POETIKA PUTOVANJA U DJELU ANTUNA GUSTAVA …Antun Gustav Matoš Ϯϵϴϰ–Ϯ϶Ϯϱ pisac bogatog životnog i umjetničkog iskustva znatan dio svog stvaalačkog vijeka poveo je u znaku

Journal of Language and Literary Studies 163

POETIKA PUTOVANJA U DJELU ANTUNA

GUSTAVA MATOŠA Saša D. Šmulja, Univerzitet u Banjoj Luci, [email protected]

10.31902/fll.25.2018.9 UDK 821.163.42-1.09Matoš A. G.

Apstrakt: S obzirom na činjenicu da je Matoš gotovo polovinu svog

stvaralačkog vijeka proveo u emigraciji, u brojnim, nerijetko anksioznim

susretima s novim i tuđim, u susretu s nijansama drugačijeg u stranim

književnostima i kulturama iz kojih će crpsti književno znanje i iskustvo, te s

obzirom na to da je veoma često stvarao posmatrajući očima „vječnog stranca“,

emigranta i došljaka, flanera i putnika, nameće nam se jedna posebna

istraživačka dimenzija. Naime, u radu ćemo obratiti pažnju na imagološki

aspekt Matoševih boravaka, prvenstveno na francuskom i srpskom kulturnom

prostoru, kao i u okvirima nekih drugih evropskih kultura tog vremena.

Imagološka načela omogućiće nam pak da sagledamo delikatne „posljedice“

koje su na stvaralačku ličnost Matoša ostavila dugogodišnja stranstvovanja:

najprije u okvirima srpske i francuske kulture koje su ga stvaralački i

intelektualno oblikovale. Prema tome, u nastojanju da što potpunije osvijetlimo

Matošev opus (u prvom redu njegovu putopisnu i feljtonističku prozu),

primijenićemo i neka načela komparativne imagologije.

Ključne riječi: Antun Gustav Matoš, putopis, feljton, imagologija,

flaner, sloboda.

Jer putovanje je poezija, a pjesnici i ljudi poetični su najbolji putnici.

A. G. Matoš 1. Uvod Putopisi čine veoma značajan dio Matoševog književnog opusa.

Nastali su kao literarna posljedica njegovih stalnih promjena mjesta boravka, ali i putovanja do velikih evropskih gradova, koje je slikao kao metropole evropske kulture i ljudskog duha. Matoševi putopisni tekstovi crtaju jednu impresivnu mapu u čijim okvirima nailazimo na brojne lokuse: od Zagreba, Sarajeva i Beograda do Pariza, Rima i Firence. Tu su, razumije se, i brojne druge destinacije koje je Matoš posjetio na svojim putovanjima, preduzetim zarad stvaralačkih stremljenja ka razumijevanju drugih kultura ili pak na putovanjima kao čestim emigrantskim dislokacijama. Matoševa putovanja veoma često su bila nestvarna, umstvena, imaginarna, ali su mjesta za kojima je

164 FOLIA LINGUISTICA ET LITTERARIA:

čeznuo i o kojima je sanjao bila stvarna i njemu kao emigrantu nedostupna.

Antun Gustav Matoš (1873–1914), pisac bogatog životnog i umjetničkog iskustva, znatan dio svog stvaralačkog vijeka proveo je u znaku čestih promjena mjesta boravka i još češćih putovanja, na koja ga je podsticala snažna pjesnička potreba za putovanjem kao kulturološkim činom, ali i splet životnih okolnosti koje su Matošu uskraćivale njegov literarni stabilitas loci (Šmulja, 2010). Arhetekst njegovih putopisnih djela posmatramo sa jedne strane kroz prizmu dugogodišnjih stranstvovanja, na što je bio primoran, te sa druge strane u svjetlu putovanja u kojima je Matoš učestvovao cijelim stvaralačkim bićem. A. G. Matoš je već u svome mladalačkom dobu doživio višegodišnje bolno iskustvo, koje se može porediti sa iskustvom brojnih velikana ljudskog duha, izgnanika iz svojih gradova ili domovina. Matoš je za otadžbinom lamentovao u izgnanstvu, „u tužnoj udaljenosti od Hrvatske“, na odsustvu na koje je bio prinuđen, ali sa iskustvima koja su dala literarni kvalitet njegovom bogatom putopisnom opusu. Matoš se, napustivši svoju domovinu Hrvatsku, kao austrougarski vojni bjegunac obreo u Beogradu, u Srbiji, koju je često nazivao drugom domovinom. U svojim tekstovima govorio je i o ljubavi prema Srbiji, ističući u prvi plan koliko je za njega značajan bio boravak u toj zemlji:

Meni je kao emigrantu dala Srbija prvo utočište, spasila me, i tako što se ne zaboravlja nikada. Ja ljubim Srbiju i Beograd gdje nađoh prekrasne prijatelje. („Odgovor gosp. A. G. Matoša na upite Novog vijeka“, XIII: 10).1

Idealizujući slobodu, putovanja i nezavisnost, odlazio je do

mnogih evropskih destinacija i boravio u najvećim evropskim metropolama toga vremena. Matoš postaje živi svjedok jedne veličanstvene književne, kulturne i naučne epohe na samom kraju 19. vijeka, kada je otišao u Pariz, te u prvoj deceniji 20. vijeka, kada je posjetio druge evropske kulturne metropole. Kao predstavnik umjetničkog života jedne u tom trenutku neslobodne zemlje, iako dugo godina van njenog tla, na svojim putovanjima često je poredio svoju

1 Nakon citiranih izvora date su parenteze u kojima su nevedni naslovi

pojedinačnih Matoševih tekstova. Nakon naslova teksta slijedi rimski broj kao oznaka za tom Sabranih djela Antuna Gustava Matoša I–ХХ (JAZU, Liber i Mladost, Zagreb, 1973), prema kojima u ovom radu i citiramo, te arapski broj za stranicu sa koje je citat preuzet. Potpuni bibliografski podaci o svim izvorima dati su na kraju rada.


zavisnu „domovinu sa slobodnijom tuđinom“, nalazeći u korijenu narodnog i umjetničkog bića upravo ideal slobode, dajući tako do znanja naprednoj Evropi da postoje neslobode na njenom tlu – i u kulturnom i u umjetničkom pogledu. Sa druge strane, putovanje je za njega bilo iskonska potreba čovjeka i pjesnika da, upravo pri upoznavanju drugih kultura, pojmi istinsku vrijednost, najbogatije plodove i riznice sopstvene kulture. Putovanje je, prema njegovom mišljenju, više od svega istinska poezija, jer su pjesnici i ljudi skloni poeziji – najbolji putnici. Duh putovanja, pisao je Matoš, veliki je i vječan, „kao Ahasver ili ’leteći’ Holandez“, ili pustolovni pjesnik koji upoznaje drugo „putujući stazama ideja, imaginarnim putovima, ili tražeći senzacije novih, realnih doživljaja“ („Ferije“, XI: 162).

Bez duha ili talenta, ili prosto bez želje za umstvenim, imaginarnim, „vertikalnim“ putovanjem, nezamislivo je i besmisleno bilo kretati na put, a arhetipski „genije“ putovanja, nastanjen u velikim pjesnicima-putnicima, ostvarivao je, prema Matoševom mišljenju, mnoge pjesničke snove zahvaljujući jednoj konkretnoj činjenici koja se ogledala u ubrzanom razvoju moderne civilizacije, kao „indirektan plod modernog saobraćaja parom i elektricitetom“ (Isto). U literarnom pogledu, oba ova aspekta Matoševog života i stvaralačkog rada mogu se prepoznati u njegovom bogatom književnom opusu. Naročito u putopisnoj, ali i feljtonističkoj prozi, Matošev stil karakterišu snažno sugestivne, ali i protivrječne imagotipične predstave, koje se kao takve mogu smatrati posljedicom okolnosti pod kojima se ovaj pisac upoznavao sa drugim kulturama. Upoznavši se sa ljudima, putevima i gradovima nekih evropskih naroda, Matoš je zabilježio pregršt kulturoloških opservacija, literarizujući ih prije svega u okviru putopisnog žanra. Budući da elemenata putopisne poetike ili, još šire, poetike putovanja ima i u drugim književnim vrstama koje je stvarao, možemo da kažemo da su ove opservacije oblikovane i literarizovane prije svega u interkulturalnom iskustvu drugog.

2. Matoš kao putopisac – imagološki pristup 2. 1. Sudbinu putopisne proze koja ne spada u prioritete

književnonaučnih istražvanja u južnoslovenskim akademskim sredinama dijele i Matoševi putopisi, feljtoni i drugi oblici u kojima je ovaj pisac zabilježio svoja iskustva sa putovanja i stranstvovanja uopšte. Pojam putopisa u ovom radu koristimo i u užem književnoteorijskom smislu, ali i u širem, rekli bismo pluralnom žanrovskom određenju, kako u fikcionalnim, tako i u nefikcionalnim segmentima njegovoga stvaralaštva, u raznim oblicima i formatima, ali


prije svega u prozi koja bilježi estetizovana i literarizovana iskustva drugosti i stranosti, kao i Matoševa interkulturalna iskustva uopšte. Matoš je prvi u hrvatskoj književnosti „kome putovanje nije bilo izlet, razbibriga, nego život“ (Matković 1965, 134) i kome su putopisi središnja „veleumjetnina“ cijelog opusa (Oraić Tolić 1995, 179). Intenzitet njegove fascinacije ovim iskustvom danas je moguće bilježiti i analizirati u novom metodološko-terminološkom osvjetljenju, kao što je imagološko, ali se i pored te činjenice ovaj segment Matoševog stvaralaštva i dalje može sagledavati u jednostavnoj i jezgrovitoj, ali dalekosežnoj metafori o putovanju kao poeziji moderne civilizacije.

Neuhvatljiv i prilagodljiv, putopis je „specifičan žanr u kome se ne mogu izdvojiti jasne crte određenog žanra u čistom obliku“ (Peković 2001, 13). Sa druge strane, kao što je već rečeno, putopisne elemente kod Matoša nalazimo i u drugim književnim vrstama, prije svega u feljtonu i drugim oblicima koje je stvarao i u okviru kojih se izražavao.2 Faktički, za cjelovit sud o Matošu kao putopiscu i tvorcu jedne od najljepših poetika puta i putovanja u južnoslovenskom književnom kontekstu, bilo je neophodno „pročitati od prvog do posljednjeg sveska sabrana Matoševa djela“ i na taj način „odrediti koordinate Matoševa putopisnog postupka“ (Peić 1973, 898). Pa ipak, može se reći da je u prostranstvima Matoševe nefikcionalne proze smješten onaj najizrazitiji i najuspjeliji segment njegove putopisne poetike. Ti tekstovi su nastajali u procesu kulturalne interakcije koju je pisac, u različitim životnim, profesionalnim i stvaralačkim okolnostima, imao u Srbiji, Francuskoj i Italiji, intenzivnije i sadržajnije nego u ostalim sredinama u kojima je boravio i stvarao.

Matošev putopis karakteriše „tradicionalni evropocentrični putopisni diskurs“ (Peković 2001, 12), a u njemu se naročito ističe misao vodilja o „putovanju velikih misli“ između evropskih naroda. Časlav Nikolić ističe da se „interkulturna pozicija Antuna Gustava Matoša ostvaruje [...] i s obzirom na zavidno poznavanje evropskih književnih i kulturnih prilika, te zastupanje aktuelnih evropskih duhovnih koncepata u našoj sredini“ (2009, 117). Čak i u književnoj kritici Matoš svjedoči o jednoj fascinantnoj i lijepoj interkulturnoj epohi (franc. belle époque) u periodu između 1870. i 1914. godine. Matošev životni vijek se gotovo podudario sa trajanjem i tokom ove epohe stabilnosti i prosperiteta, ali i brojnih protivrječja koja su evropski

2 U knjizi u kojoj je izabrala i priredila putopisnu prozu A. G. Matoša, Dubravka

Oraić Tolić takođe ističe da su Matoševi putopisi žanrovski neodređeni i da ih sam Matoš imenuje pojmovima kao što su ogledi, pejzaži, impresije, dojmovi itd., a da u putopise spadaju i mnogi njegovi feljtoni i eseji (Oraić Tolić 1995, 197).


kontinent i evropsku kulturu dovela do rata 1914. godine. Matoš je umro nekoliko mjeseci prije početka Prvog svjetskog rata (u martu 1914), a rodio se 1873, par godina nakon završetka francusko-pruskog rata, kao posljednjeg velikog sukoba evropskih nacija u 19. vijeku. Ova zanimljiva podudarnost u određenoj mjeri ističe Matoša kao čovjeka jedne epohe i Matoša kao „dobrog Evropljanina“ u onom lijepom, cvajgovskom značenju toga izraza. Kao stvaralac, „Matoš je pravio vrijeme, a ne vrijeme njega“ (Šimić 1937, 10), i bio, kako je i sam zapisao, jedinstveno „dijete ostarjelog devetnaestog i starac dvadesetog, još djetinjastog vijeka“ („Postuma. Nedovršena autobiografija“, V: 289).

Matoševi putopisi bili su njegovo pouzdano književnostilsko ogledalo. Kako primjećuje Velibor Gligorić, „u njima je pesnik lirik, artist, pripovedač, humorist, kozer, muzičar, slikar pejzažist, kolorist, portretist, kritičar, karikaturist i erudit“ (1975, 48). No, ono što ga je svakako izdvajalo i što mu je obezbijedilo reputaciju jednog od najznačajnijih putopisaca epohe, to su njegova „basnoslovna radoznalost“ i „čežnja za pokretom“. Tako je ove Matoševe suštinske osobine i predispozicije imenovao Miloš I. Bandić (1964). Ovaj Bandićev tekst se izdvaja i tako što naglašava da je Matoš „u svojoj nedugoj ali utoliko intenzivnijoj životno-književnoj avanturi i drami bio stalno u napetosti, u pokretu, u neprekidnom akcionom zamahu“ i to kao čovjek i stvaralac koga je odlikovala „duhovna radoznalost, interesovanje za život i književnost u njihovim najsloženijim i najprotivrečnijim vidovima“ (1964, 1).

2. 2. Iako se o Matoševoj putopisnoj prozi pisalo, ona do sada

nije bila interesantna tema sa imagološke tačke gledišta. U novije vrijeme izrazitu interkulturalnost njegove putopisne proze prepoznaje izvjestan broj istraživača, a među one koji su se iscrpno i metodološki temeljno bavili ovom temom spada prije svega Dubravka Oraić Tolić, koja u svojoj knjizi Čitanja Matoša ovoga pisca predstavlja kao nepresušno izvorište novih pristupa i metodoloških aktuelizacija. Zaista, u Matoševoj putopisnoj prozi moguće je pronaći obilje podsticaja za nova čitanja, a samo neka od takvih su imagološka čitanja, čitanja drugog u najširem smislu.

Brojni Matoševi imagemi, njegove imagološke opozicije, imagotipične predstave, slike i iskustva drugog i stranog, njegovi stereotipi i „proizvodnja“ drugosti, izrazita interkulturalnost njegove putopisne poetike, samo su neke od odlika Matoševe putopisne proze zbog kojih smo se opredijelili za komparativnu imagologiju kao polazište koje podrazumijeva „proučavanje slika o stranim zemljama u


nekom djelu i nekoj književnosti (Pageaux 2009, 125), ali i „istraživanje i sistematizovanje slika uopšte onako kako se javljaju u ljudskoj svesti“ (Konstantinović 2006, 11). Pri tome pojam slike, jedan od najopštijih u imagološkoj perspektivi književnosti, tumačen kao „mentalna silueta drugog“ (Beller 2007, 4), koristimo pri tumačenju heteroimaginiranja kao najčešćeg Matoševog postupka u oblikovanju ovih predstava. Kod Matoša je izrazito čest i postupak autoimaginiranja, budući da su Hrvati, njihov mentalitet i karakter, veoma često bili predmet njegove oštre kritike. Međutim, prioritet našeg istraživanja bio je prije svega Matošev postupak heteroimaginiranja i interkulturalne percepcije drugog, dakle prije svega imajući u vidu „slike drugih naroda i njihovih kultura [...] koje se mogu iskazati na nivou reči, rečenica, ideoloških stavova“ (Gvozden 2003, 19–20).

2. 3. Matoševi drugi u punom smislu ovog imagološkog (i ne

samo imagološkog) pojma bili su, intenzivno i dramatično, na prvom mjestu sami Srbi. Posmatrao ih je i percipirao u svjetlu alteriteta i kontrastne stereotipizacije, koja je bila jednako kulturološka koliko i ideološka. Istovremena upotreba imagema i ideologema u kulturnoj interakciji sa Srbima dovela je do toga da iz pera istoga autora poteknu i one lijepe i tople bilješke, ali i one negativne verbalizacije, proistekle iz njegove „antipatije prema Srbadiji“ („Augustu Matošu“, XIX: 254), kako je sam Matoš govorio. Prema tome, Matoševa interakcija sa srpskom kulturom kretala se između ideološkog, pravaško-propagandnog i onog kod Matoša finijeg, neideološkog i neideologizovanog – imagološko-iskustvenog diskursa. I ovaj istraživački aspekt je podrazumijevao uvid u cjelokupno djelo A. G. Matoša, jer je slika o Srbima i srpskoj kulturi kod ovog pisca prisutna u svim segmentima i svim žanrovima. Uočili smo da je njegov kritički diskurs naročito radikalizovan u slučajevima sa polemičkom pozadinom, politizacijom, problematizacijom ili stereotipizacijom.

Nakon srpske, Matoš je dobro upoznao i iskusio i francusku kulturu vremena u kojem je živio. Heteroimaži o francuskoj naciji i kulturi predstavljaju jedan od najizuzetnijih segmenata cjelokupnog Matoševog opusa. Francuska ga je očaravala i inspirisala. Pariz je doživljavao kao prijestonicu, a francusku dušu kao ognjište ljudskog genija („Dojmovi sa pariške izložbe I“, III: 123). I u Parizu, čija ga je svjetlost duha i kulture ozarila u punom sjaju, Matoš je živio gotovo isto kao i u Beogradu, od svoga rada i pisanja u stalnoj finansijskoj neizvjesnosti i stanujući u najlošijim apartmanima. No, i pored toga, govorio je „ugodnije je gladovati u Parizu, nego u Biogradu“ (Bilježnica II, „Misli i utisci“, XVII: 170). U još jednoj kratkoj slici, u zapisu sa


pariske Svjetske izložbe od 11. maja 1900. godine, Matoš konstatuje da je Francuska, izložbama u Velikoj i Maloj palati, te postavkama na Jelisejskim poljima, dokazala „da joj je umjetnički rad od ovo dvjesta godina originalniji i obilatiji od vascijelog ostalog svijeta“ („Dojmovi sa pariške izložbe VI“, III: 145). Francuski umjetnički eksponati su, direktno ili indirektno, uticali na mnoge strane umjetnine, te je po Matošu i sama ta filijacija jedan od dokaza da je francuski duh vladao svijetom, te čak i kao jedan od razloga za satisfakciju francuskog revanšizma. Francuski duh i francuska umjetnost su te vrhunce dostigli u odanosti umjetnika prema ljepoti, obliku i prema estetskom idealu larpurlartizma:

Ljepota je ovdje rijetko ’ancilla philosophiae’, a još rjeđe sudoperka raznih teza i ’izama’. Ona nije sluškinja, ona je vladarica [...] (Isto).

Italija je predstavljala vrhunac Matoševe kulturalne interakcije,

ali i labudovu pjesmu njegove putopisne proze. Ako je Beograd doživio kao grad na idealnoj prirodnoj poziciji, otvoren, slobodan i „plenerski“ grad, ako je Pariz doživljavao kao prijestonicu ljudskog duha i ljudskog genija, krunu i čudo zemlje, može se reći da su njegova interkulturna iskustva italijanskih gradova, prije svega Rima i Firence, kruna i vrhunac jedne izuzetne i nadahnute putopisne literature. U susretu s Firencom, njenim umjetničkim djelima i spomenicima kulture splasnulo je Matoševo dotadašnje oduševljenje Parizom:

Držah Pariz krunom i čudom zemlje. Sada mi i taj velegrad dolazi kraj sve sličnosti pored Firence kao neizbrušen, golem dragulj pored briljanta u kristalu izbrušenosti. („Od Firence do Zagreba“, XI: 219).

Jednostavno i ubjedljivo, Matoš (takođe o Firenci) kaže: „[...]

nikad nisam mogao misliti da je to ostvarljivo. Sada vjerujem u kulturu, u višeg čovjeka, u raj na zemlji. Nikad više neću nešto ljepše vidjeti“ („Pod florentinskim šeširom“, XI: 210). Čarobna i čudesna Firenca ispunila je Matoša kao čovjeka i kao umjetnika:

Pun sam Firence, nisam dvije noći spavao, pa ipak – kao da me neko od mrtvih probudio! Dođem li iza smrti u čudesa drugog svijeta, neću biti začuđeniji ...“ („Od Firence do Zagreba“, XI: 230).

Firenca, sa kojom se susreo 1911. godine, učinila je Matoša ne

samo ispunjenim i svjesnim istinskog značaja velike kulture od koje su ishodile i potekle druge, manje. Ne samo Pariz, kao grad koji je dotada smatrao jedinom i najznačajnijom kulturnom prijestonicom, nego i Zagreb, Beograd, Dubrovnik ili drugi gradovi u kojima se moderna


kultura tek začinjala ili pak održala zahvaljujući pomenutim uticajima, zasijali su u drugačijem svjetlu za Matoša.

Poput predosjećanja, začinjala se u Matošu misao o smrti, a poput nedostižnog ideala, koji će za njega takvim ostati do smrti: misao o slobodi. Njegova bolest je sve više uzimala maha, a prvi simptomi nagovještavali su ozbiljne probleme s grlom (laryngitis). S novcem u iznosu od 400 kruna, koji je dobio na ime pomoći od Matice hrvatske, u oktobru 1913. godine, otputovao je u Rim. Smatrao je da će ga promjena klime ili pak iskustvo susreta s vječitim gradom ili, možda, još jedna mjera nedostižne slobode – izliječiti od opake bolesti. Ali, nažalost, nije bilo tako. Njegovo putešestvije i boravak u Rimu, spektaklu ljudskog duha i veličine, bilješke o tom gradu vječite inspiracije umjetnika, putopisaca i hodočasnika, ostale su u znaku slabosti koja ga je sve više obuzimala, o čemu svjedoče i poneki elementi eksplicitne autofikcije: „Ta prokleta bolest sasvim mi je Rim pokvarila.“ („Slavku Vodvarški“, XX: 200). Matoševe „Rimske feljtone“ čini niz izuzetno informativnih i opsežnih putopisnih feljtona o vječnom gradu, njegovoj istoriji i kulturi, koje je pisac oplemenio intimnim i subjektivnim impresijama. U njima je nota iskrenosti i emotivnosti za nijansu intenzivnija u odnosu na druge Matoševe impresionističke zapise, možda zbog snažnih utisaka koje je pisac doživio u susretu sa Rimom, a možda i zbog predosjećanja skore smrti. Upravo lična nota predstavljala je taj poetički kvalitet koji je Matoš dao svojim zapisima i kakav su – smatrao je – svojim putopisima davali svi koji su o Rimu pisali. Zato sljedeći njegov zaključak možemo posmatrati u svjetlu činjenice da u putopisu kao literarnom žanru stvaraoci uvijek iznova alterniraju i preoblikuju grad kao tekst, lokus kao umjetničko djelo.

Danas je odista drsko i suvišno pisati i štampati svoje rimske dojmove. Rim je već napisan i prenapisan, pa ima velikih i slavnih naroda o kojima je mnogo manje pisano. No nijedan putopis nije mi pružio pravog Vječnog grada, jer nijedan pisac ne može pružiti drugo no sebe, pa zato Rim može biti prenapisan, ali nikad neće biti napisan, nikad ga neće opisati nijedan pisac tako te će hodočasnik nakon svoje pohode moći reći: – Taj putopisac je Rim tako opisao kao da ga je mojim očima gledao i mojim ušima slušao. – Rimova, naime, ima toliko koliko ima putopisa. Rimova ima toliko koliko putnika i rimskih stanovnika [...] („Rimski feljtoni“, XI: 276).

Rim se Matošu otvara i kao svojevrsna heterotopija: „Rim nije grad. Rim – to su gradovi raznih, upravo suprotnih civilizacija [...]“ (Isto, 277), ali i kao paradoks: „Jest, Rim je Smrtigrad, Grad pokojnih, ali ti mrtvaci živu sad u grobu više no za života“ (Isto, 305). Stoga možemo reći da su Matoševi „Rimski feljtoni“ ultima njegovih literarnih nastojanja


da u putopisu sažme poeziju i anale jedne velike epohe koju je obuhvatio cijelim svojim životom i djelom i koja je njega, Matoša, profilisala kao jednog od najvećih poznavalaca evropske kulture tog doba.

2. 4. Osvrnućemo se i na neke aspekte Matoševog

autoimaginiranja i oštre, beskompromisne evaluacije hrvatskog mentaliteta i karaktera. Ovaj segment njegovoga opusa takođe se ostvaruje u interakciji i percepciji drugog. Interkulturalnim „sravnjivanjem“ i poređenjem, kontrastnom stereotipizacijom i sličnim postupcima, Matoš svjedoči i o osobinama svoga sopstvenog kolektiviteta. Upoznavanje drugog kao preduslov (nacionalne) samospoznaje veoma je čest postupak u Matoševom djelu. Na primjer, u članku pod naslovom „Iz majske košare“, objavljenom 1910. godine, Matoš kaže: „Poznavati Srbiju je danas, mada to nije poznavanje per analogiam već obratno, najbolja metoda za upoznavanje Hrvatske.“ (XVI: 252).

U putopisu „Od Zagreba do Beograda“, koji je nastao u jednom od ilegalnih Matoševih boravaka u Hrvatskoj (od 5. jula do 5. septembra 1906. godine) prisutan je emotivan i etnocentričan odnos prema Zagrebu, gradu za kojim je pisac lamentovao u godinama odvojenosti od svoje hrvatske domovine. U autoimažima o zemlji i ljudima za koje su ga vezivali ljubav i osjećanje pripadnosti, Matoš u obliku fragmentarnih impresija bilježi neke neprijatne doživljaje, negativne utiske i opservacije. Oni se prije svega tiču Hrvata, njihovog mentaliteta, karaktera, javnog morala i ponašanja. U skladu sa svojom poetikom putovanja, već na samom početku putopisa „Od Zagreba do Beograda“ kaže da jasno i bjelodano prepoznaje one Hrvate „što se ne maknuše iz Hrvatske [а] imaju u svom držanju i ponašanju nešto bojažljivo, servilno“ (XI: 149). Matoš kao da sve te uočene negativnosti vezuje od samog početka sa nepostojanjem – njegovom evropejstvu bliske – kulture putovanja kod većine tadašnjih Hrvata. Umjesto toga, među njegovim sunarodnicima vlada nesloboda, nesolidarnost, nemoral i netolerancija. „Hrvatska je simpatičnija od Hrvata“, ističe Matoš, ne ustručavajući se da pri tome beskomproisno kritikuje: „Zagreb je prekrasno, pitomo mjesto, ali ljudi, moralna atmosfera ne da disati čovjeku, naviknutu na slobodni zrak inozemstva“ (Isto). Matoševe impresije i stavovi u vezi sa stanjem u Hrvatskoj nipošto nisu autsajderski, još manje naivni i površni. I svoje renegatstvo i odsustvo u „inozemstvu“ on je stavio u službu stalnog i kritičkog „prisustva“ u otadžbini koju je toliko volio, a koja mu je bila „maćeha“ i gradu „gdje najljepše na svijetu zvuči slatki kaj“ (Isto, 158).


Kada je u pitanju Matošev kritički osvrt na mentalitet svojih

sunarodnika, izdvajamo i ovaj značajan detalj iz mozaika autoimaža u njegovoj putopisnoj prozi. Naime, sa osjećanjem gnjeva i razočarenja, on ističe „inferiornost i dromulost naše hrvatske inteligencije“, prije svega s obzirom na činjenicu da se ona, hrvatska inteligencija, „ne miče, ne putuje“, čak i za razliku od običnog naroda:

Odatle uski, čemerni i uskogrudi horizonti kod naših javnih radnika. Dok bugarski i srpski đak ide u Pariz, Berlin, Ženevu, Zürich, pa i u London, naš bildungsfilistar misli da je mudrost kašikom pokusao ako bijaše u Beču ili Pragu [...] Dok nam puk putuje odviše, inteligencija putuje premalo ili – nikako. [...] Mi smo se toliko usirili, toliko smo se zalijepili za trule naše plotove, da tako reći i nemamo putopisne književnosti, dok je Srbi imaju. Da, ali kod Srba puk sjedi kod kuće i radi, dok kod nas seljak putuje, a inteligencija sjedi u zapećku, prede i spletkari u stilu seoskih babetina. („Ferije“, XI: 162)

Matoš, koji je isticao da Hrvati i Srbi ne čine isti narod, nemaju

zajedničku istoriju i ne pripadaju istoj kulturi, veoma često je poredio prilike u rodnoj zemlji sa prilikama u Srbiji. U ovom putopisu komparacija je realizovana tako što je „asimetriju“ dvaju mentaliteta pokazao na štetu hrvatske inteligencije i njezine „učmalosti“. Govoreći o mentalitetu putovanja srpske inteligencije, Matoš kaže:

Dok su glasnici i vjesnici moderne Srbije putnici kao mudri Dositej i duhoviti čiča Lj. Nenadović, kod nas se ne putuje zbog samog putovanja nego iz nužde. Zato toliko i ubija zadah naše palanačke i usidjeličke inteligencije ljude širokog, putničkog duha [...] (Isto).

Sa ovim korespondira i sljedeći zapis: „[...] mladi Srbi i Bugari

idu jatimice u središta evropske kulture, dok mi Hrvati, djeca Juga i Jadrana, susjedi, đaci i branioci klasične kulture, kulturno tavorimo i putujemo – čitajući tuđe putopise“ („Napuljske šetnje“, VIII: 282), svjedočeći o Matoševom angažmanu da kod sunarodnika probudi kulturu putovanja i putopisanja.

3. Pribjegar, slobodar, flaner 3. 1. Kao što smo vidjeli, Matoš je svoju sliku drugog

literarizovao u zavisnosti od životnih okolnosti ili pogleda na svijet. Bez obzira na to da li se našao u nezahvalnoj ulozi emigranta ili u slatkom dokoličarenju flanerije, Matoš je „proizvodio“ jednako snažne i sugestivne imagotipične predstave u kojima se ogledao njegov interkulturni dijalog sa sredinama u kojima bi se našao. Matoš, dijete


bunjevačko-sremskog porijekla i zagrebačkog vaspitanja, u Srbiji se istinski afirmisao na književnom i kulturnom polju. Ivo Frangeš je naglasio da je boravak u Srbiji, kada je Matoš u pitanju, „uza sve neprilike, sukobe i sirotovanja“, stvorio „od provincijalca čovjeka širokih pogleda“ (1974, 9). Životne okolnosti, društvene, političke i literarne prilike u Srbiji, u kojoj je proveo prve izgnaničke godine, Matošu su, dakle, omogućile da se intelektualno konsoliduje i pripremi za velike evropske kulturne i književne izazove koji su bili pred njim. U preglednoj biografiji, potkrijepljenoj brojnim bilješkama i navodima iz djela samog pisca, u knjizi koja rječito svjedoči o literarnosti Matoševog djela, Dubravko Jelčić je naglasio i činjenicu „da je u Beogradu Matoš postao pisac“ i razvio se kao nesvakidašnji književni talenat (1984, 150).

3. 2. Matoš je privržen idealu slobode, koji je ponajviše

oblikovao i određivao njegov lični, stvaralački, politički, ali i humanistički pogled na svijet: da je svaka vrsta zatvora i tamnice i svaki oblik gubitka slobode zapravo dehumanizacija pojedinca ili kolektiva. U tekstu „Moji zatvori“ u kojem piše o svojim zatvorskim iskustvima, hiperbolički kazuje kako su njegove lične preference na strani smrtne kazne prije negoli zatvora, jer je zatvor mjesto gdje čovjek prestaje biti čovjekom:

Ja sam uvijek najživlje osjećao da sam čovjek samo toliko koliko sam sposoban koristiti se onom slobodom kretanja koja čovjeka čini čovjekom. Uzmite mi tu slobodu i prestadoh biti čovjekom [...] (V: 157).

Ne samo lični nego i kolektivni udes ropstva Matoš je

posmatrao očima slobodoljubivog literate, koji je putujući i učeći uvidio da su mnoge zemlje i narodi, pa i njegov vlastiti hrvatski narod, kolektivno još uvijek u takvoj poziciji:

Jedared oslobodim tako grlicu i malo te je ne udavih kada se iz vrta i opet vratila u svoju gajbu. Ima dakle i ptica kojima je ropstvo u kostima kao mnogim ljudima i zemljama. (Isto, 158).

I kao putopisca, Matoša ističe i izdvaja njegov duh slobode,

tvrdi M. Peić i naglašava kako je „sloboda osnovni pokretač Matoševa putopisa“. Izuzetni osjećaj za slobodu on izdvaja kao jedan od bitnih razloga zbog kojih je Matoš „postao tako vrijedan putopisac“. Matoš „putuje da bi oslobodio sebe od naših uskih umjetničkih prilika i da bi se uklonio od političke more“ (Peić 1973, 898). Međutim, i u svim ostalim segmentima Matoševog stvaralaštva dolazi do izražaja taj njegov eksplicitan odnos prema slobodi. Sloboda kao poetički temelj u Matoševom opusu zauzima suštinsko mjesto i njoj pisac posvećuje


svoje najbolje literarne i životne energije. To je svojevrsna filosofija slobode, slobodarski idealizam kojim su oblikovane brojne Matoševe refleksije, ljudski i umjetnički ideali, vrijednosna mjerila itd. U literarnom djelu i interliterarnom djelovanju Antuna Gustava Matoša sloboda je lajtmotiv i ideja vodilja pomoću koje je, kao pisac, doveo u vezu suštinske elemente svoga životnog i stvaralačkog iskustva. Slobodarska misao kao ideja kolektivnog oslobođenja, jasno je isticao Matoš, bila je temeljna odlika identiteta:

Otkako je Gundulić opjevao slobodnu Dubravu, sloboda je, u različitim nijansama, zajednička tema svih srpskih i hrvatskih književnih produkcija. („Srpska i hrvatska knjiga“, VI: 92).

I u pismu „Eugenu Kumičiću u znak štovanja“, napisanom u

Parizu, 15. marta 1901. godine, Matoš ističe svoje umjetničke i ljudske, ali i nacionalne ideale: „tamo od slobodnog pjesnika slobodne Dubravke pa do pisca Seljačke bune“ (III: 7).

3. 3. Dolazimo do možda i najpoetičnijeg mjesta u cjelokupnom

Matoševom putopisnom opusu. To je, prema mišljenju autora ovoga rada, članak „Ferije“, koji je nastao nakon što se Matoš vratio u Hrvatsku, amnestiran poslije trinaest godina. Atmosfera je ugodna, topla, ferijalna, pisac uživa „prvi put iza tolikih godina“. Konačno osjeća da je dostignut ideal unutrašnje slobode i mira. U tom, gotovo blaženom stanju, strastveno mašta o putovanjima i to onima koja su odraz jednog kosmičkog obrasca, vječnog kretanja, toka i putovanja u kojem je organizovan i cijeli svemir:

O, kako je krasno imati ferije, pa tumarati, putovati, padati iz slučaja u slučaj, ići tragom Vraza i pasti na samoborsku sutonsku pečenku, stupati tragom Dantea i pijuckati ’suze Kristove’, tražiti Voltairea i naći se u rabelaiskoj brajdi uz duh rujne Burgundije ili zlatne, biserom napjenušene Šampanje! O, kako je krasno vama, ptice selice, što svake godine putujete na lustrajze na Teokritovu Siciliju, u Saadijevu Aziju i faraunski Egipat! Blago i vama, nujni i sivi, tragični i purpurni oblaci, nebeski putnici! Vi ste vječni flaneuri i kada vas gleda na vašim zvjezdanim, sunčanim putanjama kakav pravi, rođeni flaneur, slobodan, besciljan i trajan kao i vi, pokazujete mu čudesa propalih, drevnih gradova, umiranja tamnih i krvavih titana, tajanstveno putovanje likova u kaos i zagonetne putove iz kaosa u život. Jer sve teče – veli drevni mudrac – sve je vječni putnik, vječna želja za putovanjima, i kao što putuje u nama nemirna krv poput vode na zemlji, kao naša misao što leti snagom vjetra i brzinom svjetla, tako se cijeli naš svemir nalazi na vječnom putovanju kao duša Lucijanovog


kokota i atom Demokritov. Putovanje – evo, to je poezija moderne civilizacije. (XI: 159–160).

Matoš podsjeća na imena slavnih putnika kao što su bili Odisej,

Marko Polo, Kolumbo, Dekart i drugi, ali i više od toga ukazuje na značaj i doprinos ovih ljudi koji se izdvajaju u istoriji ljudske civilizacije. U trenutku u kojem Matoš bilježi ovaj poetični zapis o putovanjima i civilizacionim vrijednostima, nastupila je „era balona“, moderna je i aktuelna „poezija francuskog brzovlaka“, „ptica je simbol najmodernije kulture“, dok bi se „Jules Verneov fantastični Put na Mjesec mogao... jednog dana možda ostvariti kao neke njegove podmorske fantazije“ (Isto, 160). Strasnu žudnju za putovanjem Matoš prepoznaje i u narodnoj pjesmi: „da su meni oči sokolove i bijela krila labudova“, a ljudskom rodu predviđa i njeno ostvarenje: „Još sto godina i čovjek će putovati u zraku brzinom i vještinom orla i albatrosa.“ (Isto). Kao najbolji pokazatelj i „dokaz za energiju rase i čovjeka“ ovaj pasionirani putopisac navodi upravo želju za putovanjem, te „neodoljivi nagon za avantirom, pustolovinom, doživljajem, poznavanjem tuđih običaja i tuđih ljudi“ (Isto). Za njega, privlačne su samo nepoznate stvari, a kao putovanje je i sam život, jer „kao putnik očekujemo ono novo, nepoznato, kojega nam jamačno ne pruža ni sama smrt“ (Isto, 161–162). Već smo istakli da je Matoš držao da su pjesnici i ljudi skloni poeziji zapravo najbolji putnici:

Oni često najviše putuju kada najmanje putuju. Putovati je imati dojmova, a pjesnik, ležeći sa cigaretom na svom (ili tuđem) divanu, proputuje i vidi više od Cookovog prozaičnog putnika oko svijeta. Ne putuje tko putuje, nego tko doživljuje. Ima imaginarnih, idealnih putova sa vidicima višim od Mont Blanca i pustolovnijim od doživljaja Waltera Raleigha. Dok je globus sve sitniji, putovi duše i njeni vidici sve su beskonačniji i vratolomniji. Zato su najveći putnici gredući tim čudnim putanjama. Pisac Idiota je više putovao od sibirskog sužnja Bakunjina. Conquistadori uzaman traže Eldorado i vrelo zaboravnosti, jer ima izvora i predjela samo u krugu naše duše. U jedro Shakespearea duvaše, doduše, vjetar najnovijih zemaljskih putova, ali Imogene, Kordelije i slatke Julije ne vidje ni jedno englesko gusarsko oko. Put na koji zove Baudelaire svoju draganu, nije put lokomotive, broda i zrakoplova, jer se sreća i harmonija ne nalazi na cilju zemaljskih drumova. (Isto, 161).

3. 4. U Matoševom putopisnom opusu naročito se izdvaja

figura flanera (flâneur), „dokoličara-promatrača, radoznalog šetača“. Krešimir Nemec ističe da na flanera „vreva ulice i mnoštvo ljudi djeluju


stimulativno jer sadrže potencijal za kognitivne senzacije, za osjetilni nemir i za nova iskustva, često i u većoj mjeri nego što ih je on u stanju asimilirati“ (2010: 75). Prema riječima D. Oraić Tolić, flaner je „lutalica stvarnim i imaginarnim prostorima europskih metropola i provincija“ (2013: 146), a flanerija kao takva predstavlja „urbani far niente, ležernu šetnju gradskim ulicama koje srećnom pojedincu nude uživanje u pogledu na grad“ (Ferguson, 1994: 80). Mnoge svoje putopise i feljtone Matoš je napisao upravo zahvaljujući iskustvu flanerije, a nećemo pogriješiti da je u ovom slučaju pisac najbliži figuri koju je tako često prikazivao – samom flaneru.3 Jedno od brojnih mjesta koja to potkrepljuju jeste i ovaj dio „Rimskih feljtona“: „Tko nije barem jedared mjesečno zaželio otići, iščeznuti, izgubiti se bez adrese ma kuda, naročito kod nas [...]“ (XI: 305).

U tekstu „Flanerija“ (1904) Matoš opisuje upravo tu posebnu vrstu putovanja, kratku šetnju bez cilja koja je prirođena kao potreba i ustaljena kao praksa pravih umjetnika. Matoš prikazuje razliku između „obične šetnje“ i „flanerije“, razliku značajnu upravo po tome koliki je taj „udio“ umjetičkog i umjetnosti u njima. Šetanje je po Matošu gospodsko, ukočeno, često higijensko, utilitarističko i sa ciljem. Za to vrijeme flanerija je bezbrižna i ležerna šetnja bez nekog određenog cilja, dok je flâneur (franc. šetač, lutalac) „umjetnik, svrha mu je flaniranje – l’art pour l’art.“; „vodi ga slučaj, avantira, poezija“; „on je pjesnik, pustolov, posmatrač, humorista, filozof“ (V: 202). Matoš se poziva na Balzaka, kao „kralja pariskih flâneura“, i pravi poentu o umjetničkoj uslovljenosti flanerije, kao i o njenom udjelu u nastanku umjetničkog djela:

Pravi flâneur doživljava na najmanjem putu najviše senzacija. ’Ah, lutati po Parizu! Divna i ugodna li života! Šetanje je vegetovanje, flaniranje je uživanje, sakupljanje duševnih crta, zanos pred uzvišenim vidicima nesreće, ljubavi, radosti, pred slikama divnim ili kukavnim; to je roniti pogledom do dna tisuće života.’ (Isto).

Šekspir, Gete, Balzak, Igo, Dostojevski, Hajne, Šeli, Ibzen,

Dante, Po i Vitmen, te kod Srba Ljubomir Nenadović i Dositej Obradović, najveći su i najduhovitiji svjetski flâneuri, kaže Matoš, bez nekog reda navodeći svjetske putnike i stvaraoce flanere kakav je i sam

3 Ovako o Matošu misli i V. Gligorić, ističući da pisac „ima zaista sve osobine

lutajućeg flanera koji ne vodi mnogo računa o ’izgubljenom vremenu’“, te dodaje: „flaner, u najsuptilnijem značenju tog pojma, zaista je u poetskoj prirodi Matoševoj [...]“ (1975, 53).


bio. I sama književnost je metafora za svijet uvijek dostupan za vječito flaniranje, koji je i sam velika pustolovina:

Književnost, umjetnost, poezija, i nije ništa drugo nego veličajno flaniranje, imaginarno putovanje, zadovoljavajući najpustolovniju čežnju za novim, za poletom iz vulgarnog i uskog našeg kruga. (V: 202–203).

„Flanerija“ je jedan od onih Matoševih tekstova u kojima

nastoji dati sintezu literarnih i umjetničkih stremljenja, definisati zajednički tok i odrediti zajednički imenilac. Ovoga puta je to putovanje. Putovanje kao lutanje, kao flanerija, kao vječito kretanje koje je sastavni dio i osnovni sastojak, sama sadržina literarnosti. U ovom tekstu Matoš progovara i autopoetički, jer na puteve, putovanja i poeziju i sam je gledao kao na trolist književnog i stvaralačkog života. Matoš kaže da „svijet je vječita metamorfoza“, to jest „vječno flaniranje iz smrti u život, iz materije u duh.“ Pretjerano ili ne, tvrdeći da je „kultura nastojanje oko što lakšeg, što intenzivnijeg i ugodnijeg flaniranja“ (V: 203), stvorio je zaista snažnu i upečatljivu metaforu koja može da ima i individualno i univerzalno značenje: „sve flanira, sve se kreće“. U cjelokupnom njegovom opusu teško da možemo naći metaforu kojom je približnije i obuhvatnije označio pravi smisao poetike putovanja, koju i kakvu je i sam zastupao, u životu, ali i u svojim djelima.

4. Zaključak Iz imagološke perspektive i uz pomoć shvatanja drugosti u

najširem smislu, u ovom radu smo ukazali na osnovne odlike Matoševe poetike putovanja, kao i na njegov odnos prema putovanju uopšte. Obratili smo pažnju na nezaobilazne aspekte njegovoga života, a to su dugogodišnja stranstvovanja, koja su, pored mukotrpnog života u tuđini, dala i jedan izrazito povoljan rezultat: nastalo je jedno od najljepših i najsadržajnijih putopisnih djela u hrvatskoj i južnoslovenskim književnostima. Upravljajući se prema mišljenju da je „imagološka perspektiva [...] pomogla i poduprla oživljavanje interesovanja za komparatistiku“ (Brajović 2010, 488), možemo da vidimo da je tako i u južnoslovenskom kontekstu, jer se može reći da je i Matoševo djelo upravo u ovim aspektima reaktuelizovano. Uprkos „institucionalnom deficitu“ koji se ogleda u nedostatku međunarodnog udruženja, konferencije ili časopisa (Dukić 2012, 15), imagologija je prisutna i u južnoslovenskim akademskim sredinama, dajući nove rezultate naučnih istraživanja i pokazujući se kao jedna od


konstantnijih i frekventnijih teorijsko-metodoloških opcija. Ovo je činjenica u kojoj smo vidjeli priliku da Matoševu putopisno-feljtonističku prozu pokušamo zahvatiti i pročitati upravo uz pomoć jednog dijela imagološke aparature.

Ova perspektiva omogućila nam je da sagledamo neke od osnovnih odlika Matoševih zapisa o iskustvu boravka izvan domovine, u emigraciji ili na putovanju. Matoš je imao snažan duh i sposobnost prilagođavanja intelektualnoj i umjetničkog sredini u kojoj bi se našao, istančan senzibilitet kojim je prepoznavao istinske literarne i kulturne vrijednosti, te i specifičan osjećaj za izbor novog mjesta boravka, iako nije mogao predvidjeti tako buran i avanturistički životni put. Matošev životni itinerer je fascinantan: putopisna mapa u njegovom opusu uveliko se podudara sa mjestima boravka do kojih ga je odveo sam život. Izbor tih mjesta bio je dijelom prinudan, dijelom instinktivan, jer ga ni na jednoj od destinacija nije čekala stabilnost niti sigurno uhljebljenje. Zato i možemo reći da je putopisni žanr u Matoševom djelu u potpunosti prožet životopisom, bogatim sadržajima putešestvija, intelektualnim literarnim iskustvom ovog pisca-putnika, jednog od najvećih slobodara i flanera u hrvatskoj i južnoslovenskim književnostima.

Vidjeli smo da je Matoša karakterisala snažna želja za putovanjem, avanturom i upoznavanjem drugog i drugačijeg, novog i nepoznatog, a da je sama putovanja često identifikovao sa poezijom. Putovanjima je davao larpurlartistički smisao, a ferijalno i flanersko lutanje za njega su bili ideal unutrašnje slobode i mira, kao pretpostavki za stvaranje ili intenzivnu intelektualnu aktivnost. Putovanje – kao lutanje, kao flanerija, kao vječito kretanje, za Matoša je sastavni dio i osnovni sastojak, sama sadržina literarnosti. U svojim putopisima Matoš se pokazuje kao izdanak epohe u kojoj je kultura enormno napredovala, kako prema tehničkoj izvodljivosti i mogućnostima sve češćih i sve daljih putovanja, tako i prema svijesti o potrebi putovanja kao pretpostavke kulturnog bogaćenja pojedinca ili kolektiva. Matoševi putopisi i feljtoni nisu tek literarna deskripcija pejzaža, niti tek intimne impresije ponesene sa putovanja. Njegova putopisna proza odjek je onog najsuptilnijeg shvatanja putovanja kao poezije modernog pjesnika i poezije moderne civilizacije, putovanja na kojem se upoznaju i umjetnički i intelektualno percipiraju drugi, kao i njihove posebnosti.

Izvori:

Sabrana djela Antuna Gustava Matoša (1873–1914–1973), sv. I–ХХ. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber i Mladost,


Zagreb, 1973. Uredili Dragutin Tadijanović, Nedjeljko Mihanović, Dubravko Jelčić, Vida Flaker, Lovro Župančić, Slavko Batušić i Davor Kapetanić.

Matoš, Antun Gustav. „Eugenu Kumičiću u znak štovanja”, Sabrana djela, svezak III, Dojmovi / Ogledi, uredio Dragutin Tadijanović, 7–9.

Matoš, Antun Gustav. „Dojmovi sa pariške izložbe I“, Sabrana djela, svezak III, Dojmovi / Ogledi, uredio Dragutin Tadijanović, 123–125.

Matoš, Antun Gustav. „Dojmovi sa pariške izložbe VI“, Sabrana djela, svezak III, Dojmovi / Ogledi, uredio Dragutin Tadijanović, 145–149.

Matoš, Antun Gustav. „Moji zatvori“, Sabrana djela, svezak V, Pjesme / Pečalba, uredio Dragutin Tadijanović, 157–162.

Matoš, Antun Gustav. „Flanerija“, Sabrana djela, svezak V, Pjesme / Pečalba, uredio Dragutin Tadijanović, 202–205.

Matoš, Antun Gustav. „Postuma. Nedovršena autobiografija“, Sabrana djela, svezak V, Pjesme / Pečalba, uredio Dragutin Tadijanović, 289–293.

Matoš, Antun Gustav. „Srpska i hrvatska knjiga“, Sabrana djela, svezak VI, O hrvatskoj književnosti I, uredio Nedjeljko Mihanović, 92–93.

Matoš, Antun Gustav. „Napuljske šetnje“, Sabrana djela, svezak VIII, O srpskoj književnosti, uredio Nedjeljko Mihanović, 278–282.

Matoš, Antun Gustav. „Od Zagreba do Beograda“, Sabrana djela, svezak XI, O likovnim umjetnostima / Putopisi, uredili Slavko Batušić i Dubravko Jelčić, 149–158.

Matoš, Antun Gustav. „Ferije“, Sabrana djela, svezak XI, O likovnim umjetnostima / Putopisi, uredili Slavko Batušić i Dubravko Jelčić, 159–163.

Matoš, Antun Gustav. „Pod florentinskim šeširom“, Sabrana djela, svezak XI, O likovnim umjetnostima / Putopisi, uredili Slavko Batušić i Dubravko Jelčić, 194–210.

Matoš, Antun Gustav. „Od Firence do Zagreba“, Sabrana djela, svezak XI, O likovnim umjetnostima / Putopisi, uredili Slavko Batušić i Dubravko Jelčić, 219–233.

Matoš, Antun Gustav. „Rimski feljtoni“, Sabrana djela, svezak XI, O likovnim umjetnostima / Putopisi, uredili Slavko Batušić i Dubravko Jelčić, 273–338.

Matoš, Antun Gustav. „Odgovor gosp. A. G. Matoša na upite Novog vijeka“, Sabrana djela, svezak XIII, Polemike I, uredio Nedeljko Mihanović, 7–15.

Matoš, Antun Gustav. „Iz majske košare“, Sabrana djela, svezak XVI, Feljtoni, impresije, članci II / Miscellanea, uredila Vida Flaker, 252–257.


Matoš, Antun Gustav. Bilježnica II, „Misli i utisci“, Sabrana djela, svezak

XVII, Bilježnice I–VI, uredio Davor Kapetanić, 137–245. Matoš, Antun Gustav. „Augustu Matošu“, Sabrana djela, svezak XIX,

Pisma I, uredio Davor Kapetanić, 254–268. Matoš, Antun Gustav. „Slavku Vodvarški (30. 10. 1913.)“,

Sabrana djela, svezak XX, Pisma II, uredio Davor Kapetanić, 199–203. Literatura:

Bandić, Miloš I. „Ka temi A. G. Matoš i roman.” Književne novine XVI, nova serija, 220 (1964): 1.

Beller, Manfred. “Perception, image, imagology.” Imagology. The cultural construction and literary representation of national characters. Eds. Manfred Beller and Joep Leerssen. Amsterdam – New York, 2007. 3–16.

Brajović, Tihomir. „Imagološka perspektiva i komparativno proučavanje srpske književnosti“. Zbornik radova sa Naučnog sastanka slavista u Vukove dane. Beograd: Međunarodni slavistički centar, 2010 (39/2009). 479–488.

Dukić, Davor. „Foreword.“ Imagology today. Achievements, challenges, perspectives. Ed. Davor Dukić. Bonn: Bouvier, 2012. 11–16.

Ferguson, Priscilla Parkhurst. Paris as Revolution: Writing the Nineteenth-Century City, Berkeley: University of California Press, 1994.

Frangeš, Ivo. Matoš, Vidrić, Krleža. Zagreb: Liber, 1974. Gligorić, Velibor. U vihoru. Beograd: Nolit, 1975. Gvozden, Vladimir. Jovan Dučić, putopisac. Ogled iz imagologije. Novi

Sad: Svetovi, 2003. Jelčić, Dubravko. Matoš. Zagreb: Globus, 1984. Konstantinović, Zoran. „Komparativna imagologija balkanskog i

srednjoevropskog prostora.“ Svoj i tuđ. Slika drugog u balkanskim i srednjoevropskim književnostima. Beograd: Institut za književnost i umetnost, 2006. 11–15.

Matković, Мarijan. „Matoševa putopisna proza.“ Antun Gustav Matoš. Ed. Tode Čolak. Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika, 1965. 133–138.

Nemec, Krešimir. Čitanje grada. Zagreb: Ljevak, 2010. Nikolić, Časlav. „Interkulturni Matoš.“ Interkulturni horizonti:

južnoslovenske/evropske paradigme i srpska književnost. Kragujevac: Filum, 2009. 111–121.


Oraić Tolić, Dubravka. „Putopisi – Matoševa veleumjetnina.“ Antun

Gustav Matoš – Putopisi. Prir. Dubravka Oraić Tolić. Vinkovci: Privlačica, 1995. 179–192.

Oraić Tolić, Dubravka. Čitanja Matoša. Zagreb: Ljevak, 2013. Pageaux, Daniel-Henri. „Od kulturnog imaginarija do imaginarnog.”

Kako vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju. Eds. Davor Dukić et al. Zagreb: Srednja Europa, 2009. 125–150.

Peić, Matko. „Putopis.“ Republika XXIX/9 (1973): 886–904. Peković, Slobodanka. „Putopis – uslovljenost žanra.“ Knjiga o putopisu.

Beograd: Institut za književnost i umetnost, 2001. 11–26. Šimić, Stanislav. Dalekozor duha, Zagreb: Društvo hrvatskih književnika,

1937. Šmulja, Saša. „Antun Gustav Matoš i srpska kultura.“ Filolog 2 (2010):

83–99.

POETICS OF TRAVELING IN ANTUN GUSTAV MATOŠ’S LITERARY OEUVRE

This paper deals with the fact that Matoš spent nearly half of

his creative life in exile, in numerous, often anxious encounters with the new life conditions in foreign countries and cultures, encounters with nuances of “different” in literatures and cultures from which Matoš derived his knowledge and experience. Regarding the fact that Matoš often wrote observing and percieving the other with the eyes of an “eternal stranger”, emigrant and newcomer, flâneur and traveler, we decided to apply the imagological approach to the aspects of Matoš’s interaction with French, Italian and Serbian cultures, respectively. We were determined to conduct this research from the perspective of comparative imagology, dealing with the delicate “consequences” of the Matoš’s life abroad, primarily in the context of aforementioned cultures that determined him artistically and intellectually. Accordingly, in order to investigate these important aspects of Matoš’s character and work thoroughly (primarily his travelogues and feuilletons), we applied adequate theoretical and critical apparatus in an effort to point out the basic features of his travelogue poetics, or in a broader sense poetics of traveling.

Keywords: Antun Gustav Matoš, travelogue, feuilleton,

imagology, flâneur, freedom.

Documents

POETIKA PUTOVANJA U DJELU ANTUNA GUSTAVA …Antun Gustav Matoš Ϯϵϴϰ–Ϯ϶Ϯϱ pisac bogatog životnog i umjetničkog iskustva znatan dio svog stvaalačkog vijeka poveo je u znaku