1

Perl Bak

VELIKI TALAS

Prevela Smiljana Kii Kino je ivio na farmi. Farma se prostirala na jednom planinskom grebenu Japana.

Polja su bila terasasta, poduprta kamenim zidovima, tako da je svako od njih izgledalo kao iroka stepenica, isklesana u planini. Prije stotinjak godina Kinovi su preci podigli ove kamene zidove koji su podupirali polja.

Iznad ovih polja stajala je seljaka kua. To je bio Kinov dom. Kino je esto, osjeao da je penjanje do njegove kue naporno, a naroito kad je radio na najniem polju i zaelio da togod pojede. Meutim, kad bi zavrio svoj jutarnji i veernji obrok, bio je sretan to ivi na takvoj visini, jer je mogao da gleda na iroki plavi okean u podnoju planine, koja se postepeno izdizala iz okeana, tako da je u njegovom podnoju bila samo uska traka pjeane obale. Do ovog pjeanika prostiralo se malo ribarsko selo u kome je Kinov otac prodavao zelen i riu, a kupovao ribu. Sa prozora svoje sobe Kino je vidio nekoliko pohabanih krovova seoskih kua, poredanih u dva nejednaka reda pored kamenom poploane ulice. Kue su bile jedna prema drugoj, a kue koje su bile do mora nisu imale prozora prema moru. Kino je uvijek radosno pogledao na morske talase i udio se zato stanovnici toga sela u tome ne uivaju. Nije saznao za razlog dok se nije upoznao sa Dijom, iji je otac bio ribar.

Dijo je ivio u posljednoj kuici u redu kua koje su podignute do okeana, a ni njegova kua nije imala prozora prema moru.

"Zato"? upita ga Kino. "More je prekrasno." "More je na neprijatelj", odgovori mu Dijo. "Kako to moe da kae?" udio se Kino. "Tvoj otac lovi ribu iz mora, prodaje je i

od toga ivite." Dijo na to samo strese glavu. "More je na neprijatelj", ponovi on. "Mi to svi

znamo." Tome je bilo teko povjerovati. U vruim danima, kad bi zavrio svoj posao, Kino bi

strao niz stazicu koja je vodila preko terasa i sastajao se s Dijom na morskoj obali.

2

Skinuli bi odijelo i skoili u bistru morsku vodu i plivali daleka do malog ostrva, koje su smatrali svojim. U stvari, ostrvo je pripadalo jednom starom gospodinu koga nikada nisu vidjeli, osim iz daljine. Katkada, uvee, starac bi izaao iz kapije svoga dvorca i zastao bi gledajui na more. Onda su mogli da ga vide kako se opire o svoj tap, a njegova bi se bijela brada lelujala na vjetru. ivio je u svom dvorcu iza visoke ograde od isprepletenog bambusa, na okruglom breuljku izvan sela. Ni Kino ni Dijo nikada nisu uli na tu kapiju, ali ponekad, kad bi kapija ostala otvorena, zavirivali su u batu. Vee ljepote nisu mogli da zamisle. Umjest trave, zeimja je bila pokrivena tamnozelenom mahovinom, u sjenci borova i bambusa. Svakoga dana batovani su meli mahovinu bambusovim metlama sve dok ne bi postala kao ilim od kadife. Vidjeli su starog gospodina kako eta u srebrnosivoj odjei ispod razmaknutog drvea, sa rukama na leima i pognutom sijedom glavom. Imao je ljubazno naborano lice. Nikada ih nije opazio.

"Ne znam da li je to pravilno da mi koristimo ostrvo a da ga ne pitamo ?" Tako ree Kino kad su stigli na obalu ostrva, koja je bila sva od mekanog bijelog pijeska.

"On se njime nikada ne koristi", odgovori Dijo. "Tu samo ive posveene srne." Na ostrvu je bilo mnogo posveenih srna. Nisu bile plaljive, jer ih niko nije dirao.

Kad su opazile dvojicu djeaka, poele su da njue hranu u njihovim rukama. Kino bi katkada privezao za vrat malu limenu posudu sa kolaima i prenosio bi je da nahrani srne. Ali on je rijetko kada imao novaca da bi mogao da kupi kolaa, zato se penjao na visoko drvee i natrgao bi za srne mnogo njenih pupoljaka. One su veoma voljele da ih jedu i zahvalno su pruale svoje meke njukice prema njegovoj ruci.

Kino bi volio da na ostrvu nekada i prenoi, dok to Dijo nije nikada zaelio. Kada bi tako tu provodili poslijepodne, Dijo bi se esto zagledao preko mora.

"ta trai?" pitao ga je Kino. "Hou samo da vidim da se okean ne ljuti", odgovarao je Dijo. Kino se smijao. "Gluposti", govorio je. "Okean se ne moe naljutiti." "O, da, jo kako moe da bude ljut", tvrdio je Dijo. "esto stari bog okeana pone

da se nadima u svojoj postelji i da die glavu i ramena. Tada se talasi razbjesne na sve strane. Bog se onda uspravi i rikne, a zemlja se pod vodom zatrese. Ne bih elio da se tada zateknem na ostrvu."

"Niko ne zna zato se okean razljuti", ree plaljivo Dijo. Meutim, toga dana okean sigurno nije bio ljut. Sunce je duboko blijetalo u istoj vodi, a djeaci su plivali preko srebrne povrine ustreptalih talasa. Ispod njih je bila dubina od nekoliko milja. Niko nije znao kolika je tu dubina, jer ribari nikada nisu uspjeli da svojim uadima dokue dno privezanim komadom eljeza, pa ma koliko dugako bilo njihovo ue. Voda je bila duboka, a zemlja se brzo sputala do nedokuive kolijevke okeana. Kad bi Kino zaronio, sputao se sve dublje i dublje, dok ne bi doao do ledenog sloja vode. Kad na svom tijelu osjetito taj ledeni zagrljaj, poeo je istom da shvaa zato se Dijo boji i brzo je izronio na talase obasjane suncem.

Ispruio se na obali i ponovo je bio sretan. Zajedno sa Dijom traio je plave i

3

zelene, crvene i zlatne koljkice. Sa sobom su donijeli male korpice pletene kao vreice, koje bi uzicom privezali preko prsa i punili su ih koljkama. Dijova majka pravila je od koljki stazicu u svojoj kamenitoj batici, a koljke nigdje nisu bile tako sjajne kao na Ostrvu srndaa.

Kad su se nasitili obale, zali su u borovu umu iza obale i pregledavali pilje. Bila je tu jedna pilja koju su uvijek posjeivali. Nisu se usuivali da u nju zau duboko, jer se sputala dolje, ispod okeana. Oni su to znali i na najudaljenijem kraju pilje mogli su da vide kako ju je okean ispunio kao veliki ribnjak i tu su se smjenjivale plima i oseka. Voda je esto svjetlucala i blijetala kao da su duboko ispod njene povrine bila upaljena svjetla. Jednom su na stjenovitom brijegu pilje nali mrtvu sjajnu ribu. U tmini pilje blistala je u njihovim rukama. Meutim, kada su s njom istrali na sunevo svjetlo, nestalo je njene blistave boje i postala je siva. Kad su se s njom vratili u pilju, ponovo je zablistala.

Iako im je na ostrvu bilo tako divno, Dijo je stalno posmatrao sunce. Odjednom je poletio na obalu i posmatrao kako se sunce sputa prema zapadu i povikao na Kina:

"Hajde brzo moramo plivati kui." Zajedno su zaronili u okean, rumeni od suneva zalaska. Voda je bila topla i laka,

drala ih je na sebi, a oni su jedan pored dragog plivali preko irokog kanala. Na obali ih je ekao Dijov otac. Vidjeli su ga kako stoji i rukama zaklanja oi od sjajnog neba, traei ih. Kad su se njihove crne glave pojavile na vodi, zvao ih je, vikao na njih i koraao im u susret. Pruio im ruke obadvojici, vukui ih iz bijele pjene.

"Nikada nisi ostao tako dugo, Dijo", ree otac sa zebnjom u glasu. "Bili smo u pilji, oe", odgovori Dijo. Dijov otac obgrli samo sinova ramena. "Nemoj da dolazi tako kasno", ree mu, a

Kino u udu pogleda na njega i zakljui da se i ovaj snani ribar plai morskog bijesa. Poelio im je laku no i poeo je da se penje uz brdo kui. Zatekao je majku kako priprema sto za veeru. Jelo je prekrasno mirisalo vrua kuvana ria, pilea supa i rumeno prena riba.

Niko se nije brinuo za Kina. Otac se umivao, sipajui vodu na glavu i lice velikom kaikom, a njegova sestrica Setsu nosila je tapie za jelo.

Za nekoliko minuta svi su sjedjeli na istoj rogozini oko niskog etvorouglastog stola, a roditelji su punili zdjelice svojoj djeci. Niko nije govorio, jer nije utivo da se govori dok se slui jelo. Uskoro je svako imao jelo pred sobom.

Kad je veera bila zavrena. Kinov je otac pio vrue vino iz veoma male oljice, a majka je skupljala crno lakovane drvene zdjelice za riu. Tada se Kino okrenu ocu.

"Oe, zato se Dijo boji okeana?" upita on. "Okean je ogroman", odgovori mu otac. "Niko ne zna gdje mu je kraj a gdje

poetak." "I Dijov se otac boji", ree Kino. "Mi ne razumijemo okean", ree mu otac. "Ja sam sretan to ivimo na zemlji", nastavi Kino. "Na naoj se farmi ne moramo

4

niega bojati." "Ali i zemlje se treba bojati", odgovori njegov otac. "Sjea li se kako je prole jeseni

bjesnio veliki vulkan?" Kino se sjeti. Svake jeseni, poslije zavrene etve, porodica je slavila praznik. Nosili

su na leima vree sa hranom i posteljinu, a u rukama dugake tapove da se lake penju po planinskim grebenima, a onda, zaboravljajui svoje svakodnevne brige, ili su na neko znaajnije mjesto. Dobri susjed uvao je kod kue pilie i nadgledao imanje. Prole jeseni htjeli su da posjete veliki vulkan, dvadeset milja odavde. Kino ga dotada nije vidio, ali je o njemu esto sluao, a esto, kad bi bio vedar dan i kad bi se popeo na brdo iza farme, mogao je vidjeti lepezasti sivi oblaak na samom kraju neba. Ono je dim iz vulkana, priao mu je otac. esto se zemlja tresla upravo ispod farme. I to je bio vulkan.

Da, on je mogao da se sjeti ogromnih, razjapljenih usta vulkana. Gledao je u njih i nisu mu se sviala. Veliki oblaci utog i crnog dima kuljali su naokolo i bijeli pramen rastopljenog kamenja slijevao se polako u jednom oku. Htio je da ode, a i sada katkada u noi, u toplom leaju na prostrtom podu, pod mekanim pamunim pokrivaem, osjeti olakanje pri pomisli da je vulkan tako daleko i da ih dijele najmanje tri planine.

Kino pogleda na oca preko niskog stola. "Moramo li se i mi neega bojati"? upita. Otac mu uzvrati pogled. Bio je to snaan, ilav i mrav ovjek, a teak i naporan rad

zategao mu je miie na rukama i nogama. Ruke su mu bile rapave, ali uvijek iste. Na nogama nije imao nikada nita osim slamnatih sandala. Kad bi doao kui, skinuo bi ih. U kui niko nije nosio cipele. Zbog toga je pod uvijek bio ist.

"Moramo se uiti da ivimo u opasnosti", ree sada Kinu. "Misli da nam nee nakoditi ni okean ni vulkan ako ga se ne bojimo?" upita Kino. "Ne", odgovori otac. "To nisam rekao. Okean je tu, a i vulkan je tu. Istina je da

jednoga dana okean moe da se podigne u buru, a vulkan se moe provaliti vatrom. S tim moramo da raunamo, ali bez straha. Moramo rei: 'Jednoga u dana umrijeti, nije vano da li od okeana ili od vulkana, kada budem ostario ili jo mlad'."

"Ne volim da mislim na takve stvari", ree Kino. "Dobro je za tebe da o njima ne misli", ree mu otac. "Ali nemoj ih se ni bojati. Kad

se bude bojao, mislie na njih neprestano. Uivaj ivot, a ne boj se smrti to je put dobrog Japanca."

U ivotu je bilo mnogo radosti. Kinu je svaki dan donosio novo veselje. Zimi je odlazio u kolu u ribarsko selo i sjedio je pored Dija. Uili su itati, raunati i ostale stvari koje djeca ue u koli. Meutim, ljeti je Kino morao da radi u polju teke poslove, jer je njegovom ocu bila potrebna pomo. Takoer i Setsu i majka pomagale su kad je bilo vrijeme da se sije riino sjeme u natopljena polja na terasama, a pomagale su i onda kad je zrno bilo zrelo, kad ga je trebalo kositi, vezali u snopove i vrijei. Tih dana Kino nije mogao da tri niz planinu i potrai Dija. Kad se dan bliio smiraju, bio je toliko umoran da bi zaspao odmah posije veeje.

Bilo je dana kada je i Dijo bio toliko zaposlen da se nije mogao igrati. Pronio se

5

glas meu ribarima na obali da jato riba prolazi kroz kanale i onda su svi ribarski amci urno isplovili iz zaliva u glavne morske struje. Rano, izjutra, esto jo pri svjetlu mjeseca na zalasku, Dijo i njegov otac plovili su po srebrnom moru da poloe svoje mree prije osvita. Kad su bili dobre sree, izvadili su mree toliko pune ribom da su morali da napregnu sve svoje snage da ih izvade i zaas bi dno amca blijetalo i svjetlucalo od ribe koja se praakala. esto, kada nije bilo vrijeme sjetve ni etve, Kino je odlazio u ribolov sa Dijom i njegovim ocem. Bilo je to veoma uzbudljivo ustajati nou, obui topli i meki kaputi, ak i ljeti zakopan do vrata, jer je u osvit duvao hladan vjetar nad morem. Iako je bilo vrlo rano, tada bi ustajala i njegova majka, dala bi mu olju vrue orbe od rie, neto mlijeka od soje i vrueg aja prije nego to bi krenuo. Onda mu je spremala ruak u vrstu drvenu kutijicu. Hladnu ribu i riu i komade kisele rotkve.

Kino je trao po kamenim stepenicama putem niz obronke, ravno ka niskom doku gdje su se na plimi ljuljali ribarski amci. Dijo i njegov otac ve su bili tu i za nekoliko asaka njihova je laica probijala put izmeu stijena prema otvorenom moru.

Vjetar je udarao u razapeta jedra i oni su klizili prema nebu obasjanom dolaskom novog dana. Kino je unuo na dno, u zadnji dio amca i osjeao je kako mu se srce puni radou i uzbuenjem. Obala je ostala daleko iza njih i amac se odmicao u duboke talase okeana. Uskoro su stigli do itave flote ribarskih amaca i zajedno s njima juriti za jatima riba. inilo mu se da je on ptic u jatu koje krui nebom. Kakvo je tek bilo uzbuenje kad se izvlaila riba. U tim asovima Kino je osjeao da je Dijo jo sretniji od njega. Ribolov je bio mnogo manje naporan nego etva rie.

"Volio bih da je i moj otac ribar", govorio je tada Diju. "Tako je glupo orati, sijati, kositi i vezati snopove kad se moe ivjeti i ovako, vaenjem ribe iz mora."

Dijo je stresao glavom. "Ali kad dou bure, onda bi poelio da se vrati zemlji", odgovori on.

Onda se nasmija: "Kako bi ti prijala riba bez rie ? Pomisli da mora jesti samu ribu.""Potrebni su nam i seljaci i ribari", ree Dijov otac. U danima kada je nebo bilo vedro i duvao umjeren vjetar, okean je bio tako tih i plav

da je bilo teko i pomisliti da on moe biti okrutan i bijesan. Ali ni Kino nije nikada sasvim zaboravljao kako je voda ledena i zelena pod toplom plavom povrinom. Kada je sunce sijalo, voda je u dubini bila nepomina. Meutim, kad su dubine poele da se kreu, nadimaju i talasaju, onda je Kino bio sretan to je njegov otac seljak, a ne ribar. A onda, jednog dana, bila je to zemlja koja je donijela veliki talas. Duboko ispod najdubljeg mjesta u okeanu, mnogo milja ispod tihih zelenih voda, u srcu zemlje bjenjele su vatre. Ledena hladnoa vode nije mogla da rashladi njihov plamen. Ispod kore okeanovog dna topile su se i vrile stijene, ali im teka masa vode nije dozvolila da prekipe na povrinu. Konano je para postala koliko snana da je prokrila prolaz kroz usta vulkana. Toga dana Kino, koji je pomagao ocu oko saenja repe, vidio je kako se nebo naoblailo do polovine vidika.

"Pogledaj, oe!", povie. "Vulkan opet gori."

6

Otac prekide posao i sa strepnjom pogleda u nebo. "Izgleda da je veoma bijesan", odgovori. "Noas neu spavati." Cijelu no, dok su ostali spavali, Kinov je otac uvao strau. Kad se smrailo, nebo

se ozarilo crvenilom, a zemlja se tresla ispod seoskih kuica. Dolje, u ribarskom selu, svjetla u kuicama bila su dokaz da su i ostali oevi budni. itave vijekove oevi su straarili zbog zemlje i mora.

Dolo je jutro, udnovato i neobino svanue. Nebo je bilo sivo i crveno, a iskre i pepeo padali su ak ovamo, po seoskim kuama. Kino je imao udan osjeaj kad se bosom nogom dotakao zemlje. Zemlja je pod nogama bila vrua. U kui je majka poskidala sa zidova sve stvari koje su mogle pasti i razbiti se. Neto boljeg sua sloila je u korpicu obloenu slamom i ostavila je napolju.

"Hoe li biti zemljotresa, oe?" upita Kino kad su dorukovali. "Ne mogu nita rei, sine", odgovori otac. "Zemlja i more bore se protiv vatre koja

bukti u unutranjosti zemlje." Toga vrueg ljetnjeg jutra nije isplovila nijedna barka. Nije bilo vjetra. More je bilo

tiho i mrtvo, kao da je pokriveno uljem. Imalo je purpurno-sivu boju, primamljivo lijepu, od koje je Kina obuzimao strah.

"Zato je more takve boje?" upita on. "U moru se ogleda nebo", odgovori otac. "More, zemlja i nebo ako zajednikim

snagama rade protiv ovjeka, onda e to za nas biti veoma opasno." "Gdje su bogovi u takvim asovima?" upita Kino. "Zar se oni nee za nas brinuti!" "Ima asova kada bogovi puste ovjeka da se brine sam o sebi", odgovori otac.

"Iskuavaju nas da se uvjere da li smo sposobni da se spasemo." "A, ako nismo sposobni?" upita Kino. "Moramo da budemo sposobni", odgovori otac. "Strah ovjeka ini slabim. Ako se

boji, tvoje ruke drhte, noge klecaju, a tvoj mozak nije kadar da naredi rukama i nogama ta treba da rade."

Toga dana niko se nije udaljavao od kue. Kinov je otac sjedio na vratima, posmatrajui nebo i uljano more, a Kino je stajao u njegovoj blizini. On nije znao ta sada radi Dijo, ali je zamiljao da on isto tako stoji pored svoga oca. Tako su prolazili asovi sve do podne.

U podne je otac pokazao prstom nm jedno mjesto ispod breuljaka. "Pogledajte na dvorac staroga gospodara", ree on.

Na pola puta niz planinski greben, na okruglom breuljku gdje je stajao dvorac, opazi Kino kako se crvena zastava die na vrh visokog stuba i poinje da se kepra pema sivom nebu

"Stari gospodin upozorava narod da bue spreman", nastavi otac. Dvaput sam ve vidio kako se die zastava, obadva puta prije tvoga roenja."

"Na ta biti spreman?" upita Kino prestraenim glasom. "Na sve to se moe dogoditi", odgovori Kinov otac.

7

U dva sata nebo je poelo da se crni. Vazduh je bio vru kao da gori uma, ali nigdje ni traga od vatre. Krvavocrveni sjaj oko vulkana prelijevao se preko vrha planine i odraavao se od crne pozadine. Iza brda uo se duboki glas zvona.

"Kakvo je ono zvono?" upita Kino oca. "Nikada ga prije nisam uo." "Dvaput je tako zvonilo prije nego to si se rodio", odgovori on. "To je zvono sa

hrama koji se nalazi izmeu zidina dvorca starog gospodina. Ono poziva narod da napusti selo i da se skloni iza zidina.

"Hoe li otii?" upita Kino. "Svi nee otii", odgovori otac. "Roditelji e nastojati da prisile djecu da idu, ali

djeca nee htjeti da napuste svoje roditelje. Majke nee htjeti da ostave oeve, a oevi e htjeti da ostanu kod svojih laa. Meutim neko e ipak eljeti da spase ivot."

Zvono je i dalje uporno zvonilo i ubrzo se uskomeana gomila naroda, veinom djece, poela da penje na breuljak.

"elio bih da Dijo doe ovamo", ree Kino. "Misli, oe, da bi me on vidio kad bih stao na ivicu terase i mahao svojim bijelim platnenim pojasom" ?

"Pokuaj", ree otac. "Hajde sa mnom", zamoli Kino. Tako su Kino i njegov otac stajali na ivici terase i mahali. Kino je skinuo sa pojasa

komad bijelog platna, koje je nosio umjesto pojasa i mahao je njime iznad glave drei ga objema rukama.

Daleko odozdo, ispod breuljaka, Dijo je ugledao dvije ljudske prilike kako bijelim trakama mau prema tamnom nebu. Penjao se plaui i nastojao je da vie ne plae. Nije htio da ostavi svoga oca. Bio je najmlai, a njegov stariji brat, otac i majka rekli su mu da mora ii u planinu. "Moramo se rastati", rekao je Diju otac. "Ako se okean preda vatri, ti mora da ivi iza nas."

"Ne elim da ivim sam", govorio je Dijo. "Tvoja je dunost, kao sina dobrog Japanca, da me slua", rekao mu je otac. Dijo je istrao iz kue plaui. Sada, kad je vidio Kina, odluio je da e ii tamo

umjesto u dvorac i poeo je da uri uzbrdo prema farmi. Poslije svoje porodice najvie je volio Kinovog starog oca i njegovu ljubaznu majku. Nije imao sestrice i uvijek je mislio da je Setsu najljepa djevojka koju je ikad vidio.

Kinov otac pruio je ruku i ppmogao Diji da se popne uz kameni zid. Kino je upravo htio da pozdravi svoga druga, ali se toga asa podie iznad okeana uasan vjetar. Kino i Dijo primaknu se blie jedan drugome i obgrle rukama oca oko pasa,

"Pogledaj, pogledaj ta je to ?" zavapi Kino. Izgledalo je da se purpurni obru okeana podigao i dizao prema oblacima. I

srebrenozelena traka vedrog neba izgledala je kao nizak osvit iznad mora. "Neka nas bogovi uvaju", uo je Kino kako otac apue. Zvono u dvorcu ponovo je

poelo da zvoni, duboko i tuno. Ah, hoe li ga narod uti kad vjetar tako strano zavija? Njihove kue nemaju prozora prema moru. Da li ljudi znaju ta se dogaa? Ispod dubokih

8

hladnih voda okeana, nekoliko milja duboko, zemlja je konano podlegla vatri. Stenjui se otvorila, a hladna masa vode grunula je meu uarene stijene. Provalila je para i podigla okean visoko do neba, kao veliki talas. Ovaj uri prema obali, zelen i snaan, pjenuajui se bjelinom po svojim okrajcima. Talas se die i vie, diui svoje ruke kao kandel

"Moram to rei svome ocu", zajeca Dijo. Ali ga Kinov otac vrsto stee objema rukama. "Previe kasno", ree on utueno. I nije dao Diju da ide. Za nekoliko trenutaka pred njihovim je oima talas rastao, dolazio je sve blie i blie,

sve vii i vii. Vazduh je bio pun njegove buke i grmljavine. Valjao se preko umiruih nepokretnih voda okeana i prije nego to je Dijo mogao ponovno da vikne, dostigao je selo i obuhvatio ga je neizmjerno dubokom, divljom i razbuktalom bijelom pjenom. Talas je urio prema brdskom grebenu, tako da je breuljak na kome je stajao dvorac izgledao kap ostrvo. Svi oni koji su se jo penjali stazom bili su smeteni, noeni divljim vodama kao crne olupine koje su se jo borile. Talas se dizao uz planinu tako da su Kino i Dijo mogli da vide pjenuave valove ispod zida terase na kome su stajali. Onda se talas sa velikim siktavim uzdahom povukao natrag, propadajui u okean, valjajui za sobom sve, drvee, zidove i kue. Otac i dva djeaka stajali su potpuno nijemi, zagrljeni i posmatrali talas kako se postepeno vraa. Valjao se preko sela i sputao se polako u okean, prelazei pomalo u potpuni mir i tiinu.

Na obali, gdje je bilo selo, nije ostala nijedna kuica, ni stablo drveta, ni traga o sruenom zidu, ni one male ulice sa duanima, ni luke, ni barki. Obala je bila oiena od kua kao da tamo nikada nije ivjelo ljudsko bie. Nestalo je svega to je tamo nekada postojalo.

Dijo uasno kriknu i Kino osjeti da je pao na zemlju. Bio je bez svijesti Ono to je ugledao, bilo je za njega previe. Nije mogao da podnese to to je saznao. Njegove porodice, njegovog doma vie nije bilo.

Kino je poeo da plae i njegov otac nije ga zaustavljao. Sagao se i uzeo Dija u naramak i ponio ga kui. Kinova je majka istrala iz kuhinje i poloila na pod duek, na koji je Kinov otac spustio Dija.

"Bolje je to ne zna za se", ree njeno. "Ostavimo ga ovako dok se sam ne osvijesti. Ja u sjedjeti pokraj njega."

"Ja u mu trljati ruke i noge", ree Kinova majka tuno. Kino nije mogao da govori. Stalno je plakao i njegov ga je otac pustio da jo neko

vrijeme plae. Onda je rekao svojoj eni: "Ugrij malo supe od rie za Kina i metni unutra malo klinia. Hladno mu je." Sve dok to otac nije rekao, Kino nije osjeao da mu je hladno. Drhtao je i nije bio u

stanju da prestane plakati. Ue Setsu. Ona nije vidjela veliki talas jer je njena majka zatvorila prozore i spustila zavjese prema moru. Ali sada je vidjela Dija kako lei samrtno blijed i nepomian.

"Dijo je mrtav?" upita ona.

9

"Ne, Dijo je iv", odgovori otac. "Zato ne otvara oi?" upita ona ponovo. "Brzo e otvoriti oi", odgovori otac. "Ako Dijo nije umro, zato onda Kino plae?" upita alje Setsu. "Postavlja isuvie mnogo pitanja", odgovori joj otac. "Idi u kuhinju i pomozi majci." Tako se Setsu vrati u kuhinju. Dok je odlazila jo je jednom pogledala Dija i Kina,

drei prst u ustima. Ubrzo je dola majka sa vruom orbom od rie koju Kino pojede. Osjeti sada da mu je toplije i prestade da plae. Ali jo uvijek je bio preplaen i alostan.

"ta emo rei Diju kad doe sebi?" pita oca. "Neemo govoriti", odgovori otac. "Mi emo mu dati toplu hranu i pustiemo ga da

se odmori. Pomoi emo mu da osjeti da opet ima svoj dom." "Ovdje?" upita Kino. "Da", odgovori otac. "Ja sam uvijek elio da imam jo jednog sina i Dijo e mi biti

drugi sin. Kad postane svjestan da je ovo njegova kua, onda emo mu pomoi da razumije ta se dogodilo.

ekali su tako da se Dijo probudi. "Ja mislim da Dijo nee vie moi da bude sretan", ree Kino alosno. "Da, jednog e dana opet biti sretan", odgovori mu otac, "jer je ivot oduvijek jai od

smrti. Kad se probudi, Dijo e misliti da nee moi vie nikada da bude sretan. On e plakati i plakati i mi emo pustiti da plae. Ali on nee moi stalno plakati. Poslije ne-koliko dana on nee vie plakati po cijeli dan. On e zaplakati samo nekada. Sjedie mirno i tuno. Moramo mu dozvoliti da bude alostan i neemo ga siliti da govori. Mi emo raditi svoj posao i ivjeti kao to smo i dosada ivjeli. Jednoga dana on e osjetiti da je gladan i pojee neto to skuva naa majka, neto naroito, i on e poeti da se osjea bolje. Vie nee plakati po danu nego samo po noi. Mi emo ga pustiti da plae po noi. Ali za ovo vrijeme snaga njegovog tijela e se obnavljati. Krv e mu ivlje strujati u i-lama, njegove e kosti rasti, poee da misli. Njegove misli dae mu volje da ivi."

"On ne moe zaboraviti svoga oca, majku i brata", uskliknu Kino. "Nee moi, niti smije da ih zaboravi", odgovori Kinov otac. "Isto tako kao to je

ivio sa ivim, ivjee i sa svojim mrtvim. Jednog e dana shvatiti njihovu smrt kao dio svoga ivota. Nee vie plakati. Mislie na njih i esto e ih spominjati. Njegovo meso i njehova krv je i njihova. Dok bude iv, i oni e ivjeti u njemu. Veliki talas doe, ali i proe. Sunce opet sija, ptice pjevaju i zemlja cvate. Pogledaj sada na more!"

Kino pogleda sa otvorenih vrata i ugleda svijetao i gladak okean. Nebo je opet bilo plavo, obala pusta, a nekoliko oblaia na horizontu jedini trag onoga to se dogodilo.

"Kako to izgleda okrutno kada je okean sada opet tako bistar i miran", ree Kino. Ali otac zavrti glavom: "Ne, to je divno da se poslije bure okean ponovo smiri i nebo

opet postane plavo. Za opaku buru nije kriv ni okean ni nebo." "Ko je onda kriv?" upita Kino. Suze su mu tekle niz lice. Bilo je mnogo toga to on

nije mogao da shvati. Samo je njegov otac sve vidio i sve razumio. "Ah, niko ne zna ko

10

daje povod ovim nesretnim burama", odgovori njegov otac. "Mi samo znamo da one dolaze. Kad dou, moramo da ih podnosimo sa svom svojom hrabrou, a kada prou, moramo ponovo osjetiti da je ivot lijep. Svaki dan ivota sada nam je vredniji nego to je bio prije bure."

"Ali Dijova porodica njegov otac, majka i brat i sav taj dobri ribarski svijet koji je izgubljen", aputao je Kino. "Ne mogu se zaboraviti poginuli".

"Sada moramo da mislimo na Dija", opomenu ga otac. "Svaki as moe da otvori oi, a mi moramo da budemo pored njega. Ti kao njegov brat, a ja kao njegov otac. Zovi majku i malu Setsu."

Poee da oslukuju. Dijove oi jo su stalno bile zatvorene, ali je poeo da jeca u snu. Kino otri da zovne majku i Setsu. Svi se okupie oko njegovog kreveta, kleei na podu, samo da budu to blie Diju kad otvori oi.

Nakon nekoliko minuta, dok su ga tako svi gledali, Dijovi oni kapci poee da trepere na njegovom blijedom licu. On polako otvori oi. Gledao je s lica na lice kao da ih ne pozna. Onda pogleda na stropne grede i na bijele zidove oko sebe. Pogleda zatim na pokriva sa plavim cvjetiima, kojim je bio pokriven.

Niko od njih ne progovori nijedne rijei. Stalno su kleali pored njega i ekali. Ali Setsu nije mogla da miruje. Sklopi ruke i poe da se smije. "Oh, Dijo se probudio!" viknu ona.

"Dijo, jesi li togod lijepo sanjao?" Zvuk njenog glasia potpuno ga osvijesti. "Moj otac moja majka", proaputa on. Kinova ga majka uze za ruku. "Ja u sada biti tvoja majka, dragi Dijo", ree ona. "Ja u ti biti otac", ree Kinov otac. "Ja sam sada tvoj birat, Dijo", promuca Kino, "Ah, Dijo e odsada kod nas ivjeti" ree radosno Setsu. Sada Dijo istom sve shvati. Ustade sa kreveta i ode prema vratima odakle se moglo

vidjeti nebo i more. Pogledom pree breuljak i obalu gdje je bilo ribarsko selo. Sada je to bila pusta obala i od dvadesetak i vie kua ostalo je samo nekoliko kamenica i gruda od temelja. Sitni i njeni talasi poigravali su se lakim komadima drveta od koga su bile napravljene kue, bacajui ih na pijesak i nosei ih opet natrag.

Porodica je ila za Dijom i stalno je bila oko njega. Kino nije znao ta bi rekao jer ga je srce boljelo zbog njegovog prijatelja i brata. Kinova je majka otirala suze, ak je i mala Setsu izgledala alosna. Uzela je Dija za ruku i tresui mu je, govorila:

"Dijo, ja u ti dati moju dragu patkicu." Ali Dijo ne moe ni da progovori. Neprestano gleda na okean. "Dijo, ohladila ti se orba od rie", ree Kinov otac. "Svi moramo da neto pojedemo", ree Kinova majka. "Pripravila sam za ruak

lijepo pilence." "Ja sam gladna", vie Setsu.

11

"Hajde, sine!" ree Kinov otac Diju. Opkoljavaju ga i njeno odvode i ponovo ulaze u kuu. U prijatnoj i udobnoj sobici

posjedaju svi za sto. Dijo sjede sa ostalima. Bio je budan, uo je glasove Kinove porodice i znao je da

Kino sjedi pored njega. Ali je osjeao da mu dua jo sprava. Bio je veoma umoran i nije mogao da govori. Znao je da vie nikada nee vidjeti ni oca, ni majku, ni brata, niti ikoga od svojih susjeda i prijatelja u selu. Pokuavao je da na njih ne misli, da ne vidi kako nabujali talasi odnose njihova nepokretna tijela.

"Jedi, Dijo", ree apui Kino. "Pile je dobro." Dijova je zdjelica stajala pred njim netaknuta. Nije bio gladan. Ali kad ga je Kino

zamolio, uzeo je svoju porcelansku kaiicu i poeo da pomalo jede orbu. Bila je vrua i dobra i on osjeti njen miris u svojim nozdrvama. Pojeo je jo malo orbe, a onda, a onda je uzeo tapie i pojeo malo mesa i rie. Njegov mozak jo nije bio sposoban da misli, ali je njegovo tijelo bilo mlado i snano i trailo je hranu.

Kad su svi zavrili objed, ree Kino: "Hoemo li ii na brdo, Dijo?" Ali Dijo zavrti glavom: "Hou jo da spavam", odgovori on. Kinov ga je otac razumio. "Za tebe je spavanje dobro", ree mu. I odvede Dija do

njegove postelje, pokrije ga jorganom i okrui pominim zidovima. "Dijo jo nije sposoban za ivot", ree Kinu. "Moramo priekati." Najprije je poelo da se oporavlja tijelo. Kinov je otac pazio njeno Dija i znao je

da e tijelo izlijeiti i duh i srce. "ivot je jai od smrti", govorio je stalno Kinu. Dani su prolazili, ali Dijo je jo uvijek bio umoran. Nije htio da misli ni da se sjea

samo je elio da spava. Budio se da jede pa je opet drijemao. Kad je to vidjela Kinova majka, odvela ga je u spavau sobu, a Dijo bi se svaki put povalio na meki duek koji je bio prostrt po podu tihe i iste sobice. Gotovo uvijek bi zaspao odmah, a Kinova bi ga majka pokrila i odlazila.

Tih dana Kino nije volio da se igra. Pomagao je ocu u napornim poljskim radovima. Nisu mnogo razgovarali i niko od njih nije elio da gleda more. Dovoljno im je bilo da gledaju u tamnu, plodnu zemlju pod nogama.

Jedne veeri Kino se popeo na breuljak iza farme i posmatrao vulkan. Tekog oblaka dima ve je odavno nestalo, a sada je nebo uvijek bilo isto. Bio je sretniji kad se uvjerio da se vulkan vie ne ljuti, pa bi se tada vratio kui. Na pragu je stajao otac, i kao to je uobiajio svake veeri, puio je lulu. U kui je majka kupala Setsu prije spavanja.

"Je li Dijo ve zaspao?" upita Kino oca. "Da, i to je za njega najbolje", odgovori otac. "San e ga ojaati i kad se probudi,

bie sposoban da misli i da se svega sjea." "Hoe li moi da se sjea tako tekog bola?" upita Kino. "Da", odgovori otac. "Kad bude dovoljno jak da se usudi da misli na svoje roditelje,

onda e ponovo biti sretan." Sjedjeli su tako zajedno otac i sin. Kino postavi novo pitanje: "Oe, zar mi nismo

12

nesretni ljudi kad moramo da ivimo u Japanu?" "Zato tako misli?" upita ga otac umjesto odgovora. "Zato to je iza nae kue vulkan, a ispred kue je okean i kad oni zajedno ponu da

smiljaju neko veliko zlo, da naprave zemljotres i podignu velike talase, onda nam nema pomoi. Uvijek mnogi od nas na-stradaju."

"ivjeti u opasnosti znai biti svjestan koliko je ivot lijep", odgovori mu otac. "Ali ako nas opasnost uniti?" upita sa zebnjom Kino. "ivot u blizini smrti ini nas smjelim i jakim", odgovori Kinov otac. "To je razlog

to se na narod nikada ne boji smrti. Isuvie esto joj gledamo u oi i ne bojimo je se. Nije vano hoemo li umrijeti neto prije ili neto kasnije. Ali ivjeti smjelo, voljeti ivot, gledati kako je lijepo drvee, kako su divne planine, pa ak i okean, gledati svoj rad koji nam daje hranu za ivot u tome smo mi Japanci sretni ljudi. Mi volimo ivot jer ivimo u opasnosti. Mi se ne bojimo smrti jer znamo da su ivot i smrt nerazdvojni."

"ta je smrt?" upita Kino. "Smrt je veliki prolaz", odgovori Kinov otac. Njegovo lice uopte nije bilo alosno.

Umjesto toga bilo je mirno i sretno. "Prolaz? Kuda?" upita opet Kino. Kinov se otac smjekao. "Moe li se sjetiti kad si se rodio?" Kino zavrti glavom: "Bio sam odve malen." Kinov se otac smijao: "Oh, ja se sjeam vrlo dobro. Da samo zna kako je bilo teko

roditi se! Derao si se i vriskao." "Jesam li ja htio da se rodim?" upita Kino. Sve ga je to mnogo zanimalo. "Nisi htio", rekao mu je otac smijui se. "Htio si, naprotiv, da ostane tamo gdje si

bio, u toploj tamnoj sobi neroenog. Ali je dolo vrijeme da se rodi, otvorila su se vrata ivota."

"A jesam li ja znao da su to vrata ivota ?" upita Kino. "Nisi o tome nita znao i zbog toga si se i bojao", odgovori otac. "Vidi koliko si bio

glup! Mi, tvoji roditelji, oekivali smo te ovdje, mi smo te ve voljeli i eljeli smo da te doekamo. I bio si veoma sretan, zar nije tako?"

"Da, sve dok nije doao veliki talas", odgovori Kino. "Sada se opet bojim zbog smrti koju je donio veliki talas."

"Ti se boji samo zato jer ne zna nita o smrti", ree mu otac. "Jednog e se dana uditi zato si se bojao, isto kao to se danas udi to si se bojao da se rodi."

Dok su tako razgovarali, sputao se sve dublji mrak. Najednom opaze kako uzbrdo dolazi treperavo svjetlo. Krijesnice su ve izale, ali se njihovo svjetlo uporno penjalo putiem prema njihovoj kui.

"Ba bih elio da znam ko nam to dolazi", viknu Kino. "Neko nam dolazi u posjetu", ree otac, "ali ko bi to mogao da bude?" Za nekoliko minuta primijetili su da je taj posjetilac onaj stari gospodin iz dvorca.

Njegov je sluitelj nosio svjetiljku, a stari je gospodin koraao za njim vrlo smjelo,

13

odupirui se o dugaak tap. uli su iz mraka gospodinov glas. "Da li je ovo kua seljaka Ukijame ?" zapitao je stari gospodin. "Jeste", odgovori njegov sluitelj. "Eno ga sjedi pred vratima sa svojim sinom." Kinov otac ustade, a za njim i Kino. "Molim, uzvieni gospodine", ree Kinov otac. "ime mogu da vam posluim ?" Stari je gospodin pristupio blie. "Je li kod vas djeak po imenu Dijo?" "Lei u mojoj kui i spava", odgovori Kinov otac. "elim da ga vidim", ree stari gospodin. Svako je mogao da primijeti da je stari

ovjek navikao da ga ljudi sluaju. Ali Kinov se otac samo nasmijao. "Gospodine, djeak spava, a ja ne mogu da ga budim. On je izgubio cijelu porodicu

kad je doao veliki talas. San ga lijei." "Neu ga buditi", ree stari gospodin. "Ja samo elim da ga vidim." Kinov otac odvede starog gospodina na prstima u sobu, gdje je spavao Dijo, a i

Kino je uao za njima. Sluitelj je drao svjetlo, zaklanjajui ga rukama da ne bi padalo na Dijove

zatvorene oi. Stari je gospodin pogledao na djeaka koji je spavao. Dijo je bio vrlo lijep, iako je sada bio blijed i alostan. Bio je visok za svoje godine, a njegovo je tijelo bilo snano. Lice mu je bilo koliko pametno i bistro toliko i lijepo.

Stari ga je gospodin kratko posmatrao, onda je rekao sluitelju da ga vodi napolje. Opet su se vratili u dvorite i onda se stari gospodin okrenuo Kinovom ocu.

"Moj je obiaj da se poslije velikog talasa pobrinem za one koji su ostali siroad. Tri puta je nailazio veliki talas i tri puta sam pronalazio siroad i udovice i zbrinuo sam ih i zatitio. Meutim, uo sam za ovoga djeaka, Dija, i htio bih da za njega uinim neto vie. Ako je tako dobar kao to je lijep, elio bih da ga uzmem za sina."

"Ali Dijo je na!" uzviknuo je Kino. "uti!" prekide ga otac. "Mi smo samo siromani ljudi. Ako stari gospodin eli da

primi Dija, mi ne moemo rei da ga neemo dati." "Tako je", ree stari gospodin. "Ja u ga odgojiti, dau mu lijepe haljine i poslati ga u

dobru kolu, a on moe da postane veliki ovjek koji e biti na ast naemu kraju i cijeloj naciji."

"Ali ako bude stanovao u dvorcu, mi se neemo moi vie igrati zajedno", ree Kino. "Moramo da mislimo na Dijovo dobro", ree Kinov otac. Zatim se okrenu starom

gospodinu. "Gospodine, veoma ste ljubazni to predviate za Dija tako divnu budunost. Ja sam mislio da ga uzmem za svoga sina, sada kad je izgubio svoje roditelje, ali ja sam samo siromaan seljak i ja ne mogu da smatram da je moja kua tako dobra kao vaa i ne mogu da se obaveem da u poslati Dija u dobru kolu. Sutra kad se probudi, ja u mu ispriati o vaoj ljubaznoj ponudi. On e odluiti."

"Vrlo dobro", ree stari gospodin. "Pustite ga neka sam doe do mene i kae mi svoju odluku, tako da mogu da vidim kako on to osjea."

"Svakako", odgovori ponosito Kinov otac. "Dijo e govoriti u svoje ime."

14

Kako je sada Kino bio nesretan pri pomisli da e Dijo napustiti njihovu kuu i da e otii i ivjeti u dvorcu! "A kad Dijo ode, neu vie imati brata", priao je svome ocu.

"Ne smije biti tako sebian, Kino", odgovori mu otae. "Mora da pusti da Dijo sam bira. Ne bi bilo pravilno da ga nagovara. Zabranjujem ti, Kino da s njime o ovoj stvari razgovara. Kad se probudi, ja u s njim sam govoriti."

Poto je otac bio tako odmjeren, Kino se nije usudio da ga ne poslua. alostan je legao u krevet. Kad je navukao na sebe pokriva, mislio je da nee moi cijelu no zaspati, ali je bio mlad i umoran i zaspao je za tren oka. Rano ujutro, im je otvorio oi, sjetio se Dija i izbora pred kojim sada treba da se odlui. Ustao je, oprao se i obukao, sloio je svoj pokriva i metnuo ga u ormar, gdje je posteljina bila preko dana. Njegov je otac ve bio u polju i Kino je poao da ga potrai. Bilo je krasno, blago jutro, meka je magla pokrivala okean tako da se voda nije mogla vidjeti.

"Da li se Dijo ve probudio?" upitao je Kino svoga oca kada su izmijenjali jutarnje pozdrave.

"Nije, ali e se uskoro probuditi, mislim", odgovorio mu je otac. Plijevio je paljivo kupus i Kino je kleknuo da mu pomogne.

"Mora li mu ba danas govoriti o starom gospodinu?" uporno je pitao Kino. "To mu moram rei im se probudi", odgovori mu otac. "Ne bi bilo lijepo da i dalje

dozvolimo da Dijo smatra ovu kuu za svoju. Jo danas mora da se odlui, prije nego to se kod nas odomai."

"Mogu li da budem i ja prisutan kad bude s njim govorio?" molio je Kino dalje. "Ne, sine moj", odgovori otac. "Ja u s njim razgovarati u etiri oka i objasniu mu

kakve mu sve udobnosti moe da prui bogat ovjek kao to je stari gospodin, a kako malo moemo da mu damo mi, siromani ljudi."

Kino nije mogao da se uzdri a da ne zaplae. Smatrao je da je njegov otac vrlo tvrd. "Dijo e sigurno zaeljeli da ide od nas", jecao je. "Onda neka ide", rekao mu je otac.

Otili su kui da dorukuju, ali je Kino jedva mogao da jede. Poslije doruka opet se vratio u polje, jer nije imao volje da se igra. Njegov je otac ostao kod kue. Uskoro su uli da Dijo ustaje iz postelje.

Dugo je vremena Kino radio u polju. Vrue suze kapale su mu iz oiju na zemlju, ali je on nastavio i dalje da radi. Odluio je da ne ide kui dok ga ne pozovu. Istom kad je sunce bilo na zenitu, zauo je oev glas. Odmah je krenuo i koraao putiem izmeu terasa do kue. Na vratima je stajao otac sa Dijom. Dijovo je lice jo bilo blijedo, a oi crvene. Toga je dana mnogo plakao, iako dosada uopte nije plakao.

Kad ugleda Kina, suze mu ponovo navrijee na oi. "Dijo, nemoj se na to obzirati to tako lako zaplae", rekao je ljubazno Kinov otac. "Dosada nisi mogao da plae, jer nisi bio pri potpunoj svijesti. Udarac koji te snaao bio je isuvie teak. Danas poinje da ponovo ivi i zbog toga su te suze. To je za tebe dobro. Plai slobodno i ne zaustavljaj suze." Zatim se okrene Kinu. "Rekao sam Diju da se ne mora odluivati sve dok ne vidi dvorac. elim da se na svoje oi uvjeri o tome kakav dom moe da mu prui stari

15

gospodin. Ti, Dijo, zna ovu nau kuu ove etiri sobice i kuhinju, ovaj na mali seljaki posjed na kome moramo da tako teko radimo da bismo se mogli ishraniti. Imamo samo to to nae ruke mogu da zarade."

Kinov otac prui svoje tvrde, od rada ogrubjele ruke, a onda nastavi: "Kino, ti e ii sa Dijom i kad pregledate dvorac, ti e ga nagovoriti da ostane tamo zbog svoje bolje budunosti."

Kino je razumio oeve rijei i osjetio je da je zadatak pred koji ga je otac postavio za njega vrlo teak. On samo ree: "Idem da se operem, i da obuem bolje odijelo."

"Ne", ree otac. "Idi takav kakav si ti si seljaki sin." Tako su oba djeaka sila niz brdo i izbjegavajui pustu obalu ula su u dvorac. Vrata

su bila otvorena. Vrt je bio prekrasan. Batovan je meo zelenu mahovinu. Kad ih je opazio, pristupio im je. "ta elite ?" upitao je. "Moj me otac alje plemenitom starom gospodinu", promuca Kino.

"Jesi li ti sin Ukijame?" upita batovan. "Da", odgovori Kino. "A ovo je Dijo koga eli da usvoji stari gospodin i da ivi

ovdje." "Poite sa mnom, molim", ree batovan. Poklonio se Kinu i njegov glas postade

utiv. Oba su ga djeaka slijedila po irokoj cesti koja je bila poploana koljkama. Iznad

njihovih glava stari su borovi sakrivali svoje savijene grane. Nedaleko iza ume sunce je obasjavalo cvjetnjak i ribnjak sa vodoskokom.

"Kako je to lijepo!" alosno apue Kino. Dijo ne odgovori nita. Koraao je visoko uzdignute glave. Kad su doli do kue,

skinuli su obuu i uli za batovanom kroz velika vrata. Unutra se batovan zaustavio, a priao im je sluitelj i upitao ih ta ele. Batovan mu je neto apnuo i sluitelj je klimnuo glavom. "Poite sa mnom", rekao je djeacima.

Ili su za njim irokim stepenitem. Zidovi su bili od lijepog, lakiranog drveta, neobojeni, ali glatki i sjajni. Njihove su noge gazile po lijepo tkanim, debelim prostiraima koji su bili meki od mahovine ispod drvea. Sa obje strane hodnika bili su otvoreni pokretni zidovi da se vide prekrasne sobe. U svakoj sobi bila je vaza sa cvijeem, odabrani natpisi na pergamentu i nekoliko komada tamno lakiranog namjetaja. Ni Kino ni Dijo nikada nisu vidjeli takvu kuu. Kino nije imao rijei od oduevljenja i iznena-enja. Kako bi jo sada mogao da misli da Dijo nee htjeti da ostane u dvorcu.

Izdaleka su ugledali starog gospodina kako sjedi za malim stolom. Sto je bio smjeten ispred otvorenog pokretnog prozora koji je gledao u vrt, a starije gospodin pisao. Drao je uspravno etkicu u desnoj ruci i paljivo slikao slova na pergamentu. Njegove naoari, oiviene srebrnim okvirom, polako su mu klizile s nosa.

Kad su mu oba djeaka blie pristupila, podigao je pogled, skinuo je naoare i ostavio je etkicu. "Da li biste voljeli da znate ta sam napisao?" upitao ih je.

Ni Kino ni Dijo nisu bili u stanju da mu odgovore. Velika kua, tiina, ljepota, sve

16

je to okruavalo starog gospodina, kao sjajna pozadina. On sam bio je visok i mrav, a kosa i brada bile su mu bijele. Lice i ruke bili su mu prekrasni. Njegove su kosti bije lijepo izvajane, a koa glatka i smea. Izgledao je ponosit kao kakav kralj, ali su mu oi bile pametne, kao oi starog uenjaka.

"To nije moja vlastita pjesma" rekao je. "To su rijei indijskog mudraca, ali su meni toliko drage, pa sam ih naslikao na ovom pergamentu. Objesiu ih iznad postelje i gledau ih svaki dan." Podigao je pergament i poeo da ita ove rijei;

"Djeca boga su nam veoma draga, ali veoma nesigurna veoma lijepa, ali veoma ograniena".

Pogledao je na djeake. "ta vi o tome mislite?" upitao ih je. Gledali su jedan drugoga. "Mi to ne razumijemo, gospodaru", konano je rekao

Dijo. Osjetio je da neto mora da kae jer je bio malo stariji od Kina. Stari je gospodin zavrtio glavom i tiho se nasmijao. "Ah, mi smo svi djeca boga",

rekao je. Onda je stavio naoare i pogledao Dija. "Dobro", rekao je. "Hoe li da bude moj sin?"

Dijo je jako pocrvenio. Nije oekivao da e mu ovo pitanje biti upueno tako naglo i neposredno.

Stari je gospodin vidio da mu je teko odgovoriti. "Reci, da ili ne", rekao je Diju. "To nisu rijei koje je teko izgovoriti."

"Ja u rei ne!" odgovorio je Dijo. Ali odmah je osjetio da je to bezobzirno. "Hvala vam ali ja imam svoju kuu na farmi", dodao je.

Ah, kako se Kino osjeao kad je uo ove rijei! Zaboravio je potpuno na veliki talas i na svu alost koju je donio. U ovom trenutku bio je prepun iste radosti. Tada je pomislio na malu seosku kuicu, na etiri male sobice i staru kuhinju.

"Dijo", rekao je sveanim glasom, "sjeti se kako smo mi siromani." Stari se gospodin nasmijao osmijehom u kome je bilo bola i alosti. "Oni su stvarno

vrlo siromani, Dijo", rekao je. "I ovdje, kako zna, ti ima sve to zaeli. Mogao bi katkada da pozove ovog seoskog djeaka i da se s njim poigra ako to zaeli. Ja sam spreman da zbog tebe dam neto novaca ovoj porodici. Mome sinu pristoji da pomae siromane."

"A gdje su ostali ljudi koji su se spas!i od velikog talasa?" upita Dijo iznenada. "Neki hoe da idu odavde, a neki ele da ostanu sa mojim slugama u pozadini

dvorca", odgovorio je stari gospodin. "Zato ih ne pozovete u ovu ogromnu kuu da budu vai sinovi i keri?" upitao je

Dijo. "Zato to ne elim da mi budu sinovi i keri", odgovorio je stari gospodin dosta

osorno. "Ti si vedar, lijep djeak i priali su mi da si bio najbolji djeak u selu." Dijo se okrenuo naokolo. Zatim je ponovo zavrtio glavom. "Ja nisam bolji od

ostalih", rekao je. "Moj je otac bio ribar." Stari je gospodin ponovo uzeo svoje naoare i etkicu. "Vrlo dobro", rekao je,

17

"Radiu i dalje bez sina." Sluga im je priao i oni su ga slijedili i ubrzo su bili opet izvan kue, u bati. "to si lud", rekao je sluitelj Diju. "Na je stari gospodin zaista vrlo ljubazan.

Svega on ovdje ima." "Ne sve", odgovorio je Dijo. Izali su kroz vrata i koraali su preko breuljka natrag do seoske kuice. Setsu je

sjedjela napolju i potrala im je u susret. Rukavi njenog svijetlog kimona leprali su za njom, a njeni koraci su klepetali u drvenim sandalama.

"Dijo se vratio kui!" vikala je. "Dijo, Dijo!" A Dijo, vidjevi njeno sretno malo lice, rairio je ruke i zagrlio je. Prvi put je

njegovo oaloeno srce osjetilo utjehu koju mu je dala Setsu koja je bila puna ivota i ivotne snage.

Ruak je bio gotov. Kinov se otac vratio s njive i kad se oprao, sjeli su svi za sto. "Sve si nas usreio", rekao je Diju. "Zbilja smo sretni", rekla je Kinova majka. "Sada imam brata", rekao je Kino. Dijo se samo smjekao. Srea se polagano i neprimjetno raala u njemu, a da on to

nije ni znao. Dobra ga je hrana zagrijala i prijala mu. Grijala ga je ljubav etvoro ljudi, koji su ga primili kao topli i prijatni plamiak iznad ognjita.

Vrijeme je prolazilo. Dijo je rastao u seoskoj kuici i razvijao se u visokog mladog ovjeka. S njim je rastao i Kino koji je bio snaan i vrst, ali ne toliko visok kao Dijo. I Setsu je rasla. Od lukave i nasmijane djevojice postala je vesela, odluna i lijepa djevojka. Ali je vrijeme, iako poodmaklo, podijelio veliki talas u dva dijela. Ljudi su govorili o vremenu "prije" velikog talasa i "poslije" velikog talasa. Veliki je talas promijenio ivot svih.

Godinama niko nije htio da ivi na pustoj obali. Plime i oseke su rasle i opadale briui svakodnevno iste pjeanike. Bure su dolazile i prolazile, ali vie nije dolazio talas kao onaj strani, veliki. Ljudi su poeli da se nadaju da moda vie i nee nikada doi takav veliki talas. Nekolicina ribara koji su posluali glas zvona sa dvorca i koji su se spasli sa svojim enama i djecom ili su u lov na drugim obalama i napravili su nove ribarske amce.

Ali, kako je vrijeme odmicalo, sve su vie meusobno govorili o tome da nigdje nema tako pogodne obale kao to je bila ona stara. Tamo, govorili su, voda je duboka, a velika koliina ribe dolazila je u jatima ak do obale, pa nisu morali da idu tako daleko na more da trae lov. Kanali izmeu ostrva takoe su bili bogati ribom.

Ni Kino ni Dijo nisu esto ili na obalu. Jednom ili dvaput etali su zajedno pored mjesta gdje je nekada bila ulica, a Dijo je traio neke uspomene na svoju kuu, koje je more moglo da ponovo izbaci na obalu. Ali nije nita naao. Iznad dubokih voda okretao se bjesomuni vrtlog, ali nije vratio ni mrtva tijela. Tako oba djeaka, sada mladia, nisu odve esto posjeivali naputenu obalu. Kad su htjeli da plivaju u moru, ili su preko

18

imanja na drugu stranu brda. Ali Kino je opazio kako Dijo svakoga jutra stoji na vratima i gleda na pustu obalu,

traei oima neto to se jednoga dana trebalo da vrati. I zaista, jednoga dana on je neto ugledao. Kino je bio pred kuom i oblaio cipele kad je uo kako je Dijo glasno povikao: "Kino, doi ovamo!" Kino je brzo pritrao i Dijo mu je prstom pokazivao niz breuljak. "Pogledaj tamo na obali neko pravi kuu!"

Kino je pogledao i uvjerio se da je to istina. Dvojica su ljudi postavljali temelje u pijesak, a pored njih su stajali ena i dijete, gledajui kako rade. "Zar je mogue da ponovo hoe da zidaju na obali ?" viknuo je.

Ali se oni nisu zadovoljili samo pogledom. Otrali su niz breuljak na obalu i pristupili dvojici ljudi. "Vi gradite kuu?" upitao je Dijo.

Ljudi su zastali i stariji je to potvrdio. "Na je otac ovdje stanovao i mi s njime. Posljednjih smo godina ivjeli u kuicama u pozadini dvorca, a lovili smo na drugim obalama. Sada nam je ve dodijalo to nemamo vlastitih kua. Osim toga, ova je obala bolja za ribarenje od svih ostalih."

"Ali ta e da bude ako opet naie veliki talas?" upitao je Kino. Ljudi su slegli ramenima. "I za ivota naega djeda naiao je veliki talas. Sve su

kuice bile zbrisane, ali na se djed vratio na staro mjesto." "ta e biti s vaom djecom?" upitao je Kino sa zebnjom. "Veliki talas ne mora se vie navratiti", odgovorili su ljudi. I ponovo su nastavili sa

postavljanjem temelja u pijesku. Za cijelo vrijeme Dijo nije progovorio nijedne rijei. Stajao je i posmatrao ih kako

rade. Njegovo je lice bilo ivo i neobino uzbueno. Veliki talas i alost koju je preivio potpuno su ga izmijenili. Nikada se vie nije toliko smijao i bezbrino govorio. Nauio je da se u mislima saivljava sa svojim roditeljima i bratom i, kao to mu je predskazivao Kinov otac, vie nije plakao. Svaki dan je mislio na njih i nije ni pomiljao da su oni tako daleko od njega i on od njih. Njihova lica, njihovi glasovi, nain oeva govora i njegov izgled, majin osmijeh i bratovo glasno cerekanje, sve je to bilo u njemu i ostae zauvijek. Otkako je naiao veliki talas, on vie nije bio dijete. U koli je ozbiljno uio sve to je mogao, a sada je na farmi nerado radio teke poslove. Duboko je cijenio svako dobro. Ba zato to je veliki talas bio tako nemilosrdan, on nije mogao da podnese nemilosre i postao je najljubazniji i najnjeniji mladi ovjek, kakvog, po Kinovom miljenju, nije bilo nadaleko. Dijo nije nikada govorio o svojoj osamljenosti. Nije elio da neko bude alostan zato to je on alostan. Ako se smijao nekoj Setsinoj ali ili ako ga je ona zadirkivala, njegov je smijeh prekrasno odzvanjao, a onome ko ga je sluao bio je potpun i stvaran.

Sada kad je posmatrao kako se na obali podie nova kua, osjetio je neobino veselje. Zar je to mogue da e se ljudi ponovo sakupiti na ovoj obali da naprave selo? Da li je ovo bilo ispravno?

U tom je trenutku na breuljku nastalo komeanje. Pogledali su gore i opazili starog

19

gospodina kako polagano silazi niz kameni puti. Sada je ve bio zaista vrlo star i teko je koraao. Dvojica su mu slugu pomagali pri hodu.

Stariji graditelj odbacio je motiku. "Mora da stari gospodin dolazi ovamo", rekao je ostalim. "Sigurno je veoma ljut jer inae ne bi napustio svoj zamak."

Svako je mogao da primijeti da je stari gospodin ljut. Grevito je drao svoj tap i kad im se pribliio, izvukao je svoju bradu i podigao obrve. Njegovo je tijelo bilo mravo kao bambusova trska i sa svojom sijedom kosom i dugakom bijelom bradom koja je lelujala na vjetru izgledao je kao stari bog iz hrama.

"Vi, luda djeco!" vikao je visokim starakim glasom. "Vi ste napustili bezbjednost mojih zidina i doli ste nazad ovamo, na ovu opasnu obalu da pravite kue kao to su to radili i vai oevi prije vas. Opet e naii veliki talas i ponovo e vas zbrisati u okean."

"Veliki talas ne mora da doe, uzvieni gospodine", rekao je blago stariji graditelj. "Doi e!" ostajao je istrajno pri svome stari gospodin. "Ja sam itav svoj ivot

proivio u spaavanju ludog naroda od velikog talasa. Ali vi neete biti spaeni." Odjednom je progovorio Dijo. "Ovo je na dom. Koliko god je opasan i ugroen od

vulkana i mora, to je mjesto gdje smo se mi izrodili." Stari ga je gospodin pogledao. "ini mi se da te poznajem?" upitao ga je. "Gospodine, ja sam jednom dolazio u va dvorac", odgovorio je Dijo. Stari je gospodin klimnuo glavom: "Sad sam se sjetio. Ja sam htio da mi bude sin.

Ah, mladi ovjee, veliki si propust uinio! Mogao si ivjeti u bezbjednosti u mome dvorcu, a i tvoja bi djeca tamo bila van svake opasnosti. Veliki talas ne moe nikada da me zahvati."

Dijo je zavrtio glavom. "Ni va dvorac nije ba sasvim siguran", rekao je starom gospodinu. "Ako bi se zemlja snanije potresla, i va bi se dvorac sruio. Za nas koji ivimo na ovim ostrvima nema dovoljno sigurnog mjesta. Mi smo odvani, jer takvi moramo da budemo."

"Da", rekli su graditelji, "ti ima pravo" i nastavili su sa polaganjem temelja. Stari je gospodin sve odreda nekoliko puta preletio pogledom. "Drugi put nemojte od

mene traiti da vas spaavani ako ponovo naie veliki talas", rekao je svima. "Ali vi ete nas spasti", rekao je Dijo blago, "jer vi ste toliko dobri." Stari je gospodin na ove rijei oborio glavu i onda se nasmijao. "Kakva teta to nisi

htio da bude moj sin", rekao je i onda se vratio natrag u dvorac i naredio da se zatvore vrata.

Dijo i Kino su se vratili kui. Od toga dana cijela je kua primjeivala da Dijo nema mira. Mislili su da on eli da bude seljak jer je nauio da radi zemlju, a Kinov mu je otac povjeravao mnoge zadatke. Ali je Dijo poeo da biva zaboravan i nehatan i jednoga dana, kada su radili u polju, rekao mu je Kinov otac: "Ja znam da si ti isuvie dobar sin i da ne bi dozvolio da svjesno bude toliko nemaran. Reci mi zato se brine?"

"Htio bih lau", odgovorio je Dijo. "Htio bih se vratiti ribarenju." Kinov je otac kopao brazdu. "ivot je jai od smrti", rekao je mirno.

20

Od toga dana svi su znali u porodici da Dijo eli da se vrati moru i da e sebi sagraditi kuu na obali. Jedna po jedna, sada je na obali niklo sedam kuica. Bile su slabe i krhke. Drvene kuice kakve gradi ribarski narod i koje bi veliki talas mogao da digne kao igrake i skri ih u more. Ali one su ipak uvale porodice, mukarce, ene i djecu. I opet su bile sagraene bez prozora prema moru. Svaka je porodica sagradila kuicu na komadiu zemlje koji joj je pripadao prije velikog talasa, a na kraju je bio ostavljen prazan prostor. On je sada pripadao Diju, jer je nekada bio njegovog oca,

"Kad budem imao lau, onda u tamo sebi sagraditi kuu", govorio je jedne veeri Dijo seoskoj porodici.

"Ja u ti od danas isplaivati nadnicu", rekao je Kinov otac. "Postao si zreo mukarac."

Od toga je dana Dijo tedio nadnice dok nije sakupio dovoljno novaca da kupi amac. Bio je to lijep amac, vitak i vrst, od tvrdog drveta, sa novim jedrima. Toga dana, kada ga je primio, isplovio je sa Kinom daleko u kanal. Dijo nije bio tako sretan jo od dana prije velikog talasa. Kino nije mogao da zaboravi ledene dubine beskonane vode preko koje su plovili. Ali Dijo je mislio samo o tome kakvo je veselje imati svoju vlastitu lau, a Kino nije htio da mu kvari raspoloenje i da pokazuje da se boji.

"Za cijelo vrijeme bio sam svjestan da treba da se vratim moru", priao je Kinu. Onda je na Kinovo iznenaenje Dijo neobino pocrvenio. "ta misli, hoe li se Setsu bojati da ivi na obali ?" upitao je Kina. Kino je bio iznenaen. "Zato bi trebalo da Setsu ivi na obali?" upitao je. Dijo je jo vie pocrvenio, ali je glavu drao visoko uzdignutu. "Zato to ja elim da tamo sagradim kuu", rekao je odluno. "I hou da mi Setsu

bude ena." To je bila tako iznenadna novost da Kino nije znao ta da kae. Setsu je bila njegova

mala sestra i on nije mogao da vjeruje da je ona dovoljno odrasla da bi nekome mogla da bude ena. I govorei istinu, nije mogao da povjeruje da bi neko mogao da zaeli da mu ona bude ena. Bila je bezbrina, tvrdoglava i lukava i stalno je voljela da sakriva njegove stvari, da ih lako ne moe pronai.

"Ti bi bio lud da uzme Setsu za enu", kazao je sada Diju. "Ne slaem se s tobom", rekao je Dijo smijeei se. "Ali zato ba nju hoe?" uporno je pitao Kino. "Zato to zna da me razveseli", odgovorio je Dijo. "Ona mi je pomogla da

zaboravim na veliki talas. Za mene je ona ivot." "Ali ona nije dobra kuvarica", rekao je Kino. "Sjeti se kako zna da izgori riu, jer

stalno trkara da neto vidi!" "Meni ne smeta zagorjela ria", odgovorio je Dijo "i ja u ii s njom da vidim to

ona hoe da vidi." Kino vie nije rekao nita ali jo je stalno gledao svoga prijatelja. Dijo hoe da gradi

kuu i da se eni Setsom! Nije mogao da to vjeruje.

21

Kad su doli kui, otiao je do svoga oca. "Da li ti zna da Dijo hoe da se eni sa Setsorn?" upitao je.

Njegov je otac pripremao sjeme, jer je ponovo granulo proljee. "Vidio sam kako se gledaju", rekao je smijui se.

"Ali Dijo je isuvie dobar za Setsu", kazao je Kino. "Setsu je vrlo lijepa djevojka", odgovorio mu je otac. Kino je bio iznenaen. "Sa onim svojim glupim nosiem?" "Ja mislim da se Dijo divi njenom nosu", rekao je otac spokojno, "Ja to ne shvaam", odgovorio je Kino. "Osim toga, ona e mu sakrivati stvari,

zadirkivati ga i alostiti." "Ono to tebe ini nesretnim, za njega e biti srea", rekao je njegov otac. "Ja to nikako ne razumijem", rekao je Kino ozbiljno. "Jednoga e dana sve razumjeti", odgovorio je otac smijui se. "Sjeti se to sam ti

jednom rekao, da je ivot jai od smrti. Dijo je sposoban za ivot." Jednoga dana, poetkom ljeta, Dijo i Setsu su se vjenali. Kino to stalno jo nije

shvaao jer je Setsu do posljednjeg dana bila nestana i zlobna i upravo je na dan vjenanja sakrila njegovu etku za kosu pod krevet. "Ti si jo glupa za udaju", rekao joj je kad je pronaao etku. "ao mi je Dija."

Njene krupne, smee oi smijeile su se na njega i ona mu je isplazila svoj mali crveni jezik. "Ja u uvijek biti dobra prema Diju", rekla mu je.

Kad je vjenanje bilo svreno i kad je porodica povela mladi brani par niz breuljak, u novu kuu na obali, Kino se osjeao nekako alostan. Kua e biti prazna bez Setsu i bie mu bez nje neobino. On e svaki dan otii kod Dija, a esto e s njim ii u lov. Ali Setsu nee vie biti u seoskoj kuici, u sobama ili u bati. Njemu e biti, neobino ba bez njenog zadirkivanja. Sada se vrlo zabrinuo. ta e biti ako veliki talas ponovo naie?

Kad su jednom bili u lijepoj novoj kuici, okrenuo se naglo prema Diju. "Dijo, ta e biti ako veliki talas ponovo naie?" upitao je.

"Ja sam se za to spremio", rekao je Dijo. Proveo ih je kroz kuicu u sobu koja je gledala na more. Bila je to velika soba, gdje e se po noi odmarati, a po danu jesti i raditi.

Tu je stajala cijela porodica i dok su tako razgledali, Dijo je pomaknuo pomini zid. Pred njihovim se oima ukazao okean koji se talasao i komeao pod veernjim vjetrom. Na puini je zalazilo sunce u crvene i zlatne oblake. utke su gledali preko dubokih voda.

"Ja sam svoju kuu otvorio na okean", rekao je Dijo. "Ako ikada ponovo naie veliki talas, ja u biti spreman. Ja ga gledam. Ja ga se ne bojim!"

"Ti si jak i dobar", rekao je Kinov otac. Onda su se vratili u seosku kuu i ostavili su Dija i Setsu da ureuju svoj novi ivot

u novoj kui na staroj obali.

22

BILJEKA O PISCU Perl Bak (Pearl Buck) je roena 1892. godine u Hilsborou, u Zapadnoj Virdiniji ali

su je roditelji, koji su bili misionari, ve u prvoj godini ivota odveli u Kinu. Kako je djetinjstvo i mladost provela u toj zemlji, gdje je i kao profesor slubovala u Nankingu (1921-1931.), vei dio njenog romansijerskog, pripovjedakog i prevodilakog rada posveen je Kini i djelimino Japanu.

Poslije prvog romana Istoni vjetar zapadni vjetar (1930) Perl Bak je objavila mnoga djela meu kojima su najpoznatija Kineska trilogija (Dobra zemlja, Sinovi i Rastureni dom), po kojoj je snimljen i film. Kod nas je prevedena i njena druga trilogija o Kini (Zmajeva sjeme, Obeanje i Paviljon ena), kao i mnoge pripovijetke.

1932. g. Perl Bak je dobila najpoznatiju ameriku, Pulicerovu nagradu, a 1938. g. i Nobelovu nagradu za knjievnost.