PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Urednički odbor:

RAFO BOGISIĆ, PERO BUDAK IVAN DONCEVIĆ, IVO FRANGES

MARIN FRANIČEVIC, JOŽA HORVAT JURE KAŠTELAN, GUSTAV KRKLEC

MARIJAN MATKOVIC, VLATKO PAVLETIC AUGUSTIN STIPČEVIC, KRSTO ŠPOLJAR

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ ŠIME VUCETIC

Urednik:

KRSTO ŠPOLJAR

Lektor:BRATOLJUB KLAIC

Tajnik:

JELENA HEKMAN

ZAGREB 1977

PETAR SEGEDIN

ii

CRNI smiješak:PRIPOVIJETKE

PUTOPISI ČOVJEK U RIJEČI

matica hrvatska ZORA

PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

Knjiga 128/2:

PETAR ŠEGEDIN

II

CRNI SMIJEŠAK PRIPOVIJETKE

PUTOPISI ČOVJEK U RIJEČI

Priredio:

DUBRAVKO JELČIČ

C R N I S M I J E Š A K

PROLOGili

U RESTAURANTU »POD STAROM UROM«

Čini mi se neophodnim upoznati čitaoca s ovim gotovo nevjerojatnim slučajem što se zbio u restaurantu »Pod starom urom«, jer taj neobični događaj objašnjava kako je i došlo do ove knjige, to jest: kako je čovjek, kojega zapravo i nema, postao njen pisac.

Izgubio se on kada je Silvestrov slučaj uzbudio naš grad i njegovo ime bilo mnogo spominjano u vezi s tom tragedijom. A ni to da se zvao Maron Karlo, nije posve sigurno. Jer: Maron! I to je morala biti neka krinka, nadime, za praktičnu upotrebu neku. Oslovljavali smo ga Charles, pa se to i uvriježilo bilo, tako da se »Maron« skrivalo, gotovo i zaboravilo, a ako se kadikad i javljalo, zvučalo je tajanstveno, eto: kao da se i ne smije izgovarati. Moglo bi mu naškoditi, moglo bi ga upravo to njegovo ime izložiti opasnosti. Jasno se i nije znalo kojoj i kakvoj opasnosti, ali opasnost je bila tu: oko svih nas. I dugo o njemu nisam ništa čuo poslije tog nestanka. Desetak godina trajala je posvemašna šutnja, onda je stiglo njegovo pismo, ono koje objavljujem prvo u nizu ovih pisama. Sva ostala stizala su također neredovito, tijekom dviju godinđ, i to tako da nikada nisam mogao odrediti kada su i odakle pisana, pa mu ni odgovoriti nije bilo moguće.

Zašto i kako mi to piše? Tim više što me ne oslovljava ni mojim imenom? Što želi tim pismima, ili tim pripovijestima u obliku pisama? Ni do danas mi nije posve jasno.

A našao sam ga za stolom, u kutu, odmah uz mali pro-zorčić što je gledao na zapušteno dvorište ispunjeno starim

7

sanducima i razlupanim kantama. Još nije bio ni počeo jesti. Čitao je novine na svoj način: prelomivši ih okomito, pružio ih stolom, i tankim, nervoznim prstima, požutjelim od nikotina, pratio redak po redak. Kao djeca — pomišljao sam vrlo često. Ni opazio nije kad sam se približio stolu. Ostao sam, stojeći uz stol, bez riječi. Želio sam da me sam primijeti. I dugo je to potrajalo, pa kako se nije osvrtao na mene, ne preostade mi ništa drugo nego javiti se sam:

— Charles je potonuo duboko ... Posve, an?...— O, to si ti! . . . — odgovorio je dižući jedva glavu.— Zanimljivo?! — upitao sam skinuvši ogrtač i sjed-

nuvši za stol.— Spopadaju me đavli. . . — rekao je ne gledajući me,

ali ozarivši se smiješkom.— Čitaš tekst naopačke?— Ne, ne, ali kopam nekud u stranu. . .— Stari je sat nad vratima objesio krakove! šest i pol

je.— Dobro, večeramo dakle?Ušutio sam.— Ima li što nova? — oglasio se, konačno, još uvijek

zaokupljen novinama.— Ima, Charles. . . — rekao sam želeći probuditi nje

govu pažnju.On me pogleda.— Jest, evo, za čas će pristupiti k nama i on, Sil-

vestar.Ogledao se prostorom, a zatim preklopio novine i smje

stio ih u džep.— Vidio sam ga tamo, u predvorju, pokraj kuhinje.— Navikao se dolaziti ovamo. . . — dopunio me nehajno

i dodao: — Ja tražim nešto... Tjeraju me đavli...Šutio sam i čekao. I on je šutio. Prilično dugo, a tada,

posve neočekivano, oglasila se neka graja iz kuhinje. Charles me pogledao raširenih očiju i dodao:

— To se Silvestar svađa.I u taj čas otvorila se vrata restaurantske sale. S vi

kom, psovkama upao je i Silvestar među rijetke, iznenađene goste. Dahtao je, sav u bijesu:

— Oni pljuju u našu hranu! Gledam ta prokleta lica i nema druge: pljuju, čak hraču u našu hranu... Čovjek je

8

mušica, zrnce pijeska, ali ogroman gad... To hrakanje vidim u njihovu pogledu... — Mašući ogromnim šakama kretao je prema našem stolu i sjeo za nj ne obraćajući se nikakvim pitanjima da mu se to i dopusti: kao čovjek koji prilazi svom društvu.

— Vi to odmah krupno! — primijetio sam bojažljivo.— »Krupno«, »fatalno« i što još?... Guma za žvaka

nje!... Molim vas! Što? Nije istina? Pričekajte, jednog dana ću vas uvjeriti. . . Ne krupno, nego istinito! Gadi mi se, gadi! — vikao je jedva uspijevajući da smiri svoju posve razdešenu grimasu.

— Netko vas je ugrizao tamo, u dvorištu? — upitao sam.

— Izgrizli su mene davno!Stao sam na čas: učinilo mi se da je potrebno uvažiti

ovu njegovu tragičnu izjavu, ali utoliko se javio Charles:— Dobro, čovječe, ali zašto bi pljuvali u hranu?— Zašto? Tako!... Čini mi se da bih i ja mogao plju

nuti. Čak sam uvjeren da bih to svakako i učinio jednom __— ispružene ruke njegove skupile su se u šake,kao da time želi reći nešto što riječima nije uspio. — čovjeku se zgadi naprosto sve... Sve!

Charles ga pogleda, ali ta se znatiželja pretvorila odmah u prezir:

— Sviđa mi se iskrenost. Otvoriti vrata iskrenosti znači biti heroj. . .

— Vrata?! — čudio se Silvestar dišući isprekidano, sin- kopirano, neprestano dižući glavu, kao da negdje gore, u višim slojevima traži svježiji, čistiji zrak.

—_A gdje je taj konobar? 1 vi ćete, Silvestre, večerati? — rekao sam da bi se ublažila napetost. — I znatešto, već smo dovoljno stari da možemo birati ono što je važno od onoga što je nevažno, sporedno... Ne, ne treba se hvatati za svako zrno pijeska. . . — dodao sam nemarno.

— Ništa nije bitno, ništa nije bitno!... Ne slažem se! Ili: svako je zrno pijeska važno, i tko to otkrije, otkrio je bitno, ono najhitnije. . . — dahnuo je poduprijevši glavu šakama, a one, lopataste, crvene i nabubrelo mlohave, bile su zastrašujući glomazne za tanka zapešća što su izvirivala iz njegove prljave, karirane košulje.

Da se ne bih suprotstavljao, tražio sam konobara. On

9

se ubrzo i pojavio donesavši nam naše uobičajeno jelo.— Za mene samo dva deci bijeloga. Večerao sam —

obratio se Silvestar neprijateljski konobaru, pa se odmah i potužio nama: — A ja više ne mogu ni jesti, kao da mi je i polovina želuca odsječena. Glupo ...

Jeli smo; Silvestar je bio sretan što može tumačiti svoja shvaćanja i tim povezati vlastito invalidstvo, pa i to kako je ostao na životu samo s jednim krilom pluća i »hvata zrak na žlice«. I slušali smo ga. Gledao je naše tanjure — sad jedan, sad drugi — pa mi se činilo da sa zavišću promatra kako jelo s njih nestaje, a čim bi se njegovo oko duže zaustavilo na mom jelu, pomišljao sam: jedva se suzdržava da ne pljune u nj... Osjećao sam čak kako me mrzi. A Charles je posve utonuo u sebe, no kako se u jednom času i šutnja otkrila prisutnom, javio se i on:

— Ipak, postoji nešto bitno. Čas koji, ako hoćete, osvjetljuje i đavao!... Smrt, rođenje, nečovječnost, ubojstvo, sve same točke prema kojima se posebno odnosimo. Zar ne?

— Guma za žvakanje! Uvijek isto: smrt, pa smrt___________»Točke prema kojima se naročito odnosimo!...« Ih, guma za žvakanje. . . — odmahne prezirno rukom Silvestar gledajući mene; pozvao zatim konobara i naručio još tri deci bijeloga. Kako se nitko nije javljao, on nastavi slijedeći, vjerojatno, neki davno započeti monolog: — Mislio sam ja o tome i sakupljao čak materijal, raznolik materijal, pa... Ih, guma za žvakanje ... Kako to ljudi umiru! . . . A neki je Francuz napisao i knjigu o posljednjim riječima slavnih ljudi... Slavnih ljudi! Da imam snage, smijao bih se...

— Bravo! Filatelist smrti... Nije loše! — ubacio jeCharles.

— A zašto ne?!... Smrt! Tako su govorili svi, ne samo ti. Važno, najvažnije. I sakupio sam dosta tih priča, ali jedna može dobro poslužiti za važno i nevažno, za sitnice... — zaustavio se, okrenuo prema prozoru, odakle se javljala motorna pila. Ustao je i zatvorio prozor: — Ubit ću ja još nekoga. . . Ni noću ne daju mira!

— Ako se izučava smrt i sakupljaju materijali o njoj, i prirodno je da se to učini. . . — ubacio je Charles.

— Ti započinješ igru?!...

10

— Igra?! — obraćao mu se ozbiljno Charles.— Po običaju? — prijeteći odvrati Silvestar.— Igru, da, oko smrti! Tako se veli.— Igra oko smrti... Banalno! . . .— šapnuo zamišljeno

Silvestar, a zatim živnuo: — Taj Francuz je obradio šest stotina smrti, zapravo šest stotina posljednjih riječi značaj- nika zemaljskih. Nezanimljivo. Jedino Zenon, to još nekako. Povrijedio svoj prst padnuvši, pa udari šakom zemlju i reče: »Ja dolazim sam, Smrti, zašto me ti zoveš!« I zatim se ugušio. Vlastoručno, dakako!

— Prilično patetično: zašto me zoveš, Smrti, dolazim sam. . .

— Guma za žvakanje, znam... Ali ne prekidaj me. Priču o sitnicama sam htio. Kazivao mi ju je znanac, odmah poslije rata. Nije se nje mogao osloboditi, morila ga je, po svemu, neka vrsta grižnje savjesti. Tako se to i kaže: grižnja savjesti... Grižnja! A i to je sitnica, prašinica, vjeruj mi! Zrnce prašine. Bio je jedan od one naše vlasti što se stvarala još dok su strane trupe bile u zemlji. Da, vlast što se tek stvara, rađa, ona koja još nije ni jedno zlatno pokriće iznevjerila. Mnogi su njeni ljudi bili još naivni. Ali ostavimo to! Nego, neprijatelj je bio u blizini i neki je mještanin optužen da je odao neprijatelju kamo su krenule neke naše jedinice. I bio je uhapšen. To, onako, općenito govorim, ali od sada bi trebale slijediti sitnice u stopu! — Ušutio je na časak, uvukao usta duboko ispod nosa, očekujući, vjerojatno, neku primjedbu, ali nitko se nije oglasio. Odmah je stoga i nastavio: — Da, sitnice u stopu... To je dobro! Uhapsili su ga i bio je osuđen na smrt, jer su jedinice koje je odao stradale. Slučaj. Dogodi se... A on sam, znanac koji mi je to pričao, morao je osuđenika sprovesti na strijeljanje.

— Zašto me zoveš, Smrti, dolazim sam... Ali ne vidim sitnica u stopu! — primijeti Charles.

— Ne zbunjuj! Ulazimo! Približujemo se sitnicama. A osuđenik je bio mladić, običan, mlađ čovjek, kestenjaste kose i pravilna lica. Ne osobito inteligentan, ali Ijepuškast. Sitne kovrčice uz uši, a put bljedkastožuta. Strah ga je bio pročistio i od osude na smrt živio je kao da se nekome ispovjedio. Pročišćenje je živjelo u njemu, upravo tako: pro- čišćenje. Sve što je govorio bila je istina, ona, naivna, glupa

11

istina, ali istina. A zapravo ni govorio nije, šaptao je: »Jest, rekao sam, ali nisam znao kome govorim. Upitao me čovjek, tako, neočekivano, i ja sam lanuo ... Ludo! Oprostite . . . « Oprostiti se nije moglo. Nekoliko je ljudi poginulo zbog njega! Ali i primjera radi, zna se! Zar ne, tada su i počele ići sitnice!... Prateći osuđenika i dva vojnika, koji su trebali izvršiti kaznu, sve se više uvjeravao u nevinost mladića i ludost osude. Lanuo je sitnicu, a eto, ona... Čuješ li je? Sitnicu!... Noge je imao nešto stisnute u koljenima i stare hlače, sve izlizane, a na zadnjicama su bile i rupe, koje su se u hodu pomicale sad gore, sad dolje. Sitnice, jest, sitnice, sve same sitnice. Ruke vezane starim nekim konopcem od maz- gine oglave. Pa veli: te hlače i te rupice na hlačama su možda i krive što je živio sada ovakvu sudbinu, čak me uvjeravao znanac da su se i njemu te sitnice lijepile u svijesti, širile se, zauzimale ogroman prostor. I staru je košulju neku nosio, jadnik, poderanu na desnom ramenu, a ovratnik je bio zgužvan, sav zavrnut, uvrnut... Blijed je bio, zelenkast nekako, ali se kadikad osmjehnuo vodičima. Nije vjerovao da će ljudi učiniti to, ono ... Sitnice, same sitnice, ali što da radi, što da radi? — pitao se moj znanac u trenucima kada bi nabujale sitnice nestajale iz njegove svijesti. I ništa nije otkrivao što bi mogao učiniti da spasi mladića, pa mu se i to hodanje stalo pričinjati dobrim izlazom: hodati, samo hodati, što dulje hodati, vječno hodati... A dva vojnika upravo tada i iskrsnuše ispred njega kao dvojica đavola koji skraćuju vrijeme. Da poludi, da simulira ludilo i da se počne valjati po zemlji? Ubili bi đavoli i mladića i njega. A ti đavoli!... Sitnica... Seljaci, oni koji glume važnost, ozbiljnost. Smiješnost: seljaci koji provode veliko, potrebno djelo ... Eto, i još jedna sitnica... Stigoše do groblja. Izvršiti osudu! Ništa: vjetar u čempresima... Sitnica. Kakav niz zrnatih priprema. A sve ti đavoli koji imaju svoje praktično vrijeme. Nemilosrdni u sitnicama... Nego: preskočimo ih! Ali: grob je trebalo otvoriti. Sitnica. I vragovi se odmah prihvatili toga, a on, osuđenik vezanih ruku, naslonio se na čempres... Vidiš, o tim vezanim rukamaprije nisam htio govoriti, a nije da nisu važne! Sitnice___________I muhe oko nas! Čudno, kako tuda uvijek ima muha...

— Dosta, dosta boga mu, s tim sitnicama! Žvačeš gumu. . . — / zabijaš čavle! — uzviknuo Charles.

12

— Dosta, dosta, i ja velim dosta, ali uzalud je, uzalud! One, sitnice, idu svojim putem tvrdoglavo. Ruke nabrekle i pocrnjele, a on još više pozelenio i sav već dršće, laloke mu vise, a muhe se stale u rojevima sakupljati oko njegovih nogavica. I tu se pojavila sitnica: cijedio se nesretniku izmet... Nema dosta, nema dosta! Sitnice su kao one ribice u Amazoni koje za hip izjedu lešinu, ili još živo tijelo kada ga se dočepaju. Eto, one, upravo te sitnice, dograbiše i ona dva đavola, seljačića, koji obavljaju svoju dužnost! Pokušali su otvoriti grob, ali kako nisu bili iz mjesta, nisu ni umjeli taj posao, pa se mom znancu stalo pričinjati kao da i same sitnice zavaravaju đavole: nisu dopuštale da se otvori kamena ploča. . . — Stao je Silvestar i pogledao nas. Charles se držao nekako postiđeno, a ja se bojao i pogledati ga. Vjerojatno se uvjerio da ga pobožno slušamo, pa je samozadovoljno pokrenuo čitavo svoje lice, a glomazne ruke pružio prema Charlesu te otpočeo dubljim, hrapavim glasom: — I vidite, sad ulazi svečano ona najhitnija sitnica! Ha, ha, ha... Najhitnija! Zar to nije glupo, najhitnije glupo!... On, onaj bijednik što se već sav dršćući sagiba prema zemlji i što će ga za čas, kao još živu hrpu mesa, survati u tu rupu, još krvavu hrpu dršćućeg mesa... Ah, dosta, dosta! . . . — viknuo je i ogromnim šakama prekrio lice.

Šutnja. Dugo, a onda se oglasio Charles cinično:— Dakle ipak: bijeg od sitnica k bitnome!Silvestar skine šake s lica i zagleda se u Charlesa s

mržnjom. I pila se oglašavala iz dvorišta, pa se na časak učinilo da to Silvestar nju i osluškuje. Ali odmah postane i jasno: varka je to, jer se Silvestar već zagrižljivo Ijutito obraćao Charlesu:

— Ne slažem se. Upravo zato što su to sitnice! Kakvo bitno! Glupost! Uporno tvrdim da su upravo sitnice odvodile izvršioce kazne i, eto, oni zaista nisu znali otvoriti grob. A onda se dogodilo ono što sam nazvao ključnom točkom za razumijevanje sitnica. On, osuđenik, odstupio je od debla čempresa i rekao šaptom iz već posve opuštenih laloka: »Ljudi moji«. Upravo tako: »Ljudi moji, pa tako se to ne radi. Odriješite mi ruke i pokazat ću vam.« Eto, tako: ljudi moji! I vragovi mu odriješiše ruke posve poslovno. Muhe, muhe! I kako su se sitnice pokoravale tada! Jer, veli on, moj znanac: poslušaše osuđenika na

13

smrt! Preplašiše se njega. Uzeo je polugu ođ đavola i pokazao im kako treba otvoriti grob... Što? Zar to nisu sitnice? One, prave sitnice. Sitnice po kojima se sakupljaju muhe. Zašto bi one bile nešto značajno!

— I strijeljali su ga? — upitam gotovo surovo, a Sil- vestar obrati prema meni svoje sitne oči sakrite duboko u očnim dupljama.

— Eto, to je njemu važno!— Da, važno mi je.— A ono što je on sam ponudio da će dignuti ploču i

što ju je zaista i digao?— Ostavimo literaturu! Za mene je važno da li su ga

strijeljali! I molim vas, odgovorite mi, jer ovaj vaš način...— Jer smrt... Što je važnija od toga, ona je ključ!

— dodao je Charles, ali nikako nisam moga shvatiti da li se šali ili ozbiljno govori.

Silvestar ušuti, gotovo iznenađen. Izmijenilo se i njegovo lice: otkrio se na njemu prezir.

— No, dakle, jesu li ga ubili? — upitam nestrpljivo. Silvestar je i dalje šutio. Tek kada je šutnja postala

nepodnošljiva rekao je prezirno:— Strijeljali su ga!— Ljudi moji! — ubacio je Charles podmuklo.— Jest: ljudi moji!— A vi sakupljate takve priče? — šapnuo sam.— Sakupljao sam, a onda mi postalo dosadno.— Sitnica do sitnice, pa mora i postati dosadno...

— odvratim.— Jest: sitnica do sitnice. Zrnca prašine i postane sve

svejedno. A vama ova prokleta pila ne smeta? Čitavo je vrijeme slušam. Zato i pričam tako. Ubit ću ja nekoga, vidjet ćete!

— Pričam, pričamo... Ali to pričanje postaje mi sve odvratnije — pobunio se odjednom Charles.

— Malo je to: riječ. Najmanja sitnica. Ali i on, znanac, koji mi je to pričao, ubio se. Čini mi se da je bio, živio tamo, negdje iza riječi: u onome što se misli kao bitno. Ida se nije ubio, ne bih mu vjerovao ništa. Riječ bi bilaprazna.

— Dakle, jedino smrću se potvrđuje?

14

— Vjerojatno, vjerojatno. Smrt mi se čini najozbiljnijim svjedočanstvom. Ako se umre, znači: vidio si život, umro si od života. Dakle: dosegneš li pravi smisao života, ili osjetiš li ga, zapravo: vidiš li život — moraš se pretvoriti u stup od soli. Uostalom, guma za žvakanje! — rekao je Silvestar.

— Kako, kako? — uzviknuo sam, ali se tada pojavio konobar i tražio da se plati jer se izmjenjuje osoblje. Platio sam sve i odmah se postidio toga: učinilo mi se da se time još više udaljujem i od jednog i od drugog. A Charles se sav razdragao:

— He, he, he, i nije loše, i nije loše... Zaroni se i uguši. Ali izroniti se može i udahnuti ozon... Recite, a vi ste sakupili dosta takvih priča?

— Dosta! Jest. Na koncu sve ispada podjednako. U tom pogledu djeca su zanimljivija, o njima ima sjajnih stvari. Jedna je osobita, ona o šestero dječaka i djevojčica koji su svi položili glave na tračnice vlaka i tako nestali. Sitnice! Tko bi znao sve sitnice koje su vidjeli živeći i koje su ih odvele do tih tračnica. Ali to, što vi govorite, izroniti u ozon, to me i zanima, ja to ne poznam. Kakav ozon u ovoj spilji? — upitao je Silvestar, a njegovo se lice pri tom ukazalo neobičnim: mirnim, gotovo blagim.

— Treba otkriti bitno, ono što je bitno! — uzdahne Charles.

— Uvjeti, živjeti. . . — lanuo je Silvestar i odmah ušutio: osjetio sam strah u njegovu držanju, strah od tih riječi.

— Jest, jest i živjeti se može u ozonu, samo zato nema potvrde — smrti. Ili bi ipak mogla biti smrt?!

— Ozon! — čudio se Silvestar.— Jest, i živio sam ja u ozonu! Jer, kako to obično

čovjek živi? Sve je smrvljeno u komadiće, tek tu i tamo nađeš nešto na što se možeš osloniti, oduprijeti i poletjeti ...

— I poletjeti! — snebivao se ironično Silvestar.— I živio sam ja u ozonu i polet jeo i let jeo... A sve je

ipak bijeg. Iz toga bijega zaroni se kadikad u dubinu i nestane, ili, eto: izroniš u ozon.

Šutnja. Otkrila se tada jasno i pila iz dvorišta. Uvijek isto: ziii, zi-zi, ziii. ■. Šutnju sam prekinuo sam:

— Raspoloženje živi večeras u jatalnome! Od besmisla

15

sitnica krećemo u ozon. Bravo! Nasuprot smrti život kojigori!

I jedan i drugi me pogledaše kao stranca, a Charles rekne:

— Čas je da se bude iskren.— Ako je čas. . . — opet sam htio biti duhovit.— Čas je, čas je. Kadikad si mi stran, više čak: ne

prijatan! ... Ali zašto tako uvijeno? Gledajući te, vidim utjelovljenje života-navike, života koji ne može sagledati sebe. Ti nikada ne ćeš ni zaroniti, ni nestati, ni izroniti i pozivjeti u ozonu. A ovaj ovdje -— pokazao je on prema Silvestru— mogao bi zaista zaroniti... Neka pljuje u tuđu hranu, neka, da, i štošta drugo bi mogao učiniti, ali i zaroniti bi mogao. Ima ljudi koji uprljaju sve čega se taknu, a ipak svijetle!

Ostao sam bez riječi, a on je odmah i nastavio:— Samo: i još jednu iskrenost! Jednu, ali vrlo važnu:

to što ti to mogu reći, a što ćeš ti ipak ostati među nama, najstrašnije je po mene. Vidiš: to mene spopadaju đavoli. Igra s đavolima. Đavao stvara boga.

Silvestar ga prekine:— Ali mene zanima taj ozon, ozon me zanima! Mogao

bih početi sakupljati i priče o ozonu.No Charles mu nije odgovarao, gledao je prema meni

smješkajući se dobrohotno:— Molim te, nemoj otići; odeš li, sve je prekinuto, a

meni je stalo do tebe! Ta iskrenost samo je jedan moj dio. Drugi dio iskrenosti moja je potreba da budeš tu, vjeruj mi, vjeruj mi. Nemoj otići! — zadihao se Charles.— Đavao treba boga!

Zaokružio sam pogledom po dugoljastoj sali restau- ranta već gotovo praznoj. Javilo se u meni ogorčenje, ali i oprez. Iskreno je govorio. Osjetio sam to i postidio se, ali on je, dakle, imao i pravo: ja sam otjelovljenje života-navike. U drugom kutu dvorane sjedjelo je neko društvance i glasno se smijalo, a do njih, za posebnim stolom, zaposlio se konobar bilježeći nešto u svoj blok. Smijeh društvanca bio je kadikad tako glasan da je gušio i cviljenje motorne pile iz dvorišta.

— Hvala ti što ostaješ! — rekao je Charles i položio svoju ruku na moju. Ti shvaćaš ovu bolest. I igra je to!

16

— Ali mene zanima taj ozon — uznemirivao se Sil- vestar.

— Kada se živi i teče u crti jasnoj iz koje se ne može zaroniti, i vidjeti i biti, jer se jest!... Tada i ne treba tražiti ono bitno, jer se u njemu i živi. To je ozon!

— Hm. Pa ipak: riječi, same riječi — oglasio se Sil- vestar. — Ali ja nisam ni završio svoju priču. Ona je protiv tog glupog ozona!

— Bilo je. Nisu same riječi, ali i u riječima! U ozonu igraju goruće riječi... Kad se toga počnem sjećati, taj me plamen stane gutati i ja gorim, gorim u jasnoj vremenskoj crti. Bilo je! Tako je: bilo je!

Upao Charles tako odjednom u neki patos, pa me počelo i bivati stid za njega, a on kao da je shvatio što mislim, pogledao me zlobno, ne zaustavljajući se. Tekao je dalje:

— Svaki čas, svaki hip, bio je živ. Iz koraka u korak sve je bilo bez ostatka: i to kako sam se probudio u malom kupeu, otklonio zavjesu na prozoru, pogledao u kišni, ma- gleni dan i kako smo se zaustavili na kolodvoru, kako je odjednom nastao muk, dubok, sav u magli, vlazi. Izašao sam: prostor kolodvora bez ljudi, ili s ljudima koji su nestali, težina prtljage, nespretnost, stube i uzlaženje, a prostor je zaista bio progutao sve ljude... Sam, jedini u kolodvorskoj zgradi, a kolodvor malen, u nekom prodolju. Nedjelja je bila i pojavio se kao opomena neki službenik, ali i on ubrzo nestao: tada je osama postala još dublja, ona je otkrivala zidove kolodvora, hodnike, stubište što nas je vodilo prema izlazu gore, gore, na visoravan u magli, gdje se nalazi stari grad kojemu smo išli. Ta osama je bila tako živa da je otkrivala put i nekoj radosti i ispunila me posve ta radost, pa kad sam već bio visoko na stubama što su vodile na visoravan, htio sam viknuti. A možda sam i viknuo. Sve je bilo u nekoj kišnoj magli, blijedoj i mliječnoj, koja nije dopuštala da vidim okolinu. Zato se i činilo da je svijet u koji ulazim posve nov i da ga prvi put otkrivam. Ali gore, na visoravni, gdje se morao nalaziti grad, počela su se zaista i otkrivati tamna lica zgrada, crni asfalt, pa tu i tamo nazrijevalo se i zelenilo travnjaka. A nikoga. Sivilo i zelenilo travnjaka uz mračna, zatvorena lica zgrada. Hodam i sve me neka neobuzdana radost vuče. Ulazim u priču, ve

2 Petar šegedin, II 17

lim sebi, otkriva se život onaj veliki, neizmjerni, u ovom mom vlastitom tako jednostavnom, sitnom, sivomliječnom životu, kroz koji se nazire zelenilo travnjaka. I sve što je bilo, tu je i sve što će biti, tu je.

Gledam ga začuđen, gotovo da ga i ne prepoznajem, ali on mene ne vidi, ili ne će da me vidi, a obraća se Silvestru i sve izgleda: to on hoće njega uvjeriti u nešto, a mene posve ostavlja po strani kao da ga uopće ne zanimam. Sil- vestar ga gleda, zuri u njega pa mimikom i prati njegovo pričanje. Pokatkad mu se pokrene čitavo lice oko naškub- Ijenih usana i ja se tada počinjem bojati. Pada mi na um da se to oni obojica obraćaju jedan drugome u nekoj tajnoj namjeri, zavjeri nekoj, iz koje sam ja isključen, pa bi možda bilo najbolje da zaista i odem, da im ne budem zapreka. Ili Charles nije normalan, pa je našao tog čovjeka s kojim će moći biti on, zaista on. Tada... Ali me uistinu počelo zanimati i to što on priča. Slušam ga, i ne samo što ga slušam, nego to što on priča izaziva u meni strah, panika me i znatiželja drže uz stolicu, a on se zanosi, postaje naivan kao što nikada nisam očekivao da bi mogao biti taj tajanstveni čovjek i naginje se prema Silvestru da bi ovaj bio neposrednije s njim:

— Tečeš, tečeš tako vremenom, a svaki je tren ispunjen, živ, nosi, zaista, nosi i sav sam napučen. Iz te napu- čenosti prošlošću i budućnošću javilo se i njeno lice, proviruje i nestaje, hoće da otruje moju radost, stoga hodajući govorim, dajem stvarima smisao šaljiv, tragičan, a vlažna magla se već razrjeđuje i vidim jasno lice kuće neke, rijetko stabalje na uskoj traci zemlje što je obrasla nježnim zelenilom trave. Čini mi se da vladam: kralj sam, pa upućujem riječi zelenilu trave, sivilu zgrada i tako rastem u mliječnoj svjetlosti. Prostor lagano biva sve širi, a ja sve viši. Došao sam tako do velikog parka, savršeno uređenog, čistog, gdje je tratina tako uzorna da se čini kako je svaka vlat zadovoljna svojim prostorom, a svako stablo zna i pozna sebe, ono što radi ostajući tako nepomično tu, izgubivši svoju krošnju u magli. A nikoga. Samo to njeno malo, mršavo lice što se ukazuje kako leži mrtvo, na staroj sirotinjskoj postelji. Bježim od toga: takvo je jutro! Magla se toliko razrijedila da sam sada vidio i savršen red kuća, vila uz čistu stazu što je obilazila park. Kako čist crtež

18

arhitekture u redu zgrada, čistoća klasicizma. Tako je. Ograđen vrt ispred svake kuće, u njemu crvenkasta stazica vijuga i vodi do ulaza uokvirena dvjema čistim jonskim kolonama. Nad vratima timpanon. Stoga pred tim ulazima i čekam iznenađenje neko, ali nikoga.

— Samo se njena mrtva glava pojavljuje — ubaci mračno Silvestar. — Ali nisi htio sačekati priču o seljači- ćima koji su pucali u bijedu-čovjeka. Bijeda u bijedu, sitnica u sitnicu i to je ono što nikakav ozon ne može spaliti. Šta hoćeš?

— Jest, jest, samo se ona javlja, ali ja je otklanjam — nastavljao je Charles kao da i ne primjećuje Silvestrove primjedbe. — To i mora biti: čisti klasicizam. I bivam, tako: bivam! Jesam! Svi su se ljudi sakrili iza tih zgrada, a svi su nekako moji, gotovo da ih osjećam meni podređenima. Kako se dobro diše tako. Čisti ozon klasicizma. Vertikala i horizontala u skladu. Pa krećem tako stazama i hrabrim mliječnu maglu da se što prije i još jače razrijedi, da mi se otvore prostori. Prolazim pored malih savršenih vrtića, sa šljunkom posutim stazicama oivičenim redovima ruža. 1 odlučujem da uđem u jedno takvo dvorište, pa još i dalje: zaobilazim kuću i hodam novim prostorom iza same kuće gdje više jonskog dekora nema, ali ni tu nikoga. Tako se vrijeme osjeća teškim a ja bivam sve veći. Ispunjavam sve. Već osjećam i veličinu ovog sjevernog grada. I vrt iza kuće uzorno je sređen, izmjeren, ukrašen redovima ruža i drugog nekog zelenila, a svaki korak se osjeća kao riječ: to netko govori tebi, čuj. Jedna čitava priča u tako zatvorenom dvorištu.

— Priča! Pa to i jest ono: prazne riječi. Cijediš bisere, rekao je već netko. Guma za žvakanje! — gunđao je mračno Silvestar.

— Ostavi! Puknut će inače čista nit vremena. Jest, priča, tu u tom dvorištu živi priča, ali ja je napuštam i živim ogledavajući se po prozorima. Tada me obuze strah po prvi put, strah od nje: tog mrtvog lica na sirotinjskom krevetu. Dobro sam je znao živu, znao sam je u plašljivoj trci kroz usku uličicu. Kao zvjerku: punu straha i izazova.

— Dosta! Ti podmuklo podmećeš! — proropće Silvestar nagnuvši se još jače prema Charlesu, no on ga nije ni čuo. Nastavljao je:

19

— Ta uska, krivudava naša ulica! I ona, tamo na kraju, kako se okreće u bijegu ispred mene. A onda je više nije bilo. Prazna ulica! Jedne su je noći uzeli vojnici, mornari. Kao pas sam tragao za njom i našao sam njen stan, duplju. Sa starim ocem je živjela. Došao sam večerom. Čuo sam njen glas. Pjevala je. Provirio sam kroz stare nagnjile drvene kapke i vidio je polugolu na krevetu kako se njiše i pjeva. Ne znam što je pjevala. Njihala se, a starac je ležao na zemlji, u kutu, i spavao. Dolazio sam tako svaku večer da je vidim. To su bila moja prva vrata u jezu svijeta.

— Opet vrata! — oglasio se Silvestar.— Takvo njeno prisustvo trajalo je u ovom prostoru

samo časak — pravdao se Charles. — Sitnice. Imaš pravo: sad su se nizale sitnice tako prijateljski jedna za drugom, da se radost raširila svuda oko mene. A ni jedna sitnica nije htjela biti važna: ona koja odlučuje!

— Tako je, zaista, i to je ono što odlučuje! — prihvatio je Silvestar.

— Da, tako je, ali je čitav niz sitnica važan. Niz koji teče ozonom je važan i nije sitnica! — odgovarao je nemarno Charles.

— Zanimaju me ta vrata koja se otvaraju u jezu svijeta — rekao je Silvestar, i ja sam osjetio kako u tom razgovoru iskri neka podmukla bitka među njima, rat čudnog prijateljstva i neprijateljstva. Stvar može svaki čas postati i opasna. Pijani su, ili su uzeli droge neke. Charles se osmjehnuo Silvestrovu pitanju, ali nije odgovorio na njega, nastavljao je zaobilazeći ga.

I opet sam se našao na ulici, u parku, sam. Prostor se proširio, carstvo postalo veće. Hod alejama u sivilu magle nad zelenilom travnjaka. Pod krošnjama punim već sasušena i povela lišća. Otkrivam svoje carstvo.

— Čas, samo čas! Hoću te preteći. Sad će iskrsnuti žena. I zar to nije banalno, toliko banalno da bi te moralo biti stid! — viknuo je Sivestar. — Ih, sve je unaprijed priređeno! A kako samo ne želiš čuti smrt onog bijednika na seoskom groblju!

— Ja pijem ozon. I htio bih izbjeći nju, ženu, ali ti, ti je namećeš!

20

— Dakako, još podmuklije! — udari Silvestar šakom po stolu.

— Ha, ha, ha — nasmijao se Charles prigušenim nekim smijehom, ali iz njega je izbijala prijeteća ozbiljnost. Digao je ruku da bi utišao Silvestra te nastavio sada gotovo šapatom: — Carstvo je postalo veće! Širi se. I, evo prvog čovjeka u parku, na biciklu: tanki kotači, jedva čujan zuj što se prolije vijugavom cestom iz magle u maglu te nestane. Hodam dugo i osjećam: tangenta sam neka što se probila ovim svijetom te će za čas krenuti prema zvijedama. Eto, prvi automobili, ljudi, drugi, treći, mnogi i gušći već biva svijet, a ja postajem sve manji i manji sebi samome. J car sam i kralj već prestao biti, ali njeno lice gori u meni. Lice-priča! Treće večeri nisam je našao više gdje pjeva njišući se. Ležala je na krevetu i neke su se žene vrzle oko nje. Mrtva. Objesila se — šaptale su žene izlazeći. Sitne riječi ženđ što leprše iz njihovih usta. Ha! Pobjegao sam. Kriv sam. Ali istu večer sam se vratio. Ušao i vidio je na siro- tnjskom krevetu. Vidio, i to što sam vidio uzeo sam za sebe, pa je, evo, nosim svuda kud hodam. A svjetlost ove magle iskrsava je i uokviruje za mene, meni najbolje i najljepše. Hodam, evo, maglom kao zločinac koji nosi svoju žrtvu, i više ne govorim ni s kim: ni sa zelenilom, ni sa stabaljem, ni s kućama oko mene, ni s prolaznicima — sada sam već sđm s njom. Neposredno. I tako sam došao do crkve neke.

— Haaa! — uskliknuo je Silvestar. — To sam zaboravio. Prevario si me. Crkva, da, to je ona sitnica koja će biti bitna, to je ono. Prevario si me.

Charles se osmjehnuo samo trenutno i nastavio šaptom:— Crkva, jest. Ali zar crkva nije žena?! Zašto si uzne

miren?— Nego, oprostite. Idem, što ću ja ovdje među vama?

Ovo je obred neki. Dosta mi je — primijetim, ali oni se nisu osvrtali na to: ispijali su jedan drugoga.

— Žene su pričale priče o njoj, o njenu ocu, o mornarima i o jednom crnom gospodinu. U tim pričama ja sam sve više vidio nju kao zvjerku koja bježi ali nema kamo pobjeći, gledao sam crne, žive, unezvijerene oči što traže izlaz, a sitna, krivudava uličica naša nije ga imala.

— Eto, i crni gospodin je stigao. A i otac ju je imao i mornari su je davili, hoćeš reći? Zar ne? Samo se bojiš ZO

21

mene! Ne želiš mene povrijediti? Zar ne? — govorio je Sil- vestar ogorčeno i ustavši da bi srknuo nekoliko gutljaja zraka. — Samo zašto se bojiš te smrti na seoskom groblju? Znaš li kako su ga strijeljali? Ozon. kakav prokleti ozon?

— Ušao sam u crkvu! Svjetlost!— Laž, laž. Ovdje je istina: kada su ga postavili is

pred otvorena groba, da bi ga strijeljali, on se skljokao i spuznuo u grob. A oni...

—• Jesi li vidio ikada kako su crkveni prostori jasno svijetli kada je vani magla?.. . I dosta je već bilo ljudi tamo. Pjeva se. Sklad. Gotički čisti sklad. A ja se osjetih strancem. Ne pristajem u gotički sklad svjetlosti, zvuka i nekog tamnog mirisa. Ulazim u pobočnu kapelu da bih se skrio od oltarskih svjetlosti. Sjedim i gledam pobožne ljude kako rastu u svojoj čežnji. Što je to — mislim — ta potreba da se opijaju? Lica. Žene, muškarci, mladići. Svi se dižu, uzdižu, natječu, rastu u visine. I kada pjesma nanovo otpočinje, rastvaram oči te kao stranac, gubavac, ugursuz, đavao sa dva nevidljiva roščića, slušam sklad što raste prema nebesima, a onda se otkrio iza mene glas. Upravo iza mojih leđa. Glas baršunast, mek, grlen i zlatan i srebmast na rubovima svojim, glas sad duboko mračan, sad svijetao kao jutarnja svjetlost...

— Glas njen! — uskočio Silvestar.— Glas crn, glas samoubojice, glas koji pjeva kako

su ga ubijali, kako se sam sebi oduzeo. Glas daljine i blizine, onaj glas.

— Ti podmuklo izjedaš. Nije to ozon, ne, otrov je to! — šapnuo je Silvestar naslonivši se na naslon stolice zatvorenih očiju.

— Glas oboo, čađav kadikad, što se vije, uzvija melodijom pobožnom, onom koja se ispovijeda padajući ničice i gustim zvukovima pokriva sebe, mene, čitav prostor kao kosom bujnom i mirisnom, a ja ga pratim i ne želim se okrenuti da bih vidio lice, jer želim njeno lice, želim nju i zato se ne okrećem da se ne bih razočarao. Potonuo sam i prepustio se tom glasu, predao mu se kao mračnom pijanstvu sluha što vodi dubinama jeke, predavao sam se žaru sjećanja što me izgara, njoj što je nestajala sitnom krivudavom ulicom i usred te crkve opet sam zaboravio zločinstvo te sudbine, a obilazio sam sve oblike njene, njenu

22

put, mirise njene gorke i nagorjele kao brda sutonja, kao večernje more nad kojim vjetar huji i oblačje se valja, kao kišu gustu, jesenju. Crkva bruji, a iza mene sam glas žene izvire kao vino što iskri crni mrak. A kada sam je tako svu obišao, potražio sam je u njenoj sudbini: vidio sam je u užasima s tim ocem, s tim mornarima, a glas je iza mene plakao kao noćni glas orgulja, kao vjetar, kao duboki šum napuštene doline.

— Dosta! Ne želim više slušati! — javio se ogorčeno Silvestar. — Prevara! Prevario si me. Varaš me: ja sam slijedio sitnice koje su svaka za sebe bit. Preuzeo si moju ulogu i zatvorio mnoštvo sitnica u nešto što se ukazuje kao bitno, a ništa drugo nije do podmukla prevara.

— Ne, ne, ne varam. Sam varaš sebe. Ova moja priča samo tebi može izgledati bitnom. Ona je moj bijeg. Bježim.

— Ha! Strašan si: znaš da nikamo ne mogu pobjeći, jer me iza svake sitnice čekaju vrata, crna vrata... Zašto to samoubojstvo? I taj crni gospodin? Optužuješ me? To sam ja, taj crni gospodin? Zar ne?!

— Bijeg u ozon. Evo, i sada me obuzima gust napitak tog mračnog glasa što se na rubovima ljeska srebrom i zlatom. Vodio me je kroz svu moju prošlost. Svi su se ti časovi otvarali u meni tada kao vrata koja kriju mnoštvo priča što ih još nisam čuo, a koje mi je obećavao taj glas.

— Vrata! Opet ta riječ. Prokleta riječ. Za mene su ostala samo jedna jedina vrata, vrata starog ormara u mlinu. I priznaj, svojom pričom vodiš me k tom mlinu, tim vratima. Jest, jest, istina je! Ali što onda?! — uzviknuo je Silvestar s nekim očajem u glasu, sav se nagnuo nad stolom i prekrio lice rukama. — Ali čuti moraš i tu bijednu smrt. Mizerija mizeriju! I sve je u tome. Znaš li što su učinila ona dva đavola kada se on skliznuo u raku? Pucali su po njemu. Glas, glas, taj glas, glas iz groba... Kakav ozon!

Nastala je šutnja. Mučan osjećaj omamljivao me. Bio sam posve suvišan ovdje. Okrenuo sam se da vidim tko se još nalazi u dvorani. Društvo iz suprotnog kuta bilo je nestalo, samo je još konobar ostao zaduben u svoje papire. I motorna pila se više nije javljala. Trebalo je otići, ali njih obojica nisu davali nikakva znaka da to i žele. Bilo kakvom mojom akcijom mogao sam ih samo uznemiriti tako da mi se stanu obraćati uvredljivim riječima, a i samo takvo vla

23

danje njihovo bilo je uvredljivo, nego od negdje, iz mene, budilo se i sažaljenje prema njima te mi se sve činilo kako treba biti tu da bi im se pomoglo. Charles je ušutio i neočekivano se počeo njihati kao da se tim njihanjem savladava: umjesto daljnjeg pričanja on se njiše. Iz ogromnih šaka Silvestrovih javio se tada hrapavi glas:

— Vrata, opet ta prokleta vrata! Kako si došao do njih. I veliš: ulazim tada prvi put u jezu svijeta, kroz njih. Izbjegavam ih uvijek. A jedino vrata nisu za mene sitnica. Odakle, to ne znam. Vrata, to je ždrijelo, ono koje je kao svemir veliko, koje će me progutati. No doći ću, znam, u taj stari mlin. Koliko će me mnoštvo sitnica dovesti tamo, to ne znam, ali da će me dovesti, pouzdano znam. One su tvrdoglave i sve jednakopravne, samo sam ja bijeda koja im se predaje na različite načine. Ne razumiješ to ti! Ti si se opio ozonom i bježiš, bježiš. Ili si podmukao gad, pa varaš!. Ali svejedno: gad, ili svetac. Taj glas iz groba si morao čuti, tu sitnicu koja poražava sve ozone... Sitnica! Ne vidiš sada sve ove što se nižu oko nas: jedna do druge, jedna uz drugu, s tobom, s tvojom izazovnom pričom, sa mnom: čuj, čuj. Kako samo teku i nose nas. Čuješ li?! Koliko ih još ima što ih u sluhu naslućujem, sve one vode tamo, tamo do tih vrata. A ozona nema da ih sve spali i da planu plamenom... Naprotiv! Ti znaš ta vrata, ti znaš što je iza njih i zašto pričaš tako? Ne skrivaj se! Ja sam, sakupljajući priče o smrti, htio samo sakriti ta strašna vrata.

Jedna je stolica u dvorani neobično prodorno škripnula. I Charles i ja okrenuli smo se: konobar se bio ustao završivši, valjda, svoj posao, pogledao nas, osmjehnuo se, ali on, Silvestar, nije se okretao: držao je svoje lice u šakama i mumljao nešto što se nije dalo razabrati.

— Vrijeme je odlasku — šapnuo sam.I konobar je nešto primijetio, ali nije se razabiralo što.

Raširio se zatim muk i neki čudan mir. Konačno se javio Charles:

— Prekinuo si me i nisam završio. A sada više ni teći ne mogu. Nestao je ozon. Sad bih samo mogao ispričati. Završiti, a to i jest ono: vidjeti kako se pada u pepeo osrednjosti izgorjevši. Na koncu dana doći u svoju sobu i biti sam među zidovima i osjetiti se sitnicom, zrncem

24

prašine, što se izgubila. Znam. Zato i treba otkriti ono bitno, ono jedino, najvažnije.

— Ne ću! — proderao se Silvestar upiljivši pogled u Charlesa.

Šutnja i iznenađenje, ali Charles se odmah snađe, osmjehne i šapne:

— Hoćeš, hoćeš.— Ne ću! — Opet se izdere Silvestar. — Mizerija mize

riju. Sve je u tome. Sitnice. Nema, nema razlike. Ne ću!— Hoćeš, znam to pouzdano — šaptao je Charles i

pogledavši nekako izazovno u mene, nastavi istim šaptom: — Meni nije jasno samo kako se to može tako živjeti?

Ustao sam bijesan i poplašen.— Pusti ga, pusti, neka Ode — odmahnuo je rukom

Silvestar.— Sličan mi je onome sa zelenim očima!— Šta je to? Vi uzimate droge neke?! Strašno! — bra

nio sam se.— Crni čovjek ima sitne, tamne oči, duboko uronjene

u očne duplje i nema zelenog svjetla — šaptao je Charles.Zurio sam u njih i ostajao nepomičan. Pomišljam sam

da zovem u pomoć, pa sam se počeo i okretati, ali tada se opet javio Silvestar. Ni sam ne znam zašto: činilo mi se da ga je potrebno slušati:

— Ne ću, ne ću, ne ću. Sve same sitnice, tričarije. A ipak, jednom se mora odlučiti. Sve sam već vidio, provjerio, okrenuo, jučer, prekjučer. I što? Na sve strane samo sitnice. Ali ako već nešto mora bit važno, bitno, onda je to ovo: sitnica sitnicu, bijeda bijedu, mizerija mizeriju! Pa? Svejedno: ništa novo. Potrebno je samo krenuti u taj mlin i stati ispred ormara...

— Hoćeš, hoćeš... Sjećaš se priče kako je đavao stvorio boga?... Htio sam je nazvati »Žamor mora«.

— Ne, jer ja nisam učinio ništa više od tebe! Sve su to sitnice! Mizerija mizeriju. Zar je ona veća žrtva od mene? Zašto me, dakle, optužuješ?

— A što je u ormaru? — upita jedva čujno Charles.— Mrak, potpuni mrak. Čuvam taj mrak! Iz njega bi

trebalo pucati po čitavom čovječanstvu, po tebi i njemu ... Gomila bezmjerno ništavnih i glupih sitnica ... Čuješ li onaj glas iz groba? Zašto me, dakle, optužuješ? Pred tim

25

glasom sve je svejedno. I đavao koji stvara boga i žamor mora.

— Znamo, znamo. . . — šaptao je Charles. — Samo ja ne mogu zaboraviti krivudavu ulicu i njeno lice, zvjerke u bijegu. . .

Silvestar odjednom klone. Zagleda se u svoje ogromne šake na stolu pa počne i sam šaputati:

— Popnimo se onim trulim i uvijek vlažnim stubama u taj mlin i uvjerit ćeš se da crni čovjek nisam bio ja... Ne poznam ja tu kriviidavu uličicu primorsku. . . Ali i da jesam. Ništa. Svejedno. Sitnica. Velim: uđimo u prostor zapušten i postavimo se za taj stol, ruke spustimo niz stolice, a iz ormara ... Sjećaš se: ramba-roamba-rumbi...

Šutnja. Zurili su jedan u drugoga kao da se izazivaju. Mogli bi ćušnuti jedan drugoga. . . Ali ništa. Oglasio se samo on, Silvestar, jedva čujnim glasom:

— Evo ih, dolaze... Sitnice! Jedna iza druge, na vrš- cima prstiju... Sačuvaj me! O Charles Maron, sačuvaj me. . . Ti si ja i ja sam ti, sitnice i jedan i drugi, sitnice i jedan drugome, a On, shema što hoda svijetom. Ah, čuješ li ih?! Sitnice, jedna iza druge u koroti... Ramba, roamba, rumbi...

Razbjesnila me, konačno, ta komedija što se igrala ispred mene, okrenuo sam se prema konobaru naslonjenom na zid, uz vrata. Čekao je tako naš izlazak. Krenuo sam prema vješalici, uzeo svoj ogrtač, šešir i upravo htio objasniti konobaru da bi trebao već jednom opomenuti onu dvojicu iza mene i reći im kako je kasno — kada se prolomio prostorom trijesak. Vidio sam: konobar se hvatao objema rukama za glavu, a zatim potrčao prema njima dvojici. Slijedio sam ga refleksno: Silvestar je ležao već na podu licem okrenutim prema nama. Jasno se moglo vidjeti kako se njegovo čelo, usta grče i postaju sve bljeđa. Charles je gurao stolice posrćući prema njemu.

"Dilo je potrebno ispričati ovo, jer kako bi se inače ostalo i) moglo razumjeti. A sve što se događalo kasnije, neposredno poslije Silvestrova samoubojstva, i nije toliko važno za ovaj niz pisama Silvestar se, zaista, te večeri ubrojio među svoje sitnice. A Charles je nakon istrage nestao i tek poslije deset godina, rekao sam već, primio sam njegovo

26

prvo pismo. Kao što se iz tog pisma može razabrati, čini se, pisao mi je i neka druga pisma, koja nisam primio. Adresu svoju nije naznačivao tako da nisam mogao odgovarati mu. Silvestra nije spominjao, ako taj slučaj nije objašnjavao u onim pismima koja nisam nikada primio. Ni u samoj istrazi nije se moglo nešto osobito saznati. Opće je uvjerenje bilo da se Silvestar ubio zbog bolesti, a i zbog toga što nikoga svoga nije imao. Bolest i osama bili su uvjerljivi razlozi. Na sudu sam dao izjavu da su mi se obojica, tu večer, pričinjali pijani, ili pod utjecajem droga. Charlesa je to povrijedilo; tvrdio je da je to bila njihova uobičajena igra u kojoj su svi događaji izmišljeni radi igre, ono što nije izmišljeno to su opće ljudske rane koje upravljaju našom maštom. Tako je govorio gledajući uvijek u prazno. I mene je najozbiljnije uvjeravao u to, pa mi se stala i samom ukazivati ta strašna večer, zaista, kao glupa igra, toliko je sve bilo namješteno i izuzetno. Ali smrt! Da, i to: nikada nikome nisam rekao da mi je Charles, pri dolasku u restaurant, rekao: »Spopadaju me đavli«. Ne znam zašto činilo mi se da bi ga to moglo kompromitirati. Nego, svijet je čudan, pa sam pomislio: najbolje je i povjerovati. Ni u snu nije mogao očekivati, ponavljao mi je uporno Charles, da će se ta šala razviti tako. Ali Silvestar je bio već jako nagrizena zdravlja i uvijek sam, pa se njegov očajnički gest i može shvatiti. Ipak, nije mi sve to bilo prihvatljivo. Ostala je u meni neka tamna mrlja, »spopadaju me đavli«, ona me i progoni kada ostanem sam, zbog nje moram i odmahivati rukama, glasno govoriti bilo što, da bih je otklonio iz svoje svijesti. Razumljivo, stvar se bila i nešto zaplela, jer je konobar rekao da se govorilo o strijeljanju, pa o djevojci i o crnom čovjeku nekom. Objašnjenje Charlesovo je uzeto ipak u obzir, jer se spominjane osobe nisu mogle identificirati. Sve se, uostalom, ubrzo i zaboravilo.

Da, još nešto: opaske ispred pisama uzete su uglavnom iz mog dnevnika.

27

Četvrtak, 8. VII, 19... Charlesovo pismo. 1 to kakvo pismo! Literatura. To se on izruguje: i ja mogu biti pisac! Bio sam ga gotovo već zaboravio. Koliko takvih i sličnih lica nestaje iz mog vidokruga. Ni riječi o Silvestru; kao da se ništa ni dogodilo nije s njim. I poziva se na neka pisma, koja da je pisao. Ništa nisam primio. »Poslije dugo vremena! Oprosti! ...« A Silvestar? Zaista, kao da ga nikada ni bilo nije. Ni grob mu se ne zna. Spopala me jeza neka nad tom sudbinom. A on piše, veli, i o puževima... Silvestar i puževi. Nego, zašto ne, konačno? I zašto takva panična jeza? Zato jer nije imao nikoga tko bi ga pokopao. Sve se svršilo administrativno, otuđeno posvema. Jest, otkrivamo istinu o njemu i bojimo se za nas. Nema mame, nema seke, nema kćerke, nema sina — ni onda kada ih se ima! A kada ih zaista nema? Crni, gluhi ponor je istina. Nitko od nas nije bio na njegovu sprovodu. Sudska medicina izvršila je svoje posve administrativno.

Ipak, mnogo toga mi je ostalo nejasno. Charles i Silvestar, što je to? Sada šutnja, muk — a, veli, kiše pričaju, pa zato ni on ne može govoriti o muku. Čudno! Ali njegov završetak priznajem: »Ne snalazim ti se ja više, ne!« I izmijenio se. Zar je to Charles Maron?

29

KIŠA

Pišem ti dragi moj G . . . , poslije dugo vremena. Oprosti!Nikakav ozbiljan događaj nije bio povod mojoj šutnji. Tako: sjeta, dosada i bezvoljnost, koju ti znaš. Ali o lastama sam ti već pisao, o guštericama i puževima također. Od nekog vremena oni privlače moju pažnju. Da, i o vjetru! Samo o mjesečini nisam. Priznajem, ali to ostavljam za svoje posljednje pismo iz ove osame. Ispunio sam tako gotovo sav svoj predviđeni repertoar, pa je i to svakako jedan od razloga zašto ti se nisam dulje vremena javljao. Bio sam čak naumio da ti pišem o šutnji, ali su onda počele ove kiše što toliko govore i pričaju, da sam zaboravio na svoju šutnju: slušajući ih, učinilo mi se da za mene i umjesto mene govore. Kako da ti pišem o šutnji, dakle! Upravo tada se pojavio on, taj čovjek. I sada, eto, čini mi se da, pišući o njemu, pišem o samoj ovoj kiši, koja pada ovdje, uz male prestanke, gotovo već šest dana. A te male pauze, priznati moram, izvor su naše naročite radosti. Sve je već vlažno ovdje i jedino što osvježava jest šetnja uz more kada kiša prestane.

A taj on se pojavio prije tri dana. I nije stigao našim, to jest hotelskim motornim čamcem, već su ga do našeg hotela dovezli lađicom. Od malog gradića, tu odmah preko kanala, prevezao ga je mladić neki, kao što često biva ako se zakasni na motor, ili se želi doći do ove naše lijepe osame u ono vrijeme kada nema redovne veze s hotelom. Pričao je da se bio izgubio u gradiću, te tako nije uspio stići na naš motor. Sve sam to kasnije saznao. Ni vidio ga nisam prva dva dana, a kako ja ručam i večeram neredovito i

30

ponajviše u svojoj sobi, ni prilikom zajedničkog blagovanja nisam ga uspio vidjeti. Dosadno mi je u tim velikim i zajedničkim blagovaonicama i onda kada ima ljudi, ali i kada ih nema. Ne volim buku, pa, vjeruj mi, ni prazne redove stolova. Ali ova kiša nas je primorala da pogledamo jedan drugome u oči i da se upoznamo. Svemu je ipak uzrokom pas, pas našeg hotela. Mali dlakavi psić, koji nema nikakva rasnog obilježja i, zaista, nikakva rasnog, ili karakternog ponosa. Niti je lijep, niti što čuva, pa se stoga — izgleda — i sam smatra nevrijednim naročite pažnje; a kada, ponekad, djeca banu u naš hotelski vrt, i pokuša biti važan, to mu zaista ne uspijeva, jer prelazi odmah, od prvih neuvjerljivih napada lajanja, na umiljavanje i njušenje. Ta karakterna crta neobično je važna i o njoj bih ti mogao dugo pričati. Kakva se tragedija ljudska krije tu! Pa možda ću ti još i o tome pisati, ah danas nikako. Vidiš, već me počela i obuzimati neka čežnja da ti o tom psiću pišem. Uostalom, kamo god pogledaš, otvaraš tragediju.

No vratimo se kiši i njemu. Dakle, Murko, jer tako se zvao psić, bio je neposredni povod našem poznanstvu. Ovdje se, naime, običavaju napinjati »gvožđa« za zečeve. Glup i okrutan običaj, ali to je tako. Sprava je to željezna, koja se sakrije u zemlju, među povrće, kamo obično dolaze zečevi, i kada nesretna životinjica padne u zlosretne gvozdene ralje, one se sklope, zahvate udove životinjice i zadrže je tako živu, vrlo često s prelomljenim nogama, dok se vlasnik, lovac, ne pojavi. Nesretnica se pokušava istrgnuti, ali to rijetko uspije, pa ako već i iskamči takav sretan izlaz, biva to gotovo uvijek uz cijenu jednog dijela njenih udova. Što da ti i o tome duljim! Preksnioć sam čuo zavijanje i cviljenje našega Murka, i kako je ono neobično dugo potrajalo, skočio sam iz svog kreveta, ovako bolestan kako već jesam, izašao iz hotela te krenuo trčeći smjerom odakle je stizalo pseće cviljenje. Našao sam nesretnog Murka u prokletoj gvozdenoj spravi, koju nisam znao rastvoriti. Došao je uskoro i on, pa smo tako bijednog psića obojica oslobodili prokletog gvožđa. A on, studirao je nekada medicinu, pa se pobrinuo da Murku i povije povrijeđenu nogu.

Spašavanje Murka, kiša, pa i neki zajednički osjećaj osame približili su nas, te se tako, htjeli mi to ili ne, desilo da smo se ne samo rado počeli sretati u ovoj osami, već

31

se stali i tražiti. A našlo se mnoštvo povoda za to, no briga za Murka pokazala se najprirodnijom. Smjestili smo jadno psetance, u dogovoru s osobljem hotela, u spremu pod glavnim stubama, stavili u nju nešto slame, prekrili je vrećom, te tako dobili prikladan ležajčić za bolesnika, koji se jedva snalazio od tolike brige. Pobrinuli se mi, također, za prehranu i preostalo nam samo to da ga redovito posjećujemo i pregledavamo ranu. To smo zdušno i radili, kao što i dolikuje besposlenim ljudima.

Poslije drugog posjeta Murku, sjedili smo na verandi, slušali kišu i vjetar, te pričali. Saznali smo tako jedan o drugome mnogošta. Ja o njemu: da je asistent na jednom sveučilištu, da je oženjen, da će ga posjetiti za nekoliko dana žena, da je nervozan i da ima neke teškoće više psihičke naravi, te da je zbog toga ovdje. Toliko, dakle, ja o njemu, a on o meni — jednako tako. A govorio je tiho i monotono, gledajući u svoje prste, ili u daljinu, tako te sam ga mogao nesmetano promatrati bez ikakve opasnosti da bi se naši pogledi mogli sresti. Upravo ta činjenica otkrila mi ga kao čovjeka koji bježi, pa kako ne može stvarno pobjeći, on se udaljuje tim što ne želi gledati u sugovornika. Približio mi se i, vidljivo, želi ostati u mojoj blizini, a ipak, eto, bježi. Bježi pogledom u daljinu, ili među svoje prste. Ah, kako ja tužnom osjećam tu izgubljenost pogleda među prstima. I da bih ga privukao k sebi, uvijek sam navodio razgovor na Murka:

— Vi velite da će mu noga zacijeljeti? — govorio sam gledajući ga.

— Nadam se. To više što mi se čini da kost nije ni prelomljena posvema. Pretanke noge ima, jadna životinja! Ali to ju je i spasilo! Gospode, kako smo nepravedni prema životinjama — govorio je najprije zureći u daljinu, iz koje je dopirao tamni škropac kiše s borovih krošnja i buk morskih valova, a zatim u svoje male i tanke ruke.

— Čuo sam da životinjama ne mogu zarasti kosti. Eto, na primjer, konju ...

— Hm ... Konju ne, ali psu mogu ... Njemu velim, čini mi se, kost i nije posve pukla.

Zašutjeli smo: otkrivala se tišina isprekidana monotonim pljuskovima kiše i glasovima posluge iz nutrine hotela.

— A vi niste oženjeni? — upitao me neočekivano.

32

— Ne, nisam... Ali glupo mi je ovako živjeti, ponekad, pa se mislim oženiti što prije.

— A imate li već djevojku?— Djevojku? ... Nemam ... — odgovorio sam, pa me ne

kako zaokupilo i sama neko čudno osjećanje. Tuga, ili strah, ili neka podmukla razdraženost, ne bih ni sam znao reći što.

— Pa, kako ćete to vi? ...— Kada nemam djevojke, mislite?— Jest... — I prvi sam put vidio da me pokušao pogle

dati. Činilo mu se, vjerojatno, da se šalim.— Naumio sam uzeti nasumce nekoga! Kada se već

mora čovjek ženiti, onda se najbolje odmah odlučiti. Dugo izabirati, to je glupost... — I tada mi se činilo da je on pobjegao, zaista, svojim pogledom od mene.

Govoreći mu to kao šalu, učin/ilo mi se samome da bi i trebao tako učiniti...

Eto, tako smo se upoznali.A sada mi je dosta pisanja. Vjetar jako udara o moje

prozore. Pusto je i prazno u meni. Pa ni ovo pisanje ništa mi ne pomaže, svejedno, čdsta je tupa muklina neka i u meni i oko mene. Čujem je, osjećam je živo u čitavom svom biću i sve me više biva strah od nje. Treba se što prije sakriti u san, ako to bude moguće.

Murko leži preplašen, s njuškom među capama, a stražnju bolesnu nogu zgrčio je uz trbuh. Ona podrhtava kadikad; a ništa žalosnije nije nego vidjeti njegove oči i tu nogu koja drhtne tu i tamo bez ikakve veze s tim neopisivim pogledom. Kada ga netko posjeti, cvili, a čim ga napusti, cvili još jače. Pas! ... I njemu treba publika. A kiša je prestala i dignuo se jak južni vjetar, pa se oblaci vuku nisko nad našim hotelom i malom šumicom što ga okružuje. Sve se bojim da će opet kiša.

I danas poslije podne sjedjeli smo na verandi sami. U hotelu više nije bilo gostiju osim nas dvojice. Posljednji su gosti otišli jutros. Direktor namjerava izvući motorni čamac na zimsko čišćenje, stoga ne ćemo više imati ni svakodnevnu vezu s gradom, a time ni poštu. Od sutra, svaki drugi dan, dopremat će nam je brodić što iz gradića dolazi do obližnjeg mjestanca, udaljenog neka dva kilometra od našeg hotela.

2 Petar šegedin, II 33

Ja volim ova jesenja raspoloženja u hotelima koji se spremaju na zimovanje. Ali on ne. Vidim ga kako se boji samoće i kako iskorištava Murkovu bolest da bi što više neposrednijih veza uspostavio s poslugom i zamjenikom direktora, čovjekom već u godinama i ozbiljnim, koji ga je, na svoj način, odmah prozreo i ne pridaje mu već gotovo nikakve važnosti. A ja ,se rado viđam s njim, samo se bojim da mi ne počne dolaziti u sobu, jer sam onda izgubljen. Moram imati to svoje utočište zaista samo za sebe... I, zamisli, moja izjava da ću se nasumce ženiti, zaprepastila ga je i ne daje mu više mira. Čim se vidimo, on odmah svrće razgovor na tu temu. Večernje sjedenje na verandi pravo je blaženstvo za njega, a moram priznati da se i sam zabavljam takvim izmjenama misli.

Sjedimo tako na verandi večerom, obojica zamotani u deke, slušamo šum mora što dopire iz tamne, daleke pučine, a on priča monotono, pa i ja govorim, i ne mogu ti objasniti kako se čudno ugodna raspoloženja stvaraju tu. Sve izaziva na neku iskrenost, kopanje po sebi, da bismo se što više zbližili, da bi se pronašlo nešto naročito u nama, ili među nama, i kada nam se čini da se pronašlo takvo nešto, uokvirujemo to i pokazujemo jedan drugome s naročitom pažnjom i očekivanjem. Teško je oduprijeti se tome. Meni to još nekako i polazi za rukom, ali njemu ne ide i, vidim, teško odoljeva napasti... Bježi od ljudi, a neprestano pada ničice pred njima i ispovijeda im se. Mora da ga nešto krupno muči.

— Ako moja žena stigne u gradić baš onaj dan kada ne bude brodića? ...

— Pa predvidjeli su takve slučajeve ovdje...— Vjerojatno, ali pošte nema svaki dan... Ipak je to

neugodno kada se pismo mora čekati dva dana...— Ah, ja se i ne brinem za to!— Vi ne primate mnogo pošte?— Mnogo?! Pa ja tek tu i tamo primim poneko pismo.

I bolje je tako. A tko bi mi i pisao?— I ja sam tako želio živjeti s&m i bez... Pa, eto, vidi

te, zapleo sam se i više nego sam pomislio ...Nisam znao što bih odgovorio i ušutio sam, otkrila se

tako mračna dubina ispred verande sa svojim žamorom mnogo neposrednije nego čas prije. Kako su čudne ove

34

jeseni u ovim osamama i baš u ovakvom hotelu! Kao da se živi u nekoj maloj katastrofi, čim posljednji gosti stanu odlaziti. Vjetar, kiša, samoća noći i neizmjemost dana čini se da prodiru do u svaku i najmanju sobicu i zakutak, te nastoje pritisnuti, zgužvati i uništiti sve što se tamo nađe.

— I tako, vi ćete se nasumce, onako, odjednom oženiti?— Hm... Zašto ne? Čovjek odživi svoj vijek ovako ili

onako i treba da ga ispuni nečim. Na koncu i ne valja sve tako ozbiljno shvaćati. Škola, obrt, posao, brak, služba, bolest, uspjeh, neuspjeh, izlet... Konačno — svejedno!

— Svejedno!... Da, hm ...Stale se tada oglašavati neke ptice. Galebovi? ... Čudno,

baš tako u mraku. I poslije duge stanke, on se opet javi:— Vidite, i sinoć sam slušao ove ptice... Čitavu sam

noć mislio o jednoj takvoj ptici: biti tako sam u noći...— Pa vi i niste sami?— Ne, nisam sam ... Ali pomišljam ponekad na one koji

su zaista sami... Imam prijatelja. Često o njemu mislim ... A i vi konačno!

— Murko je sam, i ptica, i...— Da, upravo sam i mislio na njega... — Ušuti zatim

dugo, pa se opet javi: — I čovjek se ženi da ne bi bio sam, a onda se osamljuje ...

— Da, pa se tada najdublje osamljuje ... Jer se čovjek i ne ženi da ne bi bio sam, već samo tako sebi zamišlja i vara sebe... Kosa raste, i nokti rastu, a sve bez našeg znanja, bez sudjelovanja svijesti! Kada čovjek počne o tome razmišljati, pronalazi tisuće, ponajviše glupih razloga tome... — govorio sam tako samo da nešto kažem i osjećao kako se on vrti u sebi oko nekih problema koji ga muče i nose, a boji se da ih izrekne.

— I vi mislite da se može ući u neke odnose ljudske, sa ženom, na primjer, tako kao što vi kažete: služba, brak, posao ... Kada biste vi znali što je to brak! ... Drukčije biste tada govorili... Priča li se ovako olako, kao što vi radite, uvijek mi se nametne njegova sudbina i ne mogu je se otarasiti... Ne živimo samo mi život, nego i život živi nas ...

Slušao sam ga kako govori i odmah shvatio da dotiče negdje istinu, osjetio sam čak i strah od te njegove istine, ali sam se branio i rekao:

— Zadatak je naš životni da se ne prepuštamo životu

35

tek tako! čovjek posjeduje inteligenciju i mogućnost izbora!— Čudno! Otkrivate kako život stvara antiživot_______— Pa što?— Mnogi tako govore, možda čak i pravo imaju, ali...

Imamo obojica vremena. Hoćete li da vam ispričam što se njemu desilo?

Šutio sam, a on to prihvatio kao moj pristanak, pa odmah i počeo:

— Prijatelji smo iz djetinjstva. Znamo se u dušu...Stao on tako pričati, a njegov glas postao odmah za

nesen i topao:— I nije se htio ženiti. Govorio je da čovjek koji ima

razvijen senzibilitet i svijest, ostaje sam. Samo naivančovjek prilazi drugome____ Pa mu se desilo. A desiti se možesvakome i ne treba se tome čuditi, ni od toga stvarati naročita pitanja, ili zaključke. Kaže se da se voli, da se zavoli, ljubi i biva se sretan, otvaraju se perspektive ... Gospode, glupe li riječi: perspektive ... Jednom riječju, zavolio je i oženio se...

Ah, teško li je, baš tebi, dragi moj G..., objasniti kako je mučno slušati tako čovjeka kojega si ocijenio kao slaba, boležljiva, gdje govori o nečemu što ga sigurno peče, što ga dira i kako se, govoreći, boji i mene koji ga slušam, a i sebe koji, pričajući, i sebi samome otkriva još dublje ono što ga muči, pa se vidljivo plaši i samog ambijenta u kojemu smo se našli.

Puše jugo i nema kiše, ali bi svaki čas mogla početi. U hotelu su već pogašena sva svjetla, ili gotovo sva. Tu i tamo čuje se kako netko od posluge namješta i razmješta stvari završavajući posljenje poslove. I ako nešto slučajno padne s tri ješkom na pod, ili se oglasi zvonce, odmah se i Murko javi cviljenjem. Jadan Murko, sam u mraku... Čuje, vjerojatno, i naš razgovor na verandi. A moj se susjed strastveno prihvatio priče svoga prijatelja. Ne vidim ga, ali čujem njegovo disanje i to kako iz polumraka izvire njegov glas:

— Kadikad mi se čini indiskretnim sve ovo moje pričanje. Iznosim tuđe intimnosti... Ponukala me na to vašahrabrost. Ono što ste jučer rekli nije nevažno. Naprotiv! Ne da vas odgovaram od toga, ja vam se divim, ali mi se čini potrebnim ... Glupost! Potrebnim! Ja, ja osobno osjećam

36

potrebu da vam ispričam to ... Sada ga vidim kako je ulazio u taj odnos: i oprezno i naivno... Ne znam kako žena, ali muškarac se otvori, velim, otvori svijetu u takvu času, jer je čovjek zatvorena kula ... Tada se otvori....

— Ali kakva vam je kula čovjek, čovječe!? — ubacio sam. — Jadna vam je to kula...

— Da, možda imate i pravo... To je samo radi pore- đenja... — i ušutio je tada, a mrmor valova ponovno se otkrio. Pratio ga je nešto bliži i tamniji huj u krošnjama borova. A hotelski prostor zatvarao je mrklu noć tišine. Muk se otegao dulje nego smo i sami očekivali. Konačno, ogmuvši se bolje svojom dekom, on nastavi: — Pa, vidite, i jest kula. Traljava, možda, ali ipak kula. No to i nije važno, ono što se desilo vrijedno je da se sagleda ... Boravio je tada u Dubrovniku, a ona je bila otišla u Italiju. Vodio je dnevnik i pisao joj pisma. Nije on nikakav poet, ili umjetnik, ali trebalo bi čitati taj dnevnik, da bi se mogle sagledati sve naivnosti čovjeka koji je otvorio kapije svoje kule. Razgovarali smo tada često. Razgovarali?! Što govorim! S njim se tada i nije moglo razgovarati, osuđen sam bio na slušanje njegova monologa. Pričao mi je kako se ne može oteti nekim mislima, asocijacijama punim naivnosti. One prosto vladaju njim i najgluplje je to da su one ono najbolje što on u sebi ima. Naivnost, neka niče svuda samo naivnost, uzvikivao je. Ni zamisliti nisam mogao da bi on ikada prije mogao misliti takve misli. A sve se plelo oko nje, u sve je silazila ona puna svjetlosti, dekorativno i naivno... Kakav svijet! Kakva pisma! Sve poneseno. I čudan osjećaj: bila je daleko od njega, strašno daleko, i što je bila dalje, bila mu je sve bliža...

Slušao sam tu zaista naivnu i ponesenu rijeku riječi i bilo mi je neugodno i stidno, čudio sam se i nisam mogao vjerovati da se on, on sam, tu ispred mene, može prepustiti takvim slikama i mislima, pa mi se učinio nekako neinteligentnim, tako, te sam ga i prekinuo, kada mi se učinilo kako se njegova priča i previše oduljila:

— Znam, samo to se događa upravo onima koji ulaze u takve odnose s nekim iluzijama, a ja sam vam rekao da bih mogao ući u neki takav odnos, bez ikakvih iluzija, kao u nešto što se mora desiti: kao hranjenje, ili odijevanje...

Odnio je zamah vjetra te moje riječi, jer su se vrata

37

verande naglo otvorila i ušao je vjetar u naš prostor zaista kao netko bijesan, koji treba da nešto brzo i energično posvršava. Ustao on naglo i poletio k vratima, zatvorio ih s trijeskom, te prislonio uz njih još dvije stolice da se ne bi ponovno otvorila. Čulo se to jasno u mraku. Zatim se opet smjestio u naslonjač i dobro omotao dekom, pa nastavio:

— Ne sumnjam i znam ... Pi ipak! Jer mi se čini da ima pozitivnih i negativnih iluzija. Netko se otvara misleći da se zatvara. Mogu biti i iluzije, da se u takav odnos može stupiti tako kako vi namjeravate ... Ali to je još samo teorija i ja ne namjeravam s vama raspravljati ovdje o teorijama.

Zašutio je i ja sam odahnuo: opet se oglasio buk mora praćen šumom borovih krošnja. Javio se i on nanovo, ali ponešto rezignirano:

— Sreli su se ponovno u Zagrebu. Iz Italije je stigla nešto više svoja, ali i nekako uviđavnija. Pristupačna mnogim razlozima ... Odlučili su da se uzmu, velim, odlučili... Sad ga se sjećam kako je govorio o tome. Slažem se s vama: i banalno i glupo. Čovjek zaista oglupavi od nekih životnih oblika...

— Prava riječ na pravom mjestu! — rekao sam i glasno se nasmijao.

Murko je odgovorio cviljenjem iz svoga skrovišta. On ušuti na čas i zatim nastavi:

— Jest, jest, jest, vi imate pravo, pa ipak ... Glup čovjek biva... Preplavi ga život svojim oblicima i čovjek ne može odoljeti... — Tu se odjednom prekinuo i okrenuo k meni: — A znate li vi da ja mislim kako je u životu glupost mudrija od same mudrosti... Mi ne možemo biti pravi suci onome što je mudro i što je glupo. Jer čovjek ne zna ni sebe, ni svijet. Znati! ... Ih!

Šutio sam i tako je njegov napor splasnuo. Obuzela nas tada zaista vjetrovita tama ... Izgledalo je: obeshrabrio se i odlučio da prestane govoriti. Bilo mi ga žao, pa sam počeo i sam obrazlagati svoje mišljenje. Kako glupe prilike:

— Imate pravo, možda! Pametno, glupo, praktično, nepraktično ...

On odmah odvrati, kao da je samo čekao čas da stvorim povoljnu priliku za to:

38

— Sve je to, dakako, banalno i može se gledati izvana, superiorno, ali se tek na osnovu iskustva može govoriti... Uvjeren sam da ni vama ne bi bilo svejedno, ma kako vi stupali u brak samo tako, po nekoj sudbonosnoj dužnosti, kada bi vam vaša nađena, da ne kažem odabrana, jednom rekla... — i on opet ušuti, ali ne zadugo. Javio se posve drugim glasom: — Odveo me tamo sam, na obalu Save, sjeo on, pa sam i sam morao sjesti, te mi počeo pričati: »Eto, ovdje, na ovom mjestu, rekla je, izgovorila je vrlo jednostavne riječi! Kako jednostavne riječi! ... Riječi... Bože, same, puste riječi...« Tako mi je govorio: »Same riječi, skup riječi, glasova, ovako: U Pe-ru-gi-sam-sre-la-čov-je- -ka-s-ko-iim-sam-doži-vje-la-se-be ... Bi-lo-je-to-po-treb-no-me- -ni!« Tako! ...

— Pa što se drugo moglo i očekivati od djevojke koja je sama pošla u Italiju ... Posve normalno!...

— Zar ne?! Posve normalno! — usklikne neočekivano i meni se učinilo da se nešto pretrglo u njegovu grlu. — Posve se slažem s vama. Djevojka sama u Italiji... Ali naivnost?... Kako se i može zamisliti drugo, recimo, u Italiji?... A i naivnost, što se blaženošću širi bićem? ... Normalno, i ja velim normalno! ... Ali to znači da su najviše vrijednosti samo stajala za prevaru!... I vidite, on je bio drukčiji čovjek, on nije bio kao ja. Nije da nije shvaćao, da mu čak i normalno nije izgledalo, ali to vaše »normalno« ipak nije moglo prekriti čitavo njegovo biće ...

Oglasili su se tada koraci iza nas i ušao je na verandu noćni čuvar. Bilo mu sigurno dosadno samom i, da bi nam se mogao približiti s nekim razlogom, reče:

— čini mi se... Dobar večer! Čini mi se da se Murko oporavlja...

Prekinuo je tako naš razgovor. Istinu govoreći, i zadovoljan sam bio da se to desilo. Ono što sam čuo izgledalo mi je tako banalno i obično, da mi je godilo to što nas je čuvar prekinuo. Pošli smo ubrzo u svoje sobe, a on mi je, penjući se uza stube, obećao da će nastaviti »stvar« sutra... čudnog li čovjeka! Ali takve se stvari dešavaju u praznom hotelu. Koliko bi bilo bolje, pomislih, da smo igrali karte. Tješi me samo to što se vjetar oglašava jače i što me, začudo ipak, ne bole više noge.

39

Gotovo čitav dan duvala je i danas »suha jugovina« — kako se ovdje naziva ovaj vjetar. Tako ga zovu, jer ne donosi kišu. Čudan osjećaj budi u meni taj vjetar; rekao bih da se u meni otkriva neki romantični osjećaj beskraj- nosti. A on me nagovorio da pođemo na šetnju. Moja mi bolesna noga to jedva dopušta, pa ipak, upravo zbog tog svog romantičnog osjećaja beskrajnosti, pristao sam. Krenuli smo odmah poslije ručka uskom stazom uz samu obalu. Zaista, kako je lijep ovaj kraj! Cesta ide uz more sad kroz borovu šumu, sada pored vinograda, sad opet kroz maslinike, ali uvijek vas prati more, njegovo mrmorenje, njegovo olovnosivo plavetnilo. A moj se poznanik i sam pokazao zanimljivim čovjekom: otkrio se naročito osjetljivim za šumove, kao muzičar kakav. Zaustavljao se u svom hodu i upozoravao me na različite kvalitete šumova: mora, krošnja, stabala i žbunja — kao na dionice nekog ogromnog orkestra, i u nekoliko mahova me doista prenio u atmosferu neke neizmjerne simfonije. Gledao sam ga tada i nisam se mogao oteti dojmu da je to ipak osobit čovjek. U tome kako me je upozoravao, svojom tankom rukom, sad na grohot valova, tu u neposrednoj blizini, zatim na huk u daljini, pa prelazio na hujanje krošnja oko nas, bilo je nečeg živog, zaista autentičnog. I meni se tada učinilo da sam, možda, i previše bio s njim nepravedan sinoć. Zašto nije muzičar?

Hodali smo tako sve do obližnjeg seoceta. Pa i tu se zaustavljao i upozoravao me na različite glasove ljudi i životinja. Sve mi se otkrivalo tada u naročitu svjetlu. Vraćajući se prema hotelu bio sam neobično zadovoljan što sam sreo takva čovjeka. Mislim da je i on sam to osjetio, jer se vladao nekako slobodnije. I više nije bježao; naprotiv, približavao se meni, ali ipak tako kao da dolazi iz strašne daljine i nikako ne može, konačno, stići. Stiže, ali nikako da stigne ...

Počela nas hvatati i kiša. Objavila nam se gotovo nečujno i neočekivano. Razgovarajući nismo ni primijetili kako nas slijedi i kako nam se približuje; tek kada se stala ozbiljnije spuštati, on se zaustavi i predloži da se sklonimo dok ne prestane. Znao sam: ovo je jedna od onih kiša koje, kada počnu, ne staju, već beskonačno padaju, ali sam ipak pristao. I tako smo se najprije sklonili

40

pod krošnju velikog nekog bora, ali kada je i tu počelo prokišnjavati, predloži on da me odvede, tu blizu, u neku kamenu kolibu uz more, koju su ribari iskorišćivali kao spremište. Bila je to gotovo lijepo građena zgrada, kojoj je prednji dio sav otvoren prema moru, da bi se u nju mogle, neposredno iz mora, izvlačiti brodice. I jedna, već gotovo rasuta, nalazila se u njoj: izvrnuta i okrenuta prema zidu. Sjeli smo na komade drva, koji su služili za njihovo izvlačenje, naslonili se na bok stare lađe, licem prema moru. Bilo je ugodno; zapravo ugodnost se širila od nekog nejasnog straha što obuzima sve ljude u ovakvim osamama, ljude zatvorene gustim kišnim pljuskovima. Pred sveobuhvatnim rominjanjem kiše, čini se, kao da se povlači huk i buk mora. Šutjeli smo dugo, pogledavali se, smješkali ne govoreći, ah upozoravajući jedan drugoga na sve nijanse bogata žamora što je k nama prilazio i dodirivao nas u prolazu... Ni to ne potraja dugo i on se snuždi:

— Znate — rekao je šapatom — nikako mi ne ide u glavu ona vaša odluka da ćete se oženiti tako, samo da bi se izvršio neki nuždan posao.

Čini se da je i sam osjetio kako se ni zvuk njegovih riječi, pa ni smisao njihov ne usklađuju s pljuštanjem kiše i oglašavanjem mora, pa je odmah ušutio i ne pogledavši me. Šutio sam i ja neko vrijeme, ali me i sama stala gotovo napastovati misao da ubacim neke svoje riječi u ovaj kišni žubor, u kišu samu, da bih nešto poremetio. Rekoh tada:

— Hm... Pa ne treba tako ozbiljno shvaćati sve to što se govori... U društvu se često kaže nešto samo da bi se govorilo ...

Pogledao me i vidio sam da mu se moje riječi nisu svidjele, pa sam odmah i nadodao:

— Možda se ni oženiti neću tako ...— Čitao sam negdje neku novelu, koja se, čini mi se,

zvala Strah. Jest, zaista Strah... — govorio je već s onim žarom koji sam upoznao sinoć na verandi hotela i meni se učinilo da je već zaboravio na kišu. — Svidjela mi se bila ta priča neobično. A znate zašto? Jasno je bila izražena misao o nemogućnosti susreta ljudskih bića. Idu, dolaze, piibližuju se jedno drugome s različitih strana, različite

41

sudbine, i kada se susretnu, svim što rade bude jedno u drugome strah ...

Posve se uklopio u šumor kiše i vode, pomislio sam, i odgovorio:

• — Ne sjećam se te novele ...— Nije važno, to samo kao poređenje ... Svi smo gotovo

takvi... Evo nas dvojica ovdje. Čini se da bismo mogli biti i postati prijatelji, a, eto, ovaj čas, vidite, osjetio sam strah koji me više neće napustiti. Onaj čas kada ste rekli da ne treba sve ozbiljno shvatiti što se govori... Kako je, zapravo, strašno to! Svi se mimoilazimo ... Kako vi, na primjer, niste htjeli shvatiti ono što sam vam pričao o svom prijatelju...

Ušutio je, a ja sam ga pratio kao vodu što se tu do naših nogu privukla, i njeno mi ga je mrmorenje približavalo. Zatim se oglasi nesigurno:

— Mimoilaženje____ I jeza i spas je to! A ono sinoć...Jasno, vi i niste mogli shvatiti... Pa i ne radi se samo o tome, ili nije barem samo u tome stvar što je ona bila s nekim čovjekom. Oni su se i uzeli, upravo poslije njenih riječi. Prešao je on preko svega, kao što je i normalno po vama, ali zbile su se druge stvari čovjeku... A čovjek je uvijek u pitanju...

Nisam više mogao pravo razlikovati njegovu riječ od pljuska kiše. I ma kako mi se ta riječ ukazivala naivnom kad sam je samu za sebe uzimao, onda kada se utapala u romon kiše našim krovom, predvorjem i morem, bivala mi je sve bliža i neposredni ja.

— Vidite, on se više nije mogao približiti njoj, a da se ... Kako da to reknem? ...

— Nemate li vi osjećaj da je ispod nas posve nestalo zemlje i da se u ovom šumu pretvara sve u lebdjenje neko?

— Vi me ne slušate?— Ali naprotiv, naprotiv, u ovom rominjanju sluš'am

vas najautentičnije, i on, vaš prijatelj, biva mi tako prisutan kao i ovo mrmorenje što nas obuhvaća i odnosi... Zar vi ne osjećate to?

Šutio je i gledao kao da provjerava šalim li se. Ne gledajući ga, dotaknuo sam ga rukom i rekao:

— Pričajte, pričajte...— Zaista, biva sve kišnije i izgleda da ćemo se i sami

pretvoriti u romon... A, evo, čovjek ide iz jedne u drugu

42

malu priču. Voda ... Čudno, vidite, ali i ona je njemu priznala svoju priču uz rijeku, noću______ A na horizontu su seukazivale proljetne oluje ...

— Dakako, ništa bez dekora oluje! Pravi Shakespeare!Nije čuo, ili nije htio čuti. Nastavio je:— Mračna rijeka pored njega i njene riječi...Opet je ušutio, a kiša se još jače oglašavala krovom

i predvorjem kolibe, posve posivila površinu morsku i za- gluhla sve druge glasove. Vladala je svim ona sama. Slušali smo je obojica i meni se činilo da on više i ne želi nastaviti svoje pričanje, ali ja sam osjetio takvu potrebu za ljudskim glasom u tom beskrajnom šumoru, da sam ga ponovno dotaknuo rukom i rekao:

— Pričajte, pričajte.— Ah, vi slušate sve kao šum ... A on više nikada nije

mogao biti uz nju a da mu ona ne govori, ne priča sve kako se to zbilo, to kako se upoznala s tim čovjekom... I više nije mogao biti s njom bez te priče! Njihov odnos i živi samo od toga. Ona mu opisuje grad, kavane, ulice, kuću, stube, sobu, slike, priča mu njegove pokrete, riječi, a on istražuje i zapitkuje i za najmanje detalje... I to je jedini način da bude s njom u neposrednoj vezi... Gleda je kada mu priča i vidi je samo u odnosu s tim čovjekom. Osluškuje on svaku njenu riječ, u vječnoj je zasjedi na svaku njenu gestu, a kada u tom vječnom obnavljanju iste priče iskrsne neki novi detalj, sve se mora obnoviti i uskladiti s tim novim momentom ...

Slušam ga i gledam kako oko nas biva tamnije, a kiša sve gušća, pa i samo njegovo pričanje svjetluca utapajući se u opće naše utapanje.

— Svakakvih ljudi ima... Smisla i besmisla biva svakakva među njima. Ničemu se ne treba čuditi u općem čudu.

— I ne čudim se ja ... Ili čudim se ... Kako se većuzme, ali kada on stoji uz vas i priča... — Prestao je na čas, a onda se odlučio i nastavio: — I nije sve ni s tim svršilo. Odlučio je da ga upozna, da vidi tog čovjeka koji se jednom susreo s njegovom ženom i uzeo mu je... Njoj o tome ništa nije htio reći, ali meni je povjerio: »Sve ću uraditi da bih ga vidio_____«

— Izjednačuje se s njim?— Ne bih rekao! Ili čak i to... Pomišljao sam na to

43

da ga želi posvojiti, usvojiti, učiniti svojim dijelom, svojom svojinom. To prije... U detalje mi je pričao što će sve uraditi. Proći ću, veli, onom uskom ulicom i stubama kamenim kuda je ona prolazila svaki dan da bi došla u svoju sobu. Tamo, na jednom prozoru, neka je djevojčica pila bijelu svoju kavu i one su se svako jutro pogledavale i razgovarale pogledima. Što su mislile?... I ona je tako pila kavu na prozoru... Doći ću na terasu pred kavanu gdje su se upoznali. Ah, kako ja vrlo dobro znam tu svjetlost, sunce, željezne stolove i stolice živih boja. Znam, vrlo dobro znam, kako se oglašuju kada ih povlače pločnikom __Sve tako on priča ... Znam ih kako sjede i kakose upoznavaju prvi put, drugi... A treći put se sretaju u onoj maloj uličici gdje djevojčica pije bijelu kavu. I veli ona, to je bilo odlučno. Atmosfera djevojčice s bijelom kavom na prozoru! Ah, i ta priča... On je ponešto grbav, uvijek svježe obučen. Dolazi svojim kolima pred kavanu. Vidim kako se pozdravljaju očima. On izlazi, dolazi na terasu i sjeda do nje. Svileni rubac u prsnom džepu plavog sakoa. Gleda njenu ponešto koščatu ruku, jer je to i bilo ono što je odmah opazio i po čemu je naslutio kakva će biti kasnije, kada pomalo ostari... Jedino dvije srebrne narukvice oplemenjuju tu ruku. Kako se one samo igraju pri svakoj kretnji! Sve ja to znam i u svakom času su prisutne uz mene njene riječi: »Nisi bio uz mene, nisi! Zašto nisi? Gdje je bila tvoja duša?... Samo dan, sunce, kavana, riječi, mnoge riječi, zapravo svakodnevne riječi i svakakve riječi, oči i posmijesi... Koliko je toga prisutno u noći, ujutro, uvečer, u samom podnevu! A tvoje duše nema i nema ... Ah, ponajviše to što je bio i grbav pomalo... Lijepo rezano lice, čvrsta usta, oči sitne, crne pod gustim, crnim obrvama i nešto bijedno, podmuklo u izrazu... S nekim ushitom polazi čovjek u istraživanje takva objekta. Jer on je objekt... Kako je jadan čovjek kada misli da je subjekt, a ono...«

Dopriješe do nas glasovi ljudski iz daljine, čudan je njihov reljef. A i kiša je pomalo jenjavala. Glasovi ljudi prekinuše njegove riječi, i kada su prošli pored kolibe, čuo se samo glas žene koja priča nešto smiješno ... Čim su se stali udaljavati, on upita:

— Glupo, an? ...— Ništa glupo ne može biti u ovom času! — rekao sam.

44

— Kako je to čudno: upravo bijeda privlači nekoje žene... I jedne večeri, taj on, uzeo joj je ruku s tankim narukvicama te rekao: »Cara...«

Već su se bili izgubili glasovi ljudski, a kiša prestajala: izgledalo je da se neki drugi život budi. Javljao se žamor mora, krošnja, a i rasvijetlio se i sam dan nekako. Izgledalo mi je da je vrijeme i njegove priče prošlo. Pogledao sam ga: šaptao je sam za sebe: »Cara, cara...« I gledao nepomično u svoje tanke prste.

— I našao ga je? — upitam, da bih ga prenuo.— Kako?— Pitam, da li ga je našao?— Ah, da, znam... Ne, nije ga našao. Nije još ni otišao.

Razbolio se i morao je u bolnicu. Još uvijek je bolestan i moja ga žena posjećuje ... Bolestan je, bolestan ...

— Čini se da ni vi sami niste indiferentni prema toj ženi? — rekao sam gotovo surovo, no on to nije čuo.

— A ona je morala doći danas k meni...— Tko ona?... upitao sam.On me pogleda zbunjeno i odgovori:— Tko ona?... Pa moja žena!— Da, da ... A sada bismo mogli krenuti! Tražit će nas ...I krenuli smo putem ispranim i izlokanim od vode.

Kako je naš puteljak već bio sav obrastao žbunjem, na svakom nas je koraku doticalo grmlje prepuno kapljica kiše. Stigli smo u hotel posve mokri.

Sada, kada završavam ovaj dio pisma, već je noć, moj dragi G..., i sve mi ovo što pišem ne izgleda ni tako važno, ni tako značajno kao što mi je izgledalo u kamenoj kolibi, koju je ispirala gusta jesenja kiša. Ali, eto, ispričao sam ti, a ti uzmi kako znaš moju riječ.

anas je lijepo vrijeme. Pojavilo se sunce, pa je čak ivruće, ako se ostane na verandi. Murko još nije oz

dravio. Noga mu i otekla, pa se posluga hotela zabrinula stoga. On je smirivao sve i govorio da će se od sutra početi osjećati bolje.

Sjedimo na verandi, gotovo više i ne govorimo o sinoćnjoj večeri. Sunce je razagnalo intimitet koji je među nama bila stvorila kiša, pa se on ukazuje još bojažljivijim. čini

45

mi se čak da se d stidi svoje sinoćnje priče. Izbjegava i onaj razgovor koji sam bio započeo s njim, a učinio mi se zanimljiv, pa sam ga htio nastaviti; onaj, naime, koji je nastao povodom priče o noveli. Stvar me, zaista, počela zanimati: sudbine ljudske, koje putuju kroz gustiše života! Kada se susretnu, kako se vladaju i što se zbiva: mimoilaze li se, surađuju li, ili su prisiljene da se raziđu... To susretanje među ljudima, što je to?!

On je sav u suncu, a ja sunčam samo svoje bolesne noge i nabacujem pitanja:

— Mene je zapravo uvijek fasciniralo to kako ljudi doplove jedan do drugoga i kako se ogledavaju jedan u drugome ...

— Da, da, znam, ali sve je to izvan naših mogućnosti obuhvaćanja... — govori on zatvarajući oči i prepuštajući se suncu.

— Ali i vaša priča govori o tome!šutio je.— Tako ste uvjerljivo govorili o tome sinoć po kiši, da

sam ja noćas do dugo u noć o tome razmišljao.— Da!? Zanima me to!— Našao sam, naime, da se u vašoj priči onaj koji se

stvarno nikada nije sreo s vašim prijateljem, najbolje sreo s njim i čak nastanio u njemu...

Otvorio je oči i pogledao me gotovo sa zaprepaštenjem.— Ne samo to, nego nanesavši mu uvredu i mogao se

nastaniti u njemu... Pa sam čak i naišao na neke, rekao bih, nastrane ideje o ljubavi i mržnji...

— Kako? — upita s očiglednim zanimanjem, ali odmah i prevlada to svoje stanje.

— Jest. Mislim da je ljubav prema stvarima jedan oblik volje, čežnje za posjedovanjem takvih objekata, to je zapravo negiranje njihova samostalnog postojanja. A što je mržnja nego upravo to? Odnos među živim bićima ista je stvar. Ne kaže se uzalud za nekoga tko vam je drag: ah, kako je sladak! ... Odgovara se neposredno okusom ... Pazite, ne ukusom!

On se glasno nasmije:— Čekajte, čekajte, nije baš loše, moglo bi se o tome i

razmisliti!— Samo nemojte zaboraviti, naglašujem, da čovjek,

46

kao i druga živa bića, pretvara ono što želi posjedovati u stvari...

Ali se uto pojavila lađica na moru, pred verandom. Veslač je jedan vozio neku damu. On se zagledao u lađu i izgubio zanimanje za razgovor, pa odjednom i skočio:

— Ona je! A ja nisam bio obaviješten... — i potrči prema vratima verande, otvori ih i stane domahivati rukom i dovikivati. Dama također đomahne nekoliko puta rukom.

I posluga je već opazila lađicu, pa su i zamjenik direktora i jedan dječak pošli žurno pored mene i krenuli na malo hotelsko pristanište. Za kratko vrijeme pojavio se dječak sa dva kovčega, a odmah za njim ona, između zamjenika direktora i njega. Bila je ponešto mršava, ali lijepa, samo nekako nepravilno lijepa: odmah se to moglo i osjetiti. Jako nervozna, gledala je oko sebe i ponekad lijevom rukom doticala njegovo rame, da bi ga — činilo se — upozorila da ne hoda tako brzo. Zamjenik direktora objašnjavao je nešto o sobama, ali ona jedva da ga je slušala. U svom tom malom uzbuđenju dalo se osjetiti nešto od žive turističke sezone, ali odmah se i vidjelo kako događaj biva smiješnim i žalosnim. Doveo ju je k meni i predstavio mi je, a zamjenik direktora odmah se izgubio, doviknuvši:

— Bit će najbolje da budete soba uz sobu. Balkon je divan...

— Drago mi je — rekao sam prihvaćajući njenu mršavu ruku. — Odlučili ste se i vi u ovu pustoš... Treba imati hrabrosti za to!

— Kako?! A ja mislim da sam stigla u sami raj... Gledajte, kako je divno! — zaokruži ona pogledom, želeći me upozoriti na lijep dan.

— Zamislite, odmah želi vidjeti Murka! Pisao sam joj o njemu ...

I krenuli su najprije k Murku, koji je i sada, istina nešto tiše ali bolnije, cvilio pod stubištem. Zatim su se popeli uza stube. Sve se učinilo važnim za ovaj naš mali zatvoreni svijet. Zaista, kao da je prošao dah ljeta... A ja, ostavši sam, prepustio sam se melankoliji što se javila u meni. čovjek odmah zavidi sreći drugoga...

Bio sam sam, dragi moj G..., tako: glavom u sjeni a ostalim tijelom u suncu, i mislio sam opet na to kako se

47

to susretamo, upoznajemo i ogledamo jedan u drugome mi ljudi. No to je bila više slučajna asocijacija; odmah mi se nametnula plava površina mora, sivozeleni otoci i redovi oblaka tamo na horizontu. Igra, koja me obično obuhvaća ovako samog. A iz velike hotelske dvorane dopirali su glasovi iz kojih se moglo razabrati da je ona odlučila još danas, ili najdalje sutra, odnijeti Murka veterinaru.

Ostadoh sam, ali na to sam i naviknut, pa mi to nije ni padalo više tako teško. On, sa svojom ženom, ipak je živio u meni i ja se nisam prestao zanimati za njega. Zanimati? ... Možda to nije prava riječ, bolje je reći: nametali su mi se u ovim prilikama ...

Nastanili su se u sobi do moje, u velikoj sobi s lijepim balkonom, koji gleda na more. Ispod njih sama morska pučina. Bila je ta soba i meni ponuđena, ali odbio sam je zato što mi je bila preskupa. Balkon mi i nije trebao kada je već čitava veranda bila moja.

Pred večer izađoh sam na šetnju i vratih se u sumrak. Večerao sam sam i poslije izašao na verar'~,u. Sjedi