Papirne Ptice i krilati konji - Velibor Stančić

7/23/2019 Papirne Ptice i krilati konji - Velibor Stančić

http://slidepdf.com/reader/full/papirne-ptice-i-krilati-konji-velibor-stancic 1/250





PAPIRNE

PTICEI KRILATI KONJI

Velibor StančićLjubljana, 2015.



grački dizajn: Velibor Stančić



Papirne

ptice





imao sam jednu pticu

ja kažem imao sam jednu pticu

(da li se može imati)

a ta pticamogla je biti i zrno soli

(da li je moguće biti)

zna se odkud so dolazi

(more je uvijek voda)

i kako leti ako se u vjetar baci

(vjetrovi su obična fraza) ja kažem

(o da li je moguće reći)

imao sam jednu pticu

u kljunu je nosila zrno soli

(moguće je sam sebe nositi)

i spustila ga daleko od srcamoguće je

moguće je i srce posoliti



nekad se zanesem pa u riječ stanem cio

(stih me ponese)i tamo spavam

kao uskršnje jaje

(svaki san je crven)nekad se zanesempa u snu pjevam

(a san je produžetak jave)nekad se zanesem

pa svoju pticu dozivam(ptica je uvijek budna)preko usnulog neba

crvenim riječima mašem(svaka riječ je crvena)

pa snove s njima zagrlimi ne dam

i ne damne dam





da budem krilat

ne trebam krila

(krila imaju oni što lete)

a kiša paperje brzo saplete

da budem krilat

trebam kormila

(čamac je nebo zar ne)

da budem krilat

ništa mi više ne treba

jedna ptica iznad mora

suhi dlanovii mjesečina







gledao sam jednog dječaka kako kamenom gađa pticu

(kamen je bio težak i star)

ptica ga je pomilovala po licu

i odletjela

dječak nije znao

da li je ptica kamen

ili je kamen ptica

(oboje su letjeli)

dječak je (p)ostao kamen

kamen je (p)ostao ptica

ja sam (p)ostaotežak i star





rekli su mi

da sam op(t)ičen

da imam pticu u glavida sam šuma- še

da sam udaren mokrom čarapom

da sam odlijepio

da mi fali daska

a ja sam dasku našao

od nje iskovao gnijezdooblijepio ga suhim čarapama

bosonog još

otrčao u šumu

udario glavom u drvo

i pustio pticu

da letida leti

da leti



svaka pjesma je ptica riječi su samo (o)ptička varka





eh kako voljeh

kanarinca žutog

što dobih ga na dar

ah umirah

svaki put kadpričao je priče

u beskraj

oh rekoh

žuti kanarinče

tvoj jezik je vječankao krletka bar

ih kako ubih

kanarinca žutog

što dobih ga na dar

ušima od slonovače

mekan jezik mu

rastočih

a on reče

pih

slušaoče

tako se volizar





ne zaspi

ptico

prije vremena

jutro je bilo juče

tek

na pernatom uzglavlju

ovaj san se ugnijezdio

očekuje teoduvijek





sjekiru sam zapamtio

visoka ograda

plitki snovi

kažua ja

poskočih

poletih

preskočih

onda su došli

krila mi odsjekli na panjusjekiru sam zapamtio


visoka plima

činija plitka

kažu

a ja

poskočih

zaronih

prebrodihonda su opet došli







odvojili mi od snova glavu

na panjusjekiru sam zapamtio


sa smijehom skuhali me i pojeli

u šumi od nevida

kosti su mi zakopali

iz kostiju drvo je izraslodrvo su posjekli

sjekirom

od drveta su napravili kolac

sjekirom

kolac su zabili u ogradu

sjekirom

sad oko ograde raste trava

visoki snovi

plitka ograda

ne zaspi

kažu

a ja

sjekiru sam zapamtiosjekiru sam zapamtio



ovaplotih se od nje među aligatorima

u močvaribijelim srcem

voljela mecrnim krilom

pokrila mena dimnjaku

dojila mekljunom sunca

bodrila meletileti

poletjećešna proljeće

vaskrsnućeš







ptico perzijska

praznovjernoprezri

paralelizme

prozaičnogprolaznikaperverznimperorezomproburazi

prerežipernatog

pirapoj

paraliziranuprizmu

prezrenogpraznika

prozreo sam upraznom

perju svom



ponekadstanem kraj mora

(ah kako je daleko to ponekad)i sanjam da sam nešto što leti

nešto krilato i kljunato(a opet nisam ptica)

taj san je svjetliji od jutrataj san je tamniji od ugl ja

začas ga preletimočas ga prokopam

i onda opet sanjam ispočetkakako ponekad stanem kraj mora

(ah kako je daleko ta ptica)i stojim tako prekopan

i odsanjanponekad nasred ničeg(a opet nisam ništa)

gledamkako se sve sastaje

kako more uranja u pticei kako se to ništa

pojavljuje usred ničeg(tad sam još daleko od sebe)

i sanjamsanjamponekad















neko ječi od jučeoni odlazeoni odlaze

(lešina je živa)predator se približavaako njih nema

jesam li manje jaili sam više oni

(koga to grizem u mraku)odkud mi kljunovi

odkud mi kljunovičini se da dvije iste strane

različito biće tvoremeso se samo sa kosti skida

(ta bjelina je nedostižna)njihovo crnilo

prelazno jeprelazno je





tom čo vjeku je bradarasla usput

u prolazuzatvarala sve pukotine

na rošavoj duši(u njoj su se gnijezdile lastavice)

znao sam topo načinu na koji puši

dim se pretvarao u oblakeoblaci u nešto što se stalno ruši

taj čovjek je bio bog(stari bog sa sasvim novim licem)

bio je težak i star

i bio je tako mladdok je letio

šest stopa ispod ulice



krv mi leti krv ti leti

ti me ponavljaš

ti se ponavljaškljun me bolikljun te boli

ti me ponavljašti se ponavljašriječ me stežeriječ te steže

ti me ponavljašti se ponavljaš

ne prepoznajem tene prepoznaješ seti me ponavljašti se ponavljaš

ko si tiko sam jašto si tiko je ja

prokopaćešprokljuvaćeš

najebaćeši saznaćeškljun si ti

krv me bolikrv je ja

kriv si samti me ponavljaš

ti se ponavljaš







nosih na ovim leđima višeneba

nego što ga vidjeha jato čioda

zabada se pod noktečiodeiglečavli

bolni podsjetnici na platnoispod kog se njišem

prvi vrisak

nedostatak testesteronadrugi vrisak

vojnik koji stojiposmatra

(svoje koplje u tuđim prsima)treći vrisak

vadite ove pčele iz prstijuzadnji vrisak

tišina(nešto se ipak čuje)to pegazove kopite

izrastajuna leđima

nebo se samooplakuje



znam sve o tom luđaku hranio je ptice

uvijek lijevom rukommrvice bijesa

raščupane po kaldrmisakupljao je suvonjavim očima

uvijek je odlazioprije nego što bi došao

vraćao se prije nego odesanjao je samo reverzibilne snove

igrao se ratasa mitskim bićimasvake noći

na prosijedom trguvješao se o lipu

svako jutroopet

hranio pticeuvijek lijevom rukom







ispod šarenog perja uvijek blijeda koža spava

ispod blijede kožecrven potok obitava

u potoku slijepa riba drijemariba je krilataali sporo šeta

između dva kamenadesni je uvijek teži



s naivnim kukurijekom probudih se

u naopakom snu

nadajući seda vrijeme prolazi brže

nego što se o njemu govorino

u inatparalelnom

pravolinijskom jednostranomobesmišljavanjucrvene krijeste

iznad dviju glavanoć svanu prema unutra

ugasi se lepet krila

iznad zamišljenog gradatišina naslijedi crvenu boju







razlupana ljuska koja mi se otima između prstiju

svojim žućkastim kricimanepobitno svjedoči

da jajaste zjenicekoje su mi izrasle

na dlanovimausitinu

nikad i nisumogle da me pretvore u pticu

ja sam ipaksamo rožnata tvorevina

na repu aligatora

aligator je časovnikčasovnik u koji gledam



kukavicakoja sjedi u zmijskom gnijezdu

pretvara se da je zmaj

potpuno hladnimslijepoočnicama

stihijskizamjenjuje

borilačke vještineza odbrambene mehanizme

bilo za bićekišu za suze

početak za krajona je uvijek muškog roda

iz gnijezda ne izlazinego ispada

jaja na kojim sjedi

su psihoanalitička varkakljun takođe







prskaju musava praskozorja

po staklenom uzglavljupored preminulog boga

daj mu ogledalonasloni uho

svuci mu perjeskinu mu bradui sve ptičije vrline

više nećeš znatida li si razbioprozor ili vrata

da li je svitanje umornoili noć jako živako je tu umro

ti ili oni ko si ti

čovjek ili boglinija ravna

ili linija krivaili linija kriva









kažuta ptica

htjede da zapjeva

pa našom krvljusvo more posoli

kažuotud je more tako slano

uzaludno dozivamodrugu obalutako daleku

kljun se u ovom gradusakrije pod krilo

oči se sahrane u morepa peku

pekupeku

kažuto boli samo dok je živo

a grad je ovaj mrtav odavnobetonska lešina koja pulsira

jezivosvjedočanstvo da smo nekad bili

i da je brod dalekodalekodalekokažu

da je ovaj grad progutaonašu mladost

i da smo zaspali na pola puta

sumanutose okrećem oko sebe



tražim pjesmuu kojoj me ima

kažu

da je ovaj grad jednom biomore

a mimi smo bili

plima







ko ti je rekao da sam živ ubili su me lovci na kože

misleći da sam pticaodsjeo sam u šumarkuprepunom čudnih skica

nijedna nije ličila na menenijedna

bio je tu jedan izvoriz njega je izvirala mladostko ti je rekao da sam živubili su me lovci na kože

misleći da sam pticaon je bio samo naznakaiz njega su točili pravce

u kojim niko ne ide

ko ti je rekao da sam išaodo đavola

zar ja izgledam živzar ja izgledam kao ptica

ubili su me slučajnou prolazu

vidirekao je neko

nešto mi se vrzma po glavinešto leti

ne znam šta je toali ću da ga ubijem

ko ti je rekao da sam živ

ubili su me pored izvorai cijelu noć sudili



o porijeklu ove tamne krvikoja se gruša

pod tvojim stopalima

putevi postaju slučajnosta ja sam zatvorio oči

u čistu željučini mi se

i postao pticako ti je rekao da sam živubili su me lovci na dušemisleći da sam od krilatih

stvorenjasamo sam zaspao

pod tvojim stopalimaizgleda kao da sam otišao

do đavola

ko ti je rekao da sam živsamo sam popio nešto tamno

i oči su mi zatvoriliu čistu želju

čini mi seko ti je rekao da sam živubili su me lovci na kože

misleći da sam ptica

ali pticeone se ne love zbog kože

ali je imaju

zar ne









sve je kako treba da bude magla se uspješnomeškolji u kostimavjetar se pojačava

skrećem sa kursaznaš li letjeti

u obrnutom redoslijedudruga za prvom

ptice izliejću iz uskomešane krošnjeglava postaje balast

dok prolazim kroz unutrašnje šumetačno vrijeme upravo je otkucalo

tačno vrijemesve je kako treba da budekosti se uspješno meškolje

u glibavom asfaltumuzika se pojačava

i sve što je letjeloveć je skrenulo

u svor jučerašnji prividnahrani me tim što se pojačavadolij mi još jedu čašu razumaveć sam krenuo prema svemu

i sve samo što nijeprogutao sam sebe

neko je zapjevao o bogua on ga nije čuo

neko je vrištao u vlastite korakeali bezuspješnokoraci su koraci

i iz njih ne izlaze visinesve ptice lete

samo jedna pjeva







stari opet je kiša iznad mosta

a s mosta opet skakuću lastei kosa jesenobale ruši

između nas

dragaopet

taj most raste





rođena moja zamjena

rođena jeu zagrobnom životukotač se okrenuo

zagrebao

u vertikalnom smjeruali u dubinupogledao sam

ovlaš osniježene ruketamnim pahuljama

dozivaju toplinusa druge strane mene

ne ostaje ništaništa što može da naruši

istopljen pejsaždaljinu

na ćelavom asfalturaščupana je ptica

samoubicakoju si rodila ti

rođena



hajrudine

vezao sam čamac ispod mostai puklo mi je jaje u rukamakose su sablje

i kosi su jataganiobale odsjekli

vertikalnoj svjetlani

hajrudinevezao sam ljusku ispod mosta

i srce mi je puklo od dubinu teškukriva su suncai zubate kiše

što svjetlost curi niz tu zelen-rijeku

hajrudinevezao sam pticu ispod mostai pukla mi je smrt pred očima

za lastu u kamenuza kosu pjesmu

za mladost bijesnu

vezao sam pticu ispod mosta

hajrudinevezao sam sebe ispod mosta

hajrudinešta sad da vežem

kud sad da letimhajrudine





držim te za riječ umjesto bogaoslanjam se

na slabašni imunološki sistemsvaki put kad nešto pomislim

ja hodamtaj hod uopšte ne morada premosti razdaljinu

razdaljinu između mene i tebečine nesvakidašnji

pritisci i obratiobratim ti se na jezikukoji ni ja ne razumijem

onda gledam dugou daljinuznačenje

koje izlazi iza planinana horizontu

vjerovatno jeste neštovjerovatno je više nego ništavjerovatno je malo vjerovatno

ali još uvijek jestepjesma se stiša

šuma poraste u koracimakoje ostavljamo

ispred sebeu jednoj dalekoj perspektivi

leži lažlaž koja nas liječi

i udaljava od sebeta laž je malo vjerovatna





ali još uvijek jestenešto nalik na riječi

za koje se držim

nešto nalikna uspon koji padana pticu koja ležiispod uzglavlja

čuvam misao koja te volia zemlja - postelja

posteljapostelja mi već pulsira crveno





sjećam se kad sam bio brat sam sebi

imao sam četiri rukeimao sam četiri noge

putizmeđu mene i pakla

prelazio sam četiri puta bržesjećam se

bratskog zagrljajabodljikave žice

u kojem su se davilečetiri osobei pola ptice









kiko tražio sam te

kiko

ne nađoh tekiko

gdje je tvoja ulicakiko

gdje je moja ulicakiko

gdje je naš gradkiko

ko su ovi ljudikiko

u ulicu nam se uselio kralja ni tini ja

ni čovjekni pas

ne možemo višeda lajemo na glas

kikoispod gradine

više ne teče rijekakiko

ova bosna nas je progutalakiko

gdje su naši mostovi



kikogdje je dom naš

kiko

na krovu nam je nesrećau podrumu spas

kikotražio sam te

kikonema nas

kikomi smo opet umrli

kikomi ovdje nismo rođeni

kikoovo nije naš grad

kiko

ovdje nema pticakiko

ovdje niko ne pjevakiko

vrati sekiko

bez pjesme nema naskiko

bez pjesme smo nikokiko

tražio sam tetražio sam se

nema nas

kikokiko

kiko kiko





dječače zajedno sa mliječnim zubima

iščupali su tikljun iz pernatih grudi

sad tamo imaš čvorugu kojacvrkuće

psalme o mliječnom putučini ti seizrašćenarašćeprerašće

pulsiraćešdječače

bez kljunatih konotacijabez krilatih denotacija

kad ti izrastu treći zubiu potpunoj tišini

bez riječina horizontu događajanegdje u srcu svemira

kucaćešpo slepoočnicama

jednom sveopštem bićuprodaćeš sam sebe

za šaku zvjezdane prašinesvjetlost ti curi iz ćoravog oka

mutava čeljustnemuštim jezikom zbori

dječačeiz pernatih grudi

pticu su ti pticom iščupali



na krivoj nozivlastita kandža najviše boli

u mraku

posljednji zubi su ti izraslidječačečini ti se

ovi su najboljiovi su najbolji

hajde sadbez riječidječačegovorigorigorigori







uprostiti u prosincu

pojednostavitiuprosječitii ostati živ

kuća ima četiri zidasasvim slučajno

zid ima četiri ćoška

sasvim slučajnoiz ćoška vrebaju četiri mačke

sasvim slučajnou mački stanuju četiri gladi

sasvim slučajnonešto sito je u mački

malo svjetla je u ćošku

nešto između jena zidu

jedan krov je na kućina krovu jedna ptica

sasvim slučajnona sve četiri strane svijeta

krov je istiu prosjekuptica je crvena

u presjekusasvim slučajnopojednostavljeno

uprosječeno

u prosincuostah živ



kažu mida pada snijeg

ali ja više ne vjerujem

svojim očimaoči su potpuno lude

nekako čudno razlivenekad gledaju kroz prozor

kroz ljuderađaju maglu

tik ispred nosakažu mi

da pada nekakav budalastisnijeg

koji se samo smijeod njega krovovi postajukarikatura našeg grada

kažu mida je sve iste boje

a ja žmurimkroz prozor

dok sveopšti letvertikalno pada

te njegove stope vjerovatnoimaju boju

ali je ja izbjegavamali je ja izbjegavam

ako je sve bijeloako je sve crnone razanajemo

o čemu govoredjeca beskraja







djeca beskrajatik ispred nosa prolijećuvrište njihova napaćena

tijelaulica je groblje

oni se topena asfaltukažu mi

a zima je uglavnom bijelaiako nosi izvjesnu dozu

crnineto je nekakav modni detalj

ove zimei da ne treba da me brine

kažutako je

u svakom uglu svijetanegdje je crnoa negdje bijelo

pomiješanosa bojom svakog ljeta

ja žmurim i klimam glavomne vidim da snijeg pada

ne čujem ni smijehnjegove djece

meni je ljeto tu u glavipotpuno narandžastopotpuno na pameti

to je hronično

opet kažuto mora da sija





da žežeda pečetamo mikažem

rastu suncokretitamo mi stanuje sunce

tamona toj planeti

ne postoje zimeni golubovi zasniježeni

ne proklinju daljinetamo najviše vidišonda kad žmuriš

iz blizinetamo su sve ptice – sjedicei one sjede oko mog sunca

dive se

njegovoj narandžastoj glavibudalastim cvrkutomtvorim se u karikaturu

da ne bih morao da poplavimkažu mi da snijeg pada

i mi smo pitceodgovaram

kažu mi opet je zimaa ptice imaju svoju viziju svijeta

kažu mi sve je bijelo ja žmurim narandžastone postoje godišnja doba

postoje samo ljeta

postoje samo ljetapostoje samo ljeta



moj otac je golub visina je njegova majka

tri pernate zvijezde

njeni su očiali nijedan nije stvaran

moj otac letičesto

dlakavim očima prevrćeu trenu

dok se rađam jedanput godišnje

umiremrazapet između

pismonošei nepismenog

prevrtača

moj otac je golubko li mi je majka







pravilni zrak diše obojeno

razlivam kovrdžave čopore tišineniz nesigurne tvrdnjeniz okamenjena vesla

rijeka se diže

kao uzvrištali lelekbarka je varka

u vodiimeđu naših kričećih koljena

nalazim tragslijedim izdisaje

još maloi četverougaoni kiklopi

ugledaće svijetiz ptičije perspektivepero se peru radujeiako obeshrabruje

pravilnost

kojom zrak postaje gustpoput ptice



neuravnoteženo poniranje strmoglav krikutroba se jede

imao samimao sam

još vidim cvrkut u daljiniisukan kljun

dvoglavog bogau naša tijelasvježe zariven

pomalo vodoravannaš hod

prema paklenom nebubacamo munje

munje nas polovepropovijedamo

skorašnje pomračenje umabrojimo zvijede

jedna mora pastiobješen

na pola kopljaštrčim

u vlastitu prazninuda

ja sam vlasnikcrnilo je gratis

imao samimao sam

još čujem tu bjelinu

pero na vjetruu ravnici







to ja pjevam pticivjetar u peru

na graniciizmeđu dva nebaimao samimao sam

riječklija

u suhom oku

dobuju slane munjeiskolačenom bolu

u susret idemgrlim tekažem

a bol se smije

u tišiniunazad letimstrmoglavo

kričećiponirem

neuravnoteženoo nebo moje

olujno jeolujno je









oh ovo je moje

ovo je mojeukrstim oči

nevidu urastem u uhopoželimpožalim

opožarimsve pogrešne početke

slijep gledam kako gorešta ostaje

ko mi je uzeo okoiako nisi pticatvoj kljunovi

lete

leteleteduboko



čujem (uho je nešto poput krila)

da je svaka pjesmasuha žalopojka

dok se u nju ne ugradedva zadimljena lika

jedan mora biti dalekodrugi mora biti još daljeu nemogućem smjeruoba klimaju glavom

u odsutnostipod prstima im palaca

svježe izrezan komad mesa(kljunovima se vade oči)

iz istog tijela

dvoglavogdvoglavogdvoglavog







gledao sam (sve se svodi na to gledanje)

kako autobusi odlaze(subjekt ostaje na mjestu zločina)

puni golubovavrište na izlazu iz grada

(sve se svodi na to slušanje)njihova paperjasta tišinasučesnički visi o vratu

jednog suvozemnog samoubice(zločin je rastegljiv

poput konopca)konopac je gramatička kategorija

tako iznenadamrtav kroz jednooke prste

(smrt je divovsko iznenađenje)graške svog znoja

sadim po nagnojenim peronimapreko njih

prolaze gumeni golubovi(sve se svodi na to prolaženje)u vertikalnim vrtovima suze

uvijek urastajuu posljednju dubinu

od njih se onda ne vidi(iako se gleda)

kad ko dolazi kad ko odlazi(stanice su nešto poput groblja)

od njih se ne čuje(svi golubovi su

na uslovnoj slobodi)šta to pored nas prolazi

i šta se na šta svodi



ovaj svijet sačinjen je od prozora i vrata

on se otvaraon se zatvara

ovaj svijet je sačinjen

da se pretvarada se otvarada se zatvara

kao banalni kavezoko naših glava

ovaj svijet je sačinjenod pernatih zvijezda

od krilatog blataovaj svijet je sačinjen

sačinismo gaokrutno

nalik namanalik nama







buđenje noć se odjutrila jutro se optičiloptice pobijelilesvjetlost razišla

uglovi se zaoštrili

oštrine otupjeletupost se oočilaoči se zatvorile

slijepi progledalimrtvi su oživjeli

živi umrtviliteške ruke se onožilelake noge se odručile

spori koraci su ubrzalibrzi su zakasnili

kašnjenja su uranilavrijeme je prošlo

a sat je

još uvijekna istom mjestu



ptice o kojim govorim

nemaju veze sa metzikom

i njoj pripadajućim autorima

to su mala krilata bića

nalik na lastekoje za sobom

povlače vodu

u javnom wc - u

ne mjereći udaljenost od pisoara

shvataju dubinu aše

u kojoj su ovolpoćenerazapnite ih

pernate

u slanom povečerju

bez zvona

i suvišne panike

njihov cvrkut

najaviće još jedan

crn

i bijel

dvoličan dan

dvoličnu noć

višeznačan

poput narandžaste meduzeu vašim gaćama





biheviorizam ti je rastegljiva gumakoja žvaće vlasnika

ako pogledašiz ptičije perspektive

za to trebaimati krila

imati krilane sjećanjene misao

ne pamćenjeni druge gumirane poluge

treba imati krilareče djevojčica

zalupi kljunata vratai odškriputa

u nebesanjena brbljiva ruka

ostade na časovnikuda se klati

da se klatida se klati







jednom su cio svijetzatvorili u kavez

onda su svi umislilida imaju krila

da su pticeda im nedostaje let

zaboravljajućida vuk

i bez kljunanepogrešivo nanjuši

sloboduu tragovima

krletka o kojoj govorim je četvrenožna biljka

i nema veze sa astronautima



grački dizajn: Velibor Stančić



Krilati

konji



toplo je

sijenke su duže

od nas

indija je dalekou vrtu

spava predodređeno jutro

malo maglovito

kao srdžba

kao ahil

kao petatoplo je

prolazimo

u koloni

dvoje po dvoje

jedno po jedno

sijenke su dužeod nas

koraci bježe

sustižemo ih

izdajnički zakopavamo

u rijeku

u vrt

u nas

toplo je

sunce je još visoko

cjelivamo ga

zajedničkim usnama

ono tvrdoglavo visi

na krovovima tvojih prstiju



penjemo se

onda pjevamo

pjesma nas dodiruje

ovlaštoplo je

sijenke su duže

držimo se za zube

kidamo mesnate latice

posmatramo ih

iz daljinetoplo je

u vrtu cvjetaju

zarđali pejzaži

nama nedostaje zraka

još nismo potpuno zeleni

još nismo potpuno zeleniiz ubuđalog mraka

naše sunce se vijori

toplo je

jedemo

sunce

sunce

sunce nas boli



zemlja se okreće točkovi se okreću

godine se okreću

sve postaje crni krugonda dolaze pitanja

odkud dolaziš

kako ti je ime

mi se poznajemo

jeli smo istu zoru

sit li sisiti li smo

onda zvone pogrešno izgovoreni

samoglasnici

i suglasnici

i suglasnici

mi se smijemosve pogrešno zvoni

već smo se dodirnuli

površno

u suprotom smjeru

govoriš

prepoznajem zveket tih lanaca

slobodu smo izlizali

gužva je

meškolje se poluprilike

iza naših leđa

ja dolazim zadnja

ja zadnja pjevam

ja sam zadnja ptica



jug je još daleko

stepenica

se indoktrinirano smiješi

kiša me u kalup rastežehajde pričaj

nesuvisle narandže

ispred nas bježe

bježe bježe

zemlja se okreće

točkovi se okrećugodine se okreću

tebe boli glava

na sreću

ne prepoznajem se iz blizine

onda sanjamo

snovi su nam teškirukohvat za jedno

a mi se gomilamo

možda sam umro

možda umirem

možda ne znamo

odgovor je prosta činjenica

psuješ je

psujemo se

vulgarno

svjetlo ispod naših riječi

bježi

volim te

dok su mrtvi svježiovo suho cvijeće



iz suhih okvira

volim te

samo bježi

bježibježi

zemlja je okrulga

kugla je okrugla

mi se oko nas motamo

naš obarač nas guta

izmisli mi jutrooboji ga rumeno

gledaj

u gradu u kojem nismo bili

smiju se naša djeca

vreteno

vrti seupleteno u crni krug

iznad naših glava

pobjedonosnim

porazom pobodeno

zemlja se okreće

točkovi se okreću

godine se okreću

sve postaje crni krug

na dlanovima oko

osmeđenih

treptaja

vrtimo se

vrtimovrtimo



visoko podignut

kažiprst vemena

jasna slučajnost

maglovita namjeradodaj mi ruku

pelin – koža

kiša za kišom

utjeha - prozor

gutljaj smijeha iz daljine

ah dapod krovom stanuju modre ptice

guguću zidovi

od miline

zaboravljam da sam već umro

zaboravljam da me već nije

u nježan glasdo pola zariven

melje me mlin

od sedam kora

a rijeka ponire

ponire

ponire

evo me

već se punim vodom

voštane ribe

po dnu modrine

ugasle odraze pale

preko tvog brvna

od riječi kujemmolitve tihe



molitve tihe

kriješteće ždrale

beskraju

beskrajnopuštam ih

žednim prstima

nejake

da navale

navale

navaledodaj mi ruku

idemo



noć se otvara kao vrata podmazane čizme

podkovani asfalt

nešto nalik na jesenmi se pozdravljamo

iz daljina

žućkasti dim se vijori

kao zastava

pod noktima

komadi tuđeg mesami se naginjemo

u padu

stepenice se penju kao zmija

nešto toplo ispod rukava

srce koje curi

pulsirajući prstimrtve ruke

mi palacamo

palcima u zraku

palimo crne vatre

ojađeni santama tuge

tonemo jedno u drugo

samo nam glave vire

čiode civilizacije

zabadamo u divljine

kartonskim nebom

pozdravljamo se kao stari znanci

nešto pada po nama

sveti prah tišine



ispod prvog oblaka

kleknemo

gledamo noć

psujemoprašinu po nama

čekamo

kišu oko vrata

noć nam otvara

na oku vrata

zatvorivičeš

kiša se oko tvog gležnja

obmotava

jutro raste

kao kornjača

unutrana vjetru

prazan oklop

povija se

kao zeleno

kao trava

kao trava

kao trava



sjednem

do mene sjedne

onaj što ga nema

šutimo

u nama šušti sva praznina

onda on opsuje

sve čega nema

požuti

crveno lišće

naših dilemana jasnoj poljani prostrem

od mjesečevih mijena kostrijet

po kozijim stazama

praznog razuma

mekećem

o onom čega nemau šupljim prsima

šupalj zasjednem

do mene zasjedne

sve čega nema

pa sjedi

šutiotpuhuje dim u daljinu

pitam ga

gdje si

kad te nema

u nama

prazno ćutanje treperi

drijema



drijema

praznina

u mjestu na kome sjediš

govorišnekom koga nema

sjena si

čovjek koji je bio

mrtav glas

tišinom što je govorio

sjednemdo sebe

protegnem se

iz praznine

šutim

u meni šušti

sva daljinaonda opsujem

sve čega nema

ojesenim se

i požutim



sam sam

u potpalublju tvojih snova

oslanjam se

na trule riječiizvitopereno

zaklanjam

slane talase

u uhu vremena

opet

ostajem samtruo sam

crvotočna kora mojih godina

plaši me

slana buba

ispod jezika

mješavinažuči i mjeseca

na mome licu

tvoja usta

mojim ustima

priljubljena laž

laž sam

veslam uzvodno

kovrdžave ulice

boje moj strah

gradom galopiram

raskvašen

uzaludnim morima

urezujem krvav biču nijeme usne dželat - vremena



sam sam

smijem se

istrošenim kazaljkama

šizofren budilnikpodvaja moju žeđ

dvije samoće

dva bremena

u potpalublju mojih snova

sam sam

matica odnosi privid zlutvoja stopala

golim zubima

tromo me uspinju

prema dnu



ne

ne nedostaje mi bog

užarene narandže

rasplakani abažurikoji svijetle noć

ruke – vesla

blijedi mjesec

u kojem se umivam

miluješ me

kraterimaizlivaš se

po meni

rastu groblja

mermerni jezici

prepleteni u ne – riječ

prepleteni u ne – riječplivamo u svetim tišinama

zgrčeni odsjaj

šuštanje

papirnate oči koje gore

pred tobom

razgrćem posrnule travke

sa korijenom se isčupam

bacim se u stranu

još uvijek

ploskaju namušta vesla

suza – ponornica

zarivena u ogradu

od zemlje



od zemlje

naučismo da nismo

bez gravitacije

bez orjentacijeodrastošmo

u tišinu

otplovišmo uzvodno

uprkos praznom koritu

trnovitim riječima

popunišmo prazninupopunišmo prazninu

ne

ne nedostaje mi bog

rasplakane narandže

užareni abažuri

koji svijetle noćte ruke – vesla

oči – čamci

raspuknuta ljuska

jednog sjetnog oraha

u čijoj sijenci snivam

u čijem snu bivamnisam

nema me

bijah

(u)biše me

više me

bog ne zanima

ne

ne nedostaju mi



užarene zjenice

rasplakani dlanovi

ti

ploviš s molitvamaa ruke – vesla

aplaudiraju praznoj pučini

more se njiše

na tvojim

dokovima

na tvojimdokovima



tišina je na stolu siječemo je kao kruh

oštro marširamo

gluvim koracima jedno drugom oivičavamo

četverougaonu žeđ

pitkim komadima

malobrojnih osmjeha

hranimo potištene golubove

našim prividimagrizemo mrak

tihim čeljustima

on nas izjeda

zubatom tišinom

mi izjedamo nas

tišina je na stolu

stol je u mraku

mrak je na dnu

na dnu

ujutro

vlažnim rukama

sakupljamo mrvice sa praznih

uzglavljaskidamo paučinu gladnih pauka

otvorenih usta

gutamo goli zrak

tišina je na stolu

stol je u tišini

vrištećim nogamatone u san



čovječe magla ti vrluda

po okamenjenim udovima

vidišto oblak – pas

laje

na kapiji

korak

na sav glas

ječikreni

čovječe

bez riječi

mesto ti se osmjehuje

tjeskoba zveči

kao pripitomljen vulkanplanine - prsa

drobe se

sitno

voda teče

čovječe

ti nisi kost

krv te peče

imaginarni most

oblu obalu

siječe

kurjak - korak

spotiče se

od tvoje željezne rukeodbija se



sučelice

odijeljenoj daljini

lanac – obzorje

drhtina kratkoj niti

mrviš

kap zemlje

zrno tišine

čovječe

prvi putkad si umro

od sreće

zanijemio si

kao polegla trava

ničeš

unatraškea mjesec – glava

vraške

oseke sprema

čovječe

umij se

uljudi

za tren

dok đavo – časovnik

u mrtvom kutu

drijema

u providnom gustišu

sekunde – tetrijebi

nemilice



u lice

svoj lik naspi

čovječe

plitka nebesana modre oči

zavjesa

prije zadnjeg čina

boga isplači

pokaj se

proklet da siočovječi se

zaspi

zaspi

zaspi



stropoštava sepraznovjerni mrak

žurim

gomila tuđih riječipod uzvarelim kamenom lijeve

ruke

žuri sa mnom

prestižemo se

ne stižemo se

vratolomne beskrvnevertikale i ja

zapisujemo nemoguće psalme

napisati

napisati nešto lepršavo

nešto prozirno

bezkamen riječi odapetiiz zategnutog luka jave

prsnuti poput staklene

slepoočnice

sanjati bjeličasti mir

vratio sam se

vratio

blijed od sunovrat – lave

kucam na ista vrata

poznati vulkan ih otvara

zgužvan kraj mi se smiješi

erupcija oduševljenja

poluglasana

gutaš poluglas



ja govorim u dvojini

hajdemo

razgrćeš prazne slogove

negdje u providnoj dubini

izniknuo je čvor

od pogrešnih niti

pletem mrak

saplićem se

padam

ovo je posljednja ašasa mrzovoljnog oltara

padaju sveci

za mnom

tihi smo

dok nas gladno stepenište guta

naš bog nas napuštami napuštamo njega

htio sam još nešto

nešto

poput prvog puta

obezbravljena vrata

zatvaraju seiznad mene

zmijoglavi prezir svjetluca

dok silazim u had

u palacajućoj rijeci

zubati zaborav

za mojim repom plutaza mojim repom pluta



projahali smo

stidljive pupoljke

pod eksplodirajućim konjima

čije je svako kopito jedna hiljadugodišnja smrt

skrivajući se

u ljubičastim snjegovima

kalismo prazne kaleže budućnosti

nedorečenim

zamuckujućim galopompostasmo žrtva

osvjedočismo

bezvidnost

neumnost

razdvajanja istog sazvježđa

na mutave strane svijetaraziđosmo se

doživotno obezglavljeni

neodživljenim truplom jedne

lepršave stvarnosti

koja tek što je postala san

progazismo usamljeno vrijeme

na nerazgovijetnim časovnicima

koji nam kucaše

u prozrore

zasadismo tišinu

preko koje se ne prelazi

bez mjeseca u zubima

sahranišmo jedino moguće sunceu očima nepostojeće djevojčice



koja se kovrdžavo osmjehuje

na sve ravne linije

na našim slamnatim prstima

izgorismomalaksali

u trenutku

kad preboljesmo

male boginje vremena

i velike prostora



izronivši na pola puta još uvijek držim svilenkast dah

u rukama

smišljam prauzrok urokuod koga se kovitlam niz litice

tvojih pravougaonih dlanova

pobješnjele svetkovine

na koje svi kasne

i svi dolaze na vrijeme

lagano postaju prahčini mi se poneka riječ bljesne

oštrom ivicom

zabode se u mesnatu toplinu

nedočekan san

njegovo budno ljetno oko

preskoči preko časovnikau uglu

od kojeg sve postaje ugao

svijest se zarumeni

pijetao koji najavljuje mrak

onemoćalo utihne

sa druge strane planine

padnem

sa kravatiranog prozora

kao sa obrnutih vješala

naglavce

nakovanj – srcem

direktno u tvoj

čekić – zagrljaj



praznousti udisaji

lakomo bodu noćne šetače

oni se ne osvrću

a do jučekoliko do juče

prstohvati nadrealne nade

niz moje pobješnjele zjenice

rasipali su

kao treptaj

koji zamire na pola putaovo oko

ovo oko

jako

jako sporo vaskrsava

i dugo zuri

u ljubičastu prazninutamo se nešto drugo odmotava

neki daleki trakasti horizont

od zala svojih

sebe ne vidim

posežem rukom

za nedostižnim zrakom

sokolovo pero ispod sakoa

kamenom mekim mrvim

k’o karo – sumrak

boja u koju se prelivam

pijesak u koji tečem

hodam dugo

hodamizmišljenim gradom



za mnom dolaze moja lica

svako od njih debelu sijenku jaše

čije su nesuvislo pitam

izmrvljen prorokpitanjem

krvotočnu paralelu stvara

čije su

te sijenkečije

čije

ako nisu naše



u praznoj kući na vrhu krova

neko plače

bez zidova

bez zidova

bodlje te kiše

prelivaju se

prelivaju se

u pustoj sobi

na vrhu tronaneko ječi

sa plafona

sa plafona

šareni pajac

osmjehuje se

osmjehuje se

na plitkom stropu

cirkuske šatre

oči mu gore

od te vatreod te vatre

kiše se gase

u praznoj kući

u pustoj sobi

na plitkom stropu

taj tužni pajac

umnožava se

umnožava se



obezbojene predstave

kamenitih prsa

jure niz pomahnitalu padinu

upravljaju seprema mraku vlastitog sunca

njim mašu sa vrha kule

njišu se

utrostručene ruke

guraju u tuđe utrobe

od svoje rubovebrišu oči

sa magle

sijeku nož

iz glave

čupaju prste

kroz slovarove

gdje je moj bog

šta ti to

u vrućem mesu kuca

nepoželjni gost

zatvara vrata

više njih

armija neželjenih

prelazi preko mladog neba

oni drugi jedu one druge

njihov asfalt je pustinja

njihova pustinja je asfalt

skoro da su nahranjeni



skoro da su siti svoje gladi

oči se zatvaraju

objeručke

ruke seslijepe

vješaju oko vrata

ubij me

neko viče

ubij me kao sestru

ubij me kao bratavidi

ja sam čovjek

i mrtav

tvoj bog

žvaće krv nečijih tuđih žila

ti se okrećeškao centrifugalna sila

mrak te proždire

ti proždireš druge

niz pomahnitale padine

padaš

niz kamenite predstave

stvaraš

obezbrojenog protivnika

sebe sama

kao bivšeg gorostasa

obezbojio si

najsitnijim

veličinama



ja pričam priču priča priča mene

moja su usta suh list

pošumljavam gole istineu jesen trujem mrtve lisice

u papirnatim odajama

nazovi bogova

spaljujem

posljednje tragove jednog ludila

sve nijeme ptice tvojih dlanovadarujem

rudnicima svog bunila

dodirujem ti čelo

na njemu spava veliko zbijeno

sunce

probudi se jutro se rađa na carski rez

iznad prozora

naš je preplanuli oltar

počeo da sriče

drvene psalme

gorimo

dan nas jede

mi jedemo dan

izvana pladanj

unutra zaboravljena violina

mi jedemo iz njene utrobe

mi pijemo iz njene utrobe

mi vodimo ljubav u njenoj utrobimi cvilimo



mi bdijemo

po nama pada sveti mrak

jede nas noć

mi jedemo njudo jutra

sve ostaje isto

samo vražija muzika

crkava iza naših leđa

ja pjevam pjesmu

pjesma mrzi mene

jesi li rekao

mrzi

da

rekoh

volimda pjevam

(na)opako



nebo nam je palo pod noge

sad sakupljamo

lešine oblaka

jesmo li mite ptičurine kojih smo se

užasavali

po čemu to gaze

naši isukani repovi

mašeš očima

ne vjeruješnebesa su se prizemljila

i iz njih bije smrad

to tijelo

koje tražimo

ne palaca istim jezikom

ispod zmije je kamen

ispod vreline hlad

lajem

čuješ li

moj glas je pas

moje tijelo je had

letim

vidiš limoja krila su kamen

moj let je pad

moj let je pad



riječ je trag nokta na zidu

naši portreti

skraćeni za glavuuskraćeni za srce

sijenke su mi

mi smo njihove sijenke

zid smo

neko piše po nama

zagrizao sam voštanog sebegdje je tilj

svjetlost se razliva unutra

noktima otvaram

razbijene prozore

sijenke izlaze vani

otvoreno jeotvoreno je

neko viče

neko nas doziva

mi ćutimo

slušamo kako sat kuca

on je crn

kao vrijeme

kao krv



razlivam more

po stolu

u kuhinji crni mačak

plačeon je vjetar koji nikad ne dolazi

on mrzi vjetar

a spava ispred vrata

on se davi

u svojim suzama uči da pliva

kuhinja se razlivaiznad naših glava

neko misli

u uglu stanuje komadić mraka

on laje na nas

tjera naše snove

a sve to samo je naša varkasmijemo se

kao vrag

ispred ulaznih vrata

zubi naši igraju valcer

plafon je nebo

od zraka pravimo ruke

one su omča oko mačkova vrata

na rubovima peći

slan vjetar otkucava

slan vjetar spava

razlivam prste

po tvojim slepoočnicama

one zureu prazno



u prazno

opet se smijemo

glasno dozivamo bogove

oni dolazeujutro kasno neko umire

jutro je opet slano

razlivam more

po stolu

taj sto je naša barka

izgovaraš tihe blagosloveprema prozoru

juriša šaka zraka

dišemo ubrzano

jedemo komade stakla

taj vjetar ispod vrata

samo je trag prošlog mrakaiz šupljih džepova

rasipa se

po mrtvom podu

nazire se

ugljevlje crnog mačka

slijedi me

još iz daleka

iako mrzi vjetar

iz pakla

sa vjetrom dolazi

a ispred vrata

spava

spava



zimi noć hoda naopak o

dodirujem je

vrhovima svojih očiju

obećali su mi svitanjena jednoj pijaci

to je daleko

jako daleko

ali obećali su

doći će sunce

imaće tvoju kosuono će pjevati

svaka ptica

gnijzediće se u tvojoj blizini

obećali su

vidio sam to

stajali sukao raskvašeni čempresi

na groblju

osluškivali odjeke lopate

ja sam trčao

između spomenika

ja sam tu prohodao

prvi put

noć ne dolazi naopako

ja je dodirujem

vrhovima svojih očiju

ona pjeva

i ima glas

pun šarenih ptica



obećali su mi

izrašće ti kosti

iz naopakog korijenja

i ti ćeš da ostarišu dubinu

obećali su mi



kost

u grlu riba tamna pliva

na ivici provalije

još tamnijeod bijelog mesa

kida

ta riba

plitki jaz

dviju dubina

u riječirijeci

glad

zazveči

sitan mjesec

presjeci

zjenicomdana

sveci

ridaju

na ivici provalije

šta li je

to riba

pliva

u grlu

kost

se

u kost

tiho

ušila



može li se napisatibeskrajna pjesma

možeš li stati u tu pjesmu

potpuno bezglasnubeskrajnu pjesmu

mogu li naglas odšutjeti

mogu li ćutke otpjevati

beskrajni (sve)mir

tebe

može li srcem otkucati



svaki put

kad bi išao protiv

svoje jupiterovske prirodestrijelca bi pojeo rak

u apsurdno

beskrajnom ciklusu

širenja pogrešnog puta

i s(a)kupljanja

pravilne posljedice

ostaje nejasno

da li se prazan prostor

u kom se narečeni ritual

beskrajno ponavljao

zvao ljubav

ili smrt

vaistinu



ja izađem na balkon zapalim zvijezdu padalicu

povučem dim iz njenog repa

i jedan daleki galopprogazi kroz moje srce

taj konj je tako neodoljiv

dok nestaje na horizontu

ja izađem na balkon

planem niz ozvjezdanu padinu

zadimim seu kosmatom uzdahu

jedno daleko srce

odgalopira dubok gaz

u mojim prstima



zatekoh se

nespremnog

jednog proljeća

kako razgoračenih očijui dušom okrenutom naizvrat

stojim na početku

ta krajnost me je dokrajčila

hitao sam nazad

glavom bez obzira

preskačući vlastitu sijenkuodsijenčih se od stvarnosti

odjutrih se od podneva

odljetih se od jeseni

odmladih se od starosti

osijedih se vrbacima

rastohs prošlim dječacima

tekoh

sporim brzacima

letih

krilah

brzah

trčah

odsanjah se

u snovima

odšumih se

u livadi

odvjetrih se

u krošnjama



ozemljih se

u kamenu

okamenih

u korakuraskoračah

u povratku

ka početku

dalje

dalje

ka izvoruka prabitku

prema sebi

u bit plitku

u mrak dubok

u dub širok

gdje počinje

gdje je bijelo

to počelo

gdje se svelo

sve prozirno

gdje se vidi

šta počinje na sredini

da l’ sredinaime ima

da l’ unazad

sve počinje

il’ unaprijed

sve počiva

da l’ me ima



da l’ sam bio

da li sam se

o budućnost ogriješio

kuda ove oči štrčekuda ove noge vode

u bunilu

zatekoh se

zatekoh se

zatekoh se nespremnog

jednog proljećakako razgoračene duše

i očiju okrenutih naizvrat

stojim na kraju

i kazujem početak

početak je tu u srcuon tu jeste

on tu biva

on tu javi

on tu sniva

početak je tamo gdje si

i kada mi

kraj počinje

početak se

opet desi

i kada me

kraj pokosi

početak mu

nov prkosi



sve je to savršeno logično tužni klovn

grad koji se ne sjeća imena

nabujalo vime vremenamuk zasivljenih prozora

tu sam

na podestu

od neutralnih nijansi

skoro neprisutan

ali savršeno logičanu odsutnosti

osuđen da budem

skoro ništa

tužni klovn

grad

koji se ne sjeća imenaslučajni čovjek

razapet

imeđu dva zatvorena prozora

u otežalom vazduhu

sasvim prozaičan

štrik koji se klati

u nevremenu

bez izvora

i bez ušća

jedan

savršeno logičan kraj

dvije

beskonačne ponornice



na beskrajnom peronu

u tom prazničnom času

ne tako davno

na istom mjestuu isto vrijeme

zadnji put sam umirao

vidio sam komad neba

kako se izrezuje

iznad moje glave

nešto nalik na zvijezdekoje prepotentno sjaje

jednog hipstera koji metaniše

čarobnim srpom

i čarobnim čekićem

iznad crvenog klasja

iznad mermernog nakovnjaiznad moje postelje

vidio sam i pjesmu jednu

bez riječi

bez početka

bez kraja

pjesmu koja se ne pjeva

pjesmu koja se ne piše

pjesmu koja se gleda

pjesmu koja se gleda

i dok je sa beskrajnog perona

polazio beskrajni voz

prema jebenom beskraju

baš u tom trenutkunebo se samozacijelilo



i pjesma je dobila svoje tijelo

ruke

noge

liceriječi

ruke sam joj zabravio

noge sam joj zarobio

lice sam joj osvijetlio

riječi sam joj pročitao

na tom epski beskrajnom peronuu tom lirski prazničnom času

zadnji put sam umirao

baš kao da mi je zadnji put

i ostao živ

ne tako davno

na istom mjestuu istom trenu

pjesma je bila kratka

smrt nije jedna

život je



prosjek izjeda mrtve očeve mrtvi očevi

prave mediokritetske splačine

dovraga još malo i ostaću

bez riječi sinove

slinave transcedentne gure

koje žele više

svinja

koja se ljulja u svom blatumesar koji je kolje

vrišti od zadovoljstva

drčni ste

dični ste

stvorili ste poetičnu nakazu

od koje vam sesvijet čini smislenim

jebanje u mozak vam se čini

smislenim

dodirivanje falusoidnih sinapsi

oh to je izrazito smisleno

to je umjetonst

to je umjetnost

regrutovanje prezrenih parazita

koji obožavaju svog vlasnika

u rat u rat u rat

riječ je impotentno zrno zobi

mekano pozobaj

mekano se omasovi



ooopsa saj diri diri daj

tim zrnom

proburazi hladno čelo

vjetar se vjetru nadašupljina traži dopunu

zaboga

mesožderi su mjerilo stvari

ne čini li ti se

draga

dovragakako je glupost

univerzalni predator

nešto vas izjeda

ovih dana

u idiličnom decembruvrlo ste poetični

poređenje je neadekvatno

ne pronalazim se u blatu

svinja

ponovo se valja

mesar

liže vrelu krv s noža

neko drugi

neko treći

od nas veći

vrišti od zadovoljstva

sapienti sat



bodljikavi drvored

naivni paralelizam

surogat bezlisnih dlanova

suh koraksuvonjavog čovjeka

trouglast mrak

spuštanje poluzavjese

prekinute linije

u paralelnom univerzuumu

slan vjetaroči izjedene kratkodnevnicom

drvored obezglavljen

obgrljen tračak tvoje prisutnosti

probijanje nevidljivih barijera

između vrha i korijena

tijelo koje posrćesuh korak

suvonjavog čovjeka

naivni paralelizam

popodnevna šetnja

po žućkastom lavežu

krošnje prelaze ulicu

skoro će noć

jedan korak mi je zapeo

na ivici kreveta

lišće poigrava daljinu

proljeće umire

ispod racvjetalog prozora

posadio sam



sve dosadašnje uzdahe

jedan po jedan

izrasli su

u cijeli drvoredgledam

suh korak

suvonjavog čovjeka

naivni paralelizam

šeta bodljikavim drvoredom

sve ostalo je tusamo se ne vidi



zid

pored je nešto

što liči na žabokrečinu

a po čemu smo hodali zajednosjećaš se

svako ima jednu nogu

i kad se dvije upregnu

umoran konj kaska dalje

on je pomalo oljušten

kao krompiriz koga klija savjest

razjedine

između naših tragova

šire se kroz maglu

u stopalima

želja da se poskočiuvis

još samo oči prelaze

preko tog zida

neko je naslagao godine

na razularenom stepeništu

hrpa besmislenih činjenica

u podnožju

naša stopala se dvoje

da se prijeđe preko

jedan izdisaj

polomljen nokat

izgreban grat

raskrvavljen vrh nosa



ovdje ne miriše na dobro

zid

samo što se nije srušio

a s druge stranekonjica praznine

već čeka da nas

neosedlane

uzjaše



želiš riječima pjevati o neminovnosti

pogledaj na istok

zastave se leprašajupurpurne zastave

pune nevidljivog pijeska

kroz prste

pogledaj na zapad

tamo te voli

samo planinaona zna

ko je hodio

po liticama

od srbrnog bljeska

nekoliko tragova

sitnihmalih

nedostatnih

govori

govori

ne zaustavlljaj se

hir je postao raznolikost

raznolikost će postati sujeta

hodaj

u krug

od čega si

nastao

u nastalo se vraćaš

i nema



nema tu

previše raznolikosti

slučaj je samo

unaprijed smišljena šemanešto se vrti

oko tvoga gležnja

pas koji miriše prošlog sebe

jedan suvišni lavež

kojeg u prsa spremaš

pogledajkosti

kosti koje nas čine

još uvijek su sitne

pogledaj na sjever

sve je bol

to što ti stopala liženekoliko kapljica mraza

bez izraza

ogledalo koje se sa zemlje smije

čije

čije su stope koje pratim

pitaš se

gledaš

u bunilu umreš

svaki sat

minut

buđav trenutak

i jedan beznadežni putak

koji se tebi veselinegdje u podzemlju



pogledaj na jug

tamo su svi promašeni

tamo su svi dovršeni

pucanju prazno odzvanja ta tišina

pogledaj prema nebu

jedino tamo još postoji

crvena zavjetrina

crvena zavjetrina

crvena zavjetrina



sjediš

pored izvorištaradost se preliva

preko ivice čaše

neko priziva oblake

skupljam se u klupko

kišom me zaklaše

premotaj svepreko dlanova

prag bola

prijeđi

preko potoka

preskoči

gledaj

sjediš

pored izvorišta

smijeh se preliva

preko ivice razuma

dvije kapi moje krvi

na dnu

na dnuprazne oči



na početku treperenje

podrhtavanje

trag vrelog mlijekaiznad naših glava

nebo

rašiva se gnijezdo

strmoglavi krici

propadaju kroz pod

sačekuješ neučekanena početku

početak prestane

onda čekinjaste limuzine

voze ispod prozora

ja trepćem

sunce zasljepljuje odabraneonda to traje

susret sa sobom

po najvrelijem danu

to je prvo čega se sjećam

to je zadnje čega se sjećam

sjećanja su

mamac za uplakane

onda ruke počnu da se lome

u kuhinji

čelo nečije spava

zarezujem se

suludim namjerama

ispod kože



slobodan pad

samoubice se množe

to je od nedostajanja

to je od propadanjamisao o početku

ništa se ne vraća

ništa se ne vraća

drugi

sasvim drugi dan

mazni tragoviiznad naših glava

vrelina traje

iako kleca

od očajanja

neko se zaklanja

od suncau razbarušenoj sobi

u jednom danu

dva dana

pas laje narandžasto

on se ne boji pogleda

neko govori o tome

mučno je slušati

sluh je zvijer

sa dvanaest rana

ližem se

podvijam rep

ispod konja u galopu

vučem se ka horizontu



planine su tako daleke

na sredini puta

uvijek nešto grize

najviša vjetrenjačauvijek je bez vjetra

i tako mala

tako mala

kamen o kamen

glavom u beton

glava je armiranapokušaj

na pola puta

izuvam se

te cipele

već predaleko vode

bodevijenac na glavi

rekoh li

glava je armirana

negdje dole

neko kuca na vrata

nož koji polako ulazi

u kost

sakrivam tetovaže predaka

gdje su ti ruke

gledaj

postaću niz od dvanaest

promašaja

u svakom trenudva se skrivaju



vrijeme je van domašaja

onda sve izgleda jako daleko

moguće je

prevrću se goluboviiznad naših glava

očima nešto nedostaje

očima nedostaje mraka

zelene kutije štrče iz kukuruzišta

čekanja

nekoliko raspolućenih idealaneko silazi sa neba

zijeva

bog koji spava

tu je među nama

grlim ga

preneraženim pokretimadva pomračenja

dodiruju se ispod stola

grče se lica

autoportret pored uzglavlja

spava

spava

spava

uho se pomjera

prema ivici opažaja

naše sunce je u nama

na početku

do viđenja

do sledećeg krajado sledećeg kraja



velika

mračna razvalina

krvavim prstima

ispisuje sitnu bajkuu urlicima svjetine

dva sunca ispijaju

slan krik

besmisleno

rečeno ti je da odstupiš

sa đavoljih usanarazmnožava se rika

pijani bikovi

već klecaju

pored početka

neko se saginje prema bogu

još hodaščeljust proizvodi

reverzibilne glasove

bič na licima praznovjernih

bog kaže

imate brata

posrnuo je na sredini

gledajte

ovo je arena

velika je

o kako je velika

to ti nazivaš čekanjem

zagrizi kost

unezvijerenog sunca



vidiš

zglob vremena

zaglavio se

između dva ponosabaulja toreador

kroz zgužvanu publiku

ovdje sam

o velika

crnom mačku

dao sam srceon sjedi na mom grobu

gledaj ga

on je sit

kamen od njega crni

borba prestaje

krv se penjena više spratove

poljubi me

luciferu se znoji čelo

čizma u lice

besmisleno

rečeno ti je da otvoriš vrata

oh ta vrata

ta vrata velika

niko da zatvori

bikovi izlaze

jedan po jedan

pobijeđeni

zagrizi me



zagrizi me

moje sunce se dvoji

mačija rika

zaključana je na stepeništuvelika

o velika je to borba bila

nisam ni vidio

kad se smrt popela

uz stepenice

velikao velika

velika je to smrt bila

moja

i tvoja smrt

o velika



nameračila se noć na pogrešnog prijemnika

decembarska emisija

hladnjikavih predrasudatopi se u praznoj aši

ljudi se naćulili

ispred kockastog

komada svjetlosti

i šute

u pomrčini jedno sunce izlazi ispod vaze

iz kasnog socijalizma

naslijedio sam

realan smisao za humor

nekoliko hroničnih facijalnih

ekspresijakoje podsjećaju na smrt

realno

neko je nekom jebao mater

u tom prizoru

i prazna aša

postala je oružje za masovno

uništenje

jedan omanji kit

izronio je

iz naftne mrlje

u uglu kockaste sobe

i preuzeo ulogu

alfa mužijaka



alfa kentaura

ili nekog drugog mitskog bića

zapalili su

nekoliko prepečenih glavalava koja je ejakulirala

iz usiljenih misaonih procesa

potonula je negdje

ispod tepiha

na kredit

na kreditpizda ti materina

vrata ormara

kao propagandna poruka

presjekoše tišinu

u nabreklim žilama

nekoliko promila čiste sujetei veličina

etalon novovjekovnog ludila

dodirnuše se

pomislih

nekoliko glava

premotaše niskobudžetni lm

na kraj

osvrnuh se

plavičastim sijalicama iz hada

šta to radite

šta to radite

uz pisak čeličnih lobanja

na srušenom zidu



prejahah

cio istok

perestrojku

i raspadnekoliko privatnih univerzuuma

boga u raskoraku

između

miroljubive koegzistencije

i ideologije progresa

postavih imcio jedan ešalon mrtvih medvjeda

iz šume nepočinka

izađoh mrtav

kao jednočinka

a čehov visi

sa obezglavljenog oramarai smara

smara

smara

jebem li ti kost

nepravilnu

misao

iz usta kita

i cijela svita

prelazi preko granice

apsurdistana

u sferni oblik

na dnu pomenute vaze

iz kasnog socijalizma



iz kasnog socijalizma naslijedih

par facijalnih ekspresija

koje podsjećaju

na mrtvo cvijećekoje zaudara

ispod pazuha

na donje rublje

nekog gorostasnog bića

koje gaze

gazegaze

na staze

i bogaze

koje vode

do crknute svjetlosti

iz kockastog okviraslika se razliva

i u njoj ostaje samo naftna mrlja

jedna usahla pluća

prazna aša

i etilenska bespuća

bespuća

bespuća



promovisanje zloduha

po kojem bauljamo

u posljednje vrijemeu svaštojeda

koji se

između ostalog

hrani perverznim laticama

naše okamenjene duše

a istupljene očnjake

prikriva krvožednim usnama

promašeni je pokušaj

aboliranja univerzalnog predatora

od tihog čedomorstva

od tihog čedomorstva

tuporez svaštojednih očnjaka

sliva se u naše prazne udolinei kidiše na nas



obećali su nam (iz)vandredne živote

prepune najrazličitijih

veličanstvenosti još dok smo bili

sićušna jezgra

tvrdoglavog plamena

obećali su nam

(iz)vandrednu liniju

koja vozi samo jednom godišnjekojom se stiže

i prije fuzije

i prije sije

u naše okamenjene dlanove

na dnu sunca

na današnji danobećali su nam

da ćemo neuronskim sinapsama

uroniti u nedokučivu

beskonačnost

prepunu mekih koraka

nekih unutrašnjih posjetilaca

u muzeju apsurda

u kojem nas ovaplotiše

obećali su nam

velikodušnu smrt

samo jednom u životu

a ja evo umirem

godišnječetvrti put zaredom



četvrti put zaredom

su nas zajebali

s praznom činijom mlijeka

na putukojim se češće ide do vraga

opet su nas zajebali

ispod uzglavlja su ti

slamnata obećanja

kume

pa ti spavajdok te zvijezde ne probude

a ja ću

još jednom da umrem

dogodine



slatkorječivo kako si

gorko sječivo

ne vidi setma je

ali siječe

ah

prepoznah se

po urliku

tmuše rušepraznu sliku

nepriliku

u toj tami

neko stenje

neko viče

prokletničeuh

mrdnuh uhom

školjku mrku

a u uglu

od sto kora

neko vrisnu

iznad mora

uvijek mogu

u košmare

da utisnu

neku svijetlu

vrlu psinu

slatkorječivo



lajem na nepoznate

gorko sječivo

ne vidi se

ne vidi se

tma je

lanci tmuše

vrle ruše



recimo da me nema

nešto je skliznulo sa krova

još uvijek sam crven

ali me nemameso se suši na vjetru

o štrik je nešto obješeno

recimo da me nema

iz kojeg ugla posmatraš

u taj ugao se zarivaš

nema mea govorim kako me imamoguće

da je kiša opet stigla

prije mene

duboko u moja usta

zagrćem dušu

lopatama vrtoglavih samoglasnikasamodovljno

nema me

krov ostaje isti

usne kupe prvu mahovinu

cjelishodno je cjelivati

ono čega nema

vi ste umrli

ili nešto slično

čovjek koji razgovara

čovjek koji se igra štrikom

suvonjav

crvenkast

pomalo živiako me nema



zamišljam

da sam odletio negdje ispred sebe

aerodinamična glava

odaje utisak blage sjetenerazumljivost raste kako se

udaljenost povećava

pod lupom

nekoliko zrnastih izraslina

prepodobni ja

nepodobni jasa čvorugom na uskotračnom

sjećanju

razilazim se sa mesnatim

pejzažima

recimo da ih nema

iako vidim neštopseto u kuhinji drijema

drijemež postaje ozbiljan

zarazno se izlajavam prema vani

vani se opet

nešto mentalno sprema

ja nisam spreman

za optičke iluzije

koje klize s krova

neko je rekao

krov je kriv

sve klizi niz njegova pleća

krov je ipak crven

to je nesrećato je nesreća



to je nesreća

proboden iglom

ili nekim koncem

saginjem se ispod štrikaprođem

na drugu stranu

bez posledica

to je zato što me nema

recimo

ili što nisam biotecimo

kaže onaj gornji ja

preduhitrim se u padu

dočekam slomljene kosti

jednim savršenim suhim listom

prsti od gume odglumepogled u daljinu

daljina odglumi

glumčevu preranu smrt

publika shvata

ne razumije ali aplaudira

razrookim hodom

potvrđujem prisustvo dvije duše

pod jednim svodom

recimo da me nema

iz razloga što nikad nisam bio

mehanizam

koji ispljune sebe samog

ne funkcioniše



ne funkcioniše

uđem

dobar dan

nastavite prema vanibudite malo tiši

kašljite u sebi

zašto ste krivi

sa vas se olako sklizne

ne ja sam crven

sušim se na vjetrukrivice ako nema

izmislićemo je

izmislićemo je

oprostite

bitak se samozatajno smiješi

recimoda me nema

da nikad nisam bio

samo zbog crvenih krovova

samo zbog krvavih dlanova

sa kojih dole klizim

ako nije problem

ja bih se rodio

ja bih se rodio

ja bih se rodio

oprostite

još jednom

recimo

da me nema



u toj sobi

vrata se ne zatvaraju

kroz njih tiho

nešto veliko curikiša li je

suza li je

u toj sobi

tvoj smijeh zvoni

moj smijeh zvoni

u toj sobimi smo goli

vi ste goli

u toj sobi

krv mi teče

kost me lomi

u toj sobisobom solim

sve što volim

u toj sobi

u toj sobi

vrata nije

ničeg nije

u toj sobi

nemir li je

svemir li je

u toj sobi

bez ormara

neko ruši

neko stvara



neko plače

neko skače

u toj sobi

od radostido pakosti

neko vadi

svoje kosti

iz ormara

u toj sobi

bez demonabez utvara

neko sjedi

i prkosi

svojoj teži

neko leži

kraj uzglavljau toj sobi

nešto reži

nešto sniježi

u toj sobi

bez ormara

ormar ima

al se zima

u kostima

nastanila

u toj sobi

bez ormara

nešto drijema

nešto spava



nešto zijeva

nešto sijeva

u toj sobi

bez oramaranema munja

ni gromova

al sve grmi

sve se trese

u toj sobi

niz zavjeseslivaju se

meka tijela

tvrde duše

jedne grade

druge ruše

u toj sobibez ormara

ormar ima

al se zima

naježila

u toj sobi

bez prilaza

bez izlaza

ima nešto

čega nema

nema ništa

čega ima

u toj sobi

bije sivo



u toj sobi

spava bilo

u toj sobi

živi bićeu toj sobi

bitak bude

u toj sobi

lude lude

u toj sobi

budnog budeu toj sobi

zaspan spava

u toj sobi

bez ormara

topla voda

novost starau toj sobi

bez ormara

vrtlog vrti

smrt se mrvi

u toj sobi

bez ormara

ko po kazni

sve prolazi

al izlazi

ne postoje

u toj sobi

bez ormara

sve se ruši



sve se slama

u toj sobi

bez ormara

ormar imasobe nema

u ormaru

dvoja vrata

dva izlaza

jednog mrze

drugog voleu toj sobi

bez ormara

i bez sobe

oba bole

oba bole

oba bole



kasnim

opet se oblaci igraju žmurke

sjedni

odmorisad ću ja

samo da pronađem ruke

gdje si

kotači opet liče na humke

vrijeme nas cjeliva

u fotografsko pamćenjenekog kamena

nekog znamena

nečeg tako prostog

prostog kao ruke

ulivam se

polivalentanništavan

kao odsustvo nečeg čega nije

kasnim

otvori prozor

sagori nešto

osmudi jedno malo sunce

dom mi se iz cipela smije

kasniš

opet se ruke igraju daljine

sjedni

kraj ceste

odmori

nalij me



u lokve neba

pod cipelama tvojim

kasnim

putevi se opet igraju nedogledasačekaj

neko govori

neko prolazi

prolazeći sam sebe vreba

iz prikrajka

pucanj u praznogdje si

iz praznog revolvera

kasnim

mrtva tišina

u mrtvo nebo gleda



pojednostavljivanje mene je proces koji vodi

u lančanu reakciju

najslabija karika

u tom procesu

je zabluda

da veći jedu manje

izvana

a manji veće

iznutra

to izgleda kao konstanta

koja se diči svojom uzaludnošću



možda bih mogaoda iscijepam

sve uglačane perspektive

da se oslonim na prvobitne formepovadim očnjake

i s njima izrežem meso koje sam

dobio na poklon

sve je to ionako slabo probavljivo

i kratkotrajno

ispod se vjerovatno nalazinešto što još nismo zagrizli

ili nas ne grize dovoljno

iznenadna promjena raspoloženja

kao posljedica još iznenadnije laži

vukovi su preskočili ogradu

zastave im se lijepeza hrapave šape

glad o kojoj govorim

nije glad

to je obična

najobičnija žeđ

kaže

dolazi s istoka

iz nekih memljivih planina

putuje ravno prema paklu

još uvijek se zovem čovjekom

iako je to suviše gordo

za polivalentnost bogova

nemam opravdanje



ali ni racionalna objašnjenja

koji mi rastu ispod noktiju

možda bih mogao da ih isječem

i time prekratim uzaludne galopenjihov je smisao i tako u

uprosječenoj uzaludnosti

ili jednostavno da obmotam ruke

oko ove aše

i naivno se pretvaram da sam

obješenpo ko zna koji put

iznad ko zna koje rijeke



okrenuh suncu le đa ostavih brata u kamen jaru

vidim ga

na vrhu tišine još treperimutavom cipelom

razvaljuje zmijska gnijezda

kreni već jednom

sjever je blizu

zemlja je samo ploča

u kamen oči sad zabodii brodi

kroz slijepe ulice

kao da si svjestan

sve što nije bilo

nikad se i ne dogodi

samo hodiovdašnje sunce

naivna je barka

bez mora

nije moguće

plovi

na talasima sumraka

uvijek se neka tuga rodi

samo plovi

ka krivom horizontu

mjesec mi krive zlatnike baca

okrenuh leđa kamen jaru

a iz mutavih cipela

palac mi već palaca



na jugu sam

i odumirem

poput smijeha

dobar dantišina zvoni reciprocitet

slina se guta sama

bio sam

ovdje se već smjenjuju godišnja

doba

ženstveni brežuljci se talasajupod tuđim čizmama

pas sam tragač

koji se vijori sa jarbola

odavno je zapišao

uličnu rasvjetu koje nema

noć jei odumirem

poput prvog grijeha

svlačim kožu

palacam među kamenjem

laku noć

buka iz podruma izlazi

glodar sam

glođem kost

otrovno nebo se u kanal uliva

na jugu sam

i odumirem

jebeni brežuljci

još uvijeksanjaju da su planine



sitno

kamenje pod čizmama

posljedično se

međusobno razmnožavai gađa posmatrača

iz prikrajka

dobro jutro

sve se to iscijedi samo

vrla se vrlet

u vrtlog uvrti javom

javom

javom



čovjekkoji uđe na zadnja vrata

uvijek izađe

na poslednjoj stanici

ne posmatram ja ogledala

koja se šire iz mraka

kontura je samo slična

različitost je sasvim slučajna

čovjek

koji uporno sikće na sunce

uvijek u vlastitoj peći sagori

pepeo je epifenomen uzdaha

ne pridržavam se ja pravila

nepravilnost jesasvim slučajna

čovjek

koji govori o čovjeku

uvijek je daleko od boga

a tako blizu svega

i sve što je božanstveno

blaži se huljenjem

sasvim slučajno

čovjek

koji uđe na posljednjoj stanici

uvijek za sobom zatvori vrata

zatvori vrata



bjeličasti abažur časti me koščatom svjetlošću

pomjeram se u mjestu

godine su tek pusta teorijaneko škripi na poznati način

razvlačim osmjeh između zidovaludilo nema premcadok se o istom zbori

krv sa plafona romoriotkriva šifru

postepenog nestajanjauglovi se bestijalno prosipaju

u praznoj sobi govorimritam je isti

misli su ravnotežaizmeđu dva tasa

uvek me desni vrijeđaali to sam ja

nešto nalik na bićebogovi

uvijek ste antropomorfnivanzemaljski oblik životana desnoj nozi mi sjedi

ne razaznajem ko je tu prvia ko se rijetko smijedobro veče poželim

bjeličastom abažurublago se poklonim

na njegovom

bestidnom jezikukratko vrlo kratko se objesim



mislim da sam čuo voz kako prolazi kroz

novogodišnju jelku

koja se spušta sa veležamislim da sam vidio

kako mašem

iz zadnjeg vagona

a očnjaci mi

na svježu daljinu kidišu

mislim da sam okusio krvkoja pišti iz točkova

dok kloparajući ukrasi

na zadnju stanicu mirišu

mislim da sam zagrizao zvijer

i smanjio razdaljinu

između prošlogodišnjeg vukai novogodišnjeg čovjeka

lokomotiva od kamena

povlači razliku

povlači razliku



šuštipod nogama

jedan suhi list

okrenem gaobrnem ga

licem

prema nebu

tragom

među koricama

glađuprema mrvicama

koraci su

knjiga otvorena

iznad vrata

čovjek

s kopitamaprema oblacima

šušti zemlja

u očima

krila jesen

u konjima

snaga curi

potocima

lišće šušti

u lancima

pegazi me

pregaziše



ako nije crveno nije nebo

ako ne boli nisi živ

pripijam se uz zid

ovuda su nekad prolazili oblaci

svaki je bio drag

svaki je bio mekan

svaki je bio plav

ako nije crveno nije nebo

ako nije krv nije ništa

kažu mipripij se uz zid i lupaj čelom

u crvene oblake

ovdje su ljudi koji love ptice

samo da ih jedu kukavice

preko planina sićušna krila

ne nose izjelicekažu

lupaj čelom

u crvene oblake

dok ne poplave

pripij se uz zid

ako ne voliš nije važnoako ne grliš nisi živ

kažu mi

ako nije crveno

nije nebo

ako nije nebo

nisi ti



ja ne kažem da su planine

sišle među ljude

samo je kamenjemeko zaropotalo

duboko u lobanji

i ja sam sišao

s uma



hromi

ahmede

ćopavibranko

brzo

brzo

izađite na cestu

izađite na cestu

kiša se sliva

niz petrovačke vjetrnjače

kotač se okreće

mlin melje

a most

most samo što se nije objesio

iznad

čovjeka



pišemmastiljavim venama

po nožu

prepoznajem boju koja nedostajevidiš

kako je koža svijetla

unutra

pod ovom šatrom rumenom

sve se proliva

sve tečeuzvodno

ka nebu crvenom

ka oku jedinom

prinesem mesnatu svijeću

koja se topi

u naopaku srećuzarijem naopak zub

na prepečenom staklu

gori ova krv

vidiš

kako je duša svijetla

unutra

čovjek nestaje

dok mračni slivnik

dobuje

svoj dub



u motelu le pont sjedi čovjek čovjek je crn

crna je noć

noć je vještica

u motelu le pont sjedi čovjek

motel je pored rijeke

rijeka je crna

crna je noć

noć je vještica


kroz čovjeka teče rijeka

rijeka je pored motela

motel je noć

noć je vještica


čovjek je most

most je noć

noć je vještica

u motelu le pont sjedi noć

noć je u čovjeku

čovjek je u rijeci

rijeka je noć

noć je vještica



ustati sa mjesta

na kojem misli sjede

i otići u planine

jalov kamen zagristii čekati vrijeme da se sklupča

iznad provalije kojoj hodimo

hodati uspravno

kao da znamo kud plovimo

ploviti uvijek širokog lica

i uskih zjenicamore ostaviti da spava u dnevnoj

sobi

ispod stola

saviti list papira

na kojem nešto piše

nikadane pročitati pisanije do kraja

samo ustati

sa mjesta na kojem srce drijema

otići u planine

šibati misli na vjetru kojeg nije

vjetriti dušu u tijelu kojeg nema

ćutati iznad sebe

gledati neba a biti nijem

nijekati bitak

a biti plitak

za plitke

dubok

za duboke



svjedok

za svjedoke

svjedočiti očima

očiti duhzamisliti materiju

ogrnuti kožu ovčiju

isukati očnjake iz očiju

izvaditi svaku sliku

iz rijeke razuma

spasiti priliku koja se daviu dubini

pregaziti preko sebe

vrijeme shvatiti bukvalno

ali mu relativno prići

sidro dići

spustiti zavjesehodati slijep

poput pjesnika

okušati ukus divljeg rastinja

na izgrebanim tabanima napasati

nebesa

zagrliti svoj duh

sam duh

bez tjelesa



oveći komad nebadio krova nekakve kuće

povremeno ptice

jedan debeo zid jedan mršav prozor

vrata ormara iza kojih mrtvi žive

nešto što liči na zastavu a nije

svijećnjak u kome nikad nije

stanovala svijeća

nekoliko knjiga uredno razbacanihpo stolu

neke iskrivljene perspektive

na podu

haotično poslagane duž kineskog

zida

jedna piramidaod snova čini mi se

koja se urušava

od previše proračuna neimara

koji se ne vide a jesu

sićišna svjetla koja katkad bljesnu

kada se začuje zvuk automobila

jedna sjena

koja se mijenja

u zavisnosti da li je bila

ili će biti

jedna kapa

kojom se štitim

od mraka čiviluk



na kojem vise

povremeno ptice

povremeno krokodili

komad papirana kojem se ne vidi šta piše

ali je precizno zgužvan

jedna aša se tu pojavljuje često

obdan

potpuno puna

obnoćponovo prazna

jedna mazna

posuda iz koje vire ruke

ili mi se to samo pričinjava

nekoliko krupnih stvari

koje ne znam šta suali izgledaju kao sitnice

jedno lice

koje se stalno pomjera

prema suncu koje nije tu

jedna sijalica bez svjetla

prazan prostor za cipele koje su

na putu

stolica na kojoj niko ne sjedi

polovina čovjeka koja blijedi

kad se pomjerim

zapadno od ose

koja me dijeli na dva dijela

zastava bijela



koja traži vlasnika

ram kojem nedostaje slika

slika kojoj nedostaje boje

boje koje nisu mojeeto

cio svijet

čini mi se

stane u jedno ogledalo

i pola mene



kada posmatram medvjeda ukavezu

ja njega vidim

i mogu da oponašam njegov hod

i on mene vidi

ako se baš potrudi

ako je dobrog raspoloženjamože i on moj

onda ja glumim njega

on glumi mene

između nas nema sličnosti

ni razlika

obojica smo simulakragroteskna sijenka onog drugog

obojica smo onog drugog

predstava imaginarna

između nas dvojice

samo je kavez stvaran

samo je kavez stvaran

gledano izvana

kavez je njegov

svijet cio

iz unutrašnjosti gledano

cio svijet je kavez

van njega

niko se nije još rodio



više nešto slika sam sebe iz prošlog života

navijen sat koji otkucava

može li čovjek umanjiti sebeoduzeti ja

postati više nešto

jedan korak od sebe

još uvijek kucam u prazno

drugi korak od sebe

sve manje znam ko samhiljaditi korak od sebe

to je suviše daleko

ne prepoznajem se

iako sam nešto

ekser u zidu možda

sat okačen na njegakazaljka koja se sporo kreće

može li čovjek prestati biti nešto

i biti manje ja

a biti više sve to

sve to da se naslikati

bojama prošlog života

samo

to onda postaje slika a ne pjesma

riječ vidim ali još nije boja

ja kažem zelen

ali to ne mora biti

ni list

ni mladost



ni ironija

ni strahota

ako nemam oči

uronjene u iskustvo ja ne vidim

ako ih uronim

tek onda slijep hodim

ja kažem sat

ali to još nije vrijeme

ja kasnimiako sam bez namjere u mjestu

ja kažem nešto

ali to je još uvijek nije ništa

ja kažem ja

a nisam

nisamnisam



ima jedan trg

na kome se ništa ne prodaje

ima jedan trg

koji samo jestestvaran koliko i snovit

miran koliko hirovit

kao nebo mekan

kao glas silovit

ima jedan trg

tu na dohvat slutnjeima jedan trg

na kojem minute

ljubav vode van vremena

ima jedan trg

od mesa i kamena

kao i svi trgovi svijetaima jedan trg

koji tebe čeka

da ga zagrliš

kao živ potok

da ga progaziš

tvojim tabanima

da poteče

da procvjeta

da zamiriše

ima jedan trg

i nema

nema ništa više



kuća je prazna a pseto ima dvije noge

u porcelanskim sobama

gladni vukovi režepo ćoškovima

u presjeku njihovih bjeonjača

laži se razmnožavaju

geometrijska progresija

postaje začaran trougao

smrtstrast

krv

braća su po majci

i njihov polomljen zub

zapomaže u dnu praznih usta

ljudi su išetali iz svojih domovaljudi su izašli na ulice

i lome glinene golubove

svojim čeličnim smijehom

ljudi su otišli

a ulica je nastavila

da laje



dok stižem pticu na četiri točka

hodam brzo

sa četiri noge u krilatom srcusa pernatom glavom zavezanom

strahom

hodam

s utjehom pod rukom

hodam

s neutješnom mukomdok stižem pticu na četiri točka

hodam brzo

hodam tijesno

hodam drsko

hodam bijesno

hodamhodam

đavolskim kolosijekom


često mi

u tom hodu

zadnji voz potamni

nestane

i ode


sunce mi izađe

ruke me zabole

da li je noć

ili je dan



pitam se

kakve to snove

zvijer u meni sniva

kako se vječnostpod krila ušiva


ja ponovo hodam

na četiri noge

lagan kao pero

težak kao riječdivlji kao čovjek



opet sam

u svom gradu

u gradu koji nije moj

u gradu koji nije moj jesen je očigledna

ljudi hodaju brže

ljudi sanjaju vatru u rukama

iza sivomaslinastih riječi

zaklanjaju lica

vrište nepoznata slovatiho

kao da gutaju praznine

ti ljudi postaju jesen

jesen očigledna

i opet

u svom graduu gradu koji nije moj

posmatram hod

brzopletih sanjara

dalek kao zgužvan taban

bez bistrine

u čeličnom krilu

gnijezde se neke bezbo jne ptice

sa maglom u očima

tuđe se riječi svlače sa drvoreda

dodiruju tuđu zemlju

proždiru tuđe lišće

žive tuđu jesen

nekakvo strano mastilo



ispisuje tragove koji nisu moji

i hitrim korakom ulazim u tuđa

usta

lajem izmišljene samoglasnike

uz vjetar

po parkovima

prolazim pored sebe

u svome gradu

u gradu koji nije moj

jesen je očigledna



kako se razmnožavaju lepitiri uzmete običnu vodu

napunite posudu

polakonježno

kao da dušu punite tom vodom

dodate malo sapuna

onog što se ne troši lako

promiješate da se napravi pjena

uzmete nešto okrugloa prazno

nešto

nešto kao srce da stavite u vodu

izvadite iz vode misao

tu misao okrenete prema suncu

i pušete u njuiz sve snage

tako

tako nastaju leptiri

ali

ali to nisu leptiri

reći će nevjerne tome

to su baloni od sapunice

obično puknu

od sunca

od vrućine

da

u pravu su nevjerene tome

ali oni ne znaju



da ono što ostane

kad puknu baloni

leti

letizauvijek



dječak od paučine sretnem ga često

noću

dok rujeočima davnim po dnu lune

na oblak snove

usnama lijepi

na mene se tek

osmjehuje

vi pišete katran pjesmetu u komšiluku

već vas svi znaju

čovjek sa crnim srcem

šapću ujutru

crn mu je kruh

i crno mlijekocrn mu je šešir

crno odijelo

često dodaju

često dodaju

i hoću

da mu priđem

iz daljine

to gnijezdo glavu

ptičije oči

rukama prošlim

da pomilujem

sretnem ga često

noću



na mjesec reži

jednoroge snuje

i konje krošnje

po tajnim poljimaza sobom vuče

kada mu pobjegnu

niz praznu cestu

suze klikere

krvavim dlanom

u krvav džep zavučevi niste crn čovjek

ne nosite crno odijelo

ni šešir nije crn

kao opijelo

u očima vam

potpuno žut mjesecčesto bljesne

šarene ptice oko vas žive

zašto pišete

gavran pjesme

i hoću

da ga pomilujem

da sebe dotaknem

očima tog dječaka

na brzinu

da izgradim

nojevu barku

za spas jednoroga

između dva svijeta



bez daha

u raskoraku

pjesme su crne

hoću da kažem jer se pišu

u mraku

u mraku

u mraku

sjedim

i pišem pjesmea ko zna koji

i kakav

oktobar mrtvi čvor

na stare cipele veže

dok koraci dječaka od paučine

daleko od menedaleko od svijeta

na trećoj strani ulice

bježe

bježe

bježe





Autor: Velibor Stančić

Grački dizajn, naslovnica:

Velibor StančićLjubljana, 2015



O autoru

Rođen je (ne stvoren)

kao ptica selica.

Kao izrazito mlad seli se na

sve strane svijeta, odjednom.

Tamo ostaje do prve zime.

Onda stranama svijeta,kljunom, mijenja imena.

Dovodi sam sebe u zabunu.

Zbunjen, ostaje do današnjih

dana.

Po religijskom

oprjedeljenju - krilat konj.

N jišti vertikalno, iako nerado

o tome govori u javnosti.

Krilima maše po potrebi.

Ne leti.

Ne sanja.

Nije.

Iako jeste.







Documents

Papirne Ptice i krilati konji - Velibor Stančić