Pio Baroja - Magleni grad

7/28/2019 Pio Baroja - Magleni grad

1/180

1


2/180

2

PO BAROJA

Magleni gradDruga knjiga

Sa panjolskoga preveoJosip Tabak

Trilogija:

Gospoa lutalicaMagleni grad

Drvo spoznaje

Naslov izvornika:La ciudad de la niebla


3/180

3

SadrajPRVI DIO Zavoji ti putoviI Pred EngleskomII BloomsburyIII Gospoa lutalicaI V Gospodin RocheV Wandina kuaVI Neoekivana posjetaVI I Svijetla nedjelj aVII I Objanjenja gospodina RocheaI X Otac donosi odlukuX Zavoji t putXI Zavod

DRUGI DIORazoaranjaUvodI Siromaka etvrtI I Poslovi u magliI I I Anarh ist BaltasarI V Neobina filozofija jednog vlasuljaraV Okol ica Covent GardenaVI Dickson, Mantz i drutvoVI I ena za prozoromVIII PosleniciI X Vr t Saint Giles in the F ieldsX Jevrejinova kuaXI Zamisao kapetana BlackaXI I Proljetne iluzijeXI I I No uzbuenjaXI V Vjera i razborXV Loa noXVI Umorna rasaXVIISretan, gotovo tuan epilog


4/180

4

PRVI DIO

Zavoji ti putovi


5/180

5

Glava prva

Pred Engleskom

Promatrala sam s palube buenje dana. Moj otac, poto ga jenekoliko sati muila morska bolest, odmarao se drijemajui.

Brod odmicae ostavljajui za sobom puzinu, duga bijela prugairila se na moru. Stroj je brektao u utrobi broda, oblaci iskarasukljali iz dimnjaka.

Svanjivalo je. Magla to se podigla s vode stvarala je u visini

od nekoliko metara siv pokriva. Na mahove sjali su na obali duginizovi elektrinih svjetiljki to se odraavahu u moru sinju poputelika. Galebovi i morske laste prodorno kriali, izvodili vragolijeiznad pjenastih valova i odlijetali u visinu dok se ne bi izgubili izvida.

Poto sam sat vremena udisala svjei zrak, sila sam u kabinuda vidim kako je ocu.

Hajdemo, makni serekoh mu videi ga budna. Vesmo na uu Temze.

Meni se ini da nikada neemo stiizlovoljno e on.Sad vie nee biti nevolje.Raspitaj se koliko nam jo ostaje, i kad budemo zaista blizu,

obavijesti me.Dobro.Vratih se na palubu. Magla se razilazila. Obala se izboila u

moru tvorei rt, a na njemu se u jutarnjoj izmaglici vidjelo naselje,crno, s velikim tornjem. Obala se zatim nastavila glatkim grebenomi pepeljastosiva; na kamenju nagomilanu u podnoju, crnkastim

grdosijama to spavaju u moru, razbijaju se zapjenjeni valovi, abezbojno more stapalo se s nebom, isto tako bezbojnim.Brod je izmijenio pravac prema obali, ljuljao se s boka na bok,

silovito se njihale elektrine svjetiljke u unutranjosti, i malo kasnijemore se umiri te brod nastavi tiho i bez ljuljanja.

Vidjele su se sada, u prolazu, ravne obale, pjeare, a u daljiniiza njih dizao se velik svjetionik; opaalo se ue rijeke, to ga je

presijecala pjeana ravnica.Zatim se, iznenada, ukaza ulaz u Temzu, morski rukavac od


6/180

6

kojega se vidjela samo istaknuta obala kao blaga, jedva zamjetljivacrta.

Ve je svitalo kad smo zaplovili Temzom; rijeka, olovnosiva,tekla pokazujui svoju iroku povrinu pod mutnim i sivim nebom.Na dalekim, maglom zastrtim obalama jo se nisu raspoznavali nistabla ni kue. Veliki crni brodovi prolaahu jedan za drugim tulei

promuklim sirenama.to smo dalje napredovali, redovi brodova bivali gui, obale

se suavale, raspoznavale se kue, zgrade, parkovi s visokimdrveem; vidjela se siva naselja; livade pravokutnih oblika,odijeljene ogradama i plakatima, oznaavahu sportske terene.

Izmeu zelenila obraenih povrina krivudav ljubiast put urio dase izgubi u daljinu.Proosmo ispred naselja smjetenih uz obalu. Vijuganje rijeke

stvaralo je udnu varku da brodovi, dimei se, plove izmeukua idrvea.

Rijeka se jo vie suzila, dan svitae, ve su se jasno vidjeleobadvije obale, a brodovi neprestano prolazili.

Jesmo li stigli?upitah jednog mornara.Uskoro. Ima jo devet milja do carinarnice.Obavijestih oca i pomogoh mu da se popne na palubu. Bijae

neto blijed i rastresen.Clyde smanjivae brzinu. Na pristanitu Greenwich stari

mornari u plavoj odjei i s bradama na mornarsku, naslonjeni naogradu to je okrenuta prema rijeci, promatrahu pristajanje iodlaenje brodova.

ULAZAK U LONDON

ivahnost i promet na Temzi postajahu neobini. to smo blie

prilazili Londonu, magla i dim postajahu gui, i u tmurnoj ineprozirnoj atmosferi jedva se razaznavale zgrade na dvjemaobalama. Promicala sitna kia. Veliki tvorniki dimnjaci rigali gustcrn dim; uta rijeka, zaprljana tamnim prugama, povlaila je,

poticana plimom i osekom, daske, epove, papir i snopove slame.Na jednoj i na drugoj strani vidjela se velika simetrina skladita,gomile kamenog ugljena, bave razliitih boja. Bijae kao da se

plovi mimo razliita naselja podignuta na obalama.Izmeu kua, kao da izrasta iz zemlje, izdigla se uma jarbola


7/180

7

isprepletena konopima, a u snasti leprale duge izblijedjele zastave.To bijahu pristanita Indij.

Prolazili brodovi, jedni ve istovareni, gotovo izvan vode, adna im obrasla mahovinom i zelenilom, drugi utonuli zbog teinetovara. Holandski brodi prljavih i zakrpanih jedara, upravljansjeveroistonjakom, polagano plovio razvijene zastave. Na palubi

bijesno lajae pas.Clyde napredovae polagano. Na obje obale uzdizali se

etverouglasti dimnjaci, visoki kao tornjevi, gomile drva to bi biledovoljne za izgradnju jednog grada, pilane s golemim strojevima,crne, katranom obojene brane, magazini, spremita, skupine niskih

kua, malih, aavih, s terasom, s prozorima okrenutim rijeci, iponeko zakrljalo drvo to bijae kao da podupire crni zid nablatnom nasipu. Dizalice bile u pokretu; eljezne im ruke ulazile uutrobu brodova, i malo kasnije izlazile sa svojim plijenom, a vedra

puna ugljena, sanduci i bave penjali se do prozora drugog i treegkata, gdje su ih dva-tri ovjeka istovarivala.

Radnici su radili na vijaduktu to je povezivao veliki toranj naobali s okruglim spremitem smjetenim dalje u unutranjosti.ekii zvonili kao zvona i njihova se buka izmjenjivala s udaranjemto je izlazilo iz radionice u kojoj se zakivahu veliki kotlovi itrbuaste plutae.

Na nekim mjestima gdje se rijeka irila, nekoliko golemihdizalica uzdizalo se iz vode na divovskim eljeznim stupovima, i testrane naprave, zavijene u maglu, bijahu kao titani to su se sastalina fantastinom tajnom sastanku.

Kad smo se pribliili gradu, kue bijahu vie, magla gua itamnija. Brodovi ulazili u pristanita i odlazili, obzorje se vidjelokao izbodeno jarbolima, na rijeci se mijeale brodice i amci:mlazovi pare presijecali zrak, zvidali kotlovi strojeva, i kroz maglui dim dizahu se bave razliitih boja, vree i svenjevi, izdignutidizalicama to se pokretahu sa kuicom mehaniara.

Izmeu niskih kua na obali otvarale se uske i crne uliice; uneke ulazila voda pravei malenu luku. U tim pukotinama pogled segubio u beskrajnoj zbrci predmeta, nazirali se balkoni, prozori,zamanjaci, tornjevi, lanci, dizalice to dopirahu pod nebo, natpisikoji pokrivahu cio zid kakve kue, cimeri pocrnjeli od kie, i sve jeradilo titanski velianstveno, iako se inilo da vlada nered.


8/180

8

KIA

Na sivom nebu isticao se ve most Towera kao golemi H.Clyde se pribliio; zvonilo zvono; kola i autobusi zaustavljali se naobadvjema stranama mosta, koji se dijelio u sredini, i obadvije

polovine poinjale da se nadiu sveano i velianstveno.Clydeje proao. Kroz maglu vidjela se kupola Svetog Pavla.

Pribliavali smo se Londonskom mostu, na kojemu je vrvjelomnotvo ljudi i skupljala se kola.

Brod je zatulio nekoliko puta, pribliio se obali i zaustavio napristanitu blizu Carinarnice. Na palubu postavie mosti, i mi seiskrcasmo.

Izbismo u uliicu krcatu bezbrojnim kolima i nosaima; u njojje neugodno vonjalo po ribi; proosmo uliicom dok nismo izili nairoku ulicu, gdje smo uzeli koiju. Lagana dvokolica s debelimgumenim kotaima odmicala brzo po tlu mokru od kie, presjeklaispred spomenika poaru Londona, zatim krenula ravnom i irokomulicom, Cannon Street, zaobila crkvu Svetog Pavla i ula u druguulicu, Ludgate Hill.

Kad smo prolazili ispod nekog luka, policajac dade rukom znakda se koija zaustavi. Koija stade. Policajac, golem poput diva, u

nepromoivoj kabanici, odolijevajui kii, bijae kao da je odkamena. Zadrao je promet ulicom u pravcu kojim smo mi ili, i u

poprenom smjeru krenue bezbrojna kola i koije. Podigoh se dabih pogledala naprijed.

Kakve li vreve!uzviknuh.Odatle gledana poprena ulica bijae nalik na bujicu u koju su

silom povuene stvari i ljudi. Raznobojni krovovi omnibusa bili supuni; ljudi u crnoj i ene u svijetloj odjei prolazili ne osvrui se nakiu. Istodobnokretahu se u vrtoglavoj brzini automobili i koije,

veliki kamioni i lagani bicikli.Vidi li ovaj promet? rekoh ocu.Da, ali je to mehaniki promet odgovori otac neljubazno.Kako bi se i mogao drukije odvijati promet u jednom

gradu? pomislih.Okrenuh se da pogledam natrag; koije, konji, kamioni,

nepomini, stisnuli se kao da ine gromau; konji dodirivali glavomkola i koije pred sobom; biciklisti se odravali prihvativi se zaauto ili autobus.


9/180

9

Poto smo nekoliko minuta mirovali kod lka, straar ode smjesta gdje stajae, i mi krenusmo. Proli smo Fleet Street, u kojoj

je sjedite novina, zatim Strand, najivlju i najslikovitiju ulicu uLondonu; poosmo zatim irokom cestom, tek otvorenom i joneizgraenom, to je poinjala blizu Templea, presjekli smo trgusred kojega se nalazio ograen vrt s visokim drveem,Bloomsburry Square, i krenusmo nekakvom ulicom u kojoj kue

bijahu jednake i simetrine, i pred jednom od njih koija se zaustavi.Otac isplati koijaa. Pozvonismo na vratima. Izie sluga u

fraku; upitah ga za vlasnicu ili zamjenicu, i pojavi se ena duguljastai njena lica, a za njom psetance.

Predadoh joj Grayovo pismo. Kad ga proita, slubenica nasodvede na drugi kat, pokaza nam dvije sobe i upita sviaju li namse. Odgovorismo da nam se sviaju, ona nam dade nekoliko

potrebnih uputa oko posluivanja i ostavi nas same.Otac lee; osjeao se, kako ree, iscrpljen i osim toga veoma

neraspoloen. Ja se pomuih da oistim i uredim haljinu te sioh ublagovaonicu na doruak. Pokazae mi mjesto za stolom za kojim jesjedio neki vedski major, ozbiljan kao da je stup; nije progovorio nirijei.

Kad sam zavrila doruak, osjetih se postienom to sam takosama i loe odjevena, te ustadoh i brzo izioh iz blagovaonice.

Sigurnost, nestanak svake opasnosti, prouzrokovali su loeraspoloenje u mog oca, a u meni osjeaj tuge.

Sjetna i nevesela ula sam u svoju sobu, sjela pokraj prozora ipoela promatrati ulicu. Magla je stvarala sivu zavjesu pred oknima.Zrak vlaan i mlak. Kad se proviri kroz prozor, vidi se na obadvakraja ulice visoko, lisnato i zeleno drvee dvaju blizih trgova.

Kakvu li mi je sudbinu namijenio London? pomislih. Strahme obuzimao pri pomisli da sam u tome velikom gradu, gdje u posvoj prilici morati ivjeti i raditi.

Bijah zadubljena u misli kad netko dvaput pokuca na vratima.Slukinja u plavoj haljini i sa bijelom pregaom, i s vrpcom na glavi,ue da uredi sobu. Postavih joj nekoliko pitanja na koja mi djevojkaodgovori vrlo bojaljivo.

Uveer ista slukinja doe s vrem tople vode. Oprah se iuredih, te pomalo zastraena sioh na veeru.

Sutradan smo otac i ja dugo razgovarali o tome to bismomogli raditi u Londonu. Ostalo nam je malo novaca. Imali smo za


10/180

10

kakva tri mjeseca. Bez ikakva razloga otac je poeo osjeatiodvratnost prema Londonu, i ree:

Ako ne naemo mogunosti da ovdje ivimo, otii emodrugamo.Znajui da nam ubrzo valja potraiti posao, pripravih se da

nauim potpuno engleski. Izioh da obavim neke nune nabavke zaoca i sebe i pozvah krojaa i velju to mi ih preporuie u hotelu.

Kad se osjetio opet elegantan i dobro odjeven, moj otac odmahizgubi svoju turobnost i poe da silazi u blagovaonicu i u salon.

Iako jeproljee ve poodmaklo, bijae svjee i svakog su danaloili. Kiilo je neprestano; nebo, uvijek nisko i olovno, nije se

htjelo ublaiti. Nekih dana magla je bila vrlo gusta i nisu se vidjeleni kue preko puta ni stabla susjednih trgova.Obiavala sam uiti u svojoj sobi, uspavljivana jednolinim

umom kie. Moja je soba bila svijetla, ista, udubna, s kaminom naugljen, koji bih neki put i zapalila. S prozora se vidjela asfaltiranaulica, sjajna od vlage. Nou, pod svjetlom svjetiljaka, anila se kaoirok kanal pun nepomine vode. Kia uborila bez prestanka i utiini ulice ula sam kad se pribliavao i udaljivao kas konjaupregnutih u koije.

S veera bih se odmarala od uenja virei kroz prozor. Crnekue odudarale od sivoplavog neba, a iz dimnjaka u nizu izbijao dimkao niti pamuka prosute po nebu olovne baje. U daljini, dvavjetrokaza sa dva kokota bijahu kao znaci pitanja u zraku.

S uitkom sam udisala taj vlani i mlaki zrak, a zatim samzatvarala prozor i nastavljala uenje.


11/180

11

Glava druga

Bloomsbury

Gotovo cijela etvrt Bloomsbury sastoji se od jednakihpansiona i malih hotela, kojima je prizemlje obojeno crveno i sbijelim crtama, a katovi su redovito uti i kasnije pocrnjeli odaave londonske atmosfere.

Sve su kue tog predjela jednake, sve crne, bez strehe, s redomdimnjaka od crvene gline to neprestano izbacuju dim u sivi uzduh.

Oeva soba nije imala izgled na ulicu kao moja, ve je gledalana dvorite prostrano kao trg, omeeno blokom kua. S prozoraoeve sobe vidjela se pozadina malih hotela preko puta, to su biliiste boje, jednake razdiobe, s istim brojem prozora i s nekom vrstomterase ispod koje bijae soba za puenje, svi s istim sistemom kanalai istim brojem dimnjaka.

Otac je bio ogoren kad je govorio o toj jednolinosti.Vrt to bijae zajedniki cijelom bloku kua bio je velik i

simetrian, dijelovi mu, nainjeni od busenja zelene podrezane

trave, bili u obliku kosih etvorina; u jednom uglu dizala sebrljanom pokrivena kuica. Cijelog dana gospodski odjeven vrtlar,u crnu odijelu i s pustenim eirom, radio je polako, poravnavajuiljunak na stazama i upajui korov.

Kako je kia neprestano sipila, ostali smo kod kue i obiavaliskloniti se u salonu ili puionici, pored kamina.

Salon bijae velik i presvuen svijetlom tkaninom. Slike visilena zelenim vrpcama privrenim na ukrasnu prugu; prozorezastirahu prozirne ipkaste zavjese; mramorni kamin, irok i visok,

bio potporanj blistavu ogledalu. Kaminsku plou, isto kao i stolove iklavir, ukraavale krizanteme i rue, imela i suhi kalj u malimvazama. Sve sjalo od istoe kao novo: sag, naslonjai, stolice. Naognjitu neprestano gorjela vatra od kamenog ugljena i svojimsvjetlom zlatila maice i lopatu.

itaonica se nalazila ispod razine ulice. Da se stigne do nje,trebalo je sii stubama i proi pored prostorije s bilijarom. Taitaonica i ujedno soba za puenje bila je veoma ugodna i ocu je bilautoite. Na stropu okno od bruena stakla proputalo mutno svjetlo


12/180

12

sivih dana, a na zidovima otvarala se etiri prozora skrivenazastorima.

Izuzev nekoliko nonih sati, pusti i tihi salon osvijetljen timblagim i priguenim svjetlom poticae na razmiljanje i sanjarenje.Nekoliko naslonjaa od zelene koe, dubokih, udobnih, sprijedamalko uzdignutih, s pominim naslonom za knjige na jednoj strani,

pruali su svoje jake ruke dokonome koji bi im se htio prepustiti, i utiini ulo se udaranje kie u prozore i cvrkut ptica u vrtu.

GOSTI U HOTELU

Jo nije stigao svijet koji dolazi saseason, a onima to

stanovahu u hotelu ini se da je dojadila ta sveana sredina na kojuje pala tiina i dosada.

Otac je puhao i alio se na takav ivot; on ga je nazivaoglupim; tuio se na kiu, na jelo i sveano dranje svijeta. esto seza stolom alio zbog kakve sitnice, i ja sam imala muke da gaumirim.

Jeli smo pored prozora za istim stolom sa vedskim majorom ijednim Holananinom. vedski major jedva da je i govorio; bijaevisok, jak, uspravna dranja, okrugle i obrijane glave i crvena i jaka

vrata. Svakog dana kad bi uao u blagovaonicu uljudno bi senaklonio preda mnom, ocrtavi tijelom kut od etrdeset i petstupnjeva. Kad bi zavrio jelo, pozdravio bi me sveano i odlazio usobu za itanje, da pui i da slae karte.

Drugi susjed za stolom bijae Englez roen u Holandiji i sfrancuskim imenom. Zvao se Fleuri. Gospodin Fleuribio je ovjekizbrijan i veoma ozbiljan, bijele kose, vrlo dobro odjeven i zlovoljnaizgleda. Usprkos izgledu, gospodin je Fleuri imao mlado srce izaljubljivao se u svaku enu. U mene se dospio zaljubiti samo upol.

Pored drugog prozora u blagovaonici sjedila je kotska obitelj,obitelj Campbell. Sainjavae je pet lanova: otac, malen, elavgospodin sa zaliscima, u ustima mu uvijek cigara produenacigaretnikom, krivonog i s rukama u depovima hlaa, majka,mukobanja, duga nosa, crvenih obraza, velikih zuba i kose kao da

je vitlom izduena; sin nalik na majku, niska ela i jake eljusti, ikerke, dvije mrave gospoice u svijetlim haljinama i vrpcom okovrata svezanom u obliku leptira.

lanovi obitelji Campbell, bez sumnje, nisu mislili nita to bi


13/180

13

vrijedilo da jedni drugima prenesu, jer su se posvetili potpunojutnji. Drahu se kruto na stolicama za vrijeme jela, ne govorei ni

rijei.Poto bi zavrili jelo, svi bi ustali; najprije dvije djevojice sasvojim leptirima pod vratom, zatim majka, a onda dva mukarcanaputahu blagovaonicu klanjajui se na jednu i drugu stranu.

esto su otac i sin Campbell igrali bilijara, a sin je htioupravljati kuglama kao da su konji, pa je razgovarao s njima i

pucketao jezikom, i u neprilici bi udario udarcem od kojeg bi padalena pod.

Jedan drugi stol redovno su zauzimali gosti iz June Amerike.

Jedan od njih bijae general Pompilio Garcia, krupan i teak ovjek,maslinasteputi i crnih brkova. Doao je iz neke junoamerikerepublike odakle je bio izgnan. Bijae on ovjek utljiv i nepokretan,ali kad bi se razdraio, govorio je uz mnogo pokreta i sa smijenimnaglaskom, prskajui reenicu s kiom umetaka izgovorenih u svimtonovima. Njegov tajnik bijae mladi stasit, mrav, bakrenaste putii guste crne kose koja je imala plavkast sjaj.

S njima je jela gospoa iz Argentine i njezino dvoje djece, zakoju se brinula mulatkinja.

Najneugodnije kod ovih Amerikanacabijae to su uvijekgovorili glasno, kao da ele svakoga uvjeriti o produhovljenomsadraju svojih razgovora.

Tako smo saznali da general don Pompilio nije nalaziodovoljno umjetnosti u Londonu, saznadosmo takoer da mu se nesvia Velzquez, a nije mu se sviao ni Goya; naprotiv, Carriere,znate, ini mi se divan.

Ali torazumije ta ivotinja? ree moj otac, ozlojeen.Da je posrijedi penjanje na stabla ili da je rije o tome kako sejede indijanska kruka, moglo bi se prepustiti da taj divljak sudi.

Usprkos negodovanju mog oca nije bilo pomoi, pa smo moraliuti sve gluposti to su generalu padale na um.

Koji put ispunile bi se veeri koncertom i pjevanjem. Meupjevaicama isticale se dvije-tri suhe i uglaste gospoice kojima sene mogae odrediti dob. Jedna od njih, Miss Bella Witman,ogoravala je mog oca.

Ali starija je od kakve papigeree.Miss Bella pjevala je napjeve talijanskih opera, onih starih

opera to se nigdje ne uju koliko u Engleskoj. Najmilija pjesma te


14/180

14

usidjelice bijae iz Traviate, a izgovarala ju je ovako:

Alfredo, Alfredo, di questo coguenon puoi comprendegue tiuto l'amogue.

Zar ta babuskara s tim uetima na vratu ne moe shvatiti das tim urlikanjem postaje smijena? ree otac.

Pusti je, tako se zabavljaodgovorih mu.Jednog dana poe vedski major za stolom pripovijedati mom

ocu i meni povjerljivosti o sebi i o svojoj obitelji, iznosei zabavnepriice uz djetinji smijeak. Sutradan se ved nije pojavio u

blagovaonici; kadje otac upitao slubenika za njega, ree mu da jeotputovao. Bez sumnje je ostavio svoja povjeravanja za posljednjidan.

veda je za stolom zamijenio brani par iz kotske to je doaoda provedeseason:gospodin i gospoa Roche. Ona bijaekaiperka, visoka, plave kose, lijepo oblikovana nosa, bijelih zuba,divnih oiju to im se plavetnilo prelijevalo u zelenilo, vitka tijela,glatke koe bez ijedne mrlje. Odijevala se vrlo otmjeno i drala seuznosito. Njezin mu, gospodin Roche, bijae otmjen ovjek,izmeu trideset pet i etrdeset godina, visok, suh, elegantan,

pravilna nosa i sivih oiju. Otac ga je svrstao u Kelte.Prvih dana boravka u hotelu drala se gospoa Roche za stolom

ponosno i prezirno. Gospodin Fleuri posvetio joj se pretrpavajui jepanjom koju se ona jedva udostojala primijetiti. Moj se otac, inimi se, osjeao uvrijeen tim dranjem svrgnute kraljice to ga jeimala gospoa Roche, i glumio je da pokazuje prezir izazvan

postojanjem tako lijepe gospoe.Gospodin Roche, uljudniji od svoje ene, poeo je prilaziti

ljubazno ocu i meni; sa mnom se zbliio toliko da mi je davaosavjete i upuivao me u ivot Londona. Gospodin Roche i njegovaena doli su da provedu u Londonuseason, a istovremeno da rijee

pitanje batine.Roche bijae, po vlastitoj ispovijesti, ovjek nekoristan, iako

nije pravo znao je li tome razlog njegova nitavost ili glupiodgoj toga bijae primio.

Osim neto oko batine nije nita drugo radio, itao je gotovoiskljuivoDon Quijotea i Dickensove romane, i poduzimao dugeetnje. Toliko se oduevio zaDon Quijotea da je iaou panjolsku


15/180

15

samo zato da vidi mjesta kojima je prolazio Cervantesov junak.Sauvao je ugodno sjeanje na panjolsku; njegovoj eni,

naprotiv, bijae to najbjedniji kutak svijeta. Pomisao da postojizemlja u kojoj veina ena ne odlazi u drutvo niti pije aj poslijepodne, a povrh toga ima lo ukus i oduevljava se svojim muevima,koji su openito lakoumniji od mueva Engleza, ogoravala jegospou Roche.

Ta je objanjenja kot iznosio u smijehu. Mimika toga ovjekabijae tako izrazita i tako popraena kretnjama u kojima bijae tolikoaljivosti da nije nagonila samo na smijeh, ve bijae kao da izvlaiiz osoba i stvari ono smijeno i porugljivo, onaj pokret koji ih vjerno

prikazuje.Ja sam vezala prijateljstvo s gospodinom Rocheom ne samozbog toga to mi je koristilo nego i zato to je kot bio zaistaljubezan, usluan i ugodan.

PLAVOKOSA BETSY

Drugo prijateljstvo koje sam sklopila u kui bijae s djevojkomkoja je redila moju sobu, blijedom plavojkom prilinoljepukastomusprkos izblijedjelu i uvelu izgledu i slabanu zdravlju.

Postupala sam s njom kao s prijateljicom, a ona, navikla odEngleskinja na preziranje posluge, iskazivae meni veliku naklonost.

Govorila mi je o svojoj obitelji i o svome mjestu. Djevojka sezvala Betsy, skraeno ime Elisabeth, i bijae sa sjevera, gdje su njeniroditelji radili na polju.

Djevojci se inilo udnim tojedna gospoica pokazujezanimanje za nju; veoma njena po prirodi, iskazivala mi je velikuljubav i donosila cvijee u sobu i nikada nije htjela nita uzeti uzamjenu za svoju panju.

Jednog dana Betsy se nije pojavila u mojoj sobi. Pomislih danije moda otila iz hotela, i sutradan zapitah novu djevojku.A Betsy?Bolesna je.Je li to ozbiljno?Mislim da nije.Mogu li je vidjeti?Ako elite, moete.Hajdemo.


16/180

16

Siosmo do jedne sobe u podrumu, u kojoj je Betsy leala ukrevetu. Soba bijae veoma alosna, bez svjetla i sa niskim stropom.

Djevojka je jako kaljala, imala je vruicu.Zato ste doli ovamo? zapita me Betsy.Da vas vidim.Postavih joj nekoliko pitanja o njenoj bolesti i onda joj rekoh:

Moj je otac lijenik i doi e odmah da vas pregleda.Potraih oca, a on odmah pregleda Betsy.

Ima akutni bronhitisree.Teak?Ne.

Napisa recept i posla posluitelja u ljekarnu. Vlasnica kuezapita oca je li potrebno da Betsy poalje u bolnicu; moj otac ree danije potrebno, jer e bolest potrajati samo dva-tri dana.

Dok je Betsy bila bolesna, posjeivala sam je svakog dana inosila joj cvijea u sobu. Kad je djevojka ozdravila i vratila se na

posao, iskazivala mi je najveu sklonost i privrenost.Drugim djevojkama u kui inilo se, bez sumnje, neobinim da

se jedna gospoica bavi njima drukije nego da im zapovijeda ili sesvaa s njima, pa su vrlo rado inile sve to sam od njih traila.

Gospoe u hotelu, meu njima i gospoa Roche, ocijenile sumoje ponaanje kao neukusno; tim gospoama inilo se dobrim,tovie otmjenim, posjeivati bolesne siromahe kad god se ticalokakva gospojinskog dobrotvornog drutva kojemu je predsjednicakakva vojvotkinja ili baremLady, te ako su se posjete obavljale uzizvjesnu pompu to je nekako posrijedi izmeu drutvene i crkvenesveanosti.


17/180

17

Glava treaGospoa lutalica

Kad sam jednog jutra ula u salon i bacila restresen pogled nanovine, naoh uDaily Telegraphu lanak Toma Graya podnaslovom Gospoa lutalica; lanak je imao podnaslov: Pria o

bijegu doktora Aracila i njegove keri.lanak na tri stupca poinjao se priom o madridskom atentatu,

a zatim je slijedilo podrobno pripovijedanje, iako netono u

najveem dijelu, o mome ocu i meni, kako smo ivjeli zatvoreni ukui nekog prijatelja, i o tome to smo sve poduzeli da se preruimoi pobjegnemo.

lanak je bio zainjen priicama i oevim izrekama, koje je,bez sumnje, Tom Gray uo od prijatelja.

Proitah lanak sa strahom, pazei najvie je li umijean uvarIsidro, ali ne bijae niega to bi policiju moglo odvesti na trag.

Sutradan se pojavi drugi lanak Toma Graya s naimfotografijama.

Kad smo ujutro uli u blagovaonicu, opazismo da nas sviradoznalo promatraju. Bez sumnje su saznali tko smo. Otac seepirio ponosno, i toga dana, vjerujem,nije naao nita loe ni ukui ni u Londonu.

Poto smo ustali da bi izili iz blagovaonice, plavokosaAmerikanka to je jela za stolom Don Pompilia pozdravi nasnaklonom glave i upita oca na kastiljanskom, slatkasto:

Oprostite. Jeste li vi doktor Aracil?Da, gospoo.

Vi ste lijenik?Jesam.Onda bih eljela razgovarati s vama, ako gospoica doputa.Moj se otac nakloni, Amerikanka se pozdravi sa mnom, i ja

uoh u salon.Malo zatim stie nepoznat mladi, panjolski novinar, s kojim

se otac upoznao u knjiari na Charing Cross Roadu u kojoj suprodavali madridske novine. Novinar je pitao za oca i razgovarao samnom. Rekao mi je da eli objaviti interview s nama i da nema


18/180

18

nikakve opasnosti ako se iznese da smo u Londonu.Danas ste ovdje junacitvrdio je.

Zaista?upitah smijui se.Da. Sada ste uveni. Ako se pojavite u kojem kazalitu,polovina e Londona ii da vas vidi.

Mislite?Uvjeren sam.Ali ja ne vidim da su ovi ljudi toliko oduevljeni

revolucionarimarekoh ja.Jesu. Sigurno. Englezi se pomamno oduevljavaju

revolucionarima drugih zemalja, ali ne svojima. Neprijatelj ruskog

cara, kajzera Vilima ili kakva kralja iz kojega god kraja, uvijek eovdje naii na simpatije.A zato ta razlika izmeu svojih i tuih buntovnika?S jednostavna razloga: oni vjeruju, donekle imaju pravo, da

su sve dravne uprave u Europi odurne osim njihove. Tako jerevolucionar njemaki, panjolski ili ruski logiki nezadovoljnik;naprotiv, revolucionar Englez ovjek je nesklapan.

Sad razumijem.U kui je nastao preokret, svi nas pozdravljahu s potovanjem;

ak i stara Miss Bella Witman, to je voljela pjevanje, a uvijek megledala prezirno, toga mi poslijepodneva veoma ljubazno dademjesto pored kamina, a zatim, molei me tisuu puta za oprotenje,zapita me jesam li socijalistkinja ili anarhist. Odvratih joj da nisam,a Miss Bella dometnu kako ona, iako mrzi socijaliste i ljude kojiimaju malo chica i loe odijelo, ne moe a da se ne odueviljudima jakim i vrijednim. Zavravajui svoje objanjenje ispruiruku i primivi moju snano je stisne.

I sama ohola i prezriva gospoa Roche postade toliko ovjenada nas je molila za oprotenje; drala nas je, kako ree, obinimljudima, ali otkad je saznala tosmo uinili, divi nam se, iako je,kao i Miss Witman, neprijateljica revolucionara.

Novinar je brbljajui sa mnom ekao oev dolazak; onda doeotac i ispria razne dogaaje s puta, dodavi neke priice iz svojezbirke. Poslijepodne provedosmo u razgovoru;pozvae u

blagovaonicu na aj, i otac ree novinaru:Hoete li popiti s nama aj?Poto je mladi pristao, prijeosmo u blagovaonicu i otac

upozna novinara i mene s plavokosom gospoom Rinaldi,


19/180

19

Amerikankom, udovicom nekog Talijana. Kad smo poeli piti aj,doe Roche sa enom, te svi sjedosmo za isti stol. Otac je blistao

svojim duhom, a novinar mu je prikladno odgovarao.Prije nego se oprostio, novinar nas upita:Biste li htjeli jednog dana doi u kuu moga prijatelja,

socijalistikog zastupnika, kojemu e biti veoma drago da se s vamaupozna?

Da, rado!Onda, obavijestit u vas. I estitam vam od srca to ste

odande pobjegli.Novinar ode. Kad je otac vidio kako ga odjednom hvale i

uzdiu u kategoriju heroja, izgubio je svoje loe raspoloenje ipoeo smatrati prihvatljivim londonsko podneblje, kuu i hranu. Tihdana primismo mnogo pisama, a meu njima bijae i pismo u kojemnam se preporuuje i svoje usluge nudi anarhist Miguel Baltasar,koji nas je, bez sumnje, drao svojim drugovima.

SASTANAK UKUI SOCIJALISTIKOGZASTUPNIKA

Nekoliko dana kasnije pisao nam je panjolski novinar da enas u etiri sata poslije podne ekati u kui zastupnika O'Bryena.

Prema nacrtu vidjesmo da se zastupnikova kua nalazi ublizini; etajui stigosmo do velika trga s drveem.

Gospodin O'Bryen stanovao je na posljednjem katu. Popesmose stubama do kraja, naosmo otvorena vrata i uosmo u velik salon

pun svijeta.Novinar me predstavi domaici, mladoj gospoi, a ona mi se

priblii, uze me za ruku, odvede do prozora, dobro me promotri, aonda me poljubi u obraze.

Ovo je gospoica Mara Aracilree domaica obrativi

se drutvu a ovaj je gospodin njen otac.Nasta ope iznenaenje i divljenje; bez sumnje su gotovo sviitali u novinama priu o naem bijegu; osim toga, veina ovdjesakupljenih gospoa i gospoicabijahu socijalistkinje, poborniceenskog prava glasa, radikalne spisateljice, moda ak irevolucionarke, sudei po estitkama i kako su mi stiskale ruku.

estitali su srdano i ocu, ali sam, zbog feministikog obiljejatoga sastanka, glavna osoba bila ja.

Domain, socijalistiki zastupnik O'Bryen, istaknuti lan


20/180

20

radnike stranke, mlad ovjek usprkos sijedoj kosi, tipkotlananina, blistava pogleda, pozdravi mog oca i stegnu mu

ruku, ali se ne mogoe razumjeti, jer on nije govorio francuski, amoj otac nije znao engleski.O'Bryen predstavi oca prisutnima; meu njima privlaio je

panju tamnoput Indijac koziava lica, jedan od socijalistikih voaiz Bombaya; zatim radnik velike glave i ispupena ela, oitoluonoa stranke, i nekakav ovjek visok i mrav, kratka brka i sizgledom kolskog uitelja. Jedino je ovaj ovjek govorio netofrancuski i izmijenio s ocem nekoliko reenica.

Meu enama to me okruie bilo je nekoliko slavnih linosti.

Od najuvenijih bijae Miss Clark, runa ena, visoka kao motka, sastopalima to bijahu kao dva amca, ruku divovskih, i sa smijenimeirom na glavi. Slava Miss Clark potjecala je od velike bitke to ju

je u nekim novinama vodila u korist Bura za vrijeme rata uTransvaalu.

Osim Miss Clarku skupu se isticahu gospoa O'Bryen i jednamlada Ruskinja, crnomanjasta, ivahna, to se smijala veselimsmijehom, bavila slikarstvom, a zvala se Natalija Leskov.

Natalija mi bijae veoma ugodna, razgovarale smo kratkovrijeme i uzajamno obeale da emo se ponovno vidjeti i druiti.Prije nego to smo otac i ja krenuli, Ruskinja me upoznala s mladimPoljakom, Vladimirom Ovolenskim. Mladiu bijae oko dvadeset

pet godina, a bio je srednje visine, crnomanjast, glava mu pjesnika,elo vedro, a iz dubokih upalih oiju izbijao jak pogled.

Iznenadio me tragian izgled toga ovjeka. Svakog asa moralismo otac i ja ustati i pozdravljati se s novim ljudima s kojima su nasupoznali.

Zatim su zastupnikova ena i dva sina, dva ljepukasta djeakaod pet i sedam godina koji su se bez cipela kretali salonom, posluiliajem.

Razgovor se vodio najvie o naim dogodovtinama, i u vezi snjima govorilo se o prilikama u panjolskoj.

Gospodin velike glave i ispupena ela objasnio mi je svojepoglede o tome kakva bi imala biti organizacija socijalista upanjolskoj. Sloih se sa svime to je rekao, iako nisam potpunorazumjela njegova razlaganja.

Kad smo se opratali s prisutnima, ponovie se estitanja irukovanja.


21/180

21

Ili smo ulicom, kad ree otac:Poslije svega, ovi su Englezi pravi glupani.

Pogledah ga iznenaeno i pomislih nije li otac modaljubomoran na moje uspjehe.


22/180

22

Glava etvrtaGospodin Roche

Gospodin Roche volio je tumarati ulicama i poduzimati dugeetnje: uvijek bijae voljan da nam bude vodi s pravom marljivoui neobinom ljubaznou. esto je otac vie volio da ostane irazgovara u salonu, a ja sam etala s gospodinom Rocheom.

Roche osjeae nezasitnu radoznalost lutalica, to ih zaposleniljudi nazivaju budalama. Njemu bijae veliko zadovoljstvo stajati

itave sate na mostu promatrajui kretanje rijeke ili gledajui zid izakojega se togod dogaa.

Oaravali su ga ulini prizori, bio je strastven promatra sitnihzbivanja.

Pratio me u obilasku muzeja, velikih perivoja punih svjeine,zelenila i tiine, u kojima su cvrkutale ptice, i pokazivao mi sitneosobitosti ulice.

Priuio me da dugo promatram kako nekakav ulini slikar sakutijicom olovaka u boji, kleei na tlu, slika na ploniku mnotvo

predjela i religioznih i vjerskih prizora i kako poslije krasnimslovima ispisuje natpise koji objanjavaju slike.Slikara je esto pratio kudrav pas, sasvim miran, koji bi drao u

gubici koaricu u koju gospodin Roche i drugi oboavateljiumjetnikovi stavljahu neto novca.

Drugom bi se prilikom u kakvu kutu ulice zadrao predkazalitem lutaka da gleda kako drveni lakrdija Guignol mlati suca

a to bijae neto po njegovu ukusu ili da gleda djevojice kakouza svirku orguljicapleu gig.

Vodio me da vidim zakutke to ih je opisao Dickens, trgovinuantikvitetima blizu Lincoln's Inna, trgovinu pomorskimpotreptinama u ulici Minories, pokazivae mi beskunike toekaju da uu u Workhouse, pa talijansku etvrt izmeuClerkenwell Roada i Rosebery Avenue, s njenim malim trgovinamagdje prodaju polentu, mortadelu i makarone, sa hrpama neiste djecei sa enama to se eljaju na ulici.

U novinskim izlozima na Fleet Streetu otkrismo fotografijumog oca i mene, i Roche me odvede u Paternoster Row, ulicu


23/180

23

knjiara, gdje su izvjesno vrijeme i nae fotografije stajale meuslavnim linostima.

Obiavali smo prolaziti i elegantnim ulicama: kroz Bond Streeti Regent Street. Bijae ondje stjecite lijepih, elegantnih enaaneoska lika; osobito su pomodne trgovine bile izlobe lijepihdjevojaka plavokosih, crnomanjastih i crvenokosih s lepravimukrasima na glavi.

Ondje su da bi mamile kupce u trgovine, pusta reklamaree Roche, I nastavi:Ba udno: u ovom dijelu, u OxfordStreetu, Regent Streetu, Piccadilyju i Bond Streetu prevladavajuene, dok ete u Cityju vidjeti samo mukarce. Iz toga slijedi da

ene ondje imaju mukarako obiljeje; naprotiv, mukarci su ovdjeenskih osobina.Ubrzo se Roche zaustavi i kao da objavljuje neko otkrie ree

mi:Pazite kakve li raznolikosti mirisa! Ovdje se uti miris

ugljena i vonj rijeke, to ga volim. Napravili smo etiri koraka i,uvjerite se sami, ve se izmijenio miris, osjea se isparivanjeautomobila. Ovaj miris vlanog i vrelog pijeska dolazi od stanice

podzemne eljeznice... sad se osjea miris tvornice. Skrenimo izaugla. ini se da smo na palubi broda, zar ne?

Da.Ulica je poploena drvetom, i kad je obasjava sunce, mirie

smola. Pazite ovdjegospodin Roche podie glavu i dubokoudahnumirie peeno meso iz neke gostionice. Naprotiv, u ovomuglu ostao je kao nepomian miris duhana.

Nita nije izmaklo zapaanju i objanjavanju gospodinaRochea. Pazio je na sve: na ono to kau ulini prodavai, na izrazekonduktera autobusa kad pozivaju putnike da se popnu, na sve to seodvijalo pred njegovim oima.

Gospodin Roche ispriao mi je svoj i enin ivot.Ja sam uvijek bio ovjek nestalan i neodluan. Kad sam bio

u koledu, nekakav ovjek koji se bavio grafologijom prouavao jerukopise uenika, i kad je pregledao moj, napravio je prezrivugrimasu i promrmljao: Nedostatak volje, nedostatak karaktera. Ovo

je u Engleskoj zloin. Istina je, nikad se nisam mogao odluiti dabrzo postupam i da budem ustrajan. ak i kad bijah mlad i kad samelio da se zaljubim, nisam dospio da se opredijelim samo za jednudjevojku; jedna je ubijala dojam druge, i nikad se nisam odluio. Zar


24/180

24

ne, trebalo je da mi ostane geslo u ivotu: nikad se ne odluiti. Ali se ponekad mora odluiti odvratih mu.

To i jest zlo to se treba odluiti; nije dovoljno ii s jednogkraja na drugi kao magla noena vjetrom; ali se ja nikad ne bihdobrovoljno odluio. Osim toga, znate, moje je zanimanjeradoznalost. Sve nepoznate stvari privlae me, i to ih manje znamto me jae privlae. Kad ihponem upoznavati, ponu me odbijati.

Zacijelo imate veoma malo engleskog u sebi.Jako malo, jer sam kotlananin, a potjeem od Iraca.Roche nastavipriati o sebi, prekidajui primjedbama i

anegdotama. Obitelj mu bijae imuna, i mladost je proveo s

majkom na imanju blizu Edinburgha. Studirao je pravo ne misleida mu ono bude zanimanje. Jednog ljeta, po zavretku studija,upoznao je onu koja mu je postala ena. Gospoa Rochebijae tadadjevojka koja je privlaila panju ne samo ljepotom ve iinteligencijom. Usprkos skromnim prilikama druila se sa

plemiima i gospoama iz aristokracije. Ona se odmah zaljubila usvoga kasnijeg mua. On se nije usudio obratiti tako lijepoj i

blistavoj eni, ali je ona nala puta k njemu, oenie se, potroie upet-est godina sav novac to su ga imali, pa su ivjeli od skromnesvote to im je davae za izdravanje majka gospodina Rochea.

GOSPOA ROCHE I NJENA FILOZOFIJA

Poslije deset godina braka i poslije troje djece to su ivjelakod djeda i bake, iezla je ljubav. On je filozofski prihvatio ulogumua jedneprofessionalbeauty,jedne ljepotice po zanimanju, akako se ta uloga u zemljama gdje postoji rastava braka moeotkloniti, namjeravao je da je prepusti komu drugome.

Gospoa Roche nametnula je svom muu ovu misao, a on ju je,

ini se, prihvatio bezbrino, i ta je ravnodunost ljutila njegovuenu.Ako se opet udam...govorae gospoa Roche s izvjesnim

naglaavanjem.Kad bi to uo, gospodin Roche ne bi nita odgovarao, ali bijae

kao da u sebi veli: Dao Bog da to bude sutra.S mojim ocem vodila je gospoa Roche duge rasprave. Nisu se

razumijevali, osjeali su jedno prema drugome neprijateljstvopomijeano s nekim potovanjem kojemu izvor bijae u tome to su


25/180

25

jedno u drugome nalazili neto dekorativno.Gospoa Roche stvorila je za svoju vlastitu upotrebu

aristokratsku filozofiju, koja je laskala njenu ponosu. Njena sefilozofija ukratko izraavala reenicom koju je ona esto ponavljala:Ima ljudi koji su roeni da uivaju i razumiju ljepotu, i

drugih roenih da trpe i rade.Prema ovom hirovitom moralu, ljudi vie vrste imaju pravo na

sve, a ene vie vrste jo vie. Mogu rtvovati druge, uiniti ihpodlonim; naziv superioranbijae kao isprika za svaki prijestup.

Gospoa Roche ozbiljno je tvrdila da lijepe i pametne ene akosu udate za slabe i neugodne mueve radi njihova bogatstva, ne

moraju imati djecu sa svojim muevima, nego s jakim i lijepimmladiima koje susretnu na svome ivotnom putu. To o jakim ilijepim ljudima govorila je s ponosom. Po njezinu, trebalo bi ujedno

preporuiti siromanima da ne raaju djecu, jer viak stanovnitvastvara prosjake, zloin i pijanstvo, druga zla i prizore neugodneoima povlatenih.

Gospoi Roche laskalo je da vjeruje kako se ta dva svijeta,jedan sastavljen od lijepih i pametnih ena i nadarenih mukaraca, adrugi od obinih i prostih ljudi, temeljito razlikuju.

U biti, sva je filozofija gospoe Roche potjecala gotovoiskljuivo iz romana Gabriela d'Annunzija, koji bijahu njenaduevna hrana.

ita one ishitrene sljeparije d'Annunzijeve podrugljivo emoj otaci, naravno, vjeruje da je ona ena vie vrste. To vinozaslaeno najotrovnijom slasti koje nudi talijanski pjesnik u svomdvorcu od kartona i arena papira udarilo je u glavu i zaludilo te

jadne, umiljene veliine.

RASPRAVE

Gospoa Roche govorila je o panjolskim enama da ne elebiti slobodne.

Njenu feminizmu otac je u ali suprotstavio jednumuhamedansku misao o eni.

ena je tvorevina mukarca odvraala je gospoa Roche.ena iviza mukarca; mukarac treba ivjetiza enu.

Neka ena ivi za samu sebe ree otac.eni je potrebna panja i skrb uzvrati gospoa Roche.


26/180

26

Za ene se treba brinuti, jer su gotovo potrebnije od mukaraca.Dosta je jedan mukarac na deset ena u svrhu produenja vrste.

Suprotno bi bilo nemogue.Zar se vi, takav individualist, brinete za vrstu?pitao jeotac.

Da, gospodine.Uostalom, mislite li da dananja ena zaista ivi za jednog

ovjeka? Meni se ini da jednoj dami izmeu prijatelja, kue ihaljina mora ostati veoma malo za mua.

Ja ne kaem da ena ivi za mukarca, ve za ljude odvrati gospoa Roche hvaliui se ciniki. Osim toga, muevi

imaju igru i klub.U osnoviodgovarae moj otac ono to vi elitebesmisleno je: napustiti brak i moral, a potivati odjeu, drutveneoblike, aj u pet sati i vlasnitvo. To je nemogue. Kad padne

postojei moral,past e povlaei i sve druge potpornje drutva.Ali zato treba da padne drugo? Zato da propadne ono to

je lijepo? Moda? Elegantne haljine?govorila je gospoa Rochekiselo.

Zar je sve to zasnovano na robovanju siromanih djevojakakoje su lijepe isto toliko kao najljepe od onih to etaju po HydeParku i koje moraju raditi da bi kakva stara vrana zasjala u svojojkoiji.

Ne moe biti drukije.Zato ne moe?Vi govorite o anarhizmu, o revolucijiuzvrati gospoa

Rochea ja ne elim anarhiju. Anarhija tei za unitenjem svegalijepoga da ga nadomjesti runim. Uiniti od Londona velikiWhitechapel.

Ne, nije tako. U tom sluaju anarhizam se eli samopribliiti prirodnom zakonu.

Ali pribliiti se prirodnom znai pribliiti se divljoj ivotinjiree gospoa Roche.

Mogue, ali ja ne vjerujem da se ena time to izdajenekoliko stotina funti za haljine i nakit i to ita D'Annunzijaudaljava od divlje ivotinje.

Pribliava se ljepoti.Oh, ako ljepota treba da bude mjerilo, treba se vratiti antici.

Zato se onda tuite na tradicionalni moral?


27/180

27

Jer je bismislen.to je zapravo besmisleno, ako nije protuprirodnost?

Prirodna je nejednakost. Samo evanelje veli: Treba datiBoguboje i caru carevo.Bog se danas pretvorio u spornu i sumnjivu osobu, a car u

smijena automobilista, ubojicu golubova ili u trgovakog putnika.Vi ne elite priznati kategorije, ali one postoje u svemu

dokazivae gospoa Roche.Sigurno je da postoje, ali nisu one koje drutvo prihvaa

odvraae moj otac.Ali se vrste vide, nameu se: zar nije ampanjac bolji od

vode?Nije. Dajte ednome koji je cijelog dana hodao po suncubocu ampanjca ili vr vode, pa ete vidjeti tovie voli.

Da, u izvjesnim sluajevima. Ali ja ne govorim o onom toje bolje u pustinji, ve o onom to je bolje u Londonu.

London je jedno gledite kao to je pustinja drugo.Onda za vas London nema prednosti nad pustinjom?U trgovakom, drutvenom pogledu, da, ali individualno ne.Za mene u svakom pogledu.Ja vidim u Londonu samo moral u vidu licemjernosti,

potovanje u obliku odjee i umjetnost u vidu snobizma. to se tieengleskog naroda, ne oduevljava me; narod koji oboavaaristokraciju ini mi se nitav.

Ali su ovaj narod i ova aristokracija obavili golem posao.Ne kaem da nisu, ali meni niim ne koriste. Od zakona

bojeg do stanarinskog zakona svi su stvoreni bez moje privole iprotivei se mojim nagonima, i ja ih ne prihvaam.

Nisam voljela sudjelovati u tim raspravljanjima; poznavala samzbirku oevih reenica i na mene nisu vie djelovale.

POINJE LIJEPO GODINJE DOBA

Nastalo je lijepo godinje doba. U hotelu bilo vrlo ivo. Drveena oblinjim trgovima popunilo se liem, cvrkutale ptice meugranama, i u prozorima poaavjelih kua sjale krizanteme irue uivim bojama. Radnici na vrlo visokim ljestvama istili i trali

proelja i skidali s njih naslage ugljena i prljavtine, drugi bojilivrata i prozore i prelazili spuvom preko okana.


28/180

28

Otac i ja esto smo polazili na duge etnje. Ja sam, videi kakose svakog tjedna smanjuje ono malo novca to nam je preostalo,

tjerala oca da se odlui i da donesemo kakav zakljuak.Otac se ni za to nije brinuo i provodio je mnoge sateraspravljajui s gospoom Roche ili razgovarajui u salonu sArgentinkom i drugim gospoama. Argentinka, gospoa Rinaldi,ustanovila je da boluje od neurastenije i zbog toga se moralaneprestano dogovarati s doktorom.

Moj otac bijae pjetli hotelskih gospoa, naroito strankinjakoje su govorile francuski. Sjao je meu njima njegov blistavi duh iisti pariki naglasak.

Jedna veoma elegantna Francuskinja, udata za Englezanamjetena u Egiptu, gospoa Stappleton, uvala je svojnajljubazniji smijeak za mog oca i nije se sustezala da kae kako jeizvanredan ovjek.

Va je otac divan rekla mi je vie puta. On je tipD'Annunzijev, potpuno. Izgleda kao junak iz Djevica u

peinama.1Ja sam eljela da vidim oca manje junakom a neto vie

praktinim, ali nisam nala puta ni naina da postignem tu korisnupromjenu; svu je djelatnost upotrijebio da bi blistao meugospoama. ini se da je gospoa Stappleton ostavila snaan dojamu njemu, davao je to na znanje, iako sam ja poela pomalo sumnjatiu istinitost oevih osjeaja.

Ta se Francuskinja nije mogla priviknuti na London. Drala jeEngleze malo interesantnima; dobrima, da, ali nita vie: samostrojevima za stvaranje novca. Ona je eljela i neto vie, i dok je togovorila, izraavala je svoje nezadovljstvo grimasom razoaranadjeteta koje u svojim igrakama ne nalazi zabavu kojoj se nadalo.Prema oevoj dijagnozi, ta je gospoa bolovala od francuskeromantike koja je, kako on miljae, romantika dobro hranjenihljudi.

Osim toga, govorila je gospoa Stappleton, u Londonu je svedrukije nego u njenoj voljenoj Francuskoj: klima, ideje, obiaji,

preokupacije.I sve je gore?upita je netko.Oh, da!usklikne ona.Sasvim. Pariz! Samo se u

1 D'Annunzijev romanLe vergini delle Rocce (1896).Prev.


29/180

29

Parizu ivi.Gospou Stappleton nije kao njenu prijateljicu gospou Roche

zanimao poloaj ena, ve njena vlastita tragedija, sitna tragedijanjene dosade, razoaranje to nema ni mua ni ljubavnika,vjerojatno vie ljubavnika nego mua, koji bi joj stalno udvarao.

Poloaj enskog spola nije joj zadavao ni najmanje glavobolje.Jednom joj je rekao moj otac:

Va mi se oaj, gospoo Stappleton, ini sasvim knjiki.Kad bi va mu imao karakter sastavljen od privlanosti i psiholoke

profinjenosti, za kojom vi toliko udite, vjerojatno je da biste se viedosaivali.

Oh, ne.Sigurno je da biste se dosaivali.Gospoa Stappleton, glasom kao u flaute, poe drugo

objanjavanje, da bi jasno odredila koje su njezine elje.Poslije svih vaih objanjenja uzvrati moj otacvidi se

samo da ste vi ena koja istovremeno eli i ne eli. Vi se tuite najednolinost ivota.

Oh, da! ivot je vrlo alostan, uvijek isti.I vi biste eljeli buran ivot, ali vas plai nemiran ivot...

Luka je alosna, istina je; puina je lijepa, ali ima oluja. Vi elitemirno more, bez valova, bez bura, ploviti uvijek blizu luke. To jeveoma udobno, ali nije mogue.

Oh, alija elim i uzbuenje!Ne, ne.Samo ga ne znam traiti, ne znam puta, gospodine Aracil.Put! Put se naini sam, danas, kad ena mora biti spremna

da proigra u jednom trenutku budunost, ivot, udobnost, elegantnehaljine, flirt.

Ali, to je tako alosno!Ali je tako uzbudljivo!Onda treba ivjeti mirno.Drim da gospoa Stappleton ima pravo ree Roche;

postoji put i nain a da se ne izigra u jednom trenutku ni ivot nikomfor, ni mogui i doputeni flirt.

A kako?pitae gospoa Stappleton.Treba slijediti zavojiti put.Zavojiti put! Postoji li netko tko ga ne slijedi?ree

gospoa Roche.


30/180

30

Postoji. Mnogi idu pravim putomodgovori suho njenmu.

tobi u mom poloaju bilo slijediti vijugavi put? pitaegospoa Stappleton.Uzeti ljubavnika, svakakoree moj otac.Ljubavnika! Zar je lako nai ljubavnika? uzvrati

Francuskinja s izrazom komina gaenja. Mua, jest. Kad se imamiraz, lako se nae mu; ak i bez miraza. Ali ljubavnika! Oh,

jednog ljubavnika!Svi se poee smijati.Gospoa Roche krenu u obranu svoje prijateljice i ree da

mukarci ne razumiju ene.Istina je, ne razumiju ihodvrati Roche gledajui straniceasopisa to ga razrezivae noem za papir. Niti mukarcirazumiju ene niti ene mukarce. Kao daivimo na dva odijeljenakontinenta.

ene imaju vie duha nego mukarci ree gospoa Rochene gledajui mua.

Vie duha...! Tja! toja znam! Ima li ena koje su u bitiproduhovljene? To vi morate znati.

Gospoa Roche dobaci muu krvniki pogled.Ono o duhovitostinastavljae kotlananin ini mi se

malo laan pojam. to vi mislite, Aracil?Ja sam bez ustezanja na vaoj strani.Ja ne govorim izriito o duhovnostiree gospoa

Stappleton; ovjek sasvim duhovan bio bi dosadan... na dugo.Ja vjerujem da bi bio dosadan na dugo i na kratkoodvrati

Roche.Ah, jasno!preuze Francuskinja.Ja ne traim da se

vjeruje da sam aneo. Ali ono na to ovdje nailazim jestposvemanje pomanjkanje originalnosti. Uvijek sam vjerovala da jeEngleska zemlja udaka, interesantnih ljudi, a sasvim je suprotno.

Vi nas ne poznajete dobroodvrati Roche lupivi noempo nozi;ima tipova meu onima u Cityju koji se ine prosti, aliako ih bolje promotrite, vidjet ete da nose pod rukom lutnju nakojoj e svirati podoknicu svojoj ljubljenoj, i bode ovdje i

postavi no za papir na pojas, kao da je bode.Rugajte se, ako elite, gospodine Roche, ali ja nalazim da su

Englezi slini jedan drugome kao dvije kapi vode, i da su svi


31/180

31

jednolini ree Francuskinja.Treba nas vidjeti kad smo meu prisnim prijateljima

nastavi kotlananin; kad se priredimo da izmijenimo velikemisli, pa jedan veli ozbiljna izgleda: Kakva li vremena! a drugiodgovara: Da, jako pada; pa prvi nastavlja: Ve cijeli tjedan

pada kia, a drugi se pridrui: Tjedan i dva dana. Vi nas,gospoo Stappleton, jo ne poznajete. Onoga dana u koji nas budeteupoznali, shvatit ete prednost Engleske pred kontinentom.

GOSPODIN MANTZ, CRNA IVOTINJA

U tome drutvu gospoa, veinom strankinja, skupljenih

sluajno u hotelu, u kojemu je moj otac vodio glavnu rije, bio je igospodin koji igrae ulogu statista i kojega nitko nije cijenio, jer nijeimao ni originalnosti ni duhovitosti.

Bio je to ovjek kakvih etrdeset pet ili pedeset godina, malen,izbrijan, s naoalama, lijepih usana i ispupena ela, sive kose;nosio je vrlo nizak ovratnik na koulji i crnu kravatu, neizmjernoistroenu ienjem, tako da bijae kao da je crtama povuena.

Gospodina Mantzatako se zvaonisi mogao dratibeznaajnim tipom, zbog njegovih bijelih zuba, jakih i prijeteih:

zubi su izvlaili gospodina Mantza iz obinosti i davali muagresivan i pasji izgled.

Mantz bijae vitez i udvoran, njegova udvornost bijae kaodokaz prezira. Uvijek je branio ene nekako nezgrapno, i one munikad nisu zahvaljivale.

Jedna je engleska spisateljica rekla da su ljudi koji razumijuene a da ih ne idealiziraju samo bijednici. Gospodin Mantz nijeimao nita od bijednika.

Svi su od njega bjeali, moj ga je otac svojim alama tjerao da

poblijedi, a gospoa Stappleton pokazivae mu olimpijski prezir.O, c'est fatigant!govorae iznemoglim glasom, kao da sesatrla od prisutnosti dobrog gospodina.

Otac joj jednom u smijehu ree da ga pretjerano prezire.Ne volim da me itko zaplijeniree Francuskinja; i

zato mi nije stalo do toga dosadnog gospodina.A vama se ne svia silom upravljati? pitao je otac.Oh, mogue je! odvrati ona sjajnih oiju i kimajui

potvrdno glavom.


32/180

32

Mantz, od svih natjeran u bijeg, kad je vidio da ja uimengleski i njemaki, pozvao se da mi daje pouku i da rijei moje

sumnje u gramatici.Gospodin Mantz bijae namjetenik u nekakvu trgovakompoduzeu u Cityju. Otac mu bijae Nijemac, a on se osjeao vieEnglez od ikoga u Engleskoj.

Gospodin Mantz bijae u svemu izvrstan ovjek, osim kad seraspravljalo o pitanjima patriotizma, jer bi se tada izmijenio i

pretvorio u divlju zvijer koja je eljela samo ratove, strijeljanja idivljatva.

Bio je kivan na mog oca zbog jedne neoprezne reenice to je

bijaeuo.Jednog dana mlad inenjer koji je doao iz Indije pripovijedaoje da ondje, ak i u najudaljenijim mjestima, u zabiti i pustoi,slubenik Englez oblai frak kad ide na veeru.

Dobro ini ree Mantz suho; time se razlikuje odinferiornih rasa.

Koje naziva inferiornima ovaj gospodin?zapita moj otacdrsko.Indijce ili Engleze?

Mantz, koji je to uo, okrenu lea i vie nije ni progovorio snjim. Otada kad bi ga vidio gledae ga kao da ne postoji. Meni je,naprotiv, pokazivao dosta sklonosti.

Mantzova vjeita briga bijae Engleska, njegova Engleska. Kadbi se nakon rada vratio kui, brzo bi jeo i odmah odlazio upuionicu, zapalio lulu i prionuo itati.

Uvijek je bio sPomorskimgodinjakom, listajui tehnikepreglede koji se tiu mornarice i usporeujui razliito brodovljeraznih zemalja svijeta.

Kad bi vidio da Japan, Njemaka ili Sjedinjene Drave gradenovi ratni brod, mahnitao je, oajavao; naprotiv, uspjehe engleskemornarice, ratne ili trgovake, smatrao je svojim uspjesima.

Po gospodinu Mantzu, Engleska se uvijek borila za pravdu i zadobro, nikada nije branila krivu stvar, i kao to je logino, poProvidnosti, uvijek je bez iznimke pobjeivala druge zemlje. Zagospodina Mantza bijae Engleska ruka boja, roena braniteljica

boanskog i ljudskog prava.Moj je otac bio podrugljiv u komentiranju Mantzova miljenja:

Ma kako ne bih vjerovao da gospodin Mantz ima pravo!Engleska uvijek brani pravo. To se ne moe zanijekati. Kad se moe


33/180

33

ega domoi, domogne se, i u tim trenucima ne ini joj se uputnobraniti pravo. Ali kad se ne moe niega domoi, e, onda treba

vidjeti kako Engleska s oduevljenjem brani pravo, naroito akomoe prijeiti da se druga zemlja, slijedei njenu praksu, imeokoristi.

Vjerujem da je otac imao pravo u ovome, ali, s druge strane,nije mi se inilo loim da ljudi koji su trgovci i nemaju druge zabave

budu patrioti.esto je gospodin Mantz pisao ministarstvu, dajui izvjetaje

nainjene na osnovu proitanih podataka. Njegova stalna krilaticabijae: Ako se treba zaratiti s Njemakom, onda to prije to bolje;

bolje danas nego sutra, i bolje ove godine nego idue.Svaki onaj koji bi Mantzu govorio o pobuni u Indiji i Egiptu, ilio nezavisnosti Irske, bio je samo zbog toga njegov najgorineprijatelj.

Kad sam donekle stekla povjerenje gospodina Mantza, izloihmu elju da dobijem namjetenje. Mantz je prihvatio ovu dunost svelikom ozbiljnou, koja bijae njegova osobina, i uveer bi mi

pripovijedao to je poduzimao.


34/180

34

Glava peta

Wandina kua

Poela sam se stidjeti oeva ponaanja. Pored toga to se uopenije brinuo da trai posao, izazivao je u hotelu sablazan. Spleo se saFrancuskinjom, i preesto su se ponavljali neugodni prizori,ogovaranja i aputanja. U Engleskoj, kao i u svim zemljama, postojiizvanredna sklonost prema brbljanju, i na hotel bijae kao kakvakua iz susjedstva.

Betsy mi je poneto kazala tose pria o Francuskinji i momocu. ini se da ni jedno ni drugo nisu krili svoje osjeaje. U svojimodnosima nisu se drali rezervirano, kako to zahtijeva engleskolicemjerstvo, pa su se skandali neprestano redali, jer ni otac niFrancuskinja nisu bili pristae sveanaozraja, i obadvoma sesvialo da se drugi upute u njihovu intimnost.

Na kraju se umijeala i vlasnica kue i traila da ocu prenesemzaista neugodnu obavijest.

Naravno, nita mu nisam rekla. Osjeala sam se neugodno u

kui, pa sam izlazila u svako doba. esto sam zalazila u Britanskimuzej,koji se nalazio u blizini hotela, da se rastresem.Neke veeri sretoh se ondje s Natalijom Leskov, Ruskinjom,

slikaricom, s kojom sam se upoznala u kui socijalistikog poslanikaO'Bryena. Crtala je kip boginje Cerere, a bila je u drutvu mlade

Norveanke koja se zvala Wanda Rutney i koja se i sama bavilaslikarstvom.

Dugo smo avrljale, a onda nas Wanda povede na aj uslastiarnu u Oxford Streetu. Opet smo razgovarale, i Wanda me

nekoliko puta pozva da idue subote provedem kod nje dan.Stanovala je u predjelu blizu Slougha. Obeah da u doi te sedogovorismo.

Wanda bijae djevojka visoka, vrste male glave i djejeg lica;njene su plave oi izraavale estitost i bezazlenost; njezin hod idranje bili su zaista velianstveni, a kestenjasta kosa padala joj ukovrama na glatko i isto elo. Izgledala je puna ivotne energije iotmjeno u isto vrijeme, a smijeh jojbijae otvoren, bezazlen i veoma

privlaan.


35/180

35

Natalija je bila mrava, niska, junjaki tip, tamnokosa,nemirnih oiju, ivahna. Na prvi pogled inila se runom i

beznaajnom, i tek kad bi u razgovoru oivjelo njeno lice, privuklabi panju.Zaudila sam seprilino kad sam ula da Natalija ima ker.

Tako mlada i ve ste majka? zapitah je.Daodgovori Natalija smijui se;udala sam se kad mi

je bilo petnaest godina, sasvim romantino. Svoga sam muaupoznala na koncertu to ga je Grieg odrao u Petrogradu. Bijaemoja druga strast.

Druga?zapita Wanda smijui se.

Jest, moja prva ljubav bijae pop u zavodu. Bilo mu jeezdeset godina, a meni dvanaest. Kako rekoh, on je bio moja drugastrast. Razgovarali smo o Peeru Gyntu, o Ibsenu i Griegu, on sezaljubio u mene i ja u njega. Nou, kad smo ile kui, rekla sammajci: Na koncertu sam upoznala jednog mladia i udat u se zanjega. Dobro, Natalija, neka Bog d da ti bude dobar. Vjenalismo se, rodila sam djevojicu, ali mi mu bijae slabog zdravlja te jeumro. Sad ivim zahvaljujui svojoj prijateljici i nato stisnuWandinu ruku.

Wanda mi je protumaila kakvo je bie Natalija. Ta malaRuskinja imala je zlatno srce, ali je bila raznjeena i luda. Bila jeneobino velikoduna i beskrajno odana; ali kad bi koga zamrzila,onda ga je mrzila iz dna due.

Osjeala sam sklonost prema Ruskinji a isto tako i premaNorveanki te im obeala da u idue subote doi k Wandi. Moje sumi nove prijateljice objasnile kojim vlakom moram krenuti, idogovorile smo se da e me one poslijepodne ekati na stanici.

Ukoliko bi me to zaprijeilo, obavijestila bih brzojavno.Radovala sam se prijateljstvu s ovim djevojkama i mislila da bi mione mogle pomoi ili mi barem savjetovati u tekom zadatku da

pronaem namjetenje. Na je novac ve nestajao, a otac se jo nijebrinuo.

Idue subote izila sam poslije objeda i odvezla se autobusomna stanicu Charing Cross. Sjedoh pored prozora u vagonu treegrazreda, i vlak je ve polazio kad u vagon ue elegantan gospodin,smjesti se suelice meni, a onda, poto me neko vrijeme gledao, reemi kastiljanski:

Vi ste kerka doktora Aracila, zar ne?


36/180

36

Da, gospodine.Jako ste slini ocu.

Zar ga poznajete?Doktora Aracila? Naravno. U Madridu smo esto zajednojeli. A sad ivite u Londonu?

Da.Ma, naravno!povika gospodin kao da se toga trenutka

sjetio neeg to je zaboravio. Ono s anarhistom... Vaem ocu Bognee oprostiti to je prijateljevao s kim god. Uz sjajan poloaj to ga

je postigao u Madridu...Viditerekoh ja.

Kakva teta! Je li vam ovdje dobro? Svia li vam se?Da, vrlo dobro.Ah, London je velik grad. Dabome, potrait u vaeg oca.

Tako je drag. Proveli ste gorkih asova u bijegu, nije li tako?Moete zamisliti.Sreom, imali ste utoite za prve dane. Vjerna prijatelja,

povjerljivu osobu...Da, bio je prijatelji uutjeh, iznenaena i uznemirena

radoznalou toga gospodina.On je nastavio ravnoduno govoriti o svojim poznanstvima u

Londonu, svojim prijateljima, koji su gotovo svi bili vojvode imarkizi, o kazalitima i sveanostima. Ja sam odgovarala

jednoslonim rijeima. Radoznalost toga ovjeka da sazna gdje smose bili sklonili otac i ja poslije atentata izazvala je u meni sumnju.Sjetila sam se takoer dasam vidjela toga ovjeka kako nadzire nahotel.

Kad sam stigla na stanicu, oprostih se od nepoznatoganaklonom, sioh s vlaka i naoh se s Wandom i Natalijom, koje meekahu.

Nas tri krenusmo cestom to je obrubljivahu kuice s vrtovima.Sve su bile razliite i veinom tako potamnjele da su se jedva

primjeivale opeke odkojih su sagraene; druge su bile od cementa,neke od drveta, dvije-tri istom sagraene sjale su svojim crvenilomtako da su kroz drvee izgledale kao veliki cvjetovi dralinjaka.Ispred mnogih kua, okrenuto prema cesti, raslo visoko drvee svijencima od rua koji su prepletali debla. U vrtovima se smjenjivalizumbuli, azaleje i grmovi boura puni crvenih cvjetova.

Ovdje stanuje Wandaree Natalija pokazavi na jednu


37/180

37

kuu.Bila je to kuica od potamnjele opeke, s krovom od kriljavca i

zidovima upol obraslim brljanom. Prema niskoj zgradi bijae krovnerazmjerno visok, kao itava kua, a niz dimnjaka na njemu,razliitih veliina, bijae poput svirala na orguljama.

Na tamnom proelju, pocrnjelu od vlage, otvarahu se prozoriina zatvorenu balkonu s bijelim zavjesama skupljenim sa strane, a u

prizemlju, kao da ine podnoje ispred dva velika prozora na pomik,sjale se i blistale krizanteme i rue u svim bojama.

Doosmo pred kuu. Natalija pozvoni, otvori nam starasluavka, i mi uosmo u salon s niskim stropom i velikim kaminom

od opeke, u kojem su gorjela drva. Wanda me predstavila svojojmajci, gospoi sijede kose i poneto usiljena dranja, koja je vezlapored vatre.

Majka nije dopustila da se zadrimo s njom; ree mi da me nemoe pogostiti kao domaica, jer ju neto prijei reuma, pa e touiniti Wanda.

Sve je u kui bilo tako dobro ureeno, udobno i skladno, pa jeizazivalo elju da tu zauvijek ostane. Salon je bio velik, sa grubimkaminom od opeke to ga je ukraavalo nekoliko igraaka i figuricaod porculana. Drveni strop bijae kao da se dimom prebojio; nazidovima visjelo nekoliko starih i tamnih slika. Iz predvorja u

prizemlju vodile na kat stube od ulatena drveta koje su odisaleblagim mirisom aromatinog bilja. Popesmo se tim stubama to suvodile u spavae sobe i u blagovaonicu. Na prvom odmoritu bio je

prozor s izgledom u vrt, i kroz njega ulazila zelena svjetlost todavae neobian utisak.

Namjetaj, ba kao i pod, odisao istim mirisom aromatinogbilja. Vrt je bio opasan zidom koji bijae skriven ruamapenjaicama, puzavcima i kozjom krvi. Nekoliko lipa i magnolijanadvisivahu kuu svojim kronjama. Wanda, Natalija i ja gledalesmo krozprozori zatvorenog balkona to gledae na put kojimsmo dole. Vidjelo se u maloj udaljenosti lisnato mnotvo drvea uoblinjem parku. Nebo biserne boje bijae isto, prozirno, a nezamueno i prljavo od dima kao u sreditu Londona. Cestom proenekoliko biciklista; listonoa, s torbom o ramenu, dijelei potu,zvonio je na vratima.

Nasuprot Wandinoj kui vijugao popreni put koji se udaljavaosijekui najprije blago valovitu livadu koja bijae kao zelena mrlja


38/180

38

poprskana zlatnim tokama, a zatim se gubio ka uzvisini obraslojborovima.

Dok smo nas tri promatrale krajolik, opazih kako se kuipribliavaovjek koji me oslovio u vlaku, pa se brzo povukoh sprozora.

to vam je? to vam se dogodilo?zapita me Natalija.Ispriah o razgovoru s tim ovjekom u vlaku te izloih svoje

sumnje.Je li to onaj otmjeno odjeveni?upita Wanda.Jest.Bit e da je kakav uhoda?

Sigurno ustvrdi Natalija.Kad je prolazio ispred kue, ovjek je radoznalo gledao, ali kadje vidio da smo primijetile njegovo uhodarenje, nije se vie vratio.

Tim povodom ispria Natalija povijest svojeprijateljiceFinlananke, sestre nihilista, koju su ruski agenti slijedili kroz cijeluEuropu. Finlananka je imala prekrasna njufaundlenskog psa, i ba

po tome psu mogli su je lako pratiti i otkriti gdje bi se sklonila.Poklanjala bi ga, ali bi pas pobjegao i vratio se kui. Volio je svojugospodaricu toliko da je uskakivao u kola i u eljeznike vagone, inaprosto nije bilo naina da ga se oslobodi. Najposlije moradevlasnica, premda joj bijae drag, otrovati psa da bi se oslobodila

proganjanja policije.Natalija, zanesena svojom priom, tvrdila je da bi ona na

mjestu svoje prijateljice, kad bi se nala u kripcu, ispalila hitac uprvu policijsku njuku koja bi samo ipokuala govoriti s njome.

AJ

U vrijeme aja skupili se u salonu razni prijatelji Wande i njene

majke; prvi je stigao bivi norveki pomorac, visok i jak ovjek,kojega je pratio neak, porunik Moller, tako pristao mladi da jenalikovao na Apolona.

Poslije je doao ruski lijenik, prijatelj Natalijin, bradat i dugekose; nosio je naoale, bio nemarno odjeven i imao podrugljiv izraz;zatim postariji gospodin, slikar koji je pouavao Wandu, i dvijegospoice Ruskinje, knjievnice: jedna mukara, crnka, crnih oiju iizraajnih crta lica, odluna koraka i odjevena na muku; zvala seJulija Garin; druga Ruskinja bila je niska, bojaljiva, crnomanjasta,


39/180

39

kosih oiju i mala, okrugla nosa; zvala se Ana Petrovna, a bila je kigenerala Rjazanova, koji je spadao meu najtvrdokornije branitelje

ruske aristokracije.Poto se prikljuila socijalistima, Ana Petrovna pobjegla je izroditeljske kue i stigla u Zrich, gdje se sprijateljila s Julijom.

A Vladimir? Zar nije doao Vladimir?zapitae istodobnoobadvije, malo poslije dolaska.

Nijeodvrati u smijehu Wanda.Ali e doi?Vjerujem da hoe.Tko je Vladimir?zapitah Nataliju.

Vladimir Ovolenski je Poljak kojega smo vidjele u kuizastupnika O'Bryena.Ah, da, da.Hinila sam da se ne sjeam, ali sam dobro zapamtila toga

ovjeka duboka pogleda i nepravilna lica.Vladimir je prijatelj kue i obino dolazi svake subote

nadostavi Natalija.Kad smo popili aj, preli smo u salon i smjestili se oko

kamina. Julija i njena prijateljica zapalie cigarete, mukarci supuili lule, i tako poe opi razgovor.

Svi su govorili s pravim zadovoljstvom o stvarima o kojima subezbroj puta raspravljali, ali koje im izgledahu, bez sumnje, uvijeknove.

Julija Garin vodila je glavnu rije o feminizmu, i tek to sepoelo raspravljati o novim pravima ene, prijeoe na usporedbu sIbzenovom Norom.

Norveki pomorac ustvrdi da u njegovoj zemlji nema tipovakakve prikazuje Ibsen.

Ondje su svi ljudi uravnoteeni, sasvim normalni iobrativi se svome neaku, lijepome poruniku, nastavi:Jesi li tiikad vidio kod nas takve ljude?

Porunik slee ramenima; toga skandinavskog Apolonainteresiralo je u drutvu jedino Wandino dranje prema njemu. Julija

je tvrdila da je tip Nore ve preivio, i dananje se ene ne moguzadovoljiti slobodama to ih je veliao Ibsen.

Wandina se majka opredijelila za razboriti srednji put. Ona jedrala dobrim da ena ivi za mua i djecu, ali misli da ne smijezaboraviti ni sebe, te ako se eli odrei svoga drutvenog poloaja,


40/180

40

trebalo bi da to uini svojom voljom, a ne nametanjem zakona.Ne, neodvrnu Julija,ena se ne smijeodrei svoga

drutvenog poloaja ni u kojem sluaju.Ja se sloih s Wandinom majkom.Natalija poe s velikim oduevljenjem recitirati odlomak iz

Nekrasova koji opjeva odiseju kneginje Wolkonsky. Kad se stialooduevljenje to ga izazva poezija velikog revolucionarnog pjesnika,Julija poe prosvjedovati s velikim arom. Sklonost kneginje muu,koja ju je odvela za njim ak u sibirske stepe, ljutila je mladu

pobornicu slobode.Julija Garin traila je ukidanje braka i potpuno jednaka prava

za oba spola, a ako se doputa kakva prednost, neka ta bude u koristene, jer ona nosi ve teret materinstva i podnosila je ropstvo kroztolika stoljea.

Jednakost bi bila nemogua ree norveki pomorac; ena ne radi iste poslove kao mukarac. Nije sposobna za mnoge odnjih.

Ja vjerujem da vrijedi vie.ak i da se penje na glavni jarbol?pitae ironino

pomorac.Za sve. Osim toga, ena ima vie ivaca, veu moralnu

snagu i kadra je da podnese svaku rtvu da bi pomogla osloboenjeovjeanstva. Moderan mukarac, kukavica i nevaljalac, misli samona svoje uitke i zadovoljstva.

Posljednje rijei izrekla je Julija s vidljivim izrazom prezira.Neka bude. Ja ne kaem da nije priklopi pomorac.Ja

vam mogu rei ovo: u mnogim brakovima koje znam nikada se iligotovo nikada nije ena zanimala za muevpoziv. Ako je mulijenik, ena ne eli dajoj govori o bolestima; ako je inenjer,njegova ena ne zna zbrajati. Jedino sam u trgovini vidio da

pojedine ene surauju s muem, ali me to ne udi, jer trgovina imaneeg pljakakog, a u to se svaka razumije.

Valjda neete rei da su sve ene blesave? zapita otroJulija Garin.

Ne, ne, oslobodi Boe!Vi dakako znate tokae Nietzsche ree Ana Petrovna,

crnomanjasta i plaljiva Ruskinja. ena je razbor, mukaracosjeajnost i strast.

Oh, ne!javi se nekoliko glasova.


41/180

41

To ne moe biti istina dodade Natalija.Tko zna?upade Wanda.Mukarci su vei umjetnici

nego mi.Ja ne znam je li ono Nietzscheovo istina ili la nastavipomoracali zapravo tvrdi suprotno od onoga to veli sav svijet.

Ali, na kraju, vie umjetnici ili manje umjetnici opet eWandaja vjerujem da je istina ono to veli Julija. ena je jakakao i mukarac.

Ili bi moda bilo bolje rei pridruih se ja mukarac jeslab kao i ena.

Oh, skeptiarka! panjolska skeptiaka! uzviknu

Natalija.I Turgenjev uvijek tvrdi da je mukarac slab, a enajaka. Vi niste itali Turgenjeva? upita me odmah zatim.Jesam.Zbilja? I to, je li vam se svidio?ini mi se idealan, ali tako alostan, tako melankolian da

me rasplakao.Natalija mi prie i stee ruke kao da mi tako zahvaljuje za ono

to sam rekla. Ana Petrovna potkrijepi nae izjave citatima odFeuerbacha, Hercena i Tolstoja.

Natalija nije voljela Tolstoja.itala samKreutzerovu sonatu im sam se udala kaza

i ostavila mi je muan dojam.Ni Julija ne bijae pristaa Tolstoja, jer je taj veliki pisac, iako

je bio anarhist, elio nadvladati vlast i zlo pasivnou.Wanda upita vjeruju li da ideje ili literatura mogu donijeti

vedrinu.Meninastavi zatimusprkos mojoj veseloj udi i

zdravlju, ivot se esto ini nekako upalj, tako bez sadraja inestvaran da me plai. Razgovori, osobe, stvari, sve mi se tada ini

beznaajnim... ini mi se da bi bilo mnogo bolje poivati na kakvugroblju.

Porunik Moller izjavi da on toga ne razumije.to vi to ne razumijete?pitae Wanda.Ne razumijem kako se djevojci tako neobinoj kao to ste vi

moe to dogoditi.Vidim ve da vi mnogo to ne razumijeteodvrati ona

ivahno.Da, istina jeodgovori on u smijehu.Naroito kad se


42/180

42

govori o filozofiji, nita ne razumijem. Sigurno ne pazim na ono togovore.

Smijeei se, promatrae Wanda lijepog porunika i ne reenita.Onaj dugokosi lijenik, koji se zvao etinin, objasni

istraivanja to ih je radio za tvornicu kemijskih i farmaceutskihproizvoda. Po njegovu prianju, uskoro bi se kemijskom sintezommogli stvoriti organski sastojci za ljudsku hranu.

A od ega? pitao je pomorac.Od zraka, vode i mineralnih sastojaka.Zatim se naglim obratom vratio na socijalna pitanja i s

darvinistikog gledita napao ideje to ih je iznijela Julija.Na kraju krajeva, svi su ti napori revolucionara izlini.ovjeanstvo mora nestati ne ostavivi traga. emu onda rtvovatisvoj ivot za dobro vrste ako e vrsta na kraju nestati?

Julija nije znala tobi odgovorila. Bez sumnje je smiljalaodgovor kad se na vratima pojavi neobina Vladimirova glava sailjastom bradom. Ue on polagano, pozdravi i ree:

Vaem pesimizmu, dragi doktore, mi revolucionarisuprostavljamo svoj kozmiki optimizam.

Ah, evo Vladimirarekoe istovremeno dva-tri glasa.Vladimir pozdravi najprije Wandinu majku, zatim druge pa se

rukova sa mnom.Ree da me se sjea iz drutva kod O'Bryena. Zatim sjede u

naslonja, naruga se onom to je upravo rekao doktor etinin i poemu estoko protusloviti.

Gospoica Garin prihvati ideju o kozmikom optimizmu, toju je izrekao Vladimir, i razvi je. I ona je vjerovala da se snageovjeanstva na zemlji ne bi izgubile sve ako bi i nestala planeta, ida bi mogle koristiti na drugim svjetovima.

Norveki pomorac, ovjek zdravih pogleda, tvrdio je da uivotu postoji niz sluajeva i dogaaja koji su tako jaki da ne trebatraiti tako daleku i metafiziku utjehu kao to jekozmikioptimizam.

Slobodna ljubav i ravnopravnost spolova, to je Julija tolikohvali, inila mu se pustom glupou, jer sloboda ene u ljubavimoe doi samo kao posljedica ekonomske nezavisnosti.

Doktor etinin sloio se s njim, te pomorac, videi gdje jedobio tako ozbiljnu pomo,poe odbijati dimove i tvrditi da bi


43/180

43

mnogi suvremeni problemi nestali jaanjem obitelji i roditeljskogautoriteta.

Nije to smio rei. Gospoica Garin, izvan sebe, napadestranim rijeima roditelje i obiteljski autoritet. Vladimir sepodrugljivo smijao, mi ostali pohvalismo, takoer pomalo ironino,Julijino negodovanje.

Zatim je uzeo rije Vladimir. Govorio je divno, njegova jerjeitost zanosila. Povrh toga, velikodune i humanitarne idejeizazvale su u njemu ar koji se prenosio na druge. Ja sam ga paljivo

promatrala. Podsjeao me pomalo na oca. Ista prevelika bujnost iista lakoa izraavanja.

Nije li i on lakrdija? pitala sam se.Nikad nisam vidjela ovjeka s veom privlanom snagom.Prioh prozoru te ga otvorih. Nobijae svjea, na trenutke je

padala kia. Drvee je divno mirisalo. Izmeu rastrganih oblakamirkala je poneka stidljiva zvijezda.

Sad su svi govorili najedanput. Zapanjilo me to pomamno ineprestano brbljanje.

Kad su Wandini prijatelji otili, odahnula sam. Htjela samsaznati togod o Vladimiru, ali se nisam usudila pitati Nataliju omladom Poljaku pa sam nastojala da zaobilaznim putem navedemrazgovor na njega.

Strani su ovi Rusi rekohne prestaju govoriti.Svi su takviodvrati Natalija smijui se. Kad je moj

brat studirao medicinu, on i njegovi prijatelji provodili su vrijemepuei i raspravljajui. Neki bijahu pravi komunisti, udruilo bi senjih pet-est i svi bi ivjeli od novca onoga koji je bio malo bogatiji.

A o emu raspravljaju? Uvijek o politikim pitanjima?Uvijek o politici i sociologiji. Umjetnost ih ne privlai, jer

oni kau da je zloin sve ono to moe udaljiti misao odrazbatinjenih. Najvie ih oduevljava pjesnik Nekrasov.

Meni su ti ljudi bili previe buni i pretjerani.A Vladimir?zapitah naposljetku.Vladimir je neobian ovjek. Ja drim da je on gotovo

savren.Ja se, ne znam zato, podrugljivo nasmijah, a Natalija, kad je to

primijetila, zacrvenje se kao djevojica.Istina je to to kae Natalija potvrdi Wanda.Vladimir

je veoma nadaren ovjek. ak i njegov protivnik postaje mu prijatelj


44/180

44

i pristaa kad ga drugi put uje.A to je?

Lijenik, pisac i revolucionar.Poslije veere svirala je Natalija na klaviru, a kad se domaicapovukla, mi odosmo u Wandinu radnu sobu. Otvorismo prozor to jegledao u polje. Bijae sjajna no, posvuda duboki mir, na trenutke je

propadala kia, pa se ulo kako sitne kapi udaraju u prozorsko okno.Razgovarale smo dugo u no. Natalija je prevela na engleski

stihove Nekrasova o kneginji Wolkonsky to ih je sa toliko zanosarecitirala na aju, zatim se razgovor opet navrnu oko Vladimira injegova utjecaja na rusku revoluciju.

Veina anegdota to se priahu o njemu zacijelo bijahuizmiljene, ali su odgovarale traginom tipu revolucionara.Poslije smo razgovarale o svojim matanjima o ljubavi. Wanda

bijae romantiar, pa je ovjeka s kojim e se sjediniti zamiljalakao poluboga iz skandinavske legende.

Kao porunika Mollera? zapitala sam je ironino.Oh, ne! Porunik Moller pretjerano je lijep za mua. Svialo

bi mi se da mi je sestraodvrati ona smijui se zlobno i naivno. Na kraju, vjerujte, zadovoljit u se ovjekom koga u voljeti.

To znai moda traiti previe rekoh.Natalija je mislila na svoju kerku i sve je planove za

budunost vezala za nju. Ja sam sluala. Ohrabrih se u drutvu tihdviju prijateljica kad sam vidjela da namjeravaju ii pravim putem,

bez odstupanja, i da nee traiti utoite u nedostojnim djelima ilai.

Osim toga, meu tim snanim i strastvenim ljudima osjetilasam se vie gospodaricom same sebe, te sam bila uvjerena da uznati nadvladati svaku estinu svoje naravi.

U POLJU

avrljale smo do kasno i legle poslije ponoi.Kad sam sutradan provirila kroz prozor, vidjeh, na svoj jad, da

jo pada; ali sam se odmah umirila, jer trenutak kasnijeprestadekia, oblaci se podigoe i nebo ostade isto i vedro.

Na liu lipa i magnolija u vrtu blistale sunane zrake i uo sebuan ptiji cvrkut.

Sioh u blagovaonicu, gdje su me ekale Wanda i Natalija;


45/180

45

dorukovale smo zajedno, a onda iziosmo iz kue. Vrijeme je bilolijepo, nebo bisernosivo, plaviasto, sa nekoliko bijelih oblaka na

obzorju; na mahove padale kapljice kie, a zemlja odisalasvjeinom. Prijeosmo preko zelenih livada osutih cvijeem;nastavismo putevima to ih obrubljivae glogova ivica izaustavismo se da sjednemo na kamenje. Okrenusmo dalje domlinskog jezerceta, zasjenjena drveem i puna nepomine vode, i

presjekosmo preko polja i izmeu visokih trava do gaja sa starimcedrovima.

Sjedosmo na tratinu; sunce, blijedo sunce, sjalo i padalo uutim mrljama na tlo.

A ima li u panjolskoj lijepih predjela? upita Wanda.Imaodgovorih ja.Kao ovi?Ne. Drukiji su.Sa vie boje? pitae Natalija.Nisam znala dobro izraziti to hou. Sve mi se to inilo ljupko,

blago, ubavo; ali kako da to usporedim s herojskim mjestimaGuadarrame i Gredosa, kroz koja sam prolapuna tjeskobe?

Poslije ruka pile smo kavu i askale u vrtu, koji je bio netozaputen, jer su kalj i snani dra otimali prostor crvenim i bijelimazalejama, velianstvenim rododendronima i ruiastim i grimiznimtulipanima.

Wanda naini dvije lijepe kite, jednu Nataliji, a drugu meni.Poslije podne, kad smo popile aj, proosmo preko oblinje livade,gdje je nekoliko djeaka i djevojica iz oblinjih kua igralo tenis ikriket. Nebo, svijetloplavo, irilo se nasmijeeno iznad zelenihobronaka; bukve se kitile utozelenim resama; na padinama, punimtrave, sjali umski cvjetovi, a bijeli janjci pasli na livadama.

Kadje zanoalo, poslije velikih iskaza prijateljstva, Natalija i jaoprostismo se s Wandom i njenom majkom i krenusmo zajedno na

postaju. Iz kua s obje strane ceste dopirahu glasovi i zvuci klavira,a nekoliko djeaka tralo je na poziv svojih roditelja. Iz vlane travei bara dizale se lake magle, nestalne, to su lebdjele u zraku, a nebo,sivoplaviasto, punilo se ruiastim oblacima.

POVRATAK U LONDONJEDNE NEDJELJNE VEERI

Vlak je presijecao zelene livade na kojima su jo poneki


46/180

46

zaostali zanesenjaci igrali tenis. Putem se vozili u koiji gospodin igospoa, pred njima jahalo nekoliko djeaka na malim konjima.

Promicali biciklisti, prolazili automobili zagluujui bukom svojihtruba, proe lovac sa psom. Vlak stie u slikovito mjestance, i prizorse izmijeni. Nad vratima gostionice, na dugoj eljeznoj motki, visiislikan natpis to se pomie na vjetru; na strmom krovu uurila sedva goluba. Djevojka s bijelom kapom viri kroz prozori.

Jesmo li pred jednom od onih starih i ljupkih romantinihukrasnih slika to sa toliko bezazlenosti prikazuju jednostavan i

privlaan ivot na ladanju? Je li ona gostionica sluajnoPlavi zmajto ju je tako divno opisao Dickens uMartinu Chuzzlewitu? Onaj

debeli koija, nije li to otac Sama Wellera? Zar neemo iipogledati staru koiju sa njenim elegantnim postiljonima, koijukojom je Jingle bjeao od strogosti gospodina Pickwicka ili kojom

je mali Copperfield iao traiti sreu?Nema vremena da sebi doaramo ovu obmanu. Vlak odlazi i

odmah ostavlja za sobom mjestance, umire veer. Jedna zvijezdapoinje drhtati u sumraku, prozori se osvjetljavaju. Polje je nestalo,ulazimo u grad... Ve se ukazuju golema predgraa, jednolina, sniskim kuicama, runim, jednakim; sve su odreda sive i crne, sasvojim etverouglastim dvoritima i dimnjacima to izbacuju dim,alosne konice to ih sagradie ljudi koji se smatrahu filantropima.

Ne vide se vie elegantni jahai ni jahaice, ni vrtovi ni koketnekuice u pozadini; tu i tamo ocrtava se prilika poderane ene tovjea prnje na ue. U prozorima sjaju priguena elektrina svjetla.

Ne uje se buka, ni jedan glas. Ulazi se u carstvo sjena i utnje utaktu klopotanja vlaka i vide se kue, samo kue, bez prestanka.

Iznenada proe vlak ispred naih oiju, obojene mu svjetiljkedrhtale u nonoj tami; zatim proe drugi pa opet jedan.

Javljao se osjeaj, svaki put sve dublji, svaki put jai, osjeajvlastite samoe u gradu crnu i golemu, u gradu koji je itav jedansvijet.

Vlak upade u rasjeklinu, potom mu se tranice uzdignue, pa sutekle u visini krovova na kuama; onda se London uini kao

podzemni grad; u prolazu, na kratak as vidi dolje ulicuosvijetljenu elektrinim svjetlom, trg, velik natpis na jednoj tvornicii niz debelih kablova i brzojavne ice to se ine kao paukova mreasmjetena na razini tla, a tamo dalje dijele se ulice i osamljeneraskrsnice.


47/180

47

Sa strahom gleda kroz prozori. Vlak ispusti piskav zviduk,zae izmeu crnih zidova, zatim se ukazae signalni stupovi,

raznobojna mirkava svjetla, i ve se pojavie tamne vode Temze ukojima su sjala bijela i crvena svjetla, i odjednom se izreda predoima niz velikih elektrinih arita na pristanitu Victoria...

Trenutak kasnije, na kolodvoru Charing Cross, rastadoh se sNatalijom.

Vidjet emo se opet, je li? ree Natalija.Da, uskoroi uzeh koiju koja me odveze do hotela.


48/180

48

Glava esta

Neoekivana posjeta

Nekoliko dana kasnije itala sam u salonu, kad ue slugaNijemac i ree mi:

Gospoice Aracil, trai vas jedan gospodin.Mene? Dobro, neka ue.Vrata se otvorie ipojavi se Iturrioz zamotan u kinu kabanicu;

u lijevoj je ruci nosio zavealj, a u desnoj nezgrapan kiobran.

Vi?uzviknuh iznenaena.Ja glavomodvrati mirno Iturrioz skidajui kabanicu.Kakva li iznenaenja! to vas je navelo da doete u

London?Vidjet e. Osjeao sam vau odsutnost, tvog oca i tvoju.

Gdje u sada provoditi veeri kad iziem iz kue? pitao sam se.Onda sam na trgu Puerta del Sol sreo Venancija, pa smo poelirazgovarati o vama. U ali mu rekoh: Kad bih imao novaca za put,otiao bih u London da vidim to rade. A on mi odvrati: Ja u

vam dati koliko vam treba. I evo me!A kako je Venancio?Vrlo dobro, djevojica je ozdravila. Sve one djevojice

samo pitaju za tebe.Sirotice!To je zaista draesna obitelj.to ima novo tamo?Sve je po starom. Narod je pritisnut traginom bijedom i

upravljan glupim i grabeljivim graanstvom. Kakve li zemlje!

Kakva li potpunog izvrtanja vrijednosti! Nasluujem, ako jedinasnaga panjolske bude u zatvorima...Prekinuh Iturrioza u njegovoj besjedi te ga upitah:

to se govorilo o nama?Neto se zuckalo o onome to vam se dogodilo u mjestu

odakle ste pobjegli. Cuacos? Nije li se zvalo Cuacos?Jest.Novine su pisale neodreeno; ali se nita nije uspjelo

saznati. A tvoj otac?


49/180

49

Eno ga gore.Dobro je, hajdemo k njemu.

Iturrioz i ja uosmo u oevu sobu i dugo smo razgovarali.toe ti raditi? zapita otac Iturrioza.Ostat u ovdje koliko god mognem.Mladiu, ovo je strano, neprestano pada kia.Ali ovjee! Meni se ovovrijeme svia.Iturrioz je htio privoljeti oca na etnju, ali je otac odbio.Cijelo poslijepodne proveo je Iturrioz u hotelu, a uveer se

priredi da ode.Ali kamo ete sada? rekoh mu iznenaena.

Idem traiti sobu.U ovo doba?Da.Ostani ovdjeree mu otac.Ne, ne. Ovo je za bogatae. Ja u ve urediti da naem

ugodan kutak.Ali, znate li engleski?pitala sam.Znam nekoliko reenica koje me na Kubi nauio neki Kinez

to je ivio u Kaliforniji.Iturrioz se nije dao privoljeti da ostane, i otputi se sam da trai

stan.Nekoliko dana kasnije pojavi se na doktor Iturrioz u hotelu

kad smo dorukovali.Danas je krasan danree nam. Moramo na dugu

etnju.Kako... kad se sve pretvorilo u baru!napomenu otac.Nije vano! Hajdemo.Obula sam vrste cipele, otac uze kiobran, i sve troje iziosmo

na ulicu. Vodio nas je Iturrioz koji je u malo dana boravka uLondonu poznavao grad mnogo bolje nego mi.

Pomalo je promicala kiica; poelo se vedriti, ulice se sjale odmokrine; prolazili su koijai kojima i tijelo i eiri bijahu pokrivenikinim ogrtaima; izvanredno su spretno vodili svoja kola naprijed.

Jeste li ve etali pored rijeke? upita nas Iturrioz.Nismoodgovori otac.Onda, ovjee, hajdemo sada! Divno je!


50/180

50

DIGRESIJA O PANJOLSKOJ

Krenusmo novom ulicom koja se otvarala izmeu gradilita to

ih ispunjavahu uvrene gomile crnih opeka i izbismo na Strand;zatim kroz Wellington Street izbismo na most Waterloo. Prijeosmo

polovinu i naslonismo se na ogradu. Kroz utosivu maglu nazirao sesamo nejasan obris kua, skladita i koliba podignutih na obali.Bijae plima, i mutna je voda tekla preplavljujui blatno koritorijeke. U daljini nasluivao se toranj Parlamenta kao kroz gustukoprenu limunastoute boje.

Ljepota, eh?uzviknu Iturrioz.Zar ti se zbilja svia? upita zaueno otac. Meni se

ova rijeka ini kao velik odvodni kanal; u i ugljen.Ama, ovjee, to i jest divno! Da je Madrid imao takvu

rijeku, problem panjolske bio bi ve rijeen uzviknu Iturrioz.Mislite?priupitah.Sigurno.A zato?Postavi glavni grad panjolske na ovu nadmorsku visinu, s

ovom tekom i vlanom atmosferom, i takvom rijekom, pa e zamalo vremena oni ljudi postati mirni i uravnoteeni, a ne razdraljivi

i nervozni. Grad bi sebrzo poveao, izrasla bi stabla u okolici, raslabi trava, i pogledi madridskih itelja postalibi neodreeni i blagi, ane puni napetosti i estine kakvi su sada. Graani Madrida ne biimali, kao sada, ivce razdraene surovom i suhom klimom, ne bi

bili tako ivi i ne bi se alili, bili bi mirniji, a njihov duh ozbiljniji ihladniji. Ljudi dobre volje prouili bi potrebe zemlje, i nestala bimrnja pokrajine na glavni grad. Ulazili bismo u kavanu ili javnomjesto i ne bismo se gledali kao to se svi ondje gledamo, smrnjom. Madrid bi za panjolsku bio ono to je London za

Englesku, a panjolska bi napredovala.I tako bi sa neto vie vlage a neto manje visine problembio rijeen rekoh ja.

Sigurno.A narod, meutim, i dalje vjeruje da je za ureenje

panjolske potreban utjecaj Boga ili socijalizmaironizirao jeotac.

Praznovjerni ljudimrmljae Iturrioz koji vjeruju daideje i razgovori imaju stvarnu vrijednost, i oni koji bi eljeli otvoriti


51/180

51

koljku veliku kao svijest jednom malom rijei uvjeravanja.Stajali smo trenutak na ogradi mosta. Pristanitem na lijevoj

obali, ispred palae Somerset prolazile koije i tramvaji. Premaistoku pojavljivao se ovdje-ondje kroz maglu olovni obris kupoleSvetog Pavla.

Na desnoj obali, tvornice i skladita produili se do ruba vode,visoki dimnjaci izbacivali laganu hrpu, sivi dim to je prljao neboutilom, dok su mali eljezni dimnjaci parnih kotlova izbacivali uzrak pahuljice bijele pare sline pamuku.

Sve je ovo velianstveno uzviknu Iturrioz ponovno.Da, zaistarekoh ja.

A osim toganastavi onima umirujui i

Documents

Pio Baroja - Magleni grad