Osmansko zakonodavstvo u doba sultana Sulejmana Veličanstvenog

UNIVERZITET U SARAJEVU FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU ODSJEK ZA HISTORIJU

OSMANSKO ZAKONODAVSTVO U VRIJEME SULTANA SULEJMANA KANUNIJA ( 1520. – 1566. )

( SEMINARSKI RAD )

MENTORI: Prof.dr. ENES PELIDIJA

Mr. FAHD KASUMOVIĆ ( Viši ass. )

Sarajevo, 2013.

Osmansko zakonodavstvo u vrijeme sultana Sulejmana Kanunija

SADRŽAJ

SADRŽAJ ……………………………………………………………………………. 2

UVOD ……………………………………………………………………………. 3

1. ŽIVOT I VLADAVINA SULTANA SULEJMANA KANUNIJA ………………… 4

2. OSMANSKO ZAKONODAVSTVO OD 1520. DO 1566. GODINE ……………... 6

3. OPĆE KARAKTERISTIKE I RAZLIKE IZMEĐU ŠERIJATA I KANUNA …… 9

4. KANUN-NAMA SULTANA SULEJMANA KANUNIJA …………………………. 11

ZAKLJUČAK ……………………………………………………………………............ 13

PRILOZI ( SLIKE ) …………………………………………………………………........ 14

LITERATURA ………………………………………………………………………....... 16

Seminarski rad 2


UVOD

Zakon i zakonske odredbe predstavljaju temelj svake uspješne države. Bez dobrih

temelja i čvrstog zakona, nijedna država ne može imati potrebnu stabilnost. Upravo je ove

temelje i stabilnost u Osmanskom carstvu podigao i utvrdio, velika ličnost i ozbiljan vladar,

sultan Sulejman Kanuni.

U vrijeme stupanja na prijestolje tada princ, Sulejman je bio jedini nasljednik, pa je

bez grijeha i prepreka, te ičijeg pogubljenja preuzeo prijestolje. Turska historiografija ovog

sultana predstavlja kao jako uspješnog i inteligentnog vladara, koji je u 46 godina svoje

vladavine nizao velike uspjehe.1

Unutrašnje reforme sprovedene u njegovo doba i njegova predanost prema

osmanskom zakonodavstvu, nove promjene u državnoj organizaciji i birokratiji, zatim

nastojanje da se običajno pravo tumači kao šerijatsko su karakteristike XVI stoljeća, koje je

označeno kao stoljeće sultana Sulejmana Kanunija.2

Zadatak ovog rada je da se obrati pažnja na opću sliku zakona, koji su doneseni u

vrijeme sultana Sulejmana. Pored toga, predstavljen je sultanov život i vladavina, radi

jednostavnijeg posmatranja same teme rada. Cilj rada je da se definicijom šerijatskog prava i

kanuna, ukaže na razlike između ova dva pojma, te na njihovu jednaku važnost prilikom

uspostavljanja čvrstog, osmanskog zakonskog sistema.

Uz pomoć prikupljene literature, pristupljeno je ozbiljno izradi, a sve sa ciljem da se

što detaljnije obradi tema seminarskog rada. Koncept rada je zasnovan na iscrpnom

proučavanju izvora, koji sadrže veliki dio kanuna (zakona ) donesenih u vrijeme ovog

sultana, a sve kako bi se ukazalo na problematiku teme. Osnovu rada čini tematski metod, a

unutar njega je korištena hronološka metoda. Prilikom pisanja ovog seminarskog rada nije

bilo većih problema. U literaturi su prisutna različita mišljenja i tumačenja kanuna sultana

Sulejmana Kanunija. Time je bilo teže shvatiti suštinu samih zakona Osmanskog carstva u

periodu vladavine ovog sultana, međutim uspješno je premoštena ta prepreka i rad je dobio

odgovarajuću formu.

1 Ibrahim Alajbegović Pečevija, Historija 1520.- 1576., Tom I, El-Kalem, Sarajevo, 2000., 17.2 Ekmeleddin Ishanoglu, Historija Osmanske države i civilizacije, GRIN-Gračanica, Sarajevo, 2004., 39.

Seminarski rad 3


1. ŽIVOT I VLADAVINA SULTANA SULEJMANA KANUNIJA ( 1520. – 1566. )

Kako smo u uvodnom dijelu kazali, sultan Sulejman je bio poznat pod nazivom

Kanuni, što je u prijevodu značilo Zakonodavac. Ovaj sultan je vodeći veliku i uspješnu

Imperiju doveo do potpune reorganizacije i uspostave jako uspješnog i kompleksnog sistema

zakona. Uspio je postići da elegantno i djelotvorno odredi praktičnu politiku velike sile kao

što je bilo Osmansko carstvo. U tom periodu je bio oblikovan i vanjski oblik u kojem se,

sasvim svjesno, po primanju stranih diplomata pokazivala osmanska moć. Tom prilikom bi se

sultan potrudio da se pokaže sva raskoš njegove Imperije. Dvor bi bio posebno ukrašen, dok

je sam sultan nosio najljepšu odabranu odoru. Evropska ga je historiografija nazivala

Veličanstvenim, upravo zbog te raskoši.3

Nakon smrti svoga oca Selima I Javuza, sultan Sulejman, kao jedini nasljednik

prijestolja, je 1520. godine naslijedio mjesto sultana Osmanskog carstva.4 Prije ovog

događaja, još kao princ, Sulejman je poslan na obuku za budućeg vladara Osmanske imperije.

Kao i svaki njegov prethodnik, usavršavao je svoje vještine kao namjesnik sandžaka pod

nazivom Kaffa. Nakon određenog vremenskog perioda princ Sulejman je primio

namjesništvo Magnezije (današnja Manisa ), gdje se zadržao do preuzimanja sultanskog

prijestolja, godine 1520. Historiografija ga opisuje kao pravednog, velikodušnog i moćnog

vladara, čiji će veći dio vladavine biti ispunjen velikim uspjesima.5

Zahvaljujući ovom sultanu, Osmansko carstvo će doživjeti vrhunac svoje vojne,

teritorijalne i državne moći. Odmah nakon stupanja na prijestolje, sultan Sulejman je krenuo

u osvajanje svijeta. Za vrijeme njegovog oca Selima I Javuza, prihodi Osmanskog carstva su

se udvostručili, a državne rezerve novca su pomogle Sulejmanu u njegovim vojnim

planovima.6

Njegova desna ruka i najbolji savjetnik je bio veliki vezir Ibrahim, rodom Grk, koji je

na osmanski dvor došao putem danka u krvi. Brzo je stekao sultanovu naklonost i povjerenje,

te je ubrzo dobio visoko mjesto u Carstvu, iako nije bio dovoljno iskusan za tu poziciju.

Ibrahim je bio svestrano obrazovan, govorio je više jezika, bio je glazbeno nadaren i jako

3 Jozef Matuz, Osmansko carstvo ( klasično doba ), “Školska knjiga”, Zagreb, 1992., 79.4 Colin Imber, The Ottoman Empire 1300 – 1650. – The structure of Power, Palgrave macmilliam, New York, 2002., 48.5 J. Matuz, Osmansko Carstvo, 76.6 Halil Inaldžik, Osmansko carstvo – klasično doba (1300 – 1600 ), Clio, Beograd, 1974., 50.

Seminarski rad 4


inteligentan.7 Toliko povjerenje je sultan imao u Ibrahima pašu, da je dopustio da se Ibrahim i

sultanova sestra vjenčaju. Vjenčanje je bilo obavljeno u Carigradu, sa neviđenim

svečanostima.8

Iako je Sulejman Kanuni bio jako moćan vladar sa velikim karakterom, imao je svoje

slabosti koje su ga navodile na donošenje pogrešnih odluka. Njegova najveća slabost je bila

sultanija Hurrem, poznata kao Rokselana, koja ga je nagovarala na svakojake promjene i

postupke, koji su bili za njega loši i nepovoljni. Rokselana se svojim čarima i ljepotom

uzdigla od robinje do sultanove supruge. Navela je sultana na ubistva dvojice velikih vezira

Ibrahima i Ahmeda, te je posijala sjeme mržnje između dvojice sultanovih sinova.9

Bitno je naglasiti i taj podatak da je sultan Sulejman mnogo volio umjetnost. Prelijepe

građevine iz njegovog doba su nastale po njegovoj želji. Za izgradnju objekata on nije žalio

novca, te je angažovao prvorazredne arhitekte za svaki svoj projekat. Među najistaknutijim i

najtalentovanijim bio je čuveni Sinan Mimar.10

Dao je izgraditi prelijepu džamiju Sulejmaniju u samom Istanbulu, te je pored toga

vodio računa da na škole postavi vrsne i učene ljude. Dvije škole su sagrađene na istočnoj, a

dvije na zapadnoj strani džamije.11 Pored ove džamije, u vrijeme sultana Sulejmana je

započela i izgradnja kanala velikih razmjera, koja je trebala omogućiti opskrbu prijestolnice

vodom.12

Sulejman Kanuni je bio onaj koji je podigao Osmansko carstvo do najvišeg vrha

njegove veličine, moći i sjaja.13 Nakon 46 godina vladavine, godine 1566. sultan Sulejman

umire. Umro je u 70-toj godini života u svom šatoru, nakon svog posljednjeg pohoda.14 O

njegovoj smrti se jako malo informacija zna. Iste godine ga je naslijedio jedini preživjeli sin

Selim II, koji je bio dosta slabiji državnik, ni sjenka od svog oca.15

7 J. Matuz, Osmansko carstvo, 79.8 J. Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/carstva, 355.9 J. Matuz, Osmansko carstvo, 81.10 Isto, 85.11 J. Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/carstva, 474.12 J. Matuz, Osmansko carstvo, 83.13 J. Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/ carstva , 536.14Rober Mantran, Istorija Osmanskog carstva, Clio, Beograd, 2002., 185.15 C. Imber, The Ottoman Empire, 61.

Seminarski rad 5


2. OSMANSKO ZAKONODAVSTVO OD 1520. DO 1566. GODINE

Pored stalnih osvajanja i ekspanzije Osmanskog carstva, sultan Sulejman Kanuni je

tokom svoje vladavine, obratio veliku pažnju na zakonodavstvo unutar njegovog carstva.

Temelji svakog uspješnog carstva nalaze se u čvrstim i tačno određenim zakonima. Sultan

Sulejman je svoje zakone temeljio na šerijatskom (vjerskom ) pravu, te je upravo te zakone

oblikovao i prilagođavao zakonima Carstva. On je zaslužan za najviši procvat veličine i moći

Osmanskog carstva i to sve zbog mudrih državnih formi i osnovnih zakona, koje je uveo

tokom svoje dugogodišnje vladavine.16

Unutar opsežne zakonodavne djelatnosti, sultan je najveću pažnju obratio na

zemljišno, finansijsko i fiskalno pravo.17 U sklopu popisa poreza kodificirano je i mjesno

običajno pravo. Povećavanjem administrativnih zadataka unutar Carstva, uvjetovano

popisima, zakonodavstvom i stalnim širenjem diplomatike sa stranim silama, sa sobom

donosi dalju izgradnju birokratije.18

U to vrijeme sultanova vlast je bila neograničena, njemu je bila podređena velika

vojska i na raspolaganju mu je bio izgrađeni birokratski aparat.19 Osmanska administrativna i

birokratska praksa je bila izdanak drevnih, predislamskih tradicija Bliskog Istoka. Unutar

ovih institucija bile su zastupljene tačno određene funkcije. Svaka grana administracije i

birokratije je bila formirana radi boljeg funkcionisanja i vođenja carskih poslova i zadataka.20

Sve veći broj zadataka i poslova doveo je do promjena unutar djelatnosti određene

grane. Kada je u pitanju zakonodavstvo i osmanski pravni sistem, nišandžije (rukovodioci

Kancelarije ), su dobile proširenu funkciju, te su pored vrhovnog šefa administracije vršili i

posao tumačenja zakona. Nišandžija je u ime sultana stavljao tugru na akte i diplome.21

Među državnicima Osmanskog carstva, odmah iza sultana, dolaze na vrhu veziri-paše

i beglerbezi-namjesnici. Nakon njih slijede defterdari, nišandžije, reis-efendije, odnosno

predstojnici riznice i državni sekretari. 22

16 J. Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/carstva, 340.17 J. Matuz, Osmansko carstvo, 82.18 Isto, 83.19 Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, II tom, „Školska knjiga“, Zagreb, 1959., 18.20 H. Inaldžik, Osmansko carstvo, 142.21 Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, 19.22 J. Hammmer, Historija Turskog/Osmanskog/carstva, 518.

Seminarski rad 6


Od velikih učenjaka-pravnika, za vrijeme vladavine sultana Sulejmana bitno je

spomenuti dvojicu muftija. Jedan je bio Kemalpaša-zade, a drugi Ebusuud s mulom

Ibrahimom iz Haleba, piscem islamskog zakonika.23

Sa primjerima određenih kanun-nama iz vremena ovog sultana, detaljnije je

objašnjeno djelovanje osmanskog zakonodavnog organa. Kao prvi primjer uzima se kanun-

nama za Bosanski sandžak iz 1539. godine, koja je bila iz vremena sultana Sulejmana. Ovdje

se spominju carine i carinski porezi, te kazne prilikom kršenja pravila i zakona. U kanun-

nami nalazimo podatak da se sud ovog sandžaka nalazi u Novom Pazaru, te da kadija treba

izvršiti i odrediti kaznu za počinjeni zločin. 24

Također, u kanun-nami se govori o pomoći prilikom izgradnje tvrđava na

pograničnim područjima. Spominje se dužnost domaćeg stvanovništva da se maksimalno

angažuju u izgradnji i finansiranju ovih poslova. Tu su prisutni zakoni zapovjednika moćnih

čuvara, zakon tržišne takse, te zakoni unutar sarajevske carine.25

U doba sultana Sulejmana Kanunija, osmanski timarsko-spahijski sistem je dostigao

svoju kulminaciju. Ovaj sistem i njegova organizacija su se brojno povećali, ali je počeo

iznutra da slabi i gubi svoj prijašnji značaj.26 Iz njegovog vremena ima veliki broj fetvi,

kojima su se regulisali razni sporovi između zaima i posjednika timara i zakupnika njihovog

zeameta i timara.27

U kanun-nami o vojnucima iz vremena sultana Sulejmana stoji da su vojnuci

oslobođeni poreza na ono što posiju i požnju na svojoj baštini, od poreza na košnice, pristojbi

na svinje, ovce i dr. U požeškoj kanun-nami od 1545. godine, jedan dio se odnosi na dužnosti

vojnuka i njihovo oslobođenje od svih daća i novčanih pristojbi.28 Dolazak ovog sultan na

prijestolje je obilježen davanjem određenih sloboda i ukazivanjem milosti vojnucima. Tako je

svoju reputaciju pravednog i milostivog vladara učvrstio.29

Pored ovih primjera, daćemo i primjere dvojice prekršitelja osmanskih zakona, koji su

da bi poslužili kao primjer drugima bili najstrožije kažnjeni.

Njihova kazna je bila smrtna, a to su bili:

23 J. Hammer, Historija Turskog/Osmanskog/carstva, 521.24 Grupa autora, Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovački, zvornički, kliški, crnogorski i skadarski sandžak, Orijentalni institut u Sarajevu, serija I, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1957., 41.25 Isto, 45.26 Hamid Hadžibegić, Rasprava Ali Čauša iz Sofije o timarskoj organizaciji u XVII stoljeću, Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, sveska II, Nova serija, Sarajevo, 1947., 141.27 Isto, 142.28 Hamid Hadžibegić, Glavarina u Osmanskoj državi, Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja IV, Sarajevo, 1966., 21.29 R. Mantran, Istorija Osmanskog carstva, 173.

Seminarski rad 7


1. Kauli Džafer-beg (Krvavi ), koji je bio sandžakbeg Galipolja i komadant

mornarice, za koga je ustanovljeno da je prekršio veći broj zakona, te je obješen.

2. Prizrenski beg koji je prodavao djecu raje kao roblje, a neke je i poklanjao. Kada se

saznalo za to, određena mu je smrtna kazna.30

3. OPĆE KARAKTERISTIKE I RAZLIKE IZMEĐU ŠERIJATA I KANUNA

30I. A. Pečevija, Historija, 20.

Seminarski rad 8


Osnovni izvori zakonodavstva u Osmanskom carstvu su bili državni i šerijatski

zakoni. Potpuno cijeli pravni sistem toga vremena se zasnivao na ovim zakonima. Termin

šerijat u prijevodu znači islamsko pravo ili islamski vjerozakon, međutim pod ovim terminom

se ne misli samo na pravni sistem, nego i na cjelokupne ljudske obaveze.

Šerijat u sebi objedinjuje propise religijskog, moralnog i društveno-pravnog karaktera.

Sami šerijatski propisi imaju više preventivni, nego kazneni karakter. U islamu, pravnost i

protivpravnost se nazivaju „dozvole i zabrane“. Sva djela punoljetnih osoba svrstavaju se u

jednu od slijedećih kategorija: zapovijed (vadžib, fard ), zabrana (haram ), preporuka (nedb ),

odvraćanje (karahet ) i dopustivost (ibahat ).31

Šerijatski propisi odražavaju Božansku volju i Pravdu. Sve obaveze, po šerijatu su

pravedne jer potiču od Boga, dok su zabrane postavljene samo na djela koja su nepravedna.

Razlika između pravde i nepravde se može utvrditi na osnovu principa do kojih su došli

islamski učenjaci otkrivajući „ciljeve islamskog vjerozakona“. U kategoriju vrijednosti, koje

su neophodne za održavanje ljudskog društva i poretka u njemu, spadaju: vjera (din ), život

(nefs ), razum (akl ), čast (ard ) i imovina (mal ). 32

Vjera se štiti služenjem Bogu (ibadet ) i pravom da se brani, ako je onemogućeno

njeno iskazivanje. Život se štiti zabranom samoubistva i obavezom otklanjanja opasnosti,

koja prijeti i pojedincu i društvu. Razum se štiti zabranom uzimanja opojnih pića i droga, a

potomstvo odredbama o zakonitom braku kao osnovi porodičnog života i zabranom

izvanbračnih spolnih odnosa. Čast se štiti propisima o kažnjavanju klevetnika, a imovina

propisima o obavezi njenog sticanja na zakonit način, propisima o zabrani krađe i kamate.33

Ono pravo koje je nastalo bez intervencije države i koje se razvijalo samostalno je

nazvano šerijat, dok ono koje je nastalo sa sultanovim naredbama i fermanima je dobilo naziv

običajno pravo (kanun ). Tako se osmansko pravo sastojalo iz šerijatskog i običajnog prava.

Vremenom se običajno pravo razvijalo uporedo sa šerijatom. U Osmanskom carstvu vjerske

(šerijatske ) zakone je tumačila ulema, koja je predstavljala zaštitnike tradicije i vjerskih

običaja, te je uživala veliki ugled u Islamskoj zajednici.34

Običajno pravo je, pored Osmanskog carstva, bilo postojano i u drugim islamskim

državama.35 U stvaranju običajnog zakona u Osmanskom carstvu, bitnu ulogu su imali

31 Fikret Karčić, Studije o šerijatskom pravu i institucijama, El-Kalem, Sarajevo, 2011., 12.32 Isto, 13.33 Isto, 14.34 C.Imber, The Ottoman Empire, 218.35E. Ishanoglu, Historija Osmanske države i civilizacije, 516.

Seminarski rad 9


Sultanski divan, kojeg su sačinjavali državnici sa dugogodišnjim iskustvom i nišandžije,

posebno nadležne za običajno pravo.36

Kodifikaciju kanun-nama su vršile kadije, po naređenju sultana. Kadije su svoje

odluke donosile na temelju pouzdanih knjiga hanefijskog mezheba.37 Po ovome se može

zaključiti da je postojala veza i paralelizam između šerijatskog i običajnog prava. Kanun-

name su kodificirane i za vrijeme sultana Sulejmana. Postoji i jedna uredba iz XVI stoljeća,

koja govori da je kanun-nama koju je donio Sulejman Kanuni, poslana u grad u kojem se

nalazi sud i da je kadije trebaju primjenjivati.38 Svrha sastavljanja kanun-nama je bila da se ne

nanese nepravda narodu od strane upravitelja.39

Kanun-name se mogu podijeliti u tri grupe:

1. Kanun-name koje sadrže odredbe o određenom pitanju. Ovi su se zakoni izdavali u

obliku fermana i berata, te su se slali lokalnim upraviteljima i kadijama.

2. Kanun-name koje sadrže zakone o zemljištu i porezima.

3. Opće kanun-name koje su obuhvatale sve odredbe unutar cijelog Carstva. Upravo ova

opća kanun-nama je karakteristična za doba sultana Sulejmana. One su se priređivale

kao zvanični zakonik.40

Iz ovih navedenih podataka, može se izvući par zaključaka koji se tiču razlike između

šerijata i kanuna. Kao što znamo šerijat je bio vjerski zakon, propisan za sve islamske

vjernike od strane njihovog Gospodara (Allaha dž.š. ). On nije bio ograničen na samo jedan

narod, nego je podrazumijevao sve narode koji su se izjašnjavali kao muslimani.

Kršenje šerijatskih propisa i zakona je smatrano grijehom, te se prvenstveno očekivala

kazna od Boga. Kada su u pitanju kanuni, to su bili zakoni doneseni od strane osmanskog

vladara. Temeljili su se na šerijatskom pravu, ali su bili određivani isključivo od sultana.

Kršenje kanuna je bilo strogo kažnjivo i kazna je bila određena i plaćena nedugo

nakon njenog kršenja. Iako su se kanuni temeljili na šerijatskom pravu, postojala je velika

razlika između njih.

4. KANUN-NAMA SULTANA SULEJMANA KANUNIJA

36 Isto, 519.37 Islamski zakon se razlikuje gledajući s aspekta Šija i aspekta Sunita. Sunitsko pravo je podijeljeno u četiri škole: Hanefijski, Hanebelijski, Malikijski i Šafijski mezheb.; Preuzeto: C.Imber, The Ottoman Empire, 218.38 E. Ishanoglu, Historija Osmanske države i civilizacije, 520.39 Isto, 521.40 Isto, 567.

Seminarski rad 10


Kanun-nama sultana Sulejmana Kanunija je nastala u prvim godinama njegove

vladavine. Po sultanovom naređenju, kanun-namu je sastavio Sejdi-bej, koji je dobro

poznavao zakonske propise i bio jako dobar u svom poslu, odnosno u pisanju kanun-nama.

Podijeljena je na tri glave: u prvoj se govori o novčanim i fizičkim kaznama, u drugoj o

pristojbama i daćama, koje pripadaju fiskusu i spahijama, a u trećoj o raji. Svaka glava je

podijeljena na odsjeke u kojima je materijal sređen po materiji koju obrađuje.41

Prva glava je raspoređena u četiri odsjeka i tiče se kazni za učinjene zločine.

Naglašava se jednakost spahija i raje, uglednog i običnog stanovništva, niskog i visokog

obrazovanja, kada su u pitanju kažnjavanja za počinjene zločine. Ta četiri odsjeka su

sljedeća: 1. novčane kazne za blud, 2. novčane kazne za svađu, tuču i ubistvo, 3. kazne za

pijenje vina, za krađu, otimačinu i nasilje, 4. govori o siyaset-u (vrsta kazne ).

Druga glava se sastoji od sedam odsjeka i govori o spahiji, fiskusu i pristojbama raje,

koje pripadaju spahiji. Ovih sedam odsjeka govore o sljedećem: 1. o pitanjima posjednika

timara, 2. o onom što spahija uživa na svom timaru, i na kakav način uživa, 3. o carini i

fiskusu, 4. o pristojbama, 5. o desetini, 6. o “badihava-i”, 7. o pitanjima koji se odnose na

pješake i muselleme.

Treća glava je raspoređena na sedam odsjeka i govori o pitanjima koja se isključivo

odnose na raju. Evo šta tih sedam odsjeka obrađuje: 1. probleme koji se odnose na rajinstvo

raje, 2. pitanja koja se odnose na nemuslimane, 3. zakon određen za “azabi-e”, 4. stvari koje

se odnose na juruke i nomade, 5. pitanja vlaha, 6. dokinute novotarije, 7. zakon koji je

ustanovljen za drva.42

Jako je bitno naglasiti da se u ovoj kanun-nami sultan Sulejman uvijek poziva na

utvrđivanje zločina na osnovu šerijatskog zakona. Time je lako zaključiti da je svoje kanune

(zakone ) temeljio na vjerskim zakonima i pravilima. Proučavanjem zakona unutar kanun-

name sultana Sulejmana, zaključeno je da je za skoro svaki oblik kršenja pravila i zakona,

određena odgovarajuća novčana kazna. Novčane kazne su bile određivane na osnovu

materijalnog stanja pojedinca.

Pored novčane, primjenjivala se i fizička kazna u vidu batinanja, sakaćenja, brijanja

brade, stavljanjem žiga na čelo, zatvaranjem u tamnicu i u krajnjem slučaju, najteži oblik

kažnjavanja je bila smrtna kazna. 41 Hamid Hadžibegić, Kanun-nama sultana Sulejmana Zakonodavca, Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, Nova serija, Državna štamparija u Sarajevu, 1948., 299.42 Hadžibegić, Kanun-nama sultana, 305.

Seminarski rad 11


ZAKLJUČAK

Seminarski rad 12


Iz svega do sada navedenog može se zaključiti da efikasan vladar i kvalitetna

organizacija jednog carstva, igraju jako bitnu ulogu u stvaranju velike sile, kao što je bilo

Osmansko carstvo. Sultan Sulejman Kanuni je tokom svoje vladavine uspio u velikoj mjeri

proširiti granice svoga carstva, ali i uvesti novi red i poredak među svojim narodom. Svojom

kombinacijom šerijatskog i običajnog prava, potrudio se da pravni sistem Osmanskog carstva

dovede do njenog potpunog uspona. Veliki dio Sulejmanove vladavine je bio ispunjen

uspjesima, koji su koristili kako njegovoj ličnoj popularnosti, tako i popularnosti njegovog

velikog i moćnog Carstva. Uspio je da ostavi jako dobar utisak i na susjedne države toga

doba, kao i na njihove vladare.

Iako je počeo svoju vladavinu kao mladić od 26 godina, njegova unutrašnja i vanjska

politika, odlučnost, ciljano i jako dobro isplanirano vođenje Carstva su bila dokazom njegove

ozbiljnosti i nadarenosti za vođenje velikog carstva. Kanunijeva sreća je bila u tome što je

njegov otac Selim I Javuz, također vodio jako dobru unutrašnju politiku, te je sultan Sulejman

primio vlast carstva, koje je imalo dobre temelje za veliki uspjeh. Kada je u pitanju pravni

sistem, odnosno zakoni u Sulejmanovom carstvu, historiografija prepoznaje promjene koje je

on napravio i obraća veliku pažnju na te promjene. Ovaj sultan nije ništa prepuštao slučaju, te

je za stvaranje posebnih zakona unutar njegove vladavine, angažirao najbolje i

najobrazovanije ljude u svom Carstvu. Svojim kanunima, odnosno zakonima je pokušao da

obuhvati svaku moguću pravnu odredbu koja je postojala unutar jedne uspješne države.

Zakone je temeljio na starim vjerskim zakonima unutar šerijata. Bitna je bila ta razlika

između njegovih kanuna i zakona šerijata. Iako je sultan Sulejman uzeo kao podlogu svojih

zakona, vjerske zakone on se potrudio da se napravi razlika između ove dvije vrste zakona.

Mnogi autori su smatrali da je sultan samo izvršio male izmjene šerijatskih zakona, međutim

lako je zaključiti da je za njegove kanune bilo potrebno puno rada i dosta prilagođavanja.

Stalnim osvajanjima Kanuni se susretao sa raznim običajima novoosvojenih teritorija, te je

svaki put pokušavao na što bolji način da zakone Carstva prilagodi zakonima i običajima

nove sredine. Tom miroljubivom politikom je uspio svim svojima podanicima neprimjetno i

mirno nametnuti pravila i zakone, koje je on smatrao bitnima da se ispune. Nažalost,

posljednji period Sulejmanove vladavine je obavijen velom korupcije i zloupotrebe njegovih

zakona, te je nakon njegove smrti Carstvo postepeno počelo da slabi.

PRILOZI (SLIKE )

Seminarski rad 13


Slika1. Sultan Sulejman

Slika 2. Tugra sultana Sulejmana

Seminarski rad 14


Slika 3. Sultan Sulejman i sultanija Hurrem

Slika 4. Ibrahim paša

LITERATURA

Seminarski rad 15


1. Alajbegović, Ibrahim ( Pečevija ): Historija 1520.-1576., Tom I, El-Kalem, Sarajevo, 2000.;

2. Đurđev, Branislav; Grafenauer, Bogo; Tadić, Jorjo: Historija naroda Jugoslavije, II tom, “Školska knjiga”, Zagreb, 1959.;

3. Hammer, Joseph von: Historija Turskog/Osmanskog/ carstva, Knjiga I, Štamparski zavod “Ognjen Prica”, Zagreb, 1979.;

4. Imber, Colin: The Ottoman Empire 1300.-1650. – The structure of Power, Palgrave macmilliam, New York, 2002.;

5. Inaldžik, Halil: Osmansko carstvo – Klasično doba 1300.-1600., Izdavač-Clio, Beograd, 1974.;

6. Ishanoglu, Ekmeleddin: Historija Osmanske države i civilizacije, “GRIN”-Gračanica, Sarajevo, 2004.;

7. Karčić, Fikret: Studije o šerijatskom pravu i institucijama, II izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 2011.;

8. Mantran, Rober: Istorija Osmanskog carstva, Izdavač-Clio, Beograd, 2002.;9. Matuz, Joseph: Osmansko carstvo ( klasično doba ), “Školska knjiga”, Zagreb,

1992.

IZVORI

1. Đurđev, Branislav; Filipović, Nedim; Hadžibegić, Hamid; Mujić, Muhamed; Šabanović, Hazim: “Kanuni i Kanun-name za Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Crnogorski i Skadarski sandžak”, Orijentalni institut u Sarajevu, Serija I, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1957.;

2. Hadžibegić, Hamid: “Rasprava Ali-Čauša iz Sofije o timarskoj organizaciji u 17.st”., Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sveska II, Nova serija, Sarajevo, 1947.;

3. Hadžibegić, Hamid: “Kanun-nama sultana Sulejmana Zakonodavca”, Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, Nova serija, Sarajevo, 1948.;

4. Hadžibegić, Hamid: “Glavarina u osmanskoj državi”, Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja IV, Sarajevo, 1966.

SLIKE

Seminarski rad 16


1. Slika 1. (https://sites.google.com/site/turskisultan/osvahacki-pohodi/turski-sultani/biografija )

Preuzeta: 17.05.2013. u 21:35 h

2. Slika 2. (http://www.metmuseum.org/Collections/search-the-collections/140006810 )

Preuzeta: 17.05. 2013. u 21:36 h

3. Slika 3. (http://www.avaz.ba/vijesti/kultura/pisma-svjedoci-ljubavi-sulejmana-i-hurem )

Preuzeta: 17.05.2013. u 21:36 h

4. Slika 4. (http://neoskosmos.com/news/en/ibrahim-pasha-and-other-greeks )

Preuzeta: 17.05.2013. u 21:37 h

Seminarski rad 17

http://neoskosmos.com/news/en/ibrahim-pasha-and-other-greeks

http://www.avaz.ba/vijesti/kultura/pisma-svjedoci-ljubavi-sulejmana-i-hurem

http://www.metmuseum.org/Collections/search-the-collections/140006810

https://sites.google.com/site/turskisultan/osvahacki-pohodi/turski-sultani/biografija

Documents

Osmansko zakonodavstvo u doba sultana Sulejmana Veličanstvenog