Osnove liturgike

7/27/2019 Osnove liturgike

1/105

0

SVEUILITE J. J. STROSSMAYERA U OSIJEKU

Katoliki bogoslovni fakultet

u akovu

Izv. prof. dr. sc. Zvonko Pain

OSNOVE LITURGIKE

(Nacrt predavanja)

AKOVO, 2013.


2/105

1

UVOD

1. Liturgija i obredi u naem ivotu

to je to liturgija? Koji smisao imaju crkveni obredi? Nije li to tek zbirka ceremonija,ba kao i pompozno holivudsko vjenanje? Moramo priznati da koji puta naabogosluja imaju ili kao da imaju nekih slabijih toaka.

Poneka naa liturgijska (vele)slavlja doista mogu nalikovati folklornimsveanostima ili socijalistikim sletovima. Izgleda kao da su ta slavlja sama sebisvrhom i slue za (samo)promociju onih koji su ih upriliili.

Liturgija je koji puta popratni sadraj nekih graanskih dogaanja, pa se tako npr.u sklopu nekih graanskih dogaanja organizira misa za sve sudionike

Zdrava liturgijska prilagodba pretvara se u namjetene i kiaste obrede sa slatkomdjeicom i narodnim nonjama.

Postavlja se ozbiljno pitanje koliko danas govore neki znakovi i neke geste koji suprije bili vani. Npr. to danas znae odreeni liturgijska odjea? Koje znaenjemogu imati neke geste? Koliko su danas govorljivi i znakoviti tamjan, poklecanja i

klanjanja ljudima?

Nije lako iznai dobar odgovor i dobra rjeenja. Ne bismo doista htjeli, poputprotestanata, liturgiju posvema ogoliti od svih znakova i prekinuti dugu i asnutradiciju. Meutim, veli Drugi vatikanski sabor, neki se elementi mogu, tovie,moraju ukloniti. Pitanje je, naravno, koji i u kojem omjeru. Vano je pri tome znati dau liturgiji puno toga nije zadano. U ovom emo kolegiju pokuati ukazati na temelje

same liturgije, na ono to je bitno i osnovno, na ono na emu se sve ostalo gradi ili bise trebalo graditi, polazei od onoga: Historia magistra vitae. Naime, poznavanjepovijesti uvelike olakava razumijevanje sadanjosti, a oboje zajedno dobro supolazite za zdravu obnovu. Zasigurno puno tete samoj liturgiji oni koji bi na brzuruku htjeli neto promijeniti ne razumijevajui same obrede i ne poznavajui

povijesnu pozadinu. Kad se u bogosluju neki obred eli prilagoditi i promijenitipotrebno ga je promotriti pod tri vida koja treba u to veoj mjeri meusobno pomiriti,tj. 1. kako se on slavio u prolosti, 2. koje mu je teoloko znaenje i 3. koliko taj obredodgovara mentalitetu dananjega ovjeka. Evo primjera: davanje soli katekumenima

prije krtenja. Povijesno govorei, obred je veoma star, barem od 7. st. Teolokoznaenje soli mudrostinije toliko oito. Danas sol nema isto znaenje kao prije kad

je ona bila jedini konzervans, stoga davanje soli nije primjereno, pogotovo ne malojdjeci. Rezultat: u posljednjoj reformi nakon 2. Vatikanskog sabora, izbaeno jedavanje soli prije krtenja.

Otkud Crkvi pravo da uope neto mijenja u svojoj liturgiji? Do poetka ovogastoljea uglavnom se smatralo da je najvei dio bogosluja nedodirljiv i nepromjenjiv.Teoloko-liturgijska prouavanja su prije 2. Vatikanskog sabora pokazala da trebarazlikovati dvije stvari. Jedno je Predaja (Traditio): to je apostolski poklad vjere koji

Crkva uva i vjerno prenosi. Drugo su predaje (traditiones), neto to je u povijestinastalo, pa se moe preoblikovati ili pak posve dokinuti. Sabor to ovako tumai:

SC (= Sacrosanctum concilium) 21: Liturgija se naime sastoji od nepromjenjivogdijela koji je boanski ustanovljen i od promjenjivih dijelova koji se tijekom vremena


3/105


4/105

3

danas. Npr. Liturgija sv. Ivana Zlatoustogzapravo znai euharistijsko slavlje premapredloku sv. Ivana Zlatoustog.

Na Zapadu se ta grka rije uope ne rabi (iako su latinizirane mnoge druge grkerijei, kao npr. episcopus, presbyter, diaconus, ecclesia, synagoga, apostolus,

eucharistia, evangelium, mysterium, itd.). Umjesto toga uzimaju se izrazi officiadivina, sancta, celebratio, ministeria sacra, opus divinum, munus... Tek kad se u

vrijeme renesanse ponovo pobudilo zanimanje za grku kulturu i jezik, javio se i ovajizraz u obliku pridjeva srednjeg roda u mnoini: liturgica. Kasnije se, prema grkojuporabi, uzima izraz liturgia kad se misli na euharistiju, a jo kasnije, kao to je to idanas sluaj, na cijelo kransko bogosluje.

NAPOMENA: Izraz kult (cultus)na hrvatski obino prevodimo rijeju bogotovlje, aizraz liturgija rijeju bogosluje.


5/105

4

PRVI DIO:

PREMA TEOLOGIJI LITURGIJE

1. Pitanje duhovnog bogotovlja u Starom zavjetu

U LXX se znaenje pojma liturgijasuzilo iskljuivo na sveeniku hramsku slubu.Naime, kultna hramska sluba trebala bi biti samo izvanjski znak onog bogoslujakoje je u srcu i na djelu, a to je vrenje Boje volje.Meutim, kao to emo kasnijevidjeti, idovski je narod u Obeanoj zemlji ubrzo prestao biti sveeniki narod kojivrenjem volje Boje prinosi istu rtvu. Narod je, ugledajui se na okolne poganskenarode, poeo vjerovati da je dovoljno prinositi Bogu izvanjske rtve, bez pravogobraenja srca. Tako se dogodilo da je izvanjska liturgija koju su slavili leviti postalaznakom, ali u isto vrijeme naalost i nadomjestak onog istinskog bogosluja na koje je

puk bio pozvan.

NaimeLevitski zakonpotanko opisuje kako su trebale izgledati rtve u jeruzalemskomhramu. Sve je bilo tono propisano: u kojim sluajevima, tko i na koji nain treba

prinositi razliite rtve, to po sebi moe biti u redu. Meutim proroci ustaju protivformalizma u rtvovanju, protiv prakse da izvanjska rtva uope ne izraava nutarnjuspremnosti sluiti Bogu. Narodni su glavari poeli shvaati rtve kako su ih shvaali

pogani: boanstvu je vano da mu se prinese rtva prema svim propisima, a ivotpodlonika nije toliko vaan. U pravom bogosluju kakvog Bog trai to ne bi smjelo

biti tako. Zato su proroci veoma odluni:

Jer 7,22s: Ja nita ne rekoh ocima vaim o paljenicama i klanicama, niti im to otome zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske. Ovo im zapovjedih: Sluajte glasmoj, pa u ja biti va Bog, a vi ete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovjedih,da vam dobro bude.

Iz 1,10-20: ujte rije Jahvinu, glavari sodomski, posluaj zakon Boga naega,narode gomorski! to e mi mnotvo rtava vaih? - govori Jahve. - Sit samovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. I krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi.

Kad mi lice vidjet' dolazite, tko od vas ite da gazite mojim predvorjima? Prestanitemi nositi nitavne prinose, kd mi omrznu. Mlaaka, subote i sazive - ne podnosim

zborovanja i opaine. Mlaake i svetkovine vae iz sve due mrzim - teki su mi,podnijet' ih ne mogu! Kad na molitvu ruke irite, je od vas oi odvraam. Molitvesamo mnoite,ja vas ne sluam. Ruke su vam u krvi ogrezle, operite se, oistite.Uklonite mi s oiju djela opaka, prestanite zlo initi! Uite se dobrim djelima: pravditeite, ugnjetenom pritecite u pomo, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.Hajde, dakle, da se pravdamo, govori Jahve. Budu l' vam grijesi kao grimiz,pobijeljet e poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat e kao vuna. Htjednete l'me posluati, uivat ete plodove zemaljske. U buntovnitvu ako ustrajete, prodrijete vas ma.(Usp. jo Iz 29,13; Mih 6,6-8).

U vremenu progonstva kad je bio daleko od razorenog jeruzalemskog hrama, kad vienisu mogli prinositi one silne rtve paljenice, narod poinje shvaati smisao duhovnertve:


6/105

5

Ps 40,7-9: Nisu ti mile ni rtve ni prinosi, negosi mi ui otvorio: paljenice ni okajnicene trai. Tada rekoh: Evo dolazim!U svitku knjige pie za mene: Mlje mi je,

Boe moj, vriti volju tvoju! Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.

Molitva je, dakle, bitni dio rtve, ona od materijalne rtve iniduhovnu rtvu, ukolikoje voljnoprikazuje. Molitva je rtva hvale i idovi su sve vie uviali da Bog upravoto trai. To je novo shvaanje bilo osobito naglaeno u dijaspori, daleko od hrama.Oni su se sve vie usmjeravali na kult sinagoge, jer su se rtve smjele prinositi samo uJeruzalemu. Tako i Hoea (6,6) klie: Ljubav mi je mila, ne rtve(Ho 6,6).

U progonstvu se javlja nova, ispravna, svijest. Umjesto izvanjske liturgije, silom

prilika, vjernici prinose same sebe i svoju skruenost poradi svojih grijeha. I ondaotkrivaju da je to zapravo prava rtva (Dn 3,37-41):

Gospode, postadosmo najmanji meu narodima, prezreni po svoj zemlji poradi

grijeha svojih. Nemamo sada vojvode, proroka, kneza, paljenice, klanice, prinosa,kda, ni gdje da prinesemo prvence tebi. No primi nas, slomljene due, duha ponizna!Kao paljenice ovnova i bikova, kao tisue pretilih janjaca - takva nek bude rtvanaa pred tobom danas da nas pomiri s tobom -jer se nee postidjeti oni koji se u teuzdaju.

Svijest o nezamjenjivosti duhovne rtve - slube Bogu sve se vie razvija u proroka,kako je to osobito vidljivo u Mih 6,7-8.

Hoe li mu biti mile tisue ovnova, tisue tisua potoka ulja? Treba li prinijeti sinaprvoroenog zbog svoga zloina, plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam poinio?Objavljeno ti je, ovjee, to je dobro, to Jahve trai od tebe: samo initi pravi cu,milosre ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.

2.Novozavjetni naglasci glede duhovne rtve

a)Kristova duhovna rtva

Krist je ispunio proroku rije. Naime, u poetku, pri sklapanju Saveza Bog nijenaredio svome narodu da mu prinositi rtvu, nego je svome narodu naredio da mu se

pokorava i slua njegov glas. Tako Krist napominje da e prestati hramska sluba (Iv

2,14-17). Krist je produhovio starozavjetno bogotovlje i doveo do punine onestarozavjetne rtve jer je prinio Ocu savrenu duhovnu rtvu. Bog nije nikada traioneku izvanjsku rtvu, nego je htio poslunost njegovu glasu. A Krist je upravo toinio, kad kae: Moja je hrana initi ono to je volja Oeva, da bi u najodlunijemtrenutku rekao:Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja.

Ne ulazei suvie u podruje dogmatike i njezine povijesti, spomenimo samo ukratkokako je otkupiteljska vrijednost Kristove smrti kroz povijest shvaana prvenstveno

pravniki: Uvreda nanesena Bogu grijehom prvih ljudi bila je neizmjerno velika, jer jeBog neizmjerno uzvien. Zato je i onaj koji nas je trebao otkupiti imao biti neizmjernouzvien - Sin Boji koji se utjelovio da bi mogao na sebi iskupiti nae grijehe. Tako se

nae otkupljenje promatralo prvenstveno u terminima Kristove tjelesne smrti. Buduida je na otkupiteljski Jaganjac toliko uzvien, bila je dovoljna po sebi i kap njegove


7/105

6

krvi (i kap njena moe svijet da spasi cijel). Tako se Isusova smrt na kriuformalno promatrala kao rtva. U tom se sluaju moe postaviti pitanje: ako je Kristrtveni Jaganjac, gdje je onda rtvenik; tko je onda sveenik? Meutim, vidjet emoda molitva (= pristanak, poslunost) od Kristove smrti na kriu ini pravu duhovnurtvu Bogu milu. Sjetimo se kljunog teksta iz Starog zavjeta gdje Bog svome narodu

govori o vrijednosti duhovne rtve, tj. poslunosti njegovu glasu:

Izl 19,5-6: Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali (=sluali moj glas), vi ete mi bitipredraga svojina mimo sve narode - ta moj je sav svijet - vi ete mi biti kraljevstvosveenik, narod svet.

Od svoga naroda dakle Bog prvenstveno trai da bude vjeran njegovu glasu. Upravoje to Isus cijelo vrijeme inio i to mu je bilo najvanije, kako to evanelja opetovanonaglaavaju:

Iv 4,34: Jelo je moje vriti volju onoga koji me posla (usp. takoer Iv 5,30; 8,55)

Vlastitu smrt Krist kvalificira kao konano izvravanje volje svoga Oca:

Iv 8,28b-29: Kad uzdignete Sina ovjejega, tada ete upoznati da Ja jesam i da smod sebe ne inim nita, nego da onako zborim kako me nauio Otac. Onaj koji me

posla sa mnom je i ne ostavi me sama, jer ja uvijek inim ono to je njemu milo.Fil 2,8: (Krist) ponizi sm sebe, posluan do smrti, smrti na kriu.

Heb 10,5-10 navodei Ps 40,7-9 izriito govori da Kristova duhovna rtva, tj.poslunost Bojem glasu dokida materijalne rtve Staroga zavjeta. Kristova volja dabude posluan svome Ocu za nas je bila spasonosna:

Zato on (Krist) ulazei u svijet veli: rtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelopripravio, paljenice ni okajnice ne sviaju ti se. Tada rekoh: Evo dolazim! U svitkuknjige pie za mene: Vriti, Boe, volju tvoju.Poto gore ree: rtve i prinosi,paljenice i okajnice - koje se po zakonu prinose - ne mile ti se i ne sviaju, velizatim: Evo dolazim vriti volju tvoju. Dokida prvo da uspostavi drugo. U toj smovolji posveeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.

Zapaamo: u toj smo volji posveeni. Vriti volju Boju na prvom je mjestu.injenica da je Isus izvravao Oevu volju sve do smrti, bila je za nas spasonosna.

Naravno, nae je otkupljenje upotpunjeno i ostvareno jo Kristovim uskrsnuem iproslavom. Molitva kao odgovor na Boji glas nosi u sebi obiljeje duhovne rtve.

Heb 5,7: On je u dane svoga zemaljskog ivota sa silnim vapajem i suzama prikazivaomolitve i pronje onome koji ga je mogao spasiti od smrti. I b uslian zbog svojepredanosti.

Koji je sadraj tih vapaja, tih molitava?

Mt 26,39: Oe moj! Ako je mogue, neka me mimoie ova aa. Ali ne kako ja hou,nego kako hoe ti (usp. par.: Mk 14,36; Lk 22,42).

Molitva je dakle od Kristove smrti uinila pravu i savrenu rtvu, jer je ta smrt bila

zadnji in nutarnjeg predanja to ini duhovnurtvu:


8/105

7

Heb 9,14: (Krist) po Duhu vjenom samoga sebe besprijekorna prinese Bogu.

Zakljuimo: U Novom savezu rtva vie nije neka rtvena ivotinja, nego sam Kristkoji se rtvuje za oprotenje naih grijeha. Tonije reeno, vrijednost Kristove rtvenijeprvenstveno u tome da je on bio ubijen, nego u tome da je on vrio volju svoga

Oca sve do smrti. Duhovni znaaj Kristove rtve i jest u tome da je on vrio voljuBoju. Krist je u potpunoj poslunosti prinio savrenu duhovnu rtvu.

b)Duhovna rtva vjernika

(1)Duhovno bogotovlje

Krist naglaava upravo duhovno bogotovlje.Nisu toliko bitni izvanjski ini negonastojanje da vjernici svojim ivotom budu na hvalu Bogu, koji ih je od iskona

predodredio da budu sveti u Kristu (Ef 1,4-6). Tako je, po Isusovim rijeima, bratskaje ljubav vanija od izvanjskih prinosa koji i trebaju biti tek izraz duhovne rtve:

Mt 5,23-24: Ako dakle prinosi dar na rtvenik pa se ondje sjeti da tvoj brat imaneto protiv tebe, ostavi dar ondje pred rtvenikom; idi i najprije se izmiri s bratom, aonda doi i prinesi dar.

Slino tome Isus hvali pismoznanca koji paljenicama i rtvama pretpostavlja ljubavprema Bogu:

Mk 12,33-34: Njega (Boga) ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage iljubiti blinjega kao sebe samoga - vie je nego sve paljenice i rtve. Kad Isus vidjekako je pametno odgovorio, ree mu: Nisi daleko od kraljevstva Bojega!

Valja zapaziti koliko je ova izjava u ono vrijeme bila revolucionarna! Za Isusa bi

hramske rtve trebale biti tek izraz spremnosti vriti volju Boju. Tako materijalnartva ima vrijednost u Isusovim oima samo ukoliko je izraz nutarnje, duhovne rtve,a ta se sastoji u vrenju Boje volje.

(2) Prinos vlastitog tijela

Kao to je Krist prinio svoje tijelo (Heb 10,11), tako i krani, vrei volju Boju,prikazujusvoje tijela za rtvu ivu, svetu, Bogu milu - kao svoje duhovno bogosluje(Rim 12,1). Po svom nutarnjem predanju Kristova materijalna rtva (smrt) postaje

duhovna rtva, tj.rtva hvale (Ne moja, nego tvoja volja neka se vri!). Tako su ikrani pozvani na istu rtvu (Heb 13,15-16):

Po njemu (Isusu), dakle, neprestano prinosimo Bogu rtvu hvalbenu, to jest plodusana to ispovijedaju ime njegovo. Dobrotvornosti i zajednitva ne zaboravljajte, jertakve su rtve Bogu mile.

Po ovom kranskom shvaanju rtva je muenika smrt krana, rtva su molitvekoje izviru iz ista tijela, iz due bez grijeha (Tertulijan). Augustin veli: Prava se rtva

sastoji u svakom dobrom djelu koje ovjek ini da bi uao u zajednitvo s Bogom. Ukratko,prava je rtva kranina initi volju Boju, traiti kraljevstvo nebesko, a sve ostalo

moe biti tek izraaj toga nutarnje stava i nastojanja.


9/105

8

Na isti su nain i krani pozvani prinositi duhovne rtve (oni i jesu krani ukolikosvojim ivotom i u sakramentima nasljeduju Isusa): po krtenju se oni ucjepljuju uTijelo Kristovo, da bi poput Krista mogli prinositi Duhovne rtve vrei uvijek voljuOevu. Upravo je u tome specifinost kranske rtve i kranskog kulta. On jeduhovan.

(3) Sredinja uloga euharistije u duhovnosti kranskog bogosluja.

Krist je u svojoj rtvi postao na Pashalni Jaganjac i ostavio nam u sakramentueuharistije otajstvo svoga otkupljenja. Meutim, kao to u SZ nije bila dovoljnamaterijalna rtva, tako ni u NZ nije po sebi dovoljno da se Krist u misi materijalnodovede na oltar, nego se i od nas trai da ne slavimo Gospodina samo ustima, nego isvojim ivotom. Dosljedno tome, euharistija, koliko god ona po sebi bila sveta isavrena, treba biti i izraz naeg duhovnog bogosluja. Svetost naega ivota, tj. naaduhovna rtva bi se trebala oitovati i aktualizirati u euharistiji. Ne bismo bili dalekood magijskog shvaanja kad bismo pomislili da je euharistija izvanjsko, slubeno i

javno bogotovlje Crkve od koje bi se razlikovalo duhovno i privatno bogotovljevjernika. Euharistija ne moe postati izvanjsko bogotovlje Crkve, jer ni Crkva nijeizvanjska organizacija nego je ona sama otajstvo, sakramenat Krista, tj. njegovo

Tijelo. Crkva, Kristovo mistino Tijelo, primila je od Krista duhovno bogotovlje, dabi i ona, kao njegovo tijelo,prinosila rtve duhovne, Bogu mile.

Samo slavlje ovog sakramenta je oigledno ritual, obred, i u tome smislu izvanjskoslavlje, ali Kristova rtva (bogotovlje) koje se u euharistiji uprisutnjuje, nije netoizvanjsko, nego sakramentalizacija, to jest sjedinjenje duhovnog bogotovlja krana suzvienom i pravom duhovnom rtvom Kristovom. U euharistiji se u potpunostiostvaruje duhovno bogotovlje koje krani prikazuju Bogu, jer se u njojsakramentaliziraju, tj. potpadaju pod preobraujue djelo Kristovo oni osjeaji

poslunosti Ocu po primjeru samog Krista, a to je upravo ono duhovno bogotovljeCrkve. Kao to je Krist prinio Ocu savrenu rtvu time to je bio posluan do smrti,tako i Crkva, vrei volju Oevu, sjedinjuje svoju duhovnu rtves Kristovom rtvom itako prinosi Bogu doista duhovnu rtvu, duhovno bogosluje.

Zakljuimo:Duhovno bogotovljevjernika koje se oituje u svetosti ivota nije netoto bi nasuprot euharistije stajalo kao nutarnje prema izvanjskom. Duhovno

bogotovlje je ona ista materija koja se ostvaruje i u euharistiji, u kojoj Kristposadanjuje svoje duhovno bogotovlje. Prema tome, ope sveenitvo vjernika se

izravno ostvaruje u euharistijskoj rtvi. Takva je euharistija izravno izvravanjebogotovlja samog Krista.

3. Pravo bogotovlje u Tijelu Kristovu

Jedini pravi hram jest Kristovo tijelo. Valjalo je naime odvojiti pravo bogotovlje odnavezanosti na odreeno mjesto i na odreeni obred. Tako se materijalno mjestozamjenjuje duhovnim sjeditem, a starozavjetni obred, koji je bio tek znak/slikanadolazee stvarnosti, zamjenjuje se stvarnou, Kristovim vazmenim otajstvomsmrti, uskrsnua i proslave:


10/105

9

U svom prologu (1,14) Ivan nam predstavlja kultni znaaj Kristovog utjelovljenja:Kristovo tijelo je novi atoru kojem prebiva Slava Gospodnja:I rije je tijelo postalai prebivala (postavila ator) meu nama!

I sam je Isus to tako shvaao:

Iv 2,19-21: Razvalite ovaj hram, i ja u ga u tri dana podii. Rekoe mu na toidovi: etrdeset i est godina gradio se ovaj hram, a ti e ga u tri dana podii?No on je govorio o hramu svojega tijela.

Ove bi se Isusove rijei mogle ovako prerei:

U vaem bogotovlju vidim dvije stvarnosti: sliku i stvarnost. Slika, koju vi izraavatertvama ovaca, bikova... i golubova, a koju ja sada smatram da vie ne vrijedi, bila jeusmjerena prema stvarnosti, a to je bogotovlje koje se ima zbiti u mom vlastitomtijelu, a koje je jedino pravo i duhovno bogotovlje. A vi, budui da ste jo uvijeknavezani na sliku, ne libite se razoriti pravi hram, a to sam ja. Meutim, nakon ovogruenja doi e uskrsnue, moje uskrsnue, uskrsnue moga hrama i mogabogotovlja. Tako imate znakda sam imao vlast uiniti ono to sam uinio. A kadastvarnost mog bogotovlja uskrsne zajedno s mojim tijelom, koje e biti hram

pravoga bogotovlja, bit e jasno da slika (za koju se vi borite sve do moje smrti)prola i da se vie nee vratiti. Slika i stvarnostne mogu zajedno ivjeti.1

I doista, nastavljajui ovaj odlomak sam Ivan tumai znaenje ovih Kristovih rijei, tj.da je Isus govorio o hramu svoga tijelaIv 2,22:

Poto uskrsnu od mrtvih, prisjetie se njegovi uenici da je to htio rei, te povjerovaepismu i besjedi koju Isus ree.

Dakle, uenici su shvatili da je doista zavrio Stari zavjet, te da je slika postalastvarnost. Jedino mjesto bogotovlja i Boje nazonosti je tijelo Kristovo, njegovoljudsko tijelo (jer je u sebi pomirio neprijateljstvo), ali i njegovo otajstveno Tijelo -

Crkva, zajednica vjernika. Kao to je starozavjetni hram u svoje vrijeme bio jedinomjesto bogotovlja, tako je (jo mnogo vie) Sin Boji u svome ljudskom tijelu mjesto

pravog bogotovlja.

4. Razvoj ideje o duhovnoj rtvi u prvoj Crkvi

Poznato je da je prvi krani bili optuivani kao bezboni i nereligiozni, jer nisu imalini hramova, ni oltara, ni rtvenika kojima bi astili Boga.2Za krane su meutim ovinazivi imali posve novo znaenje. Oni su stremili prema tzv. duhovnom bogosluju.Za njih nije bilo toliko vano u nekom hramu naizvan slaviti Boga, nego su se trudilioko toga da itav njihov ivot slavi Boga koji ih je u Kristu izabrao od poetka svijetada budu sveti i bez mane pred njim,koji ih je, tovie, odredio za posinstvo, za sebe(usp. Ef 1,4-6). NZ, istina, rabi izrazertva, rtvenik, hram, ali ih razumijeva na svojnain. Tako rtvanije vie ivotinja, nego Krist koji sam sebe prinosi za oprotenjenaih grijeha (Ef 5,2; Hebr 9,14; 10,11-12). Kao to Krist rtvujesvoje tijelo, tako su i

1

S. MARSILI,Liturgia, momento storico della salveza, Anamnesis 1, Marietti, 1979.,114-115.2Usp. npr. JUSTIN, Apologija I.,6;13, u: JUSTIN, Apologije, Verbum, Split, 2012., str. 22.29-30. (=

PG 6,336; 345).


11/105

10

krani pozvani prikazivati svoja tijela za rtvu ivu, svetu, Bogu milu - kao svojeduhovno bogosluje (Rim 12,1; usp. takoer 1 Pt 2,5). Ovakvu rtvu, po kojoj i Krist ikrani prikazuju sami sebe, Pavao naziva liturgijom, bogoslujem (usp. Rim 12,1; Fil2,17).

Ovakvo novo shvaanje kulta prisutno je u prvim stoljeima Crkve. Tako je npr. rtvasmrt muenika,3ili molitve ujedinjene s djelima ljubavi prema blinjemu.4 Tako npr.Tertulijan veli: Sjajna i velika rtva koju krani prinose, a koju je Bog zapovjedio,

jest molitva koja izvire iz ista tijela, iz due bez grijeha i iz Duha Svetoga.5Augustin nadalje tumai: Prava se rtva sastoji u svakom dobrom djelu koje se inida bi se ovjek sjedinio s Bogom. Tako cijeli ovjek postaje rtva sve dok savotkupljeni grad i zajednica svetih ne postane sveopa rtva prinesena Bogu povelikom sveeniku Kristu... jer se rtva krana sastoji u tome da ine jedno tijelo sKristom.6

Shvaanje hrama.U SZ hram je bio shvaen kao prebivalite Boje slave. U Novomzavjetu se poduhovljuje i hram, kao to se poduhovila i rtva. Krist se predstavlja kaohram (Iv 2,21). U njemu tjelesno prebiva sva punina boanstva (Kol 2,9). Krist je nesamo hram, nego i zaglavni kamennovoga hrama (Mt 21,42). Krani se izgraujukao ivo kamenje na zaglavnom kamenu - Kristu, koji je od ljudi bio odbaen, ali odBoga proslavljen: krani se dakle na njemu izgrauju u duhovni dom (2 Pt 2,4-6).

Prva je Crkva osobito naglaavala ovu nauku i branila duhovnost svoga bogosluja.Pravi kult Bogu nije u izvanjskim rtvama, nego u ivotu sukladnom s Bojomvoljom. Tako Barnabina poslanica veli: kad ljudi postanu duhovni, postaju savreni

Boji hram, jer time daju Bogu neprestano hvalu u hramu svoga tijela (Irenej).Barnabina poslanica dalje tumai kako je prije obraenja ovjek imao srce punoidolopoklonstva, bilo je puno tovanja kumira i dom zloduha zbog uvanja svega to

se protivi Bogu, ali zatimprimivi oprotenje grijeha i ponadavi se u Ime postali smonivo, opet stvoreni od poetka Zato u naemu obitavalitu uistinu Bog prebiva s nama() Bog sam u nama boravi, u neraspadljivi hram uvodi predane smrti(),7a to je ustvari Crkva (zajednica) brae i svetaca u kojoj se hvali Gospodin . Sama je zajednicakua molitve i bogotovlja. Klement Aleksandrijski naglaava:

zajednica izabranih (tj. krana)je najpogodniji hram za prihvaanje Boje veliine idostojanstva. rtvenik toga hrama je sam skup svetaca ujedinjenih glasom i duhom.

Pravi se klanjaoci nee klanjati ni u Jeruzalemu niti na nekom drugom kultnom mjestujer, veli Isus: Ali dolazi as - sada je! - kad e se istinski klanjaoci klanjati Ocu uduhu i istini, jer takve upravo klanjaoce trai Otac (Iv 4,23). S Isusom ne samo da jedokinut staro hramsko bogosluje, nego je uspostavljeno novo:

Heb 9,11-14: Krist se pak pojavi kao Veliki sveenik buduih dobara pa po veem isavrenijem atoru - nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja - i ne po krvi jaracai junaca, nego po svojoj, ue jednom zauvijek u Svetinju i nae vjeno otkupljenje.

3Usp.Muenitvo sv. Polikarpa, u: RUINART,Acta martyrum, Verona 1731, 37.

4Usp. KLEMENT ALEKSANDRIJSKI, Stromata, VII., 6, 31, 7.

5

TERTULIJAN,Apologia, 30,5.6AUGUSTIN,De civitate Dei, 10,6: PL 41,283.

7Barnabina poslanica, 16,7-10, Sluba Boja, Split, 2008., str.170-171.


12/105

11

Doista, ako ve pokropljena krv jaraca i bikova i pepeo juniin posveujeoneiene, daje tjelesnu istou, koliko li e vie krv Krista - koji po Duhu vjenomsamoga sebe besprijekorna prinese Bogu - oistiti savjest nau od mrtvih djela, naslubu Bogu ivome!

tovie, samo Isusovo tijelo je hram (Iv 2,21) u kojem prebiva sva puninaboanstva (Kol 2,9). U tome smislu NZ gleda na rtve i na hram Staroga savezasamo kao praslikeprave rtve i pravoga hrama (Heb 10,1). U tijelu Kristovu je i novartva i novi hram. Isus je onaj ugaoni kamen. Nadalje, krani pristupaju Kristu,kamenu ivomu kojega su ljudi odbacili, (smrt na kriu), ali koji je on u oimaBojim izabran, dragocjen (uskrsnue!); pristupajui njemu i vjernici postaju ivokamenje koje se ugrauje u duhovni Dom za sveto sveenstvo da prinose Boguduhovne rtve (1 Pt 2,4-5).

Krani naglaavaju ovaj duhovni vid bogotovlja, iako je meu njima bilo vjernika izidovstva koji su po sebi bili vezani na starozavjetno shvaanje. Prvi krans ki pisci

razvijaju novu teologiju bogosluja. Kad postanu duhovni, ljudi postaju savrenBoji hram.8Naime, prije obraenja svatko je imao srce puno idolopoklonstva kaoda je bio kua avolska i hram uistinu sagraen ljudskom rukom.9 Ali, pooprotenju grijeha i preporoenju, Bog doista prebiva u nama i uvodi nas u besmrtni iduhovni hram sagraen od Gospodina,10 a to je zapravo Crkva brae i svetih u kojojse hvali Boga i pjeva mu se.11 Sama je zajednica kua molitve i bogotovlja.12Zajednica izabranih (= krani) jest hram koji je najpogodniji primiti veliinu iuzvienost Boju. U tom je hramu oltar sainjava sam skup svetih ujedinjen glasom iduhom.13 Tako je cjelokupno starozavjetno bogotovlje i bogosluje najava i slikaonog bogotovlja ostvarenog u Kristu i ostvarivanog u Crkvi - zajednici otkupljenihkoji su pozvani neprestano u svojem tijelu proslavljati Boga. SZ je u ovom smislu

priprava - najava - sjena, a NZ je izvrenje - aktualizacija - stvarnost.

Iako govorimo o duhovnom bogotovlju, ne moemo kranskom bogoslujuzanijekati pravo na izvanjske obredekoji su zasigurno postojali ve od apostolskihvremena (npr. krtenje, lomljenje kruha - euharistija, polaganje ruku), ali ti obredinisu liturgija u poganskom smislu, koji bi sami po sebi davali hvalu Bogu. Kranskisu bogosluni obredi tek znak i sinteza onog djela spasenja u kojem se saima

Kristova posvetiteljska nazonost s jedne strane, i nazonost posveenih vjernika.Smisao je kranske liturgije uiniti da vjernik po Kristu i u Kristu (ne po pukomobredu) postanertva, rtvenik i hram Boji.

8Barnabina poslanica, 4,11.

9Isto, 16,7.

10Isto, 16,8-10.

11Isto, 6,15-16.

12

JUSTIN,Dijalog s Trifunom, 86 u: JUSTIN,Dijalog s Truifunom, Verbum, Split, 2011., 156-158. (=PL 6,631).13

KLEMENT ALEKSANDRIJSKI, Stromata, VII, 6, 31, 8.


13/105

12

DRUGI DIO:

POVIJEST LITURGIJE

I. POECI KRANSKOG BOGOSLUJA

Koji je odnos izmeu idovskog i kranskog bogosluja? Isus veli da nije doaodokinuti nego dopuniti i zapravo ispunitisve ono to je pisano (Mt 5,17). I doista: Isusne dokida starozavjetne rtve, nego ponovno otkriva pravi smisao rtava: vrenjevolje Boje to je on i ostvario u vazmenom otajstvu svoje muke smrti i uskrsnua ito se ostvaruje i ponazouje u otajstvima Crkve, ponajpae u Euharistiji. U tomesmislu valja shvatiti Isusove proroke rijei upuene eni Samarijanki u Iv 4,21- 23:

Vjeruj mi, eno, dolazi as kad se neete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni uJeruzalemu. () Ali dolazi as - sada je! - kad e se istinski klanjatelji klanjati Ocu uduhu i istini jertakveupravo klanjatelje trai Otac.

U tome smislu Isus dalje govori o razorenju hrama koji e nakon tri dana biti ponovnosagraen. Krist naputa ritualizam starozavjetnih rtava. Ono to je bilo tek najava(prorotva) iznak(npr. vazmeno janje) sada postaje stvarnost. Krist je to izvrio, a ukranskoj liturgiji se to ostvaruje.

Odmah na poetku valja rei kako nemamo iscrpnih dokumenata o tome kako jeizgledalo bogosluje prve Crkve. Sigurno je da su od samih poetaka apostoliokupljali krane na lomljenje kruha.

1. Bogosluje sinagoge

Kad je dolo do konanog raskola izmeu Sinagoge i Crkve krani u euharistijskoslavlje uvode slubu rijei po uzoru na bogosluje sinagoge. 14 Tada vie nije biloapostola, tako da vie nije moglo biti ive slube rijei. Da bismo bolje razumjeli inau sadanju slubu rijei, evo kako je izgledalo bogosluje sinagoge u apostolsko

vrijeme:

a) em. Ova uvodna molitva je i danas najvanija molitva idova:

Pnz 6,4-9: uj, Izraele! Jahve je Bog na, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Bogasvoga, svim srcem svojim, svom duom svojom, i svim umom svojim. Rijei ove to tiih danas nareujem neka ti se ureu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori onjima kad sjedi u svojoj kui i kad ide putem; kad lijega i kad ustaje. Privei ih na

svoju ruku kao znak, i neka ti budu kao zapis meu oima! Ispii ih na dovratnicimakue svoje i na vratima svojim!

14Valja uoiti kako je sinagogalnobogosluje bilo iskljuivo sluba rijei, jer se rtvena liturgija mogla

slaviti iskljuivo u jeruzalemskom hramu.


14/105

13

b) itanja

1) Torah - Petoknjije. Podijeljeno je u 164 odlomka, tako da se cijeloPetoknjije proitalo za 3 godine.

2) Proroci. Obuhvaa sve proroke knjige te jo neke povijesne knjige (J,Suci, 1 i 2 Sam te 1 i 2 Kr).

c) Midra(tumaenje). Nakon to bi se proitali odlomci odreeni za pojedinu subotu,pristupilo bi se tumaenju. U poecima bi netko od nazonih vlastitim rijeimaprotumaio odlomak (tako je i Isus u Nazaretu tumaio Izaijin tekstDuh Gospodnji nameni je). Meutim, kasnije su se tumaenja uglednijih rabina zapisivala i kasnijeitala u sinagogama umjesto usmenog tumaenja. Valja znati da nije bilo mnogoidova koji su znali hebrejski, pa se tumaenje u prvom redu sastojalo od

prepriavanja hebrejskog teksta, a zatim je to bilo tumaenje u uem smislu rijei.

d) Psalmi. Kao odgovor na Boju rije pjevali su se psalmi pjesme zahvalnice.

e) Zavrni blagoslov. Sluba se zavrava blagoslovom iz Br 6,22-26:

Jahve ree Mojsiju: Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelcegovorei im:Neka te blagoslovi Jahve i neka te uva! Neka te Jahve licem svojimobasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese!'Tako neka blagoslivljaju sinove Izraelove, i ja u ih blagoslivljati!

Lako se moe uoiti kako i sluba rijei u dananjoj misi veoma nalikuje ovojstrukturi: i u nas su (barem) dva itanja, od kojih je u nas evanelje osobito cijenjeno,

kao to je to u idova bila Tora. Umjesto zahvalnih psalama nakon propovijedi miimamo zahvalni psalam izmeu itanja, itd.

2. Novozavjetna svjedoanstva euharistijskog slavlja

Za euharistiju, odnosno misu u Novom zavjetu nalazimo dva izraza. To su lomljenje

kruha i Gospodnja veera:15

Dj 2,42: Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajednitvu, u lomljenju kruhaimolitvama.

1 Kor 10,16: aa blagoslovna koju blagoslivljamo, nije li zajednitvo krvi Kristove?Kruh koji lomimo, nije li zajednitvo Tijela Kristova?

1 Kor 11,20: Kad se, dakle, tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje

veere.

Euharistijsko je slavlje na poetku na neki nain bilo vezano uz bogosluje sinagoge.Apostoli i prvi judeokrani nisu prestali biti idovi: subotom bi ili u sinagogu gdjese itala i tumaila Boja rije, gdje se molilo i zahvaljivalo (krani su upravo tom

15Zanimljivo je da reformacija (dakle, protestantske zajednice) preuzimaju izraz Gospodnja veera koji

se nakon apostolskih vremena izgubio.


15/105

14

prigodom i znali navjeivati Isusa). Nakon toga, subotom uveer (a to je poidovskom shvaanju ve bila nedjelja), krani bi se sastajali na lomljenje kruha(koja je naravno ukljuivala i slubu rijei, koja se mogla sastojati i od ive rijeiapostola).

U poecima se euharistijsko slavlje odvijalo unutar zajednike bratske gozbe, upravokao na posljednjoj veeri. Apostoli bi se nali sa svojom zajednicom, govorili itumaili Boju rije u duge none sate u sklopu zajednikog blagovanja i onda bitu mjesto nalo i lomljenje euharistijskog kruha. No vrlo se brzo pojavila potekoazajednikog blagovanja krana iz idovstva i krana iz poganstva zbog poznate

potrebe idova (makar i krana iz idovstva) da paze na ista i neista jela.16 Iz tih jerazloga, dakle, uskoro euharistijska gozba premjetena iza zajednike bratske gozbe.Uskoro se, meutim, javlja potekoa opisana u 1 Kor 11,17 -34 gdje je dolazilo dodrutvenih podjela kada su bogati donosili birana jela, to siromani, naravno, nisumogli pa su onda ostajali postieni.17Pavao im onda otro odreuje da se euharistijaimaposve odijeliti od obinog blagovanja.Pavao to objanjava injenicom da oni koji

blaguju od jednog kruha i kalea jesu jedno tijelo meu sobom ijedno tijelo s Kristom(zajednitvo krvi Kristove, zajednitvo tijela Kristova 1 Kor 10,16-17). Zato jerazumljivo da onda Pavao u istoj poslanici opominje da nedostojno jedu i piju sa stola

Gospodnjeg upravo oni koji naruavaju jedinstvo Kristove crkve. Naime, radi se oai novogasaveza, te tko remeti taj savezzajednitvo tijela Kristova nedostojnosudjeluje u euharistiji (1 Kor 11,25-26). Iako je sav dotadanji razvoj euharistijskogslavlja bio po sebi razumljiv, ipak se povijesno gledano euharistijsko slavlje svevie i vie izmicalo iz kontekstagozbe.

U Novom zavjetu ne nalazimo tonih opisa euharistijskog slavlja, nego se ona samouzgredice spominju. Znademo jednostavno da su se sastajali lomiti kruh, tj. slaviti

euharistiju, a da je to ukljuivalo i slubu rijei. K tome, molili su za sve potrebe (kaoto mi molimo molitvu vjernika). Pjevali su himne u sklopu euharistije, a u Otkrivenjunasluujemo i odreenu ritualnost u njihovom bogosluju, ali su to tek naznake. Izkasnijih opisa moemo samo zakljuiti kako se to odvijalo.

a) Djela apostolska 20,7-12

U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govorae i, kako jesutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoi. U gornjoj sobi, gdje smo sesabrali, bijae dosta svjetiljaka. Na prozoru je sjedio neki mladi, imenom Eutih.Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s treeg kata

dolje. Digoe ga mrtva. Pavao sie, nadnese se nad djeaka, obujmi ga i ree: Neuznemirujte se! Dua je jo u njemu! Zatim se pope pa, poto razlomi kruh iblagova, dugo je jo zborio, sve do zore. tad otputova. Mladia odvedoe iva,neizmjerno utjeeni.

16Tu nepriliku biljei Pavao u Gal 2,11-12: A kad Kefa stie u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je

zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoe neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad onidooe, poeo se povlaiti i odvajati bojei se onih iz obrezanja. 17

1 Kor 11,18-20:Ponajprije ujem, djelomino i vjerujem: kad se skupite na Sastanak, da su meuvama razdori. Treba, doista, da i podjel bude meu vama, te se oituju prokuani meu vama. Kad se,

dakle, tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje veere: ta svatko se pri blagovanju prihvatisvoje veere, te jedan blaguje, a drugi se opija. Zar nemate ku da jedete i pijete? Ili Crkvu Bojuprezirete i postiujete one koji nemaju?


16/105

15

Kao to smo vidjeli, tri su osnovne odrednice liturgijskog slavlja koje je ovdje vrlokrto opisano: 1) sastali su se prvoga dana u tjednu, dakle u nedjelju, 2) Pavao je

govorio(iva rije umjesto itanja) i 3) razlomio je kruh i blagovao .Kao to smo vebili spomenuli, ovo je slavlje vjerojatno bilo u sklopu zajednikog blagovanja.

b) Prva poslanica Timoteju (2,1-3.8)

Ovdje su neki elementi molitve vjernika u sklopu euharistije.

Dakle, preporuujem prije svega da se obavljaju pronje, molitve, molbenice izahvalniceza sve ljude, za kraljeve i one koji su na vlasti, da provodimo miran i

spokojan ivot u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno predSpasiteljem naim i Bogom koji hoe da se svi ljudi spase i dou do spoznanja istine(...) Hou, dakle, da mukarci mole na svakom mjestu, podiui iste ruke bez srdbe iraspre.

c) Knjiga otkrivenja

Ova jedina novozavjetna proroka knjiga teka je za tumaenje. Egzegeti smatraju dase u vienjima koje Ivan opisuje izmeu ostaloga moe nazrijeti neto od kranskeliturgije Ivanova vremena: himni su uzeti iz ondanjeg bogosluja, a nebeska vienjazapravo odraavaju strukturu ondanjeg bogosluja.

Otk 4,8-11: Ta etiri bia bez predaha dan i no govore Svet! Svet! Svet Gospodin,Bog, Svevladar, Onaj koji bijae i kojijest i koji dolazi!I kad bia dadu slavu i ast ipohvalnicu Onomu koji sjedi na prijestolju, ivome u vijeke vjekova, dvadeset i etiristarjeine padnu niice pred onim koji sjedi na prijestolju i poklone se njemu -ivome u vijeke vjekova. I stavljaju svoje vijence pred prijestolje govorei: Dostojansi, Gospodine, Boe na, primiti slavu i ast i mo! Jer ti si sve stvorio i tvojomvoljom sve postade i b stvoreno!18

d) Novozavjetni himni

Na vie mjesta u NZ nalazimo himne koji po stilu i po slijedu misli iskau izkonteksta. Egzegeti su uvjereni da je tu rije o bogoslunim himnima koji su tada biliu uporabi, a pisac ih je jednostavno uvrstio u svoj tekst. Ako nam ve ne dajustrukturu, ti nam himni donose barem neto od sadraja apostolske liturgije, npr. Kol1,15-20:

(Krist Isus) je slika Boga nevidljivoga,Prvoroenac, prije svakog stvorenja.Ta u njemu je sve stvorenona nebesima i na zemlji,vidljivo i nevidljivo,bilo Prijestolja, bilo Gospodstva,bilo Vrhovnitva, bilo Vlasti -sve je po njemu i za njega stvoreno:on je prije svega, i sve stoji u njemu.On je Glava Tijela, Crkve;on je Poetak, Prvoroenac od mrtvih,

18Usp. takoer: 5,9-14; 7,9-12; 11,17-18; 15,3-4; 19,1-10; 21,3-8.


17/105

16

da u svemu bude Prvak.Jer, svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninui po njemu - uspostavivi mir krvlju kria njegova -izmiriti sa sobom sve,bilo na zemlji, bilo na nebesima.

19

Obzirom na vrijeme i nain slavlja nedjeljni se euharistijski sastanak ovako razvijao:isprva su krani ili subotom u sinagogu gdjebi sudjelovali na slubi rijei (to nijeiskljuivalo kransku slubu rijei prije euharistije), zatim bi u subotu naveer slavililomljenje kruha uz agape (koje su uskoro bile dokinute). Kad su krani prestalidolaziti u sinagoge (pogotovo kad su se pojavili krani iz poganstva) ostala je samoeuharistija (sa slubom rijei) u subotu naveer. Na koncu je itavo slavlje prebaenona nedjelju rano ujutro. Rano ujutro je bilo zbog toga jer je nedjelja u poecima zanjih bio radni dan. Povijesno nije jasno zbog ega je nastupilo ovo pomicanje.

3. idovski i helenistiki utjecaji u bogosluju

Kranska poruka spasenja je nepromjenjiva i kranska su otajstva trajna. Meutim,nain slavlja i izrazi vjerovanja podloni su utjecajima pojedinih kultura. Tako jeKristovo spasiteljsko djelo prereeno u Crkvi (osobito u bogosluju) idovskim ihelenistikim kategorijama. U tome su smislu i danas ispravna elja pojedinih afrikihCrkava da svoju liturgiju na izvjestan nain afrikanizira.

idovski elementi.idovskog je podrijetla sluba rijei prema ve navedenoj strukturi.U korijenima kranskih euharistijskih molitava stoji idovska molitva hvale.idovskog je podrijetla i molitva vjernika (prema molitvi Osamnaest blagoslova). Od

njih smo batinili sedmicu te, isto kalendarski, Uskrs i Pedesetnicu. Od njih smoprimili i molitvu asova i doksologiju. idovskog je podrijetla trostruki Svet, tepoklici amen, aleluja, hosana, i s duhom tvojim. Od idova smo konano batinilipolaganje ruku i mazanje uljem.

Helenistiki elementi. Molitveni su obrasci podvrgnuti zakonima antikoggovornitva. Iz grkog su jezika izrazi: liturgija, euharistija, doksologija, anamneza,epikleza, agape, misterij. Tu je i litanijski oblik molitve, te poklikKyrie eleison.

Konano, jo u 3. st. u rimskoj je liturgiji u uporabi bio grki jezik.

4.Neka ranokranska liturgijska svjedoanstva

a) Didah

Ovaj je spis iz 100. g. otkriven u prolom stoljeu. U njemu ne nalazimo strukturuliturgijskog slavlja, nego samo neke molitve za euharistijsko slavlje. Evo jednog

ulomka (br. 9 i 10):

A to se tie euharistije, ovako iskazujte hvalu:Najprije za au: Hvalu ti dajemo, Oe na,za sveti trs Davida sluge tvojega;

19Usp. takoer: Ef 1,3-14; Fil 2,6-11; 1 Tm 1,17; 3,16; 6,15-16; 1 Pt 1,3-5.


18/105

17

koji si nam dao spoznati po Isusu, svome sluzi:Tebi slava u vijeke. Amen.A o razlomljenom kruhu:Hvalu ti dajemo, Oe na, za ivot i spoznaju,koju si nam dao spoznati po Isusu, svome sluzi.Tebi slava u vijeke. Amen.

Kao to bijae ovaj razlomljeni kruhraspren po bregovima, i sabran postade jedno,tako neka se sabere tvoja Crkvas krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo.Jer: tvoja je slava i mo u vijeke. Amen.A nitko neka ne jede ni ne pije od vae euharistije,nego samo oni koji su krteni u ime Gospodnje.Jer u vezi s tim rekao je Gospodin:Ne dajte sveto psima.A poto se nasitite, ovako iskazujte hvalu:Hvalu ti dajemo, Oe sveti, poradi svetog Imena tvoga,

koje si dao da stanuje u naim srcima,i poradi spoznaje vjere i besmrtnostikoju si nam dao spoznati po Isusu svome sluzi:tebi slava u vijeke. Amen. ()Spomeni se, Gospodine, Crkve svoje,da je izbavi od svakoga zla i da je usavri u svojoj ljubavi.Saberi je od sve etiri vjetra,

posveenu, u svoje kraljevstvo koje si pripravio.Jer tvoja je mo i slava u vijeke!Neka doe milost i neka proe ovaj svijet!Amen. Hosana domu Davidovu!Tko je svet, neka doe, ako tko nije, neka se obrati.

Maranatha! Amen.A prorocima dopustite, da iskazuju hvalu kako hoe.20

b) Apologija sv. Justinapoglavlje 65-67 (150. g.)

65. A mi, nakon to smo tako oprali onoga koji je povjerovao i pridruio se nama,vodimo ga onima koje nazivamo braom, koji su sabrani i zajedno upravljamomolitve za nas same i za onoga koji je prosvijetljen (= krten) i za ostale gdje god senalazili, da svi, spremna duha, upoznavi istinu, zavrijedimo initi dobro i obdravati

zapovijedi, da postignemo vjeni ivot. Nakon to zavrimo molitve pozdravimo semeusobno poljupcem. Tada se predstojniku brae donese kruh i posuda s

pomijeanom vodom i vinom. On ih primi i upravi gore hva lu i slavu Ocu svemira poimenu Sina i Duha Svetoga i dade hvalu (grki: eucharistia!) da nas je uiniodostajnima tih darova. Kad on te molitve i zahvale zavri, sav nazoan puk klikne

Amen. Rije Amen na hebrejskom znai Neka bude. Nakon to je predstojnikiskazao hvalu i sav puk uskliknuo, oni koje mi nazivamo akonima, svima prisutnimadijele da kuaju kruh, vino i vodu, nad kojima je izreena zahvalnica, a alje se ionima koji su odsutni.

21

20Prijevod preuzet iz: Tomislav AGI-BUNI,Povijest kranske literature, 1,Kranska sadanjost,

Zagreb, 1998., 49. Drugihrvatski prijevod vidi u: Didach. Klement rimski: Pismo Korinanima,

Barnabina poslanica, Verbum, Split, 2010.21A. HNGGI I. PAHL (prir.), Prex eucharistica,ditions Universitaires Fribourg Suisse, 19682,

69-71.


19/105

18

66. U euharistiji nitko nema udjela osim onoga koji vjeruje da je istinito to uimo ikoji se okupao kupelju otputenja grijeha i preporoenja i koji onako ivi kako nam je

Krist predao. Ne uzimamo to kao obian kruh ili obino pie, ve kao to je po RijeiBojoj utjelovljeni Isus Krist, na Spasitelj, imao i tijelo i krv za nae spasenje, istotako poueni smo da po molitvi i zahvali koja potjee od njega, ta euharistijskahrana, koja pretvorbom hrani nau krv i tijela, jest tijelo i krv utjelovljenog Isusa.

Apostoli su u svojim spomen-zapisima koji se zovu evanelja ovako predali da im jeIsus naredio kada je uzeo kruh i zahvalivi rekao: Ovo inite meni na spomen, ovo jemoje tijelo, a isto tako uzeo au i zahvalivi rekao: Ovo je moja krv, i da je to

predao samo njima ()

67. A mi odonda nadalje uvijek jedni druge na to podsjeamo. I koji imamo,pomaemo potrebnima i vazda se drimo zajedno. Za sve to prinosimo zahvaljujemoTvorcu svega po njegovu Sinu Isusu Kristu i po Duhu Svetomu.

A u dan zvan dan sunca dri se zajedniki sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na

selu. Koliko ve ima vremena, itaju se spomen-zapisi apostol i knjige proroke.Nato, kad ita prestane, predstojnik nas opomene i potakne ivom rijeju da seugledamo u one primjere. Zatim se diemo svi zajedno i molimo molitve. A poslijemolitava, kako ve rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogumolitve i zahvale iz dna due. A narod odobravajui klikne: Amen. Od euharistijske sehrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazonima se alje po akonima. Imun i ikoji hoe, daju to hoe. A to se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za

siroad i udovice i jadnike koji trpe s bolesti ili drugih uzroka, pa i za utamnienike inadole strance: uope, svi su mu nevoljnici na brizi.22

Dio teksta koji se odnosi na ustroj euharistijskog slavlja tumaimo dio po dio.

A u dan zvan dan sunca dri se zajedniki sastanak sviju, bilo da borave u gradu,ili na selu. Radi se o nedjeljnoj misi (dan sunca = nedjelja). Bila je to jedina

euharistija za sve vjernike, boravili oni u gradu ili na selu. Pohaanje samo jednemise bilo je zasigurno povezano s odreenim potekoama, ali je za njih oigledno

bilo od izuzetne vanosti da se cijelazajednica nae na euharistijskoj gozbi. Danasbi moda bilo pretjerano provoditi ovo naelo, ali stoji i injenica da znademo ipretjerati s mnoenjem misa, pogotovo u gradskim sredinama i u samostanima.Svakako bi ova dva naela - naelo zajednitva i potreba da se izie u susret

potrebama vjernika - trebalo zgodno pomiriti.

Koliko ve ima vremena, itaju se spomen-spisi apostol i knjige proroke.

Euharistijska je gozba zapoinjala itanjem Starog i Novog zavjeta (nije bilonikakvih uvodnih obreda). Nisu postojale posebne knjige itanja, nego se iz Biblijeitalo koliko je ve bilo vremena.

Nato, kad ita prestane, predstojnik nas opomene i potakne ivom rijeju da seugledamo u one primjere.Predstojnik dri homiliju vezanu uz navijetenu Bojurije.23

Zatim se diemo svi zajedno i molimo molitve.Odgovor naroda na Boju rije jemolitva, tj. molitva vjernika.

22Prva Apologija, 66-67 (= PG 6,427-431); asoslov, 2,510-511. Vidi jo: JUSTIN, Apologije,

Vebum, Split, 2012.23

Tijekom stoljea homilija bila pretvorila u tematsku propovijed koja nije bila vezana uz itanja isamo je upnik bio obvezan propovijedati. 2. Vat. sabor odreuje da se nedjeljom i blagdanima nasvakoj misi tumai Boja rije. Evo krasnogprimjera kako se u pozitivnom smislu vraamo na izvore.


20/105


21/105

20

spominjem ono prvo i najopenitije. Tko nas pismeno poui da se znakom kriaobiljeavaju oni koji polau nadu u Ime naega Gospodina Isusa Krista? () Kojinam od svetih pismeno ostavi rijei zazivne molitve kod posvete euharistijskog kruha iblagoslovne ae? Mi se naime ne zadovoljavamo onim to navedoe Apostol i

Evanelje, ve i prije i poslije posveenja govorimo i druge rijei, uzete iznezabiljeene nauke, i od velika znaenja za otajstvo.26

Slinu argumentaciju nalazimo i u Augustina: liturgijski obiaji nam dolaze odapostola.27Drugim rijeima, kako su crkveni oci branili katoliki nauk protiv heretika,

jednako su tako su nastojali uvati liturgijsku tradiciju i iz nje iitavati istine vjere.Zato su im bili vani liturgijski tekstovi. Tako Augustin lamentira da neki u

bogosluju uzimaju molitve u kojima ima i krivovjerja, tovie, da neki su uzimali iheretike obrasce.28

Nije, dakle, udo da ve pokrajinski sabor u Hiponu 393. odreuje da se ima paljivoispitati koji se liturgijski tekstovi uzimaju u bogosluju, da budu u skladu s krankom

vjerom, da se ne bi u tekstove uvukla neka heretika formulacija (opasnost odpelagijanizma!).29 Slino odreuje i sabor u Kartagi (397.): kada netko sastavljamolitve za bogosluje, treba se prethodno konzultirati sa subraom.30 Tako se od 4. st.liturgijski tekstovi sve vie kodificiraju, pri emu se istiu vea crkvena sredita,sjedita metropolija ili patrijarhata.Moe se rei d je sve do poetka 4. st. liturgija uosnovnim crtama bila uglavnom ista u cijelom kranskom svijetu.31 Uskoro se,meutim, poinju stvarati razliiti obredi. to je dovelo do toga?

Improvizacija.U poecima uope nije bilo liturgijskih obrazaca. Biskup bi veizricao molitve kako bi ve znao, iz dna due, to onda znai da nije bilonekih vrstih oblika. Gdje je improvizacija, tu je razliitost.

Razliiti uvjeti nastanka. Ve smo uoili utjecaj idovskog i grkogmentaliteta na liturgiju. Rimski i sjevernoafriki mentalitet bio je drugaiji.

Potekoe u komunikaciji. U povijesti su se manje Crkve rado povodile zaveim i uglednijim. Tako se npr. bizantska liturgija (njegovana u Carigradu)nije nametnula nekom vlau, nego ugledom. Tako je bilo i s rimskomliturgijom. Meutim, koliko god neke Crkve htjele kopirati neke druge obrede,komunikacije su u ono vrijeme bile oteane, pa su se tako stvarale razlike.

26BAZILIJE VELIKI,Duh Sveti, 27,66, Makarska 1978., 118. Za pregled nauka otaca o ovoj temi usp.

takoer S. MARSILI, Dalle origini della liturgia cristiana alla caratterizzazione rituale, u: S. MARSILI(prir.) Anamnesis 2, Genova, 1978., 11-62; A. NOCENT, I libri liturgici, u: S. MARSILI (prir.)

Anamnesis 2, 131-183.27 AUGUSTIN, De baptismo contra donatistos, IV, 24,31 (= PL 43,174): Et si quisquam in hac reauctoritatem divinam quaerat, quamquam quod universa tenet Ecclesia, nec conciliis institutum, sed

semper retentum est, nonnisi auctoritate apostolica traditum rectissime creditur. 28

AUGUSTIN,De baptismo, VI, 25,47 (= PL 43,213-214; CSEL 51,323): Multorum enim precesemendantur quotidie, si doctioribus fuerint recitatae, et multa in eis reperiuntur contra catholicam fidem

() multi quippe irruunt in preces, non solum ab imperitis loquacibus, sed etiam ab haereticiscompositas.29

Usp. J. A. JUNGMANN, Missarum sollemnia. Eine genetische Erklrung der rmischen Messe, 1,Wien, 1952, 43. Usp. J. D. MANSI, Sacrorum conciliorum nova amplissima collectio, Florentiae, 1759

(= MANSI), III, 884.30

Kan 23: Et quicumque sibi preces aliunde describit, non eis utatur nisi prius eas cum fratribuscontulerit (MANSI, III, 922). Slinu odredbu daje i Milevitanski sabor (416. kan 12). Usp. MANSI,

IV, (Florentiae 1760), 325.31Npr. euharistijsko slavlje koje opisuje Justin oko 150. godine vrlo je vjerojatno imalo istu strukturu i

na Istoku i na Zapadu.


22/105

21

2. Pregled kranskih obreda

Razliiti se obredi razvijaju uglavnom uz velika kranska sredita. Tako su na istoku

izvorno bile 3 metropolije:Antiohija, Cezareja Kapadocijska, Aleksandrija,a od 5. st.jo iCarigrad. Naime, nakon razorenja 70. godine Jeruzalem je izgubio na vanosti.NaZapaduje ostao najvei centarRim, iako su se razvijali i drugi zapadni nerimskiobredi. Evo pregleda istonih i zapadnih obreda. Izlaganje istonih obreda ostavljamoza drugi kolegij, a zapadne nerimske obrede obradit emo u zasebnom poglavlju.

A. ISTONI TIP OBREDA

1. Sirski tipa) Zapadno sirski ili antiohijski

b) Maronitski

c) Bizantskid) Armenski

e) Istono sirski, kaldejski iliperzijski

2. Aleksandrijski tip

a) Koptski

b) Etiopski

B. ZAPADNI TIP OBREDA

1. Galski tip

a) Galski

b) Keltski

c) Mozarapski

2. Rimski tip

a) Rimski

b)Afrikic) Ambrozijanski ili milanski

III. RAZVOJ RIMSKOG OBREDA

1. Sv. Justin

Ve smo spomenuli njegov prikaz euharistije. On nam donosi iopis krtenja u Rimu:

Izloit emo kako emo se, Kristom preporoeni, Bogu posvetiti. Svi koji buduuvjereni te uzvjeruju da je istinito ono to uimo i govorimo te obeaju da mogu tako

ivjeti, poet e zajedno s nama moliti i postei traiti od Boga otputenje svojihprolih grijeha. Zatim emo ih povesti onamo gdje je voda te e se nanovopreporoditi preporoenjem kojim smo i mi preporoeni. Tada naime u ime Roditeljasvega i Gospodina Boga i Spasitelja Isusa Krista i Duha Svetoga primaju kupelj uvodi. (Prva apologija, 61. poglavlje).

2. Hipolit Rimski (oko 220.)

Hipolit je ostavio za liturgiju izuzetno vrijedno djelo: Apostolska predaja Traditioapostolica. Djelo je pronaeno tek 1910., a za nj se znalo i prije nego to je bio

pronaeno. Naime, godine 1551. pronaen je kip nekog uvaenog ovjeka koji sjediza katedrom, a na desnoj plohi katedre napisana su njegova djela na grkom jeziku, ameu njima upravoApostolska predaja. Smatra se da je autor Hipolit Rimski.32 On je

32Za mnoge autore nije sigurno da bi Hipolit Rimski bio autor ovoga djela.


23/105

22

predstavnikkonzervativnihrimskih krugova i estoki protivnih pape Kaliksta, tako danam on zapravo prikazuje staru rimsku liturgiju, iz vremena prije 220. Ovaj su spis u

starom Egipatskom crkvenom pravilu pronali njemaki filolog Eduard Schwarz iengleski benediktinacHugh Connolly. Grki se original ovoga spisa izgubio, tako daga danas imamo na raspolaganju samo u sahidijskom, arapskom, etiopskom i

latinskom prijevodu. Istraivai Gregory Dix (1937.) iBernard Botte(1963.) pokualisu tekst ponovno vratiti na grki, tako da danas imamo i grki tekst za kojegvjerujemo da je veoma bliz originalu. S ovim spisom zavrava vrijeme liturgijskeimprovizacije. IakoApostolska predaja nije bila slubena liturgijska knjiga, ona ipakeli biti neki obrazac kako se pojedina bogosluja imaju slaviti. Tako nalazimo opisereenja biskupa, sveenika i akona, postavljanje u slubu itaa, udovica i djevica, katekumenat, krtenje, potvrda, post, agape i dnevne molitve. Katekumenat ve tadatraje 3 godine, a krtenje se vrlo vjerojatnopodjeljuje u Vazmenoj noi.

Euharistija se odvija ovako: nakon slube rijei vjernici prinose darove, a akoni odtih darova uzimaju kruh i vino i donose na oltar pred biskupa. Biskup govori nad tim

darovima euharistijsku molitvu koju i danas - preraenu - koristimo kao drugueuharistijsku molitvu u naem misalu.33 Za usporedbu donosimo oba teksta:

Hipolitova molitva

Hvalu ti uzdajemo, Boe, po tvom ljubljenomSinu Isusu Kristu, koga si nam, u posljednjimvremenima za Spasitelja i Otkupitelja iNavjestitelja tvoje volje poslao. On je rijetvoja nerazdvojiva po kojoj si sve nainio i,budui da ti se tako svidjelo, poslao si ga s

neba u Krilo Djevice koja ga je u utrobinosila. On se utjelovio i oitovao kao tvojSin, roen od djevice po Duhu Svetom. Onje, vrei tvoju volju stekao tebi sveti narod,rairio ruke trpei, da od trpljenja oslobodinas koji smo u te povjerovali.

I dok se dragovoljno predavao muci da smrtdokine i okove vraje prekine i podzemljezgazi i prosvijetli pravedne i k cilju upravi i

uskrsnue objavi, uze kruh, tebi zahvali iree: Uzmite, jedite, ovo je Tijelo moje kojee se za vas lomiti. Slino i kale govorei:Ovo je Krv moja koja se za vas proljeva.

Druga euharistijska molitva

Uistinu dostojno je i pravedno, pravo ispasonosno, svagda i svagdje zahvaljivatitebi, Oe sveti, po tvom ljubljenom SinuIsusu Kristu, Rijei tvojoj po kojoj si svestvorio. Njega si nam, utjelovljena od Djeviceza Spasitelja i Otkupitelja poslao.

Vrei tvoju volju on tebi stee sveti narod;trpio je na kriu razapet, da smrt uniti,uskrsnue objavi. I stoga, s anelima i sasvima svetima slavu tvoju navijetamo uglasgovorei: Svet, svet, svetUistinu, svet si, Gospodine, izvore svakesvetosti. Tebe zato molimo: rosom Duhasvoga posveti ove darove, da nam postanuTijelo i Krv Gospodina naega Isusa Krista.Kad se dragovoljno predao na muku, on uzekruh, tebi zahvali, razlomi i dade svojimuenicima govorei: Uzmite i jedite od ovoga

svi: ovo je moje Tijelo koje e se za vaspredati. Isto tako, poto veerae, uze kale,ponovno ti zahvali i dade uenicima svojimgovorei: Uzmite i pijte iz njega svi: ovo jekale moje Krvi novoga i vjenoga savezakoja e se proliti za sve ljude na otputenje

33U dananjem misalu imamo 4 euharistijske molitve. Prva se naziva jo i Rimski kanon. Ona je do

liturgijske obnove bila jedina euharistijska molitva Rimskog misala (zato se i zove kanon). Druga jeupravo ova preraena Hipolitova. Trea je novosastavljena a etvrta je preraena euharistijskamolitva Bazilija Velikog. U Dodatku rimskog misala donesene su jo dvije euharistijske molitve

pomirenja, 4 takozvane vicarske euharistijske molitve, a u uporabi su jo 3 euharistijske molitve zamise s djecom. Neke druge Crkve imaju jo i svoje mjesne euharistijske molitve. I ovdje se oituje onodobro evaneosko pravilo da dobar domain na svoj stol iznosi staro i novo.


24/105

23

Kad ovo inite, meni na spomen inite.

Sjeamo se stoga smrtii uskrsnua njegova,prikazujemo ti kruh i kale i zahvaljujemo tijer si nas drao vrijednima da pred tobomstojimo i tebi sluimo. I molimo te dapoalje svoga Svetog Duha na prinos sveteCrkve. Sve saberi u jedno i podaj svima kojiuzimaju udjela u ovim otajstvima da seispune tvojim Svetim Duhom, da ih uvrsti uvjeri i istini,

da te hvalimo i slavimo po Sinu tvome IsusuKristu, po kojemu slava i ast tebi, Ocu iSinu sa Svetim Duhom u sve toj Crkvi tvojoji sada i u vijeke vjekova. Amen

grijeha. Ovo inite meni na spomen. Tajnavjere: Tvoju smrt...Slavei dakle spomensmrti i uskrsnua tvoga Sina, prinosimo ti,Gospodine, kruh ivota i kale spasenja izahvaljujemo ti to si nas pozvao da stojimopred tobom i tebi sluimo. Smjerno temolimo da nas, priesnike Tijela i KrviKristove Duh Sveti sabere u jedno. Spomenise, Gospodine, Crkve svoje irom svijeta:usavri je u ljubavi zajedno s papom naim I.i sveukupnim sveenstvom. Spomeni se inae brae i sestara koji usnue u nadiuskrsnua i svih koji preminue u tvomsmilovanju: privedi ih k svjetlu svoga lica.Molimo te, smiluj sa svima nama, dazavrijedimo biti sudionici vjenog ivota sblaenom Bogorodicom Marijom, s blaenim

apostolima i svim svetima koji su ivjeli utvojoj ljubavi, da te hvalimo i slavimo poIsusu Kristu, tvome Sinu. Po Kristu i sKristom i u Kristu tebi, Bogu, Ocusvemoguemu u jedinstvu Duha Svetogasvaka ast i slava u sve vijeke vjekova.Amen.

Hipolit osobito iscrpno opisuje katekumensku liturgiju. Primjera radi donosimo

njegov opis primanja kandidata i sam obred krtenja. Prije redovitog sastanakavjernika, prijatelji i kumovi dovode kandidate, a uitelj pita za njihovo ime, motive i

ponaanje:

Oni koji prvi puta dolaze sluati rije, neka odmah budu dovedeni do uitelj, prijenego puk doe i neka ih se upita za razlog zbog kojeg se priklanjaju vjeri. Oni koji suih doveli svjedoe jesu li u stanju sluati (rije). (Novopridoli) bivaju upitani za

stanje u kojem se nalaze: imaju li enu? Jesu li robovi? Ako je netko rob nekogvjernika, te ako mu gospodar dopusti, neka slua rije; ali neka bude odbijen ako

gospodar ne jami da je dobar. Meutim, ako je rob nekog poganina, neka ga sepodui da mu bude posluan, tako da ne bi bilo povoda klevetama. Ako mu ima enuili ena mua, neka ih se poui da budu zadovoljni: mu enom a ena muem. Akonetko nema ene, neka ga se podui da ne bludnii, nego da sklopi enidbu premazakonu ili neka ostane u stanju u kojem se nalazi.

Zatim se nabrajaju zanimanja koja su zaprekom za ulazak u katekumenat: oni koji

vode javne kue, koji prave idole, zatim glumci, vozai u trkalitu i gladijatori,poganski sveenici, suci koji imaju vlast nad ivotom i smru, te sve ostale osobeneasnih zanimanja. Svi oni trebaju prestati s takvim zanimanjem inae se otputaju.Oni koji prou taj prvi ispit ulaze u katekumenat. Slijedi opis samoga krtenja:

Neka akon ue u vodu zajedno s onim koji se treba krstiti. A kad ovaj sie u vodu,onaj koji krsti poloi mu ruku na glavu pitajui: Vjeruje li u Boga OcaSvemoguega? Onaj koji se krsti odgovori: Vjerujem. Onda neka ga krsti (=uroni!) prvi puta drei mu ruku na glavi. Zatim ga pita: Vjeruje li u Isusa Krista,

SinaBojega, koji je roen po Duhu Svetom od Marije Djevice, raspet pod PoncijemPilatom, koji je umro, trei dan uskrsnuo od mrtvih, uzaao na nebesa, sjedi s desneOcu i koji e doi suditi ive i mrtve? Kad onaj koji se krsti odgovori: Vjerujem,


25/105

24

krsti ga po drugi put a zatim ga ponovno pita: Vjeruje li u Duha Svetoga, svetuCrkvu i u uskrsnue tijela?Krtenik odgovara: Vjerujem. Tako bude krten potrei puta. Kad izae, sveenik ga mae posveenim uljem govorei: Maem tesvetim uljem u ime Isusa Krista.I tako, neka se jedan po jedan obriu, obuku i uu ucrkvu. Neka biskup na njih poloi ruke i neka zaziva govorei: Gospodine Boe, koji

si ih uinio dostojnima da zaslue oprotenje grijeha po kupelji preporoenja DuhaSvetoga, izlij na njih svoju milost, da bi ti sluili po tvojoj volji, jer tebi pripada slava;tebi, Ocu i Sinu sa Svetim Duhom u svetoj Crkvi, sada i u sve vijeke vjekova. Amen.

Hipolit ovim djelom eli pokazati pravu liturgijsku predaju, ali same liturgijskeobrasce ni on sm nije smatrao nepromjenjivima. Tako, iako je njegova euharistijskamolitva bogata, ipak je ona nedotjerana. On je htio dati nacrt kako bi trebala biti

sastavljen jedna euharistijska molitva.

3. Prijelaz s grkog na latinski jezik

U Rimu je grki u formi koinedo 3. stoljea bio prevladavajui govorni jezik nesamo kod obrazovanih, nego i kod jednostavnog gradskog puka. Zato se ne trebaiznenaditi to se i rimska liturgija, barem do 3. stoljea, slavila na grkom jeziku, kako toprimjerice dokazuje Crkveno ureenje Hipolita Rimskog (oko 215.). Povratak latinskogjezika koji poinje za vladanja cara Decija (249-251), stvorio je tad u Rimu problemrazlike narodnog i liturgijskog jezika. U toj se situaciji rimska Crkva, u duljem prijelazu,odluila za naeloda se liturgija mora slaviti na jeziku naroda. Taj je proces zakljuenoko 380. za pape Damaza.34

Ostatke grkog jezika u rimskoj liturgiji nalazimo jo u Galazijevom sakramentaru gdjese ispovijest vjere donosi i na grkom i na latinskom jeziku.35 Sa sigurnou se moe

rei da se konani prijelaz s grkog na latinski jezik u Rimu dogodio za pape Damazaoko 380. g. On je naloio sv. Jeronimu na naini novi prijevod Biblije na latinski.Dotadanji prijevod, tzv. Vetus latina nije bio dobar jer je preveden sa Septuaginte.Jeronimov prijevod, tzv. Vulgataje nastao na osnovu hebrejskih i grkih izvornika i

bio je u uporabi sve do osamdesetih godina ovog stoljea. Rimska je liturgija od tadaiskljuivo je na latinskom jeziku i ljudi je razumiju. Problem e sepojaviti nakon provale

barbara, kad latinski prestaje biti govorni jezik. Zaboravilo na naelo da liturgijski jeziktreba biti narodni jezik. Tako je latinski ostao liturgijski jezik Rimokatolike crkve svedo 2. Vatikanskog sabora. Jedini su izuzetak bili hrvatski krajevi: uz jadransku obalu i po

otocima rimska se liturgija sluila starohrvatskim jezikom, a pismo je bilo glagoljica.

Je li rimska liturgija prijevod grke liturgije ili je ona nastala na latinskom jeziku?Istraivai su ovo pitanje postavljali osobito glede Rimskog kanona. Neki od njih(Baumstark) smatra da je on jednostavno preveden s grkog. Drugi smatraju da je onnastao na latinskom jeziku. Kako onda protumaiti injenicu da je isti slijed u grkimi latinskim kanonima? Odgovor je jednostavan: vrlo su se rano uvrijeila pravila

prema kojima se sastavlja euharistijska molitva. Mogue je takoer da je liturgijalatinskog jezika u Rim dola iz sjeverne Afrike ili iz Milana, gdje je bio u uporabi

barem stotinu godina ranije.

34

Usp. A. ADAM, Uvod u katoliku liturgiju, Zadar, 1993, 72.35 Usp. L. C. MOHLBERG (prir.) Liber sacramentarum Romanae Aecclesiae ordinis anni circuli(Sacramentarium Gelasianum), Herder, Roma, 1981.

3


26/105

25

Zapazimo!Ve oko300. latinski je u Rimu sve vie liturgijski jezik, a konani seprijelaz na latinski dogodio oko 80 godina kasnije. Moemo samo pretpostaviti kakvesu rasprave vladale o potrebi uvoenja narodnog latinskog jezika u bogosluje!Meutim, pravi crkveni duh je od samih poetaka prihvaao razumljivi narodni jeziku bogosluju i navijetanju. Apostoli su izvan Palestine propovijedali grki, jer pogani

nisu razumjeli aramejski, jezik kojim je Isus govorio. Zatim Pavao u 1 Kor 14,16ssustaje protiv tuih jezika na zajednikim sastancima. Nije se gledalo na izuzetnost ilisvetostnekih jezika, nego jednostavno na to koliko ih puk razumije. Na naratajdoista moe biti sretan da je nakon vie od 1000 godina Crkva ponovno otkrilavrijednost i nunost razumljivog narodnog jezika u bogosluju! Dodajmo i ovuzanimljivost. Na zasjedanjima Drugog vatikanskog sabora bio je obiaj da svaki puta

jedan biskup predvodi misno slavlje. Tako je i tadanji ibenski biskup Arneri slaviomisu na starohrvatskom jeziku. Mnogi su biskupi ostali zapanjeni, jer do tada nisu

znali da takvo to postoji u Katolikoj crkvi. Jo su se vie zaudili kad su saznali daje takva praksa u Hrvatskoj bila od samih poetaka kranstva u Hrvata. Nekismatraju da je i ova injenica doprinijela da Sabor u SC predvidi mogunosti

uvoenja narodnog jezika u liturgiju. Istina, do tada je u pojedinim dijelovimaHrvatske bio u uporabi starohrvatski jezik, ali je za puk i to bilo bolje, negoli latinski.

Oigledno, mentalitet nemijenjanja jezika koji se oitovao u zadravanju latinskog,ostao je i u sluaju hrvatskog: u poecima je to bio narodni jezik, a kasnije kad segovorni jezik mijenjao, liturgijski je ostajao nepromijenjen. Nakon 1965. u cijeloj se

Hrvatskoj, kao i u cijelom svijetu, uvodi narodni, govorni jezik.36

4. Korak unatrag

Iz onih zlatnih vremena Poslanica Diogenetu, dokument iz 2. st. pie:

Krani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni podrujem gdje stanuju, ni jezikom, ninainom ivota. Ne ive u svojim vlastitim gradovima, ne slue se nekim neobinimjezikom, ne provode neki osobit ivot Prihvaaju svugdje domae obiaje uodijevanju, hrani i uope nainu ivota, oni ive i time predlau izvanredan i, po

jednodunom miljenju svih, nevjerojatan nain ivotaDa kaem jednostavno, toje dua u tijelu, to su krani u svijetu. Dua se nalazi u svim dijelovima tijela, akrani u svim gradovima svijeta. Istina, dua prebiva u tijelu, ali nije od tijela. Ikrani se ire u svijetu, ali nisu od svijeta. Nevidljiva dua stanuje zatvorena uvidljivom tijelu, ali nije od tijela. I krane vidi u svijetu, ali je njihova pobonostnevidljiva.

37

Meutim, promjene u shvaanju bogosluja dolaze nakon 313. sa slobodom koju sukrani dobili. Odjedanput postaje probitano biti kraninom. Dolazi do masovnihobraenja. Sada Crkva lake dolazi u doticaj s nekim kulturnim nasljeima, koji su dotada bili izvan Crkve. Da se Crkva htjela obraniti od olakog prihvaanja kranstva imlakog kranskog ivota vidi se po tome to upravo u 4. st. katekumenat i javna

pokora doivljavaju svoje zlatno doba. Crkva se naime htjela osigurati da oni kojipristupaju u kranstvo to ine iskreno i predano, te da oni koji mole za oprost grijehaimaju ozbiljnu nakanu promijeniti svoj ivot. Crkva uporno naglaava - kako je to

36Danas nismo ni svjesni koliko je to velika promjena bila. Sama konstitucija SC donosi tek kao

mogunost uporabu narodnog jezika u bogosluju, a nakon samo 4 godine to je postala iskljuivapraksa.37

Poslanica Diogenetu, 5,1-4; Usp. asoslov II., 613-614.


27/105

26

vidljivo iz onodobnih kateheza - kako je njezino bogotovlje duhovno. MeutimIzvanjski oblici (forma) kulta sve se vie povode za poganskim uzorima. Iako je posebi hvalevrijedno da se Crkva u svom bogosluju prilagouje kulturi naroda ukojemu ivi, ipak e se kasnije pokazati da su odreene prilagodbe ile na tetu

pravog smisla kranskog kulta, a to je da je ono u prvom redu duhovan. Evo

primjera.

Kad je u rimsku liturgiju umjesto grkog doao latinski, to nije bila samo promjenajezika, nego i mentaliteta, a upravo taj rimski, pravniki mentalitet nije uvijekpridonosio ispravnom shvaanju bogosluja. Naime, liturgijska je molitva po sebinuno zajedniarska, tj. izraava osjeaje itave bogoslune zajednice. Molitva je posebi odgovor na poticaj Boje rijei. Ona daje hvalu Bogu za djela spasenja, a zatimmoli da se to spasenje konkretizira i nastavi. Rimska je liturgija pokazala osobitu

spremnost da kratko i zbijeno izrazi svoje molitve. Ona to moe zahvaliti rimskompravnikom mentalitetu kao i izraajnim mogunostima latinskog jezika. Mnoge su odtih molitava prava remek-djela koja na lapidaran (vrlo zgusnut) nain izraavaju

itava prostranstva kranskih otajstava.

Evo osnovne strukture rimske molitve na primjeru zborne molitve 13. nedjelje kroz

godinu.

zaziv Boe,anamneza svojom si nas milou posinio da budemo djeca svjetla.molbe Ne daj da nas zahvati tmina zablude, ve da uvijek budemo obasjani

istinom.

doksologija Po Gospodinu naem Isusu Kristu, tvome Sinu, koji s tobom ivi i kraljuje ujedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Zaziv.U tipino rimskoj liturgiji je to najee jednostavno: Deus. Kasnije dolaze irizazivi: Omnipotens sempi terne Deusi sl.

Anmneza - sjeanje na Boja djela. Ovaj je dio osobito naglaen u idovskimmolitvama i hvalospjevima.

Molbe. Nakon to smo ukazali na to da nas je Bog spasio i spaava, usuujemo semoliti da Bog svoje spasenje u nama uini djelatnim.

Doksologija. Zavrna, redovito trinitarna zahvala Bogu.

Ovo su bili osnovni elementi rimske molitve. Meutim, redoslijed, struktura i obimznaju varirati pa su ovi dijelovi esto isprepleteni prema pravilima govornikih figura,te latinskog knjievnog i molitvenog stila. Evo primjera:

A Deus, qui ad aeternam vitamB in Christi resurrectione nos reparasC erige nos ad consedentem in dextera tuaX nostrae salutis auctorem,C1 ut, cum in maiestate sua Salvator noster adveneritB1 quos fecisti baptismo renasci,A1 facias beata immortalitate vestiri


28/105


29/105

28

Prinijet e mi za rtvu glavu -zatraio je Jupiter.Vrlo dobro - odgovori kralj - dobit e glavicu enjaka koju u smjesta iupati izsvog povrtnjaka.Ne - odgovorio je Jupiter - hou neto ljudsko!

Dobro - odvrati je kralj - dobit e ljudsku kosu.Ali, ne, ja hou neto ivo!U redu - izvukao se kralj - na sve to dodat emo jo jednumalu ivu ribu.

Jupiter je, kae pria, prasnuo u smijeh i na sve pristao.

Tertulijan, meutim, naglaava da se kranska molitva po tome razlikuje odpoganske to joj ne treba aptaa, jer proizlazi iz srca. Meutim, ve u vrijemeHipolita vidjeli smo kako krani nastoje zapisati svoje molitve nastojei sauvatisvoju tradiciju u strahu od krivovjerja, dok je za pogane tono odreena rije bilavana za valjanost.Iako je to po sebi jo daleko od ritualizma, ipak se vidi kako strahza valjanost obreda sve vie ulazi i u kransko bogosluje. Tono odreene rijei

postaju vane, to se opet moe vidjeti na primjeru Rimskog kanona:

Uti accepta habeas et benedicashaec donahaec munerahaec sancta sacri fi cia ill ibata.Quam oblationem...benedictam, adscriptam,ratam, rationabilemacceptabilemquefacere digneris...

Ovim se ponavljanjem izraza ne eli samo pojaati molitva, nego je tu prisutna

tipino pravna precizacija glede objekta rtve i njezine kakvoe. Dodajmo jo k tomekako se upravo na primjeru Rimskog kanona vidi kako je ova euharistijska molitva

(koja je po svojoj naravi euharistia = molitva hvale), dobila isuvie pravniki oblik, tekako je obiljeena poganskim shvaanjem rtvovanja. A euharistija je puno vie:djelatni spomen na vazmeno otajstvo Kristove muke, smrti, uskrsnua i proslave, gdjese vjernici ucjepljuju u to otajstvo i s Kristom prikazuju Bogu svoje duhovno

bogosluje.

Utjecaj rimske kulture na liturgiju oitovalo se u liturgijskoj odjei i izvanjskimceremonijama. Kad je car Konstantin 313. dao Crkvi slobodu, on je crkvenoj

hijerarhiji poeo davati i mnoge povlastice. Tako su npr. presude biskupa u sporovimakrana bile pravomone i na graanskom pravnom podruju. Biskupi su takodobivali i izvanjske poasti kao suci, dok su pape u izvanjskim poastima bileizjednaavani s carskim velianstvom. Maarski povjesniar Andreas Alfdi je

prouavao ceremonijal rimskog carskog dvora i uoio njegovu veliku slinost spapinskom liturgijom 7. stoljea. Tako, kad bi rimski biskup ulazio u crkvu slavitieuharistiju bio je doekivan ulaznom pjesmom (introitus)koja je bila uobiajena zacara. Isto tako su mnogi isto graanski obiaji u odijevanju, dranju, pozdravu iopenito u ceremonijama prele u liturgiju. To po sebi ne mora biti loe, moenaprotiv znaiti dobru inkulturaciju. To meutim postaje problematino kad ponetko uCrkvi pone misliti da su neke od tih stvari gotovo boanskog prava. Kako je dolo,tako se moe i promijeniti. O tome jasno govori 2. Vatikanski sabor koji razlikujeTradiciju (nepromjenjivi poklad vjere) i tradicije (promjenjive obiaje).


30/105


31/105

30

uporabu znali prepisati i uvezati nekoliko izvadaka iz postojeih sakramentara zasvoju privatnu uporabu. Naime, vrijeme improvizacije je brzo prolo. Nisu svi biskupi

bili vjeti u molitvi iz dna due. Da bi ovjek ispravno i dobro molio, morao je usebi imati nekoliko vrlina. Kao prvo, trebao je dobro poznavati Sveto pismo, trebao je

duboko u sebi razumijevati i proivljavati Kristova otajstva (trebao je, dakle, biti

iznimno duhovna osoba) te je u isto vrijeme trebao imati govorniki dar i sposobnostlijepog izraavanja. Pa kad bi netko takve sposobnosti i imao, to nije bilo jamstvo dae uvijek noi dobro spontano moliti. Nije udo da je, kao to smo ve spomenuli,uskoro na razliitim pokrajinskim saborima bilo odreivano da biskupi mole iz

provjerenih (pravovjernih) predloaka,jer je postojala opasnost da on i nesvjesnoheretiki moli.39

b) Takozvani sakramentar iz Verone

Takozvani Sakramentar iz Verone (poznat i pod imenom Leonov sakramentar)

zapravo i nije sakramentar nego zbirka takvih libellusa.40 Neki je zaljubljenik rimske

liturgije sabrao libelluse iz lateranskog arhiva i prepisao ih. Njima se u poetku sluiopapa, a kasnije rimski sveenici po titulima. Zbirka je nastala izmeu 561. i 574., aprimjerak koji je do nas dospio pisan je izmeu 600. i 625. godine. Ova je knjigapronaena je u 1713. st. u Veroni, pa joj otud ime (postiji samo jedan primjerak oveknjige). Prvo kritiko izdanje priredio je biskup Giuseppe Bianchini 1735.

Naglaavamo da ova knjiga nikada nije sluila kao oltarna knjiga (za upotrebu uliturgiji), nego je to bila privatna zbirka libellusa koji su se neko upotrebljavali uRimu. Iako je ova knjiga dugo vremena bila pripisivana papi Leonu Velikom, sigurno

je da je da ona sadri molitve nekoliko papa, to jest da su neke molitve puno starije odvremena sastavljanja ove zbirke.41 Materijal je rasporeen po mjesecima, ali jojnaalost nedostaju prva tri mjeseca, tako da zapoinje od mjeseca travnja. Nadalje, nemoe se rei da bi sakramentar iz Verone bio izvor za Gelazijev i Grgurovsakramentar. Sva su tri sakramentara, naime, crpila grau iz istih libellusa, koji sunam, naalost, nedostupni. Zanimljivo je da se paljivom kritikom teksta mogu otkritirazliiti izvori iz razliitih vremena.

Donosimo fotokopiju dijela jednoga lista i kritiko izdanje istog odlomka. Molitve seu kritikom izdanju oznaavaju rednim brojevima, a ne stranicama (kao to se i

biblijski tekstovi ne oznaavaju stranicama, nego glavama i recima):

39Poznato je pravilo lex orandi lec redendi. Kako Crkva moli, tako i vjeruje. Zato je bilo veoma

vano da molitve budu pravovjerne40

L. C. MOHLBERG (prir.), Sacramentarium Veronense, Herder editrice e libreria - Roma, 1978. (=

Ve)41

Neki autori navode da bi neke molitve bile ak iz vremena Ciprijana (262. godina), druge iz vremenapape Silvestra i damaza (4. st.), a velik dio njih iz vremena pape Leona (440-461. g.). Zbog toga se ovajsakramentar i nazivao Leonovim.


32/105


33/105

32

Za razliku od Veronskog sakramentara, Gelazijev se sakramentar pravi sakramentar,tj. koristio se kao liturgijska knjiga. Podijeljen je u tri knjige.


34/105

33

Prva knjiga sadrava misne formulare za jaka liturgijska vremena (osimdoaa): Boi, korizma, vazmeno vrijeme, i k tomu jo neke obrasce kao:reenje sveenika i akona, obredi katekumenata, red pokore, posveta crkve,davanje niih redova, posveta djevica

Druga knjiga sadri misne molitve za spomendane svetaca (Orationes etpreces de natalitiis sanctorum), kao i formulare za nedjelje doaa

Trea knjiga: Orationes et preces cum canone per dominicis diebus.

Ovom su se knjigom najvjerojatnije sluili rimski prezbiteri,43 ali i papa, dok seistovremeno se za papinsku liturgiju koristio i Grgurov sakramentar. Gelazijev

sakramentar se najvie koristio u obnovi sadanjeg misala, jer sadri stare i veomakvalitetne molitve. Prethodni su misali, od samih poetaka naime, uzimali molitve izGrgurova sakramentara.

d) Grgurov sakramentar

Kao to, oigledno, Gelazijev sakramentar nije napisao iskljuivo papa Gelazije, takoni Grgurov sakramentar nije djelo iskljuivo pape Grgura, iako se, oito u njemunalaze i njegove molitve. Sauvan je u mnotvu rukopisa.44Najstariji sauvanirukopis nastao je 811.-812. godine, dok je prva redakcija ovog sakramentara bila

napisana oko 625.-638. Prilino je skladno rasporeen: nije podijeljen na 3 knjige kaoGelazijev sakramentar, nego su blagdani i spomendani svetaca uvrteni u liturgijskavremena. Moemo vidjeti npr. naslov: Dominica I-IV post natalem s Laurentii;

Dominica I-VIII post dedicationem basilicae S. Angeli. Ovaj je sakramentar

siromaniji predslovljima i umetcima za kanon (Hanc igitur), a smanjen je i izbor

molitava za pojedine mise. Ovom se knjigom oigledno sluio rimski biskup, to sevidi iz naznaka za tzv. stationes (postaje) za papinu liturgiju: papa bi po tonoodreenom rasporedu svake godine na odreeni dan slavio misu u nekoj od rimskihcrkava, npr.: VIII KALENDAS IANUARIAS ID EST XXV DIE MENSIS DECEMBRIS.

NATALE DOMINI AD SANCTAM MARIAM MAIOREM. Taj je obiaj i danasdjelomino sauvan, a naznake postaja moemo vidjeti u misalima starijim od 1969.

Sakramentar je vjerojatno sastavljen sredinom 7. st. Otkud u Rimu dva sakramentara

u isto vrijeme (Grgurov i Gelazijev)? Veina liturgiara smatra da je Gelazijevsakramentar bio namijenjen rimskim sveenicima, a Grgurov za papinsku liturgiju.

Neki liturgiari (naravno, francuski!) tvrde da Gelazijev sakramentar i nije rimska

liturgijska knjiga, nego da je nastao u dananjoj Francuskoj, tako da bi Grgurovsakramentar bio prvi rimski sakramentar. Karlo Veliki je poslao benediktinca Pavlaakona da odpape Hadrijanazatrai jedan sakramentar za franake krajeve. Htio jeuvoenjem rimske liturgije potisnuti galsku liturgiju i tako uvrstiti jedinstvo svojegacarstva. Papa Hadrijan (785.-786.) doista je po opatu Ivanu iz Ravenne poslao

Grgurov sakramentar. Otada se ova verzija i zove Sacramentarium Gregorianum

Hadrianum.

43Francuski liturgiarChavasse smatra da je Gelazijev sakramentar bio liturgijska knjiga crkve svetog

Petra u Okovima, jedne od 25 rimskih titularnih crkava.44DESHUSSES, J. (prir.),Le sacramentaire Grgorien, 1 Le Sacramentaire, Le Supplment dAniane,

Fribourg, 1979. (= GrH; GrP; GrA).


35/105


36/105


37/105

36

i) Pontifikali

Pontifikal je liturgijska knjiga koja sadri formule i obrede pridrane biskupu(reenja, posvete crkve i sva ostala bogosluja koja predvodi biskup) . Naime, obrascimolitava nalazili su se u sakramentarima, a sami obredi u ordines. Podsjeamo da

ordines marljivo zapisuje obrede, a molitve su esto puta samo naznaene (obinoprvih nekoliko rijei). Uskoro se osjetila potreba da se te dvije knjige (sakramentari iordines) za potrebe biskupske slube ujedine u jednu knjigu, to je za uporabu bilo

puno praktinije. Tako nastaju pontifikali. Danas su sve liturgijske knjige takve:Donose rubrike, crvenim slovima pisane naznake koje opisuju sam obred (uvjetno

reeno (Ordines), a crnim slovima se donose molitveni tekstovi (uvjetno reenoSakramentar).

Pontificale Romano-Germanicum (Rimsko-germanski pontifikal).50

Sastavljen je u Mainzu oko 950. u opatiji sv. Albana. Prvi puta ga objavljuje Hottorp

1568., a najnovije kritiko izdanje prireuje Vogel-Elze 1963.-1972. Sauvan je umnotvu kodeksa koji se meu sobom razlikuju. Ovaj pontifikal molitve uzimauglavnom iz Gelazijeva sakramentara, a obrede iz Ordines Romani. Dakle, uz obrede

se donose i molitve, ali i pouni dijelovi kao nagovori, tumaenja, uvodi. Kako se izsamog imena vidi, ovaj je pontifikal zapravo germanska prilagodba rimske liturgije i u

tome je veoma uspio. Rimska je liturgija, naime, obogaena nekim germanskimelementima.51Upotreba ove knjige bila je veoma rairena i njezin je ugled bio velik.Ona je temelj svih ostalih pontifikala, sve do danas. Kad je taj pontifikal kasnije

dospio u Rim koji je u to vrijeme bio liturgijski dekadentan, Rim je u njemu

prepoznao svoju liturgiju i prihvatio ga.

Donosimo poetak obreda reenja prezbitera, akona ili subakona. Vidljive su irubrike i dio koji se govori. Nadalje, ovo kri tiko izdanje donosi tekst u dva stupca

prema razliitim obiteljima izvora koje su oznaene skraenicama.

50C. VOGEL R. ELZE (prir.), Le Pontifical Romano-Germanique du dixime sicle. Le Texte I-II,

Biblioteca apostolica Vaticana, 1963.51

Izvorna je rimska liturgija po sebi veoma jednostavna,, proeta pravnim mentalitetom i la tinskomlapidarnou. Nasuprot toga franako-germanska kultura (u suglasju s istonjakim mentalitetom) vie

je razigrana i radu upotrebljava simbole. Tako je, npr. tek puno kasnije iz Galije i Hispanije u rimskuliturgiju uao blagoslov granica i procesija na Cvjetnicu. Slino je bilo i s blagoslovom ognja uvazmenoj noi, slavljenjem ruku u ruke kod reenja, itd.


38/105


39/105


40/105


41/105

40

Najstariji rimski liturgijski kalendar nastao je u vrijeme papa Malchiada (+314.). Stari

su nam kalendari danas polazita za liturgijska istraivanja i za povijest liturgije.

m) Martirologiji

U poecima je to bila mjesna bogosluna knjiga. Donosi popis mjesnih muenika, dannjihova spomena te kratku napomenu o krepostima muenika te o nainu i mjestumuenja. U samim poecima nije ba bila jasna razlika izmeu kalendara imartirologija. Martirologij kasnije nastoji obuhvatiti i svece iz drugih Crkava.

Najstariji jeJeronimov martirologij iz druge polovice 5. st.61 Martirologiji su kasnije

postali liturgijske knjige jer su se u samostanima itali u sklopu bogosluja asova.Nakon liturgijske reforme 2. Vatikanskog sabora ispali su iz liturgijske uporabe, tako

da je to zapravo jedina liturgijska knjiga koja nije reformirana. Evo jedne stranice iz

jednog prijesaborskog martirologija za dan 2. oujka.62

61Martyrologium vetustissimum S. Hyeronimum Presbyteri nomine insignitum, u: PL 30, 437B-486C.

62Martyrologium Romanum, Gregorii Papae XIII iussu editum Urbani VIII et Clementis X auctoritate

recognitum ac deinde anno MDCCXLIX Benedicti XIV opera ac studio emandatum et auctum, primapost typicam editio propriis recentium sanctorum officirumque elogiis expleta, a sanctissimo Domino

nostro Benedicto Papa XV approbata, Romae, Typis Polyglottis Vaticanis, 1922.


42/105


43/105


44/105

43

Ritus initiales

Praelegendum

Gloria

Trisagion

Oratio post Gloriam(Haec omnia omittuntur in feriis totoius anni, et inDominicis Quadragaesimae)

Liturgia verbi

Salutatio:Dominus sit semper vobiscum

Prophetia

Psallendum

Conclusio passionis martyris

Benedictiones

Apostolus

Evangelium

Laudes

Praeparatio oblationum

Sacrificium

Intercessiones sollemnes

Oratio Admonitionis

Doptyca pro Ecclesia

Alia

Alia Diptyca

Oratio post Nomina

Signum pacis

Oratio ad pacem

Cantus ad pacem

Signum pacis

Prex euhcaristica Dialogus introductiorius

Illatio

Sanctus

Oratio post Sanctus

Narratio institutionis

Oratio post pridie

Doxologia conclusiva

Ritus communionis

Professio fidei

Cantus ad confractionem

Fractio panis in novem partes divisa Ad orationem dominicam

Pater Noster

Sancta sanctis

Comixtio

Benedictio

Cantus ad accedentes

Communio

Antiphona post communionem

Completuria

3. Keltska liturgija

Slavila se od 6. do 9. st. u Irskoj, Engleskoj, kotskoj i u dijelu Bretanje. irili su jeirski monasi i u ostalim dijelovima Europe. U osnovi je to rimska liturgija sa snanimutjecajem galske i hispanske liturgije. Evo jednog svjedoanstva iz 7. st:Britanes, totomundi contrarii, moribus Romani inimici, non solum in missa, sed in tonsura etiam...

Samo su dvije knjige sauvane od ove liturgije:Antifonar iz Bangora (7. st.) iMissaleStowe(7/8. st.). Ova se liturgija ugasila i prije nego to se uspjela razviti. Zamijenjena

je rimskom. Evo reda mise kako ga donosi navedeniMissale Stowe.

(Littaniae) Oratio

Gloria

Oratio

EpistolaOratio Psalmus(Oratio) Deprecatio S. Martini (litanijska

molitva nalik molitvi vjernika)

EvangeliumOratio Credo

Cantus offertorialis

Oratio super oblata

PraefatioSanctus Canon Romanus (s mnogim dodacima:

litanijama, spomenima svetaca, molitvom

sv. Ambrozija)

Cantus ad fractionemFractio Pater nosterEmbolismus Benedictio ad pacemCantus ad pacem Cantus ad comixtionemcomixtio Cantus ad communionemcommunio Oratio gratiarum actionis


45/105


46/105


47/105

46

suvie razumska i hladna, bez smisla za dramatiku, u franakoj ej dravi bilaobogaena galskim i mozarapskim elementima, pa se kasnije tako obogaena vratila u Rim. U ovim je elementima franaki duh slijedio jeruzalemsku liturgijuosobito u obredima Velikog tjedna: procesija s granicama na Cvjetnicu, klanjanjekriu na Veliki petak, paljenje vatre i uskrsne svijee u vazmenoj noi. Franaki su

elementi u rimskoj liturgiji takoer mazanje kod reenja te mnogi blagoslovi. Ovo semoe zapaziti ako usporedi li se Ordinesis i Pontificale Romano-Germanicum.

2. Formalizam bogotovlja

U srednjem vijeku oltar postaje monik (relikvijar), a kasnije u vrijeme barokapraktiki postaje postolje za kipove svetaca, do te mjere da i danas kaemo oltar sv.Antuna to je liturgijski besmisleno. Usto se oltar postavlja na povieno mjesto,udaljeno od naroda. Tako narod moe teksluati i iz daleka promatratibogoslujekoje slave profesionalci-klerici. Narod vie ne razumije to se

Documents

Osnove liturgike