Politička geografija

Postupak određivanja granica.

Primjeri granica i postupaka razgraničenja

na kopnu i na moru.

2

Kako država može stjecati teritorij?

U skladu s međunarodnim pravom, jedino država može stjecati teritorij. Načini stjecanja teritorija:

1. Okupacija;

2. Zastara – ako nema zahtjeva za povratkom okupirana, teritorija dulje vremena, postaje teritorij druge države;

3. Osvajanje i aneksija – država okupator organizira upravu, prvi elementi aneksije teritorija;

4. Dobrovoljno udruživanje – dobar primjer su SAD;

5. Akcesija – djelovanje prirodnih procesa, mijenjanje toka rijeka, zatrpavanje meandara, nastanak riječnih otoka i sl.;

6. Stjecanje prava – neka država ima prava na teritorij druge države, ali ga vraća. Primjeri: Hong Kong, Panamski kanal.

3

Etape postanka i utvrđivanja granice

1. Razgraničenje;

2. Definicija granice;

3. Delimitacija granice;

4. Demarkacija granice;

5. Upravljanje i održavanje granice.

4

Razgraničenje i definicija

Prva etapa je razgraničenje (engl. allocation).Inicijalna politička podjela teritorija. Vojnici, političari, diplomati dogovaraju se oko položaja granice, često je bilo neprecizno.

Druga etapa je definicija granice – zbog nepreciznosti, kasnije se pokušavalo preciznije definirati granicu u što ranijoj etapi. Markeri su bile karakteristične točke na terenu (vrhovi, kote, planinski grebeni, rijeke, ceste, neke izdvojene građevine itd.)

5

Delimitacija

U definiciji granice, političare su počeli pomagati “granični arhitekti” (geografi, povjesničari, pravnici) i “granični inženjeri” (kartografi, geodeti, geografi).

Treća etapa je delimitacija – “granični inženjeri” dobivaju glavnu ulogu, ucrtava se granica na topografske karte krupnog mjerila, terenski rad.

Formira se obično zajednička granična komisija dviju država, koja uglavnom ima ovlast pomaknuti granicu u skladu sa stvarnim reljefnim, hidrografskim i društveno gospodarskim stanjem u graničnom prostoru.

6

Demarkacija

Nakon delimitacije, sastavlja se detaljan opis granice, praćen detaljnim kartama.

Poželjno je da opis granice bude dio međudržavnog sporazuma.

Posljednja etapa je demarkacija – obilježavanje granice na terenu. Postavlja se granično kamenje ili betonski stupovi. Demarkacija nije uvijek moguća (rijeke, jezera, ledenjaci). Vrlo skup proces.

Važno je da se granica potpuno precizno utvrdi (primjer Izrael-Jordan)

7

Važnost demarkacije

Demarkacija obuhvaća kartiranje i fotografiranje postavljenih znakova. Cilj je izbjeći moguće sporove ako znakovi nestanu sa svog mjesta.

Čak ni prirodni markeri na terenu nisu uvijek pouzdani – rijeke mijenjaju korita, pomiču se riječni otoci. Primjeri su Drava, Rio Grande.

Demarkacija je skup i dugotrajan posao. Države koje nemaju sporova ne vrše ju. Hrvatsko-slovenska granica, potrebno je 10 tisuća graničnih stupova i treba pet godina da se napravi. Delimitacija traje od 1992. g.

8

Održavanje i upravljanje granicom

Upravljanje, engl. management. Održavanje graničnih znakova, neprekidna briga

i rješavanje mogućih problema koji se mogu pojaviti u vezi s granicom.

Neke države imaju zajedničke granične komisije koje stalno održavaju granicu i njome upravljaju. Primjeri su SAD i Kanada, SAD i Meksiko.

U mnogim slučajevima, nisu bile prisutne sve etape u razvoju granice ili je razvoj granice u nekoj od etapa, s mogućnošću da u budućnosti uđe u iduću etapu.

9

Granični sporovi

Granični sporovi obično se dijele na tri vrste. Teritorijalni sporovi nastaju zato jer dvije ili više

država polažu pravo na isti prostor, smatraju ga dijelom svog teritorija. Teritorijalni sporovi mogu nastati prije razgraničenja, i nakon razgraničenja.

Pozicioni prijepor može uslijediti nakon inicijalnog razgraničenja, ali je češći nakon delimitacije. Precizno pružanje granice, primjer je slovensko-hrvatski spor oko granice na rijeci Dragonji.

10

Granični sporovi

Funkcionalni prijepori izbijaju oko svakodnevnog upravljanja granicom.

Nezadovoljstvo utjecaja granice na kretanje ljudi i roba, teškoće u iskorištavanju zemljišta.

Sporovi oko upravljanja vodotocima i naftnim poljima vrlo su česti. Češći su na moru.

Potrebno je istražiti uzroke graničnog spora, inicijalni uzrok prijepora, povod za izbijanje spora i ciljeve koji eventualno mogu biti u pozadini spora.

11

Načini rješavanja graničnih sporova

Analiza graničnog spora mora predvidjeti i rezultate, tj. posljedice koje mogu uslijediti iz rješenja spora, osobito u području uz granicu, te eventualno u međunarodnim odnosima.

Izravan učinak na promjenu ili stabilnost granice imali su teritorijalni zahtjevi zasnovani na stvarnoj kontroli teritorija, koja je često temeljena na sirovoj snazi, odnosima moći. Međunarodna zajednica prije ili kasnije počinje priznavati dokazanu kontrolu teritorija, iako nije u skladu s načelima UN-a.

12

Načini rješavanja graničnih sporova

Načelo teritorijalnog ili geografskog integriteta. Primjer je potpora UN-a zahtjevu Španjolske da preuzme kontrolu nad Gibraltarom iz 1968. g.

Povijesno pravo ili kontinuitet – zasniva se na činjenici da je sustav država u svijetu općenito nesklon promjenama granica.

Primjeri: granice afričkih država uglavnom slijede podjelu kolonija koju su zacrtale europske države od 1884. g. Organizacija afričkih država usvojila je načelo nemijenjanja granica 1963. g.

13

Načini rješavanja graničnih sporova

Načelo uti possidetis iuris često se primjenjuje u graničnim i teritorijalnim sporovima, primijenjeno 1810. g. u Latinskoj Americi, a 1991. g. primijenila ga je i Badinterova komisija.

Pregovori ili parničenje sve su češći kao pristup u međunacionalnim odnosima. Postoje izravni pregovori dviju strana uz poštovanje odredbi međunarodnog prava, posredovanje treće strane uz prisutnost medijatora, te parničenje (dosta skupo).

Odluka pred sudom pravde obvezna je za obje strane u postupku.

14

Međunarodni sud pravde

Tijelo je UN-a, koje promiče međunarodno pravo. Nalazi se u Den Haagu, države iznose slučajeve s

naglašenim političko-geografskim sadržajima. Primjeri slučajeva: plovidba u Krfskom kanalu

(Ujedinjeno Kraljevstvo protiv Albanije, 1948./49.), razgraničenje epikontinentalnog pojasa u Sjevernom moru (Njemačka protiv Danske i Nizozemske 1969.), razgraničenje epikontinentalnog pojasa u Egejskom moru (Grčka protiv Turske, 1978.), razgraničenje na moru (Rumunjska protiv Ukrajine, presuda 2009. g.)

15

Granice na moru: povijesni razvoj

I suvremene morske granice su europski proizvod, kao i one na kopnu, te izvezene u cijeli svijet.

Sustav morskih granica razvio iz europskih prijepora i rasprava o podjeli morske površine.

Grčki polisi i Rimsko carstvo imali su određen oblik kontrole na moru. U srednjem vijeku su Norvežani, Danci, Englezi i Nizozemci nadzirali su dijelove Sjevernog mora i Atlantskog oceana.

Španjolska i Portugal razgraničili interesne sfere na moru 1494. g.

16

Granice na moru: povijesni razvoj

U 17. stoljeću su običajna prava na moru prvi put ustanovljena u pisanom obliku.

Nizozemski teoretičar prava Hugo Grotius objavio je djelo “Slobodno more”, Mare liberum.

Britanski pravnik John Selden objavio odgovor, u djelu “Zatvoreno more”, Mare clausum.

Odražavali su nacionalne prioritete oko prava mora. Nizozemcima je zbog kratke obale odgovarala što veća sloboda plovidbe, a Britanci su bili zainteresirani za ozakonjenje posebnih prava za obalne države.

Britanci su kasnije zbog rasta flote bili za slobodu plovidbe.

17

Granice na moru: prvi zahtjevi

Nizozemac Cornelius Van Bynkershoek napravio je sustav o pravima na moru i uveo stručne izraze, te 1702. g. objavio djelo De Dominio maris.

Prvi put suvereno pravo na dio mora uz obalu istakla je Danska 1754. g. u širini jedne morske lige (4 nautičke milje).

U 19. stoljeću ova praksa počela se širiti i u kolonije europskih država u svijetu.

Nakon prvog svjetskog rata, skrb o kodifikaciji međunarodnog prava i prava mora preuzela je Liga naroda.

18

Konferencija o pravu mora u Haagu

1930. g. održana je konferencija u den Haagu, u sklopu izgradnje jedinstvenog pravnog sustava. Raspravljano je i pravo mora (Law of the Sea).

Obuhvaćeno je tada već općeprihvaćeno načelo o teritorijalnom moru širine 3 Nm, zahtjeve za širenjem stanovitih prava obalne države i zahtjeve za priznanjem isključivog prava na ribarenje.

Interes za eksploatacijom sirovina i morskih bogatstava prevagnuo je nad sigurnosnim i trgovačkim aspektima problema. I prije konferencije SSSR je bio prva država koja je istaknula pravo na teritorijalno more od 12 Nm.

19

Granice na moru nakon drugog svjetskog rata

1945. g. SAD su proglasile pravo na iskorištavanje bogatstava na kontinentalnom šelfu i u podmorju unutar morskog pojasa omeđenog izobatom 200m. Pridružile su im se brojne južnoameričke države.

Konferencije o pravu mora pod pokroviteljstvom UN-a:

1. Geneva 1958. g., sudjelovalo 60 država, prve odredbe o teritorijalnom moru, morskim pojasima i epikontinentalnom pojasu.

2. Geneva 1960. g., nije bilo velikog napretka.

3. Održano 11 sjednica, Caracas, New York i Geneva.

20

Odredbe Konvencije o pravu mora

Održana je i završna Konferencija o pravu mora u Montego Bayu, Jamajka.

Konvencija o pravu mora (UNCLOS), donijeta je 1982. g., a stupila je na snagu 1994. g.

Sudjelovalo je oko 150 država. Nacrt Sporazuma o pravu mora u 320 članaka.

Odredbe o ekološkoj zaštiti i prolasku brodova kroz uske plovne putove.

Stavljanje odredbe o nadležnosti Međunarodne uprave za podmorje za rudarske aktivnost izvan 200 Nm, izazvalo prijepor. SAD zbog toga nisu potpisale konvenciju.

21

Teritorijalno i obalno more

Predviđen je 12 Nm širok pojas teritorijalnog mora te 200 Nm širok isključivi gospodarski pojas (engl. Exclusive Economic Zone, EEZ).

Područje suverenih prava država je teritorijalno more, široko 12 Nm od polazne crte.

Polazna crta može biti normalna (crta niske vode duž obale) i ravna (straight baseline, povezuje najviše izbočene točke na otocima ili kopnu na mjestu gdje nema otoka).

Ravna polazna crta zatvara unutarnje morske vode, koje se s teritorijalnim morem zovu obalno more.

22

Suverenitet na moru

Obalno more je sastavni dio države, suverenitet države je potpun, na moru, u zraku i u podmorju.

Suverenitet u obalnom moru ograničen je jedino pravom inozemnih brodova na neškodljiv prolaz (engl. innocent passage) teritorijalnim morem dok nisu prijetnja miru i sigurnosti obalne države.

Razmještaj kopna i mora ne omogućuje obalnim državama svugdje punu širinu teritorijalnog mora. Problemi se rješavaju sporazumom država, obično crtom sredine (engl. median line), od točaka jednako udaljenih od obala susjednih država.

Od potencijalnih 420 granica na moru, dogovoreno je manje od 200. Godišnje se dogovori između četiri i šest granica.

23

Konvencija o pravu mora: specifičnosti obale i razgraničenje

Razvedenost obale važan je čimbenik izgleda i smjera polazne crte.

Posebne odredbe kad će se dijelovi obale tretirati kao zaljev ili uvala unutar crte, a kada običnom obalom koja ne generira ravnu nego normalnu polaznu crtu.

Tretman estuarija duljih od 24 Nm i pučinskih otoka. Obalna država na vanjskoj crti teritorijalnog mora

koja vrijedi kao i kopnena granična linija može uspostaviti vanjski pojas (engl. contiguous zone), širok do 12 Nm i sprečavati aktivnosti koje krše njezine propise koji važe u teritorijalnom moru.

24

Konvencija o pravu mora:gospodarski pojas

Obalna država može proglasiti isključivi gospodarski pojas (engl. exclusive economic zone).

Širina do 200 Nm, uključujući teritorijalno more ili do crte sredine, ako je more uže (primjer Jadrana).

Suverena prava države na istraživanja i iskorištavanje, zaštitu i upravljanje živim i neživim prirodnim bogatstvima u moru, na morskom dnu i u podmorju.

Površina slobodnog mora svim gospodarskim pojasevima smanjena za jednu trećinu.

Unutar 200 Nm od obala nalaze se sve poznate zalihe nafte i plina, minerali, nekonvencionalni izvori energije.

25

Iskorištavanje gospodarskih pojasa

Više od polovice ukupne površine gospodarskih pojasa dolazi na samo 10 država, većinom bogatijih (SAD, Australija, Novi Zeland, Kanada, Rusija).

Prvih pet država po zalihama nafte također su bogate. Postupak za ozakonjenje gospodarskog pojasa

pokrenule siromašne države – paradoks. Više od 100 međunarodnih plovidbenih prolaza

potpada pod novi režim, unutar gospodarskih pojasa, pa je uspostavljen režim tranzitnog prolaska, uspostavlja se pravo plovidbe i preleta svim državama.

26

Iskorištavanje kontinentalnog šelfa Prava na korištenje bogatstava na dnu mora i u

podmorju tzv. epikontinentalnog pojasa (engl. continental shelf).

Omogućeno 1958. g. na prvoj Konferenciji o pravu mora.

1982. g. epikontinentalni pojas definiran je kao: morsko dno i podmorje izvan teritorijalnog mora do vanjskog ruba kontinentalne padine (200m dubine, ali može i više) ili udaljenosti od 200 Nm od obale.

Potreba međusobnog razgraničenja epikontinentalnog pojasa zbog nedovoljne širine mora. Primjer: Italija i ex-Jugoslavija 1968. g., a sada Italija i Hrvatska.

“Zona suradnje”, Australija i Indonezija iz 1988. g.

27

Granice na moru: arhipelaške države, otoci i grebeni

Arhipelaške države ravnu polaznu crtu mogu povući spajajući najisturenije točke najisturenijih otoka i svih grebena (vidljivih za oseke) arhipelaga.

Unutar omeđene morske površine, odnos površine mora i kopna smije se kretati od 1:1 do 9:1.

Vode unutar omeđene površine mora nazivaju se arhipelaške i pod suverenitetom su arhipelaške države, uz pravo neškodljiva prolaska brodovima.

Posebna važnost pučinskih otoka za proširenje teritorijalnog mora i gospodarskog pojasa.

Grebeni ne generiraju gospodarski pojas, već samo teritorijalno more.