Dan hrvatskih mučenika

Podhum

70. godina sjećanja na žrtve

600 godina Crikvenice

Pavlini i vjera upisani u temelje grada

Hodočašće mladih

Svetu Zemlju možemo nazivati i svojom domovinom

Hagioterapija

Lijek za slomljeno srce je ljubav

Bakarska

RIJEKA . RUJAN 2012. . BROJ 7/454 . GOD. L . CIJENA 7 KN

Crkva mora biti proročki glas nade

Izdavač: RIJEČKA NADBISKUPIJA I GOSPIĆKO SENJSKA BISKUPIJA; Uređuje: Danijel Delonga; Uredništvo: Ivan Host, Katarina Isailović, Đuro Puškarić; Grafička priprema: Alen Čar - Slim; Tisak: TISKARA ŠULJIĆ; Uprava: Ul. Ivana Pavla II. br. 1, 51000 Rijeka; tel: 385 51 581 200; Uredništvo: tel: 385 51 581 220, fax: 581 221; e-mail: mjesecnik-zvona@ri.t-com.hr; Žiro račun: Nadbiskupija riječka mjesečnik Zvona, ERSTE BANKA,2402006-1100122753; Broj računa za uplate iz inozemstva: ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK IBAN: HR 4124020061100122753; Cijena: 7 kn; Godišnja pretplata: 100 kn; Naslovnica: Velika Gospa, Trsat

Jubilarna komemoracija 12. srpnja kod spomenika Podhum-skih žrtvama na Grobniku okupila je predstavnike civilnih i crkvenih institucija te brojne mještane i rodbinu 91 zapisa-

ne žrtve fašističkog terora, a završena misom koju je predvodio riječki nadbiskup Ivan Devčić. Sjećanje na tragičan događaj od prije 70 godina ne blijedi i još je snažan vapaj želje da se slično nikad više ne ponovi. Potvrdili su to i svi govornici na komemora-ciji, izaslanik predsjednika RH Oleg Mandić, predstavnik Primor-sko-goranske županije Ingo Kamenar, načelnici općina Jelenje i Čavle Branko Juretić i Željko Lambaša te predstavnici antifaši-stičkih boraca i sudionika Domovinskog rata. Govornici su pod-sjetili i na činjenicu da još uvijek treba temeljito istražiti točan broj stradalih jer možda ih je više od 91 čija su imena zapisana.

Okupljenima se obratio i župnik Jelenja, gdje Podhum pri-pada, Sanjin Francetić istaknuvši riječi Ivana Pavla II. koji je osu-dio tri najveća zla 20. stoljeća: nacizam, fašizam i komunizam. Podsjetio je da se među žiteljima Podhuma mogu pronaći žrtve svih triju režima. „U proteklih 70 godina puno je toga učinjeno i izgovoreno na ovome mjestu, ali jedno je ostalo nepromijenjeno: preko 90 nevino stradalih ljudi ovdje je pokopano nakon što su, nekoliko stotina metara dalje, streljani. Otjerani iz svojih domova i po zločinačkom umu odvedeni u smrt. Tjelesne muke su stre-ljanjem prestale, ali kako nas vjera uči, naš se život smrću mije-nja, a ne oduzima, te se sada, oni kojih se spominjemo, nalaze u tom promijenjenom stanju života. Kameni blokovi s njihovim imenima križ i cijeli spomenik postali su mauzolej Grobinštine“, rekao je Francetić te podsjetio da je križ na spomen-groblju po-stavljen tek prije tri godine iako su brojni oni koji su se te nedjelje 1942. godine vraćali upravo s jutarnje mise nakon čega su bili odvedeni na streljanje.

Podhum

70. godina sjećanja na žrtveŽupnik Jelenja, gdje Podhum pripada, Sanjin Francetić podsjetio je na riječi Ivana Pavla II. koji je osudio tri najveća zla 20. stoljeća: nacizam, fašizam i komunizam. Podsjetio je da se među žiteljima Podhuma mogu pronaći žrtve svih triju režima.

Nadbiskup Devčić u propovijedi je uputio poruku nade i vjere u vječni život podsjetivši i na nadahnute riječi pokojnog sveće-nika, u ono vrijeme kapelana u Jelenju, Ante Sironjića. „Mo-

žemo s velikom sigurnošću tvrditi da su svi koji su prije sedamdeset godina ovdje bili ubijeni nosili u srcu živu i čvrstu vjeru u uskrsnuće čovjeka poslije njegove smrti. Mnogi su od njih bili upravo uhvaćeni i odvedeni na streljane dok su se vraćali s jutarnje sv. mise koja je za kršćane spomen-čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća od mrtvih. Zato svećenik Ante Sironić, u svom nadahnutom sjećanju na krvavu podhumsku nedjelju, piše: ‘Devedeset i jedna žrtva seljaka i radnika, plotunski sravnjena sa zemljom, natapa krvlju zemlju i počiva smireni san u Bogu, čekajući Uskrsnuće u Kristu, Radniku i Patniku, Oslobo-diocu i Spasitelju’, te nastavlja: ‘Uživajte djedovi, očevi, sinovi, braćo i stričevi naši, vječni mir. Mi vas novi naraštaji ne zaboravljamo i nikad vas zaboraviti nećemo. Kad se smjenjuju rosna jutra, a pogotovo su-tonski sumraci, tada vas se sjećamo u Angelusima i za vas molimo. Ta veza nas učvršćuje s vama, jer to je jedini dar što vam ga možemo pružiti u ovim životnim tokovima. Nedjeljom i blagdanom, a svake godine posebice na dan vaše sudbonosne smrti, mi smo s vama povezani nekrvnom Kristovom Žrtvom, u nizu liturgijskih molitava da vam Gospodin udijeli nagradu svog svjetla, što je konačni cilj svakog kršćanina, člana Božjeg naroda.’”

Nadbiskup je podsjetio i da je u tijeku gradnja crkve u Podhu-mu koja je izraz davne želje za hramom Božjim u kojem će se trajno obavljati molitveni spomen na podhumske žrtve, sinove ovog mjesta i kraja. „Taj će hram biti Bogu na čast i na spomen ovih koje ovdje prije sedamdeset godina mučki ubi zločinačka okupatorska ruka. Ugradi-mo se svojim doprinosima u taj sveti hram od kamena, a svojim do-sljednim vjerničkim životom Crkvu koja je živi Božji hram“, zaključio je nadbiskup te nakon mise poškropio grobove svetom vodom.

Komemoracija kod spomenika Podhumskih

žrtvama na Grobniku okupila je predstavnike civilnih i

crkvenih institucija

3 B

roj 7

/454

201

2.

DOGAĐANJA

Podhum70. godina sjećanja na žrtve ............................... 2

DogađanjaGradnja crkve u Podhumu ......................... 3

Zvona zvoneZamagljivanje .................... 4

Razmišljanja Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima ............. 4

HagioterapijaLijek za slomljeno srce je ljubav ..................... 5

Godina vjereKako vjeruju i u što vjeruju mladi? .................... 6

Stalno vijeće HBK o konačnom prijedlogu Zakona o medicinski pomognutoj oplodnjiZakon uperen protiv života, braka i obitelji ....... 7

Dan hrvatskih mučenika na UdbiniCrkva mora biti proročki glas nade ......... 8-9

Sv. JosipZaštitnik Gospićko- senjske biskupije .............. 9

Hodočašće mladih u Svetu ZemljuIdemo zapravo kući jer Svetu Zemlju možemo nazivati i svojom domovinom ..................10-11

Iz povijesne rizniceSveti Jeronim u Klani ..........................12-13

Priroda oko nas Lukina jama ......................13

Katehetski danPotrebno je trajno upoznavanje i prevođenje poruke vjere ......................14

600 godina CrikvenicePavlini i vjera upisani u temelje grada ................15

Medicinski kutakŽučni kamenci ..................16

Događanja ..........................17

Obiteljski predah ................18

Gospićko-senjska biskupija ....................... 19-21

Riječka nadbiskupija .... 22-25

Velika Gospa ................ 26-28

S a d r ž a j:

Izgradnja crkve u Podhumu, filijali župe Jele-nje, započet će 17. rujna, a ugovor s izvođačima, predstavnicima zanatske zadruge Zanatoprema, nadbiskup Ivan Devčić potpisao je 3. rujna u Nad-biskupskom domu u Rijeci. Crkva, kapaciteta oko 150 ljudi, bit će posvećena Maksimilijanu Kolbeu, koji je umro mučeničkom smrću u nacističkom logoru. Taj je zaštitnik ujedno poveznica s trage-dijom iz Drugog svjetska rata koju još pamte u Podhumu. Fašisti su tada strijeljali više od 90 muš-karaca, a ostale žitelje odveli u internaciju.

Na potpisivanju ugovora sudjelovali su nadbi-skupijski ekonom Piotr Modrzejewski, dosadašnji župnik Jelenja Sanjin Francetić koji je pokrenuo projekt izgradnje crkve, te novi župnik Ivan Milardović. U ime izvođača ugovor je potpisala pred-sjednica zadruge Ilonka Pavelić, a nazočili su voditeljica operativnih poslova Dragica Ružić i voditelj gradilišta Željko Maras.

Sva je dokumentacija osigurana, projekt je razrađen u detalje i očekuje da će izgradnja crkve tra-jati 15 mjeseci. Građevinske radove financirat će Riječka nadbiskupija, a za unutarnje uređenje pobri-nut će se župljani, kako je uobičajeno. Projekt za crkvu izradio je Adriaprojekt iz Rijeke. Kvadratnog je tlocrta s kupolom, a uz crkvu će se izgraditi i katehetska dvorana. Zemljište su darovale obitelji Tereze Rožić i Viktorije Grabar, a ostatak je otkupljen, većinom sredstvima koje je darovala obitelj Josipa i pok. Zdenke Bezuh.

„Ovime se ostvaruje stoljetna želja mještana, od kada su početkom 20. stoljeća dobili školu raz-mišljali su o tome da u Podhumu sagrade i crkvu“, podsjetio je nadbiskup Devčić. Dogovor tada ipak nije postignut, pa pitanje izgradnje crkve ponovno pokreće pokojni župnik Hinko Weber 60-tih godina, koji je od mještana dobio zemljište i lokacijsku dozvolu. Projekt tada planirane crkve izradio je ugledni riječki arhitekt Zdenko Sila koji se time izložio progonu komunističkih vlasti koje su i zaustavile gradnju crkve. Ideja je obnovljena tek nakon demokratskih promjena, a od 2006. godine vjernici se redovito okupljaju na bogoslužju u priručnim prostorijama. Na ovom području župe Jelenje živi oko 500 obite-lji, što čini trećinu ukupnog broja župljana. Demografska predviđanja govore da će broj žitelja još rasti.

Čabar

Dan domovinske zahvalnosti, pobjede i branitelja

Središnja svečanost obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih bra-nitelja, Dana drvara i šumara grada Čabra te blagdana Majke Božje Snježne održana je po 17 puta u pitomoj dolini Lividrage podno Risnjaka, uz prisustvo brojnih gostiju, uzvanika, vjernika, žitelja ča-barskog kraja i ljubitelja netaknute prirode i zdravog života. Nakon okupljanja zavidnog broja vjernika iz svih župa ovog okruženja ali i pojedinih župa s područja Gorskog kotara i Primorsko goranske županije, na platou ispred obnovljene zavjetne kapelice Majke Božje Snježne misno slavlje predvodio je mons. Juraj Petrović uz sudjelovanje mons. Ivoslava Linića rektora katedrale svetog Vida u Rijeci i domaćeg župnika velečasnoh Ivana Trohe te Mješovitog pjevačkog zbora župe Gerovo.

Nakon svete mise prisutnima se u ime domaćina „Finvest corpa“ d.d. Čabar, Hrvatskih šuma, Šumarija Gerovo, Grada Čabra i Turističke zajendice grada Čabra obratio Željko Erent gradonačelnik Čabra, koji je tom prigodom istaknuo značaj današnjeg dana za stvaranje samostalne i neovisne Hrvatske, prisjetio se 174 poginulih i oko 1400 ranjenih redarstvenika u „Oluji“ uz napomenu da je današnji dan prilika da im zahvalimo za sve ono što su dobro učinili za nas i za svoje obitelji. “Na njihovim primjerima moramo se naučiti kako se voli svoja domovina ali i cijeniti ono što smo stekli kroz borbu. Prisjetio se i trenutaka prije 17 godina kada je ovdje potpisana povelja o suradnji drvara i šumara grada Čabra, a iskorak u prošlost završio je prisjećanjima na nekadašnji život Lividrage i njezina okruženja.”

Na platou podno lovačke kuće Lividraga nastavljeno je s predstavljenjem brojnih običaja i stari zanati, čime je nastavljena tradicija započeta prije nekoliko godina a vezano uz istraživanje i njegova-nje starih običaja naših predaka, da bi sve bilo okončano zajedničkih druženjem uz obilje jela i pića ali i brojne štandove domaćih proizvođaća ali i trgovca iz vana.

Uoči same svečanosti u Lividragi, delegacija Gradskog vijeća grada Čabra u sastavu dr. Krešimir Sandukčić, Ivanka Križ i Ivanka Turk položila je cvijeće i upalila svijeće na spomeniku hrvatskih bra-nitelja u Čabru.

Željko Malnar

Započinje gradnja crkve u Podhumu

4 B

roj 7

/454

201

2.

Europski je parlament u proljeće 2009. godine u svojoj Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu

pozvao na proglašenje 23. kolovoza kao Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima te da se komemoriraju s dostojanstvom i nepristra-nošću.

U Rezoluciji je, među ostalim, navede-no kako EU parlament “obnavlja svoju ob-vezu prema mirnoj i prosperitetnoj Europi utemeljenoj na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokra-cije, jednakosti, vladavine zakona i pošto-vanja ljudskih prava,” istaknuo je važnost zadržavanja uspomena iz prošlosti živim, “jer ne može biti pomirbe bez istine i sje-ćanja; ponovno potvrđuje svoj jedinstveni stav protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke pozadine” te da je “krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina poči-njenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomirenje, koje se može postići pri-hvaćanjem odgovornosti, moleći za prašta-nje i njegovanje moralne obnove.”

I nije bez veze za datum izabran 23. ko-lovoza. Jer je na taj dan 1939. u Moskvi potpisan sporazum između nacističke

Njemačke i SSSR-a o nenapadanju, poznat kao Pakt Ribbentrop-Molotov, koji je imao i tajni protokol o podjeli interesnih sfera u Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Ru-munjskoj. EU parlament i na taj je način, simboličnim datumom, poslao poruku o zajedničkoj osudi najvećih totalitarnih ideo-logija 20. stoljeća u Europi koje su iza sebe ostavile milijunske žrtve, nacizma i fašizma s jedne te komunizma s druge strane. I dok se u nas često čuju zaklinjanja u europske vrijednosti, upravo na ovom danu ovih su dana ponovno pale maske. Osim što je u Hrvatskoj tek prošle godine taj dan uveden kao spomendan, ove godine on uopće nije ni službeno obilježen.

Jedino ako se u obilježavanje mogu ubrojiti uopćene pismene izjave Ive Josi-povića i Josipa Leke te predstava Zorana Milanovića. Ili možda dijeljenje cušpajza Ive Goldsteina, koji i danas još broji pluseve i minuse komunizma i nacizma, i drugima dijeli lekcije o cušpajzima u njihovim gla-vama, a čini se da je najveći u njega. Nije bilo dovoljno vladajućima da s Bleiburgom ponovno ožive aveti prošlosti, da se opet omalovažavaju žrtve, nije bilo dovoljno da se žrtvama komunizma, kad već na Bleibur-gu neće, neće pokloniti negdje u Hrvatskoj, vlastitoj domovini.

Dok je Josipović mudro to prešutio, dotle su Leko i Milanović ponosno izjavili kako je bilo dovoljno to što je državni vrh na proljeće bio u Jasenovcu i u Teznom pa da nema potrebe išta više obilježavati. Nisu oni tako samo omalovažili taj dan, niti samo žr-tve komunizma, nego su omalovažili sve žr-tve i sve ih stavili u isti koš svojih ideoloških zastranjenja. Jer Europski dan nije ustanov-ljen samo zbog komunističkih žrtava nego zbog svih žrtava pa bi normalno bilo da dr-žavni vrh simboličnom gestom, vijencem, pojavom, oda pijetet svima njima, bilo da je to opet Jasenovac za jedne ili neka druga lokacija za druge, ali ne Tezno u Sloveniji.

Kao da nema dovoljno lokacija u Hrvat-skoj koje su svjedoci komunističkog zuluma. Zašto se bježi od komuni-

stičkih žrtava u Hrvatskoj? Čije su to žrtve? I čemu bježanje od obilježavanja ovog dana? EU parlament jasno je naznačio “da sje-ćanja Europe na tragičnu prošlost moraju ostati živa kako bi počast žrtvama i osuda počinitelja postavili temelje za pomirenje utemeljeno na istini i spomenu.” Europski dan upravo bi i u Hrvatskoj trebao biti dan pomirenja, sjećanja na sve, poštovanja sva-koga, dan edukacije...

Vladajućima je on očito teret pa je to iskoristio HDZ i obilježavao ga u svojoj re-žiji. Bilo bi pohvalno da je HDZ u prošlosti napravio puno više u sankcioniranju zločina i zločinaca, ali nije, i za to je najviše odgo-voran. Događa se ono najgore, da su žrtve i dalje predmet dnevnopolitičkih prepucava-nja. To je sve samo sjeme za daljnje produ-bljivanje mržnje. Dokad tako?

RAZMIŠLJANJA

Piše: Zvonimir Despot

Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režimaOsim što je u Hrvatskoj tek prošle godine taj dan, 23. kolovoza, uveden kao spomendan, ove godine on uopće nije ni službeno obilježen.

EU parlament i na taj je način, simboličnim datumom, poslao

poruku o zajedničkoj osudi najvećih totalitarnih ideologija 20. stoljeća u Europi koje su iza sebe ostavile

milijunske žrtve, nacizma i fašizma s jedne te komunizma s druge strane.

Premijer Zoran Milanović najavio je svoj držav-nički posjet Vatikanu za mjesec listopad. Da-kako da su već započele spekulacije o temama

razgovora, a prije svega tu je pitanje Ugovora s Vati-kanom. Ipak tema nam nimalo nije nova jer ugovori s Vatikanom, Prijedlog zakona o medicinski potpomo-gnutoj oplodnji, vjeronauk u školi, građanski odgoj u školama... teme su koje se od početka ove godine i vladanja nove Vlade redovito spominju u odnosima Crkve i države. Redovito su zanimljive i medijima pa ponekad dobivamo dojam da samo o tome ovisi bo-ljitak Hrvatske.

Za Crkvu je razumljivo da brani svoja stajališta i svjetonazore, od socijalnih do antropoloških tema te da želi osigurati vjernicima ravnopravan položaj u društvu. Biskupi su stoga proteklih mjeseci spremno uputili svoje poruke javnosti. „Vjeronauk se u našoj javnosti često predstavlja kao nepotreban. Ogorčeni smo činjenicom njegovoga stalnog dovođenja u pi-tanje kao redovitoga predmeta u okviru osnovnoga i srednjeg školstva. K tomu i činjenicom različitih oblika diskriminacije vjeronauka kao predmeta“, na-vodi se u pismu HBK u povodu nove školske godine i 20. obljetnice od uvođenja vjeronauka u škole. O umjetnoj oplodnji biskupi pak kažu: „Konačni Prijed-log zakona o medicinski pomognutoj oplodnji po svo-me sadržaju i naravi duboko nemoralan i nehuman, a njegovo bi provođenje dovelo do nepredvidljivih po-sljedica za hrvatsko društvo“, stoji u izjavi Stalnog vi-jeća HBK. Vjernici su različitim inicijativama proteklih mjeseci potvrdili ili čak preduhitrili ove izjave biskupa. Crkva dakako ne može prešutjeti kada se u društvu ozakonjuju stavovi koji se protive njezinom nauku i mora javno iznijeti svoja stajališta.

Ostaje nejasno zbog čega nam iz vladajuće ko-alicije gotovo sustavno nameću ovakve teme. Kao da u ovome trenutku, kada je mnogim

građanima ugrožena egzistencija, vladajuća garnitu-ra nema ništa važnije za učiniti nego baviti se svje-tonazorskim promjenama u društvu. Jasno je svima da u Hrvatskoj danas postoji mnogo hitnijih pitanja od građanskog odgoja ili mijenjanja Zakona o pomo-gnutoj oplodnji. Svima je jasno da eventualna izmjena Vatikanskih ugovora neće ni za mrvu poboljšati dr-žavni proračun, a dovoditi u pitanje vjeronauk u ško-li, nakon 20 godina uspješnog provođenja potpuno je apsurdno. Tu je i neshvatljivo pitanje Bleiburga i problem odavanja počasti žrtvama komunizma, teme koja se može objasniti jedino željom za zamagljiva-njem pravih problema.

Dugoročno gledano nesporno je da su ideo-loške, svjetonazorske teme i promjene u društvu od iznimne važnosti za budućnost svakog društva. Zbog toga se Crkva redovito uključuje u takve rasprave. Ali u prvim mjesecima vladanja nove Vlade i u teškoj gos-podarskoj krizi, u vremenu kada brojni građani jedva sklapaju kraj s krajem, od strane Vlade zaista nije bilo nužno i hitno inzistiranje na njima.

Danijel Delonga

ZVONA ZVONE

Kao da u ovome trenutku, kada je mnogim građanima ugrožena egzistencija, vladajuća garnitura

nema ništa važnije za učiniti nego baviti se svjetonazorskim

promjenama u društvu.

Zamagljivanje

5 B

roj 7

/454

201

2.

Početkom srpnja u Zagrebu je održan 4. Međunarodni studij ha-gioterapije pod vodstvom profesora doktora Tomislava Ivančića. Ono što želim podijeliti s vama o razvoju hagioterapije jesu crtice

koje su mene osobno zahvatile i odjeknule u meni kao novo, iako, mo-ram priznati, nisu prvi put izrečene.

Koliko sam puta nešto čula... klimnem glavom da, da i imam u sebi neki nejasni stav da to znam, uvjerenje da je sve to već dio mene. Naravno, slijedi provjera u sva-kodnevici kad ne mogu reći da sam tako dobar učenik kao što sam (u)mislila.

Prisjetimo se zajedno, što je hagioterapija? Hagioterapija je izvorno hrvatski model istraži-vanja i terapijskog djelovanja na području čovjekove duhovne dimenzije. Ona na blizak, jedno-stavan način, prilagođen našem mentalitetu, provjereno poma-že da zakonitost duha postane naša svakodnevica, a duh je taj koji čovjeka čini slabim ili jakim, zdravim ili bolesnim, radosnim ili tužnim.

Područje hagioterapijskog istraživanja i terapije smješteno je između psihologije i teologije, odnosno između čovjekove psihe i njegove religioznosti. Hagiote-rapija proučava duhovnu dušu, a to je ono po čemu je čovjek specifično čovjek - njegova osobnost, život, intelekt, karakter, savjest, sloboda, pamćenje i sjećanje, kreativnost, slobodna volja, vrline, kultura, religioznost, smisao, etičnost i moral-nost, ljubav, vjera. (www.hagio.hr)

Putem hagioterapije pruža se pomoć u duhovnim patnjama, tje-skobama i izranjenostima svima potrebnima bez obzira na religijsku, rasnu i spolnu pripadnost. Osposobljavanje osoba za rad u hagiote-rapiji vrši se kroz Centar za obrazovanje u hagioterapiji. (www.zmr.hr)

Ako čovjeka naučimo da bude čestit, pošten, etičan, da mudro i ispravno misli, gleda i živi, ako mu pomognemo da ljubi, a ne mrzi, da s Bogom uspostavi kontakt, onda možemo izliječiti do 70% fizičkih bolesti. Zadaća hagioterapije je pokazati čovjeku da može biti vrhun-sko i kreativno biće, a to je onda početak sreće, novog društva, novih obitelji, novih brakova, novih međuljudskih odnosa. (www.hagio.hr)

Ovo je sažetak onoga što se o hagioterapiji može naći na inter-netskim stranicama. Oni koji prate njen razvoj mogu uočiti ono što je mene osobno jako obradovalo, a to je jednostavnost i jasnoća pred-stavljanja osnovnog sadržaja, kako u istraživanju, tako i terapiji.

Kroz hagioterapiju osobno, da bih je mogla dati drugima, pro-pitujem sebe - jesam li slobodna od duhovne patnje, trauma i bolesti, jesam li slobodna od mržnje, osjećaja lažnih krivica

i povrijeđenosti. Pitam se, živim li po savjesti ili me ponese mišljene javnosti, negativan stav i kritizer-stvo? Jesam li dovoljno iskoristila talente koje sam dobila? Znam li uočiti i skinuti masku sa svog lica? Ili, kako bismo to najjednostavnije rekli: jesam li vršitelj riječi?

Na Četvrtom međunarodnom studiju hagioterapije jasnije nego prije vidjela sam kako organi ti-jela mogu poslužiti za sliku i ime duhovnim organima našeg du-hovnog organizma. Dojmilo me srce kao duhovni organ u uspo-redbi sa srcem koje nam u tijelu kuca. Koliko puta mi se dogodilo da me zaista boli srce u grudima zbog neke boli duhovne naravi. To mi je nekako najjasnije ocrtalo konvertiranje duhovnih bolesti na tjelesno-psihičku razinu. Samo po sebi jasno je, zar ne, da je lijek za

slomljeno srce ljubav, prihvaćanje, vrjednovanje osobe na način na koji je vrjednuje sam Stvoritelj. Sama je po sebi jasna spoznaja da sam vri-jedna po tome što postojim. To nosi u sebi gradivnu snagu za moj život.

Da. Sve je tako jasno i tako jednostavno! Ali ja sam zaboravna pa mi često netko treba to ponovo i s puno strpljivosti reći. Zato jer sam sama takva, razumijem da su i drugi zaboravni, i jer sam

sama spoznala koliko je lijekonosna hagioterapija, mogu drugome po-nuditi lijek koji mene uvijek iznova izliječi.

Hagioterapija nije čarobna formula. Ona je antropološka medici-na koja bilježi svoje prve čvrste korake. Stvoritelj je stavio zakonitosti u čitav svijet. I u tu zakonitost prirode i svijeta spada i čovjekova duhov-na duša. Ono što je lijek u hagioterapiji jest riječ. Uvijek nadahnuta Riječju.

Piše: Vesna Drmić

HAGIOTERAPIJA

Eto, ove jeseni liječimo svoje ranjeno srce i srca naših najdražih. Kako?Reci osobi ranjena srca što ti se na njoj sviđa, što je na njoj osobito. Zagledaj se iskreno u nešto dobro, lijepo

ili originalno na toj osobi. Pokaži interes za njeno ozdravljenje. Pokaži iskrenu sućut za njenu bol, tugu, za depresiju, besmisao, bolest. Uvedi je u ljubav Onoga koji ju je oduvijek želio. Objasni joj: Sada ti se čini da

nema izlaza, ali izlaz uvijek postoji. Život nije slučajnost. Iako mi to ne vidimo, plan za nas je tu.I ljubite je svim srcem natopljenim Ljubavlju kroz sabranje.

Lijek za slomljeno srce je ljubavHagioterapija osobno

Koliko puta mi se dogodilo da me zaista boli srce u grudima zbog neke boli duhovne naravi. To mi je nekako najjasnije ocrtalo konvertiranje duhovnih bolesti na tjelesno-psihičku razinu.

6 B

roj 7

/454

201

2.GODINA MLADIH

Mladog čovjeka danas ne zaobilazi „napast“ da vjeruje ono što mu se sviđa, odbacujući primjerice cjelovitost crkvenog ili evanđeoskog nauka. Riječ je o opasnoj pojavi individualizma koji kao da sve više uzima maha.

Kako vjeruju i u što vjeruju mladi?

Piše: Marijan Benković

Kada bismo trebali sažeti u nekoliko rečenica pojam vjero-vanja svakako bi jedna od temeljnih konstatacija bila da je riječ o odnosu između čovjeka i nadnaravnog bića. Riječ je

o onome što čovjek vjeruje slobodno i što smatra istinom. Postoji raskorak između vjerovanja i „prak-ticiranja“ onoga što se vjeruje. U Hrvatskoj se u zadnjih devet godi-na bilježi određeni pad gledom na dimenziju vjerskih istina. Vjerova-nje u Boga nije doživjelo osjetan pad, ali je takav pad zabilježen kod vjerovanja u grijeh i u pakao. Pri-mjećuje se selektivno prihvaćanje istina vjere, uz prilično velike razli-ke na pojedinačni vjerski sadržaj.

Ni mladog čovjeka danas ne zaobilazi „napast“ da vjeruje ono što mu se sviđa, odbacujući primjerice cjelovitost crkvenog ili evanđeoskog nauka. Riječ je o opasnoj pojavi individualizma koji kao da sve više uzima maha. Pojedinac je sklon da mimo nau-čavanja Crkve sam izabire što će vjerovati i kako će živjeti. Zbog šarolikosti religioznih ponuda u društvu pojedinac u svojoj gladi za religioznim bira što mu se čini prihvatljivim i poželjnim, u pravilu bez razmišljanja kakvo je stajalište Katoličke crkve. Ako se slaže-mo sa konstatacijom da je posjedovanje cjelovitog znanja oduvijek bio privilegij specijaliziranih u Crkvi (biskupa, svećenika, teologa), dok većina vjernika raspolaže s djelomičnim znanjem ili ima krive pojmove o temeljnim dogmama vjere, onda tim više danas, poseb-no mladi, posjeduju svoju istinu koja je najbliža njihovim unutarnjim interesima.

Srednjoškolci „vjernici-praktikanti“, u velikoj većini vjeru doživ-ljavaju kao egzistencijalnu čovjekovu potrebu, a oni koji se izjaš-njavaju vjernicima, ali ne prakticiraju vjeru, češće vjeru doživljavaju kao dužnost. Distancirani, tj. oni koji su u sumnji ili na putu traženja, najčešće smatraju da vjera nije potrebna i da se tim problemom ne treba opterećivati. Oni koji idu redovito na nedjeljnu misu najčešće definiraju vjeru kao čovjekovu egzistencijalnu potrebu, ali isto tako jedan veliki postotak njih doživljava vjeru kao teret ili dužnost. Među ispitanicima koji mjesečno pohađaju euharistijsko slavlje 1/3 to čini zbog osjećaja dužnosti u odnosu na vjeru.

Sociološko-religijsko istraživanje Religiozni identitet zagrebač-kih adolescenata pokazuje da je većini adolescenata vjera važna u životu, a nešto manje od polovine mladih ispitanika izjavljuje da svoju vjeru i prakticira. Nešto više od polovice ispitanika vjeruje u Isusa Krista i prihvaća ono što naučava Učiteljstvo Katoličke Cr-kve, a gotovo petina zagrebačkih adolescenata, premda vjeruje u

Isusa Krista, samo djelomično prihvaća ono što naučava crkveno Učiteljstvo. Gotovo svaki deseti zagrebački srednjoškolac izjavljuje da misli da postoji nekakav bog ili neka natprirodna sila, ali ko-jeg ne identificira s Bogom o kojem govori Katolička crkva. Postoji

jedan broj adolescenata koji vjeru-ju, ali ne pripadaju nijednoj religiji. Riječ je o „religiji bez pripadnosti“. Među ispitanicima postoje oni koji su nesigurni, oni koji su još u traže-nju i oni koji o vjeri ne razmišljaju i koje vjera ne zanima. Većina zagre-bačkih adolescenata vjeruje da je Krist Sin Božji, da je Biblija Bogom nadahnuta knjiga, te da je Crkvu utemeljio Isus Krist. Dvije trećine is-pitanika vjeruje u besmrtnost duše, dok tek polovica vjeruje da će svaki čovjek uskrsnuti na kraju vreme-na. Adolescenti najmanje vjeruju u mogućnost da đavao opsjedne čovjeka. Više od trećine adolesce-nata smatra da poslije smrti postoji drugi život, dok nešto manje od po-lovine izražava nesigurnost i sum-nju glede čovjekovog konačnog završetka. Značajan broj ispitanika drži da čovjekova sudbina završava isključivo ovdje na zemlji, bez bilo kakve perspektiva o budućem živo-

tu, dok značajan broj ispitanika prihvaća reinkarnaciju kao jednu od mogućih alternativa poslije čovjekove smrti.

Većina zagrebačkih srednjoškolaca vjeruje u raj i poima ga u skladu s naukom crkvenog Učiteljstva, dok tek nešto više od polovice ispitanika vjeruje da postoji pakao. Postoji i znatan

broj onih koji ne vjeruju da postoji pakao ili ih to pitanje ne zanima. U mentalitetu adolescenata dominira apstraktno poimanje đavla, što je u skladu s trendom moderne kulture i suvremene znanosti. Što se tiče praznovjerja, adolescenti najviše vjeruju u moć zaziva-nja duhova.

Pojam „vjerovanje“ uključuje prijateljski odnos između Boga i čovjeka. S obzirom da se adolescenti i mladi nalaze u razdoblju života kada traže prijatelje pri čemu im je prijatelj gotovo glavni oslonac u životu, postoji velika predispozicija u mladog čovjeka da mu vjera postane važna životna opcija. Važno je mladom čovjeku dopustiti da bude mlad kršćanin potvrđujući svijest kako je svatko tijekom cijeloga života pozvan dozrijevati u svetosti. Mladi čovjek ulazi u zajednicu vjere, koja se „rebus sic stantibus“ nalazi u župi. No ako mu župa pruža samo tradicionalne vrijednosti bez životne dinamike, bez istinskih motiva, on se gubi, napušta religioznu prak-su i vraća se u starosti natrag na vjeru svoga djetinjstva, kao na lijepu uspomenu. Sada traži ostvarljiv životni odgovor na pitanje: Što imam od vjere?

Pojam „vjerovanje“ uključuje prijateljski odnos između Boga i čovjeka. S obzirom da se

adolescenti i mladi nalaze u razdoblju života kada traže prijatelje pri čemu im je prijatelj

gotovo glavni oslonac u životu, postoji velika predispozicija u mladog čovjeka da mu vjera

postane važna životna opcija.

7 B

roj 7

/454

201

2.

GODINA MLADIH

Naša je javnost preko medija obaviještena da je Konačni pri-jedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji sa sjedni-ce Vlade RH upućen u daljnju saborsku proceduru s namje-

rom da ga se još ovoga tjedna usvoji prije ljetne stanke Hrvatskoga sabora. Po svom sadržaju i važnosti problematika koju obrađuje takav prijedlog zahtijeva široku demokratsku raspravu u kojoj bi se otvoreno sučelili suprotstavljeni stavovi i argumenti kako bi građani mogli dobiti uvid u vjerodostojne informacije i činjenice.

Predlagatelji takvoga zakona neprestano ističu da su tijekom predizborne promidžbe obećali građanima donošenje takvog za-kona smatrajući da ih obećanje uvjetuje, a pobjeda na izborima daje opravdanje za njegovo donošenje. Međutim, ni obećanje, ni pobjeda na izborima ne daje pobjednicima neograničenu vlast nad životom i smrću niti im daje otvorene ruke za urušavanje temeljnih vrijednosti poput braka i obitelji.

Stoga ističemo da konačni prijedlog zakona o medicinski po-mognutoj oplodnji:

• • ne štiti ljudska prava i nije u skladu s duhom Ustava RH jer začetim

ljudskim bićima ne jamči pravo na život, već ih u najvećem broju slučajeva osuđuje na smrt;

• nije human jer zbog selektivnog pristupa ima eugenički karakter što je vidljivo iz članka 3. stavak 2. gdje se kao cilj, za razliku od va-žećeg zakona, navodi postizanje začeća, trudnoće i rođenje zdra-voga djeteta, što je vezano uz neograničenu primjenu preimplanta-cijske genetske dijagnostike (članak 9. stavak 1. točka 9);

• nije u korist zdravlja žene i muškaraca. Naime postupci medicinski pomognute oplodnje u svojoj biti nisu liječenje jer ne dovode do ozdravljenja uzroka neplodnosti kao složenog zdravstvenog stanja;

• nije u interesu djece ni prije ni nakon rođenja jer, osim što onima začetima uskraćuje pravo na život, nekima od rođenih namjerno oduzima očinsku ljubav i skrb, što je u suprotnosti s Konvencijom o pravima djeteta (članak 7. i članak 18);

• nije usmjeren rješavanju problema već njihovom umnožavanju, kako u medicinskom, tako i u pravnom a napose u moralno-etič-kom smislu. To se osobito odnosi na nepoznat broj zamrznutih

ljudskih bića – zametaka – čija je sudbina potpuno nepoznata i ne-definirana;

• nije na dobrobit liječnika i liječničke struke jer narušava dostojan-stvo liječnika koji bi zbog provođenja takvoga zakona kršili Hipo-kratovu zakletvu kao i Kodeks medicinske etike i deontologije Hr-vatskoga liječničkog zbora (članak 1. i članak 3);

• nije u korist braka i obitelji jer se proširenjem kruga korisnika MPO-a (članak 10) ugrožavaju te dvije stožerne institucije društva u po-kušaju da ih se izjednači s ostalim oblicima zajedničkog života koje ih nikako ne mogu nadomjestiti;

• nije u interesu budućnosti hrvatskih građana i njihova zdravlja, već pogoduje financijskim i drugim interesima farmaceutskih tvrtka, zdravstvenih ustanova i uključenih zdravstvenih djelatnika;

• nije odrješit u sprečavanju zloporaba i kršenja zakona (članak 56-57) jer ne predviđa strože kazne za ponavljanje djela, za djela koja izvrši organizirana skupina, ne predviđa kaznu oduzimanja licen-ce za rad zdravstvenom i nezdravstvenom djelatniku koji prekrši odredbe zakona. On predviđa samo novčane kazne, no ne i kazne zatvora, kao što je to slučaj u zakonodavstvima drugih europskih zemalja koje su već regulirale to područje. Primjerice, u Francuskoj se reproduktivno kloniranje kažnjava s 30 godina strogog zatvora i novčanom kaznom od 7,5 milijuna eura.

Izjava Stalnoga vijeća HBK o konačnom prijedlogu Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji

Zakon uperen protiv života, braka i obiteljiStalno vijeće HBK 9. srpnja uputilo je javnosti, Vladi i Saboru izjavu u kojoj se jasno navode manjkavosti prijedloga Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji koji je, kako navode biskupi, po svome sadržaju i naravi duboko nemoralan i nehuman, a njegovo bi provođenje dovelo do nepredvidljivih posljedica za hrvatsko društvo.

Iz svega toga je očito da je Konačni prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji po svome sadržaju i naravi duboko nemoralan i nehuman, a njegovo bi provođenje dovelo do nepredvidljivih posljedica za hrvatsko društvo.

Zbog toga članovi Stalnoga vijeća HBK-a bezrezervno podupiru one građane koji su dosada potpisali Deklaraciju o početku i zaštiti ljudskog života u njihovim protivljenjima i traženjima glede donošenja Zakona u medicinski pomognutoj oplodnji.

Isto tako Stalno vijeće HBK-a apelira na saborske zastupnice i zastupnike, a posebno na one koji se deklariraju kao katolici, da ne opterećuju svoju savjest donošenjem zakona koji je uperen protiv života te dostojanstva braka i obitelji.

Naposljetku, u ovom ozbiljnom trenutku pozivamo sve vjernike na molitvu, post i pokoru kako bi na taj način, kao i na druge raspoložive načine, izrazili svoje opredjeljenje za kulturu života te vrednote braka i obitelji.

8 B

roj 7

/454

201

2.DOGAĐANJA

Ovogodišnja proslava Dana hrvatskih mu-čenika na Udbini 25.

kolovoza, po više je stvari bila jedinstvena. Prvi se je puta obilježavala u novom termi-nu, zadnje subote u kolovozu, bila je to prva proslava nakon posvete crkve na koju se nisu posebno zvali razni dužnosni-ci, i konačno, ova je proslava bila u znaku iseljene Hrvatske, odnosno preko predvoditelja slavlja željezanskog biskupa dr. Egidija Živkovića kao i pro-moviranja ideje Gradišćanskih Hrvata da se križ krbavskih biskupa istakne kao simbol povezanosti iseljene i domo-vinske Hrvatske. Novi termin je želja da se proslava stavi izme-đu spomendana žrtava totali-tarnih režima koji se odlukom Europskog parlamenta već tri godine obilježava 23. kolovoza i dana Krbavske bitke 9. rujna. Pošto je ovogodišnji kolovoz najtopliji u povijesti klimatoloških mjerenja izostao je veći broj ho-dočasnika, kojih se na drevnoj Udbini okupilo između 2 i 3 tisuće.

Uz predvoditelja slavlja biskupa Egidija Živkovića i broje hr-vatske biskupe, dolazak celjskog biskupa mons. Stanka Lipovše-ka ojačao je prijateljstvo dva naroda, veze domovinske i iseljene Hrvatske, a istaknuo i značajnu notu mučeništva jer je Slovenija, a posebno prostor Celjske biskupije prepun masovnih grobnica s kraja Drugog svjetskog rata u kojima su stradali brojni Hrvati kao i Slovenci.

Željezanski biskup Egidio Živković zahvalio je na početku svojoj majci što ga je naučila materinjem jeziku kao i mučenicima

iseljene i domovinske Hrvatske čiji su nam život, žrtve, trpljenja, muke i smrt usadili snagu na teškom životnom putovanje. „S njima smo kao i najbližima ponajbolje povezani kada slavimo muku, smrt i uskrsnuće. Radujem se danas i zahvaljujem dobrom Bogu na da-rovanoj prigodi da kao željezanski biskup slavim zajedno s vama misu na ovom simbolikom bogatom i svetom hrvatskom oltarištu. S ljubavlju i poštovanjem grlim krajeve koje moji pradjedovi napustiše početkom šesnaestog stoljeća napuštajući obale Like, Gacke i Kr-bave u jednom od najtragičnijih razdoblja naše bremenite povijesti. Donosim vam pozdrave iz Gradišća u Austriji gdje već 500 godina čuvamo svoju katoličku vjeru i svoj hrvatski jezik i tradiciju. Udbina je propovjedaonica s koje upućujemo poruku cijelom hrvatskom

Željezanski biskup Egidio Živković predslavio misu na proslavi Dana hrvatskih mučenika na Udbini

Crkva mora biti proročki glas nadeDan hrvatskih mučenika slavi se između spomendana žrtava totalitarnih režima koji se odlukom Europskog parlamenta već tri godine obilježava 23. kolovoza i dana Krbavske bitke 9. rujna.

Domaći biskup Mile Bogović u svom je pozdravu istaknuo bitne naglaske ovogodišnje proslave Dana hrvatskih mučenika. „Od sada će na ovaj dan Crkva u Hrvata obilježavati i Dan spomena na žrtve totalitarnih režima. Dakako, to obilježavanje imat će vjerničku i crkvenu dimenziju. Mi nećemo slaviti ničiju pobjedu među zaraćenim stranama, ni „pušku“ pobjednika ni poraženih, nego i dalje ostaje križ ono čime ćemo se hvaliti. Želimo da se time procjenjuje naša hrvatska vjernost, kako smo naslovili i naše glasilo, koje smo i za ovu proslavu objavili. Ističemo vjernost u čašćenju križa ponesenog za drugoga. Prisutnost biskupa gradišćanskih Hrvata kao voditelja slavlja poticaj je da se kao ovogodišnja misao vodilja uzme raseljenost Hrvata i način njihova duhovnog objedinjavanja. Upravo među Gradišćanskim Hrvatima niknula je ideja da se Križ krbavskih biskupa uzme kao simbol njihove povezanosti sa starom domovinom. Tu ideju protegnuli smo na cijelu iseljenu Hrvatsku koja je danas brojčano nekako izjednačena s domovinskom. Prošle godine pri biskupskim konferencijama Hrvatske te Bosne i Hercegovine osnovana je zajednička Komisija (povjerenstvo) za hrvatske mučenike (martirologij). To je zapravo novi korak u započetom projektu. Jedna i druga konferencija pozivaju sve župnike i župna pastoralna vijeća da se aktivno uključe u traženje tragova mučeništva na našim prostorima, napose iz vremena drugog svjetskog rata i poraća. Državne institucije, nažalost, ne pokazuju naročitu želju da obave posao koji se od njih očekuje.

9 B

roj 7

/454

201

2.

DOGAĐANJAnarodu. S Krbavskog polja bacamo pogled na cjelokupnu našu povijest - pogled koji grli svaki, pa i najmanji zakutak ove drage zemlje Hrvatske. Ovdje su sva naša stradanja i stratišta na jedno-me mjestu. Ovo je mjesto na kojem čuvamo tragove mučeništva i zaboravu otimamo uzore samoodricanja. Mučeništvo je kruna i vrhunac posve svjesnog opredjeljenja za vjernost.“ Kao dokaze za to biskup Živković je spomenuo Miroslava Bulešića, s. Žarku Ivasić, Drinske mučenice, 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca, fra Rafu Kalinića, p. Dominika Barača, kao i dva mučenika iz redova gradi-ščanskih Hrvata. Jednog su komunisti ubili u jednoj župi u Mađar-skoj, a drugi je skončao u koncentracijskom logoru u Dachauu zato što se priznao Hrvatom.

„Nakon stoljeća stradanja, pretrpani raznoraznim jarmovi-ma, udarani i šibani sa svih strana, pa i s onih s kojih to nismo očekivali, sanjali smo i umirali za slobodu. Danas

ovaj narod ponižen i prignut poput prosjaka puže i kuca pred vrati-ma umorne starice Europe spreman žrtvovati ne samo svoje sinove nego i mnoge vrijednosti i bogatstva za mrvice koje preostaju na stolovima njenog bogatstva i moći. Izgleda da smo prebrzo zabo-ravili krv kojom je sloboda plaćena. Ne mogu prešutjeti činjenicu da mnogi Hrvatsku danas doživljavaju kao zemlju bez nade, prepu-nu ljudi svladanih letargijom i beznađem. Od razočaranih branitelja do mladih koji svugdje osim u njoj vide svoju budućnost.

Što bi u ovom povijesnom trenutku trebala činiti Crkva? Crkva, ako želi ostati vjerna svome poslanju ne smije šutjeti, ne smije po-pustiti pred napastima interesa i kompromisa, mora poput proroka stati na stranu istine bez obzira na cijenu koju će za to morati platiti. Kada stvari nazivamo njihovim pravim imenima, kada kažemo da je abortus ubojstvo, a ne pravo žene da raspolaže svojim tijelom, da su istospolni brakovi i njihovo usvajanje djece izopačenje ljudske prirode, a ne dostignuća suvremene demokracije, da je poigrava-nje s genetikom ponovni pokušaj čovjeka da se igra Stvoritelja, a ne napredak znanosti, onda nam kažu da smo zaostali i konzer-vativni, da ne razumijemo čovjeka i njegove potrebe, onda smo kočničari na putu u, priznat ćete, u najmanju ruku nejasnu i zama-gljenu budućnost. Bojim se budućnosti, bojim se Europe u čijem se ustavu ne smije spomenuti Božje ime, bojim se za Hrvatsku u čijim temeljima ne bi bile ugrađene kršćanske vrijednosti. I kada odgovaram na pitanje što bi u ovom povjesnom trenutku trebala činiti Crkva, posve sam uvjeren da ona mora biti proročki glas, glas nade koji će ovom narodu neumorno navještati da ga Bog nije ni prevario ni zaboravio.

Ima u nama nešto što se, ponekad i nesvjesno, opire svakoj vla-sti i autoritetu. Ne volimo kraljeve, careve, predsjednike, direkto-re, biskupe, šefove bilo koje vrste. Njihovo upravljanje i njihova

prijestolja najčešće su popločana životima drugih, mnogim nedo-sanjanim snovima i još više s mnoštvom isplakanih i neisplakanih suza. Mnogi naši zemaljski vladari, vrlo brzo nakon što se uspnu na svoja prijestolja i zaposjednu svoje vile i rezidencije, zaborave svo-ja obećanja.“ Biskup Živković se na kraju prisjetio svih naših mu-čenika, a posebno životnog stava jednoga od najvećih, blaženog kardinala Stepinca: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.“ Toliki su, napajajući se na njegovu uzoru, godinama podnosili strahote jugoslavenskih kaza-mata, izgnanstva, pa i umiranja. Bilo je to vrijeme - koliko god ga neki danas pokušavali neutemeljeno uljepšavati - prepuno lažnih svjedočanstava, egzekucija bez sudova i optuživanja bez doka-za. Što bi nam danas s ovog svetog mjesta poručili naši hrvatski mučenici? Da budemo Crkva glasna, iskrena i nepokolebljiva! Da budemo Crkva nepotkupljiva i narod ponosan na svoju povijest i svoje kršćanske vrijednosti za koje su toliki žrtve podnosili i umirali. Da čuvamo domovinu i ne zaboravimo patnje i krv kojom je naša sloboda plaćena. Neka nam naši hrvatski mučenici budu uzori, pu-tokazi i zagovornici na našem životnom putu!“

Na kraju mise domaći biskup Mile Bogović je posebno zahva-lio dosadašnjem upravitelju svetišta i udbinskom župniku na 10 go-dina upravljanja župom i sudjelovanja kod gradnje Crkve hrvatskih mučenika fra Nediljku Knezoviću. Zahvalio je i voditelju združenog zbora biskupije Ivanu Prpiću Špiki i orguljašu Milanu Dučiću.

Zvonko Ranogajec

Udbina, zaštitnik biskupije sv. Jakov

Isus je mnogo više od svega znanstveno otkrivenogBlagdan sv. Jakova, zaštitnika Gospićko-senjske biskupije

svečano je proslavljen 28. srpnja na Udbini. Misno slavlje u Crkvi hrvatskih mučenika predslavio je biskup Mile Bogović u koncelebraciji svećenika biskupije među kojima više kanoni-ka Senjskog kaptola, Gospićkog dekana mons. Mile Čančara, Ogulinskog dekana mons. mr. Tomislava Rogića, preč. Petra Boguta te upravitelja svetišta i CHM fra. Nediljka Knezovića.

Biskup je u propovijedi istaknuo da je blagdan sv. Jakova najznačajniji datum za crkvenu povijest biskupije. Sv. Jakovu je bila posvećena krbavska katedrala, a na taj dan je 2000. godine određeno kada će nova biskupija zaživjeti. Tada je bi-skup u Gospiću preuzeo biskupski štap u ruke koji su nosili krbavski biskupi, a donesen je i njihov križ iz 13. stoljeća. „Na blagdan sv. Jakova pred 12 godina zaživjela je Gospićko-senj-ska biskupija. Osim toga Jakov je jedan od dvanaestorice apo-stola koji je prvi s bratom Ivanom prepoznao u Isusu pravog učitelja, što govori da je bio osjetljiv na dobro koje ga okružuje. Iako je bio nagle ćudi bio je jedan od trojice na Brdu preobra-ženja i u Maslinskom vrtu, mijenjao se i rastao u krjepostima te zaslužio je da bude prvi od apostola Kristov mučenik. Jakov je osjetio da je u Isusu našao pravi put i dragocjeni biser te da se isplati sve uložiti na tom putu.“

Biskup je zatim progovorio o pronalasku “božje čestice“ ili „Higgsovog bozona“ nakon čega je sam znanstvenik

Higgs proplakao od radosti. Znanstvenici su se oduševili radi pronalaska sitnog zrna iz kojeg je sve nastalo. O tome mi ne promišljamo samo znanstveno već i vjerski. Isus je mnogo više od svega znanstveno otkrivenog, on je utjelovljene riječi Božje. Isto tako CHM koju smo izgradili nije samo proizvod brojnih projekata i nacrta koji ispunjavaju čitavu sobu, već je ona proizvod savjesti koju je osjetio i Jakov apostol i koju je širio cijelom svijetu. Svi koji shvaćaju poruku sv. Jakova neće biti besposleni, jer ima puno toga za uraditi u današnjem svije-tu, zaključio je biskup Bogović.

Nakon toga svi sudionici slavlja otišli su do ostataka drev-ne katedrale sv. Jakova na kojoj su stolovali krbavski biskupi. Nakon što je biskup Bogović održao kraći sat crkvene povije-sti predvodio je molitvu za sve biskupe, svećenike i vjernike koji su od krbavskih dana do danas položili svoj život za svoj narod.

Zvonko Ranogajec

10 B

roj 7

/454

201

2.HODOČAŠĆE MLADIH

U organizaciji Ureda za pastoral Riječke nadbiskupije i Zajed-nice Krista Kralja, kao i Zajednice mladih - Samuel, a po-vodom završetka Godine mladih i na početku Godine vjere,

mladi su ovoga ljeta hodočastili u Svetu Zemlju u dva termina, od 24. do 31. srpnja te od 31. srpnja do 7. kolovoza. Karizma Zajednice Krista Kralja, kao i njezinog ogranka koji okuplja mlade - Zajednica Samuel - je molitva za mlade grada Rijeke, za bolesnike i najpo-trebitije i za mnoge nakane koje se prepoznaju kao prioritetne, kao i one po pojedinačnim zamolbama vjernika. Duhovno vodstvo na hodočašću preuzeli su biskupski vikar za pastoral i voditelj Ure-da za mlade Matija Matičić i župnik iz Selca Tomislav Ćurić dok su pomoćnici i pomoćni duhovni pratitelji bili svećenici iz misija, Domin Vladić iz Kanade i fra Ivica Karmelo Strčić iz Južnoafričke Republike. Ukupno je hodočastilo 217 vjernika, uglavnom članova Zajednice, ali i drugih koji su se pridružili.

Dugo se u Zajednici Krista Kralja i nadbiskupiji najavljivalo, pa i na koncu organiziralo ovo posebno hodočašće koje je bilo na razini duhovnih vježbi.

„Pred sam odlazak bila je tako prepoznatljiva ona uzdrhtala trema u nadanju, hranjena vjerom i ljubavlju koju smo njegovali u srcu. Ide se u domovinu našega Gospodina i naše Majke. Ide se zapravo kući - tamo gdje smo svi prepoznavali i davali si pravo na neki način nazivati Svetu Zemlju i svojom domovinom - onom iz koje izlazi i u koju se ponovo vraća naš Bog. Tamo gdje su posađene u srca ljudi prve riječi Objave, prve riječi ljubavi Boga čovjeku, tamo iz čijih se izvora i danas hranimo i živimo po darovanom i ostvarenom milosrđu našeg Trojedinog Boga. Tamo gdje je bitnost u kojoj poči-va, raste i živi naš duh, u kojoj živi srce, u toj stvarnosti je sva naša bitnost, a počeci svega su baš tamo u Svetoj zemlji. Tamo idemo! Tamo se zapravo vraćamo.

U ranim jutarnjim satima krenuli smo prema Zagrebu od kud smo imali let avionom za Tel Aviv. Radost, ona neizreciva uzdrhtalost koja biva kad se događa ostvarenje nečeg velikog, čekanog, vo-ljenog, dala se gotovo opipati. Zazvali smo Gospodina, predali mu svoje živote, svoje nakane, svoje molitve i prepustili se Njegovom milosrđu da nam na ovom hodočašću bude i ostvari se ono najveće dobro koje On ima za svakog ponaosob. Tel Aviv nas je dočekao baš onako kako smo i očekivali, vruć, sparan, zračna luka nagužva-na ljudima druge odjeće, drugih jezika, drugog pisma, drugačijih pravila. No, odmah smo se opet posložili u autobuse kojima smo za-počeli hod, vožnju prema našim odredištima. Naravno, dočekali su nas naši vodiči i već na početku osvojili su nas svojom srdačnošću i otvorenošću koju smo prepoznali i zavoljeli.

Najprije brdo Karmiel, a u podnožju Haifa. Misa u bazilici, moli-tva u špilji, na svetom boravištu starozavjetnog proroka Ilije, istinitog, hrabrog i odanog bojovnika Gospodnjeg.

U večernjim satima stižemo u Nazaret. Događanja u Naza-retu i okolici započela su narednog dana u Kani Galilejskoj. Tamo smo imali misu na kojoj su bračni parovi obnovili svoje vjenčane zavjete pred Bogom i crkvom. Tako smo jako molili da Gospodin pretvori bezokusnu vodu naših života u moćno vino, ljekovito piće

kojim ćemo podizati svoje i tuđe nemoći srca, iscjeljivati se vinom Njegove ljubavi i upijati je cijelim bićem.

Proveli smo dva dana u samom Nazaretu i okolici. U bazilici Marijinog Navještenja, uz prag Gospinog doma tražili smo utjehu u toplini njezine zaštite. Obilazili smo mjesta Isusovog djelovanja. Kako odjednom izvještaji Evanđelja poprime drugačiju, puniju di-menziju. Postaju nekako opipljivi, stvarniji. Sada znamo galilejska brda, kako miriše Genezaretsko jezero, sada su slike jasnije, sada zgode više nisu samo priče od nekada i negdje. Jer, hodali smo Taborom, isti prizor dijelili s Petrom, Ivanom i Jakovom, isto molili i doduše - i isti odgovor dobili….; hodali s mnoštvom onim putovima kamo su Ga pratili i utapali srca u riječima koje je govorio kao nitko do tada - onako kao što govori samo Onaj koji ima vlast! A Kafarna-um - nad mjestom, prostorom u kojem je Isus boravio u Petrovoj kući stoji bazilika. Tamo je bio, tamo spavao, jeo, tamo naviještao, tamo iscjeljivao i baš tu imamo svetu misu. Bilo nam je kao da nas je sve, onako skupljene u krug nad crnim, granitnim iskopinama, dovela Božja milost, razmaknula se krovna zaštita i sve nas uranja u samo središte, Gospodinu pred noge. Galileja…

Idemo zapravo kući jer Svetu Zemlju Na hodočašću je sudjelovalo 217 mladih vjernika, uglavnom članova zajednice Krista Kralja, ali i drugih koji su se pridružili.

Tamo gdje su posađene u srca ljudi prve riječi Objave, prve riječi ljubavi Boga čovjeku, tamo iz čijih se izvora i danas hranimo i živimo po darovanom i ostvarenom milosrđu našeg Trojedinog Boga. Tamo gdje je bitnost u kojoj počiva, raste i živi naš duh, u kojoj živi srce, u toj stvarnosti je sva naša bitnost, a počeci svega su baš

tamo u Svetoj zemlji. Tamo idemo! Tamo se zapravo vraćamo.

Na pragu Godine vjere hodočašće Riječke nadbiskupije u Svetu Zemlju

11 B

roj 7

/454

201

2.

HODOČAŠĆE MLADIH

Odlazimo… napuštamo Galileju, idemo dalje, baš kao i On. I nas put vodi, uzlazimo ka Jeruzalemu... U vožnji smo ovaj put samo okrznuli Jeruzalem i evo, stigli smo nadomak Betlehemu. U daljini Judejsko gorje. Betlehem nas je udomio u predvečerje prevrućeg dana, i u naraslom iščekivanju novoga, osvježio pro-hladnim večernjim vjetrom. Milina… Uslijedili su dani hodočašćenja u Betlehemu bazilici Isusovog rođenja, pastirskim poljanama, spi-ljama, a potom Jeruzalem.

Jeruzalem! Zapravo, čini mi se nemogu-ćim verbalizirati događanja, jer ta zbivanja, kao i sva ostala, su zapravo bila događanja duha koji ponekad teško, a ponekad nikako ne dopušta riječima niti približiti se primljenoj i doživljenoj istini. Kako bi mogli ispisati značaj Maslinske gore…, kako prepričati misu u cr-kvi Getsemanskog vrta gdje pred oltarom stoji stijena uz koju se Isus krvavim znojem znojio. Križni put ulicama Grada! Makar to nisu te uli-ce, i makar to nisu zdanja Njegovog vremena, ostaje mjesto, značaj, ostaje doživljaj koji taj-novito preskače zadanost zapisanu u kamenju, vremenu i posloženosti mjesta. Značaj savlada ograničenost zemaljske datosti. Činilo mi se da smo prohujali onim zgužvanim, bazarnim ulicama, kao da smo bili izuzeti, nedostupni i nedodirljivi za sve one nanizane trgovine, lju-de, buku, događaje, komentare, gotovo ogrnu-ti i utopljeni daleko jačim, daleko moćnijim do-življajem Onoga kojeg smo molili i onoga što smo molili - i zapravo tako sabrani, uronjeni, bili sami molitva. To srce pamti, od toga srce živi.

Bazilika Kristova gro-ba! Ime, samo ime bazilike zbog značaja i mjesta učini neku transformaciju u srcu i duhu i postoji sama po sebi jasna uzdrhtalost duha, neka neizreciva ganutost i svetost kojoj se uzalud opi-rati. A kako opisati to mje-sto? Evo mjesta, evo križa na kojem je Spas svijeta visio! Evo mjesta na kojem ga je Majka mrtvog držala u naručju, kamena na kojem je Svetac Božji položen, na kojem je pomazan, oplakan,

povijen! Evo groba gdje je ostvareno postignu-će svih postignuća, gdje je ostvareno čudo nad čudima, gdje je pokazana kao nikad nig-dje prije i nikad nikom ranije veličanstvenost i božanstvenost Ljubavi koja je proslavila Život i porazila smrt. Vraćali smo joj se i uvijek i opet ponovno i još bi srce htjelo…

Zadnji dan je bio ispunjen odlaskom u Jerihon, na rijeku Jordan, obnovom krsnih za-vjeta. U onoj vodi kojom se Gospodin krstio, nebo se nad svakim otvaralo iskazujući ljubav svojim sinovima i ljubljenim kćerima. Potom posjet Qumranu, kupanje u Mrtvom moru, us-pon u samostan na Brdu iskušenja i predvečer misa u Betaniji, u bazilici Lazarovog groba.

Svaki dan je bio dan preobilnog primanja milosti i za svaki je bilo nebrojno mnogo ra-zloga zahvaljivanja. Velika radost, neizrecivo zahvaljivanje i nadam se dugotrajno pamćenje u srcu neka se pretvori u izvor nove snage za hod ovom dolinom suza do konačnog susreta kad će se zbiti ono za čim živimo u nadi išče-kivanja.

Hvala Gospodinu na ovom hodočašću na početku Godine vjere, našim svećenicima pra-titeljima Matiji i Tomislavu, pratiteljicama Ines Turković, Katici Dessardo i sestri milosrdnici Miriam Radošević, stručnim vodičima, vozači-ma, kao i svima koji su pridonijeli na bilo koji način njegovoj realizaciji, a na poseban način svim suputnicima hodočasnicima naše Riječ-ke nadbiskupije i posebno mladima iz Zajedni-ce Krista Kralja.”

Zrinka Milanović

Ime, samo ime bazilike zbog značaja i mjesta učini neku transformaciju u srcu i duhu i postoji sama po sebi jasna uzdrhtalost duha, neka neizreciva ganutost i svetost kojoj se uzalud opirati.

A kako opisati to mjesto? Evo mjesta, evo križa na kojem je Spas svijeta visio! Evo mjesta na kojem ga je Majka mrtvog držala u naručju, kamena na kojem je Svetac Božji položen, na kojem je pomazan, oplakan,

povijen! Evo groba gdje je ostvareno postignuće svih postignuća, gdje je ostvareno čudo nad čudima.

Hodočašće je bilo nezaboravno. Sve pripreme koje smo imali prije puta bile su samo mala pomoć da dopusti-mo srcu da nas iskustva Svete Zemlje mijenjaju na sliku našeg Gospodina.

Kristina, 25 god.

Kada hodate tom zemljom imate osjećaj kao da iznova iščitavate evan-đeoske priče, ispisane po gradovima i selima.

Nika, 21 god.

Sada imam više strahopoštovanja i razumijevanja nad tajnama Isusovog života.

Claudia, 17 god.

Znao sam da imamo četiri evanđe-lja, ali nije mi bilo poznato da postoji i peto evanđelje. To je zemlja koju je Isus posvetio - Sveta Zemlja.

Goran, 26 god.

Najviše ću se sjećati Božićne mise u Betlehemu i poseban mir koji sam doživjela na pastirskim poljanama. Bilo je predivno.

Marta, 14 god.

Ugodno me iznenadio spoj tradi-cije i modernog načina života danas. Zbog toga se mi ljudi 21. stoljeća bez ikakvih problema lako pronađemo u biblijskoj prispodobi.

Karla, 16 god.

Ustali smo ranom zorom. Hoda-li smo ulicama Jeruzalema kojima je hodao Isus. Uputili smo se u crkvu na mjesto Isusovog groba da u miru i bez gužve doživimo susret s uskrslim Gos-podinom u molitvi, u molitvi zahvaljiva-nja i predanja.

Vladimir, 30 god.

U Jerihonu, na Brdu iskušenja, gdje je Sotona kušao našeg Gospo-dina uzeo sam kamen da mi bude spomen i poticaj da u svojim životnim iskušenjima ne pokleknem već budem jak i odan Gospodinu u svakoj situaciji.

Paolo, 26 god.

možemo nazivati i svojom domovinom

Bazilika Kristova groba!

DOJMOVI HODOČASNIKA

12 B

roj 7

/454

201

2.

Piše: Goran Moravček

IZ POVIJESNE RIZNICE

KAPELA SV. ROKAZavjetna kapela sv. Roka (13,5 x 7 m)

na ulazu u Klanu sagrađena je u sadašnjem obliku 1858. godine u doba kolere o čemu svjedoči natpis nad ulazom. Ispred crkve je kameni križ s napisom: MATE BELLE 1848. Kapela ima zvonik na preslicu s jednim zvo-nom, nabavljenim 1975. godine. Staro zvo-no oduzeli su talijanski vojnici 1. prosinca 1942. godine. U svetištu (4 x 4 m) je oltar sveca zaštitnika. Crkva je bila oštećena u Drugome svjetskom ratu, a obnovljena je 1953. godine u doba župnika Pavela Mrš-nika.

KAPELA MAJKE BOŽJE LURDSKE NA STRMAŠĆICI

Posvećena Gospi Lurdskoj, kapelica na Strmašćici izgrađena je 1904. godine, a natpis na njoj - O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utičemo - ispisan je u spomen na 50. obljetnice dogme o bezgreš-nom začeću, proglašene 1854. godine. Na mjestu gdje je podignuta kapelica ukazala se Gospa mještanu Klane Martinu Šustaru Ivakovu. Kapelicu i okoliš oko nje dao je ure-diti klanjski župnik Jure Moguš nakon obilje-žavanja stote godišnjice svetišta.

KAPELA SV. MIHOVILA ARHANĐELA U KLANI

Grobljansku kapelu sv. Mihovila (9,6 x 7 m) ne spominje Valvasor 1689. godine, ali ta je crkva tada postojala jer je ondje bila sahranjena 1675. godine vlasnica klanj-ske gospoštije Ana Maria Panizzoli, udana Scampichio, čiji su zemni ostaci pronađe-ni u jesen 2004. godine prilikom izmjene

Na klanjskoj Gradini postojala je nekoć crkva sv. Trojstva koja se spominje u 13. stoljeću, a iz te prve klanjske crkvice potječe fragment glagoljskoga natpisa “1439 to pisa”, koji je sačuvao od zaborava župnik Klement Franjo Ksaverij Marotti.

Sveti Jeronim u Klani

Župa sa sedam kapela

Župa Sv. Jeronima osnovana je 1680. godine u doba kastavskog plovana don Jurja Bačića, a sadašnja župna crkva sagrađena je 1838. godine i posvećena 1850. Kapele su podignute u čast sv. Roka i sv. Mihovila u mjestu te Majke Božje

(Strmašćica), Bezgrješnog Začeća (Breza), sv. Jurja (Lisac), sv. Vincenca (Škalnica) i sv. Nikole (Studena).

Na klanjskoj Gradini postojala je nekoć crkva sv. Trojstva koja se spominje u 13. stoljeću, a iz te prve klanjske crkvice potječe fragment glagoljskoga natpisa “1439 to pisa”, koji je sačuvao od zaborava župnik Klement Franjo Ksaverij Marotti. Nakon što je kaštel napušten u podnožju Gradine podignut je novi oko kojega se razvilo naselje. Klana je odvojena od dekanata Jelšane, kojem je pripala 1788. nakon preuređenja bi-skupijskih granica u doba Josipa II., te je pripojena dekanatu u Kastavu 1883. godine gdje i danas pripada.

ŽUPNA CRKVA SV. JERONIMAŽupna crkva sv. Jeronima izgrađena u sadašnjem obliku 1836. godine u doba

epidemije kolere o čemu svjedoči kameni natpis na latinskom jeziku postavljen iznad glavnog ulaza nakon što je posvetu nove crkvene građevine obavio 25. siječnja 1850. godine tršćansko-koparski biskup Bartolomej Legat (1846-1874). Župnik je tada bio Klement Marotti, klanjski veleposjednik Josip Negovetić, a crkveni starješine Grgur Gauš i Luka Laginja. Dva desetljeća kasnije, 1870. godine, Klanu i okolicu pogodio je snažan potres, znatno oštetivši i župnu crkvu. Nakon zemljotresa crkva je popravljena, a temeljitije je prepravljena šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

U crkvi su tri oltara. Na glavnome mramornom oltaru stoji kip Majke Božje od Se-dam žalosti, a sa strane su kipovi sv. Florijana i sv. Roka. Glavni oltar je preuređen prema zamisli slovenskog likovnog umjetnika Tone Kralja, koji je crkvu i oslikao. Oltar Presvetog Srca Isusova iz 1931. godine je na strani Evanđelja, a na strani epistole žrtvenik je posvećen sv. Antunu Padovanskom. Oba su oltara mramorna. Sakristija je proširena 1943. godine.

Na zvoniku crkve visokom 18 metara nalaze se tri zvona. Veliko teško 1.200 kilo-grama izliveno je u Udinama (Italija) 1868. godine za drugog naručitelja koji ga nije preuzeo u radionici Fuse Francesca Briolija. Nabavio ga je 1922. godine župnik Ivan Koruza nakon što su tri stara zvona bila oduzeta 1916. godine i pretopljena u oružje. Ista sudbina zadesila je klanjsku župu 1. prosinca 1942. godine kad su talijanski vojnici oduzeli sedam zvona, teških ukupno 1.414 kilograma, sa zvonika crkava sv. Jeronima, sv. Roka, sv. Mihovila, Bezgrješne Djevice Marije u Brezi, sv. Jurja u Liscu i sv. Vincenca u Škalnici.

Dva manja zvona izlivena su 1991. godine u radionici Grassmayer u Innsbrukcku (Austrija), a posveto ih je riječki nadbiskup Anton Tamarut. Kupola zvonika je bakrena i preuređena je prema nacrtima s početka XX. stoljeća u doba župnika Petra Zebe 1994. godine. Ura na tornju kupljena je zalaganjem mons. Milana Simčića.

13 B

roj 7

/454

201

2.

Prema uobičajenoj definiciji po-jam krša, popularnije „kamenog kraja“, odnosi se na vapnenač-

ko-dolomitna područja s naročitim morfološkim i hidrološkim karakteristi-kama. Tu krašku regiju u nas čini pro-strano planinsko područje Dinarida, obuhvaćajući širi pojas Visokog krša, priobalja i otoka. Najveći dio tog područja, i pored nastojanja da se pošumljavanjem privede šumskoj pro-izvodnji, čine degradirane površine, uglavnom pašnjaci-kamenjari ili golet s rijetkim grmolikim ostatcima nekadaš-nje šume. Nestanak vegetacije, a nakon toga i tankog sloja tla, koje je pokrivalo kamen, posljedica je stihijskog djelovanja čovjeka. Naime, i taj su „kameniti kraj“ stanile generacije starosjedilaca, naših gorštaka, koji su tu našli svoje utočište, do-duše siromašnog ali mirnijeg života. Ne samo sjekirom nego i vatrom tu su oni krčili (spaljivali) šume kako bi šumsko tlo priveli poljoprivrednoj kulturi. Zasebno mjesto zauzima spaljivanje drveta radi dobivanja pepeljike (potaše), čiji su produkti bili i te kako tražena roba za proizvođače stakla s centrom u Veneciji.

Krška područja karakterizira niz morfoloških pojava, poput škrapa, ponikava, vrtača, špilja, jama. Radi rješavanja pitanja vodoopskrbe još prije Drugog svjetskog rata započela su značajna speleološka istraživanja špilja i jama na području Dinari-da. Provode ih mahom strani istraživači iz Austrije, Češke, Italije koji, opskrbljeni modernom speleološkom opremom, prodiru sve dublje u unutrašnjost dinarskog krša.

Od prvog dana ove godine radnu mi sobu krasi grafički vrlo dopadljiv veliki zidni kalendar Javne ustanove Nacionalnog parka Sjeverni Velebit 2012. posvećen nesvakidašnjem jubileju: 20. godišnjici otkrića Lukine

jame, još uvijek najdublje jame u Hrvatskoj. Otkrili su je slovački speleolozi, čla-novi Studentskog sveučilišnog kluba u Bratislavi, 28. rujna 1992. Prema prigod-nim tekstovima iz kalendara saznajemo da je Lukina jama nazvana po speleologu Ozrenu Lukiću - Luki, koji je kao hrvatski branitelj poginuo u Domovinskom ratu na Velebitu. Lukina jama duboka je 1421 m, dugačka 3731 m i petnaesta je jama po dubini na svijetu. Kako dno jame prekriva voda, u tijeku su zaroni speleoroni-laca koji su doprli na 54 m nad razinom mora.

Uz Lukinu jamu, otkrivene su i istražene još dvije jame dublje od 1000 m na području sjevernog Velebita, Slovačka jama (1320 m) i Jamski sustav Velebita (1026 m), od ukupno njih 11 koje se nalaze na popisu najdubljih jama u našoj zemlji.

Zahvaljujući istraživanjima naših i stranih speleologa, došlo se do zanimljivih podataka o neobičnom životinjskom svijetu koje kriju naizgled negostoljubive jame sjevernog Velebita. To su mahom male životinje - spužve, školjkaši, račići, pužići, grinje, pauci, koji su se uspjeli prilagoditi tako ekstremnim uvjetima života. Jed-na od njih je velebitska pijavica, neobična tijela s bočnim škrgolikim nastavcima, pronađena prvi put u Lukinoj jami 1994. - endem Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.

Uz čestitke k jubileju, marljivim speleolozima želimo da u dubinama našeg krša otkriju još mnogo skrivenih prirodnih ljepota!

PRIRODA OKO NAS

Piše: Alojzije Frković

Krška područja karakterizira niz morfoloških pojava, poput škrapa, ponikava, vrtača, špilja, jama. Radi rješavanja pitanja vodoopskrbe još prije Drugog svjetskog rata započela su značajna speleološka istraživanja špilja i jama na području Dinarida.

Lukina jama - najdublja jama u Hrvatskoj (1992-2012)

Lukina jama duboka je 1421 m, dugačka 3731 m i petnaesta je jama po dubini na

svijetu. Kako dno jame prekriva voda, u tijeku su zaroni speleoronilaca koji su

doprli na 54 m nad razinom mora.

poda. Postojanje kapele navodi pulski biskup Giuseppe Maria Bottari (1695.-1729.) koji je Klanu vizitirao 20. lipnja 1701. godine. Kapela je pregrađivana 1850. godine te 1953. kad je spašena od propasti i stavljena pod zaštitu konzervatora. Pred ulazom u kapelu je lopica, trijem, a ondje su sahranjeni klanjski župnici Klament Franjo Ksa-verij Marotti i Josip Princ.

KAPELA SV. JURJA U LISCUMjesto se spominje 1435. godine kada je selište Li-

sac riječkome augustinskom samostanu darovao kape-tan Matteo Rayan. Kapela sv. Jurja u Liscu spominje se i 19. prosinca 1584. u vezi s vlasništvom riječkih augusti-naca koji su uz crkvicu imali sjenokošu. Današnja kapela (10 x 5 m) sagrađena je 1887. godine na temelju stare crkvice. Oltar je iz 1836., a naručili su ga Juraj Simčić i Juraj Martinac.

KAPELA SV. VINCENCA U ŠKALNICIKapela sv. Vin-

cenca u Škalnici (6,7 x 4, 7 m) iz 16. stoljeća bila je nekoć u sasta-vu kaštela koji je 1685. godine izgorio. Nakon što je 1886. godine zavladala kolera u Škalnici mrtvaci su

zakapani na parceli uz cestu prema Klani. Kad je minula opasnost na mjestu privremenoga groblja postavljen je križ te su zasađeni borovi. U Škalnici je tada od kolere umrlo 19, a u Rupi 17 osoba.

KAPELA SV. NIKOLE U STUDENIStudena je nekoć

pripadala riječkom augustinskom samo-stanu. Rapalskim ugovorom, nakon pro-mjene državnih gra-nica poslije Prvoga svjetskog rata, Stude-na je ostala u sastavu jugoslavenske države,

a Klana je pripala Italiji. Tada je Studena bila pripojena župi sv. Mateja u Viškovu. Studena s kapelom sv. Nikole ponovo je pripojena župi Klana 1952. godine.

Kapela sv. Nikole u Studeni (9 x 5 m) potječe iz 1550. ili 1543. godine. Tijekom više obnova kapela je izgubila svoj prvotni oblik.

KAPELA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U BREZI

Kapela Blaže-ne Djevice Marije u Brezi sagrađena je 1850. godine. Stra-dala je tijekom Dru-goga svjetskog rata, a dao ju je obnoviti klanjski župnik Pa-vel Mršnik 1973. godine. Nadbiskup Josip Pavlišić bla-goslovio je kapelu 14. listopada 1973. godine.

14 B

roj 7

/454

201

2.

Katehetski dan sa svečanom podjelom kanonskih mandata za rad u školi i provođenje vjerskog odgoja u predškolskim ustanovama u Riječkoj nadbiskupiji održan je 27. kolovoza,

uoči početka nove nastavne godine. Tom prilikom 35 vjeroučitelja primilo je kanonski mandat za rad u školi na određeno vrijeme, za školsku godinu 2012./2013., dok je 6 vjeroučitelja i 2 odgojiteljice u vjeri primilo kanonski mandat na neodređeno vrijeme.

Prvi dio svečanog programa održao se u riječkoj katedrali sv. Vida gdje je koncelebriran misu, u zajedništvu svećenika vjerouči-telja, predvodio riječki nadbiskup Ivan Devčić. U homiliji se nadbi-skup pred okupljenim gotovo svim vjeroučiteljicama i vjeroučite-ljima laicima i redovnicama koji rade na području Riječke nadbiskupije, osvrnuo na 20. obljetnicu postojanja vjeronauka u školi, naglasivši kako je upravo iz tog razloga smatrao potrebnim učiniti odre-đenu „inventuru stanja vjerske pouke u školama i župama nakon dvadeset go-dina prenošenja vjere na djecu i mlade u novim okolnostima.“ Uz ovu značajnu obljetnicu, nadbiskup je podsjetio vje-roučitelje i na nadolazeću Godinu vjere koju će papa Benedik XVI. otvoriti na isti dan kada je prije 50 godina započeo Drugi vatikanski koncil, 11. listopada.

S obzirom na Papin poticaj vjernici-ma da upravo u Godini vjere inten-zivnije proučavaju dokumente Drugog vatikanskog koncila i

Katekizam Katoličke Crkve, potaknuo je vjeroučitelje i katehete na njihovo evangelizacijsko poslanje koje ne bi smjelo odbaciti „ništa od onoga što je u dotičnoj kulturi vrijedno i pomirljivo s duhom i istinom evanđelja.“ No, da bi za to bili sposobni „potrebno je kako trajno proučavanje i upoznavanje prilika tako i prevođenje poruke vjere u uvijek nove, slušateljima što razumljivije izričaje“, poručio je nadbiskup i zaključio: „Svećenik, vjeroučitelj, bilo koji vjernik neće moći nikakvim materijalnim sredstvima ili tehničkim pomagalima nadomjestiti propuste koji nastaju zanemarivanjem trajnog usa-vršavanja, trajnog upoznavanja duha vremena i duha povjerenog nam evanđelja.“ Nakon homilije uslijedila je svečana podjela ka-nonskih mandata.

Drugi dio svečanog programa odvijao se u Nadbiskupskom domu u Rijeci gdje su održana dva prigodna izlaganja. Predstoj-nica Katehetskog ureda Ksenija Rukavina Kovačević predstavila je

rezultate analize stanja vjeronauka u osnovnim i srednjim školama na području Nadbiskupije u protekla dva desetljeća. Objasnila je da je u periodu od 7. studenog 2011. do 31. svibnja 2012. posjetila 47 osnovnih i 23 srednje škole, što znači da se analiza temeljila na 90,4% svih osnovnih matičnih (bez područnih) i 79,3% svih srednjih škola na području Nadbiskupije u kojima se provodi školski vjero-nauk.

Program posjeta sastojao se od razgovora s ravnateljima škola, pri čemu su ravnatelji imali priliku izreći svoje ocjenu provedbe vjeronauka, te nazočnosti na satu vjeronauka, uz

pregled dokumentacije i analizu vjeronaučne nastave. U raspravi je nadbiskup naglasio da je nakon ove teme-ljite analize izuzetno važno vidjeti što treba promijeniti i kako u novoj školskoj i pastoral-noj godini postići onu kvalitetu vjeronaučne nastave i autentičnost u prenošenju istina vjere koje od vjeroučitelja i kateheta traže nove prilike i okolnosti.

Nakon rasprave uslijedilo je drugo izla-ganje o stanju župne kateheze na području Riječke nadbiskupije koje je održao nad-biskupijski povjerenik za župnu katehezu Marijan Benković. Istaknuo je da se u svim župama župna kateheza prema dobnim skupinama održava za prvopričesnike i kriz-manike, dok se za djecu predškolske dobi, ostali školski uzrast, mlade, odrasle i starije

osobe kateheza održava od 10-40% od ukupnog broja župa. Nešto manje od dvije trećine župnika i oko polovice od ukupnog broja vjeroučitelja osjeća potrebu suradnje glede župne kateheze svih životnih dobi. Za sada je oko polovice od ukupnog broja vjeroučite-lja uključeno na neki način u župnu katehezu. Benković je naglasio da postoje preduvjeti u većini župa za poduzimanje daljnjih koraka glede poboljšanja stanja župne kateheze.

Nakon kratke pauze uslijedio je Okrugli stol na kojemu su o svojem vjeroučiteljskom poslanju govorili župnik Kristijan Zeba, vjeroučiteljica Ines Turković te prvi predstojnik bisku-

pijskog i Nacionalnog katehetskog ureda mons. dr. Milan Šimuno-vić. Iako govoreći s različitih stajališta, svi su posvjedočili okuplje-nim vjeroučiteljima i odgojiteljicama u vjeri da je njihova prvotna zadaća svjedočiti Kristovu ljubav djeci i mladima, onu ljubav po kojoj su i sami bili pozvani u ovu službu.

Ksenija Kovačević

Podjela kanonskih mandata

Potrebno je trajno upoznavanje i prevođenje poruke vjerePredstojnica Katehetskog ureda Ksenija Rukavina Kovačević predstavila je rezultate analize stanja vjeronauka u osnovnim i srednjim školama na području Nadbiskupije u protekla dva desetljeća. Objasnila je da je u periodu od 7. studenog 2011. do 31. svibnja 2012. posjetila 47 osnovnih i 23 srednje škole, što znači da se analiza temeljila na 90,4% svih osnovnih matičnih (bez područnih) i 79,3% svih srednjih škola na području Nadbiskupije u kojima se provodi školski vjeronauk.

Drugi dio svečanog programa odvijao se u Nadbiskupskom domu u Rijeci gdje su

održana dva prigodna izlaganja.

15 B

roj 7

/454

201

2.

600 godina Crikvenice

Pavlini i vjera upisani u temelje gradaVeliki jubilej Crikvenice, 600. godina prvog spominjanja njezinog ime-

na u darovnici kneza Nikole IV. Frankopana pavlinima, euharistijom je proslavljen 4. kolovoza u crkvi sv. Ante Padovanskog. Euharistijsko

je slavlje predvodio riječki nadbiskup Ivan Devčić, a evanđelje je pročitano na starohrvatskom jeziku. Pjevane dijelove mise, također na starohrvatskom, izvodio je župni zbor s Jelenja, a na suvremenom hrvatskom domaći župni zbor. Organizatori su za tu priliku pripremili knjižicu s redom mise na starohr-vatskom jeziku koju su uredili mons. Dinko Popović i Emili Ilić. Time se željelo podsjetiti na korjene kulture koju su na prostorima Crikveničkog i Vinodolskog primorja čuvali upravo pavlini po čijem je samostanu Crikvenica i dobila ime.

„Bez pamćenja pojedinac, grad, narod sliče stablu bez korije-na, kući bez temelja, gradu bez obrambe-nih zidova, brodu bez kormila. Iskorijenjeno se stablo suši, kuća se bez temelja ruši, grad bez zaštite postaje la-kim plijenom osvajača koji iznakažuju i mije-njaju njegov identitet,

brod bez kormila biva sličan ljuski kojom se poigravaju morski valovi i vjetrovi. A narod bez sjećanja je pak narod bez budućnosti, kako je već davno rečeno“, rekao je u propovijedi nadbiskup Devčić. Na prošlost su podsjetile i djevojke i mladići u tradicionalnim nošnjama, a na misi su uz domaćeg župnika fra Antu Mrvelja i drugog crikveničkog župnika Slobodana Bunoze, sudjelovali i predstavnici Grada s gradonačelnikom Damirom Rukavinom.

Nadbiskup je u propovijedi podsjetio da pamćenje i spomen imaju dubo-ko ljudsko i vjersko značenje. „Ta potreba da se otkrije svoje korijene kao da raste i jača usporedo sa širenjem procesa globalizacije, koja nažalost mnoge povlači u svoj vrtlog iskorijenjenosti, bezimenosti i bezličnosti. Poznato je također da čovjek otkad postoji ne prestaje tragati za svojim počecima. On je biće koje ima neodoljivu potrebu znati od koga je i odakle potekao, a isto tako kamo ide, prema kojoj i kakvoj luci plovi njegov životni brod. Razne reli-gije, filozofije i znanosti trude se dati odgovor na to temeljno ljudsko pitanje. Znati svoje početke znači imati svoj identitet, a spominjati se svojih početaka i prošlosti doprinosi njegovu jačanju i učvršćivanju.“

Dodao je i da pri tom sjećanju na korijene važnu ulogu ima i vjera. „Bog po Mojsiju poučava i opominje svaki naraštaj i svakog poje-dinca. Sjeti se, spomeni se, ne zaboravi Božjih zakona i njegovih

djela u prošlosti, osobnoj i narodnoj, pa ti tada neće nikada ponestati nade ni blagoslova. Što drugo možemo poželjeti nego da takav spomen bude i ova velika obljetnica našeg grada Crikvenice, spomen iz kojeg ćemo učiti kako je Bog u prošlosti ovog grada vodio svoj narod, kako mu je bio blizak, i kako je narod odgovarao na Božje upute i slijedio njegove zakone, a nerijetko ih i zanemarivao i kršio. Tako poučeni odvažnije ćemo se suočavati s problemima sadašnjosti i sigurnije kročiti u budućnost, sigurni da će nas u njoj Bog jed-nako pratiti kao što je u prošlosti pratio naše pretke. Preko pavlina u ovome gradu i u ovome kraju Bog je upravo takvu povijest pisao i ispisao da iz nje može za svoje vrijeme učiti svaki novi naraštaj. Zato je važno spominjati se dana pradavnih, promatrati minule godine i vjekove, pitati one koji više znaju, ukratko: učiti od prošlosti, kako bi nam sadašnjost i budućnost bile bolje“, zaključio je nadbiskup. Završna proslava crikveničkog jubileja održala se 14. kolovoza, na dan koji je zapisan u spomenutoj darovnici Nikole IV. Frankopa-na, kada se ujedno slavi i Dan Grada.

D. Delonga

Poruka biskupa HBK roditeljima, djeci i mladima o dvadesetoj obljetnici vjeronauka u školi, ususret Godini vjere

“S novom radošću u srcu uživati Božju riječ”Neka predstojeća Godina vjere, koja počinje 11. listopada, pobudi u svima vama nadahnuće da vjeru ispovjedite u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom.

Bog trajno očituje svoju ljubav prema ljudima. Svje-dočenje Božje ljubavi, koja svoj vrhunac ima u živo-tu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista, stalna je zadaća

Crkve. Želeći ostati vjerni Božjoj ljubavi, s dubokom se za-hvalnošću spominjemo našeg 14-stoljetnoga zajedništva vjere s Bogom u njegovoj Crkvi. Na tom putu upućujemo vama, dragi roditelji, djeco i mladi, svoju bratsku i pastir-sku riječ ohrabrenja o dvadesetoj godini katoličkoga vje-ronauka u školi.

Osobito želimo istaknuti našu želju da predstojeća Godina vjere, koja počinje 11. listopada, pobudi u svima vama nadahnuće da vjeru ispovjedite u punini i s obnovlje-nim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Vjera raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Takvo iskustvo vjere pozvani smo kao Crkva priopćavati i vjeronaukom u školi. A upravo se vjeronauk u našoj javnosti često predstavlja kao nepotre-ban. Ogorčeni smo činjenicom njegovoga stalnog dovođe-nja u pitanje kao redovitoga predmeta u okviru osnovnoga i srednjeg školstva. K tomu i činjenicom različitih oblika diskriminacije vjeronauka kao predmeta. To predstavlja izravno obezvrjeđivanje prava vas roditelja i vaše djece da odgajate u skladu s vašim uvjerenjem te prava na slo-bodu očitovanja kršćanske vjere odabirom i pohađanjem vjeronauka u školi. Nažalost, sve to često rađa povlače-njem roditelja u “anonimnost šutljive većine”, dok se rijetki pojedinačni primjeri ispisa iz vjeronauka predstavljaju kao redovita pojava te tumače da je taj predmet neprivlačan.

Dragi roditelji, djeco i mladi! U ljubavi vas podsjeća-mo da je put vjere svakoga od nas započeo sakra-mentom krsta. Na tom putu sazrijevanja spoznaje-

mo da vjerovati znači odlučiti se biti i živjeti s Gospodinom. Upravo nas on, Isus Krist, svojom ljubavlju sabire u svoju Crkvu, povjeravajući svima nama, navještaj evanđelja s na-logom koji ne zastarijeva. Za vas, dragi roditelji, ispuniti taj nalog znači najprije biti zauzetim navjestiteljima Radosne vijesti u svojoj obitelji. Istodobno to znači da ste pozvani omogućavati svojoj djeci upoznavanje otajstva kršćanske vjere i na vjeronauku u školi. Stoga vas pred nadolazećom Godinom vjere pozivamo da i dalje bez straha upisujete svoju djecu na vjeronauk u školi te zahtijevate puno pošto-vanje vašeg roditeljskog prava.

Vama, draga djeco i mladi, od srca poručujemo: otkri-vajte svakodnevno radost vjere iz koje možete crpiti trajnu ljubav i snagu za svoj život. Pohađanjem vjeronauka u ško-li već svjedočite da ste prosvijetljeni u umu i srcu Gospodi-novom riječju te da ste izabrali život koji nema kraja.

Dragi roditelji, s novom radošću u srcu uživajte Božju riječ! Draga djeco i mladi, vjeronauk u školi učinite mje-stom vašeg istinitog i trajnog obraćenja Gospodinu, jedi-nom Spasitelju svijeta!

Vaši biskupiZagreb, 27. lipnja 2012.

16 B

roj 7

/454

201

2.

Priredio: dr. Ivan Host

MEDICINSKI KUTAK

Veliki broj ljudi niti ne zna da ima žučne kamence, jer na sreću nemaju nikakvih smetnji. Kod većine bolesnika se žučni kamenci zato otkrivaju slučajno ultrazvučnim pregledom trbuha, koji se radi iz nekoga drugog razloga.

Pojava žučnih kamenaca (kolelitijaza) je relativno čest pore-mećaj i predstavlja najčešću bolest žučnih vodova. Učesta-lost se razlikuje ovisno o mjestu življenja i prehrani. U nekim

područjima žučne kamence ima (ili su bili operirani zbog njih) čak do 30% žena i do 20% muškaraca. Kod nas je njihovo javljanje ne-što rjeđe no ipak značajno - javljaju se u oko 10 -15% stanovnika Hrvatske - u žena dva puta češće nego u muškaraca. Veliki broj od njih niti ne zna da ima žučne kamence, jer na sreću nemaju nika-kvih smetnji. Kod većine bolesnika se žučni kamenci zato otkrivaju slučajno ultrazvučnim pregledom trbuha (abdomena), koji se radi iz nekoga drugog razloga.

Žučni mjehur je skladište žučiŽuč je tekućina koja se stvara u je-

tri. Iz jetre se izlučuje kroz mrežu žučnih vodova. Osnovni sastojci žuči su osim vode (82 posto) - žučne kiseline (12 posto), fosfolipidi (4 posto), kolesterol (1 posto), te bilirubin, elektroliti, bjelan-čevine. I neki lijekovi (uključujući i neke antibiotike) se izlučuju iz organizma pu-tem žuči. Dnevno jetra proizvede više od pola litre žuči. Dio žuči se iz jetre izlučuje direktno žučovodima u crijevo, a drugi se dio koncentrira i pohranjuje unutar žučnog mjehura. Kapacitet žučnog mje-hura iznosi oko 50 ml žuči. Iz žučnog mjehura se onda ta uskladištena žuč na-kon obroka (osobito masnog), izlučuje u dvanaesnik (početni dio tankog crijeva). Ondje pomaže probaviti hranu, naročito masti i vitamine topive u mastima. Uz to žuč potiče lučenje tekućine i tako poma-že čišćenju crijeva.

Žučni kamenci nastaju nakupljanjem sastojaka žuči u slučaju kad se poremeti njihova međusobna ravnoteža. Obično nastaju u žučnom mjehuru, no mogu na-stati i u žučnim vodovima. Po svom sastavu mogu biti raznoliki. Kod većine bolesnika (oko 80 posto) nalaze se kamenci građeni od kolesterola (kolesterolski kamenci) ili mješani od kolesterola i bilirubina. Rjeđi su (20 posto) kamenci građeni samo od bilirubina (pigmentni kamenci).

Proces nastanka kamenaca je dugotrajan. Najvažniji poreme-ćaj koji uzrokuje stvaranje žučnih kamenaca je povećano izlučiva-nje kolesterola u žuč. Smatra se da su tome osobito sklone osobe prekomjerne tjelesne težine, žene u dobi od oko 40 godina. Ulogu igra i utjecaj naslijeđa, te prehrana sa suviškom kalorija, kao i uzi-

manje nekih lijekova. Stoga je u prevenciji nastanka žučnih kame-naca važna dijetalna prehrana s ograničenjem masnoća.

Žučni napadajŽučni kamenci mogu uzrokovati tegobe, koje se najčešće jav-

ljaju u obliku žučnog napadaja (bilijarne kolike). To je tipična, jaka stalna bol koja se javlja u gornjem desnom dijelu trbuha s širenjem u desno rame. Često je praćena sa mučninom i povraćanjem. Žuč-ni napadaj nastaje zbog pomicanja kamenca iz žučne vrećice u žučovod što je najčešćeče uzrokovano obrokom masne hrane.

Ukoliko žučni kamenac ostane ukliješten u žu-čovodu može doći do upale žučnjaka (kolecisti-tisa) ili do najteže komplikacije - upale gušterače (pankreatitisa).

Utješno je da gotovo 80% svih onih koji ima-ju žučne kamence nemaju tegobe. Žučni kamen-ci se dijagnosticiraju prvenstveno ultrazvučnim pregledom. Prednost ultrazvuka je ta što sa 99% točnošću otkriva žučne kamence promjera 5 mm i veće.

Liječenje je potrebno u slučajevima kad kamenci uzrokuju smetnje koje ozbiljno reme-te svakodnevni život bolesnika ili nose rizik od razvoja komplikacija, te u mlađih osoba bez te-goba. Liječenje je kirurško, tj. operativno odstra-njenje žučne vrećice (kolecistektomija). Danas je u nekompliciranim slučajevima moguća laparo-skopska operacija, koja je minimalno invazivna. No ponekad je potrebna i klasična operacija.

Kod onih bolesnika koji nemaju simptoma, ili su smetnje male, a operativni zahvat je zbog nekih drugih bolesti ili stanja kontraindiciran, napadi bolova mogu se spriječiti pridržavanjem posebne dijete sa ograničenjem masnoća. Ako se ipak pojave tegobe, mogu se ublažiti lijekovi-ma - analgeticima i spazmoliticima.

Žučna dijetaKada se kod nekoga utvrde žučni kamenci preporučuje se

prehrana (dijeta) sa ograničenjem masnoća. S tom se dijetom mo-gućnost komplikacija svodi na najmanju moguću mjeru. U akut-noj fazi dijeta je lagana, lako probavljiva, uglavnom sastavljena od ugljikohidrata. Nakon smirenja simptoma dodaju se i proteini te se proširuje jelovnik. Treba voditi računa kako se hrana priprema - po-trebno je odvojiti sve vidljive masnoće. Hrana treba biti pripremlje-na kuhanjem, a ne prženjem. Treba jesti češće manje obroke. Pri napadaju bolova najbolje je samo piti čaj, a uzdržati se od hrane.

Nekoliko savjeta za ograničenje uzimanja masti :

• koristite manje masno mlijeko (do 1% mliječne masti) i mliječne proizvode s niskim udjelom masnoća

• od mesa je najbolje bijelo meso (piletina, puretina) i bijela riba - sve naravno najbolje kuhano, a nikako ne prženo. Izbjegavajte mesne prerađivine posebno paštete. Izbjegavajte bilokakvu prženu hranu.

• jaja (i hranu koja sadrži jaja) jedite sa oprezom, svakako bez žumanjka

• izbjegavajte šećer i druge koncentrirane ugljikohidrate

• u prehranu uključite što više voća i povrća

Žučni kamenci

17 B

roj 7

/454

201

2.

DOGAĐANJA

Pod nazivom „Duhovno zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske“ Gospićko-senjska biskupija i ove je godine uoči Dana hrvatskih mučenika objavila prigodni kalendar koji je

u znaku iseljene Hrvatske, pošto je ove godine misno slavlje na proslavi Dana hrvatskih mučenika predslavio gradišćanski Hrvat, biskup Željezanske biskupije mons. dr. Egidije Živković.

Naslovnica kalendara pokazuje smjerove raseljavanja Hrvat-ske u posljednjih 130 godina u potrazi za boljim životom. Prije toga najveći iseljenički val bio je u vrijeme ugroze od Turaka i svoje vr-hunce imao je od Krbavske tragedije 1493. do pobjede pod Siskom 100 godina poslije (1593.). „U to vrijeme selio se i Križ krbavskih bi-skupa (na slici desno) pa ga možemo uzeti kao simbol naše raselje-nosti što su predložili gradišćanski Hrvati. Želimo da on, uz Crkvu hrvatskih mučenika, postane također simbol duhovne i nacionalne

povezanosti domovinske i iseljene Hrvatske. Ideja je niknula među Gradišćanskim Hrvatima koji čine najjaču skupinu Hrvata izvan do-movine, a sačuvala se iz tih vremena sve do sada. Danas gotovo da nema zemlje u kojoj nema Hrvata iz vremena ekonomske emigraci-je posljednjih 130 godina. Starije raseljavanje prikazano je u kalen-daru na prvih šest mjeseci, a novije u drugih šest mjeseci. Današnji demografski pokazatelji govore da je brojčano blizu domovinska i iseljena Hrvatska. Nakon Drugog svjetskog rata, uz ekonomsku emigraciju raste i politička koja će nestati uspostavom samostalne države Hrvatske. Ipak, najvažnija je činjenica“, ističe autor teksta gospićko-senjski biskup Mile Bogović, „gdje god su se Hrvati kao zajednica očuvali, to je bilo zahvaljujući djelovanju katoličkih sve-ćenika. I pod tim vidom možemo reći da je križ (vjera) bio i ostao ona glavna snaga koja povezuje iseljenu i domovinsku Hrvatsku.“

U prvih šest mjeseci predstavljeni su Hrvati u Italiji i Vatikanu - Crkva i Zavod sv. Jeronima; u Austriji - Katedrala i biskup-ski dvor Željezanske biskupije; Sloveniji - Kapucinska crkva

i samostan na Tromostovju gdje se okupljaju Hrvati iz Ljubljane i okolice; Mađarskoj - Petrovo selo, hrvatska crkva sv. Stjepana, kralja; Srbiji (Vojvodina) - Katedrala u Subotici, duhovno središte bunjevačkih Hrvata; Crnoj Gori - Perast, Gospa od Škrpjela.

U drugih šest mjeseci predstavljene su zemlje i kontinenti s novijom emigracijom, a započinje sa Sjedinjenim Američkim Drža-vama i Zgradom franjevačke tiskare i Hrvatskog etničkog instituta u Chicagu, u južnoj Americi predstavljen je Hrvatski centar u Buenos Airesu, u Africi Crkva sv. Jeronima i Hrvatski pastoralni centar u Johannesburgu, u Kanadi Crkva hrvatskih mučenika u Mississaugi, u Njemačkoj Hrvatska crkva u Essenu i freska I. Dulčića ”Kraljica Hrvata“ - jedina izgrađena crkva za Hrvate u Njemačkoj te u Austra-liji Crkva sv. Nikole Tavelića u Sydneyu.

Z. Ranogajec

U svetištu Gospe od Čudesa u Oštarijama održan je 12. kolovoza koncert orguljaša ogulinskog kraja, odnosno župa Ogulinskog deka-nata. U organizaciji čuvara sveti-šta popa Antuna Luketića, a u čast obnove 110 godina starih oštarskih orgulja održana je kulturno-edu-kativna glazbena večer na kojoj je bilo govora o orguljama kao instru-mentu toliko značajnim u liturgiji s težištem na obnovu orgulja u Ošta-rijama kao i nedavnoj obnovi orgulja u još nekoliko crkava Ogulinskog dekanata.

U glazbenom dijelu nastupilo je deset orguljaša, Franjo Puškarić i Nada Puškarić iz Zagorja, Ivan Rendulić iz Trošmarije, Ma-rica Rendulić iz Josipdola, Mario Matovina iz Saborskog, Sani Francetić iz Ogulina 2, Mihael Pec i Domagoj Šlat iz Oštarija,

Dalibor Pribanić iz Tounja i Željko Marčec iz Lešća na Dobri. Upravo su zadnja dva orguljaša pomogla oko sanacije i uređenja orgulja oštarskog svetišta. Čuvar svetišta Luketić na kraju je podsjetio na povijest or-gulja u Oštarijama koje su na koncertu do-bile svoju staru ulogu, ukrasa liturgijskog milozvučja. Hefererove orgulje nabavio je za tadašnjih 1500 forinta župnik Ivan Šti-

mac, a od ukupne sume tadašnja dr-žava dala je 500 forinti, a ostalo župa i donatori. Orgulje su prva puta uvođe-ne 19. studenog 1895. godine.

Svi orguljaši na kraju su se pred-stavili brojnim ljubiteljima glazbe koji su bili oduševljeni njihovima nastu-pima. Organizator orguljaške večeri istaknuo je nažalost veliko siromaš-tvo orguljama u biskupiji, gdje neki dekanati uopće nemaju orgulja. Ipak, pohvalio je situaciju u Ogulinskom

dekanatu gdje uz orguljaše iz Ogulina koji nisu bili nazočni koncertu ima čak 15 or-guljaša. Njima je zaželio da radi očuvanja crkveno-glazbene baštine pokušaju sa-čuvati stare crkvene napjeve svog kraja, što je već učinio orguljaš iz Zagorja Franjo Puškarić.

Zvonko Ranogajec

Katolički kalendar za 2013. Godinu

Križ krbavskih biskupa simbol iseljene Hrvatske

Oštarije

Večer orguljaša Ogulinskog kraja

18 B

roj 7

/454

201

2.

Iz prošlosti Rijeke

PrijevozU mojoj mladosti također se puno putovalo. Ili su ljudi radili

u okolnim mjestima, ili išli na izlete, a djeca u škole. Ali nisu po-stojali autobusi i ceste kao danas, već prašni, uski i neasfaltirani putevi.

Rijeka je bila povezana s okolnim mjestima redovnim paro-brodskim linijama. Brodovi su bili lijepi, bijeli, imali su salone, a na palubi klupe. Buffeti nisu postojali. Brodovi za Volosko, Opa-tiju, Iku, Lovran, kretali su svakog sata, a istovremeno bi drugi brod kretao iz Lovrana za Rijeku. Uvijek su bili puni putnika.

Sušak je bio u drugoj državi i imao je redovnu liniju za Ko-strenu, Urinj, Kraljevicu, Bakar, Bakarac. No, brod je vozio samo dva puta dnevno. Brodovi su bili crni, teretno-putnički i manje luksuzni od Riječkih. Pogon je bio na ugljen, tako smo se često nagutali dima.

Tramvaj je bio gradsko prijevozno sredstvo od Školjića do Kantride. Mnogi ne znaju da je postojao tramvaj od Opatije do Matulja.

Vremena se mijenjaju, danas je sve motorizirano: auti, taxi limuzine, autobusi, avioni, gliseri…

Maks Peč

OBITELJSKI PREDAH

Novi svezak u biblioteci Crkveni oci -

Justinove “Apologije”Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica

duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijedno-sti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.

Peti svezak biblioteke Crkveni oci donosi “Apologije”, uradak Justina, poznatog filozofa i mučenika, jednog od najznačajnijih kršćanskih autora 2. stoljeća i najtipičnijega predstavnika kršćanske apologetske li-terature. Svojim apologijama branio je kršćansku vjeru od nepravednih poganskih napada, ukazujući ujedno na njezinu neupitnu vrijednost koja, dok čovjeku nudi božansku spoznaju, ne obezvrjeđuje nikakvu autentič-nu ljudsku vrijednost. “Prva Apologija”, nastala oko 153. godine, upravljena je caru Antoninu Piju, njegovim

sinovima, senatu i narodu rimskomu. “Druga apologija” nastala je nekoliko godina kasnije, vjerojatno između 155. i 160. Povod Justinovim apologijama učestale su smrtne osude kršćana koji su bili kažnjavani najokrutnijom kaznom samo zato što su

bili kršćani, premda na savjesti nisu imali nikakvo zlodjelo protivno carskim zakonima. Bilo da se tiče krivice kršćana, bilo da se tiče njihova nauka, Justin sve podlaže kritici zdravoga razuma, vjerujući da je razum kadar otkriti istinu te procijeniti što je dobro i praved-no. Na isto poziva i naslovljenike spisa da bez pristranosti i u duhu prave pobožnosti, kao ljubitelji istine i čuvari pravednosti, prosude na temelju zdrava razuma sve iznesene argumente.

Tekst apologija otkriva i dušu autora, učena čovjeka i filozofa, gorljiva tražitelja istine i borca za ljudska prava. Justin je na koncu i sam vlastitom mučeničkom smrću posvjedočio svoje stavove iznesene u ovim spisima.

U biblioteci Crkveni oci dosada je objavljen Justinov “Razgovor s Trifunom” koji uz “Apologije” čini jedine preostale sačuvane spi-se iz bogatog književnog opusa ovog najvažnijeg kršćanskog apologeta. Snagom misli Justinove “Apologije” obogatit će i nadahnuti suvremenog čitatelja.

IZDANJA VERBUM

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

Ispit na Dan suda

“Gospodine, a kada te vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?”

(Mt 25,45)

Gospodine! Otkako si ušao u ljudsku po-vijest, ona postaje mjesto gdje čovjek postaje za čovjeka odgovoran; i mjesto gdje čovjek svoj život zadobiva ili ga proigrava. Pri tome čistunska pravovjernost i zakonski ispravan moral, koji računa s plaćom ne vrijede, ako nema spontane, neproračunate brige za čo-vjeka.

Tvoja rečenica “Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste”, treba svakom kršćaninu biti pravilo života. Rečeno je što će se pitati na ispitu na Dan suda. Ni za jedan ispit nemamo već odavno znana pitanja kao za ovaj.

Poput apostola i ja tražim gdje stanuješ, a ti odgovaraš: “Dođi i vidi!” I s Tobom mogu biti koliko hoću. Čovjek lišen Tvoje milosti i prijateljstva gol je, prepušten udarcima okoli-ne. Zaogrni me svojom ljubavlju!

Daj da Te prepoznam u svima koje mi stavljaš na put života. Želim se na času Suda naći među Tvojim izabranima. Dođi, Gospo-dine Isuse!

Priredio: Dario Miletić

19 B

roj 7

/454

201

2.

U Zavalju, jedinoj župi Gospićko-senjske biskupije koja je nesretnim spletom okolnosti kod prekrajanja granica osta-

la izvan Republike Hrvatske, treću godinu za redom održan je u organizaciji župe sv. Franje Asiškog iz Zavalja i Udruge bivše općine Za-valje iz Zagreba znanstveni skup „Župa Zava-lje od Svištovskog mira 1791. do naših dana“. Tema ovogodišnjeg skupa bila je „Župa Za-valje i Lika u Domovinskom ratu“ a i ovaj skup kao i prethodni održan je u župnoj crkvi, dok su održavanje skupa pomogli HKD Napredak podružnica Bihać kao i HVIDR-a Bihać. Jedan od sudionika s temom „Uništena sakralna ba-ština gospićko- senjske biskupije“ bio je i Gos-pićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović.

Skup je u ime organizatora otvorio Želimir Prša, a nazočili su mu predstavnici općine Bi-hać, općine Plitvička jezera, političkih strana-ka SDA i HDZ 1990 i HDZ BiH, kao i više kultur-nih ustanova iz Hrvatske (Gradski muzej Senj i Katedra čakavskog sabora Modruše). Ostali izlagači na simpoziju su bili Ivan Prša na temu „Plješevica bedem slobode“, Josip Jurčević „Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990.-1995.“, te biskup Mile Bogović „Uništena sakral-na baština gospićko- senjske biskupije.“

Govoreći na temu „Uništena sakralna baština gospićko- senj-ske biskupije“ biskup je iznio detaljne podatke o stanju svih crkava u pet dekanata tadašnje Riječko-senjske nadbisku-

pije koje su kasnije formirale novu Gospićko-senjsku biskupiju. Stradale su 34 crkve, od čega 3 potpuno (Saborsko, Cetingrad i Čanak), 12 vrlo teško, a ostale nešto manje, što je potkrijepio vide-oprezentacijom One koje nisu oštećivane jače, a bile su na okupi-ranom prostoru služile su za skladišta. Nakon oslobodilačke akcije Oluje u Vatikan su došli prigovori da su Hrvati uništavali pravoslav-ne crkve. Biskup je tada bio u komisiji koja je obišla teren te su ustvrdili da su to bile obične laži. Ono što je na kraju istaknuo, u 10 godina obnove sve su crkve uz pomoć države obnovljene, čime je više urađeno u obnovi crkava nego za čitavo vrijeme od 1945 pa do 90. Ivan Prša iz Bihaća je govorio o vojnom organiziranju Hrvata bihaćke regije u HVO-u i njihovom doprinosu u ratu protiv veliko-srpskih agresora. Tako je istaknuo podatak da je u ratu bilo angaži-rano čak 25 posto od ukupnog broja Hrvata koji su držali značajne linije obrane, a imali su tijekom rata 72 poginulih i preko 200 ranje-nih. To je bio i prvi slučaj političkoj jedinstva Hrvata tog kraja.

Dr. Josip Jurčević je govoreći o odnosima RH i BiH istaknuo da je ta tema najkrivotvorenija u aktualnoj povijesnoj znanosti i politici u čemu svi prave kompromise. On kao svjedok Haškog suda ističe da na ispravljanju tih laži treba posebno inzistirati, jer Hrvatska i Bosna i Hercegovina su u ratu surađivale jedna s drugom, po svom položaju upućene su jedna na drugu, a i ustroj oružanih snaga bio je povezan kao i suradnja socijalnih ustanova tijekom rata.

Biskup Jezerinac je na kraju skupa istaknuo potrebu iznošenja istine, jer na suđenju u Hagu ne sudi se generalima već Hrvatskom narodu. Zaželio je da u suradnji s BiH i dalje crpimo zajedništvo kao i na početku Domovinskog rata. Biskup Bogović je kao zaključak istaknuo da se mi kao narod s nikim ne natječemo po želji za vlašću, već po ljubavi za život. Dok je apsolutna vrijednost u komunizmu vlast a u liberalnom kapitalizmu bogatstvo, naša najveća vrijednost je ostati uz istinu, dobrotu i ljubav. U naše kršćansko razmišljanje više ubacimo element da nismo siromašni ako nemamo novca niti položaja. Biskup je na kraju istaknuo da 75 posto hrvatskog naroda potječe iz Bosne i Hercegovine koja je Hrvatsku zadnjih desetljeća napunila životom i spasila ju.

Uoči skupa biskup Bogović je predslavio misu na kojoj su koncelebrirali mjesni župnik vlč. Mile Ivančić, župni vikar u Bihaću fra Robert Slišković, župnik u Čuntiću kod Gline

fra Petra Žagar te vlč. Ivica Tolla, katedrali vikar iz Gospića. Misno slavlje uzveličao je župni zbor i članice KUD Plješevice u narodnim nošnjama, a kasnije su došli i dekan slunjski mons. Mile Pecić i vojni biskup mons. Juraj Jezerinac.

Biskup je u svojoj propovijedi progovorio o odnosu katolika i vlasti. Zapitan od nekih što katolici čine da dođu na vlast, biskup Bogović je istaknuo da djelovanje s pozicije vlasti i moći može biti opasno ako vodi prema diktaturi. Kada je katolička crkva 313. godi-ne bila priznata u Rimskom carstvu, mnogi su krenuli ka stjecanju bogatstva, dok su neki krenuli u pustinju. Isus nije djelovao s pozi-cija vlasti ali je ipak imao autoritet. Primjer za to je i patron zavaljske crkve sv. Franjo Asiški koji je cijeli život nosio teret siromaštva. Ka-tolici trebaju u svoje razmišljanje ubaciti element da nisu siromašni ako nemaju novca niti položaja, zaključio je biskup Bogović.

Z. Ranogajec

Zavalje

Znanstveni skup u župi koja je u drugoj državi

GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Tema ovogodišnjeg skupa u jedinoj župi Gospićko-senjske biskupije koja je nesretnim spletom okolnosti kod prekrajanja granica ostala izvan Republike Hrvatske bila je „Župa Zavalje i Lika u Domovinskom ratu“

20 B

roj 7

/454

201

2.GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Gospić

Nagrada grada Gospića biskupijskom Caritasu

Gospić

Biskup Bogović predslavio Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti

Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović predslavio je u nedjelju 5. kolovoza misno slavlje na blagdan Gospe Snježne odnosno Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti u suslavlju župnika i dekana gospićkog mons. Mile Čančara dok je pjevanjem misu animirao katedralni zbor pod vodstvom s. Velimire.

Biskup Bogović je u propovijedi progovorio o nacionalnoj i vjerničkoj dimenziji Dana po-bjede, Domovinske zahvalnosti i Dana branitelja te o kršćanskoj viziji pobjede. „Mi kao Hrvati imamo pravo slaviti ovaj dan jer smo nakon mnogo stoljeća dobili svoju samostalnu državu Hrvatsku. Ona je mogla biti uspostavljena jer smo pobijedili onoga koji ju je ugrožavao. Mi izražavamo zahvalnost svima koji su zaslužni za uspostavu naše države. Mnogi su kojima to izražavamo: u prvom redu to je ondašnje političko vodstvo i branitelji,

Branitelje posebno spominjemo u naslovu Dana jer smo imali dosta onih koji nam nisu željeli dobro, koji su nas napadali, ali imali smo dosta u svojim redovima onih koji su nas branili i obranili.“ Govoreći o vjerničkoj proslavi biskup je poručio:

„Treba li se razlikovati politički govor od vjerničkoga? Ovdje sve to trebamo prosuđivati i kao vjernici. Treba se razlikovati ovaj moj govor od raznih političkih govora koji će se danas

izreći ili koji su se izrekli o pobjedama, o zahval-nosti i o braniteljima. Kardinal Kuharić je re-kao da je Božje čudo da su Hrvati ostvarili svoje političke ciljeve. Koji tako gledaju, danas do-laze u crkvu da se Bogu zahvale.“

Prava pobjeda je pobjeda dobrote i ljuba-vi, istaknuo je biskup te se osvrnuo i na one koji se nisu znali ponašati kao pobjednici. „Nije

li bila nakon drugog svjetskog rata na našim prostorima u mnogočemu poražena ljudskost? Poražena je i ponižena bila od onih koji su se smatrali pobjednicima. Kakva je to pobjeda ako smatraš da si dobio pravo druge ponižavati i mučiti. Pravi pobjednici bili su oni koji su pretrpjeli njihovu nečovječnost, koji su poginuli za istinu i pravdu. Teško nam je danas uvjerljivo govoriti o njima kao pobjednicima. Zapravo, nemoguće ako ne pogledamo Isusov križ, koji je uvijek pred nama. Zar nije Kristova pobjeda izvojevana upravo tako da je poraz u očima svijeta pretvoren u najveću pobjedu za čovjeka. Danas sa svetim Pavlom ispovijedamo da nema nekog drugog imena u kojemu bi nam bilo dano spasenje Nama, dakle, veće pobjede za čovjeka od toga Isusova „poraza“.

Biskup je na kraju istaknuo poimanje kršćanske vizije pobjede. „Bog je stvorio svijet iz ljubavi. U temelju svijeta i čovjeka je, dakle, Božja ljubav. Gdje je ona jača ondje smo bliže pobjedi, pa makar svjetovnim mjerilima izgleda drukčije. Biti na Božjoj strani, uvijek je biti na strani konačnog pobjednika.

Mi smo se opredijelili za pobjedu Isusa Krista koji je logikom svijeta bio gubitnik. U njemu je ljubav prema čovjeku bila uvijek jača od svake ljudske mržnje. U mišljenju svijeta Herod, Pilat i farizeji su imali pravo jer su bili pobjednici. Pravi pobjednik, međutim, bio je Isus i u tu njegovu pobjedu i mi se želimo ugraditi.“

Z. R.

Krasno

Bdijenje uoči Velike Gospe

U svetištu Majke Božje od Krasna, središnjem marijanskom svetištu Gospićko-senjske biskupije Proslava svetkovine Uznesenja Marijina ili Velike Gos-pe započela je 14. kolovoza pozdravom hodočasni-cima i pokorničkim bogoslužjem u 18,00 sati koje je predvodio mons. mr. Tomislav Šporčić, generalni vikar Gospićko-senjske biskupije, a poslije je bila prigoda za ispovijed gdje je ispovijedalo više desetaka sveće-nika. Križni put predvodio je Stanko Smiljanić, župnik iz Sinca, , a aktivo sudjelovanje u čitanjima imali su vjernici iz Otočkog dekanata (Brinja, Sinca, Otočca i Kompolja).

Nakon završenog križnog puta uslijedila je sveča-na procesija u kojoj je išao na prvom mjestu križ,djeca i muški svijet, svećenici koji su nosili kip Majke Božje Krasnarske, te žene. Koncelebrirana misa bdijenja za-počela je u 20,00 sati, a predvodio ju je o. mr. Miljenko Sušac, redovnik – dehonijanac iz Zagreba, u suslavlju su bili i mons. mr. Tomislav Šporčić, generalni vikar bi-skupije i Nikola Komušanac, čuvar svetišta Majke Božje na Krasnu, te desetak svećenika iz biskupije.

U svojoj propovjedi o. Sušac je kazao kako na ovaj blagdan punine života slavimo trenutak prikazanja Marijina. Živimo u vremenu u kojem je izložena kultura života od samih početaka, danas nema prave ljubavi prema životu, ali zato Bog ljubi život i obnavlja život. „Danas se sustavno širi kultura depresije i očaja, a najveća je utjeha za kršćane da je Marija uznesena na nebo. Uznesenje Marije dušom i tijelom ukazuje koliko je važno naše tijelo. S tijelom ne možemo manipulirati, trgovati, Bog nam je darovao tijelo. Gledajući Marijin put gledamo kako doći do Boga. Valja kročiti puninom poniznosti i ljubavi, služiti životu. Naš hrvatski narod je napadan iznutra i izvana, i zato ugledajmo se u Mariju“, zaključio je propovjednik.

Euharistijsko slavlje uveličao je združeni zbor bi-skupije, s pjevačima je koordinirao Ivan Prpić iz Senja, a za orguljama je bio bogoslov Josip Šimatović. Nakon mise pristupilo se euharistijskom klanjanju. Presveto tijelo bilo je izloženo na oltaru, a klanjanje je predvodio o. Miljenko Sušac koji je kazao

Nakon euharistijskog klanjanja procesija je krenu-la natrag do Crkve kako bih se odložio kip Majke Božje Krasnarske, a u Crkvi se obilazio zavjet oko oltara i pje-vale Marijanske pjesme. Okupilo se oko tisuću vjernika koji su došli iz Gospićkog, Otočkog i Senjskog deka-nata. Bilo je puno skupina koje su hodočastile pješice i po nekoliko stotina kilometara iz Saborskog, Plaškog, Gospića, Otočca, Perušića, Kosinja i dr.

I.B.

Povodom dana grada Gospića koji se slavi na blagdan sv. Marije Magdalene održana je 20. srpnja svečana sjednica Gradskog vijeća na kojoj su zaslužnim pojedincima i ustanovama uručena javna priznanja Grada Gospića. Između pet dobitnika priznanja ove se godine odlukom Grada Gospića našao i Caritas Gospićko-senjske biskupije.

Kako stoji u obrazloženu Caritasu Gospićko-senjske biskupije javno priznaje Grada Gospića „dodijeljeno je za humanitarno i karitativno djelo-vanje na području Gospićko-senjske biskupije. Caritas biskupije svih za-dnjih godina skrbi o velikom broju socijalno ugroženih građana s prostora biskupije, u Ličko-senjskoj i dijelu Karlovačke i Zadarske županije. Osim

toga Caritas je ostvario više raznih projekata u suradnji s Ministarstvom socijalne skrbi oko pomoći građanima (štednjaci, ogrjevno drvo, pomoć oko nabave medicinskih pomagala). Isto tako je u suradnji s Lidlom i Hr-vatskih Caritasom otvoren socijalni dućan za potrebe korisnika pomoći Caritasa Gospićko-senjske biskupije. Caritas je u znatnoj mjeri doprinijeo i socijalnoj animaciji mnogih ustanova za pomoć potrebitima, a istaknuo se i kod organiziranja humanitarnih sportskih susreta bilo za pomoć pri grad-nji Crkve hrvatskih mučenika, bilo kod pomoći potrebitima i bolesnoj djeci.

Priznanje je iz ruku gradonačelnika Gospića Milana Kolića dobio rav-natelj Caritasa i župnik Ličkog Osika i Široke Kule Luka Blažević.

Z. R.

21 B

roj 7

/454

201

2.

GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Gospićko-senjski biskup Mile Bogović 27. srpnja predslavio je misno slavlje u čast žrtvama Boričevca iz 1941. godine. Misa je služena u obnovljenoj crkvi Rođenja BDM u koncelebraciji

brojnih svećenika biskupije na čelu s generalnim vikarom mons. mr. Tomislavom Šporčićem, dekanima gospićkim mons. Milom Čanča-rom, slunjskim mons. Milom Pecićem i mjesnim župnikom Stipom Zebom. Uz brojne Boričevljane iseljene diljem Hrvatske, a još više njihove potomke misi su nazočili predstavnici brojnih braniteljskih udruga diljem Hrvatske kao i predstavnici Ličko-senjske županije, grada Gospića i općine Donji Lapac.

Biskup Bogović je na početku poručio da su se župljani danas okupili oko žrtava, cijeneći žrtve Isusa Krista i svakoga koji je u nje-govu duhu stradao. „Gajimo duh molitve a ne zloće.“

Zatim je istaknuo: „Današnji dan obilježen je suprotnostima. Jedni ga slave kao početak slavne epopeje, a drugi prepoznaju u njemu početak krvave akcije koju obilježavaju mnoga zla i zločini. Nažalost, i danas postoje razna „čitanja“ te stvarnosti. Ja ću reći kako na te događaje gledam kao vjernik i svećenik. Ovaj lapački kraj ima posebnu važnost u našoj povijesti jer je ovdje 27. srpnja 1941. godine započela organizirana akcija koja se na kraju Drugog svjetskog rata našla u pobjedničkoj koloni. Jedni zato te početke veličaju i slave, a drugi ukazuju na krvavi način početka te akcije i još krvaviji njezin tijek krajem i nakon Drugog svjetskog rata. Mi koji smo ovdje nalazimo se među ovima drugima.

Gledamo kako je u toj akciji nemilosrdno ponižavan čovjek, u ovom slučaju Hrvat i katolik, i sa žalošću konstatiramo da se oduzimanje ljudskog dostojanstva drugome samo zato što je druge nacije ili dru-

ge vjere ni danas ne uočava sa strane onih koji će malo dalje - sutra - sla-viti; još nam je teže shvatiti da se tako nešto može događati u samostalnoj hrvatskoj državi. Istina, nisu svi ubijeni bili bez ljudskih slabosti i bez svake krivnje. Ali za one koji su pušku dignuli na njih bilo je dovoljno da su Hrvati i katolici. Pače, da su samo katolici jer Waldemar Nestor nije bio Hrvat ali je mučke ubijen. Razumljivo je da je netko mogao biti protiv tadanje politike Njemačke i NDH, pa uzeti i pušku u ruku, ali zar je zato trebalo oduzeti ljud-ska prava jednom narodu i jednoj vjeri? Koja je fašistička ili ustaška krivnja Marija Ivezića od 8 godina, Marka od pet i Jure od tri godine? Kojoj su to ustaškoj ili fašističkoj vojsci pripadali žene i starci koji su poklani i bačeni u jamu?“

Biskup Bogović objasnio je da se ideologija koja je bila protiv Hrvat-ske nastavila i nakon Drugog svjetskog rata. „Možemo reći da se ne treba okretati prošlosti, ali nas zabrinjava trajnost toga duha „prve puške“ jer on je trajao do Domovinskog rata, on je bio protiv svake samostalne hrvatske

države, on je prognao Hrvate s njihovih ognjišta iz tzv. SAO Krajine, po istom ključu po kojemu je ovdje proradila „prva puška“. Treba li tu pušku u samo-stalnoj hrvatskoj državi slaviti i veličati, ili bi je trebalo već jednom odbaciti i sramiti se što je ona tako dugo usmjeravala mišljenje mnogih hrvatskih građana. Ne bi li Srb trebao postati mjesto s kojega se treba ispričati za sve zločine koji imaju ondje korijen?

Antifašizam koji počeo s „prvom puškom“ a završio s Bleiburgom i Križ-nim putovima, koji je bacao bez suda ljude u jame, zabranjivao da se o tome govori - nije nikome koristan ni potreban. Takav antifašizam bio

je protiv svake hrvatske države.“ Biskup je podsjetio i na opasnosti koje i danas postoje zbog raznih ide-

ologija. „Ipak taj isti revolucionarni i antifašistički stroj s vremena na vrijeme primijetimo i u Hrvatskom saboru pa je teško očekivati da ćemo skoro vidjeti istraživanje grobova Ivezića i Hodaka i drugih stradalih ovdje, po cijeloj Hr-vatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Mnogim antifašistima dosadašnji zakon ne valja jer je preuzak. Oni će to tako proširiti da se mogu i dalje baviti podizanjem spomenika partizanskima i komunistima. Jasno je da oni koji u „prvoj puški“ gledaju častan početak neće lako dopustiti da se sustavno istražuju njihovi zločini ni tijekom ni nakon rata. Zato se traži ukidanje usta-nove koju je Hrvatski sabor u prethodno sazivu za to osnovao i zadužio. Još i danas nekima miriše barut iz -prve puške-.“

Zvonko Ranogajec

Cerovnik

Otvorena Godina mučeničke smrti vlč. Dragutina Fifke

Misa u čast žrtvama „prve puške“ u Boričevcu

U nedjelju 29. srpnja biskup Mile Bogović predslavio je u župi Uzašašća Isusova u Cerovniku u Ogulinskom de-kanatu misno slavlje koje je bilo u znaku krizme, ali i više značajnih događaja. Bi-skup je otvorio Godinu mučeničke smrti Dragutina Fifke, svećenika i posljednjeg cerovničkog župnika, blagoslovio je novi kip Gospe Snježne te je uručio papinski blagoslov supružnicima Anti i Ivanki Po-ljak povodom 50. obljetnice sakramenta ženidbe.

Otvarajući Godinu mučeničke smrti posljednjeg cerovničkog župnika Dra-gutina Fifke biskup Mile Bogović je poželio da naredna godina bude doprinos u učvršćivanju isticanja mučeništva, što je i smisao Crkve hr-vatskih mučenika na Udbini. Biskup je poseb-

no zahvalio popu Mati Pavliću, župniku Lipe na Dobri i rođenom Cerovničanu koji je još u vre-menu komunizma 1983. godine pronašao grob mučenički ubijenog svećenička Fifke na josip-dolskom groblju, oduzeo ga korovu i uredio ga,

da bi 2003. godine na 60. obljetnicu smrti Fifke postavio spomen ploču u cerovničku crkvu. Biskup je pohvalio i aktualnog župnika popa Antuna Luke-tića koji se potrudio da župu još više prožme osjećaj darivanja za druge kao i osjećaj zahvalnosti za mučeničku smrt pokojnog Fifke. Inače, Fifku koji je bio podrijetlom iz obitelji koja se u Okučane krajem 19. stoljeća doselila iz Moravske, mučki su hladnim oruž-jem ubili lokalni četnici dok se vraćao iz Josipdola odakle je nosio plaću u Cerovnik, gdje ga je čekala majka. Nje-

mu u čast osnovano je i po njemu imenovano Križarsko društvo u Josipdolu, koje je i nazočilo na misnom slavlju pri proglašenja Godine mu-čeničke smrti Dragutina Fifke.

Zvonko Ranogajec

Boričevac

22 B

roj 7

/454

201

2.DOGAĐANJA

Duhovne vježbe za svećenike

Svećenici Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske bi-skupije i ove su godine, na početku nove pastoralne sezone, zajedno sudjelovali na duhovnim vježbama. Susrete je u dva turnusa, od 28. do 31. kolovoza u Krasnom te od 3. do 6. ruj-na u Domu pastoralnih susreta u Lovranu, predvodio svećenik Krčke biskupije dr. Božidar Mrakovčić. Sveukupno pedesetak svećenika, predvođeni biskupima, u tim su danima rasta u du-hovnosti promišljali o vjeri i molitvi.

Dr. Mrakovčić ih je tijekom 6 razmatranja potaknuo na pro-mišljanje o temama: patnja u Bibliji, vjera i naviještaj, vjera i nasljedovanje Isusa, svećenik kao svjedok evanđelja, molitva kao susret s Bogom, psalmi kao svećenička molitva te bla-ženstva. Duhovne su vježbe potaknule svećenike da im pro-mišljanja o vjeri i molitvi budu nadahnuće za izgrađivanje sve-ćeničkog identiteta, ali i poticaj i ohrabrenje za vjerodostojno vršenje svećeničke službe.

Svećenici su i ovim susretima potvrdili zajedništvo prez-bitera dviju (nad)biskupija koje su do prije 12 godina bile dio jedne, Riječko-senjske nadbiskupije.

Ljetovanje riječkih bogoslova

Dragocjena iskustva župnikaBogoslovi su mogli vidjeti da biti župnik ne znači samo misiti i

propovijedati, već to znači i opremiti vjeronaučnu dvoranu, brinuti o freskama, dogovarati s mladencima, pregovarati s konzervatorima, okupljati mlade, voditi računa o više kapela; župnik mora biti dovolj-no uljudan da nikoga ne uvrijedi i dovoljno svjetovan da nikoga ne sablazni…

Opće je poznato (ili bi barem trebalo biti) tko su bogoslovi i što rade. Podrazumijeva se da žive u bogosloviji, studiraju, mole, te ima-ju pregršt drugih zadataka koje moraju obaviti. Razmišljajući na taj način, život bogoslova čini se prilično sumoran i monoton. No, jeste li se ikad zapitali što bogoslovi rade u svoje slobodno vrijeme? Ili još bolje, što oni rade ljeti?

Tjelesni, psihički i duhovni odmor bogoslovi su, izuzev boravka kod kuće, potražili i na zajedničkom ljetovanju, tzv. kolonijama. Na-ime, svake godine bogoslovi sa svojim poglavarima borave u dru-gom dekanatu kako bi bolje upoznali područje u kojem jednog dana i sami mogu postati župnici, no to je ujedno i vrijeme kada se bolje upoznaju i više zbližavaju stari i novi bogoslovi. Ovogodišnje ljetova-nje na području opatijskog dekanata bilo je utoliko zanimljivije što je Bogosloviju preuzela i nova ekipa poglavara: rektor Sanjin Francetić, vicerektor Marko Stipetić i duhovnik Vjekoslav Đapić.

Posjete župama i župnicima u Brseču i Mošćenicama, Lovranu, Opatiji, Volosku, Veprincu i Poljanama, Ičićima, Matuljima, Rukavcu, te Brgudu i Munama bile su zanimljiv pregled ljudskog rada i napo-ra da se ljudima približi evanđelje. Bogoslovi su mogli vidjeti da biti župnik ne znači samo misiti i propovijedati, već to znači i opremiti vjeronaučnu dvoranu, brinuti o freskama, dogovarati s mladencima, pregovarati s konzervatorima, okupljati mlade, voditi računa (pone-kad) o više kapela; župnik mora biti dovoljno uljudan da nikoga ne uvrijedi i dovoljno svjetovan da nikoga ne sablazni… Ukratko, župnik mora biti svima sve da neke spasi! No, mora biti i blizu Gospodinu koji mu daje snage da sve to izdrži.

Slobodno vrijeme bogoslovi su koristili i za razgovore s poglava-rima o planovima za rad Bogoslovije. U Veprincu ih je posjetio i riječ-ki nadbiskup Ivan Devčić potičući ih da ustraju na putu ka svećenič-kom ređenju. Vrhunac slobodnog vremena bilo je, naravno, kupanje u Brseču gdje su se samo najhrabriji odvažili na skokove s povećih visina! Kako dobar bogoslov mora osjećati i razmišljati s Crkvom, po-sebna točka dnevnog reda bila je rasprava o Papinom apostolskom pismu Porta fidei koje, zaključili su, donosi mnoge suvremene ideje za prenošenje vjere, stavljajući u fokus novu evangelizaciju kao veli-ku potrebu Crkve i svijeta. Osjećanje s Crkvom posebno je došlo do izražaja u susretu s obiteljima kod kojih su bogoslovi noćili i vjernici-ma s kojima su se susreli. Dolazeći u obitelj, osjećala se familijarna toplina i prihvaćenost, a susret s vjernicima budio je obostranu nadu i potvrdu osjećaja da je svećenik u zajednici potreban.

Završetak kolonija bio je u Lanišću, mjestu gdje je mučeničkom smrću Gospodina proslavio svećenik Miroslav Bulešić na poznatoj krvavoj krizmi 1947. godine.

Laurent Kružić, bogoslov

Susret Nadbiskupa s Provincijalom MSC

Misionari Srca Isusova u RijeciNadbiskup Ivan Devčić primio je u ponedjeljak 16. srpnja u

Nadbiskupskom domu u Rijeci o. Waltera Licklederera, provincijala Austrijsko – Južno Njemačke provincije Kongregacije Misionara Srca Isusova.

Susretu su uz nadbiskupa i provincijala nazočili i kancelar Riječke nadbiskupije mons. Nikola Imbrišak, p. Marko Stipetić, župnik Dra-mlja i Jadranova koji također pripada Misionarima Srca Isusova te još četiri svećenika iz Slovačke, Poljske i Njemačke.

Nadbiskup je prisutnima izrazio srdačnu dobrodošlicu te ih ukratko upoznao sa pastoralnim prilikama Nadbiskupije. Posebno se zahvalio provincijalu na dvojici svećenika koji pripadaju Misionarima Srca Isusova, a djeluju na području Riječke nadbiskupije, a to su p. Ivan Androić, novoimenovani župnik Vrbovskog te p. Marko Stipetić, novoimenovani vicerektor Bogoslovnog sjemeništa Ivan Pavao II. u Rijeci. Nakon susreta nadbiskup je gostima pokazao zgradu Bogoslov-nog sjemeništa te novouređene zgrade svećeničkog doma i hospicija.

23 B

roj 7

/454

201

2.

SVETA GORA

Trodnevno hodočašće

Svečanom kon-celebriranom misom u nedjelju u 11 sati za sve pokojne internir-ce, hrvatske branitelje i žrtve ratova koju je u svetištu Majke Božje Karmelske na Svetoj Gori nedaleko Gero-va predvodio riječki nadbiskup i metro-polit Ivan Devčić, završeno je ovogodišnje trodnevno proštenje u povodu blagdana Male gospe u ovom poznatom goranskom svetištu. Uz nadbiskupa Devčića u misnom slavlju sudjelovali su župnik iz Klane Jure Moguš, svećenik iz Clevelanda Mirko Hladni, te domaći župnici Ivan Troha, čuvar svetišta ujedno i župnik župa Gerovo i Hrib, te Tomislav Ravnjak župnik župa Tršće i Prezid. Među prisutnim vjernicima u crkvi su se nalazili i gradonačelnik Čabra Željko Erent te predsjednik Gradskog vijeća grada Čabra Zdravko Tomac, dok je pjevne dionice mise izvodio Mješoviti zbor župe sv. Hermagora i Fortunata Gerovo pod vodstvom Nevenke Lipovac.

Tijekom trodnevnog proštenja bilo je ukupno osam misa, a sve su zahvaljujući lijepom vremenu bile dobro posjećene. Tako je tijekom subote evidentiran dolazak sedam autobusa s vjernici-ma, a među njima bio je i autobus s vjernicima iz Pećina koje je vodio svećenik Vjekoslav Kovač rodom iz Gerova. Najzaposleniji je svakako bio čuvar svetišta Ivan Troha koji je pored ostaloga vo-dio mise u petak u 16 sati, te u subotu i nedjelju u 7 sati. Nedjeljnu misu u 9 sati za romarje (vjernike) iz Slovenije zajednički su vodili Andrej Pažur župnik Fare i Osilnice te Franc Trstenik urednik Ra-dio Ognjišća iz Ljubljane.

Zahvaljujući djelatnicima Policijske postaje Čabar trodnevno hodočašće vjernika na Svetu Goru prošlo je bez ikakvih problema na čumu im je nakon nedjeljne mise uputio riječi zahvale Ivan Tro-ha kao i svima onima koji su pomogli u organizaciji hodočašća i uređenju svetišta. Ovom prilikom vrijedi spomenuti da su se, kao i godinama prije, uoči nedjelne svete mise pojavili hodočasnici iz Klane koji u ovo svetište uvijek dolaze pješice, a pješice se vra-ćaju i natrag.

Željko Malnar

Posjet djece iz Srebrenice RijeciDjeca Srebrenice, njih 36, u pratnji odgojiteljica i organizatora posjetila su 15.

srpnja riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, prvoga dana njihovog boravka na Kvarne-ru. „Kad pomislimo na Srebrenicu prisjetimo se i svih ratnih strahota koje su se tamo dogodile. One su jedna stvarnost, ona zla i ružna. Ali druga ste stvarnost vi ovdje, to je stvarnost međusobnog susreta i pomaganja i to je način kako se gradi budućnost“, rekao je nadbiskup Devčić pozdravljajući goste. „Važno je isticati ono što nas pove-zuje, a na različitosti gledati kao na obogaćenje.“

Već četvrtu godinu zaredom djeca Srebrenice dolaze na Kvarner u okviru pro-grama koji organiziraju Klub gimnazijalaca Ivan Merz Prve sušačke hrvatske gimna-zije u Rijeci uz suradnju Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije te potporu Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije. Domaćini surađuju s Udrugom „Snaga žene“ koja pomaže socijalno ugroženoj djeci te po tom kriteriju svake godine odabire one koji će na tjedan dana posjetiti Rijeku i okolicu.

Djeca u dobi od 13 do 16 godina smještena su u pastoralnom domu katoličkih skauta u Driveniku, a u program njihova boravka do 23. srpnja uključeno je mnogo mora i sunca, filmske večeri, društvene igre, razgledavanje ljepota Primorja te prima-nje kod predstavnika civilnih i vjerskih institucija. I ove će godine djecu Srebrenice u Zagrebu primiti predsjednik RH Ivo Josipović, ali dakako i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, te predstavnici islamske i pravoslavne zajednice u Rijeci.

„Ovim projektom želi se poboljšati međunarodna suradnja, siromašnoj djeci Srebrenice omogućiti ljetovanje na moru te pokazati kako naše različitosti nikada ne smiju biti kamen spoticanja“ istaknuo je organizator Marin Miletić, vjeroučitelj u Su-šačkoj gimnaziji. Iako su većinom islamske vjeroispovijesti, ove godine među djecom ima i katolika i pravoslavaca, pa tako i sami dokazuju zajedništvo u različitosti. Djecu je pozdravila i ravnateljica Sušačke gimnazije Đudita Franko.

Riječki nadbiskup Ivan Devčić blagoslovio je 12. srpnja rehabilitacijski centar i odmorište za djecu s posebnim potrebama u Šimatovu, zaseoku u goranskoj općini Brod Moravice. Nositelj projekta adaptacije stare škol-ske zgrade bio je Caritas Riječke nadbiskupije, a proveo ga je dr. Ivo Man-ce ispred udruge Djeca Njemačke za pomoć djeci Hrvatske. Donacije za projekt stigle su iz više njemačkih izvora i zaklada. Načelnik općine Brod Moravice Dragutin Crnković školsku je zgradu dao u najam na 50 godina istaknuvši kako je iznimno važno za ovaj raseljeni goranski kraj da se u zgra-di kao ova, koju su nekad ispunjala djeca, nastave djelatnosti koje će biti na korist zajednici. Ova će zgrada i dalje biti utočište djece, a namijenjena je i prilagođena osobama s posebnim potrebama koje ovim projektom dobivaju mjesto za izlete i odmor od uobičajene gradske rutine. Program će se ostva-rivati u suradnji s ustanovama koje skrbe o toj populaciji.

Izaslanica Ministarstva socijalne politike i mladih Iva Prpić istaknula je važnost projekta u kontekstu podizanja kvalitete života osoba s posebnim potrebama. One imaju pravo na socijalizaciju i život u zajednici, a ovime do-bivaju i mogućnost za odlazak na odmor. Realizator projekta dr. Ivo Mance dodao je i kako će ovo odmorište pomoći i oživiti lokalnu zajednicu.

Prije blagoslova i otvorenja nadbiskup je u župnoj crkvi predslavio misu na kojoj je sudionike, mještane i djelatnike, pozvao na molitvu da ovaj cen-tar bude mjesto blagoslova koje će korisnicima svjedočiti i približiti Božju ljubav. „Ljubav je ta koja pokreće svijet. I to Božja ljubav, koja je nesebična i pomaže drugima. Budimo i mi svjedoci te ljubavi“, rekao je u propovijedi nadbiskup Devčić. Ur.

Otvoren rehabilitacijski centarRIJEČKA NADBISKUPIJA

24 B

roj 7

/454

201

2.RIJEČKA NADBISKUPIJA

Blagdan Gospe Snježne, 5. kolovoza, sestrama Presvetog Srca Isusova, dan je dvostruke zahvalnosti. Osim Dana domovinske zahval-nosti i pobjede, na taj je dan 1911. godine, u vrtu samostana Srca Isu-sova u Rijeci, blagoslovljena špilja Gospe Lurdske u znak zahvalnosti za ozdravljenje Majke Marije Krucifikse, utemeljiteljice Družbe.

Dvostruka zahvalnost, za ozdravljenje i za oslobođenje Domovi-ne, slavljena je u trećoj zahvali, euharistiji, jer etimološki gledano, zna-čenje grčke riječi euharistija, znači zahvaljivanje, istaknuo je predvo-ditelj misnog slavlja dr. fra Ivica Petanjak, župnik župe Gospe Lurdske u Rijeci. Na misnom slavlju okupili su se brojni vjernici, među kojima i roditelji s djecom koja pohađaju dječji vrtić i jaslice „Mima“ te četr-desetak sestara koje su dan ranije započele svoje godišnje duhovne vježbe u Kući matici u Rijeci na Drenovi.

Iščitavajući poruku liturgijskih čitanja dana te govoreći o neza-hvalnosti izabranog naroda, kojeg je Bog na čudesan način izbavio iz ropstva, fra Ivica je podsjetio, sjećajući se izraelskog izlaska iz Egipta, kako se čini da je danas lakše biti rob uz lonce, nego živjeti slobodno i odgo-vorno, jer rob ne mora misliti svojom glavom i donositi odluke u životu. Kako je bilo nekada, tako je i danas. Što ćemo sa svojom slobodom? U Domovin-skom ratu očitovala se spremnost umiranja za ideale, za čast, za slobodu, a živjeti pak danas u slobodi muka je i križ. Smrt je trenutak, a život u slobodi izgleda dug kao vječnost. Jedni su postavili temelje našoj domovini, drugi je trebaju nastaviti izgrađivati. Nemojmo zaboraviti naše drage koji su polo-žili svoje živote ugradivši ih u našu slobodu. Oni nas obvezuju da budemo nesebični graditelji.

„I špilja Gospi Lurdskoj izgrađena je kao zahvala za ozdravljenje Majke Marije Krucifikse, ali i kao djelo koje je ovdje stvarano, a to je Zavod za siro-mašnu djecu i djevojke. Povijest kaže kad bi gradnja zastajala radi financij-skih problema, čini se da su uvijek bili u nekoj recesiji, Majka Krucifiksa bi organizirala molitvu svete krunice i procesiju s Gospinim kipom po gradilištu i pomoć je s neba čudesno stizala. Kako je stizala? Iz vjere one koja je ovo djelo gradila. Gradilo se iz vjere u teško vrijeme i bez sredstava. Kao da nema razlike između 1911. i 2012. godine.“

Razmišljajući o evanđeoskim riječima, fra Ivica je nastavio: „Budite gladni Boga. Samo on vas može nasititi, jer čovjek se rađa gladan i umire gladan. Nikad neće biti sit. Od trenutka kad se rodi dok ne umre gladan je majčina mlijeka, skrbi, ljubavi, kruha praštanja... Samo nam Bog može po-moći. To treba imati na pameti i danas kad želimo ući u EU. Ne smijemo se osloniti niti šlepati uz bogate, jer ćemo mrvice primati. Nešto smo morali i za vrijeme rata naučiti. Svijet govori o ljudskim pravima, ali gotovo nitko i ništa da ta prava zaštiti. Zašto mi nismo pobijedili 1992., nego 1995.? Tek kad smo se osovili na vlastite noge i pokazali da se možemo brinuti o sebi, da možemo i državu stvoriti, tek smo tada dobili zeleno svjetlo. Moramo znati u slobodi biti odgovorni. Isus Krist se nudi kao kruh živi, koji jedini može utažiti ljudsku glad i koji jedini može dati smisao svemu što jesmo i što činimo,“ zaključio je fra Ivica.

Misno slavlje je završilo procesijom vjernika i sestara sa svijećama, uz pjevanje litanija Majke Božje kroz vrt samostana do špilje Gospe Lurdske, pred kojom se zajednički izmolila molitva Bezgrješnoj Djevici Majke Marije Krucifikse.

s. Dobroslava Mlakić

Spomen-ploča na rodnu kuću Marije Kozulić bit će postavljena 20. rujna, o 160. obljetnici njezina rođenja.

Sestre Presvetog Srca Isusova

U kući utemeljiteljice

Sestre Presvetog Srca Isusova 24. srpnja prvi puta su bile u vili Ko-zulić, rodnoj kući utemeljiteljice Majke Marije Krucifkse Kozulić, koja se nalazi u ulici Šetalište XIII. divizije br. 19, u Rijeci na na Pećinama na Su-šaku. Povod tog posjeta je inicijativa Družbe da se postavi spomen-ploča na njezinu rodnu kuću o 160. obljetnici njezina rođenja. Vlasnica kuće, devedesetčetvorogodišnja starica gđa Aleksandra Dolenski i njezin nećak Vinko Pinezić vrlo su ljubazno primili sestre Dobroslavu i Apoloniju.

Već na prvi pogled na ulazu u predvorje kuće nalazi se grb Kozulića, koji je reljefno ugrađen u zid, bijele boje, što je uz ostalo, također dokaz da je to kuća Kozulića. Sestre su potom razgledale raskošne salone i okoliš s terase vile. Osim grba, od vremena obitelji Kozulića sačuvana je još jedino stara, sobna kalijeva peć, obložena dekorativnim keramičkim zelenim plo-čicama u prvom salonu u prizemlju.

Gđa Dolenski ispričala je kako joj je njezina tetka Opatijka, Amelija Baxa r. Jurković, supruga praškog gradonačelnika Karela Baxa, u prosin-cu 1938. kupila vilu Kozulić za njezin 18 rođendan. No ona je već bila drugi kupac te kuće, jer ju je već ranije u proljeće 1930. godine, Ante Kozulić Vjekoslavov, bratić Marije Krucifikse, prodao gosp. Š. Marčetu. Kasnije su se u istoj kući nastanili i drugi stanari, koji svi žive u dobrim susjedskim

odnosima, i koji se slažu da se postavi spomen-ploča u čast naše Utemeljiteljice. No, budući je vila okru-žena zelenim ra-slinjem, potrebno ju je postaviti na vrtnu zidnu ogradu s ulične strane.

Vjerujemo da će spomen-ploča, koja će biti postavljena 20. rujna, biti znak poštovanja i zahvalnosti ne samo sestara Presvetog Srca Isusova prema svojoj Utemeljiteljici, nego i znak vjerničkog i građanskog poštovanja znamenitoj i zaslužnoj osobi iz povijesti grada Rijeke, jer je Majka Marija Krucifiksa Kozulić utemeljiteljica karitativnih ustanova i zasigurno začetnica socijalno-karitativne djelatno-sti u Rijeci, pastoralna djelatnica, pedagoginja i pjesnikinja.

Dan dvostruke zahvalnostiOsim Dana domovinske zahvalnosti i pobjede, na taj je dan 1911. godine, u vrtu samostana Srca Isusova u Rijeci, blagoslovljena špilja Gospe Lurdske u znak zahvalnosti za ozdravljenje Majke Marije Krucifikse, utemeljiteljice Družbe.

25 B

roj 7

/454

201

2.

RIJEČKA NADBISKUPIJA

Posjet sestara i vjernika iz ItalijeU subotu 30. lipnja na putu za Međugorje, posjetile su nas četiri naše sestre Kongregacije Kćeri Presvetog Srca Isusova iz Italije: s. Elena Ago-

sto, vrhovna glavarica, s. Benedetta Stemberger, s. Grazia Copparoni i s. Silvestra Vuleta, iz Župe sv. Ivana apostola i sv. Kristine iz Terontole, koja pripada biskupiji Arezzo u Italiji, gdje žive i djeluju. S njima je bio i njihov župnik don Alessandro Nelli sa svojih 29 vjernika. Gradić Terontola nalazi se na udaljenosti oko 40 km između Perugie i Asiza.

Susretu sa sestrama iz talijanske zajednice u samostanu Srca Isusova u ulici Pomerio u Rijeci, nazočila je novoizabrana vrhovna glavarica naše Družbe s. Nives Stubičar i sve članice Vrhovnog vijeća, sestre: Dobroslava, Felicita, Marijana i Kristina. Svetu je misu za sestre i hodočasnike u samo-stanskoj kapelici Presvetog Srca Isusova slavilo don Alessandro, a liturgijsko je pjevanje bilo dvojezično na talijanskom i hrvatskom jeziku. Osobito je ganutljivo bilo kada je s. Benedetta, koja je kao postulantica u dobi od 18 godina napustila 1948. Rijeku, zaplakala govoreći: „Ovo je moj zadnji posjet Rijeci, i tebi Majko Krucifiksa, ali ne ostavi nas i moli za nas.“

Na kraju je misnog slavlja s. Dobroslava, postulatorica kauze Majke Marije Krucifikse Kozulić (1852.–1922.), utemeljiteljice talijanske i hrvatske grane Družbe u Rijeci (1899.), izrazila srdačnu dobrodošlicu svim hodočasnicima, a posebno je pozdravila sestre u ime cijele Družbe i nove vrhovne glavarice, s. Nives i svoje osobno ime, rekavši im da se nalaze u svojoj Kući utemeljenja, zaželjevši im da se tako i osjećaju. Potom je s. Dobroslava ukratko predstavila život i djelo Majke Marije Krucifikse, te istakla temeljne dimenzije njezine karizme i duhovnosti. Majka Marija Krucifiksa je doista velika žena u povijesti grada Rijeke po svojim djelima, jer je bila velika pastoralna djelatnica i začetnica karitativno-socijalnog djelovanja u ovom gra-du, ali i veliki uzor svetosti, ne samo svojim duhovnim kćerima, nego i svim vjernicima. Karizma Majke Marije Krucifikse je i danas itekako aktualna, jer potreba odgoja djece i mladeži je važna za sva vremena. Osim toga, i danas ima različitih vrsta siromaštva i trebamo biti zauzete „koliko u odgoju uma još više oko odgoja srca djevojaka“, riječi su Majke Krucifikse.

s. Dobroslava Mlakić

Uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, 14. kolovoza tijekom svečanog misnog slavlja, koje je u župnoj crkvi BDM Karmelske na Drenovi u Rijeci predslavio riječki nadbiskup Ivan Devčić, doživotno je svoje svečane zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti, prema Pravilu Sestara Presvetog Srca Isusova, položila s. Tereza Gojani. Slavlje je bilo tim veće i povodom proslave zlatnih jubileja s. Brigite Lukac, s. Kristine Po-pić i s. Vjekoslave Radman, te proslavom 60. obljetnice redovničkog zavjetovanja s. Konsolate Kovačević.

Euharistijsko slavlje započelo je svečanom pro-cesijom iz obližnje Kuće ma-tice sestara Presvetog Srca Isusova. Nakon molbe s. Te-reze Gojani, nadbiskup je u prigodnoj propovijedi ukrat-ko pojasnio glavnu poruku misnih čitanja, povezujući je sa Svetkovinom Uznesenja BDM i smislom redovničkog života. „U Marijinu pozivu možete prepoznati i svoj po-ziv. Kao što je nju izabrao i pozvao jer je tako htio, a ne jer bi ona bila to nečim zaslužila, tako je milostivo i na svaku od vas bacio svoj pogled i rekao pođi i služi mi živeći evanđeoske zavjete čistoće, posluš-nosti i siromaštva“, rekao je nadbiskup.

„Polaganje doživotnih zavjeta, kao i slavljenje zlatnih i dijamantnih, izvr-sna je prigoda da se u duhu i pamćenju ožive počeci vlastitog poziva, trenut-ci kad ste prvi put osjetile Božje izabranje. Bog vas je izabrao i pozvao radi istog razloga kao i Mariju: da kao ona u svom srcu po Duhu Svetom začnete i svijetu podarite Spasitelja Isusa Krista. Djelo koje je Bog započeo po Mariji, nastavlja se u povijesti po svakom koji mu vjeruje, ali posebno po onima koje on, kao nju i sve od njezinog roda, izabire i poziva. Bogu su bili potrebni proroci da bi pripremio ljude za dolazak Spasitelja, ali mu je posebno bila

potrebna žena Marija, da bi Spasitelj mogao ući u našu povijest kao Bog u ljudskom obličju. U tom i danas možemo vidjeti posebno poslanje žene, a pogotovo redovnice u Crkvi. Biti u Crkvi, biti u svijetu ono što je Marija bila na počecima našeg spasenja. Kao ona, po Duhu Svetom, vjerom rađati i da-rivati svijetu Spasitelja, a pritom kao ona željeti biti i ostati samo Gospodnja

službenica“.Nakon homilije uslije-

dio je nastavak obreda re-dovničkog zavjetovanja. U kratkom obrednom dijalogu Nadbiskup je uputio zavje-tovanici tri pitanja o priprav-nosti za doživotno zavje-tovanje Bogu, na koja je s. Tereza spremno odgovorila obećavši posvetiti se posve Gospodinu, živjeti zavjete po uzoru na Krista i Mari-ju, te težiti za savršenom ljubavlju prema evanđelju i pravilima Družbe sestara Presvetog Srca Isusova. Pristupivši predsjedatelju slavlja i vrhovnoj glavarici s. Nives Stubičar, zavjetovani-

ca je potom izrekla obrazac zavjetovanja, te svojim potpisom potvrdila izrečeno, a misnik ju je potom svečano blagoslovio.

Nakon svečanog čina doživotnog zavjetovanja, sestre jubilarke, s. Bri-gita, s. Kristina, s. Vjekoslava i s. Konsolata, pojedinačno su obnovile svoje redovničke zavjete obećavši da će do kraja svoga života živjeti u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, prema pravilima zajednice. Na kraju mise riječi pozdrava i zahvale Bogu, svojoj obitelji i redovničkoj zajednici uputila je s. Tereza Gojani. Tijekom euharistijskog slavlja pjevao je Zbor sestara Presve-tog Srca Isusova.

s. Marijana Mohorić, SCJ

Doživotno zavjetovanje i slavlje redovničkih jubileja„Polaganje doživotnih zavjeta, kao i slavljenje zlatnih i dijamantnih, izvrsna je prigoda da se u duhu i pamćenju ožive počeci vlastitog poziva, trenutci kad ste prvi put osjetile Božje izabranje“, poručio je sestrama nadbiskup Devčić

26 B

roj 7

/454

201

2.RIJEČKA NADBISKUPIJA

Kozji Vrh

Hodočastili brojni vjernici

Blagdan Velike Gospe u čabar-skom se kraju tradicionalno obilje-žava na dva lokaliteta. Tako je bilo i ove godine. U dopodnevnim satima započelo je okupljanje vjernika iz Pre-zida i okolnih župa čabarskog kraja te susjedne Slovenije na platou ispred crkvice Majke Božje od Sedam Žalo-sti na Žalosnom Vrhu nedaleko Prezi-da. U 11 sati misno slavlje predvodio je velečasni Tomislav Ravnjak župnik župa Prezid i Tršće, a pjevne dionice izvodili su članovi Mješovitog pjevač-kog zbora župe svetog Vida iz Prezida pod ravnanjem Jelene Malnar. Vri-jeme je bilo naklonjeno vjernicima, okupilo ih se više stotina, a zahva-ljujući djelatnicima Policijske postaje Čabar promet se odvijao nesmetano i nije bilo problema vezano uz parki-ranje. Brojna vozila parkirana po li-vadama u blizini crkvice Majke Božje od 7 žalosti, uz prilazni put od Kozjeg vrha do crkvice, ali i uz državnu cestu Prezid - Parg, ne samo s hrvatskim re-gistracijama, već i onima iz susjedne Slovenije, Francuske, Bosne i Her-cegovine i Njemačke govore da su iseljenici iskoristili posjet zavičaju da prisustvuju ovoj svečanosti.

Zavidna je bila i ugostiteljska ponuda, tu se našla bogata ponuda dječjih igračaka, potom predmeta izrađenih iz drva koje proizvodi obrt „Klepac“ iz Čabra, Anita Pintar iz Ča-bra prodavala je domaći sir i ostale ekološke proizvode, dok je Milan Ze-mljić iz Čabra izložio više vrsta čajeva, ljekovitog bilja i tinktura. Za svakog se našlo ponešto, a najsretnija su bila djeca koja su uživala u svježem zraku i lijepom vremenu.

Sličan ugođaj bio je u popodnev-nim satima u svetištu Majke Božje na Svetoj Gori nedaleko Gerova, gdje je u 16 sati misno slavlje predvodio vele-časni Ivan Troha župnik župa Gerovo i Hrib ujedno i čuvar svetišta na Svetoj Gori. Ugođaju svete mise doprinije-li su članovi Mješovitog pjevačkog zbora župe Gerovo pod ravnanjem Nevenke Žagar, ali i brojni vjernici iz susjednih naselja, među kojima je bio zavidan broj naših građana na privremenom radu u inozemstvu, koji već tradicionalno za vrijeme boravka u radnom kraju pohode ovo svetište.

A u četvrtak uz blagdan Svetog Roka svečano je bilo u Starom Kotu naselju uz slovensku granicu, gdje su već tradicionalno misnom slavlju pri-sustvovali i brojni vjernici iz Prezida, te u Gerovu gdje je ispred crkvice sv. Roka misno slavlje predvodio veleča-sni Ivan Troha.

Željko Malnar

Velika Gospa u Assunti u Rijeci

Dopustimo Gospodinu da djeluje u našim životimaSvečanu misu bdijenja u najstarijoj riječkoj crkvi 14. kolovoza, uoči blagdana Uznesenja Marijina koja je

zaštitnica župe predvodio je jedini ovogodišnji mladomisnik Riječke nadbiskupije Hrvoje Poljak. U propovijedi je vjernicima ukazao kako je Gospa putokaz sreće. „Jednostavna i ponizna odazvala se Božjem pozivu da bude Kristova majka te time zaslužila nebesku slavu. Gospa nas svojim primjerom poziva da poput nje dopu-stimo Gospodinu da djeluje u našim životima, no unatoč tome mnogi lutaju pitajući se što im je činiti.“

Na kraju misnog slavlja župnik Mario Gerić zahvalio je mladomisniku te svim svećenicima grada Rijeke koji su sudjelovali u proslavi župnog blagdana, župnom zboru, te svima koji su dali svoj doprinos u uređenju crkve za blagdan. Nakon toga s par prigodnih riječi nazočnima se obratio i Nikica Jurić župnik na Gornjoj Drenovi koji je predvodio trodnevnu duhovnu pripravu, a zatim su vjernici krenuli u ophod oko oltarne slike. Proslava je nastavljena blagdanskim koncertom Jose Butorca uz klavirsku pratnju g. Maria Žmaka, već tradi-cionalno u organizaciji riječke podružnice Hrvatske glazbene unije. Uvodnu riječ u ovo blagdansko glazbeno događanje dala je Jadranka Čubrić objasnivši kako je želja organizatora očuvati tradicionalne primorske na-pjeve, a izvedbe popularnog tenora razgalile su publiku.

Velika Gospa u Crikvenici

Kršćanska je vjera u temeljima grada i cijelog naroda

Župna crkva Uznesenja Blažene Djevi-ce Marije u Crikvenici i ove je godine bila središte okupljanja mnogobrojnih Marijinih štovatelja. Stotine hodočasnika iz okolnih župa kao i mnogi turisti došli su se pokloniti svojoj zaštitnici i moliti je za zagovor.Sveča-nom misnom slavlju nazočio je i crikvenički gradonačelnik, Damir Rukavina, koji je povo-dom 600. obljetnice Crikvenice u ime Grada darovao Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije unikatni primjerak Biblije vezene zlat-nim nitima.

Predvodeći misu u jutarnjim satima na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza riječki nadbiskup Ivan Devčić prisjetio se velikog jubileja Crikvenice. Objasnio je da riječ crkva označava sakralnu građevinu, ali i zajedniš-tvo naroda Božjeg. “Ovom našem gradu o 600. rođendanu želimo i molimo da uvijek ima prepoznatljive znakove vanjskog jedin-stva i zajedništva, koje će se odlikovati bri-gom za opće dobro i posebno za one koji su najsiromašniji i najpotrebitiji. Ali mu tako-đer želimo i molimo nutarnje zajedništvo u Bogu i u onoj ljubavi kojom nas sve ljubi naš Spasitelj Isus Krist, koji je ljubav opisao kao služenje i davanje života za druge. Drugim riječima, poželimo ovom gradu nutarnju po-vezanost u zajedništvu i solidarnosti, u jedin-stvu duha i toleranciji prema različitostima.”

Nadbiskup je istaknuo da je baš oko crkve i samostana nastao grad, što svjedoči da je kršćanska vjera u temeljima ovog grada kao i cijelog Hrvatskog naroda. „Tih se korijena i svega lijepog i vrijednog što je iz njih izraslo trebamo posebno držati i na njima graditi u ovom vremenu globalizacije, koja nas uvlači u sve veću bezličnosti i jednoobraznost. Međutim, kao što želimo i moramo sačuvati biljnu i drugu raznolikost, još više to moramo čuvati i promicati kad je u pitanju raznolikost i pluralnost kultura koje su neraskidivo povezano s religijom, u našem slučaju s kršćanskom vjerom, s evanđeljem Isusa Krista, s njegovom radosnom vijesti da su svi ljudi djeca istog nebeskog Oca“, rekao je nadbiskup. Vjernike je pozvao, podsjetivši da je pavlinska crkva bila posvećena upravo Mariji, da na putu vjere slijede Marijin primjer te da im ova visoka obljetnica bude poticaj na vraćanje vlastitim duhovnim korijenima, na vraćanje Isusu Kristu i vrijednostima života, istini, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. „Marija je ona od koje možemo najbolje naučiti kako Boga naći i kako u njemu naći mir i sigur-nost u svim nevoljama ovog života. Zato, ugledajući se u kršćanske naraštaje prije nas, budimo braćo i sestre, marljivi učenici u Marijinoj školi vjere i ljubavi”, zaključio je nadbiskup propovijed.

Na kraju svete mise, župnik Slobodan Bunoza zahvalio se nadbiskupu što je predvođenjem središnjeg misnog slavlja uveličao blagdan zaštitnice župe, svim vjernicima koji su pohodili svetište, pjevačima župnog zbora, čitačima, časnim sestrama Srca Isusova, svima koji su sudjelovali u uređenju crkve, te članovima pasto-ralnog i ekonomskog vijeća na pomoći u organizaciji proslave blagdana. Zahvalio se i braći svećenicima koji su predvodili ostale mise te bili na raspolaganju vjernicima za svetu ispovijed tijekom čitavog dana.

Andrea Barac

Crikvenica je blagdanom Velike Gospe proslavila i 600. obljetnicu spomena imena grada. Dan Grada proslavljen je ranije, 14. Kolovoza, svečanom sjednicom Gradskog vijeća na čelu s gradonačelnikom Damirom Rukavinom na kojoj su sudjelovali i predstavnici županije, gradonačelnici susjednih i prijateljskih gradova te riječki nadbiskup Ivan Devčić, predstavnici mjesne Crkve i pavlina iz Sv. Petra u Šumi, kao nasljednika reda čiji je samostan bio temelj nastanka Crikvenice. Prvi pisani spomen imena vezan je uz darovnicu Nikole IV. Frankopana koji je 14. kolovoza 1412. darovao današnju crkvu Marijina uznesenja i pokraj nje samostan katoličkom redu pavlina.

Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović tradicional-no je predslavio blagdan Uznesenja BDM u svetištu Majke Božje od Krasna u koncelebraciji preko dvadeset svećenika

Gospićko-senjske biskupije kao i gostiju iz Riječke i Zagrebačke nadbiskupije. Uočnica blagdana koju je predslavio monfortanac iz Zagreba p. Miljenko Sušac kao i središnja hodočasnička misa u 11 sati okupili su preko 10 tisuća hodočasnika, od kojih su mnogi hodajući i preko stotinu kilometara dolaskom opravdali taj naziv kao i duhovnu potporu koju zaštitnica Gospićko-senjske biskupije u srcu sjevernog Velebita pruža mnogim vjernicima.

„Hodočastiti u gorje kroz prirodu što su mnogi od vas danas učinili potrebno je više nego ikada. To nije samo mehanika već bo-gatstvo života“, istaknuo je na početku svoje homilije biskup Bo-gović prenoseći iskustvo jedne volonterke u obližnjem utočištu za medvjede u Kuterevu, „u gradu se sve više osjeća samouništavaju-ćeg sustava koji više ne funkcionira i koji je postao izopačen. Kao što su Marijine oči puno toga vidjele, ne dopustimo da odlaskom u prirodu prolazimo kao pokraj turskog groblja. Ako izgubimo kontakt s prirodom, to je kao i politika koja je izgubila kontakt s narodom. U prirodi vidimo kako sve što raste najprije niče, cvjeta, donosi plo-dove i usahne. Tu čovjek vidi kako iz sitnog zrnca sjemena naraste veliko stablo. Tražeći smisao početka u zadnje vrijeme mnogo se pričalo o tom sitnom zrncu, Higgsovom bozonu ili o čestici koju je Bog posijao i od koje se cijeli svijet razvio. U početku bijaše riječ tj. Mudrost - Bog po kojemu je sve stvoreno. I ono što je prevažno, a znanost to svojim tehničkim instrumentima ne može otkriti: Bog je sve stvorio iz ljubavi. I ti i ja postojimo zato što smo željeni i voljeni, i takvi ćemo ostati do kraja svijeta.

Zato je potrebno da se susrećemo kao osobe, a ne prema funkcijama i službama. Tada ćemo u ljudima otkriti ljudsku dobrotu

koju je u nas utkao Gospod. Takvih je susreta nažalost sve manje i sve su plići. Boga ponajbolje upoznajemo preko braće i prirode. Ove godine Dan hrvatskih mučenika slavit ćemo 25. kolovoza, tj. zadnju subotu u kolovozu između Dana obilježavanja žrtava totali-tarnih režima, posebno komunizma i dana Krbavske bitke. Slavlje je u znaku Iseljene Hrvatske. Vjerujemo da nas križ može povezati sa svom braćom po vjeri i krvi. Kristov križ postao je simbol pove-zanosti cijeloga čovječanstva, a križ krbavskih biskupa neka bude simbol povezanosti našega naroda. Vidimo se, dakle, na Udbini 25. kolovoza na misi koju će predvoditi biskup čiji su preci iz ovih kraje-va pred 500 godina otišli u Gradišće i sve do danas uz vjeru saču-vali su i svoj jezik i osjećaj nacionalne pripadnosti. Zahvalimo Bogu na susretu s prirodom, Marijom i Isusom, te poput Marije tražimo stalno razloge za veličanje Boga“, zaključio je biskup Bogović.

Pjevanjem je svečanost liturgiji dao združeni zbor pod rav-nanjem Ivana Prpića Špike i uz orguljsku pratnju bogoslova Josipa Šimatovića, dok je svoj udio imao i puhački orkestar

DVD-a Otočac pod ravnanjem Marinka Krmeca. Nakon što je ču-var svetišta vlč. Nikola Komušanac pozdravio na početku hodoča-snike, na kraju mise je generalni vikar Gospićko-senjske biskupije mons. mr. Tomislav Šporčić podsjetio na pastoralni plan biskupije zadnje dvije godine koji je bio u znaku župnih suradnika i najavio novu Godinu vjere koju je u znaku 50. obljetnice od održavanja 2. vatikanskog koncila proglasio papa Benedikt XVI. Isto je tako pohvalio hodočasnike koji su došli hodajući iz Saborskog, Gacke doline, Viškova kod Rijeke kao i pripadnici udruge specijalne polici-je Ajkule koje su od južnog Velebita propješačile 250 km, a koji su i prinijeli svijeću. Mons. Šporčić je na kraju blagoslovio sve nabožne predmete.

Zvonko Ranogajec

Krasno

VelikaGospa

Hodočasnici s Viškova pješačili do svetišta Majke Božje od Krasna

”Znanost svojim tehničkim instrumentima ne može otkriti prevažnu istinu: Bog je sve stvorio iz ljubavi. I ti i ja postojimo zato što smo željeni i voljeni, i takvi ćemo ostati do kraja svijeta.

Velika Gospa na Trsatu

Po sebi neznatna i slaba, Marija je po Božjoj milosti velika i uzvišena„Sniziti se da bi-

smo bili uzviše-ni, umrijeti da

bismo živjeli, to je ono što smo na krštenju obredno učinili, ali što trebamo ci-jelog života i stvarno ži-vjeti“, poručio je hodoča-snicima riječki nadbiskup Ivan Devčić, predvodeći središnje misno slavlje Velike Gospe u marijan-skom perivoju na Trsatu. Pozvao je vjernike da se u vremenu nedaća i osku-dica, a takvih je vremena uvijek bilo, kao ljudi bore svim silama protiv takvog stanja. „No istovremeno, kao vjernici, pozvani smo svjedočiti da po patnjama i trpljenjima možemo po-stići preobraženje svoga života, preobraženje koje će nas otvoriti za nove vrijednosti i za novi pogled na život, a na kraju nam omogućiti ući u onu konačnu preobrazbu u koju je Krist ušao uskrsnućem, a Marija uznesenjem na nebo dušom i tijelom. Zato onomu koji istinski u Krista vjeruje i od njega uči, ništa nije tako strano kao što su malodušnost i očaj“, rekao je nadbiskup.

Euharistijsko slavlje započelo je svečanom procesijom po pe-rivoju u kojoj su vjernici nosili sliku trsatske Gospe i pobožno joj upućivali molitve. Gvardijan trsatskog svetišta fra Antun Jesenović pozdravio je hodočasnike na početku mise podsjetivši da se blag-danom Velike Gospe slavi Marijino uznesenje na nebo, u slavu vječ-nog života. Rijeke hodočasnika cijeloga su dana dolazile na Trsat pokloniti se Gospi čuvarici i zaštitnici u Trsatskom svetištu. Brojni od njih pristupili su sakramentu ispovijedi ispred aule Ivana Pavla II.

Franjevci, čuvari svetišta, dočekivali su ih, a cijelog su se jutra slavile mise.

Nadbiskup je u pro-povijedi objasnio da Marija vjernici-

ma daje savršen primjer kako u isto vrijeme biti ponizan, a velik. „Marija je svjesna da je jedno i drugo: neznatna i velika. Po sebi neznatna i slaba, a po Božjoj milosti velika i uzvišena. Kako se to dvoje moglo u njoj spojiti? Bog je za to najzaslužniji, a Ma-rijin je doprinos u tome što je prihvatila biti Božjom suradnicom.“ Po tome je Marija slična Kristu, a time i uzor vjernicima. „Marija je prošla put kao Krist, put od poniženja do uzviše-

nja, put od poslušnosti do kraljevanja, od križa do pobjede. Zato na pitanje tko je ona, moramo odgovoriti da je ona najsavršenije oličenje Isusa Krista.“ Postati što sličniji Kristu poziv je i svakog kršćanina, podsjetio je nadbiskup. „Ali postati sličan ne samo Kri-stu proslavljenom nego i onomu koji je prihvatio put poniženja i trpljenja i na tom putu ušao u slavu uskrsnuća. Naše suobličenje takvom cjelovitom Kristu događa se obredno u trenutku krštenja. To što se u obredu krštenja događa simbolično, krštenik je pozvan živjeti stvarno, kao što je dijete pozvano neprestano rasti u životu koji je primilo rođenjem od majke. Kao što su u obredu krštenja poniženje i uzvišenje, umiranje i novo rađanje neraskidivo poveza-ni, gotovo dvije strane iste medalje, tako to treba biti i u stvarnom životu vjernika.“

Danijel Delonga

Euharistijsko slavlje započelo je svečanom procesijom po perivoju u kojoj su vjernici nosili sliku trsatske Gospe

i pobožno joj upućivali molitve.

”Kao što su u obredu krštenja poniženje i uzvišenje, umiranje i novo rađanje neraskidivo povezani, gotovo dvije strane iste medalje, tako to treba biti i u

stvarnom životu vjernika, poručio je nadbiskup.