UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA PSIHOLOGIJU

POVEZANOST IZMEĐU INTEGRATIVNE

KOMPLEKSNOSTI I ZAUZIMANJA SOCIJALNE

PERSPEKTIVE

ZAVRŠNI MAGISTARSKI RAD

Student: Mentor:

Amila Ohranović-Katerji Prof.dr. Nermin Đapo

Sarajevo, 2018.

SADRŽAJ:

1. UVOD..........................................................................................................................................1

1.1. Integrativna kompleksnost..........................................................................................2

1.1.1. Kelly-eva teorija osobnih konstrukata.........................................................2

1.1.2. Historijski pregled razvoja..........................................................................4

1.1.3. Mjerenje integrativne kompleksnosti........................................................10

1.1.3.1. Test dovršavanja paragrafa (TDP)..........................................10

1.1.3.2. Analiza arhivske građe............................................................11

1.1.3.3. Integrativna kompleksnost u Kelly-evoj teoriji osobnih konstrukata........................................................................................... 12

1.2. Zauzimanje socijalne perspektive.............................................................................14

1.2.1. Mjerenje zauzimanja socijalne perspektive..............................................16

1.3. Povezanost integrativne kompleksnosti i zauzimanja socijalne perspektive...........18

2. CILJEVI, PROBLEMI I HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA.........................................................21

2.1. Cilj istraživanja........................................................................................................21

2.2. Problemi istraživanja...............................................................................................21

2.3. Hipoteze istraživanja...............................................................................................21

3. METOD ISTRAŽIVANJA......................................................................................................22

3.1. Uzorak.....................................................................................................................22

3.2. Instrumenti i pribor.................................................................................................22

3.2.1. Test dovršavanja paragrafa (TDP)........................................................22

3.2.2. Upitnik o zauzimanju perspektiva........................................................23

3.2.2.1. Idiogrid...........................................................................26

3.2.3. Interpersonalni indeks reaktivnosti......................................................28

3.3. Postupak.................................................................................................................28

4. REZULTATI..........................................................................................................................29

4.1. Deskriptivne vrijednosti........................................................................................29

4.2. Povezanost između različitih mjera integrativne kompleksnosti...........................32

4.3. Povezanost između različitih mjera zauzimanja perspektiva................................33

4.4. Povezanost između mjera integrativne kompleksnosti i mjera zauzimanja perspektiva.................................................................................................................................34

5. DISKUSIJA...........................................................................................................................36

5.1. Metodološki nedostaci studije...............................................................................44

6. ZAKLJUČAK......................................................................................................................45

7. LITERATURA.....................................................................................................................47

8. PRILOG................................................................................................................................55

Sažetak

Cilj istraživanja bio je ispitati povezanost između integrativne kompleksnosti i zauzimanja perspektive. Učesnici su bili 64 studenta sa treće godine sa Odsjeka za psihologiju u Sarajevu. U istraživanju se ispitala i povezanost između različitih mjera integrativne kompleksnosti (dobivene opisom grupe sa kojom se ispitanik identifikuje, opisom grupe sa kojom se ispitanik ne identifikuje, analizom sadržaja mišljenja o međunacionalnim odnosima u BiH iz perspektive osobe koja ne živi na ovim prostorima i dobivene kroz mreže repertoara), te različitih mjera zauzimanja perspektive (zauzimanje perspektiva mjereno putem subskale zauzimanja perspektiva na Interpersonalnom indeksu reaktivnosti, prepoznavanje perspektiva, artikulacija perspektiva, kompleksno pozicioniranje perspektiva i integracije perspektiva). Rezultati pokazuju pozitivnu povezanost kompleksnog pozicioniranja perspektiva i mjere integrativne kompleksnosti izvedene iz opisa vlastite grupe, dok druge mjere integrativne kompleksnosti i mjere zauzimanja perspektive nisu značajno povezane. Između mjera integrativne kompleksnosti značajno su povezane samo integrativna kompleksnost dobivena mrežama repertoara u Idiogridu i integrativna kompleksnost izvedena iz opisa grupe sa kojom se ispitanici ne identifikuju. Između mjera zauzimanja perspektiva značajno je povezano prepoznavanje perspektiva i kompleksno pozicioniranje perspektiva, artikulacija perspektiva i kompleksno pozicioniranje perspektiva i prepoznavanje perspektiva i artikulacija perspektiva, dok ostale mjere nisu. U svrrhu prevazilaženja tehničkih i metodoloških nedostataka, dobivene nalaze bi trebalo više ispitati u narednim istraživanjima.

Ključne riječi: integrativna kompleksnost, zauzimanje perspektiva, teorija osobnih

konstrukata, mreže repertoara

Abstract

The aim of the study was to research correlations between integrative complexity and perspective taking. The participants in the study were 64 students form third year from Department of Psychology in Sarajevo. The study also aimed to research correlations between different measurements of integrative complexity (operationalized using description of the group that participant identify himself with, description of the group that participant does not identify himself with, by analyzing opinion over interethnic relations in BiH from perspective of a person wich does not live in the region, and trough repertory grid), and different measurements of perspective taking (perspective taking measured using perspective taking subscale of Interpersonal Reactivity Index, perspectival acknowledgment, perspectival articulation, complex positioning of perspectives and integration of perspectives). Results showed positive correlation between complex positioning and integrative complexity operationalized using ingroup description, while other measurements of integrative complexity and perspective taking were not significantly correlated. Between different measures of integrative complexity there was significant correlation only between integrative complexity of repertory grids in Idiogrid and traditional measurement (description of outgroup). Between different measurments of perspective taking significantly correlated were acknowledgment and complex positioning, articulation and complex positioning and acknowledgment and articulation of perspectives, while other measures were not. Other research should also be conducted to shed further light on the topic and improve methodology.

Key words: integrative complexity, perspective taking, personal construct theory, repertory grid

1. UVOD

Način na koji ljudi i grupe procesiraju informacije u različitim situacijama može biti

objašnjen konstruktom integrativne kompleksnosti (Suedfeld, Tetlock i Streufert,

1992). Ljudsko mišljenje može biti jednostavno i kompleksno. Jednostavnim

mišljenjem se zanemaruje povezanost predmeta razmišljanja sa kontekstom i

cjelinom, dok kompleksno podrazumijeva integriranje različitih fragmenata

povezanih sa predmetom razmišljanja u jedinstvenu cjelinu. Kompleksno

razmišljanje zahtjeva kognitivni aranžman i omogućava različite perspektive

gledanja na stvari, kao i eventualnog pomirenja kontradiktornosti. Mogućnost da se

zauzme perspektiva drugog i posmatra svijet njegovim očima, da se različiti pogledi

na istu stvar smatraju podjednako važnim, da se vlastito mišljenje formira

razmatranjem različitih, čak suprotnih, mišljenja- dovode do bolje komunikacije,

više razumijevanja, prilagodbe i napretka čovječanstva. Pored razumjevanja

objektivnih karakteristika socijalnog svijeta, važno je razumjeti kako ljudi

percipiraju, shvaćaju i tumače socijalni svijet. Integrativna kompleksnost se odnosi

na način na koji ljudi procesiraju informacije i upotrebljavaju ih u svojoj socijalnoj

sredini, te ispitivanje ovog konstrukta može značajno doprinijeti razumijevanju ljudi

i predviđanju njihovog ponašanja.

1

1.1. Integrativna kompleksnost

1.1.1. Kelly-eva teorija osobnih konstrukata

„Svaki čovjek je, na svoj vlastiti način, naučnik.“

(Kelly, 1970)

Začetnik teorije osobnih konstrukata bio je, 50-ih godina prošlog vijeka, George

Kelly. U svojoj teoriji, Kelly elaborira ideju da su ljudi to što jesu zbog načina na

koji razmišljaju, pristupaju informacijama, percipiraju ih, analiziraju i interpretiraju

(Pervin i John, 1999). Kelly navodi kako unutar našeg univerzuma, nas samih i u

situacijama na koje nailazimo težimo pronaći smisao i kroz stvaranje i mijenjanje

vlastitih implicitnih teorija stvaramo svoj sistem osobnih konstrukata. Navedeni

sistem je prostor unutar kojeg živimo, anticipiramo događaje, određujemo kako

ćemo se ponašati i iz kojeg dolaze sva naša pitanja. Koristeći već navedenu Kelly-

evu terminologiju, mi smo „naučnici“ koji izvode hipoteze (odnosno imaju određena

očekivanja) iz naših teorija (vlastitog tumačenja). Hipoteze se dalje provjeravaju

„eksperimentalno“ (bihevioralno poduzimamo akcije u skladu sa njima), te

posmatramo dobivene rezultate (posljedice našeg ponašanja) i modificiramo teoriju

u skladu sa njima (mijenjamo mišljenje). Proces je cikličan i odnosi se podjednako

na procese unutar osobe i na procese u njenoj okolini. Kelly smatra da su

anticipacija i predviđanje glavni čovjekovi pokretači (Fransella, Bell i Bannister,

2004).

Prilikom definiranja samih konstrukata Kelly navodi da „konstrukt čine elementi,

najmanje tri, od kojih su dva međusobno slična, a različita od trećeg“ (Fransella i

sar., 2004, str. 16). Elemente definira kao formalni aspekt konstrukta. Najvažnija

osobina konstrukata jeste da su bipolarni, što znači da nikada ne potvrđujemo nešto

bez da simultano nešto drugo ne poričemo. Prilikom iznošenja tvrdnje, često se ne

navode eksplicitno oba pola, ali Kelly navodi da je sama tvrdnja bazirana na

principu sličnosti i razlika (Fransella i sar., 2004).

Da bi se razumjela Kelly-eva teorija osobnih konstrukata, potrebno je shvatiti

princip konstruktivnog alternativizma. Taj princip se bazira na tvrdnji da postoji

2

mnogo načina da se određeni događaj vidi. Ljudi se međusobno razlikuju u odnosu

na broj alternativnih konstrukata koji im je dostupan unutar njihovog sistema, kao i

u odnosu na to koji konstrukt biraju primijeniti u datoj situaciji. Proces je

individualan i ne postoji apsolutna stvarnost, već niz subjektivnih stvarnosti od kojih

je svaka validna za onoga ko je doživljava. Izbor konstrukata određuje i iskustvo

pojedinca i njegov odgovor na doživljeno. Osobe sa širokim spektrom konstrukata

unutar svog sistema u teoriji su imenovane kao kognitivno složene osobe, a one sa

manjim brojem konstrukata (one koje teže da vide svijet unidimenzionalno, „crno-

bijelo“) kognitivno jednostavnim osobama. Kelly objašnjava da je moguća promjena

u osobnom sistemu konstrukata osobe- postojeći sistem se može proširivati novim

konstruktima, ili može doći do promjene u preferencijama (ranije preferirani

konstrukti sada mogu biti izbjegavani). Sa promjenom sistema, mijenja se percepcija

svijeta (Chiari i Nuzzo, 2003).

U svom radu „Kognitivna kompleksnost i prediktivna ponašanja“ Bieri (1955) se

vodi Kelly-evom teorijom osobnih konstrukata i govori o bipolarnom konstruktu

kompleksnost-jednostavnost i njegovim učinkom na anticipiranje ponašanja.

Vremenom je konstrukt postao poznatiji kao „kognitivna kompleksnost“ jer se

manje naglašavala njegova bipolarna priroda. Crockett (1965) konstrukt opisuje u

terminima diferencijacije i integracije, odnosno mogućnosti uviđanja i međusobnog

povezivanja različitih dimenzija u određenoj situaciji.

Vremenom, kognitivna kompleksnost evoluirala je u konstrukt integrativne

kompleksnosti i postaje predmetom opsežnih istraživanja u različitim psihološkim

oblastima. Putra, Erikha, Arimbi i Rufaedah (2018) objašnjavaju da je integrativna

kompleksnost aktivni kognitivni proces u mišljenju osobe, te da je konstrukt

multidimezionalan, uvjetovan i dispozicijski i situacijski. Integrativna kompleksnost

se uočava u načinu na koji osoba iznosi svoje mišljenje, to jeste kako je ono

strukturirano a ne kroz sadržaj. To znači da osoba može isključivo podržavati ili biti

isključivo protiv određenog pitanja, a da svejedno bude nisko integrativno

kompleksna u odnosu na one osobe koje su sposobne razmotriti oba stajališta i

integrirati ih u treće, manje ekstremno (Leary i Hoyle, 2009).

3

1.1.2. Historijski pregled razvoja

Prema Suedfeldu i Tetlocku (1990) integrativna kompleksnost predstavlja

kognitivni stil. Gršković (2013) kognitivni stil definiše kao relativno konzistentan

način procesiranja informacija i rješavanja kognitivnih zadataka, odnosno način na

koji ljudi percipiraju, misle, pamte i rješavaju kognitivne probleme. Kognitivni

stilovi su usmjereni na strukturu, a ne na sadržaj mišljenja, kao što je za konstrukt

integrativne kompleksnosti već prethodno navedeno (Gršković, 2013). Integrativna

kompleksnost se često poredi sa bazičnim mentalnim procesima koje ljudi koriste

kako bi pronašli smisao u informacijama, a koji se nazivaju kognitivne strukture i

mogu biti strukture komparativnog mišljenja, strukture simboličke reprezentacije i

strukture logičkog rezoniranja (Scott, Osgood i Peterson, 1979). Osim toga,

integrativnoj kompleksnosti je srodna i potreba za spoznajom (individualna potreba

osobe da promišlja i donosi zaključke uz uživanje u cjelokupnom procesu)

(Cacioppo i Petty, 1982), kao i potreba za zatvaranjem (individualna potreba osobe

da dobije konačni odgovor na aktuelnu temu, prilikom čega je bilo kakav odgovor

bolji od zbunjenosti i dvosmislenosti) (Webster i Kruglanski, 1994). Niži nivoi

integrativne kompleksnosti često su povezivani sa višim stepenima autoritarizma i

dogmatizma, no rezultati istraživanja ipak nisu konzistentni (Leary i Hoyle, 2009).

Zaključci o danas poznatim karakteristikama konstrukta integrativne kompleksnosti

izvedeni su iz niza teorija. Teorije su formirane jedna nakon druge, svaka sa ciljem

da unaprijedi prethodne. Najprije je formalizovana: teorija konceptualnih sistema,

zatim teorija konceptualne kompleksnosti, teorija interaktivne kompleksnosti, potom

teorija integrativne kompleksnosti i na kraju teorija metakompleksnosti.

Teorija konceptualnih sistema

Autori teorije konceptualnih sistema bili su Harvey, Hunt i Schroder (1961). Prema

sistemskoj teoriji, konkretni ili apstraktni način razmišljanja pojedinca uslovljen je

individualnim razlikama u nivou diferencijacija i integracija koje osobe pokazuju.

Različiti tipovi ličnosti razvijaju sposobnost diferenciranja i integriranja kroz 4

stadija konceptualnog razvoja. U prva dva stadija razvija se konkretno mišljenje, a u

4

druga dva, u zavisnosti od interakcije roditelja i djeteta, apstraktno mišljenje.

Prelazak iz stadija u stadij zavisi od toga kako su generirana i primijenjena

„porodična pravila“, kao i od stabilnosti principa nagrađivanja u odgoju od strane

staratelja. Fiksacija na bilo kojem nivou je rezultat specifičnih životnih iskustava.

Prema teoriji konceptualnih sistema, kada je potrebno odrediti na kojem razvojnom

stadiju se osoba nalazi, zaključci se izvode analizirajući sadržaj njihovih tvrdnji, a

uporedo i načina na koji je tvrdnja izrečena (Leary i Hoyle, 2009).

Teorija konceptualne kompleksnosti

Autori teorije su Schroder, Karlins, Coffman i Lamm (1967). Unutar ove teorije

napušta se ideja konkretnih stadija u svrhu gledanja na kompleksnost kao na

dimenziju (Suedfeld i Tetlock, 1992). Ipak, Schroder i saradnici (1967), iako

usvajaju dimenzionalni pristup, još uvijek se referiraju na 4 nivoa konceptualne

kompleksnosti i kroz njih objašnjavaju individualne razlike: rigidni nivo, nivo na

kojem se generiraju alternative, nivo na kojem je dostupna apstraktnija

diferencijacija i posljednji nivo koji sadrži fleksiblinost, samogenerirana pravila i

mnogo različitih zakona na koje se može gledati sa više diverziteta (Leary i Hoyle,

2009). Umanjena je važnost razvojnih aspekata. O kompleksnosti procesiranja

informacija zaključuje se koristeći i podatke o ličnim karakteristikama osobe i

uzimajući u obzir karakteristike okoline u kojoj se zadatak odvija (Suedfeld i

Tetlock, 1992). Test dovršavanja rečenica/paragrafa (engl. „Paragraph Completion

Test“) prvi put je upotrijebljen prilikom istraživanja teorije konceptualne

kompleksnosti (Leary i Hoyle, 2009).

Teorija interaktivne kompleksnosti

Teorija interaktivne kompleksnosti je unaprijeđena verzija teorije konceptualne

kompleksnosti. Autori su Streufert Siegfried i Streufer Susan (1978). Prema ovoj

teoriji, na kompleksnost se gleda kao na interakciju okolinskih i unutrašnjih

varijabli. Na kompleksnost se gleda kao na dimenzionalnost i podijeljena je na

5

unidimenzionalnu i multidimenzionalnu kao pandan na ranije koncepte konkretnog i

apstraktnog. Javlja se blagi porast interesovanja za razvojno-odgojne aspekte, na

primjer: multidimenzionalni, ali autoritarni roditelji dovest će do internalizacije

hijerarhijske multidimenzionalnosti kod svoje djece (odnosno, moći će koristiti

višestruke dimenzije, ali samo u fiksiranom redu i rigidnim interrelacijama) u

odnosu na djecu fleksibilnih multidimenzionalnih roditelja. Najvažniji aspekt ove

teorije odnosio se na to da ljudi funkcioniraju na različitim nivoima

dimenzionalnosti u različitim kognitivnim područjima (Leary i Hoyle, 2009).

Streufert i Swezey (1986) primijenjuju teoriju interaktivne kompleksnosti u

organizacijskoj psihologiji. Ispitivali su: dimenzionalnost uposlenika prilikom

razmatranja informacija koje imaju uticaj na organizaciju, kako su nove i već

pohranjene informacije povezane, kako i zašto dolazi do promjene u

organizacijskom ponašanju, te kako dolazi do konačne ideje i stava o nekom

organizacijskom pitanju.

Teorija integrativne kompleksnosti

Prema teoriji integrativne kompleksnosti, individualna integrativna kompleksnost

svake osobe je uslovljenja i dispozicijski i situacijski (Suedfeld i Tetlock, 1992).

Integrativna kompleksnost uključuje dvije komponente: diferencijaciju i integraciju.

Diferencijacija se odnosi na mogućnost da se percipira više od jedne dimenzije ili

perspektive unutar određenog konteksta. Integracija se odnosi na mogućnost

percepcije povezanosti između dvije ili više dimenzija ili perspektiva na određenu

temu (Putra i sar., 2018). Diferencijacija je neophodan, ali ne dovoljan uslov za

integraciju (Burtz i Bright, 2014). Prema teoriji integrativne kompleksnosti

konstrukt integrativne kompleksnosti treba se ispitivati u specifičnoj situaciji i

kontekstu, kroz artikulaciju mišljenja. O nivou diferencijacije i integracije

zaključuje se kroz analizu izrečenog mišljenja. Integrativna kompleksnost je pod

uticajem i širokog spektra okolinskih, interpersonalnih i intrapersonalnih faktora kao

što su umor, stres, intrapsihički konflikt ili socijalni faktori (kao što su odgovornost

i samopredstavljanje) (Suedfeld i Tetlock, 1992). Nivo izražene kompleksnosti

fluktuira na bazi situacijskih, internalnih i drugih faktora (Leary i Hoyle, 2009).

6

Generalno govoreći, može se reći da ljudi sa veoma niskom integrativnom

kompleksnosti aktivno koriste „crno-ili-bijelo“ razmišljanje, sve ili ništa prosudbe,

te često imaju poteškoće u razumjevanju drugačijih tački gledišta u odnosu na

njihovu. Prema Thoemmes i Conway (2007) ljudi sa niskom integrativnom

kompleksnosti imaju visoku potrebu za zatvaranjem, odnosno teže da što prije

formiraju konačni stav koji se tiče određene situacije ili konteksta. Ljudi sa visokim

nivoom integrativne kompleksnosti razmišljaju multidimenzionalno i teže

sintetizirati različita stajališta prije nego formiraju konačno vlastito. Fokus

integrativne kompleksnosti jeste na strukturi misli koju pojedinac ima o određenoj

temi, a ne sadržaju.

Visoka integrativna kompleksnost u određenoj situaciji nije nužno bolja od niže

integrativne kompleksnosti. Zapravo, nivo kompleksnosti treba biti prilagođen

situacijskim zahtjevima. U nekim slučajevima adaptativnije je donijeti brzu odluku.

Na primjer, kada auto ide prema osobi jako velikom brzinom. Također, s obzirom

da se radi o mjeri kognitivnog procesiranja baziranoj na strukturi, a ne sadržaju,

visoka integrativna kompleksnost ne znači zasigurno viši moral. Na primjer, za

vrijeme civilnog rata u Americi političari koji su bili umjereni i pokušavali da

pomire obje strane debate o ropstvu bili su integrativno kompleksniji od

beskompromisnih abolicionista koji su se zalagali za gašenje ropstva (Fearon i

MacMillan, 2016).

Viši nivoi integrativne kompleksnosti zahtjevaju veći nivo investiranog vremena,

pažnje, mentalnog truda, traženja informacija, procesiranja i pažljivog razmatranja

sa svrhom boljeg razumijevanja situacije, izvlačenja zaključaka ili donošenja odluka

(Bruch, McCann i Harvey, 1991). O ovakvom konceptu govori i Suedfeld (1992)

imenujući ga kao „model kognitivnog menadžera“. Naime, procesiranje kompleksne

informacije više iscrpljuje resurse u odnosu na procesiranje jednostavnih

informacija. Adaptiran „kognitivni menadžer“ će se nositi sa problemom na nivou

kompleksnosti koji čuva potrebne resurse. To znači da će najniži nivo resursa

prilikom procesiranja informacija biti uložen kada individui određeno pitanje nije

subjektivno važno ili je manje važno od ostalih pitanja koja treba razmotriti u istom

7

vremenskom okviru, ili ukoliko je informacija jednostavna i bez obzira na nivo

uloženih resursa donijet će istu odluku.

Prema Putri i saradnicima (2018), integrativna kompleksnost je podijeljena u 3

strukturna modela: generalna integrativna kompleksnost (o kojoj je sada bila riječ),

dialektička kompleksnost i elaborativna kompleksnost. Elaborativna kompleksnost

je novija konceptualizacija zagovaranja specifičnog stajališta u kompleksnom nizu

različitih stajališta. Na primjer, izjava: „Kikiriki puter je odličan, ne samo zbog

ukusa, već i zato što je zdrav obrok.“ je osnažena dvjema dimenzijama koje su

povezane sa ukusom i sa zdravljem. Zaključno, dvije diferencirane dimenzije su

rezultirale u elaboriranoj diferencijaciji. Sa druge strane, dialektička kompleksnost

se javlja kada postoji više stajališta gledanja na određenu temu. Na primjer izjava:

„Kikirki puter je ukusan, ali ne sviđa mi se kako se lijepi za nepce.“ bi se smatrala

dialektičkom kompleksnosti s obzirom na suprotne poglede na „kikiriki puter“.

Metakompleksnost

Pristup metakompleksnosti je jedan od pristupa koji pokušavaju udružiti različite

kognitivne procese u jedinstvenu, parsimoničnu teoretsku strukturu. Unutar ovog

pristupa također je riječ o određivanju diferencijacije i integracije, ali na specifično

tri nivoa ljudskog funkcioniranja: 1) kognitivna kompleksnost- dimenzija prosudbe

pojedinca, 2) procesna kompleksnost- interelacija kognitivnih procesa kao što su

stilovi, kontrole, mogućnosti i 3) organizacijska kompleksnost- dimenzija grupnog i

organizacijskog funkcionisanja. U fokusu ovakvog pristupa je istraživanje odnosa

između navedena tri nivoa kompleksnosti uzimajući u obzir i osobine osobe i stanje

u kojem se nalazi (Suedfeld i Tetlock, 1992).

8

Strategije višeg reda

Metastrategije kompleksnosti odnose se na načine na kojima ljudi razmišljaju o

svom razmišljanju, odnosno da li je vrijedno u određenoj situaciji uložiti trud i

resurse.

Metastrategije se istražuju kada se želi ispitati da li su neki ljudi fleksiblniji u

mogućnosti promjene nivoa kompleksnosti kako bi se bolje uklopili u postojeću

situaciju (što može biti i svjestan i nesvjestan proces), da li postoje razlike u

percepciji da li okolina nagrađuje kompleksno ili jednostavno ponašanje, do koje

granice su te razlike naučene ili naslijeđene i kako su povezane sa karakteristikama

situacije, te druga slična pitanja (Suedfeld i Tetlock, 1992).

Na primjer, istraživanje Tetlocka, Skitka i Boettgera (1989) pokazuje da kada ljudi

znaju stajalište okoline i nisu sputani ranije iznesenim opredjeljenjem, neće ulagati

puno truda i jednostavno će promijeniti svoje stajalište u pravcu stajališta

potencijalne okoline; kada ne znaju stajalište okoline i nisu sputani vlastitim ranije

iznesenim mišljenjem, bit će motivirani da razmišljaju na relativno fleksibilne,

multidimenzionalne načine; te kada su ljudi odgovorni za poziciju kojoj se osjećaju

posvećeno, posvetit će većinu svog mentalnog truda pravdanju tog stajališta.

U istraživanju Tadmora, Galinskog i Madduxa (2012) ispitivalo se da li će, između

individua koje žive u inostranstvu, oni pojedinci koji su se identifikovali i sa

njihovom matičnom kulturom i sa kulturom u kojoj obitavaju (odnosno, postali su

bikulturalni) pokazati kreativniji i veći profesionalni uspijeh u odnosu na one koji su

identifikovani sa samo jednom kulturom (asimilirani ili separatisani). Bikulturalno

identifikovani ispitanici su pokazali su veću fluentnost, fleksibilnost, inovativnost

prilikom izvedbe zadataka, kao i dugoročnije ishode kao što su pozitivnija reputacija

i unaprijeđenje. Zajednički medijator povezanosti bikulturalne identifikacije i boljih

ishoda u sve tri studije bila je integrativna kompleksnost. Autori objašnjavaju

dobivene rezultate referirajući se na ranija istraživanja koja su pokazala da ljudi sa

višim nivoima integrativne kompleksnosti imaju veći kapacitet za razmatranje i

kombinovanje različitih perspektiva.

9

1.1.3. Mjerenje integrativne kompleksnosti

Kako navode Suedfeld i Tetlock (1992), istraživanja integrativne kompleksnosti su

bila usmjerena na teme socijalne percepcije, stavova i promjene stavova, atribucije,

kros-kulturalne komunikacije i interpersonalne atraktivnosti, izvedbe u

kompleksnim situacijama i stvarnim radnim situacijama, igru riječi, stimulacija u

ograničenoj okolini, rješavanje stvarnih životnih (na primjer u organizaciji)

problema, stavova koji se tiču ratnih zločina, građanskih kazni, grupnih lidera i

moralnih dilema. U svrhu ispitivanja nivoa integrativne kompleksnosti pojedinca

korišteni su: Test dovršavanja paragrafa (TDP), Test dovršavanja teme (engl. „Topic

Completion Test-TCT) i analiza arhivske građe.

1.1.3.1. Test dovršavanja paragrafa (TDP)

Test dovršavanja paragrafa (TDP) poznat i kao Test dovršavanja rečenica (TDR)

(engl. „Paragraph Completion Test- PCT“) je, unutar različitih varijanti, najčešća

metoda mjerenja integrativne kompleksnosti. Test se sastoji od niza započetih

rečenica (najčešće šest) koje nisu završene, a od ispitanika se traži da ih upotpune u

određenom vremenskom roku. Nakon izvršenog zadatka, trenirani procjenjivači vrše

bodovanje na skali od 1 do 7. Pri tome ocjena 1 ukazuje na nemogućnost

diferenciranja ni integriranja različitih mogućnosti prilikom odgovaranja na zadatak,

te upućuje na najniži novo integrativne kompleksnosti pojedinca. Nadalje, ocjena 3

ukazuje na postojanje diferencijacije, ali bez integracije, dok ocjena 5 označava

umjerenu do visoku diferencijaciju i umjerenu integraciju. Najviša ocjena 7 ukazuje

na visoke nivoe diferenciranja različitih mogućnosti i njihovo integriranje prilikom

davanja odgovora na postavljeni zadatak, te upućuje na najviši nivo integrativne

kompleksnosti pojedinca. Ocjene 2, 4 i 6 su prelazni nivoi u konceptualnoj strukturi

(implicitne dimenzije diferencijacije i integracije) (Baker-Brown i sar., 1990).

Procjenjivači su prilikom bodovanja „dvostruko-slijepi“, što znači da im nije

poznata ni hipoteza ni izvor podataka koji analiziraju (Bottenberg, 1969).

Test dovršavanja teme (TDT) je jedna varijanta TDP testa, gdje ispitanici pišu esej

na zadatu temu, ali bez vremenskog ograničenja. Test dovršavanja teme je nastao jer

10

su ispitanici, kada im se ograniči dovršavanje TDP-a na kratak vremenski period, u

prosjeku ostvarivali rezultate koji su ukazivali na nisku integrativnu kompleksnost.

Jedna od varijanti jeste i da se vremenski interval produži na 10 minuta izvedbe

(Logan, Cross i Suedfeld, 2012).

1.1.3.2. Analiza arhivske građe

Korištenje analize arhivske građe u svrhu ispitivanja konstrukta integrativne

kompleksnosti pokazalo je visoku ekološku valjanost i generalizabilnost (Leary i

Hoyle, 2009). Koristeći tehniku Analize tematskog sadržaja (engl. „Thematic

Content Analyisis“ -TCA) značajno je proširen prvobitni opseg izvora sadržaja koji

se mogu analizirati. Ovakav pristup omogućio je istraživačima da uključe bilo koji

verbalni diskurs kojem imaju pristup u istraživanje. Istraživači obično koriste knjige

ili novinske članke (kvalitativni podaci), prethodno odredivši broj paragrafa

potrebnih iz specifičnog izvora u specifičnom vremenskom okviru. Paragraf se bira

po slučaju od svih dostupnih i potom umnožava. Informacije koje mogu odati uvjet

istraživanja bivaju, koliko je to moguće, uklonjene i paragraf se ocjenjuje od

procjenjivača kojima je hipoteza istraživanja nepoznata. Kao indikator pouzdanosti

koristi se i stepen slaganja između različitih procjenjivača. Čak i u tom slučaju,

procjenjivači bi trebali biti različitih profila kako bi se neutralizirale lične

preferencije (Baker-Brown, Ballard, Bluck, De Vries, Suedfeld i Tetlock, 1990).

Kako navode Suedfeld i Rank (1976) procjenjivači ocjenjuju na skali od 1 do 7

uočeni nivo diferencijacije i integracije u paragrafima. Interes istraživača iz domena

integrativne kompleksnosti usmjeren je na nivo na kojem osoba operira u

određenom vremenu, a ne na integrativnu kompleksnost kao osobinu. Zbog toga,

najčešći izvori za analizu arhivske građe su bili govori nacionalnih lidera (tokom

političkih kampanja ili tokom internacionalnih sukoba) vojna lica, ili pojedinci koji

se suočavaju sa životnim krizama (Suedfeld, 2009).

11

1.1.3.3. Integrativna kompleksnost u Kelly-evoj teoriji osobnih konstrukata

George Kelly-eva teorija osobnih konstrukata bazirana je na dvije generalne

premise: da je napredak čovječanstva opisan kao kontinuirana potraga za većom

mogućnošću predikcije i kontrole kroz gradnju, evaluiranje i mijenjanje mentalnih

reprezentacija svijeta i da individue stvaraju i održavaju njihove vlastite, jedinstvene

interpretacije svijeta (Kelly, 1970). Jedinstvene interpretacije svijeta pojedinca su

posljedica osobnih sistema konstrukata svakog pojedinca. Pokušavajući matematički

ispitati jedinstvene sisteme različitih ljudi, Kelly unutar teorije donosi značajan

metodološki doprinos nazvan Test repertoara uloga (REP test) putem kojeg je za

svakog pojedinca moguće utvrditi broj i različitost konstrukata, njihov sadržaj i

karakteristike kao što su permeabilnost i čvrstoća. Cilj testa je istražiti jedinstvenu

perspektivu, odnosno sistem osobnih konstrukata pojedinaca.

Čitav je niz varijanti originalne metode od kojih je jedna mreža repertoara (engl.

„repertoary grid“). Naime, od pojedinca se traži da rangira ili ocjeni određeni broj

elemenata (često ljude) uz seriju bipolarnih konstrukata koje mogu ponuditi sami

ispitanici ili istraživač. Dolazi se do dvodimenzionalne matrice numeričkih

vrijednosti dobivene procesom rangiranja, što može zatim biti podvrgnuto

statističkim analizama i grafičkim postupcima (Fransella i sar., 2004). Prvi koji je

primijenio mreže repertoara za izračunavanje kognitivne kompleksnosti bio je Bieri

(1955). Ipak, nedostatak mreža repertoara koje je Bieri primjenjivao jeste što ne

mogu uključiti veliki broj varijabli u mrežu u isto vrijeme i ne mogu provesti sve

analize specifične za podatke iz mreže repertoara (Grice, 2002).

Chambers (1985) je predložio novu tehniku mreže repertoara u kojoj je samo jedan

set figura (obično ljudi) rangiran prema generalnoj sličnosti. Njegova ideja

primjenjuje se u programu Idiogrid, specijaliziranom softveru koji koristeći

odgovarajuće statističke postupke istraživaču olakšava kako postupak primjene, tako

i formiranje rezultata. Za naš rad najvažnije varijable koje se mogu utvrditi

Idiogridom su logička inkonzistencija i integrativna kompleksnost (Grice, 2003).

Naime, prema Kelly-evoj teoriji osobnih konstrukata, ukoliko konstrukt nije

koristan u anticipaciji, kreativna osoba razvija alternativne konstrukte i nastavlja da

12

traži druge koji služe svrsi. Ukoliko individua nije u mogućnosti da kreira

alternativni, ostaje bez raspoloživog konstrukta koji može primijeniti na aktuelne

doživljaje. Nedostatak konstrukata vodi do osjećaja anksioznosti. Ako osoba koristi

logički inkonzistentan sistem konstrukata sigurno će razviti anksioznost jer će

razvijati kontradiktorne predikcije. Zatim slijedi konflikt, nesigurnost i frustracija

oko toga koji konstrukt korisiti prilikom anticipacije (Chambers, 1983). Korištenjem

Idiogrida logička inkonzistencija se izračunava poređenjem eksplicitnog i

implicitnog rangiranja. Inkonzistencija između dvije figure/osobe često predstavlja

tačku sukoba u sistemu osobnih konstrukata osobe (Grice, 2002). Kako bi se

razumjela priroda inkonzistencije (precjenjivanje ili potcjenjivanje sličnosti ili

razlika) često je potrebno intervjuirati ispitanika koji vrši rangiranje (Grice, 2003).

Korištenjem Idiogrida se također može dobiti i mjera integrativne kompleksnosti.

Vrijednosti indiciraju opseg koliko su konstrukti osobe integrirani i balansirani

unutar sistema (Grice, 2002). Vrijednosti dobivene u matrici predstavljaju i

integraciju i kompleksnost, odnosno koliko je bogato svaka figura/osoba integrirana

u okvir ostalih (svih od kojih se mreža sastoji). Putem programa se izračuna

integrativna kompleksnost za svaku osobu u mreži, zajedno sa ukupnom vrijednošću

za cijelu mrežu. Individualni rezultati se mogu koristiti za identifikaciju osoba koje

su drugačije tretirane od strane onog koji rangira (u odnosu na to kako je rangirao

ostale osobe) (Grice, 2003). Za osobu koju bi kontinuirano ocjenjivao kao najmanje

sličnu ostalima „produktivan kognitivni menadžer“ čovjekovog mišljenja, kojeg

Suedfeld (1992) objašnjava u svojoj teoriji, ne bi trošio resurse, te bi bila tretirana

na kognitivno jednostavan način. Rezultat na Idiogridu bi tada bio ekstremno velik,

što upućuje na ekstremno malu integrativnu kompleksnost (jer rezultat 0 ukazuje na

postojanje integracije, a svako odstupanje na manjak integracije).

13

1.2. Zauzimanje socijalne perspektive

Prema Fuhsu (2010) koncept zauzimanja perspektiva može se definirati na tri

načina: 1) izjednačavajući zauzimanje perspektiva sa zauzimanjem uloga, 2)

objašnjavajući zauzimanje perspektiva koristeći objekt i različite tačaka gledišta, te

3) objašnjavajući zauzimanje perspektiva kroz pretpostavke i zaključivanje o

stavovima, mislima i osjećajima drugih osoba. Domene unutar kojih zauzimanje

perspektiva igra ulogu su: interpersonalna, perceptualna i konceptualna. Navedene

domene i definicije su temelj integralne mape zauzimanja perspektive koju je Fuhs

(2010) konstruisao. Kroz svoj rad on se fokusirao na zauzimanje perspektiva o

tome kako pojedinci sami doživljavaju (perspektive prvog lica), o njihovim

odnosima sa drugima (perspektive drugog lica) i kako objektivno vide svijet

(perspektive trećeg lica). Fuhs (2010) naglašava da je mogućnost zauzimanja uloga

pojedinca ključna socijalno-interpersonalna vještina prilikom zauzimanja njegovih

perspektiva.

Robert Selman (1971) izjednačava zauzimanje uloga sa zauzimanjem perspektiva

koje definira kao mogućnost da se razumije interakcija sebe i drugog kao da je

viđena iz pozicije drugog. U kasnijoj verziji proširuje ovu definiciju kao mogućnost

da se vidi svijet (uključujući i self) iz perspektive drugog. Selman i Byrne (1974, str.

1) kroz opisivanje interpersonalne kognicije nekoliko godina kasnije daju još jednu

definiciju:

„Mogućnost zauzimanja perspektiva odnosi se na mogućnost razumijevanja i sebe i

drugih kao subjekta, reagovanja prema drugim kao prema sebi i reagovanja na svoje

ponašanje sa tačke gledišta drugog.“

Selman (1971) je pored definicija objasnio i „pet stadija zauzimanja perspektiva“

pomoću kojih obrazlaže kada se razvojno javlja mogućnost za zauzimanje

perspektiva. Prvi stadij počinje dok je pojam o sebi još uvijek nediferenciran (u dobi

između 3 i 6 godina). Drugi stadij se javlja u dobi između 5 i 9 godina kada dijete

može razumjeti da ljudi, s obzirom da imaju pristup različitim informacijama, mogu

imati i različite perspektive. U trećem stadiju, koji se javlja između 7 i 12 godina,

djeca su emotivno i kognitivno zrela da „zakorače u tuđe cipele“ i uviđaju vlastite

14

misli, osjećaje i ponašanje iz perspektive druge osobe. Četvrti stadij javlja se između

10 i 15 godina, i djeca imaju kognitivnu mogućnost da situaciju u kojoj se nalaze sa

drugom osobom sagledaju iz perspektive treće osobe. Posljednji stadij najčešće se

javlja u dobi od 14 godina i, kada on nastupi, osoba je sposobna razumjeti da

perspektiva treće osobe iz prethodnog stadija može biti pod uticajem jednog ili više

socijalnih sistema ili socijalno poželjnih vrijednosti.

Gehlbach (2004) definiše mogućnost zauzimanja perspektiva kao vještinu koja

objedinjuje i kognitivne i afektivne/emotivne vještine, zajedno sa motivacijom da

„se stavi u cipele druge osobe“. Kako Gehlbach navodi, zauzimanje perspektiva se

sastoji od strategija koje ljudi koriste da shvate šta drugi misle i osjećaju, te kako

percipiraju određenu situaciju.

Prema Johnsonu (1975, str. 241) zauzimanje perspektive zahtjeva specifičan oblik

socijalne svjesnosti: „Zauzimanje perspektive druge osobe je sposobnost osobe da

razumije kako određena situacija izgleda drugoj osobi i na koji će način ta osoba

kognitivno i emotivno reagovati na postojeću situaciju.“

Roan, Strong, Foss, Yager, Gehlbach i Metcalf (2009) navode da je za efikasno

zauzimanje perspektiva potrebno da pojedinac ima osjećaj za vlastiti identitet i

mogućnosti da stavi sebe u ulogu druge osobe prilikom rješavanja određenog

problema.

Brojni su pozitivni efekti sposobnosti zauzimanja perspektiva. Tako Deutsch (1993)

navodi kako mogućnost zauzimanja socijalnih perspektiva drugih ljudi dovodi do

boljeg socijalnog razumijevanja i veće harmonije. Nadalje, Galinsky i Moskowitz

(2000) izvještavaju kako mogućnost zauzimanja socijalnih perspektiva rezultira

manjom stereotipizacijom i poboljšanjem međusobnih stavova grupa jednim o

drugima. Osobe koje mogu zauzeti perspektive drugih osoba češće ispoljavaju

altruistična ponašanja (Batson, Early i Salvarani, 1997) i imaju razvijeniju

sposobnost pregovaranja (Galinsky, Maddux, Gilin i White, 2008). Mogućnost

zauzimanja socijalnih perspektiva može se pospješiti treningom i podizanjem

svjesnosti o postojanju drugačijih, ali podjednako vrijednih perspektiva od vlastite

(Roan, Strong, Foss, Yager, Gehlbach i Metcalf, 2009).

15

1.2.1. Mjerenje zauzmanja socijalne perspektive

Za mjerenje zauzimanja socijalne perspektive najdostupniji instrumenti su skale

samoizvješća u kojima ispitanici sami evaluiraju svoju mogućnost i motivaciju za

zauzimanje perspektive druge osobe. Takva je, na primjer, subskala zauzimanja

perspektiva Interpersonalnog indeksa reaktivnosti (engl. Interpersonal Reactivity

Index). Kada je cilj istraživanja povezan sa motivacijom i procjenom

samoefikasnosti ispitanika da zauzimaju perspektive drugih ovakve mjere su veoma

korisne, ali to nije slučaj u istraživanjima u kojima je fokus na samoj izvedbi

zauzimanja perspektiva. Ames i Kammrath (2004) navode kako, ustvari, procjena

ljudi o njihovoj kompetentnosti da zauzimaju socijalne perspektive često nije tačna.

Pokazalo se da procjene samoefikasnosti zauzimanja perspektiva nisu značajno

povezane sa stvarnom mogućnosti zauzimanja perspektiva.

Long i Andrews (1990) koriste skalu didaktičkog zauzimanja perspektiva u kojoj

ispitanici, nakon ocjenjivanja vlastitih mogućnosti da zauzmu perspektivu bračnog

partnera kroz odgovor na pitanja, daju i percepciju o partnerovoj mogućnosti da

zauzme njihovu perspektivu. Kao što je slučaj i kod samoizvješća, informacije

dobivene ovom skalom bazirane su na vjerovanju o motivaciji i efikasnosti partnera,

što također nije dobra mjera same izvedbe zauzimanja perspektiva.

Da bi se izmjerila izvedba zauzimanja socijalnih perspektiva potrebno je koristiti

kognitivno-reprezentacionalni pristup (Diazgranados i sar., 2016). U skladu sa

navedenim pristupom Gehlbach (2004) je konstruisao video zadatak u kojem

ispitanici gledaju snimljeni razgovor dvije osobe, te se od njih traži da formiraju

listu misli i osjećaja za koje vjeruju da su osobe na snimku doživjele. Odgovori

ispitanika se porede sa odgovorima samih učesnika snimljenog razgovora. Rezultati

pokazuju da su osobe koje su kompetentne zauzeti perspektivu drugog tačno opisale

mentalni sadržaj osobe koja je na snimku učestvovala u razgovoru. Ipak,

Diazgranados i saradnici (2016) dovode u pitanje valjanost ovakvog pristupa

navodeći da je moguće da ispitanici plauzibilno opišu misli i osjećaje osobe na

snimku, ali da je osoba u tom trenutku jednostavno osjećala ili mislila na nešto

drugo, ili da ukoliko neko ima visoko razvijenu mogućnost zauzimanja socijalne

16

perspektive, može bolje razumjeti perspektivu osobe nego ona sama. Na primjer,

majka može prepoznati da je plač njenog djeteta, iako u tom trenutku nije dobilo

igračku i to ga je potaklo na plač, u suštini posljedica iscrpljenosti (Diazgranados i

sar., 2016).

Način da se prevaziđe ovaj problem jeste u socijalno-relacijskom pristupu čijom

primjenom dobijamo informacije šta se dešava sa vještinama zauzimanja socijalnih

perspektiva u konkretnoj socijalnoj situaciji koja zahtjeva razmatranje perspektiva

nekoliko različitih aktera (Diazgranados i sar., 2016). Jedan od takvih instrumenata

je Upitnik odnosa (engl. Relationship Questionnaire). Validiran je za uzrast između

5 i 16 godina i sastoji se od pitanja višestrukog tipa. Rezultati na Upitniku odnosa

pokazuju koliko ispitanici imaju mogućnost integracije perspektiva. U odnosu na

postignute rezultate razlikuju se: ispitanici koji jasno vide samo vlastitu perspektivu,

ispitanici koji shvataju da je perspektiva druge osobe različita od njegove, ispitanici

koji uviđaju da i druga osoba može zauzeti njihovu perspektivu, ispitanici koji

shvataju da treća osoba može zauzeti i njegovu i perspektivu druge osobe, i

ispitanici koji razumiju da njihova pespektiva može biti kontekstualizirana sa

brojnim drugim (Schultz, Selman i LaRusso, 2003). Nedostatak ovog testa, prema

Diazgranados i saradnicima (2016), jesu pitanja višestrukog izbora koja, kada

ispitanici na njih odgovore, daju informacije o tome da li osoba prepoznaje i

razumije razlike u socijalnim perspektivama, ali sam ispitanik nije producirao

sadržaj odgovora. S obzirom da je kod djece u spomenutom uzrastu bolje razvijena

sposobnost prepoznavanja čina zauzimanja perspektiva nego produkcija, primjena

ovog testa je djelomično opravdana, ali kada su u pitanju odrasli ispitanici ne bi se

trebao primijenjivati (Diazgranados i sar., 2016).

Instrument u kojem ispitanici sami produciraju sadržaj jeste Upitnik o zauzimanju

socijalnih perspektiva (engl. Social Perspective Taking Acts Measure). Prema

Selmanu, Diazgranados i Dione-u (2017), rezultati na ovom upitniku pokazuju način

na koji osobe zauzimaju perspektive prilikom vlastitog izbora u različitim

socijalnim situacijama. Test ima tri verzije u kojima se ispitanici upoznaju sa

socijalnim situacijama koje se mogu javiti u školi kao što su maltretiranje vršnjaka,

prepisivanje na testu i vandalizam. Nakon toga se od njih traži da navedu kakve bi

17

preporuke akter koji posmatra određenu socijalnu situaciju dobio od vršnjaka. Na

primjer, ispitanicima može biti predstavljen scenario u kojem učenik posmatra

nasilje nad drugim djetetom i pita drugove iz razreda kako da postupi. Učesnici

istraživanja trebaju da zauzmu tri različite perspektive i u njihovo ime savjetuju

učenika koji je svjedočio nasilju: perspektivu nekoga koga su maltretirali iz sličnih

razloga zbog kojih je žrtva maltretirana, perspektivu onog ko se često druži sa

zlostavljačima i perspektivu samog svjedoka. Savjet se sastojao iz toga šta svjedok

treba da uradi, zašto i šta će se desiti ukoliko svjedok posluša savjet. Postupkom se

mjere funkcionalne sposobnosti i sami ispitanici kreiraju sadržaja prilikom

odgovaranja na pitanja o zauzimanju socijalnih perspektiva. Procjenjuju se dvije

osnovne socijalne vještine: sposobnost da se zauzme i prihvati socijalna perspektiva

učesnika neke socijalne interakcije, te dvije kompleksne socijalne vještine:

artikulacija perspektiva (mišljenja) drugih, kao i uloge i okolnosti koje

karakteriziraju njihove pozicije (Selman, Diazgranados i Dione, 2017).

1.3. Povezanost integrativne kompleksnosti i zauzimanja socijalne perspektive

„Čovjek razvija svoj način anticipiranja događaja tako što konstruiše, grebe kanale

svoje misli. Gradi svoj vlastiti labirint. Putevi kojima se kreće u labirintu su

konstrukti koje formira, svaki je dvosmjerna ulica- svaki je, u suštini, par alternativa

između kojih može da bira.“

(Kelly, 1958)

George Kelly je u teoriji osobnih konstrukata naveo da ne postoji apsolutna realnost,

odnosno da je subjektivna realnost svakog pojedinca jedina realnost koja za njega

postoji. Ideja da ne kreće svaka osoba iz iste pozicije jeste ideja koja nam

onemogućuje da sudimo drugom i drugačijem. Različite osobe imaju potpuno

različite konstrukte u svom sistemu, protkane individualnim iskustvima. Možda

neke osobe nikada nisu došle u kontakt s „drugačijim“ koji bi im mogli pomoći da

prošire sistem konstrukata. Ako neko vidi svijet „crno-bijelo“, nije ni za očekivati

da će razumijeti kada mu se priča „u bojama“? Ipak, možda je najznačajnije

18

napomenuti koliko je sistem fleksibilan i sklon promjeni- da čak i kada pokušavamo

razumjeti nečiji sistem konstrukata, on već mijenja naš, a i mi njegov (Fransella i

sar., 2004).

Savremeni pojam „integrativne kompleksnosti/jednostavnosti“, koji vodi porijeklo

od Kelly-evog koncepta kognitivno jednostavne ili kognitivno složene osobe, još je

fluentniji od originalnog koncepta- radi se o procesu, poput motivacije, koji zavisi i

od osobina i od situacije, kao i od svakog endogenog i egzogenog faktora koji na

njega utiče. Integrativna kompleksnost obuhvata diferenciranje različitih

perspektiva, drugačijih pozicija i njihovo integriranje u jedinstvenu novu, koja

osobu čini još bogatijom i kompleksnijom.

U dostupnoj literaturi nisu pronađena istraživanja koja povezuju integrativnu

kompleksnost i perspektive. Međutim, određene postavke oba konstrukta ukazuju na

njihovu povezanost.

Integrativna kompleksnost je definirana u terminima diferencijacije i integracije.

Diferencijacija se odnosi na mogućnost zauzimanja različitih perspektiva unutar

određenog konteksta. Integracija predstavlja mogućnost razvoja konceptualnih

poveznica između diferenciranih perspektiva (Suedfeld i Tetlock, 1992). Prilikom

definiranja integrativne kompleksnosti, sami autori spominju perspektivizaciju.

Zauzimanje različitih perspektiva se definira kroz četiri radnje: prepoznavanje,

artikulacija i pozicioniranje perspektiva (jednostavno i kompleksno) (Selman i sar.,

2017).

Prepoznavanje se odnosi na identifikaciju različitih perspektiva, a artikulacija na

opisivanje potencijalnih misli, osjećaja ili ponašanja različitih aktera (Selman i sar.,

2017). Za niže nivoe integrativne kompleksnosti karakteristično je upravo

prihvaćanje da postoji više različitih perspektiva i mogućnost njihovog

razumijevanja kao legitimnih i validnih (Baker-Brown i sar., 1990). S obzirom da ni

prilikom prepoznavanja ni artikulacije perspektiva ne dolazi do integracije različitih

perspektiva (Selman i sar., 2017), a to također nije karakteristika nižih nivoa

integrativne kompleksnosti (Baker-Brown i sar., 1990), pretpostavljamo da je

mogućnost diferencijacije u osnovi oba procesa.

19

Pozicioniranje perspektiva uključuje razumijevanje stava koji akter ima u

određenom socijalnom scenariju što bi značilo da je potrebno da osoba prethodno

razumije postojanje različitih perspektiva i integrira ih (Selman i sar., 2017).

Karakteristika najvišeg nivoa integrativne kompleksnosti jeste da osoba može opće

viđenje događaja u situaciji povezati u sistem, odnosno društvenu ulogu u podlozi

koju pojedinac ima povezati sa konkretnom situacijom aktera (Baker-Brown i sar.,

1990). Prepoznavanje perspektiva se odnosi i na mogućnost identificiranja

društvenih uloga (Selman i sar., 2017). Pretpostavljamo da je mogućnost integracije

različitih perspektiva u osnovi oba procesa.

S obzirom na sve navedeno, postoji teoretska povezanost između nivoa

integrativne kompleksnosti i mogućnosti zauzimanja socijalne perspektive.

Očekujemo da su instrumenti za mjerenje sposobnosti zauzimanja socijalne

perspektive validna proksimalna mjera integrativne kompleksnosti.

20

2. CILJEVI, PROBLEMI I HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA

2.1. Cilj istraživanja

Cilj istraživanja je provjeriti povezanost između različitih mjera integrativne

kompleksnosti i različitih mjera zauzimanja perspektive.

2.2. Problemi istraživanja

U skladu sa postavljenim ciljem istraživanja, problemi istraživanja su slijedeći:

1. Ispitati povezanost između različitih mjera integrativne kompleksnosti.

2. Ispitati povezanost različitih mjera zauzimanja perspektiva.

3. Ispitati povezanost mjera integrativne kompleksnosti i mjera zauzimanja

perspektiva.

2.3. Hipoteze istraživanja

1. Očekujemo pozitivne i statistički značajne povezanosti između mjera

integrativne kompleksnosti.

2. Očekujemo pozitivne i statistički značajne povezanosti između mjera

zauzimanja socijalne perspektive.

3. Očekujemo pozitivne i statistički značajne povezanosti između različitih

mjera integrativne kompleksnosti i mjera zauzimanja socijalne perspektive.

21

3. METOD ISTRAŽIVANJA

3.1. Uzorak

U istraživanju je učestvovalo N=64 studenta sa treće godine sa Odsjeka za

psihologiju Univerziteta u Sarajevu. Od toga 52 ispitanika ženskog spola. Prosječna

dob sudionika je M= 23.49 (SD=2.73).

3.2. Instrumenti i pribor

U istraživanju su korišteni slijedeći instrumenti: Test dovršavanja paragrafa (engl.

„Paragraph Completion Test“) (Savage, Boyd-MacMillan, Liht i Khan, 2017),

Upitnik o zauzimanju perspektiva (Đapo, Đapo-Kolenović, Đokić, Hadžiahmetović

i Drače, 2018), Interpersonalni indeks reaktivnosti (engl. „Interpersonal reactivity

Index“) iz kojeg je korištena samo subskala zauzimanja perspektiva (Davis,1980).

3.2.1. Test dovršavanja paragrafa (TDP)

Test dovršavanja paragrafa (TDP) (engl. „Paragraph Completion Test“) primjenjen

u našem istraživanju su razvili Sara Savage i saradnici (2017) za potrebe ispitivanja

efekta radionica koje organizuje IOM na integrativnu kompleksnost. Testom se

utvrđuje integrativna kompleksnost prema vlastitoj grupi (IKvlgr) i integrativna

kompleksnost prema vanjskoj grupi (IKvagr). Ispitanicima su prezentovane početne

riječi dva paragrafa: a) prvi se odnosio na grupu koju smatraju svojom:

„Razmišljajući o svojoj grupi...“; b) drugi se odnosio na grupu koja se najviše

razlikuje od moje: „Razmišljajući o grupi koja se najviše razlikuje od moje

grupe...“). Zadatak ispitanika je bio dovršiti paragraf. Nije postojalo eksplicitno

predviđeno vrijeme za dovršavanje svakog paragrafa. Odgovori su kodirani prema

detaljnom priručniku Baker-Browna i saradnika (1990). Kritični indikator za skor 1

jeste dihotomno kategorijski pogled na svijet izražen kroz apsolutno ili kategoričko

pravilo. Za skor 2 je uslovno prihvaćanje postojanja alternative bez ikakve dalje

22

elaboracije. Za skor 3 jeste prepoznavanje alternativa, te njihovo prihvaćanje kao

relevantnih i legitimnih. Za skor 4 karakteristično je da, za razliku od ranijih

skorova, pored prisustva diferencijacije javlja se i integracija. Kritični indikator je

da uz prepoznavanje postojanja alternativa, prepoznaje se i njihova međusobna

interakcija. Skor 5 karakteriše interaktivno viđenje alternativa, odnosno, postoji

jasan reciprocitet u kojem nije moguće da jedna alternativa djeluju na drugu bez

posljedica po samu sebe. Indikator za skor 6 jeste djelovanje duž različitih shema,

odnosno alternative su razrađene i segmentirane u dijelove. Skor 7 namjenjen je

sveobuhvatnom stajalištu sa objašnjenjem načela organiziranja. Osoba kreće od

općeg viđenja događaja u situaciji i povezuje te događaje u sistem ili istražuje

specifične interakcije unutar složenog isitema koristeći se sveobuhvatnim globalnim

stajalištem kako bi objedinjila opažanja. Bodovanje se vrši od strane nezavisnih

procjenjivača (Baker-Brown i sar., 1990).

3.2.2. Upitnik o zauzimanju perspektiva

Upitnik o zauzimanju perspektiva (Đapo, Đapo-Kolenović, Đokić, Hadžiahmetović

i Drače, 2018) konstruisan sa ciljem mjerenja funkcionalne sposobnosti zauzimanja

perspektive (odnosno same izvedbe tokom mjerenja, a ne potencijalne kompetencije

vještine). Odgovarajućim postupkom opisanim ispod, uz pomoć upitnika utvrđuje

se: prepoznavanje, artikulacija i pozicioniranje perspektiva. Nadalje, upitnikom se

identificira i da li su ispitanici integrirali različite perspektive u svoj odgovor u

situaciji hipotetičkog socijalnog problema. Analiza sadržaja odgovora koji bi trebao

integrirati različite perspektive iz drugih odgovora na Upitniku zauzimanja

perspektiva, korištena je u svrhu utvrđivanja integrativne kompleksnosti ispitanika,

kao jedne od alternativnih mjera konstrukta integrativne kompleksnosti.

Upitnik se sastoji iz tri dijela: scenario, pitanja otvorenog tipa i rang liste.

U prvom dijelu, ispitanicima je predstavljen scenario u kojem treba da zamisle da

su na studentskoj ekskurziji sa kolegama. Upoznali su ljude iz cijele BiH: Miloša iz

Banja Luke, Vedranu iz Sarajeva, Muhameda iz Tuzle i Renata iz Mostara. U Pragu,

23

prije povratka, upoznaju i Jana kojeg interesuju međunacionalni odnosi u BiH

danas. Od ispitanika se traži da odgovori Janu na pitanje o međunacionalnim

odnosima u BiH danas iz Miloševe, Vedranine, Muhamedove, Renatove i svoje

vlastite perspektive, a potom zauzmu Janovu perspektivu i obrazlože kakav bi on

zaključak donio.

U drugom dijelu nalazi se 6 pitanja otvorenog tipa u kojima ispitanici odgovaraju na

pitanje o međunacionalnim odnosima iz različitih perspektiva. Važno je naglasiti da

je svaki akter opisan kroz iskustvo koje je imao ili koje je imao neko od članova

porodice.

U trećem dijelu zadatak ispitanika je da rangiraju sličnost svakog para perspektiva.

Prethodno napisane odgovore iz perspektive Miloša, Vedrane, Muhameda, Renata,

Jana i samog ispitanika međusobno uspoređuju po sličnosti pridružujući im

vrijednosti od 1 (najsličniji odgovor) do 5 (najmanje sličan odgovor). Na primjer, u

prvom pitanju se traži da ispitanik razmisli o Miloševom odgovoru i da ostale

odgovore (Vedranin, Muhamedov, Renatov, Janov i sam svoj) rangira, koristeći

vrijednosti od 1 do 5, od najsličnijeg do najmanje sličnog Miloševom.

Kodiranje odgovora provedeno je prema uputama i objašnjenjima datim u

Priručniku za mjerenje zauzimanja socijalne perspektive (Selman, Diazgranados i

Dione, 2016). Autorica rada je uz pomoć asistenta kodirala odgovore. Postupkom

kodiranja se utvrđuje:

1) Prepoznavanje perspektiva: čin identificiranja na osnovu verbalnog sadržaja,

različitih aktera koji su uključeni u određenu socijalnu situaciju. Na primjer,

ispitanik je kao odgovor na pitanje šta bi Miloš poručio Janu odgovorio: „U BiH

svako vuče na svoju stranu. Podijeljeni smo na sve strane i to im je malo, oni bi još.

Za šta se moj otac borio ako će se rasparčati?“ U ovom odgovoru prepoznaju se 3

perspektive: mi (koji smo podijeljeni), oni (kojima je i to malo) i perspektiva

Miloševog oca.

2) Artikulacija perspektiva: čin opisivanja potencijalnih a) misli i osjećaja i/ili b)

orijentacije prema djelovanju aktera koji učestvuju u datom socijalnom scenariju.

24

Na primjer, ispitanik je na pitanje šta bi Vedrana poručila Janu odgovorio: „Super je

sve. Samo joj je žao što su se njeni vratili iz Njemačke, jer ona vidi da njoj nije

mjesto ovdje i da je život u Njemačkoj.“ U ovom odgovoru se može identifikovati

opisivanje Vedraninih osjećaja („žao joj je što su se vratili“) i mišljenje samog

ispitanika („super je sve“, o Vedrani govori u trećem licu). Artikulisane su dvije

perspektive.

3) Jednostavno pozicioniranje perspektive: čin davanja odgovora jezikom koji

ukazuje na usklađenu tačku gledišta s onom koju ima određeni akter u datoj

socijalnoj situaciji. Jednostavno pozicioniranje perspektive je mjerenje adekvatne

upotrebe jezika kojim se izražava usklađenost perspektiva, a ne precizna

usklađenost stava aktera u pisanom odgovoru. Na primjer, ispitanik je na pitanje šta

bi Muhamed poruči Janu odgovorio: „Muhamed bi imao najnegativnije mišljenje o

međunacionalnim odnosima.“ Ovaj odgovor se kodira kao usklađen sa

perspektivom koju je potrebno zauzeti (Muhamedovom).

4) Kompleksno pozicioniranje perspektive: čin identificiranja uloga, okolnosti ili

karakteristika kojima se objašnjava određena pozicija aktera u nekom socijalnom

scenariju. Ispitanik je na pitanje šta bi Muhamed poručio Janu odgovorio:

„Muhamed bi vjerovatno dao negativnije pojašnjenje nego Vedrana i Miloš s

obzirom da je izgubio mnogo članova uže i šire obitelji.“ Ispitanik je prepoznao

iskustvo i okolnosti koje su uticale na Muhamedovu perspektivu („izgubio je mnogo

članova porodice“), te naglašava da je njegovo viđenje međunacionalnih odnosa u

BiH povezano sa njegovom ulogom žrtve. U ovom odgovoru postoji jedna

kompleksno pozicionirana perspektiva.

Nadalje, korištena je analiza sadržaja odgovora ispitanika o perspektivi Jana kako bi

se utvrdio nivo integrativne kompleksnosti.

Kao mjera integracije perspektiva korišten je broj perspektiva svih ostalih aktera

koje se mogu prepoznati u Janovoj perspektivi. Na primjer, ukoliko se naznake

Miloševe perspektive mogu prepoznati u odogovoru o Janovoj perspektivi, bit će

ocjenjene vrijednošću „1“, a ukoliko ne, vrijednošću „0“. Postupak se vrši za svaku

25

pojedinačnu perspektivu. Ukupan rezultat je linearna kombinacija svake prepoznate

perspektive.

U našem istraživanju, pouzdanosti unutrašnje konzistentnosti Cronbach alpha

iznose: za prepoznavanje perspektiva α=0.71, za artikulaciju perspektiva α=0.75 i za

kompleksno pozicioniranje α=0.7.

Podaci iz trećeg dijela upitnika su analizirani uz pomoć računarskog softvera

Idiogrid. Kako je već navedeno, program omogućava dobivanje podataka o

integrativnoj kompleksnosti i logičkoj inkonzistenciji za svakog ispitanika.

3.2.2.1. Idiogrid

Idiogrid je statistički program u kojem se primjenjuje nova tehnika mreže repertoara

gdje je samo jedan set figura (obično ljudi) rangiran prema generalnoj sličnosti.

Tehnika je razvijena od strane Chambersa (1985). Detaljan opis programa se može

naći u radu Grice-a (2003).

U programu se, na osnovu podataka dobivenih iz trećeg dijela Upitnika o

zauzimanju perspektiva, formiraju matrice u kojoj su prikazani odnosi između

različitih perspektiva za svakog ispitanika posebno.

Izvođenje deskriptivnih statičkih podataka (aritmetičke sredinu, standardne pogreške

i zbira kvadrata) iz originalne matrice u programu daje podatke istraživaču o tome

koga je ispitanik unutar mreže ocijenio kao najmanje sličnog drugim (onaj koji ima

najnižu aritmetičku sredinu), a koga kao najviše (onaj koji ima najvišu aritmetičku

sredinu). Na ovaj način, istraživač može zaključiti da li je određenu perspektivu

ispitanik konzistentno isto rangirao (na primjer, konstantno je smatrao najmanje

sličnom svim ostalim, ili da joj je konstantno pripisivao srednje vrijednosti).

Nadalje, program iz orginalne mreže izvodi korelacije rangiranih perspektiva za

svaki element. Dobiveni podaci ukazuju istraživaču na sličnosti u obrascima

rangiranja različitih osoba (na primjer, može se uočiti da su ispitanikova rangiranja

26

Miloša i Muhameda veoma različita (r = -0.90) ili da su ispitanikova rangiranja

Vedrane i Renata veoma slična (r =0.90)).

Na osnovu matrice korelacija se izvode implicitna rangiranja osoba. Ovim procesom

se prethodno dobivene korelacije redaju po veličini za svaku osobu. Na primjer,

element „Miloš“ najviše korelira sam sa sobom (r =1) i recimo da najmanje korelira

sa elementom „Vedrana“. U implicitnom rangiranju za element „Miloš“

(horizontalno u koordinatnoj mreži) sam „Miloš“(vertikalno u koordinatnoj mreži)

bi bio označen sa vrijednošću 1, a „Vedrana“ sa vrijednošću 6.

Iz matrice implicitnog rangiranja se izvodi matrica logičkih inkonzistencija. Ona se

dobiva oduzimanjem vrijednosti u originalnoj mreži od vrijednosti implicitnih

rangiranja. Mreža logičkih inkonzistencija ukazuje na razliku između eksplicitnog

rangiranja ispitanika i njegovog implicitnog rangiranja. Prema Chambersu (1986)

svaka vrijednost koja nije jednaka nuli predstavlja tačku konflikta u sistemu

konstrukata pojedinca. Pozitivan broj da je stepen sličnosti dva elementa

precijenjen, a negativan broj da je stepen sličnosti između dva elementa potcjenjen.

Vertikalna suma vrijednosti za jedan element, ukoliko je velika, može uputiti da je

ta osoba veliki broj puta bila precijenjena ili potcijenjena u terminima sličnosti sa

ostalim osobama. Velika horizontalna suma vrijednosti za jedan element upućuje da

je sa tom osobom povezan veliki broj inkonzistencija, odnosno ukazuje na čestu

povezanost sa velikim brojem precjenjenih ili potcjenjenih osoba u terminima

sličnosti. Jedna generalna vrijednost predstavlja stepen logičke inkonzistentnosti

(odnosno, stepen konflikta) za cijelu matricu.

Nadalje, vrijednosti u matrici integrativne kompleksnosti pokazuju koliko je bogato

svaki element integriran u cjelinu koju formira sa ostalim elementima u mreži.

Vrijednost 0 označava bogatu integraciju, a svako odstupanje od nule označava

manjak integracije, bez obzira na predznak. U programu se može utvrditi suma

vrijednosti za svaku osobu pojedinačno, zajedno sa jednom generalanom

vrijednošću koja predstavlja cjelokupni indikator integrativne kompleksnosti.

Individualne sume vrijednosti ukazuju na osobe koje je ispitanik tretirao drugačije u

smislu koliko su bogato „konstruirane“ u njegovom sistemu konstrukata, odnosno

27

da li ih tumači na unidimenzionalan, jednostavan način ili multidimenzionalno, kao

visoko kompleksne osobe.

3.2.3. Interpersonalni indeks reaktivnosti

U istraživanju je korišten instrument Interpersonalni indeks reaktivnosti (engl.

„Interpersonal reactivity Index“) (Davis, 1980). Koristili smo samo subskalu

zauzimanja perspektiva. Davis (1983) navodi da se ovom subskalom mjeri

tendencija da se spontano usvoji psihološka perspektiva drugih ljudi. Subskala

zauzimanja perspektiva sadrži 7 tvrdnji (na primjer: „Ponekad mi je teško sagledati

stvari iz „tuđeg ugla“.“), a ispitanici odgovaraju koliko se slažu sa navedenom

tvrdnjom koristeći 5-stepenu skalu Likertovog tipa (od „Ne opisuje me dobro“ do

„Opisuje me dobro“). Cronbach alpha za subskalu zauzimanja perspektiva iznosio je

u prethodnim istraživanjima α=0.72 (Davis, 1980). U ovom istraživanju Cronbach

alpha iznosi α=0.65.

3.3. Postupak

Podaci su prikupljeni u okviru projekta: „Istraživanje i primjena integrativne

kompleksnosti u BiH“ kojeg Odsjek za psihologiju u Sarajevu realizira uz pomoć

Internacionalne organizacije za migracije (engl. „International Organization for

Migration“-IOM). Podaci su prikupljeni na uzorku studenata sa treće godine studija

sa Odsjeka za psihologiju. Ispitanici su popunjavali upitnike papir-olovka metodom

grupno vođenog rada. Svi su dobili uputstvo u kojem su informisani o anonimnosti i

dobrovoljnosti učešća, te mogućnosti odustajanja od popunjavanja upitnika u bilo

kojoj fazi ispitivanja. Nakon što su svi dali usmeni pristanak za učešće u

istraživanju, počelo je. Primjena instrumenata je trajala od 60 do 90 minuta. U

istraživanju su učestvovala 64 ispitanika, ali s obzirom na veliki broj

nekompletiranih upitnika, krajnji uzorak iznosi 46 ispitanika.

28

4. REZULTATI

4.1. Deskriptivne vrijednosti

U tabeli 1. su prikazane deskriptivne vrijednosti (aritmetička sredina, standardna

devijacija, skjunis i standardna pogreška skjunisa, te minimalni i maksimalni

rezultat). Integrativna kompleksnost je operacionalizirana kroz opis vlastite grupe na

TDP-u (IKvlgr ), kroz opis vanjske grupe na TDP-u (IKvagr ), kroz mrežu repertoara

utvrđenu putem Idiogrida (IK Idiogrid), te je utvrđena na osnovu analize sadržaja

(IK_AS). Zauzimanje perspektiva je operacionalizirano kroz prepoznavanje

perspektiva (PP), artikulaciju perspektiva (AP), kompleksno pozicioniranje

perspektiva (KPP), integraciju perspektiva (IP) i kroz subskalu zauzimanja

perspektiva Interpersonalnog indeksa reaktivnosti (IRI_P).

Kako se iz tabele 1. može vidjeti, ispitanici su postigli prosječne rezultate na

klasičnoj mjeri integrativne kompleksnosti prema vlastitoj grupi (IKvlgr) M=1.39

(SD=0.655), te nešto niže rezultate prema vanjskoj grupi (IKvagr) M=1.34

(SD=0.526). Dakle, utvrđena je niska integrativna kompleksnost jer je veliki broj

ispitanika davao nisko integrativno kompleksne odgovore. Vrijednosti skjunisa za

IKvlgr iznosi 2.005 (standardna pogreška= 0.357), a za IKvagr iznosi 1.190

(standardna greška= 0.357) i obje ukazuju na pozitivno asimetričnu distribuciju.

Aritmetička sredina utvrđena prepoznavanjem perspektiva (PP) iznosi M=15.52

(SD=4.791), za artikulaciju perspektiva (AP) M=10.57 (SD=3.330), dok je za

kompleksno pozicioniranje perspektiva (KPP) M=2.93 (SD=2.366). Vrijednost

skjunisa za PP iznosi 0.559 (standardna greška= 0.357), za AP iznosi 1.138

(standardna greška= 0.357), te za KPP iznosi 0.89 (standardna greška= 0.357) .

Indeks skjunisa za sve navedene varijable ukazuje na pozitivno asimetričnu

distribuciju.

Nadalje, aritmetička sredina utvrđena na subskali zauzimanja perspektiva

Interpersonalnog indeksa reaktivnosti (IRI_P) iznosi M=19.80 (SD=3.720).

Vrijednost skjunisa za IRI_P iznosi -0.481 (standardna greška= 0.357).

29

Aritmetička sredina za integrativnu kompleksnost utvrđenu analizom sadržaja

(IK_AS) iznosi M=1.66 (SD=0.745). Niske prosječne vrijednosti ukazuju da su

ispitanici i na ovoj mjeri konzistentno davali nisko integrativno kompleksne

odgovore. Aritmetička sredina za integraciju perspektiva (IP) iznosi M=2.36

(SD=1.511), što pokazuje da veliki broj ispitanika nije integrirao druge perspektive

prilikom formiranja odgovora čiji je sadržaj analiziran.

Nadalje, vrijednost skjunisa za IK_AS iznosi 1.011 (standardna greška= 0.357) što

ukazuje na pozitivno asimetričnu distribuciju, dok je za IP iznosila 0.020

(standardna greška= 0.357), što ukazuje na simetričnu distribuciju.

Prosječna vrijednost integrativne kompleksnosti utvrđena putem Idiogrida (IKIdiogrid)

iznosi M=32.09 (SD=8.733), što ukazuje na nisku integrativnu kompleksnost.

Ovakav rezultat u skladu je sa nalazima dobivenim pomoću tradicionalnog načina

mjerenja integrativne kompleksnosti. Aritmetička sredina za logičku inkonzistenciju

utvrđenu putem Idiogrida (LIIdiogrid ) iznosi M=12.07 (SD=8.348). Dobivene

vrijednosti ukazuju na visoku logičku inkonzistenciju.

Vrijednost skjunisa za IKIdiogrid iznosi 0.588 (standardna greška= 0.357), što ukazuje

na simetričnu distribuciju. Vrijednoat skjunisa za LIIdiogrid iznosi 0.834 (standardna

greška= 0.357) i ukazuje na pozitivno asimetričnu distribuciju.

30

Tabela 1. Deskriptivne statističke vrijednosti

Legenda:

IKvlgr – integrativna kompleksnost- grupa sa kojom se identifikuju (vlastita grupa) IKvagr – integrativna kompleksnost- grupa sa kojom se ne identifikuju (vanjska grupa) PP- prepoznavanje perspektiva

AP - artikulacija perspektiva

KPP- kompleksno pozicioniranje perspektiva

IRI_P- Interpersonalni indeks reaktivnosti - subskala zauzimanja perspektiva

IK_AS- mjera integrativne kompleksnosti dobivena analizom sadržaja odgovora o Janovom mišljenju o međunacionalnim odnosima u BiH

IP- mjera integracije preko broja perspektiva integriranih u Janov zaključak o međunacionalnim odnosima u BiH

IK Idiogrid - mjera integrativne kompleksnosti dobivena mrežama repertoara u Idiogridu

LI Idiogrid - logička inkonzistentnost dobivena mrežama repertoara u Idiogridu

Varijable M SD Skjunis

(st. pogreška)

Minimani rezultat

Maksimalni rezultat

IKvlgr 1.39 0.655 2.005 (0.357) 1 4

IKvagr 1.34 0.526 1.190 (0.357) 1 3

PP 15.52 4.791 0.559 (0.357) 5 29

AP 10.57 3.330 1.138 (0.357) 5 22

KPP 2.93 2.366 0.89 (0.357) 0 10

IRI_P 19.80 3.720 -0.481 (0.357) 9 27

IK_AS 1.66 0.745 1.011 (0.357) 1 4

IP 2.36

1.511 0.020 (0.357) 0 5

IK Idiogrid 32.09 8.733 0.588 (0.357) 16 56

LI Idiogrid 12.07 8.348 0.834 (0.357) 1 34

31

4.2. Povezanost između različitih mjera integrativne kompleksnosti

Za ispitivanje povezanosti između različitih mjera integrativne kompleksnosti

korišten je Spearmanov koeficijent korelacije. U tabeli 2. prikazani su Spearmanovi

koeficijenti korelacije između varijabli integrativne kompleksnosti: IKvlgr

(integrativna kompleksnost za vlastitu grupu), IKvagr (integrativna kompleksnost za

vanjsku grupu), IKIdiogrid (integrativna kompleksnost operacionalizirana kroz mreže

repertoara na Idiogridu) i IK_AS (integrativna kompleksnost utvrđena na osnovu

analize sadržaja).

Kako se iz tabele 2. može vidjeti, povezanost između IKvlgr i IKvagr je niska i

statistički neznačajna na nivou 0.05 i iznosi r= 0.038, p>0.05. Nadalje, povezanost

između varijabli IKvlgr i IKIdiogrid također je niska i statistički neznačajna na nivou

0.05 i iznosi r=0.148; p>0.05. Statistički visok i značajan koeficijent korelacije na

nivou 0.05, i to u negativnom smjeru, utvrđen je između varijabli IKvagr i IKIdiogrid i

iznosi r= -0.314; p<0.05. Povezanost između varijabli IKvlgr i IK_AS je niska i nije

statistički značajna na nivou 0.05 i iznosi r= -0.061; p>0.05. Između varijabli IKvagr i

IK_AS utvrđena je niska i statistički neznačajna povezanost na nivou 0.05 i iznosi

r= -0.050; p>0.05. Na kraju, povezanost varijabli IK_AS i IKIdiogrid je niska, nije

statistički značajna na nivou 0.05 i iznosi r=0.002; p>0.05.

Tabela 2. Koeficijenti korelacija mjera integrativne kompleksnosti

Varijable IKvlgr IKvagr IKIdiogrid IK_AS

IKvlgr 1 0.038 0.148 -0.061

IKvagr 1 -0.314* -0.050

IKIdiogrid 1 0.002

IK_AS 1

*p<0.05;**p<0.01

32

4.3. Povezanost između različitih mjera zauzimanja perspektive

U tabeli 3. prikazani su koeficijenti korelacija između slijedećih varijabli

zauzimanja perspektiva: PP (prepoznavanje perspektiva), AP (artikulacija

perspektiva), KPP (kompleksno pozicioniranje perspektiva), IP (integracija

perspektiva) i IRI_P (zauzimanje perspektiva operacionalizirano putem subskale

zauzimanja perspektiva na Interpersonalnom indeksu reaktivnosti).

Utvrđena je visoka i statistički značajna povezanost na nivou 0.01 između varijabli

PP i AP i iznosi r= 0.857, p<0.01. Nadalje, visoka i statistički značajna povezanost

na nivou 0.01 utvrđena je i između varijabli KPP i PP i iznosi r=0.472, p<0.01.

Također, koeficijent korelacije između varijabli AP i KPP iznosio je r=0.381,

p<0.01 i bio je visok i statistički značajan na nivou 0.01. Između varijabli IP i PP

nije utvrđena statistički značajna povezanost (r= 0.196, p>0.05), ali vrijednost

p=0.137 ukazuje da se radi o graničnoj vrijednosti, odnosno da su varijable na

granici da budu statistički značajno povezane.

Između varijabli IP i AP utvrđena je niska i statistički neznačajna povezanost na

nivou 0.05 i iznosi (r= 0.164, p>0.05). Utvrđena je niska i statistički neznačajna

povezanost na nivou 0.05 između varijabli IP i KPP i iznosi r= -0.016, p>0.05.

Nadalje, koeficijent korelacije između varijabli IRI_P i PP je nizak i nije statistički

značajan na nivou 0.05, te iznosi r= 0.033, p>0.05. Utvrđena je niska i statistički

neznačajna povezanost na nivou 0.05 između varijabli IRI_P i AP (r= 0.076,

p>0.05). Između varijabli IRI_P i KPP pronađena je niska statistički neznačajna

povezanost na nivou 0.05 koja iznosi r= 0.196, p>0.05. Vrijednost p=0.124 ukazuje

da su navedene varijable na granici da budu statistički značajno povezane. Na kraju,

između varijabli IRI_P i IP utvrđena je niska i statistički neznačajna povezanost na

nivou 0.05 i iznosi r= -0.132,p>0.05.

33

Tabela 3. Koeficijenti korelacija mjera zauzimanja perspektiva

Varijable PP AP KPP IP IRI_P

PP 1 0.857** 0.472** 0.196 0.033

AP 1 0.381** 0.164 0.076

KPP 1 -0.016 0.196

IP 1 -0.132

IRI_P 1

**p<0.01,*p<0.05

4.4. Povezanost između mjera integrativne kompleksnosti i mjera zauzimanja

perespektiva

U tabeli 4. prikazani su koeficijenti korelacije između varijabli integrativne

kompleksnosti i varijabli zauzimanja socijalne perspektive.

Kako se iz tabele 4. se može vidjeti, jedina statistički značajna povezanost na nivou

0.05 utvrđena je između KPP i IKvlgr i iznosi r= 0.263, p<0.05.

Nisu utvrđene statistički značajne povezanosti između slijedećih varijabli: IKvlgr i

IRI_P (r=0.161 p>0.05), IKvlgr i PP (r= 0.192, p>0.05), IKvlgr i AP (r= 0.156,

p>0.05), IKvlgr i IP (r= -0.106, p>0.05).

Nadalje, statistički značajna povezanost nije utvrđena ni između slijedećih varijabli:

IKvagr i IRI_P (r=0.041, p>0.05), IKvagr i PP (r=0.010, p>0.05), IKvagr i AP (r=0.032,

p>0.05), IKvagr i KPP (r=0.138, p>0.05) i IKvagr i IP (r=-0.002,p>0.05).

Kao što je predstavljeno u tabeli 4., nije utvrđena statistički značajna povezanost

između varijabli: IK_AS i IRI_P (r= 0.140,p>0.05), IK_AS i PP (r=0.113, p>0.05),

34

IK_AS i AP (r=0.143, p>0.05), IK_AS i KPP (r= 0.030, p>0.05), te IK_AS i IP

(r=-0.132, p>0.05).

Nije utvrđena statistički značajna povezanost između varijabli: IKIdiogrid i IRI_P (r=-

0.240, p>0.05), IKIdiogrid i PP (r=0.126, p>0.05), IKIdiogrid AP (r=-0.071, p>0.05),

IKIdiogrid i KPP (r=-0.163, p>0.05) i IKIdiogrid i IP (r=0.083, p>0.05).

Tabela 4. Koeficijenti korelacija mjera integrativne kompleksnosti i mjera zauzimanja

perspektive

Varijable IKvlgr IKvagr IK_AS IKIdiogrid

IRI_P 0.161 0.041 0.140 -0.240

PP 0.192 0.010 0.113 0.126

APP 0.156 0.032 0.143 -0.071

KPP 0.263* 0.138 0.030 -0.163

IP -0.106 -0.002 -0.132 0.083

**p<0.01,*p<0.05

Koeficijent korelacije između varijabli IKIdiogrid i LIIdiogrid nije tabelarno prikazan. Visok

je, pozitivan, statistički značajan i iznosi r=0.563, p<0.01.

35

5. DISKUSIJA

Istraživanje je provedeno s ciljem ispitivanja povezanosti različitih mjera

integrativne kompleksnosti s jedne strane, kao i različitih mjera zauzimanja

perspektiva s druge strane. S obzirom da je integrativna kompleksnost

operacionalizirana na tri različita načina, i to: kroz opis grupne identifikacije

odnosno distanciranja, putem mreže repertoara, te na osnovu analize sadržaja, u

istraživanju se također nastojala ispitati povezanost različitih mjera kompleksnosti.

Sposobnost zauzimanja perspektiva je operacionalizirana kroz prepoznavanje,

artikulaciju, kompleksno pozicioniranje, te integraciju perspektiva, kao i putem

subskale zauzimanja perspektiva Interpersonalnog indeksa reaktivnosti. S obzirom

na različite pristupe mjerenju sposobnosti zauzimanja psiholoških perspektiva

drugih ljudi, u istraživanju se također nastojala ispitati njihova međusobna

povezanost.

Kada se u obzir uzme zajednička teorijska utemeljenost prema kojoj je svaki od

navedenih instrumenata primarno namijenjen mjerenju stepena diferencijacije i

integracije u procesu obrade ulaznih informacija, očekivane su visoke i pozitivne

korelacije između različitih pristupa mjerenju. Međutim, statistički značajna

povezanost se javila samo između rezultata ostvarenih na mrežama repertoara u

Idiogridu i opisa grupe s kojom se identificiraju (r= -0.314, p<0.05). Ovakav smijer

povezanosti je u skladu sa očekivanjima, budući da negativna povezanost između

dvije mjere podrazumjeva odnos u kojem rast na jednoj varijabli biva praćen

opadanjem vrijednosti na drugoj. Veći rezultati ostvareni primjenom repertoarnih

mreža podrazumijevaju niži stepen diferencijacije i integracije u promišljanju, dok

obrnuto vrijedi za postupak primjenjen prilikom ocjenjivanja strukture opisa vlastite

grupe.

S obzirom na prirodu konstrukta integrativne kompleksnosti, u istraživanju je glavni

fokus usmjeren na strukturu, u odnosu na sadržaj. Naime, razina kompleksnosti na

kojoj će pojedinac procesirati informacije koje prima iz okoline ovisi o sposobnosti

uočavanja elemenata od kojih je ta informacija sačinjena, kao i njihovih međusobnih

36

relacija. Sadržaj je u ovom slučaju skoro potpuno neovisan o strukturi, pa

dijametralno različiti opisi u smislu valencije stava mogu odražavati potpuno isti

stupanj integrativne kompleksnosti. Prilikom opisivanja grupe kojoj pripadaju uz

istovremene opise grupe od koje se socijalno distranciraju, ispitanici su pokazivali

diskrepancu u sadržaju. Tačnije, javila se naznaka pozitivne afektivne

orijentiranosti prema pripadnicima vlastite grupe, karakterizirajući ih na socijalno

poželjnije načine, u odnosu na pripadnike vanjske skupine. Ovakva tendencija je u

skladu sa teorijom socijalnog identiteta (Tajfel, 1970), s obzirom da pozitivna

povratna informacija o grupi istovremeno podrazumijeva pozitivnu povratnu

informaciju o svakom njenom članu. Međutim, budući da zadate mjere nisu bile

osjetljive na sadržaj već na strukturu, nije se pojavila očekivana negativna

povezanost među njima.

Prema brojnim istraživanjima (npr. Jud i Park, 1988; Mullen i Hu, 1989; Shilo i sar.,

2018) pokazana je tendencija pojedinaca da pripadnike vanjske grupe smatraju

međusobno sličnijim u odnosu na članove grupe koju poznaju i smatraju svojom.

Pripadnike vlastite grupe pojedinac percipira kao sličnije sebi, ali je svjestan

njihovih individualnih razlika. Svi članovi neke druge grupe su percipirani kao

homogeni po određenim karakteristikama. Tajfel (1970) navodi da su ljudi jako i

konstantno pristrasni kada govore o „vlastitoj grupi“ i često stereotipiziraju, a boje

se i ne vjeruju grupama koje ne poznaju dovoljno. Nadalje, Brewer (1979) smatra

kako su osobe pozitivnije prema članovima grupe kojoj pripadaju („unutar-grupna

pristrasnost“) i često se ponašaju lošije prema članovima drugih grupa u odnosu na

svoju grupu („pristrasnost prema vanjskoj grupi“). U skladu sa navedenim autorima

je i Gehlbachova (2004) tvrdnja da je stereotipizacija posljedica razmišljanja o

pojedincima isključivo u terminima njihove grupne pripadnosti, uz zanemarivanje

individualnih razlika, kao i anticipacije da će pojedinci nužno biti različiti ako ne

pripadaju istoj grupi. Svrha navedenih kategorizacija jeste lakše snalaženje u

svakodnevnom životu i odvija se na principu smanjenja kompleksnosti socijalnog

okruženja (Macrae, Bodenhausen, Milne i Jetten, 1994).

Između tradicionalne mjere integrativne kompleksnosti i Idiogrida sa jedne strane i

integrativne kompleksnosti utvrđene analizom sadržaja sa druge strane, nisu

37

utvrđene statistički značajne korelacije. Prilikom zadavanja tradicionalne mjere od

ispitanika se tražilo da opisuju grupu sa kojom se identifikuju i grupu sa kojom se ne

identifikuju, te pretpostavljamo da je ispitanicima bilo salijentno odgovarati iz

pozicije grupnog identiteta. Podaci uneseni u Idiogrid bazirali su se na međusobnoj

sličnosti odgovora iz perspektive pripadnika različitih etničkih pripadnika, odnosno

mišljenje je kreirano s obzirom na „većinu“ koja se u ovom slučaju može koncipirati

kao „grupa“, što je također moglo dovesti do salijentnosti grupnog identiteta. Kod

integrativne kompleksnosti utvrđene analizom sadržaja, analizirani sadržaj je

odgovor koji predstavlja perspektivu aktera koji nije član niti jedne od etničkih

skupina. Pretpostavljamo da je ispitanicima, prilikom formiranja ovog odgovora,

bilo salijentnije odgovarati iz pozicije pojedinca nego grupe.

Razlika u integrativnoj kompleksnosti ispitanika kada kreće iz vlastite pozicije

naspram toga kad kreće iz pozicije grupe objašnjena je u istraživanju Grunfelda i

Hollingsheada (1993). Naime, unutar grupe, nezavisne perspektive pojedinih

članova mogu služiti kao potencijalni izvor diferencijacije (osim ukoliko nije slučaj

da svi članovi isključivo unidimenzionalno razmišljaju). Različiti pogledi bivaju

diskutovani što može dovesti do integriranih rješenja i novih reprezentacija

problema. Grupna konceptualizacija koja je viša u integrativnoj kompleksnosti od

individualnih konceptualizacija njenih članova sadrži u sebi kognitivne elaboracije

različitih perspektiva koje su ponudili individualni članovi. U pomenutom

istraživanju istraživači nisu dobili značajnu povezanost integrativne kompleksnosti

koja je izražena u grupnom eseju (kada osoba kreće iz pozicije grupe) i integrativne

kompleksnosti izražene u individualnom eseju. Kada danas govorimo o konstruktu

integrativne kompleksnosti govorimo o interakciji stanja i osobine, podložnom

brojnim endogenim i egzogenim faktorima. Zato, razumno bi bilo pretpostaviti da

pod uticajem grupe i razmišljajući kao njen član ljudi procesiraju informacije na

drugačiji način nego bez takvih uticaja.

Snažna identifikacija sa grupom može biti potencijalni faktor koji vodi ka

informacijskom prilagođavanju grupi. Procesiranje informacija može se vršiti

centralnim i perifernim putem (Yeari, van den Broek i Oudega, 2015), a u odnosu na

to koji put se koristi fluktuira i integrativna kompleksnost. Centralni način

38

procesiranja informacija odnosi se na pažljivu evaluaciju argumenata i implikacija u

određenoj informaciji, dok se periferni odnosi na brzo razmatranje poruke ili

upotrebu heruistika. Centralni način procesiranja iscrpljuje više kognitivnih resursa

u odnosu na periferni, te zato uključuje i više alternativa i kompleksniji pogled na

svijet.

U skladu sa navedenim, razlika u salijentnosti grupnog i individualnog identiteta

prilikom formiranja odgovora može biti objašnjenje za dobivenu neznačajnu

povezanost varijabli.

Alternativno objašnjenje dobivenih rezultata može biti u samoj temi o kojoj su

ispitanici pisali. Naime, međunacionalni odnosi u BiH su subjektivno važna i

pobuđujuća tematika za ispitanike. Kao što je ranije navedeno, konstrukt

integrativne kompleksnosti je pod uticajem endogenih faktora kao što je pobuđenje

ili subjektivna važnost (Suedfeld i Tetlock, 1992). Povezanost stresne situacije

(kakva je mogla biti i navedena tema) i kognitivne kompleksnosti opisana je

hipotezom disruptivnog stresa. Naime, prema toj hipotezi, kada je pojedinac suočen

sa kriznom, stresnom situacijom nivo kompleksnosti naglo pada i javlja se

tendencija gledanja na situaciju na veoma jednostavan, jednostran, te crno-bijel

način (Fearon i MacMillan, 2016). Brojna istraživanja govore u prilog navedenoj

tezi (na primjer, Suedfeld i Tetlock, 1992; Guttieri, Wallace i Suedfeld, 1995;

Conway, Suedfeld i Tetlock, 2001; Suedfeld i Leighton, 2002; Suedfeld, 2010;

Wasike, 2017).

Ako djelujemo u prostoru hipoteze disruptivnog stresa pretpostavljamo da određeni

stimulus (stresor kao na primjer rat) dovodi do određenog odgovora (smanjene

kompleksnosti). No, ponekad isti stimulus može dovesti do različitih odgovora, ili

isti odgovor može doći od različitih stimulusa. Kao što teorija kognitivnog

menadžera kaže, „dobar kognitivni menadžer“ će se nositi sa problemom na nivou

kompleksnosti potrebnom da se očuvaju resursi- odnosno prilikom visokog stresa

dolazi do smanjenja nivoa kompleksnosti, ali nakon što se u obzir uzme broj

problema, njegova važnost i dostupni resursi (Suedfeld, 1992). U teoriji procjene

Richard Lazarus naglašava procjenu subjektivne važnosti problema za pojedinca, što

je bilo temeljom biopsihosocijalnog modela izazova i prijetnje. On kaže da kada se

39

osoba nalazi u stresnoj situaciji (ili generalno situaciji kada je nešto „na kocki“),

procjena situacije i raspoloživih resursa može rezultirati percepcijom izazova (kada

procjenjuje da su resursi dovoljni za zahtjeve situacije, odnosno postoji potencijalna

mogućnost visoke efikasnosti i rasta) ili percepcijom prijetnje (kada procjenjuje da

su zahtjevi nadmašili resurse, odnosno mogućom niskom efikasnošću). Sve se može

odvijati i na svjesnom i na nesvjesnom nivou.

Postoji mogućnost da su ispitanici ovog istraživanja osjećali da zahtjevi zadatka

nadmašuju resurse s obzirom na osjetljivost teme. Određeni broj ispitanika je u

upitniku eksplicitno naveo da ne želi odgovoriti na pitanje.

Za formiranje varijabli integrativne kompleksnosti utvrđene mrežama repertoara u

Idiogridu i integrativne kompleksnosti utvrđene analizom sadržaja korišten je isti

sadržaj, ali potrebno je naglasiti da postoji visoka i statistički značajna povezanost

između integrativne kompleksnosti dobivene u Idiogridu i logičke inkonzistencije

dobivene u Idiogridu. Logička inkonzistentnost se odnosi na nedosljednost

eksplicitnog i implicitnog odgovaranja. Svaka vrijednost koja nije jednaka nuli

predstavlja tačku konflikta u sistemu konstrukata osobe (Chambers, 1986 prema

Grice, 2003). U našem istraživanju niti jedna osoba nije imala rezultat 0 (minimalna

vrijednost je bila 1). Ovakva diskrepanca implicitnog i eksplicitnog odgovaranja

može se objasniti posredujućom ulogom afekta koji proizilazi iz osjetljivosti na

tematiku međunacionalnih odnosa. Afekt (bio pozitivan ili negativan) može biti

medijator između situacije i fluktuacije integrativne kompleksnosti (Fearon i sar.,

2016).

Osnova integrativne kompleksnosti u Idiogridu podsjeća na Bierijevu (1955)

kognitivnu kompleksnost. Integrativna kompleksnost dobivena mrežama repertoara

definirana je u terminima „integracije“ i „kompleksnosti“, gdje se integracija odnosi

na to koliko je bogato svaki element integriran u cjelinu koju formira sa ostalim

elementima u mreži, a kompleksnost, kada su u pitanju individualne sume ukazuje o

kojim je osobama ispitanik razmišljao na kompleksan način, što naposlijetku

kombinovano dovodi do jedne generalne vrijednosti integrativne kompleksnosti.

Integrativna kompleksnost korištena u ostalim mjerama podsjeća više na

40

Crockettovu definiciju koja je operacionalizira u terminima diferencijacije i

integracije.

Drugi cilj našeg istraživanja bio je ispitati povezanost različitih mjera zauzimanja

perspektiva. Rezultati našeg istraživanja ukazali su na visoku i statistički značajnu

povezanost između varijabli prepoznavanje, artikulacija i kompleksno

pozicioniranje perspektiva.

Sve tri navedene varijable su mjera funkcionalne sposobnosti zauzimanja

perspektiva. Uradak ispitanika ne mora biti naročito dobar u nekoj oblasti (na

primjer da je prepoznao veliki broj perspektiva u zadatku) da bi bio visoko ocjenjen

u nekoj drugoj oblasti (na primjer identifikaciji osjećaja), odgovori se kodiraju

neovisno jedan o drugom. Ipak, u teoriji su prepoznavanje, artikulacija i

pozicioniranje perspektiva međusobno povezane (ne primjer da bi se izrazila

individualna perspektiva podrazumijeva se da je prepoznata) (Selman i sar., 2017),

pa su dobivene povezanosti očekivane.

Najviša povezanost utvrđena je između prepoznavanja i artikulacije perspektiva što

očekujemo s obzirom da su obje varijable mjera diferencijacije perspektiva.

Kompleksno pozicioniranje perspektiva se odnosi na „čin identificiranja uloga,

okolnosti ili karakteristika kojima se objašnjava određena pozicija (stajalište ili stav)

koju jedan akter ima u nekom socijalnom scenariju“ (Selman i sar., 2017, str. 9).

Ispitanik prepoznaje da postoje različite perspektive, da različiti akteri imaju

različite misli, osjećaje i tendencije djelovanja i uzimajući u obzir akterovu

društvenu ulogu, okolinske faktore koji na njega utiču ili neke njegove atribute

pokušava da „posmatra svijet akterovim očima“. Očekivano je da će kompleksno

pozicioniranje perspektiva biti značajno povezano sa prepoznavanjem i

artikulacijom perspektiva jer je razlikovanje različitih aspekata u akterovom životu

osnova za razumjevanje njegove društvene uloge i generalno njegove pozicije u

određenom scenariju.

Rezultati pokazuju da zauzimanje perspektiva utvrđeno kroz subskalu zauzimanja

perspektiva Interpersonalnog indeksa reaktivnosti nije značajno povezana sa drugim

41

mjerama zauzimanja perspektive (sa prepoznavanjem, artikulacijom, kompleksnim

pozicioniranjem i integracijom perspektiva), iako je povezanost sa kompleksnim

pozicioniranjem perspektiva na granici statističke značajnosti. Dobiveni rezultati

nisu u skladu sa očekivanim. Naime, originalni IRI instrument ima 4 subskale od

kojih dvije imaju afektivnu, a dvije kognitivnu komponentu. Subskala zauzimanja

perspektiva, korištena u ovom istraživanju, ima kognitivnu komponentu i očekivano

je da korelira sa mjerama diferencijacije koje su više kognitivne. Konstrukt

integrativne kompleksnosti uključuje više kognitivni aspekt diferencijacije.

Odnos varijabe integracija perspektiva i drugih primjenjenih mjera zauzimanja

perspektiva nije pokazao statističku značajnost. Varijabla integracija perspektiva je

formirana direktnim prepoznavanjem da li se u konačnom mišljenju aktera koji

postavlja pitanje o međunacionalnim odnosima integriraju perspektive drugih

aktera. Autorica je vršila binarno kodiranje za svakog pojedinačnog aktera,

dodjeljujući vrijednost „0“ ukoliko se njegova perspektiva ne može prepoznati u

odgovoru, a „1“ ukoliko može. Dakle, očekivali bismo da najviši stepen integracije

predstavlja eksplicitno spominjanje svih perspektiva u konačnom odgovoru. Iako je

autorica uzimala u obzir i implicitno osvrtanje na nečiju perspektivu, potrebno je

naglasiti da su odgovori bili podložni različitim interpretacijama, te je moglo doći

do subjektivne procjene. Varijabla zauzimanje perspektiva na subskali

Interpersonalnog indeksa reaktivnosti je formirana koristeći samoprocjene

ispitanika, dok je integracija perspektiva funkcionalna mjera sposobnosti

zauzimanja perspektiva, što bi moglo objasniti dobiveni odnos te dvije varijable.

Kad je riječ o korelacijama između mjera namijenjenih neposrednom i eksplicitnom

mjerenju integrativne kompleksnosti i onih kojima se nastoji utvrditi sposobnost

zauzimanja različitih perspektiva, na osnovu kojih se posredno zaključuje o stepenu

diferencijacije i integracija u strukturi promišljanja, jedina povezanost koja je

dosegla statističku značajnost je bila ona između kompleksnog pozicioniranja i

opisa vlastite grupe. Rezultati su očekivani jer upućuju da osobe koje su u stanju

integrirati okolnosti i ulogu individue koja je dovela do njegove trenutne pozicije (a

preduslov za to je diferencijacija) imaju kompleksniji pogled i više

42

multidimenzionalno razmišljanje (odnosno viši nivo integrativne kompleksnosti), te

time potvrđuje mogućnost zauzimanja perspektiva kao validnu proksimalnu mjeru

integrativne kompleksnosti.

Korelacija između mjere kognitivne komponente empatije i rezultata ostvarenih na

mrežama repertoata se kretala u očekivanom smjeru i bila je umjerena, iako nije

dosegla statističku značajnost. Naime, negativna povezanost odnosi na suprotno

kretanje vrijednosti u varijablama (rast na jednoj praćen je opadanjem vrijednosti na

drugoj). Već je spomenuto da rezultati dobiveni mrežama repertoara korz program

Idiogrid podrazumijevaju niže stepene diferencijacije i integracije u promišljanju,

dok obrnuto vrijedi za skalu namjenjenu mjerenju sposobnosti zauzimanja socijalne

perspektive druge osobe. Razumno je pretpostaviti da su pojedinci koji su operirali

na većem nivou integrativne kompleksnosti imali razvijeniju sposobnost

prepoznavanja razlika između vlastite i perspektiva drugih ljudi, uz istovremeno

prihvatanje njihove legitimnosti.

Jedno od mogućih objašnjenja zašto ostale mjere međusobno ne koreliraju značajno

može biti emocionalna regulacija. Radi se o nizu procesa (psiholoških, afektivnih,

kognitivnih i bihevioralnih) kojima se emocijama upravlja i putem kojih se emocije

mijenjaju (Roan i sar., 2009). Emocionalna regulacija uključuje razumjevanje

obrazaca emocionalne reaktivnosti, odnosno mogućnost da se djeluje kako bi se

emocije regulisale u skladu sa potrebama i ciljevima čovjeka (Roan i sar., 2009). U

svom istraživanju Matsumoto, Le Roux, Bernhard i Gary (2004) navode kako je

emocionalna regulacija ključna vještina za uspješno zauzimanje perspektiva, a često

je zanemarena. Emocije su neophodne da bi se nečija perspektiva uspješno zauzela,

ali ukoliko interferiraju sa kognitivnim procesima (u vidu eskalacije) mogu dovesti

do pogrešne perspektive (Canli, Zhao, Brewer, Gabrieli i Cahill, 2000 prema Roan i

sar., 2009). Naime, u našem istraživanju uzorak su činili studenti psihologije

Univerziteta u Sarajevu. S obzirom na problematiku koja se izučava na studiju

psihologije, pretpostavljamo da su studenti kognitivno udešeni da prihvataju drugo i

drugačije, da ne generaliziraju i osvjeste ukoliko dođe do stereotipizacije. Očekivali

smo da će, prilikom zauzimanja perspektiva različitih aktera, anticipirati da

predstavnici različitih etničkih skupina mogu biti slični (ili različiti) po velikom

43

broju drugih osobina i iskustava, te da njihovo ime i etnička pripadnost ne moraju

nužno definirati njihov odgovor na pitanje o međunacionalnim odnosima. Ipak,

tema o kojoj su pisali na Upitniku zauzimanja perspektiva je konstantno poticana od

strane političara preko medija, i to sa negativnom konotacijom, postoji mogućnost

da su lično involvirani u sličan scenario u realnosti, te je tematika svim ispitanicima

subjektivno važna jer im je trenutno prebivalište BiH. S obzirom na rečeno, moguće

je da su prilikom zauzimanja perspektiva emocije ispitanika interferirale s

kognicijama na način koji je doveo do stvaranja neadekvatne perspektive, odnosno

izmjenjene slike o tome kakvu bi određeni akter perspektivu trebao imati. Promjena

u načinu procesiranja informacija prilikom zauzimanja socijalne perspektive

posredovana emocijama, dok do takve interferencije nije došlo prilikom mjerenja

integrativne kompleksnosti, mogla bi biti objašnjenje dobivenih rezultata.

5.1. Metodološki nedostaci studije

Metodološki nedostatak studije ogleda se u uzorku od 64 osobe unutar korelacijske

studije, što je suviše mal broj i potencijalno relevantan za rezultate koje smo dobili.

Uzorak je neujednačen na osnovu spola, odnos je 12 muškaraca naspram 52 žene.

Također, priroda korelacijske metode onemogućuje kauzalno zaključivanje. S

obzirom na obimnost primjenjene baterije, u kojoj je pritom TDP na početku dok je

Upitnik zauzimanja perspektiva na kraju, potrebno je uzeti u obzir i umor i pad

koncentracije ispitanika.

Važnost razlikovanja drugačijih tačaka gledišta, fleksibilnost u njihovom

razumijevanju, kao i njihovo kognitivno involviranje prilikom donošenja odluke u

određenom kontekstu, govore o važnosti istraživanja konstrukata integrativne

kompleksnosti i zauzimanja perspektiva. Oba su bitno oružje u ostvarivanju

tolerancije kao ultimativnog cilja, te poboljšanju kroskulturalne komunikacije.

44

6. ZAKLJUČAK

a) Utvrđena je statistički značajna negativna povezanost između varijable

integrativna kompleksnost je izvedena iz opisa grupe sa kojom se ispitanici

ne identifikuju i integrativne kompleksnosti operacionalizirane kroz mreže

repertoara u Idiogridu. S obzirom da kada je integrativna kompleksnost

operacionalizirana kroz mreže repertoara viša vrijednost označava nižu

integrativnu kompleksnost, dobiveni rezultati su očekivani. Između ostalih

mjera integrativne kompleksnosti nije utvrđena statistički značajna

povezanost.

b) Utvrđena je pozitivna i statistički značajna povezanost između

prepoznavanja perspektiva i kompleksnog pozicioniranja perspektiva,

između artikulacije perspektiva i kompleksnog pozicioniranja perspektiva, te

visoka i statistički značajna povezanost između prepoznavanja perspektiva i

artikulacije perspektiva. Teoretska povezanost navedenih varijabli ogleda se

u neophodnosti da se prepozna postojanje različitih perspektiva, kako bi se

opisale misli, osjećaji ili ponašanje različitih aktera, te da bi se naposlijetku

mogla identificirati društvena uloga ili okolnost u pozadini stava određenog

aktera. Povezanost između ostalih mjera zauzimanja perspektiva nije

statistički značajna.

c) Utvrđena je umjerena i statistički značajna povezanost kompleksnog

pozicioniranja perspektiva i integrativne kompleksnosti izvedene iz opisa

vlastite grupe. Integrativna kompleksnost je definirana u terminima

sposobnosti diferencijacije i integracije različitih perspektiva, odnosno

zauzimanja različitih pozicija u određenom kontekstu, te razvoja njihovih

konceptualnih poveznica. Kompleksno pozicioniranje perspektiva se odnosi

na razlikovanje perspektiva, te sposobnost razmatranja različitih okolnosti,

iskustava i društvene uloge koji su doveli svakog pojedinca do trenutne

perspektive. Povezivanje općeg događaja u sistem, odnosno društvene uloge

45

ili okolnosti sa konkretnim stavom aktera, jeste karakteristika i visoke

integrativne kompleksnosti. Odnos kompleksnog pozicioniranja i

integrativne kompleksnosti izvedene iz opisa grupe potvrđuje teoretsku

povezanost, dok povezanost ostalih mjera integrativne kompleksnosti i mjera

zauzimanja socijalne perspektive nije statistički značajna.

46

7. LITERATURA

Ames, D. R., & Kammrath, L. K. (2004). Mind-reading and metacognition:

Narcissism, not actual competence, predicts self-estimated ability. Journal of

Nonverbal Behavior, 28(3), 187-209.

Aronson, E., Wilson, T. D., & Akert, R. M. (2005). Social psychology (pp. 324-25).

Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall.

Baker-Brown, G., Ballard, E. J., Bluck, S., De Vries, B., Suedfeld, P., & Tetlock, P.

E. (1990). Coding manual for conceptual/integrative complexity. Berkeley, CA:

University of British Columbia and University of California.

Batson, C. D., Early, S., & Salvarani, G. (1997). Perspective taking: Imagining how

another feels versus imaging how you would feel. Personality and social

psychology bulletin, 23(7), 751-758.

Bieri, J. (1955). Cognitive complexity-simplicity and predictive behavior. The

Journal of Abnormal and Social Psychology, 51(2), 263. Bieri, J. (1955). Cognitive

complexity-simplicity and predictive behavior. The Journal of Abnormal and Social

Psychology, 51(2), 263.

Bottenberg, E. H. (1969). Instrumental characteristics and validity of the Paragraph

Completion Test (PCT) as a measure of integrative complexity. Psychological

Reports, 24(2), 437-438.

Brewer, M. B. (1979). In-group bias in the minimal intergroup situation: A

cognitive-motivational analysis. Psychological bulletin, 86(2), 307.

Brown, J. D. (1997). Skewness and kurtosis. Manoa: JALT Testing & Evaluation

SIG Newsletter

Bruch, M. A., McCann, M., & Harvey, C. (1991). Type A behavior and processing

of social conflict information. Journal of Research in Personality, 25(4), 434-444.

47

Burtz, R., & Bright, A. (2014). Value orientations and attitudes toward wildfire

management: An exploration of integrative complexity. International Journal of

Sociology Study.

Cacioppo, J. T., & Petty, R. E. (1982). The need for cognition. Journal of

personality and social psychology, 42(1), 116.

Chambers, W. (1983). Circumspection, preemption and personal constructs. Social

Behavior and Personality: an international journal, 11(2), 33-35.

Chambers, W. V. (1985). A repertory grid measure of mandalas. Psychological

reports, 57(3), 923-928.

Chiari, G., & Nuzzo, M. L. (2003). Kelly's philosophy of constructive

alternativism. International handbook of personal construct psychology, 41-49.

Conway III, L. G., Suedfeld, P., & Tetlock, P. E. (2001). Integrative complexity and

political decisions that lead to war or peace. Peace, conflict, and violence: Peace

psychology for the 21st century, 66-75.

Crockett, W. H. (1965). Cognitive complexity and impression formation. Progress

in experimental personality research, 2, 47.

Davis, M. H. (1980). A multidimensional approach to individual differences in

empathy. JSAS Catalog of Selected Documents in Psychology, 10, 85.

Davis, M. H. (1983). Measuring individual differences in empathy: Evidence for a

multidimensional approach. Journal of personality and social psychology, 44(1),

113.

Diazgranados, S., Selman, R. L., & Dionne, M. (2016). Acts of social perspective

taking: A functional construct and the validation of a performance measure for early

adolescents. Social development, 25(3), 572-601.

Epley, N., Morewedge, C. K., & Keysar, B. (2004). Perspective taking in children

and adults: Equivalent egocentrism but differential correction. Journal of

Experimental Social Psychology, 40(6), 760-768.

48

Fearon, P. A., & Boyd-MacMillan, E. M. (2016). Complexity Under Stress:

Integrative Approaches to Overdetermined Vulnerabilities. Journal of Strategic

Security, 9(4), 11.

Fransella, F., Bell, R., & Bannister, D. (2004). A manual for repertory grid

technique. John Wiley & Sons.

Fuhs, C. (2010). An integral map of perspective-taking. Integral theory in action,

273-302.

Galinsky, A. D., Maddux, W. W., Gilin, D., & White, J. B. (2008). Why it pays to

get inside the head of your opponent: The differential effects of perspective taking

and empathy in negotiations. Psychological science, 19(4), 378-384.

Gehlbach, H. (2004). A new perspective on perspective taking: A multidimensional

approach to conceptualizing an aptitude. Educational Psychology Review, 16(3),

207-234.

Gršković, V. (2013). Refleksivni i impulzivni kognitivni stil.

Guttieri, K., Wallace, M. D., & Suedfeld, P. (1995). The integrative complexity of

American decision makers in the Cuban Missile Crisis. Journal of Conflict

Resolution, 39(4), 595-621.

Gutsell, J. N., & Inzlicht, M. (2010). Empathy constrained: Prejudice predicts

reduced mental simulation of actions during observation of outgroups. Journal of

experimental social psychology, 46(5), 841-845.

Grice, J. W. (2002). Idiogrid: Software for the management and analysis of

repertory grids. Behavior Research Methods, Instruments, & Computers, 34(3), 338-

341.

Grice, J. W. (2003). Annotated Output for Coordinate Grid Procedure.

Gruenfeld, D. H., & Hollingshead, A. B. (1993). Sociocognition in work groups:

The evolution of group integrative complexity and its relation to task

performance. Small Group Research, 24(3), 383-405.

49

Harvey, O. J., Hunt, D. E., & Schroder, H. M. (1961). Conceptual systems and

personality organization.

Johnson, D. W. (1975). Cooperativeness and social perspective taking. Journal of

Personality and Social Psychology, 31(2), 241.

Judd, C. M., & Park, B. (1988). Out-group homogeneity: Judgments of variability at

the individual and group levels. Journal of personality and social psychology, 54(5),

778.

Kelly, G. A. (1958). Man’s construction of his alternatives. Assessment of human

motives, 33-64.

Kelly, G. A. (1970). A brief introduction to personal construct theory. Perspectives

in personal construct theory, 1-29.

Leary, M. R., & Hoyle, R. H. (Eds.). (2009). Handbook of individual differences in

social behavior. Guilford Press.

Lewin, K. (1943). Defining the'field at a given time.'. Psychological review, 50(3),

292.

Lilienfeld, S. O., Wood, J. M., & Garb, H. N. (2000). The scientific status of

projective techniques. Psychological science in the public interest, 1(2), 27-66.

Logan, C., Cross, R. W., & Suedfeld, P. (2012). Extreme Similarities? Comparing

Integrative Complexity, Power Imagery, and Values Across Extremist Groups1.

Long, E. C., & Andrews, D. W. (1990). Perspective taking as a predictor of marital

adjustment. Journal of personality and social psychology, 59(1), 126.

Macrae, C. N., Bodenhausen, G. V., Milne, A. B., & Jetten, J. (1994). Out of mind

but back in sight: Stereotypes on the rebound. Journal of personality and social

psychology, 67(5), 808.

Matsumoto, D., LeRoux, J. A., Bernhard, R., & Gray, H. (2004). Unraveling the

psychological correlates of intercultural adjustment potential. International Journal

of Intercultural Relations, 28(3-4), 281-309.

50

Matsumoto, D., Yoo, D. H., & Le Roux, J. (2007). Emotion and intercultural

adjustments. Helga Kotthoff & Helga Spencer-Oatey Handbook of Intercultural

Communication, 77-98.

Milas, G. (2005). Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima:

Goran Milas. Naklada Slap.

Mullen, B., & Hu, L. T. (1989). Perceptions of ingroup and outgroup variability: A

meta-analytic integration. Basic and Applied Social Psychology, 10(3), 233-252.

Oswald, P. A. (2003). Does the interpersonal reactivity index perspective-taking

scale predict who will volunteer time to counsel adults entering college?. Perceptual

and motor skills, 97(3_suppl), 1184-1186.

Pervin, L. A., & John, O. P. (Eds.). (1999). Handbook of personality: Theory and

research. Elsevier.

Putra, I. E., Erikha, F., Arimbi, R. S., & Rufaedah, A. (2018). Increasing integrative

complexity on convicted terrorists in Indonesia. СОЦИАЛЬНАЯ ПСИХОЛОГИЯ

И ОБЩЕСТВО SOCIAL PSYCHOLOGY AND SOCIETY, 35.

Roan, L., Strong, B., Foss, P., Yager, M., Gehlbach, H., & Metcalf, K. A. (2009).

Social perspective taking.

Schneider, D., Grigutsch, A., Schurz, M., Zäske, R., & Schweinberger, S. R. (2018).

Group membership and the effects on visual perspective taking.

Schroder, H. M., Driver, M. J., & Streufert, S. (1965). Information processing

systems in individuals and groups. New York: Holt, Rinehart, and Winston.

Schroder, H., Coffman, T., Lamm, H., & Karlins, M. (1967). The effect of

conceptual complexity on information search in a complex problem-solving

task. Psychonomic Science, 7(4), 137-138.

Schultz, L. H., Selman, R. L., & LaRusso, M. D. (2003). The assessment of

psychosocial maturity in children and adolescents: Implications for the evaluation of

51

school-based character education programs. Journal of Research in Character

Education, 1(2), 67.

Scott, W. A., Osgood, D. W., & Peterson, C. (1979). Cognitive structure: Theory

and measurement of individual differences. Halsted Press.

Selman, R.L., Diazgranados S., & Dione M.O. (2017). Social Perspective Taking

Act Measure: Advice on Making Social Choices – SPTAM; Coding Manual.

Selman, R. L., & Byrne, D. F. (1974). A structural-developmental analysis of levels

of role taking in middle childhood. Child development, 803-806.

Selman, R. L. (1971). Taking another's perspective: Role-taking development in

early childhood. Child development, 1721-1734.

Shilo, R., Weinsdörfer, A., Rakoczy, H., & Diesendruck, G. (2018). The Out ‐

Group Homogeneity Effect Across Development: A Cross ‐Cultural

Investigation. Child development.

Streufert, S., & Streufert, S. C. (1978). Behavior in the complex environment. VH

Winston & Sons.

Streufert, S., & Swezey, R. W. (1986). Complexity, managers, and organizations.

Academic Press.

Suedfeld, P., & Rank, A. D. (1976). Revolutionary leaders: Long-term success as a

function of changes in conceptual complexity. Journal of personality and social

psychology, 34(2), 169.

Suedfeld, P., & Tetlock, P. E. (1992). 27 Conceptual/integrative complexity.

Suedfeld, P. (1992). Cognitive managers and their critics. Political Psychology, 435-

453.

Suedfeld, P., & Leighton, D. C. (2002). Early communications in the war against

terrorism: An integrative complexity analysis. Political Psychology, 23(3), 585-599.

52

Suedfeld, P. (2009). Integrative Complexity. In M. R. LearyandR.H. Hoyle(Eds).

Handbook of Individual Differences in Social Behavior; Guilford Press New York.

Suedfeld, P. (2010). The cognitive processing of politics and politicians: Archival

studies of conceptual and integrative complexity. Journal of personality, 78(6),

1669-1702.

Suedfeld, P. (2010). The Scoring of Integrative Complexity as a Tool in Forecasting

Adversary Intentions: Three Case Studies (No. DRDC-TORONTO-CR-2010-039).

BRITISH COLUMBIA UNIV VANCOUVER DEPT OF PSYCHOLOGY.

Tadmor, C. T., Galinsky, A. D., & Maddux, W. W. (2012). Getting the most out of

living abroad: biculturalism and integrative complexity as key drivers of creative

and professional success. Journal of personality and social psychology, 103(3), 520.

Tajfel, H. (1970). Experiments in intergroup discrimination. Scientific

American, 223(5), 96-103.

Tetlock, P. E., Skitka, L., & Boettger, R. (1989). Social and cognitive strategies for

coping with accountability: conformity, complexity, and bolstering. Journal of

personality and social psychology, 57(4), 632.

Thoemmes, F. J., & Conway, L. G. (2007). Integrative Complexity of 41 U.S.

Presidents. Political Psychology, 28(2), 193–226. https://doi.org/10.1111/J.1467-

9221.2007.00562.X

Vilanova, F., Beria, F. M., Costa, Â. B., & Koller, S. H. (2017). Deindividuation:

From Le Bon to the social identity model of deindividuation effects. Cogent

Psychology, 4(1), 1308104.

Wagner, A., Abramova, O., Krasnova, H., & Buxmann, P. (2018). When You Share,

You Should Care: Examining the Role of Perspective-Taking on Social Networking

Sites (No. 103347). Darmstadt Technical University, Department of Business

Administration, Economics and Law, Institute for Business Studies (BWL).

53

Wasike, B. (2017). Charismatic rhetoric, integrative complexity and the US

Presidency: An analysis of the State of the Union Address (SOTU) from George

Washington to Barack Obama. The Leadership Quarterly, 28(6), 812-826.

Webster, D. M., & Kruglanski, A. W. (1994). Individual differences in need for

cognitive closure. Journal of personality and social psychology, 67(6), 1049.

Yeari, M., van den Broek, P., & Oudega, M. (2015). Processing and memory of

central versus peripheral information as a function of reading goals: Evidence from

eye-movements. Reading and writing, 28(8), 1071-1097.

54

8. PRILOG

1. Test dovršavanja paragrafa (TDP)

2. Upitnik o zauzimanju perspektiva

3. Interpersonaln indeks reaktivnosti (IRI)

55

1. TDP

1. Molimo Vas da navedete grupu osoba s kojom se snažno identificirate i za koju možete reći da joj pripadate. Grupa može biti različite veličine, od one koja broji nekoliko članova do velikih grupa koje uključuju veliki broj ljudi. Važno je da navedete onu grupu koju smatrate svojom.

Grupa koju smatrate SVOJOM:_____________________________________________________________________________.

Ispod je dat početak paragrafa koji trebate u slobodnom stilu nastaviti i dovršiti. Razmišljajte kreativno i napišite što više možete.

Razmišljajući o SVOJOJ grupi ........

56

2. Sada Vas molimo da navedete grupu koja se toliko razlikuje od vaše grupe da se s njom nikako ne može identificati.

Grupa koja se najviše razlikuje od moje grupe je:__________________________________________________________________.

Ispod je dat početak paragrafa koji trebate u slobodnom stilu nastaviti i dovršiti. Razmišljajte kreativno i napišite što više možete.

Razmišljajući o grupi koja se najviše razlikuje od moje grupe ........

57

2. Upitnik o zauzimanju perspektiva Zamislite da ste sa kolegama na studentskoj ekskurziji. Upoznali ste nove ljude iz cijele Bosne i Hercegovine, između ostalih Miloša iz Banjaluke, Vedranu iz Sarajeva, Muhameda iz Tuzle i Renata iz Mostara. Dan prije nego što ste krenuli nazad u Bosnu i Hercegovinu, u Pragu ste upoznali Jana, mladića kojeg je agencija preko koje ste putovali angažovala kao turističkog vodiča. Nakon cjelodnevnog obilaska i upoznavanja sa znamenitostima Praga, otišli ste u obližnji kafe. Jan zna jako malo o Bosni i Hercegovini i interesuje ga kakvi su međunacionalni odnosi danas. Jan je odlučio da pita tvoje nove poznanike i tebe. Što misliš, kakav bi odgovor Jan dobio od svakog od tvojih novih poznanika? Šta bi mu rekli? Pokušaj se staviti u njihovu poziciju i Janu odgovoriti iz njihove perspektive.

58

1. Miloševi roditelji su prije rata živjeli u Hrvatskoj, odakle su izbjegli u Banjaluku. Njegov otac je ratni vojni invalid. Što misliš, kakav bi odgovor Jan dobio od Miloša? Kako bi Miloš objasnio kakvi su međunacionalni odnosi danas u Bosni i Hercegovini?

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

2. Vedranini roditelji su prije samog početka rata u Bosni i Hercegovini otišli u Njemačku. U Sarajevo su se vratili nakon završetka rata. Što misliš, kakav bi odgovor Jan dobio od Vedrane? Kako bi Vedrana objasnila kakvi su međunacionalni odnosi danas u Bosni i Hercegovini?

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

59

3. Muhamedova porodice je iz Srebrenice. Na početku rata prešli su živjeti u Tuzlu. Muhamed je u Srebrenici izgubio mnoge članove uže i šire porodice. Što misliš, kakav bi odgovor Jan dobio od Muhameda? Kako bi Muhamed objasnio kakvi su međunacionalni odnosi danas u Bosni i Hercegovini? _________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

4. Renatovi roditelji žive u Njemačkoj. On je odlučio studirati u Mostaru jer se nigdje ne

osjeća tako lijepo kao u svom rodnom gradu. Što misliš, kakav bi odgovor Jan dobio od Renata? Kako bi Renato objasnio kakvi su međunacionalni odnosi danas u Bosni i Hercegovini?

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

________________________________________________________________________

60

5. Šta bi ti rekao/la Janu? Kakvi su međunacionalni odnosi danas u Bosni i Hercegovini?

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

6. Šta bi Jan zaključio o međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini?

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________

61

Sličnosti odgovora

U nastavku Vas molimo da rangirate odgovore i razmišljanja Miloša, Verdane, Muhameda, Renata, Jana i Vas, s obzirom na njihove generalne međusobne sličnosti. Npr. trebate razmisliti čiji odgovor je najviše sličan Vašem, zatim manje sličan itd. do odgovora koji je najmanje sličan Vašem.

1. Razmislite o odgovoru kojeg je dao Miloš. Iz liste osoba navedenih u nastavku odaberite onu koja je ponudila odgovor koji je najsličniji Miloševom. Pored te osobe napišite broj jedan. Zatim odaberite drugu osobu čiji je odgovor najsličniji Miloševom i napišite broj dva, itd. sve do osobe koja je dala najmanje sličan odgovor Miloševom za koju trebate napisati broj 5.

Osoba Rang Ja _______

Vedrana _______ Muhamed _______

Renato _______ Jan _______

2. Razmislite o odgovoru kojeg je dala Vedrana. Iz liste osoba navedenih u nastavku odaberite onu koja je ponudila odgovor koji je najsličniji Vedraninom. Pored te osobe napišite broj jedan. Zatim odaberite drugu osobu čiji je odgovor najsličniji Vedraninom i napišite broj dva, itd. sve do osobe koja je dala najmanje sličan odgovor Vedraninom za koju trebate napisati broj 5.

Osoba Rang Ja _______

Miloš _______ Muhamed _______

Renato _______ Jan _______

3. Razmislite o odgovoru kojeg je dao Muhamed. Iz liste osoba navedenih u tabeli ispod odaberite onu koja je ponudila odgovor koji je najsličniji Muhamedovom. Pored te osobe napišite broj jedan. Zatim odaberite drugu osobu čiji je odgovor najsličniji Muhamedovom i napišite broj dva, itd. sve do osobe koja je dala najmanje sličan odgovor Muhamedovom za koju trebate napisati broj 5.

Osoba Rang Ja _______

Miloš _______ Vedrana _______

Renato _______ Jan _______

62

4. Razmislite o odgovoru kojeg je dao Renato. Iz liste osoba navedenih u tabeli ispod odaberite onu koja je ponudila odgovor koji je najsličniji Renatovom. Pored te osobe napišite broj jedan. Zatim odaberite drugu osobu čiji je odgovor najsličniji Renatovom i napišite broj dva, itd. sve do osobe koja je dala najmanje sličan odgovor Renatovom za koju trebate napisati broj 5.

Osoba Rang Ja _______

Miloš _______ Vedrana _______

Muhamed _______ Jan _______

5. Razmislite o odgovoru kojeg je dao Jan. Iz liste osoba navedenih u tabeli ispod odaberite onu koja je ponudila odgovor koji je najsličniji Janovom. Pored te osobe napišite broj jedan. Zatim odaberite drugu osobu čiji je odgovor najsličniji Janovom i napišite broj dva, itd. sve do osobe koja je dala najmanje sličan odgovor Janovom za koju trebate napisati broj 5.

Osoba Rang Ja _______

Miloš _______ Vedrana _______

Muhamed _______ Renato _______

6. Razmislite o odgovoru kojeg ste dali Vi. Iz liste osoba navedenih u tabeli ispod odaberite onu koja je ponudila odgovor koji je najsličniji vašem. Pored te osobe napišite broj jedan. Zatim odaberite drugu osobu čiji je odgovor najsličniji vašem i napišite broj dva, itd. sve do osobe koja je dala najmanje sličan odgovor vašem za koju trebate napisati broj 5.

Osoba Rang Miloš _______

Vedrana _______ Muhamed _______

Renato _______ Jan _______

Hvala na saradnji!

63

3. IRI

Sljedeće tvrdnje opisuju Vaša razmišljanja i osjećanja u različitim situacijama. Za svaku tvrdnju naznačite koliko dobro vas opisuje tako što ćete pored izabrati odgovarajuće slovo A, B, C, D, ili E. Nakon što odlučite o svom odgovoru, na liniji ispred tvrdnje upišite odgovarajuće slovo. PAŽLJIVO PROČITAJTE SVAKU STAVKU PRIJE NEGO ODGOVORITE! Budite što je moguće iskreniji u svojim odgovorima.

Ne opisuje me dobro A

B C D Dobro me opisuje E

__________ 1. Često suosjećam s ljudima koji su manje sretni od mene.

__________ 2. Ponekad mi je teško sagledati stvari iz "tuđeg ugla”.

__________ 3. Ponekad ne žalim previše druge ljude kada se nađu u problemima.

__________ 4. Zaista se unesem u osjećanja likova iz romana.

__________ 5. Prilikom nesuglasica, nastojim sagledati svačije stanovište prije nego donesem vlastitu odluku.

__________ 6. Kad vidim da nekoga iskorištavaju, osjećam potrebu da ga zaštitim.

__________ 7. Ponekad pokušavam bolje razumjeti svoje prijatelje tako što zamišljam kako stvari izgledaju iz njihove perspektive.

__________ 8. Tuđe nevolje me obično ne uznemiravaju previše.

__________ 9. Ako sam siguran da sam u pravu u vezi nečega, ne gubim vrijeme slušajući argumente drugih osoba.

__________ 10. Nakon što odgledam predstavu ili film, osjećam se kao da sam ja jedan od likova.

__________ 11. Ponekad ne žalim previše osobe prema kojima se drugi ponašaju nepravedno.

__________ 12. Često me pogađaju stvari koje se dešavaju.

__________ 13. Vjerujem da postoje dvije strane svakog problema i ja nastojim sagledati obje.

__________ 14. Sebe bih opisao kao osobu prilično mekog srca.

__________ 15. Kad sam ljut na nekoga, obično se na neko vrijeme nastojim "staviti u njegove cipele”.

__________ 16. Prije nego počnem nekoga kritikovati, prvo pokušam zamisliti kako bih se ja osjećao da sam na njegovom mjestu.

64

65