Petar Matkovic - Putovanje Po Balkanskom Poluotoku I

8/19/2019 Petar Matkovic - Putovanje Po Balkanskom Poluotoku I

1/62

P u t o v a n j a

p o b a l k a n s k o m p o l u o t o k u X V I v i e k a

Čitao

sjedni i

historiiko filologičkoga razreda jugoslavenske akadem ije znanosti

i umjetnosti

dne 3

srpnja

1878

PK

V I Č L N

DK P E T A E M A T K O V I Ć

U mojoj razpravi utovanja p balkanskom poluotoku srednjega

vieka Rad, knj. X L II , 56—184 pokazan, da su malo ne samo

pobožni putnici, idući u svetu zemlju, putovali srednjega vieka po

balkanskom poluotoku. Druge pako motive sredovječnih putovanja

nemogosmo na naš poluotok uporaviti, pošto se nije sačuvalo ta

kovih putopisa.

Kao

što je

duševni pokret

XV i

početkom

XVI

vieka sasvim

preobrazio tadanje duševne i družtvene odnošaje te je znamenito

razprostranio obzor svih grana znanja i umienja, tako su nastali

XVI vieka i osobiti putnici i osobiti putopisi. Medju tolikimi za-

magnimi zgodami i obreti, što su pripravljali novi viek osobito se

iztiču geografijski obreti na kraju XV i u prvoj četvrti XVI vieka.

;

Oni su razbili onu veliku sredovječnu ogradu medju iztokom i za

padom: obretenjem pomorskoga puta u iztočnu i zapadnu Indiju,

otvori

se

prostrano polje pomorskim obretom, trgovini

i

kolonizaciji

za tri sliedeća stoljeća. Dva nova svieta, na iztoku i zapadu zemlje,

američki i iztočno-indijski, stupiše u isto doba s europskim svietom

u uzajamni saobraštaj, te silno djelovahu na razvitak moderne ci

vilizacije. Uza sve to bilo je naravno, da se je i zadaća putovanja

sasvime promienila. Vanjska putnička pomagala

i

razna obćila

znatno su se prama minulom vieku pomnožila, a vanjska i nutrnja

poticala na putovanje tako su narasla, da je . svako putovanje imalo

svoje stanovište, uvjete, svrhe

i

zadaće. Koga obi*azovanika onoga

vremena

da

nezanimaju izvještaji

ob

odnošajih

ili

stanju inostranih

naroda, osobito kad jih porediše s odnošaji svoga vlastitoga naroda?

Škola

i

nastava

je

djelovala,

da se

pazilo

na

drevne spomenike

i

mjesta gdje se n.alaze, na historijske spomene, što su s onimi najesti


2/62

spojene, a nije se zanemarivalo ni sredovječne ni najmladje zna

menitosti; isto veliko carstvo prirode, na dugo zapečaćena otaj

stvena knjiga, otvori se na jedan mah. Sve te do koriena prodi-

ruće promjene pojmova i misli osjeçahu se skoro i u literarnih po

javili. Simun Gryndeus i Ivan Huttich izdaše na latinskom jeziku

već 1532 godine na sviet zbirku putopisa, u kojoj su prikazani i

novi obreti u Americi i Africi.

1

U XVI stoljeću pojavljuju se pu

topisi na latinskom jeziku, u kojih talijanski, francezki, nizozemski,

njemački i englezki učenjaci priobćivahu plodove svojih putovanja.

U tih su putopisih skupljeni navodi iz starih pjesnika, historika,

geografa, iz sredovječnih izvora i suhoparnih kronika, što se od

nose na tudje zemlje i gradove; osobito se pazilo na monumen

talne sgrađe, na predanja iz stare i srednje historije, na napise i

druge drevne spomenike, a to se sve pomnjivo bilježilo, izpisivalo

i

snimalo. Život pako naroda, trgovina, obrtnost, praktična i umjetna

djela mladjih generacija, kultura zemlje i dr., to sve nije zanimalo

pisce. Ovakav smjer putopisa zastupa još n. pr. Jakov Grasser

propovjednik u Bazileji u svojem itinerarium historico-politicum

Basileae 1624).

2

Pošto je običaj putovanja sve to većma mah preotimao, bješe to

povodom, da se već XVI stol. počelo izradjivati putničke priručne

knjige ili naputke Reise-Handbücher). Godine 1560 napisa

Grata-

rolo knjigu na latinskom jeziku, u kojoj za uputu putnikom po

pisuje najglavnije puteve po Italiji, Njemačkoj, Francezkoj, Nizo

zemskoj i Svajcarskoj ; iztiče znamenitosti pojedinih zemalja, i prida

njekoja pravila о putovanju.

8

Godine 1577 napisa takodjer

heodor

Zwinger iz Bazileje sličan spis na latinskom jeziku

4

, a 1579 go

dine napisa Nikola odnosno Jeremija Beusner svoj Hodoeporicum

sive itinerarium totius fere orbis

u stihovih, kojemu su pridana

Grynaeus Simon et Huttich : Novus orbis regionum а с insularum \ ete-

ribus incognitarum una cum tabula cosmographica, Basileae 1537 u Am-

brozijani u Milanu, D. V. 23).

Zeitschrift

für deutsche Kulturgeschichte, Neue Folge, I. Jahrgang,

S.

412.

3

G. Gratarolo : De regimine iteragentium, vel equitum, vel peditum,

vel navi, vel curru, seu rheda etc., viatoribus et peregrinatoribus qui-

busque utilissimi libri duo; Basileae

1 5 6 1 .

Descriptio variorum itinerum

praesertim terrestrium, p.

1 2 5— 1 5 2 .

Svagdje napominje od kuda po

lazi put, navodeći mjesta i gore, kroz koje polazi. Putevom po balkan

skom poluotoku neima traga.

4

Ausland, Jahrgg. 1871, S.

1 1 0 5—1 1 0 7 .


3/62

pravila za putnike

praecepta iter facientibus necessaria)

od Hie-

ronhna Turlera, i dr.

1

Za kratko se dakle vrieme izazvao duševni

i materijalni saobraštaj medju eviropskimi narodi, kakova srednji

viek kroz tolika stoljeća nije mogao pokrenuti.

Ali putopisi, о kojih razpravljanja nastavljamo nespadaju u red

pomenutih putopisa; jer

naši su putopisi ponajviše

putnički dnevnici,

koji se razliku ju od navedenih putopisa osobito tim, što nisu bili

napisani u svrhu, đa se na sviet izdavaju, premda se poslije ipak

štampali. T i su dnevnici zapisci ili bilježite, koje su putnici za

svoju porabu vodili, da ono, što im se na putovanju prikazivalo

znamenito i vriedno da se znade, to su bilježili, da im u pameti

ostane. U tih dnevnicih odlučno nadmašuje individualni izraz, sob-

stveni sud i sobstveno motrenje putnikovo, a uprav tim su putnički

dnevnici za naučna iztraživanja veoma znameniti. Uz gradju, koju

pružaju, prikazuju i putnikovo cielo biće, njegovo shvaćanje i nje

gove osjećaje, a tim se pred nama otvara donjekle i karakteristika

onoga vieka. Ovakova putovanja bila su u X V I i X V II stoljeću

osobito medju otrnenijimi stališi vrlo česta ; je r pošto je putovanje

postalo samo svojom svrhom, utvrdjivala se sve to više misao, da

je ono mnogimi svojimi poticali ne samo polugom, nego i pravim

biljegom i zahtjevom više obrazovanosti. Koli često poduzimahu

se već X V I stoljeća u Europi poučna putovanja, razabire se iz

veoma zanimivih pisama slavnoga nizozemskoga filologa Justa Lipsia

1547— 1606), koj je i sam veliki dio Europe obišao. Njegovi spisi

svjedoče takodjer, da se onda putovanje držalo jakim pomagalom

obrazovanosti za mlade ljude. Lipsijeva pisma о putovanju i opo-

mene mladjim putnikom

2

puna su pouke osim znatne naučne

gradje, što ju podaju, bacaju dosta svjetla na tadanje kultu rne

odnošaje raznih naroda i zemalja. Takovih naputaka ili pravila

о

putovanju dosta je XVI i XVII stoljeća na sviet izdano.

3

1

Jeremiae Reusneri: Hodoeporicum sive itinerarium totius fere or-

bis lib. VII. Basileae 1580. To nisu pravi putopisi dotičnih putnika,

nego u stihovih opisana putovanja, počamši od Oviđa, kao što se čitaju

u starih knjigah. Pisac je čitajuć opise zemalja i gradova u starijih i

suvremenih djelih i putopisih po svoju opisivao putovanja i takovih put

nika,

о kojih ni neima putopisa.

2

I.

Lipsii

V. C. Opéra omnia, Vesaliae 1675, II I. 1051. Ausland,

Jgg. 1872, S. 69 3— 69 5.

3

Reusner, 1.

с . Beckmann L itteratur der

älteren Reisebeschreibungen.

I , 209. I I , 10—30.


4/62

Ali Balkanski poluotok nije spadao medju one zemlje, kamo se

radi pouke i zabave putovalo. Drevni su bo spomenici čestimi pro-

valami tolikih sirovih naroda porušeni, a zemlja neprestanimi ratovi

nemilo opustošena. U drugoj polovini pako XIV stoljeća nastaju

oni po narode i zemlju toli užasni ratovi s Turčinom, kojimi se

gradovi i preostali staro- i sredovječni spomenici zatirali, a narodi

što okrutnije podjarraljivali. Time je sve to više prestajalo sigur

nosti putovanju po našem poluotoku. Osvojivši Turci Carigrad i

pođjarmivši još preostale zemlje balkanskoga poluotoka, silno na

valjivahu s jedne strane na Austro-Ugarsku, a s druge strane na

zemlje republike mletačke. To dovodi Turčina sa spomenutimi vlastmi

u doticaj, a time nastaju, kako jurve u pristupu one naše razprave

pripomenusmo Rad, XLII, 58), putovanja raznih poslanstva к sul-

tanovom dvoru u Carigrad Motivi dakle putovanja po balkanskom

poluotoku XVI i XVII stol bijahu

ponajviše diplomatska puto

vanja raznih poslanstva. Putopisi odnosno putni dnevnici tih po

slaničkih i drugih putovanja, koje mislimo kronologijskim redom

pojedince ocieniti, od velike su naučne važnosti; s historijskoga

gledišta uvaženi su njekoji od Hammera, Zinkeisena i drugih hi

storika; ali s geografijskoga gledišta se je premalo na nje obazi-

ralo. I za kulturnu historiju ima u tih putopisih dosta znatne građje,

koja još čeka svojega vještaka.

Prije nego što pristupimo geografijskoj ocjeni samih tih puto

pisa, na redu je, da koju reknemo о Petančićevom opisu puteva u

Tursku, pošto spada svojom starosti svakako početku XVI stoljeća.

Taj obćeniti popis puteva naliči oblikom svojim ponješto onim

skandinavskim putopisom Flores peregrinationis), sastavljenim na

uputu skandinavskih hodočastnika Rad, XLII, 66, 67), ili onim

gore pomenutim putničkim naputkom XVI stoljeća; ali sadržinom

svojom razlikuje se znamenito od onih putopisa.

I.

F e l i x P e t a n č i ć n j e g o v o p i s p u t e v a u T u r s k u

Felix Petančić, kancelar senjski, napisa razpravu о putevih u

Tursku i podnese ju Vladislavu ugarskomu i

češkomu kralju; knji

žici je naslov

de itinerïbus in Turciam libellus Felice Pelando

cancellano Segniae

auctore

ili Felicis Petancii cancellarti Segniae

quibus itineribus Turci sint aggrediendi ad Vladislavum Ilungariae

et Boemiae regem libellus. Ova se razprava XV i XV

stoljeća


5/62

toliko cienila, da se često u vrs civaia ili štampala u djelih, koja su

opisivala tadanje stanje Turske i razpravljala kako bi se Turci iz

Eu rope izagnali. Diskusije ob osvojenju svete zemlje pojavljivahu

se, kao što vidismo Rad, X L II , 159), već u X II I, a X IV stoljeće

bilo je takovimi spisi uprav obilno, pa ni u X V stoljeću nije jih

manjkalo. Pošto Turci osvojiše Carigrad i zav ladaše balkanskim

poluotokom, opet izlaze na sviet X V I i X V I I stol.) onakove dis

kusije, koje više negovore ob osvojenju svete zemlje, već kako bi

trebalo Tu rčina izagnati iz Europe jer pogibelj, što je prietila

Europi od Turč ina , toli je silno djelovala, da se nije više mislilo

na svetu zemlju, već na vlastitu domovinu, da nepostane plienom

turskoga divljačtva. Pogibelj od Tu raka , kao što je poznato, po

staje koncem X V stoljeća obće euro psko m; iztočno pitanje, a njim

i osmanska država prelazi u stadij najvećega razv itka osvojiteljne

politike u cielom obsegu Sredozemnoga mora, balkanskoga polu

otoka, Karpa ta i iztočnih Alpa, Svako onakovo djelo ili spis raz-

pravlja

о snazi

životu, raznih ustanovah i

о drugih

odnošajih

Turske. Osim

Belacija m letačkih poslanika \

u kojih ima znatne

gradje о državnom životu Turske, izašlo je XVI i XVII stol. to

liko obilje onakovih djela о Turskoj na sviet da podpun njihov

popis nije po gotovu ni

moguće navesti, a ima jih još dosta i u

rukopisih. Medju ostalimi navodi H am m er

2

veliko obilje takovih

djela, na koja se u svojih iztraživanjih mnogo obazirao. I Ceđ.

Mijatović u svojoj razpravi

Prie trista godina

3

navodi više takovih

djela, iz kojih je pocrpao i sustavno izradio sve, što se na tadanje

stanje srbskoga naroda odnosi; uz to priobći izvode njekojih puto

pisa XVI vieka s osobitim obzirom na Srbiju. Medju takova djela

brojimo u slavenskoj književnosti n. pr.

Mijaila Konstantinovića

istoriju ili ljetopis turski od 1490 godine Glasnik, sv. X V II I,

27—194), izuzam one partije, u kojih pripovieđa sgode, što je

Konstantinović sam doživio; ostale pako glave držimo, da se osla

njaju na neko slično djelo. Medju onakove diskusije spada i djelo

Georgijevićevo što je isti Mijatović duhovito i vješto razpravio Rad,

XLIV, 108—121).

1

Relazioni di baili e di amb asciatori veneti alla Po rta ottomana

nel secolo X V I; racolte ed ann otate dali V. Laz ari, I. — II I. t. F irenze

1855.

2

Geschichte des Osmanischen Reiches, Bd. Χ 5 7— 3 88 .

3

Glasnik kn. XXX VI 155 — 220 .


6/62

Premda nam nije tu posao razpravljati о

životu i djelih Fel ixa

Petančića, ali njegova razprava nuka nas, da ipak koju reknemo

0 samom piscu te razprave, buduć je bio svakako jedan od znam e

nitijih muževa svoje dobe u U garsko j. Nu podatci о Petaneićevu

životu nisu preobilni. Historici ugarske književnosti dosta kratk o

1 mršavo crtaju Petančićev vjekopis. A. H orän yi i Czvittingerius

1

jednako obćenito, od rieči do rieči isto govore

о

Petančiću, pozi

vajući se na iste izvore, naime na Kuspinianovo djelo de Turcorum

origine

i na djelo G-erb. Jo h. Vossia

de historicis latinis

p. 60 7).

Zaista oba pisca preštampaše iz Vossieva djela

2

sve do rieči, što

je tu о Petančiću napisano. Lechnerov Universal-Lexicon aller Wis

senschaften

и

Künste od g. 1741) i

Jöcherov elehrtenlexicon

III,

418) navode opet samo ono, što je u onih dvaju ugarskih pisaca.

Misleći da je možda u novijoj literatu ri mag jarskoj što pisano о

Petančiću i njegovoj razprav i, ili da se u narodnom magjarskom

muzeju što više sačuvalo nego je poznato

о

Petančiću i njegovoj

razpravi iz starijih ugarskih pisaca, obratismo se u Peštu na od

ličnoga poznavaoca historije ugarske i knjižničara narodnoga mu

zeja; ali iz njegova odgovora razabrasmo , da u knjižnici tamoš

njega muzeja neima ni svega onoga, što nam je о tom predmetu

iz c kr dvorske knjižnice bečke pristupno.

Felix Petanci

bijaše, kao što se navodi

3

uz poziv na svjedo

čanstvo Istvanfia i Krčelića, „rodom iz Šibenika u Dalmaciji, kan

celar kraljice Beatrice, supruge kralja Matije Korvina; za kr. Vla-

dislava bijaše čuvarom korvinske knjižnice budimske, napokon kan

celar senjski. Buduć se mjesto Ištvanfijeva i Krčelićeva svjedo

čanstva nenavodi, mi smo pretražili do uključivo kr. Ljudevita II.

oba pomenuta pisca, ali onomu svjedočanstvu nemogosmo u trag

ući. Pray i Katona

4

govoreći о knjižnici, što ju je k r. Matija

Korvin utemeljio, priobćuju opis te knjižnice od rieči do rieči po

slavnom ugarskom učenjaku poznijem ostrogonskom nadbiskupu

1

A. Horänyi, Memoria Hungarorum et Provincialium scriptis editis

notorum. Vienna 1776 . P. III, 69 . Czvittingeri Specimen Hungariae

literatae virorum eruditorum bibliotheca. Francofurti 1 7 1 1 , p. 3 0 2 .

2

Gerardi Joannis Vosii de historicis latinis libri III. Editio altera>

priori emendatior et duplo auctior. Lugduni Batavorum 1 6 5 1 , p. 60 7 .

3

Kukuljević, Pjesme Marka Marulića. Stari pisci hrvatski, kn. I.

str. XXX.

4

Pray, Annales, lib. II, p. 1 1 8 . Katona, H istor. crit. reg. Hunga

riae t. XVI, p. 728. ·


7/62

Nikoli Olähu, koj ju je vidio i opisao. Olah u svojem opisu

1

medju

ostalimi navodi: „praefectus (bibliothecae) Felix Bagusinus Dalmata,

et ipse jam senex, mihi cognitus, qui non modo graece et latine,

sed ehaldaice et arabice doetus

praeterea in ipsa quoque pictura

exercitatus, sedulo advertebat, ne quis error in describendis libris

committeretur. Ako je „Felix Ragusinus s našim F . Petančićem

jedna te ista osoba, tada je ona gornja tvrdnja do njekle utvrdjena.

U ostalom iz Olahova opisa to razabiremo, da je Felix Ragusinus

bio svojom učenošću i vještinom jedan od znatnijih muževa svo

jega vieka u Ugarskoj. К Prayevom i Katonovom pako navodu

imali bi primietiti da se Olabov opis korvinske knjižnice ne

odnosi na 1478, niti na 1486 godinu, jer se Olah tek god. 1493

rodio, a opis bi se mogao odnositi na ono vrieme, kadno je Olah,

svršivši nauke (g. 1510) na dvoru Vladislavovu boravio (g. 1510

do 1516).

2

Medju one dak le učenjake i umjetnike, koje je kralj

Matija Korvin sakupio oko sebe, spadaše vjerovatno i Felix Ragu

sinus odnosno Petančić, koj bješe za kralja Viadislava predstoj

nikom korvinske knjižnice i nadzirateljem prepisača, koji još za

kralja Viadislava prepisivahu rukopise i ukrasivahu jih miniaturami.

Ovi su poslovi Fel. Ragusinu povjeravani, jer se odlikovao kao huma

nista znanjem staro-klasičk jh i iztočnih jezika , i što je sam bio

vješt u crtanju miuiatura.

Što ona dva gore pomenuta historika ugarske literature

о Pe-

tančiću dalje navode, to je iz Kuspinianova djela, odnosno iz Vossia

do rieči uzeto. Kuspinian Spiesshammer), učeni humanista, liečnik

i poslanik cara Maximiiiana I. u svojem djelu De caesaribus atque

imperatoribus romanis (Argentorati 1540, p. 716) navodi: Foelicis

Petancii commentarium, quibus itineribus Turci sint aggrediendi,

veluti corollarium subiungo ; quocum magna olim mihi fuit fami-

liaritas, cum oratorem caesaris Maximiliani Budae agerem. Hic ete-

nim et ad Baiazetem II. et Zelymum aliquoties ivit orator, et plane

multa Tu rcorum novit, quae oculis vidit. Ova Kuspinianova crtica,

ako ništa više о Petančiću nebi znali, dovoljna bi bila za pozna

vanje pisca, kojega razp ravu ocjenjujemo. Na koju se godinu i

zgodu ono Kuspinianovo poslanstvo odnosi, to je težko odlučiti,

buduć je Kuspinian vrlo često šiljan od Maximiiiana u Budim.

Pošto je Kusp inian bio Petančiću velikim prijateljem, čudimo se,

1

Olah, De Hungaria et Atila, Varasdini 1774, c. v. p. 20 .

2

Horânyi, Memoria Hungarorum

Р . П . p.

6 9 4 — 7 0 5 .


8/62

da Krispinian u svojem dnevniku (god. 1502—1527)

x

, p remda se

i dosta nez natn ih stvari sjeća, Peta nčić a nigdje nespom inje.

Ona

dva pisca ugarske knj iževnost i navode, vjerovatno po Vossiu (op.

c. p. 607), još i to, da je

Pe tanč ić napi sao

i

Rodoslovja turska

u kojih pripovieda о carsk oj djeci, častih, ženitbi

i đr. To

djelo,

opaža se dalje, ni je jošte na šta m pa no , nalaz i se u rukopisu u kn j i ž

nic i Ivana Kuspiniana, koj Pe tanč ića broj i medju svoje izvore , na

kojih

je

osnovao svoje (gore pom enu to) djelo

„de

i mpe ra t o r i bus .

Proučivši to Kuspinianovo djelo, zaista naidjosmo na jed no m jesto,

u kojem se potonja tvrdnja zasvjedočava. K usp inian bo u p o m e -

nutom svojem djelu

(ed. cit. p. 659)

govoreć i о M u h a m e d u I.

medju ostal imi na vo di: „ Fe lix Pe tan ciu s, segniensis cancellariu s,

post Baiasethum

a

Ta m bur la no c a p tum, qua tuo r impe ra to re s

sue

cesisse scribit, qui de ge n te o t tom a nna non fuerint, l icet celeb er-

r ima bella gesserint .

D a se kral j Vladislav

s lužio Petančićem kao pos lanik om šiljajući

ga na vladalačke dvorove u raz nih drža vnih poslovih, tomu nala

zimo potvrde ne samo na pom enu t om mj est u u Kuspin iana , nego

i kod uga r sk i h i s t ranih pisaca onog a vrem ena . Tim on, a po njem

i d r u g i

2

, govoreći

о

sa ve z u Ug a rs ke

s

papom

i

Mlec i p ro t i Tur-

činu i о

pripr avah Vladislavovih

za rat na Tu rčin a, navodi m edju

ostal imi, da je kralj Vladislav 1501 god ine odaslao Peta nčić a

к ve-

l ikomu meš t ru Eoda (Pe t ru

d

A u b u s s o n ) ,

da mu u

njegovo

ime

č e s t i t a , što ga papa odredi vrhov nim zapovjednikom svekol ike

kršćanske voj ske na Tu rč in a ; u jedno da ga spomene , da n e p r o -

pus t i uzpa l i t i az i j ske knezove pro t i Turč inu; napokon

da mu

jav i ,

da i Vladislav proti istomu neprijatel ju vojsku pripravlja te da će

з uga r ske s t r a ne

sa

snažnom vojskom udar i t i .

Ovo

Petančićevo

poslanstvo

na

Ròd u savezu je s onom sgo om, k a no je ka rd ina l

P e t a r de Reggio došao na ime papino u U g a r s k u da skloni Vla

dislava na rat pruti

Turč inu , u koju svrhu je papa 40.000 duka t a

za oružanje vojske

u

Mlecih položio.

S

toga sazove kral j sabor

u

proljeću 1501 u Peš tu , a 12. svibnja svečano narodu objavi , da su

s ta l iš i Turčinu rat naviestili .

3

Slieđeći dan bila je osnova za vo-

1

Tagebuch Johannes Cuspinian's. Pon tes rerum austriacaru m . Scrip-

tores,

I. Bd. S.

397—416 .

2

Timon, Epitome clironologica rerum huiigaricarum Cassoviae

1736,

p .

98.

Pray , Annales, lib.

IV, p.

295. Katona, his tor . cr i i ,

t.

XVIII ,

280.

3

Izvori u Fesslera (Klein), Gesch. von Ungarn, III, 271. Mesić, Hr

vati na izmaku XV, i na početku XVI. vieka, u Književniku, godine


9/62

jevanje ustanovljena, a Petančić odaslan u Mletke da preuzme

novce, pa na Rod da se s kardinalom i admiralom savezne mor

narice

о ratnoj osnovi dogovori. I

Giacomo Bosio

tajnik i agent

maltezkoga reda u drugoj polovini X V I vieka pripovieda u svojoj

historiji istoga reda kod godine 1501 о

Petančićevu poslanstvu na

Rod u bitnosti što i pomenuti ugarski historici, nazivajući Petan-

čića „Feiice secretano del re Ladislao d' Ungheria, e di Boemia."

1

О drugih

Petančićevih poslanstvih čita se u izvještaju mletačkoga

poslanika Petra Pasqualiga, izaslana od republike na dvor kralja

Vladislava, kod 1510 godine, da je Felix agusaeus prošle godine

(1509) poslan bio ka kralju španjolskomu i da se iz Spanije po

vratio.

2

Ovomu poslanstvu nemogosmo u Ijetopisaca ugarske histo

rije u trag ući; ali sva je prilika, da mu je to poslanstvo povje

reno za kambrajskoga saveza, kađno se je radilo da bi mu i Vla

dislav pristupio i Dalmaciju Mletačkoj osvojio. Jer kada se je

Ugarska pripravljala na vojnu proti Mietkam, da osvoji „svetoj

kruni pripadajuću zemlju", na ime Dalmaciju, bijaše Petančić od-

pravljen (15/VII 1510) u Dubrovnik da dobavi njekoliko naoru

žanih brodova

3

, buduć da je za pođhvat, što je bio pripravljan u

Budimu, potrebito bilo i brodovlje. Isti P . Pasqualigo bilježi dalje

kod 1512 godine (17 m arz o) : „la maiest regia ha electo orator

suo al Turco domino Felice Raguseo e lo mandato a Constanti-

18 64 , str. 42 9. Reum ont, U n' Am basciata Veneziana in Ung heria, 150 0

—1503 (Archivio storico italiano, 1879 t. III, 198—216.)

1

Dell' istoria della sacra religione et illustrissima militia di san Gio

van ni Gierosolimitano di Jacom o Bosio. Roma 15 94. P . I. Hb. XV I,

p.

4 5 5 , ad a. 1 5 0 1 . Bosijev je izvještaj dosta zanimiv s gledišta hi

storijsk oga . Medju ostalimi navo di, da je kardin al, osobito razveseljen

tim poslanstvom, pisao papi (l/I 1502) „perclie attendere volesse,

quanto intorno alle cose della lega promesso hav eva ." Pošto je veliki

meštar još s Petančićem razpravio poslove

о prioratu

češkom u prilog

kom ornika Matije Turcoschi, ođpusti ga izručiv mu pismo na kralja

Vladislava. U tom znamenitom pismu (od 2/1 1502) medju ostalim

moli veliki m eštar kra lja „che ella si degni pers eve rare in si san to,

e si lodevole p ro po sito ", a ô sebi veli, da mu je osobito drag o što ga

pa pa i kraljevi Fran cez ke i Španjolske ođređiše zapovjednikom vojske,

jer je to jedino želio, da bude učestnikom razpadnuća Turske.

2

Ljubić, Commissiones et Relationes Venetae, t. I. p. 118. 123.

8

P . Pasq ualigo bilježi: (Ljubić, op. c. p. 1 2 3 ): „fu ordinato (25

luglio 1510) al signor Felice Raguseo, di andar a Ragusi per aver

navi, e pa rtir per Segn a. — Mesié, op. c. p . 535 . Fessier (Klein),

op. c. p. 286.


10/62

nopoli per aver il patto nelle forme anteriori ; a kod 26. ožujka

iste godine bilježi: „oggi pa rte Felice Raguseo (Ljubié, op. с . p.

129, 130 . Svrha ovomu poslanstvu bila bi po Pasqualigu, da se

kod porte izradi, da se sastavi druga izprava о miru, u kojoj bi

se i Hrvatska naročito spomenula. Jer u listini о miru , što ju do-

nese Juraj H rvat iz Carigrada, nisu Tu rci naročito spomenuli hr-

vatsk e kraljevine, s kojom bi imali na miru življeti

buduć su

Tu rci na potonju kraljevinu kraj svega mira neprestano navalji-

vali,

mišljahu u Ugarsko j, da će onom naročitom spomenom

ispravi

о miru Hrvatsku od

Tu rčina obraniti.

1

Ob ovom poslanstvu

govore i ugarski historici, zovući poslanika Felix Petancius Seg-

niensis ili, Felix Segniensis; ali se čini, da poslanstvu pođmiću

drugu svrhu. Pošto je naime sultan Selim krvju okaljani priestol

zasio, odaslan bi Felix Petančić u Carigrad, da prouči tamošnje

odnošaje i mišljenje novoga sultana glede mira s Ug arsko m . Po-

voljni pako izvještaj ovoga poslanstva dao bi povod

к poslanstvu

Martina Cobora, koj je imao izraditi u Carigradu obnovu primirja.

2

Ova dakle

svjedočanstva potvrdjuju, da je Petančić prem a svojoj

vještini i znanju bio od kralja Vlađišlava izašiljan kao poslanik

u državnih pošlovih na vlađalačke dvorove; čini se, da je to bilo

ono doba nješto običnoga, da su se učenjaci i za državn e poslove

upotrebljavali, a tomu je dokaz suvremeni Kuspinian, koji je kao

humanista bio takodjer poslanikom cara Maksimiliana.

Neima sumnje, da je Olahov Felix Bagusinus i Pasqualigov

Felice Raguseo

jedn a te ista osoba, pošto su oba izvora istodobna.

Taj pako Olahov i Pasqualigov „Felix Ragusin us , ili Bosiev „Fe-

iice secretarlo , ili „Felix Segniensis čazmanskoga predstavnika

bio bi po starijih (Timon, Pray, Katona i dr.) i novijih (Fessier,

Horvath) ugarskih historicih s našim Petančićem jedna te ista

osoba. Mi pako neimamo razloga о tom sumnjati. Buduć Felix Ra-

gusinus i naš Petančić u isto doba i na istom mjestu življahu, te

im bilo isto krstno ime; a pouzdani izvori navode, samo uz izo-

stavljanje pridjevka, da su jedn oj i drugoj osobi povjeravani u isto

doba jedni te isti diplomatski poslovi po tom, kada i nebi bilo

1

Pasqualigo, op.

с . p . 129.

Mesić u Književniku god. 1 8 65 , str. 76 .

2

Pray, Annales, lib. IV, p . 34 4 . Katona, op. c. t. XVIII,

7 0 0 — 7 0 2 .

Andria, predstavnik čazmanski (Krčelić, histor. zagrab., p. 2 1 1 ), zove

Petančića

Felix Segmensis

, ali tu kao i u Prayu ispuštena je rieč

cancellarius

inače bi glasilo kano da je bio „Senjanin . — Fessier

(Klein), Gesch. von Ungarn, III, 296.


11/62

onih svjedočanstva (Tim onova, Prayeva i dr.), bismo se usudili

tvrditi, da su oba zaista jedna te ista osoba. Jer sposobnost i

vještinu, što dopituje Olah Felixu Ragusinu, a Kuspinijan P eta n

čiću, držimo, da se sasvime podudara i oduosi na istu osobu

ona-

kova obrazovanost i poznavanje tolikih jezika, osobito arapskoga,

što Fel. Ragusinu Olah dopituje, čini Petančića sposobnim posla

nikom za dvor carigradski. Ako je Felix Ragusinus s Fel. Petan

čićem jedna te ista osoba, onda nebi bio Šibeničanin nego Dubrov

čanin

1

i mi bismo rekli, da je bio vjerovatno potonje, jer za Si-

beničanina neimamo nikakova dokaza, a za Dubrovčanina dosta je

ono Olahovo i Pasqualigovo svjedočanstvo. Svakako je dakle bio

rodom Dalm atinac hrvatskoga porekla, te spadao kao učeni hu

manista medju one dalmatinske Hrvate, koje je kralj Matija Korvin

kao učenjake i umjetnike oko sebe sakupio možda je već kao

mladić od svojih zemljaka onamo doveden te bi dalje humanistički

obrazovan i usavršivan u smjeru i duhu onoga vieka. Ako je

Petančić bio rodom Dubrovčanin, tim prije imadjaše izgleda stu

piti u kolo kraljevih odabranik , u kojem je bilo i drugih nje

govih zemljaka (Felix i Petar Zamanja), pošto je dubrovačka re

publika osobito onda bila s Ugarskom u vrlo tiesnom političkom

odnošaju, a kralj Matija je Dubrovniku njegovih zasluga radi oso

bito se prijaznim izkazivao, odlikovav ga raznimi častmi i podpo-

magav u mnogih životnih prigodah.

2

Ugarski historici, osobito Timon, pa Pray, Katona, Fessier (Klein)

i dr. priobćuju još jedno Petančićevo poslanstvo, na ime d.. je bio

poslan za jedno kad na Rhod i u Francezku , „da isprosi kralju V la-

dislavu zaručnicu."

3

Premda se pomenuti historici neslažu u vre

menu putovanja, m isleći njekoji, da u Francezku bi na pose poslan

4

,

.

1

Mi zamolismo prijatelja i vrloga poznavaoca dubrovačkih starina

za njekoje podatke о porodici Petančićevoj, ako je i kada je u Du

brovniku bilo. Ali prija telj nam iz Dubrovnika odgovo ri, da Felixu Pe

tančiću i njegovom rodu n eima nit u Cervinih „životopisih" nit u Do l-

čijevih „Fasti litterarii", nit u drugih poznatih mu spisih spomene.

2

Rad, kn . VII , 252—257.

3

Timon, o p. c. p. 9 8 . Pray , ann ales, lib. IV, 296. K atona, X VI II,

290, 323, 324. Fessier (Klein). В . I II 2 7 1 .

i

Pray misli da je

Petančić, pošto je bio put od barbara zakrčen,

vjerovatno prije putovao s mletačkim poslanikom Gjurgjem Pisanom u

Mletke, zatim na Rhod, pa u Francezku; buđuć se poslanik mletački

na poziv senata uprav onda kući vraćao, pa što je bio put na Mletke

sigimi"ji, a napokon da preuzme račune о novcu ito je pa pi za rat

R J A XLIX 8


12/62

ipak nijedan od njih nedvoji о samom Petančićevom poslanstvu u

Francezk u, da izprosi kralju od Ljudevita X I I njegovu rođjakinju,

Anu Kanđalsku

;

za suprugu.

Kao što nisu obilni podatci о Petaneićevu životu, tako je vrlo

obćenito označena i doba njegova života. Gore pomenuti izvori na

vode, da je na glasu bio godine 1480 i poslije. Iz popisa puteva,

odnosno iz same mu razprave razabire se, da je živio za Vladi-

slava kralja ugarskoga i češkoga (g. 1490—1516), jer je svoju

razp ravu posvetio istomu kralju, a to potvrdjuju i ona poslanstva

к Bajazitu i Selimu koja Kuspinian napominje. Kada je Petančić

umro,

ni to se nezn a; toliko je izviestno, da ga u srpnju 1522

godine nije više bilo medju živimi, jer Kuspinian u posveti Petan-

čićeve razprave Ferdinandu tadanjemu nadvojvodi Austrije navodi:

„opusculum hoc Fe i. Petancii hominis rerum illarum adprime pe

riti, mihique

cum vìv r t amicitia juneti exhibeo .

Kada je Petančić taj svoj „popis pu teva napisao, u samoj ra z

pravi tomu neima traga. Medju tim pripoviedajuć Timon (op. cit.

p.

98)

о poslanstvu

Petaneićevu

к velikomu

meštru na Rhođ, na

vodi nadalje, da je Petanč ić, povrativši se s puta , posvetio kralju

Vladislavu knjižicu о putevih kako i s koje strane bi trebalo uda-

riti na

Tu rčina, koj je Ug arskoj sve to pogibeljnije grozio. I P ray

govoreći о istoj stvari obširnije to razlaže, vjerovatno po istom

izvoru, po kojem i Timon, što je za naše pitanje, naime za doba,

kada, i zgodu, kojom je Petančić napisao onu svoju razp ravu ,

veoma znamenito. „II to se Pe tanč ić , piše Pr ay (Annales, ad a.

1502

lib. IV., p. 299),

B

s puta povrati i od velikoga meštra pismo

donese, u kojem ne samo kralja hvali, što namjerava barbarom ra t

naviestiti, nego izviestivši ga napose о vojsci i bojnoj osnovi obriče

da će i drugi vladaoci u pomoć priskoč iti, samo neka nastoji, da

u isto vrieme, kada Talijani brodovlje na Turke odpreme, on sam

prenese glavni rat u Makedoniju ili Traciju, jer tako barbari nebi

se dovili njegovim nakanam, a morali bi svoje vojne sile podieliti.

1

Pošto je to kralj s velikim zadovoljstvom odobrio, posluži se P e

tančić tom prilikom i podnese Vladislavu vrstnu knjižicu koju bi

na Turčina u Mletke poslati obećao. Katona pako dvoji, da bi Petan

čić tolike poslove bio mogao za kratko vrieme obaviti, a za Vladislava

nije se pristojalo, da se glavni posao poslanstva onimi stranputicami

obavi,

1

Pismo velikoga meštra u

Р г а у а sudara se s pismom istoga

meštra

u Bosi-a. Op. c. p. 455.


13/62

jaše spisao

о tom, kako i s koje strane bi se imalo na neprija-

telja navaliti, kada bi se na

Turčina u nutrašnjosti (u samoj Tur

skoj) zavojštilo, buduć je veoma dobro tamošnje krajeve poznavao.

Najviše je u njoj о tom nastojao, da se Ugri od dojakošnjih po

raza pameti nauče, i da po primjeru svojih starih u neprijateljskoj

zemlji ratuju, mjesto da rad svoga nehajstva na svoju štetu čekaju

dok neprijatelj na njihove zemlje navali. Priobćivši Petančićevu

razprav u po Schwandtneru nastavlja Pray (p. 303)

„Akoprem su

kralj Vladislav i stališi kraljevine Petančićev predlog odobrili, opet

se više nastojalo oko svatbe, nego oko ra ta, jer je bila godina već

na izmaku, a učinjeno s Bajazitom primirje nije mu bilo javn o

odkazano. Osim toga se glasalo, da će kraljeva zaručnica iz Fran-

cezke doći, a tim bje svaka briga о ratu potisnuta. Tim bi dakle

Petančić napisao svoju razpravu 1502 godine. Napokon „kancelar

senjski biti će puki naslov, kojim ga je kralj odlikovao je r nije

nam pozn ato, da bi Petančić kao dostojanstvenik u Senju boravio,

niti mu je u suvremenih listinah kao takovomu spomena. Ovo su

podatci, koje

о

Petančiću sakupismo, da se pobliže upoznamo s pis

cem razprave, koju ocieniti naumismo.

Prvo izdanje Petančićeve rasprave о putevih u Tursku izašlo je

poslije piščeve smrti u Beču 1522 godine

;

izdade ju Kuspinian pod

naslovom:

De itineribus in Turciam libellus, Felice Petancio au-

stere. Imprimebat Vienna e Austriae Joannes Singrenius chalcogra-

phie, anno sal. MD XXII, pridie callendas julii.

Kuspinian po

svetio je ovo djelce, kao rekosmo, nadvojvodi Ferdinandu

1

; u po

sveti iztiče, medju ostalimi, odluku norinberžku i bečku о ratu na

Turčina i zadatak Ferdinan dov , kao vladaoca Austrije, što će mu

valjati na iztoku izvadjati, kao što brat mu, car Karlo V, na za

padu jur izvodi. Glede samoga djelca pako op aža : „corpore id

quidem exiguum, genereque dicendi humile. Sed quod plurimo usui

esse queat ad hostes illos aut commodis itineribus aggrediendos

aut praeclusis incursionibus compescendos. Da je bečko izdanje

zaista prvo, za to jamči posveta, pa i rieči Kuspinianove u istoj

posveti zasvjedočavaju to takodjer, n a im e : „opusculum hoc

Felicis

Petancii,

času nupe r sed opportune in suppellectili mea chartacca

' Dočim posveta glasi na Ferdinanda, na koncu pako upravlja raz

pravu „Carolo V. P.

F

Aug. eodemque catholico orbem terrarum, Fer-

dinandoque unico arcliiduce suis fratribusque auspiciis imperium, pa-

triamque féliciter moderantibus.


14/62

repertum. I P r a y

1

to potvrđjuje, govoreć о bečkom izdanju kao

prvom, opaža

„editio

ћ а е с viennensis omnibus, quos consului,

hactenus ignota fuit, ideoque rarissimis inserenda. Petančić pošto

je posvetio i podnio svoju razpravu kralju Vlad islavu, biti će ju

Kuspinianu, svomu pi-ijatelju, u priepisu poklonio, je r starijega

štampanoga izdanja od bečkoga neima. Jed an se rukopis ove Pe-

tančićeve razprave iz XVI stoljeća čuva u carskoj dvorskoj knjiž

nici u Beču (br. 8559. Salisb. 45 b ) kao cjelokupna sastavina

njekoga rukopisa, komu su glavni naslovi: „

De imperatoribus Tur-

carum ac eorum origine rebusque gestis. Militaris Turcarum disci-

plina. De itineribus in Turciam .

Uvod je napisan drugom rukom,

a pođpis glasi „per

Magnum Gruber

Lusacium ex varus auctoribus

congestum. Oeniponti IX . kal. junii, anno M D X X X . Ova ista

godina ubilježena je i na koncu rukopisa. Djelo posvećeno je bi

skupu tridentinskomu „dno. Bernardo s. r. e. presbytero cardinali.

Petančićeva razprava u ovom rukopisu posvema se slaže, osim nje-

kojih neznatnih gramatičkih varianta, s onim bečkim- štampanim

izdanjem, pače držimo, da je ona razprava u rukopisu iz ovoga

štampanoga izdanja prepisana. Onakav rukopis XVI vieka, u kojem

je i Petančićev opis puteva, čuva se i u muzejalnoj knjižnici u

Pešti (No. 39, oct. lat.)

;

predgovor je napisao takodjer

Magnus

Gruberus, potiče od god. MD X LI (Ratisbonae X V II I julii), a po

svećen je „Leonardo Böck, patricio augustano.

U djelih, koja govore о stanju Tu rske i ob izagnanju Turčina I

iz Europe, preštampan je u njekojih i Petančićev popis puteva u |

Turs ku . Pod kraj pomenutoga Kuspinianova djela De Caesaribus

atque imperatoribus romanis (p. 716—723) naštampana je i Pe

tančićeva razprava dosta nemarno

;

ima bo znatnih razlika u geo-

grafijskih imenih i drugih izrazili. T o će vjerovatno odatle polaziti,

što je ono Kuspinianovo djelo po smrti piščevoj naštampano : „N i

colaus Gerbelius Phorcensis izdao ga 1540 godine na sviet. Ako

se poznija izdanja porede s bečkim od 1522 godine i onim u K u-

spinianovom djelu, kao najstarijimi štampanimi izdanji, um ah će se

spaziti, odkuda je koje prestamp avano . Iz Kuspinianova djela „De

Caesaribus preštampana su napose ona poglavja, koja govore

о

sultanih i о stanju Turske, svedena u jednu cjelinu, izdana su u

1

Pray Georgius: Index rariortim librorum bibliothecae universitatis

regiae buđensis, II (1 78 1 p. 19 2 .


15/62

Antverperm kao pos ebn o djelo 1541 godine na sviet.

1

U toj knjizi

p r e š t a m p a n a je i Pe tanč ić ićeva razprava , s ist imi pogrješkami, kao

što

se

cita

u

Kn spiniano voin dje lu

„De

Caesar ibus . Is ta

je

raz-

p r ava p r e š t ampana

uz

la t inski pr ievod „alkorana

kod

Ivana

Opo-

r ina u Bazilej i 1543 g o d i n e

2

, vjerovatno po bečkom izdanju od

1522

godine . Re usner Niko la

u

svojem sborniku selectissimarvm

orationum

et

consultationiim

de

bello turcico variorum et ïversorum

uctorum volumin qu tuor Lipsiae

1596; vol. IV. P. II , p. 116

do

126 ,

p re š tampao

je

takodje r Petančićevu razpravu

iz

bečkoga

izdanja . Jeremija Reusner , brat Nikol in , naštampa u svojem djelu

Hodoepericmn

zvanom i Peta nčić ev opis puteva u T u r s k u op. c.

p.

659—71).

Cini

se, da su

njekoji pisci , nemajući bečkoga

iz

danja Petančićeve razprave, preš tampaval i ju iz potonjih sbo rnik a.

U knjizi, kojoj je n a s l o v :

De bello contra Turcos prudenter ge-

rendo libri varii selecti et uno volumine editi cura Herm ani Con-

ringiì He lmestad i 1664 pre š tampan je Petančićev popis p. 401

do 409 incl.) s ist imi varianti kao i u Reusnerovom sborniku. U

sbornicih pisaca ug ars ke historije scriptores rerum hungaricarum)

p r e š t a m p a n a je takodjer Petančićeva razp rava , osobito u Bonga r sa

8

1

De

Turcorum origin e, religione

а с

immanissima eorum

in

Chri-

stianos tyrannide, deque

vus per

quas christian principes Tu rcos pro

fiigere et invade re tacere possent. Joanne Cnspiniano auctore. An twerpiae

apud. Joannem Strelsmm in sento Burgundiae, anno 1541.

2

Machumetis Saracenonvm prineipis vita

а с

doctrina omnis, quae

et

Ismahelitarum

lex et lcoranum

dicitur,

ex

arabica lingua ante CCCC

annos

in

latinam translato, minque demiim

ad

gloriam domini Jesu,

et

ad

cliristianae fidei confirmationem doctorum

ac

piornm aliquot

virorum, nostraeque adeo religionis orthodoxae antistitum studio et

auetoritate, velili

e

tenebria

in

hicem protracta atque edita.

Quo

volumine perlecto , pius et studiosus lector fateb itur, librum nul

lum potuisse vel opportune tempestive magis edi hoc rerum christia-

narum et turcicarum statu etc. Basileae, ex officina Joannis Oporini,

anno sal. MD XL III, mense m artio. 5. tom. 4. „Quibus itineribus etc.

tom. III, p. 1 4 8 — 1 5 3 . Ove podatke iz Vossia, Pr ay a (Index), alko

rana, Reusnera, zahvaliti imam g. I. Knappu, koj je žrtvom svojega

đragocienjena vremena izpisao mi jih iz pomenutih djela u c. kr. dvor-

skoj knjižnici u Beču.

3

Rerum H ungaricoru m scriptores varii historici, geografici. Fr an co -

furti

1600,

apuđ haeređes

A.

Wecheli,

p.

61 2— 61 5. P ošto nije

na

naslovnom listu zabilježeno ime izdavatelja (Bongarsa), njekoji su pisci

navadjali ovo izdanje po štam pariji (Wecheli). Ovaj isti sborn ik izdan

je pod drugim naslovom po piscili ili sadržim) god. 1604, H anoviae,

typis Wechelianis. Petančićeva razprava p. 610—615 .


16/62

i Schwandtnera.

1

Prvi ju je preštampao po Reusneru, a drugi iz

Kuspinianova djela „De Caesaribus", što se razabire iz topogra-

frjskih pogrješaka, koje se u obih izdanjih posve slažu. I mladji

pisci ugarske historije preštampaše u svojih djelih Petaneićevu

razpravu, osobito Pray i Katona

2

; ali ni jedan od navedenih pi

saca neupušća se u tumačenje Petančićevih puteva. Jedini Katona

obćenito primjećuje (p. 323), „da razp rava zna tno razsvjetljuje

sredovječnu geografiju ; ali poslije tri vieka nisu se samo imena

mjesta znatno promienila, nego i pravci puteva ( ) su posve drugi ( )

nego što jih Petančić označio ; zato se nebi više mogla uporaviti

na ratovanje s Turčinom." Napokon Petančićeva je razprava dosta

dobro iz Švandtnera prevedena na hrvatski ili srbski jezik.

3

Mi

ćemo sliediti bečko štampano izdanje od 1522 godine, vrlo riedko

i razmjerno najbolje, a prema potrebi navadjati ćemo variante i po

drugih izdanjih.

Czvittingerius vrh svega pripisuje (Bibliotheca scriptorum, p. 18)

Petančiću govor s naslovom Oratio protreptica ad S. Bom. imperii

status et ordines, ut bellum suscipiant contra Turcos. Ali ovaj go

vor, kao što je poznato

4

, nije PetanČićev nego Kuspinianov

Е х -

cusum Viennae per J. Singrenium,

1526). Ova Czvittingerijeva

pogrješka vjerovatno je tako postala, što ovaj isti govor pod na

slovom Constantinapolitana expugnatio cum exhortatione ad bellum

Turcis inferendum dolazi u Kuspinianovoj knjizi De Turcorum ori-

gine (Antverpiae, 1541, p. 82—91) uinah poslije Petančićeve raz

prave о putevih, uz primjetbu e eođem auctore, što se lasno moglo

uzeti, da je i taj govor Petančić napisao. Iz sadržine pako govora

se razabire, da ga je napisao rodjeni Niemac (Grermanis meis e

quibus natus sum), a napisan je umah poslije muhačkoga boja,

kada Petančića nije bilo više na svietu. Govor je u ostalom s kul

tura o-historij s koga i političkoga gledišta veoma zna tan. U onom

pogledu crta ornimi bojami razkalašeni život austrijskih Niemaca;

s političkoga pako gledišta crta slaboću države te nagovara Niemce

i Ugre, da zajedničkimi silami udare na Turčina, koj bi se tim

1

Schwandtneri, Scriptores rerum Hungaricarum, p. 8 67— 8 73 .

2

Pray, Annales, lib. IV. p. 299—303 . Katona, XVIII, 317—323.

Oba po Schwandtneru.

3

Ljetopis Matico srbske za god. 1 8 4 7 ; č. 4 ., str.

31—45.

4

Pray, Index rariorum librorum, I, 3 1 5 . C. Schmit, Ritter v. Ta-

vera: Bibliographie zur Gesch. des österr. Kaiserstaates, I. Abth. II.

В .,

S.

107.


17/62

ne samo sustavio na svojih osvojivanjih u austro-ugarskih zemljan,

već bi se protjerao iz carigradskoga carstva te izagnao u Aziju,

odkuda je potekao. Napokon dodaje Czvittingerius, da plemićka

obitelj Petančićeva jošte (g. 1711) žive u dolnjoj Ugarskoj,

ponaj

više oko Dunava.

Iz svega ovoga palco razabiremo, da je Felix Petančić visoko

cienjen od najznatnijih muževa svoje dobe

njegova pako razprava

ili „popis puteva

8

držao se od znam enitih pisaca onoga vieka zna t

nijim književnim pojavom, buduć je potekao od odlična vještaka,

koj je proučavao odnošaje balkanskoga poluotoka na svojih puto-

vanjih к sultanovu dvoru u Carigrad.

Prelazeć sada na sam popis puteva, razabiremo iz pristupa, od

nosno iz posvete na kralja Viadislava, svrhu i zadatak Petancićeve

razprave. Ra t naime na Turčina, koj je osobito Ugarskoj sve to

pogibelj nije grozio, odlučen privoljom tolikih kršćanskih vladalaca,

postao je priekom poti-ebom, a ta uprav zgoda izazvala je ovu raz-

pravu . Da se ovaj rat što brže i valjanije pripravi, te da bude

što uspješniji, trebalo je poznavati

puteve

koji vode u neprijateljske

zemlje. S toga sjeća pisac kralja na prošlost: kako su stari, vie-

ćajući о ra tu, prije svega iz starih spisa i spomenika iztraživali

puteve, kojimi bi na neprijatelja udarili. „Tim se je više puta do

godilo, da su, razbivši jake vojske, prostrana kraljestva i prebo

gate zemlje brže bolje osvojili. Spominjuć rat, koj se misli za

prepriečenje propasti kršćanske na Turke podići, „trebalo bi о tom ,

veli, „na široko govoriti: ali ga prieči poremećeno stanje stvari

tim više, što su naši stari, kojih tragom podjosmo, u ovakovih

mučnih podhvatih svagda bodro i brzo u pomoć priticali. Ova jez

grovita posveta označiva tadanje stanje Ugarske. Zaista koliko god

se posljednje vrieme vojevalo proti Turčinu, nedostajaše uztrajna

pregnuća, valjanih vodja i promišljene ratne osnove, dočim je ži

lava tu rsk a sila od dana do dana bivala jača, a njezina se hrabrost

s ratnom varkom spajala. P isac prelazeć morske krajeve, kojimi je

brodarom otvoren put u Aziju, opisuje puteve, kojimi se sa sje

vera ide u Traciju i Iztok.

Ta glavna neprijateljska zemlja, na koju bi trebalo udariti, jeste

Tracija

naravno i glavno razbojište balkanskoga poluotoka uz to

lika stoljeća. Tu mu. se stiču svi putevi i tu jedinu pokrajinu na

pose opisuje.

1

„Tracija ili Romanija prisojna je pokrajina, puna

1

Tractatus de cognomine et silu „Romaniae .


18/62

svačega,

što je na

porabu ljudsku do bro ;

u

njoj

su

Rim l jani radi

preugodnoga položaja dugo prebival i . Odkuda

se

zbog mnogih

r imskih nase lbina ,

a

osobito Carigrada,

koj je kao

d r u g i Rim,

obično

Romanijom

nazva . P ro teže

se od

b regova E ge j sk oga mora

i r ieke S t rume

na tri sto

devetđese t t i suća koračaja ;

na

iz toku

joj

je Crno more ,

na

sjeveru

ju

zatvara (Lrtäi>«edaleko Rhodopa (sic ) ,

a kraj r ieke Džibre

Ciabrum)

svršuje

s

dolujom M iziom. , Šir ina

p a k o ,

počimajuć

od

obl ižnjih H ae m a bokova, pros t i re

se к j ugu

na sto osamdeset

( t isuća koračaja)

do

Gal ipo la . " Ovaj obseg

Tra-

cije uzeo

je po

njekojih piscih s tar og a vie ka *,

ili, što je

v jerovat -

nije, u

smislu sredovječnih

i

su v r em e n i h p i s a c a .

2

P e tanč iću

za

oznaku

daljina rabi

kod

miera

kao i

mnog im drugim ponaj v iše mille passus,

a mjestimice miliare. Misleći

da je

pr ihvat io m jeru s taro- r im skih

i t inerara, poredjivasmo

je te se

uvjer i smo,

da mu se

mjere

od

onih

u s taro- r imskih i t inerar ih znatno raz l ikuju .

8

P r e t r a ž i s m o m n o g a

stari ja pris tupna

nam

djela

i

putopise , nebi

li

izvoru Petančićevih

daljina

u

t rag ušl i ,

no uza sav

t rud ni je

nam to

pošlo

za

r u k o m ,

je r

su

daljine

u

svakoga putopisa druge .

Tim

mis l imo,

da će se

Petančićeve mjere dal j ina osnivat i

na

vlast i toj kombinaci j i ,

ili na

drugom njekojem djelu,

što nam

ni je ru ku došlo,

a

mil ja

mil-

liare)

biti

će

vjerovatno ug ars ka , koju pisci

XVI

viek a često spo

minju.

Medju putevi, koji

mu

vode

sa

sjevera

u

Tursku, opisuje pona j

pri je puteve, iduće

iz

P anon i j e

ili

U g a r s k e

u

gornju Mizi ju

ili da

našnju Srbi ju . „Kraj Biograda

Belgradum),

navodi pisac,

„na

u toku

S ave

u

Dunav, pre laz i

se u

gornju Mizi ju, gdje

se

stiču

dva

p u t a

:

1

Katančić, Orbis aiitiquus,

tom. I, p. 706.

Forb iger, Alte Geo

graphie,

III, 1072.

2

Constantin Porphyr.

De

themat. ,

I,

4 5 — 4 7 . K r a u s e

in

Ersch

u.

Gruber Allg. Encykl.,

I

Sect.

83 Т Ы ., S. 309. Aeneas Sylvius opera,

Basileae 1501, p. 393 i P. Apianus Isagoge

n

typum cosmographicum

seu mappam mundi, Landshut 1522 p. 82, ili Cosmographia Petri Apiani,

Antverpiae 1553, fol. 37 iste medje Traciji dopituju kao i

Petančić;

na

ime:

„Th racia , quae modo Graecia dicitur, h abe t

a

septentrione

Istrum,

ab

oriente Pontum,

ab

occasu Misiam altam."

—

Izvrstna fizi-

kalno-geografijska slika Tracije

u

Kieperta, al te Geugr. 320—23.

3

Forbiger

1. c.)

proračuna obseg Tracije

u

širem smislu, naime

do „Danubia"

:

sjeverna medja (uzduž Dunava), bila

je

duga

100,

južna

pako

od

Strimona

do

Hellesponta

40, a

najviša

je

širina,

od

Dunava

do Egejskoga mora iznosila

50

geografijskih milja.


19/62

gornji naime vođi u Traciju ili Romaniju, dolnji р а к о iđe u Dar-

daniju i Makedoniju.

1. „Gornjim putem idući, prostranim poljem Godomira, mimo

slavne crkve Besave, proslavljene grobovi kraljeva i knezova, pre-

šav ne daleko veću Moravu, i ostaviv s lieva polja Bardtlove, ide

se selom Braničevom Branicerum) к Nišu, koj je bio (kao što se

razabire iz razvalina) prekrasan grad, sad je spao na selo, u kom

stanuju T urci i Bugar i. Leži kraj najviših gora bližnje Rhodope,

do njega teče rieka Nišava, od koje je grad ime dobio; na glasu

je rad i mnogih stvarih za prodaju izmedju ostalih sela Mizije i

Tribalije. Daleko j e od biogradskoga prevoza С Х Х tisuća kora-

čaja. Od Niša uzlazi se к selu

Pirotu

ležećemu u brdinah. Pre-

valiv golemu i strmu goru Kunovicu Cunorovica), kroz koju se

radi dubokih provala naokolo dižućih se stiena, radi preguste šume

i dugačkih zavoja, mučno prolazi, dolazi se iza petdeset milja u

Sofiju, glavni grad Tribalije, znameniti u naše dane poradi svojih

trgovina. Leži na ravnici, okrenut s iztoka prama dolnjoj Miziji,

to jest Zagorju Sagoria), koje se prostire od Džibre Chyabro)

rieke, ko Vidina Bionium) i Nikopolja, granicom Dunava do

Crnoga mora; s juga gleda Traciju, sa zapada i sjevera Kordiške,

Tribale, i visoka brda Vasiljice Vasiglicae) planine. Ondje se

pruža Rhodopa, koja poradi svojih premnogih vrhunaca rek bi

da vlada svimi susjednimi gorami, što se u istom grčkom imenu

jasno ukazuje. Prošav kroz njezine strme i tiesne klance, dolazi

se za dva dana do ravnice Plovdiva Philippopolis) ili Romanije.

Ovuda su njekada Rimljani, nastojeći oko gospodstva Azije, puto

vali, te se do danas vidi njihov spomenik podignut na sred gore

od mramornih stupova. Historija pripovieda, da je i Gottfried Bu-

lionski, idući u svetu zemlju, da ju natrag osvoji, iz gornje Mizije

ovuda к Helleepontu ili alipolu sašao, da ondje prebaci. Ovimi

klanci morao je i Vladislav kralj Panonije i Poljske, budući ob-

koljen od Murata turskoga vladaoca, uzmicati i u Panoniju se

vratiti. Od Plovdiva dolazi se za tri dana poljanom, svagda uz

obalu Marice ili Hebra , u Drinopolje Drinopolis), zvano od starih

Odrys ili Horestida. Ovo je bilo uviek na glasu radi svoje ljepote

i radi junačk e slave izmedju svih gradova Tracije. Od tuda se ra

zabire, zašto su stari kraljevi Bitinije, namamljeni njegovom plod

nosti, iz Azije u Europu preselili i kao svoje prebivalište i carsku

stolicu puno prije osvojenja Bizanta držali. Od onud do Propon-


20/62

122

P . M A T K O V I Ć

t ida

i

H e l l e spon ta

ili

G a l ipo la

ima 60, do

C ar ig rada pako

do 120

milja."

* | rO va j

je put

pozna t

jur od

r imskih vremena, popisan

u

s t a ro -

r imskih i t inerarih Rad, X L I I , 5. J i r e č e k , H e e r s t r a s s e , 1—68);

onaj isti

put,

kojim putov ahu

i

k r i ža r i

od

B i o g r a d a

u

C ar ig rad ,

a

u njihovih

je

putopisih svakojako opisivan

Rad,

X L I I ,

p. 18—93).

Petančićev opis ove ceste ipak ponješto mjest imice popunjuje kr i

žarske opise. Medju Biogradom

i

Bran ičevom spominju

se

polja

Godomirova

današnje divno

i

veoma rodno polje

Godomin

što se

pruža od Sm edereva do ušća Morave , gdje su po srbs kih ljetopisih

U g r i

god. 1437

razbi l i Alibega

pod

S m e d e r o v o m

na

G o d o m i n u .

1

Bessava

je po

srbsk ih l jetopisih m an ast ir

na

istoimenoj rieci,

sa

zida ga despot St jepan i ogradi tvrdim gradom god. 1407) ; tu

je St jepan

za

života boravio, sabirao učen e l jude

i tu mu

puče

i

grob ,

kojega

se

sjeti

i naš

p u t o p i s a c .

2

1451

godine pominje

se,

da je izgorjela Resava, a g. 1458 da ju je M a h m u d p a š a s nje-

kojimi drugimi mjest i zauzeo.

3

R e s a v a

se

sada zove

Manasija

grad

i

manas t i r

na

desnoj obal i Re sav e, m edju Brd i M aćijom

i Pa

storkom iztočno od Svilaj inca. Po lja

Bardilove

što na putu s lieva

ostaju, biti

će

vjerovatno p olje kr aj d ana šnje ga sela

Bradarci

4

, u

požarevačkom srezu,

na

desnoj s trani Mlave,

što

imenu

i

položaju

najpri l ični je odgovara.

Branicerum

negd ašnje Braničevo iz s r edo

vječnih pisaca dovoljno po zn ato mjesto

Rad,

X L I I ,

101), od

kuda

j e

od

davnih vrem ena vel ika cesta

u

Carigrad vodila .

Niš na

i s to

imenoj rieci starinom i položajem zna m enit , kraj svojih ruše vin a

rimskih

i

sredovječ nih sličan bješe velik om u selu, pošto

je

k roz

tolika stoljeća

od

nepr i ja te l j sk ih navala

i

prolaz ećih vojsk a dosta

trpio ;

al je još

uviek radi obi l ja t rgovine jedno

od

znatni j ih

bu

garskih

i

s rpsk ih m jes t a .

6

Iz

p iščeve pr imje tbe

„ut ex

ru in is

cer-

ni tur" , razabi re

se, da je

Pe tanč ić

one

ruše vin e v jerovatn o vidio,

te da je i sam is tim pu tem išao. K raj N iša, koj nos i ime od iste

r ieke Nišave, dižu

se

veoma visoke gore , koje

su mu

ogranc i

su-

1

Daničić, Rječnik, I,- 213. Milićević, kn. Srbija, str. 1 3 1 , 138, 158.

2

Mihajl Konstantinović, Glasnik XVIII,

str. 89.

3

Dani'čić, Rječnik,

III, 47, 48.

Milićević,

kn

Srbi ja , 1098—1101.

4

Jovanović, Rječnik,

str. 8.

Milićević,

str. 1070. Na

Jovanovićevoj

karti Srbije i na austrijskoj generalštabskoj ka rti zove se to mjesto

„B rdar ac" (sic ).

5

Nišu

sr.

Jireček, Heerstrasse,

p. 87, 103, 126. Rad,

XLII ,

61, 124.


21/62

sjedn e K ho đo pe (sic ), dočim su ogranci Suhe planine, koje Niš

s jugo- iz to ka za tva ra ju ; ali se na stari j ih kartah i u suvremenih

kosmographa kadš to pr ikazuju

kao

ogranci Rhodope.

1

Ovdje

je

pisac zamienio Rhodopu bez sumnje za Ba l kan Haemus). Opi-

sujuć nadalje put od Niša u Sofiju nav odi Pi ro t Piroth) kao gor

sku varošicu, koja po drugih leži u mo čvarnoj kotl ini , opasa na pri-

j a tn imi v inogradi ( J i reček , 127). Pr ie laz pako kroz Kunovicu

Cunorovicae)

2

crt a točnije neg o ikoji od sredovječnih putopisaca.

Mučan i vr le tan put previja se na daleko oko gud ura , kroz pro

valjenu i veom a šumovi tu goru te vodi u Sofiju, glavni grad Bu

garske Triballorum)

3

, znameni to t rž iš te onoga vieka. Bizant inski

pisci zovu, kao što je pozna to ,

р г е ш а geografiji i etnografiji sta-

roga v ieka Srb e s ta r im imenom „T riba l l i , a Bug are „ My si .

Petanč ić pako uprav obra tno rab i ta imena, što ne samo u njega,

nego i kod drug ih pisaca XVI vieka vrlo često do la zi

5

, osobito u

suv remenoga Kusp i n i ana

f i

, gdje

se

izrično Sr bi „M ysi",

a

Buga r i

„Tribal l i" zovu. Usuprot druga, s tara geograf i jska imena rabi Pe

tančić ponajviše u smislu starih geografa. Sofija leži u ravnici

1

Geographia

Cl.

Ptolomaei

a J.

Moletio, Venetiis

1562, tab. IX.

2

„Ad quemdam montera ex Haemi appendicibus, quem nunc Bul

gari Kunobizum vo cant." Bonfin, Dec. III, 1. VI, p. 451. I. Gunđulić

( t 1638) pjevajući u III. pjev. „Osmana"

о putovanju carskoga po-

slanika spominje

više geografijskih imena, koja se glede položaja tačno

podudaraju, a prem a tadanjim geografijskim nazorom divno su nacr

tana.

n

Kunovica

grlo

od

svieta,

ka

verigom dugom veže,

i

planina Stara

opeta prostire

mu se i

proteže." Gundulićeva djela, akad.

izd. p. 317.

Gora

Kunovica M.

Kon stantinović, Glasnik, X V III,

92.

Dalje

sr.

Jire

ček, Heerstrasse,

89, 107, 112, 126. Rad, kn.

XLII,

128, 143. Du-

cas ed. Bon. p. 51) spom inje visoke go re kraj Sofije, ali im imena

nezna.

3

„Sophia Bulgariae metropolis." M. Crush T urcogra ecia, Basileae,

1584,

p. 50. Ferrar i i et Bav trandi Lexicon geog r., Parisiis 1670,

II,

210.

4

Nie. Gregoras, 1. VIII , c. 14. Rad, XLII , 153, 157. J. Laon. Chal-

cocondylas još rabi na mnogih mjestih ed. Bon. p. 22, 29, 30, 34,

3 5, 53 i etc.) stara imena: Tribali su mu „Srbi", a Bugari „Mizi" ;

osobito

p. 29

:

Β̂ ο υ λ γ ά ρ ο υ ς, ο υ ς γ ε Μ υ ιο ύ ς

ό ν ο ιχ ά ζ θ [χ ε ν ,

Σ έρ β ο υ ς δ έ ε κ είν ο υ ς

κ α ι Τ ρ φ α λ ο ύ ς .

5

„Bnrgari quos Triballos antiquitus putaverim esse . Volaterrani

Commentarla urbana, Lugdimi

1552, p. 243.

„Triballi aliis Bulgari

putantur.

M.

Crush Turcograecia,

p. 342.

6

Cuspinianus,

De

Caesaribus,

p. 654, 661)

navodi: „Mysiosque,

qui hodie Servii; Triballos, qui Bulgari communi vocabulo dic unt ur.


22/62

(Sofi jsko pol je)

1

, hvatajućoj se na iztoku Dolnje Mizi je ili

Zagorja.

Potonja pokra j ina z aprem aše pried je l medju D un avo m

i

B a l k a n o m ,

prost i rući se od T i m o k a do Crno ga m ora , b i jaše n jegda je zg ra

s ta ro-b uga rske države . M ncgi izvor i s rednjega v ieka zovu

onu Bu-

g a r s k u

Zagorjem.

2

I.

Laon . Cha lcocondy las

ed. Bon. p. 36) na-

vodi ,

da su B u g a r i Ί ο υ ρ γ ά ρ ο υ ς ) ži tel j i Dolnje Mizi je , od Vid ina

Β ιδ ίνη ς) do

Crnoga mora ,

a

T r n o v o

Τ ρ ιν α β ω ) da je

priestolnica nji

hovoga kral jestva.

Petan č ić uz iml je kao i Bonf in (Dec . III. p. 449)

za zapadnu medju Zagor ja r ieku Ciabrus

3

, koja je po P to lome ju

( I I I ,

9, 1, X, 1) zais ta bi la m edjašno m riekom izmeđju gorn je i

dolnje Moesije. Izljevala se k ra j i s to imena g ra da

4

u D u n a v , a od-

govara današnjo j Džibr i

ili

Cibr ic i , ko ja pokra j D žib re Pa lan ke

utiče.

Bionium

bl izu r ieke Džibre , s ta ra je

Bononia

5

, b izan t inska

Bidina

ili

Bidene

6

, a d a n a š n j i V i d i n .

7

Skord i ske i Tr ib a le va l ja

tu uzet i u smislu stare etnografije, kao što S t r a b o lib. VII, с . 5

1

M.

Crush Turcograecia

p. 229.

Lenu clavius Neuwe Chronica

Tür

kischer Nation, Frankfurt a. M. 1595, Pandectes , p. 253.

2

„Moesia inferior Sogoria hodie,

seu

Bulgaria dicitur*. Geogr. Pto l.

a

J.

Moletio, Venet.

1562, p. 86.

Geogr.

di Cl.

Tolomeo, tradotta

da

Ruscelli

e

dichiarata

da M.

M alombra, Venetia

1574, p. 155.

Ostali

navodi

u

Jirečeka, Gesch.

d.

Bulgaren,

S. 375. „Iz

Dobruče

u

Zagorje

Pođunavjem paša slidi, Hepa mjesta, drag prostor je, sve se puno sela

vidi.

I. Gundulića Osman, akad. izđ. 3 pjev., str. 318. Ptolomaei

cosmographia a Jacobo Angeli interprete, rukopis XV vieka u narod

noj knjižnici u Fiorenci MSC. Cl. X I I I , 16) divna kartografska umjet

nina onoga vremena navodi „mons Sagoriae ili Haemus.

3

Κ ία β ρ ο ς, Ptol. 3, 9, 1, 10, 1. Ciabrus Ptolom aeus Angeli Vad ii

Vicenciae 1475; Ptol. Moletii p. 85; Ruscelli p. 145, 155; Κ έβ ρ ο ς,

Dio Cas. 51, 24.

Ciabrus

Diicas, ed. Bon., p. 604.

Ciambriana

Not.

Dign. ed.

Б о е к .

p. 102 466.

Momsen Corp . inscr.

vol. Ill 1020.

Kiepert alte Geogr. p. 332.

4

ebrus ili

Cibrus Itin.

Ant. ed.

Wessel

p. 220.

Κ ε β ρ ό ς, Procop.

1.

IV, с . 6 p. 290.

C iambron Raven geogr.

ed.

P a r t h .

p. 190.

Mannert

VII 86 87.

5

Bononia Itin. Ant.

ed.

Wess .

p. 219. It.

Hieros.

p.

65 5. Notitia D ign.

p. 107 493. Β ω ν ο ν ιχ ,

Procop.

de Aedif. 4, 6, p. 290.

Nadpisi

u

Mom-

sena,

vol. Ill, 1020.

6

Chalcocond.

p. 501.

Critobuli histo r.

Par. 1870, 1. IV. 10, 1. V,

19 ,

p. 143, 161.

7

„Vidinam arc em ), quam

in

Bulgariae Hmina positam Pannonii

o onum vocant. Isthvanfi, histor.

de reb.

hung.,

p. 31.

Odatle

je po-

stao vjerovatno

štamparskom pogrješkom i Petančićev „Bionium .


23/62

12,

p. 264)

uzimlje,

po

kojem

su ovi

narodi

s

Mizi m edjaš i l i .

1

Vasil ica planina Β χ σ ιλ ίζ α ν Χ ώ ρ α ,ν ) pozna ta je jur od drugud

2

ne-

leži Sofiji

na

zapadu

već na

jugo iz toku,

a

odgovara la

bi

Hooh-

stet terovu Iht i inanskomu sredogorju. Klanci , koje pisac medju

So-

fijom i Plovdivom

kao

vr l e tne

i

tiesne iztiče, zaista

su

Succorum

claustra

star ih pisaca,

Clausurae S Basilii

3

križarskih putopisaca,

ili današnja

Trojanova

vra ta ,

na što nas

upuću je, osim dru go ga ,

Vasi l ica pla nin a. On aj pak o najviši Rhod opov

vrh

vjerovatno

će

biti

Ril (2750 m.), koj

zaista nađm ašuje svojom visinom

sve su-

s j edne gore ;

a

m o g a o

bi

biti

i

Vitoš, kojega

je ime

dosta davno

(od

14

stol . ) poznato.

4

Da su oni

mu čni klanci zaista T rajan ov a

vrata, osobito upućuje

na to

onaj r imski spomenik, kojega Petančić

izt iče,

koj se

„još vidi sred gore , kojega

je

vjerovatno

i

Petančić

putovav onud, vidio

;

gdje

još

stoji stari rimski toranj

i

gdje

se u

šumi vide preostale ruševine negdašnjih vrata.

5

Ist im

je

pu tem

doista putovao

i

Gottfr ied Bouilonski ,

ali

nije , kak o pisac tvrdi , pr e

bacio Hel lespont

već

Bospor kra j Car igrada .

U

onih

je

klancih

zais ta vojevao Vladis lav , kra l j Ugarske

i

Pol jske

(god. 1443)

proti

M u r a t u

te je

morao

s

vo j skom uzmaknut i

i

na t rag

se

vrat i t i .

6

Put

od P lovdiva

u

Drinopol je vodio

je kao i

danas

po

ravnici

uz Ma-

r icu. Potonji

se

grad doista zvao

u

star i j ih Bizantinaca Orestias

1

„Cyabrus,

qui

Triballos olim

a

Mysis dividebat

Bonfin, Dec.

Ill ,

p. 499. О

Skordiscih

i

Tribalih

sr.

For birge r: Alte Geogr.

Ill, 471,

1 0 9 1 . Kiepert, alte Geographie,

p. 330.

2

L. Chalcocondylas, ed. с . p. 308. Leunclavius, (Pandectes, p. 251),

misli, da je Chalcocondylas Vasilicu umjesto Zlatice napisao.

Današnja

Vaselica gora

je

Trajanovim vratam

na

zapadu. Jireček, Heerstrasse,

9 2. Rad,

XLIL

129, 143.

3

Mannert,

VII, 99.

Točan opis klanaca

u

Bonfina (Dec.

III, p. 449)

i Leunclavia (Pandectes,

p. 255)

Jireček, Heerstrasse, 30—35.

Rad,

X L I I , 1 2 8 — 1 8 0 ,

143, 144.

Gundulié (Osman,

III, 317)

pjeva

о tom

klancu, Zlatici gori

ili

„Gvozdenoj kapiji

M.

Kon stantinovića (Glasnik

XV III, 91) : „gvozdje m iri, gvozdje podi, stupi

i

vrata

od

gvozdja

su.

4

Šafarik, Pamatky,

2 izđ. str. 108.

„Po d goroju Vitošeju

na

rjecje

Iskri (Konstantin filosof, Jagić, Glasnik, XLII,

308).

Gundulič (Osman

pjev.

III. p. 317)

pominje

v

itoš u

dubju niklu

iz

leđa.

6

Bonfin,

Dec. III, p. 499.

Boué,

Ree.

d ' i t in . ,

I, 68.

Hochstetter,

Das Vitošgebiet

in d.

Central Türkei, Petermanns geogr. Mittheil. ,

Jgg.

1872,

S. 4.

6

Potanje

о tom

boju razpravlja

L.

Chalcocondylas

ed. с p. 307

do

313), M.

Konstantinović (Glasnik, XV III, 91— 96 )

i

Bonfin

(Dec.

I I I , p.

449—451), potonji pođaje znatan opis bojišta.


24/62

Ο ρ ε σ τ ιά δ α )

1

te

bijaše za Carigradom i Solunom najveći i najzna

menitiji grad bizantinskoga carstva a bogatstvom trgovačkim p ro

metom odlikovao se nad ostalimi g radovi za to ga i odabraše stari

sultani prije nego što osvojiše Carigrad za priestolnicu svojega go

spodstva te ga

1

veličanstvenimi gradjevinami bogato ukrasiše.

2

2. „Drugi dolnji put koj od istoga Biograda kroz dar danske i

tribalske gore ide prevalivsi Haemus sastaje

se

pokraj Hebra s gor

njim -putem. Drug i dolnji put vrlo je pristupan je r je otvoren od

Biograda do granica Mizije i Dardan ije na 280 tisuća kora ka.

Idući oko mjesta

Ostrmice

i

Bavanickoga

manastira dovodi

naj

prije na Moravu njegda Moschius zvanu po strani grada Kruševca

Cruscevae)

tekuću koja se kadšto za velikih kiša pregaziti neda.

Odatle

к Bieloj crkvi Basilica alba) i Apeninom Appennini montes),

koji Miziju medju sobom diele. Jer Rašani prvoseoci ove pokrajine

divlji i ratoborni na onoj strani živu što leži pram a Drav i Savi

i Is tr u ; Vlasi gorski sirova je vrst ljudi koji samo

о

stočarstvu

živu. Na drugoj pako strani koja je к Dardanom Makedoncem i

Tribalom okrenuta Srbi Serviani) živu narod pitomiji i blaži

zbog toga što se više na ju g prostiru i množinu putujućih trgo

vaca imaju. Prevalivsi dakle gore nastaje

Dubotica

ravnina gusto

naseljena. Ali pustivši malo na lievo pu t što vodi к velikomu

mjestu Prokoplju i Nišu

nedaleko otvara se dolina

Kosovka

s rie-

kom

Labom

koja istu po sredini protiče pružajući se dalje do

prostranijega Kosova polja proslavljenoga toliko puti bojevi raz li

čitih naroda. N u od mnogoga što se

о znatnih sgodah na ovom

polju u starih ljetopiscih pripovieda njeka

ću za spomen ovoga

polja ponoviti. Gali njegda Grčk u i Aziju osvojiti namjeravajući

tamo najprije buneći se s medjašnimi naokolo narodi boj zam et-

nuše ne bez velikoga poraza kao što je iz njihovih spomenika

jasno. J e r jedva su s molbami primirje dobili da svoje mrtvace

sahrane pa iz zemlje da odlaze. Osim toga prije sto petdeset godina

Muratu turskom kralju s velikom množinom barbara iz Trak ije

u Miziju provaljujućem Lazar despot ovdje s mnogo tisuća na

susret izidje i tu bude ubijen a od njegove vojske malo njih u

životu ostane pobjedu pak Turci održaše no ta nije bila bez nji-

1

N icetas Chon. Rad X LI I 13 5. Lam piriđius in Heliogabalo c. 7.

N igri D. M. geographiae comm entariorum libri XI Basileae 15 57 . p.

271 . Tafel Const. Porphyr. p. XXVI.

2

Potanji opis Drinopolja za turs ko ga gospod stva u Had ži Chalfe

Rumeli und Bosna S. 1—15.


25/62

hove krvi, je r tu im je njihov kralj pogubljen, gdje još njegova

utroba u mramornom sahranjena grobu leži. Jer truplo je u Bursu

Bursamj ili Birsu

В у г т т )

}

glavni grad Bitinije odneseno da

se tamo uza druge kraljeve otomanske porodice pokopa. Napokon

ovdje je bio onaj nesrećni poraz Ivana Himjada, otca pokojnoga

Matije kralja ugarsko ga, kad se sukobio s Muratom i Muhamedom

Kalepinom njegovim sinom, koj je bio otac sadašnjega turskoga

cara. Ovoga polja ravnina proteže se do LXX tisuća koraka, čak

do puta Kačaničkoga fCucamici) i žđriela Klisure, koje к Skoplju

Scopiam)

vodi pukla medju dvie rieke Sitnicom

Sithnieum)

i

Labom opasana oda svuda gorami na kojih ima premn« go sela i

selaca

imajući po strani najbogatije selo Prištinu

Pristinam),

koje

su radi najveće plodnosti njegda gospodari Mizije osobito voljeli.

Osim toga na deset milja udaljen je od ovud varoš Novobrdo

Novomontana civitas), njemačka naselbina; jer u početku su Sak-

sonci u krajevih Mizije našli rude i srebrovitu tvar. U ostalom

pored jezera i barali

lioravice,

ostavljajuć po strani onaj put, koj

vodi preko Binče Morave Binzam Moravam) ka goram Krivicina

Crivicinae),

što se dižu medju Mizijom i Dardanijom, za jedan

dan od u laza u klanac putujući dolazi se u Skoplje

Scopia),

glavni

grad Dardanije i medja Makedonije. Ova varoš je rodovita te obi

luje svakojakimi dragocjenim plodovi zemlje, puna je bogastva,

osobito svratiste kneza, natopljena zdravom riekom

Vardarom,

iz-

tičućim iz najviših kosa gore Orbela, koj se diže nad Macedonijom,

Tribali, Mizijom, Dalmacijom i Epirom za to je zgodna za stje

cište vojske. Odande udarajući putem preko polja Zegligova

Ge-

gligovae), doline Konopnice

Conopnice),

Beobuške banje Beobusci

balnea),

preko S trum ina mosta, koj razstavlja Macedoniju od Tri-

bala ili Bugara, kraj selišta Crvenoga brega

Ripa rubea),

preva-

livši polja Samokova, šume i prostrane pustoši gore Haema, koja

se zove u Tribala, njezinih žitelja, Costegnazo, vrlo težkim putem

silazi se

к Marici to jest к Heb ru rieci i na polja Plovdiva

Phi-

lippopolis) ili Rotnanije, gdje se ovaj đolnji put, odstojeći od Skoplja

С С Х Х Х tisuća koraka stiče s gornjim, sa gore Vasiljice ili Rho-

dope

na ovu ravninu dolazećim."

ί

t a ,

k °

z v a i

dolnjo-biogradski put, vodi mu od Biograda na

jug, na lievoj strani Morave.

Buduć da putopisac, medju Biogradom

i Kruševcem nenavodi dosta topografijskih podataka, s toga je

težko njegov put medju pomenutima mjestima tačno označiti. Sva je

prilika, da mu je put išao na carevu Ćupriju, Lisović, Stojnik,


26/62

Rogaču, Misaču i Vienčac, pa к Rudniku, a odovud u Kruševac,

jer na to upućuju sliedeća mjesta.

Ostermica

ili

Osternica

(Cuspin.

de Caesar, p . 717) najsrodnija je O strovici (Milićević, kn. Srbija,

p.

315) ili Ostrviei (Daničić, Rječnik, I I , 242 , Rad, I, 156) blizu

Rudnik a; ali sliedeće mjesto nas upućuje, da je vjerovatnija

Ostruz-

nica (Milićević, Srbija, p. 10 3, 120) kraj Save nedaleko Biograda.

Bavanica pako vjerovatno štamp arska je pogrješka, pošto je na

ovoj strani Morave nigdje neima; više se к istini približuje čitanje

u J. Reusnerovom (p. 661) i Bongarsovom izdanju (Hanoviae

1606, p. 611), naime Rakanica Bacanicense monasterium), koja je

vjerovatno postala od Rakovice

Bacouicense),

staroga manastira

Biogradu na jugu (Milićević, Srbija, p. 66), u jednoj desnoj dolini

Topčiderske rieke, blizu kojega manastira vodi put na jug к srb -

skoj) Moravi. Ona oba mjesta označuju prilično točno položaj puta

i na današnjih kartah . Ako mu je pako Ravanica zaista onaj na

desnoj strani Morave poznati manastir, onda bi mu bila Ostermica

ili Osternica gore pomenuta rudn ička Ostrovica ili Os trvica ; put

pako bio bi onaj isti, koj je donjekle poznat od Broquiérova pu

tovanja (Rad, X L II , 171—73), a išao bi od Biograda na Mokri

lug, Boleč, Palanku , Batočinu, Jago dinu i Kruševac. Ovo nebi

bilo sasvime nemoguće, buduć Petančić i drugdje označujuć smjer

puta, neuzimlje svagdje najbliža mjesta izmedju kojih prolaz i put

bud na svojem početku, bud na daljem tieku; al kraj svega toga

nam se nečine zato vjerovatna , što putopisac nigdje tako daleko

od puta nezahvaća. Moravi (srbsko j), da ju tačnije označi, pridaje

staro ime

Moschius Μ ό α χ ιο ς ) *, da j u tim

razluči od prave ili iz-

točne Morave, koju obično

maior Murava

zove, primjećujući, da

zapadna ili srbska Morava teče po strani tvrdjice Kruševca Cru-

scev e

2

te da je za poplave nepregaziva. Put mu dalje ide к mjestu

Basilica alba

pa preko gora

Apenina.

Po sliedećem opisu sudeć,

ova oznaka puta bi se odnosila na dio puta medju Moravom kraj

Kruševca i planinom Jastrebcem.

Basilica alba

biti će bez sumnje

latinski prievod slovenskoga imena „Biele crkve , a po opisu imala

bi njegdi ležati medju Moravom i Jastrebcem ali u ovom joj

kraju neima traga ni u starijih spomenicih, nit u novijih knjigah

i kartah. Medjutim je Biela crkva prebačena te bi imala iza „А р е п -

1

Ptolom. III, 26, 29. Notitia Dign., ed. Boecking, p. 476, 485.

2

Kruševac, stolica cara Lazara; gl. Daničić, Rječnik, I, 496, Mili

ćević,

kn. Srbija, 745—54.


27/62

nini montes stajati. Biela crkva današnja j e Kuršumlija, a misli

se , da se njegda zvala Toplica.

1

D a je Biela crkva zaista današnja

Kuršumlija, za to imamo svjedočanstvo u domaćih srbskih izvorih

i u poznijih putopisih. Medju adresami i naslovi eparhija srbskih,

kako su bile up otrebljavane u s

Documents

Petar Matkovic - Putovanje Po Balkanskom Poluotoku I