlaštenja iz čl. 222. tog Zakona propisao kaznenu odgovornost samo u slučaju kada nisu ostvareni elementi nekog drugog kaznenog djela, dakle supsidijarnu primjenu te odredbe, dok je od 01. siječnja 1998. pa nadalje bio na snazi Kazneni zakon koji je sud primijenio. Međutim, pogrešno drži žalitelj da je on kazneno djelo izvršio ... u vrijeme prije stupanja na snagu Kaznenog zakona i to 13. kolovoza 1996., pa je sud na njegovo postupanje bio dužan primijeniti Krivični zakon Republike Hrvatske i ocijeniti, u skladu sa supsidijarnom primjenom odredbe čl. 222. KZ-a je li on

28

eventualno odgovoran za kazneno djelo zaključenja štetnog ugovora, što bi za njega bilo povoljnije. Optuženik potpuno ispušta iz vida da je njemu stavljeno na teret i da je proglašen krivim da je kao supočinitelj postupao zajednički i u skladu s dogovorom s ostalim optuženicima ..., pri čemu su radnje opisane pod toč. 1. izreke, kojima je realizirana imovinska korist optuženicima V. i N. kontinuirano trajale od početka 1996. pa do početka 1999. godine, dakle i za vrijeme kada je stupio na snagu Kazneni zakon, pa je sud taj zakon pravilno primijenio prema odredbi čl. 3. st. 1. KZ-a kao zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja kaznenog djela."

Iz navedene bi presude proizlazilo da - pod uvjetom da je djelo izvršeno za vrijeme važenja KZRH-a/77-91 - Vrhovni sud smatra obvezom sudova prvo posebno ispitati ima li kažnjivo ponašanje osobe obilježja nekog drugog krivičnog djela, pri čemu se članak 222. (215.) KZRH-a/77-91 smije primijeniti samo u slučaju negativnog odgovora na to pitanje.

58. Zaključno, praksa Vrhovnog suda pokazuje da navedene i druge razlike u kvalifikatornim elementima kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja opisanog u članku 222. (215.) KZRH-a/77-91, kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti opisanog u članku 337. KZ-a/97 i kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti opisanog u članku 291. KZ-a/11 nisu relevantne za procjenu postojanja identiteta samog tog djela, ali su relevantne za procjenu o tome koji je zakon blaži odnosno najblaži za optuženika, i to na način da se činjenično stanje u svojoj cjelini podvede pod oba odnosno sve zakone kojih primjena dolazi u obzir i na toj osnovi utvrdi "koji od njih daje povoljniji rezultat za počinitelja u tom slučaju" (P. Novoselec, A. Garačić: Primjena blažeg zakona nakon stupanja na snagu novog Kaznenog zakona, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 19, broj 2/2012, str. 533. - 553., na str. 535.). Prema tom blažem odnosno najblažem zakonu onda se procjenjuje i kaznena odgovornost odnosno stupanj kaznene odgovornosti optuženika u konkretnom slučaju, uz obvezu odstupanja od načela alternativiteta kad je riječ o visini kazne jer je "sud vezan onim maksimumom propisane kazne koji je za optuženika povoljniji" (iz presude Vrhovnog suda broj: I Kž 653/13-4 od 13. svibnja 2014. - v. točku 55.).

4) Ocjena Ustavnog suda

59. Županijski sud u Zagrebu primijenio je na slučaj Hypo kao mjerodavno materijalno kazneno pravo članak 337. stavak 1. i stavak 4. KZ-a/97 (v. točku 49.), pri čemu u vrijeme donošenja prvostupanjske presude (19. studenoga 2012.) još nije bio na snazi KZ/11. Vrhovni sud primijenio je na slučaj Hypo, pozivajući se na pravila blažeg zakona, kao mjerodavno materijalno kazneno pravo članak 291. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. (drugostupanjska presuda donesena je 3. travnja 2014.). 60. Ustavni sud primjećuje, međutim, da nijedan od tih dvaju zakona nije bio na snazi u relevantno vrijeme počinjenja konkretnog kaznenog djela jer je ono, prema točki 1. izreke prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu, počinjeno "u vremenu od kraja 1994. godine do 22. ožujka 1995.".

29

U to su vrijeme bili na snazi OKZRH/76-92 i KZRH/77-91, dok je KZ/97 stupio na snagu tek 1. siječnja 1998. Drugim riječima, KZ/97 bio je u konkretnom slučaju samo interimni zakon koji ni u vrijeme počinjenja djela ni u vrijeme presuđenja nije bio na snazi. 61. Iz prvostupanjske presude nije moguće zaključiti je li primjena KZ-a/97 na konkretan slučaj bila posljedica primjene pravila blažeg zakona od strane Županijskog suda u Zagrebu, s obzirom da o tome u prvostupanjskoj presudi nema ni riječi (v. točke od 63. do 65.). Županijski sud u osporenoj presudi nije obrazložio zbog kojih se razloga na slučaj Hypo trebao primijeniti KZ/97, a Vrhovni sud u osporenoj presudi nije obrazložio zbog kojih je razloga - primjenjujući pravilo blažeg zakona - stavio u odnos interimni KZ/97 i važeći KZ/11, dok je istodobno u cijelosti prešao preko kaznenog zakona koji je u relevantno vrijeme bio na snazi (to jest KZRH-a/77-91). 62. Ustavni sud upoznat je sa stajalištima Vrhovnog suda kad je riječ o "neobrazlaganju zakona koji je primijenjen" u svjetlu pravila blažeg zakona. Naime, u presudi broj: I Kž 141/04-3 od 6. rujna 2005. Vrhovni sud utvrdio je da "izostanak ovog obrazloženja (primjene blažeg zakona, ...) ne ulazi u elemente bitne povrede odredaba kaznenog postupka". Nadalje, u presudi broj: I Kž 454/06-7 od 22. travnja 2009., u kojoj je bila riječ o kaznenim djelima počinjenima u vrijeme važenja KZRH-a/77-91 i OKZRH-a/76-92, Vrhovni sud otklonio je obvezu sudova da uvijek obrazlažu razloge zbog kojih su, u svjetlu pravila blažeg zakona, primijenili zakon koji nije bio na snazi u trenutku počinjenja kaznenog djela:

"Najzad, opt V. F. navodi da je sud prvog stupnja primijenio zakon koji nije bio na snazi u trenutku počinjenja kaznenog djela, a da je izostalo objašnjenje zbog čega smatra da bi kasniji zakon koji je primijenio bio blaži za počinitelja. ... Naime, žalitelj ispušta iz vida da je državni odvjetnik izmijenio optužnicu kvalificirajući inkriminirana postupanja i označujući ih po odredbama Kaznenog zakona (raspravni zapisnik od 21. travnja 2004., list 599 spisa što podrazumijeva tekst Kaznenog zakona objavljen u 'Narodnim novinama' broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00 i 51/01), zbog čega sud prvog stupnja i nije bio dužan dati posebne razloge iz kojih je prihvatio takve izmjene kvalifikacije. Takva obveza suda postoji samo u slučaju da sam podvede inkriminirane postupke pod drugačije zakonske kvalifikacije, a to, kako je već izloženo, nije slučaj."

Iz toga bi proizlazilo da prvostupanjski sud nije bio u obvezi obrazlagati zašto je na slučaj Hypo primijenio KZ/97, s obzirom na to da je inkriminirano postupanje podnositelja već u optužnici bilo označeno po odredbama tog zakona (KZ-a/97). 63. Pod pretpostavkom da je Županijski sud u Zagrebu uopće imao u vidu pravila blažeg zakona kad je na konkretan slučaj primijenio KZ/97 (što iz prvostupanjske presude, a ni iz spisa predmeta, nije moguće utvrditi), slučaj Hypo jasno pokazuje da bi sudska stajališta, prethodno prikazana, morala biti preispitana. Naime, pitanje je li na konkretnog optuženika odnosno osuđenika pravilno primijenjeno pravilo blažeg zakona uvijek mora biti kontrolabilno jer je riječ o njihovom temeljnom ustavnom jamstvu na sudsko određenje blaže kazne (druga rečenica stavka 1. članka 31. Ustava - v. točku 42.). Taj zahtjev proizlazi i iz cilja te svrhe kaznenog postupka utemeljenog na načelu pravičnog kaznenog postupka

30

(članak 1. ZKP-a/08), koji mora osigurati da se počinitelju kaznenog djela, uz uvjete koje predviđa zakon i na temelju zakonito provedenog postupka pred nadležnim sudom, izrekne kazna kakvu zahtijeva i jamči Ustav. Obrazloženja sudskih presuda stoga moraju u sebi sadržavati dovoljno elemenata iz kojih je moguće s izvjesnošću utvrditi da je pravilo blažeg zakona (kojemu je krajnji cilj ostvarenje ustavnog jamstva sudskog određivanja blaže kazne za počinitelja kaznenog djela) u konkretnom slučaju poštovano. 64. Budući da utvrđenja sudova o tome koji je zakon blaži za optuženika u svakom pojedinom slučaju po prirodi stvari uvijek sadržavaju i interpretativnu dimenziju, treba podsjetiti da je ESLJP u presudi Del Río Prada protiv Španjolske iz 2013. (v. točku 38.) izrijekom utvrdio da nedostatak dostupne i razumno predvidljive sudske interpretacije može dovesti do povrede prava optuženika koja im jamči članak 7. Konvencije. Mjerodavni dijelovi te presude glase:

"D. Ocjena Suda 1. Načela ustanovljena u praksi Suda (a) Nullum crimen, nulla poena sine lege (...) 79. ... kaznena djela i relevantne kazne moraju biti jasno definirani zakonom. Ovaj zahtjev je ispunjen kad pojedinac može iz teksta relevantne odredbe saznati, pa ako je potrebno i uz pomoć njegove sudske interpretacije" (misli se na interpretaciju teksta relevantne odredbe - op. Ustavnog suda) "i nakon dobivanja odgovarajućeg pravnog savjeta, koja će ga djela (acts) i propusti učiniti kazneno odgovornim i s kojom se kazna suočava s tim u vezi (vidjeti Cantoni protiv Francuske, 15. studenoga 1996., § 29., Izvješća o presudama i odlukama 1996-V, i Kafkaris, gore citiran, § 140.). 80. Sud stoga mora potvrditi (verify) da je u vrijeme kada je optužena osoba počinila djelo (act) koje je dovelo do toga da je procesuirana i osuđena bila na snazi zakonska odredba koja je to djelo činila kažnjivim, i da izrečena kazna nije prešla granice utvrđene tom odredbom (vidjeti Coëme i drugi, gore citiran, § 145., i Achour protiv Francuske [VV], br. 67335/01, § 43., ESLJP 2006 IV)." (...) (c) Predvidljivost kaznenog zakona 92. Logična je posljedica načela prema kojem zakoni moraju biti općeprimjenjivi da tekst zakona nije uvijek precizan. Jedna od standardnih tehnika regulacije pomoću pravila jest da se koristi općim kategorizacijama, a ne taksativnim popisima. Sukladno tome, mnogobrojni zakoni neizbježno su oblikovani u izraze koji su, u većoj ili manjoj mjeri, neodređeni i kojih su tumačenje i primjena pitanja prakse (questions of practice); (vidjeti Kokkinakis, gore citiran, § 40., i Cantoni, gore citiran, § 31.). Koliko god da je precizno formulirana zakonska odredba, u bilo kojem pravnom sustavu, uključujući i kazneno pravo, postoji neizbježan element sudskog tumačenja. Uvijek će postojati potreba za preciziranjem (elucidation) spornih točaka i za prilagođavanjem izmijenjenim okolnostima. Treba ponoviti da iako je sigurnost (certainty) izrazito poželjna, ona može dovesti (bring in its train) do pretjerane krutosti (excessive rigidity), a zakon mora biti kadar držati korak s okolnostima koje se mijenjaju (vidjeti Kafkaris, gore citiran, § 141.). 93. Uloga suđenja koja pripada sudovima služi upravo tome da rasprši takve preostale interpretacijske dvojbe (ibid). Progresivni razvitak kaznenog prava putem sudskog stvaranja prava (judicial law-making) dobro je ukorijenjen i nužni

31

dio pravne tradicije u državama Konvencije (vidjeti Krušlin protiv Francuske, 24. travnja 1990., § 29., Serija A, br. 176 A). Članak 7. Konvencije ne može se čitati kao da zabranjuje postupno razjašnjavanje pravila kaznene odgovornosti putem sudske interpretacije od slučaja do slučaja, pod uvjetom da je razvitak koji se postiže (resultant development) u suglasnosti s bićem kaznenog djela (essence of the offence) i da se može razumno predvidjeti (vidjeti S.W. i C.R. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, gore citiran, § 36. odnosno § 34., Streletz, Kessler i Krenz, gore citiran, § 50.; K.-HW protiv Njemačke [VV], br. 37201/97,. § 85., ESLJP 2001-II (izvadak); Korbely protiv Mađarske [VV], br. 9174/02, § 71., ESLJP 2008.; i Kononov protiv Latvije [VV], br. 36376/04, § 185., ESLJP 2010.). Nedostatak dostupne i razumno predvidljive sudske interpretacije može čak dovesti do utvrđenja povrede optuženikova prava iz članka 7. (vidjeti, kad je riječ o sastavnim elementima bića kaznenog djela, Pessino protiv Francuske, br. 40403/02, §§ 35. - 36., 10. listopada 2006., i Dragotoniu i Militaru-Pidhorni protiv Rumunjske, br. 77193/01 i 77196/01, §§ 43. - 44., 24. svibnja 2007.; kad je riječ o kazni, vidjeti Alimuçaj protiv Albanije, br. 20134/05, §§ 154. -162., 7. veljače 2012.). Da to nije slučaj, cilj i svrha ove odredbe - a to je da nitko ne smije biti podvrgnut arbitrarnom progonu, osudi ili kazni - bili bi poraženi (defeated)."

65. Sukladno tome, s aspekta zaštite ustavnih prava pojedinaca - osuđenika u kaznenim postupcima - nedostatak sudskih obrazloženja kad je riječ o pitanjima koja u osnovi počivaju na sudskoj interpretaciji kaznenih normi ne bi se mogao ocijeniti prihvatljivim. 66. Neobrazlaganje razloga zbog kojih je u prvostupanjskom postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu primijenjen KZ/97, a ne kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, odnosno razloga zbog kojih je u postupku pred Vrhovnim sudom KZ/11 stavljen u odnos prema KZ-u/97, ali ne (i) prema kaznenom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, u slučaju Hypo je posebno uočljivo, s obzirom na činjenicu da se vremenski mjerodavni kazneni zakon (KZRH/77-91) ne spominje ni na jednom mjestu - ni u prvostupanjskoj ni u drugostupanjskoj presudi. 67. Tome treba dodati i činjenicu da je kazneno djelo u slučaju Hypo podnositelj počinio (izvršio) u vrijeme važenja članka 222. (215.) KZRH-a/77-91 u tekstu koji je bio na snazi od 8. siječnja 1993. do 20. travnja 1996. (v. točku 48.), to jest u tekstu kako je glasio nakon stupanja na snagu članka 19. ZID-a KZRH-a/77-92, a da o primjeni na konkretne slučajeve članka 222. (215.) stavka 5. u vezi sa stavkom 3. KZRH/77-91 sudska praksa, čini se, nije izgrađena. To je dodatni razlog koji je jasno upućivao na obvezu sudova da obrazlože kazneni zakon koji su primijenili na konkretan slučaj. 68. Štoviše, u slučaju Hypo - koliko je poznato Ustavnom sudu - Vrhovni sud se prvi put trebao susresti s pravnom situacijom u kojoj bi morao podvesti cjelinu činjeničnog opisa jednog kaznenog djela pod članak 222. (215.) stavak 5. u vezi sa stavkom 3. KZRH-a/77-91 u tekstu koji je bio na snazi od 8. siječnja 1993. do 20. travnja 1996., članak 337. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/97 i članak 291. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11, te u konkurenciji tih triju zakona (važećeg KZ-a/11, interimnog KZ-a/97 koji je primijenio Županijski sud u Zagrebu i KZRH-a/77-91 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela) odlučiti o tome koji je

32

među njima najblaži za podnositelja. To je Vrhovni sud propustio učiniti, s obzirom na to da je ignorirao zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela. 69. Nadalje, da je KZRH/77-91 uzet u obzir, osobitosti kvalifikatornih elemenata kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja uz pribavljanje imovinske koristi iz članka 222. (215.) stavka 5. u vezi sa stavkom 3. KZRH-a/77-91 (supsidijarna priroda kaznenog djela, protupravno pribavljena imovinska korist kao objektivni uvjet kažnjivosti za koji nije bila potrebna namjera počinitelja, određivanje te koristi u apsolutnim iznosima i propisivanje samo posebnog minimuma kazne - v. točke 48. i 48.1. te 57.1. i 57.2.), koji ne postoje u odgovarajućim člancima KZ-a/97 i KZ-a/11 ili se od njih razlikuju, zahtijevali bi po prirodi stvari od sudova da odluku o najblažem zakonu za podnositelja utemelje (i) na pažljivom ispitivanju tih osobitosti, što bi ponovo zahtijevalo odgovarajuće obrazloženje. 70. Štoviše, ocjenu o primjeni KZ-a/11, kao blažeg zakona za podnositelja, Vrhovni sud utemeljio je samo na jednom mjerilu: na svom pravnom shvaćanju da neodređeni pravni pojam "znatne imovinske koristi" u smislu članka 291. stavka 2. KZ-a/11 iznosi 60.000,00 kuna naspram 30.000,00 kuna u smislu članka 337. stavka 4. KZ-a/97 (za ta pravna shvaćanja, kao i za promjenu u zakonodavčevom pristupu pojmu "znatne imovinske koristi" v. točke od 51. do 54.1.). 70.1. Sukladno tome, Vrhovni sud je u točki 1. izreke presude, u skladu s člankom 3. KZ-a/11, preinačio prvostupanjsku presudu Županijskog suda "u pravnoj oznaci djela opisanog pod točkom 1. izreke te presude" (slučaj Hypo) te je izrekao:

"1. Povodom žalbe USKOK-a i optuženog Ive Sanadera, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela opisanog pod točkom 1. izreke te presude te se izriče da je optuženi Ivo Sanader tim djelom počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabu položaja i ovlasti - iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. tog članka Kaznenog zakona ('Narodne novine' broj 125/11. i 144/12.; u daljnjem tekstu: KZ/11) u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije ('Narodne novine', broj 57/11)."

70.2. Primjenu članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11, kao blažeg zakona od KZ-a/97, Vrhovni sud obrazložio je ovako (str. 15. i 16. presude):

"U skladu s odredbom članka 3. KZ/11, izmijenjena je pravna oznaka kaznenog djela iz točke 1. prvostupanjske presude s obzirom da je odredba članka 291. stavak 2 KZ/11, koja odgovara odredbi članka 337. stavak 4 KZ/97-I, blaža, kad se ima u vidu pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada te 3. i 19. prosinca 2012., o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenog djela. Prema navedenom pravnom shvaćanju zakonsko obilježje 'znatna imovinska korist' (iz članka 291. stavak 2. KZ/11) postoji kada vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kn. Ovako određivanje bitnog obilježja inkriminiranog djela ima za posljedicu da je odredba Kaznenog zakona iz 2011. blaža u odnosu na odredbu iz članka 337. stavak 4. KZ/97-1, za koje je pravnim shvaćanjem od 24. studenog 1997. utvrđeno da 'znatna imovinska korist' postoji

33

kada vrijednost koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn."

70.3. U dosadašnjoj praksi Vrhovnog suda vezanoj uz prosudbu primjene blažeg zakona, različiti "imovinski cenzusi" iz kaznenih zakona rijetko su povezivani sa stvarnom visinom imovinske koristi protupravno pribavljene počinjenjem konkretnog kaznenog djela. To je učinjeno, primjerice, u presudi Vrhovnog suda broj: I Kž 278/13-4 od 16. listopada 2013. (v. točku 55.2.), u kojoj su imovinski cenzusi iz dvaju kaznenih zakona stavljeni u korelaciju s visinom stvarno pribavljene imovinske koristi. Mjerodavni dijelovi te presude glase:

"... Iako je u konkretnom slučaju u pitanju iznos od 100.000,00 kn koji i po novom KZ/11 djelo čini kvalificiranim, ipak je novi propis blaži s aspekta stupnja pogibeljnosti, jer se prema KZRH radi o koristi koja višestruko nadilazi propisani cenzus od 27.500,00 kn što djelo čini objektivno težim i pogibeljnijim, dok je prema KZ/11 u pitanju korist koja nije niti dvostruko veća od zakonskog obilježja od 60.000,00 kn što može biti značajno kod odlučivanja o adekvatnoj kaznenoj sankciji."

71. Kao što je prethodno rečeno, razlika u vrijednosti "znatne imovinske koristi" u smislu članka 291. stavka 2. KZ-a/11 (60.000,00 kuna) i one u smislu članka 337. stavka 4. KZ-a/97 (30.000,00 kuna) uzeta je u slučaju Hypo kao jedini element po kojem je Vrhovni sud procijenio koji je kazneni zakon povoljniji za podnositelja. S obzirom na stvarnu vrijednost pribavljene imovinske koristi, čini se da je slučaj Hypo jasno uputio na potrebu razmatranja relevantnosti te razlike za primjenu pravila blažeg zakona u situaciji kad protupravno pribavljena imovinska korist daleko premašuje te imovinske cenzuse (od 30.000,00 kuna iz KZ-a/97 i 60.000,00 kuna iz KZ-a/11), pa su i jedan i drugi cenzus praktički beznačajni u usporedbi s iznosima pribavljene imovinske koristi od nekoliko milijuna kuna, kao što je to u slučaju Hypo (3.610.528,18 kuna). Štoviše, vrijednost koja je pribavljena u slučaju Hypo daleko premašuje vrijednost imovinske koristi "velikih razmjera" u smislu ZID-a KZ-a/11-15 (v. točku 54.1.). 72. Ustavni sud podsjeća da nije njegova uloga zamijeniti sudove i umjesto sudova tumačiti i primjenjivati pravo na konkretne slučajeve, pa stoga ni odlučivati o tome je li, u svjetlu primjene pravila blažeg zakona, na slučaj Hypo trebao biti primijenjen KZRH/77-91 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, ili da obrazlaže razloge zbog kojih KZRH/77-91 nije trebao biti primijenjen, ili razloge zbog kojih je trebao biti primijenjen KZ/97 odnosno KZ/11, a ni tumačiti sam članak 222. (215.) KZRH-a/77-91, kao ni mjerodavne članke KZ-a/97 i KZ-a/11. Na Ustavnom sudu je da utvrdi kako ni Županijski sud u Zagrebu ni Vrhovni sud u osporenim presudama nisu dali nikakvo obrazloženje razloga zbog kojih su za slučaj Hypo odabrali primjenu KZ-a/97 (Županijski sud u Zagrebu) odnosno KZ-a/11 u usporedbi s KZ-om/97 kao interimnim zakonom u odnosu prema kojem se u slučaju Hypo trebala prosuđivati primjena blažeg zakona (Vrhovni sud), a istodobno su u cijelosti ignorirali vremenski mjerodavni KZRH/77-91. Iako ne odriče mogućnost da bi za podnositelja u konačnici bio najblaži upravo primijenjeni KZ/11, za primjenu KZ-a/97 umjesto vremenski mjerodavnog KZRH-a/77-91 (Županijski sud u Zagrebu), odnosno za odabir KZ-a/97 ili KZ-a/11 kao dvaju

34

zakona među kojima se u slučaju Hypo trebala prosuđivati primjena blažeg zakona, uz istodobno neobaziranje na vremenski mjerodavni KZRH-a/77-91 (Vrhovni sud), u osporenim je presudama trebalo dati ustavnopravno utemeljene, relevantne i dostatne razloge. (V. i točku 157. kad je riječ o različitim rokovima zastare kaznenog progona.) 73. Zaključno, obrazloženja osporenih presuda u tom su pitanju manjkava, zbog čega se stvara dojam da je odabir kaznenog zakona u konkretnom slučaju bio arbitraran. Sudovi su, primjenom načela konkretnosti, bili u obvezi činjenično stanje u slučaju Hypo, promatrajući ga kao cjelinu, podvesti pod oba (Županijski sud) odnosno pod sva tri kaznena zakona (Vrhovni sud) i na toj osnovi utvrditi koji od njih u konkretnom slučaju dovodi do rješenja povoljnijeg za počinitelja (v. točku 58.). Budući da je i dalje otvoreno, to pitanje zahtijeva odgovor nadležnih sudova u ponovljenom postupku. S obzirom da to nije učinjeno u provedenom kaznenom postupku, u slučaju podnositelja povrijeđeno je pravilo blažeg zakona u vezi s pravilom blaže kazne iz članka 31. stavka 1. Ustava, kao i podnositeljevo ustavno pravo na obrazloženu sudsku presudu u dijelu koji se odnosi na primjenu pravila blažeg zakona (članak 29. stavak 1. Ustava). 74. Sukladno tome, na temelju članka 73. stavka 1. u vezi s člankom 76. stavkom 1. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točkama od I. do III. izreke ove odluke, u dijelu koji se odnosi na slučaj Hypo. 75. Ustavni sud dužan je na kraju osvrnuti se i na propuste u označavanju pravnih osnova na kojima sudovi utemeljuju kaznene osude. Naime, u prvostupanjskoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, koja ima 195 stranica, nije naznačeno koji se tekst KZ-a/97 primijenio na konkretan slučaj, već se na str. 3. presude općenito navodi: "članak 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona ('Narodne novine' br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 - dalje u tekstu: KZ)" (potpuni podaci sadržani su u točki 5.). Osim toga, ni na jednom mjestu u presudi nije naveden cjelovit sadržaj kaznenih odredaba na temelju kojih je podnositelj optužen, okrivljen i osuđen. S obzirom na višekratne izmjene i dopune KZ-a/97, a uvažavajući stroge ustavne zahtjeve za pravnom sigurnošću i pravnom izvjesnošću u primjeni pravnih normi koje uređuju kažnjiva djela i kazne, uočeni propusti otežavaju ostvarenje tih zahtjeva u kaznenim stvarima (članak 29. stavak 1. u vezi s člankom 3. Ustava) i teško bi se mogli podvesti pod zahtjeve koji za sudske presude i druge pojedinačne pravne akte proizlaze iz vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 3. Ustava). Takvi nepotrebni propusti narušavaju povjerenje u rad sudova.

B. ČLANAK 5. PROMJENE USTAVA OD 16. LIPNJA 2010. (NOVI STAVAK 4. ČLANKA 31. USTAVA)

76. Na kazneno djelo podnositelja u slučaju Hypo, počinjeno "u vremenu od kraja 1994. godine do 22. ožujka 1995." i opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude, primijenjen je ZoNKD-RPiPP, koji je donesen nakon Promjene Ustava/2010, a stupio je na snagu 2. lipnja 2011.

35

Konkretno, USKOK (u optužnici) i nadležni sudovi (u presudama) pozvali su se na članak 7. stavak 1. u vezi s člankom 5. točkom 13. ZoNKD-RPiPP-a kao na pravnu osnovu koja kaznenom djelu iz članka 337. stavka 1. i stavka 4. KZ-a/97 (Županijski sud u Zagrebu) odnosno kaznenom djelu iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11 (za koji je Vrhovni sud utvrdio da je blaži zakon za podnositelja od interimnog KZ-a/97) daje kvalifikaciju kaznenog djela ratnog profiterstva u smislu članka 31. stavka 4. Ustava. 77. S obzirom na to da je u slučaju Hypo riječ o prvoj pravomoćnoj presudi koja je u sudskoj praksi donesena primjenom ZoNKD-RPiPP-a utemeljenog na članku 5. Promjene Ustava/2010 (novom stavku 4. članka 31. Ustava), ta presuda ima presedansko značenje. Stoga je obveza Ustavnog suda da, zbog važnosti za daljnju sudsku praksu i radi osiguranja dosljednog pristupa ustavnom tekstu, u ovom ustavnosudskom postupku prvo utvrdi domašaj i učinke članka 5. Promjene Ustava/2010 (novog stavka 4. članka 31. Ustava) zasebno i u vezi s odgovarajućim zakonskim rješenjima koja su kasnije donesena na temelju te ustavne odredbe, ne ulazeći istodobno u apstraktnu kontrolu ustavnosti tih zakonskih rješenja. Pravna stajališta o domašaju i učincima članka 5. Promjene Ustava/2010 (novog stavka 4. članka 31. Ustava), utvrđena i obrazložena u ovoj odluci, imaju načelno značenje i prelaze okvire pojedinačnog slučaja. 78. Stavak 4. članka 31. unesen je u Ustav člankom 5. Promjene Ustava/2010, koji glasi:

"Članak 5. U članku 31. iza stavka 3. dodaje se stavak 4. koji glasi: 'Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se.'"

79. U navedenoj je odredbi riječ o dvjema skupinama kaznenih djela koja "ne zastarijevaju". Prva skupina su "kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom" (RPiPP-djela/31-4). Druga skupina su kaznena djela "koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu". Te dvije skupine kaznenih djela nisu međusobno usporedive, pri čemu je predmet ovog ustavnosudskog postupka samo prva skupina. 79.1. Za razliku od druge, prva skupina odnosi se na kaznena djela počinjena u razdoblju hrvatske povijesti koje je u Ustavu točno specificirano, pa su s tog aspekta kaznena djela iz te skupine neponovljiva, a ujedno su i podložna utjecaju vremena. Stoga će dio ustavne odredbe koji se odnosi na prvu skupinu kaznenih djela, za razliku od onih iz druge skupine, protekom vremena postati opsoletan. Naime, uslijed

36

prirodnog smanjenja broja počinitelja djela koja su predmet uređenja prvog dijela odredbe članka 31. stavka 4. Ustava, a s obzirom da ne može doći do novih počinjenja tih djela (jer je riječ o točno specificiranom povijesnom razdoblju u kojem su ona mogla biti počinjena), protekom vremena doći će i do "istrošenosti" prvog dijela odredbe članka 31. stavka 4. Ustava. 79.2. Nadalje, ni značenje "nezastarijevanja" tih dviju skupina kaznenih djela nije međusobno usporedivo, s obzirom na njihovo različito pravno uređenje prije no što su unesene u Ustav. Kaznena djela "koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu" nikada u Republici Hrvatskoj (a ni prije) nisu podlijegala zastari. Ustavni sud podsjeća da je još u članku 100. OKZRH-a/76-92 bilo propisano da krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijevaju za krivična djela genocida i ratnih zločina, a ni za krivična djela za koja prema međunarodnim ugovorima ta zastara ne može nastupiti. Slično tome, u članku 18. stavku 2. KZ-a/97 bilo je propisano da se nemogućnost primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske ne odnosi na kaznena djela genocida, agresivnog rata, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina te drugih kaznenih djela što ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Stoga konstitucionaliziranje nezastarijevanja tih kaznenih djela nije imalo i nema nikakav praktični učinak. Drugim riječima, ta kaznena djela ne bi zastarijevala ni da nisu spomenuta u novom stavku 4. članka 31. Ustava. 79.3. Za razliku od njih, kaznena djela iz prve skupine bila su podvedena pod zakonska pravila o zastari sve do stupanja na snagu Promjene Ustava/2010. Stoga ustavna odredba o njihovom nezastarijevanju ima praktične konzekvencije, koje se razmatraju u točkama od 116. do 131. obrazloženja ove odluke. Budući da se te konzekvencije ne pojavljuju kod kaznenih djela iz druge skupine, ova odluka se ni u jednom svom dijelu ne odnosi na kaznena djela koja ne zastarijevaju po međunarodnom pravu.

1) Značenje, domašaj i učinci novog stavka 4. članka 31. Ustava

80. Kad je riječ o članku 5. Promjene Ustava/2010, kojim je Ustav dopunjen novim stavkom 4. (v. točku 78.), Ustavni sud opetovano ističe da se ustavne odredbe, a osobito ustavni amandmani naknadno uneseni u ustavni tekst, moraju tumačiti u duhu cjelokupnog pravnog poretka oblikovanog u Ustavu tako da njihovo tumačenje izvire iz cjeline odnosa koji se njime ustrojavaju. Tako je, primjerice, u rješenju broj: U-I-3789/2003 i dr. od 8. prosinca 2010. ("Narodne novine" broj 142/10.) utvrdio:

"8.2. ... Ustav čini jedinstvenu cjelinu. Njemu se ne može pristupati na način da se iz cjeline odnosa koji se njime ustrojavaju izvlači jedna odredba, pa se ona onda tumači zasebno i mehanički, neovisno o svim ostalim vrijednostima koje su Ustavom zaštićene. Ustav posjeduje unutarnje jedinstvo i značenje pojedinačnog dijela vezano je uz sve ostale odredbe. Promatra li ga se kao jedinstvo, Ustav odražava pojedina sveobuhvatna načela i temeljne odluke u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Drugim riječima, svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka koje su temelj za tumačenje samog Ustava. To su: sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost

37

spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav (članak 3. Ustava)."

81. Sukladno tome, nijedna se ustavna odredba ne smije tumačiti tako da proizvodi neustavne posljedice. To osobito vrijedi za ustavne amandmane koji su naknadno uneseni u ustavni tekst. Stoga je potrebno precizno određenje opsega i domašaja članka 5. Promjene Ustava/2010 (novog stavka 4. članka 31. Ustava), kako ni tumačenje ni primjena te ustavne promjene iz 2010. ne bi proturječili najvišim vrednotama ustavnog poretka, u ovom slučaju ustavnom načelu zakonitosti u kaznenom pravu, kao esencijalnom elementu vladavine prava u demokratskom društvu (članak 31. stavak 1. u vezi s člankom 3. Ustava). 82. U nastavku se ispituju tri konstitutivna dijela novog stavka 4. članka 31. Ustava, koji je u ustavni tekst unesen člankom 5. Promjene Ustava/2010: razdoblje koje je u njemu opisano, kaznena djela koja su u njemu naznačena i značenje dispozicije te pravne norme ("ne zastarijevaju").

2) Određenje razdoblja na koje se odnosi članak 31. stavak 4. Ustava

83. Novi stavak 4. članka 31. Ustava stipuliran je tako da se odnosi na konkretno razdoblje iz nedavne hrvatske prošlosti, to jest na razdoblje "Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države", pri čemu je to razdoblje u Ustavu određeno opisno, a ne kalendarski. Tako je određeno i u članku 1. ZoNKD-RPiPP-a. 84. S obzirom da načelo pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka i načela pravne određenosti i predvidljivosti kaznenih djela i kazni zahtijevaju precizno kalendarsko određenje tog razdoblja, a ono je osobito važno i za sudsku praksu, nužno je razdoblje, koje je u novom stavku 4. članka 31. Ustava određeno opisno, tako i odrediti. Nije na Ustavnom sudu da po vlastitoj procjeni određuje datume koji se imaju smatrati početkom odnosno završetkom razdoblja Domovinskog rata odnosno ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države. Za to su pitanje mjerodavne zakonodavčeve odluke. 85. Međutim, u hrvatskom zakonodavstvu postoje različiti datumi koji kalendarski označavaju razdoblje Domovinskog rata odnosno ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države: - prema članku 2. stavku 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 2/94., 52/94. i 36/95.), sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske započelo je 30. svibnja 1990.; - prema članku 2. stavku 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj 108/96. i 23/01.), obrana "neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske" trajala je od 30. svibnja 1990. do 30. lipnja 1996.;

38

- prema članku 1. Zakona o općem oprostu ("Narodne novine" broj 80/96.), oprost od kaznenog progona i postupka odnosi se na kaznena djela počinjena "u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ii oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj" u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.; - prema članku 2. stavku 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj 94/01.,122/02., 17/04. i 48/04.), razdoblje "obrane suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske" bilo je izjednačeno s "razdobljem Domovinskog rata (1991. - 1995.)", a na taj način ("1991. - 1995.") označeno je trajanje Domovinskog rata i u Deklaraciji o Domovinskom ratu ("Narodne novine" broj 102/00.); - prema članku 2. stavku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" broj 74/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11., 140/12., 33/13., 148/13. i 92/14.), razdoblje "obrane neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske" trajalo je od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.; - prema članku 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03.), zakonodavac je priznao "odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom"; - prema članku 1. Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu ("Narodne novine" broj 64/15.) "razdoblje oružane agresije na Republiku Hrvatsku (Domovinski rat)" trajalo je od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. 86. Za razliku od različitih datuma (i terminoloških razlika) koji su u zakonodavstvu propisani za označavanje razdoblja Domovinskog rata te ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, nesporno je da je mirna reintegracija okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske započela potpisivanjem Temeljnog sporazuma o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema (tzv. Erdutskog sporazuma) 12. studenoga 1995., a trajala je od 15. siječnja 1996. do 15. siječnja 1998. 87. S obzirom na takvo stanje stvari, a polazeći od svrhe novog stavka 4. članka 31. Ustava, koji je u ustavni tekst unesen člankom 5. Promjene Ustava/2010, Ustavni sud utvrđuje: - "vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države" u smislu novog stavka 4. članka 31. Ustava ima se računati prema najranijem datumu koji se u hrvatskom zakonodavstvu spominje kao datum početka "obrane suvereniteta Republike Hrvatske" - 30. svibnja 1990., a to "vrijeme" traje do 15. siječnja 1998., datuma

39

završetka mirne reintegracije okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Riječ je, dakle, o ukupnom razdoblju u trajanju od sedam (7) godina, sedam (7) mjeseci i sedamnaest (17) dana.

3) Značenje izraza "kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije" u smislu članka 31. stavka 4. Ustava

88. Kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (RPiPP-djela/31-4 - za značenje kratice v. točku 14.1.1.) uvedena su 16. lipnja 2010. u kaznenopravni poredak Republike Hrvatske, stupanjem na snagu članka 5. Promjene Ustava/2010 (novog stavka 4. članka 31. Ustava), s ciljem da obuhvate inkriminirana ponašanja u proteklom ratnom razdoblju, to jest od 30. svibnja 1990. do 15. siječnja 1998. 89. U novom stavku 4. članka 31. Ustava nije određeno koja se djela smatraju RPiPP-djelima/31-4. Ustavotvorac u tom pitanju upućuje na ona kaznena djela koja su kao takva "propisana zakonom". Taj je zakon ZoNKD-RPiPP, pri čemu je nakon stupanja na snagu članka 5. Promjene Ustava/10 istodobno dopunjen i KZ/97.

3.1. ZoD KZ-a/97-11

90. Nakon što je 16. lipnja 2010. stupila na snagu Promjena Ustava/2010, a 22. listopada 2010. i Ustavni zakon za provedbu Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine broj 121/10.; u daljnjem tekstu: UZPU/10), Vlada je u parlamentarnu proceduru uputila prijedlog dopune KZ-a/97. 91. U Prijedlogu zakona o dopuni Kaznenog zakona, s Konačnim prijedlogom zakona - hitni postupak, prvo i drugo čitanje, P.Z. br. 809, koji je Vlada uputila predsjedniku Hrvatskog sabora aktom klase: 740-02/11-01/03, ur. broja: 5030106-11-1 od 28. travnja 2011. (u daljnjem tekstu: P.Z. br. 809/11), obrazložena je potreba izmjene KZ-a/97 nakon stupanja na snagu članka 5. Promjene Ustava/2010 (novog stavka 4. članka 31. Ustava) ovako:

"Ustavnim zakonom za provedbu Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 121/2010 - u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) u članku 7. propisano je da će se zakoni kojima se omogućuje primjena odredbi Ustava koje se ne mogu neposredno primijeniti, uskladiti u roku od šest mjeseci od dana proglašenja Ustavnog zakona. Također je propisano da će se navedenim zakonima urediti pitanja koja se odnose, između ostalog, na Kazneni zakon. Odredba članka 31. stavka 4. Ustava odnosi se na pitanje nemogućnosti primjene kaznenog zakonodavstva zbog proteka vremena iz članka 18. Kaznenog zakona, odnosno podredno na pitanje zastare kaznenog progona iz članka 90. stavka 1. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 53/91, 39/92 i 91/92), odnosno iz članka 19. stavka 1. Kaznenog zakona. Kako je Ustavni zakon proglašen 22. listopada 2010. godine, rok za usklađenje zakona kojima se omogućuje primjena odredbi Ustava koje se ne mogu neposredno primijeniti je 22. travnja 2010. godine. Radi provedbe odredbe Ustavnog zakona, a kako bi se onemogućilo nastupanje zastare za kaznena djela ratnog profiterstva te pretvorbenog i privatizacijskog kriminala, pristupilo se izradi Zakona o dopuni Kaznenog zakona.

40

Slijedom navedenog, članak 18. stavak 2. Kaznenog zakona dopunjen je na način da se nemogućnost primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske, osim na kaznena djela navedena u toj odredbi, ne odnosi i na kaznena djela koja ne zastarijevaju prema Ustavu."

92. U skladu s tim prijedlogom, člankom 1. Zakona o dopuni Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 57/11.; u daljnjem tekstu: ZoD KZ-a/97-11), koji je bio na snazi od 2. lipnja 2011. do 1. siječnja 2013., bilo je propisano da se nemogućnost primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske ne odnosi (ni) na kaznena djela koja ne zastarijevaju prema Ustavu. Taj je članak glasio:

"Članak 1. U članku 18. stavku 2. Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 110/97, 27/98 - ispravak, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 111/2003, 190/2003, 105/2004, 84/2005 - ispravak, 71/2006, 110/2007 i 152/2008) iza riječi: 'prema' dodaju se riječi: 'Ustavu ili'."

93. Pročišćeni tekst članka 18. KZ-a/97, u tekstu koji je bio na snazi od 2. lipnja 2011. do 1. siječnja 2013., glasio je:

"Nemogućnost primjene kaznenog zakonodavstva zbog proteka vremena

Članak 18. (1) Kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske ne može se zbog zastare primijeniti kad protekne ovim Zakonom određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela, izrečene kazne ili određivanja primjene druge kaznenopravne sankcije. (2) Nemogućnost primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske ne odnosi se na kaznena djela genocida iz članka 156., agresivnog rata iz članka 157., zločina protiv čovječnosti iz članka 157.a, ratnih zločina iz članka 158., 159. i 160. ovoga Zakona te drugih kaznenih djela što ne zastarijevaju prema Ustavu ili međunarodnom pravu."

94. Prema obrazloženju P.Z-a br. 809/11, "time je u Kazneni zakon dosljedno implementirana izmjena Ustava iz članka 31. stavka 4. i omogućena daljnja razrada ove odredbe u posebnom zakonu" (str. 2.).

3.2. ZoNKD-RPiPP

95. ZoNKD-RPiPP je zakon na koji, kao na posebni, upućuje P.Z. br. 809/11, a koji je utemeljen na članku 5. Promjene Ustava/2010 (to jest na novom stavku 4. članka 31. Ustava u dijelu koji glasi: "propisana zakonom"). 96. ZoNKD-RPiPP donesen je u hitnom postupku na 23. sjednici 6. saziva Hrvatskog sabora održanoj 13. svibnja 2011. (92 glasa "za", 2 "suzdržana"). Stupio je na snagu 2. lipnja 2011. Prema obrazloženju Prijedloga zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, s Konačnim prijedlogom zakona - hitni postupak, prvo i drugo čitanje, P.Z. br. 808., koji je Vlada uputila predsjedniku Hrvatskog sabora aktom klase: 740-02/11-01/04, ur. broja: 5030106-11-1 od 28. travnja 2011., "prijedlog posebnog zakona izrađen je prije svega zbog činjenice da kaznena djela ratnog profiterstva te pretvorbenog i

41

privatizacijskog kriminala nisu sadržana samo u Kaznenom zakonu, već i u drugim zakonima koji su taksativno navedeni u ovom Zakonu" (str. 2.). 97. U razradi novog stavka 4. članka 31. Ustava, ZoNKD-RPiPP ograničio se na uređenje pravne nemogućnosti zastare kaznenog progona za katalog kaznenih djela koja je pravno označio, a koja su već bila propisana u dotadašnjim kaznenim zakonicima i u drugim zakonima (Carinskom zakonu, Zakonu o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima, Zakonu o tržištu vrijednosnih papira i Zakonu o kaznenim djelima protiv tržišta kapitala). U nastavku se daje pregled mjerodavnih odredaba ZoNKD-RPiPP-a, zajedno s napomenama za koje je Ustavni sud ocijenio da su potrebne u svjetlu predmeta koji razmatra u ovom ustavnosudskom postupku. 97.1. Članak 1. ZoNKD-RPiPP-a glasi:

"Članak 1. Za kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, kazneni progon se može poduzeti i nakon isteka rokova za zastaru kaznenog progona iz članka 95. stavka 1. i članka 96. stavka 6. Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ('Narodne novine', br. 53/91., 39/92. i 91/92.), odnosno iz članka 19. stavka 1. i članka 20. stavka 6. Kaznenog zakona ('Narodne novine', br. 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.)."

Članci 95. i 96. OKZRH-a/76-92 navedeni su u točki 106., a članci 19. i 20. KZ-a/97 navedeni su u točki 107. obrazloženja ove odluke. 97.2. Članak 2. ZoNKD-RPiPP-a glasi:

"Članak 2. Kaznenim djelom iz članka 1. ovoga Zakona smatra se prikrivanje protuzakonito dobivenog novca iz članka 151.a Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ako se prikriva korist ostvarena kaznenim djelima iz ovoga Zakona i ako je počinjeno pod okolnostima navedenim u članku 1. ovoga Zakona."

Članak 2. ZoNKD-RPiPP-a odnosi se na novu zakonsku odredbu (članak 151.a OKZRH-a/76-92), koja je unesena u zakonski tekst člankom 7. Zakona o izmjenama i dopunama OKZRH-a/76-92 ("Narodne novine" broj 28/96.), a koji je stupio na snagu 20. travnja 1996. 97.3. Članak 3. ZoNKD-RPiPP-a glasi:

"Članak 3. Kaznenim djelima iz članka 1. ovoga Zakona smatraju se sljedeća krivična djela iz Krivičnog zakona Republike Hrvatske ('Narodne novine', br. 25/77., 50/78., 25/84., 52/87., 43/89., 8/90., 9/91., 33/92., 39/92., 44/92. - ispravak, 77/92., 91/92. i 28/93. - ispravak) ako su počinjena pod okolnostima navedenim u tom članku: (...)

42

9. zloupotreba položaja i ovlaštenja iz članka 222., (...)"

Članak 222. KZRH-a/77-91, koji se spominje u članku 3. ZoNKD-RPiPP-a, u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme kad je podnositelj počinio kazneno djelo u slučaju Hypo, naveden je u točki 48. obrazloženja ove odluke. 97.4. Članak 5. ZoNKD-RPiPP-a glasi:

"Članak 5.

Kaznenim djelima iz članka 1. smatraju se sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona ('Narodne novine', br. 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 11/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.), ako su počinjena pod okolnostima navedenim u tom članku: (...) 13. zlouporaba položaja i ovlasti iz članka 337., (...)"

Članak 337. KZ-a/97, u tekstu koji je bio na snazi od 1. siječnja 1998. do 30. prosinca 2000., naveden je u točki 49. obrazloženja ove odluke. 97.5. Članak 7. ZoNKD-RPiPP-a glasi:

"Članak 7.

(1) Kaznenim djelima ratnog profiterstva smatraju se kaznena djela navedena u članku 2., 3., 4., 5. i 6. ovoga Zakona, ako je njima ostvarena nesrazmjerna imovinska korist podizanjem cijena robe koja je u nestašici, prodajom državne imovine znatno ispod njezine vrijednosti ili na drugi način iskorištavanjem ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države. (2) Kaznenim djelima ratnog profiterstva smatraju se i druga kaznena djela iz Osnovnog Krivičnog zakona Republike Hrvatske, Krivičnog zakona Republike Hrvatske i Kaznenog zakona, ako su počinjena pod okolnostima iz stavka 1. ovoga članka."

98. Kao što je prethodno rečeno, ZoNKD-RPiPP odredio je domašaj članka 5. Promjene Ustava/2010 uže od ZoD-a KZ-a/97-11, s obzirom da je taj domašaj ograničio samo na nemogućnost zastare kaznenog progona. U tom se smislu i ova odluka bavi isključivo zastarom kaznenog progona i ne odgovara na pitanja zastare izvršenja kazni, zastare izvršenja sigurnosnih mjera te zastare oduzimanja imovinske koristi i predmeta u svjetlu članka 5. Promjene Ustava/2010. 99. Nadalje, odabravši kataloški pristup, ZoNKD-RPiPP je pravno označio koja kaznena djela, propisana i pravno određena u kaznenim i drugim zakonima, mogu dobiti zakonska obilježja kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (RPiPP-djela/31-4) u smislu novog stavka 4. članka 31. Ustava.

43

Kaznena djela koja su bila propisana i pravno određena u kaznenim i drugim zakonima u relevantno vrijeme (to jest od 30. svibnja 1990. do 15. siječnja 1998.), a koja su navedena u člancima 2., 3., 4., 5. i 6. te označena u članku 7. stavku 2. ZoNKD-RPiPP-a, u ovoj se odluci označuju i kraticom: djela/31-1, pri čemu oznaka "31-1" upućuje na članak 31. stavak 1. Ustava (v. točku 14.1.2.). Time se naglašava da su i ta djela i kazne za ta djela bili propisani zakonom u vrijeme počinjenja djela u skladu s načelom nullum crimen, nulla poena sine lege, koji je sadržan u članku 31. stavku 1. Ustava ("Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ... kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom."). 100. Djela/31-1 postaju kaznena djela ratnog profiterstva odnosno kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (RPiPP-djela/31-4) samo ako su njihovim počinjenjem ostvarena i dodatna zakonska obilježja koja su propisana člankom 7. stavkom 1. ZoNKD-RPiPP-a. Iz te odredbe nedvojbeno se može zaključiti da RPiPP-djela/31-4 imaju jedno novo, izrijekom propisano i jasno izraženo zakonsko obilježje u odnosu na pripadajuća djela/31-1. To je "nesrazmjerna imovinska korist". Za potrebe ovog ustavnosudskog postupka i ostali elementi tih djela koji su sadržani u članku 7. stavku 1. ZoNKD-RPiPP-a u ovoj se odluci nazivaju "zakonskim obilježjima RPiPP-djela/31-4", pri čemu se ta druga obilježja moraju izvoditi iz zakonske norme (v. točke od 167. do 172.). 101. Ustavni sud u tom smislu utvrđuje da se za postojanje "kaznenog djela ratnog profiterstva i kaznenog djela iz procesa pretvorbe i privatizacije" (RPiPP-djela/31-4) u smislu novog stavka 4. članka 31. Ustava zahtijeva da se: - u svakom konkretnom slučaju prvo utvrdi počinjenje djela/31-1 (to jest djela koje je propisano u OKZRH-u/76-92, KZRH-u/77-91 i KZ-u/97 i koje je naznačeno u ZoNKD-RPiPP-u), kao i činjenica da za djelo/31-1 nije nastupila zastara kaznenog progona na dan stupanja na snagu Promjene Ustava/2010, a zatim utvrdi i postojanje dodatnih zakonskih obilježja djela/31-1 propisanih člankom 7. stavkom 1. ZoNKD-RPiPP-a; - dodatna zakonska obilježja RPiPP-djela/31-4, propisana člankom 7. stavkom 1. ZoNKD-RPiPP-a, sužavaju kažnjivost djela/31-1, s obzirom da djela/31-1 mogu biti RPiPP-djela/31-4 samo ako je počinitelj pribavio "nesrazmjernu" imovinsku korist, i to tako da je modalitetom radnje opisanom u toj odredbi (podizanjem cijena robe koja je u nestašici, prodajom državne imovine znatno ispod njezine vrijednosti ili na drugi način) iskoristio ratno stanje ili neposrednu ugroženost neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države (od 30. svibnja 1990. do 15. siječnja 1998.), na način koji se izvodi iz same zakonske norme (v. točke od 167. do 172.). 102. Za način na koji se dokazuje postojanje RPiPP-djela/31-4 relevantna je presuda Vrhovnog suda broj: I Kž 423/13-4 od 23. listopada 2013. Iz te presude proizlazi da se počinjenje RPiPP-djela/31-4 može dokazivati tek ako se prethodno

44

dokaže postojanje djela/31-1, pri čemu djelo/31-1 ne smije biti u zastari. Relevantni dio te presude glasi:

"... kako nisu dokaz(a)ni navodi optužbe u pogledu kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i st. 1. KZ/97 za koje u vrijeme odlučivanja nije nastupila zastara kaznenog progona, to se ovaj drugostupanjski sud nije upuštao u ocjenu počinjenja djela ratnog profiterstva prema čl. 1. i čl. 7. st. 1. u vezi čl. 5. toč. 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije."

Prema tome, sudsko je pravilo da u primjeni ZoNKD-RPiPP-a na konkretan slučaj sudovi prvo dokazuju postojanje odnosno počinjenje djela/31-1, a po službenoj dužnosti i eventualno nastupanje zastare kaznenog progona za to djelo, pa tek potom - nakon što dokažu postojanje odnosno počinjenje djela/31-1 i utvrde činjenicu da nije zastarjelo - ocjenjuju postojanje odnosno počinjenje RPiPP-djela/31-4. 103. Prethodna utvrđenja odnose se i na djela/31-1 koja su bila propisana i pravno određena u drugim zakonima navedenima u člancima 4. i 6. ZoNKD-RPiPP-a, to jest u Carinskom zakonu, Zakonu o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima, Zakonu o tržištu vrijednosnih papira i Zakonu o kaznenim djelima protiv tržišta kapitala. 104. Sukladno tome, zakonodavac je u tumačenju RPiPP-djela/31-4 u osnovi uzeo u obzir ustavno i konvencijsko načelo zakonitosti (nullum crimen, nulla poena sine lege) jer je djelo/31-1 (šire kažnjivosti) moralo biti propisano zakonom u vrijeme počinjenja (kažnjivo suženog) RPiPP-djela/31-4. 104.1. Venecijanska komisija u svom je mišljenju o retroaktivnosti zastare (CDL-AD(2009)012-e - Amicus Curiae Brief for the Constitutional Court of Georgia on the Retroactivity of Statutes of Limitation and the Retroactive Prevention of the Application of a Conditional Sentence, 78th Plenary Session, Venice, 13-14 March 2009; u daljnjem tekstu: mišljenje Venecijanske komisije CDL-AD(2009)012-e) u tom smislu naglasila:

"5. Zabrana retroaktivne primjene kaznenog prava odnosi se na načelo zakonitosti kažnjavanja i kao takva je dio šireg načela vladavine prava. Ova zabrana je nužna sa stajališta pravne sigurnosti, što znači da pojedinac može biti kazneno progonjen samo za postupanja koja su bila predvidljiva kao kaznena djela u vrijeme kad su počinjena. Ne bi bilo pravično biti kažnjen za postupanja koja se nisu smatrala kaznenim djelima u vrijeme kad su počinjena."

4) Značenje dispozicije "ne zastarijevaju" u članku 31. stavku 4. Ustava

105. Dispozicija novog stavka 4. članka 31. Ustava, kojim je ustavni tekst dopunjen člankom 5. Promjene Ustava/2010, propisuje da RPiPP-djela/31-4, kako su definirana u točkama 87. i 101. obrazloženja ove odluke, "ne zastarijevaju". U članku 1. ZoNKD-RPiPP-a spominju se odredbe o zastari kaznenog progona iz dvaju kaznenih zakona: OKZRH-a/76-92 i KZ-a/97.

45

4.1. OKZRH/76-92 i KZ/97

106. Kad je riječ o OKZRH-u/76-92, mjerodavne odredbe o zastari kaznenog progona bile se propisane u člancima 95. i 96. Ti su članci glasili:

"Zastara krivičnoga gonjenja Član 95.

(1) Ako u ovome zakonu nije drugačije određeno, krivično se gonjenje ne može poduzeti kad protekne: 1) dvadeset pet godina od izvršenja krivičnoga djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju od dvadeset godina, 2) petnaest godina od izvršenja krivičnoga djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od deset godina, 3) deset godina od izvršenja krivičnoga djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od pet godina, 4) pet godina od izvršenja krivičnoga djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od tri godine, 5) tri godine od izvršenja krivičnoga djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od jedne godine, 6) dvije godine od izvršenja krivičnoga djela za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju do jedne godine ili novčana kazna. (2) Ako je za krivično djelo propisano više kazna, rok se zastare određuje prema najtežoj propisanoj kazni.

Tok i prekid zastarijevanja krivičnoga gonjenja

Član 96. (1) Zastarijevanje krivičnoga gonjenja počinje od dana kad je krivično djelo učinjeno. (2) Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu gonjenje ne može otpočeti ili produljiti. (3) Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se poduzimlje radi gonjenja počinitelja zbog učinjenoga krivičnog djela. (4) Zastarijevanje se prekida i kad počinitelj dok teče rok zastare učini isto tako teško ili teže krivično djelo. (5) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći. (6) Zastara krivičnoga gonjenja nastaje u svakome slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru krivičnoga gonjenja."

Ustavni sud napominje da su u pročišćenom tekstu OKZRH-a/76-92 ("Narodne novine" broj 31/93.) članci 95. i 96. bili označeni kao članci 90. i 91. Vodeći se oznakama izvornog zakonskog teksta, koje su prihvaćene i u članku 1. ZoNKD-RPiPP-a, u ovoj se odluci oni označavaju kao "članak 95." odnosno "članak 96." OKZRH-a/76-92.

107. Kad je riječ o KZ-u/97, mjerodavne odredbe o zastari kaznenog progona bile se propisane u člancima 19. i 20., a glasile su:

"Zastara kaznenog progona Članak 19.

(1) Kazneni progon radi primjene kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske, osim u slučajevima kad se radi o kaznenim djelima navedenim u članku

46

18. stavka 2. ovoga Zakona, ne može se poduzeti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela, i to: - dvadeset i pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora, - petnaest godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od deset godina zatvora, - deset godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od pet godina zatvora, - pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od tri godine zatvora, - tri godine za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novčanom kaznom. (2) Ako je za kazneno djelo propisano više kazni, zastara se određuje prema najtežoj od propisanih kazni za to djelo. (3) Zastara kaznenog progona za kaznena djela počinjena na štetu djeteta i maloljetne osobe ne teče do njihove punoljetnosti.

Tijek i prekid zastare kaznenog progona

Članak 20. (1) Zastara kaznenog progona počinje teći od dana kad je kazneno djelo počinjeno. (2) Zastara ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu kazneni progon ne može poduzeti ili se ne može nastaviti. (3) Zastara se prekida svakom postupovnom radnjom koja se poduzima radi kaznenog progona počinitelja zbog počinjenog kaznenog djela. (4) Zastara se prekida i kad počinitelj počini isto tako teško ili teže kazneno djelo. (5) Nakon svakog prekida zastara počinje ponovno teći. (6) Zastara kaznenog progona nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona."

108. Sukladno navedenom, osim terminoloških razlika, OKZRH/76-92 propisivao je zastaru kaznenog progona i za kaznena djela za koja se prema zakonu mogla izreći kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna, koje rješenje KZ/97 nije poznavao. S druge strane, KZ/97 propisivao je da zastara kaznenog progona za kaznena djela počinjena na štetu djeteta i maloljetne osobe ne teče do njihove punoljetnosti, koju odredbu OKZRH/76-92 nije poznavao. Međutim, oba zakona poznavala su relativnu i apsolutnu zastaru kaznenog progona i oba su propisivala jednake rokove zastarijevanja pojedinih skupina kaznenih djela ovisno o zaprijećenoj visini kazne.

4.2. KZ/11

109. KZ/11, koji je donio 6. saziv Hrvatskog sabora na svojoj posljednjoj sjednici 21. listopada 2011. i koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., a za koji je Vrhovni sud utvrdio da je blaži zakon za podnositelja, ukinuo je razliku između relativne i apsolutne zastare kaznenog progona te je produljio, s retroaktivnim učinkom, zastarne rokove koji su bili propisani OKZRH-om/76-92 i KZ-om/97. 110. Članak 81. KZ-a/11, u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda, glasio je:

47

"Članak 81. (1) Kazneni progon zastarijeva nakon: - 40 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna dugotrajnog zatvora i kazna zatvora u trajanju dužem od 15 godina, - 25 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 10 godina, - 20 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 5 godina, - 15 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 3 godine, - 10 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od jedne godine i - 6 godina za ostala kaznena djela. (2) Kazneni progon ne zastarijeva za kazneno djelo genocida (članak 88.), zločin agresije (članak 89.), zločina protiv čovječnosti (članak 90.), ratnog zločina (članak 91.) te drugih djela koja ne zastarijevaju prema Ustavu Republike Hrvatske ili međunarodnom pravu. (3) Ako je prije proteka rokova iz stavka 1. ovoga članka donesena prvostupanjska presuda, zastara kaznenog progona produljuje se za dvije godine."

Ustavni sud podsjeća da je članak 81. stavak 2. KZ-a/11 ponovo izmijenjen i dopunjen člankom 22. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 56/15., 61/15. - ispravak), koji glasi: "U članku 81. stavku 2. iza riječi: 'ratnog zločina (članak 91.)' stavlja se zarez i dodaju riječi: 'terorizma (članak 97. stavak 4.), teškog ubojstva (članak 111.), ubojstva osobe pod međunarodnom zaštitom (članak 352.)'." 111. Članak 82. KZ-a/11 glasi:

"Članak 82. (1) Zastara kaznenog progona počinje teći danom kad je kazneno djelo počinjeno. Ako posljedica koja je obilježje kaznenog djela nastupi kasnije, zastara počinje teći od tog trenutka. (2) Zastara kaznenog progona ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu kazneni progon ne može poduzeti ili se ne može nastaviti. (3) Za kaznena djela iz članka 105. stavka 3., ... ovoga Zakona počinjenih na štetu djeteta, zastara kaznenog progona počinje teći od punoljetnosti žrtve."

112. Članak 86. KZ-a/11 glasi:

"Primjena rokova zastare

Članak 86. Ako se prije nastupa zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja kazne promijeni rok zastare, primijenit će se zastarni rokovi novog zakona."

Ustavni sud podsjeća da je u Prijedlogu kaznenog zakona, prvo čitanje, P.Z.E. br. 866, koji je Vlada uputila predsjedniku Hrvatskog sabora aktom klase: 740-02/11-01/03, ur. broja: 5030106-11-2 od 7. srpnja 2011. (u daljnjem tekstu: P.Z.E. br. 866/11), članak 86. KZ-a/11 (tada označen kao članak 83.) obrazložen ovako: "Ovo je nova odredba. Njenim uvođenjem samo je potvrđeno stajalište bivšeg Vrhovnog suda Hrvatske (I Kž-256/83), koje je u novije vrijeme potvrdio Vrhovni sud Republike

48

Hrvatske na sjednicama Kaznenog odjela od 25. rujna 2006. (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Su-IV-155/06) i 10. rujna 2007. (Izbor 1/2007)". 112.1. Ozakonjeno pravno shvaćanje opće sjednice Kaznenog odjela Vrhovnog suda (I Kž-256/83 i Su-IV155/06; Izbor odluka VSRH, 1/2007, str. 165), na koje se pozvala Vlada kao predlagateljica P.Z.E. br. 866/11, glasi:

"Ovaj članak se ne odnosi na situacije gdje je već nastupila zastara, jer tamo je tada nastupila i nekažnjivost djela pa počinitelj ima pravo na povjerenje u državu da ga više neće progoniti (npr. može uništiti dokazni materijal koji mu ide u prilog). No on nema pravo znati kako dugo može izbjegavati kazneni postupak, to više što on ni inače, zbog uvijek mogućeg prekida zastare, ne može znati kada će zastara nastupiti. Sukladno tome, ovaj članak valja primijeniti neovisno o tome produljuje li ili skraćuje novi zakon rok zastare za određeno kazneno djelo."

113. Kad je riječ o produljenju zastarnih rokova s trenutačnim učinkom (to jest s učinkom od trenutka stupanja na snagu zakona kojim se ti rokovi produljuju, kako je to određeno u članku 86. KZ-a), upućuje se i na odluku Ustavnog suda broj: U-III-54080/2009 od 26. studenoga 2010. ("Narodne novine" broj 137/10.), u kojoj je potvrđeno navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda. Mjerodavni dio te odluke glasi:

"... Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ('Narodne novine' broj 71/06.) izmijenjen [je] članak 19. stavak 1. podstavak 5. KZ-a tako da je rok relativne zastare za kazneno djelo iz članka 347. stavka 3. KZ-a produljen s dvije na tri godine, a apsolutne s tri na šest godina. Budući da u vrijeme stupanja na snagu navedene novele KZ-a apsolutna zastara još nije nastupila, ona se, u smislu pravnog shvaćanja Kaznenog odjela Vrhovnog suda zauzetog na sjednicama od 25. rujna 2006. i 10. rujna 2007. (Izbor odluka VSRH, broj 1/2007), određuje prema produljenom zastarnom roku."

Navedeno stajalište Ustavnog suda ograničava se na utvrđenje da je u situaciji kad još nisu protekli rokovi zastare dopušteno zakonom te rokove odmah produljiti s trenutačnim učinkom. 113.1. Istodobno, Ustavni sud se u odluci broj: U-III-54080/2009 nije očitovao o dijelu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda da nastupanjem zastare ujedno nastupa i gašenje kažnjivosti ("nekažnjivost djela"), pa "počinitelj ima pravo na povjerenje u državu da ga više neće progoniti". Ustavni sud podsjeća da u kaznenopravnoj znanosti i u sudskoj praksi ne postoji suglasnost o tome je li istek zastare u hrvatskom kaznenom pravu materijalnopravni institut (gašenje kažnjivosti), procesnopravni institut (procesna smetnja) ili pak mješoviti institut (zastarni rok je procesne prirode, ali onog trenutka kad istekne, on ne smije ponovo biti oživljen jer bi to dovelo do povrede načela zakonitosti - nullum crimen, nulla poena sine lege). Odgovor na to pitanje, međutim, izravno utječe na ocjenu o tome je li u domaćem pravnom poretku zakonom dopušteno produljivati prethodno propisane rokove zastare s trenutačnim učinkom za kaznena djela za koja zastarni rok još nije istekao u vrijeme izmjene odnosno dopune zakona, kako je to propisano člankom 86. KZ-a/11.

49

114. Razmatrajući članak 7. Konvencije koji uređuje načelo zakonitosti u kaznenom pravu (v. točku 37.), ESLJP je u već citiranom predmetu Scoppola protiv Italije (br. 2); (2009. v. točku 45.2.) ponovio svoje ustaljeno stajalište o zabrani retroaktivnosti kad je riječ o materijalnim odredbama kaznenih zakona odnosno o dopuštenosti primjene načela tempus regit actum kad je riječ o procesnim odredbama kaznenih zakona:

"110. Sud ponavlja da se pravila o (zabrani) retroaktivnosti propisana u članku 7. Konvencije primjenjuju samo na odredbe koje određuju kaznena djela i kazne za njih; s druge strane, u drugim slučajevima, Sud je smatrao da je razumno za domaće sudove da primjenjuju načelo tempus regit actum kad je riječ o procesnim zakonima (vidjeti, u odnosu na nove propise o rokovima za žalbe, Mione protiv Italije (odluka), br. 7856/02, 12. veljače 2004., i Rasnik protiv Italije (odluka), br. 45989/06, 10. srpnja 2007.;... vidjeti i Martelli protiv Italije (odluka), br. 20402/03, 12. travnja 2007., koja se odnosila na primjenu zakona koji je sadržavao nova pravila o ocjeni dokaza, i Coëme i drugi, gore citiran, §§ 147. -149., o trenutačnoj primjeni na postupke u tijeku zakona kojima su se izmijenila pravila o zastari)."

114.1. U predmetu Coëme i drugi protiv Belgije (presuda, 22. lipnja 2000., zahtjevi br. 32492/96 i dr.), na koji se pozvao u prethodno citiranoj presudi Scoppola protiv Italije (br. 2), ESLJP je razmatrao pravnu prirodu zastare u belgijskom pravu u svjetlu članka 7. Konvencije. Zaključio je da se zastara, na temelju izgrađene sudske prakse belgijskog Kasacijskog suda, smatra procesnopravnim institutom. Sukladno tome, ako domaće pravo države ugovornice smatra da zastara ima procesnu, a ne materijalnu prirodu, onda je dopušteno izmijeniti odnosno dopuniti zakon tako da se zastarni rokovi produlje s trenutačnim učinkom za kaznena djela za koja zastarni rok još nije istekao u vrijeme izmjene odnosno dopune zakona. Mjerodavni dio te presude glasi:

"148. Sud primjećuje da je rješenje koje je usvojio Kasacijski sud bilo utemeljeno na njegovoj sudskoj praksi koja je dovela do toga da se od tada zakoni koji mijenjaju pravila o zastari imaju smatrati u Belgiji kao zakonodavstvo koje uređuje nadležnost i postupak (as legislation on matters of jurisdiction and procedure). Sukladno tome, ono" (rješenje koje je usvojio Kasacijski sud - op. Ustavnog suda) "je slijedilo općeprihvaćeno načelo da se, osim kad je izrijekom navedeno drugačije, na postupke koji su u tijeku odmah primjenjuju (nova) postupovna pravila (...). 149. Produljenje roka zastare, uvedeno Zakonom od 24. prosinca 1993., kao i trenutačna primjena tog zakona od strane Kasacijskog suda, produžili su, doduše, razdoblje tijekom kojeg bi se mogao poduzeti kazneni progon za kaznena djela o kojima je riječ, pa su stoga oni štetno utjecali na situaciju podnositelja, osobito frustrirajući njihova očekivanja. Međutim, to ne povlači za sobom povredu prava zajamčenih člankom 7., budući da se ta odredba ne može tumačiti kao da zabranjuje produljenje zastarnih rokova trenutačnom primjenom procesnog prava (u situaciji) kad relevantna kaznena djela nikada nisu ni podvedena pod zastaru (where the relevant offences have never become subject to limitation)" (u smislu da se kažnjivost tih djela ne gasi nastupom procesne smetnje, to jest zastare njihova progona - op. Ustavnog suda).

Argumentum a contrario, bila bi riječ o povredi članka 7. stavka 1. Konvencije (i članka 31. stavka 1. Ustava) kada bi prema nacionalnom zakonodavstvu odredbe o

50

zastari bile kvalificirane kao supstantivne (materijalne), jer bi se u tom slučaju imalo smatrati da one retroaktivno produljuju zastarne rokove i time mijenjaju sam sadržaj kaznenog djela. U tom je smislu relevantno i mišljenje Venecijanske komisije CDL-AD(2009)012-e. U njemu je izneseno stajalište da ništa "ne ograničava državu da prihvati domaće pravo prema kojem istek zastarnih rokova dovodi više do nastanka materijalnih negoli procesnih prava, u kojem slučaju produljenje zastarnog roka s retroaktivnim učinkom ne bi bilo dopušteno" (§ 27.). 115. Ustavni sud dužan je u ostvarenju svojih ustavnosudskih zadaća ostaviti po strani rasprave koje se u hrvatskoj kaznenopravnoj znanosti i u sudskoj praksi vode oko pravne prirode zastare. Zadaća je Ustavnog suda štititi Ustavom zajamčena prava pojedinaca tako da ta zaštita bude praktična i djelotvorna, a ne teorijska ili prividna (iluzorna). Stoga pristup Ustavnog suda individualnim slučajevima uvijek mora odražavati, riječima ESLJP-a, "zbilju situacije" (koja se, kad je riječ o zastari, po prirodi stvari svodi na pitanje njezinih praktičnih posljedica za pojedinca). Istodobno, zadaća je Ustavnog suda da u svom djelovanju osigura jedinstvenost i pravnu konzistentnost ustavnog teksta, a time i objektivnog ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.

5) Razrada dispozicije članka 31. stavka 4. Ustava

116. Zakonodavac je dispoziciju novog stavka 4. članka 31. Ustava, koji je unesen u ustavni tekst člankom 5. Promjene Ustava/2010, a koja glasi: "ne zastarijevaju" (RPiPP-djela/31-4), razradio u članku 1. ZoNKD-RPiPP-a. U članku 1. ZoNKD-RPiPP-a propisano je da se kazneni progon za ta kaznena djela "može poduzeti i nakon isteka rokova za zastaru kaznenog progona". Pod te je rokove zakonodavac podveo i relativne i apsolutne zastarne rokove propisane OKZRH-om/76-92 i KZ-om/97. 117. Kao što je već rečeno, te se dispozicije (i ustavna i zakonska) moraju tumačiti i primjenjivati tako da u cijelosti budu usklađene s temeljnim vrijednostima na kojima počiva nacionalni Ustav, tako da njihov krajnji ishod ne dovede do neustavnih posljedica. To znači da se treba uvažavati kontekst i vrijeme donošenja novog stavka 4. članka 31. Ustava, a da polazište pri tumačenju i primjeni ustavne dispozicije "ne zastarijevaju", zajedno s kasnijom zakonskom dispozicijom da se kazneni progon "može poduzeti i nakon isteka rokova za zastaru kaznenog progona" (članak 1. ZoNKZ-RPiPP-a), mora biti pravilo: vladavina prava zahtijeva od države da se ne miješa retroaktivno u slučajeve u kojima je već prije nastupila zastara kaznenog progona. Riječ je o garantivnoj funkciji kaznenog zakonodavstva koja je inherentni dio ustavnog načela zakonitosti (članak 31. stavak 1. Ustava) i kao takva je ugrađena u same temelje hrvatskog ustavnog poretka. U suprotnom bi bila riječ o neprihvatljivom zadiranju države u objektivnu sferu pravne predvidljivosti kaznenog progona, suđenja i penalizacije, a pod određenim

51

okolnostima i u ustavna jamstva poštenog suđenja pojedinaca optuženih za kaznena djela iz novog stavka 4. članka 31. Ustava. 118. ESLJP je u već citiranoj presudi Coëme i drugi protiv Belgije (2000., § 146.) jasno istaknuo da "zastarni rokovi, koji su zajedničko obilježje domaćih pravnih sustava država ugovornica, služe za ostvarenje nekoliko svrha, što uključuje osiguranje pravne sigurnosti i konačnosti (ensuring legal certainty and finality) i sprječavanje kršenja prava optuženika, koja mogu biti narušena ako se od sudova zahtijeva da odlučuju na temelju dokaza koji su mogli postati nepotpuni uslijed proteka vremena (vidjeti presudu Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 22. listopada 1996., Izvješća 1996-IV, str. 1502.-03., § 51)". 119. U mišljenju Venecijanske komisije CDL-AD(2009)012-e (v. točku 104.1.) taj je zahtjev oblikovan ovako:

"6. Sljedeći argument koji govori o potrebi zabrane retroaktivne primjene kaznenog prava jest načelo nepristranosti i objektivnosti države koja se vodi vladavinom prava, što znači da sama država mora poštovati zakone koji su na snazi i ne smije ih promijeniti radi postizanja specifičnog rezultata u odnosu na prethodnu situaciju."

120. Iako njegova jurisprudencija nije dio europsko-kontinentalne pravne stečevine, Ustavni sud smatra prikladnim, radi upućivanja na univerzalni značaj problema, podsjetiti i na pravno stajalište Vrhovnog suda SAD-a koji je u predmetu Stogner protiv Kalifornije /539 U.S. 607 (2003)/ utvrdio da "zakon koji je donesen nakon isteka prethodno primjenjivog razdoblja zastare krši klauzulu Ex Post Facto kada njegova primjena znači oživljavanje kaznenog progona za koji je prethodno već nastupila zastara" (https://supreme.justia.com/cases/federal/us/539/607/). 121. Kad je riječ o kontekstu u kojem je donesen članak 5. Promjene Ustava/2010, Ustavni sud podsjeća da institut zastare nije bio ustavna kategorija sve do 16. lipnja 2010., kad je na snagu stupila ta ustavna odredba (to jest novi stavak 4. članka 31. Ustava). Stoga je neprekidno od 1990. do 2010. samo o slobodnoj volji zakonodavca ovisilo hoće li u domaćem pravnom poretku postojati institut zastare za pojedina kaznena djela ili neće. Zakonodavac se očito opredijelio za zastaru za sva kaznena djela (uz trajnu iznimku kaznenih djela koja ne zastarijevaju po međunarodnom pravu - v. točke od 79. do 79.3.). Stoga promjena kaznene politike u tom pitanju, koju je najavio članak 5. Promjene Ustava/2010 (novi stavak 4. članka 31. Ustava), a koju je nastavio KZ/11, koliko god dobrodošla, mora uzeti u obzir zakonodavna uređenja zastare kaznenog progona, počevši od 1990-ih godina. Taj je zahtjev izraz demokratskog postulata da sveopća potreba tranzicijskih društava za ispravljanjem nezakonitih čina i propusta iz 1990-ih godina ne može biti opravdanje za neodmjerene i sveobuhvatne zahvate državne vlasti (the sweeping use of State power - usp., mutatis mutandis, meritornu presudu ESLJP-a Sveti sinod Bugarske pravoslavne crkve /Metropolitan Inokentiy/ i drugi protiv Bugarske od 22. siječnja 2009., zahtjevi br. 412/03 i 35677/04, § 142.), jer oni nemaju opravdanje u vrednotama na kojima počiva hrvatski ustavni poredak. Vladavina prava pretpostavlja strogo poštovanje načela nepristranosti i objektivnosti

52

države, jer sama država prije svih ostalih mora poštovati zakone koje je sama donosila. Sukladno tome, to što bi retroaktivna izmjena zakonskih odredaba o zastari bila omogućena pravnom normom ustavne snage i dalje ne bi bilo opravdanje za tu izmjenu, jer činjenica da je donesena u formi ustavne dopune sama po sebi još uvijek ne znači da je poštovana vladavina prava. Čini se stoga da bi retroaktivna izmjena zakonskih odredaba o zastari po sili ustavnog amandmana više od svega govorila u prilog instrumentalizacije samog Ustava. 122. Uvažavajući ta opća pravna načela i postavljajući ih kao donju granicu zahtjeva koji moraju biti poštovani, zadaća je Ustavnog suda u ovom ustavnosudskom postupku odgovoriti na pitanja koja su u vezi s dispozicijom novog stavka 4. članka 31. Ustava ("ne zastarijevaju") ostala neodgovorena i nakon stupanja na snagu ZoNKD-RPiPP-a i na toj osnovi utvrditi njezino objektivno značenje te njezine učinke. Krajnji ishod u svakom slučaju mora biti takav da omogućava ostvarenje cilja i svrhe novog stavka 4. članka 31. Ustava, a da istodobno u dostatnoj mjeri štiti ustavno načelo zakonitosti odnosno objektivnu sferu pravne predvidljivosti kaznenog progona, suđenja i penalizacije (u koju se ustavotvorac umiješao utječući na rokove zastare kaznenog progona za kaznena djela pravno označena u ZoNKD-RPiPP-u). 123. Ustavni sud još jednom ponavlja da se i dispozicija novog stavka 4. članka 31. Ustava ("ne zastarijevaju"), zajedno s kasnijom zakonskom dispozicijom da se kazneni progon "može poduzeti i nakon isteka rokova za zastaru kaznenog progona" (članak 1. ZoNKZ-RPiPP-a), moraju promatrati u svjetlu općeg pravnog načela da u demokratskoj državi utemeljenoj na vladavini prava nije dopušteno retroaktivno propisivati mogućnost kaznenog progona za kaznena djela (ovdje: djela/31-1) za koja je već nastupila zastara tog progona. Polazeći, dakle, od pretpostavke da je to opće pravno načelo inherentni element dispozicije "ne zastarijevaju" iz novog stavka 4. članka 31. Ustava, Ustavni sud ocjenjuje da se članak 5. Promjene Ustava/2010, donesen 20 godina nakon stupanja na snagu Ustava, mora promatrati više kao mehanizam koji je trebao spriječiti, s trenutačnim učinkom i s djelovanjem pro futuro, prijeteću zastaru kaznenih djela/31-1 pravno označenih u ZoNKD-RPiPP-u, a ne kao mehanizam koji je trebao omogućiti retroaktivno ukidanje zakonskih zastarnih rokova za ona djela/31-1 koja su već bila u zastari. 123.1. Ta se ocjena temelji na normativnom okviru koji je postavio ZoNKD-RPiPP, na zakonodavnom uređenju instituta zastare u kaznenom zakonodavstvu u 20 godina koji su prethodili Promjeni Ustava/2010, kao i na općim pravnim načelima navedenima u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, sve u svjetlu činjenice da je novi stavak 4. članka 31. Ustava naknadno unesen u ustavni tekst u obliku ustavne dopune (člankom 5. Promjene Ustava/2010), pa stoga mora biti tumačen tako da zajedno s njim čini jedinstvenu ustavnu cjelinu. Konačno, na pravilnost te ocjene više od svega upućuje razdoblje na koje se odnosi novi stavak 4. članka 31. Ustava ("vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije,

53

ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države"), koje je vrlo udaljeno od vremena kad je donesena Promjena Ustava/2010, pri čemu su u cijelom tom međurazdoblju bila na snazi pravila o zastari kaznenih djela/31-1, bez kojih nema ni kaznenih djela ratnog profiterstva odnosno kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (RPiPP-djela/31-4). 124. S aspekta osiguranja jedinstvenosti i pravne konzistentnosti ustavnog teksta, na kojemu se gradi objektivni ustavnopravni poredak, kao i zaštite ustavnih prava pojedinaca u postupcima pokrenutima ustavnim tužbama, treba zaključiti: - dispozicija novog stavka 4. članka 31. Ustava ("ne zastarijevaju") znači otvaranje u praksi, s trenutačnim učinkom i s djelovanjem pro futuro, vremenski neograničene mogućnosti kaznenog progona počinitelja kaznenih djela/31-1 i nakon što isteknu rokovi za zastaru kaznenog progona za ta djela/31-1, pod uvjetom da na dan stupanja na snagu Promjene Ustava/2010 za ta djela/31-1 već nije nastupila zastara (i da ta djela/31-1 imaju zakonska obilježja propisana člankom 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a). Učinci novog stavka 4. članka 31. Ustava koji dovode do takvog ishoda u osnovi se ne sukobljavaju ni s jednom vrednotom koja je temelj ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske, a ne dolaze u sukob ni s člankom 31. stavkom 1. Ustava odnosno člankom 7. Konvencije (v. točke 36. i 37.). Stoga su oni i jedino mogući u državi utemeljenoj na vladavini prava. 125. Ustavni sud naglašava da opisani učinci novog stavka 4. članka 31. Ustava u cijelosti omogućavaju ostvarenje njegova temeljnog cilja i svrhe. To su progon i sankcioniranje počinitelja onih djela/31-1 (uz uvjet da ta djela imaju zakonska obilježja propisana člankom 7. stavkom 1. ZoNKD-RPiPP-a) za koja je po OKZRH-u/76-92 i KZRH-u/77-91 odnosno KZ-u/97 (kao i po drugim zakonima navedenima u ZoNKD-RPiPP-u) bila propisana kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina, jer su OKZRH/76-92 i KZ/97 za takva djela/31-1 predvidjeli rokove apsolutne zastare od 20 do 50 godina od počinjenja djela (pri čemu činjenica da su neka od tih djela/31-1 praktički već bila u zastari na dan stupanja na snagu Promjene Ustava/2010, pa stoga nisu obuhvaćena novim stavkom 4. članka 31. Ustava, ne utječe na pravilnost prethodnog utvrđenja). Istodobno, učinci novog stavka 4. članka 31. Ustava otklanjaju mogućnost - zbog proteka vremena i kraćih zakonskih rokova zastare - retroaktivnog "oživljavanja" kaznenog progona za djela/31-1 za koja su bile propisane kazne zatvora u trajanju dužem od tri godine i u kraćem trajanju od toga. Naime, za ta su djela/31-1 zakonski rokovi zastare istekli već prije Promjene Ustava/2010 (to jest prije 16. lipnja 2010.), s obzirom da su rokovi (apsolutne) zastare po OKZRH-u/76-92 za ta djela/31-1 iznosili od četiri do 10 godina, a po KZ-u/97 od šest do 10 godina. Prema tome, kad je riječ o učincima novog stavka 4. članka 31. Ustava na mogućnost kaznenog progona za djela/31-1 počinjena od lipnja 1990. do polovine siječnja 1998. (pod uvjetom da ta djela imaju zakonska obilježja propisana člankom 7. stavkom 1. ZoNKD-RPiPP-a), pravljenje razlike među tim djelima/31-1 ovisno o težini zaprijećene kazne dovelo je do toga da se iznimni državni i javni interes, koji je kvalificiran novim stavkom 4. članka 31. Ustava, pravedno uravnotežio s ustavnim

54

načelom zakonitosti u kaznenom pravu (članak 31. stavak 1. Ustava) i ustavnim načelom razmjernosti (članak 16. Ustava) kao temeljnim izrazima vladavine prava u demokratskom društvu (članak 3. Ustava). 126. Ustavni sud dužan je podsjetiti i na to da dispozicija novog stavka 4. članka 31. Ustava ("ne zastarijevaju") jasno upućuje na odluku ustavotvorca da vremenski ne ograničava mogućnost kaznenog progona za djela/31-1 nakon što se utvrdi da ona nisu bila u zastari na dan stupanja na snagu članka 5. Promjene Ustava/2010 i da imaju zakonska obilježja propisana člankom 7. stavkom 1. ZoNKD-RPiPP-a. 127. Takva se odluka ustavotvorca nesumnjivo može opravdati ne samo razlozima navedenima u točkama 121. do 123.1. obrazloženja ove odluke, već i time što su progon i sankcioniranje počinitelja težih i najtežih RPiPP-djela/31-4 od posebnog državnog i javnog interesa. To stoga što su počinitelji takvih kaznenih djela nesporno pridonijeli općoj destrukciji nacionalnog gospodarskog sustava, beskrupuloznoj devastaciji nacionalne imovine i globalnom osiromašenju nacije u najosjetljivijem razdoblju novije hrvatske povijesti (v. zakonski okvir članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a u točkama od 167. do 172.). Sva takva teža i najteža kaznena djela vezana su uz počinitelje koji su od 30. svibnja 1990. do 15. siječnja 1998., iskorištavanjem ratnog stanja, protupravno pribavili nerazmjernu imovinsku korist prijevarama, prikrivanjima protuzakonito dobivenog novca odnosno pranjem novca, zlouporabama stečaja, utajama poreza, zlouporabama i prijevarama u gospodarskom poslovanju, sklapanjima štetnih ugovora, nedozvoljenim trgovinama, izbjegavanjima carinskog nadzora, krivotvorenjima isprava, raznim zlouporabama položaja i ovlasti, nesavjesnim radom i prijevarama u službi, pronevjerama, primanjima i davanjima mita, itd. Stoga se kod tih kaznenih djela javni interes ne iscrpljuje samo u progonu i sankcioniranju počinitelja tih kaznenih djela. Ovdje je riječ i o kaznenopravnom mehanizmu namijenjenom ostvarenju posebnih državnih i javnih interesa, kojim se u normativnom obliku izražava snažna osuda nacije zbog devastacije javnog poretka zemlje, kojemu je u središtu povrat društvenoj zajednici te protupravno ostvarene (nerazmjerne) imovinske koristi. To jasno proizlazi iz članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a, prema kojemu je središnje zakonsko obilježje RPiPP-djela/31-4 upravo nerazmjerna imovinska korist koja je protupravno pribavljena iskorištavanjem ratnog stanja na štetu stanovništva, gospodarskih potencijala društva i državne imovine (v. zakonski okvir članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a u točkama od 167. do 172.). 128. Ustavni sud na kraju podsjeća da se RPiPP-djela/31-4 vezuju uz konkretne događaje u okviru kojih novi stavak 4. članka 31. Ustava definira vrijeme njihova počinjenja ("vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države", to jest razdoblje od 30. svibnja 1990. do 15. siječnja 1998.). 129. Od tih je događaja do danas već proteklo između 17 i 25 godina, ovisno o vremenu počinjenja konkretnog kaznenog djela. Kako je naglasio ESLJP u predmetu Varnava i drugi protiv Turske (presuda, veliko vijeće, 18. rujna 2009., zahtjevi br. 16064/90 i dr., § 161.) "pamćenje svjedoka slabi protekom vremena, svjedoci mogu

55

umrijeti" (također i počinitelji kaznenih djela - op. Ustavnog suda) "ili im se može izgubiti trag, dokazi se mogu izmijeniti ili mogu nestati i mogućnosti da se vodi djelotvorna istraga mogu se znatno smanjiti, a samo ispitivanje Suda i njegova presuda mogli bi izgubiti smisao i djelotvornost". Drugim riječima, "priroda situacije može biti takva da protek vremena utječe na ono o čemu je pokrenuto pitanje". 130. Slijedom toga, pravna priroda samih RPiPP-djela/31-4, iznimni državni i javni interes za progon njihovih počinitelja, a posebno za vraćanjem društvenoj zajednici protupravno pribavljene imovinske koristi učinjene tim djelima, zajedno sa zahtjevom da sudovi "ne odlučuju na temelju dokaza koji su mogli postati nepotpuni uslijed proteka vremena" jer se time zadire u optuženikovo pravo na pravično suđenje (v. presudu ESLJP-a Coëme i drugi protiv Belgije u točki 114.1.), govore u prilog tome da novi stavak 4. članka 31. Ustava zahtijeva žurnost postupanja nadležnih državnih tijela. 131. Stoga se može smatrati posebnom ustavnom obvezom tijela kaznenog progona da, zbog iznimnog državnog i javnog interesa, pokažu ekspeditivnost i inicijativu te pokreću istrage u tim slučajevima bez prekomjernog otezanja.

C) PRIMJENA ČLANKA 31. STAVKA 4. USTAVA I ZoNKD-RPIPP-a NA KONKRETAN SLUČAJ

132. Ustavni sud ponavlja da je za kazneno djelo ratnog profiterstva prethodno potrebno dokazati da je osoba počinila odgovarajuće djelo/31-1 iz kataloga kaznenih djela označenih u ZoNKD-RPiPP-u za koje na dan stupanja na snagu Promjene Ustava/2010 (16. lipnja 2010.) nije nastupila zastara. Tek nakon što se dokaže postojanje tog djela/31-1 i utvrdi da u vezi s njim nije nastupila zastara kaznenog progona, na sudu je da ocijeni ima li počinjeno djelo/31-1 zakonska obilježja RPiPP-djela/31-4 iz članka 7. ZoNKD-RPiPP-a. Samo ako bi odgovor na to pitanje bio potvrdan, došlo bi do počinjenja kaznenog djela ratnog profiterstva u smislu članka 1. ZoNKD-RPiPP-a. 133. Prethodna utvrđenja potvrđena su i u presudi Vrhovnog suda broj: I Kž 423/13-4 od 23. listopada 2013., iz koje na ovom mjestu treba ponoviti relevantni dio:

"... kako nisu dokaz(a)ni navodi optužbe u pogledu kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i st. 1. KZ/97 za koje u vrijeme odlučivanja nije nastupila zastara kaznenog progona, to se ovaj drugostupanjski sud nije upuštao u ocjenu počinjenja djela ratnog profiterstva prema čl. 1. i čl. 7. st. 1. u vezi čl. 5. toč. 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije."

134. Polazeći od prigovora podnositelja, na Ustavnom sudu je da u ovom ustavnosudskom postupku provjeri jesu li nadležni sudovi u slučaju Hypo ispitivali odnosno ocjenjivali pitanja vezana uz zastaru djela/31-1, te jesu li ispitali sva relevantna pitanja vezana uz postojanje odnosno počinjenje RPiPP-djela/31-4 iz članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a.

56

1) Kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti (djelo/31-1)

135. Ustavni sud prvo podsjeća da se - prema pravomoćnoj osudi - djelo/31-1 sastoji u tome što je podnositelj, kao zamjenik ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, a prema nalogu nadređene osobe (ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske) u jednom razdoblju tijekom pripreme kreditnog posla s austrijskom Hypo bankom bio pregovarač u ime Vlade Republike Hrvatske o uvjetima ugovora o kreditu (kojim bi Hypo banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit za kupnju zgrada veleposlanstava Republike Hrvatske u svijetu). Podnositelj je, u namjeri da sebi pribavi znatnu imovinsku korist tijekom tih pregovora, koristeći položaj pregovarača, dogovorio da mu ta banka za sudjelovanje u pregovorima te kao protuuslugu za njezin ulazak na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5% odobrenog kredita, što je i učinjeno.

1.1. Presude nadležnih sudova

136. Sudovi su u provedenom kaznenom postupku pravomoćno utvrdili da je u slučaju Hypo počinjeno djelo/31-1, to jest kvalificirani oblik kaznenog djela opisanog u članku 337. stavku 4. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/97 (Županijski sud u Zagrebu), odnosno u članku 291. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11 (Vrhovni sud), kojim je pribavljena "znatna imovinska korist", jer je to djelo "spoj kaznenog djela protiv službene dužnosti sa imovinskim kaznenim djelom" (presuda Vrhovnog suda broj: I Kž 72/06-5 od 22. siječnja 2008. - v. točku 57.1.). 137. Pri tome, samim dokazivanjem postojanja i počinjenja opisanog djela/31-1 bavio se samo nadležni prvostupanjski sud. Vrhovni sud tim se pitanjem nije posebno bavio. 138. Navode se mjerodavni dijelovi presude Županijskog suda u Zagrebu (str. 7. presude):

"Da bi se ostvarila obilježja kaznenog djela iz članka 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona, potrebno je da je počinitelj kao službena osoba iskoristio svoj položaj ili ovlast s ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi. Nadalje, odlučno je da počinitelj ima takve ovlasti koje mu s obzirom na njegov položaj omogućavaju da ih protupravno iskoristi ili prekorači njihove granice u namjeri pribavljanja vlastite protupravne imovinske koristi, jednom riječju da iz koristoljublja zlorabi svoj položaj i ovlasti. Zatim, radi se delicta propria i to svojstvo predstavlja bitno obilježje kaznenog djela. Pravna suština kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti ogleda se u ponašanju počinitelja koji protupravno iskorištava stvarne i pravne mogućnosti vezane za svoj položaj službene osobe na način suprotan potrebama, ciljevima i interesima konkretno države, a u vlastitu korist. Predmetno kazneno djelo ne bi moglo biti počinjeno bez da je počinitelj iskoristio svoja specifična ovlaštenja koja proizlaze upravo iz svojstva službene osobe.

Predmetni oblik kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, i to iskorištavanjem položaja i ovlasti, uvijek pretpostavlja da službena osoba poduzima službene radnje iz djelokruga svojih službenih ovlasti, ali uvijek u vršenju službe, kao one osnovne pravne pretpostavke, u kojim se okvirima ovo kazneno djelo može počiniti, pa se dakle odnosno djelo ne može izvršiti kada poduzeta djelatnost nema značaj, odnosno karakter službene radnje pri vršenju službe.

57

Kako je optuženik kao zamjenik ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, postupao prema nalogu ministra vanjskih poslova Mate Granica, kao pregovarač u ime Vlade Republike Hrvatske sa Hypo bank, Die Kärntner Landesbank Klagenfurt o uvjetima ugovora o kreditu kojim bi navedena banka odobrila Vladi Republike Hrvatske kredit za kupnju zgrada veleposlanstava Republike Hrvatske u svijetu, to je nesporno utvrđeno da je postupao kao službena osoba u vršenju službe.

Optuženi Ivo Sanader je iskoristio svoj položaj zamjenika ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske i ovlast da pregovara u ime Vlade Republike Hrvatske sa Hypo bank, Die Kartner Landesbank Klagenfurt.

Ovo kazneno djelo pripada skupini kaznenih djela s korupcijskim svojstvima, neodvojiv je dio organiziranog i gospodarskog kriminaliteta, ogledalo loše vlasti i njezinih posljedica. U postupanju optuženog Sanadera očito je da su službene ovlasti iskorištene za druge ciljeve, a ne za one dopuštene, odgovarajuće zadacima službe. Optuženi Ivo Sanader vodio se neodgovarajućim motivima odnosno koristio je službene ovlasti u nedopuštene svrhe, ... Svojim postupanjem, kao zamjenik ministra vanjskih poslova u Vladi RH, optuženi Ivo Sanader narušio je ugled i dignitet Republike Hrvatske, a sve u cilju zadovoljenja osobnih, materijalnih, u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme u kojem se RH nalazila, najnižih potreba. Optuženom Ivi Sanaderu povjeren je određeni djelokrug poslova, poslova koji su u to vrijeme bili od iznimnog značaja za RH, no on je unatoč tome, postupao prvenstveno vodeći se osobnim interesima, koristoljubljem.

Dakle, svako iskorištavanje položaja i ovlasti od strane službene osobe, upravo da ono i postoji, samo za sebe još ne mora nužno predstavljati učin ovog kaznenog djela, već eventualno kakvu povredu za koju postoji stegovna, prekršajna ili druga odgovornost, a ne i nužno, u svakom slučaju, kaznena odgovornost. Kaznena odgovornost pretpostavlja nedopuštenu svrhu koja je također u konkretnom slučaju nesporno utvrđena u vidu sebi pribavljene imovinske koristi i to provizije u gotovini u visini od 5% odobrenog kredita od 140.000.000,00 ATS, što iznosi 7.000.000,00 ATS.

Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je optuženog Ivu Sanadera proglasio krivim za kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke presude i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci."

139. Sukladno tome, prema pravomoćnom utvrđenju sudova, podnositelj je počinio djelo/31-1 u slučaju Hypo jer je, kao službena osoba, iskoristio svoj položaj i ovlasti u nedopuštene svrhe time što je sebi pribavio znatnu imovinsku korist, "sve u cilju zadovoljenja osobnih, materijalnih, .... najnižih potreba", vodeći se "neodgovarajućim motivima", "osobnim interesima" i "koristoljubljem", čime je "narušio ugled i dignitet Republike Hrvatske". 140. Kad je riječ o djelu/31-1 (to jest kvalificiranom obliku kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti kojim je pribavljena znatna imovinska korist), podnositelj je u ustavnoj tužbi iznio prigovor njegove zastare. Za ostale prigovore u slučaju Hypo vezane uz djelo/31-1, koji nisu utemeljeni na članku 31. Ustava, v. točke od 179. do 190. obrazloženja ove odluke.

58

1.2. Prigovor zastare kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti (djela/31-1)

141. Temeljni je prigovor podnositelja da je ZoNKD-RPiPP "u konkretnom slučaju primijenjen isključivo ... zbog činjenice da je za taj progon već nastupila zastara", odnosno "isključivo kako bi se neosnovano premostio problem zastare kaznenog progona te pod svaku cijenu omogućilo procesuiranje optuženog Ive Sanadera, kao jedine osobe u odnosu na koju je u RH taj zakon do tada primijenjen".

1.3. Ocjena Ustavnog suda

142. Ustavni sud podsjeća da je novi stavak 4. članka 31. Ustava unesen u ustavni tekst 20 godina nakon donošenja Ustava i 15 godina nakon počinjenja kaznenog djela u slučaju Hypo. Samo djelo u slučaju Hypo počinjeno je 16 godina prije pokretanja istrage i 19 godina prije donošenja pravomoćne presude. 143. USKOK je nalog za provođenje istrage u slučaju Hypo izdao 3. ožujka 2011. pod brojem K-US-48/11, IS-US-6/11. Optužnica protiv podnositelja, broj: K-US-48/11 IS-US-6/11, podignuta je 31. kolovoza 2011. 144. Sukladno tome, nalog za provođenje istrage u slučaju Hypo izdan je tri mjeseca prije stupanja na snagu ZoNKD-RPiPP-a (2. lipnja 2011.). Njime je istraga protiv podnositelja pokrenuta zbog postojanja osnova sumnje:

"... da je kao službena osoba s ciljem da sebi pribavi kakvu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti - opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona za kazneno djelo iz članka 337. stavaka 1. i 4. KZ-a/97."

U obrazloženju naloga za provođenje istrage od 3. ožujka 2011. između ostaloga je navedeno:

"Posebno se napominje da ovaj Ured pod brojem K-US-207/10, IS-US-28/10, K-PO-US-1/10, vodi istragu protiv okr. Ive Sanadera, zbog više kaznenih djela, a između ostalog i zbog kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavak 1. Kaznenog zakona i zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona, počinjenog u vremenu od kraja 2004. do 2. srpnja 2009., počinjenjem kojih kaznenih djela je prekinuta relativna zastara za kazneno djelo koje je predmet ovog naloga o provođenju istrage."

USKOK je obrazlaganje prekida relativne zastare za kazneno djelo iz članka 337. stavaka 1. i 4. KZ-a/97 očito utemeljio na članku 20. stavku 4. KZ-a/97 (v. i točku 107.), koji je glasio:

"Tijek i prekid zastare kaznenog progona Članak 20.

(...) (4) Zastara se prekida i kad počinitelj počini isto tako teško ili teže kazneno djelo.

(...)"

59

145. Ustavni sud dalje primjećuje da se nadležno tijelo kaznenog progona pozvalo na ZoNKD-RPiPP tek u optužnici broj: K-US-48/11 IS-US-6/11 od 31. kolovoza 2011., u kojoj je navedeno da je podnositelj (istaknute dijelove označio Ustavni sud):

"... kao službena osoba na opisani način iskorištavanjem ratnog stanja, s ciljem da sebi pribavi kakvu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi,

pa da je time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti - opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona u svezi članka 7. stavak 1. u svezi članka 5. točka 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva pretvorbe i privatizacije (NN 57/11), kažnjivo po članku 337. stavak 4. Kaznenog zakona."

146. Prema tome, USKOK je pokrenuo istragu protiv podnositelja prije stupanja na snagu ZoNKD-RPiPP-a zbog osnova sumnje da je u slučaju Hypo počinio "obično" kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/97. Međutim, nakon stupanja na snagu ZoNKD-RPiPP-a, USKOK je to isto djelo prekvalificirao u kazneno djelo ratnog profiterstva, zbog čega je djelo iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/97 dobilo svojstva djela/31-1. 147. Za kvalificirani oblik kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/97 (koji je Županijski sud u Zagrebu primijenio na slučaj podnositelja) bili su određeni posebni minimum i posebni maksimum kazne zatvora: od jedne do deset (10) godina. Primjenom članka 19. KZ-a/97, relativna zastara za to djelo iznosila bi deset (10) godina i nastupila bi 22. ožujka 2005., pod pretpostavkom da do tog datuma ne bi bila prekinuta iz zakonom propisanih razloga. Apsolutna zastara po KZ-u/97 nastupila bi 22. ožujka 2015. (za mjerodavne zakonske odredbe v. točke 49. i 107.). 148. Ustavni sud ne raspolaže vjerodostojnim i potpunim podacima o drugim kaznenim djelima koja je navodno počinio podnositelj od kraja 2004. do 2. srpnja 2009., a o kojima - sukladno utvrđenju iz naloga za provođenje istrage od 3. ožujka 2011. - USKOK vodi ili je vodio istrage. Međutim, i da Ustavni sud s njima raspolaže, ne bi posebno ispitivao navedena utvrđenja o prekidu (relativne) zastare kaznenog progona za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ-a/97, jer to nije njegova zadaća. Tu činjenicu, pokaže li se relevantnom, bili bi dužni utvrditi nadležni sudovi, a ne Ustavni sud. 149. Za ovaj je postupak relevantno da je podnositelj istaknuo prigovor zastare kaznenog progona za djelo/31-1 (kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/97, koji je Županijski sud u Zagrebu primijenio na slučaj podnositelja, a Vrhovni sud preinačio u kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ-a/11) i u prvostupanjskom i u žalbenom postupku. Međutim, ni jedan ni drugi sud nisu ispitivali je li za djelo/31-1 nastupila zastara. 150. Ustavni sud prvo podsjeća na obvezu svih tijela kaznenog pravosuđa da po službenoj dužnosti paze na zastaru (za državne odvjetnike - članci 206. stavak 1.

60

točka 2., 223. stavak 8. i 224. stavak 1. točka 3. ZKP-a/08; za tijelo koje je naredilo izdavanje tjeralice ili objave - članak 568. ZKP-a/08). Ta je obveza posebno naglašena u radu kaznenih sudova (članak 452. stavak 6. ZKP-a/08), osobito žalbenih. Tako je drugostupanjski sud obvezan ispitati nastup zastare kaznenog progona ne samo u povodu žalbenog navoda stranke, nego i po službenoj dužnosti. Mjerodavni dijelovi članaka 469. i 476. ZKP-a/08 glase:

"Članak 469. Povreda kaznenog zakona postoji ako je kazneni zakon povrijeđen u pitanju: (...) 3) ima li okolnosti koje isključuju kazneni progon, a osobito je li nastupila zastara kaznenog progona ..., (...)"

"e) Granice ispitivanja prvostupanjske presude

Članak 476. (1) ... Po službenoj dužnosti drugostupanjski sud mora uvijek ispitati: (...) 2) je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. (...)"

151. Županijski sud u Zagrebu u osporenoj je presudi odbio prigovor zastare, koji je istaknuo podnositelj, sa sljedećim obrazloženjem (str. 37., 57. i 58. prvostupanjske presude):

"Sporne su činjenice u ovom postupku bile ... je li nastupila apsolutna zastara kaznenog progona. (...) Nerijetko se javni poredak koristi kao predtekst za modifikaciju ili čak i zabacivanje pojedinih općih načela prava. Upravo se to dogodilo u izmjeni Ustava Republike Hrvatske (N.N. 76/10) kojim je uvedeno nezastarijevanje kaznenih djela počinjenih u procesu pretvorbe i privatizacija i kaznenih djela ratnog profiterstva. Ustavom RH i Zakonom o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije su odredbe o zastari koje predstavljaju opća načela prava izmijenjene radi zaštite javnog poretka. (...) ... Iz navedenog proizlazi da ... ne stoji prigovor zastare koji je istaknula obrana optuženika."

152. U osporenoj presudi Vrhovni sud odbio je žalbeni prigovor zastare, koji je istaknuo podnositelj, sa sljedećim obrazloženjem (str. 14. drugostupanjske presude):

"Prvostupanjski sud je pravilno kazneno djelo iz točke 1. izreke presude pravno označio kao ratno profiterstvo u smislu Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije o tome su već dani razlozi. Stoga je neosnovan prigovor optuženika da je nastupila zastara kaznenog progona."

153. Ustavni sud nije upoznat s razlozima zbog kojih su nadležni sudovi odbili ispitivanje podnositeljevog prigovora zastare kaznenog progona za djelo/31-1, iako je djelo/31-1 bilo jedino propisano zakonom u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

61

Stoga mu preostaje da se osloni na citirana obrazloženja sudskih presuda i zaključi kako su sudovi to smatrali nepotrebnim s obzirom na činjenicu da je u pravomoćnoj optužnici kazneno djelo podnositelja već bilo kvalificirano kao kazneno djelo ratnog profiterstva koje "ne zastarijeva". Drugim riječima, čini se da su smatrali kako su članak 5. Promjene Ustava/2010 (novi stavak 4. članka 31. Ustava) i ZoNKD-RPiPP, riječima prvostupanjskog suda, retroaktivno "zabacili" odnosno izmijenili "odredbe o zastari koje predstavljaju opća načela prava" radi zaštite javnog poretka. 154. Međutim, u novom stavku 4. članka 31. Ustava odnosno u ZoNKD-RPiPP-u nije riječ ni o kakvom "zabacivanju" zakonskih "odredaba o zastari koje predstavljaju opća načela prava" jer bi takvo tumačenje značilo poraz ustavnog načela zakonitosti kojemu su cilj i svrha da nitko ne smije biti podvrgnut arbitrarnom progonu, osudi ili kazni. Novi stavak 4. članka 31. Ustava ne može se razmatrati zasebno i odvojeno od stavka 1. tog istog članka jer samo zajedno s njim čini smislenu normativnu cjelinu, a ne može se izdvajati ni iz cjelokupnog teksta Ustava kao jedinstvene cjeline (v. točke 80. i 81.). 155. S obzirom na takvo stanje stvari, a potvrđujući stajalište Vrhovnog suda, sadržano u presudi broj: I Kž 423/13-4 od 23. listopada 2013., prema kojem bi se počinjenje kaznenog djela ratnog profiterstva moglo ocjenjivati tek ako bi se prethodno dokazalo postojanje djela/31-1, pri čemu to djelo/31-1 ne bi smjelo biti u zastari (v. točku 102.), Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego utvrditi da Županijski sud u Zagrebu nije ispitao podnositeljev prigovor zastare kaznenog progona za djelo/31-1 (to jest kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ-a/97, koji je u prvostupanjskom postupku primijenjen na slučaj podnositelja), iako je to bio dužan učiniti. 156. Kad je riječ o žalbenom postupku, Vrhovni sud također je prosuđivao pitanja vezana uz zastaru samo s aspekta kaznenog djela ratnog profiterstva, time jasno naznačujući da ne smatra potrebnim ispitivati eventualno postojanje zastare samog djela/31-1 (pri čemu je ostalo nejasno koje bi djelo sada bilo djelo/31-1 - ono iz članka 337. stavka 4. KZ-a/97 ili pak ono iz članka 291. stavka 2. KZ-a/11 - v. i točku 157.). U tim je okvirima ostao na paušalnoj tvrdnji da je prvostupanjski sud "pravilno kazneno djelo iz točke 1. izreke presude pravno označio kao ratno profiterstvo" pa je stoga "neosnovan prigovor optuženika da je nastupila zastara kaznenog progona". Dakle, jasno je da Vrhovni sud u slučaju Hypo u tom pitanju nije postupio na način na koji je to učinio u ranijem predmetu broj: I Kž 423/13-4 od 23. listopada 2013. (v. točku 102.), te da za to nije dao nikakve razloge. 157. Ustavni sud na kraju primjećuje da je primjena na slučaj Hypo članka 291. KZ-a/11 otvorila daljnja pitanja vezana uz zastaru djela/31-1 u svjetlu načela alternativiteta prema kojem se mora prihvatiti ili stari ili novi zakon, a ne djelomično stari i djelomično novi. Ustavni sud podsjeća da je to načelo prihvaćeno u domaćoj sudskoj praksi još od pravnog shvaćanja Krivičnog odjela Vrhovnog suda Hrvatske od 23. rujna 1977. ("Prilikom izbora koji je između dva zakona blaži uvijek se mora odlučiti za jedan od njih, i to u cjelini."). Naime, u KZ-u/11 pravila o zastari bitno su izmijenjena u usporedbi s prethodnim kaznenim zakonima, i to na način koji je nepovoljniji za počinitelje kaznenih djela.

62

Osim toga, posebni maksimum kazne zatvora za djelo/31-1 o kojem je riječ u slučaju Hypo povećan je na 12 godina, pa tom (novom) maksimumu pripadaju i dulji zastarni rokovi (to jest oni koji su propisani za kaznena djela za koja je predviđena kazna zatvora u trajanju dužem od 10 godina, a ne više oni za koja je predviđena kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina). Stoga se od Vrhovnog suda osnovano očekivao odgovor na pitanje: jesu li zakonske odredbe o zastari element koji se mora uzeti u obzir pri ocjenjivanju koji je zakon blaži odnosno najblaži za počinitelja kaznenog djela u konkretnom slučaju ili ne, osobito u situaciji kad je novim zakonom za isto djelo propisan još i viši maksimum kazne zatvora. Budući da na to pitanje Vrhovni sud nije odgovorio u presudi, ono je i dalje otvoreno. 158. Zaključno, ni Županijski sud u Zagrebu ni Vrhovni sud nisu ispitali je li djelo/31-1 bilo u zastari na dan kad je na snagu stupila Promjena Ustava/2010 (16. lipnja 2010.) iako su prema toj činjenici trebali prosuđivati mogućnosti progona podnositelja za kazneno djelo ratnog profiterstva u slučaju Hypo. 159. Time što su propustili to učiniti, sudovi su zapravo propustili utvrditi jesu li uopće postojale pravne mogućnosti kaznenog progona, suđenja i penalizacije podnositelja za slučaj Hypo, što je dovelo do povrede članka 31. stavka 1. Ustava. 160. Sukladno tome, na temelju članka 73. stavka 1. u vezi s člankom 76. stavkom 1. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točkama od I. do III. izreke ove odluke, u dijelu koji se odnosi na slučaj Hypo.

2) Kazneno djelo ratnog profiterstva (RPiPP-djelo/31-4)

161. Podnositelj je pravomoćno osuđen u slučaju Hypo za počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti (djelo/31-1) s obilježjima ratnog profiterstva (RPiPP-djelo/31-4 - za značenje kratice v. točku 14.1.1.). U ovom se dijelu odluke razmatraju prigovori koji se odnose na postojanje odnosno počinjenje RPiPP-djela/31-4 u slučaju Hypo.

2.1. Presude nadležnih sudova

162. Županijski sud u Zagrebu obrazložio je u prvostupanjskoj presudi primjenu ZoNKD-RPiPP-a na slučaj Hypo ovako:

"Ispitujući radi li se o kaznenom djelu ratnog profiterstva iz citiranog Zakona, sud je nedvojbeno zaključio da je optuženi Ivo Sanader počinio kazneno djelo obuhvaćeno Zakonom o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Notorna je činjenica da je Republika Hrvatska u inkriminirano vrijeme bila u ratnom stanju, veliki dio teritorija, između trećine i četvrtine, je bio okupiran od strane agresora, na slobodnom dijelu teritorija također su pretrpljena velika razaranja, stotine tisuća stanovnika RH su bili izgnani 'i prognani, a Republika Hrvatska se također brinula o velikom broju izbjeglica iz susjednih zemalja, posebice Bosne i Hercegovine. U to vrijeme, ... bila je izuzetno teška ekonomska situacija, visoke kamatne stope na kredite, a najveći dio proračuna se koristio za potrebe obrane države. To

63

potkrjepljuje sam optuženik kada u obrani navodi da je bilo gotovo nepristojno zatražiti novac za druge potrebe, osim za obranu države. Ipak, kao nužnost se nametala potreba kupnje zgrada veleposlanstva Republike Hrvatske jer je 98 ili više posto zgrada veleposlanstava bivše države ostalo u neprijateljskim rukama diljem svijeta. Upravo preko hrvatskih diplomatskih i konzularnih predstavništava trebala se širiti istina u svijetu o oslobodilačkom karakteru Domovinskog rata i brutalnoj velikosrpskoj agresiji. Pri tome su prioriteti bile europske zemlje i međunarodne institucije. Nesporno je da je do takve hitne izvanredne situacije došlo upravo radi raspada bivše države, stvaranja samostalne Hrvatske i agresije, posljedica koje je ratno stanje. Upravo su te činjenice stvorile uvjete za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela. Optuženi Ivo Sanader je svih tih činjenica bio posve svjestan. Da nije bilo navedenih okolnosti, posebice ratnog stanja, Republika Hrvatska je mogla sporazumno poput, primjerice, Češke i Slovačke, raspodijeliti veleposlanstva bivše države pa bi nestalo razloga hitnosti i izvanrednosti. Uz to zacijelo bi da nije bilo ratnog stanja Hrvatska bila u povoljnijem kreditnom položaju i lakše bi mogla pribaviti potrebna sredstva i pronaći davatelja kredita u međunarodnoj konkurenciji. Prilikom ocjenjivanja radi li se o kaznenom djelu ratnog profiterstva sud se nije vodio automatizmom u zaključivanju da bi svako djelo iz Kataloga kaznenih djela navedenih u Zakonu o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjeno u vrijeme rata bilo kazneno djelo ratnog profiterstva. Po mišljenju suda, činjenica postoji li ili ne kazneno djelo ratnog profiterstva treba se procjenjivati na temelju svakog pojedinog slučaja. Također, način izvršenja navedenog kaznenog djela nije u Zakonu o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije striktno određen i navedena kaznena djela se mogu izvršiti na niz unaprijed neutvrđenih načina, pa tako i na način na koji je to učinio i za što je proglašen krivim optuženi Ivo Sanader. Kazneno djelo ratnog profiterstva nisu samo klasični slučajevi poput izazivanja umjetne nestašice proizvoda koje dovodi do enormnog povećanja cijena na crnom tržištu, prodaje oružja radi obrane države po nerazmjerno visokim cijenama i slično. Pored pravne komponente određivanja kaznenog djela ratnog profiterstva, vremenske i prostorne komponente, koje su u inkriminiranom slučaju nedvojbeno utvrđene jer je kazneno djelo počinjeno za vrijeme ratnog stanja, u ratom zahvaćenoj državi, i za kazneno djelo izrijekom navedeno odredbama Zakona, ključno se nameće i utvrđivanje činjenične komponente koja zahtjeva ocjenu svih okolnosti u konkretnom slučaju. Da bi se ustvrdilo radi li se o kaznenom djelu ratnog profiterstva, sud je pored činjenične komponente, odnosno, ocjene je li dokazano da je optuženi Ivo Sanader počinio kazneno djelo iz članka 337. KZ-a, utvrđivao i je li došlo do povrede javnog poretka, a posebice se morala utvrditi težina posljedice do koje je dovela radnja na štetu javnog poretka (načelo razmjernosti). Javni poredak (fran. ordre public, eng. public order) je dinamična kategorija koja ne podliježe jednoznačnoj funkciji pa se postojanje povrede javnog poretka treba utvrditi u svakom konkretnom slučaju za razliku od općih načela prava koja imaju univerzalno značenje u okvirima konkretne društvene zajednice. Nerijetko se javni poredak koristi kao predtekst za modifikaciju ili čak i zabacivanje pojedinih općih načela prava. Upravo se to dogodilo u izmjeni Ustava Republike Hrvatske (N.N. 76/10) kojim je uvedeno nezastarijevanje kaznenih djela

64

počinjenih u procesu pretvorbe i privatizacija i kaznenih djela ratnog profiterstva. Ustavom RH i Zakonom o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije su odredbe o zastari koje predstavljaju opća načela prava izmijenjene radi zaštite javnog poretka. Prema shvaćanju suda relevantne odredbe Ustava Republike Hrvatske i Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije odnose se samo na najteže povrede javnog poretka kojima se ugrožavaju temeljne vrijednosti nekog društva, među koje svakako spadaju i gospodarski interesi države. U kontekstu ovog kaznenog postupka posebno je bitno i da je upravo prethodnom navedenom težinu, činjenica da su radnje izvršenja počinjene od strane osobe u vrhu državne vlasti, konkretno, zamjenika ministra vanjskih poslova, kome je povjerena skrb za zaštitu javnog poretka. Iz navedenog proizlazi da je kriterij povrede javnog poretka ključni kriterij za utvrđivanje osobne kaznene odgovornosti i izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije i da ne stoji prigovor zastare koji je istaknula obrana optuženika. Optuženi Ivo Sanader je ostvario sve prethodno navedene elemente, kazneno djelo je počinio s izravnom namjerom kao oblikom krivnje."

163. Vrhovni sud potvrdio je u drugostupanjskoj presudi stajališta Županijskog suda u Zagrebu o postojanju u slučaju Hypo kaznenog djela s obilježjima ratnog profiterstva. Mjerodavni dijelovi drugostupanjske presude glase:

"Protivno navodima optuženikove žalbe, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se ovdje radi o kaznenom djelu iz Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, dovodeći poduzete radnje optuženika u kontekst tadašnje društvene situacije i ratnog stanja. Prigovor obrane da kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz točke 1. izreke presude, može biti počinjeno u vrijeme mira, odnosno da nije povezano s ratom ni ratnim stanjem, vrijedi za sva kaznena djela navedena u Zakonu o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Naime, ovim zakonom nisu određena neka nova kaznena djela niti novi načini izvršenja već propisanih kaznenih djela Kaznenim zakonom (i Osnovnim krivičnim zakonom Republike Hrvatske). Ono što ta taksativno navedena djela čini djelima ratnog profiterstva, u smislu odredbi Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, su vrijeme počinjenja i okolnosti pod kojima su počinjena. Također, protivno navodima optuženikove žalbe, u presudi su navedene okolnosti situacije u kojoj je djelo počinjeno. Naime, prvostupanjski sud je inkriminirane radnje stavio u kontekst koji tim radnjama daje značaj ratnog profiterstva - veliki dio okupiranog teritorija, velika razaranja, stotine tisuća izgnanih i prognanih stanovnika Republike Hrvatske, izuzetno teška ekonomska situacija, korištenje najvećeg dijela proračuna za potrebe obrane države te istovremeno nužnost kupnje zgrada veleposlanstva Republike Hrvatske radi širenja istine u svijetu o agresiji koja je izvršenja na nju i o oslobodilačkom karakteru Domovinskog rata. Iako osnovni sadržaj rata čini oružana borba, rat se ipak ne svodi samo na nju. Rat je šira, složenija pojava jer uključuje i druge oblike borbe (političke, gospodarske, informacijske) koje imaju veliko značenje za pripremu i vođenje rata. S tim u vezi, notorno je da se ratne pripreme i drugi oblici borbe koja ne uključuje uporabu oružja odvijaju i na području koje nije neposredno zahvaćeno

65

ratnim zbivanjima. Posebno je to važno zbog činjenice da je Republika Hrvatska, u međunarodnim razmjerima, bila mlada država koja je, osim vojnih bitaka, vodila i političke za priznanje svojeg statusa, vjerodostojnosti i političkog pozicioniranja u međunarodnoj, prije svega u Europskoj zajednici. Napori svih građana Republike Hrvatske, uključujući državne dužnosnike, u to vrijeme bili su ili su trebali biti usmjereni prema istom cilju, uspostavi suverene, samostalne i demokratske države zasnovane na opće prihvaćenim društvenim vrijednostima. Upravo činjenica daje rat trebalo dobiti i na političkom planu, na kojem je Republika Hrvatska trebala dokazati svoj integritet, zrelost demokracije i pouzdanost, stvara kontekst u kojem inkriminirano ponašanje ima odlike ratnog profiterstva. Naime, u tom ozračju optuženik je iskoristio svoje službene ovlasti u nedopuštene svrhe, a to je pravilno zaključio prvostupanjski sud. U to vrijeme Republika Hrvatska, odnosno njezina diplomacija, nisu bili poznati na međunarodnom planu. Stoga je ugled države za proboj u svijet i rušenje tadašnjih predrasuda te širenje istine o oslobodilačkom značaju Domovinskog rata bio iznimno značajan te je trebalo voditi računa o očuvanju tog ugleda u svakom trenutku i svakoj prilici, posebno u odnosu prema onima koji su podržavali našu borbu (kao što je to bila i Republika Austrija). Optuženiku je bio povjeren određeni djelokrug poslova koji su u to vrijeme bili iznimno značajni za Republiku Hrvatsku, pa je koristeći tu činjenicu povezanu s borbom i nastojanjima Republike Hrvatske da ostvari svoju neovisnost i samostalnost, svoje osobne interese pretpostavio zajedničkim interesima građana Republike Hrvatske. Na taj je način optuženik, kao zamjenik ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, u najtežim trenucima za Republiku Hrvatsku, narušio njezin ugled, obezvrijedio požrtvovnost boraca u Domovinskom ratu, ugrozivši temeljne vrijednosti društva. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je time optuženik povrijedio javni poredak. S obzirom na to, osnovano prvostupanjski sud ističe da ratno profiterstvo ne čine samo od ranije poznati oblici te pojave kao što su podizanje cijena robe zbog nestašice, prodaja oružja radi obrane države po nerazmjerno visokim cijenama već i ponašanje za koje je optuženik proglašen krivim. Ugovor o zajmu koji je Republika Hrvatska zaključila s Kärntner Landes & Hypotheken bankom, pratila je i politička podrška Republike Austrije koja je početkom 1995. postala zemlja članica Europske unije pa je još važnije bilo predstaviti Republiku Hrvatsku kao zemlju pozitivnog demokratskog usmjerenja i vrijednosti jer se Republika Hrvatska oduvijek smatrala europskom državom. Stoga je svako odstupanje od zajedničkih napora i borbe za poštenu, pravednu i vjerodostojnu hrvatsku državu na političkom planu poništavalo uspjehe ostvarena vojnim operacijama. Ugovorom o zajmu s Kärntner Landes & Hypotheken bankom hrvatska država je postala dužnik strane banke, s ciljem da na diplomatskom planu vodi i dobiva bitke i rat za svoju neovisnost i samostalnost. Uzimanje provizije od takvog posla od strane osobe kojoj je primarna dužnost bila zastupati i braniti interese Republike Hrvatske, a ne brinuti o vlastitom probitku na protuzakoniti način, imajući na umu i sve već naprijed istaknute okolnosti koje su obilježile inkriminirano razdoblje, ne može se okvalificirati na drugi način nego ratnim profiterstvom."

2.2. Prigovori podnositelja

164. Temeljni je prigovor podnositelja da se na njega ZoNKD-RPiPP nije mogao primijeniti jer djelo/31-1, o kojem je riječ u slučaju Hypo, nije kazneno djelo ratnog profiterstva (to jest RPiPP-djelo/31-4). U ustavnoj tužbi te je tvrdnje obrazložio ovako:

66

"2. Prije svega obrana smatra kako je Županijski sud neosnovano u odnosu na inkriminaciju iz točke 1. prihvatio stav USKOK-a i primijenio Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije (dalje u tekstu: Zakon o ratnom profiterstvu). ... Ne može se povjerovati da je ovaj postupak pokrenut iz principijelnih razloga jer je u hrvatskoj društvenoj tranziciji, a zatim i ratnim događanjima bilo mnogo osoba koje su na osnovu ovog zakona trebale biti optužene: od 'junaka' pretvorbe i korisnika menadžerskih kredita do lokalnih tajkuna, od dilera oružjem i trgovaca naftom do mešetara građevinskim zemljištem ... Svi su oni u tom razdoblju protupravno ostvarivali enormne zarade i danas raspolažu ogromnim imetkom. I to je manje-više notorno. Pravosuđe je to razdoblje prespavalo, društvo se u međuvremenu s time pomirilo i saživjelo, svi su oni danas respektabilni članovi društvene zajednice, uvažene osobe. I onda nakon petnaest godina USKOK pokreće prvi i jedini postupak za ratno profiterstvo baš protiv Ive Sanadera i baš u trenutku kada pada u političku nemilost. On je optužen za kazneno djelo koje po svojem značaju nije ništa izuzetno od uobičajenih, a visina protupravne imovinske koristi koju je navodno pribavio, je minornog karaktera, u odnosu na široki krug stvarnih ratnih profitera koje se do danas još uvijek gotovo u pravilu ne dovodi u pitanje. U takvoj situaciji bi Ivo Sanader, a i svi ostali, trebao povjerovati da je optužen bez političkog naloga i političkog utjecaja, da je sve rađeno po načelu legaliteta. Sud je u prvostupanjskoj presudi dao potpuno neosnovano, nelogično i kontradiktorno obrazloženje o osnovanosti primjene ovog Zakona na konkretan slučaj ne vodeći pri tome uopće računa da ne postoji nikakva korelacija između inkriminiranog postupanja okrivljenika i ratnog stanja za vrijeme trajanja Domovinskog rata, osim puke vremenske podudarnosti. Možemo se uvjetno složiti sa zaključkom suda da je uslijed 'raspada bivše države, agresije, a zatim i ratnog stanja nastala potreba hitne i izvanredne kupnje više zgrada veleposlanstva RH'. Možemo se također složiti i sa drugim utvrđenjem suda da je zbog ratnog stanja RH bila u nepovoljnom 'kreditnom položaju' zbog čega je teško bilo uopće dobiti kredit - pronaći davatelje kredita iz inozemstva, te da su posebno bile nepovoljne vrlo visoke kamatne stope. No, ne vidimo da su te okolnosti na bilo koji način doprinijele počinjenju inkriminiranog djela. VSRH daje dodatne argumente koji bi trebali održati tezu prvostupanjske presude da se kod ovog kaznenog djela radi o ratnom profiterstvu te određenu tvrdnju koju je prvostupanjski sud tek spomenuo (kupnja zgrada veleposlanstava zbog potrebe širenja istine o Domovinskom ratu) elaborira znatno šire, na čitave dvije str. presude. No, pri tome apsolutno zanemaruje bitne činjenice, protivno povijesnim činjenicama stvara 'društveni kontekst” koji bi trebao predstavljati 'okolnosti' koje bi inkriminirano djelo trebali činiti kaznenim djelom ratnog profiterstva. Pri tome se parolaški govori o navodnoj kriminalnoj aktivnosti optuženog Ive Sanadera u situaciji kada je hrvatska država zahvaćena ratom, da je kao mlada država vodila rat i na političkom planu sa zajedničkim ciljem sviju građana - uspostave suverene, samostalne i demokratske države zasnovane na opće prihvaćenim društvenim vrijednostima. Budući da se Ivo Sanader ponašao na inkriminirani način, to njegovo ponašanje da ima odlike ratnog profiterstva (str. 6. drugostupanjske presude). Kada bi se inkriminirano ponašanje dešavalo tijekom 1991. i 1992. god. možda bi se i mogli donekle i složiti s takvom argumentacijom, no ciljevi za koje su se navodno svi tijekom 1994. godine tako zdušno zalagali, a koje je Ivo

67

Sanader navodno oskrnavio, su postignuti davno ranije; 25.06.1991. god. Hrvatska je postala suverena država, 08.10.1991. god. je proglasila neovisnost, da bi nakon toga, 22.05.1992. god. bila primljena i u UN. Stoga svi navodi VSRH-a u tom dijelu ostaju pusta šuplja retorika koja nema veze sa realnim stanjem i povijesnom istinom. U pogledu 'širenja istine o Domovinskom ratu' i zbog toga navodno nužno potrebne kupnje zgrada veleposlanstava, i Županijski i Vrhovni sud su navođenjem tog argumenta uspostavili umjetnu korelaciju između ratnog stanja i inkriminiranog postupanja Ive Sanadera. No, pri tome zanemaruju činjenicu da smo već i tada živjeli u uvjetima kada se informacije i 'istine' nisu prosljeđivale samo diplomatskim notama, niti usmenom predajom nego sredstvima moderne komunikacije (TV, radio, internet, tisak i si.). Isto tako, o stanju u Hrvatskoj se raspravljalo na sjednici Generalne skupštine UN-a, na sjednicama Vijeća Europe, o tom stanju je izvještavao Međunarodni Crveni križ (ICCR), u Hrvatskoj se nalazilo bezbroj promatrača Vladinih i nevladinih organizacija koji su monitorirali stanje u Hrvatskoj u ta ratna vremena. Točno je da je raspad Jugoslavije stvorio potrebu RH za kupnjom zgrada za veleposlanstva, točno je, također, da su za tu svrhu trebala kreditna sredstva, ali sve što se dalje odvijalo, odvijalo se kao ništa izuzetno, kredit je dobiven na uobičajen način i u uobičajenim okolnostima, pa eventualno uz to vezano uzimanje provizije nema nikakve veze sa ratom. Stoga podizanje kredita za kupnju zgrada veleposlanstava, svakako potrebno, nema taj sudbinski karakter za politički opstanak RH kako to u nedostatku boljih argumenata tvrde prvo i drugostupanjski sud. Shodno tome, niti inkriminirano ponašanje Ive Sanadera, kada bi i bilo dokazano, ne može imati karakter ratnog profiterstva, jer postoji jedino vremenska podudarnost tog ponašanja s ratnim stanjem u RH, ali to ponašanje nema nikakav značaj izuzetnosti da bi ga se posebno dovodilo u vezu s tim ratnim stanjem. Ratno stanje ni na koji način nije stvorilo uvjete, niti olakšavalo optuženom Ivi Sanaderu da eventualno počini ovo kazneno djelo. Ono se moglo počiniti - ili ne - potpuno nezavisno od stanja rata, kao i bilo koje drugo kazneno djelo, i ne može se tretirati ratnim profiterstvom samo zbog vremenske podudarnosti s ratnim stanjem. Osim toga, ono je po svojoj težini, štetnim posljedicama po RH, osim eventualno na simboličkom fonu, i značaju takvog karaktera da se nikako ne može raditi o najtežem obliku kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZH da bi se, iako je navedeno u čl. 1. kataloga kaznenih djela, moglo tretirati ratnim profiterstvom. Naime, posebno navodimo da je proviziju isplatila Hypo banka, dakle, austrijska banka tako da hrvatska strana, a posebno hrvatska država ni na koji način nije pretrpjela materijalnu štetu. Postojala su objašnjenja zaposlenika banke da proviziju u krajnjem ipak plaća primatelj kredita, jer banka plaća proviziju iz dobiti ostvarene davanjem kredita. No, s aspekta štete po hrvatsku državu to nema nikakve veze, jer zbog isplaćene provizije nisu ni na koji način mijenjani izrazito povoljni uvjeti kredita (vrlo povoljna visina kamate u to vrijeme). Stoga je potpuno pogrešan zaključak Županijskog suda da je ratno stanje stvorilo uvjete za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela (str. 57.1 pasus). Po stajalištu obrane, ratio Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva se sastoji u tome da eventualni počinitelj jednog od kaznenih djela ratnog profiterstva iskorištava ratno stanje kao situaciju izrazito povoljnu za činjenje kaznenih djela kojima se pak s druge strane čini šteta strani koja se nalazi u ratnom stanju, i to znatno veća od one koja je posljedica kaznenog djela

68

počinjena u normalnim okolnostima. Iz tog je razloga, a napose zbog posebne društvene opasnosti i težine ovih kaznenih djela, upravo i donesen novoustanovljeni Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva, pretvorbe i privatizacije. Time je očigledno zakonodavac izrazio volju da se ova kaznena djela gone izuzetno samo za najteže oblike i tretiraju pod posebnim režimom. Stoga je u konkretnom slučaju i iznesen stav obrane da se radi o kaznenom djelu koje je izvršeno na uobičajen način, a čije izvršenje nema veze sa ratom, pa da je ono isto tako moglo biti, sa istim obilježjima, počinjeno i u vrijeme mira. To naravno ne znači da je obrana izrazila stav, kako to bukvalno tumači Vrhovni sud RH, da se sva djela iz kaznenog kataloga mogu počiniti i u miru (jer bi bilo besmisleno nešto tako očigledno ustvrditi) nego upravo suprotno, da inkriminirano kazneno djelo po načinu izvršenja i okolnostima pod kojima je počinjeno nema poseban karakter ratnog profiterstva nego karakter djela počinjenog u miru, nevezano uz stanje rata."

165. Na kraju tog dijela ustavne tužbe, podnositelj je prethodno obrazložene tvrdnje sažeo u sljedeći zaključak:

"Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva je u konkretnom slučaju primijenjen isključivo zbog političke odluke da se poduzme progon protiv Ive Sanadera te zbog činjenice da je za taj progon već nastupila zastara. Naime, u nizu sličnih situacija nije poduziman progon zbog nastupa zastare ili su se u odnosu na druge počinitelje predmeti vodili po općim i posebnim odredbama Kaznenog zakona, a bez primjene Zakona o nezastarijevanju. Slijedom navedenog, podnositelj ustavne tužbe smatra da su mu presudama Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđena prava na jednakost svih pred zakonom i sudovima koja proizlaze iz članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske."


166. Ustavni sud je u ispitivanju prigovora podnositelja koji se tiču postojanja odnosno počinjenja RPiPP-djela/31-4 pošao od načelnog stajališta Vrhovnog suda, iznesenog u osporenoj presudi, koje glasi:

"... ovim zakonom nisu određena neka nova kaznena djela niti novi načini izvršenja već propisanih kaznenih djela Kaznenim zakonom (i Osnovnim krivičnim zakonom Republike Hrvatske). Ono što ta taksativno navedena djela čini djelima ratnog profiterstva, u smislu odredbi Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, su vrijeme počinjenja i okolnosti pod kojima su počinjena."

167. Kad je riječ o vremenu počinjenja, kao jednom od "onoga" što RPiPP-djela/31-4 "čini djelima ratnog profiterstva", Ustavni sud podsjeća na pravomoćno utvrđenje sudova da je djelo/31-1 u slučaju Hypo počinjeno od kraja 1994. do 22. ožujka 1995. Stoga je nesporno da je riječ o vremenu na koje se odnosi novi stavak 4. članka 31. Ustava i članak 1. ZoNKD-RPiPP-a (vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, to jest razdoblje od 30. svibnja 1990. do 15. siječnja 1998.). To pitanje nikada nije bilo sporno ni s jednog aspekta (uključujući aspekt zaštite ustavnih prava podnositelja) i stoga nije predmet razmatranja u ovom dijelu odluke.

69

168. Kad je riječ o "okolnosti pod kojima su ta djela počinjena" kao "onim" što RPiPP-djela/31-4 "čini djelima ratnog profiterstva", Ustavni sud ocjenjuje potrebnim ponovo navesti članak 7. stavak 1. ZoNKD-RPiPP-a, koji glasi:

"Članak 7. (1) Kaznenim djelima ratnog profiterstva smatraju se kaznena djela navedena u članku 2., 3., 4., 5. i 6. ovoga Zakona, ako je njima ostvarena nesrazmjerna imovinska korist podizanjem cijena robe koja je u nestašici, prodajom državne imovine znatno ispod njezine vrijednosti ili na drugi način iskorištavanjem ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države. (...)"

169. Sukladno tome, da bi postojalo RRiPP-djelo/31-4 u smislu članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a, znatna imovinska korist, protupravno pribavljena počinjenjem djela/31-1, mora biti "nesrazmjerna". Nema RPiPP-djela/31-4 ako ta znatna imovinska korist nije nerazmjerna. Drugim riječima, nerazmjernost imovinske koristi jest novo, dodatno zakonsko obilježje RPiPP-djela/31-4. 170. Iz sadržaja članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a proizlazi da "nesrazmjerna" imovinska korist (protupravno pribavljena počinjenjem djela/31-1, koja je u slučaju Hypo "znatna") mora biti rezultat svjesnog iskorištavanja ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, i to tako da je ostvarena: - na teret ili na štetu materijalnih uvjeta života stanovništva u ratu ili gospodarskih potencijala društva (što se zaključuje iz zakonodavčevog upućivanja na primjer "podizanja cijena robe koja je u nestašici"), ili - na teret ili na štetu državne imovine odnosno drugih imovinskih interesa ili probitaka države u ratu (što se zaključuje iz zakonodavčevog upućivanja na primjer "prodaje državne imovine znatno ispod njezine vrijednosti"). Primjeri navedeni u članku 7. stavku 1. ZoNKD-RPiPP-a jasno upućuju na zaključak da RPiPP-djela/31-4 mogu biti samo ona djela/31-1 koja dovode do ozbiljnih povreda javnog poretka ili povreda javnog poretka širih razmjera odnosno do ugrožavanja temeljnih vrijednosti ili fundamentalnih interesa državne i društvene zajednice. Prema tome, kada se pravnim ili faktičnim poslovima, pothvatima ili postupanjima u smislu članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a počini djelo/31-1 i njime ostvari znatna imovinska korist iskorištavanjem ratnog stanja (to jest otežavanjem materijalnih uvjeta života stanovništva, uništavanjem gospodarskih potencijala društva ili slabljenjem imovinskog supstrata države), onda tako ostvarena znatna protupravna imovinska korist još (dodatno) mora biti i "nesrazmjerna" da bi došlo do ostvarenja bića kaznenog djela ratnog profiterstva. U odnosu prema kojim vrijednostima se ta nerazmjernost mjeri i ispituje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, što u sudskim postupcima utvrđuju kazneni sudovi.

171. Konačno, i dio odredbe članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a koji glasi: "ili na drugi način" može se odnositi samo na pravne ili faktične poslove, pothvate ili postupanja različita od onih koji su u članku 7. stavku 1. ZoNKD-RPiPP-a navedeni kao primjeri (podizanje cijena robe, prodaja državne imovine), pod uvjetom da je tim

70

poslovima, pothvatima ili postupanjima ostvarena, iskorištavanjem ratnih okolnosti, nerazmjerna protupravna imovinska korist u smislu u kojem je to prethodno opisano. 172. Zaključno, RPiPP-djela/31-4 odnose se na duboko nemoralne i bezobzirne modalitete na koje su počinitelji djela/31-1 u ratu iskorištavali inače dopustive pravne ili faktične poslove, pothvate ili postupanja, na štetu materijalnih uvjeta života stanovništva i gospodarskog potencijala vlastite države, ali i same te države. Ustavni sud u tom smislu ocjenjuje da je novi stavak 4. članka 31. Ustava pozvao na procesuiranje onih djela/31-1 koja su, pored poremećaja javnog poretka što ih izaziva svako kršenje prava, dovela do ugrožavanja tog poretka jer su utjecala na neku od temeljnih vrijednosti ili neki od fundamentalnih interesa državne i društvene zajednice u ratu, a postoje dokazi da je osobno ponašanje počinitelja djela/31-1 konstituiralo istinsku, stvarnu i dovoljnu ozbiljnu prijetnju tim vrijednostima i interesima (v., mutatis mutandis, predmet Europskog suda pravde Regina v. Pierre Bouchereau, broj 30-77 od 27. listopada 1977., Izvješća Europskog suda 1977, str. 1999.). 173. Kad je riječ o slučaju Hypo, Ustavni sud dužan je primijetiti da ni Županijski sud u Zagrebu u prvostupanjskoj presudi, a ni Vrhovni sud u drugostupanjskoj presudi, nisu ispitali djelo/31-1 u svjetlu članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a. Pođe li se od zakonskog okvira članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a, obrazloženog u točkama od 167. do 172., točno je da u članku 31. stavku 4. Ustava "nisu određena neka nova kaznena djela" (jer to mogu biti samo djela/31-1 koja se mogu podvesti pod članak 31. stavak 1. Ustava). Teže bi se moglo prihvatiti da u članku 7. stavku 1. ZoNKD-RPiPP-u nisu određeni "... novi načini izvršenja već propisanih kaznenih djela". Konačno, čini se da je Vrhovni sud previdio činjenicu da razliku između RPiPP-djela/31-4 i djela/31-1 ne čine samo "vrijeme počinjenja i okolnosti pod kojima su počinjena" (v. točku 166.). 174. Ustavni sud u tom smislu podsjeća na ustaljeno stajalište Vrhovnog suda da "kada je kazneni zakon povrijeđen u pitanju je li djelo zbog kojeg se netko progoni kazneno djelo, tada se ta povreda zakona ispoljava i u vidu da li postoji pogrešna ocjena postojanja odnosno nepostojanja konstitutivnog obilježja kaznenog djela" (presuda i rješenje Vrhovnog suda broj: I Kž 43/05-10 od 14. srpnja 2005.). To se, dakle, u konkretnom slučaju u prvom redu odnosi na ostvarenu "nesrazmjernu imovinsku korist", kao novo, dodatno zakonsko obilježje RPiPP-djela/31-4, koje se onda treba tumačiti i primjenjivati zajedno s ostalim obilježjima tih djela propisanima člankom 7. stavkom 1. ZoNKD-RPiPP-a. 175. U provedenom kaznenom postupku to nije učinjeno. Oba suda zadržala su se samo na "znatnoj" imovinskoj koristi ostvarenoj djelom/31-1 (to jest na tumačenju i primjeni na konkretan slučaj članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/97, odnosno članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/11) i na tom su zakonskom konceptu imovinske koristi (kao "znatne") - koji je sadržan u kaznenim zakonima, ali ne u ZoNKD-RPiPP-u - izvela postojanje RPiPP-djela/31-4. Novi zakonski koncept imovinske koristi kod RPiPP-djela/31-4 (kao "nesrazmjerne") sudovi nisu spomenuli ni na jednom mjestu u osporenim presudama.

71

176. Čini se da su, zbog prethodnog propusta, nadležni sudovi smatrali kako dio odredbe članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a koji glasi: "ili na drugi način" mogu tumačiti vrlo široko, što su i učinili. Sudovi su, naime, protumačili dio odredbe članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a, koji propisuje da se "nesrazmjerna imovinska korist" može ostvariti i "na drugi način" (osim onih načina koji su u toj odredbi navedeni), tako da taj "drugi način" ostvarenja imovinske koristi nisu stavili ni u kakvu korelaciju sa zahtijevanom nerazmjernošću te koristi, kao dodatnim zakonskim obilježjem RPiPP-djela/31-4. Međutim, članak 7. stavak 1. ZoNKD-RPiPP-a to ne dopušta. 177. S obzirom na takvo stanje stvari, propustom sudova da pravno utvrde je li u slučaju Hypo postojalo kazneno djelo ratnog profiterstva došlo je do povrede jamstava koja za podnositelja proizlaze iz članka 31. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. tog članka Ustava. 178. Iz navedenih je razloga na temelju članka 73. stavka 1. u vezi s člankom 76. stavkom 1. Ustavnog zakona odlučeno kao u točkama od I. do III. izreke ove odluke, u dijelu koji se odnosi na slučaj Hypo.

IV. OSTALI PRIGOVORI PODNOSITELJA U SLUČAJU HYPO

179. Ustavni sud je u odluci broj: U-III-5807/2010 od 30. travnja 2013. ("Narodne novine" broj 57/13.) utvrdio načelna pravila za ispitivanje povreda ustavnog prava na pravično suđenje kad je riječ o kaznenim djelima ratnog profiterstva. Navode se mjerodavni dijelovi te odluke:

"26. ... Polazeći od važnosti kaznenog progona i kaznenih osuda kaznenih djela počinjenih tijekom rata i ratnog stanja u odnosu na koje sam Ustav zahtijeva odstupanje od pojedinih općih pravila, ustavnopravno je relevantno pripada li pojedino kazneno djelo zbog kojeg se neka osoba kazneno progoni, zbog koje joj se sudi ili je se optužuje u okvir članka 31. stavka 4. Ustava ... (...) Načelno govoreći, samo ako je riječ o slučaju koji potpada pod članak 31. stavak 4. Ustava, za procjenu povrede članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije Ustavni sud provodit će strogi test 'flagrantne uskrate pravde' koji je Europski sud u predmetu Ahorugeze protiv Švedske (presuda, 27. listopada 2011., zahtjev br. 37075/09) obrazložio ovako:

'115. ... Test 'flagrantne uskrate pravde' je strog (stringent). Flagrantna uskrata pravde izlazi izvan okvira običnih nepravilnosti ili nedostatka zaštitnih sredstava u sudskim postupcima koji mogu dovesti do kršenja članka 6. ... Tu se zahtijeva kršenje načela pravičnog suđenja ... koje je toliko fundamentalno da dovodi do poništenja (nullification) ili uništenja (destruction) same biti prava zajamčenog tim člankom.'

U svim ostalim kaznenim predmetima, za procjenu povrede članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije primjenjuju se uobičajene ustavnosudske tehnike izgrađene u praksi Ustavnog suda u skladu s pravnim shvaćanjima Europskog suda."

72

180. Budući da u slučaju Hypo, koji se razmatra u ovom ustavnosudskom postupku, nadležni kazneni sudovi nisu ispitali jesu li ostvarena zakonska obilježja RPiPP-djela/31-4 iz članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a, Ustavni sud razmotrit će prigovore podnositelja koji se odnose na navodne povrede njegova prava na pravično suđenje primjenom uobičajenih ustavnosudskih tehnika, a ne primjenom testa "flagrantne uskrate pravde".

1) Prigovor o povredi jednakosti pred zakonom i sudovima

181. Podnositelj smatra da je ZoNKD-RPiPP "u konkretnom slučaju primijenjen isključivo zbog političke odluke da se poduzme progon protiv Ive Sanadera", kako bi se "pod svaku cijenu omogućilo procesuiranje optuženog Ive Sanadera, kao jedine osobe u odnosu na koju je u RH taj zakon do tada primijenjen". Osim toga, "u nizu sličnih situacija nije poduziman progon zbog nastupa zastare ili su se u odnosu na druge počinitelje predmeti vodili po općim i posebnim odredbama Kaznenog zakona, a bez primjene Zakona o nezastarijevanju. Slijedom navedenog, podnositelj ustavne tužbe smatra da su mu presudama Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđena prava na jednakost svih pred zakonom i sudovima koja proizlaze iz članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske" (članak 14. stavak 2. u vezi s općim jamstvima pravičnog suđenja propisanih člankom 29. stavkom 1. Ustava), kao i usporedive odredbe članka 6. stavka 1. i članka 14. Konvencije. 182. Mjerodavne ustavne odredbe glase:

"Članak 14. Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o ... društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki."

"Članak 29.

Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o ... sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. (...)"

Članak 6. stavak 1. i članak 14. Konvencije glase:

"Članak 6. PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE

1. ... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da ... sud pravično, ... ispita njegov slučaj. ... (...)"

"Članak 14.

ZABRANA DISKRIMINACIJE Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je ... društveno podrijetlo ... ili druga okolnost."

73


183. Prigovor podnositelja da mu je povrijeđeno ustavno jamstvo jednakosti pred zakonom i sudovima s obzirom da "u nizu sličnih situacija nije poduziman progon zbog nastupa zastare ili su se u odnosu na druge počinitelje predmeti vodili po općim i posebnim odredbama Kaznenog zakona, a bez primjene Zakona o nezastarijevanju", Ustavni sud nije razmatrao. Naime, osim navedene opće tvrdnje, podnositelj Ustavnom sudu nije predočio nijedan konkretan kazneni predmet koji bi bio usporediv sa slučajem Hypo, a kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje o tome da je pred zakonom i sudovima bio stavljen u nejednak položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj pravnoj situaciji. 184. Ustavni sud, s obzirom na činjenice i okolnosti konkretnog slučaja pravomoćno utvrđene u sudskom postupku, te s obzirom da za svoje tvrdnje podnositelj nije pružio nikakve dokaze, odbacuje kao očito neosnovane prigovore ponositelja da bi u slučaju Hypo bila riječ o njegovu političkom progonu odnosno političkoj odluci da se protiv njega poduzme kazneni progon.

2) Prigovor o povredi prava na jednakost oružja

185. Podnositelj je u ustavnoj tužbi prigovorio da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja (članak 29. stavak 2. alineja 6. Ustava i članak 6. stavak 3. točka (d) Konvencije), s obzirom na odbijanje suda da ispita dva svjedoka koja je predložila njegova obrana (svjedoke Davida Teachera i Marike Tomljanović Kiprijanovski). Mjerodavne odredbe članka 29. Ustava glase:

"Članak 29. (...) U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo: (...) - da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe, (...)"

Članak 6. stavak 3. točka (d) Konvencije propisuje:

"Članak 6. (...) 3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava: (...) d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe; (...)"

186. Podnositelj je u ustavnoj tužbi obrazložio tvrdnju o povredi jamstva na jednakost oružja ovako:

"U odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. presude sud je odbio prijedlog za ispitavanje svjedoka Davida Teachera, direktora tvrtke Bishopsdale iz Dublina

74

koji je predložen na okolnost da je nakon inkriminiranog perioda Hypo banka iz Klagenfurta temeljem pisanog naloga Eugena Laxe njemu nastavila isplaćivati provizije na račun te tvrtke. Sud je taj prijedlog odbio uz obrazloženje kako te okolnosti nisu inkriminirane u točci 1. optužnice te da je grafološkim vještačenjem utvrđeno da potpis osobe koja se predstavljala kao Eugen Laxa na dopisu, koji je upućen Hypo banci da je svoje aktivnosti kao financijski posrednik za hrvatsko i bosansko tržište prenio u novo društvo Bishopsdale, nije nesporni potpis Eugena Laxe. Točno je da te okolnosti nisu inkriminirane no one su usko vezane uz inkriminacije protiv optuženika. Stav prvostupanjskog suda je da nije dokazano da je Eugen Laxa primio proviziju od Hypo banke nego je tu proviziju dobio Ivo Sanader dok je Eugen Laxa bio samo nominalni primatelj provizije. Dakle, sud zaključuje da ukoliko proviziju nije primio Eugen Laxa, tada je nesporno da ju je primio optuženi Ivo Sanader, iako je više svjedoka navelo da osoba koja se predstavljala kao Laxa i preuzimala novac nije bila Ivo Sanader. Provođenjem predloženog dokaza utvrdilo bi se da je od strane Hypo banke isplaćeno više provizija za više različitih poslova na ime Eugena Laxe, a da s tim poslovima Ivo Sanader nije imao niti je mogao imati bilo kakve veze. Osim toga, predloženog svjedoka je trebalo ispitati na okolnost je li imao kakve kontakte sa Eugenom Laxom, na koji način su komunicirali, na koji način je Eugen Laxa preuzimao novac uplaćen od strane Hypo Banke na račun tvrtke Bishopsdale. Ispitivanjem navedenog svjedoka bi se utvrdila i činjenica da je Eugen Laxa ili osoba koja se tako predstavljala obavljala poslove posredovanja za Hypo banku ne samo u inkriminiranom slučaju nego i inače te da ta osoba nije bio Ivo Sanader. S obzirom da, kako smo već naveli, nema nikakve logike da banka, jedina spremna dati kredit Hrvatskoj, daje proviziju nekome s hrvatske strane, smatramo da je proviziju po logici stvari mogla uzimati i neka od odgovornih osoba Hypo banke, netko tko je bio u realnoj mogućnosti u banci objasniti potrebu davanja provizije, tko je bio u doticaju s novcem i dokumentacijom i tko je mogao neistinito prikazati da se provizija isplaćuje Laxi. No, jedino što je sigurno jest da Ivo Sanader nije bio u mogućnosti postupati na taj način. Međutim, sud je svojom odlukom onemogućio nesporno utvrđenje ove činjenice. Kao nevažan odbijen je i prijedlog za ispitivanje svjedokinje Marike Tomljanović-Kiprijanovski, bivše izvanbračne supruge svjedoka Drage Vidakovića na okolnost istinitosti svjedoka Drage Vidakovića uz obrazloženje da ukoliko je obrana raspolagala dokazima da je svjedok Drago Vidaković dao lažan iskaz, mogla je protiv njega upotrijebiti pravna sredstva no da to nije predmet ovog postupka. Obrana je uz dokazni prijedlog predočila pisanu i ovjerenu izjavu ove svjedokinje iz koje je proizlazilo da ona ima saznanja da je Drago Vidaković dao lažan iskaz, da je prije davanja iskaza kontaktirao sa predstavnicima USKOK-a i usklađivao svoj iskaz za potrebe optužbe. Prema tome, ispitivanjem ove svjedokinje provjerila bi se vjerodostojnost svjedoka Vidakovića, koji je ionako vrlo upitna jer se on navodno dobrovoljno i saminicijativno javio USKOK-u da svjedoči o događaju nakon 17 godina. Osim toga, upravo je ovaj kazneni postupak mjesto gdje se provjerava vjerodostojnost iskaza svjedoka, a zaključak o vjerodostojnosti ima utjecaja na konačnu presudu o odluci o krivnji optuženika, pogotovo u odnosu na ovog svjedoka. Iznesenom sugestijom obrani sud uvodi novu metodu provjere vjerodostojnosti iskaza svjedoka u nekom drugom kaznenom postupku, pred drugim sudskim vijećem, što naravno nema smisla.

75

Pri tome ističemo da sugestija Županijskog suda obrani da je trebala inicirati postupak zbog lažnog iskaza, u konkretnom slučaju graniči sa cinizmom jer bi se shodno tome obrana trebala obratiti upravo onom državnom tijelu koje je sudjelovalo u pripremi iskaza Drage Vidakovića i o čijem nezakonitom postupanju je između ostaloga trebala svjedočiti predložena svjedokinja. Napominjemo da iako je u odnosu na ovu točku optužnice obrana predložila ispitivanje svega tri svjedoka /u odnosu na brojne svjedoke optužbe/ sud je prihvatio ispitati samo jednog jedinog svjedoka te je na taj način dovedeno u pitanje pravo na pravično suđenje i jednakost oružja s obzirom na veliki nesrazmjer prihvaćenih i izvedenih dokaza optužbe i obrane."

186.1. Zaključno, podnositelj je u ustavnoj tužbi naveo:

"Prvostupanjski sud nije omogućio obrani da iznese svoje bitne dokaze, razumnu priliku za iznošenje svojih argumenata, posebno bitnih dokaza koji bi poduprijeli obranu optuženika odnosno osporili dokaze (otežavajuće) koji terete optuženika. Time je obrana optuženika stavljena u bitno lošiji položaj u odnosu na USKOK kao drugu stranu u postupku. Sud je odbijajući dokazne prijedloge obrane da se ispitaju svjedoci ..., David Teacher i Marika Tomljanović Kiprijanovski ... koristeći svoja procesna ovlaštenja u bitnom determinirao konačni ishod postupka. Naime, obrana je uskraćena u pravu da izvede krucijalne dokaze u prilog optuženika jer bez izvođenja tih dokaza nije bilo moguće na optimalan način parirati navodima optužbe. S druge pak strane, sud je neosnovano i protivno zakonu prihvaćao dokaze optužbe, štoviše nije odbio niti jedan jedini dokazni prijedlog optužbe usprkos protivljenju obrane. (...) ... obrana mora ustvrditi da je bila u apsolutno podređenom položaju bez objektivne mogućnosti da izvođenjem svojih dokaza pobije teze optužbe. Ovakvim postupanjem povrijeđeno je pravo podnositelja tužbe na pošteno suđenje zajamčeno odredbama članka 29. stavak 2. točka 6. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavka 3. točka (d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda."


187. Kad je riječ o prijedlozima podnositelja za ispitivanje dvaju svjedoka obrane u slučaju Hypo, Županijski sud u Zagrebu naveo je u obrazloženju prvostupanjske presude ovo (str. 17.):

"Dokazni prijedlog za ispitivanje svjedoka Davida Teachera odbijen je kao

nevažan i neprikladan. Prijedlog za ispitivanje svjedoka je ocijenjen nevažnim iz razloga što je

predložen na okolnosti koje nisu inkriminirane u točci 1. optužnice, poslovanja tvrtke Bishopsdale s Eugenom Laxom, a nakon inkriminiranog perioda. Uz to, grafološkim vještačenjem je utvrđeno da potpis osobe s lista 31 spisa koja se predstavlja kao Eugen Laxa, upućen direkciji Hypo banke, a kojim se obavještava Hypo banku da je svoje aktivnosti kao financijski posrednik za hrvatsko i bosansko tržište prenio u novo društvo Bishopsdale Limited, te da će od 1996. godine na raspolaganju imati i ured u Zagrebu, nije nesporni potpis Eugena Laxe.

76

Prijedlog je i neprikladan jer nadležna tijela Velike Britanije uopće nisu odgovorila na zahtjev za ispitivanjem svjedoka, upućen putem međunarodne pravne pomoći.

(...) Kao nevažan, odbijen je prijedlog za ispitivanje svjedokinje Marike

Tomljanović Kiprijanovski, bivše izvanbračne supruge svjedoka Drage Vidakovića, na okolnost istinitosti iskaza svjedoka Drage Vidakovića. Ukoliko bi obrana raspolagala dokazima da je svjedok Drago Vidaković dao lažni iskaz, mogla je protiv njega upotrijebiti pravna sredstva no to nije predmet ovog postupka, a iskaz svjedoka Drage Vidakovića biti će ocijenjen u daljnjem tekstu obrazloženja presude."

188. Vrhovni sud je u drugostupanjskoj presudi obrazložio razloge zašto smatra neosnovanim prigovor optuženika (podnositelja ustavne tužbe) "da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer nisu ispitani kao svjedoci David Teacher direktor tvrtke Bishopsdale i Marika Tomljanović Kiprijanovski". Tako je na str. 5. obrazloženja drugostupanjske presude navedeno:

"David Teacher predložen je kao svjedok u odnosu na poslovanja tvrtke Bishopsdale s Hypo bankom nakon inkriminiranog razdoblja, na temelju dopisa potpisanog s imenom 'E. Laxa' za koji je grafološkim vještačenjem utvrđeno da nije potpis Eugena Laxe. Okolnost daljnjeg poslovanja tvrtke Bishopsdale nije dio inkriminacija iz točke 1. izreke presude i zato nije odlučna za utvrđivanje tih inkriminacija. Osim toga, činjenica da je tvrtka Bishopsdale nakon inkriminiranog vremena poslovala s Hypo bankom potkrijepljena je pisanom dokumentacijom u spisu. No ta činjenica ne predstavlja osnovu za zaključak da je Laxa ili osoba koja se tako predstavljala, posredovala prilikom zaključenja ugovora između Republike Hrvatske i Hypo banke. Naime, potpis na spomenutom dopisu, kao i oni na isplatnicama koje se odnose na gotovinsko plaćanje, a nijedan nije potpis pravog Eugena Laxe, potječu od najmanje tri osobe. Zato iskaz Davida Teachera o navodnim kontaktima s Laxom ne bi imao ikakvo značenje. Marika Tomljanović Kiprijanovski predložena je kao svjedokinja na okolnost istinitosti iskaza svjedoka Drage Vidakovića, njenog bivšeg izvanbračnog supruga. Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz svjedoka Drage Vidakovića u dijelu kad je svjedok opisivao njegovu ulogu u Hypo banci početkom devedesetih godina te na okolnost da je vidio optuženika kako se sastaje s Wolfgangom Kultererom na parkiralištu kod stražnjeg ulaza u Hypo Leasing u Klagenfurtu. Međutim, na tom iskazu prvostupanjski sud nije temeljio svoje zaključke o bitnim obilježjima kaznenog djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude. Sastajanje optuženika s Wolfgangom Kultererom, o čemu je iskazivao svjedok Vidaković, cijeneći iskaze zaposlenika Hypo banke o načinu isplate provizije (u prostorijama banke odnosno Hypo leasinga i u hotelu), zaista ne predstavlja odlučnu okolnost za utvrđivanje činjeničnog stanja. Stoga iskaz bivše izvanbračne supruge svjedoka Drage Vidakovića o tome je li taj svjedok istinito iskazivao, nije odlučan za utvrđenje je li i na koji način inkriminirano djelo počinjeno."

188.1. Zaključno, u odnosu na "kazneno djelo iz točke 1. izreke prvostupanjske presude", Vrhovni sud iznio je sljedeću prosudbu (str. 15. presude):

"... prvostupanjski sud je u ovom predmetu proveo opsežni dokazni postupak ispitivanjem svjedoka i čitanjem pisane dokumentacije. U odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke prvostupanjske presude odbio je ispitati dvoje

77

svjedoka koje je predložila obrana i za svoju odluku je naveo valjane i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, kako je naprijed navedeno."

189. S obzirom na takvo stanje stvari, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim prigovor podnositelja da mu je u provedenom kaznenom postupku povrijeđeno postupovno pravo na jednakost oružja (članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 3. točka (d) Konvencije), kad je riječ o ispitivanju dvoje navedenih svjedoka. Za način na koji je proveden kazneni postupak vezan uz dokazivanje i dokaze u slučaju Hypo sudovi su u obrazloženjima presuda dali dostatne i relevantne razloge. Drugim riječima, iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi kojim su se razlozima sudovi vodili kad su odbili prijedloge obrane za ispitivanje svjedoka Davida Teachera i Marike Tomljanović Kiprijanski. Ti su razlozi relevantni i dostatni. 190. Stoga je taj prigovor podnositelja Ustavni sud utvrdio neosnovanim.

B. SLUČAJ INA-MOL

191. U točki 2. izreke prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu podnositelj je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti - primanjem mita, opisano i kažnjivo po članku 347. stavku 1. KZ-a/97. Po toj je osnovi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina i 6 (šest) mjeseci. Vrhovni sud preinačio je dio izreke prvostupanjske presude u odluci o kazni, osuđujući podnositelja na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina i 6 (šest) mjeseci.

I. MJERODAVNO PRAVO

192. S obzirom na to da je pravomoćnom sudskom presudom utvrđeno kako je podnositelj počinio kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ-a/97 tijekom 2008. godine, na slučaj INA-MOL primjenjuje se: - članak 347. stavak 1. KZ-a/97 u tekstu koji je bio na snazi od 1. listopada 2006. do 1. siječnja 2013. Naime, člankom 130. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 71/06.) izmijenjena je dotadašnja odredba članka 347. stavka 1. KZ-a/97 na sljedeći način:

"Članak 130. U članku 347. stavku 1. riječi: 'od šest mjeseci do pet godina' zamjenjuju se riječima: 'od jedne do osam godina'. (...)."

193. Članak 347. KZ-a/97, u tekstu koji je u relevantno vrijeme bio na snazi, u cijelosti je glasio:

78

"Primanje mita Članak 347.

(1) Službena ili odgovorna osoba koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi da u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti, ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina. (2) Službena ili odgovorna osoba koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi, da u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti, ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (3) Službena ili odgovorna osoba koja nakon obavljanja odnosno neobavljanja službene ili druge radnje navedene u stavku 1. i 2. ovoga članka, a u svezi s njom, zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. (4) Primljeni dar ili druga imovinska korist oduzet će se."

II. PODACI O KAZNENOM PROGONU, OPTUŽNICI I PRESUDAMA

1) Nalog o provođenju istrage 10. lipnja 2011. i rezultati istrage protiv triju okrivljenika

194. USKOK je 10. lipnja 2011. donio nalog o provođenju istrage pod brojem K-US-145/11, IS-US-35/11 protiv podnositelja - I. okr. Ive Sanadera (listovi 1.569 - 1.571 spisa). Podnositelj je u vrijeme počinjena djela (2008.) bio predsjednik Vlade Republike Hrvatske, II. okr. Damira Polančeca, koji je u vrijeme počinjena djela (2008.) bio potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, ministar gospodarstva i predsjednik Povjerenstva Vlade za pregovore s MOL-om, te III. okr. Zsolta Tamasa Hernadija (u daljnjem tekstu: Z. T. Hernadi), predsjednika Uprave mađarske naftne kompanije MOL, zbog osnovane sumnje da su:

"... početkom 2008. godine, u Zagrebu i Budimpešti, I okr. Ivo Sanader,

kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske, s III okr. Zsoltom Tamasom Hernadijem, predsjednikom Uprave mađarske naftne kompanije MOL, dogovorio da će za iznos od 10.000.000,00 eura, poduzeti sve kako bi se zaključila Prva izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na TD INA d.d., kojom će MOL-u, kao 47%-tnom vlasniku TD INA d.d., predati prevladavajući utjecaj nad TD INA d.d., te da će za tu nagradu dogovoriti i sklapanje ugovora o izdvajanju plinskog poslovanja iz TD INA d.d., kojim se izdvaja onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak TD INA d.d., koji će u cijelosti preuzeti Republika Hrvatska, nakon čega je I okr. Ivo Sanader, znajući da će zaključenjem takvih ugovora biti prouzročena šteta državnom proračunu Republike Hrvatske, u cilju realizacije dogovora s III okr. Zsoltom Tamasom Hernadijem, unatoč tome što je Vlada Republike Hrvatske 14. veljače 2008. osnovala Povjerenstvo za pregovore s MOL-om o izmjenama i dopunama Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnose na INA - Industriju nafte d.d., od II okr. Damira Polančeca, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra gospodarstva i predsjednika Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za pregovore s MOL-om o izmjenama i dopunama Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnose na INA - Industriju nafte d.d., zatražio da s predstavnicima MOL-a nastupa kao jedini pregovarač, bez

79

konzultacija s drugim članovima Povjerenstva, te da Prvu izmjenu i dopunu Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na TD INA d.d. dogovori na način da Vlada Republike Hrvatske prepusti MOL-u potpunu kontrolu nad upravljanjem TD INA d.d., a izdvajanje plinskog poslovanja na način da se izdvoji onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak TD INA d.d., i da isti u cijelosti preuzme Republika Hrvatska, što je, postupajući po traženju I okr. Ivo Sanadera, II okr. Damir Polančec i učinio, nakon čega su na sjednicama Vlade Republike Hrvatske, na kojima su razmatrani prijedlozi Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na TD INA d.d. i ugovora o izdvajanju plinskog poslovanja iz TD INA d.d., članovima Vlade Republike, I okr. Ivo Sanader i II okr. Damir Polančec prezentirali da je zaključenje takvih ugovora u interesu Republike Hrvatske, iako su znali da će istima biti prouzročena šteta Republici Hrvatskoj, te su članovi Vlade Republike Hrvatske, temeljem takvih prezentacija i uvjeravanja I okr. Ive Sanadera, dali suglasnost na zaključenje takvih ugovora, te je tako 30. siječnja 2009. zaključena Prva izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na TD INA d.d., kojim je MOL-u dan prevladavajući utjecaj u TD INA d.d., kao i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, kojim je iz TD INA d.d. izdvojen onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak TD INA d.d. i to skladištenja i trgovine plina, dok je u TD INA d.d. zadržan profitni segment istraživanja i proizvodnja nafte i plina, a sve na štetu Republike Hrvatske, dok je za zaključenje takvih ugovora III okr. Zsolt Tamas Hernadi isplatio I okr. Ivi Sanaderu dogovorenu nagradu u iznosu od 10.000.000,00 eura, i to na način da su sukladno dogovoru I okr. Ive Sanadera i III okr. Zsolta Tamasa Hernadija, zaključeni Ugovori o savjetodavnim uslugama između off shore tvrtki u vlasništvu MOL-a sa Cipra i tvrtke Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske u suvlasništvu Roberta Ježića, pa je tako 3. lipnja 2009. zaključen Ugovor o pružanju savjetodavnih usluga između MOL-ove off shore tvrtke Ceroma Holdings Limited, Cipar i Xenoplast & Shipping AG, Švicarska, te 4. lipnja 2009. Ugovor o savjetodavnim i drugim uslugama između MOL-ove off shore tvrtke, Hangarn Oil Products Trading Ltd,Cipar i Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske, temeljem kojih ugovora je 17. lipnja 2009. tvrtka Hangarn Oil Products Trading Ltd, Cipar na račun tvrtke Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske uplatila iznos od 2.600.000,00 eura, a 18. lipnja 2009. tvrtka Ceroma Holdings Limited, Cipar, na račun tvrtke Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske iznos od 2.400.000,00 eura, koji novac u ukupnom iznosu od 5.000.000,00 eura je, prema uputi I okr. Ive Sanadera, Robert Ježić trebao zadržati na računu navedene tvrtke i I okr. Ivi Sanaderu isplatiti na njegov zahtjev, dok je preostali dogovoreni iznos od 5.000.000,00 eura, isplaćen na za sada neutvrđeni račun,

(...) pa da su time počinili, i to: - I okr. Ivo Sanader kaznena djela protiv službene dužnosti - zlouporabom

položaja i ovlasti - opisano u članku 337. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona i - primanjem mita - opisano u članku 347. stavak 1. Kaznenog zakona,

- II okr. Damir Polančec kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti u pomaganju - opisano u članku 337. stavak 1. i 4. u svezi članka 38. Kaznenog zakona,

- III okr. Zsolt Tamas Hernadi kazneno djelo protiv službene dužnosti - davanjem mita - opisano u članku 348. stavak 1. Kaznenog zakona."

1.1. Izručenje podnositelja Republici Hrvatskoj

195. USKOK je 10. lipnja 2011. nadležnom pravosudnom tijelu Republike Austrije uputio zamolbu za pravnu pomoć u vidu dostave "pismena osumnjičeniku Ivi

80

Sanaderu i ispitivanje osumnjičenika Ive Sanadera", koji se (u tom razdoblju) nalazio u ekstradicijskom pritvoru u Salzburgu, u Republici Austriji (listovi 1.577 - 1.579 spisa). 196. USKOK je 10. lipnja 2011. Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske uputio zahtjev za izručenje podnositelja Republici Hrvatskoj (listovi 1.580 - 1.582 spisa). 197. Ministarstvo pravosuđa je 14. srpnja 2011., dopisom klase: 720-04/10-01/340, ur. broja: 514-05-05-01-11-151, obavijestilo USKOK da ih je Savezno ministarstvo pravosuđa Republike Austrije izvijestilo o tome da se dopušta izručenje Ive Sanadera iz Republike Austrije u Republiku Hrvatsku te o činjenici da je potonji pristao na pojednostavljeni postupak izručenja (list 1.969 spisa). Podnositelj je izručen Republici Hrvatskoj 18. srpnja 2011.

1.2. Završetak istrage protiv podnositelja

198. 30. kolovoza 2011. u predmetu broj: K-Us-145/11, IS-Us-35/11 na okolnosti počinjenja kaznenih djela iz članaka 347. stavka 1. i 337. stavaka 1. i 4. KZ-a/97 ispitan je podnositelj u Zatvoru u Zagrebu o čemu je sastavljen zapisnik (listovi 2.196 - 2.199 spisa). 199. 20. rujna 2011. zamjenica ravnatelja USKOK-a u službenoj bilješci navela je da je nalogom za provođenje istrage od 10. lipnja 2011. "započela ... istraga protiv okr. Ive Sanadera, zbog postojanja osnovane sumnje da je, na način činjenično i pravno opisano u nalogu o provođenju istrage, počinio kaznena djela iz čl. 337. st. 1. i 4. i čl. 347. st. 1. Kaznenog zakona" (list 2.375 spisa). S obzirom da su tijekom istrage "provedene potrebne dokazne radnje", smatrala je da se u tom predmetu "može podići optužnica protiv okr. Ive Sanadera zbog kaznenog djela iz čl. 347. st. 1 Kaznenog zakona." Na kraju je u službenoj bilješci konstatirala završetak istrage s danom 20. rujna 2011. u 11:00 sati uz nalog za upis završetka istrage u upisnik kaznenih prijava.

1.3. Obustava istrage protiv Damira Polančeca

200. Nakon provedene istrage USKOK nije podigao optužnicu protiv II. okr. Damira Polančeca, tadašnjeg potpredsjednika Vlade, ministra gospodarstva i predsjednika Povjerenstva Vlade za pregovore s MOL-om, zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti u pomaganju, opisano u članku 337. stavcima 1. i 4. u vezi s člankom 38. KZ-a/97, kako je bilo navedeno u nalogu za provođenje istrage. Na zahtjev Ustavnog suda, DORH je dopisom broj: KR-DO-957/2015 od 29. lipnja 2015. dostavio Ustavnom sudu očitovanje USKOK-a broj: K-US-145/11 od 23. lipnja 2015. "s priležećom dokumentacijom vezano uz poduzimanje pravnih radnji USKOK-a glede okr. Damira Polančeca". U tom je očitovanju USKOK naveo da je "nakon dovršene istrage, 23. rujna 2011. pred Županijskim sudom u Zagrebu podigao optužnicu protiv okr. Ive Sanadera zbog kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ/97, koju optužnicu je potvrdio Županijski sud u Zagrebu na sjednici optužnog vijeća od 7.

81

studenog 2011. te je prilikom slaganja spisa, među ostalim, izdvojio i navedeni nalog o obustavi istrage protiv II osum. Damira Polančeca. Izdvojene dijelove spisa je Županijski sud u Zagrebu vratio Uredu uz dopis od 8. studenog 2011. u prilogu kojeg je vraćen i navedeni nalog o obustavi istrage protiv II osum. Damira Polančeca od 13. rujna 2011.". 201. U nalogu USKOK-a broj: K-US-145/11 IS-US-35/11 od 13. rujna 2011., kojim je na temelju članka 224. stavka 1. točke 4. ZKP/08 obustavljena istraga protiv Damira Polančeca, zaključeno je sljedeće:

"... u istrazi je utvrđeno da je II osum. Damir Polančec tijekom pregovora i zaključenja ugovora s MOL-om postupao isključivo po nalogu I osumnjičenika Ive Sanadera. Nadalje, tijekom istrage nisu prikupljeni dokazi da je II sum. Damir Polančec znao za dogovor između I osum. Ive Sanadera i III osum. Zsolta Hernadija o isplati 10 milijuna eura za zaključenje takvih ugovora. Stoga, kako tijekom istrage nisu prikupljeni dokazi da je II osum. Damir Polančec počinio kazneno djelo iz članka 337. stavak 1. i 4. u vezi članka 38. Kaznenog zakona, to je valjalo donijeti nalog o obustavi istrage."

1.4. Razdvajanje postupka protiv Zsolta Tamasa Hernadija

202. Što se tiče III. okr. Z. T. Hernadija, predsjednika Uprave mađarske naftne kompanije MOL, DORH je dopisom broj: KR-DO-957/2015 od 20. srpnja 2015. dostavio Ustavnom sudu očitovanje USKOK-a broj: K-US-48/11, K-US- 145/11 od 20. srpnja 2015. "s popratnom dokumentacijom vezano uz poduzimanje pravnih radnji Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta glede okr. Zsolta Tamasa Hernadija". U tom je očitovanja USKOK naveo "da je Ured vodio jedinstvenu istragu protiv Ive Sanadera zbog kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ/97 i protiv Zsolta Tamasa Hernadija zbog kaznenog djela davanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ/97 koja je pokrenuta istim nalogom od 10. lipnja 2011. Samo zbog opstrukcije postupka pred nadležnim hrvatskim pravosudnim tijelima od strane kako opt. Zsolta Tamasa Hernadija, tako i mađarske pravosudne i izvršne vlasti ... nije podignuta jedinstvena optužnica i pred nadležnim sudom nije vođen jedinstveni postupak". To je utvrđenje USKOK obrazložio ovako:

"II. ... Kako je imenovani osumnjičenik državljanin Mađarske s prebivalištem u matičnoj državi, to je Ured istog dana, dakle 10. lipnja 2011., mađarskim nadležnim tijelima uputio zamolnicu za ispitivanje Zsolta Tamasa Hernadija u svojstvu osumnjičenika na okolnosti inkriminiranog mu kaznenog djela davanja mita. Uz zamolnicu je mađarskim nadležnim tijelima dostavljen i nalog o provođenju istrage i pouka o pravima, sve prevedeno na mađarski jezik s ovjerom. Međutim, mađarska nadležna tijela su u srpnju 2011. godine odbila udovoljiti zamolnici za ispitivanje osumnjičenika Zsolta Tamasa Hernadija, pozivajući se na zaštitu mađarskih nacionalnih interesa. Ured je ponovno u prosincu 2011. godine uputio zamolnicu za ispitivanje Zsolta Tamasa Hernadija u svojstvu osumnjičenika. No, ponovno ni ovoj zamolnici nije udovoljeno, već je u veljači 2012. godine zaprimljen odgovor da se isto odbija uz identično obrazloženje da bi udovoljenje zamolnici ugrozilo mađarske nacionalne interese. Umjesto udovoljenja zamolnici mađarska nadležna tijela su dostavila rješenje o obustavi istrage od 20. siječnja 2012. koja nije vođena ni protiv koga uz obrazloženje da počinjene radnje nisu kazneno djelo.

82

Navedeno rješenje mađarskog tužiteljstva ni u procesnom smislu, niti u pogledu merituma ni na koji način nije moglo biti dokaz u kaznenom postupku protiv podnositelja, niti su ga prvo stupanjski i drugostupanjski sud mogli i imali osnove uzeti u razmatranje, već je isključivo dokaz kako mađarska nadležna tijela nisu udovoljila zamolnicama za međunarodnu pravnu pomoć, te ne može biti osnova za pozivanje na načelo ne bis in idem. Naime, ova tzv. istraga ni protiv koga koju je mađarsko tužiteljstvo provelo ekspresno nije pokrenuta povodom ustupa kaznenog progona protiv Zsolta Hernadija, u toj navodnoj istrazi imenovani nije ispitan kao osumnjičenik, kako je to u više navrata traženo zamolnicama za međunarodnu pravnu pomoć, niti su u toj istrazi provedeni dokazi bez kojih nije moguće utvrditi činjenično i pravno relevantne činjenice, pa niti putem međunarodne pravne pomoći. Obzirom na cjelokupni slijed postupanja mađarskih nadležnih tijela, i više je nego jasno da je jedini cilj bio osujetiti i opstruirati istragu i kazneni postupak protiv Zsolta Tamasa Hernadija u Republici Hrvatskoj. Posebno se napominje da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije nikada ustupilo kazneni progon Mađarskoj protiv Zsolta Tamasa Hernadija zbog kaznenog djela davanja mita, jer se radi o kaznenom djelo koje je počinjeno na teritoriju Republike Hrvatske gdje su i nastupile posljedice tog kaznenog djela. Ne samo da je oficijelno Ured u više navrata zamolbenim putem zahtijevao ispitivanje Zsolta Tamasa Hernadija u svojstvu osumnjičenika, već su i prije pokretanja istrage protiv Zsolta Tamasa Hernadija zbog kaznenog djela davanja mita, mađarsko tužiteljstvo i Glavni mađarski tužitelj osobno bili upoznati s navedenim. Tako je prije pokretanja istrage na sastanku u Budimpešti 6. lipnja 2011. (istraga pokrenuta 10. lipnja 2011.), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske upoznao Glavnog tužitelja Mađarske, Petera Polta s postupanjem Ureda u korupcijskom predmetu u koji je uključen i državljanin Mađarske, te je zatražena međunarodna pomoć i suradnja. Potom je 21. rujna 2011., dakle prije podizanja optužnice protiv Ive Sanadera, a nakon upućivanja prve zamolnice za ispitivanje Zsolta Tamasa Hernadija kao osumnjičenika i odbijanja mađarskih tijela da istoj udovolje, u Državnom odvjetništvu RH održan sastanak s Glavnim mađarskim tužiteljem Peterom Poltom na kojem je imenovani upoznat s rezultatima istrage i skorim podizanjem optužnice protiv Ive Sanadera, te činjenicom da je istraga protiv Zsolta Tamasa Hernadija i nadalje u tijeku, pa je tom prigodom Glavnom mađarskom tužitelju, a u svrhu udovoljenja zamolnici za ispitivanje osumnjičenika Zsolta Tamasa Hernadija, dostavljen dio relevantne dokumentacije iz spisa istrage Ureda, samo u mjeri dostatnoj za udovoljenje zamolnicama, kojima unatoč ponovljenoj zamolbi, a kako je to prethodno opisano, nije udovoljeno. Nakon toga je tijekom istrage nadležnom mađarskom tijelu upućena zamolnica za uručenje poziva osumnjičeniku Zsoltu Tamasu Hernadiju za njegovo ispitivanje zakazano u svibnju 2012. godine pred Uredom kao nadležnim hrvatskim pravosudnim tijelom. Međutim, ni toj zamolnici nije udovoljeno. Kao razlog odbijanja da udovolje zamolnicama Ureda, mađarsko tužiteljstvo se opetovano pozivalo na zaštitu mađarskih nacionalnih interesa, uz obrazloženje da je nakon pribavljanja mišljenja njihovog Ureda za zaštitu ustavnog poretka, zauzeto stajalište da bi to štetno utjecalo na funkcioniranje MOL-a, a posredno i na gospodarsku i financijsku stabilnost Mađarske, kršilo interese nacionalne sigurnosti i predstavljalo prijetnju za sigurnost Mađarske. Budući da je osumnjičenik Zsolt Tamas Hernadi državljanin Mađarske s prebivalištem u Mađarskoj koji, s obzirom na prednje navedeno, u istrazi nije mogao biti ispitan ni putem međunarodne pravne pomoći, te nije dostižan

83

državnim tijelima Republike Hrvatske, osobito imajući u vidu odredbu članka 341. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku da osumnjičenik prije podizanja optužnice mora biti ispitan, a da pritom nisu bili ispunjeni uvjeti za suđenje u odsutnosti propisani tada važećim Zakonom o kaznenom postupku, to je istraga protiv imenovanog temeljem čl. 223. st. 4. ZKP-a prekinuta nalogom o prekidu istrage od 7. prosinca 2012., obzirom da su ispunjeni uvjeti za prekid istrage predviđeni navedenom odredbom. Budući je Republika Hrvatska 1. srpnja 2013. postala punopravna članica Europske unije, te su stvorene nove pretpostavke za osiguranje nazočnosti okrivljenika tijekom istražnog postupka, a imajući u vidu odredbe o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima između država članica Europske unije, te samim time i uvjete za moguće ispitivanje osum. Zsolta Tamasa Hernadija pred tijelima Republike Hrvatske, kao i uvjete za njegovo neposredno sudjelovanje u postupku pred nadležnim pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, to je, temeljem članka 223. stavak 7. Zakona o kaznenom postupku, Ured 4. srpnja 2013. donio nalog o nastavku istrage protiv osum. Zsolta Tamasa Hernadija. U daljnjem tijeku istrage Ured je ponovno putem međunarodne pravne pomoći nadležnim mađarskim tijelima uputio zamolnicu za uručenje poziva za ispitivanje Zsolta Tamasa Hernadija pred Uredom koje je bilo zakazano za 25. rujna 2013. Međutim, ni toj zamolnici ponovno nije udovoljeno, opet uz obrazloženje da bi time bila ugrožena nacionalna sigurnosti i mađarski nacionalni interesi, a osum. Zsolt Tamas Hernadi, iako je nesumnjivo znao za vođenje ovog postupka u Republici Hrvatskoj, tom se pozivu nije odazvao, već je opstruirao vođenje istrage. Stoga, a kako je Ured iscrpio sve raspoložive pravne mogućnosti za ispitivanje osum. Zsolta Tamasa Hernadija i njegovo neposredno sudjelovanje u postupku pred hrvatskim pravosudnim tijelima, jer je u periodu od više od dvije godine bezuspješno zamolbenim putem pokušavao ispitati osumnjičenika. Županijski sud u Zagrebu je na prijedlog Ureda 27. rujna 2013. donio rješenje o određivanju istražnog zatvora protiv osum. Zsolta Tamasa Hernadija, temeljem osnove propisane čl. 123. st. 1. toč. 1. ZKP-a. (...) Nadalje, temeljem rješenja o određivanju istražnog zatvora protiv osum. Zsolta Tamasa Hernadija Ured je 30. rujna 2013. naložio izdavanje tjeralice - međunarodne potrage, a 1. listopada 2013. je izdan i europski uhidbeni nalog. Međutim, nadležni Metropolski sud u Budimpešti je nalogom od 7. listopada 2013. odbio izvršiti europski uhidbeni nalog protiv Zsolta Tamasa Hernadija pozivajući se upravo na prethodno opisano rješenje o obustavi istrage od 20. siječnja 2012. koju je vodilo Glavno vojno tužiteljstvo ni protiv koga, uz obrazloženje da počinjene radnje nisu kazneno djelo. ... Pored toga, treba napomenuti da je u odnosu na međunarodnu tjeralicu - potragu koja je izdana protiv Zsolta Tamasa Hernadija osnovom rješenja suca istrage o određivanju istražnog zatvora, povodom uložene žalbe Zsolta Tamasa Hernadija, Komisija za kontrolu INTERPOL-ovih dokumenata (CCF-Commission for the Control of INTERPOLs Files), nakon provedenog višemjesečnog ispitnog postupka, odbila navode Zsolta Tamasa Hernadija i potvrdila osnovanost izdavanja međunarodne potrage koja je i dalje na snazi, ali do danas, iz poznatih razloga, nije realizirana. Nadalje, uslijed izmjene Zakona o kaznenom postupku, ... (NN 145/13) ..., Ured je nalog o provođenju istrage od 10. lipnja 2011., nalog prekidu istrage od 7. prosinca 2012. i nalog o nastavku istrage od 4. srpnja 2013. zamijenio rješenjem o provođenju istrage od 28. veljače 2014. protiv imenovanog zbog kaznenog djela

84

davanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ/97. Protiv navedenog rješenja braniteljica osum. Zsolta Tamasa Hernadija je uložila žalbu koja je odbijena, te je rješenje o provođenju istrage postalo pravomoćno 20. ožujka 2014. (...) Nadalje, nakon provedene istrage Ured je 31. ožujka 2014. pred Županijskim sudom u Zagrebu podigao optužnicu protiv okr. Zsolta Tamasa Hernadija zbog kaznenog djela davanja mita Ivi Sanaderu iz čl. 348. st. 1. KZ/97 ..."

203. Optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, pod predsjedanjem sutkinje Gordane Mihele Grahovac, potvrdilo je 10. lipnja 2014. optužnicu protiv Z. T. Hernadija zbog kaznenog djela davanja mita iz članka 348. stavka 1. KZ-a/97. Istovremeno je prihvatilo prijedlog USKOK-a da se suđenje provede u odsutnosti okrivljenika. Vrhovni sud potvrdio je tu odluku 23. rujna 2014. 203.1. Članak 348. stavak 1. KZ-a/97 (kazneno djelo protiv službene dužnosti - davanjem mita), u tekstu koji je na temelju članka 130. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 71/06.) bio na snazi od 1. listopada 2006. do 1. siječnja 2013., a za koje djelo je optužen Z. T. Hernadi, glasi:

"Davanje mita Članak 348.

(1) Tko službenoj ili odgovornoj osobi dade ili obeća dar ili kakvu drugu korist da u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti, ili tko posreduje pri takvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine. (...)"

204. Po prijedlogu USKOK-a, sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu odredio je 27. rujna 2013. istražni zatvor protiv Z. T. Hernadija zbog opasnosti od bijega s obzirom "da iz dosadašnjeg tijeka istrage proizlazi da je USKOK u dva navrata putem međunarodne pravne pomoći zatražio ispitivanje Zsolta Hernadija preko mađarskih pravosudnih tijela, kojim zamolnicama nije udovoljeno s obrazloženjem da se radi o zaštiti nacionalnih interesa Mađarske. Nakon toga je upućena zamolnica da se osumnjičeniku uruči poziv za ispitivanje u Hrvatskoj pred USKOK-om, čemu Mađari također nisu udovoljili. Isti takav zahtjev ponovljen je u rujnu ove godine te je određen termin za njegovo ispitivanje, 25. rujan 2013., no i na ovaj ponovljeni zahtjev mađarska strana je dala odgovor da našoj zamolnici ne mogu udovoljiti iz sigurnosnih razloga i zaštite njihovih nacionalnih interesa. Termin ispitivanja, 25. rujna 2013., objavljen je u mađarskim medijima, a također je obavijest o tom terminu primio na znanje i Sandor Csany zamjenik predsjednika uprave MOL-a, odnosno osum. Zsolta Hernadija, kad je bio obavijesno ispitan prilikom boravka u Zagrebu 18.rujna 2013. g. Sve navedeno upućuje na zaključak da osumnjičenik Zsolt Hernadi, unatoč činjenici da mu je poznato da se u Hrvatskoj protiv njega vodi istraga za kazneno djelo davanja mita te činjenici da je zakazano ispitivanje za točno određeni datum pred USKOK-om kao tijelom nadležnim za vođenje istrage, ne želi dragovoljno odazvati i iznijeti svoju obranu pred hrvatskim pravosudnim organima čime evidentno opstruira vođenje ovog postupka. Stoga mu je određen istražni zatvor zbog opasnosti od bijega temeljem čl. 123 st. 1 toč. 1 Zakona o kaznenom postupku" (službeno

85

priopćenje Županijskog suda u Zagrebu od 27. rujna 2013. pod nazivom "Određen istražni zatvor protiv Zsolta Tamasa Hernadija", http://sudovi.pravosudje.hr/zszg/). 205. Obrana Z. T. Hernadija je na ročištu održanom 10. lipnja 2014. predložila da se opozove odluka o određivanju istražnog zatvora protiv Z. T. Hernadija, "što je optužno vijeće odbilo te će se u daljnjem tijeku postupka, sukladno zakonskoj proceduri, odrediti predsjednik raspravnog vijeća radi priprema za održavanje rasprave" (službeno priopćenje Županijskog suda u Zagrebu od 27. rujna 2013. pod nazivom "Određen istražni zatvor protiv Zsolta Tamasa Hernadija", http://sudovi.pravosudje.hr/zszg/). 205.1. Rješenjem broj: U-IIIB-160/2014 od 10. prosinca 2014. ("Narodne novine" broj 4/15.) Ustavni sud odbacio je ustavnu tužbu Z. T. Hernadija protiv rješenja suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj: 1. Kir-Us-768/13 od 27. rujna 2013., koja je podnesena i prije no što je bio iscrpljen put pravne zaštite. Ustavna tužba odbačena je zbog toga što "u odnosu na osporeno rješenje o određivanju istražnog zatvora nije ispunjena nijedna od pretpostavki za odlučivanje o biti stvari u istražnozatvorskim predmetima, odnosno da podnositelj nije (niti je bio) u istražnom zatvoru, te da nije iscrpio dopušteni pravni put, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za odlučivanje Ustavnog suda o biti stvari". 205.2. Rješenjem broj: U-III-6612/2014 od 10. prosinca 2014. ("Narodne novine" broj 4/15.) Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu Z. T. Hernadija protiv rješenja Vrhovnog suda broj: II Kž 272/14-4 od 18. srpnja 2014., kojim je odbijena žalba podnositelja podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj: Kov-us-27/14 od 10. lipnja 2014., kojim je odbijen prijedlog obrane Z. T. Hernadija za opoziv rješenja suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj: I. Kir-Us-768/13 od 27. rujna 2013. (kojim je Z. T. Hernadiju određen istražni zatvor). U tom je rješenju Ustavni sud između ostaloga naveo:

"9. ... U konkretnom slučaju Ustavni sud ocijenio je ustavnopravno prihvatljivim stajalište Vrhovnog suda, koji je potvrdio stajalište Županijskog suda u Zagrebu. Naime, u osporenim rješenjima sudovi su utvrdili da podnositelj stvarno nikada nije osobno primio poziv za prvo ispitivanje osumnjičenika upućen od hrvatskih pravosudnih tijela. Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta je u razdoblju više od dvije godine (od 10. lipnja 2010. do 4. srpnja 2013.) u četiri navrta mađarskim pravosudnim tijelima upućivao zamolnice za pružanje pravne pomoći, i to u dva navrata radi ispitivanja podnositelja (optuženika) od strane mađarskih pravosudnih tijela te u dva navrata radi uručenja poziva podnositelju za njegovo ispitivanje pred hrvatskim pravosudnim tijelima. Postupanje po tim zamolnicama u sva četiri navrata je odbijeno uz obrazloženje da bi time bila ugrožena sigurnost Republike Mađarske. Ni izdavanje europskog uhidbenog naloga radi predaje podnositelja i vođenja kaznenog postupka pred hrvatskim državnim tijelima nije polučilo rezultate. Interpol Zagreb je obaviješten od Interpola Budapest da je izručenje podnositelja Republici Hrvatskoj na temelju europskog uhidbenog naloga odbijeno. Međutim, ocjena je Vrhovnog suda da nije riječ o novoutvrđenoj okolnosti koja bi bila od odlučnog značaja u smislu mjerodavnog članka 126. ZKP-a niti da je, protivno žalbenim navodima podnositelja, ta okolnost utvrđena tek uvidom u dopis Ministarstva uprave i pravosuđa Republike Mađarske, Uprave za međunarodno kazneno pravo i zastupstvo suda u Strasbourgu od 29. travnja 2014. Naime, Vrhovni sud je iz

86

spisa predmeta utvrdio da je ta okolnost Županijskom sudu u Zagrebu bila poznata i prilikom odlučivanja o određivanju istražnog zatvora protiv podnositelja na temelju članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP-a. Ustavni sud prihvaća ocjenu i obrazloženje sudova u osporenim rješenjima kojim je odbijen prijedlog obrane podnositelja za opoziv rješenja o određivanju istražnog zatvora, te naglašava da su sudovi dostatno obrazložili postojanje osobitih okolnosti koje u svojoj ukupnosti i značaju upućuju na postojanje opasnosti da se podnositelj krije i time opstruira vođenje ovog kaznenog postupka, zbog čega i dalje postoje razlozi na temelju kojih je protiv njega bio određen istražni zatvor na temelju članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP-a, i to unatoč tome što podnositelj nikada nije osobno primio poziv hrvatskih pravosudnih tijela. 10. Za Ustavni sud je za sada dostatna činjenica da podnositelj nije u dosegu pravosudnih tijela Republike Hrvatske. Stoga se ne mogu nadležnim sudovima Republike Hrvatske stavljati na teret propusti koje u odnosu prema podnositelju čini država njegovog državljanstva, na štetu podnositelja. Konkretno, propust nadležnih mađarskih vlasti da uruče poziv podnositelju, koji su im uredno dostavile vlasti Republike Hrvatske, ne može se pripisati Republici Hrvatskoj i nju teretiti za povrede prava na slobodu i tjelesni integritet podnositelja, koje navodno čine hrvatski sudovi kad primjenjuju instrumente koji su im na raspolaganju, kako bi osigurali dolazak podnositelja na prvo ispitivanje u svojstvu optuženika. Ostaje da se vidi hoće li odnosno na koji će način nadležne vlasti Republike Hrvatske postupiti u okviru članka 12. stavka 5. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije ("Narodne novine" broj 91/10., 81/13. i 124/13.), ostane li postojeća situacija nepromijenjena dulje vrijeme. No, taj problem je izvan nadležnosti Ustavnog suda, jer je riječ o odnosima dviju država, a ne o ustavnim pravima podnositelja."

206. Zaključno, u očitovanju broj: 25 Su-860/15 od 14. srpnja 2015. Županijski sud u Zagrebu iznio je podatke o stanju spisa u predmetu Z. T. Hernadija do 14. srpnja 2015., navodeći:

"... nakon potvrđene optužnice u kaznenom predmetu ovog suda broj K-US-50/14 protiv optuženog Zsolta Tamasa Hernadia zbog kaznenog djela iz članka 348. stavak 1. KZ/11 pripremno ročište zakazano [je] za dan 24. studenog 2014. godine, istog dana je održano i nakon toga je nastavljeno dana 08. prosinca 2014. godine kada je odlučeno o dokaznim prijedlozima stranaka te je određeno da će se rasprava u ovom kaznenom predmetu održati dana 12., 13., 19. i 20. veljače 2015. godine. U međuvremenu je dana 24. studenog 2014. godine donijeto rješenje kojim je odbijen zahtjev branitelja optuženika da se sa hrvatskog na mađarski jezik prevede dokumentacija na kojoj se temelji potvrđena optužnica USKOK-a broj K-US-145/11 od 31. ožujka 2014. godine kao preuranjen, a danas 15. prosinca 2014. godine donijeto je rješenje kojim se odbacuje kao nedopuštena žalba optuženika izjavljena po njegovim braniteljima, a koja je izjavljena protiv rješenja ovog suda broj K-US-50/14 od 24. studenog 2014. godine. Stoga je dana 30. prosinca 2014. godine spis povodom žalbe branitelja optuženika dostavljen Vrhovnom sudu RH na odluku, a do današnjeg dana nije nam dostavljena odluka Vrhovnog suda RH niti nam je vraćen naš spis. Rasprava koja je bila zakazana za dane 12., 13., 19. i 20. veljače 2015. godine nije održana iz razloga što se spis u tom trenutku nalazio na Vrhovnom sudu RH i do termina u kojem je bila zakazana rasprava nije vraćen ovom sudu.

87

U ovom trenutku spis se još uvijek nalazi na Vrhovnom sudu RH. U prilogu ovog dopisa dostavljamo vam preslike zapisnika od 24. studenog i 08. prosinca 2014. godine kada je održano pripremno ročište, presliku zapisnika s rasprave od 12. veljače 2015. te preslike rješenja ovog suda broj K-US-50/14 od 24. studenog 2014. i 15. prosinca 2014."

2) Optužnica protiv podnositelja 23. rujna 2011.

207. USKOK je 23. rujna 2011. pod brojem K-US-145/11, IS-US-35/11 podigao optužnicu protiv podnositelja zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti - primanjem mita iz članka 347. stavka 1. KZ-a/97 (listovi 2.383 - 2.412 spisa), optužujući podnositelja da je:

"početkom 2008. godine, u Zagrebu i Budimpešti, kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske, sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, predsjednikom Uprave mađarske naftne kompanije MOL Hungarian Oil and Gas Plc., dogovorio da će za iznos od 10.000.000,00 eura, poduzeti sve kako bi se zaključila izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d., na način da će Republika Hrvatska, MOL-u Hungarian Oil and Gas Plc., neosnovano omogućiti prevladavajući utjecaj nad tim društvom i sklopiti ugovor o izdvajanju plinskog poslovanja iz trgovačkog društva INA d.d., kojim se izdvaja onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d., koji će u cijelosti preuzeti Republika Hrvatska, nakon čega je, znajući da je zaključenje takvih ugovora protivno interesima Republike Hrvatske, u cilju realizacije dogovora sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, koristeći autoritet predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, najprije krajem listopada 2008. godine, na sjednici užeg kabineta Vlade Republike Hrvatske iznio stajalište da zahtjeve MOL Hungarian Oil and Gas Plc. za prepuštanje većine u upravljačkim tijelima i izdvajanje neprofitnog dijela plinskog poslovanja treba prihvatiti, a nakon toga početkom studenog 2008. godine, na sjednici Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice ponovio takvo stajalište, te iznio i nametnuo svoje unaprijed pripremljene zaključke o bitnim elementima izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d. i ugovora o izdvajanju plinskog poslovanja, prema kojima će Vlada Republike Hrvatske prepustiti MOL Hungarian Oil and Gas Plc. kontrolu nad upravljanjem trgovačkim društvom INA d.d., a plinsko poslovanje urediti na način da se izdvoji onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d. i da isti u cijelosti preuzme Republika Hrvatska, neistinito prikazavši da je zaključenje takvih ugovora u interesu Republike Hrvatske, iako njihovim zaključenjem Republika Hrvatska omogućava MOL Hungarian Oil and Gas Plc. kontrolu nad upravljanjem trgovačkim društvom INA d.d., društvom od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku i obvezala se preuzeti onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitke, zbog čega su prisutni članovi predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice takve njegove zaključke, kao predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice prihvatili, a potom su i članovi Vlade Republike Hrvatske na sjednicama Vlade održanim 24. prosinca 2008. i 29. siječnja 2009., na kojima su prezentirani prijedlozi Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d. i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju, dali suglasnost na zaključenje takvih ugovora, svi u uvjerenju da je zaključenje oba ugovora doista u državnom interesu, pa je 30. siječnja 2009. zaključena Prva izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara

88

koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d., kojim je MOL Hungarian Oil and Gas Plc. dan prevladavajući utjecaj u trgovačkom društvu INA d.d., kao i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, temeljem kojeg se iz trgovačkog društva INA d.d. izdvaja onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d., kojeg se u cijelosti obvezala preuzeti Republika Hrvatska, čime su u potpunosti prihvaćeni svi zahtjevi MOL Hungarian Oil and Gas Plc., pa su za zaključenje takvih ugovora, u dogovoru sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, radi isplate dogovorenog iznosa od 10.000.000,00 eura, zaključeni fiktivni ugovori o savjetodavnim uslugama između društava sa Cipra i društva Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske u suvlasništvu Roberta Ježića, te je tako 3. lipnja 2009. zaključen Ugovor o savjetodavnim uslugama između društava Ceroma Holdings Limited, Cipar i Xenoplast & Shipping AG, Švicarska, a 4. lipnja 2009. Ugovor o savjetodavnim i drugim uslugama između društava Hangarn Oil Products Trading Ltd, Cipar i Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske, koji novac je prema njegovoj uputi Robert Ježić trebao zadržati na računu navedenog društva i isplatiti mu na njegov zahtjev, nakon čega je 17. lipnja 2009. društvo Hangarn Oil Products Trading Ltd, Cipar na račun društva Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske uplatilo iznos od 2.600.000,00 eura, a društvo Ceroma Holiding Limited, Cipar, na račun društva Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske iznos od 2.400.000,00 eura, dok preostali dogovoreni iznos od 5.000.000,00 eura nije isplaćen na račun društva Xenoplast & Shipping AG, jer je u međuvremenu, na zahtjev Roberta Ježića došlo do raskida ugovora o savjetodavnim i drugim uslugama, pa mu je isti isplaćen na neutvrđeni način, dakle, kao službena osoba primio dar da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju ne bi smio obaviti, pa da je time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - primanjem mita - opisano i kažnjivo po članku 347. stavak 1. Kaznenog zakona."

207.1. USKOK nije podigao optužnicu protiv podnositelja zbog kaznenih djela protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti, opisano u članku 337. stavcima 1. i 4. KZ-a/97, kako je bilo navedeno u nalogu za provođenje istrage (v. točku 194.). 208. Mandatno-imunitetsko povjerenstvo Hrvatskog sabora donijelo je 26. rujna 2011. Odluku o davanju odobrenja za pokretanje kaznenog postupka "protiv zastupnika IVE SANADERA po zahtjevu Državnog odvjetništva, Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, broj: K-US-145/11 od 23. rujna 2011. godine" (list 2.415 spisa). 209. Hrvatski sabor donio je 30. rujna 2011. Odluku kojom je potvrdio Odluku Mandatno-imunitetskog povjerenstva od 26. rujna 2011. o davanju odobrenja za pokretanje kaznenog postupka protiv "zastupnika Ive Sanadera ... zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 1. Kaznenog zakona" (list 2.423 spisa). 210. Branitelji podnositelja Čedo Prodanović i Jadranka Sloković, odvjetnici iz Zagreba, podnijeli su 19. listopada 2011. odgovor na optužnicu. 211. Prema sadržaju zapisnika (listovi 2.437 - 2.443 spisa), 7. studenoga 2011. održana je sjednica optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu na kojoj je potvrđena (osporena) optužnica te je formiran spis. Istoga dana sudsko vijeće

89

donijelo je rješenje o potvrđivanju optužnice pod brojem KOV-US-30/11 (listovi 2.444 - 2.445 spisa).

2.1. Spajanje kaznenih postupaka

212. 8. studenoga 2011. vijeće Županijskog suda u Zagrebu donijelo je rješenje broj: Kv-us-134/11, K-US-32/11 o spajanju kaznenih postupaka protiv podnositelja (optuženika) u povodu dviju optužnica: prvo, optužnice USKOK-a od 30. kolovoza 2011. u slučaju Hypo i, drugo, optužnice USKOK-a od 23. rujna 2011. u slučaju INA-MOL, te o provođenju jedinstvenog postupka pod brojem 7 K-US-26/11 (list 2.459 spisa).

3) Izreka prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu

213. Nakon provedenog dokaznog postupka Županijski sud u Zagrebu donio je 19. studenoga 2012. presudu broj: 7 K-US-26/11 (objavljenu 20. studenoga 2012.), kojom je podnositelja, u odnosu na točku 2. optužbe (slučaj INA-MOL), proglasio krivim što je:

"2. početkom 2008. godine, u Zagrebu, kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske, sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, predsjednikom Uprave mađarske naftne kompanije MOL Hungarian Oil and Gas Plc., dogovorio da će za iznos od 10,000.000,00 eura, poduzeti sve kako bi se zaključila izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d., na način da će Republika Hrvatska, MOL-u Hungarian Oil and Gas Plc., neosnovano omogućiti prevladavajući utjecaj nad tim društvom i sklopiti ugovor o izdvajanju plinskog poslovanja iz trgovačkog društva INA d.d., kojim se izdvaja onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d., koji će u cijelosti preuzeti Republika Hrvatska, nakon čega je, znajući da je zaključenje takvih ugovora protivno interesima Republike Hrvatske, u cilju realizacije dogovora sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, koristeći autoritet predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, najprije krajem listopada 2008. godine, na sjednici užeg kabineta Vlade Republike Hrvatske iznio stajalište da zahtjeve MOL Hungarian Oil and Gas Plc. za prepuštanje većine u upravljačkim tijelima i izdvajanje neprofitnog dijela plinskog poslovanja treba prihvatiti, a nakon toga početkom studenog 2008. godine, na sjednici Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice ponovio takvo stajalište, te iznio i nametnuo svoje unaprijed pripremljene zaključke o bitnim elementima izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d. i ugovora o izdvajanju plinskog poslovanja, prema kojima će Vlada Republike Hrvatske prepustiti MOL Hungarian Oil and Gas Plc. kontrolu nad upravljanjem trgovačkim društvom INA d.d., a plinsko poslovanje urediti na način da se izdvoji onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d. i da isti u cijelosti preuzme Republika Hrvatska, neistinito prikazavši da je zaključenje takvih ugovora u interesu Republike Hrvatske, iako njihovim zaključenjem Republika Hrvatska omogućava MOL Hungarian Oil and Gas Plc. kontrolu nad upravljanjem trgovačkim društvom INA d.d., društvom od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku i obvezala se preuzeti onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitke, zbog čega su prisutni članovi predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice takve njegove zaključke, kao predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice prihvatili, a potom su i članovi Vlade Republike Hrvatske na sjednicama

90

Vlade održanim 24. prosinca 2008. i 29. siječnja 2009., na kojima su prezentirani prijedlozi Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d. i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju, dali suglasnost na zaključenje takvih ugovora, pa je 30. siječnja 2009. zaključena Prva izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d., kojim je MOL Hungarian Oil and Gas Plc. dan prevladavajući utjecaj u trgovačkom društvu INA d.d., kao i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, temeljem kojeg se iz trgovačkog društva INA d.d. izdvaja onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d., kojeg se u cijelosti obvezala preuzeti Republika Hrvatska, čime su u potpunosti prihvaćeni svi zahtjevi MOL Hungarian Oil and Gas Plc., pa su za zaključenje takvih ugovora, u dogovoru sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, radi isplate dogovorenog iznosa od 10,000.000,00 eura, zaključeni fiktivni ugovori o savjetodavnim uslugama između društava sa Cipra i društva Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske u suvlasništvu Roberta Ježića, te je tako 3. lipnja 2009. zaključen Ugovor o savjetodavnim uslugama između društava Ceroma Holdings Limited, Cipar i Xenoplast & Shipping AG, Švicarska, a 4. lipnja 2009. Ugovor o savjetodavnim i drugim uslugama između društava Hangarn Oil Products Trading Ltd, Cipar i Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske, koji novac mu je prema njegovoj uputi Robert Ježić trebao isplatiti na njegov zahtjev, nakon čega je 17. lipnja 2009. društvo Hangarn Oil Products Trading Ltd, Cipar na račun društva Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske uplatilo iznos od 2.600.000 eura, a društvo Ceroma Holiding Limited, Cipar, na račun društva Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske iznos od 2,400.000,00 eura, dok preostali dogovoreni iznos od 5.0000.00 eura nije isplaćen na račun društva Xenoplast & Shipping AG, jer je u međuvremenu, na zahtjev Roberta Ježića, došlo do raskida ugovora o savjetodavnim i drugim uslugama,

dakle, kao službena osoba primio dar da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju ne bi smio obaviti,

čime je počinio kaznena djela protiv službene dužnosti i to djelom ... pod točkom 2. - primanjem mita - opisano i kažnjivo po članku 347. stavak 1. Kaznenog zakona, sve uz primjenu članka 60. Kaznenog zakona pa se optuženom Ivi Sanaderu ...

temeljem odredbe članka 347. stavak 1. KZ-a za djelo opisano pod točkom 2. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina i 6 (šest) mjeseci ...

(...) Također u odnosu na točku 2. izreke presude, temeljem odredbe članka 4. stavak 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom: I. Utvrđuje se da novčani iznos od 5,000.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ivo Sanader ostvario kaznenim djelom iz članka 347. stavak 1. Kaznenog zakona. II. Utvrđuje se da je novčani iznos od 5,000.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti imovina Republike Hrvatske. III. Nalaže se trgovačkom društvu Dioki Holding AG, Bahnhofstrasse 10, CH-63 Zug, Švicarska, kao pravnom slijedniku trgovačkog društva Xenoplast & Shipping AG, Švicarska, da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 5,000.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

91

214. Podnositelj je 22. srpnja 2013. protiv navedene presude Županijskog suda u Zagrebu osobno podnio žalbu Vrhovnom sudu (listovi 5.877 - 5.889 spisa), a istoga dana žalbu su podnijeli i njegovi branitelji (listovi 5.891 - 5.940 spisa). Protiv prvostupanjske presude USKOK je 15. srpnja 2013. podnio žalbu Vrhovnom sudu zbog odluke o kazni (listovi 5.873 - 5.875 spisa).

4) Izreka presude Vrhovnog suda

215. Vrhovni sud donio je 3. travnja 2014. osporenu presudu pod brojem I Kž-Us 94/13-10, kojom je preinačio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu u odluci o kazni, a u ostalom dijelu žalbe odbio. Mjerodavni dio izreke presude Vrhovnog suda (u odnosu na djelo opisano u točki 2. izreke prvostupanjske presude) glasi:

"II. ... djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog Ive Sanadera, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni pa se optuženom Ivi Sanaderu ... za kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 347. stavka 1. KZ/97-2, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 6 (šest) godina i 6 (šest) mjeseci ... III. Žalba USKOK-a u cijelosti i žalba optuženog Ive Sanadera u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda. ... "

216. Sukladno tome, podnositelj je u slučaju INA-MOL pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) godina i 6 (šest) mjeseci zbog počinjenja kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ-a/97. S obzirom na dva kaznena djela (u slučaju Hypo i u slučaju INA-MOL), na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ-a/11 Vrhovni sud osudio je podnositelja na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) godina i 6 (šest) mjeseci u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11, uračunava i vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru, počevši od 20. studenoga 2012.

III. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA INA-MOL

A. ČINJENICE I OKOLNOSTI VEZANE UZ UGOVORE S MOL-om

217. S obzirom da su u središtu slučaja INA-MOL pravni poslovi koje je u ime Republike Hrvatske sklopila Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada), kao ovlašteno tijelo, prvo se iznose činjenice koje su vezane uz donošenje odluke Vlade o sklapanju pravnih poslova od 29. siječnja 2009., a koje su sadržane u dokumentaciji kaznenog spisa. 218. Za naftnu kompaniju MOL Mađarsko otvoreno dioničko društvo naftne i plinske industrije (mađ. MOL Magyar Olay-es Gazipari Nyilvanosan Mukodo Reszvenytarsasag; engl. Hungarian Oil and Gas Public Limited Company), sa sjedištem u Mađarskoj, 1117 Budimpešta, Oktober huszonharmadika utca 18, upisanu u sudski registar pod brojem Cg.01-10-041683 i članicom MOL Grupe, u ovoj se odluci koristi skraćeni naziv: MOL.

92

Za naftnu kompaniju INA-Industrija nafte d.d. u ovoj se odluci koristi skraćeni naziv: INA.

1) Zakon o privatizaciji INA - Industrije nafte d.d. (2002.)

219. Zakon o privatizaciji INA - Industrije nafte d.d. (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji INA-e) donio je Hrvatski sabor na sjednici 19. ožujka 2002. ("Narodne novine" broj 32 od 28. ožujka 2002.). Tim je zakonom između ostaloga propisano:

"Postupak privatizacije Članak 4.

(1) Privatizacija INE d.d. provest će se: 1. prijenosom bez naknade 7% dionica hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, 2. prodajom do najviše 7% dionica zaposlenicima i ranije zaposlenima u društvima koja čine INA grupu (u daljnjem tekstu: zaposlenici), pod posebnim pogodnostima koje će utvrditi Vlada Republike Hrvatske, 3. prodajom do najviše 25% plus jedna dionica strateškom ulagatelju, 4. prodajom najmanje 15% dionica u postupku javne ponude sukladno propisima koji uređuju izdavanje i promet vrijednosnih papira, i to: - hrvatskim državljanima, uz pravo prvenstva, pogodnostima i pod uvjetima koje će utvrditi Vlada Republike Hrvatske prilikom uvrštenja dionica INE d.d. na službenu kotaciju, - domaćim pravnim osobama i stranim ulagateljima, bez prava prvenstva i posebnih pogodnosti prodajom putem javne ponude, 5. prodajom ili zamjenom preostalog dijela dionica sukladno tržišnim prilikama strateškom ulagatelju ili na tržištu kapitala na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske i uz prethodnu suglasnost Hrvatskoga sabora, 6. iz preostalog dijela dionica izuzet će se potreban broj dionica za naknadu bivšim vlasnicima. (2) Republika Hrvatska zadržava vlasništvo nad 25% plus jedna dionica INE d.d., koja će se privatizirati na temelju posebnog zakona nakon prijama Republike Hrvatske u članstvo Europske unije. (3) Postotci dionica navedeni u stavku 1. i 2. ovoga članka utvrđuju se u odnosu na temeljni kapital INE d.d. prije pokretanja privatizacije na način propisan u stavku 1. točki 1. do 4. ovoga članka. (4) Redoslijed i dinamiku privatizacije iz stavka 1. točke 1. do 4. ovoga članka utvrđuje Vlada Republike Hrvatske uz suglasnost Hrvatskoga sabora s tim da će se prodaja dionica iz stavka 1. točke 2. ovoga članka obaviti nakon prve prodaje dionica u postupku javne ponude."

"Prodaja dionica strateškom ulagatelju

Članak 6. (1) Vlada Republike Hrvatske donosi odluku o broju dionica koje se u smislu članka 4. ovoga Zakona prodaju strateškom ulagatelju, provodi postupak prodaje, izbor strateškog ulagatelja i zaključuje ugovor o prodaji."

Prijenos dionica na hrvatske branitelje i članove njihovih obitelji Članak 7.

Hrvatski sabor će posebnim zakonom osnovati fond u koji će se prenijeti dionice iz članka 4. stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, sa svim pripadajućim pravima uključujući i dospjelu dividendu.

93

Prodaja dionica zaposlenicima

Članak 8.

Vlada Republike Hrvatske donijet će odluku o načinu prodaje, cijeni, posebnim pogodnostima, vremenu prodaje i uvjetima prodaje dionica iz članka 4. stavka 1. točke 2. ovoga Zakona zaposlenicima.

Javna ponuda Članak 9.

Vlada Republike Hrvatske donosi odluku o načinu prodaje, cijeni, vremenu i uvjetima prodaje dionica INE d.d. javnom ponudom i posebnim pogodnostima prodaje hrvatskim građanima.

Zaštita interesa i sigurnosti Republike Hrvatske

Članak 10. (1) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 50% i više dionica INE d.d., INA d.d. odnosno njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklopiti pravne poslove ili poduzeti pravne radnje koje se odnose na prodaju, odnosno zajedničko ulaganje čija vrijednost prelazi vrijednost 3% imovine INE d.d. (2) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 25% i više dionica INE d.d., Vlada Republike Hrvatske može donijeti odluku da INA d.d. odnosno njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklopiti pravne poslove ili poduzeti pravne radnje koje se odnose na prodaju, odnosno zajedničko ulaganje čija vrijednost prelazi vrijednost 25% imovine INE d.d. (3) Vlada Republike Hrvatske može sa strateškim ulagateljem sklopiti ugovor o načinu korištenja prava glasa iz dionica INE d.d. kojih je vlasnik Republika Hrvatska i načinu korištenja prava iz stavka 1. i 2. ovoga članka. Tim ugovorom se na treće osobe ne mogu prenijeti ovlaštenja Vlade Republike Hrvatske iz stavka 1. i 2. ovoga članka i pravo glasa iz dionica INE d.d. kojih je vlasnik Republika Hrvatska. (4) Za vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik 10% i više dionica INE d.d., niti jedan drugi dioničar ili s njim povezana osoba ne može, osim u slučaju prodaje iz članka 6. ovoga Zakona, bez posebnog odobrenja Vlade Republike Hrvatske postupno ili odjednom steći dionice INE d.d. čiji ukupan nominalni iznos čini više od 10% temeljnog kapitala, odnosno nekog drugog prethodnim odobrenjem Vlade Republike Hrvatske odobrenog postotka dionica, a koje daju pravo glasa u glavnoj skupštini INE d.d. (5) Za čitavo vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik jedne ili više dionice INE d.d. s pravom glasa u glavnoj skupštini, INA d.d., odnosno njezina tijela mogu samo uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklapati ili poduzimati pravne radnje u odnosu na: - prestanak društva, - odricanje od dozvole ili ovlaštenja za obavljanje djelatnosti, ili koncesije od interesa za Republiku Hrvatsku, - promjenu tvrtke, - premještanje sjedišta INE d.d. u inozemstvo. (6) U slučaju pokretanja postupka likvidacije nad INA d.d ili njezinim pravnim sljednikom, a za čitavo vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik jedne ili

94

više dionica INE d.d. s pravom glasa, Republika Hrvatska ima pravo prvokupa cjelokupne, odnosno dijela imovine INE d.d. po procijenjenoj tržišnoj vrijednosti."

"Učinci Zakona

Članak 12. U ime Republike Hrvatske sva prava iz dionica INE d.d u vlasništvu Republike Hrvatske ostvaruje Vlada Republike Hrvatske, osim u slučajevima kad je to ovim Zakonom povjereno Hrvatskom saboru."

2) Razdoblje 2003. - 2009.

220. Na temelju Zakona o privatizaciji INA-e, Vlada Republike Hrvatske sklopila je 17. srpnja 2003. s MOL-om: - Ugovor o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-INDUSTRIJA NAFTE d.d. s Dodacima 1. do 6., te prilozima, i to: Prilog 1. DIO A - Jamstva strateškog ulagatelja, Prilog 2. DIO A - Statut, Prilog 2. DIO B - Poslovnik o radu Nadzornog odbora INA-INDUSTRIJA NAFTE d.d., te Prilog 2. DIO C - Poslovnik o radu Uprave (Shareholders Agreement - SHA; u daljnjem tekstu: Dioničarski ugovor iz 2003.), - Ugovor o kupoprodaji dionica koji se odnosi na 25% + jedna dionica od izdanog dioničkog kapitala društva INA INDUSTRIJA NAFTE d.d., s Dodacima 1 do 6, između MOL-a i INA-e, i - Ugovor o suradnji koji se odnosi na Inu-Industriju nafte d.d., između MOL-a i INA-e. 221. U Izvješćima Hrvatskog sabora (god. XIV., broj 374 od 30. rujna 2003., str. 69. - 77.) prikazan je tijek 35. izvanredne sjednice Hrvatskog sabora održane 18. srpnja 2003., na kojoj se raspravljalo o Izvješću Vlade o prodaji 25% plus jedne dionice INA-e, koje je izvješće Hrvatski sabor prihvatio (81 glas "za"). Navodi se prikaz sadržaja tog izvješća, kako je prenesen u Izvješćima Hrvatskog sabora (str. 70. i 71.):

"... privatizacija INA-e temelji [se] na odredbama Zakona o privatizaciji INA-Industrija nafte d.d. koji je Hrvatski sabor donio 19. ožujka, a na snagu je stupio 5. travnja 2002. godine. Na temelju odredbe članka 4. stavka 4. tog Zakona Vlada RH je 18. travnja iste godine donijela Odluku o redoslijedu i dinamici privatizacije INA-e, na koju je suglasnost dao Hrvatski sabor. Sukladno odredbi članka 4. stavka 1. točke 3. Zakona postupak privatizacije pokrenut je prodajom 25 posto plus jedne dionice strateškom ulagatelju. (...) Postupak prodaje započeo je objavom poziva za iskazivanje interesa koji je objavljen u tiskovinama 'Vjesnik' i 'Financial Times' 10. svibnja 2002. godine. U predviđenom roku, do 14. lipnja 2002. godine, preliminarne ponude s iskazom interesa za kupnju 25 posto plus jednu dionicu dioničkog društva dostavilo je 10 renomiranih tvrtki. Nakon sveobuhvatnog ocjenjivanja ponuda, na osnovi utvrđenih kriterija za vrednovanje, Vlada je 22. srpnja 2002. napravila uži izbor i odlučila da se pet ponuditelja (OMV, MOL, Lukoil and The Latsis Group, Rosneft i Edison Gas) pozovu na 'due dillingence' te da podnesu konačne obvezujuće ponude. Od zainteresiranih uže odabranih ponuditelja, 'due dilligence' su obavili MOL, OMV i Rosneft. U tijeku procesa Lukoil je odustao od sudjelovanja. ... Spomenuta tri ponuditelja obavila su razgovore i diskusije s članovima uprave INA

95

d.d. i iskazala interes za daljnjim sudjelovanjem u procesu privatizacije, te su pozvani da do 17. siječnja 2003. dostave svoje ponude. Budući da su u svojim ponudama uvjetovali cijenu, odnosno dali primjedbe na bitne sastojke predloženih ugovora o transakciji, nakon detaljnog ocjenjivanja ponuda s njima su u tri navrata (krajem travnja, sredinom svibnja i početkom srpnja ove godine) obavljeni pregovori. (...) Savjet za privatizaciju INE - Industrije nafte d.d. je na sjednici 11. srpnja procijenio ponude i predložio Vladi da prihvati ponudu MOL-a kao financijski najpovoljniju. Postupak prodaje dionica u cijelosti je obavljen sukladno odredbama članka 6. Zakona o privatizaciji INA-e prema kojem Vlada snosi odluku o broju dionica koje se prodaju strateškom ulagatelju, provodi postupak prodaje, izbor strateškog partnera i zaključuje ugovor o prodaji. U Dioničarskom ugovoru strateški ulagatelj stječe određena upravljačka prava koja se pojavljuju u obliku tzv. 'zadržanih pitanja'. Riječ je o pitanjima za koja je Upravi INA-e potrebna suglasnost Nadzornog odbora (utvrđena su u prijedlogu novog Statuta INA-e). Uprava će morati tražiti suglasnost tog tijela za: odobrenje Godišnjeg budžeta Društva u odnosu na kapitalne izdatke i odobrenje bilo kakvog kapitalnog izdatka koji prelazi deset posto tada važećeg budžeta Društva; odobrenje i/ili izmjenu Poslovnog plana Društva, zasnivanje bilo kakvog osiguranja na nekretnini ili osnovnim sredstvima ili potraživanjima (ili izdavanje jamstva) kada iznos glavnice osiguranja (ili odgovornosti po jamstvu) prelazi 80 mln. kn ili kad ukupna vrijednost raspolaganja tim sredstvima prelazi 200 mln. kuna u tekućoj financijskoj godini. Pritom treba voditi računa o tome da sve odluke Upravnog odbora moraju biti u skladu s dugoročnim poslovnim planom, strategijom razvoja INE i godišnjim poslovnim planom. Prethodna suglasnost Nadzornog odbora bit će potrebna i u slučaju prodaje zakupa, zamjene, prijenosa ili drugačijeg raspolaganja bilo kojom nekretninom ili drugom imovinom INA grupe koja je po mišljenju Uprave značajna za poslovanje i koja 'teži' više od 80 mln. kuna, ili ako ukupna vrijednost raspolaganja tim sredstvima prelazi 200 mln. kuna u tekućoj financijskoj godini. ... iz Dioničarskog ugovora [je] razvidno koja su to tzv. zadržana pitanja za koja je kod odlučivanja potrebna kvalificirana većina od 6 članova NO-a, a za koja je dovoljna obična većina od 4 člana."

222. Sukladno članku 4. stavku 1. Zakona o privatizaciji INA-e, Vlada je 2005. donijela Odluku o prijenosu 7% dionica INA-e u Fond hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Sljedeće godine putem javne inicijalne ponude dionice INA-e uvrštene su na Zagrebačku i Londonsku burzu te je u javnoj ponudi prodano 17% dionica privatnim i investicijskim fondovima. Prodajom 7% dionica INA-e zaposlenicama realizirao se i četvrti oblik privatizacije INA-e. Prodajom tih 7% dionica zaposlenicima INA-e, vlasnički udio Republike Hrvatske pao je ispod 50% dionica INA-e. MOL je 5. rujna 2008. objavio javnu ponudu za dobrovoljno preuzimanje dionica te je u tom postupku kupio dionice INA-e od više tisuća fizičkih osoba (hrvatskih građana), pri čemu je i Upravni odbor Fonda hrvatskih branitelja donio odluku o prodaji dionica. MOL je u tom postupku platio 2.800,00 kuna po dionici. Cijena iz javne ponude uključivala je 1.110,00 kuna premije u odnosu na cijenu iz inicijalne javne ponude (1.690,00 kuna). U tom postupku MOL nije stekao ni jednu dionicu koja se nalazila u vlasništvu Republike Hrvatske.

96

Time se ujedno promijenio odnos u strukturi temeljnog kapitala INA-e: preuzimanjem novih 2.215.537 dionica INA-e, MOL je stekao 47,155% ukupnog temeljnog kapitala INA-e, a udjel države u temeljnom kapitalu INA-e iznosio je 44,832%. 223. Prema Dioničarskom ugovoru iz 2003., sve dok MOL ima 25% plus 1 dionicu, ali ne više od 50% dionica INA-e, Nadzorni odbor INA-e ima sedam članova. Međutim, prema službenom stajalištu MOL-a (http://molincroatia.com/mols-investment-in-ina/mols-management-control-over-ina), MOL je već stjecanjem 47,155% ukupnog temeljnog kapitala INA-e došao u poziciju koja mu je osigurala faktičnu kontrolu nad poslovanjem INA-e:

"Od svog ulaska na hrvatsko tržište 2003., MOL, kao strateški ulagatelj, uvijek je jasno isticao svoju namjeru da u konačnici osvoji stratešku kontrolu nad pravima INA-e. Na temelju Zakona o privatizaciji INA-e iz 2002. MOL je do listopada 2008. uspio povećati svoj udio u INA-i do 47,16%, preuzimanjem dijela u vlasništvu hrvatske Vlade" (pod time se ne misli na kupnju dionica u vlasništvu Republike Hrvatske - op. Ustavnog suda) "koji se do tog vremena smanjio na 44,84%. Na taj je način MOL prilikom sljedećeg izbora Nadzornog odbora na skupštini dioničara mogao osigurati četiri od sedam članova tog odbora te tako steći kontrolu nad poslovanjem INA-e kroz običnu većinu. Na temelju Ugovora o međusobnim odnosima dioničara iz 2003., kad udio hrvatske Vlade u INA-i padne ispod 50%, Vlada ima pravo predložiti dva člana za imenovanje u Nadzorni odbor. MOL kao vlasnik 47,16% dionica također ima pravo predložiti dva člana. Jedno je mjesto u Nadzornom odboru rezervirano za predstavnike radnika INA-e, dok dva preostala člana tog odbora biraju dioničari prisutni na Glavnoj skupštini običnom većinom glasova. Budući da je udio MOL-a u INA-i bio više od 2% viši od udjela hrvatske Vlade, i budući da je jako malo neovisnih dioničara prisustvovalo sastancima dioničara, MOL je zapravo imao potrebne glasove da imenuje posljednja dva člana Nadzornog odbora. Na taj bi način MOL imao četiri od sedam članova Nadzornog odbora i stvarnu kontrolu nad INA-om. Nadzorni odbor imenuje Upravni odbor običnom većinom glasova članova prisutnih na sjednici Nadzornog odbora."

224. Prema službenom priopćenju Vlade od 8. prosinca 2009., promijenjeni odnos u strukturi temeljnog kapitala INA-e bio je razlog zbog kojega se pristupilo sklapanju ugovora o izmjenama i dopunama Dioničarskog ugovora iz 2003.

3) Postupci pred Vladom prije sklapanja spornih pravnih poslova (2008. - 2009.)

225. Na 5. sjednici Vlade održanoj 14. veljače 2008. prvi put se, pod točkom 9. dnevnog reda, raspravljalo o prijedlogu odluke o osnivanju povjerenstva za pregovore s MOL-om o izmjenama i dopunama Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnose na INA-Industriju nafte d.d. (listovi 1.834 - 1.839 spisa). Na sjednici održanoj 14. veljače 2008. Vlada je donijela "Odluku o osnivanju Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za pregovore s MOL Hungarian Oil and Gas Plc. o izmjenama i dopunama Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnose na INA - Industriju nafte d.d.". U Povjerenstvo su imenovani: Damir Polančec,

97

predsjednik, te članovi Ivan Šuker, Ivan Lučić, Vedran Duvnjak i Dražen Bošnjaković (list 1.884 spisa). 226. Na 53. sjednici Vlade održanoj 31. listopada 2008. pod točkom 2. bila je informacija o Zakonu o privatizaciji INA-e (listovi 1.840 - 1.848 spisa). 227. Na 61. sjednici održanoj 24. prosinca 2008. Vlada je donijela akt pod nazivom: Zaključak (listovi 1.849 - 1.860). U točki 1. tog zaključka prima se na znanje "izvješće Damira Polančeca, potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra gospodarstva, rada i poduzetništva o tijeku pregovora između Republike Hrvatske i strateškog partnera MOL Hungarian Oil and Gas vezano za:

a) Prvu izmjenu i dopunu Ugovora o međusobnim odnosima koji se odnose na INA-Industrija nafte d.d.

b) Protokol (o eventualnoj zamjeni dionica) c) Glavi ugovor o plinskom poslovanju (...) 2. Zadužuje se Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva da do

slijedeće sjednice Vlade Republike Hrvatske dostavi prijedloge navedenih nacrta ugovora radi davanja suglasnosti na iste."

228. Na 67. sjednici Vlade održanoj 29. siječnja 2009. (https://vlada.gov.hr/sjednice -i-odluke/67-sjednica-vlade-republike-hrvatske/843) raspravljen je, pod točkom 1. dnevnog reda (audio zapis 67. sjednice Vlade: https://vlada.gov.hr/sjednice-i-odluke/67-sjednica-vlade-republike-hrvatske/843):

"a) Prijedlog odluke o davanju suglasnosti na ugovore sa strateškim partnerom MOL HUNGARIAN OIL AND GAS PLC (listovi 1.861 - 1.876 spisa): - Prvu izmjenu i dopunu Ugovora o međusobnim odnosima koji se odnose na društvo INA - Industrija nafte d.d. - Glavni ugovor o plinskom poslovanju b) Prijedlog odluke o davanju suglasnosti na Ugovor o kupoprodaji 100%-tnog poslovnog udjela u društvu Podzemno skladište plina d.o.o., između društva INA-Industrija nafte d.d. i društva Plinacro d.o.o. c) Prijedlog odluke o davanju državnog jamstva za kreditno zaduženje društvu Plinacro d.o.o., za financiranje kupnje 100%-tnog poslovnog udjela u društvu PSP d.o.o., Okoli."

229. Na istoj je sjednici 29. siječnja 2009. Vlada donijela "Odluku o davanju suglasnosti na ugovore sa strateškim partnerom Mol Hungarian Oil and Gas Plc." (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade od 29. siječnja 2009.), sljedećeg sadržaja:

"Na temelju članka 30. stavka 2. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 101/98, 15/2000, 117/2001, 199/2003 i 30/2004), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 29. siječnja 2009. godine donijela

ODLUKU o davanju suglasnosti na ugovore sa strateškim partnerom

MOL HUNGARIAN OIL AND GAS PLC

I. Vlada Republike Hrvatske daje suglasnost na tekstove ugovora između

98

Republike Hrvatske i strateškog partnera MOL HUNGARIAN OIL AND GAS PLC: a) Prvu izmjenu i dopunu Ugovora o međusobnim odnosima koji se odnose na društvo INA - Industrija nafte d.d.; b) Glavni ugovor o plinskom poslovanju koji su sastavni dijelovi ove Odluke.

II.

Ovlašćuje se potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske i ministar gospodarstva, rada i poduzetništva da u ime Vlade Republike Hrvatske potpiše ugovore iz točke I. ove Odluke.

III. Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja.

Klasa: PO V-310-05/03-03/01 Ur. broj: 5030105-09-1 Zagreb, 29. siječnja 2009.

T A J N I C A POTPREDSJEDNICA VLADE I Jagoda Premužić MINISTRICA OBITELJI, BRANITELJA I

MEĐUGENERACIJSKE SOLIDARNOSTI Jadranka Kosor, dipl. iur."

Odluka Vlade od 29. siječnja 2009. imala je konstitutivni učinak (davanje suglasnosti) za sklapanje samog ugovora.

230. Na temelju Odluke Vlade od 29. siječnja 2009., između Republike Hrvatske (koju je zastupala Vlada Republike Hrvatske) i MOL-a zaključena su 30. siječnja 2009. dva pravna posla: - prvo, zaključena je Prva izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara (The First Amendment to the Shareholders Agreement - FASHA) koji se odnosi na INA-Industriju nafte d.d., koju su potpisali u ime Republike Hrvatske Damir Polančec (potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva, rada i poduzetništava), a u ime MOL-a Z. T. Hernadi (predsjednik Uprave) i Zoltan Aldott (član izvršnog odbora); (listovi 1.687 - 1.706 spisa); - drugo, sklopljen je i Glavni ugovor o plinskom poslovanju (Gas Master Agreement - GMA) između Republike Hrvatske i MOL-a. Ugovor su potpisali u ime Republike Hrvatske Damir Polančec (potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva, rada i poduzetništava), a u ime MOL-a (predsjednik Uprave) i Zoltan Aldott (član izvršnog odbora); (listovi 1.741 - 1.759 spisa). 231. Prva izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-Industriju nafte d.d u nastavku ove odluke skraćeno se naziva: Prva izmjena dioničarskog ugovora INA-MOL, dok se naziv Glavnog ugovora o plinskom poslovanju u ovoj odluci ne skraćuje. Kada se upućuje na oba ta ugovora zajedno, u odluci se koristi i izraz "sporni ugovori". 232. Kad je riječ o prethodno navedenim činjenicama, u prvostupanjskoj presudi Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno je da su one nesporne:

99

"U odnosu na djelo pod točkom 2. izreke presude nesporno je utvrđeno da je Vlada Republike Hrvatske 30. siječnja 2009. godine s MOL HUNGARIAN OIL AND GAS PLC. zaključila Prvu izmjenu i dopunu Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-INDUSTRIJU NAFTE d.d., te Glavni ugovor o plinskom poslovanju temeljem kojeg se iz trgovačkog društva INA d.d. izdvaja onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d. kojeg se u cijelosti obvezala preuzeti Republika Hrvatska."

233. U smislu članka 19. stavka 1. točke 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja koji je u to vrijeme bio na snazi ("Narodne novine" broj 122/03.; u daljnjem tekstu: ZZTN/03), kod Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL bila je riječ o koncentraciji MOL-a kao poduzetnika koja nastaje stjecanjem kontrole ili prevladavajućeg utjecaja nad drugim poduzetnikom (INA-om). S aspekta koncentracije, Prva izmjena dioničarskog ugovora INA-MOL od 30. siječnja 2009. i Dioničarski ugovor iz 2003. činili su pravnu cjelinu. 234. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (u daljnjem tekstu: AZTN) je u predmetu ocjene dopuštenosti koncentracije MOL-a, na temelju prijave namjere koncentracije koju je podnio MOL i na temelju odluke Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja od 9. lipnja 2009., donijela rješenje (klasa: UP/I 030-02/2009-02/05, ur. broj: 580-02-09-7-76 od 9. lipnja 2009.), u kojem je ocijenila "uvjetno dopuštenom koncentraciju poduzetnika MOL-a i INA-e nakon što je sklopljena Prva izmjena dioničarskog ugovora INA-MOL od 30. siječnja 2009. (u daljnjem tekstu: rješenje AZTN-a). AZTN je u tom rješenju ispitao "je li MOL stjecanjem ukupno 47,155 posto temeljnog kapitala INA-e, ostvario prevladavajući utjecaj, odnosno kontrolu u INA-i, odnosno je li došlo do promjene u kontroli sklapanjem ugovora 2009. godine u odnosu na ugovore sklopljene 2003. godine", i u tom je cilju "razmatrala odredbe svih ugovora, statuta i poslovnika, sklopljenih 2003., ali i onih sklopljenih 2009. godine". 235. Kad je riječ o značenju riječi "kontrola" u smislu ugovora zaključenih 30. siječnja 2009. (Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju), u rješenju AZTN-a je utvrđeno:

"Agencija je utvrdila da u oba ugovora koja čine pravnu cjelinu, odnosno, u Prvoj izmjeni i dopuni Ugovora o međusobnim odnosima dioničara, sklopljenom 30. siječnja 2009., kao i u Ugovoru o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-INDUSTRIJA NAFTE d.d., s Dodacima 1 do 6., sklopljenom 17. srpnja 2003. godine, riječ 'Kontrola' znači, u odnosu na bilo koju osobu a) mogućnost korištenja više od pedeset (50%) glasova na glavnoj skupštini (ili drugom odgovarajućem tijelu) te osobe ili b) mogućnost imenovanja više od pedeset (50%) članova Nadzornog odbora (ili drugog odgovarajućeg tijela) te osobe, a glagol 'kontrolirati' i njegovi konjugirani oblici imat će značenje pojma Kontrole u skladu s ovom definicijom."

236. Kad je riječ o posljedicama sklapanja Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL od 30. siječnja 2009., u rješenju AZTN-a je zaključeno:

"Zaključak o analizi pravnog temelja koncentracije

100

Temeljem analize odredaba svih navedenih ugovora, statuta i poslovnika, može se zaključiti kako slijedi. Sklapanjem Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara, od 30. siječnja 2009., MOL, koji je od listopada 2008. najveći dioničar INA-e, ima pravo imenovati većinu članova Nadzornog odbora (pet od ukupno devet), dok Vlada Republike Hrvatske imenuje dva člana, od kojih je jedan ujedno i predsjednik Nadzornog odbora, a zaposlenici jednog člana. Poduzetnik MOL i Vlada Republike Hrvatske imaju pravo imenovati jednak broj članova Uprave INA-e. Uprava odluke donosi običnom većinom glasova. Međutim, u slučaju izjednačenog broja glasova prevladavajući glas ima predsjednik Uprave. Pravo imenovanja predsjednika uprave ima MOL, te bi se, s obzirom na broj glasova koje ostvaruje u Upravi, može zaključiti da MOL ima prevladavajući utjecaj na donošenje odluka koje donosi Uprava INA-e. Također, o Poslovnom planu i Godišnjem proračunu odluke donosi isključivo Uprava, a prijedlog će biti upućen Nadzornom odboru na odobrenje. Ta pitanja nisu tzv. 'Zadržana pitanja', te će za donošenje tih odluka biti potrebna samo obična većina članova koji prisustvuju sjednici Nadzornog odbora. Nesporno je, stoga, da, sukladno Prvim izmjenama i dopunama, MOL ima značajniji utjecaj na poslovanje INA-e, odnosno kontrolu naročito nad financijama najvažnijim dijelom njenog poslovanja. Isto tako MOL preuzima i odgovornost za poslovanje INA-e dopuštajući cjelovitu konsolidaciju INA-e u svoja financijska izvješća, te kontrolira dnevno poslovanje društva i tako preuzima aktivniju ulogu u razvoju INA-e. Unatoč tome, odnosno činjenici da kontrolu nad poslovanjem INA-e preuzima MOL, odredbe Zakona o privatizaciji INA-e, ipak omogućuju Vladi RH svojevrsnu kontrolu nad dionicama poduzetnika INA u precizno navedenim slučajevima za čitavo vrijeme dok je Republika Hrvatska vlasnik makar i jedne dionice INA d.d. s pravom glasa u Glavnoj skupštini INA-e. Zbog svega navedenog, odnosno upravo zbog promjene u kontroli, koja nastaje stupanjem na snagu Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara, od 30. siječnja 2009., sukladno kojemu će MOL steći prevladavajući utjecaj u INA-i nesporno je da će u predmetnom slučaju, nastati koncentracija poduzetnika iz članka 19. stavak 1. ZZTN ..."

237. Kao što je već navedeno, prema službenom stajalištu MOL-a (http://molincroatia.com/mols-investment-in-ina/mols-management-control-over-ina), MOL je već 2008. došao u poziciju koja mu je osigurala faktičnu kontrolu nad poslovanjem INA-e. Stoga su Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL od 30. siječnja 2009. značile formaliziranje te pozicije:

"Upravljačko pravo MOL-a formalizirano je Prvom izmjenom i dopunom Ugovora o međusobnim odnosima dioničara o kojem su pregovarali hrvatska Vlada i MOL krajem 2008., a koji je odobren 2009. Na temelju Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara iz srpnja 2009. hrvatska Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) odobrila je koncentraciju MOL-a i INA-e. Prije donošenja odluke Agencija je na svojim web stranicama objavila javni poziv tržišnim konkurentima i svim zainteresiranima da se izjasne o toj koncentraciji. No, nakon proteka četrnaest dana primjedbe nisu dostavili ni konkurenti, ni građani, ni političari, ni bilo koji dioničar. Pored toga, nakon što je pregledala relevantnu dokumentaciju i Europska komisija je 18. svibnja 2009. odobrila kontrolu MOL-a nad INA-om."

101

238. Kad je riječ o Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, u rješenju AZTN-a je navedeno (str. 12.):

"Agencija je izvršila uvid i u odredbe Glavnog ugovora o plinskom poslovanju, s Dodacima 1 do 7., sklopljenom 30. siječnja 2009., između Republike Hrvatske koju zastupa Vlada Republike Hrvatske, i MOL-a. Sukladno Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju, Djelatnost skladištenja plina i Djelatnost trgovine plinom, koje su trenutno integrirane u INA-u bit će izdvojene. Svaka djelatnost bit će organizirana kao zaseban pravni subjekt odvojen i u 100 postotnom vlasništvu INA-e. Čim bude moguće Društvo za skladištenje i Društvo za trgovinu bit će preneseni Vladi Republike Hrvatske ili subjektu koji je u vlasništvu Vlade ili ga Vlada odredi u ovu svrhu. Uvid je Agencija izvršila i Ugovor o kupoprodaji 100% poslovnog udjela u društvu Podzemno skladište plina d.o.o., s Prilozima 1 do 15, sklopljen 30. siječnja 2009., između poduzetnika INA i Plinacro d.o.o. Sukladno ovom ugovoru, imatelj 100 posto udjela u temeljnom kapitalu poduzetnika Podzemno skladište plina d.o.o., odnosno INA, prodaje cjelokupni poslovni udjel poduzetniku PLINACRO d.o.o., u kojem 100 posto udjela u temeljnom kapitalu ima Vlada Republike Hrvatske. (...) Agencija nije detaljnije analizirala odredbe navedenih ugovora o plinskom poslovanju upravo iz razloga odvajanja tog poslovanja iz INA-e, odnosno s obzirom da ta djelatnost, stupanjem na snagu Prvih izmjena i dopuna o međusobnim odnosima dioničara, više neće biti u sustavu sudionika koncentracije."

239. Prema Godišnjem izvješću INA-e za 2009. (http://www.ina.hr/UserDocsImages /g_izvjesca_pdf/gi_2009_hr.pdf), poslije sklapanja Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju 30. siječnja 2009., na Glavnoj su skupštini Društva, održanoj 10. lipnja 2009., usvojene izmjene statuta te je izabran novi Nadzorni odbor. Nadzorni odbor sada se sastoji od devetero članova, od kojih petero delegira MOL, a troje Vlada (deveti član je predstavnik radnika). Novoizabrana Uprava sastoji se od šestero članova, od kojih troje, uključujući predsjednika Uprave, delegira MOL, a troje Vlada. Uz te izmjene, Uprava INA-e uvela je i Odbor izvršnih direktora koji je odgovoran za upravljanje djelatnostima i funkcijama te za dnevno operativno vođenje poslova. Trgovanje plinom izdvojeno je iz SD Istraživanje i proizvodnja nafte i plina od 1. srpnja 2009. u novoosnovano ovisno društvo "Prirodni plin d.o.o za dobavu i opskrbu prirodnim plinom" koje je "u 100-postotnom vlasništvu INA, d.d. Tvrtka je registrirana za trgovanje, posredovanje i zastupanje na tržištu energije, za dobavu i opskrbu prirodnim plinom na području Republike Hrvatske" (str. 11. i 12. Godišnjeg izvješća). 240. 16. prosinca 2009. između Republike Hrvatske i MOL-a sklopljene su i Prve izmjene i dopune Glavnog ugovora o plinskom poslovanju (First Amendment to the Gas Master Agreement - FAGMA). U to vrijeme podnositelj više nije bio na dužnosti predsjednika Vlade jer je 1. srpnja 2009. dao ostavku na tu dužnost.

102

4) Istražno povjerenstvo Hrvatskog sabora za utvrđivanje činjenica u vezi privatizacije INA-e (2010.)

241. 6. saziv Hrvatskog sabora donio je 18. ožujka 2010. Odluku o osnivanju Istražnog povjerenstva za utvrđivanje činjenica u vezi privatizacije INA-e Industrije nafte d.d. te svih ugovora i dodataka ugovora između Vlade Republike Hrvatske i strateškog partnera MOL Hungarian oil and gas plc. (105 glasova "za" i jedan "suzdržan"). Dana 23. travnja 2010. Hrvatski sabor donio je Odluku o imenovanju devetero članova Istražnog povjerenstva. Istražno povjerenstvo podnijelo je Hrvatskom saboru Izvješće o radu, klasa: 021-12/10-14/03, ur. broj: 6523-4-10-51 od 21. listopada 2010. Rasprava o tom izvješću zaključena je 25. studenoga 2010. (video snimka rasprave: http://www.sabor.hr/ Default.aspx?art=36213). Izvješće je prihvaćeno na 20. sjednici Hrvatskog sabora 26. studenoga 2010. (71 glas "za", 32 "protiv"). 242. Prema zaključcima Istražnog povjerenstva, Dioničarski ugovor iz 2003. sklopljen je protivno Zakonu o privatizaciji INA-e, a pogodovao je MOL-u. Od opsežnih pet točaka kojima se obrazlaže takav zaključak, navodi se samo prva točka (str. 96. i 97. Izvješća Istražnog povjerenstva):

"1. Ugovorom o kupoprodaji dionica koji se odnosi na 25% + jedna dionica od izdanog dioničkog kapitala društva INA Industrija nafte d.d. zaključenim između Republike Hrvatske i MOL Hungarian oil and gas plc. 17. srpnja 2003. g. ugovorne stranke definirane su kao prodavatelj i kupac. Ugovorom o Međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA - Industrija nafte d.d. zaključenim između Republike Hrvatske i MOL HUNGARIAN OIL AND GAS PLC. 17. srpnja 2003.g. ugovorne strane definirane su kao Vlada Republike Hrvatske i strateški ulagatelj. Time se u dva ugovora zaključena istog dana, između istih ugovornih strana, temeljem iste pravne regulative i istih činjenica, MOL Hungarian oil and gas plc namjerno različito kvalificira. Definirajući ga u drugom Ugovoru kao strateškog ulagatelja /premda u tvrtku nije uložio ništa/, otvara mu se put da odredbama o 14 zadržanih pitanja, protuzakonito i besplatno stekne dodatna i presudna upravljačka prava koja nisu bila predmet kupoprodaje i kojim stječe iznimno veliko pravo u odlučivanju o budućnosti kompanije, a što je posljedično imalo utjecaj i na sve ostale pravne i poslovne odnose Republike Hrvatske i MOL-a koji su zajedničari, a ne strateški partneri kako je to tumačeno u svim dokumentima koji su dostupni Istražnom povjerenstvu od strane bivših državnih dužnosnika zaduženih za privatizaciju iz 2003. godine. Stoga je nedvojbeno da je Ugovor o međusobnim odnosima dioničara od 17. srpnja 2003.g. zaključen protivno Zakonu o privatizaciji INA-e ..., kao i Osnovnim kriterijima za vrednovanje pristiglih ponuda u postupku prodaje 25%+1 dionice INA-Industrija nafte d.d. usvojenih Zaključkom Vlade Republike Hrvatske od 20. lipnja 2002 godine. kojim se dozvoljavala prodaja isključivo 25%+1 dionice uz koje kupac stječe pripadajuća vlasnička i dioničarska ovlaštenja sukladno ZTD-u /cca 27 odredaba kada je za odlučivanje potrebna ¾ većina/. Ovako zaključenim Ugovorom kupac /koji postaje na papiru strateški partner/ dobiva niz prava, suprotno uvriježenoj praksi koja se odnosi na strateške partnere , a čime se umanjuju prava odlučivanja vlasnika Republici Hrvatskoj u INA-i. Ovakva odredba suzila je mogućnosti djelovanja vlasnika Republike Hrvatske u INA-i Industriji nafte d.d., a što se pokazalo otežavajućim čimbenikom

103

prilikom provedbe daljnjih koraka koje je poduzimala Vlada Republike Hrvatske nakon 2004. godine. Prvom privatizacijom INA-e 2003. g. i Ugovorom o kupoprodaji i Ugovorom o međusobnim odnosima dioničara pogodovano je MOL-u i to na način da mu je prepušteno daleko više upravljačkih prava operativnog upravljanja, od onih koja mu proizlaze iz vlasničkog udjela, te je time znatno umanjen vlasnički utjecaj Republike Hrvatske na donošenje strateških i investicijskih odluka, posebice izbor dobavljača, pregovore s drugim investitorima i jačanju regionalnog položaja kompanije, kao i mogućnosti odlučivanja o daljnjem strateškom razvoju nakon 2004. godine."

243. Kad je riječ o Prvoj izmjeni dioničarskog ugovora INA-MOL od 30. siječnja 2009., Istražno povjerenstvo nije utvrdilo da bi njegove odredbe bile protivne zakonu ili interesima Republike Hrvatske:

"8. ... Ugovornim odredbama u najvećoj mogućoj mjeri su zadržana pitanja koja su određivala pravo Republike Hrvatske kao i u prvotnom Dioničarskom ugovoru, tako da odlukom o izmjenama Vlada Republike Hrvatske nije dovedena u neravnopravan položaj, već je zadržala gotovo isti položaj kao i kada je imala gotovo 75% posto vlasništva INA-e. U skladu s tim, važno je istaknuti kako su ugovorne odredbe ove dopune u najvećoj mogućoj mjeri zaštitile interese Republike Hrvatske, a mogućnost dodatnih izmjena i promjena istih bila je onemogućena zbog postojanja prvog ugovora o međusobnim odnosima koji je potpisan u srpnju 2003. godine i koji je definirao vrlo široka prava MOL-a Hungarian oil and gas plc, a koja uvelike prevazilaze ekvivalent vlasništva koje je toga trenutka posjedovao strateški partner MOL Hungarian oil and gas plc."

244. Kad je riječ o Glavnom ugovoru o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009., Istražno povjerenstvo zauzelo je stajalište da taj ugovor "treba razmatrati u kontekstu ograničenja postavljenih Ugovorom o međusobnim odnosima dioničara iz 2003. g.". Utvrdilo je da je plinsko poslovanje bilo "i predmetom razmatranja bivše Vlade Republike Hrvatske koja je u strateškim odrednicama i određenjima modaliteta restrukturiranja iz 2001. godine predlagala izdvajanje plinskog poslovanja, a što obuhvaća PSP Okoli i tvrtku Prirodni plin d.o.o.". Na kraju je pozitivnim ocijenilo Prve izmjene i dopune Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 16. prosinca 2009. (v. točku 240.):

9. ... Na dodacima ugovora i pripadajućim aneksima pregovaralo je Ministarstvo gospodarstva, te je u skladu s istim provedena kupnja skladišta plina Okoli (PSP Okoli), te se odredilo ka kupnji tvrtke Prirodni plin d.o.o. Kako su trenutni uvjeti na tržištu bili izrazito nepovoljni, Vlada Republike Hrvatske je zajedno s MOL-om potpisala Prvi dodatak Glavnom plinskom ugovoru koji u svojoj naravi predstavlja odgodu kupnje tvrtke Prirodni plin d.o.o., te definira uvjete koji će omogućiti poslovanje ove tvrtke na 'pozitivnoj nuli' što je bilo jedino ekonomski i financijski razborito odlučivanje kako bi se u što manjoj mjeri 'rasteretili' troškovi i fiskalne implikacije koje proizlaze iz kupnje ove tvrtke."

245. Istražno povjerenstvo je za dva ugovora od 30. siječnja 2009. na kraju Izvješća zaključilo:

104

"10. ... Iz dokumentacije i iskaza svjedoka nedvojbeno je da je za pregovore s MOL-om Hungarian oil and gas plc i za pripremu izmjena i dopuna prvog Dioničarskog ugovora i Ugovora o plinskom poslu Vlada Republike Hrvatske na sjednici u veljači 2008. g. imenovala povjerenstvo u sastavu: ..., da se Povjerenstvo sastalo dva puta, te da su u radu tog Povjerenstva, osim imenovanih članova sudjelovali i stručni suradnici ministarstva gospodarstva, a nitko drugi od članova Vlade. Iz dokumentacije i iskaza svjedoka također proizlazi da je odluke o Izmjenama i dopunama Dioničarskog ugovora donijela Vlada Republike Hrvatske, temeljem referata tadašnjeg potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva Damira Polančeca, a na prijedlog tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Također proizlazi da cjelovita dokumentacija i tekstovi ugovora sa svim dodacima nisu prošli redovitu proceduru za donošenje odluka na sjednicama Vlade Republike Hrvatske, te da uz prijedloge ugovora nije prezentirana analiza o preuzimanju dugova i njihovoj implikaciji na državni proračun, kao ni posljedice koje proizlaze iz promjene upravljačke strukture u INA-i."

5) Arbitražni postupci između Republike Hrvatske i MOL-a (2013. i 2014.)

246. Prema podacima koje je na zahtjev Ustavnog suda dostavilo Ministarstvo gospodarstva dopisom klase: 018-01/15-01/02, ur. broja: 526-01/15-03 od 15. srpnja 2015., Republika Hrvatska stranka je u dva arbitražna postupka vezana uz odnose INA-e i MOL-a. Prvi arbitražni postupak pokrenuo je 26. studenoga 2013. MOL (tužitelj) protiv Republike Hrvatske (tuženika) pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (International Center for Settlement of Investment Disputes) u Washingtonu, SAD, radi neispunjavanja obveza koje je Republika Hrvatska preuzela prema MOL-u te diskriminirajućih mjera koje su nametnute MOL-u u odnosu na INA-u, među kojima su i stalne optužbe za navodno davanje mita koje predstavljaju nezakonit pokušaj da se MOL-u oteža preuzimanje kontrole poslovanja nad INA-om. Sudište je konstituirano 14. travnja 2014. Predmet se vodi pod oznakom ICSID Case No. ARB/13/32, MOL Hungarian Oil and Gas Company Plc v. Republic of Croatia. 247. Drugi arbitražni postupak pokrenula je 17. siječnja 2014. Republika Hrvatska (tužitelj) protiv društva MOL (tuženika) pred ad hoc Arbitražnim sudištem u Ženevi, utemeljenim prema Pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (United Nations Commission on International Trade Law - UNCITRAL). Republika Hrvatska utemeljila je svoju tužbu na tvrdnji da je MOL podmitio bivšeg premijera Ivu Sanadera kako bi preko njega MOL uspostavio kontrolu nad poslovanjem INA-e, i to kroz izmjene i dopune dioničarskog ugovora INA-MOL i sklapanjem drugih sporazuma koji se odnose na upravljanje i poslovanje INA-e. Republika Hrvatska zatražila je od Arbitražnog sudišta da izda obvezujuću izjavu (binding declaration) kojom poništava Glavni ugovor o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009. i Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL od 30. siječnja 2009., te plati više naknada za različite vrste šteta (Izvor: Odluka Arbitražnog sudišta o određivanju privremenih mjera, točka I.2., str. 2.). Taj se arbitražni postupak vodi pod oznakom PCA Case no. 2014-15 The Republic of Croatia v. MOL Hungarian Oil and Gas Plc.

105

248. Hrvatska je zahtjevom od 30. lipnja 2014. zatražila od Arbitražnog sudišta izdavanje privremene sudske zabrane, dok Sudište ne donese konačnu odluku, kojom bi se odredilo zamrzavanje dioničkog udjela MOL-a te zabranilo MOL-u da se koristi kontrolnim upravljačkim ovlastima za smanjivanje ili zatvaranje rafinerija INA-e, ili otpuštanje radnika INA-e, ili drugo djelovanje koje bi štetilo poslovnim interesima INA-e. MOL se protivio tim mjerama, ali nije podnio vlastiti zahtjev protiv Hrvatske. Nakon primitka pisanih i usmenih podnesaka, na raspravi održanoj u Parizu 11. kolovoza 2014. Arbitražno sudište donijelo je 16. kolovoza 2014. Odluku o određivanju privremenih mjera (Republic of Croatia v MOL Hungarian Oil and Gas PLC - UNCITRAL - PCA Case No 2014-15 - Decision on Croatias Application for Interim Measures - 16 August 2014). Izreka Odluke (točka V.61.) glasi:

"(i) MOL u ostvarivanju svojih različitih prava, uključujući ona koja se odnose na njihove dionice u društvu INA d.d., mora osigurati da u svakom trenutku postupa u najboljim poslovnim interesima društva INA d.d.; (ii) MOL se mora pobrinuti da u slučaju bilo kakve prodaje svoga dioničkog udjela u društvu INA d.d. osigurati obvezivanje kupca da će kao dioničar društva INA d.d. preuzeti obveze MOL-a te stoga i snositi posljedice rješenja ovog Suda u odnosu na valjanost ugovora vezanih uz međudioničarske odnose unutar društva INA d.d.; (...)"

249. Nakon objave Odluke o određivanju privremenih mjera od 16. kolovoza 2014., Arbitražno sudište uputilo je pravne zastupnike Republike Hrvatske i pravne zastupnike MOL-a da izdaju zajedničku izjavu u kojoj će pojasniti zahtjev Republike Hrvatske za određivanje privremenih mjera protiv MOL-a koja je bila povod za tu odluku, sve radi raznih kontradiktornih javnih izjava koje su se počele objavljivati u medijima. Arbitražno sudište također je naložilo pravnim zastupnicima i strankama da to pitanje više ne spominju u javnosti. Zajednička izjava objavljena je 1. rujna 2014. (Republic of Croatia v MOL Hungarian Oil and Gas PLC - UNCITRAL - PCA Case No 2014-15 - Joint Statement Concerning Croatias Application for Interim Measures - 01 September 2014). U toj je izjavi naglašeno da je Arbitražno sudište u svojoj Odluci o određivanju privremenih mjera od 16. kolovoza 2014. utvrdilo "da je Hrvatska pokazala da ima prima facie predmet o meritumu (had demonstrated its prima facie case on the merits), što ne znači ništa drugo nego ovo: ako, i samo ako tijekom arbitražnog postupka Hrvatska dođe u položaj dokazati svoje navode protiv MOL-a, Hrvatska bi mogla pobijediti u ovoj arbitraži. To ovisi o tome hoće li dokazi predloženi od Hrvatske biti prihvaćeni kao probativni dokazi".


250. Ustavni sud dužan je na ovom mjestu osvrnuti se na podnositeljeve prigovore povezane s arbitražnim sporom koji je Republika Hrvatska pokrenula protiv MOL-a pred Arbitražnim sudištem u Ženevi 17. siječnja 2014. (presuda Vrhovnog suda donesena je 3. travnja 2014.). 251. Podnositelj tvrdi da mu je povrijeđeno njegovo pravo na nepristranu sudsku odluku u smislu članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije jer je Vrhovni sud "stvorenom društvenom klimom doveden u poziciju taoca nacionalnih interesa, u kojoj je bilo komfornije donijeti potvrđujuću presudu protiv Ive Sanadera

106

nego sam postati predmetom kritika javnosti". U tom se smislu u ustavnoj tužbi navodi i ovo:

"Tako je ministar gospodarstva RH Ivan Vrdoljak prezentirao analizu sačinjenu po navodno nezavisnim stručnjacima prema kojoj je Republika Hrvatska oštećena zaključenjem ovih ugovora za iznos veći od 6 milijardi dolara. Naravno da u navedenim okolnostima Vrhovni sud RH koji je upravo tada trebao donijeti drugostupanjsku presudu, objektivno nije mogao bez ikakvog opterećenja, nepristrano, donijeti odluku."

U ustavnoj tužbi se dalje navodi da je taj spor "opsežno prezentiran u medijima, a na njega su se pozivali i državni dužnosnici govoreći o pregovorima i sporu sa MOL-om", pa je u javnosti "stvoren dojam da o ishodu drugostupanjskog postupka protiv premijera Sanadera ovisi i povoljno razrješenje spora sa MOL-om u korist Republike Hrvatske". 252. Podnositelj tvrdi da mu je podnesenom tužbom Arbitražnom sudištu u Ženevi 17. siječnja 2014. povrijeđeno i ustavno jamstvo presumpcije nedužnosti:

"Vlada Republike Hrvatske ... u svojoj tužbi protiv MOL-a od 17. siječnja 2014. godine, navela je da je temeljni dokaz osnovanosti tužbe, koju je podnijela Arbitraži u Ženevi, presuda protiv Ive Sanadera u kaznenom predmetu INA - MOL. U tužbi se navodi da je 21. studenog 2012. hrvatski sud donio presudu kojom je osuđen prijašnji Premijer Ivo Sanader da je primio milijune eura mita od MOL-a pa presuda Sanaderu i isplaćeno mito dovode u pitanje cijelu transakciju iz 2009. godine kojom je MOL-u dana kontrolu nad INA-om. Također se navodi da je ta nezakonita isplata naštetila Hrvatskoj i reputaciji INA-e te se temeljem toga traži poništenje Prve dopune međudioničarskog Ugovora i Glavnog Ugovora o plinskom poslovanju kao i kompenzaciju za štetu nastalu zbog nezakonitih radnji MOL-a. Navedena tužba podnesena je 17. siječnja 2014., dakle, prije pravomoćnosti presude u kaznenom predmetu, i u njoj se niti na jednom mjestu ne navodi da je presuda protiv Ive Sanadera nepravomoćna već se konstatira kao nesporna činjenica da je on primio mito i time naštetio interesima Republike Hrvatske. (...) Napominjemo da je ovako impostiranom tužbom, dovedena u pitanje i presumpcija nedužnosti kao i pravo optuženika na nepristrani sud. Naime, iz navoda tužbe je vidljivo da je Vlada RH prejudicirala ishod sudskog postupka protiv Ive Sanadera, čak štoviše da je bila sigurna u potvrdu prvostupanjske presude, pozivajući se na nju kao konačni dokaz kaznene odgovornosti premijera i time nespornu osnovu za podizanje navedene tužbe. (...) Takvim istupima državnih dužnosnika i Vlade RH su prekršene odredbe članka 6. stavak 2 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja kaže da svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom. Prekršena je i odredba članka 28. Ustava Republike Hrvatske u kojoj se navodi da je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krvim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja."

107

5.2. Ocjene i načelna stajališta Ustavnog suda

253. Ustavni sud prvo naglašava da se izreka ove odluke ni u kojem slučaju ne smije tumačiti kao da potvrđuje prigovor podnositelja da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo ustavno pravo na nepristrani sud u smislu članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije. Taj prigovor podnositelja Ustavni sud odbacuje kao očito neosnovan (v. točke od 489. do 494.). Ovom se odlukom ni na koji način ne dovodi u pitanje neovisnost i nepristranost Vrhovnog suda koji je odlučivao o žalbenim navodima podnositelja protiv prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu tri mjeseca nakon što je Vlada podnijela tužbu protiv MOL-a Arbitražnom sudištu u Ženevi. 254. Općenito, razlozi zbog kojih se kazneni postupak u ovom predmetu ima ponoviti pred prvostupanjskim sudom nisu ni u kakvoj vezi i ne smiju se ni na kakav način povezivati s tim arbitražnim postupkom. 255. Kad je riječ o ovoj odluci Ustavnog suda, njezin predmet nije ocjena suglasnosti sklopljenih ugovora (ugovora između INA-e i MOL-a od 17. srpnja 2003., Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL od 30. siječnja 2009., Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009., te Prve izmjene i dopune Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 16. prosinca 2009.) s mjerodavnim hrvatskim zakonima i drugim propisima, pravilima i mjerilima Europske unije i europskim standardima u području domaćeg i međunarodnog trgovačkog prava i drugim pripadajućim pravnim područjima. 256. Ova je odluka Ustavnog suda ograničena na ispitivanje je li osporenim sudskim presudama povrijeđeno neko od ustavnih prava podnositelja zajamčenih Ustavom i Konvencijom, na koja se podnositelj poziva u ustavnoj tužbi. U ovoj se odluci Ustavnog suda ne ispituje je li podnositelj kriv za djelo primanja mita za koje je pravomoćno osuđen, jer Ustavni sud za to nije nadležan. Na Ustavnom je sudu da ispita je li u podnositeljevom slučaju poštovan pravni okvir države, a osobito je li taj okvir tumačen u skladu s Ustavom i Konvencijom, i jesu li u granicama koje optuženicima jamče Ustav i Konvencija podnositelju bila osigurana sva jamstva pravičnog suđenja i svi mehanizmi pravne zaštite predviđeni pozitivnim hrvatskim zakonodavstvom. 257. U izvršenju ove odluke Ustavnog suda nitko osim nadležnih domaćih kaznenih sudova ne može presuđivati o krivnji podnositelja za počinjenje kaznenog djela za koje ga se tereti u slučaju INA-MOL, niti se ova odluka smije uzimati kao dokaz da je podnositelj bio žrtva političkog progona ili sudskog konformizma, kao što se neosnovano tvrdi u ustavnoj tužbi. 258. Na kraju, Ustavni sud ne vidi da bi odluke domaćih sudova, uključujući one Ustavnog suda, općenito mogle imati utjecaja na arbitražne postupke koje Republika Hrvatska pokreće ili vodi u području međunarodnog trgovačkog prava. Naime, opće je načelo u arbitražnim sporovima u području međunarodnog trgovačkog prava da arbitražna sudišta nisu vezana pravomoćnim presudama domaćih sudova, pa ni

108

odlukama nacionalnih ustavnih sudova, jer te presude i odluke arbitražna sudišta smatraju činjenicama. Ta sudišta sama procjenjuju stvar u predmetu koji rješavaju. 259. Stoga je u cijelosti neosnovan i prigovor o navodnoj povredi ustavnog jamstva presumpcije nedužnosti podnositelja iz članka 28. Ustava time što je Vlada zasnovala svoju tužbu protiv MOL-a, podnesenu Arbitražnom sudištu u Ženevi, pozivajući se na nepravomoćnu presudu Županijskog suda u Zagrebu. Kad je riječ o arbitražnom postupku u predmetu PCA Case No 2014-15, podaci koje je Ustavnom sudu dostavilo nadležno ministarstvo pokazuju da je tužbeni zahtjev Republike Hrvatske usmjeren na poništavanje Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009. i Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL od 30. siječnja 2009., što nije predmet ni sudskog kaznenog postupka protiv podnositelja ni postupka pred Ustavnim sudom. Ishod arbitražnog postupka koji se vodi o tim ugovorima, kakav god bio, neće imati izravne učinke na pravnu opstojnost pravomoćne kaznene presude o nedužnosti odnosno krivnji podnositelja u slučaju INA-MOL, donesene u postupku izvršenja ove odluke Ustavnog suda. Eventualna mogućnost posrednog učinka ishoda arbitražnog postupka na osobnu pravnu poziciju podnositelja na dan donošenja ove odluke krajnje je hipotetska i kao takva mora biti isključena iz bilo kakve daljnje rasprave.

B. ČINJENICE I OKOLNOSTI VEZANE UZ KAZNENO DJELO PRIMANJA MITA

260. S obzirom na razlike u prikazu činjeničnih okolnosti slučaja u nalogu o pokretanju istrage, optužnici i izreci pravomoćne presude, a uvažavajući činjenicu da je poslije provedene istrage nadležno tijelo optužilo podnositelja ustavne tužbe za kazneno djelo primanja mita (ne i za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti), da je obustavilo kazneni progon protiv Damira Polančeca, a razdvojilo kazneni spis protiv Z. T. Hernadija, kojemu se sudi in absentia, Ustavni sud na ovom mjestu smatra potrebnim prikazati činjenice slučaja INA-MOL po ključnim sudionicima i događajima, onako kako su na kraju utvrđene u pravomoćnoj sudskoj presudi odnosno proizlaze iz spisa predmeta.

1) Sudionici u novčanoj transakciji (mitu namijenjenom podnositelju)

261. U vrijeme počinjenja djela, Z. T. Hernadi bio je predsjednik uprave mađarske naftne kompanije MOL. Kasnije je dobio status okrivljenika u predmetu INA-MOL zbog kaznenog djela davanja mita. Protiv njega se u Republici Hrvatskoj vodi odvojeni kazneni postupak. Obrana podnositelja tražila je da se u kaznenom postupku protiv podnositelja zbog počinjenja kaznenog djela primanja mita Z. T. Hernadi ispita u svojstvu svjedoka obrane. 262. U vrijeme počinjenja djela, Robert Ježić bio je: - manjinski dioničar u tvrtki Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske, - vlasnik tvrtke DIOKI Holding AG, Bahnhofstrasse 10, CH-63 Zug, iz Švicarske.

109

U ovoj se odluci tvrtka Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske skraćeno naziva: Xenoplast-Švicarska, a tvrtka DIOKI Holding AG iz Švicarske: DIOKI-Švicarska. 262.1. Kasnije je došlo do pripajanja tvrtke Xenoplast-Švicarska tvrtki DIOKI-Švicarska, koja je postala pravni sljednik tvrtke Xenoplast-Švicarska. To proizlazi iz dopisa pisanog u Zürichu 8. rujna 2011. na memorandumu odvjetničkog društva Wenger & Vieli, u kojem S. E. Hurlimann (u svojstvu odvjetnika) obavještava Roberta Ježića da je društvo Xenoplast & Shipping A.G. ("Xenoplast") dalo "društvu Dioki Holding AG ('Holding') subordinirani kredit u iznosu od EUR 4.431.351,41" i da se Ugovor o subordinaciji nalazi u prilogu tog dopisa. Također ga izvještava da su se društva Holding i Xenoplast retroaktivno pripojila 1. siječnja 2011. te da je "Holding od Xenoplasta preuzeo svu imovinu i obveze" i da je "Holding odgovoran za podmirivanje obveza Xenoplasta". Konačno, u dopisu je navedeno i ovo: "Članovi uprave izjavili su da će sve obveze biti podmirene. Međutim, moguće je da će to potrajati određeno vrijeme, s obzirom da se dio imovine mora otuđiti radi generiranja potrebne likvidnosti. Uprava Holdinga potvrđuje da će se ta sredstva koristi za podmirenje bilo kakvih dugova Xenoplasta prema Republici Hrvatskoj u iznosu od 5 milijuna eura" (prijevod, listovi 2.230 i 2.231 spisa; engleski jezik, listovi 2.232 i 2.233). Robert Ježić kasnije je bio svjedok u kaznenom postupku protiv podnositelja. 263. U vrijeme počinjenja djela, Stephan Edgar Hurlimann (u daljnjem tekstu: S. E. Hurlimann) bio je odvjetnik i izvršni direktor tvrtke Xenoplast-Švicarska. Kasnije je imao status svjedoka u kaznenom postupku protiv podnositelja, ali nije neposredno ispitan odnosno nije osobno iskazivao pred sudom, već je samo pročitan njegov iskaz koji je dao u fazi postupka prije suđenja (pred USKOK-om). 264. Za Imru Fazakasa utvrđeno je da je bio osoba od povjerenja Z. T. Hernadija. Kasnije je bio svjedok u kaznenom postupku protiv podnositelja. U vrijeme počinjenja djela, Imre Fazakas, kako proizlazi iz prvostupanjske presude (pri čemu poslovni status te osobe u vrijeme počinjenja kaznenog djela u slučaju INA-MOL, čini se, nije do kraja rasvijetljen, pa navedene podatke treba uzeti s rezervom), bio je: - 50%-tni vlasnik i glavni menadžer tvrtke Ceroma Holding Ltd. iz Cipra, dok je vlasnik drugih 50% te tvrtke bio Mikhail Gutseriev; - menadžer tvrtke Hangarn Oil Products Trading Ltd. iz Cipra, koja je bila konsolidirani dio ruske naftne kompanije YUKOS (tvrtka YUKOS je likvidirana 2008. godine). Tvrtku Hangarn Oil Products Trading Ltd. iz Cipra kupio je 2004. godine ruski poduzetnik Mikhail Gutseriev i Imri Fazakasu dao menadžerske ovlasti. MOL je preko te tvrtke nabavljao naftne derivate (str. 123. - 124. prvostupanjske presude). 264.1. Prilikom sklapanja fiktivnog ugovora o savjetodavnim i drugim uslugama od 4. lipnja 2009. (v. točke 275. i 276.), tvrtka Hangarn Oil Products Trading Ltd. iz Cipra zastupala je veliko rusko trgovačko društvo, o kojemu u spisu kaznenog predmeta ne postoje podaci osim kratice "LRC". Status tog "LRC-a" nije do kraja poznat, a u kaznenom postupku nije ni rasvijetljen.

110

264.2. U ovoj se odluci tvrtka Ceroma Holding Ltd. iz Cipra skraćeno naziva: Ceroma-Cipar, a tvrtka Hangarn Oil Products Trading Ltd. iz Cipra: Hangarn Oil-Cipar.

2) Korupcijski sporazum podnositelja i Zsolta Tamasa Hernadija

265. Prema pravomoćnom sudskom utvrđenju, početkom 2008. godine, u Zagrebu, podnositelj, kao predsjednik Vlade, sa Z. T. Hernadijem dogovorio je da će za iznos od 10 milijuna eura (10.000.000,00 eura) poduzeti sve kako bi se zaključila izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA, i to na način da će Republika Hrvatska omogućiti MOL-u prevladavajući utjecaj nad društvom INA i sklopiti ugovor o izdvajanju plinskog poslovanja iz društva INA d.d. u dijelu koji stvara gubitak tom društvu, a koji će u cijelosti preuzeti Republika Hrvatska. 266. Dogovor o mitu između primatelja mita i davatelja mita u nastavku ove odluke općenito se naziva "korupcijskim sporazumom", budući da je takva oznaka za dogovor o mitu prihvaćena u praksi Vrhovnog suda. 267. Prema presudi i rješenju Vrhovnog suda broj: I Kž Us 44/12-10 od 11. travnja 2013., takav se korupcijski sporazum smatra sklopljenim pristajanjem na zahtjev druge strane, pri čemu njegovo postojanje pretpostavlja određenje cijene i predmeta kojim se "trguje". Mjerodavni dio te presude i rješenja glasi:

"To što je inicijativa za dogovaranje mita potekla od opt. J. S., pak, ne ekskulpira opt. B. V., jer je on pristajanjem na takav zahtjev s njom sklopio tzv. korupcijski sporazum, kojim su jasno odredili cijenu i predmet svoje 'trgovine'."

267.1. Protiv presude i rješenja Vrhovnog suda broj: I Kž-Us 44/12-10 od 11. travnja 2013. pred Ustavnim sudom vodi se postupak u povodu ustavne tužbe A. B. od 23. listopada 2013. Predmet se vodi pod brojem U-III-5209/2013. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi različite prigovore, ali se nijedan među njima ne odnosi na dijelove presude Vrhovnog suda koji se citiraju u ovoj odluci u točkama 302., 325., 346., 357.

3) Dogovor podnositelja i Roberta Ježića o prijenosu novčanih sredstava

268. Krajem 2008. godine podnositelj je Robertu Ježiću prvi put spomenuo određene transakcije koje se tiču isplata podnositelju od strane MOL-a novčanih iznosa "za konzultantske usluge". 269. Početkom 2009. godine Robert Ježić bio je u zgradi Vlade te mu je podnositelj (tadašnji predsjednik Vlade) rekao da bi trebao organizirati primitak iznosa od 10 milijuna eura, koji bi podnositelju trebao biti isplaćen od strane MOL-a "za neke konzultantske usluge". Taj bi novac Robert Ježić trebao isplatiti podnositelju nakon određenog vremena, na njegov zahtjev.

4) Realizacija 50% transakcije od strane Roberta Ježića (lipanj 2009.)

270. Robert Ježić konzultirao se sa S. E. Hurlimannom po pitanju mogućnosti provođenja transakcije o kojoj mu je govorio podnositelj. S. E. Hurlimann odgovorio je Robertu Ježiću da može doći do provedbe transakcije uz određeni pravni okvir. Robert Ježić tu je informaciju prenio podnositelju.

111

271. Ubrzo nakon toga, S. E. Hurlimanna kontaktirao je Imre Fazakas. Imre Fazakas rekao je S. E. Hurlimannu da dolazi od strane MOL-a i da će njih dvojica zaključiti taj posao (str. 161. prvostupanjske presude). 272. Susret se dogodio 26. svibnja 2009. u zgradi Vlade. Robert Ježić vidio je kako iz ureda podnositelja (predsjednika Vlade) izlaze Jozo Petrović (tadašnji član Uprave INA d.d.) i Z. T. Hernadi. Nakon toga je Robert Ježić ušao u podnositeljev ured te mu rekao da nikakva uplata još nije stigla (podnositelj ga je prethodno u više navrata pitao je li stigla kakva uplata). Podnositelj je tada pozvao Jozu Petrovića i Z. T. Hernadija da se vrate u njegov ured, što su oni i učinili. Robert Ježić istodobno je bio upućen u drugu prostoriju. Nakon kratkog vremena, podnositelj je rekao Robertu Ježiću da je Z. T. Hernadi obećao da će sve biti u redu i da se s obzirom na veliki iznos novca isplata treba obaviti u dva navrata.

4.1. Fiktivni ugovor o savjetodavnim uslugama od 3. lipnja 2009.

273. Nakon toga, Imre Fazakas došao je kod S. E. Hurlimanna u Švicarsku, gdje je 3. lipnja 2009. sklopljen Ugovor o savjetodavnim uslugama između društava Ceroma-Cipar kao naručitelja i Xenoplast-Švicarska kao agenta. 274. U točki I. (preambule) Ugovora od 3. lipnja 2009. navedeno je da je naručitelj "zainteresiran za ishođenje financiranja za isporuku značajne količine sirovina i uz to vezanih proizvoda kojima će se trgovati u različitim zemljama Europske unije do kraja 2009. godine". U točki II. ugovora od 3. lipnja 2009. navedeno je da će agent naručitelju "pružati cjelovite savjetodavne usluge uključujući i sve usluge koje bi mogle pridonijeti realizaciji projekta". 274.1. Prema točki III. ugovora od 3. lipnja 2009. agent ima pravo na paušalnu naknadu od četiri milijuna osamsto tisuća eura (4.800.000,00 eura), plativo u dva jednaka obroka, s tim da će iznos od 2.400.000,00 eura biti isplaćen po potpisu ugovora, a u slučaju "da projekt bude uspješno riješen, Agent će imati pravo na isplatu drugog obroka 31. prosinca 2009. godine" (listovi 2.353 - 2.356 spisa).

4.2. Fiktivni ugovor o savjetodavnim i drugim uslugama od 4. lipnja 2009.

275. 4. lipnja 2009. sklopljen je na istom mjestu i Ugovor o savjetodavnim i drugim uslugama između društava Hangarn Oil-Cipar, kao zastupnika velikog ruskog trgovačkog društva "LRC" (v. točku 264.), i Xenoplast-Švicarska kao izvršitelja. 276. U točki I. (preambule) ugovora od 4. lipnja 2009. navedeno je da "LRC pripada vodećem trgovačkom društvu na području nafte i plina u Rusiji te Srednjoj i Istočnoj Europi. LRC je stekao značajan udio na tržištu goriva bivše Jugoslavije. Glavna djelatnost Izvršitelja je trgovina organskim (plastičnim) petrokemikalijama". U točki II. ugovora od 4. lipnja 2009. navedeno je da "izvršitelj dobiva mandat pružati podršku LRC-u u svezi s njegovim poslovnim aktivnostima u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije".

112

U točki IV. ugovora od 4. lipnja 2009. navedeno je da izvršitelj ima pravo na paušalni iznos naknade od 5.200.000,00 eura, u dva jednaka obroka od po 2.600.000,00 eura, s tim da prvi obrok dospijeva po potpisivanju ugovora, a drugi 31. prosinca 2009. (listovi 2.358 - 2.360 spisa).

4.3. Potvrda o prijenosu 50% transakcije

277. Iz potvrde banke Credit Suisse pod nazivom "Obavijest o odobrenju od 17. lipnja 2009." proizlazi da je tvrtka Hangarn Oil-Cipar isplatila tvrtki Xenoplast-Švicarska 17. lipnja 2009. iznos od 2.600.000,00 eura, a iz potvrde "Obavijest o odobrenju od 18. lipnja 2009." da je tvrtka Ceroma-Cipar isplatila tvrtki Xenoplast-Švicarska 18. lipnja 2009. iznos od 2.400.000,00 eura (prijevod, listovi 2.369 i 2.370 spisa). 277.1. Isplaćeni iznos od pet milijuna eura evidentiran je kao prihod tvrtke Xenoplast-Švicarska, oporezovan je i prošao je svu potrebnu kontrolu švicarskih saveznih i kantonalnih poreznih tijela. To proizlazi iz dopisa pisanog 8. rujna 2011. na memorandumu odvjetničkog društva Wenger & Vieli, kojim S. E. Hurlimann (u svojstvu odvjetnika) obavještava Roberta Ježića da su podnesene "sve porezne prijave, uključujući i porezne prijave za 2010. godinu". 278. Kad je riječ o prethodno navedenim činjenicama, u prvostupanjskoj presudi Županijskog suda u Zagrebu utvrđeno je da su one nesporne:

"U odnosu na djelo pod točkom 2. izreke presude nesporno je utvrđeno ... da su zaključeni Ugovori o savjetodavnim uslugama između društava s Cipra i društva Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske i to 03. lipnja 2009. godine Ugovor o savjetodavnim uslugama između društava Ceroma Holdings Limited, Cipar i XenopIast & Shipping AG, Švicarska, a 04. lipnja 2009. godine Ugovor o savjetodavnim i drugim uslugama između društava Hangarn Oil Products Trading Ltd., Cipar i Xenoplast & Shipping AG, Švicarska, nakon čega je 17. lipnja 2009. godine društvo Hangarn Oil Products Trading Ltd., Cipar na račun društva Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske uplatilo iznos od 2,600.000,00 eura, a društvo Ceroma Holdings Limited, Cipar na račun društva Xenoplast & Shipping AG, Švicarska, iznos od 2,400.000,00 eura."

5) Subordinirani kredit odobren društvu DIOKI Holding AG iz Švicarske (rujan 2009.)

279. U rujnu 2009. godine tvrtka Xenoplast-Švicarska odobrila je tvrtki, u vlasništvu Roberta Ježića, subordinirani kredit u iznosu od 4.431.351,41 eura, koja je sredstva ta tvrtka koristila u poslovanju. U međuvremenu je došlo i do pripajanja tvrtke Xenoplast-Švicarska tvrtki DIOKI-Švicarska, koja je postala pravni sljednik trgovačkog društva Xenoplast-Švicarska (v. točku 262.1.).

113

280. U restoranu Marcellino u Zagrebu došlo je 19. listopada 2009. do sastanka koji su zabilježile postavljene kamere. Tamo su se prvo našli Robert Ježić i podnositelj, a nešto kasnije došao je i Z. T. Hernadi.

6) Raskid ugovora o savjetodavnim i drugim uslugama od 4. lipnja 2009. (prosinac 2009.)

281. Preostali dogovoreni iznos od pet milijuna eura nikada nije isplaćen na račun društva Xenoplast-Švicarska jer je u prosincu 2009. godine došlo do raskida ugovora o savjetodavnim i drugim uslugama od 4. lipnja 2009. 282. Iz dopisa od 14. prosinca 2009. upućenom tvrtki Xenoplast-Švicarska proizlazi da je tvrtka Ceroma-Cipar - u odnosu na ugovor od 4. lipnja 2009. - inzistirala "na raskidu prethodno spomenutog Ugovora uz izjavu da ugovorne strane nemaju nikakvih međusobnih obveza" (list 2.357 spisa). 282.1. Iz dopisa od 14. prosinca 2009. upućenog tvrtki Xenoplast-Švicarska proizlazi da je tvrtka Hangarn Oil-Cipar raskinula ugovor od 4. lipnja 2009. uz napomenu "da sva plaćanja koja su izvršena na temelju tog Ugovora u potpunosti pokrivaju Vaš rad na temelju tog Ugovora" (list 2.361 spisa). 283. Sukladno tome, transakcija od preostalih pet milijuna eura nikada nije realizirana. Taj preostali novčani iznos Robertu Ježiću nikada nije isplaćen. 284. Zaključno, iz činjeničnog opisa događaja, onako kako su ga pravomoćno utvrdili nadležni sudovi i kako proizlazi iz spisa predmeta, podnositelj nikada nije osobno primio nikakav novčani iznos iz dogovorene transakcije (prvih pet milijuna eura primio je Robert Ježić i nikada ih nije proslijedio podnositelju, a drugih pet milijuna eura nikada nikome nisu ni isplaćeni).

IV. PRAKSA VRHOVNOG SUDA (KAZNENO DJELO PRIMANJA MITA)

1) O društvenoj opasnosti korupcijskog djela primanja mita

285. Primanje mita je klasični korupcijski delikt poznat i pod nazivom pasivno podmićivanje. U članku 347. stavku 1. KZ-a/97 sadržano je kazneno djelo pravog pasivnog podmićivanja (Novoselec, P. /ur./: Posebni dio kaznenog prava, 1. izdanje, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb 2007., str. 409. - 412.). 286. Primanje mita iz članka 347. KZ-a/97 pripada skupini kaznenih djela protiv službene dužnosti iz Glave XXV. KZ-a/97. Cjelokupni tekst članka 347. KZ-a/97 naveden je u točki 193. obrazloženja ove odluke. Na ovom se mjestu ponavljaju samo dijelovi članka 347. stavka 1. i stavka 4. KZ-a/97, koji su mjerodavni za slučaj INA-MOL:

"Primanje mita Članak 347.

(1) Službena ili odgovorna osoba koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi da u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti, ...

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

114

(...) (4) Primljeni dar ili druga imovinska korist oduzet će se."

287. Vrhovni sud je u presudi broj: I Kž Us 60/2010-6 od 5. lipnja 2013. istaknuo da "kaznena djela primanja i davanja mita za društvo koje želi biti pravna država spadaju među najopasnija kaznena djela: ona negiraju jednu od temeljnih vrijednosti civiliziranog društva - jednakost građana. Primanje mita dovodi do nepovjerenja građana u tijela vlasti. Ono potiče društvenu i individualnu nejednakost i negativno utječe na društvenu stabilnost i opću socijalnu sigurnost. Propisivanjem kaznenog djela primanja mita štiti se ne samo javni poredak u cjelini, već i povjerenje građana u institucije države koje postoje kako bi osigurale građanima zakonito, moralno i prihvatljivo ponašanja svih subjekata u odnosima s tim građanima". 288. Županijski sud u Zagrebu opisao je kazneno djelo primanja mita u obrazloženju osporene prvostupanjske presude ovako:

"Kazneno djelo primanja mita čini službena osoba koja primi dar da u okviru svoje službene ovlasti obavi službenu radnju koju ne bi smjela obaviti. Zaštitni objekt ovog kaznenog djela je zaštita društva i pojedinaca od korumpiranosti državnog aparata, zaštita čistoće, objektivnosti i zakonitosti u službenim postupanjima, a što sve se dovodi u pitanje ako su službene osobe podmitljive, te ako službena radnja može biti predmet 'kupnje'. Ovakvo postupanje dovodi do okrnjenosti državnog aparata, dovodi u pitanje i u sumnju ispravnost njegovih odluka. Potrebno je istaknuti da, ako ovakvo postupanje poprimi široke razmjere odnosno postane raširena pojava može u potpunosti paralizirati državni aparat i druge službe, a što nesumnjivo izaziva teške negativne posljedice za društvo u cjelini.

U konkretnom predmetu radi se o pravom pasivnom podmićivanju pri čemu je potrebno istaknuti da kaznenopravna zaštita počinje rano - već samom spremnošću službene osobe da primi mito. Zbog znatnog društvenog značenja ranije istaknutih zaštićenih vrijednosti taj prvi zametak korupcije je dovoljan da se konstituira ovo kazneno djelo odnosno da počne kaznenopravna intervencija. Već ta spremnost, potkupljivost i podmitljivost dovoljno je društveno opasna da ugrozi zaštićene vrijednosti. Mito je uvijek vezano uz službenu radnju počinitelja, a te radnje pripadaju u njegove službene zadatke koje on inače obavlja. Kod počinjenja ovog djela mora postojati svijest da se radi o činidbi i protučinidbi, odnosno, o usluzi i protuuslugi. Potrebno je napomenuti da za opstojnost ovog kaznenog djela nije od značaja što se zbivalo nakon sporazuma o mitu odnosno nije bitno je li i poduzeta radnja za koju je primljeno mito.

U predmetnom postupku osnovni preduvjet postojanja kaznenog djela primanja mita je da se mito daje službenoj osobi da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju ne bi smjela, a postupanje službene osobe u granicama ovlasti predstavlja konstitutivno obilježje kaznenog djela primanja mita. U pitanju su uvijek radnje koje spadaju u krug službenih ovlaštenja te službene osobe, radnje koje, uobičajeno, spadaju u njegove službene zadatke, koje on može izvršiti po svom službenom položaju, s time što je u danom slučaju radnja nedopuštena, objektivno protudužnosna, čime ne gubi karakter službene radnje.

Objekt radnje je 'dar ili kakva druga korist' a s obzirom da Kazneni zakon ne precizira što se ima smatrati 'darom' potrebno je služeći se standardima sudske prakse utvrditi sadržaj tog pojma. Dar predstavlja vrijednost kojom se kod službene osobe izaziva spremnost na kršenje načela koja predstavljaju osnovu obavljanja službe, a u svijetlu ovog postupka državni dužnosnik ne smije primiti

115

dar koji bi ga u obnašanju dužnosti doveo do ovisnosti o bilo kojoj domaćoj ili inozemnoj fizičkoj ili pravnoj osobi."

289. Iz rješenja Vrhovnog suda broj broj: I Kž 975/06-7 od 10. srpnja 2008. vidljivo je koje činjenice taj sud smatra odlučnima za utvrđenje postojanja kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ-a/97. U tom je rješenju navedeno:

"Prema obrazloženju pobijane presude dade se zaključiti da je prvostupanjski sud utvrdio činjenični osnov na način kako je to koncipirano optužbom odnosno izrekom presude. Međutim, nije dostatno samo naznačiti da je analizom obrane optuženika, iskaza svjedoka, te ostalih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i svih zajedno, vijeće našlo utvrđenim i dokazanim da je optuženik počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret na način kako je to navedeno u izreci presude, slijedom čega ga je valjalo oglasiti krivim i osuditi po zakonu. Osim naznake dokaza koji su izvođeni i iz kojih prvostupanjski sud nalazi utvrđenim odvijanje radnji na terećeni način, nužno se ukazuje odrediti koje odlučne činjenice ulaze u biće terećenog ili kojeg drugog kaznenog djela, sve u okviru čl. 350. st. 1. i 2. ZKP. Tako je izostalo utvrđenje i navođenje razloga o odlučnoj činjenici svojstva optuženika kao odgovorne osobe, poglavito u čemu se očituje zahtijevanje i primanje dara i koja je to službena radnja koju optuženik ne bi smio obaviti. Naime, s pravom se i u žalbi optuženika ukazuje na odnos sadržaja izreke presude i utvrđenje prvostupanjskog suda o dokazanoj kriminalnoj djelatnosti optuženika koja suštinski predstavlja dogovor između optuženika, svjedoka D. P. i I. B. da se u računu o popravku vozila I. B. prikaže zamjena starih vrata novima kako bi optuženik (i svjedok I. B.) naknadno dobio onaj dio novca stečen isplatom takvog računa koji se odnosi na zamjenu vrata, dok je svjedoku D. P., u okviru dogovora, ostao iznos novca iz razlike za neosnovano povećane sate rada. Osim toga glede terećenog kaznenog djela indikativan je navod svjedoka D. P. o optuženikovom traženju određene provizije kako bi svjedok ubuduće imao posao, što međutim nije sadržano u činjeničnom opisu djela. Budući nedostaju razlozi o tim odlučnim činjenicama, nije moguće ispitati pobijanu presudu, što nužno dovodi do njenog ukidanja."

290. Sukladno tome, odlučne činjenice koje ulaze u biće kaznenog djela primanja mita, propisanog člankom 347. stavkom 1. KZ-a/97, a koje je bilo potrebno utvrditi i u slučaju INA-MOL da bi se mogao izvesti zaključak o počinjenu tog kaznenog djela, jesu: - da je podnositelj to djelo počinio u svojstvu službene ili odgovorne osobe ("utvrđenje i navođenje razloga o odlučnoj činjenici svojstva optuženika kao /službene ili/ odgovorne osobe", kako je to objasnio Vrhovni sud u citiranoj presudi), - da je podnositelj primio dar ili kakvu drugu imovinsku ili neimovinsku korist (u daljnjem tekstu: mito), ili je primio obećanje mita ("u čemu se očituje zahtijevanje i primanje dara", kako je to objasnio Vrhovni sud u citiranoj presudi), - da je podnositelj primio mito ili obećanje mita radi toga da u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smio obaviti ("koja je to službena radnja koju optuženik ne bi smio obaviti", kako je to objasnio Vrhovni sud u citiranoj presudi).

116

Osim toga, u presudi broj: I Kž Us 130/2012-6 od 17. listopada 2013. Vrhovni sud izrijekom je utvrdio da se "kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ/97 može počiniti samo sa izravnom namjerom". 291. U nastavku se prikazuje praksa Vrhovnog suda vezana uz primjenu članka 347. KZ-a/97, po pojedinim zakonskim obilježjima kaznenog djela primanja mita (službena ili odgovorna osoba, zahtijevanje ili primitak mita ili obećanja mita, službena ili druga radnja).

2) Službena ili odgovorna osoba kao primatelj mita

292. Podnositelj je u slučaju INA-MOL, prema pravomoćnom sudskom utvrđenju, počinio djelo primanja mita kao službena osoba. Pojam službene osobe bio je definiran u članku 89. stavku 3. KZ-a/97, a mjerodavni je dio tog članka, u tekstu koji je važio od 1. listopada 2006. do 31. prosinca 2008., glasio:

"GLAVA DEVETA (IX.) ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU

Članak 89. (...) (3) Službena osoba kad je ona označena kao počinitelj kaznenog djela je izabrani ili imenovani dužnosnik u predstavničkom tijelu, državni dužnosnik i službenik koji obavlja službene poslove u tijelima državne uprave, lokalne samouprave i uprave, jedinici lokalne samouprave, tijelima sudbene vlasti, u Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Državnom odvjetništvu, Pučkom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, Pravobraniteljstvu za djecu, Pravobraniteljstvu za ravnopravnost spolova, Uredu predsjednika republike, tijelu, uredu i stručnoj službi Vlade Republike Hrvatske i Hrvatskog sabora, nositelj pravosudne dužnosti, sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske i njegovi zamjenici, Pučki pravobranitelj Republike Hrvatske i njegovi zamjenici, Pravobranitelj za djecu i njegovi zamjenici, Pravobranitelj za ravnopravnost spolova i njegovi zamjenici i domaći arbitar te javni bilježnik. ... (...)."

293. Kazneno djelo primanja mita pripada kategoriji "tzv. delicta propria, tj. posebnih kaznenih djela koja mogu počiniti samo osobe sa određenim svojstvom" (presuda Vrhovnog suda broj: I Kž 317/04-3 od 7. ožujka 2006. koja se bavila kaznenim djelom protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavcima 3. i 1. KZ-a/97). Supočinitelji takvih kaznenih djela također mogu biti samo osobe s takvim svojstvom. U presudi broj: I Kž 892/11-6 od 17. rujna 2014. Vrhovni sud je naglasio: "... kada se radi o djelima sa specijalnim subjektom (delicta propria), supočinitelji mogu biti samo one osobe koje imaju posebna svojstva koja se zahtijevaju za počinitelje u zakonskim opisima tih djela. Osobe koje tih svojstava nemaju mogu, bez obzira na svoj izvršiteljski doprinos, biti samo dionici u takvom djelu. Izloženo rezoniranje sudska praksa je u potpunosti prihvatila i dosljedno ga provodi bez izuzetka". 294. U presudi broj: I Kž-Us 91/10-6 od 8. veljače 2011. Vrhovni sud obrazložio je zajednička obilježja pojmova "službene osobe" i "odgovorne osobe":

117

"Za pojam službene ili odgovorne osobe nije nužno obavljanje rukovodećih ili sličnih poslova ili dužnosti, već je dovoljno da se u okviru konkretnog položaja ili ovlasti obavljaju određene samostalne radne funkcije na temelju kojih ta osoba ima pravo neposrednog odlučivanja."

295. Međutim, i kad je riječ o odluci koju donosi kolektivno tijelo može postojati, ovisno o prirodi poslova tog tijela i okolnostima slučaja, službena osoba kao počinitelj kaznenog djela primanja mita iz članka 347. KZ-a/97. To je Vrhovni sud zaključio u presudi broj: I Kž-Us 54/09-7 od 20. prosinca 2011. u kojoj je ispitivao radnje voditelja prekršajnog postupka optuženog za počinjenje kaznenog djela iz članka 347. stavka 1. (dar/mito radi pogodovanja), a koje je podveo pod "utjecaj":

"... osnovano je sud prvog stupnja pravilnom analizom i ocjenom provedenih dokaza na temelju provedenog dokaznog postupka zaključio da je optuženik kao službena osoba zahtijevao i primio dar da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju ne bi smio obavljati. Ta se radnja sastojala u tome, da kao voditelj prekršajnog postupka u predmetu protiv M. G. izradi nacrt rješenja o prekršaju koji bi bio povoljniji za tog počinitelja prekršaja, te da kao član vijeća potom sudjeluje u donošenju takvog rješenja. Upravo, takvo objektivno utvrđeno postupanje optuženika u navedenom prekršajnom postupku potvrđuje subjektivni element, a to je postojanje svijesti i volje za počinjenje kaznenog djela za koje je proglašen krivim. (...) ... optuženik u inkriminirano vrijeme bio [je] viši inspektor u D. i. Ministarstva …, a time imao svojstvo službene osobe ovlaštene da vodi prekršajni postupak u prvom stupnju, da u primljenim predmetima izrađuje prekršajne naloge, zakazuje ročišta, izrađuje pisane otpravke donijetih odluka u dovršenim predmetima. Nadalje, pravilno uzima kao nesporno da je optuženik dana 18. prosinca 2007. od strane Vijeća za prekršajni postupak koji su sačinjavali L. Z. Č., kao predsjednica, optuženik i V. Š. kao članovi, bio ovlašten za vođenje prekršajnog postupka protiv okr. M. G., a radi prekršaja iz čl. 63. st. 1. toč. 16. Zakona o deviznom poslovanju ... s obzirom na činjenicu da je optuženik bio u konkretnom predmetu voditelj postupka, a time i najbolje poznavao predmet, imao je mogućnost utjecati na članove vijeća u pogledu visine kazne pogodujući na taj način u konkretnom predmetu u korist M. G., kao počinitelja prekršaja. ... Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je iskaz svjedoka L. Z. Č., objektivan i da se radi o osobi iz čijeg iskaza proizlazi da onaj tko provodi postupak te izradi nacrt odluke ima najbolji uvid u sadržaj spisa predmeta pa da se ona, kao član vijeća, nekada prikloni glasu voditelja postupka, što je i logično, jer između članova vijeća postoji međusobnog povjerenja. ... Slijedom navedenog, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ispravno zaključuje da je vijeće tijelo koje donosi odluku, ali onaj tko vodi postupak izrađuje kako nacrt rješenja, tako i konačno rješenje te izvještava ostala dva člana vijeća o tome što je utvrđeno u samom postupku. Dakle, vijeće je to koje određuje visinu kazne, a načelnica može samo sugerirati manju ili veću kaznu, što za vijeće nije obvezujuće. Stoga, upravo tako pravilno utvrđene činjenice po prvostupanjskom sudu, suprotno navodima žalbe, ukazuju da je optuženik u vođenju predmetnog prekršajnog postupka objektivno bio u mogućnosti pogodovati G., kako prilikom izrade nacrta rješenja tako i konačnog rješenja, na način da utječe na članove vijeća prilikom odmjeravanja visine novčane kazne."

118

296. U presudi broj: III Kr 141/07-3 od 27. veljače 2008. Vrhovni sud obrazložio je razliku između zakonskog pojma "u službi" (koji se spominje, primjerice, kod kaznenog djela pronevjere iz članka 345. stavka 1. KZ-a/97) i zakonskog pojma "službena osoba" (koji se spominje kod kaznenog djela primanja mita i niza drugih kaznenih djela):

"... počinitelj kaznenog djela pronevjere iz članka 345. stavka 1. Kaznenog zakona može biti svaka osoba kojoj su novac, vrijednosni papiri ili druge pokretne stvari povjerene u službi ili uopće na radu, a ne samo neka od službenih osoba određenih člankom 89. stavkom 3. Kaznenog zakona. Krug osoba navedenih u stavku 3. članka 89. Kaznenog zakona odnosi se samo na kaznena djela u kojima je službena osoba izrijekom označena kao počinitelj kaznenog djela (primjerice - kaznenih djela iz članka 122. stavka 3., članka 210. stavka 4. i članka 207. Kaznenog zakona). Dakle, pogrešno je termin 'u službi' izjednačavati s pojmom službene osobe, ..."

297. Konačno, Vrhovni sud naznačio je u presudi broj: I Kž 904/05-8 od 13. lipnja 2006. veći značaj korupcijskih kaznenih djela kad ih čine "dužnosnici" za razliku od ostalih službenih osoba:

"Prema odredbi čl. 89. st. 3. KZ-a službene osobe su i službenici u točno nabrojenim tijelima vlasti, pa i tijelima sudbene vlasti, ali i nositelji pravosudnih dužnosti, suci, državni odvjetnici i njihovi zamjenici itd. Krug ovlasti službenika i dužnosnika različit je, pri čemu su daleko veće ovlasti dužnosnika. Već iz tog razloga nije bez značaja okolnost koja je službena osoba počinila kazneno djelo. Optuženica je, prije preuzimanja dužnosti suca prisegla da će se u obavljanju sudačke dužnosti pridržavati Ustava i zakona, da će suditi po najboljem znanju svjesno i nepristrano i da će štititi, između ostalog zakonom utvrđene slobode prava čovjeka i građana. Počinjenjem kaznenih djela za koje je proglašena krivom optuženica je izigrala povjerenje tijela koja su učestvovala u njezinom imenovanju, ali je pogazila i prisegu koju je dala prilikom stupanja na dužnost. Upravo radi toga zlouporaba položaja i ovlasti od strane suca zaslužuje veću osudu društva, nego li zlouporaba drugih službenih osoba koje nisu dužnosnici, pa je tu okolnost, kao otegotnu, cijenio i ovaj sud."

U istoj je presudi Vrhovni sud također utvrdio da "optuženici ne bi mogli doći do imovinske koristi da žaliteljica nije obavljala dužnost suca. Upravo koristeći tu dužnost ona je mogla koristiti predmete suda koji su bili pravomoćno dovršeni i adaktirani, pečate kojima su ovjerene klauzule pravomoćnosti i izvršnosti i upravo stoga što je sudac pristali su naprijed navedene osobe učiniti usluge koje su nesporne".

3) Zahtijevanje ili primitak mita ili obećanja mita

298. Jedno je od zakonskih obilježja kaznenog djela iz članka 347. KZ-a/97 da službena ili odgovorna osoba mora zahtijevati ili primiti mito odnosno obećanje mita. Pri tome nije od važnosti je li počinitelj doista primio mito, nego je dovoljno da zahtijeva mito odnosno da primi obećanje tog mita. Radi se o formalnom kaznenom djelu koje je dovršeno izvršenjem opisanih radnji.

119

299. U presudi broj: I Kž 741/07-5 od 19. studenoga 2008. Vrhovni sud je protumačio i obrazložio zakonsko obilježje zahtijevanja ili primanja mita odnosno obećanja mita u smislu članka 347. KZ-a/97:

"... kazneno djelo iz čl. 347. KZ-a je dovršeno već u trenutku kada odgovorna osoba zahtijeva ili primi dar ili obećanje dara, a nije relevantno je li primatelj mita radnju uistinu namjeravao obaviti ili nije, kao što nije bitno, jer ne ulazi u opis djela, niti to je li kasnije radnja koja je obećana izvršena ili nije. Dakle, bitan je s(a)mo sporazum o mitu, a sve ostalo s aspekta počinjenja kaznenog djela više nije važno. Prema tome, u konkretnom slučaju je bitno to da je optuženik u trenutku sklapanja sporazuma radi dobivanja mita nudio uslugu koju je inače ovlašten izvršiti, a je li ju je uistinu namjeravao izvršiti i je li ju je osobno mogao izvršiti nije relevantno."

300. Vrhovni sud je u presudi broj: I Kž-Us 5/13-6 od 3. travnja 2014. potvrdio stajalište da je primanje mita formalno kazneno djelo koje je dovršeno već samim zahtijevanjem dara, bez obzira na to što je u činjeničnom opisu djela navedeno da je optuženica također i primila dar:

"... nema sumnje da opis radnji iz izreke presude sadrži sva obilježja kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ/97. Naime, ključni su navodi opisa djela da je optuženica u svojstvu porezne inspektorice, dakle službene osobe, zahtijevala i primila dar da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju ne bi smjela obaviti, jer je u postupku provođenja poreznog nadzora nad trgovačkim društvom 'I. M.' d.o.o. predočila direktorici tog trgovačkog društva da je nadzorom utvrdila velike nepravilnosti u knjigovodstvenom prikazivanju poslovanja društva koje bi je, ako ih takvima prikaže, mogle uništiti i potom zatražila iznos od 100.000,00 kuna kako bi sačinila povoljan zapisnik, a kada je M. S. D. na to pristala i predala iznos od 10.000,00 EUR-a optuženica joj je predala radnu verziju obećanog zapisnika. Prema tome, iz činjeničnog opisa djela nesumnjivo proizlazi da je optuženica zahtijevala dar za nezakonito postupanje što je jasno priopćila drugoj osobi, koja je to tako i shvatila te postupila prema traženju. Valja istaći da su već radnjom zahtijevanja dara radi sastavljanja povoljnog zapisnika ispunjena obilježja predmetnog kaznenog djela, sve da do predaje novca i izrade takvog zapisnika nije došlo, ..."

301. Slično obrazloženje sadržano je i u presudi Vrhovnog suda broj: I Kž 259/07-5 od 22. travnja 2008., pri čemu je u njoj posebno naglašeno da je kazneno djelo primanja mita dovršeno već u trenutku zahtijevanja dara, kojeg je optuženik nakon toga i primio, pa kasnije poduzete radnje "nisu od značaja budući su uslijedile nakon već dovršenog kaznenog djela":

"... prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kada je, nakon svestrane analize provedenih dokaza, zaključio da je opt. J. kao službena osoba zahtijevao i primio dar da u granicama svoje ovlasti ne obavi službenu radnju koju bi morao obaviti, sve na način, u vrijeme i na mjestu utvrđenim u izreci pobijane presude. Naime, opravdano sud prvog stupnja takav zaključak temelji na suglasnim, uvjerljivim i logičnim iskazima opt. D. J. i opt. I. T. P., koje u osnovi potvrđuje isto tako logičan i uvjerljiv iskaz svj. P., a iz kojih slijedi da je opt. J. kao policijski službenik prilikom nadzora prometa na graničnom prijelazu M., najprije predočio opt. D. J. i opt. I. T. P. da su počinili prekršaj jer nisu bili vezani

120

sigurnosnim pojasevima, te da je svaki od njih dužan platiti kaznu od 500 kn, da bi nakon toga zatražio od njih iznos od 50 EUR-a, umjesto plaćanja te kazne, te taj iznos i primio od opt. D. J.. Nema sumnje da se u takvim radnjama optuženika stječu sva bitna obilježja kaznenog djela primanje mita, koje je dovršeno već u trenutku zahtijevanja dara, kojeg je optuženik nakon toga i primio, pa sve kasnije poduzete radnje - povrat novca i naplata kazne za prekršaj, nisu od značaja budući su uslijedile nakon već dovršenog kaznenog djela."

302. Ponavljajući istovjetna stajališta i u presudi i rješenju broj: I Kž Us 44/12-10 od 11. travnja 2013. (v. točku 267.1.), Vrhovni sud je sve radnje počinjene nakon dovršetka kaznenih djela primanja i davanja mita ilustrativno označio kao "višak" koji samo "opisuje što se zbivalo nakon što su predmetna kaznena djela ostvarena":

"... kazneno djelo pasivnog i aktivnog podmićivanja, ukoliko je riječ o primanju, odnosno davanju obećanja dara ili dara, da se obavi službena radnja koja bi se morala obaviti, dovršeno je u trenutku sklapanja takvog sporazuma, odnosno davanja/primanja dara, a nije od važnosti je li službena osoba zaista obavila radnju radi koje je tražila/dobila dar ili kakvu drugu korist. S obzirom, nadalje, da je prvostupanjski sud s izvjesnošću utvrdio kada je i na koji način sklopljen korupcijski sporazum, a kako to nepobitno proizlazi iz snimljenih telefonskih razgovora vođenih između optuženih S. i M., neutemeljen je i prigovor opt. S. B. kojim on to spori. Nadalje, mito je bilo obećao i dano kako bi opt. S. žurno riješila predmet opt. S. B., čime je u potpunosti definirana radnja koju je ona kao službena osoba trebala obaviti, a koja je bila u granicama njezinih ovlasti i koju je ona ionako morala obaviti, a čime su ostvarena konstitutivna obilježja inkriminiranih kaznenih djela, zbog čega nema potrebe ulaziti u to je li i kakve informacije opt. S. davala. Shodno izloženom, ni od kakve važnosti nije niti podatak u kojem je roku riješen predmet predlagatelja S. B., jer to ne utječe na opstojnost bitnih, konstitutivnih elemenata inkriminacija. Srž kaznenih djela primanja i davanja mita je motiviranost službene osobe da obavi određenu radnju zbog obećanog, odnosno danog dara ili koristi. ... U konkretnom slučaju je nesumnjivo između optuženih D. B. i J. S. sklopljen tzv. korupcijski sporazum, čiji sadržaj su stranke dogovorno utvrdile i koji uključuje kako predmet, tako i osobu kojoj će biti dan. Drugačije tumačenje zakonskog opisa inkriminacije proturiječilo bi smislu i cilju inkriminacije. (...) Dio činjeničnog opisa inkriminacije koji se odnosi na djelovanje opt. J. S. nakon postizanja korupcijskog sporazuma nije i konstitutivno obilježje kaznenih djela iz čl. 347. st. 2. i čl. 348. st. 2. KZ/97, već tzv. 'višak', a opisuje što se zbivalo nakon što su predmetna kaznena djela ostvarena."

303. U presudi broj: I Kž 557/06-6 od 3. prosinca 2008. Vrhovni sud naglasio je da je za postojanje kaznenog djela primanja mita irelevantno je li počinitelj primio cijeli zatraženi iznos mita ili samo njegov dio. U toj se presudi obrazlažu i dvije "alternativno određene radnje" kaznenog djela primanja mita:

"... nema proturječja između dijela izreke presude u kojem se navodi da je 'M. T. … predao optuženiku dio zatraženog novca u iznosu od 2.000 €' i navoda u obrazloženju da je optuženi B. 'kao odgovorna osoba zahtijevao i primio na dar 2.000 €'. Naime, citirani dio obrazloženja presude odnosi se na utvrđenje prvostupanjskog suda o ostvarenju svih objektivnih i subjektivnih elemenata bića

121

kaznenog djela primanja mita odnosno njegove obje alternativno određene radnje - zahtijevanja dara, kao i primanja dara - od strane odgovorne osobe radi neobavljanja radnje koju ne bi smjela obaviti, za postojanje kojih oblika je potpuno irelevantno je li počinitelj primio cijeli zatraženi iznos dara ili samo njegov dio, pa nije bilo razloga i u tom dijelu obrazloženja presude posebno elaborirati tu okolnost, o kojoj se sud prvog stupnja jasno očitovao u prethodnim dijelovima obrazloženja, kada je iznosio ocjenu provedenih dokaza (...)."

304. Na kraju treba napomenuti da Vrhovni sud ima istovjetan pristup kao kod djela primanja mita i kad je riječ o kaznenom djelu davanja mita iz članka 348. KZ-a/97. Navodi se mjerodavni dio presude Vrhovnog suda broj: I Kž-Us 67/2010-6 od 29. svibnja 2013.:

"... iako kazneno djelo davanja mita iz članka 348. KZ/97 (takozvano 'aktivno podmićivanje') u jednom svom dijelu, kada inicijativa za sveukupnu kriminalnu djelatnost dolazi od davatelja mita, ujedno po prirodi stvari predstavlja i poticanje na kazneno djelo primanja mita (takozvanog 'pasivnog podmićivanja'), nema govora o tome da bi za dovršenje bilo kojeg, pa i ovakvog aktivnog podmićivanja bio potreban i prihvat dara ili ponude dara od strane osobe kojoj se mito daje ili nudi. Iz zakonskog opisa kaznenog djela davanja mita jasno proizlazi da je ono dovršeno već predajom ili obećanjem dara ili kakve druge koristi službenoj ili odgovornoj osobi kako bi ona obavila ili propustila obaviti neku službenu ili drugu radnju (po tome je li smjela ili morala obaviti tu radnju razlikuju se stavci 1. i 2. članka 348. KZ/97), neovisno o tome je li službena ili odgovorna osoba i prihvatila takav dar ili obećanje dara ili koristi, jer o odgovoru na to pitanje ovisi samo postojanje njene odgovornosti za neki od oblika kaznenog djela iz članka 347. KZ/97, a ne i kaznena odgovornost davatelja mita."

4) Službena ili druga radnja radi počinjenja koje je dano mito

305. Službena ili odgovorna osoba mora zahtijevati ili primiti mito odnosno obećanje mita zbog točno propisanog razloga: da u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti, ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti. "Službena radnja" odnosno "druga radnja" treće je zakonsko obilježje kaznenog djela primanja mita u smislu članka 347. stavka 1. KZ-a/97. Za razliku od toga, u članku 347. stavku 2. KZ-a/97 riječ je o situacijama kad službena ili odgovorna osoba zahtijeva ili prima mito ili obećanje mita radi toga da u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti, ili da ne obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti. 306. Vrhovni sud istaknuo je u presudi broj: I Kž-Us 60/10-6 od 5. lipnja 2013. da za ostvarenje kaznenog djela primanja mita uopće nije bitno je li počinitelj doista izvršio obećanu radnju odnosno propustio izvršiti službenu radnju, kako je i obećao:

"... za ostvarenje bića predmetnog oblika kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ/97 (takozvanog pravog pasivnog podmićivanja) nije uopće bitno je li službena osoba u trenutku primanja mita imala namjeru obaviti dužnu ili zabranjenu službenu ili drugu radnju, niti je odlučno je li takvu radnju kasnije i obavila. Naime, primanje mita je formalno kazneno djelo, a to znači da se iscrpljuje u samom zahtijevanju ili primanju dara ili kakve druge koristi, ili primanju

122

obećanja dara ili koristi, time je ono dovršeno, neovisno o tome je li službena ili odgovorna osoba poduzela službenu ili drugu radnju zbog koje je mito dano, zahtijevano ili obećano, a njeno kasnije obavljanje zabranjene radnje ili neobavljanje dužne radnje može biti samo od utjecaja na visinu kazne. Stoga za postojanje ovog kaznenog djela nije niti odlučno bi li optuženi E. G. po proteku roka u kojem je R. D. naložio otklanjanje nedostataka, poduzeo daljnje mjere radi njihovog otklanjanja i njegovog prekršajnog sankcioniranja, pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. ZKP/97 koju optuženik na opisani način obrazlaže u žalbi."

307. Službenu radnju koju počinitelj "ne bi smio obaviti" u smislu članka 371. stavka 1. KZ-a/97 Vrhovni sud obrazložio je u presudi broj: I Kž 1127/07-6 od 22. listopada 2008.:

"... ono što je važno za kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ-a (...) jeste to da se radnja počinjenja tog kaznenog djela (zahtijevanje mita) mora odnositi na službenu (ili drugu) radnju koju odgovorna osoba ne bi smjela obaviti. Zapravo to znači da se bit neprava kod ovog oblika kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ-a očituje u spremnosti počinitelja da za nagradu (dar ili drugu imovinsku korist) nezakonito postupa. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, opt. F. M. pokazao je tu spremnost kada je od svjedoka M. B. zahtijevao 25.000,00 kn nudeći kao protuuslugu to da se on neće žaliti na presudu Općinskog suda u Imotskom, broj: P-754/00 od 5. studenog 2001. godine 'iako bi se mogao žaliti'."

308. Službenu radnju koju počinitelj "ne bi smio obaviti" u smislu članka 347. stavka 1. KZ-a/97 Vrhovni sud obrazložio je i u presudi broj: I Kž-Us 51/12-7 od 28. veljače 2013. u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja, navodeći sljedeće:

"Točno je da je opt. D. M., kao stranka u citiranom predmetu" (referentica Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu - op. Ustavnog suda) "imala pravo uvida i preslikavanja dijelova spisa, ali samo pod uvjetima iz čl. 59. i 60. Sudskog poslovnika. Iako je opt. J. S. kao referentica bila zadužena tim spisom, ona nije bila ovlaštena spis davati na uvid niti preslikavati dokumentaciju iz spisa radi iznošenja iz sudske zgrade i davanja drugim osobama. Postupivši protivno propisanom načinu rada, opt. J. S. je poduzela službenu radnju koju nije smjela obaviti pa kada je, kao protuuslugu, od opt. D. M. najprije primila obećanje, a zatim i dar u visini duga za korištenje telefonskog priključka, time je ostvarila elemente bića kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ-a."

309. U istoj je presudi broj: I Kž-Us 51/12-7 od 28. veljače 2013. Vrhovni sud obrazložio način na koji je (drugi) optuženik u tom konkretnom slučaju počinio kazneno djelo primanja mita pomaganjem:

"... pogrešna je teza žalbe da se pomagačka radnja u vidu preuzimanja mita za suprugu J. S. mogla obaviti samo u okviru prethodnog dogovora koji je trebao postojati u trenutku primitka obećanja dara za pruženu protuuslugu. Kako je taj optuženik preuzeo novac nakon što je kriminalna radnja od strane opt. J. S. već bila dovršena, a ne radi se o unaprijed obećanom pomaganju, žalitelj smatra da nisu ostvarene zakonske pretpostavke iz čl. 38. KZ-a.

123

Nasuprot tome, kazneno djelo primanja mita, iako formalno postoji već u trenutku primitka obećanja dara za pružanje protuusluge, u materijalnom smislu je dovršeno kada obećani dar bude predan, a upravo u toj fazi izvršenja kaznenog djela sudjeluje opt. D. S. Pomagač pri izvršenju tog kaznenog djela ne mora nužno biti upoznat sa svim elementima kriminalnog plana i dogovora, već je dovoljno da se tom dogovoru priključi, ovdje na strani primatelja mita, kako pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Stoga nikakve dvojbe nema da je opt. D. S. ostvario kako objektivna, tako i subjektivna obilježja bića kaznenog djela iz čl. 347. st. 2. u vezi čl. 38. KZ-a."

Članak 38. KZ-a/97 je glasio:

"Pomaganje Članak 38.

(1) Tko drugome s namjerom pomogne u počinjenju kaznenog djela kaznit će se kao da ga je sam počinio, a može se i blaže kazniti. (2) Pomaganjem se smatra osobito: davanje savjeta ili uputa kako da se počini kazneno djelo, stavljanje počinitelju na raspolaganje sredstava za počinjenje kaznenog djela, uklanjanje prepreka za počinjenje kaznenog djela te unaprijed obećano prikrivanje kaznenog djela, počinitelja, sredstava kojima je djelo počinjeno, tragova kaznenog djela ili predmeta pribavljenih kaznenim djelom."

310. Za razliku od pomaganja iz prethodno citiranog predmeta, Vrhovni sud se u presudi broj: I Kž-Us 75/11-6 od 24. rujna 2014. bavio supočiniteljstvom u primanju mita:

"Pobijanom presudom donijetom u ponovljenom postupku, optuženici F. A. i K. M. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ/97 ... (...) ... iz navoda optuženog K. M. prema kojima, s obzirom da 'on nije niti tražio nikakav dar (…) a niti je takav dar (…) zaprimio (…), u ponašanju okrivljenog M. uopće nisu ostvarena obilježja kaznenog djela koje mu se pobijanom presudom stavlja na teret', proizlazilo bi da on pobija presudu i zbog povrede kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. ZKP/97. Međutim, i ovdje se zapravo radi o takozvanoj posrednoj povredi kaznenog zakona ... Naime, prvostupanjski je sud utvrdio da su optuženici F. A. i K. M. kritične zgode postupali po prethodnom dogovoru, radi zajedničkog stjecanja nepripadne materijalne dobiti ostvarene traženjem i primanjem mita. Okolnost da optuženi M. nije komunicirao sa Z. P., dakle, da nije od nje zatražio mito te da novac nije osobno primio od nje, već je sve te radnje poduzeo optuženi A., s obzirom na utvrđenu činjenicu da je optuženi M. svo to vrijeme stajao u blizini i već time, a pogotovo i riječima upućenima optuženim A. 'uzmi, bolje i to nego ništa', jasno pokazao da radnje optuženog A. prihvaća kao svoje, ne otklanja njegovu kaznenopravnu odgovornost, odnosno njegovo supočiniteljstvo u primanju mita."

311. Suprotno tome, u presudi broj: I Kž-Us 91/10-6 od 8. veljače 2011. Vrhovni sud obrazložio je u čemu se sastoji službena radnja koju bi počinitelj "morao obaviti", kao oblik tzv. nepravog aktivnog podmićivanja iz članka 347. stavka 2. KZ-a/97:

124

"U konkretnom je slučaju pravilno utvrđeno kako je opt. S. R. koristila svoja ovlaštenja na protupravan način, odnosno protupravno je iskorištavala stvarne i pravne mogućnosti vezane uz svoj položaj kako bi točno određene predmete dodjeljivala u rad opt. D. H. Ona je formalno ostala u granicama ovlasti, ali ih je zlouporabljivala tako da nije postupala u skladu s potrebama službe, sa zadacima ustanove, sa pravim smislom i svrhom institucije u kojoj je radila."

312. Konačno, u presudi i rješenju broj: I Kž 43/05-10 od 14. srpnja 2005. Vrhovni sud bavio se kaznenim djelom protiv službene dužnosti - protuzakonitim posredovanjem - iz članka 343. stavka 2. KZ-a/97. U tom je predmetu obrazložio koncept "službene radnje službene osobe", a iznio je i koncept razlikovanja kaznenih djela protiv službene dužnosti u užem i širem značenju:

"Iz obrazloženja pobijane presude (str. 15-16) može se zaključiti da prvostupanjski sud utvrđuje slijedeće činjenice: 'I. K.2 je ministar a N. R. je zamjenik ministra Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske (dalje: MZT) u kritično vrijeme, dakle, državni su dužnosnici i po čl. 89. st. 3. KZ-a, obojica su nedvojbeno službene osobe'. 'Isto tako, po čl. 89. st. 7. KZ-a, I. K.2 i N. R., ujedno su i odgovorne osobe'. 'S obzirom na navedeno, osnovna dilema suda bila je, je li zaključenje ugovora o pružanju konzalting usluga broj 10041996 od 10. travnja 1996. godine 'službena radnja' I. K.2 i N. R. ili nije'. 'Sud je zaključio da ta radnja nije 'službena radnja' jer funkcionalno ne određuje niti uređuje išta organski što bi se odnosilo na sustav organizacije i strukture državnog tijela čiji su I. K.2 i N. R. čelnici, niti ta radnja predstavlja ovlasti potpisnika koje imaju kao nositelji ovlasti, već bi po čl. 89. st. 7. KZ-a, ova dvojica bili odgovorne osobe u tom državnom tijelu, pa bi po tome to bila radnja koja bi se određivala u krugu pojma 'druge radnje''. (...) Prvostupanjski sud je upravo ostvario gore navedenu povredu kaznenog zakona jer je pogrešno ocijenio da radnja službenih osoba nije 'službena radnja' u smislu bitnog obilježja kaznenog djela iz čl. 343. st. 2. KZ-a. Prvostupanjski sud je u pravu kada u pobijanoj presudi (str. 14) konstatira da 'službena radnja' u Kaznenom zakonu nije 'posebno' definirana u smislu značenja izraza u Kaznenom zakonu (glava IX - čl. 89.), ali je isto tako u pravu kada citira određenje i sadržaj 'službene radnje' iz čl. 317. st. 1. KZ-a, u kojem je ona određena 'kao radnja koju u okviru svoje ovlasti poduzima službena osoba' (str. 15 pobijane presude). Ovo određenje pojma 'službene radnje' prihvaća i ovaj Vrhovni sud kada je u pitanju i kazneno djelo iz čl. 343. st. 2. KZ-a, s time da je kod kaznenog djela iz čl. 343. st. 2. KZ-a više naglasak na stvarnom položaju osobe koja ostvaruje svoje službene ovlasti, a manje na zlouporabi tih ovlasti. Ministar i njegov zamjenik su u prvom redu službene osobe, u smislu odredbe iz čl. 89. st. 3. KZ-a. Prihvaćajući pravno stajalište prvostupanjskog suda (o dvostrukom položaju jedne osobe i kao službene i kao odgovorne), ušli bi u područje neodgovornosti tih osoba za kaznena djela protiv službene dužnosti, a njihovu odgovornost ne možemo poistovjetiti sa odgovornošću odgovornih osoba (direktora, predsjednika ili člana uprave trgovačkog društva i sl.), kako je to obrazloženo u nastavku ove odluke (u odnosu na presudu).

125

Kada je riječ 'službenoj radnji' (kao bitnom obilježju kaznenog djela iz čl. 343. st. 2. KZ-a), prema mišljenju ovog Vrhovnog suda, treba praviti distinkciju između kaznenih djela protiv službene dužnosti u užem i širem značenju. Kazneno djelo iz čl. 343. st. 2. KZ-a predstavlja delikt kojeg treba tumačiti u širem značenju: to nije kazneno djelo kojeg službena osoba ostvaruje zlouporabom službene ovlasti na protupravan način pri poduzimanju službene radnje za koju je inače ovlaštena (kao što je to kod tzv. pravih službeničkih kaznenih djela). Ovdje se radi o tzv. nepravom službeničkom kaznenom djelu protiv službene dužnosti kod kojeg se poduzimaju radnje ili postupci službene osobe u iskorištavanju pravne i stvarne mogućnosti vezane, prije svega, na položaj te osobe (tzv. šira koncepcija kaznenog djela protiv službene dužnosti). U slučaju kada službena osoba, u okviru svojih ovlasti, utemeljenih na javnim ovlastima, zaključi ugovor u ime i za račun državne ustanove kojoj je na čelu (sve poslove ugradnje telefonskih centrala financira ministarstvo u više fakulteta i visokih škola na području Republike Hrvatske - koje financiranje predstavlja redovni oblik djelatnosti tog ministarstva) onda takva osoba poduzima 'službenu radnju' u smislu bitnog obilježja kaznenog djela iz čl. 343. st. 2. KZ-a. Iz tih razloga, prije svega, ovaj Vrhovni sud smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio kazneni zakon kada je ovlasti ministra i njegovog zamjenika isključio iz kruga službenih radnji na koje su te osobe ovlaštene - pa i radnje zaključenja ugovora o konzaltingu."

V. SAŽETAK PRIGOVORA PODNOSITELJA

313. Kad je riječ o slučaju INA-MOL, podnositelj u cijeloj ustavnoj tužbi ustraje na tvrdnji da sudovi nisu dokazali postojanje korupcijskog sporazuma (dogovora o mitu) između njega i Z. T. Hernadija, što obrazlaže s više različitih aspekata. Tako se između ostaloga može zaključiti da pravomoćna izreka presude u slučaju INA-MOL, prema mišljenju podnositelja, ne zadovoljava zahtjeve vladavine prava jer je s obzirom na činjenično opis djela naveden u izreci presude povrijeđeno ustavno jamstvo na pravnu utvrđenost kaznenog djela (članak 3. u vezi s člankom 31. stavkom 1. Ustava). 314. Podnositelj je dalje istaknuo da su tijekom kaznenog postupka te nakon donošenja prvostupanjske presude, a prije pravomoćnog okončanja postupka, razni mediji i visoki državni dužnosnici svojim napisima i izjavama kršili njegovo ustavno pravo na presumpciju nedužnosti. U ustavnoj je tužbi naveo, a zatim uz ustavnu tužbu i priložio, mnogobrojne izjave i članke za koje smatra da su u javnosti poticale stvaranje mišljenja o tome da je kriv i prije nego što mu je pravomoćnom sudskom presudom utvrđena krivnja. Prigovorio je i prejudiciranju u javnosti ocjene činjenica prije i tijekom njihova izvođenja u kaznenom postupku (članak 28. Ustava i članak 6. stavak 2. Konvencije). 315. Najveći dio ustavne tužbe sadržava prigovore podnositelja o povredi njegova ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 2. alinejom 6. Ustava i člankom 6. stavkom 3. točkom (d) Konvencije. Ti se prigovori u osnovi svode na tvrdnju da je tijekom kaznenog postupka pred Županijskim sudom u Zagrebu podnositelj u cijelosti bio uskraćen u ostvarenju svoga ustavnog prava na procesnu ravnopravnost s protivnom stranom u kaznenom postupku s obzirom na način na koji su u tom postupku izvedeni dokazi. Vrhovni sud sve je te propuste

126

opravdao. Riječ je, dakle, o navodnoj povredi ustavnog prava podnositelja na jednakost oružja. 316. Ostali prigovori podnositelja razmatraju se u trećem dijelu obrazloženja ove odluke ("C. Ostali prigovori vezani uz pravo na pravično suđenje") s obzirom na to da su vezani i uz slučaj Hypo i uz slučaj INA-MOL.

VI. OCJENE USTAVNOG SUDA

317. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, nadležni sudovi pravomoćno su osudili podnositelja za počinjenje kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ-a/97 jer je "kao službena osoba primio dar da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju ne bi smio obaviti". Sudovi su također pravomoćno utvrdili "da novčani iznos od 5,000.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Ivo Sanader ostvario kaznenim djelom iz članka 347. stavak 1. Kaznenog zakona". 318. Kao što je prethodno rečeno, iz ustavne tužbe može se izvesti zaključak da podnositelj smatra kako pravomoćna izreka presude u slučaju INA-MOL ne zadovoljava zahtjeve vladavine prava jer je s obzirom na činjenični opis djela, sadržan u izreci presude, povrijeđeno ustavno jamstvo na pravnu utvrđenost kaznenog djela i kazne (članak 3. u vezi s člankom 31. stavkom 1. Ustava). Taj se prigovor podnositelja razmatra u nastavku teksta (točke A. i B.).

A. SVOJSTVO "SLUŽBENE OSOBE" (ČLANAK 31. STAVAK 1. USTAVA)

319. Ustavni sud ponavlja da prema članku 347. stavku 1. KZ-a/97 kazneno djelo primanja mita može počiniti samo "službena ili odgovorna osoba". Sudovi su utvrdili da je podnositelj u slučaju INA-MOL djelo počinio u svojstvu "službene osobe". Na ovom mjestu treba ponoviti mjerodavni dio članka 89. stavka 3. KZ-a/97:

"GLAVA DEVETA (IX.) ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU

Članak 89. (...) (3) Službena osoba kad je ona označena kao počinitelj kaznenog djela je izabrani ili imenovani dužnosnik u predstavničkom tijelu, državni dužnosnik i službenik koji obavlja službene poslove u ... tijelu, uredu i stručnoj službi Vlade Republike Hrvatske ..."

1) Predsjednik Vlade kao "službena osoba" u smislu članka 89. stavka 3. KZ-a/97

320. Kao što je prethodno rečeno, kaznena djela protiv službene dužnosti - primanjem mita iz članka 347. KZ-a/97 pripadaju skupini tzv. delicta propria, to jest posebnih kaznenih djela koja mogu počiniti samo osobe s određenim svojstvom (v. točku 293.). Svojstvo počinitelja kao "službene ili odgovorne osobe" konstitutivno je obilježje bića kaznenog djela primanja mita iz članka 347. KZ-a/97. Kao i svako drugo obilježje, i

127

svojstvo počinitelja sud mora nedvojbeno utvrditi na temelju provedenog dokaznog postupka. O tome da je ta okolnost utvrđena sudovi se moraju očitovati u obrazloženju presude. Ako se ta pravno relevantna činjenica u postupku ne utvrdi, a s obzirom da se ista ne predmnijeva, tada nisu ostvarena sva obilježja kaznenog djela kao pretpostavka za utvrđivanje ostalih elemenata kaznenog djela, napose protupravnosti i krivnje. 321. U članku 89. stavku 3. KZ-a/97 državni dužnosnici koji mogu imati svojstvo "službene osobe" taksativno su nabrojani. Nedvojbeno je da se u članku 89. stavku 3. KZ-a/97 izrijekom ne navodi predsjednik Vlade kao "službena osoba". Ne navode se izrijekom ni članovi Vlade (a ni predsjednik Republike Hrvatske). Ukratko, državni dužnosnici u izvršnoj vlasti, za razliku od onih u predstavničkim tijelima te sudaca i nositelja drugih pravosudnih dužnosti, nisu posebno istaknuti kao "službene osobe" u članku 89. stavku 3. KZ-a/97. Iznimka su "državni dužnosnici i službenici koji obavljaju službene poslove ... u uredu i stručnoj službi Vlade Republike Hrvatske", što upućuje, primjerice, na predstojnika i zamjenika predstojnika Ureda predsjednika Vlade, glavnog tajnika i zamjenika glavnog tajnika Vlade ili pak na glasnogovornika Vlade. 322. Za razliku od KZ-a/97, članak 87. stavak 3. KZ-a/11, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., ne ostavlja mjesta dvojbi da se predsjednik Vlade ima smatrati službenom osobom kod kaznenih djela kod kojih je to svojstvo obilježje bića kaznenog djela. To stoga što se u KZ-u/11 općenito govori o "državnom dužnosniku" (kao generički određenom pojmu), a predsjednik Vlade je "državni dužnosnik" u smislu Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika. Taj generički određen pojam "državnog dužnosnika" nedostaje u članku 89. stavku 3. KZ-a/97. 323. S obzirom na definiciju "službene osobe" iz članka 89. stavka 3. KZ-a/97, a budući da je u slučaju INA-MOL prvi put u hrvatskoj pravnoj povijesti, a time i sudskoj praksi, optužena i osuđena osoba koja je obnašala dužnost predsjednika Vlade, izrazito je uočljiva činjenica da nadležni sudovi nisu posebno utvrđivali svojstvo počinitelja kaznenog djela mita (podnositelja) kao "službene osobe". Oni su, bez obrazloženja, u pravomoćnoj izreci presude predsjednika Vlade jednostavno podveli pod pojam "službene osobe" iz članka 89. stavka 3. KZ-a/97 ("dakle, kao službena osoba primio dar ..."), iako se predsjednik Vlade, kao što je navedeno, u toj zakonskoj odredbi izrijekom ne navodi, a ne može se izvesti ni iz jedne skupine dužnosnika koja je navedena u tom članku. 324. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u svojoj dosadašnjoj praksi isticao potrebu tumačenja članka 89. stavka 3. KZ-a/97 jer "pojmovi 'službena osoba' i 'odgovorna osoba' (definirani u čl. 89. st. 3. i 7. KZ-a) obuhvaćaju širok i ne posve transparentan krug osoba" (presuda broj: I Kž 202/10-8 od 9. ožujka 2011.). Zbog toga je u nizu presuda, služeći se tehnikom "od slučaja do slučaja", Vrhovni sud tumačio pojmove "službene osobe" odnosno "odgovorne osobe" u konkretnim okolnostima pojedinih slučajeva, a u presudama je za svoja utvrđenja navodio i obrazlagao razloge. 325. Primjerice, u presudi broj: III Kr 109/07-3 od 6. studenoga 2007. Vrhovni sud protumačio je da je pravosudni policajac "bio službena osoba, jer se radilo o

128

službeniku koji je obavljao službene poslove u tijelu državne uprave i to u Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave". U presudi i rješenju broj: I Kž-Us 44/12-10 od 11. travnja 2013. (v. točku 267.1.) Vrhovni sud protumačio je da administrativni referent upisničar arhivar u zemljišnoknjižnom odjelu suda može biti "službena osoba", te je podrobno obrazložio razloge za to svoje stajalište. 326. Kad je riječ o odgovornim osobama, u presudi broj: Kzz 23/06-2 od 14. studenoga 2006. Vrhovni sud protumačio je da socijalna radnica nije službena osoba, pri čemu je također obrazložio razloge za to svoje stajalište. U presudi broj: I Kž 923/04-3 od 17. veljače 2005. Vrhovni sud protumačio je da "sudski vještak ima svojstvo odgovorne osobe, te je stoga moguće da vještak bude počinitelj kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ", također obrazlažući vrlo detaljno razloge za to svoje stajalište. 327. Ustavni sud dalje primjećuje da se Vrhovni sud u svojoj dosadašnjoj praksi već susretao s članovima Vlade kad je riječ o delicta propria. Tako je u predmetu broj: I Kž-Us 55/11-10 od 24. listopada 2012. bila riječ o članu Vlade, to jest - riječima tog suda - "službenoj osobi - ministru Ministarstva". Međutim, suprotno prethodno navedenim primjerima, u njemu Vrhovni sud nije posegnuo za tumačenjem članka 89. stavka 3. KZ-a/97 radi razjašnjenja razloga zbog kojih se i članovi Vlade moraju podvesti pod zakonski pojam "službene osobe" u smislu te kaznene odredbe (u citiranom rješenju to je okvirno učinjeno za osobu u svojstvu pomoćnika ministra). Štoviše, u presudi i rješenju broj: I Kž 43/05-10 od 14. srpnja 2005. Vrhovni sud je utvrdio da je jedan optuženik ministar, a drugi je zamjenik ministra, a nakon toga je utvrdio da "dakle, državni dužnosnici i po čl. 89. st. 3. KZ-a, obojica su nedvojbeno službene osobe" ili, na drugom mjestu, da su "ministar i njegov zamjenik ... u prvom redu službene osobe, u smislu odredbe iz čl. 89. st. 3. KZ-a". 328. S obzirom na krug osoba određen u članku 89. stavku 3. KZ-a/97, Ustavni sud - imajući u vidu da je riječ o kaznenopravnom području - ne vidi da bi bila samorazumljiva, a ponajmanje ustavnopravno opravdana, ovlast tijela kaznenog progona i sudova automatski podvoditi pod članak 89. stavak 3. KZ-a/97 državne dužnosnike koji u njemu nisu navedeni, a da se o tome u sudskoj presudi ne navede ni jedna riječ. 329. Koliko god se na prvi pogled činilo pretjeranim zahtijevati od sudova da kod optuženika, kad im se sudi u svojstvu predsjednika Vlade, utvrđuju svojstvo "službene ili odgovorne osobe", to je jedini način da se izbjegnu prigovori o arbitrarnosti postupanja tijela kaznenog pravosuđa prilikom kaznenog progona tih osoba i suđenja tim osobama za delicta propria. Treba ponoviti da je svojstvo "službene ili odgovorne osobe" konstitutivno obilježje bića kaznenog djela primanja mita iz članka 347. KZ-a/97. 330. Štoviše, ustavna kategorija političke odgovornosti predsjednika Vlade uređena člankom 112. Ustava dodatno osnažuje potrebu sudskog razjašnjenja svojstva

129

"službene osobe" odnosno počinitelja delicta propria u smislu članka 89. stavka 3. KZ-a/97 kad je riječ o predsjedniku Vlade. 331. To je sudsko razjašnjenje u konkretnom slučaju izostalo. Time je povrijeđeno pravo podnositelja na obrazloženu sudsku odluku u dijelu koji se tiče primjene članka 89. stavka 3. KZ-a/97 na podnositelja u svojstvu predsjednika Vlade. 332. Na kraju, Ustavni sud dužan je podsjetiti i da "sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava" (članak 115. stavak 3. Ustava). U kontekstu korupcijskih kaznenih djela, za Republiku Hrvatsku su relevantne, uz unutarnje zakonodavstvo, i norme međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka i koje su, na temelju članka 134. Ustava, dio unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj su snazi iznad zakona. Te norme mogu (i) dopunjavati biće kaznenog djela definirano u unutarnjem zakonodavstvu. 333. Tako je Republika Hrvatska, između ostaloga, i stranka Konvencije Ujedinjenih naroda o suzbijanju korupcije, koja je usvojena na 58. sjednici Opće skupštine Ujedinjenih naroda 31. listopada 2003. Stupila je na snagu 14. prosinca 2005. Za Republiku Hrvatsku također je na snazi od 14. prosinca 2005. (Zakon o potvrđivanju Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije, "Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 2/05. i Objava o stupanju na snagu Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije u odnosu na Republiku Hrvatsku, "Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 1/06.; u daljnjem tekstu: KpK/05). Za pojam "javnog dužnosnika" (public official) u smislu KpK/05 i problemima s prijevodima međunarodnih ugovora na hrvatski jezik v. točku 13. obrazloženja odluke i rješenja Ustavnog suda broj: U-I-2414/2011 i dr. od 7. studenoga 2012. ("Narodne novine" broj 126/12.). 334. S obzirom da članak 2. točka (a) podtočka (i) KpK/05 definira pojam "javnog dužnosnika", ta je konvencija nedvojbeno morala biti uzeta u obzir u kontekstu korupcijskog djela za koje je u slučaju INA-MOL optužen i osuđen podnositelj u svojstvu predsjednika Vlade (članak 115. stavak 3. u vezi s člankom 134. Ustava). 335. Zaključno, osim što su automatskim podvođenjem podnositelja pod članak 89. stavak 3. KZ-a/97 sudovi pokazali visok stupanj arbitrarnosti u postupanju (s obzirom da predsjednik Vlade u toj odredbi nije izrijekom naveden, a sudovi nisu naveli razloge zbog kojih je osnovano podvesti podnositelja pod članak 89. stavak 3. KZ-a/97), u provedenom su kaznenom postupku nadležni sudovi zanemarili i mjerodavne blanketne norme međunarodnih ugovora koji su bili na snazi za Republiku Hrvatsku tempore criminis.

2) Predsjednik političke stranke kao "službena osoba" u smislu članka 89. stavka 3. KZ-a/97

336. Ustavni sud dalje primjećuje da je u pravomoćnoj izreci presude navedeno:

"... početkom studenog 2008. godine, na sjednici Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice" (podnositelj je - op. Ustavnog suda) "ponovio takvo stajalište, te iznio i nametnuo svoje unaprijed pripremljene zaključke ... zbog čega su prisutni članovi predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice takve njegove zaključke, kao predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice prihvatili, ..."

130

Treba podsjetiti da članak 347. stavak 1. KZ-a/97 govori o "službenoj osobi" kao onoj koja zahtijeva mito "da u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti", a da članak 89. stavak 3. KZ-a/97 podvodi pod "službenu osobu" (kao mogućeg počinitelja delicta propria) samo "izabranog ili imenovanog dužnosnika" (u taksativno navedenim državnim i javnopravnim tijelima).

337. Sudovi su, međutim, u činjeničnom opisu djela, u okviru pravomoćne izreke presude, obuhvatili podnositelja i u njegovoj ulozi predsjednika političke stranke, iako predsjednik političke stranke nije i ne može biti "izabrani ili imenovani dužnosnik" u smislu definicije službene osobe iz članka 89. stavka 3. KZ-a/97 (a to ne mogu biti ni članovi Vlade kada - kao članovi političke stranke - postupaju po nalozima predsjednika svoje političke stranke, pa bila to i ista osoba koja je predsjednik Vlade). 338. Dugim riječima, Ustavni sud ocjenjuje neprihvatljivim podvođenje predsjednika političkih stranaka i političkih stranaka kao takvih pod članak 89. stavak 3. KZ-a/97, pa i onda kada je takav predsjednik ujedno i predsjednik Vlade, a sama politička stranka ona koja ima većinu u Hrvatskom saboru i formira Vladu. Posve je drugo pitanje može li predsjednik političke stranke biti kazneno odgovoran za primanje mita u svojstvu odgovorne osobe (članak 89. stavak 7. KZ-a/97) za obavljanje "druge" (ne "službene") radnje koju ne bi smio obaviti. Međutim, tim se pitanjem sudovi nisu posebno bavili, pa ono ne može biti ni predmet razmatranja u ovom ustavnosudskom postupku. 339. Kao što je prethodno rečeno, članak 89. stavak 3. KZ-a/97 ne obuhvaća izrijekom čak ni predsjednika Vlade kao "službenu osobu" u smislu njegove kaznene odgovornosti za delicta propria. Stoga je već u tom pitanju postojala obveza sudova da protumače KZ/97 i podrobno obrazlože podvođenje podnositelja pod tu zakonsku odredbu. U takvoj situaciji, Ustavni sud ne vidi kako bi se mogao opravdati pravomoćni dio izreke presude koji - bez riječi dopunskog obrazloženja - u činjenični opis delicti proprii umeće predsjednika političke stranke i time poistovjećuje inkriminiranu "službenu radnju službene osobe" s radnjama podnositelja kao predsjednika političke stranke. To što je riječ o istoj osobi nije relevantno u pravnom smislu. S ustavnopravnog aspekta, relevantno je da takvo neprihvatljivo poistovjećivanje državnih i stranačko-političkih funkcija nije dopušteno u višestranačkom demokratskom sustavu (članak 3. Ustava) jer briše razliku između državne i stranačke politike. 340. S obzirom na to da je riječ o dijelu činjeničnog opisa kaznenog djela mita za koje je podnositelj pravomoćno osuđen, a sudovi nisu postupili na način koji bi otklonio nesuglasnost između činjeničnog i pravnog opisa tog kaznenog djela (što samo po sebi ostavlja dojam arbitrarnosti), Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego odrediti ponavljanje postupka u slučaju INA-MOL. Sudovi su napravili težak propust jer su pod konstitutivno obilježje bića kaznenog djela primanja mita iz članka 347. KZ-a/97 (svojstvo počinitelja kao "službene osobe") podveli podnositelja kao predsjednika političke stranke, osuđujući ga i za radnje koje je u vrijeme počinjenja djela poduzimao u tom svojstvu. Time je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo na

131

pravnu utvrđenost kaznenog djela primanja mita u smislu članka 31. stavka 1. Ustava, u dijelu koji se odnosi na svojstvo "službene osobe". 341. Na temelju članka 73. stavka 1. u vezi s člankom 76. stavkom 1. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točkama od I. do III. izreke ove odluke, u dijelu slučaja INA-MOL koji se odnosi na podnositeljeve radnje kao predsjednika političke stranke.

B. KORUPCIJSKI SPORAZUM (ČLANAK 31. STAVAK 1. USTAVA)

342. Dio pravomoćne izreke presude o utjecaju podnositelja u ulozi predsjednika političke stranke na članove političke stranke kojoj je bio na čelu (među kojima su neki bili i članovi Vlade) Ustavni sud u nastavku odluke ne razmatra, s obzirom na to da je taj dio osporene pravomoćne presude prethodno ukinuo.

1) "Utjecaj" kao službena radnja

343. Polazeći od dijela članka 347. stavka 1. KZ-a/97 koji je primijenjen u slučaju INA-MOL te od prakse Vrhovnog suda izgrađene u primjeni te odredbe na konkretne slučajeve, Ustavni sud utvrđuje da za postojanje kaznenog djela primanja mita sudovi moraju dokazati da je počinitelj ("službena osoba") zatražio od treće osobe odnosno da je primio obećanje treće osobe da će mu dati mito kako bi primatelj mita u svojstvu službene osobe, u granicama svoje ovlasti, obavio službenu radnju koju ne bi smio obaviti. 344. U svjetlu okolnosti slučaja INA-MOL, navedeno zakonsko obilježje kaznenog djela značilo bi da su sudovi u provedenom kaznenom postupku morali dokazati da je podnositelj zatražio ili primio od Z. T. Hernadija 10 milijuna eura mita odnosno da je primio obećanje Z. T. Hernadija da će mu dati 10 milijuna eura mita za protučinidbu koja se sastoji u tome da će Vlada sklopiti s MOL-om Prvu izmjenu dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavni ugovor o plinskom poslovanju. 345. Time se kao središnje pitanje cijelog slučaja INA-MOL - s obzirom na činjenicu da je podnositelju u tom slučaju suđeno isključivo za djelo primanja mita - postavlja pitanje postojanja korupcijskog sporazuma između podnositelja u svojstvu službene osobe (kao primatelja mita) i Z. T. Hernadija (kao davatelja mita). To se utvrđenje temelji na praksi Vrhovnog suda koja je u tom pitanju stabilna i čvrsta: za kazneno djelo iz članka 347. KZ-a "bitan je s(a)mo sporazum o mitu, a sve ostalo s aspekta počinjenja kaznenog djela više nije važno". To je kazneno djelo dovršeno već u trenutku kad službena ili odgovorna osoba "zahtijeva ili primi dar ili obećanje dara, a nije relevantno je li primatelj mita radnju uistinu namjeravao obaviti ili nije, kao što nije bitno, jer ne ulazi u opis djela, niti to je li kasnije radnja koja je obećana izvršena ili nije" (v. presudu broj: I Kž 741/07-5 od 19. studenoga 2008. u točki 299.). Bitan je, dakle, samo korupcijski sporazum. 346. U presudi i rješenju Vrhovnog suda broj: I Kž Us 44/12-10 od 11. travnja 2013. (v. točku 267.1.) također je jasno istaknuto da prvostupanjski sud mora "s izvjesnošću" utvrditi "kada je i na koji način sklopljen korupcijski sporazum". 347. Kada je riječ o samom činu dogovora primatelja i navodnog davatelja mita u slučaju INA-MOL, relevantni dio pravomoćne izreke prvostupanjske presude glasi (istaknute dijelove označio Ustavni sud):

132

"2. početkom 2008. godine, u Zagrebu, kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske, sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, predsjednikom Uprave mađarske naftne kompanije MOL Hungarian Oil and Gas Plc., dogovorio da će za iznos od 10,000.000,00 eura, ..."

348. Ustavni sud ne vidi da se za taj dio izreke može reći da sadržava činjenični opis inkriminiranog postupanja podnositelja (to jest dogovora sa Z. T. Hernadijem). Postoji samo utvrđenje da se podnositelj "dogovorio". Primjećuje i to da ni na jednom mjestu u obrazloženju prvostupanjske presude nisu spomenuti ni vrijeme (početak 2008.) ni mjesto (Zagreb) postizanja tog dogovora. Iz obrazloženja presude i sudskog spisa vidljivo je samo to da su u veljači 2008. započele prve radnje vezane uz pregovore između Vlade i MOL-a (v. točku 225.). I u nalogu za provođenje istrage i u optužnici spominju se kao mjesta dogovora (korupcijskog sporazuma) Zagreb i Budimpešta, a u izreci presude samo Zagreb. Ostaje, stoga, nejasno kojim su dokaznim sredstvima i na koji način utvrđeni mjesto i vrijeme dogovora kako to piše u pravomoćnoj izreci presude. Kao što je već rečeno, u obrazloženju prvostupanjske presude također nema nijedne riječi o načinu na koji je došlo do inkriminiranog dogovora. 349. Nadalje, u pravomoćnoj izreci presude Županijski sud u Zagrebu proglasio je podnositelja krivim što je sa Z. T. Hernadijem, predsjednikom Uprave MOL-a, dogovorio da će za iznos od 10 milijuna eura (istaknuti dio označio Ustavni sud):

"2. ... poduzeti sve kako bi se zaključila izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d. na način da će Republika Hrvatska, MOL-u Hungarian Oil and Gas Plc., neosnovano omogućiti prevladavajući utjecaj nad tim društvom i sklopiti ugovor o izdvajanju plinskog poslovanja iz trgovačkog društva INA d.d., kojim se izdvaja onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d., koji će u cijelosti preuzeti Republika Hrvatska ..."

Ustavni sud dužan je primijetiti da bi iz relevantnog dijela izreke proizlazilo kako je konstitutivni element korupcijskog sporazuma bilo i utanačenje da će "Republika Hrvatska, MOL-u Hungarian Oil and Gas Plc., neosnovano omogućiti prevladavajući utjecaj nad tim društvom". Čini se da je kod atributa "neosnovano" više riječ o umetanju u dio izreke o korupcijskom sporazumu vrijednosne ocjene samog suda o štetnosti tog posla za Republiku Hrvatsku, nego o objektivnim stipulacijama samog dogovora između podnositelja kao primatelja i navodnog davatelja mita.

350. Kad je riječ o načinu na koji je u pravomoćnoj izreci presude izložen činjenični opis službene radnje podnositelja, koja je zakonsko obilježje kaznenog djela mita ("da u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti"), treba primijetiti da je ta radnja opisana riječima: (da će podnositelj za iznos od 10 milijuna eura) "poduzeti sve" (kako bi se zaključili pravni poslovi). 351. Ustavni sud podsjeća na presudu i rješenje Vrhovnog suda broj: I Kž 43/05-10 od 14. srpnja 2005., u kojem je predmetu "osnovna dilema suda bila, je li zaključenje ugovora o pružanju konzalting usluga ... 'službena radnja' I. K.2 i N. R." (ministra i zamjenika ministra - op. Ustavnog suda) "ili nije". U tom je predmetu Vrhovni sud

133

jasno potvrdio da je upravo "zaključenje ugovora" ta službena radnja: "U slučaju kada službena osoba, u okviru svojih ovlasti, utemeljenih na javnim ovlastima, zaključi ugovor u ime i za račun državne ustanove kojoj je na čelu ... onda takva osoba poduzima 'službenu radnju' u smislu bitnog obilježja kaznenog djela iz čl. 343. st. 2. KZ-a". Međutim, u slučaju INA-MOL takvu službenu radnju (to jest zaključenje ugovora) nije bio ovlašten obaviti podnositelj kao predsjednik Vlade jer mu njegov "konkretni položaj" nije davao ovlast da samostalno odlučuje o zaključenju spornih ugovora, s obzirom na to da oni nisu pripadali u krug "samostalnih radnih funkcija na temelju kojih je podnositelj imao pravo neposrednog odlučivanja", kako je pojam službene osobe odredio Vrhovni sud u presudi broj: I Kž-Us 91/10-6 od 8. veljače 2011. (v. točku 294.). Tu je ovlast imala samo Vlada kao kolektivno tijelo. 352. Stoga je slučaju INA-MOL bliži predmet broj: I Kž-Us 54/09-7 od 20. prosinca 2011. u kojem je Vrhovni sud ispitivao radnje voditelja prekršajnog postupka pri donošenju odluke prekršajnog vijeća kao kolektivnog tijela, a u kojem je te radnje službene osobe sveo na "utjecaj" optuženika na članove kolektivnog tijela ("optuženik [je] u vođenju predmetnog prekršajnog postupka objektivno bio u mogućnosti pogodovati G., kako prilikom izrade nacrta rješenja tako i konačnog rješenja, na način da utječe na članove vijeća prilikom odmjeravanja visine novčane kazne" - v. točku 295.). 353. Treba zaključiti da sudovi pod "službenom radnjom" podnositelja u smislu članka 347. stavka 1. KZ-a/97 u ovom slučaju nisu mislili na sklapanje pravnih poslova kao takvih (to jest na zaključenje Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju). Sudovi su u slučaju INA-MOL pod "službenu radnju" podnositelja podveli utjecaj podnositelja kao predsjednika Vlade na članove koalicijske Vlade da daju suglasnost na zaključenje spornih ugovora. To je potvrdio i Vrhovni sud kada je prihvatio kao "pravilni zaključak prvostupanjskog suda o utjecaju optuženika na donošenje odluka o izmjenama i dopunama ugovora o međusobnim odnosima dioničara i izdvajanju plinskog poslovanja" (str. 23. drugostupanjske presude). 354. Sukladno tome, proizlazi da bi se kazneno djelo primanja mita u slučaju INA-MOL dovršilo samim sklapanjem korupcijskog sporazuma između podnositelja i navodnog davatelja mita, kako bi za obećani novac (10 milijuna eura) podnositelj svojim utjecajem osigurao suglasnost Vlade za sklapanje u ime Republike Hrvatske pravnih poslova s MOL-om (to jest za sklapanje Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju).

2) Jedinstvena radnja izvršenja djela primanja mita vs. stjecaj dvaju djela

355. Na ovom mjestu treba još jednom podsjetiti: za kazneno djelo iz članka 347. KZ-a "bitan je s(a)mo sporazum o mitu, a sve ostalo s aspekta počinjenja kaznenog djela više nije važno". To je kazneno djelo dovršeno već u trenutku kad službena ili odgovorna osoba "zahtijeva ili primi dar ili obećanje dara, a nije relevantno je li primatelj mita radnju uistinu namjeravao obaviti ili nije, kao što nije bitno, jer ne ulazi u opis djela, niti to je li kasnije radnja koja je obećana izvršena ili nije" (v. presudu broj: I Kž 741/07-5 od 19. studenoga 2008. u točki 299.).

134

356. Sukladno tome, Županijski sud u Zagrebu formulirao je pitanje koje je u kaznenom postupku bilo sporno i na koje je trebalo odgovoriti u sudskoj raspravi u slučaju INA-MOL ovako (str. 68. prvostupanjske presude):

"Sporno je u ovom kaznenom postupku ... je li optuženi Ivo Sanader kao službena osoba primio dar da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju ne bi smio obaviti, odnosno je li dogovorio sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, predsjednikom Uprave naftne kompanije MOL Hungarian Oil and Gas.Plc., da će za iznos od 10 milijuna eura poduzeti sve kako bi se zaključili navedeni Ugovori."

357. Pođe li se od navedenih sudskih mjerila i spornog pitanja u slučaju INA-MOL, kako ga je formulirao Županijski sud u Zagrebu, preostali dio izreke presude u slučaju INA-MOL sadržavao bi činjenični opis djelovanja podnositelja nakon dovršenja formalnog kaznenog djela primanja mita. Riječima Vrhovnog suda, to bi bio tzv. 'višak' koji opisuje što se zbivalo nakon što je kazneno djelo ostvareno (v. presudu i rješenje Vrhovnog suda broj: I Kž Us 44/12-10 od 11. travnja 2013. u točki 302.). Taj "višak" u izreci prvostupanjske presude glasi:

"... nakon čega je, znajući da je zaključenje takvih ugovora protivno interesima Republike Hrvatske, u cilju realizacije dogovora sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, koristeći autoritet predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, najprije krajem listopada 2008. godine, na sjednici užeg kabineta Vlade Republike Hrvatske iznio stajalište da zahtjeve MOL Hungarian Oil and Gas Plc. za prepuštanje većine u upravljačkim tijelima i izdvajanje neprofitnog dijela plinskog poslovanja treba prihvatiti, a nakon toga početkom studenog 2008. godine, na sjednici Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice ponovio takvo stajalište, te iznio i nametnuo svoje unaprijed pripremljene zaključke o bitnim elementima izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d. i ugovora o izdvajanju plinskog poslovanja, prema kojima će Vlada Republike Hrvatske prepustiti MOL Hungarian Oil and Gas Plc. kontrolu nad upravljanjem trgovačkim društvom INA d.d., a plinsko poslovanje urediti na način da se izdvoji onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d. i da isti u cijelosti preuzme Republika Hrvatska, neistinito prikazavši da je zaključenje takvih ugovora u interesu Republike Hrvatske, iako njihovim zaključenjem Republika Hrvatska omogućava MOL Hungarian Oil and Gas Plc. kontrolu nad upravljanjem trgovačkim društvom INA d.d., društvom od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku i obvezala se preuzeti onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitke, zbog čega su prisutni članovi predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice takve njegove zaključke, kao predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice prihvatili, a potom su i članovi Vlade Republike Hrvatske na sjednicama Vlade održanim 24. prosinca 2008. i 29. siječnja 2009., na kojima su prezentirani prijedlozi Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d. i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju, dali suglasnost na zaključenje takvih ugovora, pa je 30. siječnja 2009. zaključena Prva izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se- odnosi na trgovačko društvo INA d.d., kojim je MOL Hungarian Oil and Gas Plc. dan prevladavajući utjecaj u trgovačkom društvu INA d.d., kao i Glavni ugovor o plinskom poslovanju, temeljem kojeg se iz trgovačkog društva INA d.d. izdvaja onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d., kojeg se u cijelosti obvezala preuzeti

135

Republika Hrvatska, čime su u potpunosti prihvaćeni svi zahtjevi MOL Hungarian Oil and Gas Plc., pa su za zaključenje takvih ugovora, u dogovoru sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, radi isplate dogovorenog iznosa od 10,000.000,00 eura, zaključeni fiktivni ugovori o savjetodavnim uslugama između društava sa Cipra i društva Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske u suvlasništvu Roberta Ježića, te je tako 3. lipnja 2009. zaključen Ugovor o savjetodavnim uslugama između društava Ceroma Holdings Limited, Cipar i Xenoplast & Shipping AG, Švicarska, a 4. lipnja 2009. Ugovor o savjetodavnim i drugim uslugama između društava Hangarn Oil Products Trading Ltd, Cipar i Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske, koji novac mu je prema njegovoj uputi Robert Ježić trebao isplatiti na njegov zahtjev, nakon čega je 17. lipnja 2009. društvo Hangarn Oil Products Trading Ltd, Cipar na račun društva Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske uplatilo iznos od 2.600.000 eura, a društvo Ceroma Holding Limited, Cipar, na račun društva Xenoplast & Shipping AG iz Švicarske iznos od 2,400.000,00 eura, dok preostali dogovoreni iznos od 5.0000.00 eura nije isplaćen na račun društva Xenoplast & Shipping AG, jer je u međuvremenu, na zahtjev Roberta Ježića, došlo do raskida ugovora o savjetodavnim i drugim uslugama, ..."

358. Da je citirani dio u izreci prvostupanjske presude svojevrsni "višak" (s obzirom na zakonska obilježja kaznenog djela primanja mita za koje je podnositelj osuđen u slučaju INA-MOL) potvrdio je sam Županijski sud u Zagrebu kad je na str. 191. obrazloženja prvostupanjske presude naglasio (istaknuti dio označio Ustavni sud):

"U konkretnom slučaju u postupanju optuženika ne samo da su utvrđena obilježja kaznenog djela primanja mita koja su iscrpljena samom spremnošću da ugrozi zaštićene vrijednosti već je obavio protuslužbene radnje za koje je konačno i primio dar ..."

2.1. Stjecaj primanja mita i drugih korupcijskih kaznenih djela

359. Vladajuća praksa Vrhovnog suda upućuje na to da se u slučaju kad počinitelj zbog mita doista i izvrši obećanu nezakonitu radnju, kazneno djelo primanja mita stječe (najčešće) s kaznenim djelom zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ-a/97. U literaturi se također navodi da se u situaciji kad počinitelj zbog mita doista i izvrši obećanu radnju postavlja pitanje stjecaja primanja mita i zlouporabe položaja i ovlasti (Novoselec, isto, str. 409. - 410.). U članku 337. KZ-a/97 kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti bilo je opisano ovako:


(1) Službena ... osoba koja s ciljem da sebi ... pribavi kakvu neimovinsku korist ... iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(...) (4) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina."

359.1. U presudi broj: I Kž 407/08-5 od 29. travnja 2009. Vrhovni sud obrazložio je pojam "iskorištavanja položaja službene osobe", kao ključno zakonsko obilježje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ-a/97 ovako:

136

"Pojam iskorištavanja položaja službene osobe znači zapravo zabranjeno ponašanje službene osobe u odnosu na skup prava i obveza koja proizlaze iz funkcionalnog statusa radnog odnosa službene osobe. ... Ovdje se ... radi o svjesnom kršenju pravila funkcije službene osobe (prava iz radnog odnosa službene osobe), što predstavlja suštinski sadržaj iskorištavanja položaja službene osobe, kao radnje kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ-a, ..."

359.2. Čini se da bi tom određenju odgovarao opis koji je Županijski sud u Zagrebu dao za podnositelja, kada je u osporenoj prvostupanjskoj presudi naglasio (str. 192.):

"Optuženi Ivo Sanader je koristeći autoritet predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, ... poduzeo radnje koje on može izvršiti po svom službenom položaju predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika HDZ-a, ali su one protudužnosne jer je neistinito prikazivao činjenice zbog dogovora sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, predsjednikom Uprave mađarske naftne kompanije MOL Hungarian Oil and Gas Plc., da, za iznos od 10,000.000,00 eura, poduzme sve kako bi se zaključila izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d."

360. U nastavku se prikazuje nekoliko slučajeva iz prakse Vrhovnog suda o stjecaju primanja mita i drugih korupcijskih zlodjela (najčešće djela zlouporabe položaja i ovlasti i djela nezakonitog posredovanja. 361. Tako je u presudi broj: I Kž 614/08-5 od 28. listopada 2008. Vrhovni sud utvrdio da je riječ o stjecaju kaznenog djela primanja mita i kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti. U toj je presudi navedeno:

"Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da je opt. Z. S. primio mito, a potom poduzeo određene radnje koje predstavljaju zlouporabu položaja i ovlasti. On je M. Đ., bez plaćanja kazne, propustio na područje Republike Hrvatske i time mu pribavio imovinsku korist. Optuženik je na taj način iskoristio stvarne i pravne mogućnosti vezane uz svoj položaj carinskog službenika. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako je opt. Z. S. počinio kazneno djelo primanja mita u stjecaju sa kaznenim djelom zlouporabe položaja i ovlasti. Prema sudskoj praksi i pravnoj teoriji, u takvoj je kriminalnoj kombinaciji kaznenim djelom primanja mita počinitelj ostvario imovinsku korist za sebe, a kaznenim djelom zlouporabe položaja i ovlasti ostvario je imovinsku korist za drugoga. Optuženik je primio mito a potom iskoristio ovlasti vezane za svoj položaj i nije obavio svoju dužnost, djelujući tako protivno interesima carinske službe kako bi ostvario tuđi interes."

362. I u presudi broj: I Kž-Us 91/10-6 od 8. veljače 2011. Vrhovni sud ocijenio je da postoji stjecaj tih dvaju kaznenih djela, obrazlažući ga ovako:

"... Kazneno djelo primanja mita ne konzumira kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti. Samim time što službena osoba zahtijeva i primi dar ili obećanje dara, odnosno kakve druge koristi da obavi radnju koju ne bi smjela obaviti ili ne obavi radnju koju bi morala obaviti, ostvarena su sva obilježja kaznenog djela primanja mita. Za postojanje ovog kaznenog djela nije potrebno da službena osoba i obavi takvu radnju. Međutim, ako takva osoba, nakon što je primila dar i time ostvarila

137

sva obilježja kaznenog djela primanja mita, obavi i službenu radnju za koju je primila dar a koju ne bi smjela obaviti i ako ova radnja sadrži obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, ona je time ostvarila još jedno samostalno kazneno djelo i to kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, koje nije apsorbirano kaznenim djelom primanja mita."

363. Nadalje, Vrhovni sud u svojoj je praksi izgradio određena mjerila za razgraničenje kaznenog djela primanja mita od kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ-a/97 i pojedinih drugih korupcijskih djela, kao što je kazneno djelo protupravnog posredovanja iz članka 343. KZ-a/97. 364. Tako je u rješenju broj: I Kž-Us 37/13-6 od 19. lipnja 2013. Vrhovni sud razgraničio kazneno djelo primanja mita i kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti po dvjema specifičnim obilježjima djela mita: prvo, po tome je li u vrijeme počinjenja kaznenog djela postojao korupcijski sporazum o mitu koje bi (mito) optuženik mogao očekivati ili ne, i drugo, po tome prima li se mito za sebe ili ne. Samo ako su oba odgovora pozitivna, postoji i djelo mita:

"Ukoliko u vrijeme počinjenja kaznenog djela, nije bilo govora o nikakvom mitu niti ga je optuženik mogao očekivati, to se ne može raditi o kaznenom djelu davanja mita odnosno primanja mita, već samo o kaznenom djelu zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97 koje se ogleda u tome što protiv K. S. nisu pokrenuti prekršajni postupci, a ne stjecaju kaznenih djela iz čl. 337. st. 3. KZ/97 te kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 3. KZ/97 jer za počinjenje kaznenog djela primanja mita svojstveno je to da u trenutku poduzimanja radnji koje sadrže obilježje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti optuženik zna i očekuje da će primiti mito. Osim toga, kod kaznenog djela primanja mita valja voditi računa da se mito prima za sebe, a u konkretnom slučaju meso i praščići pripali su policijskoj postaji, a ne optuženiku, pa se od optuženika nije moglo oduzeti niti kao imovinska korist."

365. U presudi broj: I Kž 814/03-6 od 29. studenoga 2006. Vrhovni sud utvrdio je da se kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ-a/97 može smatrati dovršenim tek nakon pribavljanja znatne imovinske koristi:

"Namjera počinitelja jasno je opisana kao postupanje s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi, a za dovršenje ovog djela traži se i pribavljanje takve koristi."

366. Konačno, Vrhovni sud obrazložio je u presudi broj: I Kž Us 49/2014-6 od 2. srpnja 2014. zakonska obilježja kaznenog djela protuzakonitog posredovanja iz članka 343. KZ-a/97, stavljajući ga u odnos prema kaznenom djelu zlouporabe položaja i ovlasti. Prva tri stavka članka 343. KZ-a/97 su glasila:

"Protuzakonito posredovanje Članak 343.

(1) Tko zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist, ili tko primi ponudu ili obećanje dara ili kakve druge koristi za sebe ili drugu fizičku ili pravnu osobu da iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti, ili da se ne obavi

138

službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine. (2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti. (3) Ako je za posredovanje iz stavka 2. ovoga članka počinitelj primio dar ili kakvu drugu korist, ili ako je primio ponudu ili obećanje dara ili kakve druge koristi za sebe ili drugu fizičku ili pravnu osobu, a ne radi se o počinjenju drugoga kaznenog djela za koje je propisana teža kazna, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do pet godina. (...)"

U presudi broj: I Kž Us 49/2014-6 od 2. srpnja 2014. u tom je smislu naglašeno:

"Optužba je pod toč. 1. opt. M. M. teretila za kazneno djelo koje je prav(n)o označila kao protuzakonito posredovanje iz čl. 343. st. 2. i 3. KZ/97, uz tvrdnju da bi opt. M. M. iskorištavanjem službenog položaja posredovao da se ne obavi službena radnja koja bi se morala obaviti te za posredovanje primio imovinsku korist od 700,00 kn koja je ogleda u razlici prave cijene servisa na automobilu u tvrtci '…' u odnosu na onu cijenu koju je platio opt. M. M.. Međutim, prvostupanjski sud utvrdio je da opt. M. M. u trenutku kada je poduzimao inkriminiranu radnju nije znao niti očekivao bilo kakav dar ili imovinsku korist koju bi eventualno pribavio iskorištavanjem svog službenog položaja. A kako kazneno djelo protuzakonitog posredovanja iz čl. 343. KZ/97 može počiniti samo onaj tko zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist ili tko primi ponudu ili obećanje dara ili kakve druge koristi za sebe ili drugu fizičku ili pravnu osobu da iskorištavanjem svoga službeničkog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti odnosno da se ne bi smjela obaviti, što znači da sporazum o daru, nagradi ili drugoj koristi ili obećanje dara ili kakve druge koristi mora uslijediti prije poduzimanja radnje protupravnog posredovanja ili istovremeno s tom radnjom, to prvostupanjski sud pravilno smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu protuzakonitog posredovanja iz čl. 343. KZ/97 nego o kaznenom djelu poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97. Stoga je prvostupanjski sud pravilno iz činjeničnog opisao izostavio one činjenične tvrdnje koje ne ulaze u opis bića kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97."

367. Na kraju treba podsjetiti na činjenicu da je USKOK prije podizanja optužnice odustao od progona podnositelja za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ-a/97.

2.2. Slučaj INA-MOL kao jedna radnja izvršenja djela primanja mita

368. Kao što je navedeno u točki 358. obrazloženja ove odluke, Županijski sud u Zagrebu u prvostupanjskoj je presudi prvo zaključio da su u postupanju podnositelja u slučaju INA-MOL "utvrđena obilježja kaznenog djela primanja mita koja su iscrpljena samom spremnošću da ugrozi zaštićene vrijednosti", ali i "ne samo to". U kaznenom je postupku utvrđeno da je podnositelj i "obavio protuslužbene radnje za koje je konačno i primio dar ..." (str. 191. presude). 369. U prvostupanjskoj je presudi također navedeno (str. 191.):

139

"Nesporno je da se, a što je ranije obrazloženo, radi o Ugovorima protivnima interesima Republike Hrvatske i nesporno je utvrđeno da je za realizaciju istih dogovoreno mito od 10,000.000.00 eura, a isplaćeno je 5,000.000,00 eura. Obje inkriminirane radnje, dakle, zaključenje Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-Industriju nafte d.d. i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju, te dogovaranje i primanje mita, moraju se gledati kao jedna međusobno povezana i uvjetovana cjelina. Naime, Ugovori su zaključeni i optuženi Ivo Sanader je učinio sve da budu zaključeni kako je dogovorio sa Zsoltom Tamasom Hernadijem. Da bi se zaključili, optuženiku je obećano i djelomično isplaćeno mito."

370. Proizlazi da je Županijski sud u Zagrebu ocijenio kako je u slučaju INA-MOL riječ o jednoj radnji izvršenja djela primanja mita koja obuhvaća "i dogovaranje i primanje mita", i djelovanje podnositelja koji "je učinio sve da budu zaključeni" sporni ugovori, i samo sklapanje tih ugovora. 371. Uvažavajući činjenicu da je Vrhovni sud prešutno prihvatio to stajalište Županijskog suda (s obzirom da u drugostupanjskoj presudi o tom stajalištu prvostupanjskog suda nema ni riječi), dužan ga je prihvatiti i Ustavni sud jer nije riječ o pitanju koje bi se moglo ispitivati strogim testom ustavnosti koji obuhvaća samo flagrantne povrede ustavnih prava pojedinaca. Taj se zaključak Ustavnog suda temelji i na pregledu sudske prakse Vrhovnog suda, koja upućuje na zaključak da način na koji je Županijski sud u Zagrebu kvalificirao inkriminirano djelo u slučaju INA-MOL (kao jednu radnju izvršenja djela primanja mita) nije presedan. 372. Naime, u presudi broj: I Kž-Us 14/09-3 od 21. siječnja 2010. Vrhovni sud je djelomično prihvatio žalbu optuženika te je preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i izrekao "da je optuženik djelima za koja je pod toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, počinio samo kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. st. 1. Kaznenog zakona". Mjerodavni dijelovi obrazloženja te presude glase:

"Prihvaćanjem žalbe optuženika M. O. u odnosu na povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je presudom prvostupanjskog suda povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu jer u ovom konkretnom slučaju između kaznenih djela iz čl. 347. KZ i čl. 337. KZ ne postoji realni stjecaj, ... već se radi samo o kaznenom djelu primanja mita iz čl. 347. KZ. Terećeno kazneno djelo primanja mita dovršeno je zahtijevanjem i primanjem dara te samo svaka daljnja radnja optuženika u vezi s primanjem mita prelazila bi okvire bića ovog kaznenog djela. Međutim, neobavljanje službene radnje, neprijavljivanje prekršaja i ne naplata prekršajne kazne, je posljedica primljenog mita i funkcionalno je povezana s njim i predstavlja fazu u nezakonitom postupanju. Primanje mita, iako nema sva obilježja kaznenog djela zlouporabe službenog položaja je poseban oblik tog kaznenog djela gdje počinitelj ima namjeru sebi ili drugom pribaviti imovinsku korist i to u vezi s vršenjem službe. Kod pravog pasivnog podmićivanja radi se o dva funkcionalno povezana kaznena djela i u ovom konkretnom slučaju je radnja izvršenja djela jedna, jer policajac prima mito kako prekršitelja ne bi kaznio za učinjen prekršaj. Kazneno djelo primanja mita je svršeno primanjem poklona, a neobavljanje službene dužnosti je posljedica primljenog mita unutar nezakonitog postupanja. Naime,

140

optuženik M. O. kao policajac, nakon što je utvrdio da je A. B. počinio prekršaje u prometu, radi oprosta učinjenih prekršaja, zatražio je da mu doveze građu za krovište njegove obiteljske kuće, što je on i učinio nakon tri dana po traženju policajca, a zbog čega mu nije naplatio prekršajnu kaznu niti protiv njega pokrenuo prekršajni postupak pa je kod primjene materijalnog prava utvrđenu kriminalnu djelatnost optuženika trebalo označiti samo kao kazneno djelo, primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ, tim više što je kazneno djelo primanja mita teže od kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlaštenja. Stoga je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela na način učinjen pod toč. I. izreke ove presude."

373. U slučaju INA-MOL Županijski sud u Zagrebu pošao je od toga da je kazneno djelo primanja mita započelo zaključenjem korupcijskog sporazuma, ali obuhvaća i operativni način na koji je podnositelj utjecao na članove Vlade radi sklapanja spornih ugovora, samo sklapanje ugovora, kasnije sklapanje fiktivnih ugovora između stranih društava radi isplate podnositelju dogovorenog iznosa mita u dvije rate (od kojih je jedna isplaćena, a druga nije), kao i primanje mita. Vrhovni sud se u drugostupanjskoj presudi na to nije posebno osvrnuo. U nedostatku ocjene Vrhovnog suda o tom pitanju, ostaje dojam da je obrazloženje Županijskog suda u Zagrebu (prema kojem bi u slučaju INA-MOL bila riječ o jednoj radnji izvršenja kaznenog djela primanja mita) zapravo trebalo poslužiti tome da se opravda navođenje u pravomoćnoj izreci presude svega što se u slučaju INA-MOL zbivalo od trenutka dogovora do (vremenski udaljenog) primanja mita. 374. U svjetlu tih zapažanja, na Ustavnom sudu je da upozori na potrebu jasne, dosljedne i jednoznačne sudske prakse kad je riječ o kvalifikaciji kaznenog djela primanja mita odnosno o stjecaju tog djela s drugim korupcijskim kaznenim djelima.

3) Interes Republike Hrvatske i korupcijska kaznena djela

375. Županijski sud u Zagrebu u pravu je kad u presudi ističe da je nepodmitljivost neizostavni element dužnosti koju obavlja predsjednik Vlade. Taj sud u presudi naglašava da su podnositelju "dobro poznate sve negativnosti vezane uz korupciju koje su mnogostruko uvećane kada se radi o sprezi politike, političkih stranaka i vlasti" (mora da je pod tim sud mislio na "spregu korupcije i politike, političkih stranaka i vlasti" jer bi "sprega politike, političkih stranaka i vlasti" inače bila besmislena tvrdnja). Ta tvrdnja Županijskog suda u Zagrebu, međutim, nema nikakve veze sa zaključkom koji on iz toga izvodi, a koji u odnosu na podnositelja glasi: "no unatoč tome postupao je protivno interesima Republike Hrvatske" (str. 192. presude). 376. Štoviše, čini se da je "protivnost interesima Republike Hrvatske" sklopljenih ugovora između Vlade i MOL-a (Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009.) postavljena kao najveći krimen cijelog slučaja INA-MOL. Županijski sud u Zagrebu je na str. 191. presude konkretizirao u čemu se sastojala krivnja podnositelja (istaknuti dio označio Ustavni sud):

"U konkretnom slučaju u postupanju optuženika ne samo da su utvrđena obilježja kaznenog djela primanja mita koja su iscrpljena samom spremnošću da

141

ugrozi zaštićene vrijednosti već je obavio protuslužbene radnje za koje je konačno i primio dar, čime je doveo do ovisnosti društva od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku o inozemnoj pravnoj osobi."

377. Vrhovni sud nije se usprotivio takvom pristupu prvostupanjskog suda, pa je "protivnost interesima Republike Hrvatske" sklopljenih ugovora između Vlade i MOL-a postala predmet i njegovih razmatranja u žalbenom postupku. Stajališta Vrhovnog suda sažeta su u ovim dvama utvrđenjima (str. 28. i 18. drugostupanjske presude):

"Tijekom postupka utvrđeno je da nije postojala zakonska niti ugovorna obveza za izmjenu međudioničarskog ugovora, naročito ne na način da su strateškom partneru prepuštena upravljačka prava iako ima manje od 50% udjela u dionicama INA-e d.d., a izdvajanjem plinskog poslovanja na način kako je planirano i provedeno nije postignut cilj - energetska neovisnost Republike Hrvatske. Stoga ocjena da poduzete aktivnosti i njihov rezultat - zaključenje oba ugovora, nisu u interesu Republike Hrvatske ne predstavlja političku ocjenu niti odluku, kako to u žalbi tvrdi optuženik. Za takvu svoju ocjenu odnosno zaključak prvostupanjski sud je, nakon analize provedenih dokaza, dao valjane i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. (...) Optuženik je proglašen krivim za radnje koje je poduzeo, opisane u izreci prvostupanjske presude, da bi Vlada Republike Hrvatske donijela odluku koja je protivna interesima Republike Hrvatske."

378. Zaključno, "protivnost interesima Republike Hrvatske" ugovora koje je s MOL-om sklopila Vlada (Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009.) bila je zaseban i samostalan predmet dokazivanja u provedenom kaznenom postupku. Na str. 68. prvostupanjske presude u tom je smislu utvrđeno:

"Sporno je u ovom kaznenom postupku jesu li Prva izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-INDUSTRIJU NAFTE d.d., te Glavni ugovor o plinskom poslovanju temeljem kojeg se iz trgovačkog društva INA d.d. izdvaja onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d. kojeg se u cijelosti obvezala preuzeti Republika Hrvatska, protivni interesima Republike Hrvatske ..."

379. Budući da su takav pristup prihvatili nadležni sudovi, Ustavni sud posebno naglašava da i on to "sporno" pitanje u nastavku obrazloženja ove odluke prvo razmatra kao zasebno i samostalno pitanje dokaznog postupka u slučaju INA-MOL (točke od 380. do. 413.), a potom ocjenjuje ustavnopravnu prihvatljivost takvog sudskog pristupa dokaznom postupku s aspekta utjecaja koji je takav pristup imao na pravičnost suđenja u slučaju INA-MOL (točke od 414. do 425.).

3.1. Granice dopuštene sudske procjene državnog interesa u slučaju INA-MOL

380. Županijski sud u Zagrebu zaključio je da su sporni ugovori "protivni interesima Republike Hrvatske" tako što je u samom kaznenom postupku prvo utvrdio svoju nadležnost za ocjenu o tome što je u slučaju INA-MOL bio državni interes (str. 149. prvostupanjske presude):

142

"Sud je nedvojbeno utvrdio da su Prva izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-Industriju nafte d.d. i Glavni ugovor o plinskom poslovanju zaključeni između Vlade Republike Hrvatske i MOL Hungarian Oil and Gas Plc. protivni interesima Republike Hrvatske. Potrebno je prvenstveno ustvrditi što je to interes Republike Hrvatske. Prema mišljenju suda, interes Republike Hrvatske je istoznačnica za javni interes za kojeg se rabi izričaj 'esencijalni interes' neke države. Javni interes obuhvaća pojmove javnog poretka, suvereniteta i sigurnosti. Iz navedenog proizlazi da je neko postupanje suprotno interesu RH, odnosno, javnom interesu ukoliko se njime narušava suverenitet države, ugrožava njezina sigurnost, odnosno, povređuje javni poredak. U navedenom kao jedna od temeljnih vrijednosti društva, odnosno, jedan od temeljnih društvenih interesa je i gospodarski interes države. Sve navedeno ulazi u javni poredak pa je svaka radnja suprotna javnom poretku nespojiva s temeljnim vrijednostima nekog društva. Sva tri stupa vlasti ovlaštena su utvrđivati pojam javnog poretka pa tako i sudbena. U kontekstu kaznenog pravosuđa, radnje kojima se ostvaruju obilježja bića kaznenih djela biti će ujedno i povrede javnog poretka pa time i javnog interesa, državnog interesa u segmentu nacionalnog gospodarstva ako su počinjene planski, organizirano i od strane osoba u vrhu državne vlasti kojima je povjerena skrb za zaštitu javnog poretka. Zadaća je sudbene vlasti, kao čuvara javnog poretka, utvrditi u kojim slučajevima kazneno djelo predstavlja povredu javnog poretka."

Prema tome, iz tvrdnje da su "sva tri stupa vlasti ovlaštena ... utvrđivati pojam javnog poretka pa tako i sudbena", a da je javni poredak sinonim za "javni interes", pri čemu je "javni interes" pak sinonim za "esencijalni interes države", Županijski sud u Zagrebu izveo je zaključak da je u konkretnom slučaju riječ o "državnom interesu u segmentu nacionalnog gospodarstva", a da je on nadležan ocjenjivati taj interes s obzirom na to da je sud "čuvar javnog poretka" (pod uvjetom da su povrede tog poretka učinjene kaznenim djelom koje je počinjeno "planski, organizirano i od strane osoba u vrhu državne vlasti kojima je povjerena skrb za zaštitu javnog poretka"). 381. Nakon što je tako utvrdio svoju nadležnost, Županijski sud u Zagrebu pristupio je dokazivanju u samom kaznenom postupku da je Vladina odluka o sklapanju s MOL-om Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009. bila protivna interesima Republike Hrvatske. Povredu tog interesa objasnio je ovako:

"Pitanje protuzakonite predaje upravljačkih prava nad INA-om, kao najvećom, i slobodno se može reći, najvažnijom hrvatskom kompanijom, nesporno predstavlja povredu vitalnog gospodarskog interesa Republike Hrvatske."

382. Vrhovni sud u cijelosti je potvrdio ocjenu prvostupanjskog suda da je "Vlada Republike Hrvatske donijela odluku koja je protivna interesima Republike Hrvatske" (str. 18. drugostupanjske presude). 383. Prvo treba naglasiti da za potrebe ovog ustavnosudskog postupka nije nužno baviti se razgraničavanjem pojmova "javnog interesa", općeg interesa" i "državnog interesa" ili "interesa Republike Hrvatske" odnosno "strateškog interesa države". Oni se u svrhu ovog ustavnosudskog postupka trebaju smatrati istoznačnicama.

143

384. Ustavni sud načelno potvrđuje da sudovi mogu biti nadležni za ispitivanje postojanja javnog interesa vezanog uz pravni posao koji je predmet sudskog postupka. Mogu biti nadležni i za procjenu postojanja javnog interesa kod zakonodavnih i drugih regulatornih mjera kad ih primjenjuju na konkretne slučajeve, tako da se koriste svojom ovlašću ekscepcije ustavnosti odnosno ekscepcije ilegalnosti u skladu s člankom 37. Ustavnog zakona. 385. Postojanje javnog interesa trebalo bi se u sudskim postupcima ispitivati i utvrđivati primjenom tzv. "testa javnog interesa". Taj test u načelu obuhvaća posebno strukturirani niz pitanja (koja variraju ovisno o predmetu sudskog postupka) na koja sud treba odgovoriti - po potrebi, i uz pomoć vještaka - da bi došao do zaključka o tome je li neka mjera ili neko postupanje bilo protivno javnom interesu. Za način provedbe tog testa referentni je pravni izvor presuda ESLJP-a James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, 21. veljače 1986., zahtjev br. 8793/79, §§ 45. - 69.). U slučaju INA-MOL nije proveden takav test javnog interesa. Da je proveden, u njemu bi Zakon o privatizaciji INA-e, kojim je Hrvatski sabor postavio granice interesa Republike Hrvatske u odnosu na INA-u (v. članak 10. tog zakona u točki 219.), nedvojbeno imao važno, ako ne i središnje mjesto (v. točke od 387. do 391.). Utvrđivanje je li djelovanje Vlade odnosno sklapanje spornih ugovora bilo protivno interesima Republike Hrvatske provedeno je u dokaznom postupku uobičajenim sudskim tehnikama dokazivanja u kaznenom postupku. Stoga je i zaključak Županijskog suda u Zagrebu o "povredi vitalnog gospodarskog interesa Republike Hrvatske" koju je učinila Vlada u osnovi rezultat slobodne sudačke ocjene dokaza provedenih u okviru kaznenog postupka. 386. Pitanje koje se u vezi s interesom Republike Hrvatske otvara u ovom ustavnosudskom postupku proizlazi iz osobitih i specifičnih okolnosti slučaja INA-MOL, a može se formulirati ovako: - jesu li sudovima kod donošenja ocjene o protivnosti interesima Republike Hrvatske Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009. bile postavljene granice s obzirom na normativni okvir unutar kojega je došlo do sklapanja tih ugovora? 387. Ustavni sud ponovo podsjeća da je slučaj INA-e osobit po tome što je njezina privatizacija uređena posebnim Zakonom o privatizaciji INA-e, koji je donio Hrvatski sabor, najviše zakonodavno i predstavničko tijelo građana (v. točku 219.). Svaki zakon, pa i taj, po naravi stvari teži ostvarenju određenih ciljeva vezanih uz javni interes. 388. U Izvješćima Hrvatskog sabora broj 326 od 26. ožujka 2002. prikazan je Prijedlog Zakona o privatizaciji INA-e i rasprava koja je o tom prijedlogu vođena u prvom čitanju na 20. sjednici 4. saziva Hrvatskog sabora (veljača - ožujak 2002.). Prvo su prikazane okolnosti i stanje INA-e u trenutku kad je taj zakon predložen (str. 21.):

"Od osamostaljenja Hrvatske 1990. godine do danas INA je prošla procese pravnog i financijskog restrukturiranja, a upravo je završeno i poslovno

144

restrukturiranje. Novo rukovodstvo INE, koje je stupilo na dužnost u ožujku 2000. godine, pokrenulo je aktivnosti na provedbi poslovnog restrukturiranja kako bi INA, kao vertikalno integrirana naftna kompanija, u svim svojim djelatnostima (core business), povećala konkurentnost na tržištu. Sve druge djelatnosti, koje su servisne ili uslužne djelatnosti, izdvajaju se iz INE d.d. u društva s ograničenom odgovornošću. Također se izdvajaju u samostalna trgovačka društva i neki poslovi i proizvodnje, koje će moći, radi svog specifičnog položaja na tržištu, biti prilagodljivije i uspješnije nego u velikom sustavu INE. U 2001. godini izdvojena je djelatnost trgovine i transporta prirodnog plina u trgovačko društvo PLINACRO d.o.o. U 2001. godini izdvojena je i djelatnost trgovine ukapljenim naftnim plinom u trgovačko društvo PROPLIN. U 2002. godini započelo je poslovati trgovačko društvo Sektor tehničkih servisa (STSI), a obavljene su i sve pripreme za samostalan rad Maziva Zagreb. Danas je INA d.d. profilirana kao vertikalno integrirana naftna kompanija koja je po svojim djelatnostima, organizacijom i pravnim sustavom usporediva s drugim 'nacionalnim' naftnim kompanijama u Europi (MOL, OMV, ENI). Temeljni kapital INE d.d. je podijeljen u 10.000.000 redovitih dionica kojih je nominalna cijena 900 kuna. Akumulirani gubitak na temeljnom kapitalu iznosi 3 milijarde kuna tako da je danas temeljni kapital nešto više od 6 milijardi kuna. INA je provela reorganizaciju koja pokriva četiri glavna područja: istraživanje i proizvodnju nafte i plina, preradu nafte, veletrgovinu i trgovinu na malo (benzinske postaje). INA je pokrenula program restrukturiranja i neke je svoje poslovne aktivnosti izdvojila u ovisna trgovačka društva: Naftni servisi (CROSCO d.o.o.), transport plina (PLINACRO). INA-Grupa ima 15.956, a INA d.d. 11.937 zaposlenih. Vrijednost INE je procijenjena na oko 1,9 milijardi USD, realno oko 1,5 milijardi USD."

Cilj Zakona o privatizaciji INA-e sažeto je obrazložen ovako (str. 21.):

"Osnovni cilj Zakona je stvaranje efikasnog trgovačkog društva sposobnog za ravnopravnu utakmicu, kako s konkurencijom u zemlji, tako i za konkurenciju s naftnim kompanijama koje djeluju u regiji. (...) Hrvatska se opredijelila za model otvorenog energetskog tržišta što predstavlja konačni cilj prema kojem će se energetsko tržište razvijati u budućnosti. Otvaranjem procesa privatizacije energetskog sektora Vlada želi stimulirati rast, osigurati razvoj, omogućiti transfer znanja i tehnologije, stvoriti nova radna mjesta."

389. U Izvješćima Hrvatskog sabora broj 329 od 22. travnja 2002. prikazan je Konačni prijedlog Zakona o privatizaciji INA-e i rasprava koja je o tom prijedlogu vođena u drugom čitanju na 22. sjednici četvrtog saziva Hrvatskog sabora (veljača - ožujak 2002.). Najznačajnija je novost u odnosu prema prvotnom zakonskom prijedlogu bila u dodavanju u tekst zakona, zbog primjedaba izrečenih u prvom čitanju, da "Republika Hrvatska zadrži izravno vlasništvo do najmanje 25% plus jednu dionicu, sve dok naša zemlja ne postane članicom Europske unije" (str. 10.). 390. Zakon o privatizaciji INA-e do danas nije ni mijenjan ni dopunjavan, iako je postojao jedan pokušaj i jedna njegova naznaka. Tako je u prosincu 2010. Klub zastupnika SDP-a podnio predsjedniku Hrvatskog sabora Prijedlog zakona o dopuni Zakona o privatizaciji INA - industrija nafte d.d., s Konačnim prijedlogom zakona.

145

Njime se predlagala dopuna Zakona novim člankom 10.a koji bi glasio: "Za stjecanje 50% i više dionica INA-e d.d. osim Republike Hrvatske drugi imatelji dionica ili s njima povezane osobe moraju imati suglasnost Hrvatskoga sabora." Taj je prijedlog bio uvršten na 22. sjednicu Hrvatskog sabora, pri čemu 26. siječnja 2011. nije prihvaćena primjena hitnog postupka (26 glasova "za", 72 glasa "protiv", 2 glasa "suzdržana"). Vlada je dala negativno mišljenje o tom prijedlogu (klasa: 310-05110-01107, ur. broj: 5030116-11-1 od 27. siječnja 2011.), ističući: "Donošenje zakona kojim bi se ograničilo stjecanje određenog broja dionica trgovačkog društva sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, bilo bi izravno u suprotnosti s pravnom stečevinom Europske unije, Lisabonskim ugovorom, kao i sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju". Pri tome se pozvala na dio pravne stečevine - Radni dokument osoblja Komisije - Posebna prava u privatiziranim trgovačkim društvima u proširenoj Europskoj uniji - desetljeće puno promjena (Commission Staff Working Document - Special rights in privatised companies in the enlarged Union - a decade full of developments). U mišljenju je navela:

"Tim dokumentom Europska komisija definira posebna prava u privatiziranim trgovačkim društvima kao 'sredstvo putem kojeg države zadržavaju određeni stupanj kontrole nad nekim odlukama u privatiziranim poduzećima, a njihovo postojanje države najčešće opravdavaju nužnošću kako bi se postigli određeni ciljevi koji su od javnog interesa'. Primjer takvih prava predstavlja pravo veta na promjenu vlasničke strukture društva, promjenu upravljačke strukture, promjenu djelatnosti ili donošenje drugih ključnih upravljačkih odluka. Navedeni materijal jasno izražava stav Europske komisije, a koji je utemeljen na brojnim presudama Europskog suda pravde, da posebna prava države u privatiziranim trgovačkim društvima predstavljaju kršenje slobode kretanja kapitala te da se 'postojanje posebnih prava može tolerirati samo u strogo uređenim okolnostima, odnosno ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti ..."

Prijedlog Zakona o dopuni Zakona o privatizaciji INA - industrija nafte d.d iz 2010. nikada nije raspravljen u Hrvatskom saboru pa se u arhivi Sabora vodi u kategoriji "neraspravljenih akata 6. saziva". 390.1. Naznake mogućih izmjena Zakona o privatizaciji INA-e ponovo su se pojavile u siječnju 2013., ali su do sada ostale samo u obliku radnog materijala nadležnog ministarstva, koji je sadržavao prepisano mišljenje Vlade od 27. siječnja 2011. te prijedlog za ukidanje članka 10. Zakona o privatizaciji INA-e. Ustavni sud nije upoznat je li Vlada o njemu raspravljala. 391. Promotre li se ciljevi Zakona o privatizaciji INA-e, utvrđeni u zakonskom prijedlogu iz 2002., oni su nesumnjivo legitimni. Kao takvi, ti su ciljevi odredili i objektivne granice interesa Republike Hrvatske kad je riječ o INA-i u specifičnom kontekstu tranzicije hrvatskog gospodarstva i njezina ulaska u Europsku uniju. Stoga Zakon o privatizaciji INA-e postavlja granice ovlastima kaznenog suda kad u sudskom postupku procjenjuje interese Republike Hrvatske u odnosu na pravne poslove vezane uz INA-u koje je Vlada, kao nadležno tijelo, sklapala, koje sklapa i koje će sklapati s MOL-om ili drugim pravnim subjektima.

146

392. Konkretno, širina sudskih ovlasti pri odlučivanju o "protivnosti interesima Republike Hrvatske" pravnih poslova Vlade vezanih uz INA-u različita je ovisno o pravnoj situaciji koja postoji u predmetu koji sud razmatra. 393. Tako je moguće da kazneni sud utvrdi da interes Republike Hrvatske nije dostatno zaštićen samim Zakonom o privatizaciji INA-e, a to je relevantno za odlučivanje o meritumu stvari u konkretnom slučaju. U takvoj bi se situaciji otvorila potreba pokretanja posebnog postupka ocjene ustavnosti samog Zakona o privatizaciji INA-e, odnosno stvorila bi se obveza nadležnog kaznenog suda da takav zahtjev uputi Ustavnom sudu u povodu konkretnog predmeta u kojemu se to pitanje postavilo. 393.1. Ustavni sud zaprimio je do danas samo jedan prijedlog vezan uz Zakon o privatizaciji INA-e. U rješenju broj: U-I-1919/2002 od 14. lipnja 2006. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 4. stavka 1. točaka 1., 2., 3., 4. i 5., te članka 6. stavka 2. Zakona o privatizaciji INA-e. Predlagatelj (fizička osoba) u svom je prijedlogu tvrdio da su osporene odredbe u suprotnosti s člancima 3. i 14. stavkom 2. Ustava. Prvo je prigovorio odredbi o hrvatskim braniteljima jer oni "nemaju više prava od ostalih građana da prisvajaju zajedničku imovinu". Zatim je prigovorio odredbi o radnicima INA-e jer su oni "imali pravo na upis dionica prema Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća". Prigovorio je i pojmu "strateški ulagatelj" jer taj pojam ne poznaje naše trgovačko pravo. Nadalje je prigovorio odredbi prema kojoj "Vlada Republike Hrvatske može odlučiti da se 25% dionica može steći i upisom, odnosno bez plaćanja bilo kakve novčane naknade. Smatra da prodaju i kupnju treba omogućiti svim građanima Republike Hrvatske". Konačno, prigovorio je i članku 6. stavku 2. Zakona o privatizaciji INA-e, koji propisuje da će se poziv za kupnju dionica uputiti najmanje trojici strateških ulagatelja. On je smatrao da se "poziv mora uputiti svima koji ispunjavaju tražene uvjete" sukladno Zakonu o nabavi roba i usluga. Ne prihvaćajući prijedlog predlagatelja, Ustavni sud dao je i opću ocjenu Zakona o privatizaciji INA-e s aspekta njegove ustavnopravne prihvatljivosti, ističući:

"7. ... Na temelju odredbe sadržane u članku 2. stavku 4. alineji 1. Ustava Hrvatski sabor ovlašten je samostalno odlučivati o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, uključujući i one koji se tiču prava određenih osoba koja proizlaze iz njihovog sudjelovanja u obrani Republike Hrvatske. Ne postoje ustavnopravne zapreke da se privatizacija INA - Industrije nafte d.d. kao trgovačkog društva čijim dionicama raspolaže Republika Hrvatska provede na temelju posebnog zakona koji određuje da će se 7% dionica prodati zaposlenicima i ranijim zaposlenicima pod posebnim pogodnostima, da će se 25% plus jedna dionica prodati strateškom ulagatelju, da će se 15% dionica prodati u postupku javne ponude sukladno propisima koji uređuju izdavanje i promet vrijednosnih papira, te da će se preostali dio dionica prodati ili zamijeniti sukladno tržišnim prilikama."

394. Izvan prethodnog slučaja vezanog uz ocjenu ustavnosti samog Zakona o privatizaciji INA-e, u osnovi su moguće dvije situacije. Ovisno o situaciji o kojoj je riječ

147

okvirno se procjenjuju i ovlasti kaznenog suda za odlučivanje o "protivnosti interesima Republike Hrvatske" pravnih poslova vezanih uz INA-u. 395. Prvo, kad bi kazneni sud utvrdio da je Vlada prekoračila granice ovlasti koje su joj Zakonom o privatizaciji INA-e bile priznate odnosno da se u sklopljenim ugovorima ne poštuju odredbe tog zakona, bila bi riječ o nezakonitom djelovanju Vlade odnosno nezakonitim ugovorima. Ako bi u konkretnom kaznenom predmetu "protivnost interesima Republike Hrvatske" takvog nezakonitog djelovanja Vlade odnosno nezakonitih ugovora bila relevantna za odlučivanje o kaznenoj odgovornosti predsjednika Vlade za sklapanje tih ugovora (što ovisi o kaznenom djelu za koje bi bio optužen), sud bi imao vrlo široko područje slobodne procjene u pitanju jesu li te nezakonitosti ugrozile, narušile ili umanjile zakonom zaštićeno interesno područje Republike Hrvatske. 396. Drugo, kad bi kazneni sud utvrdio da Vlada nije prekoračila granice ovlasti koje su joj Zakonom o privatizaciji INA-e bile priznate odnosno da se u sklopljenim ugovorima poštuju odredbe tog zakona, bila bi riječ o zakonitom djelovanju Vlade odnosno zakonitim ugovorima. U takvoj bi situaciji kazneni sud teško mogao opravdati svoju odluku da u kaznenom postupku dokazuje kako je takvo zakonito djelovanje Vlade ugrozilo, narušilo ili umanjilo odnosno da su takvi zakoniti ugovori ugrozili, narušili ili umanjili zakonom zaštićeno interesno područje Republike Hrvatske. To stoga što je sam Zakon o privatizaciji INA-e u članku 10. izrijekom propisao mehanizme "zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske", a time i definirao zaštićeno interesno područje Republike Hrvatske (v. članak 10. tog zakona u točki 219.). 397. U ovom drugom slučaju, vlastita procjena suda o "protivnosti interesima Republike Hrvatske" inače zakonitog djelovanja Vlade odnosno zakonitih ugovora s ciljem dokazivanja krivnje predsjednika Vlade za sklapanje tih ugovora (u okviru kaznenog djela za koje bi ta sudska procjena bila relevantna) u osnovi bi mogla dovesti do dvije vrste povreda. 397.1. Prvo, kad je riječ o predsjedniku Vlade, moglo bi doći do povrede jamstva pravne predvidljivosti kaznenog djela koje za takvog optuženika proizlazi iz članka 31. stavka 1. Ustava. 397.2. Drugo, kad je riječ o objektivnom ustavnom poretku, moglo bi se dogoditi da se sud u takvoj (zakonitoj) pravnoj situaciji neosnovano umiješa u ustavnu nadležnost Vlade koja je ovlaštena u okvirima zakona sklapati pravne poslove (time bi sud prekršio ustavno načelo diobe vlasti iz članka 4. Ustava) i za koje Vlada odgovara prema posebnim pravilima političke odgovornosti (time bi sud prekršio članak 112. Ustava). Članci 4. i 12. Ustava glase:

"Članak 4. U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu ... Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom."

"Članak 112.

Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru.

148

Predsjednik i članovi Vlade zajednički su odgovorni za odluke koje donosi Vlada, a osobno su odgovorni za svoje područje rada."

U nastavku se razmatra ova druga mogućnost vezana uz članke 4. i 112. Ustava jer je riječ o ustavnopravnim aspektima problema (točke od 398. do 412.). 398. Ustavni sud prvo podsjeća da pri razmatranju članka 112. Ustava treba imati u vidu i dokumente Vijeće Europe o potrebi razdvajanja političke od kaznene odgovornosti ministara (članova vlade). U prvom je redu riječ o Rezoluciji Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o odvojenosti političke i kaznene odgovornosti (Resolution 1950 (2013) Keeping political and criminal responsibility separate), koja je usvojena na 27. zasjedanju Skupštine u Strasbourgu 28. lipnja 2013. (u daljnjem tekstu: Rezolucija). U njoj je između ostaloga istaknuto da "demokracija i vladavina prava zahtijevaju djelotvornu zaštitu političara od kaznenog progona zbog njihovih političkih odluka. Političke odluke predmet su političke odgovornosti, a konačna riječ je na glasačima" (točka 1. Rezolucije). Istodobno, političari moraju "odgovarati za kaznena djela ili propuste koje učine kako u privatnom svojstvu tako i u obavljanju svojih javnih dužnosti" (točka 2. Rezolucije). Nadalje, razlikovanje između donošenja političkih odluka i kaznenih djela ili propusta mora se temeljiti na nacionalnom ustavnom i kaznenom pravu koje mora poštovati načela utvrđena u Izvješću Komisije za demokraciju putem prava (Venecijanske komisije) o odnosu između političke i kaznene odgovornosti ministara od 11. ožujka 2013. (Report on the relationship between political and criminal ministerial responsibility, Venice Commission, 94th Plenary Session, Venice, 8-9 March 2013, CDL-AD(2013)001); (točka 3. Rezolucije). 399. Među tim načelima, ponovljenima u Rezoluciji, Ustavni sud ocjenjuje posebno važnima, s aspekta slučaja INA-MOL i prethodnih razmatranja, ova:

"3.1. Kazneni postupci ne bi se smjeli koristiti za kažnjavanje političkih pogrešaka ili neslaganja; 3.2. Političari bi morali biti odgovorni za obična kaznena djela na isti način kao i svi građani; 3.3. Nacionalni materijalni propisi o kaznenoj odgovornosti dužnosnika moraju biti u skladu s člankom 7. Europske konvencije o ljudskim pravima (ETS br. 5; dalje u tekstu: Konvencija) i drugim zahtjevima koji proizlaze iz načela vladavine prava, uključujući pravnu sigurnost, predvidljivost, jasnoću, razmjernost i jednako postupanje; 3.4. Konkretno, široko postavljene i nejasne odredbe nacionalnog kaznenog prava o 'zlouporabi službene dužnosti' ('abuse of office') mogu biti problematične, kako u odnosu na članak 7. Konvencije tako i u odnosu na druge temeljne zahtjeve vladavine prava, a osobito mogu biti osjetljive na političku zlouporabu; 3.5. Nacionalne odredbe o 'zlouporabi službene dužnosti' morale bi se tumačiti usko i primjenjivati jako pažljivo, pozivanjem na dodatna mjerila poput npr. namjere stjecanja osobne koristi u slučajevima povezanim s gospodarskim interesima; one bi se u odnosu na političare morale koristiti kao posljednje

149

sredstvo, a težina sankcija morala bi biti razmjerna povredi zakona, a ne pod utjecajem političkih razloga; 3.6. U odnosu na postupak, ako je riječ o optužbi protiv političara 'kaznene' naravi sukladno članku 6. Konvencije, zahtjevi pravičnog suđenja moraju se primijeniti ...;

400. Kad je riječ o slučaju INA-MOL, prvo treba primijetiti da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu doveli u pitanje suglasnost Zakona o privatizaciji INA-e s Ustavom. Štoviše, Vrhovni sud je na jednom mjestu u presudi izrijekom utvrdio da je "Republika Hrvatska prilikom privatizacije INE u d.d kao značajne strateške tvrtke, zakonom zaštitila svoje interese" (str. 18. drugostupanjske presude). 401. Prema tome, Zakon o privatizaciji INA-e predstavljao je i po stajalištu sudova koji su proveli kazneni postupak u slučaju INA-MOL valjani normativni okvir za sklapanje ugovora između Vlade i MOL-a (to jest Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009.). 402. S obzirom na to da je Hrvatski sabor Zakonom o privatizaciji INA-e odredio granice do kojih seže interes države u odnosu na INA-u, ocjena kaznenog suda da je djelovanje Vlade bilo odnosno da su sklopljeni ugovori bili "protivni interesima Republike Hrvatske" po naravi stvari morala je biti uvjetovana prethodnim utvrđenjem da je djelovanje Vlade bilo nezakonito (s obzirom da Vlada nije poštovala granice svojih ovlasti određene u Zakonu o privatizaciji INA-e odnosno da nije poštovala taj zakon pri stipulaciji ugovornih odnosa). U suprotnom bi bila riječ o miješanju sudske vlasti u ustavne zadaće zakonodavne i izvršne vlasti (kršenje članka 4. Ustava), kao i miješanju kaznenih sudova u političku odgovornost Vlade (kršenje članka 112. Ustava). 403. Međutim, i nakon pravomoćno dovršenog kaznenog postupka u slučaju INA-MOL ostalo je neutvrđeno i nepoznato je li djelovanje Vlade bilo zakonito odnosno jesu li Prva izmjena dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavni ugovor o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009. bili zakoniti u smislu Zakona o privatizaciji INA-e. 404. Konkretno, razmatrajući presudu Županijskog suda u Zagrebu, Ustavni sud primjećuje da su se mnogobrojni svjedoci pozivali na Zakon o privatizaciji INA-e, ali sam sud u postupku nije ispitivao je li Vlada sklapanjem spornih ugovora prekršila taj zakon. Stoga nije jasno na čemu se zasniva utvrđenje tog suda da je "predaja" upravljačkih prava nad INA-om bila "protuzakonita" (v. točku 381.). 405. Čini se da je Vrhovni sud pokušao ispraviti taj propust prvostupanjskog suda jer se na više mjesta u drugostupanjskoj presudi pozvao na odredbe Zakona o privatizaciji INA-e, uspoređujući s njima (i s Dioničarskim ugovorom iz 2003.) pojedine odredbe spornih ugovora i njihov temeljni učinak (to jest "prepuštanje upravljačkih prava samo jednom dioničaru"). Navode se relevantni dijelovi obrazloženja drugostupanjske presude:

"Argument da pad dioničarskog udjela Republike Hrvatske u INA-i d.d. ispod 50%, uslijed čega tijela INA-e d.d. mogu bez suglasnosti Vlade Republike Hrvatske donositi odluke, odnosno sklopiti pravne poslove ili poduzeti pravne

150

radnje koje se odnose na prodaju, odnosno zajedničko ulaganje čija vrijednost prelazi vrijednost 3% imovine INE d.d., predstavlja razlog za izmjenu ugovora o međusobnim odnosima dioničara, u žalbi nije obrazložen. Naime, odredba da pad dioničarskog udjela Republike Hrvatske ispod 50% iziskuje izmjenu međudioničarskog ugovora nije sadržana niti u Zakonu o privatizaciji INA-e d.d. niti u ugovoru iz 2003. Nije osnovana niti tvrdnja obrane da je isticanje razdoblja od pet godina, računajući od zaključenja ugovora iz 2003., u kojem MOL nije mogao prodavati dionice INA-e d.d. tzv. lock-up razdoblje, razlog za izmjenu ugovora o međusobnim odnosima dioničara" (str. 18. - 19. drugostupanjske presude)." "S obzirom na to da kupnjom dionica nije ostvario dovoljni udjel u vlasništvu i posljedično preuzimanje upravljačkih prava, MOL je zatražio izmjenu međudioničarskog ugovora iako takav zahtjev nije bio utemeljen niti na Zakonu o privatizaciji INA-e d.d. niti na ugovoru iz 2003., a to je pravilno zaključio prvostupanjski sud. Razlika u postotku dioničarskog udjela između Republike Hrvatske i MOL-a od oko 3% ne opravdava izmjenu međudioničarskog ugovora, a naročito ne na način kako je ta izmjena provedena, prepuštanjem upravljačkih prava samo jednom dioničaru" (str. 26. - 27. drugostupanjske presude)." "Ovakav zahtjev MOL-a, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, nije utemeljen niti na odredbama Zakona o privatizaciji INA-e d.d. niti na odredbama Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na trgovačko društvo INA d.d. iz 2003., jer niti jedan od navedenih akata ne sadrži obvezujuću odredbu o nužnosti izmjene međudioničarskog ugovora uslijed promjena u dioničarskim udjelima dok oni iznose 25% i više" (str. 30. drugostupanjske presude)."

406. Iz citiranih dijelova drugostupanjske presude proizlazi da je Vrhovni sud odabrao pravilan generalni pristup procjeni interesa Republike Hrvatske za sklapanje pravnih poslova između Vlade i MOL-a iz siječnja 2009. (to jest oslanjanje na Zakon o privatizaciji INA-e). Unatoč tome, međutim, Vrhovni sud taj je interes ispitivao uvijek i samo s aspekta je li postojala zakonska obveza Vlade "za redefiniranje ugovora o međusobnim odnosima dioničara". Konkretno, u odnosu na svaki žalbeni navod Vrhovni sud ispitivao je sadržava li ili ne Zakon o privatizaciji INA-e "obvezujuću odredbu o nužnosti izmjene međudioničarskog ugovora" (tzv. klauzulu nužnosti). To znači da je Vrhovni sud suzio granice zakonskih ovlasti Vlade, u osnovi polazeći od vlastitog stajališta da je za interese Republike Hrvatske štetna svaka ugovorna stipulacija koju Vlada ugovori u okvirima Zakona o privatizaciji INA-e, ako takva stipulacija Zakonom o privatizaciji INA-e nije bila propisana kao obveza Vlade pa je stoga imala snagu klauzule nužnosti. 407. Ustavni sud ne vidi kako bi takav restriktivni sudski pristup kad je riječ o ovlastima Vlade za odlučivanje o poslovima iz područja gospodarske politike mogao biti prihvatljiv. Vladi je člankom 110. alinejom 7. Ustava izrijekom stavljeno u nadležnost da "brine o gospodarskom razvitku zemlje". Stoga restrikcije koje bi bio ovlašten nametati kazneni sud Vladi kad ona, primjenjujući zakone, sklapa pravne poslove iz područja gospodarstva nemaju ustavnopravno utemeljenje sve dok Vlada

151

tim pravnim poslovima istodobno ne prekoračuje granice svojih ovlasti propisane zakonom i sve dok poštuje zakon. 408. Općenito, odobravanje od strane kaznenih sudova samo onih pravnih poslova ili ugovornih stipulacija na koje je Vlada zakonom obvezna i koji su stoga "nužni", i proglašavanje protivnima državnim interesima onih pravnih poslova ili ugovornih stipulacija na koje je Vlada zakonom ovlaštena i koji su zakonom dopušteni, ali nisu obvezni jer ovise o procjeni Vlade u svjetlu gospodarske politike koju vodi, nije put koji bi izražavao temeljna obilježja hrvatskog ustavnopravnog poretka. Takav pristup upućuje na pogrešno poimanje značenja "uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom" iz članka 4. stavka 2. Ustava. 409. To djelomice potvrđuje dio presude Vrhovnog suda u kojem je taj sud prvo pravilno ocijenio da ni Izvješće Istražnog povjerenstva Hrvatskog sabora ni zaključak samog Sabora o prihvaćanju tog izvješća (v. točke od 241. do 245.) nisu odlučni za kazneni postupak protiv podnositelja (str. 18. drugostupanjske presude):

"Protivno navodima optuženikove žalbe, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da izvješće o radu istražnog povjerenstva Hrvatskog sabora o privatizaciji INA-e d.d. i zaključak o njegovom prihvaćanju nisu odlučni u ovom kaznenom postupku jer se radi o političkim ocjenama odnosno odlukama. S obzirom na ustavno načelo trodiobe vlasti, odluke Hrvatskog sabora kao zakonodavnog tijela koje se odnose na okolnosti iz pojedinih konkretnih sudskih postupaka ne smiju utjecati na samostalno i neovisno odlučivanje nadležnih sudova. Utjecaj odluka i ocjena zakonodavnog tijela o okolnostima iz konkretnih predmeta u postupcima koji se vode pred pravosudnim tijelima doveo bi u pitanje načelo trodiobe vlasti kao i svrhu i smisao rada pravosudnih tijela."

410. Međutim, od tog neosnovanog dijela žalbenog navoda Vrhovni sud nije uspio razgraničiti osnovani dio žalbenog navoda podnositelja, koji se u biti odnosi na ustavni zahtjev za striktnim i dosljednim razgraničenjem kaznene odgovornosti predsjednika Vlade od političke odgovornosti Vlade. Taj nastavak u drugostupanjskoj presudi glasi (str. 18.):

"Neosnovano se u optuženikovoj žalbi tvrdi da se optuženiku stavlja na teret odluka koju je donijelo političko tijelo. Optuženik je proglašen krivim za radnje koje je poduzeo, opisane u izreci prvostupanjske presude, da bi Vlada Republike Hrvatske donijela odluku koja je protivna interesima Republike Hrvatske."

Slično tome, kad Vrhovni sud u presudi utvrđuje da "zaštita (strateških) interesa Republike Hrvatske nije bila motiv za sklapanje spornih ugovora jer ti interesi konačno njima nisu zaštićeni" (str. 30. presude), onda se čini kao da sud jasno ne razlikuje ono što jest predmet sudskog kaznenog postupka i kaznene odgovornosti (jesu li pri sklapanju spornih ugovora poštovani svi mehanizmi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske koje predviđa članak 10. Zakona o privatizaciji INA-e, a koji su bili obvezujući za Vladu u trenutku sklapanja spornih ugovora) od onoga što je stvar političke odluke Vlade i njezine političke odgovornosti za koju sudovi nisu nadležni (primjerice, unatoč tome što nije prekršila članak 10. Zakona o privatizaciji INA-e, je li Vlada donijela pogrešnu odluku s obzirom na to da je u trenutku sklapanja

152

ugovora bilo prostora da se ne ide u izmjene međudioničarskog ugovora jer je ovaj potonji za Republiku Hrvatsku povoljniji).

411. S obzirom na ta stajališta Vrhovnog suda, kao i prethodna razmatranja, na ovom mjestu treba utvrditi sljedeće: Zakon o privatizaciji INA-e, koji sudovi nisu osporili s aspekta ustavnosti, nesporno ima legitimni cilj, a izrijekom propisuje mehanizme zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, te ih razrađuje ovisno o udjelu države u temeljnom kapitalu INA-e, sve do pravila zlatne dionice. Time Zakon o privatizaciji INA-e ujedno definira i zaštićeno područje interesa države kad je riječ o INA-i (za prethodno utvrđenje nije relevantno pitanje jesu li takve zakonske zaštitne klauzule vezane uz INA-u danas dopustive za Republiku Hrvatsku s aspekta prava Europske unije). U takvim okolnostima, ako je Vlada sklapajući sporne ugovore ostala u granicama ovlasti koje joj je priznao Zakon o privatizaciji INA-e i poštovala taj zakon, onda se ne može Vladi prebacivati u sudskom kaznenom postupku da je postupala protivno interesima Republike Hrvatske, ili da je sklapanje spornih ugovora moralo biti uvjetovano ("motivirano") zaštitom (strateških) interesa Republike Hrvatske, ili da nije smjela dopustiti prevladavajući utjecaj inozemne pravne osobe nad INA-om, itd. Sva su ta pitanja u tom slučaju povezana s političkom odlukom Vlade koja za sobom povlači njezinu političku odgovornost. Kazneni postupci nisu mjesto za kažnjavanje političkih pogrešaka (pod uvjetom da je o njima riječ), kao što je to istaknuto u Rezoluciji Vijeća Europe (v. točke 398. i 399.). 412. Kad je riječ o samim ugovorima koje je Vlada sklopila s MOL-om, poznato je stajalište ESLJP-a o prevlasti viših državnih interesa nad ugovornim obvezama, izraženo u presudi Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke (presuda, 9. prosinca 1994., zahtjev br. 13427/87):

"72. Sud ne dvoji kako je bilo potrebno da demokratska grčka država raskine ugovor za koji je smatrala da ide na štetu njezinih gospodarskih interesa. Štoviše, prema sudskoj praksi međunarodnih sudova i arbitražnih sudišta, svaka država ima suverenu ovlast izmijeniti, pa čak i raskinuti ugovor sklopljen s privatnim osobama, uz uvjet da plati odštetu (arbitražna odluka u predmetu Shufeldt 24. srpnja 1930., Reports of International Arbitral Awards, Liga naroda, sv. II, str. 1095.). Time se u isto vrijeme izražava priznanje da viši interesi države imaju prednost nad ugovornim obvezama i uzima u obzir potreba očuvanja pravedne ravnoteže u ugovornom odnosu."

413. Kad je riječ o individualnoj kaznenoj odgovornosti podnositelja za primanje mita, što je trebao biti jedini predmet ispitivanja (dokazivanja) u provedenom kaznenom postupku, a uzimajući u obzir sve okolnosti ovog slučaja, Ustavni sud mora zaključiti: temeljni problem slučaja INA-MOL proizlazi iz načina na koji je sud postavio dokazni postupak odnosno dokazivanje primanja mita u podnositeljevu slučaju. Ta se ocjena obrazlaže u sljedećim točkama obrazloženja ove odluke.

3.2. Ocjene i načelna stajališta Ustavnog suda

414. Kad se podrobnije razmotri način na koji je prvostupanjski kazneni sud pristupio dokazivanju da je podnositelj u svojstvu predsjednika Vlade primio mito u slučaju INA-MOL, mora se doći do zaključka da se taj sud poslužio nedopuštenom

153

metodom dokazivanja. To se najbolje vidi iz ovog njegova utvrđenja (str. 191. prvostupanjske presude):

"... Da nisu zaključeni Ugovori koji su suprotni interesima Republike Hrvatske, a u korist MOL-a, ne bi bilo nikakvog razloga za obećanje, odnosno, davanje mita optuženom Ivi Sanaderu."

415. Čini se da je to ujedno bio i temeljni razlog zbog kojega se u provedenom kaznenom postupku "protivnost interesima Republike Hrvatske" djelovanja Vlade pri sklapanju spornih ugovora morala razmatrati kao samostalno i zasebno ("sporno") pitanje, prije razmatranja samog djela primanja mita (kao drugog po redu spornog pitanja). Na to upućuje ovaj dio presude Županijskog suda u Zagrebu (str. 68. prvostupanjske presude):

"Sporno je u ovom kaznenom postupku jesu li Prva izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-INDUSTRIJU NAFTE d.d., te Glavni ugovor o plinskom poslovanju temeljem kojeg se iz trgovačkog društva INA d.d. izdvaja onaj dio plinskog poslovanja koji stvara gubitak trgovačkom društvu INA d.d. kojeg se u cijelosti obvezala preuzeti Republika Hrvatska, protivni interesima Republike Hrvatske i je li optuženi Ivo Sanader kao službena osoba primio dar da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju ne bi smio obaviti, odnosno je li dogovorio sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, predsjednikom Uprave naftne kompanije MOL Hungarian Oil and Gas.Plc., da će za iznos od 10 milijuna eura poduzeti sve kako bi se zaključili navedeni Ugovori."

Dakle, Županijski sud u Zagrebu prvo se pitao jesu li sklopljeni ugovori "protivni interesima Republike Hrvatske", a nakon toga se pitao je li podnositelj kao predsjednik Vlade primio mito kako bi utjecao na Vladu da dadne suglasnost za sklapanje tih ugovora.

416. Na tim je osnovama Županijski sud proveo dokazni postupak i utvrdio da je djelovanje Vlade pri sklapanju spornih ugovora bilo protivno interesima Republike Hrvatske, kao što su protivni interesima Republike Hrvatske i sami ugovori. Tu je vlastitu ocjenu (o "protivnosti interesima Republike Hrvatske" djelovanja Vlade i samih ugovora) Županijski sud u Zagrebu onda iskoristio kao dokaz da je podnositelj primio mito. Vrhovni sud se u drugostupanjskoj presudi nije posebno osvrtao na način na koji je Županijski sud u Zagrebu pristupio dokazivanju primanja mita u slučaju INA-MOL u opisanom dijelu. 417. Ustavni sud ne vidi kako bi u kaznenim postupcima u kojima se predsjedniku Vlade sudi za korupcijsko djelo primanja mita s ciljem da utječe na sklapanje nekog pravnog posla iz nadležnosti Vlade uopće moglo biti sporno pitanje: je li taj pravni posao bio "protivan interesima Republike Hrvatske", odnosno je li taj pravni posao bio "u interesu Republike Hrvatske", ili pak je li "zaštita (strateških) interesa Republike Hrvatske" bila "motiv za sklapanje" tog posla i sl. Polazeći od ustavnog položaja i dužnosti (funkcije) predsjednika Vlade, Ustavni sud načelno utvrđuje:

154

- samim time što osoba koja obnaša dužnost predsjednika Vlade traži ili prima mito kako bi u granicama svoje ovlasti utjecala na sklapanje nekog pravnog posla iz nadležnosti Vlade, sam taj pravni posao postaje a priori koruptivan u supstantivnom (materijalnom) smislu, a sama njegova koruptivnost prima facie dokazanom; - stoga je svaki takav posao per definitionem protivan interesima Republike Hrvatske, neovisno o tome je li po svojim stvarnim učincima ili dominantnim političkim procjenama povoljan, manje povoljan, nepovoljan, izrazito nepovoljan, štetan ili pak neutralan za Republiku Hrvatsku, strateški ili drugačije. 418. U provedenom kaznenom postupku u slučaju INA-MOL bilo je dostatno dokazati samo postojanje korupcijskog sporazuma, to jest dokazati da je predsjednik Vlade primio obećanje mita kako bi utjecao na sklapanje ugovora između Vlade i MOL-a (Prve izmjene dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavnog ugovora o plinskom poslovanju od 30. siječnja 2009.). Nakon što bi se dokazalo postojanje tog korupcijskog sporazuma, sama praktična "izvedba" tog utjecaja predsjednika Vlade na Vladu (radi sklapanja spornih ugovora) ne bi bila relevantna s aspekta kaznene odgovornosti podnositelja za primanje mita. "Koruptivni utjecaj", dakle, ne objašnjava samo subjektivnu motivaciju zbog koje se podnositelj kao predsjednik Vlade zalaže za sklapanje tih ugovora iz nadležnosti Vlade (primanje dara). Svaki utjecaj predsjednika Vlade koji počiva na mitu ujedno je i "službena radnja koja se ne bi smjela obaviti" u smislu članka 347. stavka 1. KZ-a/97 (članka 293. stavka 1. KZ-a/11). Tako sklopljen pravni posao Vlade sam po sebi je protivan državnim interesima s obzirom na ustavni položaj i funkcije predsjednika Vlade. 419. Neosnovanim dokazivanjem u kaznenom postupku da su sklopljeni ugovori između Vlade i MOL-a bili protivni interesima Republike Hrvatske, kazneni sudovi preuzeli su ovlast "demokratske hrvatske države" da ocjenjuje jesu li ugovori "na štetu njezinih gospodarskih interesa", kako je to formulirao ESLJP u presudi Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke (v. točku 412.). Štoviše, dokazivanje da su ti ugovori protivni interesima Republike Hrvatske nije bilo utemeljeno na testu javnog interesa, a ni na zaštićenom području interesa Republike Hrvatske koje je odredio Zakon o privatizaciji INA-e. 420. Time su se u slučaju INA-MOL nepotrebno otvorila pitanja poput ovih: smije li se sudska vlast na takav način miješati u ustavne zadaće zakonodavne i izvršne vlasti (članak 4. Ustava), i gdje završava kaznena odgovornost za primanje mita predsjednika Vlade, a započinje politička odgovornost Vlade za sklapanje spornih ugovora (članak 112. Ustava). Očito je da su se sudovi - otvorivši ta pitanja dokazivanjem da su sporni ugovori bili protivni interesima Republike Hrvatske - suočili s nepremostivim poteškoćama u pokušaju njihova rješavanja u okvirima sudskog kaznenog postupka u kojemu se odlučivalo o individualnoj krivnji predsjednika Vlade za kazneno djelo primanja mita. 421. Konkretnije, čini se da tijelo kaznenog progona pri navođenju u optužnici činjeničnog opisa kaznenog djela nije imalo u vidu sve konzekvence takvog opisa (doduše, optužno vijeće bilo je u mogućnosti pravodobno utjecati na konačni sadržaj optužnice, ali to nije učinilo).

155

Stavljanje naglaska na štetne posljedice za državne interese sklapanja ugovora između Vlade i MOL-a od 30. siječnja 2009., a time i usmjeravanje suda da u kaznenom postupku dokazuje ono što je u optužnici (kasnije i u pravomoćnoj izreci presude) opisano kao "znajući", to jest kao puna svijest podnositelja "da je zaključenje takvih ugovora protivno interesima Republike Hrvatske" i da su takvi ugovori doista "protivni interesima Republike Hrvatske" (v. točke 207. i 213.), značilo je instrumentalizaciju državnog interesa radi dokazivanja, u kaznenom postupku, krivnje optuženika za primanje mita. 421.1. Sve rečeno treba promatrati u svjetlu činjenice da je tijelo kaznenog progona u optužnici odustalo od optužbe da je podnositelj u slučaju INA-MOL počinio i kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti predsjednika Vlade (v. točku 207.1.), a da se sam činjenični opis djela u nalogu o provođenju istrage (u kojem se navode dva djela, to jest i primanje mita i zlouporaba položaja i ovlasti - v. točku 194.) u osnovi ne razlikuje od onoga u optužnici (u kojoj se navodi samo primanje mita - v. točku 207.). Razlike postoje utoliko što je u optužnici brisana uloga Damira Polančeca, protiv kojega je istraga bila obustavljena, a umjesto toga se pojavilo "iskorištavanje" (od strane podnositelja) "autoriteta predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Hrvatske demokratske zajednice", koji opis nije postojao u nalogu o provođenju istrage. Nadalje, u nalogu o provođenju istrage za podnositelja je bilo navedeno: "... znajući da će zaključenjem takvih ugovora biti prouzročena šteta državnom proračunu Republike Hrvatske", ali je to u optužnici prošireno tako da opis glasi: "... znajući da je zaključenje takvih ugovora protivno interesima Republike Hrvatske". Konačno, u nalogu o provođenju istrage bilo je navedeno da je "za zaključenje takvih ugovora III okr. Zsolt Tamas Hernadi isplatio I okr. Ivi Sanaderu dogovorenu nagradu u iznosu od 10.000.000,00 eura" pri čemu je opisan način isplate za prvih pet milijuna eura, dok je "preostali dogovoreni iznos od 5 milijuna eura ... isplaćen na za sada neutvrđeni račun", što je u optužnici također izmijenjeno. Nijedna od navedenih razlika ne utječe na pravilnost utvrđenja da se činjenični opisi djela u nalogu o provođenju istrage i optužnici ne razlikuju u mjeri koja bi mogla objasniti konačno podvođenje tog opisa samo na kazneno djelo primanja mita. 421.2. Čini se da je činjenični opis djela, kako je naveden u optužnici, bio i temeljni razlog zbog kojega je u činjeničnom opisu djela, sada u pravomoćnoj izreci presude, navedeno sve što se u slučaju INA-MOL zbivalo od trenutka korupcijskog dogovora do (vremenski udaljenog) primanja mita, zbog čega je Županijski sud u Zagrebu onda takav činjenični opis djela pravdao time da je u slučaju INA-MOL bila riječ o jednoj radnji izvršenja kaznenog djela primanja mita (v. točku 373.). 422. Kad se povežu sve te okolnosti vezane uz činjenični opis djela primanja mita s provedenim dokaznim postupkom, čine se razumljivim razlozi zbog kojih je u javnosti stvoren snažan dojam da je u slučaju INA-MOL predsjednik Vlade svjesno postupao protivno nacionalnim interesima. Međutim, treba ponovo podsjetiti da je tijelo kaznenog progona odustalo od optužbe da je podnositelj u slučaju INA-MOL počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti (v. točku 207.1.), a nikada ga nije teretilo ni za jedno drugo kazneno djelo u tom slučaju. Županijski sud prihvatio je pravnu oznaku djela kakvu je odredilo tijelo kaznenog progona.

156

423. Za ovaj je postupak, koji služi zaštiti individualnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom, najvažnije sljedeće: vlastitu sudsku ocjenu o tome da su ugovori između Vlade i MOL-a od 30. siječnja 2009. "protivni interesima Republike Hrvatske", koja je u provedenom kaznenom postupku prvo utvrđena, sudovi su onda iskoristili kao dokaz da je podnositelj ustavne tužbe primio mito ("... da nisu zaključeni Ugovori koji su suprotni interesima Republike Hrvatske, a u korist MOL-a, ne bi bilo nikakvog razloga za obećanje, odnosno, davanje mita optuženom Ivi Sanaderu."). Tako je vlastita ocjena o štetnosti sklopljenih ugovora postala sredstvo u rukama kaznenog suda za dokazivanje krivnje podnositelja za primanje mita. 424. Polazeći od svih prethodnih navoda, mora se zaključiti da je cjelokupni postupak dokazivanja kaznenog djela primanja mita u slučaju INA-MOL bio kompromitiran do stupnja koji se mora kvalificirati kao povreda podnositeljevog prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava. Taj je dokazni postupak bio postavljen nepošteno prema podnositelju. On je optužen za počinjenje kaznenog djela primanja mita i za to je djelo bio suđen. Stoga je i dokazni postupak trebalo postaviti tako da bude u funkciji dokazivanja tog teškog koruptivnog čina. Upletanje u taj postupak dodatnih elemenata, osobito onog vezanog uz sudsko dokazivanje da su ugovori koje je s MOL-om sklopila Vlada bila protivni interesima Republike Hrvatske, na kraju je zamaglilo granicu između individualne kaznene odgovornosti podnositelja kao predsjednika Vlade za primanje mita i političke odgovornosti Vlade za sklopljene ugovore. Ujedno je stvorilo vanjski dojam da se podnositelju kao predsjedniku Vlade ne sudi samo za kazneno djelo primanja mita za koje je optužen, što je protivno jamstvima pravičnog suđenja u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava. 425. Sukladno tome, na temelju članka 73. stavka 1. u vezi s člankom 76. stavkom 1. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točkama od I. do III. izreke ove odluke, u dijelu slučaja INA-MOL koji se odnosi na način na koji je (dokazivanjem protivnosti interesima Republike Hrvatske ugovora sklopljenih između Vlade i MOL-a 30. siječnja 2009.) u kaznenom postupku proveden dokazni postupak postojanja dogovora (korupcijskog sporazuma), a time i počinjenja samog kaznenog djela primanja mita, uključujući sve posljedice koje su iz toga proizašle za podnositelja.

C. JAMSTVA PRAVIČNOG SUĐENJA

426. Prethodno je rečeno da svaki pravni posao koji je rezultat korupcijskog sporazuma za koji predsjednik Vlade traži ili prima mito ili obećanje mita kako bi u granicama svoje ovlasti utjecao na sklapanje nekog pravnog posla iz nadležnosti Vlade, sam taj pravni posao čini a priori koruptivnim u supstantivnom (materijalnom) smislu, a samu njegovu koruptivnost prima facie dokazanom, pod uvjetom da je krivnja predsjednika Vlade pravomoćno dokazana u sudskom postupku u kojem su mu bila osigurana sva jamstva pravičnog suđenja. Najveći dio ustavne tužbe sadržava prigovore podnositelja o povredi njegova ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 2. alinejom 6. Ustava i člankom 6. stavkom 3. točkom (d) Konvencije. Ti se prigovori u osnovi svode na tvrdnju da je tijekom kaznenog postupka pred Županijskim sudom u Zagrebu podnositelj u cijelosti bio uskraćen u ostvarenju svoga ustavnog prava na procesnu ravnopravnost s protivnom stranom u kaznenom postupku s obzirom na

157

način na koji su u tom postupku izvedeni dokazi. Vrhovni sud sve je te propuste opravdao. Riječ je, dakle, o navodnoj povredi ustavnog prava podnositelja na jednakost oružja.

1) Prigovori podnositelja

427. Podnositelj tvrdi da sudovi u slučaju INA-MOL nisu dokazali postojanje korupcijskog sporazuma između njega i Z. T. Hernadija, jer u kaznenom postupku "nije izveden niti jedan dokaz koji bi potvrdio stav suda 'da je postojao prethodni dogovor Hernadija i Sanadera temelj kojeg bi optuženik za iznos od 10.000.000 Eura poduzeo sve kako bi se na MOL prenijela upravljačka prava'." "Čitava konstrukcija o Hernadiju kao davatelju mita", prema tvrdnjama podnositelja, "svodi se na jednu rečenicu Roberta Ježića koji je naveo da je nakon sastanka u Vladi sa Hernadijem, optuženik navodno njemu rekao da će sa isplatom biti sve u redu". 428. S tim su prigovorom usko vezani i prigovori podnositelja da je dokazni postupak u slučaju INA-MOL proveden uz teške povrede njegova ustavnog prava na pravično suđenje. 429. Kad je riječ o načinu na koji su izvedeni dokazi o postojanju korupcijskog sporazuma u slučaju INA-MOL, podnositelj je u ustavnoj tužbi ponovio prigovore iz žalbe na prvostupanjsku presudu. Tvrdi da je osuđujuća presuda protiv njega donesena samo na temelju iskaza Roberta Ježića, koji je ispitan tijekom kaznenog postupka u svojstvu svjedoka. Također tvrdi da je "iskaz Roberta Ježića kontradiktoran, neistinit i nekonzistentan te u suprotnosti sa ostalim dokazima provedenim tijekom postupka". Kao primjer "da je Ježić govorio neistinu" podnositelje je naveo i to što Robert Ježić novac "do danas nije vratio i da ga na poziv suda nije mogao vratiti". 430. Nadalje, iskaz Roberta Ježića potvrdio je svjedok S. E. Hurlimann. Međutim, taj iskaz koji potvrđuje istinitost iskaza Roberta Ježića, pa stoga ima snagu "potvrđujućeg dokaza" (corroborative evidence), svjedok S. E. Hurlimann dao je u fazi prije suđenja, pred USKOK-om, bez prisutnosti obrane podnositelja. Taj je zapisnik o ispitivanju svjedoka S. E. Hurlimanna od 25. svibnja 2011. (listovi 1.603 1.606 spisa) pročitan na glavnoj raspravi. Podnositelj odnosno njegova obrana nisu imali mogućnost ispitati tog svjedoka ni prije ni tijekom kaznenog postupka. Podnositelj smatra da sudovi nisu smjeli prihvatiti iskaz svjedoka S. E. Hurlimanna "kao zakonito izveden dokaz i na njemu utemeljiti sudsku presudu", osobito u situaciji kad prvostupanjski sud nije poduzeo sve razumne mjere kako bi osigurao osobno iskazivanje svjedoka S. E. Hurlimanna na raspravi. U ustavnoj tužbi ti su prigovori obrazloženi ovako:

"Posebno naglašavamo da je u fazi istrage USKOK morao biti svjestan rizika i mogućnosti nedolaska na sud Hurlimanna kao svjedoka i da je morao zatražiti provođenje dokaznog ročišta slijedom odredbe članka 236. ZKP-a od strane suca istrage na kojem bi se ispitao navedeni svjedok u prisutnosti branitelja

158

i optuženika te omogućilo ispitivanje od strane obrane i optuženika. Rizik nedolaska pred hrvatski sud i uskrate svjedočkog iskaza je bio očigledan s obzirom na činjenicu da je Stephan Hurlimann državljanin Švicarske te da hrvatsko pravosuđe u odnosu na njega nema pravne mehanizme kojim bi ga moglo prisilno dovesti na sud. To posebno stoga što je Hurlimann prema vlastitom iskazu sudionik ovog kaznenog djela kao i više kaznenih djela počinjenih od strane njega i Ježića u Švicarskoj, kao što je primjerice pranje novca pa je dolazak na sud i podvrgavanje unakrsnom ispitivanju obrane za njega nesporno vrlo opasna i neugodna situacija.

USKOK je iako svjestan navedenih činjenica, namjerno ili omaškom propustio zatražiti provođenje dokaznog ročišta, a taj se propust ili pogreška nije mogao niti smio naknadno sanirati odlukom suda o čitanju iskaza svjedoka Hurlimanna, ne vodeći pri tome računa o nanošenju štete interesima optuženika odnosno drugoj strani u postupku koja tako nije bila u prilici ukazati na sve neistine, kontradiktornosti i nezakonitosti u postupanju tog svjedoka, a što bi dovelo u pitanje već i osnovanost podizanja optužnice.

Nadalje smatramo da sud nije poduzeo sve razumne mjere da bi Hurlimann dao svoj svjedočki iskaz. Naime, sudskom spisu prileži dopis švicarskih vlasti koje su obećale da će pokušati udovoljiti zahtjevu Hrvatske za uzajamnu pravnu pomoć kako bi ispitala tog svjedoka te ukazale da će istražiti okolnosti odbijanja svjedočenja. S obzirom na činjenicu da Hurlimann nije dao niti jedan razlog zbog kojeg odbija svjedočenje, sud je mogao s obzirom na stav Švicarske zatražiti da se obavi taj razgovor te temeljem njegovog ishoda odlučiti o eventualnim daljnjim mjerama.

Osim toga, postavlja se i pitanje da li je sud uopće mogao prihvatiti iskaz Hurlimanna nakon njegovog odbijanja da svjedoči."

431. Podnositelj je u ustavnoj tužbi dalje naveo da je neosnovano odbijen prijedlog obrane za ispitivanje Z. T. Hernadija kao svjedoka "na okolnost navodnog dogovora i davanja mita optuženom Ivi Sanaderu". Prigovorio je stajalištu sudova da Z. T. Hernadi "ne bi mogao zadržati svojstvo svjedoka ako bi se pojavio pred pravosudnim tijelima RH" s obzirom na činjenicu da je "obrana predložila ispitati Zsolta Hernadija kao svjedoka obrane dok su mađarska pravosudna tijela svoje zastupanje zasnivala na činjenici da je od njih USKOK zatražio da zamolbeno Hernadija (ispitaju) kao osumnjičenika." Prvostupanjski sud, prema tvrdnjama podnositelja, donio je "odluku na temelju činjenica utvrđenih u drugom postupku u kojem Hernadi ima drugu procesnu ulogu". Zaključno, u ustavnoj tužbi ističe:

"Odbijanjem ovog dokaznog prijedloga Županijski sud je u samom početku ovaj postupak u bitnom dijelu ograničio na štetu optuženog Ive Sanadera, u smislu dokazivanja ne davši priliku da se Hernady kao navodni davatelj mita uopće o tome očituje niti da obrana koristi njegovo ispitivanje kao jak dokaz kojim se pobijaju dokazi optužbe. Na taj način teško je povrijeđeno pravo obrane na pravično suđenje. Provođenjem dokaznog postupka na ovakav način došli smo u potpuno apsurdnu i ranije nezabilježenu situaciju da osoba koja u predmetu nije optužena, a u činjeničnom opisa djela se navodi kao davatelj mita, jednostranom odlukom suda uopće nije ispitana kao svjedok u tom postupku iako su za to postojale zakonske pretpostavke i objektivne mogućnosti."

159

432. Podnositelj kao (daljnju) povredu ustavnih prava na pravično suđenje ističe da "Županijski sud nije uopće odlučio o dokaznom prijedlogu obrane da se pročita rješenje i spis predmeta Središnjeg glavnog mađarskog državnog odvjetništva za istrage koje je povodom istog događaja donijelo rješenje da se obustavlja istraga pokrenuta zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti u međunarodnim odnosima davanjem mita temeljem čl. 190. st. točka a) Zakona o kaznenom postupku s obzirom da djelo nije kazneno djelo". Na toj je osnovi u ustavnoj tužbi zaključeno:

"Na taj način propuštena ... mogućnost utvrditi je li novac koji je upućen ciparskim tvrtkama imao bilo kakve veze sa tvrtkom MOL i Zsoltom Tamasom Hernadijem. Napominjemo da je mađarsko državno odvjetništvo provelo sveobuhvatne provjere porijekla i kretanja novca te je utvrdilo da tom prilikom nije počinjeno kazneno djelo primanja i davanja mita. Uz to što je sud potpuno ignorantski tretirao dokumente državnog organa zemlje članice EU, sud je propustio uvidom u iste steći saznanja o utvrđenim činjenicama bez obzira prihvatio ih prilikom ocijene dokaza kao relevantne dokaze ili ne."

433. U ustavnoj tužbi se zaključno ističe da je obrana "uskraćena u pravu da izvede krucijalne dokaze u prilog optuženika jer bez izvođenja tih dokaza nije bilo moguće parirati navodima optužbe" i da je zbog toga "bila u apsolutno podređenom položaju bez objektivne mogućnosti da izvođenjem dokaza pobije teze optužbe".

2) Ustav, Konvencija i ZKP

434. S obzirom na način na koji su provedeni dokazi na kojima sudovi temelje svoju ocjenu o postojanju korupcijskog sporazuma između podnositelja i Z. T. Hernadija, u ustavnoj tužbi prigovara se povredi podnositeljevih ustavnih prava na pravično suđenje zajamčenih člankom 29. stavkom 2. alinejom 6. i stavkom 4. Ustava, te člankom 6. stavkom 3. točkom (d) Konvencije. 435. Članak 29. Ustava u mjerodavnim dijelovima glasi:

"Članak 29. Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči ... o ... optužbi zbog kažnjivog djela. U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela ... optuženik ima pravo: (...) - da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe, (...) Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. (...)."

436. Članak 6. Konvencije u mjerodavnim dijelovima glasi:

"Članak 6. PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE

1. ... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da ... sud pravično ... ispita njegov slučaj. ... (...) 3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

160

(...) d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe; (...)"

437. Članak 450. stavak 2. ZKP-a/08 glasi:

"Članak 450. (...) (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s

ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana."

438. Prema članku 418. stavku 1. ZKP-u/08, dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. 439. U vrijeme donošena prvostupanjske presude Županijskog suda u Zagrebu na snazi je bio članak 421. u tekstu koji je važio od 6. kolovoza 2012. do 1. siječnja 2013. Mjerodavne su odredbe članka 421. ZKP-a/08 glasile:

"Članak 421. (...) (2) Vijeće će odbiti izvođenje dokaza: 1) za koje su stranke znale do potvrđivanja optužnice ili okončanja pripremnog ročišta, ali ih bez opravdanog razloga nisu predložile (članak 377. stavak 1.)" (ova točka ukinuta je odlukom Ustavnog suda broj: U-I-448/2009 - op. Ustavnog suda), "2) ako je nezakonit ili se odnosi na činjenicu koja se po zakonu ne može dokazivati (nedopušteni prijedlog), 3) ako činjenica koju bi izvođenjem dokaza trebalo utvrditi nije važna za odlučivanje, odnosno ako ne postoji povezanost između činjenice koju stranka želi utvrditi i odlučnih činjenica ili se ta povezanost zbog pravnih razloga ne može ustanoviti (nevažni prijedlog), 4) ako postoje razlozi za sumnju da se s dokazom neka važna činjenica uopće ne bi mogla utvrditi ili bi se to moglo učiniti sa velikim poteškoćama (neprikladni prijedlog), 5) ako je predloženo izvođenje dokaza očigledno usmjereno na znatno odugovlačenje postupka (prijedlog koji odugovlači postupak). (3) Rješenje kojim se odbija izvođenje dokaza mora biti obrazloženo. Vijeće ga može izmijeniti ili opozvati u tijeku postupka."

3) Praksa ESLJP-a

440. S obzirom na položaj Konvencije u ustavnom poretku Republike Hrvatske, tijekom cijelog dokaznog postupka kazneni sud dužan je poštovati zahtjeve koji proizlaze iz načela procesne ravnopravnosti stranaka (načela jednakosti oružja), kao i sve ostale zahtjeve vezane uz prihvaćanje i ispitivanje dokaza koje je u svojoj praksi izgradio ESLJP. 441. U predmetu Asadbeyli i drugi protiv Azerbajdžana (presuda, 11. prosinca 2012., zahtjevi br. 3653/05, 14729/05 i dr.) ESLJP je ponovio temeljno pravilo koje

161

primjenjuje prilikom ispitivanja navodnih povreda konvencijskih prava, a koje je u svojoj praksi prihvatio i Ustavni sud:

"110. S tim u vezi, Sud ponavlja da su Konvencija i njezini protokoli namijenjeni za zaštitu prava koja su provediva u praksi i djelotvorna, a ne teorijska ili prividna. Slijedeći to načelo pri ispitivanju prigovora koji su mu predočeni, Sud mora prodrijeti ispod površine (behind appearances) i istražiti zbilju situacije kojoj se prigovara."

3.1. Opća pravila o prihvaćanju i ispitivanju dokaza u kaznenom postupku

442. Konvencija ne sadržava posebna pravila o dokazima, kao što ih ne sadržava ni Ustav. U presudi LB Interfinanz A. G. protiv Hrvatske (presuda, 27. ožujka 2008., zahtjev br. 29549/04) ESLJP je u tom smislu ponovio:

"26. Konvencija ne sadržava pravila o dokazima kao takvima. Na nacionalnim je sudovima da ocjenjuju dokaze i relevantnost pojedinog dokaza koji stranka želi izvesti. Unatoč tome, Sud se mora uvjeriti da je postupak kao cjelina, uključujući način na koji je prihvaćeno izvođenje dokaza, bio pravičan u smislu članka 6. stavka 1. …"

To je stajalište primjenjivo i u hrvatskom ustavnopravnom poretku.

443. U predmetu Huseyn i drugi protiv Azerbajdžana (presuda, 26. srpnja 2011., zahtjevi br. 35485/05, 45553/05 i dr.) ESLJP je izložio temeljna pravila o prihvaćanju i ispitivanju dokaza u kaznenom postupku. Mjerodavni dijelovi presude glase:

"(f) Prihvaćanje i ispitivanje dokaza i pravo na obrazloženu odluku 196. Sud na početku primjećuje da se predmet tužiteljstva (prosecution’s case) u velikoj mjeri temeljio na velikom broju svjedoka čija su očitovanja, dana prije suđenja (pre-trial statements), bila predočena pred sudom. Međutim, čini se da su svi ti svjedoci bili pozvani da svjedoče na raspravi i da je, u načelu, podnositeljima dana mogućnost da ih ispitaju. Što se tiče svjedoka obrane, istina je da je Porotni sud (Assize Court) dopustio ispitivanje samo nekih svjedoka koje je predložila obrana, a odbio je pozvati sve osobe ispitivanje kojih je tražila obrana. Iako je cilj članka 6. stavka 3. točke (d) Konvencije da u kaznenim postupcima osigura jednakost između obrane i tužiteljstva u odnosu na pozivanje i ispitivanje svjedoka, on optuženoj osobi ne daje neograničeno pravo na osiguravanje prisutnosti svjedoka na sudu. Domaće pravo stoga može propisati uvjete za prihvaćanje i ispitivanje svjedoka ako osigura da su ti uvjeti identični za svjedoke obiju strana. Slično tome, domaći sud je slobodan, ako se pridržava uvjeta Konvencije, odbiti pozvati svjedoke koje je predložila obrana, primjerice na osnovi toga što sud smatra da njihovi dokazi neće pridonijeti utvrđivanju istine (vidjeti X. protiv Austrije, br. 4428/70, odluka Komisije od 1. srpnja 1972.). Uzimajući u obzir dostupni materijal, Sud je zaključio kako nije jasno pokazano na koji bi način bilo koji svjedok kojeg je Porotni sud odbio ispitati mogao pomoći obrani podnositelja protiv specifičnih optužbi iznesenih protiv njih. 197. Sukladno tome, s obzirom na navedeno te uzimajući u obzir daljnje pritužbe stranaka u odnosu na ovu povredu, Sud smatra da glavno pitanje postavljeno u ovom dijelu prigovora nije u tome jesu li podnositelji bili u mogućnosti ispitati svjedoke tužiteljstva ili osigurati prisutnost svjedoka obrane, već jesu li način na koji su prikupljeni dokazi protiv podnositelja i način na koji ih je

162

Porotni sud u konačnici ocijenio bili suglasni s konvencijskim zahtjevima. Sud posebno primjećuje da su se podnositelji žalili da je njihova osuda većim dijelom bila utemeljena na navodno lažnim dokazima i iskazima svjedoka koji su prikupljeni nezakonito ili pod prisilom, te da je Porotni sud očito pogriješio u načinu na koji je baratao s tim dokazima (the manner in which it dealt with this evidence). 198. S tim u vezi, Sud ponavlja da je, sukladno članku 19. Konvencije, njegova dužnost osigurati pridržavanje obveza koje su države ugovornice preuzele Konvencijom. Konkretno, nije njegova zadaća baviti se pogreškama o činjenicama ili o pravu (errors of fact or law) koje je navodno počinio nacionalni sud osim i u mjeri u kojoj se time mogu kršiti prava i slobode zaštićene Konvencijom (vidjeti Schenk protiv Švicarske, § 45., 12. srpnja 1988., Serija A, br. 140). 199. Stoga nije uloga Suda da utvrdi, na načelnoj osnovi, mogu li određene vrste dokaza - primjerice, dokazi koji su prema nacionalnom pravu nezakonito prikupljeni - biti dopuštene ili jesu li podnositelji doista bili krivi ili ne. Pitanje na koje se mora odgovoriti jest je li postupak kao cjelina, uključujući i način prikupljanja dokaza, bio pošten. To podrazumijeva ispitivanje 'nezakonitosti' ('unlawfulness') o kojoj je riječ, a ako je riječ o povredi nekog drugog konvencijskog prava, ispitivanje prirode utvrđene povrede (vidjeti, između ostalih izvora, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 35394/97, § 34., ESLJP 2000-V; Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 48539/99, § 42., ESLJP 2002-IX; i Jalloh protiv Njemačke [VV], br. 54810/00, § 95., ESLJP 2006-IX). 200. Pri utvrđivanju je li postupak u cjelini bio pošten mora se voditi računa i o tome jesu li poštovana prava obrane. Posebno se mora ispitati je li podnositeljima dana mogućnost da osporavaju vjerodostojnost dokaza i da se usprotive njihovom korištenju. Pored toga, mora se uzeti u obzir i kvaliteta dokaza, uključujući i to mogu li okolnosti u kojima su dokazi prikupljeni baciti sumnju na njihovu pouzdanost i točnost (vidjeti Khan, gore citiran, §§ 35. i 37., i Allan, gore citiran, § 43.). Kada se osporava pouzdanost dokaza, postojanje pravičnog postupka ispitivanja dopuštenosti dokaza dobiva još veći značaj (vidjeti Allan, gore citiran, § 43., i Bykov protiv Rusije [VV], br. 4378/02, § 95., ESLJP 2009-...). 201. Svi dokazi moraju se u pravilu iznijeti na javnoj raspravi u prisutnosti optuženog kako bi ih on mogao osporiti. Korištenje izjavama (kao dokazima) dobivenima u fazi policijskog ispitivanja i istrage samo po sebi nije nesuglasno sa stavcima 1. i 3. točki (d) članka 6., pod uvjetom da su poštovana prava obrane. Opće je pravilo da ta prava nalažu da optuženi mora imati odgovarajuću i propisnu mogućnost osporiti i ispitati svjedoka protiv njega, bilo u trenutku kada svjedok daje svoje izjave ili u kasnijoj fazi (vidjeti, između ostalih izvora, Asch protiv Austrije, 26. travnja 1991., § 27., Serija A, br. 203; Lüdi protiv Švicarske, 15. lipnja 1992., § 47., Serija A, br. 238.; i Saïdi protiv Francuske, 20. rujna 1993., § 43., Serija A, br. 261-C). 202. Pored toga, iz članka 6. stavka 1. Konvencije proizlazi i to da su inherentno nepouzdana (inherently unreliable) sva predočenja (submissions) koja služe kao dokaz protiv okrivljenika u kaznenom postupku, a koja su dobivena povredom članka 3. Konvencije, kao i bilo koja izjava dobivena kršenjem članka 3. (vidjeti mutatis mutandis, Söylemez protiv Turske, br. 46661/99, § 122., 21. rujna 2006.). To je tako čak i ako dopuštanje takvog dokaza nije bilo odlučujuće za osiguranje osude (vidjeti primjerice Özcan Çolak protiv Turske, br. 30235/03, § 43., 6. listopada 2009., i Örs i drugi protiv Turske, br. 46213/99, § 60., 20. lipnja 2006.). Štoviše, čak i ako članak 3. nije bio spomenut u prigovoru, Sud može uzeti

163

u razmatranje tvrdnje o zlostavljanju radi odlučivanja o suglasnosti s jamstvima članka 6. (vidjeti mutatis mutandis, Örs i drugi, gore citiran, § 58., i Kolu protiv Turske, br. 35811/97, § 54., 2. kolovoza 2005.). Iako se činjenice slučajeva, koji su gore citirani, u prvom redu odnose na samooptužujuće izjave okrivljenika, ista se načela po prirodi stvari primjenjuju i za bilo koje izjave dobivene kršenjem članka 3., uključujući i one koje su dali ne samo sami okrivljenici, nego i svjedoci čija se svjedočenja koriste kao inkriminirajući dokazi. 203. Sud na kraju ponavlja da članak 6. stavak 1. djeluje, inter alia, i tako da podvodi "sudište" (tribunal) pod dužnost da provede propisno ispitivanje podnesaka, argumenata i dokaza, a da pri tome ne utječe na njegovu procjenu" (misli se na procjenu sudišta - op. Ustavnog suda) "ili tome jesu li oni relevantni za njegovu odluku, s obzirom da Sud nije pozvan ispitati jesu li argumenti prikladno izneseni (whether arguments are adequately addressed). Članak 6. stavak 1. obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, iako se to ne može shvatiti kao da zahtijeva detaljni odgovor na svaki argument (vidjeti Van de Hurk protiv Nizozemske, 19. travnja 1994., §§ 59. i 61., Serija A, br. 288, i García Ruiz protiv Španjolske [VV], br. 30544/96, § 26., ESLJP 1999-I). Razina do koje seže obveza sudova da daju razloge može varirati ovisno o prirodi odluke i mora se utvrditi u svjetlu okolnosti slučaja (vidjeti Ruiz Torija protiv Španjolske, 9. prosinca 1994., § 27., Serija A, br. 303-B)."

3.2. Pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza

444. ESLJP je u predmetu Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, veliko vijeće, 15. prosinca 2011., zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06) obrazložio pravilo "jedinog ili odlučujućeg dokaza":

"131. ... što se tiče navodnog nedostatka preciznosti tog pravila, Sud primjećuje da se čini kako riječ 'jedini' (only), u smislu jedinog dokaza protiv optuženika ..., ne uzrokuje poteškoće, već je glavnina kritike usmjerena na riječ 'odlučujući' (decisive). 'Odlučujući' (ili /franc./ 'determinante') u ovom kontekstu znači više od 'dokaznog' (probative). To nadalje znači više od toga da se, bez dokaza, šanse za osuđujuću presudu smanjuju, a šanse za oslobađanje rastu, test koji znači da bi se gotovo svaki dokaz mogao kvalificirati" [kao 'odlučujući'] ... Umjesto toga, izraz 'odlučujući' mora biti usko shvaćen u smislu da označava dokaz takvog značenja ili važnosti koji će vjerojatno biti presudan (determinative) za ishod slučaja. Ako je dokaz neispitanog svjedoka (untested evidence of a witness) potkrijepljen drugim potvrđujućim dokazom (corroborative evidence), procjena o tome je li on odlučujući ovisit će o snazi potvrđujućeg dokaza; što je jači potvrđujući dokaz, to je manje vjerojatno da će se dokaz odsutnog svjedoka tretirati kao odlučujući. (...) 147. Sud stoga zaključuje da u slučaju u kojem je izjava iz druge ruke (hearsay statment) jedini ili odlučujući dokaz protiv branjenika, njezino prihvaćanje kao dokaza neće automatski dovesti do povrede članka 6. stavka 1. Istodobno, ako se osuđujuća presuda temelji isključivo ili odlučujuće na dokazu odsutnih svjedoka, Sud mora podvrgnuti postupak najpažljivijoj ispitnoj provjeri. Zbog opasnosti koje prihvaćanje takvog dokaza sa sobom nosi, on predstavlja vrlo važan čimbenik za postizanje ravnoteže na ljestvici, … onaj koji će zahtijevati dostatne čimbenike protuteže, uključujući i postojanje snažnih postupovnih zaštitnih garancija. U svakom predmetu postavlja se pitanje postoje li dostatni čimbenici protuteže, uključujući i mjere koje omogućuju pravično i pravilno

164

procjenjivanje vjerodostojnosti tih dokaza. To će omogućiti da se osuđujuća presuda temelji na takvom dokazu samo ako je on dostatno pouzdan s obzirom na njegovu važnost za slučaj."

445. O odlučujućem je dokazu bila riječ i u predmetu Lučić protiv Hrvatske (presuda, 27. veljače 2014., zahtjev br. 56999/11). ESLJP je u presudi utvrdio da je iskaz oštećenice u konkretnim okolnostima predstavljao odlučujući dokaz, a domaći sudovi nisu s dovoljnim oprezom pristupili ocjeni tog dokaza, posebno zato što nisu postojali drugi čvrsti i jasni dokazi koji ga podupiru. Slijedom navedenoga, utvrđeno je da u postupku nije postignuta ravnoteža jer obrana nije mogla ispitati oštećenicu na čijem se iskazu temeljila osuda. Utvrđena je povreda članka 6. stavaka 1. i 3. točke (d) Konvencije.


446. Ustavni sud podsjeća da je u točkama od 375. do 425. obrazloženja ove odluke razmatrao pitanja vezana uz dokazivanje da su ugovori, sklopljeni između Vlade i MOL-a 30. siječnja 2009. (Prva izmjena dioničarskog ugovora INA-MOL i Glavni ugovor o plinskom poslovanju), bili protivni interesima Republike Hrvatske, i to u svjetlu činjenice da je dokazivanje provedeno u kaznenom postupku u kojem se odlučivalo o individualnoj kaznenoj odgovornosti predsjednika Vlade za primanje mita. Način na koji je u kaznenom postupku proveden dokazni postupak postojanja dogovora (korupcijskog sporazuma), a time i počinjenja samog kaznenog djela primanja mita, koji je bio utemeljen na prethodnom dokazivanju protivnosti interesima Republike Hrvatske ugovora sklopljenih između Vlade i MOL-a od 30. siječnja 2009., doveo je do toga da je cijeli postupak dokazivanja kaznenog djela primanja mita, promatrajući ga u cjelini, bio kompromitiran do stupnja koji je Ustavni sud morao kvalificirati kao povredu podnositeljevog prava na pravično suđenje (v. osobito točku 424.). 447. S obzirom na takvo stanje stvari, Ustavni sud ne vidi nijedan razlog zbog kojega bi u ovom ustavnosudskom postupku bilo potrebno ispitivati prigovore podnositelja koji se tiču načina izvođenja pojedinih dokaza te ostalih pitanja vezanih uz dokaze i dokazivanje kaznenog djela primanja mita pred Županijskim sudom u Zagrebu u slučaju INA-MOL. Naime, očito je da će dokazni postupak, koji će se ponoviti pred tim sudom, morati biti postavljen na posve drugačijim osnovama jer se u njemu neće postavljati pitanje jesu li ugovori sklopljeni između Vlade i MOL-a 30. siječnja 2009. bili "protivni interesima Republike Hrvatske". Štoviše, to se pitanje neće moći smatrati ni "spornim" (v. točku 378.) jer bi ugovori od 30. siječnja 2009. bili suprotni interesima Republike Hrvatske samim tim što bi bilo pravomoćno dokazano postojanje dogovora (korupcijskog sporazuma) između podnositelja kao predsjednika Vlade i primatelja mita. Time bi ujedno bilo dokazano da je podnositelj u svojstvu predsjednika Vlade počinio kazneno djelo primanja mita. 448. Na kraju, kao što je prethodno više puta rečeno, a s obzirom na prigovore podnositelja, tijekom cijelog dokaznog postupka kazneni sud dužan je poštovati zahtjeve koji proizlaze iz načela procesne ravnopravnosti stranaka (načela jednakosti

165

oružja), kao i sve ostale zahtjeve vezane uz prihvaćanje i ispitivanje dokaza koje je u svojoj praksi izgradio ESLJP, osobito pazeći na probativnu snagu pojedinih dokaza, uključujući onaj za koji se u ponovljenom dokaznom postupku - sada postavljenom na novim osnovama - treba utvrditi ima li ili ne snagu odlučujućeg dokaza. 449. Sve prethodno navedene činjenice, osobito zahtjevi koji iz ove odluke i stajališta ESLJP-a proizlaze za kazneni raspravni sud u dokaznom postupku, govore u prilog tome da bi prvostupanjski sud trebao razmotriti potrebu da se kazneni postupak u slučajevima Hypo i INA-MOL ponovi pred izmijenjenim sastavom sudskog vijeća.

C. OBJEDINJENI PRIGOVORI O POVREDAMA PRAVA NA PRAVIČNO SUĐENJE - HYPO I INA-MOL

I. PRESUMPCIJA NEDUŽNOSTI

1) Ustav, Konvencija i ZKP

450. Članak 28. Ustava glasi:

"Članak 28. Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok

mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja." Članak 6. stavak 2. Konvencije glasi:

"Članak 6.

Pravo na pošteno suđenje (...) 2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

(...)" Članak 3. ZKP-a/97 je propisivao:

"Članak 3. 1) Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja. (...)."

451. Iako je u Ustavu izdvojena u zaseban članak 28., Ustavni sud napominje da je presumpcija nedužnosti inherentni element pravičnog kaznenog suđenja koje se zahtijeva po članku 29. Ustava. Štoviše, izdvajanjem presumpcije nedužnosti iz mnoštva ustavih jamstava pravičnog suđenja koja su obuhvaćena u članku 29. Ustava, i davanjem toj presumpciji zasebnog mjesta u ustavnom tekstu, ustavotvorac je više od svega naglasio njezin ustavni značaj u hrvatskom kaznenom pravu.

166

2) Načelna stajališta ESLJP-a o presumpciji nedužnosti

452. ESLJP je utvrdio domašaj i značenje presumpcije nedužnosti u predmetu Allen protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, veliko vijeće, 12. srpnja 2013., zahtjev br. 25424/09), ističući njezina dva vremenska aspekta:

"92. Cilj i svrha Konvencije kao instrumenta za zaštitu individualnih ljudskih bića zahtijeva da se njezine odredbe tumače i primjenjuju tako da se osigura da njezini zaštitni mehanizmi budu provedivi u praksi (practical) i djelotvorni (vidjeti, između ostalih, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 7. srpnja 1989., § 87., Serija A br. 161, i Al-Skeini i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, veliko vijeće, br. 55721/07, § 162., ESLJP 2011.). Sud je izrijekom utvrdio da se to odnosi na pravo zaštićeno člankom 6. stavkom 2. Konvencije (vidjeti, primjerice, Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda, 10. veljače 1995., § 35., Serija A, br. 308., i Capeau, gore citiran, § 21.). 93. Članak 6. stavak 2. osigurava zaštitu prava da 'se svatko optužen za kazneno djelo smatra nedužnim dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom'. Promatra li ga se kao postupovno jamstvo u kontekstu samog kaznenog suđenja (criminal trial), presumpcija nedužnosti nameće zahtjeve u odnosu, inter alia, na teret dokazivanja (burden of proof); (vidjeti Barberŕ, Messegué i Jabardo protiv Španjolske, 6. prosinca 1988., § 77., Serija A. br. 146, i Telfner protiv Austrije, 20. ožujka 2001., br. 33501/96, § 15.); na zakonske presumpcije o činjenici i pravu (vidjeti Salabiaku protiv Francuske, 7. listopada 1988., § 28., Serija A, br. 141-A, i Radio France i drugi protiv Francuske, br. 53984/00, § 24., ESLJP 2004-II); na privilegij protiv samooptuživanja (vidjeti Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 17. prosinca 1996., § 68., Izvješća o presudama i odlukama 1996-VI, te Heaney i McGuinness protiv Irske, br. 34720/97, § 40., ESLJP 2000-XII); na publicitet slučaja prije suđenja (pre-trial publicity); (vidjeti Akay protiv Turske, odluka, 19. veljače 2002., br. 34501/97, i G.C.P. protiv Rumunjske, br. 20899/03, § 46., 20. prosinca 2011.); kao i na preuranjene izjave (premature expressions), bilo suda ili drugih javnih dužnosnika, o krivnji optuženika (vidjeti gore citirani predmet Allenet de Ribemont, §§ 35. i 36., i Nešťák protiv Slovačke, br. 65559/01, § 88., 27. veljače 2007.). 94. Međutim, uvažavajući potrebu osiguranja da pravo zajamčeno člankom 6. stavkom 2. bude provedivo u praksi i djelotvorno, presumpcija nedužnosti ima još jedan aspekt. Njezin je opći cilj, s tog drugog aspekta, zaštita pojedinaca koji su oslobođeni od optužbe za kazneno djelo, ili u odnosu na koje je kazneni postupak obustavljen, od toga da ih javni dužnosnici i tijela vlasti tretiraju kao da su stvarno krivi za djelo za koje su bili optuženi. U tim slučajevima presumpcija nedužnosti već je djelovala, kroz primjenu različitih zahtjeva inherentnih postupovnom jamstvu koje to načelo pruža u sudskom postupku, kako bi spriječila izricanje nepravične kaznene osude. Bez zaštite koja treba osigurati poštovanje oslobađajuće presude ili odluke o obustavi bilo kojeg postupka, jamstva poštenog suđenja iz članka 6. stavka 2. podliježu riziku da postanu teoretska i prividna. Pored toga, nakon okončanja kaznenog postupka na kocki je i ugled osobe kao i način na koji tu osobu percipira javnost. Zaštita koju u tom pogledu pruža članak 6. stavak 2. može se do određene mjere preklopiti sa zaštitom koju pruža članak 8. Konvencije (vidjeti primjerice Zollman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka, br. 62902/00, ESLJP 2003-XII, i Taliadorou i Stylianou protiv Cipra, presuda, 16. listopada 2008., br. 39627/05 i 39631/05, §§ 27. i 56. - 59.)"

http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/Pages/search.aspx









167

453. Kad je riječ o prvom aspektu presumpcije nedužnosti, to jest o toj presumpciji kao postupovnom jamstvu u kontekstu samog kaznenog suđenja, Ustavni sud podsjeća na načelna stajališta koja je ESLJP sažeo u presudi Hrdalo protiv Hrvatske (2011.):

"50. Sud ponavlja da će presumpcija nedužnosti biti povrijeđena ako sudska odluka ili izjava javnog dužnosnika koja se tiče osobe optužene za kazneno djelo odražava mišljenje da je on kriv prije nego što mu je krivnja dokazana u skladu sa zakonom. Dovoljno je, čak i ako nema formalnog utvrđenja, da postoji makar obrazloženje koje navodi na zaključak da sud ili dužnosnik smatraju da je optuženik kriv (vidjeti, primjerice, Bohmer protiv Njemačke, br. 37568/97, § 54., 3. listopada 2002.). Treba bitno razlikovati izjavu da je netko tek osumnjičen za počinjenje kaznenog djela i jasnu izjavu, dok nema pravomoćne osude, da je pojedinac počinio kazneno djelo o kojem je riječ (vidjeti, primjerice, Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, § 141., 8. travnja 2010.)."

454. U presudi Peša protiv Hrvatske (presuda, 8. travnja 2010., zahtjev br. 40523/08), na koju se u prethodno prikazanoj presudi pozvao ESLJP, podrobnije je obrazloženo značenje presumpcije nedužnosti i situacije kad dolazi do njezine povrede u kontekstu samog kaznenog suđenja:

"… 138. Sud ponavlja da je presumpcija nedužnosti upisana u stavku 2. članka 6. jedan od elemenata pravičnog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (vidjeti predmete Deweer protiv Belgije, 27. veljače 1980., Serija A br. 35., § 56. i Allenet de Ribemont protiv Francuske, 10. veljače 1995., Serija A br. 308, § 35.). U svom relevantnom aspektu članak 6. stavak 2. ima za cilj spriječiti podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (vidjeti predmete Khuzhin i drugi protiv Rusije, br. 13470/02, § 93., 23. listopada 2008., i Matijašević protiv Srbije, br. 23037/04, § 45., ESLJP 2006-X). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje od strane samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (vidjeti predmet Minelli protiv Švicarske, 25. ožujka 1983., Serija A br. 62), ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti (vidjeti gore citirani predmet Allenet de Ribemont, § 41. i predmete Daktaras protiv Litve, br. 42095/98, §§ 41. - 43., ESLJP 2000-X i Butkevičius protiv Litve, br. 48297/99, § 49., ECHR 2002-II).

139. Sloboda izražavanja, zajamčena člankom 10. Konvencije uključuje slobodu primati i davati informacije. Stoga članak 6. stavak 2. ne može spriječiti vlasti da informiraju javnost o kaznenim istragama koje su u tijeku, ali traži da to čine uz svu potrebnu diskreciju i oprez, ako će biti poštovana presumpcija nedužnosti (vidjeti gore citirani predmet Allenet de Ribemont § 38. i predmet Karakaş i Yeşilırmak protiv Turske, br. 43925/985, § 50., 28. lipnja 2005.).

140. Sud je smatrao da je u demokratskom društvu neizbježno priopćiti informacije kad su podignute ozbiljne optužbe za zlouporabu položaja i ovlasti (vidjeti gore citirani predmet Butkevičius, § 50.).

141. Treba učiniti temeljno razlikovanje između izjave da je netko tek osumnjičen za počinjenje kaznenog djela i jasne izjave, dok nema pravomoćne osude, da je pojedinac počinio kazneno djelo o kojemu je riječ. Sud je dosljedno naglašavao važnost biranja riječi od strane javnih dužnosnika u njihovim izjavama prije nego je nekoj osobi suđeno i ona utvrđena krivom za neko određeno kazneno djelo (vidjeti gore citirani predmet Daktaras i predmete Böhmer protiv

168

Njemačke, br. 37568/97, §§ 54. i 56., 3. listopada 2002. i Nešťák protiv Slovačke, br. 65559/01, §§ 88. i 89., 27. veljače 2007.). Isto je tako naglasio važnost poštovanja presumpcije nedužnosti tijekom tiskovne konferencije od strane državnih dužnosnika (vidjeti gore citirani predmet Butkevičius, §§ 50. - 52. i predmete Lavents protiv Latvije, br. 58442/00, § 122., 28. studenoga 2002. i Y. B. i drugi protiv Turske, br. 48173/99 i 48319/99, §§ 49. 51., 28. listopada 2004.). Ipak, predstavlja li neka izjava javnog dužnosnika povredu načela presumpcije nedužnosti mora biti utvrđeno u kontekstu konkretnih okolnosti u kojima je dana pobijana izjava (vidjeti predmet Adolf protiv Austrije, 26. ožujka 1982., §§ 36. - 41., Serija A br. 49). U svakom slučaju, izražena mišljenja ne smiju predstavljati izjave javnog dužnosnika o tome da je podnositelj kriv, što bi ohrabrilo javnost da vjeruje da je on kriv i prejudiciralo ocjenu činjenica od strane nadležne sudbene vlasti (vidjeti naprijed navedeni predmet Butkevičius, § 53.)."

455. Konačno, u predmet G.C.P. protiv Rumunjske (presuda, 20. prosinca 2011., zahtjev br. 20899/03) ESLJP se osvrnuo na značenje presumpcije nedužnosti u kontekstu samog kaznenog suđenja kad je riječ o publicitetu koji je optužba protiv javnog dužnosnika izazvala u medijima i javnosti (pre-trial publicity):

"46. Sud ponavlja da zlobna medijska kampanja (virulent press campaign) svojim utjecajem na javno mnijenje, a posljedično i na porotnike koji su pozvani da odluče o krivnji optuženika, može negativno utjecati na poštenost suđenja (vidjeti Akay protiv Turske, odluka, 19. veljače 2002., br. 34501/97; Wloch protiv Poljske, odluka, 30. ožujka 2000., br. 27785/95; i Priebke protiv Italije, odluka, 5. travnja 2001., br. 48799/99). Sud istodobno primjećuje da je medijsko izvještavanje o aktualnim događajima izraz ostvarivanja slobode izražavanja zajamčene člankom 10. Konvencije. Ako suđenje prati zlobna medijska kampanja, odlučujuća neće biti subjektivna bojazan okrivljenika o nedostatku nepristranosti koja se zahtjeva od sudova, koliko god ona bila razumljiva, već mogu li se njegovi strahovi objektivno opravdati u konkretnim okolnostima slučaja (vidjeti, mutatis mutandis, Castillo Algar protiv Španjolske, presuda, 28. listopada 1998., § 45, Izvješća o presudama i odlukama 1998-VIII). 47. Sud priznaje da je od 19. veljače 1997. rumunjski tisak iznimno ekstenzivno izvještavao o slučaju podnositelja zahtjeva. Neki od novinskih članaka sadržavali su izjave javnih dužnosnika, dok su preostali članci, za koje je podnositelj dostavio samo naslove, predstavljali kronološki prikaz kaznenog postupka koji se vodio protiv podnositelja zahtjeva. Sud, međutim, primjećuje da je većina članaka, a između njih i oni najzlobniji, objavljena uglavnom između 1997. i 2000. Podnositelj zahtjeva proglašen je krivim i osuđen na Okružnom sudu u Bukureštu 14. studenoga 2002. Prema tome, poprilično je vremena prošlo od objave članaka na koje se podnositelj zahtjeva poziva u prilog svog prigovora na temelju članka 6. stavka 2. Konvencije do njegove osude (vidjeti Mircea, gore citirano, § 74., i Viorel Burzo, gore citirano, § 166.). 48. Sud također primjećuje da su kaznene optužbe protiv podnositelja zahtjeva utvrdili profesionalni suci, koje su zbog profesionalnog obrazovanja i iskustva manje podložni bilo kakvim vanjskim utjecajima i u manjoj su mjeri od porote mogli biti podložni utjecaju novinske kampanje protiv podnositelja zahtjeva. Štoviše, uzimajući u obzir obrazložene presude koje su donijeli domaći sudovi u tri instancije, u spisu nema dokaza koji bi ukazali da su suci koji su ocjenjivali prigovore podnositelja zahtjeva te ispitivali podignute kaznene optužbe i osnovanost predmeta bili pod utjecajem bilo kojeg članka objavljenog u tisku (vidjeti Mircea, gore citirano, § 75., i Viorel Burzo, gore citirano, § 166.).

169

49. Proizlazi da je ovaj dio zahtjeva očito neosnovan i mora biti odbačen u skladu s člankom 35. stavcima 3. i 4. Konvencije."

456. U ovom je ustavnosudskom postupku riječ o navodnim povredama presumpcije nedužnosti podnositelja u kontekstu kaznenog suđenja (koje obuhvaća razdoblje neposredno prije optužbe pa sve do pravomoćnosti presude o krivnji podnositelja u slučajevima Hypo i INA-MOL). Prigovori podnositelja odnose se na navodne povrede ustavnog jamstva presumpcije nedužnosti učinjene izjavama državnih dužnosnika i publicitetom samog slučaja u medijima, te objavom u medijima povjerljivih podataka USKOK-a iz istražne faze postupka.

3) Izjave državnih dužnosnika i medijska kampanja


457. Podnositelj je u ustavnoj tužbi naveo, a zatim uz ustavnu tužbu i priložio, mnogobrojne izjave državnih dužnosnika i komentare novinara za koje smatra da su u javnosti poticale stvaranje mišljenja o tome da je kriv i prije no što mu je pravomoćnom sudskom presudom utvrđena krivnja. Navodi se mjerodavni dio ustavne tužbe:

"Tijekom predistražnog, istražnog i raspravnog postupka te nakon donošenja nepravomoćne presude protiv Ive Sanadera u predmetima pod točkama 1. i 2. prvostupanjske presude, kontinuirano su od strane raznih medija i visokih državnih dužnosnika brojnim napisima i izjavama kršena prava podnositelja ove tužbe Ive Sanadera na presumpciju nedužnosti. Tako primjerice navodimo slijedeće izjave: Zoran Milanović, predsjednik SDP-a i saborski zastupnik, prilikom odlučivanja o skidanju imuniteta opt. Ivi Sanaderu izjavio je kako 'je sada jasno kako su se financirala osobna bogatstva i političke kampanje' (dnevnik.hr, 09. 12. 2010. god.). Saborski zastupnik Damir Kajin izjavio je kako je. Ivo Sanader 'osiromašio narod' (dnevnik, hr, 20. 07. 2011. god.). Vladimir Šeks, saborski zastupnik, nazvao je opt. Ivu Sanadera 'moralnim dnom moralnog dna' (večernji.hr, 17. 11. 2010. god.). Željko Jovanović, Ministar znanosti, obrazovanja i sporta, izjavio je kako je 'Hrvatska opljačkana u ime obitelji Sanader' (index.hr, 17. 11. 2013. god.). Hrvatska udruga radničkih sindikata priopćenjem je izjavila da je krajnje vrijeme da VSRH objavi svoju odluku jer bi 'potvrđena presuda i te kako poboljšala pregovaračku poziciju Hrvatske, koja će odmah tražiti raskidanje štetnog ugovora kojim je MOL preuzeo upravljanje Inom' (predsjednik udruge Ozren Matijašević; slobodnadalmacija.hr, 12. 05. 2014. god.). Saborski zastupnik Nenad Stazić izjavio je kako su HDZ i Ivo Sanader 'osramotili cijelu Hrvatsku' (hrt.hr, 12. 03. 2014. god.). On je također izjavio da se HDZ i hrvatski građani trebaju sramiti krađa koje je Sanader radio /21. 2. 2012/ Novinar Edo Popović je napisao kako je opt. Ivo Sanader 'uništio cijelu državu' (Aktual, 06. 03. 2012. god.). Zoran Šprajc, urednik Dnevnika na HRT, na svom blogu je između ostalog napisao i da je optuženi Ivo Sanader 'u kleptomanskom lopovluku Mađarima

170

predao INA-u za 10 milijuna eura', da ga 'krasi gramzivost' te ga nazvao 'lopovom bjelosvjetskim' (bigblog.tportal.hr/spranja, 01. 10. 2012. god.) Novinar Dražen Rajković izdao je knjigu pod naslovom 'Ivo Sanader - Čovjek koji je ukrao Hrvatsku' (21. stoljeće, 24. 11. 2012. god.). Saborska zastupnica Vesna Škare-Ožbolt izjavila je kako je opt. Ivo Sanader 'zagadio domaću političku scenu' te da je 'još u ratnim godinama stvorio model pljačke države koji je kasnije kao premijer usavršio' (dnevno.hr, 20. 11. 2012. god.). Jasmin Klarić je na svom blogu napisao kako je opt. Ivo Sanader 'osim očitog djela ratnog profiterstva, kriv i za prvorazrednu izdaju nacionalnih interesa' (novilist.hr, 23. 11. 2012. god.). Vladimir Seks, saborski zastupnik, nazvao je uhićenje opt. Ive Sanadera 'oživotvorenjem pravne države i vladavine prava' (24sata.hr, 10.12.2010. god.) Andrija Hebrang, saborski zastupnik, izjavio je da je sumnjao u malverzacije, ali nije ni sanjao da bi to moglo imati takve razmjere. Također je rekao da se radio o nekoj vrsti psihičkog poremećaja, da je bolestan čovjek i da je ime bolesti kleptomanija /Dnevnik.hr, 27. 3. 2012/ Radimir Čačić, predsjednik HNS-a, rekao je da je malo vjerojatno da je Sanader odluku donosio sam i da se samo on okoristio /Dnevnik hr. 18. 7. 2011/ Tim izjavama od strane državnih dužnosnika, javnih i vrlo utjecajnih osoba u političkom životu Hrvatske, ohrabrivana je javnost da je optuženik Ivo Sanader kriv te je prejudicirana ocjena činjenica od strane nadležne sudbene vlasti. Navedene izjave izrečene su bez ikakve zadrške ili ograde u pogledu činjenice je li Ivo Sanader počinio kaznena djela. (...) Takvim istupima državnih dužnosnika ... su prekršene odredbe članka 6. stavak 2 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja kaže da svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom. Prekršena je i odredba članka 28. Ustava Republike Hrvatske u kojoj se navodi da je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krvim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja."

3.2. Prigovori i žalbeni navodi podnositelja tijekom kaznenog postupka

458. Ustavni sud prvo primjećuje da je podnositelj navedene prigovore vezane uz izjave državnih dužnosnika i medije ranije istaknuo i u žalbi protiv prvostupanjske presude, u obliku žalbenih navoda. Međutim, na str. 37. drugostupanjske presude na sve te navode odgovoreno je ovako:

"Optuženik u žalbi ističe prigovore da je ovaj postupak montirani politički progon, da je izvršena medijska hajka i linč ... Navedenim prigovorima nije konkretizirana ni potkrijepljena niti jedna žalbena osnova pa oni nisu razmatrani."

459. Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj: U-III-4150/2010 i dr. od 12. siječnja 2015. ("Narodne novine" broj 6/15.) utvrdio da postoje prigovori optuženika koje ESLJP u pravilu uzima u razmatranje kao one "koji se mogu braniti" (arguable claims) i u odnosu na koje postoji stabilna i dugotrajna praksa tog suda. S tim u vezi, utvrdio je da "nije prihvatljivo da Ustavni sud ispituje te prigovore umjesto Vrhovnog suda, jer je u prvom redu na najvišem sudu u zemlji da osigurava jedinstvenu primjenu konvencijskog prava, štiteći ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u skladu

171

s praksom ESLJP-a" (točka 135. odluke). Ustavna osnova koja na to obvezuje Vrhovni sud su članci 115. stavak 3. i 116. stavak 1. u vezi s člankom 134. Ustava. S obzirom da su žalbeni navodi podnositelja, koji su bili vezani uz izjave državnih dužnosnika i medije, jasno upućivali na članak 6. stavak 2. Konvencije i na potrebu njihova razmatranja s aspekta konvencijskog prava, Vrhovni sud bio je dužan u provedenom žalbenom postupku ispitati i ocijeniti te prigovore podnositelja sukladno konvencijskom pravu te za svoju ocjenu dati dostatne i relevantne razloge. Iz prethodno navedenog obrazloženja Vrhovnog suda ne vidi se da je to učinjeno. 460. Istodobno, situacija s prigovorima vezanima uz izjave državnih dužnosnika i uz medije bitno je drugačija od one koja je postojala u predmetu broj: U-III-4150/2010 i dr. Naime, u njemu je Ustavni sud zatražio ponavljanje postupka samo pred Vrhovnim sudom, pa je bilo mogućnosti da ujedno prepusti i odlučivanje o "konvencijskim" prigovorima Vrhovnom sudu. U ovom ustavnosudskom postupku predmet se vraća na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, pa takvih mogućnosti - s obzirom na narav prigovora - nema. Stoga je Ustavni sud prisiljen, zbog propusta Vrhovnog suda da to učini, ispitati navedene prigovore podnositelja vezane uz izjave državnih dužnosnika i medije, kako podnositelj ne bi bio lišen sudske zaštite i djelotvornosti sredstava te zaštite u smislu konvencijskog prava.


a) Izjave državnih dužnosnika

461. Ustavni sud prvo je analizirao izjave državnih dužnosnika dane u različitim medijima, koje se odnose na krivnju podnositelja nakon pokretanja kaznenog postupka protiv njega, sve do dostave podnositelju pravomoćne presude, a na koje je podnositelj uputio u ustavnoj tužbi. Među tim izjavama Ustavni sud izdvojio je tri za koje je zaključio da trebaju biti ispitane jer kod njih nije bilo na prvi pogled očito da ne sadržavaju izjavu o krivnji podnositelja (izrijekom ili implicitno), što bi dovelo do povrede podnositeljeva ustavnog jamstva na presumpciju nedužnosti. To su sljedeće izjave, kronološkim redom: - izjava zastupnika u Hrvatskom saboru, koja je 20. srpnja 2011. objavljena na internet portalu Dnevnik.hr, u članku pod naslovom "Nije bitno koliko će štetiti HDZ-u, nego koliko je naštetio Hrvatskoj"; - izjava zastupnice u Hrvatskom saboru, koja je 20. studenoga 2012. objavljena na internet portalu Dnevno.hr, u članku pod naslovom "Škare-Ožbolt: Sanader je još u ratu stvorio model pljačke koji je usavršio kao premijer"; - izjava ministra u Vladi Republike Hrvatske, koja je 17. studenoga 2013. objavljena na internet portalu Index.hr, u članku pod naslovom "Jovanović žestoko po HDZ-u: Hrvatska je opljačkana u ime obitelji HDZ, u ime obitelji Sanader i u ime obitelji Vidošević".

172

Te su izjave dane u vremenskom rasponu od dvije i pol godine, a obuhvaćaju razdoblje prije i poslije donošenje prvostupanjske nepravomoćne presude (19. studenoga 2012.), kao i razdoblje nekoliko mjeseci prije donošenja presude Vrhovnog suda (3. travnja 2014.). 462. Nakon pažljivog ispitivanja tih izjava, Ustavni sud zaključio je da bi se manji dijelovi dviju među njima mogli shvatiti kao ohrabrivanje javnosti da vjeruje kako je podnositelj kriv (dijelovi izjave od 20. studenoga 2012. i one od 17. studenoga 2013.). Međutim, s obzirom na zanemarivu brojnost tih izjava, kao i slab intenzitet njihovih učinaka zbog dugog vremenskom razmaka među njima, Ustavni sud ocijenio je da one nisu uspjele konstituirati povredu podnositeljeva jamstva na presumpciju nedužnosti iz članka 28. Ustava i članka 6. stavka 2. Konvencije. 463. Unatoč tome, Ustavni sud dužan je upozoriti da, zbog prevalentnog značenja ustavnog prava na pravično suđenje za demokratsko društvo utemeljeno na vladavini prava, državni dužnosnici imaju ustavnu obvezu birati riječi kojima opisuju i ocjenjuju osobu (kao i njezina postupanja ili ponašanja) koja je optužena, ali ne i pravomoćno osuđena, za počinjenje kaznenog djela, tko god ona bila. 464. Za izgradnju demokratskog ozračja u kojem će se voditi rasprave o svim bitnim pitanjima javnog interesa, među kojima se nedvojbeno ističu one o koruptivnim radnjama najviših državnih dužnosnika, u velikoj su mjeri odgovorni državni i javni dužnosnici. Na njima je stoga i da usmjeravaju rasprave o navodnoj kaznenoj odgovornosti javnih osoba u hrvatskom društvu, sve do pravomoćnosti sudske odluke o njihovoj krivnji, na način koji neće ohrabrivati javnost i poticati građane da vjeruju u njihovu krivnju. U tom svjetlu, Ustavni sud dužan je primijetiti da u pojedinim prethodno navedenim izjavama, ali i u drugima koje je uz ustavnu tužbu priložio podnositelj, odabrani rječnik ne upućuje na uljuđeno ponašanje predstavnika države i medija u javnom prostoru.

b) Medijsko praćenje slučajeva Hypo i INA-MOL

465. S druge strane, kad je riječ o medijskom praćenju kaznenih predmeta u kojima su optuženici visoki politički dužnosnici, Ustavni sud prvo podsjeća da je u demokratskom društvu neizbježno priopćavati informacije javnosti o ozbiljnim optužbama tijela kaznenog progona protiv dužnosnika za zlouporabu položaja i ovlasti ili za druga korupcijska kaznena djela protiv službene dužnosti. 466. Slučajevi Hypo i INA-MOL u javnosti su bili popraćeni snažnom medijskom kampanjom. S obzirom na to da je bila riječ o bivšem predsjedniku Vlade, nije bilo neuobičajeno to što je ta kampanja često bila vrlo pakosno i zlobno intonirana kad je riječ o osobi podnositelja, koliko god ona ujedno bila i dokaz nedosljednosti tih istih medija (koji su "do jučer" prema podnositelju imali posve drugačiji odnos). Ta kampanja nije prelazila granice dopuštene slobode izražavanja u demokratskom društvu zajamčene člankom 38. Ustava i člankom 10. Konvencije. 467. Ustavni sud ponavlja ustaljeno stajalište ESLJP-a da članak 10. Konvencije ne jamči potpuno neograničenu slobodu izražavanja čak i kad je riječ o izvješćivanju o sadržajima od ozbiljnog javnog interesa o osobama u politici. Ta sloboda nosi sa sobom "dužnosti i odgovornosti", koje vrijede i za medije. Međutim, kad je riječ o

173

političarima, smatra se da je riječ o osobama koje se nužno i svjesno izlažu javnom mnijenju (predmet Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda, 22. listopada 2009., zahtjev br. 25333/06, § 57.). U toj je presudi ESLJP-a navedeno i sljedeće:

"55. ... Sud je više puta naglasio ključnu ulogu tiskanih medija u demokratskom društvu. Istaknuo je da, iako tiskani mediji ne smiju prekoračiti određene granice, posebice s obzirom na ugled i prava drugih, njihova je dužnost priopćiti - na način koji je u skladu s njihovim obvezama i odgovornostima - informacije i ideje o svim pitanjima od javnoga interesa te ne samo da tiskani mediji imaju zadatak priopćavati takve informacije i ideje, već i javnost također ima pravo da ih dobije. Sloboda procjene državnih tijela stoga je ograničena interesom demokratskog društva da omogući tiskanim medijima njihovu ključnu ulogu 'čuvara javnog interesa' (vidjeti Radio France i drugi protiv Francuske, br. 53984/00, § 33., ESLJP 2004-II, s dodatnim referencijama)."

468. S tim u vezi, Ustavni sud na ovom mjestu može samo ponoviti stajališta ESLJP-a sadržana u presudi G.C.P. protiv Rumunjske (2011.): ako suđenje prati zlobna i pakosna medijska kampanja prema okrivljeniku odnosno optuženiku, odlučujuća neće biti njegova subjektivna bojazan o nedostatku nepristranosti koja se zahtjeva od sudova, koliko god ta bojazan bila razumljiva. Odlučujuće će biti pitanje: mogu li se strahovi podnositelja objektivno opravdati u konkretnim okolnostima. U slučajevima Hypo i INA-MOL, kaznene optužbe protiv podnositelja utvrdili su profesionalni suci, za koje je zbog profesionalnog obrazovanja i iskustva malo vjerojatno da mogu biti podložni utjecaju medijske kampanje koja se vodila protiv podnositelja. Naime, uzimajući u obzir stanje cjelokupnog sudskog spisa, kao i same presude koje su donijeli domaći sudovi, među kojima je riječ i o Vrhovnom sudu, najvišem sudu u državi, nema dokaza koji bi naznačili da su suci koji su ocjenjivali prigovore odnosno žalbene navode podnositelja te ispitivali kaznene optužbe i osnovanost predmeta bili pod utjecajem bilo kojeg članka objavljenog u tisku ili na internetskim portalima odnosno novinarskog komentara upućenog javnosti preko televizije i radija. 469. Iz navedenih su razloga prigovori podnositelja vezani uz članak 28. Ustava i članak 6. stavak 2. Konvencije, u dijelu koji se odnosi na izjave državnih dužnosnika te novinara i, općenito, medijsku kampanju protiv podnositelja, ocijenjeni neosnovanima.

4) Objavljivanje u medijima povjerljivih podataka iz USKOK-a

4.1. Prigovori podnositelja navedeni u ustavnoj tužbi

470. Podnositelj je u ustavnoj tužbi također prigovorio prejudiciranju u javnosti ocjene činjenica prije i tijekom njihova izvođenja u kaznenom postupku. Navode se mjerodavni dijelovi ustavne tužbe:

"Također ističemo da je od samog početka postupaka protiv Ive Sanadera vođena orkestrirana medijska kampanja povlaštenih medija, koje je DORH redovno snabdijevao s povjerljivim tajnim dokumentima, a za uzvrat dobivao nekritičku potporu za svoje postupanje, uz svakodnevno blaćenje Ive Sanadera i njegove obitelji ...

174

(...) S obzirom na sadržaj dokumenata koji su objavljivani u tisku, a koji su u suštini uvijek podupirali optužbe i tezu da je Ivo Sanader osoba koja je počinila brojna kaznena djela, jasno da objava tih dokumenata nije nikako bila u njegovom interesu, bile te informacije istinite ili ne. Kako je Ivo Sanader bio jedini optuženik u ovom predmetu, a kako se sadržaj tih napisa odnosio na tajne iskaze i dokumente iz istrage, neupitno je da je iste medijima dostavljao Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala koji je razvio pravu strategiju medijskog djelovanja i kriminaliziranja optuženika u javnosti, tome u prilog govori i dokument pod kodnim imenom Juda, koji dostavljamo, a radi se o analizi ravnateljstva policije RH o izvoru informacija u predmetima protiv Ive Sanadera."

4.2. Prigovori i žalbeni navodi podnositelja tijekom kaznenog postupka

471. Ustavni sud primjećuje da je podnositelj sve te prigovore ranije istaknuo i u prvostupanjskom postupku i u žalbi protiv prvostupanjske presude. 472. U obrazloženju presude Županijskog suda u Zagrebu u vezi s tim prigovorima podnositelja navedeno je sljedeće (str. 72. i 73. presude):

"Prigovara" (misli se na podnositelja - op. Ustavnog suda) "objavi informacija o predmetu u medijima za koje smatra da ih daje USKOK i to samo one koje njega terete. (…) … ta je obrana posve jasno usmjerena k otklanjanju kaznene odgovornosti s optuženog Ive Sanadera. Sud nije prihvatio argumente koje je optuženik u svojoj obrani predočio."

473. U žalbi protiv prvostupanjske presude, koju je podnositelj osobno uputio Vrhovnom sudu, istaknuto je:

"Nakon što je 'našao' takve 'svjedoke', glavni državni odvjetnik je morao imati i pomoć medija koji su mu trebali odraditi lakši dio posla - a to je proglasiti Ivu Sanadera krivim i prije nego li postupak pred sudom započne. Tako smo bili svjedoci nevjerojatne medijske hajke protiv mene, koja se temeljila na objavljivanju tajnih dokumenata iz istrage, i koja je vršila snažan pritisak na sud, sudionike u postupku i na javnost. Moja je obrana, odvjetnica Jasna Novak, još 21. veljače 2011. podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja, da bi joj općinska državna odvjetnica Željka Pokupec već 22. veljače 2011. odgovorila da je Općinsko državno odvjetništvo zatražilo odmah od MUP-a, Ravnateljstva policije i Uprave kriminalističke policije provođenje kriminalističkog istraživanja radi utvrđivanja tko je neovlašteno disponirao iskazima, te time počinio kazneno djelo odavanja službene tajne iz članka 351. Kaznenog zakona. Nakon toga iz DORH-a nismo čuli ništa više. Stoga je moja obrana gospođa Jadranka Sloković 6. rujna 2012. godine, dakle nakon uzaludna čekanja više od godinu i po dana na rezultate istrage, uputila požurnicu DORH-u i MUP-u. Potom su mediji objavili da je MUP još u 2011. godini završio istragu i utvrdio da je glavni državni odvjetnik u vrijeme objavljivanja inkriminiranih tekstova i nakon toga imao na stotine telefonskih kontakata s potpisnicima novinskih tekstova. Nakon te medijske informacije koja se pozivala na dokument pod nazivom

175

'analitička obrada' sačinjen u MUP-u, uputili smo predstavku saborskom Odboru za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku. Ono što želim ovdje naglasiti je činjenica da se u ovom slučaju DORH/USKOK u medijima branio da je tajne dokumente iz istrage mogla dati i bilo čija obrana, a da oni to nikako nisu. Ako takvo obrazloženje možda, premda je manje vjerojatno, može vrijediti za postupke u kojima je veći broj osumnjičenika, u ovom slučaju ta mogućnost otpada. U ovom kaznenom postupku samo sam ja bio osumnjičen i optužen, te je tako samo moja obrana imala uvid u spis. Budući da u interesu moje obrane nije nipošto, i ne može biti, stvaranje atmosfere linča i proglašavanja krivim i prije postupka, očigledno je riječ o tome da je DORH/USKOK te tajne dokumente iz istrage davao medijima. To je njima, dakle optužbi, bilo i jest u interesu. Na takav zaključak upućuje i činjenica da u medijima nije objavljen ni jedan dokument koji bi išao meni u prilog, nego su svi odreda bili negativni, predvođeni iskazima onih prethodno obrađenih 'krunskih svjedoka' koji su se objavljivali u tjednim nastavcima, pa nakon nekoliko mjeseci bili ponavljani, te pomno tempirani prije samih rasprava. O tim smo nepravilnostima i kršenju zakona od strane USKOK-a i tijekom rasprava zapisnički izvijestili sud (npr. 4. 11. 2011.)."

474. U obrazloženju presude Vrhovnog sudu na navedene je prigovore odgovoreno ovako (str. 37.):

"Optuženik u žalbi … prigovara postupanju USKOK-a, posebno na iznošenje informacija tijekom istražne faze postupka. Navedenim prigovorima nije konkretizirana ni potkrijepljena niti jedna žalbena osnova pa oni nisu razmatrani."

4.3. Ostala sredstva pravne zaštite koja je koristio podnositelj

475. Podnositelj je po svojoj punomoćnici Jasni Novak, odvjetnici u Zagrebu, Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu podnio 21. veljače 2011. kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja, zbog kaznenog djela odavanja službene tajne iz članka 351. stavaka 1. i 2. KZ-a/11 (listovi 225 - 227 spisa Ustavnog suda). U obrazloženju kaznene prijave navedeno je:

"Protiv podnositelja kaznene prijave u toku je istražni postupak pred Uredom za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. Člankom 231 st. 1 i 2 ZKP-a (NN 152/08 i 76/09) propisano je da je postupanje tijekom istrage tajno te da tijelo koje poduzima radnju upozorava osobe koje sudjeluju u dokaznoj radnji da je odavanje tajne kazneno djelo. Notorna je činjenica da je sadržaj dokaznih radnji koje se provode pred Uredom za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta protiv prijavitelja suprotno izričitim zakonskim normama postao dostupan cjelokupnoj javnosti. Prijavitelj, a s obzirom na činjenicu da su tijekom provođenja dokaznih radnji ispitivanjima suokrivljenika ili svjedoka, prisutne isključivo službene osobe koje su u cijelosti svjesne dužnosti i obveze čuvanja službene tajne, smatra da postoji osnovana sumnja da je nepoznata službena osoba počinila prijavljeno kazneno djelo. Taj svoj zaključak prijavitelj bazira na nespornoj činjenici da su u medijima objavljeni sadržaji dokaznih radnji. Osnovanost takvog zaključka prijavitelja bazira se na činjenici da su prethodno iznesene informacije u tiskovinama kasnije u cijelosti potvrđene novim informacijama također objavljenim u tiskovinama, pa i izjavama pojedinih službenih osoba kojima je poznat tijek istražnog postupka.

176

Kvaliteta informacija kojima su raspolagali mediji takvog je karaktera da je notorno da potiče od osoba koje su prisustvovale izvođenju dokaznih radnji. Člankom 30 st. 1. ZUSKOK-a propisano je da bez odobrenja ravnatelja se ne smiju objaviti podaci o kaznenom progonu u predmetima iz članka 21. istog Zakona te da neovlašteno objavljivanje ovih podataka predstavlja kazneno djelo odavanja službene tajne iz čl. 351. KZ- a. Želeći argumentirati u cijelosti postojanje osnovane sumnje kako je ista navedena u ovoj kaznenoj prijavi, prijavitelj će u ovoj kaznenoj prijavi navesti samo dio informacija za koje smatra da su u tiskovinama objavljene na način da je počinjeno prijavljeno kazneno djelo. Tako je u Jutarnjem listu dana 9. prosinca 2010. godine objavljena informacija u kojoj se vrlo detaljno opisuje uhićenje gospodina Roberta Ježića. I sam naslov informacije 'Jutarnji promatrao kako policija hapsi Sanaderova prijatelja Ježića' vrlo jasno govori o tome da je novinarima bio dostupan podatak o tome gdje će i kada biti obavljeno uhićenje imenovane osobe. Nadalje, u istim novinama dana 7. listopada 2010. godine objavljena je informacija u kojoj se između ostalih, a pozivajući se na navodnog 'sugovornika', navodi ... da će Mladen Barišić surađivati jer, uistinu nema nikakvog izbora. Dana 30. listopada 2010. godine u istim novinama objavljena je informacija o provođenju dokazne radnje ispitivanja okrivljenika time što se u članku govori o sadržaju iskaza. Dana 5. studenoga 2010. godine objavljena je informacija o sadržaju iskaza suokrivljenika time što se u istoj navodi da je imenovani suokrivljenik pristao očito na svojevrsni dogovor s tužiteljstvom te je u zamjenu, prema svemu sudeći, za blažu kaznu, a vjerojatno i za obranu sa slobode, pristao govoriti o daljnjem toku novca... Notorna je činjenica da je suokrivljenik iz predmeta prijavitelja, doista nakon davanja iskaza pušten na slobodu. U istoj tiskovini dana 10. studenoga 2010. godine objavljen je također sadržaj iskaza suokrivljenice u istom istražnom predmetu, kao što je dana 11. studenoga 2010. godine objavljen i daljnji tijek istražnog postupka protiv prijavitelja te je označeno da će se u daljnjem tijeku istražnog postupka vršiti dokazna radnja ispitivanja svjedoka - osoba koje su vršile osiguranje te da će USKOK od MUP-a zatražiti dostavu dnevnih izvještaja u Uprave za posebne postave sigurnosti. U tom članku nadalje navodi se i da je policija izuzela knjigu ulazaka u Vladu te da su provjeravane i knjige ulazaka u Carinsku upravu. Nadalje, na portalu Javno.hr objavljen je, pod naslovom 'Iz USKOK-a ponovno »curi«: Nevenka Jurak optužila i Karamarka', dio iskaza suokrivljenice. Iako je u ovoj kaznenoj prijavi dan samo manji pregled informacija koje su objavljivane putem tiska, prijavitelj smatra potrebnim naglasiti da su svi citirani tekstovi potpisani od strane autora te je očigledno da postoji dogovorno djelovanje nepoznatog počinitelja i autora tekstova, budući u ovoj kaznenoj prijavi prenesene informacije, u trenutku njihove objave, su predstavljale ekskluzivne informacije, koje bi onda prenosili drugi mediji. Brojnost i kontinuitet informacija prezentiranih putem tiska takav je, da isključuje svaku slučajnost, već upravo suprotno upućuje na zaključak da se radi o sasvim svjesnom kontinuiranom protupravnom ponašanju. Na naslovnici 'Jutarnjeg lista' objavljenog dana 18. veljače 2011. godine pod naslovom 'Velika ispovjed' objavljena je fotografija prijavitelja, dok su na stranicama 5-4 istog dnevnog lista objavljeni sadržaji tijekom istrage provedenih dokaznih radnji, čime su ne samo ostvarena sva obilježja prijavljenog kaznenog djela, nego se krši i prijaviteljeva ustavna i zakonska presumpcija nedužnosti, sa svrhom stvaranja

177

kod čitatelja uvjerenja da je prijavitelj već pravomoćno osuđena osoba a naravno vrši se pritisak i na sud koji će moguće odlučivati o postojanju ili nepostojanju kaznene odgovornosti prijavitelja. Predlaže se stoga da Državno odvjetništvo u okviru svoje nadležnosti poduzme sve radnje radi otkrivanja počinitelja označenog kaznenog djela i poduzimanja svih drugih radnji u okviru svoje nadležnosti vezanih za kazneni progon počinitelja."

476. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu je dopisom broj: KN-DO-4862/11 od 22. veljače 2011. (list 228 spisa Ustavnog suda) obavijestilo podnositelja da je s navedenim datumom od Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije, Uprave kriminalističke policije zatražilo provođenje kriminalističkog istraživanja odnosno poduzimanje svih potrebnih mjera i radnji radi utvrđivanja tko je neovlašteno disponirao iskazima pojedinih osoba te ih učinio dostupnim neovlaštenim osobama i na taj način počinio kazneno djelo odavanja službene tajne iz članka 351. KZ-a/11.

4.4. Obraćanje podnositelja političkim institucijama

477. Podnositelj se zbog istog problema obratio i političkim institucijama, u prvom redu Hrvatskom saboru i njegovim parlamentarnim odborima. Uz ustavnu tužbu priložio je podnesak od 2. listopada 2012. koji je uputio predsjedniku Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost prof. dr. sc. Miroslav Tuđmanu (listovi 235 i 236 spisa Ustavnog suda). U tom je podnesku navedeno:

"Potaknut pisanjem medija o tome kako policija štiti glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića u istrazi vezanoj za 'curenje' iskaza danih u USKOK-u, a u kojim se pisanjima tvrdi da je on u to vrijeme ostvario na stotine telefonskih kontakata s novinarima koji su te iskaze objavljivali, odlučio sam, u dogovoru s mojim braniteljskim timom, od saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost kao i od Ministarstva unutarnjih poslova zatražiti provjeru tih navoda. S obzirom na to da Ministarstvo unutarnjih poslova u pisanom odgovoru portalu Index.hr nije konkretno odgovorilo na postavljena pitanja, a posebno na pitanje 'Je li istina da su autori spornih članaka imali na stotine razgovora s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem?', sumnjamo da se radi o pokušaju prikrivanja utvrđenih činjenica s ciljem skrivanja aktivnosti glavnog državnog odvjetnika koje ga dovode u vezu s 'curenjem' iskaza. A riječ je o neovlaštenom disponiranju iskazima pojedinih osoba čime je počinjeno kazneno djelo odavanja službene tajne iz članka 351. Kaznenog zakona. Kako se u medijima navodi da je M. Bajić u vrijeme kad je 'iscurilo' najviše iskaza imao na stotine telefonskih kontakata neposredno prije i neposredno nakon objavljivanja članaka u kojima se barata službenim tajnama, i to s glavnim urednikom i s novinarom Jutarnjeg lista kao i s novinarkom Večernjeg lista, nije teško zaključiti da se ovdje radi o Mladenu Plešeu i Ivanki Toma. U kolumni od ponedjeljka 1. listopada o. g. glavni urednik Večernjeg lista i potvrđuje kontakte svoje novinarke s glavnim državnim odvjetnikom, ali je brani tezom da ona na to ima pravo. Kao da DORH nema službu za odnose s javnošću! Ako je, dakle, sve to istina, držim da su protuzakonitom i, dakako, selektivnom objavom iskaza u medijima (samo onih za koje DORH smatra da im idu u prilog), grubo kršena moja temeljna ljudska prava te da je na taj način u javnosti umjetno stvaran dojam moje krivnje, čime je vršen pritisak na sud koji bi

178

samo trebao potvrditi osuđujuću presudu na koju su me DORH i ti mediji već osudili. Zbog toga tražim da se utvrdi: - Je li istina da je MUP proveo istragu u svezi s 'curenjem' u medije iskaza danih USKOK-u? - Je li istina da je utvrđeno kako je u Jutarnjem i Večernjem listu objavljen najveći broj iskaza? - Je li istina da se Ivanka Toma i Mladen Pleše dovode u vezu s navedenim inkriminacijama? - Je li istina da su zatraženi ispisi telefonskih kontakata za Ivanku Toma i Mladena Plešea? - Ako je to istina, koliko su telefonskih kontakata navedeni novinari u kritično vrijeme ostvarili s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem? Radi li se o stotinama kontakata i postoji li indikativna komunikacija prije objave tih iskaza u medijima? Ako su rezultati istrage slučajno zagubljeni na policiji ili DORH-u tražim ponovno postupanje MUP-a prema navedenim pitanjima i konkretan odgovor o utemeljenosti navoda iz medija. Ovom pismu ujedno prilažem dopise moje odvjetnice gđe. Jadranke Sloković upućene MUP- u i DORH-u još 6. rujna 2012., na koji još nije stigao odgovor. Također ovom pismu prilažem presliku službenog sudskog zapisnika od 3. travnja 2012. s ročišta na Općinskom sudu u Zagrebu iz kojeg je vidljivo da je zamjenik glavnog urednika Jutarnjeg lista u svojstvu svjedoka priznao da je informacije dobivao iz USKOK-a."

478. Uz ustavnu tužbu priložen je i podnesak podnositelja od 29. travnja 2013. upućen predsjedniku Hrvatskog sabora (listovi 237 i 238 spisa Ustavnog suda). U tom podnesku podnositelj je naveo da su on i njegovi branitelji prije šest mjeseci uputili predstavke odborima Hrvatskog sabora, i to Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, te Odboru za pravosuđe, u kojima su iznijeli pritužbe na rad državnih tijela, prije svega Ministarstva unutarnjih poslova i Državnog odvjetništva, i to "s konkretnim podacima o provođenju tajnog nadzora nad mojim odvjetnicima, bez sudskog naloga te nezakonitog curenja dokumenata iz tajne istrage, objavljivanja tajnih dokumenata i drugih kršenja mojih Ustavom zajamčenih ljudskih prava, prije svega prava na pravično suđenje i presumpciju nedužnosti". Podnositelj je u tom podnesku zamolio predsjednika Hrvatskog sabora da potakne navedene saborske odbore da odluče o njegovim predstavkama, odnosno da utvrde jesu li u podnositeljevom slučaju postojale nepravilnosti na koje se u njima pozvao. Predsjednik Hrvatskog sabora je na temelju članka 51. Poslovnika Hrvatskoga sabora ("Narodne novine" broj 81/13.), dopisom klase: 050-01/13-02/252, ur. broja: 6511-1-13-05 od 20. studenoga 2013., Odboru za pravosuđe i Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, uputio "na razmatranje Poticaj gospodina dr.sc. Ive Sanadera vezano za kršenje prava na pravično suđenje zbog utjecaja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske" (list 229 spisa Ustavnog suda).


479. S obzirom na prikazano stanje stvari, Ustavni sud zaključuje da je riječ o ozbiljnim prigovorima podnositelja koji zahtijevaju djelotvorno postupanje nadležnih državnih tijela, uključujući sudove, bez obzira i neovisno o konačnom rezultatu, to jest

179

o tome hoće li nadležna tijela utvrditi da su prigovori podnositelja osnovani odnosno neosnovani. 480. Kad je riječ o nadležnosti Ustavnog suda za ispitivanje prigovora podnositelja u okviru ovog ustavnosudskog postupka, treba primijetiti da se većina događaja koji se u ustavnoj tužbi opisuju odnosi na razdoblje prije pokretanja istrage u slučaju Hypo (3. ožujka 2011.) odnosno INA-MOL (10. lipnja 2011.). Također, kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja u vezi s tim događajima podnositelj je podnio već 21. veljače 2011., dakle prije pokretanja prve istrage kad je riječ o predmetima koji se razmatraju u ovom ustavnosudskom postupku. Konačno, iz imena koja se u prigovorima, prijavama odnosno predstavkama podnositelja navode mora se zaključiti da događaji nisu vezani uz provođenje istrage u slučajevima Hypo i INA-MOL. Čini se da ni sam "dokument pod kodnim imenom Juda", kako ga je označio podnositelj u ustavnoj tužbi, a koji je dostavljen Ustavnom sudu uz ustavnu tužbu (listovi 197 - 203 spisa Ustavnog suda), ne obuhvaća slučajeve Hypo i INA-MOL. Inače, uvidom u taj dokument Ustavni sud utvrdio je točnim navod iz ustavne tužbe kako je riječ o "analizi ravnateljstva policije RH o izvoru informacija u predmetima protiv Ive Sanadera", to jest o analizi koja je trebala utvrditi službene izvore koji su tajne podatke iz istrage protiv podnositelja dostavljali medijima. 481. Ustavni sud u tom smislu podsjeća da je podnositelj optužen za počinjenje ukupno šest kaznenih djela, od kojih je do dana donošenja ove odluke pravomoćno osuđen za dva djela koja su ujedno i predmet ovog ustavnosudskog postupka (Hypo i INA-MOL). Kao što je prethodno rečeno, istrage u tim dvama predmetima pokrenute su u ožujku odnosno lipnju 2011. Međutim, koliko je poznato Ustavnom sudu, prije toga, tijekom 2010. godine pokrenute su istrage u trima kaznenim predmetima protiv podnositelja, a ni o jednom od njih do danas nije pravomoćno odlučeno. 482. S obzirom na takvo stanje stvari, nije na Ustavnom sudu da u ovom ustavnosudskom postupku ispituje prigovore podnositelja, ma kako oni bili ozbiljni, koji se tiču događaja vezanih uz kaznene predmete o kojima se još uvijek vode postupci pred prvostupanjskim, odnosno drugostupanjskim sudom, i u kojima nadležni sudovi mogu sami ispitati te prigovore podnositelja u svjetlu konvencijskog prava, poštujući konvencijske standarde koje je za takvu vrstu prigovora izgradio ESLJP. 483. Naime, za razliku od prethodnog prigovora podnositelja o povredi jamstva na presumpciju nedužnosti, navodno učinjenoj izjavama državnih dužnosnika i djelovanjem medija, ovaj prigovor podnositelja takve je prirode da o njemu mogu odlučivati sudovi u okviru kaznenih postupaka koji se još uvijek vode pred njima, to jest onih postupaka u kojima se raspravlja o kaznenim predmetima na koje se ti prigovori odnose. Ustavni sud pri tome posebno napominje da su sudovi dužni za svoju ocjenu dati dostatne i relevantne razloge. Budu li u tim presudama obrazloženja slična onome koje je dano u predmetima Hypo i INA-MOL (v. točke 472. i 474.) a bude li riječ o kaznenim predmetima uz koje su vezani događaji kojima se prigovara, izvjesno je da takva sudska obrazloženja neće zadovoljiti ni ustavne ni konvencijske zahtjeve.

180

484. Ustavni sud na kraju utvrđuje da nije nadležan u ovom ustavnosudskom postupku razmatrati pitanja vezana uz kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja koji je neovlašteno disponirao iskazima pojedinih osoba te ih učinio dostupnima neovlaštenim osobama i na taj način počinio kazneno djelo odavanja službene tajne iz članka 351. KZ-a/11, a koju je podnositelj podnio 21. veljače 2011. Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. 485. Ovisno o okolnostima vezanim uz tu prijavu, s kojima Ustavni sud nije upoznat, podnositelj ima odgovarajuće procesne mogućnosti koje mu priznaje ZKP/08. Načelno govoreći, pod uvjetom da su ispunjenje pretpostavke, postoji i mogućnost obraćanja Ustavnom sudu zbog nedjelotvornosti istrage u povodu te kaznene prijave. Međutim, to bi eventualno mogao biti predmet zasebnog, a ne ovog postupka pred Ustavnim sudom.

II. OSTALE NAVODNE POVREDE PRAVA NA PRAVIČNO SUĐENJE

486. Podnositelj je u ustavnoj tužbi istaknuo više prigovora koji se odnose na postupak za oba kaznena djela, odnosno i slučaj Hypo i slučaj INA-MOL. Ti se prigovori odnose na podnositeljeve tvrdnje o navodnim povredama prava zajamčenih člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije, i to: - prava na neovisni i nepristrni sud (utjecaj izvršne vlasti i medija na sud), i - prava obrane i prava na obranu u kaznenom postupku. Ti se prigovori detaljnije prikazuju i ispituju u nastavku ove odluke.

A. PRAVO NA NEPRISTRANI SUD (UTJECAJ IZVRŠNE VLASTI I MEDIJA NA SUD)

1) Prigovori podnositelja

487. Prigovore o povredi prava na neovisni i nepristrani sud, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, i prigovore o povredi presumpcije nedužnosti, zajamčene člankom 28. Ustava, podnositelj je potkrijepio istim primjerima izjava i novinskih članaka objavljenih u medijima (v. točku 457. ove odluke). 488. U ustavnoj je tužbi istaknuto da sud nije bio neovisan i nepristran zbog pritisaka izvršne vlasti i medija na njegov rad. Prigovori su usmjereni na povrede jamstva protiv izvanjskih pritisaka i dojma neovisnosti suda.


489. Mjerila prema kojima se prosuđuje, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, je li sud bio neovisan, kao što to zahtijeva članak 6. stavak 1. Konvencije, ESLJP je utvrdio u predmetu Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, 28. lipnja 1984., zahtjevi br. 7819/77 i 7878/77), navodeći:

"78. U određivanju može li se tijelo smatrati 'neovisnim' - osobito o izvršnoj vlasti i o strankama u predmetu (vidjeti, inter alia, presudu Le Compte, Van Leuven i De Meyere od 23. lipnja 1981., § 55.) - Sud mora uzeti u obzir način

181

imenovanja njegovih članova i trajanje mandata njihove službe (ibid., § 57.), postojanje jamstava protiv izvanjskih pritisaka (vidjeti presudu Piersack od 1. listopada 1982., … § 27.) i pitanje ostavlja li tijelo dojam neovisnosti (vidjeti Delcourt, presuda 17. siječnja 1970., … § 31.)"

Neovisnost suda, prema tome, u prvom redu znači njegovu neovisnost o izvršnoj vlasti i strankama u postupku. 490. U predmetu Delcourt protiv Belgije (presuda, 17. siječnja 1970, zahtjev br. 2689/65) u vezi s pitanjem ostavlja li tijelo dojam neovisnosti, ESLJP je naveo:

"31. Prethodne okolnosti imaju određenu važnost i ne smiju se podcjenjivati. Ako se uzme u obzir temeljno načelo: 'Ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se izvršava.', iz ovih okolnosti može proizaći sumnja u odnosu na pitanje zadovoljavajuće prirode sustava o kojem je riječ u sporu. Međutim, one "(te okolnosti - op. Ustavnog suda)" nisu dokazi o kršenju prava na pravično suđenje. Pažljivo promatrajući, Sud ne nalazi da bi okolnosti konkretnog slučaja bile u bilo kakvom konfliktu s ovim pravom."

491. Budući da je podnositelj istovjetne prigovore podveo pod članak 28. Ustava i članak 6. stavaka 2. Konvencije (presumpcija nedužnosti), te članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije (nepristrani sud), Ustavni sud utvrđuje da su stajališta koja je naveo pri ocjeni podnositeljevih prigovora o navodnoj povredi presumpcije nedužnosti primjenjiva i na njegove prigovore o povredi prava na nepristrani sud. S tim u vezi, upućuje se na stajališta koja su iznesena u točkama od 465. do 468. obrazloženja ove odluke. 492. Na ovom je mjestu dostatno ponoviti da je odjek podnositeljeva slučaja u nacionalnom političkom i medijskom prostoru bio izrazito snažan i pretežito negativno intoniran, ali ne postoje ni najmanje naznake da bi sama atmosfera koja je stvorena u javnom prostoru imala utjecaja na nadležne sudove. 493. Za navodne pritiske izvršne vlasti na Vrhovni sud v. točke od 250. do 259. obrazloženja ove odluke. 494. Stoga su prigovori podnositelja o povredi njegova prava na nepristrani sud u smislu članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije očito neosnovani.

B. POVREDE PRAVA OBRANE I PRAVA NA OBRANU U KAZNENOM POSTUPKU

495. Članak 29. stavak 2. alineje 3. i 4. Ustava glase:

"Članak 29. (...) U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo: (...)

182

- na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i s tim pravom mora biti upoznat, - da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetima propisanim zakonom, (...)"

496. Članak 6. stavak 3. točka c) Konvencije glasi:

"Članak 6. Pravo na pošteno suđenje

(...) 3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava: (...) c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde; (...)"

1) Praćenje (prisluškivanje) podnositeljevih branitelja


497. Podnositelj je u ustavnoj tužbi iznio tvrdnju da su njega i njegove branitelje tijekom trajanja kaznenog postupka pratile i prisluškivale nepoznate osobe. Time je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno pravo na komuniciranje s odvjetnikom izvan dosega sluha treće osobe kao dio osnovnih zahtjeva pravičnog suđenja iz članka 6. stavka 3. točke (c) Konvencije. Podnositelj je u ustavnoj tužbi naveo:

"Posebno napominjemo da su tijekom postupka optuženi Ivo Sanader i njegovi branitelji dana 10. 6. 2012. godine, a u vrijeme kada su se tamo svi zajedno nalazili i pripremali obranu, na upozorenje susjeda da se pred kućom odvjetnika Čede Prodanovića u automobilima duže vrijeme nalaze neidentificirane osobe sa računalima i mobitelima, a koji su vidjevši da izlaze iz kuće i kreću prema njima, napustili automobile. Zbog sumnje da su bili praćeni i prisluškivani, podatke o automobilima i njihove registarske oznake dostavili su Saborskim odborima i to Odboru za pravosuđe i Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost i zatražili zaštitu. Nakon tih predstavki, stigao je odgovor glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da oni nemaju nikakvih saznanja dok je Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić dao javno priopćenje da mi kao branitelji Ive Sanadera nismo bili predmetom obrade policije. Međutim, ovakvi odgovori su neprihvatljivi jer nitko nije odgovorio kome pripadaju vozila navedenih registarskih oznaka, za koje su vlastitom provjerom utvrdili da nisu u evidenciji registriranih vozila MUP-a, niti tko su njihovi vlasnici odnosno korisnici. Nesporno je da svaka država može takve podatke vrlo lako dobiti, a njihovo sakrivanje govori o protuzakonitim radnjama nekih državnih službi ili tijela. Smatramo da su na taj način prekršena prava zajamčena Ustavom i zakonom na siguran i nesmetan kontakt obrane i optuženika kao i na privilegirani karakter tih kontakata. U prilogu ustavne tužbe dostavljamo podneske saborskim odborima, od 17. 9. 2012."

183

498. Podnositelj se u ustavnoj tužbi pozvao na praksu ESLJP-a koja se bavi usporedivim pitanjima, navodeći:

"Pravo na djelotvornu i stvarnu pravnu pomoć zajamčeno je odredbama članka 29. stavak 2. točka 3. Ustava RH i članka 6. stavka 3 (c) Konvencije. To pravo uključuje pravo optuženika da komunicira sa svojim braniteljem u punoj privatnosti i povjerljivosti. Judikatura Europskog suda govori da povjerljivost informacija koje razmjenjuju branitelj i optuženik mora biti zaštićena. Ako optuženik nije u mogućnosti kontaktirati sa svojim klijentom i primati povjerljive instrukcije bez nadzora, njegova pomoć gubi na svojoj djelotvornosti (vidjeti S. protiv Švicarske, § 48., Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, § 58.). Europski sud bavio se u predmetu Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.) još jednim aspektom članka 6. stavka 3. točke (c) Konvencije: okrivljenikovim pravom na komuniciranje sa svojim odvjetnikom izvan dosega sluha treće osobe. Sud je u ovoj presudi već zabilježio ... da članak 6. stavak 3. normalno zahtijeva da se okrivljeniku dopusti korištenje pomoći odvjetnika u početnim fazama ispitivanja (at the initial stages of an interrogation). Nadalje, okrivljenikovo pravo na komuniciranje sa svojim odvjetnikom izvan dosega sluha treće osobe dio je osnovnih zahtjeva poštenog suđenja i proizlazi iz članka 6. stavka 3. točke (c). Kad odvjetniku ne bi bilo moguće posavjetovati se sa svojim klijentom i od njega primati povjerljive upute bez nadzora, njegova bi pomoć puno izgubila od svoje korisnosti, a namjera je Konvencije jamčiti prava koja su provediva u praksi i djelotvorna. U novijoj presudi Oferta Plus S.R.L. protiv Moldavije (2006.), Europski sud nadopunio je stajališta izražena u presudi Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.) o okrivljenikovu pravu na komuniciranje sa svojim odvjetnikom izvan dosega sluha treće osobe. Jedan je od ključnih elemenata u odvjetnikovu djelotvornom zastupanju interesa klijenta načelo da povjerljivost informacija (confidentiality of information) koje razmjenjuju među sobom mora biti zaštićena. Ovaj privilegij osnažuje otvorenu i iskrenu komunikaciju između klijenata i odvjetnika. Sud podsjeća da je otprije smatrao kako je povjerljiva komunikacija s odvjetnikom neke osobe zaštićena Konvencijom, kao važna garancija prava obrane te osobe (vidjeti, primjerice, Campbell protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. ožujka 1992.,... A 46, i Preporuke/Recommendation Rec (2006)2 ...). Doista, ako odvjetniku ne bi bilo moguće posavjetovati se sa svojim klijentom i od njega primati povjerljive upute bez nadzora, njegova bi pomoć puno izgubila od svoje korisnosti, a namjera je Konvencije jamčiti prava koja su provediva u praksi i djelotvorna (vidjeti, inter alia, Artico protiv Italije, presuda od 13. svibnja 1980. ... A 33.). Sud smatra da miješanje u privilegij odvjetnik - klijent ... ne zahtijeva nužno da stvarno dođe do presretanja ili prisluškivanja (interception or eavesdropping). Istinsko vjerovanje utemeljeno na razumnim osnovama da su im razgovor slušali moglo bi biti dostatno, prema stajalištu Suda, da ograniči djelotvornost pomoći koju bi odvjetnik mogao pružiti. Takvo bi vjerovanje neizbježno spriječilo slobodan razgovor između odvjetnika i klijenta i omelo klijentovo pravo da bude djelotvorno branjen i zastupan."

184

499. Uz ustavnu tužbu priložena je prijava podnositelja upućena 17. rujna 2012. Odboru za pravosuđe i Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Hrvatskog sabora (listovi 230 i 231 spisa Ustavnog suda), u kojoj je navedeno:

"Obraćamo Vam se kao branitelji gospodina Ive Sanadera, kojeg branimo u kaznenim predmetima koja se vode pred Županijskim sudom u Zagrebu. Dana 10.06.2012. godine, u poslijepodnevnim satima, ispred stana Čede Prodanovića, na adresi" (adresa ispuštena kao nepotrebna - op. Ustavni sud) "u Zagrebu (koja se nalazi upravo na početku Kozarčeve ulice u kojoj živi gospodin Sanader), nalazila su se dva vozila - crni Mercedes, registarske oznake ZG 7481-AS te siva Toyota Corolla, registarskih oznaka ZG 6574-AM, za koje je utvrđeno da nisu zavedena u policijskom računalnom sustavu. Osobe koje su se nalazile u automobilima nedvojbeno su promatrale, a obzirom na opremu koju su imale /mobitele i laptope/ i prisluškivale što se u stanu događa. Napominjemo da smo na ta vozila, koja su se pred kućom nalazila duže vrijeme, bili upozoreni od strane susjeda. Obzirom da je upravo u to vrijeme u tijeku bio sastanak obrane na kojem su, uz gospodina Ivu Sanadera, bili prisutni i odvjetnici Čedo Prodanović, Jadranka Sloković i Goran Suić, te obzirom da su ti automobili bili ispred kuće duže vrijeme, Čedo Prodanović i Ivo Sanader izašli su iz stana u namjeri da provjere o čemu se radi. Kada su oni izašli, sve osobe su napustile automobile te se jedna osoba udaljila, a dvoje je ostalo na klupi u parku, glumeći nezainteresirani ljubavi par dok su Čedo Prodanović i Ivo Sanader zapisivali registarske oznake vozila. Nedugo nakon toga, crni Mercedes se udaljio, a automobil Toyota ostao ispred kuće. Obzirom na činjenicu da je Ustavom i zakonom zajamčena sigurnost i nesmetani kontakt obrane i okrivljenika, kao i privatnost tih kontakata, opisano postupanje predstavlja izravno kršenje tih načela. Kako je nedvojbeno da protiv branitelja i okrivljenika ne smiju i ne mogu biti provođene ikakve mjere praćenja i prisluškivanja, ovakvo postupanje represivnih državnih tijela predstavlja nezakonite i protuustavne radnje. Kako kazneni postupci protiv našeg branjenika gospodina Ive Sanadera traju i dalje, smatramo da je potrebno u cilju zakonitog odvijanja kaznenog postupka, kao i nesmetanog obavljanja našeg posla, utvrditi o čemu se radilo, čija su vozila koja su se nalazila pred kućom, tko su osobe koje su te radnje izvršile kao i temeljem čijeg naloga te spriječiti njihovo ponavljanje."


500. Prigovore o praćenju i prisluškivanju branitelja podnositelj je istaknuo i u žalbi na prvostupanjsku presudu. Vrhovni sud se o tom prigovoru podnositelja u osporenoj presudi očitovao ovako (str. 37.):

"Optuženik u žalbi ističe prigovore da ... je izvršena ... pritisak na branitelje koje su uhodili i prisluškivali. ... Navedenim prigovorima nije konkretizirana ni potkrijepljena niti jedna žalbena osnova pa oni nisu razmatrani."

501. Ustavni sud podsjeća da je u članak 6. stavak 3. točku (c) ugrađeno pravo na "praktičnu i učinkovitu" pravnu pomoć. U načelu, samo imenovanje odvjetnika za pružanje pravne pomoći ne osigurava učinkovitu pomoć, jer imenovani odvjetnik može preminuti, postati teško bolestan, biti onemogućen djelovati kroz duže

185

razdoblje ili izbjegavati svoje dužnosti (Artico protiv Italije, presuda, 13. svibnja 1980., Serija A, br. 37, § 33.). Pravo na učinkovitu pravnu pomoć uključuje, između ostalog, pravo okrivljenika na povjerljivu komunikaciju sa svojim odvjetnikom. Samo u iznimnim okolnostima država može ograničiti povjerljivost kontakata između osobe koja je u pritvoru i njegovog branitelja (Sakhnovskiy protiv Rusije, presuda, veliko vijeće, 2. studenoga 2010., zahtjev br. 21272/03, § 102.). Ako se odvjetnik ne može savjetovati sa svojim klijentom i bez nadzora primiti povjerljive upute od njega, njegova pomoć znatno gubi svoju korisnost (S. protiv Švicarske, presuda, 28. studenoga 1991., zahtjevi br. 12629/87 i 13965/88, § 48.; Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 16. listopada 2001., zahtjev br. 39846/98, § 58.). Svako ograničenje odnosa između klijenta i odvjetnika, bilo ono inherentno ili izričito, ne bi trebalo sprječavati učinkovitu pravnu pomoć na koju okrivljenik ima pravo (Sakhnovskiy protiv Rusije, gore citirano, § 102.). Prisluškivanje telefonskih razgovora između okrivljenika i njegovog odvjetnika (Zagaria protiv Italije, presuda, 27. studenoga 2007., zahtjev br. 58295/00, § 36.) i strogo ograničavanje broja i duljine odvjetnikovih posjeta okrivljeniku (Öcalan protiv Turske, presuda, veliko vijeće, 12. svibnja 2005., zahtjev br. 46221/99, § 135.) daljnje su moguće povrede prava na osiguranje učinkovite pravne pomoći. 502. U konkretnom slučaju podnositelj i njegovi branitelji sumnjali su na to da su bili praćeni i prisluškivani. Kako se u ustavnoj tužbi navodi, riječ je od "događaju" 10. lipnja 2012. u poslijepodnevnim satima kada su se u stanu branitelja podnositelja, "svi zajedno nalazili i pripremali obranu", kada su ih susjedi upozorili da se pred kućom "u automobilima duže vrijeme nalaze neidentificirane osobe s računalima i mobitelima". Zbog sumnje da su bili praćeni i prisluškivani obratili su se odborima Hrvatskog sabora, nakon čega je "stigao ... odgovor glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da oni nemaju nikakvih saznanja dok je Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić dao javno priopćenje da mi kao branitelji Ive Sanadera nismo bili predmetom obrade policije". Podnositelj smatra da ovi odgovori nisu prihvatljivi jer nitko nije odgovorio na pitanje kome pripadaju vozila registarskih oznaka koje su zabilježili podnositelj i njegov branitelj. 503. Čini se da ne postoji nijedan razlog koji bi mogao navesti Ustavni sud da posumnja u istinitost izjava Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i ministra unutarnjih poslova, koje su dane u povodu podnositeljevih tvrdnji o prisluškivanju njega i njegovih branitelja. U svjetlu svih materijala koje posjeduje te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Ustavni sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne upućuje na postojanje povrede članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.

2) Procesno otežavanje prava obrane podnositelja od strane suda


504. Podnositelj je u ustavnoj tužbi naveo da je protiv njega "pokrenuto šest kaznenih postupaka te je kao rezultat tih postupaka do sada podignuto četiri optužnice, od kojih su dvije spojene u jedinstveni postupak, koji je pravomoćno okončan (Hypo - INA-MOL)". Smatra da je USKOK sukcesivno pokretao kaznene

186

postupke s ciljem "da [se] u javnosti stvori dojam što veće kriminalne količine za koju se sudi optuženiku". Dalje je istaknuo da su takvim postupanjem suda i USKOK-a, s obzirom na broj predmeta, njihov opseg i složenost, on i njegova obrana dovedeni u nejednak položaj u odnosu prema optužbi, budući da nisu imali "niti dovoljno vremena niti dovoljno kadrovskih potencijala da se na optimalan način posvete obrani u svakom pojedinom predmetu". Pozvao se na povredu prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. stavkom 3. točkama (b) i (c) Konvencije. 505. Vrhovni sud se u osporenoj presudi nije očitovao o žalbenom navodu podnositelja vezanom uz "vođenje više odvojenih kaznenih postupaka".


506. Podnositelj nije ni s čime potkrijepio svoju tvrdnju da je USKOK sukcesivno pokretao kaznene postupke s ciljem "da [se] u javnosti stvori dojam što veće kriminalne količine za koju se sudi optuženiku". 507. Članak 2. ZKP-a/08 glasi:

"Članak 2.

(1) Kazneni postupak se provodi na zahtjev ovlaštenog tužitelja. (2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj je državni odvjetnik .... (3) Ako ovaj Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe."

Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, kazneni postupak provodi se na zahtjev ovlaštenog tužitelja (u konkretnom slučaju, državnog odvjetnika) kada se za to ispune zakonom propisane pretpostavke. Državni odvjetnik, kao ovlašteni tužitelj, dužan je poduzeti kazneni progon ako postoje osnove sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i ako nema zakonskih smetnji za progon te osobe. Dakle, pokretanje kaznenog postupka za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti nije prepušteno slobodnoj procjeni državnog odvjetnika, već je to njegova obveza čim se za to ostvare zakonske pretpostavke. 508. Podnositelj također nije ni s čime potkrijepio ni svoju tvrdnju da su navedenim postupanjem suda i USKOK-a, s obzirom na broj predmeta, njihov opseg i složenost, on i njegova obrana dovedeni u nejednak položaj u odnosu prema optužbi, budući da nisu imali "niti dovoljno vremena niti dovoljno kadrovskih potencijala da se na optimalan način posvete obrani u svakom pojedinom predmetu". 509. Zbog svoje nepotkrijepljenosti, prethodni prigovori nisu posebno razmatrani. Neovisno o tome, sami po sebi teško da bi upućivali na postojanje bilo kakve povrede Ustava ili Konvencije.

187

510. Na kraju, podnositelj je istaknuo da mu je mjerama "zamrzavanja imovine" i onemogućavanjem korištenja "bar dijela imovine za potrebe obrane u kaznenom postupku" povrijeđen i članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, kao i ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 2. alinejama 2. i 4. Ustava. Prigovor vezan uz "zamrzavanje imovine" i konzekvencama tog zamrzavanja za prava njegove obrane podnositelj je prvi put iznio u ustavnoj tužbi. Stoga je morao biti odbačen bez razmatranja. 511. Objava ove odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

PREDSJEDNICA dr. sc. Jasna Omejec, v. r.

Documents

O D L U K U - Hrvatska Radiotelevizija- za kazneno djelo iz točke 1. izreke (slučaj Hypo) prvostupanjska presuda preinačena je u pravnoj oznaci djela (radi primjene blažeg zakona)