205

Prikaz

Sulejman Bosto, Tihomir Cipek, Olivera Milosavljevi (ur.)Kultura sjeanja: 1941. Povijesni lomovi i svladavanje prolosti

Disput, Zagreb, 2008, 184 str.

Zbornik Kultura sjeanja: 1941. Povije-sni lomovi i svladavanje prolosti druga je knjiga proizala iz istoimenog projekta ko-ji u organizaciji banjalukog ureda Zaklade Friedrich Ebert okuplja eminentne hrvat-ske, srpske i bosanske drutvene i humani-stike znanstvenike u pokuaju da odgovo-re na pitanje kako su povijesne prijelom-nice 1918, 1941, 1945, 1991 utjecale na politiku povijest, kulturu sjeanja i na oblikovanje nacionalnih identiteta na pro-storu bive Jugoslavije. Dok je prva knjiga iz 2007, gotovo identinog naslova Kul-tura sjeanja: Povijesni lomovi i svladava-nje prolosti upoznala hrvatsku javnost s pojmovima politika povijesti i kultura sje-anja te analizirala utjecaj 1918. godine na spomenute fenomene, fokus je druge knji-ge na izrazito vanoj 1941. godini, koja je sudbinski odredila i jo uvijek odreuje formaciju kako nacionalnih identiteta tako i politikih procesa na ovim prostorima. Ka-ko su u uvodnom izlaganju istaknuli ured-nici zbornika, navedena simbolika snaga 1941. godine lei upravo u tome to je ona, kao kompleksni historijski vor, s jedne strane bila toka eksplozije frustracija na-gomilanih u prethodnim desetljeima, dok s druge strane nije donijela njihovo raz-

rjeenje, ve je i sama postala resurs od-loenih kon ikata koji su stupili na scenu u dolazeem vremenu (9), tj. u 1990-ima. Zbornik je podijeljen u tri tematske cjeline, od kojih prva trasira nastanak simbolikog potencijala 1941. godine u poznim 1930--ima, druga donosi studije sluajeva veza-ne uz sjeanja na 1941, dok posljednja pri-kazuje interpretaciju 1941. u historiogra ji i kolskim udbenicima. Naposljetku, tu je i poseban prilog o lozo jskoj tematizaciji nacizma kao krajnjeg zla te s njim poveza-nih kategorija oprosta i zaborava.

Prvo poglavlje, pod nazivom Histo-rijski kontekst i kultura sjeanja, otvara lanak lozofa Sulejmana Boste s Filozof-skog fakulteta u Sarajevu Kon ikt ideo-lokih paradigmi: crveno versus crno, u kojem prikazuje ideoloke sukobe na jugo-slavenskoj knjievnoj sceni kasnih 1930--ih godina. Smjetajui te sukobe u kon-tekst tadanje globalne prevlasti nacistike i komunistike ideologije, koji je Europu formirao u znaku kulture nasilja, Bosto istie kako je kultura, tj. kulturna svijest kao suproizvoa historijske svijesti, di-rektno utjecala na erupciju nasilja 1941. Kapitulaciju politike slobode pred nadi-ruim totalitarizmima Bosto naposljetku prikazuje na primjeru sukoba Miroslava Krlee s graanskim desnim intelektualci-ma te sukoba na knjievnoj ljevici, gdje je Krlea bio usamljeni jaha slobode pred dominantnom crveno-crnom kulturom na-silja dvaju totalitarnih pokreta. Sline ten-dencije povlaenja politikog kao prakse slobode pred totalitarnim prikazuje i po-vjesniarka s Filozofskog fakulteta u Beo-gradu Olivera Milosavljevi u lanku Beo-gradska tampa 30-ih godina o nastupa-juem ratu. Izloivi glavne ideoloke stavove etiriju politikih grupacija u ti-

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 205-209

206

sku: komunistike, profaistike, konzer-vativne i liberalne, Milosavljevi je jasno osvijetlila ideoloka lutanja dviju potonjih grupacija nasuprot jasnoj ideolokoj pro -laciji prvih dviju. Sukus tih lutanja sadran je u nevoljkosti liberala da zauzmu jasnu antifaistiku poziciju uslijed skepse pre-ma komunistikom antifaizmu te u sim-patijama koje konzervativci, unato svojoj nesklonosti nacistikoj revolucionarnosti, gaje prema Hitleru zbog njegova antiko-munizma i antisemitizma. Donekle slina ideoloka lutanja, ali sada na primjeru za-kanjelog procesa formiranja nacionalnog identiteta Bonjaka, izloili su sociolog air Filandra s Filozofskog fakulteta u Sarajevu i politolog Asim Mujki s Fakul-teta politikih nauka u Sarajevu. U lanku Redeskripcija sjeanja. Prilozi bonja-kom traganju za novim identitetom Filan-dra prikazuje kako su uslijed nepovoljnih politikih okolnosti glavne politike ori-jentacije meu Bonjacima prohrvatska, prosrpska, komunistika i autonomaka doekale 1941. fundamentalno fokusirane na osiguranje zike opstojnosti i puke egzistencije kao krajnji domet njihove po-litike (42). Autor pokazuje kako je pro-ces nacionalne integracije dovren 1990--ih naglaavanjem autonomake tradicije, koja je interpretirana kao jedina tradicija s autentinim nacionalnoemancipacijskim potencijalom, ali koja je naposljetku za-tamnjena snanom islamizacijom tijekom rata i dejtonskog poraa. Filandrinu tezu o biopolitikom karakteru bonjake na-cionalne politike razrauje Asim Mujki u lanku 1941. i (de)konstitucija bo-njakog politikog identiteta. Prikazavi traginu pasivnost politike identiteta bo-njakih politikih elita pred kontingenci-jom dravotvornih politika svojih susjeda

(59), kako u meurau (kada se izlaz traio u vezivanju uz integralno jugoslavenstvo ak i nakon sporazuma Cvetkovi-Maek) tako i ratnom razdoblju (u nemogunosti de niranja artikulirane politike nacionalne emancipacije), s epilogom u prepoznatom, ali ne i do kraja de niranom nacionalnom statusu Muslimana u SFRJ, Mujki zaklju-uje kako je ta neartikuliranost procesa na-cionalne integracije u Bonjaka pridonijela svojevrsnom ponavljanju povijesti u rat-nim 1990-ima. Pritom Mujki pomalo nor-mativno (pre)strogo polazi od poimanja procesa nacionalne integracije kao pret-politikih uslijed dominantne uloge vje-re, iako je isti proces bio jedan od glavnih imbenika povijesnog formiranja nacija na prostoru cijele istone i srednje Europe.

Drugo poglavlje, nazvano Studije slu-aja, veinom obuhvaa tematiziranje ta-mnih mrlja sjeanja vezanih uz II. svjetski rat u suvremenom formiranju kolektivnog pamenja u Srbiji. Radmila Radi s beo-gradskog Instituta za noviju istoriju Srbi-je u lanku Istorija i seanje primer 27. marta 1941. prikazuje kako je taj dogaaj kao jedan od simboliki najvanijih as-pekata povijesnog loma 1941. odmah po izvrenju postao referentna legitimacijska toka sukobljenih politikih opcija. Prista-e vlade Cvetkovi-Maek tumaile su ga kao uzrok kasnijih krvavih ratnih dogaa-nja, izbjeglika vlada i etniki pokret kao antifaistiki izraz srpskog nacionalizma, a komunisti su ga tumaili kao izraz narod-nog otpora profaistikim buroaskim kla-sama i europskom faizmu, predvoenog Komunistikom partijom Jugoslavije. Au-torica pokazuje kako je padom komuniz-ma i raspadom Jugoslavije 1990-ih sruen slubeni monopol potonjeg tumaenja, uz istodobno uskrsnue prvih dvaju, ali i ive

Osvrti, prikazi, recenzije

207

polemike u zajednici srpskih povjesniara o znaenju pua za kasniji razvoj demo-kratske politike kulture u Srbiji. lanci okice Jovanovia, Olge Manojlovi-Pin-tar i Aleksandra Ignjatovia usredotoeni su na interpretaciju preuene povijesti. okica Jovanovi, sociolog s Filozofskog fakulteta u Beogradu, u lanku ... uo je da su Cigani streljani na Bubnju... Kultura zaborava ili Romi u Niu u vreme II svet-skog rata tematizira lokalno potiskivanje sjeanja na gotovo potpunu eksterminaciju romske zajednice u Niu u Drugom svjet-skom ratu iz pozicije kontinuiteta poloaja te zajednice kao potpuno marginalizirane, a time i nevane u kontekstu lokalne sredi-ne. Slino tome i povjesniarka Olga Ma-nojlovi-Pintar s Instituta za noviju istoriju Srbije u Beogradu te povjesniar arhitektu-re s Arhitektonskog fakulteta u Beogradu Aleksandar Ignjatovi u lanku Prostori selektovanih memorija: Staro sajmite u Beogradu i seanje na Drugi svetski rat razlau iskrivljavanje sjeanja od 1945. do danas na taj najvei sabirni logor za ido-ve u Srbiji u Drugom svjetskom ratu. Bez obzira na promjenu reima autori kao za-jedniki nazivnik sjeanja na logor, kao i na ostale prostore u Beogradu vezane uz idovske rtve, istiu simboliku praznog prostora i mesta oiena od traumatinih svedoanstava rata (101). Pritom nagla-avaju kako se ta prerada sjeanja u doba SFRJ odvijala u sklopu ideolokog poti-skivanja sjeanja na sve nekomunistike rtve, a nakon 1990. spomen na idovske rtve faizma bio je predan potpunom za-boravu u sklopu procesa konstrukcije na-cionalne prisutnosti (101), s tendencijom nacionalizacije rtava. Naposljetku, Vjeran Pavlakovi, povjesniar s Kulturalnih stu-dija u Rijeci, tematizira ustaonostalgiju u

Hrvatskoj u lanku Opet Za dom spremni. Desetotravanjske komemoracije u Hrvat-skoj nakon 1990. godine. Polazei od kontekstualizacije politike prakse ustao-nostalgije unutar pokuaja krajnje desnih politikih skupina, predvoenih HSP-om, da delegitimiraju vladavinu HDZ-a, Pavla-kovi kao temeljno obiljeje tih komemo-racija istie pokuaj povlaenja historijske analogije izmeu 1941. tj. proglaenja NDH i 1991, tj. proglaenja neovisne Hr-vatske, ponajvie revizijom interpretacije ustaa kao patriotskih boraca za hrvatsku nezavisnost. Pritom on mnogo snaniju za-stupljenost ustaonostalgije u 1990-ima u odnosu na 2000-te godine smjeta u kon-tekst ratnih dogaanja u Hrvatskoj, ali i inklinacije tvrde struje HDZ-a prema ra-dikalnom povijesnom revizionizmu koji je iskakao iz okvira Tumanove politike, dok se s demokratizacijom HSP-a, u sklo-pu ope demokratizacije hrvatskog drutva od 2000, zagovaranje ustaonostalgije sve-lo na razne marginalne politike skupine.

Posljednje poglavlje knjige, nazvano Udbenici povijesti i historiogra ja, zapoinje lankom Ustaka politika po-vijesti. 1941. kao revolucionarna godina Tihomira Cipeka s Fakulteta politikih znanosti u Zagrebu. Polazei od najrecent-nijih teorija o faizmu kao antiprosvjeti-teljskoj i antiliberalnoj kulturalnoj revo-luciji, Cipek prikazuje kako je ustaki po-kret stvaranje NDH 1941. s jedne strane tumaio krajem hrvatske povijesti koja je interpretirana kao viestoljetna tenja Hrvata za samostalnom dravom, a s dru-ge poetkom nacionalistike ustake revo-lucije. Kako autor istie, ona je smjerala uspostaviti novi svijet zasnovan na rasno utemeljenoj preobrazbi drutva u organsku korporativnu zajednicu iji je krajnji izraz

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 205-209

208

utjelovljen u voi/poglavniku kao izrazu narodne volje utjelovljene u ustakoj tota-litarnoj diktaturi. Unutar prikazanih zna-ajki ustake ideologije Cipek analizirajui udbenike NDH pokazuje kako je ustaka politika povijesti bila usmjerena ponajvi-e prema sakraliziranju kulta poglavnika, i to njegovom interpretacijom kao ema-nacije povijesnih tenji hrvatskog naroda za samostalnom dravom (136), gdje su ideje Ante Starevia i Stjepana Radia in-terpretirane kao direktna prethodnica usta-tva, a cjelokupna povijest kao jednostra-no podravotvorenje kompleksnih po-vijesnih pojava poput hrvatskog narodnog preporoda ili stupanja Hrvatske u Kralje-vinu SHS 1918. Interpretaciju 1941. godi-ne, ali iz kuta historiogra je u Hrvatskoj u doba SFRJ, donose povjesniari Magda-lena Najbar-Agii i Damir Agii s Filo-zofskog fakulteta u Zagrebu u lanku Hr-vatska historiogra ja o 1941. polemika bez dijaloga?. Razloge nedovoljno pro-dubljenog prikaza 1941. godine u spome-nutom razdoblju autori nalaze ne samo u slijeenju tada obvezne ideoloke matrice bratstva i jedinstva i kulta Josipa Broza Ti-ta ve i u dodatnom optereenju hrvatske historiogra je polemikom s nacionalisti-kim dijelom srpske historiogra je u vezi s impliciranjem kolektivne krivnje usta-tva na hrvatski narod. Tako su prvi histo-riografski radovi vezani uz II. svjetski rat, oni Vase Bogdanova iz ranih 1960-ih, bili usmjereni na polemiku u vezi s prethodno navedenom tematikom, a historiografski znaajnije publikacije pojavile su se tek s radovima Fikrete Jeli-Buti i Bogdana Krizmana o ustakom pokretu sedamdese-tih i osamdesetih godina prolog stoljea. Autori zakljuuju kako je ideoloko opte-reenje istraivanja II. svjetskog rata na tlu

Hrvatske dijelom preneseno i u postsocija-listiko razdoblje, ne samo zbog konteksta 1990-ih ve i zbog snanog simbolikog utjecaja 1941. godine na suvremene poli-tike procese. Naposljetku, povjesniarka Dubravka Stojanovi s Filozofskog fakul-teta u Beogradu u lanku Revizija revizi-je: 1941 u udbenicima istorije u Srbiji daje uvid u dvostruku reviziju interpreta-cije povijesti II. svjetskog rata u Srbiji od 1990, koju uvjetno moemo podijeliti na Miloevievo i Kotuniino razdoblje. Stojanovi istie kako je prva tekla u zna-ku ambivalentnog ideolokog amalgama komunistike i nacionalistike ideologije (158), pri emu su i partizanski i etniki pokret bili predstavljeni kao borci protiv faizma, to je vodilo nacionalizaciji par-tizanskog pokreta i potiskivanju Titove uloge. Meutim, kako dalje istie autorica, prava revizija nastupa tek od 2002, kada je uloga partizana potpuno potisnuta, a et-nici Drae Mihailovia prikazani kao jedi-ni istinski zastupnici srpskog nacionalnog interesa, uz posljedino pripisivanje anti-faistikog potencijala, slinog onom ko-ji je imao partizanski pokret prije raspada SFRJ.

Knjiga je zaokruena posebnim prilo-gom lozofa Gorana Gretia s Fakulteta politikih znanosti u Zagrebu O zloinu, oprostu i zaboravu, u kojem tematizira meuodnos spomenutih pojmova na pri-mjeru suoavanja s fenomenom nacizma. Pritom Greti nacizam poima kao krajnje zlo, zasnovano na potpunoj negaciji mo-ralno-politike tradicije univerzalizma i humanizma moderne liberalno-demokrat-ske epohe. Na osnovi interpretacije pojma krajnjeg zla kod Kanta te njegove pri-mjene u interpretaciji nacizma kod Levi-nasa, Jankelevitcha i Hanne Arendt Greti

Osvrti, prikazi, recenzije

209

zakljuuje kako se u odnosu spram naciz-ma nalazimo u dvostrukoj aporiji. S jedne strane, ona je zasnovana na nemogunosti zaborava i oprosta nacistikog pokua-ja eksterminacije same esencije ljudskog bia kao jednakog i slobodnog subjekta politikog, dok se, s druge strane, oprost i odrjeenje od krivnje ispostavljaju nunim preduvjetom ostvarenja slobodnog djelo-vanja pojedinca, utemeljenog u novom po-etku kao temelju konstituiranja politike zajednice.

Zakljuno, zbornik svojim radovima pregnantno prikazuje utjecaj 1941. godi-ne na suvremeno formiranje nacionalnih identiteta u Srbiji, Hrvatskoj i BiH, oso-bito iz perspektive preuene povijesti i zatamnjenih te revidiranih sjeanja, kao i iz perspektive njihove upotrebe u legiti-maciji politika u spomenutim zemljama u posljednja dva desetljea. Isto tako, on ne otvara novu perspektivu uvida i prijepo-ra oko simbolike snage iznimno vane 1941. godine u tumaenju samo vlastite nacionalne povijesti, ve i u tumaenju na-cionalne povijesti susjednih nacija. Pritom posebno treba istaknuti uvid koji zbornik nudi u razne aspekte razvoja ideologije nacionalne integracije u Bonjaka. Stoga i ovaj zbornik, kao i prethodni, vrijedi pre-poruiti strunoj, ali i iroj javnosti, jer on na primjeru 1941. godine ocrtava vanost odnosa povijesti i politike te nudi smjer-nice za suoavanje s prolou i osnove za osmiljavanje demokratske politike na-cionalnog identiteta, prijeko potrebne za izgradnju demokratski konsolidiranih dru-tava na podruju jugoistone Europe.

Stevo urakovi

Prikaz

Lubomr LiptakNepre(tr)it Dejiny(Neproivljena/neemancipirana povijest)

Vydavatelstvo Q 111, Bratislava, 2008, 159 str.

Lubomir Liptak (1930-2003) zasigurno je najvaniji slovaki povjesniar 20. stolje-a, ije se knjige Slovensko v 20. storo (Slovaka u 20. stoljeu) te Storoie dlhe ako sto rokov: O dejinch a historiogra i (Stoljee due od stotinu godina: O povije-sti i historiogra ji) smatraju formativnim djelima suvremene slovake historiogra- je. Prva knjiga, objavljena neposredno prije guenja prakog proljea 1968, dala je do danas nenadmaen sintetski prikaz povijesti Slovake u dvadesetom stoljeu te dovela autora u nemilost tadanjeg ko-munistikog reima, u kojoj je ostao sve do njegova pada. Izgnan s Instituta za po-vijest Slovake akademije znanosti (SAV) pod optubom za nacionalizam, s traj-nom zabranom objavljivanja, Liptak se od 1968. do 1990. posvetio diskretnom, ali intenzivnom istraivanju urbane i socijal-ne povijesti, a 1990-ih se na velika vrata vratio u slovaku historiogra ju tematizi-ranjem njezinih glavnih problema, pogo-tovo odnosa prema drutvu i politici, to je 1999. rezultiralo spomenutom knjigom Storoie dlhe ako sto rokov. Zbog svojeg vrlo re ektiranog, kritikog pristupa povi-jesnoj znanosti te drutvenoj i politikoj stvarnosti i u 1990-ima je od strane nacio-

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 205-209

210

nalistikog Meiarova reima i slovake krajnje desnice bio etiketiran kao nacio-nalni izdajnik.

Knjiga Nepre(tr)it Dejiny zbirka je Liptakovih eseja sabranih nakon njegove smrti, objavljivanih veinom u strunim asopisima u zadnjih dvadesetak godina. Kako je u uvodu napomenuo Ivan Kame-nec, prireiva knjige, slovaki povjesni-ar i Liptakov uenik, svrha objavljivanja ove knjige bila je iru itateljsku javnost upoznati s djelom velikog povjesniara. Eseji sabrani u ovoj knjizi mogu se uvjetno podijeliti u tri tematske cjeline, koje pred-stavljaju tri glavna predmeta Liptakove ak-tivnosti: prva se bavi problemima razvoja slovake historiogra je, druga tematizaci-jom slovakog kolektivnog sjeanja, a tre-a urbanom povijeu Slovake u dvade-setom stoljeu. Pritom sam naslov knjige korespondira s temeljnim Liptakovim pri-stupom povijesnoj znanosti kao onoj ko-ja ima za cilj otkrivati odakle smo doli i kako smo doli tamo gdje jesmo (41), iz ega proizlazi potreba za osvjetavanjem neproivljene povijesti, tj. za ralanjiva-njem nacionalnih kolektivnih mitova, te potreba za emancipacijom povijesne zna-nosti, tj. za njezinom izgradnjom kao sa-mosvjesne, samore ektirane discipline.

Prvu tematsku cjelinu ine dva eseja: loha a postavenie historiogra je v na-ej spolonosti (Uloga i poloaj historio-gra je u naem drutvu), koji je zapravo izlaganje na skupu ehoslovakih povje-sniara 1968, te Slovenska historiogra -ja po roku 1945 (Slovaka historiogra ja od 1945). Prvi esej, napisan u liberalnom ozraju prakog proljea, smatra se ute-meljujuim djelom propitivanja svrhe i razvoja mlade slovake historiogra je, ko-ja je akademski utemeljena tek u 1930-im

godinama kao dobu pune pro lacije slo-vake ideologije nacionalne integracije. Nasuprot tada iroko prihvaenoj tvrdnji da je staljinizam upropastio tek stasalu slovaku historiogra ju, Liptak pokazuje kako je on, usprkos totalitarnom ideolo-kom diktatu, paradoksalno izazvao i dva pozitivna trenda za njezin daljnji razvoj. Prvi je sadran u injenici nametnutog irenja fokusa s iskljuivo nacionalne na socijalnu povijest, pa makar i uskom dog-matskom okviru. Nadalje, autor poka-zuje kako je tadanje ukalupljivanje svih istonoeuropskih historiogra ja u politi-ku dogmu dijamata dovelo do priznanja slovake historiogra je od strane njezinih susjeda, ponajprije eke i Maarske, ko-ji su ranije odbacivali mogunost njezine emancipacije zbog slovakog nedostatka dravotvorne povijesti. Pritom uzroke ta-danjih nedostataka slovake historiogra -je, primjerice malobrojnosti studija iz ne-politike povijesti te uope produbljenijih, sintetskih studija nedostataka koji su i danas aktualni u slovakoj historiogra ji Liptak osim u ideolokom diktatu reima nalazi i u samoizolaciji historiogra je ka-ko od regionalnog komuniciranja tako i od kontakta sa svjetskim trendovima razvoja historiografske discipline. U kontekstu li-beralizacije politikog prostora, koja je u Slovakoj dovela do buenja nacionaliz-ma, Liptak upozorava da profesionalna historiogra ja mora izbjei da upadne u zamku direktne slukinje politici, bilo kla-snoj bilo nacionalnoj. Liptak se zalae za razvoj viedimenzionalnog, re ektiranog prouavanja svih povijesnih sastavnica, od socijalne preko manjinske do gospodarske i urbane povijesti, s uklapanjem razvoja njezinih trendova u okvire generalnih crta povijesnih tokova u srednjoj i istonoj Eu-

Osvrti, prikazi, recenzije

211

ropi. Slinu poruku nosi i esej o historio-gra ji nakon 1945, napisan takoer na po-vijesnoj prekretnici, 1991. godine, u kojem Liptak apelira na slovaku historiogra ju da se sada, s nastupanjem demokracije, po-sveti re ektiranom prouavanju najnovije povijesti od 1945. naovamo kako bi se to vie suzio prostor nastupajuoj mitizaciji dotinog povijesnog razdoblja u politike svrhe.

Drugu tematsku cjelinu, koja se bavi ra-lanjivanjem slovakih povijesnih mito-va, ine eseji Oportunisti a i Janoci (Oportunisti ili Janoici) te Nepreit dejiny (Neproivljena povijest), prema kojem je knjiga i dobila naslov. U ese-ju Oportunisti a i Janoci (rije Ja-noci potjee od slovakog mitskog Ro-bina Hooda zvanog Juraj Janoik, iz ijeg je imena izvedena rije janoienje kao oznaka za hajduki otpor vlasti) Liptak se obraunava sa strukturama dugog traja-nja kolektivnog mita o traginoj slova-koj povijesti koje karakterizira istovreme-no izdajstvo politikih elita te radikalan, herojski otpor stranoj politikoj hegemoni-ji. Liptak pokazuje kako ni jedna ni druga tendencija nisu jedinstvene u slovakom kolektivnom sjeanju, ve sainjavaju za-jedniki fundus nacionalnog kolektivnog sjeanja svih nacionalno neemancipiranih nacija Austro-Ugarske Monarhije. Pritom Liptak pokazuje kako u slovakom sluaju oportunizam, tj. pristajanje uz ideju ma-arstva ili kasnije unitarne ehoslovake nacije, nije bio samo produkt chlebov zvislosti tj. nerazvijenoga graanskog drutva neemancipiranog od dravne vla-sti ve i identitetske tenje za pripada-njem povijesnim nacijama, tj. nacijama s povijesnom tradicijom dravnog subjek-tiviteta, kakva Slovaka nije bila. Jednako

tako autor raskrinkava i mit janoienja kao neku vrstu fatalistike, milenaristike vjere u nacionalnu emancipaciju s pomou velikog skoka, sadranog u dvostranoj ideji o osloboenju uz pomo bratskih naroda (Rusa ili eha od maarske vlasti prije 1918) ili uz pomo oekivane svjet-ske katastrofe (rata kao osloboenja od eke vlasti u meuratnom razdoblju, ili sovjetske nakon 1945). Na slian nain u eseju Nepreit dejiny (Neproivljena povijest), pisanom u kontekstu oekivanog pridruivanja Slovake Europskoj Uniji, Liptak ralanjuje autoritarnu povijesnu tradiciju izgradnje drutvenog i politikog sustava u postkomunistikim zemljama srednje Europe, a koja Slovaku razlikuje od zapadnoeuropskih zemalja, sve kako bi pokazao da ulazak Slovake u EU nije mit-ski povratak Europi, ve jedno potpuno novo, neproivljeno iskustvo.

Trea tematska cjelina, koja se bavi ur-banom povijeu, zapoinje esejom Mal mesto a velk svet (Mali grad i veliki svijet), u kojem se Liptak obraunava sa starogradskim mitom o krivnji nacisti-ke Njemake i SSSR-a za nestanak har-monine austro-ugarske multietninosti slovakih gradova. Naime Liptak pokazuje kako je spomenuta multietninost, obilje-ena mjeavinom slovakog, maarskog i njemakog ivlja, osim visokom kvalite-tom urbanog ivota bila obiljeena i broj-nim sukobima i antagonizmima, kojima je Prvi svjetski rat samo posluio kao po-vod, a ne uzrok radikalizacije. Pritom, prvi val etnikog ienja slovakog teritorija od Maara i Nijemaca izveden je od do-maih snaga u ranim 1920-ima, a isti se trend ponovio i s nastankom kvislinke Pr-ve slovake republike, ija je antisemitska politika zabila posljednji avao u lijes po-

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 209-213

212

vijesno preivljene urbane multietninosti. Trendovima razvoja urbanog ivota bavi se i esej ivot na slovensku v medzivoj-novom obdob (ivot Slovake u meu-ratnom razdoblju), koji analizirajui stav-ke poput odijevanja, prehrane, zaposlenja, stanovanja te kulturnih sadraja prikazuje razmjerno visok stupanj ivotnog standar-da to ga je meuratna ehoslovaka Re-publika donijela slovakim gradovima, a koji u pojedinim stavkama, primjerice u politici stanogradnje i radnikih prava, na-likuje na trendove koje je veina zemalja srednje i istone Europe osjetila tek nakon 1945. Ulogu nacionalnoidentitetskog ma-piranja javnih prostora tematizira esej Kolektvne identitety a verejn priestory (Kolektivni identiteti i javni prostori), po-kazujui kako je spomenuti proces u Slo-vakoj zapoeo polovicom 19. stoljea, naravno, kao simbol maarizacije. Njego-va sustavna politika nastala je tek u me-uratnom razdoblju kao jedan od osnovnih instrumenata formiranja unitarnog eho-slovakog identiteta, ali i dovretka za-kanjelog formiranja slovake nacije. Pri-tom je interesantno istaknuti identitetsku ulogu crkvenih graevina, koje su prema nacionalnom kljuu (jeziku bogosluja) bile glavni orijentir mapiranja dravnih granica u doba povijesnih lomova 1918, 1939, 1945/1948. Problemom nacional-nog mapiranja, ali sada na primjeru jedin-stvenog simbolikog znaenja Bratislave, bavi se i esej Nehlavn hlavn mesto (Sporedni glavni grad). Za razliku od ve-ine srednjoeuropskih i istonoeuropskih nacija, koje su povijesno pro lirale svo-je nacionalne identitete, a time i simboli-ku nacionalne metropole, Slovaci su kao nepovijesna nacija s raspadom Austro--Ugarske Monarhije 1918. morali izmisli-

ti glavni grad, pri emu je stjecajem isto pragmatikih, ekonomsko-infrastrukturnih okolnosti izbor pao na njemako-maarski Pressburg/Pozsony, koji je 1919. preime-novan u Bratislavu. Liptak pokazuje kako je to ime, bez uporita u povijesnoj tradi-ciji (simbolizira bratsko ujedinjenje eha i Slovaka u jedinstvenu ehoslovaku naci-ju), odredilo daljnju sudbinu grada, koji se zbog perifernoga geografskog poloaja te viestoljetne mapiranosti u njemakom (veinska etnika skupina) i maarskom kolektivnom sjeanju (Pozsony kao simbol maarske dravnopravne tradicije) nikada nije uklopio u nacionalni imaginarij, ve je kao anacionalan i kozmopolitski bio neprekidno osporavan idejom o smjeta-nju metropole u nacionalno istu srednju Slovaku, idejom koja je povremeno poli-tiki aktualna sve do dananjih dana.

Posljednja dva eseja u knjizi tematiziraju utjecaj vojske na razvoj urbaniteta u dva-desetom stoljeu. Tako u eseju Armda a mestsk spolonost v medzivojnovom obdob (Vojska i gradsko drutvo u me-uratnom razdoblju) Liptak pokazuje kako smjetanje stalnih vojnih postrojbi u grado-vima od druge polovice 19. stoljea nije bi-lo samo izvor ekonomskog razvoja, ve je i znaajno pridonijelo poveanju kvalitete ivota. To se prije svega oitovalo u boga-enju kulturnih sadraja, iji je nositelj bio asniki zbor i vojna limena glazba, dok je gradnja vojne infrastrukture dovodila do daljnje urbanizacije, pogotovo do otva-ranja novih urbanih prostora gradovima. Autor istie kako je ta sinergija gradova i vojske svoj vrhunac dosegnula u meu-ratnom razdoblju, dijelom zbog politikih okolnosti (vojska prestaje biti instrument maarizacije), ali veim dijelom zbog jo izraenije ekonomske uloge vojske u doba

Osvrti, prikazi, recenzije

213

velike ekonomske krize, kada je ona esto bila jedini izvor opstanka gradske ekono-mije. Posljednji esej u knjizi, Zbrojrska urbanizcia (Oruana urbanizacija), po-kazuje dvostruko lice socijalistike hlad-noratovske izgradnje gigantskih vojnih pogona u malim mjestima srednje i istone Slovake (Slovaka je uz SSSR bila glav-ni proizvoa oruja za istoni blok), koja je ta mjesta istovremeno unaprijedila, ali i pretvorila u bezlina socijalistika nase-lja potpuno ovisna o vojnoj industriji, i-ji je poguban uinak postao vidljiv nakon raspada sovjetskog bloka, kada su srednja i istona Slovaka doivjele pravi urbani egzodus. Pritom se Liptak obraunava s jo uvijek aktualnim meiarovskim mitom koji krivca za propast vojne industrije na-lazi u osobi Vaclava Havela i ekom po-litikom rukovodstvu iz vremena mirnog razdruivanja ehoslovake poetkom 1990-ih godina, pokazujui kako je uzrok propasti prenapuhane vojne industrije za-pravo bio raspad Varavskog pakta.

Pisana bogatim i ivopisnim polemi-kim stilom, knjiga Nepre(tr)it Dejiny daje dobar sumarni uvid u temeljne crte razvoja slovake historiogra je, pogotovo iz kuta njezina odnosa spram politike, kao i uvid u neke aspekte formiranja slovakog kolektivnog sjeanja, vanog za razvoj na-cionalnog identiteta. Nadalje, osobito su interesantni Liptakovi eseji o razvoju slo-vakih gradova, koji vrlo nijansiranim i viedimenzionalnim pristupom povijesti odole indirektno polemiziraju s velikim nacionalnim narativima i nacionalnim mi-tovima, primjerice s onima o jednostranoj maarskoj i ekoj hegemoniji nad Slova-cima u 19. i 20. stoljeu. Zbog slinosti povijesnog razvoja Hrvatske i Slovake, osobito iz kuta povijesnog formiranja ideo-

logija nacionalne integracije, knjiga sama namee komparativno promiljanje o sli-nim trendovima na tlu Hrvatske. Zato se ovo djelo moe preporuiti kako strunoj tako i iroj itateljskoj javnosti zainteresi-ranoj za komparativna promiljanja, pogo-tovo u okvirima srednje i istone Europe, ili jednostavno onim itateljima koje inte-resira povijesni razvoj Slovake kao Hr-vatskoj vrlo bliske zemlje.

Stevo urakovi

Prikaz

Jorge Nef and Bernd ReiterThe Democratic Challenge.Rethinking Democracy and Democratization

Palgrave Macmillan, 2009, 186 str.

Ovo je znaajna studija uglednih ameri-kih profesora politologije o razvoju demo-kracije u svijetu i faktorima njezine ugro-ze. Ona se ne bavi primarno demokracijom kao normativnim idealom, ve prije svega kao realnim politikim fenomenom. Istra-uje procese razvoja i suavanja demo-kracije. U samom uvodu autori istiu da se usprkos stalnim tvrdnjama od 1980-ih, kraj historije nije ostvario niti se demo-kracija javila kao svjetska politika norma. Umjesto toga postali smo svjesni da se de-mokracija i vrijednosti povezane s njom sloboda, jednakost i prosperitet nastoje osporavati ili suavati. to je jo gore, ne

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 209-213

214

samo da stare prijetnje demokraciji nisu uspjeno rijeene ve su nove na pomo-lu kako mi sve vie ulazimo u globalno meuzavisnu realnost. Nesigurnost uzro-kovana ekolokom krizom, terorizmom i kontraterorizmom i sve vea ekonomska nestabilnost koja je rezultat dereguliranih nancijskih trita postavljaju nove izazo-ve ovjeanstvu. Postajemo sve svjesniji toga kako mi trebamo vie razumijevanja o potencijalno devastirajuim putovima u demokraciju.

Temeljna je teza koju autori zastupaju da razvoj demokracije nije linearan, stabilan i ireverzibilan proces, kako su to zamiljali teoretiari modernizacije. Naprotiv, taj je razvoj otvoren i neizvjestan. Upozora-vaju na sloenu prirodu demokracije i na imbenike njezina razvoja. Pored stalnih autokratskih tendencija tu su i procesi globalizacije, ultranacionalizma, trinog fundamentalizma, dravne sigurnosti (tzv. sekuratizacije, rata protiv terorizma itd.) i religijskog mesijanizma sve su to faktori koji koe ili mogu sprijeiti razvoj demo-kracije.

Ova se knjiga dakle bavi demokracijom kao fenomenom i kao normativnim idealom te dinamikom demokratizacije i de-demo-kratizacije; zapravo, procesima ekspanzije i kontrakcije narodne vlasti. Postoji mno-go razloga da se o demokraciji razmilja kao o razvojnom procesu, ali i kao o entro-pijskim tendencijama. U toj kontradikciji, kau autori, lei dualna priroda demokrat-skog izazova. S jedne strane, vladavina na-roda na temelju vladavine prava prijetnja je autoritarnim, abuzivnim i korumpiranim reimima u svijetu, a, s druge strane, sam se pojam narodne vlasti osporava ne samo trajnim svjetskim autokratskim i oligarhij-skim tendencijama ve i novim ili navodno

novim razvojima kao to su globalizacija, neokonzervativizam, trini fundamentali-zam, ultranacionalizam, drava nacionalne sigurnosti i ponovno javljanje religijskog mesijanizma (str. 3).

Autori objanjavaju smisao demokracije kao kolektivnog organiziranja za uprav-ljanje kon iktima, za stvaranje pravila i njihovu implementaciju. Ona je kao takva politika asocijacija slobodnih i jedna-kih, a ne privilegiranih i iskljuenih ljudi. Glavna je teza njihova rada da demokraci-ja nije stabilna i ireverzibilna etapa, kako su to zamiljali teoretiari modernizacije, ve se istie esencijalno otvorena i neodre-ena priroda demokratskog fenomena kao kompleksnog historijskog, kulturnog i so-cioekonomskog procesa. Oni na demokra-ciju ne gledaju ni kao na diskretnu, isto institucionalnu kategoriju, ogranienu na formalne, proceduralne i konstitucionalne faktore. Po njihovu miljenju, prouavanju demokracije treba pristupiti ire, ponekad s kontradiktornih razina analize. Vano je analizirati strukturalne temelje demo-kracije, koji obuhvaaju iroke socijalne, ekonomske i kulturne reime, politiku zajednicu, dravu, vlast i osobe (meuigru kulture i linosti). To znai fokusiranje na demokratske i antidemokratske atribute prisutne u konkretnim socijalnim ekonom-skim i politikim institucijama i praksa-ma. Takva analiza omoguuje da se utvrde uzroci i posljedice ovlasti i razvlaivanja ljudi u demokraciji.

Da bi to postigli, autori su knjigu podije-lili u osam kljunih poglavlja: demokracija kao ideja i kao proces; formalna i supstan-tivna demokracija; mitovi i pogrene kon-cepcije o demokraciji; narodni suverenitet, graanstvo i limiti liberalne demokracije; demokracija i nesigurnost; siromatvo, ne-

Osvrti, prikazi, recenzije

215

jednakost i demokracija; globalni reimi, upravljivost i demokratizacija; demokra-cija, autoritarizam i de-demokratizacija. Pored ovih osam poglavlja postoji iroko uvodno poglavlje i zakljuno ili pregledno poglavlje o krizi demokracije.

U prvom se poglavlju analizira histo-rijski i strukturalni pregled pojma demo-kracije. Autori upozoravaju na dva mode-la demokracije: jedan vie konzervativan i elitistiki (Madison i drugi), u kojem je naglasak na reprezentaciji i podjeli vlasti te zatiti od tzv. mogue tiranije veine, drugi, koji nastaje iz teorije ugovora (Rous-seau), u kojem se istie opa volja. Zatim se govori o procesima de-demokratizacije koji zahvaaju i tzv. stare demokracije. No autori istiu da taj novi val de-demokrati-zacije nadilazi tezu o krizi demokracije koju su iznijeli Huntington, Crozier i Wa-tanuki u Report to the Trilaterale 1975. Ti su autori naime tvrdili kako vlast postaje neupravljiva u uvjetima pretjerane partici-pacije graana na zahtjevnoj ili oekivanoj (demand side) strani politike. Tako navod-no elite ne mogu uspjeno i stabilno vla-dati. Nef i Reiter dokazuju neopravdanost takve teze.

Oni upozoravaju na brojne dokaze o sve veoj medijskoj i korporativnoj koncen-traciji, o deindustrijalizaciji, smanjivanju rada, rastakanju liberalno-demokratskog socijalnog ugovora, ekspanziji nejedna-kosti u zaradama, opadanju participacije, korupciji, izbornim prevarama, eroziji su-vereniteta te smanjivanju ljudskih prava, to rezultira sve veom nejednakou i sve snanijom oligarhijskom, plutokratskom i autoritarnom vlau. Na djelu je sve vea plutokracija i kleptokracija. Sve se vie potvruje Michelsonova teza o eljeznom zakonu oligarhije.

J. Nef tvrdi kako je probleme demo-kracije opravdano promatrati s obzirom na odreene teze o politici kao upravlja-nju kontradikcijama. On predlae trostru-ku klasi kaciju izvora kon ikata i kon-tradikcija u politici. Smatra da je politiku mogue analizirati s obzirom na tri kon-tradikcije: a) mogunosti (capabilities) versus oekivanja (socijalni zahtjevi ili oekivanja graana); b) elite versus mase (strati kacija prema privilegijama i nejed-nakostima) i c) suverenitet versus ovisnost (samostalnost u odluivanju i ovisnost o vanjskim faktorima koji kontroliraju stva-ranje i distribuciju). Zatim se govori o na-inima upravljanja kon iktima kao to su represija, konsenzus, pobuna i paktovi iz-meu elita. Kljuna je teza: paralelno s ra-stom navedenih kon ikata (kontradikcija) raste i fragilnost demokracije. Razlog je tome u injenici da je demokracija rezul-tat delikatnih balansiranja, koja se moraju njegovati i odravati, a ne homeostatikog automatizma. Razvoj i odravanje demo-kracije zavisan je od okolnosti (fortune) te od dravnike vjetine (virtue), ali i od graana i njihove politike kulture. Nef i Reiter iznose tezu kako je stvarni jaz iz-meu demokracije i ne-demokracije manji nego to se esto misli. Demokracija se ne moe svesti na izborne procedure, na tzv. proceduralne instrumente, koliko god oni bili nuni za njezino funkcioniranje.

U drugom poglavlju raspravlja se o for-malnoj i supstantivnoj demokraciji. Kritizi-ra se model minimalistike ili proceduralne demokracije koji je razradio J. Schumpeter 1942, a koji su kasnije podupirali R. Dahl i S. Huntington. Taj model demokraci-ju svodi na metodu izbora reprezenta-tivne vlasti i nita vie. U supstantivnom se modelu (Laclau i Mouffe; B. Barber i

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 213-218

216

dr.) istie vanost kolektivnog djelovanja, participacija, socijalna pravda i jednakost, responzivnost vlasti i transparentnost. On koketira s republikanskim modelom op-enite volje. Postoji i trei model, model tzv. deliberativne demokracije (Habermas, Rawls, Young i drugi), koji tvrdi da intere-si i preferencije nisu dani, nego da nastaju i transformiraju se u procesu deliberacije ili komunikativnog djelovanja. Dakle kroz uoavanje slabosti u razliitim modelima demokratske prakse razvija se i teorija de-mokracije.

U treem poglavlju raspravlja se o mito-vima i pogrenim koncepcijama demokra-cije. Posebno se kritizira model liberalne demokracije koja je gotovo etablirana u tzv. zapadnim demokracijama. Rasprav-lja se o tenzijama izmeu liberalizma kao zatite individualne slobode, vlasnitva i poduzetnitva i demokracije kao narodne vlasti i kolektivnog rjeavanja zajedni-kih problema. Mnogi su na razliite nai-ne pokuavali rijeiti te tenzije (Rousseau, Rawls, Habermas i drugi). Sve se svodi na pitanje izvora legitimacije demokratske vlasti. Poznato je da je Rousseau, zagova-rajui openitu volju, ne samo zapostavio nego i osudio pravo na razliku (dissent). Rawls je, zagovarajui politiki liberali-zam, na temelju preklapajueg konsenzu-sa razliitih, ali razlonih doktrina isklju-io pravo na posebnost kulturne razlike i reprezentacije. Feministiki teoretiari (Young, Fraser i drugi) upozoravaju kako veina deliberativnih teoretiara demokra-cije insistira na zajednikoj politikoj kul-turi kao odvojenoj od sveobuhvatnih kul-turnih doktrina (Rawls) ili na univerzalnoj koncepciji razlonih procedura i rezultata (Habermas), bez uzajamnog razumijevanja svih razlika i razliitih. Zato se I. Young

zalae za tretiranje razlika kao resursa, a ne kao problema u demokracijama.

Autori zakljuuju da se demokracija na Zapadu uglavnom shvaa kao procedu-ralna maina, dakle onako kako ju je ra-zumijevao Schumpeter. Naglasak je na metodi, a ne na supstanciji (svrsi). De-mokracija se odreuje kao institucionalni aranman za postizanje politikih odluka u kojem pojedinci stjeu mo odluivanja sredstvima kompetitivne borbe za glasove biraa. Ona se tako reducira na izbore, ali demokracija nije isto formalni izborni ri-tual. Realna demokracija zahtijeva socijal-ne, ekonomske i kulturne temelje za svoje odravanje. Formiranje kolektivne volje mora biti diskurzivne prirode; zato su va-ni javna sfera i civilno drutvo itd.

Autori smatraju kako su neokonzerva-tizam i neoliberalizam zapreke za razvoj pune demokracije. Oni su sa svojim eko-nomskim politikama temeljenim na dere-gulaciji, privatizaciji i iskljuivanju utje-cali na demokratske procese tako to su uklanjali pregovaranje i mobilizaciju u prilog de-mobilizaciji, de-sindikalizaciji, de-industrijalizaciji i de-nacionalizaciji. Tako je koncentracija kapitala, informacija i moi promijenila prirodu politike, usmje-rivi je prema sve vie elitistikim, ritua-listikim i beznaajnim procesima. Tako-er smatraju da su korijeni krize daleko od previe demokracije na zahtijevanoj strani politikog procesa. Problem je, u osnovi, na strani ponude. Kriza je u kul-turi posesivnog individualizma i sve vee nejednakosti. Simultana kriza akumulacije i legitimacije, s skalnom krizom, rezultat je porasta transnacionalizacije kapitala, in-formacija i moi, zajedno sa smanjivanjem uloge rada na globalnoj sceni. Sve to vodi k erodiranju demokracije, izravnoj de-de-

Osvrti, prikazi, recenzije

217

mokratizaciji i novim oblicima socijalnog iskljuivanja.

Zanimljiva je i rasprava o narodnom su-verenitetu, graanstvu i limitima liberalne demokracije. I u sljedeim poglavljima, primjerice u poglavlju o demokraciji i ne-sigurnosti, upozorava se na vanost narod-nog suvereniteta u razvoju graanstva i demokracije. Govori se o razliitim uzro-cima slabljenja suvereniteta, pri emu pro-cesi globalizacije imaju vanu ulogu, a zna se da demokracija poiva na volji naroda i veinskoj vlasti. U biti se u svim poglav-ljima na razliite naine elaborira ova te-za: kako rastu tenzije izmeu mogunosti i oekivanja, elita i masa, suvereniteta i ovisnosti, tako se poveava i fragilnost de-mokracije. Ta se fragilnost ne moe rijeiti sama po sebi.

U cijeloj knjizi posebno se kritizira neo-konzervativna i neoliberalna teza o krizi demokracije kao krizi upravljanja dra-vom koja je sve optereenija. Problem se povezuje s upravljanjem (governability) zbog previe-participacije (over-participa-tion) graana ili zbog sve vie oekivanja i zahtjeva upuenih dravi. Veinska vlast i politika demokracija poveavaju sistem-sku preoptereenost, to izravno smanjuje sposobnost elita za uspjeno vladanje. Zato se insistira na iskljuivo liberalnom mode-lu demokracije kao proceduri. Istie se da previe demokracije smanjuje i razinu na-cionalne sigurnosti, to utjee na tzv. pro-cese sekuratizacije, a oni dalje utjeu na smanjivanje graanskih prava itd. Meutim autori tvrde kako kriza demokracije nije u tome, nego u smanjivanju participacije te u iskljuivanju ljudi iz politikog procesa. Tvrdi se da su suvremene demokracije sve vie pod pritiskom presezanja dravne se-kuratizacije i smanjivanja narodnog suve-

reniteta uslijed plutokratskih i oligarhijskih praksi i dereguliranog trinog mehanizma. Ako se prihvati teza o krizi demokracije kao o neupravljivosti koja nastaje iz pre-vie-participacije, tada je na djelu dekon-strukcija demokracije kao narodne vlasti i njezina zamjena plutodemokracijom, kako je to tvrdio Duverger 1967. Autori jasno osporavaju tezu da nema alternative pre-vladavajuem liberalnom, slobodnotri-nom modelu demokracije, koji je proglaen posljednjim i najviim stadijem politiko--ekonomskog razvoja. Ali korijen krize, kau oni, nije na strani potranje graana, nego na strani ponude od drave.

Autori s pravom istiu da je demokracija razvojni projekt, a ne statian model vlasti. Ona nije projekt odreen mitskim krajem historije, kako su neki tvrdili, nego je otvo-rena inovacijama i mogunostima stalnog razvoja. Zato treba posvetiti pozornost nje-zinim vlastitim mogunostima razvoja, ali i onima izvan nje socijalnim pokretima, civilnom drutvu itd. kako bi se stvarali uvjeti za smanjenje strukturalnih nejedna-kosti u drutvu. Upozorava se na rast ne-jednakosti u drutvu i na sve vei jaz iz-meu bogatih i siromanih (oko 20 posto bogatih dri vie od 80 posto cjelokupne zarade u svojim rukama). U takvim uvje-tima sve vee nejednakosti graana nije mogua kvalitetna demokracija. J. Dewey, ameriki politiki lozof, upozoravao je u svojim djelima da demokracija nije sa-mo oblik vlasti, ve i poseban nain ivota ljudi u kojem oni procesima demokratske komunikacije razmjenjuju iskustva i tako utjeu na kvalitetu svoga ivota. Jedino dakle u demokraciji ljudi mogu sami za sebe ostvarivati jednakost i slobodu i ta-ko ostvarivati ljudsko dostojanstvo kao bit svoje ovjenosti.

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 213-218

218

Na kraju kaimo da je sve vie radova uglednih politologa u svijetu koji upozo-ravaju na probleme (teorijske i praktine) razvoja demokracije. Meu njima se po-sebno istiu Inglehart i Welzel, G. Stoker, B. Parekh i mnogi drugi. Knjiga J. Nefa i B. Reitera ima poseban znaaj jer na spe-ci an nain prikazuje prije svega struktu-ralne razloge koji dovode do redukcije de-mokracije, do procesa de-demokratizacije. Ona e svakako pomoi svima (politiari-ma, znanstvenicima i studentima) u boljem razumijevanju de-demokratizacijskih pro-cesa u suvremenim zapadnim demokraci-jama, potaknut e istraivanja tih procesa u vlastitim sredinama i tako utjecati na irenje prostora demokraciji kao istinskoj narodnoj vlasti. Nuno je shvatiti, kako tvrde autori ove knjige, da demokracija ne moe biti ista za sve narode svijeta, ve ona treba biti konkretna aktivnost koja e omoguiti ljudima da sami za sebe odrede jednakost i slobodu.

Vladimir Vuji

Prikaz

Juraj Mirko Mataui (ur.)Komunikacijske znanosti: Znanstvene grane i nazivlje

Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 2007, 134 str.

Iako komunikacijske znanosti imaju rela-tivno dugu tradiciju u Hrvatskoj, termino-logija vezana uz tu znanstvenu disciplinu

jo je uvijek nestabilna i neusustavljena. Posljednje desetljee u hrvatskoj akadem-skoj zajednici obiljeeno je naglim razvo-jem medijskih i komunikolokih studija na gotovo svim hrvatskim sveuilitima. Sve je vie znanstvenih i istraivakih in-stitucija, ali i strunih kola koje se bave medijima i komunikologijom. Obrazovne institucije su se umnoile, a sve se susreu s problemom nestandardizirane hrvatske medijske i komunikoloke terminologije. Pojmovi koji se upotrebljavaju u ovoj dis-ciplini uglavnom su preuzeti iz engleskog jezika, a istovremeno se upotrebljavaju i hrvatske inaice koje vie ili manje uspje-no odgovaraju miljenom pojmu ili proce-su, pa tako nastaje prava pojmovna zbrka. U Hrvatskoj se medijskoj i komunikolo-koj terminologiji ne pristupa sustavno i sveobuhvatno, ve je ona preputena indi-vidualnim naporima i tenjama (i nadah-nuima), pri emu se takva individualna rjeenja, neovisno o kvaliteti svakoga od njih, dalje neusklaeno preuzimaju i ire. Tako je nastala cijela mrea utjecaja unutar najireg komunikacijskog sustava iji su imbenici i graani, i novinari, i djelatnici razliitih grana odnosa s javnou, i blo-geri i forumai, a ponajmanje jezikoslovci te medijski i komunikacijski strunjaci i znanstvenici.

Sve navedeno razlog je zato su znan-stveni kolokvij pod nazivom Komunika-cijske znanosti: Pitanje odreenja znan-stvenog polja i standardizacije kljune terminologije struke, koji je u svibnju 2006. odran povodom 10. obljetnice osni-vanja Studija novinarstva na Hrvatskim studijima u Zagrebu, podrali znanstvenici s Fakulteta politikih znanosti Sveuilita u Zagrebu, medijskih i komunikolokih studija Sveuilita u Dubrovniku i Zadru

Osvrti, prikazi, recenzije

219

te Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Zadaa je bila otvoriti raspravu o tome kako uskladiti terminologiju sa za-konitostima hrvatskog jezika i njegovom terminologizacijskom tradicijom. Izlaga-nja s ovog znanstvenog kolokvija objav-ljena su godinu kasnije u zborniku radova, to je svakako znaajan doprinos trajnijoj raspravi o ovoj vrlo vanoj temi.

U zborniku je objavljeno osam rado-va koji redom problematiziraju de niciju pojmova iz podruja medija, publicistike, odnosa s javnou te komunikacijskih zna-nosti uope. U prvom radu, naslovljenom Komunikacijske znanosti: De nicija i podruja istraivanja, doc. dr. Juraj Mir-ko Mataui ukazuje na razliku izmeu informacijskih i komunikacijskih znano-sti. Rije je o vrlo vanoj de niciji polja i grana drutvenih znanosti koje, primje-rice, ni u slubenoj podjeli polja drutve-nih znanosti na Zagrebakom sveuilitu jo uvijek nisu najsretnije de nirane, po-najprije iz birokratskih razloga. Autor na-glaava da se informacijske znanosti bave tehnikim aspektima prikupljanja i obra-de informacija na razliitim podrujima, a komunikacijske su znanosti usmjere-ne na meuljudsku komunikaciju, osobi-to ako se ona odvija s pomou tehnikih masovnih medija (9). To stajalite autor potkrepljuje i pregledom razvoja medija te medijske i komunikoloke terminologije u Njemakoj, SAD-u, Italiji, Rusiji i Hrvat-skoj. Zanimljivo je kako se isto podruje istraivanja razliito naziva i vezuje uz razliite grane drutvenih znanosti u tim zemljama. Primjerice, drutvena se komu-nikacija u Njemakoj prvo pokuala eta-blirati kao socioloka disciplina, a krajem 20-ih godina prolog stoljea predloen je naziv publicistike znanosti. U 60-ima

se upotrebljava dvojni naziv publicistika i komunikacijska znanost, kojima se potkraj stoljea pridruuje i nova, posebna znanost o medijima te odnosi s javnou (14). Za SAD je karakteristian empirijski pristup istraivanju komunikacije, a vezan je uz Institut za primijenjene drutvene znano-sti Sveuilita Columbia i njegova osni-vaa Paula Lazarsfelda. U Rusiji se, gdje istraivanje medija i masovne komunika-cije jo uvijek nije znaajnije razvijeno, komunikologija smatra upravo amerikom znanou, a novinarstvo je struka koja se uglavnom vezuje uz lologiju (19). U Ita-liji se sve do sredine 70-ih novinarstvo nije smatralo podrujem od znanstvenog interesa, a u Hrvatskoj je ono bilo usko vezano uz politiku znanost sve do kraja 20. stoljea, kada se poinje izdvajati i ve-zati uz informacijske znanosti. Meutim u Hrvatskoj jo uvijek nije de niran odnos izmeu novinarstva, komunikacijskih zna-nosti, informacijskih znanosti, znanosti o masovnim medijima te odnosa s javnou. Navodei temeljne razlike izmeu tih dis-ciplina, dr. Mataui uspjeno razgraniu-je podruja interesa tih znanosti, skromno zakljuujui da su njegove de nicije vje-rojatno privremene. Meutim iako privre-mene, one su znaajan i vrijedan doprinos raspravi o ovoj temi.

Odnosi s javnou najmlaa su gra-na komunikacijskih znanosti u hrvatskoj akademskoj praksi. Dva rada u ovome zborniku posveena su de niranju odno-sa s javnou: Odnosi s javnou i novi-narstvo autora doc. dr. Zorana Tomia te Negativna paradigma odnosa s javnou/promidbe autora mr. Branka Hebran-ga. Zoran Tomi daje pregled de nicija pojmova iz naslova citirajui ugledne eu-ropske i amerike teoretiare. Rad je tek

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 218-222

220

taksativni pregled strune literature i teta je to ih autor nije stavio u iri kontekst, to ih nije makar pokuao pojasniti te dati vlastita rjeenja de niranja i razgranienja pojmova, prilagoena hrvatskoj praksi. Takoer, autor upotrebljava pojam odnosi s javnou i skraenicu PR, koju pritom ne objanjava, a upravo bi de nicija pojmova bila temeljno polazite u raspravi o termi-nologiji odnosa s javnou. Hebrang pak zagovara stajalite da su odnosi s javnou isto to i propaganda jer je rije o jedno-smjernoj komunikacijskoj tehnologiji za uvjeravanje javnosti posredstvom javnih medija (47). Pritom pojmove promid-ba i propaganda takoer upotrebljava kao istoznanice. Autor istie tri tehnike zajed-nike propagandi i odnosima s javnou: nevjerodostojnost, ponavljanje poruke i uvjeravanje (53). Svoj zagovor temelji na primjerima iz hrvatske gospodarske ili medijske svakodnevice, ne primjenjujui znanstvene metode u njihovu prouavanju i analizi, ime popularizira temu, ali joj istovremeno oduzima znanstvenu veri -kaciju (primjerice, u fusnoti 8 (55) poziva se na informacije dobivene dopisivanjem elektronikom potom s urednikom aso-pisa Banka). U svakom sluaju, autorov pogled na de niranje navedenih pojmova vrlo je zanimljiv, ali taj bi pogled svaka-ko morao biti znanstveno veri ciran da bi se mogao upotrebljavati u znanstvenim ra-spravama ili dovesti u uzrono-posljedini odnos.

Konkretniju, iako vrlo kratku raspravu (65-70) ponudio je dr. Sreko Lipovan u tekstu Publicistika odreenje pojma i discipline. Rad saeto i precizno do-nosi pregled de nicija pojma publicistika te njegovu usporedbu s pojmom novinar-stvo. (...) dok se novinarstvo usmjeruje

na dogaaj, publicistika se u svojim raz-novrsnim tekstovnim oblicima orijentira prema relevantnom problemu, to znai da je funkcija novinarstva informativna, a funkcija publicistike je kritiko vrednova-nje (69).

Suvremeni koncept medijske pismeno-sti kao dio komunikacijskih znanosti rad je doc. dr. Nade Zgrablji Rotar o zadaa-ma i ulozi medijske pismenosti u sustavu obrazovanja u Hrvatskoj. Autorica smatra da bi nastava medijske pismenosti mora-la obuhvaati tehnike, kritike i prakti-ne kompetencije. Kao dodatni razlozi za uvoenje medijske pismenosti u nastavu navedeni su utjecaji tetnih medijskih sa-draja: nasilja, reklama, stereotipa i por-nogra je. Sluei se terminima reklama i oglaavanje, autorica, moda i nenamjer-no, otvara jo jedno novo poglavlje unutar teme neureene medijsko-komunikoloke terminologije.

Doc. dr. Danijel Laba raspravom Istra-ivako, istrano ili istraiteljsko novi-narstvo na najbolji mogui nain doka-zuje koliko je vano ukljuiti lingviste u raspravu o novinarskoj, medijskoj ili ko-munikolokoj terminologiji. Iako se sve do zakljuka autor slui pojmom istraivako novinarstvo, objanjavajui njegovo zna-enje i navodei najpoznatije primjere iz novinarske prakse, u zakljuku naglaava da se u istraivakom novinarstvu upo-trebljavaju metode koje samo nalikuju onima iz znanstvenih istraivanja, i da ono nije znanost (93), te da se pojam istrai-vanje moe vezati iskljuivo za znanstve-no istraivanje. Autor ne donosi zakljuak, ve samo otvara pitanje nije li ipak ono to novinari rade tek istraga o pojedincu, te-mi ili pak problemu. Kao dodatkom ovoj raspravi posluit u se objanjenjem koje

Osvrti, prikazi, recenzije

221

je jednom prilikom dao prof. dr. Ivo a-ni, profesor hrvatskog jezika i novinarske stilistike na Fakultetu politikih znano-sti u Zagrebu. Po njegovu miljenju, sva tri termina koja dr. Laba analizira ve su stabilna kako u svojim disciplinama tako i u javnoj percepciji, ili barem u percepciji konzumenata masovnih medija: istraiva-nje openito u znanosti kao oznaka za pro-ces sustavna dolaenja do novih spoznaja primjenom formalno veri cirane metodo-logije i analitikih kategorija, a druga dva u sudsko-policijskoj terminologiji (sama istraga kao polazini koncept te istrai-telj kao onaj koji obavlja radnju istrage, npr. sudac istraitelj). Dakle s ta se tri ter-mina, neovisno o autorovu teoretiziranju, ne moe rijeiti problem i udovoljiti ter-minologizacijskom zakonu da se gdje god je to mogue ne preklapaju znaenja i ter-mini. To je, dodue, ideal koji nije uvijek ostvariv, ali bi, prema I. aniu, u ovom sluaju relativno lako mogao biti. Naime tvorbeni modeli hrvatskog jezika kao su-stava omoguuju da se, kada se tvori naziv za vrioca neke radnje, na glagolsku osno-vu dodaju ne samo su ksi -a (istraiva) i -telj (istraitelj) nego i -lac, dakle istrai-valac, iz ega se onda unutar sustava pra-vilno izvodi istraivalako (novinarstvo) kao autonoman termin, posve prikladan za tu vrstu novinarskog djelovanja. Tako je posredstvom istoga glagolskoga korijena odrana prepoznatljiva veza s vriocima ostalih srodnih radnji, a novim su ksom osigurana prepoznatljivost i vezanost za novu disciplinu. Takav termin ne nosi ko-notaciju institucionalnog formalizma i ne kolidira s drugim, ve stabiliziranim termi-nolokim srodnicima; potreba za kontek-stom kao uvjetom njegova razumijevanja smanjena je na minimum.

Nadalje, kljuni problem medijske termi-nologije u hrvatskom jeziku jest neisprav-no preklapanje pojmova koji se odnose na medij kao sredstvo prijenosa poruke i na sam sadraj koji ti isti mediji prenose. Pri-mjerice, rije televizija u hrvatskom je-ziku upotrebljava se za medij kao sustav prijenosa slike na daljinu, ali i za sam sa-draj, odnosno programski paket koji nam se nudi dnevnim rasporedom emitiranja. Problem nije bio toliko znaajan dok se ni-je pojavio internet i ponudio videosadraje ( lmove, dokumentarce, glazbene video-spotove itd.). Naime danas se upotrebljava termin internet televizija (u duhu hrvat-skoga jezika ispravan je naziv internetska televizija), a pritom je nejasno odnosi li se taj naziv na dva medija povezana u je-dan novi medij ili na televizijski sadraj koji moemo gledati sluei se internetom kao medijem. Pitanja na koja bismo pritom trebali odgovoriti glase: to je to televizija kao medij na internetu, a to su i koji su to videosadraji na internetu?

Slina pitanja, ali na relaciji tisak-in-ternet postavlja i doc. dr. Jelena Jurii u tekstu De niranje masovnih medija tisak i internet. Autorica zagovara terminolo-ku preciznost u nazivu masovnih medija, ne osporavajui njihovu podjelu na: tisak, radio, televiziju i internet. Ipak, u tekstu ostaje nejasno to su to klasini oblici pri-jenosa informacija (novine, asopisi, druge tiskovine, radijske i televizijske postaje) te multimedijske aplikacije (kompjutor [zato ne raunalo op. a.], digitalne teh-nologije). Koji bi bio njihov zajedniki nazivnik? Nadalje, u kakvom su oni odno-su spram masovnih medija, odnosno novi-narskih vrsta i anrova, rubrika, emisija, rasporeda programa itd.? Autorica tvrdi da su, primjerice, novine jedna od vrsta tiska,

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 218-222

222

one su jedan od kanala tiska kao medija (99). Vrsta i kanal ovdje se upotrebljava-ju kao istoznanice, to takoer moda nije terminoloki ispravno. Da je uistinu rije o vrlo sloenom terminolokom problemu, potvruje i pregled europske i svjetske ter-minologije te pripadajuih de nicija, ko-je se od autora do autora te od zemlje do zemlje ponekad i dijametralno razlikuju. Ovaj rad izvrsno ukazuje na sloenost pro-blematike te na niz nedoreenosti kojima bi se strunjaci i lingvisti trebali pozabaviti.

Upravo su to uinile dr. Lana Hudeek i dr. Milica Mihaljevi u radu Primjena terminolokih naela na komunikoloko nazivlje. Primijenivi terminoloka nae-la i spoznaje terminologije kao interdisci-plinarne znanstvene grane na hrvatsko ko-munikoloko nazivlje, autorice su provele jezinu i terminoloku analizu nekoliko naziva te predloile, po vlastitoj procje-ni, najprihvatljivija rjeenja. Neka od tih rjeenja, poput novinska pria umjesto er ili javni mediji umjesto masovni mediji, dio teoretiara medija ocijenit e neprihvatljivima, ali to ne umanjuje vrijed-nost napora koji su autorice uloile da se konano popiu pojmovi oko ijih znae-nja u hrvatskom jeziku postoji neusugla-enost.

Radovi u ovom zborniku obrauju izu-zetno vaan i uvijek aktualan problem de niranja medijskog i komunikolokog nazivlja koji je presudan za razvoj i medij-ske i komunikacijske znanosti uope. Ovaj zbornik nije ponudio konana rjeenja, ali je ukazao na potrebu hitne, temeljite i trajne rasprave o ovoj problematici i upra-vo je u tome njegova najvea vrijednost. Hrvatski komunikolozi, teoretiari medija i lingvisti trebali bi se zaloiti da ovakve rasprave ne budu tek povremena sluaj-

nost, ve da postanu pravilo na putu razvo-ja medijskih i komunikacijskih znanosti u Hrvatskoj.

Viktorija Car

Prikaz

Dragutin LaloviDrave na kunji

NZCH/Disput, Zagreb, 320 str.

Umjesto licemjernog prenemaganja ka-ko u nastojati biti objektivan, ja neu nastojati, nego u namjerno biti posve su-bjektivan. A i kako se drukije dade misliti nego subjektivno! Svaki drugi pristup tek-stovima Dragutina Lalovia promauje ono bitno. tovie, on je uvredljiv jer izbjegava miljenje bitnoga. Naalost, ovaj intelek-tualni, teorijski eskapizam koji misli da je sve bitno ve domiljeno temeljno je obi-ljeje nae suvremene politologije.

Dragutin Lalovi, tvrdim to bez ikakvih ograda, kao nitko u nas u svim svojim tek-stovima ustraje na tezi (mogli bismo rei kelzenovski na pratezi) da je miljenje politikoga miljenje bitnoga. Politika nije tek puki instrument koji se ovako ili ona-ko namee neporonom narodu. Svaki e narod, bez obzira na to kako mu pristupite, kae Rousseau, biti onakav kakvim ga je uinila priroda njegove vladavine.

Profesor Lalovi jedan je od rijetkih na-ih autora, ako ne i jedini, koji me, kad god proitam neki od njegovih tekstova, uvijek iznova uznemiri, motivira i inspirira, iz-

Osvrti, prikazi, recenzije

223

vlai me iz umirovljenikog drijemea i prinuuje da se vratim arima politikoga. Siguran sam da takve izazove, poticaje i uinke poluuje i kod svojih studenata.

Kolega Lalovi uvijek odabire najtee putove. Ako ga hoete slijediti, morate se pentrati strmim stazama sve do samih izvora. I knjiga Drave na kunji svjedoi takav pristup. I dok za recentnu hrvatsku politologiju, uz sasvim rijetke iznimke, ne postoje hrvatske dravotvorne dvojbe i kunje (ta najvanije je da imamo dravu i ne treba joj sada gledati u zube!), za Lalo-via i politiku znanost, kako je on razu-mije, tu tek poinju izazovi, ali i anse.

Mi nemamo neko bogato iskustvo, ni empirijsko ni teorijsko, s dravom i gra-anskim drutvima. Imperiji i drave u i-jem samo sastavu bili nisu ba bili uzorni modeli moderne politike emancipacije. Spoznaja tih hendikepa izazov je i ansa nae politologije. Ali samo ako shvati da s dravom jo nije gotovo, pa, naravno, ni s miljenjem o njoj, nego da je drava, ako ne jedini, a ono svakako sredinji prostor politikoga i pravnog subjektiviranja gra-ana. A to znai i konstitucije graanskog drutva.

Kada Lalovi kae da primjeren poli-tologijski pristup istraivanju povijesnih i aktualnih procesa postkomunistikih, tranzicijskih, posttotalitarnih zemalja po-put Hrvatske, primjerice, nije zamisliv, a kamoli mogu bez prethodnog pojmovnog i metodologijskog aparata koji je nuan za spoznaju tih procesa, on implicira maksi-mu da nita nije tako praktino kao prava teorija. Bez teorijskog raiavanja, pre-ciziranja i de niranja temeljnih analitikih kategorija same tzv. injenice nita nam bitno ne govore. One su, kako kae je-dan ameriki politolog, kao mjesec: svoje osvjetljenje i znaenje dobivaju izvana.

Glavna politika zapreka procesu po-litike modernizacije, tj. konstitucije hr-vatske drave kao drave prava (suvere-ne, pravne, demokratske), istie Lalovi, bilo je politiko nastojanje da se hrvatska drava konstituira kao drava moi (kao Nation-Etat), koja e se temeljiti ne na na-elu dravne, nego na naelu nacionalne (etnike) suverenosti. S personalizacijom vrhovne vlasti formalno dravnoga, a za-pravo naddravnoga nacionalnog lidera i rastakanjem vlastitog demosa logikom et-nike homogenosti (str. 73).

Onima koji hoe ozbiljno istraivati hr-vatsku politiku tranziciju devedesetih i fenomen suvremene hrvatske drave nave-deno moe posluiti i kao polazna teza i kao metodiki naputak.

Kada se pogleda naa najnovija polito-logijska produkcija, stjee se dojam da je sve bitno ve domiljeno, a politologija (i politolozi) su tu da budu praktini, primje-njivi i korisni, da budu na usluzi.

Lalovi pokazuje, na primjeru Hrvatske, da se glavna politika kunja (ali i defekt) s kojom se Hrvatska suoavala nakon osa-mostaljenja oitovala u nesposobnosti i nespremnosti vodee politike formacije (HDZ-a) da hrvatski javnopolitiki prostor konstituira kao dravu, a socijalno polje kao graansko drutvo.

Nasuprot stereotipima o razumijevanju drave, po kojima je sve to se odnosi na dravu samorazumljivo i neproturjeno (pojam, elementi, njezina transepohal-nost, suverenost), Lalovi pokazuje ka-ko je upravo pojmovno odreenje drave prvorazredan teorijski problem koji se ne moe razumjeti bez njezina povijesnog i socijalnog kontekstuiranja. Drava kao moderni tip politikog poretka ne da se ni razumjeti ni pojmovno odrediti bez pojma

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 222-224

224

graansko drutvo, jer se ti pojmovi uza-jamno uvjetuju i de niraju. Postoji jo je-dan stereotip na koji upozorava Lalovi. S tim se stereotipom tim tee obraunati jer ni u okviru politologijskog ceha nije do-voljno osvijetena injenica da nije teorij-ski legitimno govoriti o modernoj dravi nasuprot nekim drugim, predmodernim, starim, srednjovjekovnim dravama. To posebno treba naglasiti danas kada su se i mnogi politolozi priklonili nacionalnim politikim elitama koje se smatraju legiti-mnim uskrisiteljima hrvatske drave nakon tisuu godina. Takvo stajalite, kako zna-demo, nema samo teorijske konzekvence.

Za konstituiranje etnikih, srodnikih zajednica kao nacionalnih drava ovdje su se do juer kotrljale glave. Moe se posta-viti legitimno pitanje: ako je nacionalna drava prevladan oblik politike zajednice, nisu li politiki procesi koji se zbivaju na Balkanu zakanjeli (ali i retrogradni), jer su u njima koritena sva sredstva, ukljuu-jui i oruane sukobe, da se konstituiraju drave upravo kao zajednice ne graana, nego etnikih srodnika. Dakle ovdje su lju-di natjerani da se meusobno kolju da bi uspostavili ono to je povijesno ve pre-vladano. Kao da nam se povijest narugala. Moda je to zato to je nismo valjano odra-dili u onim povijesnim intermecima kada smo moda imali ansu.

Iako smo istakli da u politikoj znanosti nije sve domiljeno, to ne znai da treba otkrivati toplu vodu. I politiko iskustvo i politika teorija dali su odgovore na neka temeljna pitanja. Od demokratske, pravne, politiki emancipirane drave jo nita bo-lje nije ponueno.

Demokratska je drava politika zajed-nica ravnopravnih, pred zakonom jednakih graana. Gotovo je suvino rei ravno-

pravnih i jednakih, jer pojam graani-na to supsumira. Naravno, ako jednakost shvatimo kao jednakost pred zakonima dr-ave, a ne u sferi graanskog drutva, jer takve jednakosti bez nasilja nema. Ne mo-e se jedna drava, koja se smatra demo-kratskom i koja u svojim politiko-konsti-tucijskim aktima istie da je demokratska, de nirati najprije kao drava pripadnika jedne etnike zajednice, a nakon toga i kao drava drugih, koji nisu uroenici u tu za-jednicu. Ve u samoj takvoj de niciji im-plicirana je diskriminacija i negiranje de-mokracije. A to znai i negacija politiki emancipirane drave. Demokratska drava apstrahira od svakog posebnog odreenja svojih graana, pa i od onog nacionalnog, subjektivirajui etnos u demos (kako je Lalovi sjajno pokazao u svojoj prethod-noj knjizi Mogunosti politikoga anali-zom Rousseauova djela Drutveni ugovor i njegove teorije openite volje).

U nas je na djelu jedan paradoks: to su vitalniji problemi i urgentnije potrebe za kritikom analizom predmeta vlastitog istraivanja politike, koja ravna naim ivotima, politika znanost kao da posu-staje i uzmie pred vlastitim zadaama i kao da postaje slukinja politike.

Politologija i politolozi ne mogu biti ser-vis politikog poretka (iako e mudri poli-tiari koristiti rezultate njihovih istraiva-nja), nego se, kako istie Lalovi, politika znanost kao bitna pretpostavka i zalog de-mokratskoga i liberalnog politikog razvo-ja mora razvijati zajednikim i pojedina-nim istraivakim naporima.

Knjigu Drave na kunji ocjenjujem pr-vorazrednim znanstvenim djelom, na sa-mom vrhu nae politologijske produkcije.

Jovan Miri

Osvrti, prikazi, recenzije

225

Prikaz

Dragutin BabiSuivot Hrvata i Srba u Slavoniji.(Re)konstrukcija multietnikih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba

Golden marketing-Tehnika knjiga, Zagreb, 2008, 255 str.

Slavonija je tijekom prve polovice devede-setih godina 20. st. svojim veim dijelom bila zahvaena sukobima. Posljedice poli-tikih i ratnih sukoba bile su najvidljivije na promjeni nacionalne/etnike strukture stanovnitva i u raspadu postojeih soci-jalnih mrea u nacionalno heterogenim za-jednicama. Osim veinskih Hrvata u Sla-voniji se, u prijeratnom razdoblju, brojem i udjelom u ukupnoj populaciji znaajno isticala srpska zajednica. Takoer, mul-tietniki i multikulturalni mozaik regije upotpunjavale su brojne nacionalne/etni-ke skupine. Rat je najvie poremetio udio Hrvata i Srba u ukupnoj populaciji. Broj Hrvata izrazito je porastao, a broj Srba se smanjio (naroito na podrujima koja su reintegrirana vojno-redarstvenim akcija-ma hrvatskih snaga), dok se broj veine manjinskih nacionalnih/etnikih skupina uglavnom smanjio. Razlozi za smanjenje broja pripadnika manjinskih skupina razli-iti su: rat (iznuene i prisilne migracije), depopulacija, sociopolitiko ozraje, asi-milacija, akulturacija te pribjegavanje na-cionalnoj/etnikoj mimikriji.

Nakon zavretka rata, a potom i mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, poe-

la je (re)konstrukcija lokalnih zajednica. Pojmom re(konstrukcija) Babi obuhvaa obnovu i ponovnu izgradnju lokalnih za-jednica starosjedilakog stanovnitva iz prijeratnog razdoblja, ali i uspostavu nove mree primarnih socijalnih odnosa s dose-ljenim stanovnitvom (izbjeglice-uselje-nici). Termin rekonstrukcija u potpunosti odgovara za starosjedilako stanovnitvo, dok je konstrukcija primjerenija za doselje-no stanovnitvo. Kako bi rad uinio prak-tinijim, Babi se slui terminom (re)kon-strukcija, koji cjelovitije oznaava socijal-nu aktivnost na izgradnji lokalnih zajedni-ca navedenih skupina stanovnitva (86). U procesu re(konstrukcije) sudjeluju tri sku-pine stanovnitva: ratni migranti useljenici (Hrvati iz Bosne i Hercegovine i u manjem broju iz Vojvodine u Zapadnoj Slavoniji te Srbi useljeni iz drugih dijelova Hrvatske u Istonoj Slavoniji), povratnici domicil-ni Hrvati i Srbi te stanovnitvo koje nije naputalo prostor. Postavlja se pitanje je li mogua obnova mree primarnih socijal-nih odnosa u lokalnim zajednicama razli-itih skupina stanovnitva dok su jo uvi-jek prisutna sjeanja na ratne strahote? U potrazi za odgovorom na postavljeno pita-nje tijekom jeseni 2004. provedeno je em-pirijsko istraivanje na podruju Zapad-ne i Istone Slavonije. Metodom ankete i intervjua ispitani su pripadnici socioloki relevantnih drutvenih skupina (domicil-ni Hrvati i Srbi te useljeno stanovnitvo). Osim empirijskim aparatom autor se slui teorijskom literaturom i relevantnim doku-mentima dravnih tijela, popisima stanov-nitva (1991, 2001) i izvjeima Ureda za prognanike i izbjeglice. Fokus istraivanja usmjeren je na: percepciju prijeratnog su-ivota; mogunost oprosta nakon rata; su-kobe nacionalnih skupina; (re)a rmaciju

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 225-228

226

primarnih socijalnih odnosa; komunika-ciju u poslijeratnom razdoblju (percepci-ja i prakticiranje suivota); stigmatizaciju Drugog i identitet Hrvata i Srba od ratnih optereenja do poslijeratne (re)konstrukci-je lokalnih zajednica. U knjizi tako pratimo poglavlja koja analiziraju hrvatsko-srpske odnose u prijeratnom, ratnom i poslijerat-nom razdoblju.

Etnopolitika mobilizacija Hrvata i Sr-ba sa snanim kolektivnim povijesnim pamenjem i sukob koji je uslijedio dez-integrirali su socijalne mree lokalnih za-jednica. Najprije pred agresijom JNA i razliitih srpskih paravojnih formacija svoje domove naputaju Hrvati i nesrpsko stanovnitvo, a za vrijeme i nakon vojno--redarstvene akcije Bljesak Srbi naputaju Zapadnu Slavoniju. U Istonoj Slavoniji u iznuenim i prisilnim migracijama pro-stor naputaju uglavnom Hrvati, dok se iseljavanje dijela Srba podudaralo s pro-cesom mirne reintegracije tog podruja u ustavnopravni sustav Republike Hrvatske. Na prostor Slavonije useljavaju se ratni migranti iz drugih dijelova Hrvatske i iz susjednih republika/pokrajina bive dra-ve. Novopridolo stanovnitvo dodatno je opteretilo naruene nacionalne odnose (ali i unutarnacionalne odnose domicilnog sta-novnitva s useljenicima), unosei nered i potekoe u imovinsko-pravne i stambene odnose. Tijekom rata ojaane su negativne socijalne konstrukcije o Drugom/drugai-jima. Stigmatizaciju na ustae i etni-ke podupirao je folklorno oblikovan na-cionalizam, proteiran od politikih elita na obje strane, koji je dodatno oteavao uspostavu nekadanjih, odnosno konstru-iranje novih primarnih odnosa (susjed-stvo, prijateljstvo, mijeani brakovi, rod-binstvo, kumstva itd.) na mikrosocijalnoj

razini. Unato nekim povoljnijim okolno-stima za povratak srpskog stanovnitva u Zapadnu Slavoniju i hrvatskog u Istonu Slavoniju i vie od desetljea nakon ratnih sukoba on je i dalje otean tekom gospo-darskom situacijom, meunacionalnim an-tagonizmima i politikim preprekama na tim podrujima. Koje korake za uspjean povratak ratnih migranata i suivot u lo-kalnim zajednicama na bivim ratnim pod-rujima predlae autor? Prije svega istie ulogu vanjskog okruenja (institucije od lokalne do dravne razine) u prevladava-nju trauma i razbijanju predrasuda o nega-tivnom Drugom/drugaijem. Nadalje, za uspjeh takvog projekta/procesa vano je neposredno susjedstvo i suradnja u trokutu Hrvatska BiH Srbija, kao i pozitivna europska i svjetska politika prema tim pro-cesima (89).

Provedenim empirijskim istraivanjem eljelo se utvrditi koji su socijalni proce-si aktualni na bivim ratnim prostorima te kako se i u kojoj mjeri obnavlja, odnosno konstruira suivot stanovnitva na tome podruju. Ispitanici su prijanji zajedniki ivot doivljavali uglavnom kao toleran-tan i suradniki. Hrvatsko-srpske odnose netrpeljivim je ocijenio tek neznatan broj ispitanika. Neke od razlika u odgovorima o prijeratnom suivotu Hrvata i Srba Babi vidi u razliitoj percepciji bive drave. Za Srbe ona je bila sociopolitiki okvir unu-tar kojeg je bio mogu zajedniki ivota svih Srba u jednoj dravi, dok je kod Hr-vata prevladavala ideja samostalne hrvat-ske drave kao pretpostavka boljega gos-podarskog i nacionalnog razvitka. Razlike izmeu odgovora Hrvata i Srba iz Zapadne i Istone Slavonije otkrile su da i Hrvati i Srbi iz Zapadne Slavonije imaju pozitivni-ji odnos prema suivotu prije rata od Hr-

Osvrti, prikazi, recenzije

227

vata i Srba iz Istone Slavonije. Razlog to-me autor trai u slabijim ratnim sukobima i selektivnom povratku Srba, za razliku od Istone Slavonije, gdje su sukobi bili silo-vitiji, a sociodemografska struktura Srba drugaija. Pozitivne stavove prema prije-ratnom suivotu imali su i useljenici u Za-padnoj i Istonoj Slavoniji. Ispitanici sta-rije ivotne dobi pozitivnije su ocjenjivali prijeratnu koegzistenciju Hrvata i Srba, to se moe objasniti njihovom duom soci-jaliziranou unutar ideologijskih okvira koji su promovirali sintagmu o bratstvu i jedinstvu. Unato teini sukoba i trau-matinom iskustvu veina ispitanika spre-mna je na oprost, ali primjetne su i razlike meu ispitanim skupinama. Hrvati staro-sjedioci najmanje su spremni na oprost, osobito na podruju Istone Slavonije, to je u korelaciji s razinom ratnih razaranja na tom prostoru. Sukobi i etnika netrpe-ljivost, te segregacija Hrvata i Srba na tom podruju, upuuju autora na zakljuak da e obnova suivota biti znatno tea nego u zapadnom dijelu Slavonije, to potvr-uju i stajalita ispitanika. Susjedstvo kao podruje primarnih socijalnih odnosa po-sebice je bilo na kunji tijekom ratnih su-koba. Na podruju Istone Slavonije, gdje je sukob bio najsilovitiji, meususjedska solidarnost i pomaganje bili su prisutni iznad oekivanja i tijekom rata. Susjedi nisu znatnije sudjelovali u unitenju mul-tinacionalne susjedske mree u Slavoniji, to moe biti vano za poslijeratnu obnovu suivota Hrvata i Srba, smatra Babi. Istra-ivanje poslijeratne komunikacije, mogu-nosti meunacionalnih brakova i interak-cije lanova obitelji s pripadnicima druge nacionalne skupine otkriva da su Hrvati starosjedioci najmanje spremni na obnovu primarnih socijalnih odnosa. S druge stra-

ne, animozitet useljenika (Hrvata iz Bosne i Hercegovine) prema Srbima u nekim se sluajevima javlja zbog nerijeenih imo-vinsko-pravnih odnosa i pitanja prava ko-ritenja srpskih kua.

Spremnost na oprost, komunikacija i (re)-konstrukcija lokalnih zajednica oteane su i zbog stigmatiziranja Drugoga/drugaijeg, pri emu se pripadnici nacionalnih skupina svode na konstruirane modele. Tranzicij-sko i ratno razdoblje ostavilo je dubok trag na identitetu i Hrvata i Srba. Nekadanji viestruki identiteti potisnuti su favorizira-njem nacionalnih identiteta, prema kojima se nerijetko vrednovala osoba. Pripadnici-ma nacionalnih/etnikih skupina vana su manifestna identi kacijska oznaka simboli poput zastave, himne, grba i jezika, koji za njih imaju emocionalnu i praktinu va-nost. Naroito je jezik u segregiranim sre-dinama motiv za obnavljanje predrasuda o Drugome. Hrvati starosjedioci u velikoj veini osporavaju Srbima u Hrvatskoj pra-vo na vlastite simbole, navodei kao razlo-ge pobunu protiv hrvatske drave i graan-ski tip drave sa zajednikim simbolima za sve graane. Intervjui provedeni me-u mladim Vukovarcima pokazuju da oni komuniciraju uglavnom s pripadnicima vlastitog naroda, emu dodatno doprinosi i odvojeno obrazovanje za Hrvate i Srbe. Hrvatsko-srpski odnosi u Hrvatskom Po-dunavlju optereeni su ratnim iskustvom, uz neznatnu obnovu mree primarnih so-cijalnih odnosa. Autor smatra kako e na tom podruju tek s vremenskim odmakom i smanjenjem meunacionalnih frustracija biti mogua obnova suivota donedavno sukobljenih skupina. Promatrajui u cjeli-ni ukupnost odnosa Hrvata i Srba te razli-ite intenzitete u (re)konstrukciji lokalnih zajednica u Zapadnoj i Istonoj Slavoniji,

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 225-228

228

autor zakljuuje da je suivot istraivanih skupina postao dio drutvene zbilje ko-ja svjedoi o otpornosti mrea primarnih odnosa na mikrosocijalnoj razini. Time je dovedena u pitanje interpretacija rata u Hrvatskoj kao etnikog sukoba, a istaknuta teza o ratu kao politikom/dravnom suko-bu prije svega.

Knjiga Dragutina Babia najtemeljitija je studija koja se bavi interakcijama rat-nih migranata, povratnikih i useljenikih skupina na podruju Slavonije, a poseb-nu vrijednost daje joj znanstveno objekti-van i deideologiziran pristup razmatranju problematike. Takoer, knjiga upuuje na potrebu istraivanja obnove/uspostave pri-marnih socijalnih odnosa i na drugim pod-rujima Hrvatske koja su prola kroz sli-ne ratne i poratne procese kao Slavonija.

Mario Bara

Prikaz

David Atkinson, Peter Jackson, David Sibley, Neil Washbourne (ur.)Kulturna geografija.Kritiki rjenik kljunih pojmova

Disput, Zagreb, 2008, 296 str.

Kulturnu je geogra ju zbog raznovrsnosti tema koje prouava teko de nirati. Neki autori smatraju da je najbolje poimati je kao stil miljenja koji nema jasno raspo-znatljivih granica, a s obzirom na ivotnost i energinost polja termin se ponekad upo-trebljava i u mnoini. Openito govorei,

kulturne geogra je bave se vanim i sloe-nim drutvenim pitanjima poput distribu-cije (gdje su stvari i zato), formiranjima identiteta, izgradnjom kulturne razliito-sti, graanskim statusima i pripadnou, sustavima znaenja, pitanjima moi i vla-danjem. Kulturni geogra obrauju pita-nja drutvenih odnosa, veza izmeu ljudi i nematerijalnog svijeta, kulture i prirode te niz politikih pitanja poput promjenjivih meuodnosa javnog i privatnog prostora, nadgledanja i zadiranja drave u privatne sfere itd. Kulturne geogra je bi u svojoj teorijskoj artikulaciji te u svojoj zaokuplje-nosti drutvenim odnosima trebale polaziti s kritikog stajalita. Upravo je takav pri-stup bio temeljan u stvaranju ove knjige.

Kulturna geogra ja. Kritiki rjenik kljunih pojmova hrvatski je prijevod en-gleskog izvornika Cultural Geography, A Critical Dictionary of Key Concepts. Rije je o zborniku radova koji je nastao na temelju kritikog promiljanja vanih termina u kulturnoj geogra ji iz gledita autora razliitih disciplinarnih podruja. Osim geografa svoj su doprinos dali stru-njaci s polja socijalne antropologije, socio-logije te kulturalnih studija. Stoga oglede od kojih se sastoji ovaj zbornik moemo smatrati postdisciplinarnim razmatranjima problematike kulturne geogra je s nagla-skom na jedinstvenom kritikom pristupu svim obraenim temama. Knjiga nudi po-janjenja pojedinih kljunih rijei, no kako naglaavaju urednici, namjera im nije bila obuhvatiti sve pojmove koji se pojavljuju unutar raznovrsnog i objektima zanimanja bogatog kulturnogeografskog polja. Umje-sto toga nastojali su izborom nekoliko uvri-jeenih pojmova pokazati koliko je vano osvijestiti da rijei i termini kojima se slu-imo u svakodnevnoj komunikaciji i koji

Osvrti, prikazi, recenzije

229

se provlae kroz akademske radove esto imaju sloenija znaenja od onih koja im povrno pripisujemo te da se mijenjaju u skladu s razliitim kontekstima upotrebe. Takoer, nijednom od ovih pojmova ne pristupa se kao nadreenom spram ostalih, ve se u zborniku jednako kritiki istrauju i tretiraju sva kljuna polja znaenja u kulturnoj geogra ji.

Knjiga je organizirana oko tri glavne cjeline koje itateljima omoguuju lake razumijevanje te ga upuuju na povezni-ce izmeu srodnih tema. Svaka je cjeli-na dalje podijeljena na niz pojmova koji potanko obrauju i ralanjuju znaajna podruja suvremene kulturne geogra je. Prostor, znanje i mo, Razliitost i pripad-nost te Granice i mee glavni su naslovi pod kojima se kriju ogledi koji se meu-sobno nadopunjuju i proimaju. Svaki od tri dijela zbornika zapoinje Uvodom koji nastoji dati okvir pojmovima koji slijede. Poglavlje Prostor, znanje i mo tako pred-stavlja suvremene rasprave o: Poststruktu-ralizmu, Reprezentaciji, Pozicioniranosti/situiranosti znanja, Kartiranju/kartogra- ji, Putovanju/turizmu, Prostoru/mjestu, Krajoliku, Okoliu, Geopolitici, Vladanju, Fleksibilnosti.

Ogledi u ovom odjeljku posveeni su na-inima na koje se znanje proima s moi te kroz razliite kontekste uvlai u promjenu vlasti, pri emu je u taj sloeni odnos uple-ten i prostor. Problematizira se kako poje-dinci i zajednice razumiju sami sebe i svo-je meuodnose u prostoru te se raspravlja o nekim materijalnim i nematerijalnim na-inima na koje kolektivna znanja oblikuju drutvo. Prva tri poglavlja obrauju oblike razmiljanja i reprezentiranja, pozicionira-nost istraivaa u istraivakom postupku te politike tih procesa. Ulf Strohmayer raz-

matra kako se poststrukturalistiko odmi-canje od prepoznatljivih struktura odrazilo na spoznavanje i proizvodnju geografskog znanja. Ola Sderstrm tematizira kljunu problematiku reprezentacije, usredotou-jui se na pitanje tko su ti koji u rukama imaju mo da reprezentiraju te to ili tko su objekti koji se odabiru kao prigodni za prikazivanje. Ian Cook et al. raspravlja o ustaljenim odnosima moi, naglaava-jui pozicioniranost i parcijalnost samih istraivaa u procesima stvaranja znanja. Denis Cosgrove raspravlja o tome kako znanje i mo proimaju prikazivanje pro-stornih podataka te kako su karte zapravo so sticirani artefakti koji reprezentiraju ne samo geografske informacije nego i kultu-re koje ih proizvode. Mike Crang bavi se prostornim praksama putovanja i turizma, procesima koji su duboko ukljueni u na-ine spoznavanja, reprezentiranja i konzu-miranja pojedinih mjesta. Phil Hubbard i Don Mitchell obrauju neke od kljunih pojmova geografske misli. Naime pro-uavaju kako se mo urezuje u prostor/mjesto, odnosno u krajolik. Sally Eden tematizira promjenjivo razumijevanje poj-ma okoli. Gearid Tuathail/Gerard Toal razmatra geopolitiku kao sjecite ideja o geogra ji i njezinu odnosu prema politikome te predlae naine ispitivanja irih geopolitikih kultura. Andrew Jonas i Aidan While promiljaju pojam vlada-nje, smatrajui ga nuno teritorijalnim, te stoga intrinzino geografskim. Oni dre da kritika geogra ja mora istraiti kako se procesi vladanja situiraju u prostoru te kako se odraavaju na koherenciju s dru-tvom, ekonomijama i teritorijima. U po-sljednjem ogledu prvog poglavlja Suzanne Reimer upuuje kritiku opsjednutosti ide-jom eksibilnosti u suvremenom kapita-

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 228-231

230

lizmu, usmjerenom na pojedinca u drutvu i na radnome mjestu.

Drugo poglavlje, Razliitost i pripad-nost, obrauje pojmove: Tijelo, Identitet, Rod, Bijelost, (Ne)hendikepiranost, Sek-sualnost, Moralne geogra je, Graanski status i Batina. Autori odjeljaka promi-ljaju naine artikulacije, de niranja i izra-avanja identiteta, kao inherentno sloe-ne konstrukcije, na razliitim prostornim razinama, od tijela do nacionalne drave. Te prostorne metafore podsjeaju nas da su pitanja identiteta i pripadnosti itekako geografske pojave, u kojima drutvene konstrukcije nisu puki odrazi unaprijed de niranih geogra ja, ve se konstituiraju i prostorno i drutveno. Robyn Longhurst u svome ogledu tematizira pitanje tijela, smatrajui kako je razumijevanje njego-ve materijalnosti, diskurzivne konstruk-cije, regulacije i reprezentacije temeljno za shvaanje prostornih odnosa na svim skalama. James Martin daje pregled razu-mijevanja termina identitet, od uvrijee-nih ideja o identitetu kao stabilnom spre-mniku do njegova suvremenog shvaanja kao vremenski i prostorno promjenjivog, pluralnog i proturjenog pojma. Peter Jackson svoj ogled posveuje pojmu ro-da, donosei povijesni pregled kritikoga razlikovanja roda od spola te razmatrajui suvremene procese razgradnje termina, pri emu predlae i neke sugestije za njegovu preformulaciju u buduim istraivanjima. Autori Alastair Bonnett, Robert Wilton, Mark Johnson i Tim Cresswell u ogledima o bijelosti, (ne)hendikepiranosti, seksu-alnosti i moralnim geogra jama istiu da izuzev osobne vanosti pojmovi identiteta i pripadnosti imaju i politiku te moralnu dimenziju. Darren OByrne raspravlja o graanskom statusu te navodi da se, u sve

globaliziranijem svijetu, moraju uzeti u obzir mogunosti viestrukih graanskih statusa, to dovodi i do promijenjene uloge nacionalne drave u de niranju identiteta, odnosno ona postaje tek jedan od moguih izvora identi kacije. David Atkinson na-glaava da su identiteti nuno ukorijenjeni u prolosti, meutim dodaje kako su u stal-noj pretvorbi i preradi kroz procese (selek-tivnog) pamenja i zaboravljanja.

Posljednja cjelina, Granice i mee, ba-vi se problematikom Privatnog/javnog, Globalizacijom/globalnou, Postmoder-nizmom, Kolonijalizmom/postkolonijaliz-mom, Dijasporom, Hibridnou, Priro-dom/kulturom, Drutveno-tehnikim te Ki-borkim kulturama.

Jedno od najvanijih pitanja u kulturnoj geogra ji jest pitanje graninosti, odnosno prostora koji nije mogue jednostavno bi-narno podijeliti (na podruje A i podruje ne-A). Aktualnom problematikom odnosa javnog i privatnog prostora bavi se David Sibley. Neil Washbourne diskutira o ka-rakteristikama globalizacije, od ukidanja granica, homogenizacije, dominacije i ot-pora do prilagoavanja globalnih kultura lokalnim izriajima. Steven Flusty i Alison Blunt u svojim ogledima o postmoderniz-mu i kolonijalizmu/postkolonijalizmu po-kazuju smjer razvoja novih geogra ja koje stvaraju nove vrste intelektualnog istrai-vanja i proizvodnje znanja koje omogu-uju kritiki osvrt i reevaluaciju prolosti. Anne-Marie Fortier diskutira o promjeni razumijevanja pojma dijaspora tijekom vremena i nainima formiranja dijasporno-ga identiteta te pojanjava zato se nacije danas mogu smatrati prostorima dijaspore. Katharyne Mitchell svoj ogled posveuje hibridnosti, pojmu koji se posljednjih go-dina iznova pojavljuje kao vaan teorijski

Osvrti, prikazi, recenzije

231

termin u podrujima poput lingvistike, kul-turnih studija, knjievne kritike, postkolo-nijalnih analiza i odnosa priroda-drutvo. Posljednji ogledi, autora Stevea Hinchlif-fea i Nicka Binghama, propituju odnos priroda-kultura, drutveno-tehniko, a Ju-dith Tsouvalis tematizira pojam kiborga, kiborke kcije i upotrebu kiborkih me-tafora na podruju geogra je.

Knjiga zavrava pogovorom Laure a-kaje, urednice hrvatskog izdanja, pod na-slovom Kulturna geogra ja, ili zato se stvari na razliitim mjestima dogaaju ra-zliito, u kojem daje iscrpan osvrt na povi-jesni razvoj kulturne geogra je, svoje vi-enje ovog zbornika te objanjava dileme s kojima se kao urednica hrvatskog izdanja susrela prilikom prilagoavanja pojedinih engleskih termina hrvatskom jeziku. Pri-jevod mnogih kljunih pojmova, vanih i izvan geografske discipline, vrijedan je prinos knjige interkulturalnoj i interdis-ciplinarnoj znanstvenoj komunikaciji. Urednica naglaava da je generalni cilj bio podomaiti terminologiju, ali je u nizu sluajeva ipak odlueno u korist posue-nica kako se ne bi izgubio status termina i njegovo znaenje (npr. queer geogra ja naspram geogra ja homoseksualnosti ili reprezentacija naspram prikaz, prikaziva-nje, predstavljanje). Takoer, argumentira-no i potanko pojanjava odabir prijevoda termina human geography terminom hu-mana geogra ja. To je jedan od temeljnih pojmova geografske struke, ija je transla-cija povodom dugogodinjih rasprava u hrvatskoj geogra ji. Kulturna geogra ja. Kritiki rjenik kljunih pojmova vrijedna je knjiga koja hrvatskim itateljima otvara pogled na raznovrsnost i aktualnost kul-turnogeografskog pristupa. Upravo zbog brojnosti tema koje obrauje kroz interdis-

ciplinarnu prizmu, zbornik nadilazi granice jednog znanstvenog podruja i predstavlja vaan doprinos ne samo geogra ji ve i suvremenoj drutvenoj znanosti openito.

Lana Slavuj

Prikaz

Meunarodni znanstveni skup Rethinking MarxismAmherst, 2009.

Sveuilite Massachusetts u Amherstu jedna je od najveih utvrda postkapitali-stikog promiljanja drutvenog realiteta na amerikom kontinentu. Taj epitet nosi zbog prilino jasne opredijeljenosti profe-sorske i studenske populacije da u svako-dnevnom teorijskom i aktivistikom radu promie postkapitalistike vrijednosti. To nisu samo organizirani studenski pritisci da se smanje kolarine, prekine eksploata-cija u zemljama Treeg svijeta i redistri-buiraju nancijska sredstva, ve i iroko rairena svijest o ekoloki prihvatljivom nainu ivota koji, primjerice, zabranjuje upotrebu plastinih boca ili promie prava ivotinja i neivotinjsku prehranu. S obzi-rom na to Sveuilite Massachusetts bilo je pravo mjesto za odravanje konferencije Rethinking Marxism, iji je cilj, kao to se moe zakljuiti iz naslova, promocija post-kapitalistike vizije svijeta. Promiljanje marksistike misli u kontekstu suvremeno-ga globalnog drutva nije bila tema koja je okupila opskurne ideologe marksizma sa

Politika misao, god. 46, br. 2, 2009, str. 228-231

232

svih strana svijeta (iako je i njih vjerojatno bilo), ve vrlo ugledna i svjetski renomi-rana imena, poglavito iz ekonomskih i po-litikih znanosti, koja smatraju da postoji alternativa trenutanom, kapitalistiki ori-jentiranom nainu proizvodnje, a koji nije komunistika utopija u ruhu socijalistikog sustava, kao to je to bio sluaj u bivem socijalistikom bloku. Oni smatraju da ka-pitalistiko drutvo zapadnog tipa dovodi do velikih drutvenih i prirodnih poreme-aja ije su posljedice teko sagledive, te stoga drutveno relevantne. Meu najpo-znatijim sudionicima ovog skupa bili su politiki lozof Michael Hardt (Duke Uni-versity), koji je s Antoniom Negriem sua-utor nekolik