Upload
others
View
11
Download
2
Embed Size (px)
Citation preview
PERCEPCIJA VREMENA
Prof. dr Sunčica Zdravković Odsek za psihologiju, Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu
Laboratorija za eksperimentalnu psihologiju, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu
Najveći broj institucijalizovanih ljudskih znanja, baš kao i ličnih znanja, o nama samima, ima istorijski aspekt. Poznajemo sopstvenu istoriju koja počinje datumom rođenja, nastavlja se grupama događaja, uglavnom sortiranih od najdavnijih do najnovijih. Dalje, zanimamo se za istorijat svoje zajednice, celog ljudskog roda, a zatim i za razvoj žive i nežive prirode. Svaka nauka (i društvena i prirodna) gaji istorijski aspekt, odnosno bavi se promenama izučavanog fenomena nastalim u vremenu. Povrh toga, fizika se bavi i samim fenomenom vremena, a čak razmatra i događaj koji naziva „početak vremena”. Za nas je ovo teško zamisliv koncept sa kojim nemamo iskustva, jer uvek egzistiramo u vremenu. Stoga su fraze kao „početak vremena” ili čak „pre početka vremena” izrazito neintuitivne.
Možda je za razumevanje ovako teških fraza korisno za početak razmotriti kako mi, ljudi, uopšte opažamo vreme. Razlog za ovakav početak jeste pretpostavka da na osnovu našeg opažanja ili percepcije vremena gradimo naše iskustvo o vremenu. To iskustvo bi dalje trebalo da predstavlja osnovu naših koncepata o vremenu, kako svakodnevnih − laičkih, tako i sofisticiranih − naučnih.
Da li je opažanje vremena slično drugim formama opažanja? Šta nam uopšte treba za opažanje? Odnosno, odakle počinje opažanje
spoljašnje stimulacije? Počinje čulima. Razmotrimo prvo jednostavan slučaj percepcije gde se radi o krajnje jednostavnoj stimulaciji, kao što su, na primer, slova na papiru sa koga čitate. Iako u ovoj percepciji imamo samo vizuelnu stimulaciju, proces stvaranja vizuelnog percepta podrazumeva odgovore na brojna pitanja. Na primer, koji receptori detektuju spoljašnju stimulaciju? Kako se informacija iz receptora prosleđuje do centara u mozgu? Kako se informacija obrađuje u određenim moždanim zonama, kako se ti podaci grupišu u adekvatne celine, kako su tako uspešno grupisani pa vi prepoznajete slova, reči, shvatate ovaj tekst i razumete priču koju vam pričam? U slučaju opažanja putem čula vida, tj. vizuelne percepcije, odgovori na ova pitanja su uglavnom poznati: od fotoreceptora (čepića i štapića) u mrežnjači, preko optičkog nerva (nervusa opticusa), ka brojnim vizuelnim zonama potiljačnog dela mozga, vizuelna informacija putuje i biva procesirana po različitim parametrima (boja, orijentacija, kontrast, spacijalna frekvenca, itd.), dok ne stigne do visoko specijalizovanih zona (kao što je na primer FFA, fuziformna zona, koja služi za prepoznavanje lica) u kojima se obrađuju specifični vizuelni objekti.
Vid je samo jedan primer percepcije. Osim vida, čovek ima i brojna druga čula (sluh, miris, ukus, itd.). Međutim, nezavisno od konkretnog čulnog modaliteta, u opštem slučaju percepcije postoji fizička stimulacija u svetu oko nas (temperatura, gravitacija, pritisak), mi posedujemo adekvatno čulo koje
počinje specijalizovanim receptorima, nastavlja se nervnim putevima, specijalizovanim moždanim strukturama i završava proizvodom koji zovemo percept ili opažaj. Percept je informacija o promeni (tj. energetskom variranju) u spoljašnjoj sredini.
Jedna od promena u spoljašnjoj sredini, koju očigledno možemo da opazimo, jeste i vreme. Ali u klasičnom, već opisanom maniru, mi nemamo čulo za ovu vrstu percepcije. Vreme ne možemo opaziti svojim očima, nosom, ušima, dodirom, ne boli nas, nije nam vruće od njega. Klasičnim opisivanim sistemima čula koja imamo, u principu, ne možemo opaziti vreme.
Ipak, percepcija vremena izvesno postoji. I ona je za nas toliko bitna da vreme zapisujemo, na osnovu njega se organizujemo, razmatramo fenomene u vremenu, čak smo i smislili instrumente koji će nam omogućiti preciznije praćenje protoka vremena. Pod instrumentima jednako podrazumevam i konceptualne (skale i kalendare) i praktične (časovnike, hronometre, štoperice).
Predavač: Prethodna tri dana slušali ste kako percipiramo i beležimo vreme na različite načine i na različitim skalama. Dakle, osim psihološkog vremena o kome govorim, slušali ste o tome kako percipiramo vreme u istoriji, kako ga opisujemo u fizici, kako znamo njegov prolaz i kada je u pitanju živi i kada je u pitanju neživi svet, tj. biološko i geološko vreme − sva ta vremena su nam poznata. Ali, kako mi uopšte znamo da vreme postoji? Kako opažamo vreme? Publika A: Možda možemo da opazimo posledice toka vremena. Predavač: Imate li neki primer? Publika B: Na primer: smena dana i noći, rast biljaka? Predavač: Vi zapravo pominjete dve različite stvari. Pođimo od smene dana i noći. Jedna od prvih stvari koja nam je dočarala da vreme kao takvo postoji jesu ciklični događaji. I onda smo počeli da primećujemo da (i sad govorim na psihološkom, ne na biološkom planu o kome smo do sada pričali) posle dana dođe noć, pa opet bude dan, pa opet bude noć. Pa smo onda primetili da je nekada hladnije, a nekada toplije, ali u pravilnim, naravno, dužim intervalima.
Činjenica da smo primetili ove prirodne cikluse nije naročito neobična,
jer smo programirani da lako primećujemo obrasce promena. Obratite pažnju, promenu dana i noći primetili smo čulom vida, promene temperature kožom, ali smo cikličnost promena shvatili koristeći naš centralni procesor koji skuplja i obrađuje sve pristigle informacije. Centralni procesor je mozak, isti onaj organ koji je zadužen za formiranje percepta. Onda smo, pretpostavljam, sve to zapisali i dobili kalendar u kome smo mogli lepo da opišemo i sistematizujemo sve primećene cikluse i varijacije.
Druga promena kroz vreme koju ste pomenuli je rast. U pitanju je druga klasa fenomena, osim onih koji su ciklični, a koja može da nam govori da se nešto dešava i menja. Ako pogledamo bebe, one se menjaju, postaju sve veće, znaju sve više toga, mogu da urade sve više različitih stvari. Šta se dešava sa starim ljudima? Oni se smanjuju, mogu da urade sve manje, itd. Ako pogledamo ostatak živog sveta oko nas, biljke i životinje (osim možda ponekog drveća), uglavnom možemo primetiti promene. Kako primećujemo ove promene?
Publika C: Upoređivanjem sa prošlim stanjem koje smo opazili nekim drugim čulom.
Predavač: To je odličan odgovor! Ali kojim čulom, na primer, vi zapazite stanje koje poredite sa prethodnim? Publika C: Na primer, vidim da je biljka veća nego što je bila? Predavač: Dobro, a šta vam je još potrebno da biste uporedili to što ste videli? Publika D: Sećanje. Predavač: Dakle, osim toga što imamo čulne podatke, potreban nam je još i memorijski sistem.
Ispostavlja se da, bez obzira o kojoj od dve klasa fenomena govorite, uvek
imamo neke čulne podatke, najčešće vizuelne, nad kojima vršimo analizu tako da shvatamo da je vreme proteklo. Jedan od tipičnih vizuelnih fenomena koji nas jasno obaveštava o protoku vremena jeste opažanje kretanja. Ono podrazumeva promenu položaja u vremenu, procenu brzine promene položaja u vremenu, a nekada i procenu promene brzine od jednog do drugog trenutka u vremenu. Sve ovo je moguće opaziti čulom vida: kretanje, brzinu i ubrzanje.
Kao što je već nagovešteno, promene u vremenu je moguće opaziti i drugim čulima. Čulo sluha je zaduženo za jedan, za nas izrazito bitan, temporalni fenomen: govor, odnosno jezik.
Ipak, počnimo od čula koje je za nas dominantno, od čula vida i od percepcije kretanja. Kretanje, tj. promena položaja objekata u vremenu, ima neke fizičke karakteristike. Samo opažanje kretanja ima neke psihološke funkcije.
Prva funkcija opažanja kretanja je upravo registrovanje promene položaja objekta. Na primer, vidimo kretanje drugih ljudi i životinja, sopstveno kretanje, ali i kretanje veštačkih sistema, kao što su automobili ili lopte. Zanimljivo je da smo pri posmatranju fenomena koji imaju veze sa vremenom nekada veoma senzitivni na promene, nesklad i distorzije, a nekada postoje jako velike distorzije i neskladi koje mi uopšte ne registrujemo. Ovo je vrlo bitno znati da bismo uopšte mogli razmišljati šta je opažanje vremena, koje vreme mi, ustvari, možemo opažati i zašto.
Dakle, prva, najjednostavnija funkcija jeste registrovanje promene položaja objekata. Sledeća bitna funkcija je izdvajanje figure iz pozadine. Postoji veliki broj primera kamuflaže u biološkom svetu (slika 1). Međutim, kamuflaža je delotvorna samo dok organizam miruje. Svaka kamuflaža se razbija pokretom. Čim organizam počne da se kreće, mi (ili neki predator) ga jasno vidimo.
Sledeća vizuelna funkcija kretanja je izdvajanje konture objekata od
pozadine. Pri ovoj vrsti opažanja osetljivi smo na veoma fine i suptilne nijanse. Dalje, postoje i objekti koji posmatrani statično deluju dvodimenzionalno, ali u trenutku kada počinu da se kreću, dobija se jasan osećaj trodimenzionalnosti.
Slika 1. Primeri kamuflaže u biološkom svetu
Sledeći primer opažanja kretanja dolazi iz laboratorije velikog skandinavskog percepcioniste Gunara Johansona. U pitanju je opažanje biološkog pokreta. Naime, za nas je biološki pokret, onaj koji nastaje kretanjem sopstvenog tela, drugih ljudi i životinja, toliko bitan da ga možemo opaziti već i u vrlo redukovanoj stimulaciji. Johanson je to demonstrirao koristeći nekoliko svetlih tačkica u mraku (slika 2). Posmatrane statično, tačke izgledaju kao slučajni skup nasumično razmeštenih objekata. Međutim, kada počnu da se kreću po određenim putanjama, lako se prepoznaje osoba koja se kreće.
Biološki pokret demonstrira koliko smo dobro „naštimovani” za ovu vrstu informacija, tako da je i veoma redukovana informacija koja se tiče kretanja dovoljna za korektno opažanje. Ispitanici, ispostavlja se, mogu da razlikuju da li je u pitanju muška ili ženska osoba, da li hoda, skače ili trči, da li ide prema nama ili od nas, u nekim slučajevima prepoznaje se i identitet te osobe.
Sve ovo ukazuje koliko je opažanje biološkog pokreta bitna funkcija, tako da smo veoma dobro prilagođeni da opazimo sitne varijacije, kao i da iz redukovane informacije izvučemo pravilan opažaj kretanja. Sveukupno, u ovom kontekstu, vrlo lako opažamo promene u vremenu.
Međutim, baš kao što je čest slučaj u proučavanju bioloških sistema, stvari nisu jednostavne kao što dosadašnja priča sugeriše. Da ponovimo: kad se opaža kretanje? Prvi i najjednostavniji slučaj jeste kada kretanje i postoji, tj. kada se objekat kreće. Šta se dešava kada objekat miruje? Očekujemo da se ne opaža kretanje, ali to nije uvek tako. Postoje statične stimulacije koje stvaraju jasan opažaj kretanja (slika 3).
Publika E: Da li je to zbog kombinacije boja? Predavač: Kombinacija boja jeste jedan od faktora koje se pominje u literaturi. Publika: Zbog rasporeda elemenata ili zbog veličine objekata? Predavač: Neki misle da je raspored ovih plavih i žutih boja ključan. Ali bez obzira na to kako radi, konkretna iluzija ostaje. Za našu diskusiju bitan zaključak jeste da percept kretanja može da se dobije i kada se objekat kreće, ali i onda kada miruje.
Prikazana iluzija nije jedina vrsta statične stimulacije koja stvara percept kretanja. Autokinetičko kretanje je drugi takav primer: statična svetla tačka u
Slika 3. Statična stimulacija koja stvara percept kretanja
Slika 2. Postavljanjem 12 tačaka (levo) na ramena, zglobove itd. dobija se Johansonov stimulus
“point-‐light-‐walker”, prikazan u dve poze (desno).
potpunom mraku opaža se kao da izvodi nasumično kretanje. Čak i znanje da se tačka ne pomera ne može da umanji percept pokreta. Neki naučnici misle da je percept posledica automatskih, neregistrovanih pokreta očiju.
Fi-‐fenomen ili stroboskopsko kretanje postiže se brzim prikazivanjem serije statičnih slika. U prvom kadru imate tačkicu koja stoji na poziciji 1, u drugom kadru imate tačkicu koja stoji na poziciji 2, nešto udaljena od pozicije 1. Kada počnete naizmenično da prikazujete prvi i drugi kadar, izgleda kao da postoji samo jedna tačkica koja skače sa jedne na drugu poziciju. Na ovom fenomenu se zasniva filmska industrija: svaki film je samo serija statičnih fotografija.
Stroboskopsko kretanje je već treća situacija u kojoj imamo statičnu stimulaciju i percept kretanja. Takođe, baš ova stimulacija omogućava nam da demonstriramo kako je sistem spremanda, radi opažanja pokreta koji je dobro vremenski sinhronizovan, ugrozi neka druga dobro poznata načela funkcionisanja. Postoje veoma elegantni eksperimenti (slika 4), u kojima je prvi kadar ruka koja se nalazi ispred zida, a drugi kadar ruka iza zida. Naizmenično prikazivanje ovakvih kadrova sa kratkim vremenskim intervalom dovodi do percepta koji nije u skladu sa našim iskustvom: najkraća putanja zahteva da ruka prolazi kroz zid. Alternativni opažaj bi bio da ruka ide malo dužom putanjom, oko zida. Međutim, pri brzoj prezentaciji stimulusa ispitanici vide fizički nemoguć događaj. Zašto je toliko bitna demonstracija u kojoj vizuelni sistem bira fizički nemoguć događaj, a ne alternativni percept?
Predavač: Naš kognitivni sistem (tj. naš saznajni sistem) osetljiv je na frekvence događaja. Kakva je, međutim, verovatnoća da su ispitanici bili izloženi događaju u kome je ruka prošla kroz zid? Publika F: Nula. Predavač: Tačno, možemo da pretpostavimo da je verovatnoća takvog događaja nula. To nam dozvoljava da izvučemo prilično paradoksalni zaključak. Rekli smo da za opažanje vremenskih fenomena ne postoji čulo kao takvo, nego da su nam potrebne više kognitivne funkcije. Međutim, izgleda kao da pri ovom kretanju te više kognitivne funkcije ne dolaze do izražaja! U sledećem eksperimentu, kada je interval između kadrova, poput onih na slici 4, produžen, odjednom je među ispitanicima počeo da dominira alternativni percept, tj. fizički moguć. U ovom slučaju, količina vremena ostavljena sistemu da obradi informaciju, direktno diktira ishod obrade.
Ovim se lista statičnih simulacija koje izazivaju percept kretanja ne
završava. Sledeći fenomen koji želim da vam opišem jeste indukovano kretanje. Statičnom objektu se pogrešno pripisuje pokret onda kada se zapravo kreće njegova pozadina. Efekat je veoma jak i demonstriran je u brojnim
Slika 4. Smena kadrova u eksperimentima Šifrar i Frejd
t
eksperimentima. Javlja se i u svakodnevnim situacijama, recimo kada sedite u statičnom autobusu, a autobus pored vas krene. Za trenutak vam se čini da se vi krećete. To je primer indukovanog kretanja.
Ovo je, inače, vrlo zanimljiv primer, odnosno vrlo zanimljiva iluzija, jer se ne ograničava isključivo na vizuelnu percepciju. Dok sedite u statičnom autobusu sva druga čula vas pravilno obaveštavaju da se vi ne krećete. Ipak, vi verujete vidu, vašem dominantnom čulu.
Kontekst, osim što može da učini da statični objekti izgledaju kao da se kreću, može da utiče i na pravac opaženog kretanja. Ako imate polje linija koje se sve kreću na isti način (slika 5, desno), ali su prikazane kroz mali prorez, pravac opaženog kretanja će u potpunosti biti diktiran oblikom proreza (slika 5, levo). Prorez u obliku latiničnog slova Z može nekoliko puta da promeni opaženi pravac kretanja inače fizički homogenog polja linija (slika 5, desno). Percept koji nije u skladu sa fizičkim stimulusom izazvan je isključivo kontekstom.
Na kraju, postoji još jedan vrlo zanimljiv fenomen opažanja kretanja u kome vreme igra važnu ulogu: naknadni efekat kretanja. Kada se 30−60 sekundi posmatra kretanje u jednom pravcu, a zatim se pogleda u statičnu scenu, opaža se pokret u suprotnom smeru u odnosu na dotle prikazivano kretanje. Efekat traje oko 15 sekundi, mada dužina varira i zavisi od dužine izlaganja pokretnom stimulusu. Ovaj efekat objašnjava se adaptacijom neurona, u kori velikog mozga, selektivnih za određeni pravac kretanja. Neuroni bivaju naviknuti na kretanje u određenom smeru, tako da, kada prikažemo statičnu sliku, drugi neuroni, koji su normalno pobuđeni, praktično imaju veći nivo pobuđenosti od prve grupe koja je dotle bila pobuđena, a sada je u stanju inhibicije.
Slika 6. Dve situacije opažanja pokretnih objekata. A) oko miruje; B) oko prati pokretni objekat
A B
Slika 5. Opaženo kretanje kroz prorez
Pravo kretanje
Opaženokretanje
Analizirajmo elemente opažanja kretanja. Nužna su nam sledeća tri elementa: objekat koji se kreće, očna jabučica i projekcija objekta koja može da se kreće ili da miruje. Kada imamo opažaj kretanja?
Kretanje se opaža i kada pratimo očima objekat koji se kreće i kada oko miruje (slika 6). Na slici 6A projekcija auta menja lokaciju na retini, a u slučaju B sve ostalo osim auta (tj. pozadina) menja lokaciju na retini. Ova druga situacija se obično zamišlja kao prototipična za percepciju kretanja. Međutim, ona je samo jedna od mnogih situacija kada vizuelni sistem stvara percept kretanja.
Postoje dva scenarija za opažanje kretanja. Različite tačke na retini mogu biti stimulisane, ali moguće je da je sve vreme stimulisana ista tačka. Opažaj se, međutim, zasniva i na informaciji o kretanju oka. Kortikalne strukture nisu samo ekscitacije sa različitih mesta na mrežnjači, nego i informacije naših mišića o pokretima oka. To znači da, ako se projekcija na retini menja, a sinhronizovano se ne menja i položaj oka, opaža se kretanje. Takođe, ako se projekcija na retini ne menja, a menja se položaj oka, opaža se kretanje.
U velikom broju slučajeva postoji opažanje tokom kretanja posmatrača. Kada se krećem kroz okolinu, na mojoj retini menjaju položaj sve tačke projekcija. To odgovara prvoj opisanoj situaciji. Međutim, kako informacija iz mojih mišića signalizira da nisam pokretala oko, onda sistem ne stvara percept pokretnih objekata oko mene. Dakle, kada se krećem kroz okolinu, bez obzira na to što se sve slike na mojoj retini konstantno menjaju, za mene svet izgleda statičan. Kretanje projekcija objekata preko mrežnjače u ovom slučaju se ne tumači kao pokret.
Ovim problemima psiholozi su se počeli baviti pedesetih godina prošlog
veka, i to proučavajući američke vojne pilote (slika 7). Gibson (1950) uveo je pojam optičkog toka da označi polje gradijenta promene koje opaža posmatrač u pokretu (na slici 7 prikazano kao polje vektora, gde dužina strelice odgovara intenzitetu promene u određenoj tački polja). Udaljene lokacije imaju manji stepen promene od bliskih tačaka (slika 7A), dok lokacija prema kojoj se krećemo, u centru optičkog toka, deluje potpuno nepokretno (slika 7B). Vizuelni vektori tačaka koje su bliže pilotu duži su, imaju veći intenzitet, što znači da se te tačke brže pomeraju, prelaze veći put. Kada pilot fiksira određenu tačku, ona tačka prema kojoj leti (slika 7B), ova fiksaciona tačka (umesto horizonta) postaje stacionarna.
QuickTime™ and a decompressor
are needed to see this picture.
Slika 7. Gibsonova proučavanja optičkog toka pilota. A) let ka horizontu; B) spuštanje na pistu.
A B
Isti ovakav optički tok postoji i pri svakodnevnom kretanju (na primer, hodu ili trčanju). Kada zamislite svoje kretanje kroz okolinu, ono izgleda upravo ovako: sve što vidite u okolini se „približava”, bliži objekti se pomeraju mnogo brže i više od daljih objekata. Istraživanje na pilotima je posebno zanimljivo jer postoji trodimenzionalni optički tok, za razliku od situacije u kojoj se nalazimo pri hodanju i koja je obično dvodimenzionalna (izuzev retkih situacija kad se skače u vodu ili tokom pada). Pri tome let ka horizontu u velikoj meri odgovara situaciji hoda kroz okolinu.
Još jedna česta situacija jeste vožnja, ali ne iz perspektive vozača (koja je svodiva na situaciju hoda i leta prema horizontu), već iz perspektive putnika. Opet možemo razmotriti dve situacije. U oba slučaja, kretanje posmatrača je identično: on sedi i vozi se, a slike na njegovoj mrežnjači se menjaju. Ako posmatrač fiksira horizont, onda mu prividno kretanje scene izgleda na sledeći način: najviše i najbrže se kreću najbliže tačkeu prostoru. Ako posmatrač ne fiksira horizont, nego fiksira neku bližu tačku, dolazi do promene opaženog pravca kretanja tačaka ispred i iza fiksirane tačke.
Slika 8. Detektor kretanja. Prikaz jednostavnog detektora kretanja sleva nadesno. I i II ćelija su receptorske ćelije koje mogu da registruju promenu u svom receptivnom polju. Ćelija III usporava signal iz I u IV i diktira vremensko odlaganje koje je srazmerno brzini pokreta koju detektuje kolo. Ćelija IV poredi odgovore iz II i III. Njen odgovor je = II × III. Neuralna kola kod kojih ćelija III usporava odgovor iz II, registruju pokret zdesna nalevo. Sa desne strane je tabela sa aktivacijama ćelija I, II i IV, u svakom trenutku. Dole desno prikazan je komplikovaniji detektor koji ima dodatnu fazu poređenja odgovora (IVc). Ovakvo kolo može da beleži i pokrete sleva nadesno i zdesna nalevo.
I II IV t t t t
I II
III
IV
I II
IVb IVa
IVc
III
0 0 0
10 0 0
0 10 100
0 0 0
Cela ova analiza podrazumeva različite situacije, gde promena slike na mrežnjači, za koju smo naivno na početku mislili da je potreban i dovoljan uslov da se izazove opažaj kretanja, biva izazvana 1) kretanjem posmatranih objekata, 2) kretanjem posmatrača, 3) pokretima očiju.
Vizuelni sistem je zapravo fiziološka struktura koja beleži promene stanja receptora na mrežnjači, omogućavajući kortikalnim strukturama da pristiglu informaciju rekodiraju u percept kretanja. Najpoznatiji primer detektora kretanja jesu takozvani Rajhardovi detektori (Reichardt 1961).
Detekcija promene pozicije na retini nije automatska. Međutim, moguće je osmisliti relativno jednostavan neuralni mehanizam za detekciju pokreta. Slika 8 prikazuje ovakav mehanizam. U prvom trenutku, nijedna od dve receptorske ćelije (I i II) nije aktivirana, stoga sve imaju vrednost 0. Automobil prvo aktivira ćeliju I (vrednost 10), koja šalje signal ka III. Kada automobil stigne do receptivnog polja ćelije II (vrednost 10), i ona se aktivira i šalje signal u IV. Signal iz II i III stiže u isto vreme na IV dovodeći do aktivacije. Ćelija IV ima visok prag aktivacije i može se aktivirati samo ako stignu signali i sa II i sa III (10 × 10).
Ako se ćelija III prebaci desno, tako da zadržava signal iz II, dobija se detektor pokreta u suprotnom smeru. Receptorske ćelije mogu biti raspoređene i na drugačiji način tako da registruju pokrete gore-‐dole ili dijagonalno. Na slici 8 prikazano je i nešto komplikovanije kolo koje bi moglo da registruje oba pravca kretanja.
Kod životinja čiji opstanak zavisi od dobre detekcije kretanja Rajhartovi detektori nađeni su već na nivou retine. Takav je slučaj kod zečeva, ali i kod muva. Kod primata, nađeni su neuralni mehanizmi koji imaju isti principi, samo što prvi nivo ćelija ne čine retinalni fotoreceptori, već ganglijske ćelije retine. Prvi nivo ćelija koji može da razlikuje smer kretanja (ekvivalentno IV ćelijama sa slike 8) nalazi se na nivou kortikalne vizuelne zone 1 (V1), a u vizuelnoj zoni 5 (V5 ili MT) sve ćelije su selektivne za smer pokreta (tj. ponašaju se kao IVc iz desnog primera, slika 8).
Razmotrimo dve problematične situacije za Rajhartove detektore. Prva se tiče brzine kretanja mete. Kretanje mora da se odvija specifičnom brzinom da bi ga određeno kolo registrovalo. Ubacivanjem dodatnih ćelija za zadržavanje (III) može se postići opažanje različitih brzina. Rešenje za ovaj problem je postojanje velikog broj neuralnih kola podešenih za različite brzine stimulusa.
Druga problematična situacija tiče se praćenja jedinstvene mete. Zamislimo da su na slici 8 prikazani automobili koji idu zdesna nalevo, tako da su tamnosivi autić i svetlosivi autić dva različita vozila (a ne dva trenutka, t2 i t3, istog vozila). Ovakav raspored stimulusa doveo bi do toga da u jednom trenutku tamni automobil ekscitira ćeliju I, a u sledećem trenutku svetli automobil ekscitira ćeliju II. Proizvod opisane šeme aktivacije bilo bi opaženo kretanje suprotnog smera od onoga koje se odigralo u stimulaciji. Pozicije dve nezavisne mete bile bi opažene kao kretanje u suprotnom smeru. Da bi izbegao ovakav tip grešaka, detekcija se vrši i po nekom dodatnom kriterijumu (svetlina, boja, oblik), čime se osigurava da obe ćelije (I i II) prate isti objekat.
Opažanje kretanja i njegove biološke osnove su uvod u sledeći fenomen, za nas blisko povezan sa opažanjem vremena, a to je opažanje događaja.
Prikaz filma: http://www.youtube.com/watch?v=RpUjYvgMyEw&NR=1
Predavač: Šta se dešava na ovom filmu? Publika H: Bio je jedan zao trougao. Predavač: Dobro. I šta je bilo sa njim dalje? Publika H: Bio je u nekoj sobi, koja ima vrata. Visio je tu, i onda je došla jedna srećna loptica i jedan srećni trouglić i onda su se družili. Publika L: I ovaj je bio ljubomoran. Predavač: Vrlo dobro. Od davne 1946. godine, kada je napravljen ovaj filmić, svi kojima je prikazan film percipiraju upravo ono što ste i vi opisali. Prikazanim trouglićima i krugovima ne samo da se pripisuje kretanje, što je očigledno jer oni menjaju poziciju u prostoru, nego im se pripisuju komplikovane životne priče, motivi, ideje, itd. Neki trouglići su zli, neki su srećni, ljuti i besni na kraju. Opaženo kretanje, ono koje je do sada bilo razmatrano, izgleda da ne služi
samo tome da vidimo da su neki objekti prešli sa jedne lokacije na drugu. Ispostavlja se da u opaženi pokret učitavamo mnogo više. Poput biološkog kretanja, gde je dovoljno samo nekoliko tačkica da bismo videli osobu koja hoda, određena vrsta kretanja tumači se kao složeno ponašanje. Ponašanje spada u percepciju događaja i ono je za nas takvo da učitavamo mnogo više nego što je realno dato u stimulaciji.
Pod percepcijom događaja podrazumevamo shvatanje događaja, shvatanje vremena i shvatanje kauzaliteta. Ispostavlja se da se percepcija događaja obavlja bez svesnih napora. Naravno, i pored naziva „percepcija”, ovde više nije u pitanju samo ono što vidimo, čujemo (ili percipiramo nekim drugim čulom), nego prava kognicija, tj. saznajna psihologija. Ipak, ne postoje individualne razlike u shvatanju događaja prikazanih vizuelno. Iako se odigravaju brzo, svim ispitanicima odmah je jasna priča i svi ispitanici konvergiraju ka identičnom rešenju. Ovo se odnosi čak i na eksperimente u kojima su ispitanici bili deca. Stoga je i moguće imati crtane filmove u kojima ćilimi pričaju, lampe i šoljice igraju, itd. U Diznijevom crtanom filmu „Mač u kamenu” postoji scena u kojoj se čarobnjak Merlin i veštica Mim pretvaraju u različite životinje koje pritom menjaju i svoj položaj u sceni. Jedino što se ne menja jeste da se Merlin uvek pretvara u životinje plave boje, a Mim u životinje roze boje. Deca uzrasta tri godine bez problema prate crtani film i u svakom trenutku vam mogu reći koja životinja predstavlja koji od dva ljudska lika. Opažanje kretanja i kauzaliteta, već na tako ranim uzrastima, nije ometeno ovako drastičnim promenama izgleda junaka. U ovakvim primerima bitne su takozvane spacijalno-‐temporalne karakteristike objekata: ako se jedan objekat kreće, a posle neki drugi objekat nastavlja da se kreće sa identične lokacije, ta kretanja se povezuju u celinu.
Publika F: A kako bi ovo razumeo na primer Tarzan? Predavač: Zapravo ne znam kako da vam odgovorim na to pitanje, pre svega zato što mi nije jasno kako bih objasnila zadatak takvom subjektu. Meni nije teško da ga objasnim vama. Čim sam pustila film, nisam morala ništa posebno ni da kažem, vi ste već shvatili gde treba da gledate i šta se događa. Pretpostavljam da činjenica da vi i ja imamo gotovo identično kulturno nasleđe, jezik, itd. igra važnu ulogu. Ali ne znam ni kako bih mogla da objasnim zadatak nekome ko, za početak, ne deli ljudski jezik. Ako pričamo samo na biološkom nivou, nema nikakve sumnje, Tarzan
jednako dobro kao vi i ja opaža i kretanje i protok vremena. I druge životinje jednako dobro opažaju pokret. Publika F: Mene ovo zanima sa
sociološkog aspekta. Da li sredina i kultura imaju uticaj na naše poimanje dobrog ili lošeg? Znači, svakako je moguće da je ovaj trougao zao, da su druge figurice narušile mir, itd. Predavač: To je sasvim moguće. Naravno, kultura izvesno utiče čak i
na opažanje vremena. Vizuelni sistem ne pokušava samo da razreši fizičku strukturu sveta (to su ovi trouglići što se pomeraju), nego pokušava da uradi i nešto drugo: pokušava da nam dočara šta možemo da očekujemo u tn+1. Pokušava da reši kauzalnu strukturu i da napravi percept koji bi bio verodostojan.
Vrlo retko je kompletna informacija potrebna za jednoznačni percept
prisutna u samoj stimulaciji. Međutim, organizam se kreće kroz sredinu, nailazi na objekte, prepreke, opasnosti, i mora brzo da obrađuje informaciju tako da se ponaša optimalno i da preživi. Stoga sistem pokušava da razreši pristiglu šturu informaciju i da stvori percepte. Sa visoko frekventnim i/ili važnim objektima, kao što je na primer biološki pokret, sistem superiorno razrešava nedostatak informacije u stimulaciji.
Ovo je zapravo veoma slično ostatku kognitivnog funkcionisanja. Sistem „voli” frekventne reči, one kojima je često bio izložen (u percepciji ili produkciji), one reči kojima smo bili često izloženi, čuli ih ili videli u određenom kontekstu, te možemo relativno pouzdano da znamo šta im sledi. Isto se događa i na nivou vizuelne percepcije: volimo da optimizujemo situaciju, da vidimo šta se događa, šta sledi, da bismo mogli blagovremeno da imamo percepte. I to − verodostojan percept.
Dvadesetih godina prošlog veka pojavila se grupa nemačkih psihologa, geštalt psiholozi, koji su govorili da ništa što izučavamo u psihologiji, a naročito u percepciji, ne može da se tretira kao poseban, izdvojeni događaj. Uvek postoji kontekst u kome se percept javlja, ili kako su oni zvali takvu konstalaciju: gestalt. Stvari se ne javljaju same, nego zavisno od konteksta – i u kontekstu će biti i opažane. Najbolje demonstracije značaja konteksta na formirani opažaj jesu iluzije. Čak i kada ste potpuno svesni kako iluzija funkcioniše, i dalje ne možete da stvorite drugačiji percept (slika 9).
Slika 9. Iluzije
Identični objekti prikazani u različitim kontekstima izgledaju različito. Iluzije dobro demonstriraju ovaj princip. A. Miler-‐Lajerova iluzija: horizontalne prave linije su identične dužine. B. Ebinhausova iluzija: centralni sivi krugovi su identične veličine.
A
B
Slika 10. Opažanje događaja
Potpuno je jednostavno zamisliti šta će se dogoditi u sledećem trenutku (A), odnosno šta se dogodilo u prethodnom trenutku (B). Za nas su sekvence događaja jasno grupisani i smisleni geštalti.
A B
Publika F: A kako onda rade te iluzije? Predavač: Ima nekoliko faktora koji utiču: dužina strelica je jedan faktor, ugao strelica je drugi faktor. Da bi iluzija bila jača, preporuka je da debljina linija bude identična. Sve ovo znamo jer su svi ti faktori varirani u različitim eksperimentima i pokazano je u kojoj meri koji faktor utiče na jačinu iluzije.
Svi dosadašnji primeri su demonstrirali prostorni geštalt. Kada dođemo
do vremenskog aspekta, događaji se, za nas, jednako lako organizuju u celine i jednako lako nameću kao geštalt. Postoje eksperimenti u kojima je stimulacija krajnje jednostavna: plava loptica udari u crvenu lopticu, plava se zaustavi, a crvena nastavi da se kreće. Ispitanici ceo ovaj prikaz opažaju kao jedinstven događaj i postuliraju kauzalitet: crvena je počela da se kreće zato i samo zato što je plava udarila u nju. Ono što je zanimljivo u grupi eksperimenata koja sledi ovaj originalni eksperiment jeste da se opaženi kauzalitet menja sa promenom vizuelno opaženih parametara. Ako i plava nastavi da se kreće nakon dodira sa crvenom, onda ispitanici tumače da jedna loptica gura drugu. Ako se crvena ne pomeri odmah nakon što ju je plava udarila, gubi se osećaj kauzaliteta. Ako crvena počne da se pomera pre nego je plava dodirne, počinje pripisivanje motivacije: uplašila se, beži, itd. Ukratko, samo vremensko variranje različitih aspekata stimulacije može da dovode do promene u opažanju kauzalnosti, odnosno do promene u opažanju događaja (ovo smo sreli već i na vizuelnom planu, slika 4).
Za opažanje događaja vizuelni aspekt je često toliko dominantan da vam nije ni potreban pokret. Kauzalitet se vrlo lako opaža sa statičnih fotografija (slika 10A). Takođe, i motivi i mentalna stanja lako se tumače sa statičnih fotografija (slika 10B). Na prikazanim fotografijama kauzalnost je u potpunosti perceptivno determinisana. Na primer, lopta je na jednoj fotografiji akter, a na drugoj nije. Ovi slučajevi su nam krajnje lako prepoznatljivi i jednostavni za razumevanje. Stoga možemo videti kauzalnost i bez fizički date vremenske dimenzije. U ovom slučaju, naš saznajni sistem nam pomaže da pretpostavimo vremensku dimenziju – na osnovu naših prethodnih iskustava sa sekvencama događaja. Ono što se često javljalo sinhronizovano u vremenu, biće za naš kognitivni sistem asocijativno povezano.
Špicov efekat je zanimljiv fenomen koji demonstrira koliko brzo kognitivni sistem grupiše događaje na osnovu vremenskog sinhroniciteta. Špicov efekat se sastoji u grupisanju promene svetla i puckanja prstima. Ako neko počne da pucka prstima dok se boje svetla na semaforu menjaju iz crvene u žutu, pa u
zelenu, činiće vam se da puckanje prstima dovodi do promene na semaforu. Špicov efekat je naročito zanimljiv jer je jasno da dva događaja nemaju kauzalni efekat. Promena na semaforu se dešava nezavisno od pucketanja prstiju, ali je percept kauzaliteta determinisan sinhronizacijom čulnih draži.
Svi nabrojani fenomeni, od opažanja kretanja do opažanja događaja, uključuju percepciju vremena. Postoje dve klase objašnjenja percepcije vremena.
Prvi tip objašnjenja bazira se na biološkim osnovama, preciznije, na činjenici da su mnoge funkcije organizma ciklične i da se ponavljaju u regularnim vremenskim intervalima. Spoljašnje ciklične promene (smena dana i noći, godišnjih doba) mogu biti okidači promena u organizmu. Stoga je postuliran biološki časovnik, mehanizam koji bi radio kao hronometar, precizno mereći vreme od jednog do drugog, za organizam bitnog događaja (Hoagland 1933). Biološki časovnik bi objasnio biološke ritmove i sinhronizaciju funkcija. Osim toga, biološko vreme bi dalje određivalo i svesni doživljaj vremena. Ritmovi bi služili kao mehanizam merenja psihološkog vremena.
Prvobitno se mislilo da bi mehanizam koji nazivamo biološki časovnik morao biti dobro zaštićen od spoljnih uticaja kako bi funkcionisao bez greške, precizno mereći interval između pojava za koje je zadužen. Međutim, već u prvim istraživanjima pokazalo se da najrazličitije promene spoljnih i unutrašnjih stanja (telesna temperatura, upotreba droga, podeljena pažnja, uzbuđenje, povećano opterećenje memorije, kao i taktilno izlaganje određenom ritmu) utiču na biološki časovnik, a samim tim menjaju i percepciju vremena (Khoshnoodi i saradnici 2008).
Drugi očigledan način da se shvati opažanje pojave za koju nemamo čulo jeste da se za ovu funkciju angažuje kognitivni sistem. Stoga se drugi tip objašnjenja bazira na kognitivnim osnovama percepcije vremena. S obzirom da nema ni čula ni očigledne spoljne stimulacije, kognitivni sistem je dobar kandidat za ulogu u opažanju vremena. Vreme bi se, po ovom modelu, moglo računati ne na osnovu metaboličkih, već kognitivnih događaja (Ornstein 1969). Procena trajanja vremenskog intervala određena je količinom informacija koja je svesno registrovana i pohranjena u memoriji.
Ovo objašnjava rezultate eksperimenata u kojima se precenjuju vremenski intervali pri raznim vrstama pojačanog memorijskog opterećenja. U slučaju upotreba droge dolazi do registrovanja većeg broja senzornih informacija (usled pada kontrolnih funkcija, što dovodi do neodbacivanja irelevantnih draži). Pojačanje informativnog toka dovodi do iluzije o distorziji vremena. Pokazalo se da ispitanici precenjuju vreme i kada su izloženi teškim zadacima ili auditivnoj ili vizuelnoj stimulaciji visoke kompleksnosti (Shiffman 1976).
Oba tipa teorija, biološke i kognitivne, imaju empirijsku potvrdu: (1) pokazana je jasna relacija između telesnih aktivnosti i opažanja vremena; (2) pokazano je da kognicija utiče na opažanje kompleksnih događaja. Mogući razlog za ovakvu situaciju jeste postojanje jedne bitne razlike između eksperimenata koji potvrđuju dve teorije, a to je dužina ispitivanih intervala. Testiranje bioloških teorija uvek je obuhvatalo kratke intervale, dok je testiranje kognitivnih faktora zahtevalo duže intervale. Možda u tome i jeste odgovor na pitanje koji je mehanizam dominantan. Ako se ispituju kratki intervali, dobija se potvrda bioloških faktora, jer su oni dominantni za opažanje vremena. Kad se u testiranje uključe duži intervali, sistem počinje da koristi i kognitivne faktore.
Jedan broj istraživača je odabrao i srednju putanju, govoreći o interakciji kognitivnih faktora i „unutašnjeg časovnika”.
Viljem Džems (James 1890) pravio je razliku između dve vrste osećaja za vreme: prospektivnog i retrospektivnog, tvrdeći da različiti faktori utiču na dve vrste osećaja. Razlika između dve vrste osećaja ispitana je eksperimentima u kojima ispitanici procenjuju vremenske intervale dok izvršavaju neki zadatak. U prospektivnom zadatku unapred znaju da će na kraju biti pitani za dužinu proteklog vremena, a u retrospektivnom ne znaju. Prospektivno vreme se smanjuje kad se zadatak otežava, a retrospektivno se ne menja (Hicks i saradnici 1976; Block 1992). Pri tom se oba vremenska intervala potcenjuju (Zakay, Block 1997). Istraživanja rada mozga takođe potvrđuju razlike u procesiranju (Zakay, Block 2004).
Istraživanja pokazuju još jedan bitan aspekat internog biološkog časovnika: postoji gotovo identičan temporalni oscilatorni mehanizam koji stoji u osnovi internog časovnika demonstriranog u percepciji i onog koji kontroliše motorne radnje, odnosno akciju (Treisman i saradnici 1992). Subkortikalne strukture, kao što su cerebelum i bazalne ganglije, igraju ulogu i u vremenskoj sinhronizaciji (eng. timing) akcije i u vremenskoj sinhronizaciji percepcije (Ivry 1967) i moguće ih je modelirati (Treisman i saradnici 1990). Koordinacija akcija počiva na opažanju vremena, ali da bi omogućila preživljavanje, mora biti izrazito precizna. Razmatrali smo već opažanje kretanja kada se organizam kreće kroz sredinu ili pokušava da zaobiđe prepreke (slika 7).
Tok informacija na retini (slika 6) od posebne je važnosti za funkciju presretanja objekata (i statičnih i pokretnih). U velikom broju slučajeva želimo da uhvatimo objekat ili tako što mu se približavamo, ili tako što se objekat približava nama. Situacije variraju od hvatanja olovke do hvatanja lopte. U drugim slučajevima želimo da izbegnemo pokretni objekat, na primer, automobil, dok pretrčavamo ulicu. U svim tim slučajevima potrebno je proceniti koliko vremena treba da bi došlo do kontakta između našeg tela (ili dela tela, na primer, ruke) i objekta (olovka, lopta, auto). Ova vrsta perceptivnog zadatka zovese „vreme do kontakta”.
Vreme do kontakta sa drugim objektom zahteva procenu početne udaljenosti objekta, procenu sopstvene brzine i brzine objekta ako se i on kreće (čega, na primer, nema u slučaju olovke). Sve te informacije slivaju se u dve vrednosti: (1) razdaljinu između nas i objekta i (2) brzine kojima se krećemo. Kada se razdaljina podeli s brzinom, dobija se vreme do kontakta. Računanje vremena do kontakta na ovaj način deluje prilično zahtevno, te su neki autori ponudili jednostavnije rešenje. Za objekte koji imaju konstantnu brzinu, dovoljno je samo uzeti u obzir povećanje njegove projekcije na mrežnjači (Lee 1980). Naime, kad se objekat približava, raste i njegova projekcija, i to na sistematičan način tako da dozvoljava precizno određivanje vremena do kontakta. Za razliku od opažanja razdaljina (koje zahteva 3D viđenje) i brzine (koje zahteva opažanje vremena i pokreta), rast projekcije na retini može se opažati i monokularno (tj. jednim okom). Shodno tome, uveden je parametar Tau, jednostavniji način određivanje vremena do kontakta. Tau podrazumeva ekstrahovanja potrebne informacije iz optičkog toka, bez greške u određivanju vremena do kontakta zbog brzine ili dimenzija objekta. Ovo je poznato kao Tau hipoteza.
Hipoteza je testirana u zanimljivom eksperimentu sa balonima koji su se,osim približavanja i udaljavanja, punili i praznili vazduhom. Na ovaj način je
istovremeno manipulisan odnos između promene veličine projekcije i kretanja prema posmatraču, odnosno razbijena je prirodna, sistematična veza između porasta slike na mrežnjači i približavanja. U ovakvim uslovima ispitanici su zaista grešili u proceni vremena do kontakta, i to baš na način koji Tau hipoteza predviđa (Savelsbergh 1991).
Međutim, kada situacija ne uključuje konstantnu brzinu, niti pad/let objekta prema posmatraču, nije moguće primeniti Tau hipotezu. Postignuća ispitanika značajno su slabija kada predmeti nemaju konstantnu brzinu i kada je njihov let horizontalan (Benguigui i saradnici 2003). Možda smo navikli da uzimamo u obzir gravitaciju? Nalazi eksperimenata sugerišu da jesmo. Eksperimenti na kosmonautima pokazuju da je njihovo hvatanje lopte mnogo preciznije na Zemlji nego u svemiru, gde nema gravitacije (McIntyre i saradnici 2001).
Publika C: Da li ovaj sistem služi i sportistima? Predavač: Naravno. Kod ljudi koji se bave sportom ili plesom ovi sistemi su naročito dobri. U pitanju je i talenat i specifičan trening. Publika P: Šta ako, na primer, uzmemo ragbi loptu, koja je jako čudnog oblika, jajasta je i jako je teško znati gde će ona da bude u narednom trenutku? U jednom trenutku ona odskače na jednu stranu, a u drugom na drugu stranu. Predavač: Vi zapravo nemate iskustva sa takvom loptom. Ali svaki ragbi igrač može da predvidi moguće trajektorije takve lopte. Pretpostavljam da je to isto, recimo, kao kad igrate tenis, pa igrate uvek na jednoj podlozi, a onda promenite podlogu.
U novije vreme se, osim o biološkom pokretu, govori i o socijalnoj akciji.
Pronađene su grupe neurona (mirror neurons) koji se aktiviraju i kad životinja izvodi izvesnu akciju i kada gleda eksperimentatora kako izvodi tu istu akciju (Rizzolatti, Craighero 2004), ali se ne aktiviraju pri opažanju bilo kakvih drugih pokreta. Dakle, ovi neuroni imaju funkciju da registruju jedino socijalno relevantne akcije: one koje ja mogu da izvedem. Potvrđeno je postojanje istih grupa neurona i kod ljudi. Reakcija je još intenzivnija kada su ljudi eksperti za određenu akciju (Calvo-‐Merino i saradnici 2005) – kada, na primer, pijanista posmatra nekoga ko svira klavir.
Postojanje specijalnih neuralnih struktura za biološki pokret objasnilo bi i nalaze o opažanju događaja, kao i činjenicu da smo dosta uspešniji pri prognoziranju socijalnih i psiholoških kauzaliteta, nego fizičkih.
Kontrola sopstvenih akcije testira se eksperimentima u kojima ispitanici treba da naprave brze pokrete prema objektima koji ili stoje ili skakuću s jedne lokacije na drugu. Kada izvođenje akcije traje manje od 250ms, akciju nije moguće voljno zaustaviti, niti planski korigovati. Akcije koje traju duže od 250ms mogu se voljno prekinuti ili korigovati. Iz ovoga se zaključuje da mehanizmi za brzu kontrolu nisu voljni.
Uprkos nalazima da nisu sve akcije voljno kontrolisane, čini se veoma logično imati jedinstveni sistem za akciju i percepciju koji bi bio zadužen za kontrolu pokreta, ali i za lakše učenje motornih veština koje demonstriraju drugi ljudi, za predviđanje akcija drugih ljudi, itd. (Thornton i Knoblich 2006).
Literatura Adams H. F. 1912. Autokinetic sensation. Psychological Monographs 14: 1–45. Aubert H. 1886. Bewegungsemfindung. Archiv für die Gesamte Physiology 39: 347–370. Barlow H. B., Hill R. M. 1963. Selective Sensitivity to Direction of Movement in Ganglion Cells of the Rabbit Retina. Science, Vol. 139. no. 3553: 412–414. Beardsworth T., Buckner T. 1981. The ability to recognize oneself from a video-‐recording of one’s movements without seeing one’s body. Bulletin of Psychonomic Society 18 (1): 19–22. Conway B. R., Kitaoka A., Yazdanbakhsh A., Pack, C. C., Livingstone M. S. 2005. Neural Basis for a Powerful Static Motion Illusion. The Journal of Neuroscience 25(23): 5651–5656; doi:10.1523/JNEUROSCI.1084-‐05.2005 Blake R. 1993. Cats perceive biological motion. Psychological Science 4: 54–57. Bodamer J. 1947. Die prosopagnosie. Archiv für Psychiatrie und Zeitschrift für Neurologie 179: 6–54. Burr D. C., Morgan, M. J., Morrone M. C. 1999. Saccadic suppression precedes visual motion analysis. Current Biology, Volume 9, Issue 20: 1207–1209. Calvo-‐Merino B. et al. 2005. Action observation and acquired motor skills: An fMRI study with expert dancers. Cerebral Cortex 15: 1243–1249. Carrasco M. 2006. Covert attention increases contrast sensitivity: Psychophysical, neurophysiological, and neuroimaging studies. In Visual Perception. Part I. Fundamentals of Vision: Low and Mid-‐ Level Processes in Perception (eds. S. Martinez-‐Conde, S.L. Macknik, L.M. Martinez, J.M. Alonso, P.U. Tse). Progress in Brain Research. Elsevier, 33–70. Carrasco M., Loula F., Ho Y. X. 2006. How attention enhances spatial resolution: Evidence from selective adaptation to spatial frequency. Perception & Psychophysics 68: 1004–1012. Cavanagh P., Saida S., Rivest J. 1995. The contribution of color to motion parallax. Vision Research 13: 1871–1878. Cutting J. E., Proffitt D. R., Kozlowski L. T. 1988. A biomechanical invariant for gait perception. Journal of Experimental Psychology: Human Perception and Performance 4(3): 357–372. Duncker K. 1929. Induced Motion. In A sourcebook of Gestalt psychology (ed. W. D. Ellis). London: Routledge & Kegan Paul, 161–172. Exner S. 1888. Über optishe bewegungsemfindungen. Biologische Cantralblatt 8: 437–448. Freeman T. C. A., Benks M. S. 1998. Perceived head-‐centric speed is affected by both extra-‐retinal and retinal errors. Vision Research 38: 941–945. Harris I. M., Harris J. A. Caine D. 2001. Object orientation agnosia: A failour to find axis? Journal of Cognitive Neuroscience 13: 800–812. Harris L. R. 1994. Visual motion caused by movements of the eye, head and body. In Visual Detection of Motion (eds. A.T. Smith, R.J. Snowden). London: Academic Press. Humphreys G. W., Riddoch M. J. 1984. Routes to object constancy: Implications from neurological impairments of object constancy. The Quarterly Journal of Experimental Psychology 36A: 385–415. Humphreys G. W., Riddoch M. J. 1987. To See But Not to See: A Case Study of Visual Agnosia. Hove, UK: Lawrence Erlabuam Associates. Jastorff J., Kourtzi Z., Giese M. 2006. Learning to discriminate complex movements: Biological versus artificial trajectories. Journal of Vision 6: 791–804. Johansson G. 1973. Visual perception of biological motion and a model for its analysis. Perception and Psychophysics 14: 201–211. Johansson G. 1976. Spatio-‐temporal differentiation and integration in visual motion perception. Psychological Research 38: 379–393.
Johansson G. 1976. Visual Motion Perception, Scientific American 232 (6): 76–88. Kersten D., Mamassian P., Knill D.C. 1997. Moving cast shadows induce apparent motion in depth. Perception 26 (2): 171–192. Knoblich G. 2002. Self-‐recognition: body and action. Trends in Cognitive Sciences 6 (11): 447–449. Lee A. L. F., Hongjing L. 2010. A comparison of global motion perception using a multiple-‐aperture stimulus. Journal of Vision 10 (4): 9; doi:10.1167/10.4.9 http://www.journalofvision.org/content/10/4/9.full Lissauer H. 1890. A Case of Visual Agnosia with a contribution to the theory. Archiv für Psychiatrie und Nervenkrakhaiten 21: 222–270. Liu C., Freeman W.T., Adelson E.H. 2006. Analysis of contour motions. Advances in Neural Information Processing Systems. NIPS. Loomis J. M., Nakayama K., 1973. A velocity analogue of brightness contrast. Perception 2 (4): 425–428. Mather G., Verstraten F., Anstis S. M. 1998. The Motion Aftereffect: A Modern Perspective. Cambridge, MA: MIT Press. Matin L., MaCkinnon G.E. 1964. Autokinetic Movement: Selective Manipulation of Directional Components by Image Stabilization. Science Vol. 143. no. 3602: 147–148. Mikami A., Newsome W. T., Wurtz R. H. 1986. Motion selectivity in macaque visual cortex. I. Mechanisms of direction and speed selectivity in extrastriate area MT. Journal of Neurophysiology Vol 55, Issue 6: 1308–1327. Nakayama K. 1999. Mid-‐level vision. In The MIT encyclopedia of the cognitive sciences (eds. R. A. Wilson, F. C. Keil). Cambridge: MIT Press. Neri, P., Morrone, M. C., Burr, D. C. 1998. Seeing biological motion. Nature 395: 894–896. Newsome W.T ., Mikami A., Wurtz R. H. 1986. Motion selectivity in macaque visual cortex. III. Psychophysics and physiology of apparent motion. Journal of Neurophysiology Vol 55, Issue 6: 1340–1351. Perrett D. I., Harries M. H., Chitty A. J., Mistlin A. J. 1989. Three stages in the classification of body movements by visual neurons. In Images and Understanding (eds. H.B. Barlow, C. Blakemore, M. Weston-‐Smith). Cambridge: Cambridge University Press. Pestilli F., Viera G., Carrasco M. 2007. How do attention and adaptation affect contrast sensitivity? Journal of Vision 7 (7): 1–12. Prinz W. 1997. Perception and Action Planning. European Journal of Cognitive Psychology 9 (2): 129–154. Reichardt W. 1961. Autocorrelation, a principle for the evaluation of sensory information by the central nervous system. In Sensory communication (ed. W.A. Rosenblith). New York: Wiley, 303–317. Rensink R. A. 2000. The dynamic representation of scenes. Visual Cognition 7: 17–42. Rock I. 1983. The Logic of Perception. Cambridge, MA: MIT Press. Sheth B. R., Shimojo S. 2000. In space, the past can be recast but not the present. Perception 29: 1279–1290. Shiffrar M., Freyd J. 1990. Apparent motion of the human body. Psychological Science 1: 257–264. Stone J. V. 1999.Object recognition: view-‐specificity and motion-‐specificity. Vision Research Volume 39, Issue 24: 4032–4044. Thornton I. M., Knoblich G. 2006. Action Perception: Seeing the world through a moving body. Current Biology 16 (1): R27–R29. Thornton I., Vuong Q. 2004. Incidental Processing of Biological Motion. Current Biology Volume 14, Issue 12: 1084–1089. Thornton I. M., Kourtzi Z. 2002. A matching advantage for dynamic human faces. Perception 31 (1): 113–132. Tse P. U. 2006. Neural correlates of transformational apparent motion. Neuroimage 31 (2): 766–773.
Vuong Q. C., Tarr M. J. 2004. Rotation direction affects object recognition. Vision Research Volume 44, Issue 14: 1717–1730. Wallach H., O'Connel D. N. 1953. The Kinetic Depth Effect. Journal of Experimental Psychology Vol. 45, No. 4. Wallach H. 1959. The Perception of Motion. Scientific American 201: 56–60. Werner A. 2007. Color constancy improves, when an object moves: High-‐level motion influences color perception. Journal of Vision 7 (14): 1–14. Wertheimer M. 1912. Über das Sehen von Scheinbewegunen und Scheinkorporen. Zeitschrift fur Psychologie 61: 463–485.