ONTOLOGIJA IILiteratura: Klasici heremeneutike, Zadar, 2005.

predavanje 15. 3. 2007., u: Klasici hermeneutike: str. 9-37 i podaci o filozofima s wikipedie Hermeneutika je umijee razumijevanja kojemu je svrha pouzdana interpretacija tekstova i svih oblika stvaralatva ljudskog duha (vidi opirnije str. 9, Klasici hermeneutike). Hermeneutika je danas jedna od najdominantnijih struja u suvremenoj kontinentalnoj Europi. Intencija hermeneutike refleksije jest spoznati istinu koja se oitovala kroz povijest kao kulturno bogatstvo ostvarenja duha. Od 19. stoljea, tonije od Diltheya, ontologija postaje teorija interpretacije hermeneutika.

Matija Vlai Ilirik (Matthias Flacius Illyricus; 1520-1575), hrvatski protestantski teolog, povjesniar i filolog. Tvorac protestantske hermeneutike i hermeneutike uope. Najvanije djelo "O nainu razumijevanja svetoga pisma" zapravo je enciklopedijski rjenik hebreizama, koji je postao temeljnim djelom protestantskog tumaenja Biblije, i u kojem je ustvrdio da je "povijest temelj pouavanja". Smatrao je da svaki itatelj moe razumjeti biblijski tekst uz uvjet da posjeduje solidno humanistiko obrazovanje i korektno se pridrava pravila za razumijevanje i interpretaciju teksta i na taj se nain suprotstavlja slubenom stavu Crkve da biblijski tekst mogu razumjeti samo crkveni uitelji. Vlai je naglasio vanost osobnog razumijevanja svetog teksta koji dovodi do razumijevanja smisla ivota. Smatrao je da su 2 maksime vane za daljnje konstituiranje hermeneutike kao metode: - skop svrha i namjera itave knjige svaka cjelina ima svoj skop, kao to cijelo djelo ima glavni skop. - hermeneutiki krug (spirala) meuovisnost cjeline (skopa) i njezinih dijelova u tekstu Vlai je osnovna pravila antike retorike primijenio na razumijevanje svetog pisma. On pri analizi teksta primjenjuje Platonovo dijalektiko naelo: moi vidjeti i istraiti jedno u mnogim stvarima, a mnoge stvari u jednom. Prvim itanjem ostvaruje se privremeno ostvareno razumijevanje koje ima status platonikog predmnijevanja (doxa), postupno e se u ponavljanju tog procesa (ponovnom itanju), iskristalizirati u tono i pouzdano razumijevanje koje Platon naziva episteme. Treba pronai "klju" za svako djelo, pravilno odrediti cjelovit kontekst jer samo tada moemo odrediti i smisao pojedinih rijei i dijelova teksta.

F. Schlegel (1772-1829), teoretiar njemakog romantizma, jedan od prvih europskih modernista. Govorio je i pisao o razumijevanju i interpretaciji umjetnikog djela. "Kritizirati znai razumjeti odreenoga autora bolje nego to je on sam sebe razumio." Hermeneutiku Schlegel naziva "sufilozofiranjem", "filozofijom filozofije", kojoj je temeljna svrha "razumjeti razumijevanje". ovjek kroz umjetnost "ispjevava" svoj svijet, ostvaruje sebe. Schelgelovi

1

eseji, kritike interpretacije Boccacca, Shakespeara svrstavaju se meu najoriginalnija ostvarenja te vrste. Njegov lanak o Platonu preusmjerio je istraivanja o Platonu u kontinentalnoj Europi tijekom dva posljednja stoljea.

F. Scheiermacher (17681834), filozof i protestantski liberalni teolog, zvan "otac moderne teologije". Njegov rad na podruju teologije imao je i jo uvijek ima veliki utjecaj, poput Augustinovog. Jedan je od pionira filozofske hermeneutike, bavio se klasicima filozofije. Sch. slijedi Schlegela. Upozorava da se razumijevanje ne postie samo iitavanjem i tumaenjem teksta, nego se treba traiti u svim oblicima govora i razgovora, odnosno u svakoj komunikaciji. Sch. razlikuje gramatiku od psihologijske interpretacije koja se sastoji u iznalaenju posebnosti individualnog stvaralatva. Za potpuno razumijevanje potrebna su oba pristupa. Povezujui ove dvije interpretacije, on ukazuje na individualnu i univerzalnu dimenziju jezika. Zadaom hermeneutiara vidi pokuaj rekonstrukcije unutarnjeg tijeka pieve stvaralake djelatnosti, "uivljavanje u duu stvaraoca". Kao to svaki vrstan pisac ostvaruje dijalog sa svojom publikom kroz svoje djelo, tako e kasnije interpretator uspostaviti hermeneutiko-kritiki dijalog sa piscem. Hermeneutika se esto ograniava iskljuivo na jezino razumijevanje. Kao i Vlai, Sch ide korak dalje, povezuje hermeneutiku s dijalektikom, naukom o umijeu, postupnom dijalokom iznalaenju istine i znanja.

F. Nietzsche (1844-1900), filozof, pjesnik, filolog, najprovokativniji mislilac 19. st. Nietzsche je bio strastveni kritiar tada vladajueg morala i vjerovanja. Smatrao je kako su i religija i moral osigurani nemoralnim sredstvima te da nisu drugo nego sluenje lanoj transcendentnoj ideji, pojmu, neemu to izvan konkretnog ovozemaljskog egzistiranja eli propisivati vjene zakone. Nietzsche je smatrao da ovaj ivot nije nemoralan, nego da je bjesomuna borba u kojoj je umro Bog, a pobjeuju jai, sposobniji, smjeliji. Stoga je on smatrao kako se umjesto tradicionalnih, trebaju stvoriti nove vrijednosti. Poznat po negiranju realnosti bitka, etikih vrijednosti, pouzdane spoznaje nihilizam. Najvanija djela: Volja za mo, Antikrist, Tako je govorio Zaratrustra, Sumrak idola.

G. W. F. Hegel (1770-1831), izgradio jedan od najveih filozofskih sustava (najpoznatije djelo: "Fenomenologija duha"). Ovdje nam je vaan jer iako nije pridavao nikakvu vanost hermeneutici, njegovo je uenje polazite iz kojih su izrasli hermeneutiari. Hegel ui: Prolost se ne moe rekonstruirati nego jedino razumjeti u misaonom posredovanju sa sadanjim ivotom. Prolost se ne moe restaurirati, ve jedino integrirati u sadanje iskustvo. Mi smo batinici dosadanjih bogatih ostvarenja ljudskoga duha. itatelj filozofskog djela ne smije ostati samo razini gramatikog razumijevanja teksta, upozoravao je Hegel, ve je primarna zadaa interpreta "spoznaja same stvari".

2

Wilhelm Dilthey (1833-1911) filozof, Hegelov uenik, jedan od utemeljitelja hermeneutike kao metode pouzdanog interpretiranja teksta. Djelo: "Uvod u duhovne znanosti". Smatrao je da se metode prirodnih znanosti ne mogu primijeniti na duhovne znanosti jer se tada gubi iz vida ono najvanije: doivljaji, smisao, znaenje. "Prirodu objanjavamo, ovjeka razumijevamo", rekao je. Smatrao je da ne moemo poput Kanta krenuti od kategorija koje izvodimo iz logikih sudova. Po njemu, zbiljnost se ne moe logiki objasniti, ve samo razumjeti. Razumijevanje je hermeneutika zadaa. Naglaava vanost povijesnog pristupa, ovjek je taj konkretni pojedinac koji gradi povijest i u okviru te povijesti ga treba razumijevati. ovjeka se ne moe spoznati u introspekciji, ve u povijesti. Mi odrastamo u kulturi neke civilizacije, nismo apstraktni subjekti. Umjesto kritike apstraktnog uma, treba razraditi kritiku povijesnog uma. Mislei subjekt shvaa i osmiljava svoju egzistenciju. Dilthey je prvi upotrijebio rije egzistencija i naglasio: bitna je egzistencija, a ne esencija. Zaboravljeni pojam ivot treba vratiti u filozofiju. Treba napraviti kategorije ivota (a ne razuma, poput Kanta). Njegove kategorije nisu stroge poput Kantovih. Temeljna kategorija: bedeutung znaenje koje znaenje ima moj ivot? Koje znaenje ima ovo ime se bavim? Nainom na koji ivim, odreujem vrijeme u kojem ivim. ivot implicira smrtnost. Zato ga moramo interpretirati kroz vlastitu vremenitost. Metafizika je interpretacija svjesnog ivota. Ostale kategorije ivota: selbst osobnost, identitet, sopstvo. Be sinn smisao, osmiljavanje vlastite osobnosti, sebstva. Nadalje: povezanost, cjelina i dijelovi, struktura, individualna egzistencija, razvoj, mogunost, vrijednost kategorije su koje je Dilthay hermeneutiki iitao iz samoga ivota. Diltey je smatrao "hermeneutiki krug" najvanijim za hermeneutiko umijee. Paljivim iitavanjem pojedinosti (rijei u tekstu / dogaaja u ivotu) nastojimo objediniti cjelinu (teksta / ivota). Dilthey je naglasio vanost holistikog pristupa: doivljaj izraaj razumijevanje. Osoba A ima neki doivljaj, koji izrazi na odreeni nain, koji interpretator treba razumjeti i tako kroz izraaj (npr. umjetniko djelo, tekst) shvatiti doivljaj osobe A. Koherentna povezanost ivota, izraaja i razumijevanja je preduvjet duhovnih znanosti. Kritiari hermeneutike su joj zamjerali subjektivnost, Nietzsche je govorio da injenice ne postoje ve samo razliite interpretacije. Dilthey je naglaavao kako ne smijemo relativizirati i subjektivistiki interpretirati. Razumijevanje je mogue jer postoji neto isto, zajedniko kod razliitih individualnih shvaanja. Ljudski duh nam daje stupanj sigurnosti u spoznaji. Razumijevanje je isto to i otkrivanje "istovjetnosti duha" u razliitim indivualnostima: Duh razumijeva ono to je stvorio. Upoznajui duhovna ostvarenje svoje kulture, individuum zapravo spoznaje sebe samoga. Heidegger i Gadamer nastavili su svoju filozofiju na Diltheyevoj argumentaciji. 3

L. Wittgenstein (1889-1951), utjecajni moderni filozof, poznat po logici i filozofiji jezika. Poznat po djelu "Logiko-filozofski traktat" 1921. Godine 1929. razvija novu filozofijsku metodu i razumijevanje jezika u svojoj drugoj knjizi "Filozofska istraivanja". Odluno je zastupao stav da jasnoa i preglednost izraenih misli trebaju biti cilj svakom autoru, te da je svrha pisanja predgovora usporediva s izradom "kljua" koji e pomoi itatelju u deifriranju teksta (vidi naprijed gdje Vlai takoer govori o "kljuu" za razumijevanje teksta).

predavanje 29. 3., ujedno i uvod Klasika hermeneutike od str. 38-45 Martin Heidegger (1889-1976) filozofski mislilac svjetskog glasa, vodei suvremeni filozof. Poznat po svom djelu "Bitak i vrijeme" (Zagreb, 1985). Filozof egzistencije i egzistencijalne ontologije. Heiddiger je odrao puno predavanja, raspravi i lanaka. Neka od njih objavljena su zborniku koji nosi naziv jednog od tih predavanja "Kraj filozofije i zadaa miljenja" (Zagreb, 1996). Pod utjecajem Diltheya, H. vidi kao primarnu zadau hermeneutike fenomenologije deskripciju faktinog ivota, odnosno ima za cilj prikazati hermeneutiki odnos ovjeka kao "tubitka" i njegova svijeta u kojemu egzistira. (Pod nazivom tubitak krije se ona vrsta bitka koja je sposobna egzistirati (promiljeno ivjeti) a to je samo ovjek). U svojoj ranoj fazi H. poistovjeuje "tubitak" i "ivot". H. se pita kako je uope mogue izvorno prikazati faktini tubitak. U poetku dok je jo pod utjecajem Diltheya govori o kategorijama ivota, koje nekoliko godina kasnije mijenja u "egzistencijale" pod kojima od tada podrazumijeva kategorije koje se odnose na ovjeka, a naziv kategorije nadalje koristi samo za ona bia koja nisu tubitak. Egzistencijali: ontoloke odrednice moga biti u svijetu, npr. bitak, smrtnost, briga, dosada, strah, radost H. se nadovezao na Kierkegaarda koji je govorio kako o ivotu moe govoriti samo onaj tko ga je proivio. Zato je rekao da hermeneutika ima za predmet tubitak u svom vremenskom postojanju u procesu spoznavanja i upoznavanja sebe samog, tubitak koji osmiljava svoju egzistenciju. Hermeneutika je za H. interpretacija ljudske egzistencije. Najprije nam je potrebno "egzistencijalno razumijevanje" da bi mogli ostvariti objanjenja u prirodnim znanostima i razumijevanje u duhovnim znanostima. Kad govori o hermeneutici tubitka primarno podrazumijeva analizu bia koje se razumijevajui odnosi prema svome bitku i tako egzistira u svijetu. "Biti u svijetu" za H. predstavlja spoznajni proces u kojem tubitak analizira svoje mogunosti u svijetu. ovjek svakodnevno egzistira spoznajui i razumijevajui sebe i svijet oko sebe. ovjek svakodnevno kreira, izgrauje svoj svijet. Razumijevanjem pokazujemo da shvaamo smisao, funkciju i povezanost stvari u svijetu s naom egzistencijom. Taj krug razumijevanja izriemo rijeima: lipanj mjesec u kojem cvjetaju lipe. Srpanj srp etva hrana ito opstanak plod neba i zemlje, trudasve se

4

to nalazi u rijei srpanj. Znaenje rijei se izvodi iz ivotne prakse, iz razumijevajueg odnosa prema stvari. Razumijem kroz govor. Pitajui se o svojoj egzistenciji, istovremeno interpretiramo svoju egzistenciju. Najee egzistiramo bezlino, preputamo "se" diktatu javnosti, nemamo osjeaj odgovornosti za vlastito biti. Ja sam u procesu razumijevanja vlastite egzistencije. H. upuuje na vanu spoznaju da se sve razumijevanje odvija u vremenu, te da je proeto i uvjetovano temporalnou. Bitak se moe razumjeti samo u vremenu, a njegov smisao treba traiti u budunosti (dolazak parousiae). Jedina mogua interpretacija bitka je iz vremena i zato je temeljna problematika ontologije temporalnost bitka. H. je i u Bibliji pronaao vremenitost kranska zajednica ivi u iekivanju parousiae, dolaska bitka, obrata. Apostol Pavle je imao osjeaj za temporalnost, to tradicionalna filozofija nije. ousia Platon: ideja, bit, supstancija (parousia prisutnost ideja u svijetu) parousia Heiddiger: prisutnost, temporalna dimenzija ousie (ponovni Kristov dolazak), dolazak bitka, prisutnost bitka Mi smo temporalna bia. Naa interpretacija je iz vremena. Platon je govorio o prisutnosti ideja. Bit je prisutna. Decartes: mislim takoer vremenska odrednica. Tradicionalna filozofija reducira bitak na prisutnost. Egzistiram konkretno mogue je biti samo u vremenu zato H. govori o temporalizaciji filozofije. Egzistirati znai transcendirati u nita. ivot je proces umiranja, jedina sigurna stvar. Naim umiranjem umire cijeli na svijet. Iznosimo svoj bitak na vidjelo samo dok ivimo.

predavanje 12. 4., ujedno i: Klasici hermeneutike: M. Heidigger: Fenomenoloka metoda istraivanja, str. 163-177. Predmet istraivanja: bitak bia, smisao bitka uope Metoda istraivanja: fenomenoloka Ovim pitanjima o smislu bitka, idemo dalje od tradicionalne ontologije, dospijevamo do fundamentalnog pitanja filozofije. Fenomenologijom ne izraavamo "to" predmeta istraivanja, ve njegovo "kako". Izraz se sastoji od fenomen i logos, pa bi prema tome fenomenologija trebala biti znanost o fenomenima, ali to je ona zapravo jasno je tek kad se paljivo proue termini fenomen i logos, iz ega se na koncu dobiva da izraz fenomenologija oznaava: pustiti na vidjelo to to se pokazuje, na nain kako se ono smo od sebe pokazuje, polazei pritom od njega smog. Krenimo postupno:

5

- pojam fenomena Grki izraz fenomen = pokazati se, ono to se samo po sebi pokazuje Ako se bie pokazuje kao neto to nije, takvo sebe-pokazivanje bia nazivamo privid. Dakle, moemo rei da "fenomen" izraava: - neto to pokazuje samo sebe ili - neto to se pokazuje kao privid Oba ova objanjenja nemaju veze s terminom "pojava". Pojava ne znai pokazati sebe, nego znai javiti se kao neto to se ne pokazuje, u neemu to se pokazuje (u nekom fenomenu). (Kao to se npr. pokazuje simptom neke bolesti on ukazuje na neto prikriveno, a ne na sebe) Dakle, pojaviti se znai ne-pokazati-sebe. Pojavljivanje je mogue jedino na temelju nekog fenomena. Fenomeni, prema tome, nisu nikada pojave, ali je zato svaka pojava upuena na fenomene. Fenomen oznaava jedan osobiti nain zbivanja neega. Nasuprot tome, pod pojavom se misli na jedan odnos koji biva u smome biu te koji istodobno ukazuje na neto. - pojam logosa Temeljno znaenje je govor, ali ipak oznaava neto vie: uiniti razvidnim ono o emu se govori. Govoriti putati na vidjelo, sa svrhom da se pokae to o emu se govori, uini dostupnim. Logos je glasovno razotkrivanje u kojemu se neto rasvjetljuje. Govoriti u ovome smislu znai, razotkriti bie o kojem se govori (to razotkrivanje moe biti istinito i neistinito). Vidimo da je zadatak fenomenologije: pustiti na vidjelo ono to je najee prikriveno, a to je bitak bia izraziti bitak. Kod H. nalazimo 3 znaenja hermeneutike: 1. smisao logosa: proces izlaganja u kojem tubitak prikazuje svoj smisao i svoju temeljnu strukturu. 2. razumijevanje i ontoloko istraivanje bia koje nije tubitak 3. hermeneutika je dio fundamentalne ontologije koja tematizira mogunosti izlaganja bitka tubitka Ontologija je mogua jedino kao fenomenologija. Fenomenologija je znanost o bitku bia to jo nazivamo ontologija. Pod fenomenologijskim pojmom fenomena misli se na bitak bia, njegov smisao, njegovo sebe-pokazivanje koje nije neko proizvoljno pojavljivanje. Fenomenologija nam je potrebna zato to su fenomeni prikriveni (sluajno ili nuno) ili zatomljeni ili iskrivljeni. Fenomenologija tubitka je hermeneutika: obznanjivanje (izlaganje) autentinog smisla samog bitka i njegove temeljne strukture. Bitak i struktura bitka zapravo nadilaze svako bie i svaku moguu postojeu odredbu nekog bia. Svako razotkrivanje bitka je transcendentalna spoznaja. 6

predavanje 26. 4.: osvrt na Heideggerovo izlaganje: to je metafizika? (objavljeno u zborniku "Kraj filozofije i zadaa miljenja", Zagreb, 1996.) Tekst koji je objavljen u navedenom zborniku pod imenom to je metafizika? sastoji se od 3 dijela: Prvi dio se zove: Povratak u temelj metafizike i napisan je 1949. godine Drugi dio se zove: Predavanje, koje je izloeno i objavljeno 1929. godine Trei dio se zove: Pogovor, koji je napisan 1943. godine. Na poetku prvog dijela imamo citat Decartesa u kojem on govori kako je filozofija poput stabla: korijeni su metafizika, deblo je fizika, a grane su ostale znanosti. H. kae kako je Decartes utemeljitelj metafizike subjektivnosti. H. zanima: ako cjelokupno znanje ima uporite u metafizici, kao stablo u korijenu, kako znanje moe biti, crpiti snagu iz metafizike? to je tlo iz ega metafizika crpi? Iz ega princip izvire? Postoji li miljenje koje ide izvornije od metafizikog pitanja? Kamo ono transcendira? Odgovor je: miljenje transcendira ne u neki zadnji princip, ve preko svega to jeste transcendira u Nita. Klasina metafizika se pita: to je cvijet? H. kae: cvijet cvjeta. Time to cvjeta, pokazuje svoju bit koja ima trajanje. Stvari se moraju promatrati u odnosu na vremensku dimenziju. Pod aspektom vremenovanja, jo nijedan metafiziar nije promatrao bia. Prvo moramo postojati i zapitati se o smislu svoga postojanja, tek onda moemo tematizirati o ostalome u svijetu. Ako ne postojimo, ne moemo niti razumjeti ostatak svijeta. Bitak i bie nije isto tvrdi H. Postoji ontoloka razlika, nju stvara ovjek kao tubitak. Ali tome H. ne posveuje panju ve se pita za smisao bitka. Onto-teoloki ustroj metafizike naslijedili smo od Aristotela. Onto-theo-logika rije nam govori o jedinstvu ontologije, teologije i logike u samoj biti metafizike. H. kae da trebamo preboljeti mit o besmrtnosti due koji dolazi od Platona. Bit tubitka je u njegovoj egzistenciji. Egzistirati, znai biti na nain ovjeka. Kamen jest, ali ne egzistira. Bog jest, ali ne egzistira. Samo ovjek egzistira: permanentno, trajno umire. H. kae da mu nije stalo samo do egzistencije, nego do biti-u-svijetu. Konkretno, vremenski, kako je naa prolost uvijek uz nas, skupa sa svim promaajima i izborima koje ne moemo vie nadoknaditi. Mi upoznajemo stvari kao neto to se tie nae egzistencije, svatko od nas vremenuje svoj kalendar smru ne umire samo ovjek, nego i njegov svijet. H. kae: treba istraiti samo bie i NITA drugo. Njega zanima to je ovo Nita? (vidi u zborniku od str. 103 nadalje) Je li to samo na nain govora? to je Nita? Pitanje na koje ne moemo dati odgovor jer im ponemo odgovarati: Nita JEST uoavamo proturjenost. Bie jest ovo ili ono, za objasniti nita ne moemo upotrijebiti "jest". H. se pita: gdje je Nita? 7

Je li Nita potpuno nijekanje cjelokupnosti bia? Kako razumjeti Nita? Nita otkrivamo u tjeskobi, a tjeskoba nam oduzima rijei. U tjeskobi bie se rui, pokuava dati odgovor: da bie jest a ne Nita! Tjeskoba nas prodrma da ne bi ivjeli bezlino. Stvara nam osjeaj za odgovornost, ozbiljnost, pobuuje savjest. Tjeskoba otkriva Nita, otkriva da nas jednom nee biti. H. daje odgovor na pitanje o Niemu (zbornik, str. 111): "Nita nije predmet, niti uope bie. Nita se ne nadaje niti po sebi, niti pored bia kome se pridaje. Nita je omoguenje objavljenosti bia kao takva za ljudski opstanak. Nita ne daje tek protupojam za bie, ve pripada izvorno samoj biti. U Bitku bia dogaa se nitenje Niega." Pitanje o niemu je metafiziko pitanje, jer postavljajui to pitanje dogaa se prelaenje preko bia kao bia u cjelini. Tradicionalna filozofija i teologija smatraju Nita kao protupojam istinskom biu, kao njegovo nijekanje. U Niemu je potpuna odsutnost boanskog. Nita je protupojam bogu. Ako je tako, kae H., bog onda ne moe o Niemu nita znati, jer apsolutno iskljuuje svaku nitavost. H. nas podsjea: "isti bitak i isto Nita jesu dakle isto" rekao je Hegel. Kamo transcendira miljenje? pita H. i odgovara: Ne u neki zadnji princip, ve transcendira preko svega to jeste u Nita. U treem dijelu teksta Pogovoru, H. je prikupio prigovore na svoje predavanje, a to su: 1. Predavanje pravi Nita jedinim predmetom metafizike i dovodi do uvjerenja da je sve nita i da se ne isplati ivjeti (nihilizam) 2. Predavanje upuuje na strah i tjeskobu, to je loe duevno stanje koje koi volju za inom. 3. Predavanje se odluuje protiv logike i preputa sud sluajnim raspoloenjima. Zatim H. daje odgovore na ove prigovore. 1. Nita nije samo nebitna nitavnost. Nita nam omoguava spoznaju bitka. 2. Iz tjeskobe izlazi shvaanje, radosno uenje: da bie jest. 3. Logika nam ovdje ne pomae shvatiti Nita jer Nita nije egzaktno miljenje.

8

najbolje ikad Zovkovo predavanje 12. 5. 2007. (nastavak tumaenja predavanja "to je metafizika?" objavljenog kao drugi dio teksta) Tradicionalna metafizika govorila je o onome to je transcendentno. O Dobru, prvom nepokrenutom pokretau otkrila je pravac u kojem se kree nae miljenje. Moja metafizika je neto drugo, kae H. Ona otkriva nau ukorijenjenost u Nita, sezanje u Nita u tom smjeru ide moje miljenje, hermeneutiko fenomenolokom metodom. Egzistencijali koji me proimaju su briga za egzistenciju, strah za vlastito biti. Moja metafizika je metafizika konanosti. Kako treba ivjeti osmiljeno, odgovorno, kvalitetno o tome govori moja metafizika, nastavlja H. Konano bie moe gledati samo konanim oima. Moje transcendiranje, miljenje, ide u Nita, u beskraj. Transcendirati znai graditi mostove u Nita. Mi smo bia ukorijenjena u nita, oslonjena na Nita. Zadaa filozofije je promotriti ono to se nije usudila dosada. Ve je teologija rekla da je bog stvorio svijet iz Niega, zato je onda to novost? Moje biti znai sezati do u Nita. Nita je odgovor na pitanje o smislu bitka. Seui u Nita ja kao tubitak ve iskoraujem iz ovoga to jesam. Tubitak transcendira i tako se moe odnositi i prema sebi kao biu. Umjesto da se pita o najviem biu, H. se pita i odgovara samo o tjeskobi u kojoj se javlja Nita, to budi transcendirajui karakter koji moe ponirati u Nita. Zato neto jest, a nije Nita? Tradicionalna filozofija ne daje odgovor jer se ne usmjerava na biti u svijetu. Kako Nita pokazuje svoju bit? "Bitak to je on sam" odgovara H. dodajui da bitak nije ni Bog ni razlog svijeta! BITAK I NITA SU ISTO kae H. u svom predavanju. Bitak i Nita su istovjetni jer je bitak u svojoj biti konaan i objavljuje se samo u transcendentnosti u Nita. Zbog transcendentnosti su Bitak i Nita isto. Nita ima transcendentalnu i transcendentnu dimenziju. Nita je preduvjet da se pojavi bie, da ja kao smrtnik egzistiram. Nita je temporalni princip. Poetak vremena, poetak bivstvovanja. Nita je veo bitka, punina bitka, tajanstvenost koja se ne moe dosegnuti. Nita pokazuje svoju bit kao bitak. Bog je stvorio bitak iz Niega. Kako se Bog odnosi prema Nita, kako prema (tu)bitku? Bog je apsolutno odvojen od sveg naeg svijeta. H. se na kraju pita: Zato je uope bie, a ne Nita? S vremenom je ova teza splasnula. Stav, da bi Nita znailo biti na jedan drugi nain H. implicira tek 1943. (a predavanje to je metafizika? je bilo 1929.), ali se suzdrava komentara. Kae: dalje ne znamo. Zastor pada. Moje biti je proeto sa Nita koje me eka. Mi o smrti ne moemo nita rei jer smo temporalni i moemo govoriti samo o vremenu naega ivota. Svoje miljenje otada naziva postmetafiziko. 9

uvod Klasika hermeneutike, str. 45-56 H.G. Gadamer (1900-2002), filozof zahvaljujui kojemu je postala poznata hermeneutika, autor djela "Istina i metoda", suvremenik i kolega Heideggerov. U uenju je takoer slijedio Hegela: "Filozofijska hermeneutika treba proi povratno put Hegelove fenomenologije duha u toj mjeri, tako da se u svakoj subjektivnosti pronalazi supstancijalnost koja je odreuje". U njegovoj filozofijskoj hermeneutici takoer dolazi do izraaja temporalnost. Za pravilno razumijevanje nam je neophodna prolost, naa kulturna batina kojoj pripadamo i koja nas odreuje. Mi sufilozofiramo sa naom tradicijom koja nam prenosi kroz umjetnika djela svoje misaono bogatstvo. Razumijevanje je neprestani misaoni razgovor s kulturnom i misaonom batinom, pri emu svakim razumijevanjem dajemo svoj doprinos buduim generacijama. Nae razumijevanje je odreeno jezikom i mjesto razumijevanja bitka moe biti samo jezik: "bitak koji moe biti razumljen, jest jezik." G. tvrdi da ne postoji generalno pravilo kako primijeniti opevaea pravila, te se protivio stajalitu prethodnika da treba ostvariti naelo "boljeg razumijevanja". Interpret se treba potruditi da dosegne maksimalni stupanj razumljivosti i jedinstva smisla. Gadameru se prigovaralo da zapostavlja kriterije pravilnog tumaenja teksta, da se nekritiki odnosi prema tekstu, odbacivanje znanstvene metodologije. Unato tome, njegov je doprinos razvoju filozofijske hermeneutike golem. D. Davidson, analitiki filozof, nalazi dodirne toke analitike i hermeneutike. Govori o "naelu blagonaklonosti" (koje je spoj koherentnosti i korespondentnosti) koje kae da su za razumijevanje neophodni istiniti i racionalni stavovi onoga kojeg pokuavamo razumjeti. Po tom naelu, trebamo poi od pretpostavke da su miljenja koja tumaimo istinita. Davidson je pomou sheme trokuta pokazao kako objektivni svijet u jeziku komunikacije postaje intersubjektivni. Spoznaja svijesti drugoga mogua je samo pod uvjetom da ve neto znamo o svijetu. Stoga su spoznaja svijesti drugoga i spoznaja svijeta meuovisne. Kao to su ranije ve istakli hermeneutiari za filozofirati moramo biti u svijetu, vlastito razumijevanje uskladiti s onim to interpretiramo i tako stvoriti novi, intersubjektivni svijet. Postmodernisti (Vattimo, Rorty, Derrida) vide hermeneutiku kao znanost o razumijevanju koja omoguava oslobaanje od dogmi i omoguava pluralnost svjetonazora, jer svaki je tekst mogue interpretirati na vie naina. N. Rescher (ro. 1928), ameriki filozof, protivi se postmodernistima i inzistira da teorija interpretacije mora biti normativna, standardizirana sa strogo utvrenim kriterijima istinitosti i odgovornosti pristupa tekstu. W. Wieland (ro. ) tematizira upravo mogunost iznoenja istine sadrane u tekstu i sposobnost itatelja da vrednuje sadraj. Nasuprot "naelu blagonaklonosti" inzistira na kritikom pristupanju tekstu.

10