POSTUPAK PO USTAVNIM ŽALBAMA

POSTUPAK PO USTAVNIM ŽALBAMA

O d l u k e

Odluke kojima se usvaja ustavna žalba

i utvrđuje povreda prava

Oblast građanskog prava

(utvrđene povrede prava iz člana 32 Ustava i člana 6 stav 1 Evropske konvencije)

***

POVREDA PRAVA NA PRAVIČNO SUĐENJE U DIJELU KOJI SE ODNOSI NA PRISTUP SUDU IZ ČLANA 32 USTAVA I ČLANA 6 STAV 1 EVROPSKE KONVENCIJE.

Ustavni sud Crne Gore u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije, Miodrag Iličković, Fetija Međedović, Desanka Lopičić, Đole Sekulović, Miraš Radović i Miodrag Latković, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 32 tačka 3 i člana 56 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 10. februara 2011. godine, donio je

O D L U K U

USVAJA SE ustavna žalba.

UKIDA SE rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 675/09, od 6. juna 2009. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Crne Gore na ponovni postupak.

Ova odluka objaviće se u »Službenom listu Crne Gore«.

O b r a z l o ž e nj e

1. Lj.M., iz Podgorice, podnio je ustavnu žalbu izjavljenu protiv rješenja Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 675/09, od 6. juna 2009. godine i presude Višeg suda u Podgorici, Gž.br. 2568/07, od 14. marta 2009. godine, zbog povrede prava propisanih odredbom člana 32 Ustava Crne Gore.

Obrazlažući povredu navedenog prava podnosilac ističe da je Vrhovni sud Crne Gore rješavajući po izjavljenoj reviziji istu odbacio kao nedozvoljenu, jer nije ispunjen uslov visine vrijednosti spora ne upuštajući se u dalje razmatranje predmeta; da se u postupku pred sudovima u konkretnom slučaju nije odlučivalo na osnovu prezentiranih i provedenih dokaza iz kojih proizilazi da se pokušalo između JEP EPCG Nikšić i tužioca simulovanim pravnim poslovima zamjene stana (radi izbjegavanja plaćanja poreza na promet koji iznosi više nego vrijednost stana) ustvari obavila kupoprodaja stana od 32 m2, za sumu od tada dogovorenih 35.000 DM = 17.000€. Predlaže da se utvrdi povreda prava i predmet vrati na ponovno suđenje.

2. U odgovoru tog suda, dostavljenog saglasno odredbama člana 26 stav 1 i 27 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu navodi se da ostaju pri navodima iz rješenja Rev. br. 675/09, od 6. juna 2009. godine.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Osnovnog suda u Podgorici, P.br. 2145/05.

4. Ustavni sud, saglasno odredbi člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava. Prema odredbi člana 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08) ustavna žalba može se podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti žalbe, u granicama istaknutog zahtjeva, Ustavni sud utvrđuje da li je podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno njegovo Ustavom zajamčeno pravo ili sloboda.

5. U sprovedenom postupku, uvidom u spis predmeta, Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:

Parnični postupak radi utvrđivanja ništavosti ugovora i iseljenja iz stana pokrenut je pred Osnovnim sudom u Podgorici 14. marta 2005. godine, tužbenim zahtjevom podnosioca ustavne žalbe.

U tužbi nije navedena vrijednost spora, već je ta vrijednost opredijeljena 2. novembra 2005. godine, u podnesku tužioca sa izjašnjenjem na odgovor na tužbu i preciziranje tužbenog zahtjeva u visini od 17.000 €. Utvrđeno je takođe, da je u uvodu presude Osnovnog suda u Podgorici P.br. 2154/05, od 5. septembra 2007. godine, utvrđena vrijednost spora u iznosu od 17,000 €. Tom presudom je tužbeni zahtjev podonosioca ustavne žalbe, a odložena je tužba u dijelu kojim je traženo da se utvrdi ništavost ugovora o kupovini stanova.

Presudom Višeg suda u Podgorici, Gž.br. 2568/07, od 14. marta 2009. godine, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrdjena presuda Osnovnog suda u Podgorici.

Odlučujući o reviziji izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Podgorici, Vrhovni sud je rješenjem, Rev.br. 675/09, od 6. juna 2009. godine, koje se osporava ustavnom žalbom, odbacio reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju Rješenja, pored ostalog, navodi se da prema odredbi člana 397 stav 3 Zakon o parničnom postupku (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 22/04), koji je stupio na snagu 11. aprila 2004. godine, a koji je u primjeni od 11. jula 2004. godine, po čijim se pravilima u ovoj stvari ima rješavati o dozvoljenosti revizije, propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskim pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanju u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe ako vijednost predmeta spora ne prelazi 5.000 €. Tužba u ovoj stvari podnijeta je 14. marta 2005. godine, a tužilac ni u tužbi, niti na pripremnom ročištu, ili prvom ročištu glavne rasprave nije naznačio vrijednost spora. Međutim, iz priznanice, koja se nalazi u spisima, utvrđeno je da je dana 23. marta 2005. godine, plaćena sudska taksa u iznosu od 10 € čime je na posredan način određena vrijednost predmeta spora. Prema Zakonu o sudskim taksama (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 12/01), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, sudska taksa od 10 € plaćala se preko 80 – 250 DM, pa je očigledno da tako odredjena vrijednost predmeta spora ne prelazi 5.000 €, zbog čega je revizija nedozvoljena.

6. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sljedećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (član 32).

Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu.član 20).

Vrhovni sud je najviši sud u Crnoj Gori. Vrhovni sud obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona od strane sudova (član 124 stav 1 tačka 2)«.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u relevantnom dijelu, propisuje:

»Svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj tužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim po osnovu zakona (član 6 stav 1).

Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđene ovom Konvencijom ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu (član 13)«.

Zakona o parničnom postupku (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 22/04):

»Revizija nije dozvoljeno u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 5.000 € (član 397 stav 3)«.

7. Ustavni sud je, nakon razmatranja navoda ustavne žalbe i odluka sudova, utvrdio da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda podnosiocu žalbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, u dijelu koji se odnosi na pristup sudu, zajamčeno odredbom člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već podliježe ograničenjima koja ne smiju narušavati samu suštinu prava i njegov legitimni cilj, a to je pristup pravnom sredstvu. Ta ograničenja, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, biće kompatibilna sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije samo ako su u skladu sa relevantnim domaćim zakonima i drugim propisima, ukoliko teže ka legitimnom cilju i ukoliko postoji razuman odnos srazmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja čijem se ostvarivanju teži (Presuda Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975.godine, serija A, broj 18 stav 35; Philis protiv Grčke, presuda od 27.avgusta 1991.godine, serija A, broj 209 stav 59).

Ograničavanje vrijednosti predmeta spora utiče na više načina na pravnu poziciju stranaka u parnici, između ostalog, i na mogućnost izjavljivanja revizije. Prema Zakonu o parničnom postupku tužilac treba da osigura pravo na reviziju odgovarajućom ocjenom vrijednosti predmeta spora i to već u samoj tužbi. Tuženi to pravo može sebi da osigura na način da na pripremnom ročištu, odnosno na glavnoj raspravi, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, odgovarajućom intervencijom izazove sudsku kontrolu (član 40 st. 2 i 3).

Iz navedenih odredaba Zakona o parničnom postupku proizilazi da sud utvrđuje vrijednost spora samo ako je tužilac suviše visoko ili suviše nisko naznači. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, nema zabrane da sud utvrdi vrijednost spora kada to tužilac ne uradi na način propisan Zakonom.

Sudski postupci moraju se sprovesti u skladu sa ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore. Njihovo sprovođenje ne smije se izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja organa državne vlasti, već mora uključiti i zahtjev prema kojem zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Konvencije. U takva očekivanja, po nalaženju Ustavnog suda, nesumnjivo spada i očekivanje da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegovog pokretanja. U konkretnom slučaju, podnosioci su imali legitimno očekivanje da će odlučivanje u njihovom sporu završiti pred revizijskim sudom, jer su nižestepeni sudovi prihvatili opredijeljenu vrijednost predmeta spora.

Naime, u ustavnosudskom postupku, utvrđeno je da je vrijednost predmetnog spora opredijeljena podneskom tužioca sa izjašnjenjem na odgovor na tužbu i preciziranjem tužbenog zahtjeva, u visini od 17.000 €. Taj iznos je prihvatio Osnovni sud u Podgorici i u uvodu presude označio vrijednost spora na iznos od 17.000.€, saglasno kojoj je prema odredbama člana 397 stav 3 Zakona o parničnom postupku podnosiocu ustavne žalbe bilo dozvoljeno podnošenje revizije. Podnosilac žalbe, stoga, ne treba da trpi štetu zbog propusta suda da naloži podnosiocu da plati razliku između iznosa sudske takse koju je platio i iznosa koji odgovara utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (presuda Evropskog suda za ljudska prava Garzičić protiv Crne Gore, predstavka br.17931/07, od 21. septembra 2010. godine).

Ustavni sud je ocijenio da je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, dopuštenost revizije zasnovao na pretjeranom formalizmu u tumačenju procesnih pretpostavki na pristup Vrhovnom sudu kao najvišem sudskom organu na štetu podnosioca ustavne žalbe. Na taj način Vrhovni sud je povrijedio pravo podnosiocima ustavne žalbe na pristup tom sudu.

Na osnovu iznijetih razloga,odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi člana 151 stav 2 Ustava Crne Gore i odredbi člana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

Už-III br. 28/09

USTAVNI SUD CRNE GORE

10. februar 2011. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a

dr Milan Marković,s.r.

***

POVREDA PRAVA NA PRAVIČNO SUĐENJE U DIJELU KOJI SE ODNOSI NA PRISTUP SUDU, IZ ČLANA 32 USTAVA I ČLANA 6 STAV 1 EVROPSKE KONVENCIJE.

Ustavni sud Crne Gore u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije - Miodrag Latković, Desanka Lopičić, Fetija Međedović, Miraš Radović, Đole Sekulović i Miodrag Iličković, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 32 tačka 3 i člana 56 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 24. februara 2011. godine, donio je

O D L U K U

I - USVAJA SE ustavna žalba.

II - UKIDA SE rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 1165/09, od 5. novembra 2009. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Crne Gore na ponovno odlučivanje.

Ova odluka objaviće se u »Službenom listu Crne Gore«.

O b r a z l o ž e nj e

1. Ž.R., iz Bara, koga zastupa Vojislav Anđelić, advokat iz Podgorice, podnio je ustavnu žalbu i dopunu ustavne žalbe, izjavljene protiv rješenja Vrhovnog suda Crne Gor,e Rev. br. 1165/09, od 5. novembra 2009. godine, kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena. Podnosilac smatra da su mu osporenom odlukom Suda povrijeđena prava zajemčena odredbama čl. 19 i 32 Ustava Crne Gore.

U žalbi podnosilac navodi da nije imao pravično suđenje zato što je Vrhovni sud odbacio podnijetu reviziju, umjesto da odluči da li su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odlučili da u izvršnom postupku on odgovara za tuđe obaveze imovinom vrijednom više od 200.000,00€ za potraživanje V. P. prema njegovom pravnom prethodniku koje je, u momentu dosuđenja, bilo manje od 60.000,00€; da je zemljište, koje je bilo predmet izvršenja, kupio od P. S., da je isplatio kupoprodajnu cijenu, sklopio i ovjerio kupoprodajni ugovor, da je stupio u posjed ali da nije mogao upisati pravo vlasništva, jer je prodavac P.S. umro; da je u međuvremenu pokrenut izvršni postupak na imovini naslednika P.S.,D.S. i ističe da spor traje neopravdano dugo, jer je postupak pokrenut 29.11.2004. godine a prvostepena odluka je donijeta tek 4. juna 2008. godine.

2. Ustavni sud je, saglasno odredbama člana 26 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), dostavio ustavnu žalbu na odgovor Vrhovnom sudu Crne Gore.

U dostavljenom odgovoru se navodi da je ustavna žalba neosnovana, jer podnosiocu, sa činjeničnih i pravnih razloga bliže navedenih u osporenom rješenju, nijesu povrijedjena ljudska prava i slobode

3. Ustavni sud, saglasno odredbi člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava. Prema odredbi člana 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08) ustavna žalba može se podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti žalbe u granicama istaknutog zahtjeva, Ustavni sud utvrđuje da li je podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno njegovo Ustavom zajamčeno pravo ili sloboda.

4. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 3411/04.

5. U sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta, Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:

Parnični postupak radi utvrđenja prava svojine i proglašenja da je izvršenje nedopušteno, pokrenut je pred Osnovnim sudom u Podgorici, 29. novembra 2004. godine, tužbenim zahtjevom, da Sud utvrdi da je podnosilac ustavne žalbe vlasnik zemljišta, katastarska parcela br. 3648/6, površine 1.000m2, upisana na S.P.D. u Listu nepokretnosti br. 6453, KO Podgorica III i da se upis prava vlaništva izvrši na osnovu presude, da se proglasi nedopuštenim izvršenje na toj katastarskoj parceli, po rješenju Osnovnog suda u Podgorici »I« br. 652/04, a po predlogu V. P. iz L, Opština B, protiv D. S., sa nepoznatim boravištem i da se, ukoliko je sprovedeno izvršenje, donese privremena mjera prema V.P. i D. S., o zabrani otuđenja i opterećenja predmetne parcele.

U tužbi nije navedena vrijednost spora već je tu vrijednost opredijelio punomoćnik podnosioca 22. februara 2004. godine, na predzadnjem ročištu glavne rasprave u visini 50.000 €, što je prvostepeni sud prihvatio i označio u presudi kao vrijednost spora. Postupak je pravosnažno okončan presudom Višeg suda u Podgorici, Gž.br. 2400/08, od 23. juna 2009. godine, kojom je izjavljena žalba podnosioca odbijena. kao neosnovana.

Odlučujući o reviziji, izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Podgorici, Vrhovni sud je rješenjem, Rev.br.1165/09, od 5. novembra 2009. godine, odbacio reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja se, pored ostalog, navodi da je članom 397 stav 3 Zakona o parničnom postupku (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 22/04), koji je u primjeni od 11. jula 2004. godine, propisano da revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi 5.000,00€. Sud je utvrdio da vrijednost spora nije naznačena ni u tužbi, na pripremnom ročištu, kao ni na prvom ročištu za glavnu raspravu, uključujući i ročište od 22. februara 2008. godine (poslije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari) , pa je iz priznanice utvrdio da je tužilac dana 16. decembra 2004. godine platio sudsku taksu u iznosu od 10,00 € i zaključio da je podnosilac ustavne žalbe, na posredan način, odredio vrijednost predmeta spora i odbacio reviziju kao nedozvoljenu, jer vrijednost spora ne prelazi 5.000,00€.

6. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sledećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava i sloboda (član 19).

Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (član 32).

Vrhovni sud je najviši sud u Crnoj Gori. Vrhovni sud obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona od strane sudova (član 124 stav 1 tačka 2)«.

Zakona o parničnom postupku (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 22/04)

»Revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo ne prelazi 5.000 € (član 397 stav 3)«.

7. Ustavni sud je, nakon razmatranja navoda ustavne žalbe i odluka sudova, utvrdio da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda podnosiocu žalbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zajemčeno članom 32 Ustava, u dijelu koji se odnosi na pristup sudu.

Pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već podliježe ograničenjima koja ne smiju narušavati samu bit prava i njegov legitimni cilj, a to je pristup pravnom sredstvu. Ograničenja pristupa sudu su kompatibilna sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije samo ako su u skladu sa relevantnim domaćim zakonima i drugim propisima, ukoliko teže ka legitimnom cilju i ukoliko postoji razuman odnos srazmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja čijem se ostvarivanju teži (Presuda Evropskog suda za ljudska prava Ringeisen protiv Austrije, od 16.jula 1971. godine. Serija A.br. 13, strana 45 stav 95, Guerin protiv Francuske, 29. jul 1998. godine, st. 37, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-V).

Ograničavanje vrijednosti predmeta spora utiče na više načina na pravnu poziciju stranaka u parnici i, između ostalog, na mogućnosti izjavljivanja revizije. Prema Zakonu o parničnom postupku tužilac je dužan da navede vrijednost spora u samoj tužbi ako želi da koristi reviziju, a tuženi može to pravo da osigura ako u odgovoru na tužbu, odnosno na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi, prije upuštanja o raspravljanju o glavnoj stvari, odgovarajućom intervencijom izazove sudsku kontrolu (član 40 st. 2 i 3).

Iz navedenih odredaba Zakona o parničnom postupku proizilazi da sud utvrđuje vrijednost spora samo ako je tužilac suviše visoko ili suviše nisko naznači. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, nema zabrane da sud utvrdi vrijednost spora kada to tužilac ne uradi na način propisan zakonom.

U ustavnosudskom postupku utvrđeno je da je zastupnik podnosioca opredijelio vrijednost predmetnog spora na predzadnjem ročištu glavne rasprave, od 22. februara 2004. godine, u visini od 50.000,00 €, na koju, prema zapisniku sa tog ročišta, nije bilo prigovora niti drugačijeg određenja vrijednosti spora i da je na tužbu plaćena sudska taksa u iznosu od 10,00 €. Osnovni sud u Podgorici je prihvatio tu vrijednost spora i u uvodu presude označio da je vrijednost spora 50.000,00 €, saglasno kojoj je, prema odredbama Zakona o parničnom postupku, podnosiocu ustavne žalbe bilo dozvoljeno podnošenje revizije. Stoga, podnosilac žalbe ne treba da trpi štetu zbog propusta suda da naloži podnosiocu žalbe da plati razliku između iznosa sudske takse koju je platio i iznosa koji odgovara utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (presuda Evropskog suda za ljudska prava Garzičić protiv Crne Gore, predstavka br. 17931/07, od 21. septembra 2010).

Sudski postupci se, prema ocjeni Ustavnog suda, moraju sprovesti u skladu sa ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore. Njihovo se sprovođenje, naime, ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja organa državne vlasti već mora uključiti i zahtjev prema kojem zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Konvencije. U takva očekivanje, po nalaženju Ustavnog suda, nesumnjivo spada i očekivanje da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegovog pokretanja. U konkretnom slučaju, podnosilac ustavne žalbe je imao legitimno očekivanje da će odlučivanje u njihovom sporu završiti pred revizijskim sudom, jer su nižestepeni sudovi prihvatili opredijeljenu vrijednost predmeta spora.

Na osnovu iznijetih razloga,odlučeno je kao u izreci.

Už-III br. 112/09 USTAVNI SUD CRNE GORE

24. februar 2011. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a

dr Milan Marković,s.r.

***

POVREDA PRAVA NA PRAVNI LIJEK, IZ ČLANA 20 USTAVA CRNE GORE I ČLANA 13 EVROPSKE KONVENCIJE I PRAVA NA PRAVIČNO SUĐENJE U DIJELU KOJI SE ODNOSI NA PRISTUP SUDU IZ ČLANA 32 USTAVA I ČLANA 6 STAV 1 EVROPSKE KONVENCIJE.

Ustavni sud Crne Gore u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije - Desanka Lopičić, Fetija Međedović, Miraš Radović, Đole Sekulović i Miodrag Latković, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 32 tačka 3 i člana 56 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od10. marta 2011. godine, donio je

O D L U K U

I - USVAJA SE ustavna žalba.

II - UKIDA SE rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 1023/09, od 8. oktobra 2009. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Crne Gore na ponovni postupak.

Ova odluka objaviće se u »Službenom listu Crne Gore«.

O b r a z l o ž e nj e

1. D.K. i M.K., iz Podgorice, koje zastupa Marika Novaković, advokat, iz Podgorice, podnijeli su ustavnu žalbu protiv rješenja Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1023/09, od 8. oktobra 2009. godine, kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena i da su im povrijeđena prava, na pravni lijek, pravo na jednakost pred zakonom i pravo svojine, zajemčeni odredbama člana17 stav 2, čl. 20 i 58 Ustava Crne Gore.

U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da se predmetni spor vodi već 10 godina radi utvrđenja prava svojine na zemljištu; da je Vrhovni sud dozvoljenost revizije cijenio prema zakonu koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe; da su tužioci po ukidnim rješenjima preinačavali vrijednost spora dva puta, a pratila ga je promjena valute i zakonskog cenzusa za reviziju; da je zbog pogrešne ocjene vrijednosti spora podnosiocima povrijeđena zaštita prava pred revizionim sudom u konkretnom sporu. Predlažu da se ukine pobijano rješenje i da se predmet vrati istom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

2. Ustavni sud je, saglasno odredbama člana 26 stav 1 i člana 27 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu zatražio od Vrhovnog suda mišljenje na navode sadržane u ustavnoj žalbi. U odgovoru tog suda navodi se da taj Sud ostaje pri razlozima iz revizionog rješenja koje se osporava u ustavnosudskom postupku.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljeni su spisi predmeta Osnovnog suda u Podgorici, P.br. 1745/07.

4. Ustavni sud, saglasno odredbi člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava. Prema odredbi člana 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08) ustavna žalba se može podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

Ustavni sud u postupku pokrenutim ustavnom žalbom u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj žalbi utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama povrijeđeno ustavno pravo podnosioca ustavne žalbe.

5. U sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta, Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:

- Presudom Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 1745/07od 25. septembra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužilaca (podnosilaca ustavne žalbe), kojim je traženo da se utvrdi da je pok. M.K. imao pravo svojine na zemljištu, koje je sada označeno kao kat. parcela 1528 KO Tološi, upisano na ime Opštine Podgorica, kao društvena svojina, u površini od 6.298 m2, koje pravo svojine pripada tužiocima kao zakonskim nasljednicima u dijelu od po ½ što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužioci svoje pravo uknjiže kod nadležne Direkcije za nekretnine u Podgorici.

- Viši sud u Podgorici je presudom, Gž. br. 3240/08 od 16. juna 2009. godine, potvrdio prvostepenu presudu i odbio kao neosnovanu žalbu tužilaca.

- Odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv navedene presude Višeg suda u Podgorici, Vrhovni sud Crne Gore je rješenjem Rev. br. 1023/09, od 8. oktobra 2008. godine, koje se osporava ustavnom žalbom, odbacio reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja se navodi: da je u konkretnom slučaju tužba podnijeta prvostepenom sudu 28. januara 1999. godine, pa se dozvoljenost revizije u ovoj stvari cijeni prema članu 382 st. 3 Zakona o parničnom postupku koji je izmjenjen članom 72 Zakona o izmjenama dopunama ZPP-a (»Službeni list SRJ«, br.14/98) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Tim odredbama propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 15.000,00 dinara; da je tužilac u tužbi naveo vrijednost predmeta spora u iznosu od 8.000,00 dinara, zbog čega je revizija nedozvoljena.

6. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sljedećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (član 32).

Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu.član 20).

Vrhovni sud je najviši sud u Crnoj Gori. Vrhovni sud obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona od strane sudova (član 124 stav 1 tačka 2)«.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u relevantnom dijelu, propisuje:

»Svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj tužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim po osnovu zakona (član 6 stav 1).

Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđene ovom Konvencijom ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu(član 13)«.

Zakona o parničnom postupku (»Službeni list SFRJ«, br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, i u »Službenom listu SRJ«, br.27/92, 31/93, 24/94, 12/98 i 15/98):

»Da u slučajevima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi i da u slučaju da je tužilac očigledno suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano onda na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost označene vrijednosti (član 40 st. 2 i 3).

U imovinsko pravnim sporovima revizija nije dozvoljena ako vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 15.000,00 dinara i da se novi režim dopuštenosti revizije primjenjuje i u započetim postupcima, ukoliko je prvostepena presuda donijeta poslije 13. marta 1998.godine (član 382 st. 2 i 3)«.

Zakona o parničnom postupku (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 22/06):

»Revizija nije dozvoljena u imovinsko pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanja u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora, pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 € (član 397 stav 2)«.

7. Ustavni sud je, nakon razmatranja navoda ustavne žalbe i odluka sudova, utvrdio da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda podnosiocima žalbe, osim prava na pravni lijek, zajemčeno odredbom člana 20 Ustava i članom 13 Evropske konvencije, povrijeđeno pravo na pravično suđenje,u dijelu koji se odnosi na pristup sudu, zajamčeno odredbom člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Obezbjeđivanje djelotvornog pravnog lijeka jedno je od osnovnih procesnih jemstava u svim pravnim postupcima, koje se zbog svog značenja garantuje Ustavom kao osnovno pravo.

Pravo na pravni lijek ne može se iscrpljivati u strogo formalnom smislu kroz mogućnost njegovog izjavljivanja, već predstavlja djelotvornu pravnu zaštitu, pa je nadležan sud dužan da ocijeni sve relevantne navode iz podnijete revizije i pravično odluči o pravima i interesima podnosioca revizije.

Pravo na pristup sudu, nije apsolutno pravo već podliježe ograničenjima koja ne smiju narušavati samu suštinu prava i njegov legitimni cilj, a to je pristup pravnom sredstvu. Ta ograničenja, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, biće kompatibilna sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije samo ako su u skladu sa relevantnim domaćim zakonima i drugim propisima, ukoliko teže ka legitimnom cilju i ukoliko postoji razuman odnos srazmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja čijem se ostvarivanju teži (Presuda Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21.februara 1975.godine, serija A, broj 18 stav 35; Philis protiv Grčke, presuda od 27.avgusta 1991.godine, serija A, broj 209 stav 59).

Ograničavanje vrijednosti predmeta spora utiče na više načina na pravnu poziciju stranaka u parnici, između ostalog, i na mogućnost izjavljivanja revizije. Prema Zakonu o parničnom postupku tužilac treba da osigura pravo na reviziju odgovarajućom ocjenom vrijednosti predmeta spora i to već u samoj tužbi. Tuženi to pravo može sebi da osigura na način da na pripremnom ročištu, odnosno na glavnoj raspravi, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, odgovarajućom intervencijom izazove sudsku kontrolu (član 40 st. 2 i 3).

Iz navedenih odredaba Zakona o parničnom postupku proizilazi da sud utvrđuje vrijednost spora samo ako je tužilac suviše visoko ili suviše nisko naznači. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, nema zabrane da sud utvrdi vrijednost spora kada to tužilac ne uradi na način propisan Zakonom.

Sudski postupci, prema ocjeni Ustavnog suda, moraju se sprovesti u skladu sa ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore. Njihovo sprovođenje, naime, ne smije se izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja organa državne vlasti, već mora uključiti i zahtjev prema kojem zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Konvencije. U takva očekivanja, po nalaženju Ustavnog suda, nesumnjivo spada i očekivanje da će se spor riješiti primjenom pravnih standarda važećih u vrijeme njegovog pokretanja. U konkretnom slučaju, podnosioci su imali legitimno očekivanje da će odlučivanje u njihovom sporu završiti pred revizijskim sudom, jer su u toku vođenja parničnog postupka dva puta preinačavali vrijednost predmeta spora (u tužbi Osnovnom sudu u Podgorici, od 17. januara 2005. godine, u kojoj je naznačena vrijednost spora u iznosu od 15.000 € i podnesku od 27. oktobra 2008. godine u kojem je istaknuta vrijednost spora u iznosu 50.000 €), o čemu se sudovi u svojim odlukama nijesu izjašnjavali. Naprotiv, ni u prvostepenoj niti u drugostepenoj presudi koje su bile predmet ocjene revizionog suda, ne navodi se vrijednost predmeta konkretnog spora. Stoga, podnosioci ustavne žalbe ne treba da trpe štetu zbog propusta suda.

Ustavni sud je ocijenio da je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, dopuštenost revizije zasnovao na pretjeranom formalizmu u tumačenju procesnih pretpostavki na pristup Vrhovnom sudu kao najvišem sudskom organu na štetu podnosilaca ustavne žalbe. Na taj način Vrhovni sud je povrijedio pravo podnosilaca ustavne žalbe na pristup tom sudu i pravo na korišćenje djelotvornog pravnog lijeka.Taj pretjerani formalizam u prvom redu dovodi do povrede prava na pravično suđenje, odnosno do uskraćivanja prava da nadležni sud ocjeni sve navode podnijete revizije i pravično raspravi i odluči o potencijalnim pravima podnosilaca ustavne žalbe na koje su u reviziji ukazali. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava primjenjivana ograničenja ne smiju spriječiti niti umanjiti pristup pravnom lijeku koji pripada podnosiocu na takav način ili do takve mjere da bi sama suština toga prava bila umanjena ili oslabljena (presuda od 19.VI.2001.u predmetu Kreuz protiv Poljske; presuda od 23.XI.1993.u predmetu Poitrimol protiv Francuske; presuda od 14.XII.1999. u predmetu Khalfaoui protiv Francuske; presuda od 15.II.2000.u predmetu Garcia Manibardo protiv Španije; presuda od 6.XII.2001 u predmetu Yagtzilar i dr. Protiv Grčke).

Zakonodavac, doduše opravdano može ograničiti pravo na pravni lijek u interesu efikasnosti pravosuđa, ali propust valjane primjene takvih odredaba značiće uvijek povredu prava na pristup pravnom lijeku kada predstavlja proizvoljno tumačenje mjerodavnog prava (presuda od 12.VII.2001. u predmetu Prince Hans-Adam of Lichtenstenstein protiv Njemačke) ili kada podnosiocu pravnog lijeka nameće nesrazmjerno ograničenje njegovog prava (presuda od 21.IX.2004.u predmetu Zwiazek Nauczycieltstwa Polskiego protiv Poljske; presuda od 31.VII.2001. u predmetu Mortier protiv Francuske).U prethodnom je upravo riječ o slučaju kada sud odredbe o dopuštenosti primjenjuje „na previše formalistički način“(presuda od 28.X.2003. u predmetu Stone Court Shipping Co. Protiv Španije, presuda od 20.IV.2004.u predmetu Bulena protiv Češke, presuda od 25.V.2004. godine u predmetu Kadlec i dr.protiv Češke, presuda od 27.V.2004.u predmetu Boulougouras protiv Grčke).

Sudski postupci se, prema ocjeni Ustavnog suda, moraju sprovesti u skladu sa ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore. Njihovo se sprovođenje, naime, ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja organa državne vlasti već mora uključiti i zahtjev prema kojem zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Konvencije.

Na osnovu iznijetih razloga, odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi člana 151 stav 2 Ustava Crne Gore i člana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

Už-III br. 128/09

USTAVNI SUD CRNE GORE

10. mart 2011. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a

dr Milan Marković,s.r.

***

POVREDA PRAVA NA PRAVIČNO SUĐENJE IZ ČLANA 32 USTAVA CRNE GORE I ČLANA 6 STAV 1 EVROPSKE KONVENCIJE.

Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije - Miodrag Iličković, Miodrag Latković, Desanka Lopičić, Fetija Međedović, Miraš Radović i Đole Sekulović, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 33 tačka 3 i člana 56 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 24. februara 2011. godine, donio je

O D L U K U

I - USVAJA SE ustavna žalba.

II - UKIDA SE presuda Višeg suda u Podgorici, Gž.br. 2771/09-08, od 16. oktobra 2009. godine i predmet vraća Višem sudu u Podgorici na ponovni postupak.

Ova odluka objaviće se u »Službenom listu Crne Gore«.

O b r a z l o ž e nj e

1. D.B., iz Danilovgrada, je preko svog punomoćnika Veselina Raspopovića, advokata, iz Danilovgrada, podnio blagovremenu i dozvoljenu ustavnu žalbu protiv presude Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 2771/09-08, od 16. oktobra 2009. godine. Podnosilac smatra da su mu osporenom presudom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena prava iz čl. 19, 20 i 58 nUstava Crne Gore.

Obrazlažući povredu navedenih prava podnosilac ističe: da je postao vlasnik nepokretnosti koje su predmet spora na osnovu sklopljenog kupoprodajnog ugovora u pisanoj formi, koji je priložen u tužbi, Ov.I.br. 719/73, koji je ovjeren kod Opštinskog suda u Danilovgradu, 9. 11. 1973. godine; da je nakon toga, upisan kao vlasnik u list nepokretnosti, br. 299, KO »Novo Selo«, pa je neosnovana tvrdnja iz osporene presude da je predmetna nepokretnost stečena na osnovu usmenog ugovora o kupoprodaji, čime je verifikovano nezakonito prisvajanje njegove imovine od strane tužene opštine Danilovgrad. Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu žalbu i ukine osporenu presudu.

2. Ustavnom sudu nije dostavljeno traženo mišljenje Višeg suda na navode sadržane u žalbi.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljeni su spisi predmeta Osnovnog suda u Danilovgradu, P. br. 505/08.

4. Ustavni sud saglasno odredbi člana149 stav1 tačka 3 Ustava, odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

Prema odredbi člana 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08) ustavna žalba se može podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

Ustavni sud u postupku pokrenutim ustavnom žalbom u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj žalbi utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama povrijeđeno ustavno pravo podnosioca ustavne žalbe.

5. U sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta, Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:

- Presudom Osnovnog suda u Danilovgradu, P.br. 505/08, od 31. jula 2009. godine, u stavu I izreke usvojen je tužbeni zahtjev i utvrđeno da tužiocu pripada pravo svojine na nepokretnosti koju čine kat. parcela br. 1897, po kulturi pašnjak VI klase, površine 1.506 m2, kao i sjeverozapadni dio kat. parcele br. 2025, koji dio čine: njiva VI klase površine 93 m2, livada VI klase površine 193 m2 i njiva II klase površine 3200m2, evidentirane u List nepokretnosti br. 345 KO »Novo Selo«, što je tužena dužna da prizna i trpi preuknjižbu kod Uprave za nekretnine PJ Danilovgrad. Stavom II izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

- Protiv naznačene prvostepene presude žalbu je izjavila tužena Opština Danilovgrad u dijelu izreke pod stavom prvim i tužilac u dijelu izreke pod stavom drugim. Viši sud u Podgorici je presudom, Gž. br. 2771/09-08, od 16. oktobra 2009. godine, preinačio prvostepenu presudu u stavu I izreke na način što je odbio tužbeni zahtjev, dok je u odnosu na stav II potvrdio.

Prema ocjeni Višeg suda u Podgorici, pogrešan je pravni pristup prvostepenog suda, koji se sastoji u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer pruža zaštitu sticanju svojine na nepokretnostima putem usmenog ugovora o kupoprodaji između tužioca, kao kupca i N.N. R., iz Klikovače-Danilovgrad kao prodavca, iz 1973 godine. Ovo stoga što je odredbom člana 9 Zakona o prometu zemljišta i zgrada (»Službeni list SFRJ«, br. 43/65) bilo propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo korišćenja ili pravo svojine na zemljištu ili zgradi mora biti pismen i da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo. Stoga drugostepeni sud nalazi da se u smislu odredaba člana 101 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, radi o apsolutno ništavom pravnom poslu koji se ne može konvalidirati.

6. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sledećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava i sloboda (član 19).

Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu. (član 20).

Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (član 32)

Jemči se pravo svojine.

Niko ne može biti lišen ili ograničen prava svojine, osim kada to zahtijeva javni interes, uz pravičnu naknadu.

Prirodna bogatstva i dobra u opštoj upotrebi su u državnoj svojini«.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u relevantnom dijelu, propisuje:

»Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona (član 6 stav 1) « .

Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (»Službeni list Crne Gore«, br. 12/09):

»Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla ili nasljeđivanjem (član 28 st. 1).

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnim stvarima stiče se upisom u katastar nepokretnosti ili na drugi odgovarajući način određen zakonom (član 84)«.

Zakona o obligacionim odnosima (»Službeni list Crne Gore«, br. 47/08):

»Ugovor koji je suprotan prinudnim propisima ili moralu društva je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (član 101 stav 1) «.

7. Ustavni sud je, nakon razmatranja navoda ustavne žalbe i odluka sudova utvrdio da je, osporenom presudom Višeg suda u Podgorici podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajemčeno članom 32 Ustava Crne Gore, odnosno članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ocjena prava na pravično suđenje zavisi od toga da li je postupak, sagledavajući ga kao jedinstvenu cjelinu bio vođen na način koji je pravičan za podnosioca. Pri tome neće svaka procesna povreda dovesti do povrede ustavnog prava na pravično suđenje, već će to biti samo ona povreda koja je takvog značenja da podnosiocu ugrožava pravo na pravično suđenje.

Prvostepeni sud je svojom presudom u cjelosti usvojio tužbeni zahtjev tužioca (podnosioca ustavne žalbe) na način kako je to zatražio. Prema ocjeni prvostepenog suda tužilac je imao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima: kupoprodajni ugovor u pisanoj formi (koji se nalazi u spisima predmeta), Ov. I br. 719/73, zaključen između N.R., kao prodavca i D.B., kao kupca, kod nadležnog suda u Danilovgradu, 9. novembra 1973 godine. Uviđajem na licu mjesta i uvidom u kat. operat izvršena je identifikacija predmeta kupoprodaje (nepokretnosti- njen položaj, oblik, površina…), o čemu je dat nalaz i mišljenje sudskog vještaka geodetske struke. Takođe su izvedeni dokazi na glavnoj raspravi saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka, a cijenjeni su i drugi podaci i dokazi od značaja za pravilno odlučivanje (grafički podaci o parcelama- foto skice, kopije plana).

Drugostepeni sud svoju odluku u preinačenom dijelu zasniva na tome da je pogrešan pravni pristup prvostepenog suda, koji se sastoji u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer pruža zaštitu sticanju svojine, na nepokretnostima putem usmenog ugovora o kupoprodaji. Drugostepeni sud zanemaruje činjenicu postojanja pismenog ugovora o kupovini i prodaji Ov.I br. 719/73, od 9. novembra 1973. godine, zaključen između R.N. kao prodavca i B.D., kao kupca, ovjeren od strane suda i da je vještak utvrdio da je podnosilac ustavne žalbe i na osnovu tog ugovora konstatovan kao vlasnik spornih nepokretnosti.

Ustavni sud utvrđuje da se sudski postupci moraju sprovesti u skladu sa ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore, pa tumačenje procesnog i materijalnog prava u svakom konkretnom slučaju ne smije proizilaziti iz njegove arbitrarne i proizvoljne primjene, već mora uvažavati zahtjeve prava na pravično suđenje.

Prema ocjeni Ustavnog suda Viši sud kod odlučivanja po žalbi nije pažljivo analizirao sprovedene dokaze što je dovelo do proizvoljnosti kod utvrđivanja i ocjene činjenica i primjeni materijalnog prava. Drugostepeni sud je zauzevši neprihvativo stanovište da je, u konkretnom slučaju, došlo do prometa nepokretnosti na osnovu »usmenog« kupoprodajnog ugovora, propustio da utvrdi jesu li ispunjene pretpostavke za sticanje prava svojine, nad predmetnim nepokretnostima na osnovu činjenica utvrđenih u prvostepenoj presudi, zbog čega postupak, koji je prethodio ustavnosudskom postupku nije bio pravičan.

Prema stavu 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju niko ne može biti lišen svoje imovine osim u društvenom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima mjerodavnog prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud utvrđuje da je presudom Višeg suda Crne Gore, došlo i do povrede podnosiočevih prava na mirno uživanje imovine iz člana 1 Protokola br. 1 Evropske konvencije.

Na osnovu iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi člana 151 stav 2 Ustava Crne Gore i odredbi člana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

Už-III br. 25/10

USTAVNI SUD CRNE GORE

24. februar 2011. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a dr Milan Marković,s.r.

***

POVREDA PRAVA NA PRAVIČNO I NEPRISTRASNO SUĐENJE IZ ČLANA 32 USTAVA CRNE GORE I ČLANA 6 STAV 1 EVROPSKE KONVENCIJE I POVREDA PRAVA NA PRAVNI LIJEK, IZ ČLANA 20 USTAVA I ČLANA 13 EVROPSKE KONVENCIJE.

Ustavni sud Crne Gore u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije - Desanka Lopičić, Fetija Međedović, Miraš Radović, Đole Sekulović i Miodrag Latković, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 32 tačka 3 i člana 56 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 26. januara 2011. godine, donio je

O D L U K U

I - USVAJA SE ustavna žalba.

II - UKIDA SE rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 1348/09, od 17. novembra 2009. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Crne Gore na ponovni postupak.

Ova odluka objaviće se u »Službenom listu Crne Gore«.

O b r a z l o ž e nj e

1. D.V. i J.V., iz Kotora, preko punomoćnika Dušana Lukšića, advokata iz Podgorice, podnijeli su ustavnu žalbu protiv rješenja Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1348/09, od 17. novembra 2009. godine, kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena, smatrajući da im je povrijeđeno pravo na pravično i nepristrasno suđenje zajemčeno članom 32 Ustava Crne Gore.

U ustavnoj žalbi se, pored ostalog, navodi: da je njihov tužbeni zahtjev zavisio od dokaza koje tužioci bez svoje krivice nijesu mogli dobiti od državnih organa za vrijeme trajanja postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, jer su dostavljeni tek nakon uručenja presude Višeg suda i da su isti priloženi uz izjavljenu reviziju; da Vrhovni sud nije cijenio te dokaze; da je vrijednost predmeta spora, u svim donesenim presudama označena u iznosu od 25,000 €; da je Vrhovni sud utvrdio da vrijednost predmeta spora, odlučna za ocjenu dozvoljenosti revizije, u konkretnom slučaju, ne prelazi iznos od 15.000 dinara; da je Vrhovni sud zauzeo stav da je tužilac na posredan način odredio visinu vrijednosti predmeta spora plaćanjem takse u iznosu od 25,oo dinara, koja se plaćala na vrijednost spora od 500 do 750 dinara; da su platili taksu onoliko koliko je sud odredio, a u tužbi nijesu naznačili vrijednost spora koja nesumnjivo prelazi iznos od 25.000,00 € i da su, stoga, ostali uskraćeni za ocjenu dokaznog materijala pred Vrhovnim sudom. Predlažu da se ukine pobijano rješenje i da se predmet vrati istom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

2. Ustavni sud je, saglasno odredbama člana 26 stav 1 i člana 27 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu zatražio od Vrhovnog suda mišljenje na navode sadržane u ustavnoj žalbi. U odgovoru tog suda navodi se da taj Sud ostaje pri razlozima iz revizionog rješenja koje se osporava u ustavnosudskom postupku.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljeni su spisi predmeta Osnovnog suda u Kotoru, P. br. 741/07.

4. Ustavni sud, saglasno odredbi člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

Prema odredbi člana 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08) ustavna žalba se može podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

5. Ustavni sud u postupku pokrenutim ustavnom žalbom u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj žalbi utvrđuje da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama povrijeđeno ustavno pravo podnosioca ustavne žalbe.

6. U sprovedenom postupku, uvidom u spise predmeta, Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:

- Presudom Osnovnog suda u Kotoru, P. br. 741/07, od 5. decembra 2008. godine, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtjev podnosilaca ustavne žalbe, kojim su tražili da se utvrdi da su tužioci, kao pravni sljedbenici, putem održaja stekli pravo svojine u cjelini na kat. parc. 504 i 505 KO Sutvara LN 3, i to svako za po ½ idealnog suvlasničkog dijela, što su tuženi dužni priznati i trpjeti i da se tužioci na osnovu ove presude uknjiže kao vlasnici predmetne nepokretnosti.

- Viši sud u Podgorici presudom, Gž. br. 66/09-96, od 7. jula 2009. godine, potvrdio je prvostepenu presudu i odbio kao neosnovanu žalbu tužilaca.

- Odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv navedene presude Višeg suda u Podgorici, Vrhovni sud Crne Gore je rješenjem, Rev. br. 1348/09, od 17. novembra 2009. godine, koje se osporava ustavnom žalbom, odbacio reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja se navodi: da prema noveliranom članu 382 st. 2 i 3 Zakona o parničnom postupku u imovinsko-pravnim sporovima revizija nije dozvoljena ako vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 15.000 dinara; da ove odredbe važe od 14. marta 1998. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a (»Službeni list SRJ«, br.14/98); da se novi režim dopuštenosti revizije primjenjuje i u započetim postupcima, ukoliko je prvostepena presuda donijeta poslije 13. marta 1998. godine, što je izričito određeno članom 111 stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku; da tužilac ni u tužbi podnijetoj 12. novembra 1996. godine, niti na pripremnom ročištu ili prvom ročištu glavne rasprave nije naveo vrijednost predmeta spora, ali da se iz priznanice koja se nalazi u spisima, vidi da je tužilac platio taksu za tužbu u iznosu od 25,00 dinara, što odgovara protivrijednosti od 500 do 750 dinara, čime je na posredan način prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim taksama (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 13/94), koji je tada bio na snazi, određeno da vrijednost predmeta spora ne prelazi 15.000 dinara, zbog čega je revizija nedozvoljena.

7. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sledećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (član 32).

Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu (član 20).

Vrhovni sud je najviši sud u Crnoj Gori. Vrhovni sud obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona od strane sudova (član 124 stav 1 tačka 2)«.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u relevantnom dijelu propisuje:

»Svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj tužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim po osnovu zakona (član 6 stav 1).

Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđene ovom Konvencijom ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu (član 13)«.

Zakona o parničnom postupku (»Službeni list SFRJ«, br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, i u »Službenom listu SRJ«, br.27/92, 31/93, 24/94, 12/98 i 15/98):

»Da u slučajevima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi i da u slučaju da je tužilac očigledno suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano onda na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost označene vrijednosti (član 40 st. 2 i 3).

U imovinsko pravnim sporovima revizija nije dozvoljena ako vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 15.000 dinara i da se novi režim dopuštenosti revizije primjenjuje i u započetim postupcima, ukoliko je prvostepena presuda donijeta poslije 13.marta 1998.godine (član 382 st.2 i 3)«.

8. Ustavni sud je, nakon razmatranja navoda ustavne žalbe i odluka sudova utvrdio da je, osporenim rješenjem Vrhovnog suda podnosiocima žalbe, osim prava na pravično i nepristrasno suđenje zajemčeno članom 32 Ustava Crne Gore, odnosno članom 6 stav 1 Evropske konvencije, povrijeđeno i pravo na pravni lijek, zajamčeno odredbom člana 20 Ustava i članom 13 Evropske konvencije.

Obezbjeđivanje djelotvornog pravnog lijeka jedno je od osnovnih procesnih jemstava u svim pravnim postupcima, koje je zbog svog značenja zajamčeno Ustavom kao osnovno pravo.

Pravo na pravni lijek ne može se iscrpljivati u strogo formalnom smislu kroz mogućnost njegovog izjavljivanja već predstavlja djelotvornu pravnu zaštitu, pa je nadležni sud dužan da ocijeni sve relevantne navode iz podnijete revizije i pravično odluči o pravima i interesima podnosioca.

Pravo na pristup sudu, nije apsolutno pravo već podliježe ograničenjima koja ne smiju narušavati samu bit prava i njegov legitimni cilj, a to je pristup pravnom sredstvu. Ta ograničenja prema praksi Evropskog suda biće kompatibilna sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije samo ako su u skladu sa relevantnim domaćim zakonima i drugim propisima, ukoliko teže ka legitimnom cilju i ukoliko postoji razuman odnos srazmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja čijem se ostvarivanju teži (Presuda Evropskog suda za ljudska prava Ringeisen protiv Austrije, od 16.jula 1971.godine. Serija A.br.13, strana 45 stav 95, Guerin protiv Francuske, 29. jul 1998.godine, st.37, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-V).

Ograničavanje vrijednosti predmeta spora utiče na više načina na pravnu poziciju stranaka u parnici, između ostalog, i ne mogućnosti izjavljivanja revizije.

Prema Zakonu o parničnom postupku tužilac je dužan da navede vrijednost spora u samoj tužbi ako želi da osigura pravo na reviziju. To pravo tuženi može sebi da osigura na način da na pripremnom ročištu, odnosno na glavnoj raspravi prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari odgovarajućom intervencijom izazove sudsku kontrolu (član 40 st. 2 i 3).

Iz navedenih odredaba Zakona o parničnom postupku proizilazi da sud utvrđuje vrijednost spora samo ako je tužilac suviše visoko ili nisko označi. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, nema zabrane da sud utvrdi vrijednost spora kada to tužilac ne uradi na proisan način.

9. Iz obrazloženja presuda i rješenja Vrhovnog suda proizilazi da je tužba podnesena 12. novembra 1996. godine i da u njoj podnosioci (tužioci) nijesu naveli vrijednost predmeta spora

Vrhovni sud Crne Gore, odlučujući o reviziji podnosioca, donio je rješenje kojim je odbacio reviziju, jer su tužioci propustili da u tužbi naznače vrijednost predmeta spora, kao i naknadno na pripremnom ročištu i na prvom ročištu glavne rasprave. Na osnovu priznanica da je plaćena taksa na tužbu u iznosu od 25,00 dinara, Sud je na posredan način odredio da vrijednost predmetnog spora ne prelazi iznos od 15.000 dinara.

Međutim, prvostepeni i drugostepeni sud prihvatili su i označili iznos od 25.000,00 €, kao vrijednost spora u konkretnom predmetu, a prema toj vrijednosti revizija je bila dozvoljena, saglasno Zakonu o parničnom postupku. Podnosilac žalbe ne treba da trpi štetu zbog propusta suda da naloži podnosiocu žalbe da plati razliku između iznosa sudske takse koju je platio i iznosa koji odgovara utvrđenoj vrijednosti predmeta spora (presuda Evropskog suda za ljudska prava Garzičić protiv Crne Gore, predstavka br. 17931/07, od 21. septembra 2010. godine).

Ustavni sud je ocijenio da je Vrhovni sud , u konkretnom slučaju, dopuštenost revizije zasnovao na pretjeranom formalizmu u tumačenju procesnih pretpostavki na pristup Vrhovnom sudu kao najvišem sudskom organu na štetu podnosioca ustavne žalbe. Na taj način Vrhovni sud je povrijedio pravo podnosioca ustavne žalbe na pristup tom sudu i pravo na korišćenje djelotvornog pravnog lijeka.

Sudski postupci se, prema ocjeni Ustavnog suda, moraju sprovesti u skladu sa ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore. Njihovo se sprovođenje, naime, ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja organa državne vlasti, već mora uključiti i zahtjev prema kojem zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Konvencije.

Na osnovu iznijetih razloga, odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi člana 151 stav 2 Ustava Crne Gore i odredbi člana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

Už-III br. 99/10

USTAVNI SUD CRNE GORE

26. januar 2011. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a

dr Milan Marković,s.r.

***

POVREDA PRAVA NA PRAVNI LIJEK, IZ ČLANA 20 USTAVA CRNE GORE I ČLANA 13 EVROPSKE KONVENCIJE.

Ustavni sud Crne Gore u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije - Miodrag Iličković, Miodrag Latković, Fetija Međedović, Miraš Radović, Đole Sekulović i Desanka Lopičić, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 32 tačka 3 i člana 56 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 24. februara 2011. godine, donio je

O D L U K U

I - USVAJA SE ustavna žalba.

II - UKIDA SE rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1162/09, od 20. januara 2010. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Crne Gore na ponovni postupak.

Ova odluka objaviće se u »Službenom listu Crne Gore«.

O b r a z l o ž e nj e

1. D.P., iz Podgorice, koju zastupa Ana Kolarević, advokat iz Podgorice, podnijela je ustavnu žalbu protiv rješenja Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 1162/09, od 20. januara 2010. godine, kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena. Podnositeljka smatra da su joj, neodlučivanjem po podnijetom pravnom lijeku, povrijeđena prava zajemčena odredbama člana 20 u vezi sa odredbama čl. 58 i 60 Ustava Crne Gore.

U žalbi se navodi da je u parnici, koja se vodi od 20. marta 2000. godine, zahtijevala da se utvrdi da je vlasnik nepokretnosti, kuće i zemljišta, koja se nalazi u Podgorici, koja je 1949. godine nacionalizovana; da su crnogorski sudovi u postupku po njenoj tužbi donijeli pet prvostepenih presuda, od kojih su tri u cjelosti usvojile zahtjev tužilje; da je u postupku utvrđeno da su predmetne nepokretnosti bile vlasništvo njenog oca ali da sudovi nijesu razriješili dilemu da li te nepokretnosti potpadaju pod slučajeve na koje se odnosio Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, iz 1958. godine ili drugi propis i da je Vrhovni sud, odbacivanjem revizije, povrijedio njena Ustavom garantovana prava, jer su nižestepeni sudovi utvrdili vrijednost spora koja prelazi mjerodavnu vrijednost predmeta spora za dozvoljenost revizije. Predlaže da Ustavni sud ukine osporenu odluku Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovni postupak.

2. Ustavni sud Crne Gore je, saglasno odredbama člana 26 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), zatražio odgovor Vrhovnog suda Crne Gore na navode sadržane u ustavnoj žalbi, koji do dana donošenja ove odluke, nije dostavljen.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljeni su spisi predmeta Osnovnog suda u Podgorici, P. br. 1803/07.

4. Ustavni sud, saglasno odredbi člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava. Prema odredbi člana 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08) ustavna žalba može se podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti žalbe u granicama istaknutog zahtjeva, Ustavni sud utvrđuje da li je podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno njegovo Ustavom zajamčeno pravo ili sloboda.

5. Ustavni sud je izvršio uvid u spise predmeta i utvrdio sljedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:

Parnični postupak je pokrenut tužbenim zahtjevom podnositeljke, pred Osnovnim sudom u Podgorici 20. marta 2000. godine, radi utvrđenja prava svojine na nepokretosti i to katastarske parcele br. 3521 i 3523 KO Podgorica II, da se izvrši uknjižba u katastru i da joj se predmetne nekretnine predaju u vlasnički posjed, slobodne od lica i stvari.

- Presudom Osnovnog suda u Podgorici, P.br. 1803/2007, od 10. aprila 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljke ustavne žalbe, kao neosnovan. Tom presudom, u uvodu iste, označena je vrijednost spora u iznosu od 7.500,00€.

- Viši sud u Podgorici je presudom Gž.br. 1628/2008-00, od 8. jula 2009. godine, odbio izjavljenu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Odlučujući o reviziji, izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Podgorici, Vrhovni sud je osporenim rješenjem, odbacio reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju se, pored ostalog, navodi da vrijednost spora, određena u tužbi u iznosu od 15.000,00 dinara, ne prelazi mjerodavnu vrijednost za dozvoljenost revizije, propisane odredbama člana 382 stav 3 Zakona o parničnom postupku, koja je izmijenjena članom 72 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Službeni list SRJ«, br. 12/98). Sud nije prihvatio činjenicu da je zastupnik podnositeljke na glavnoj raspravi od 22.03.2001. godine izmijenio vrijednost spora na iznos od 15.000 DEM, odnosno 7.500,00 €, ukazujući da nije od značaja za odlučivanje Suda jer je, prema odredbama člana 36 stav 2 Zakona o parničnom postupku, za odlučivanje u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi.

6. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sledećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu (član 20).

Jemči se pravo svojine (član 58 stav 1).

Jemči se pravo nasljeđivanja (član 60)«.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u relevantnom dijelu, propisuje:

»Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđene ovom Konvencijom ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu (član 13)«.

Zakona o parničnom postupku (»Službeni list SFRJ«, br. 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i »Službeni list SRJ«, br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98 i 15/98), koji je važio u vrijeme pokretanja parničnog postupka, bilo je propisano:

»Da u slučajevima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi i da u slučaju da je tužilac očigledno suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano onda na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost označene vrijednosti (član 40 st. 2 i 3).

U imovinsko pravnim sporovima revizija nije dozvoljena ako vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 15.000 dinara i da se novi režim dopuštenosti revizije primjenjuje i u započetim postupcima, ukoliko je prvostepena presuda donijeta poslije 13. marta 1998.godine (član 382 st. 2 i 3)«.

7. Ustavni sud je, nakon razmatranja navoda ustavne žalbe i odluka sudova, utvrdio da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda podnositeljki žalbe povrijeđeno pravo na pravni lijek, iz člana 20 Ustava i člana 13 Evropske konvencije.

Obezbjeđivanje djelotvornog pravnog lijeka je jedno od osnovnih procesnih jemstava u svim pravnim postupcima, koje se zbog svog značenja garantuje Ustavom kao osnovno pravo.

Pravo na pravni lijek se ne može iscrpljivati u strogo formalnom smislu kroz mogućnost njegovog izjavljivanja, već predstavlja djelotvornu zaštitu, pa je nadležan sud dužan da ocijeni sve relevantne navode iz podnijete revizije i pravično odluči o pravima i interesima podnosioca.

Ograničavanje vrijednosti spora utiče na više načina na pravnu poziciju stranaka u parnici, između ostalog i na mogućnost izjavljivanja revizije. Prema Zakonu o parničnom postupku, tužilac treba da osigura pravo na reviziju odgovarajućom ocjenom vrijednosti predmeta spora i to već u samoj tužbi. Tuženi to pravo može sebi da osigura na način da na pripremnom ročištu, odnosno na glavnoj raspravi, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari odgovarajućom intervencijom izazove sudsku kontrolu (član 40 st. 2 i 3).

Vrijednost predmetnog spora, u konkretnom predmetu, opredijeljena je na zadnjem ročištu glavne rasprave na iznos od 15.000 DEM (7.500,00€), što je Sud prihvatio i označio u presudi, a prema kojoj je dozvoljena revizija, saglasno Zakonu o parničnom postupku. Dakle, Vrhovni sud je svoju odluku o dozvoljenosti revizije zasnovao na pretjeranom formalizmu u tumačenju procesnih pretpostavki na pristup Vrhovnom sudu kao najvišem sudskom organu na štetu podnositeljke ustavne žalbe. Na taj način Vrhovni sud joj je povrijedio pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 20 Ustava. Taj pretjerani formalizam u prvom redu dovodi do povrede prava na pravično suđenje. Nju stalna praksa Evropskog suda za ljudska prava tumači tako da primjenjivana ograničenja ne smiju spriječiti niti umanjiti pristup pravnom lijeku koji pripada podnosiocu na takav način ili do takve mjere da bi sama suština toga prava bila umanjena ili oslabljena (presuda od 19.VI.2001.u predmetu Kreuz protiv Poljske; presuda od 23.XI.1993.u predmetu Poitrimol protiv Francuske; presuda od 14.XII.1999. u predmetu Khalfaoui protiv Francuske; presuda od 15.II.2000.u predmetu Garcia Manibardo protiv Španije; presuda od 6.XII.2001 u predmetu Yagtzilar i dr. Protiv Grčke).

Sudski postupci se, prema ocjeni Ustavnog suda, moraju sprovesti u skladu sa ustavnim načelom vladavine prava kao najviše vrijednosti ustavnog poretka Crne Gore. Njihovo se sprovođenje, naime, ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja organa državne vlasti već mora uključiti i zahtjev prema kojem zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka iz člana 32 Ustava, odnosno člana 6 stav 1 Konvencije.

Na osnovu iznijetih razloga, odlučeno je kao u izreci.

Odluka o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbi člana 151 stav 2 Ustava Crne Gore i odredbi člana 34 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.

Už-III br. 135/10 USTAVNI SUD CRNE GORE

24. februar 2011. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a

dr Milan Marković,s.r.

***

POVREDA PRAVA NA PRAVIČNO SUĐENJE IZ ČLANA 32 USTAVA CRNE GORE I ČLANA 6 STAV 1 EVROPSKE KONVENCIJE.

Ustavni sud Crne Gore u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije Miodrag Iličković, Miodrag Latković, Fetija Međedović, Miraš Radović, Đole Sekulović i Desanka Lopičić na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore i člana 32 tačka 10 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore („Službeni list Crne Gore“, br. 64/08), na sjednici od 8. decembra 2011. godine, donio je

O D L U K U

USVAJA SE ustavna žalba.

UKIDA SE rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 118/10, od 20. januara 2010. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Crne Gore na ponovni postupak.

O b r a z l o ž e nj e

1. J.M., iz Tivta, kojeg zastupa Jovan Pejović, advokat, iz Herceg Novog, podnio je ustavnu žalbu protiv rješenja Vrhovnog suda, Rev. br. 118/10, od 20. januara 2010. godine, kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena. Podnoslilac žalbe smatra da su mu osporenom odlukom Suda povrijeđena ustavna prava zajemčena odredbama čl. 17 i 32 Ustava i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U žalbi se ističe da je Vrhovni sud donio pobijano rješenje, kojim je odbacio reviziju zbog navodne manje vrijednosti spora, a u istom predmetu, prethodno, presudom Rev. br. 557/2007 Vrhovni sud je usvojio reviziju. Kao dokaz o utvrđenoj vrijednosti spora, pored ostalog, prilaže zapisnik o glavnoj raspravi sa ročista od 9. jula 2003. godine, na kojem je utvrđena vrijednost spora u iznosu od 20.000,00 €. Podnosilac žalbe predlaže da se ukine osporeno rješenje Vrhovnog suda.

2. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Osnovnog suda u Herceg Novom, P. br. 83/08.

3. U postupku pokrenutom ustavnom žalbom, na osnovu odredbe člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava i odredaba čl. 48 i 55 Zakona o Ustavnom sudu, Ustavni sud utvrđuje u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj žalbi, da li je u postupku odlučivanja o pravima i obavezama podnosioca ustavne žalbe povrijeđeno ustavno pravo. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja zavisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Uvidom u dostavljene pojedinačne akte i dokumentaciju Ustavni sud je utvrdio da je:

Presudom Osnovnog suda u Herceg Novom, P.br.10/03, od 27. aprila 2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca, kojim je tražio da sud utvrdi da je tužilac J. M. vlasnik idealnog dijela 1/2 objekta br. 1 na kat. parceli 365 K.O. Herceg Novi, osim poslovnog prostora u prizemlju koji je kupio M.Đ., kao jedini nasljednik J.M., kao vanknjižnog vlasnika po osnovu kupovine, kao i eventualni tuzbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da sud utvrdi da zaostavštinu pok. J.M., iz Tivta, čini idealni dio od 1/2 objekta br. 1 na kat. parc. 365 K.O. Herceg Novi, osim poslovnog prostora u prizemlju koji je kupio M.Đ., te da tuženi tužiocu solidarno naknade parnične troškove.

Presudom Višeg suda u Podgorici, Gž. br. 1664/05, od 9. oktobra 2007. godine, odbijena je žalba tužioca kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.

Vrhovni sud Crne Gore je presudom, Rev.br. 557/07, od 14. februara 2008. godine, ukinuo presudu prvostepenog suda i presudu drugostepenog suda, i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Sud je utvrdio pogrešnu primjenu materijalnog prava koja se ogleda u propustu nižestepenih sudova da utvrde, da li je i u kojem obimu posebna imovina pok. J.M. učestvovala i u kojoj mjeri u izmirenju cijene za koju su kupljene sporne nepokretnosti, te da li je po tom osnovu imenovana stekla svoj suvlasnički dio.

U ponovnom postupku Osnovni sud u Herceg Novom donio je presudu Posl. br. 83/08, od 9. januara 2009. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužioca (podnosioca žalbe), a Viši sud u Podgorici, presudom Gž.br. 307/09-98, od 28. oktobra 2009. godine potvrdio je prvostepenu presudu.

Osporenim rješenjem, Rev.br. 118/10, od 20. januara 2010. godine, Vrhovni sud je odbacio reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju se navodi da je u konkretnom slučaju tužba podnijeta dana 18. maja 1998. godine, radi utvrđenja prava svojine na nekretninama, a u tužbi je tužilac naznačio vrijednost predmeta spora 15.000,00 dinara. Takođe, u rješenju je ukazano da je odredbom člana 382 stav 3 ZPP, izmijenjenom članom 1 Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (″Službeni list SRJ″, br. 12/98), koji je stupio na snagu dana 14.03.1998. godine, a po kojim pravilima se ima cijeniti dozvoljenost revizije u ovoj pravnoj stvari, saglasno odredbi člana 509 ZPP (″Službeni list Republike Crne Gore″, br. 42/04), propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari i izvršenje neke druge činidbe ako vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo ne prelazi 15.000,00 dinara.

5. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su sljedeće odredbe:

Ustava Crne Gore:

»Prava i slobode ostvaruju se na osnovu Ustava i potvrdjenih i objavljenih medjunarodnih ugovora. Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo (član 17). Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu (član 20). Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (član 32)«.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u relevantnom dijelu utvrđuje:

»Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona (član 6 tačka 1)«.

Zakona o parnicnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77 i 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 72/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 i u „Službeni list SRJ“ br. 27/92, 31/93, 24/94, 12/98 i 15/98):

»Revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo ne prelazi 15.000,00 dinara. (član 382 stav 3) Da u slučajevima kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi i da u slučaju da je tužilac očigledno suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda ili prava na izjavljivanje revizije, sud će najdocnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost označene vrijednosti. (član 40 st. 2 i 3).

6. Ustavni sud je, nakon razmatranja navoda ustavne žalbe i odluka sudova, utvrdio da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda podnosiocu povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajemčeno odredbom člana 32 Ustava i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na sud i sudski postupak prema značenju člana 6 stav 1 Evropske konvencije uključuje i pravo na pristup sudu osiguravajući da pravni ljekovi budu pristupačni i razumljivi. To zahtijeva da sud ne smije da protumači ili primijeni procesnopravne odredbe o dopustivosti pravnog lijeka preformalno, već u skladu sa specifičnostima pojedinačnog slučaja kako taj pravni lijek ne bi bio iluzoran. Arbitrarnim i pogrešnim tumačenjem propisa o vlastitoj nadležnosti povrijeđuje se pravo na pristup sudu.

7. U konkretnom ustavnosudskom postupku, uvidom u spis predmeta, Ustavni sud je utvrdio da je vrijednost spora opredijeljena na glavnoj raspravi od 9. jula 2003. godine u visini od 20.000,00€ čemu se punomoćnik tuženih nije protivio. Sud je prihvatio označenu vrijednost spora i donio Rješenje, a prema toj vrijednosti revizija je bila dozvoljena, saglasno odredbama Zakona o parničnom postupku.

Osim navedenog, u konkretnom predmetu, Ustavni sud je utvrdio da je u ranijoj fazi postupka, već odlučivao Vrhovni sud i presudom, Rev.br. 557/07, od 14. oktobra 2008. godine ukinuo presudu Višeg suda u Podgorici, Gž. br.1667/05, od 9. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Herceg Novom, P.br.10/03, od 27. aprila 2005. godine i predmet vratio prvostepenom sud na ponovno suđenje.

Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u istom postupku Vrhovni sud, donio različite odluke o dozvoljenosti vanrednog pravnog lijeka, različito tumačeći procesne pretpostavke na pristup Vrhovnom sudu kao najvišem organu i na taj način stvorio pravnu nesigurnost. Podnosilac ustavne žalbe je imao legitimno očekivanje da će se odlučivanje u njegovom sporu završiti pred tim sudom, jer su sudovi prihvatili opredijeljenu vrijednost spora. Stoga, ocjena je Ustavnog suda da je, u konkretnom slučaju, Vrhovni sud povrijedio pravo podnosioca ustavne žalbe iz člana 32 Ustava i člana 6 stav 1 Konvencije.

Na osnovu iznijetih razloga, odlučeno je kao u izreci.

Už-III br. 155/10

USTAVNI SUD CRNE GORE

8. decembar 2011. godine

PREDSJEDNIK,

P o d g o r i c a

dr Milan Marković,s.r.

***

POVREDA PRAVA NA PRAVIČNO SUĐENJE, U DIJELU KOJI SE ODNOSI NA PRISTUP SUDU, IZ ČLANA 32 USTAVA CRNE GORE I ČLANA 6 STAV 1 EVROPSKE KONVENCIJE.

Ustavni sud Crne Gore u sastavu: predsjednik dr Milan Marković i sudije - Miodrag Iličković, Miodrag Latković, Fetija Međedović, Miraš Radović, Đole Sekulović i Desanka Lopičić, na osnovu odredaba člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, člana 32 tačka 3 i člana 56 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08), na sjednici od 24. februara 2011. godine, donio je

O D L U K U

USVAJA SE ustavna žalba.

UKIDA SE rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 168/10, od 3. marta 2010. godine i predmet vraća Vrhovnom sudu Crne Gore na ponovni postupak.

Ova odluka objaviće se u »Službenom listu Crne Gore«.

O b r a z l o ž e nj e

1. R.J., iz Podgorice, M.P., M.P., S.B., S.P., iz Nikšića, V.J., iz Cetinja i D.C., iz Crvenice, preko punomoćnika Milenka Raspopovića, advokata iz Podgorice, podnijeli su ustavnu žalbu protiv rješenja Vrhovnog suda Crne Gore, Rev.br. 168/10, od 3. marta 2010. godine, kojim je revizija odbačena kao nedozvoljena. Podnosioci smatraju da im je osporenom odlukom Suda povrijeđeno ustavno pravo zajemčena odredbom člana 32 Ustava Crne Gore.

Obrazlažući povredu navedenih prava podnosioci ističu da je neprihvatljivo da Vrhovni sud utvrđuje vrijednost spora na osnovu sudske takse, što je u svakom slučaju relativna kategorija, ako je vrijednost spora već utvrđena prvostepenom presudom, a što je u skladu sa odredbom člana 37 Zakona o parničnom postupku i da je Vrhovni sud morao dozvoliti reviziju, jer je vrijednost spora utvrđena na nesumnjiv način, odnosno da je došlo do propusta suda u pogledu utvrđivanja vrijednosti spora, stranka u sporu ne može po tom osnovu da snosi posledice. Podnosioci ustavne žalbe predlažu ukidanje osporenog rješenja Vrhovnog suda i vraćanje predmeta tom sudu na ponovni postupak.

2. U dostavljenom mišljenju Vrhovnog suda, pribavljenog u smislu odredbe člana 26 stav 1 i 27 stav 1 Zakona o Ustavnom sudu osporava se osnovanost ustavne žalbe i ističe da donošenjem osporenog rješenja sud nije povrijedio ljudska prava i slobode podnosilaca ustavne žalbe, sa činjeničnih i pravnih razloga bliže navedenih u istom, pa je ustavna žalba neosnovana.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Osnovnog suda u Danilovgradu, P. br. 65/06.

4. Ustavni sud, saglasno odredbi člana 149 stav 1 tačka 3 Ustava Crne Gore, odlučuje o ustavnoj žalbi zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava. Prema odredbi člana 48 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. 64/08) ustavna žalba može se podnijeti protiv pojedinačnog akta državnog organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave ili pravnog lica koje vrši javna ovlašćenja, zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajemčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava.

U toku postupka pružanja ustavnosudske zaštite, povodom ispitivanja osnovanosti žalbe, u granicama istaknutog zahtjeva, Ustavni sud utvrđuje da li je podnosiocu ustavne žalbe povrijeđeno njegovo Ustavom zajamčeno pravo ili sloboda.

5. U sprovedenom postupku, uvidom u spis predmeta, Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice i okolnosti od značaja za odlučivanje:

- Parnični postupak radi utvrđivanja prava svojine pokrenut je, pred Osnovnim sudom u Danilovgradu, 8. marta 2006. godine tužbenim zahtjevom podnosilaca ustavne žalbe, preko istog punomoćnika.

U tužbi nije navedena vrijednost spora već je tu vrijednost opredijelio Osnovni sud u Danilovgradu presudom, P.br. 65/06, od 11. jula 2008. godine, označivši je u visini preko 5.000,00 €. Utvrđeno je, takođe, da je dana 3.marta 2006.godine, plaćena sudska taksa na tužbu u iznosu od 30,00 €. Tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kao neosnovan.

- Presudom Višeg suda u Podgorici, Gž.br. 2436/08, od 20. juna 2009. godine, odbijena je žalba tužilaca (podnosilaca ustavne žalbe) i potvrđena presuda prvostepenog suda.

- Odlučujući o reviziji izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Podgorici, Vrhovni sud je rješenjem, Rev.br. 168/10, od 3. marta 2010. godine, koje se osporava ustavnom žalbom, odbacio reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju Rješenja, navodi se: da je odredbom člana 397 stav 2 Zakona o parničnom postupku (»Službeni list Republike Crne Gore«, br. 22/04), po čijim se pravilima u ovoj stvari ima rješavati dozvoljenost revizije, propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora, pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 5.000,00 €; da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 8. marta 2006. godine, a tužioci ni u tužbi, niti u toku prvostepenog postupka na pripremnom ročištu, ili na prvom ročištu za glavnu raspravu nijesu naznačili vrijednost predmeta spora. Međutim, na osnovu priznanice za plaćanje takse utvrđeno je da su tužioci dana 3. marta 2006.godine, platili sudsku taksu u iznosu od 30,00 eura, a koja se odnosi na taksu na tužbu, pa su tužioci na taj način posredno odredili vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari.

6. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe sljedećih propisa:

Ustava Crne Gore:

»Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu.(član 20).

Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom (član 32).

Vrhovni sud je najviši sud u Crnoj Gori.

Vrhovni sud obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona od strane sudova (član 124 st. 1 i 2)«.

Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u relevantnom dijelu, propisuje:

»Svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama