SVJETSKA POVIJEST XX. st.

1. SVIJET DO POETKA 1. SVJETSKOG RATA

Do poetka 20. st. svjetske sile bile su optereene u svojim meusobnim odnosima pitanjima podjele kolonija, odnosno imperijalistikom politikom. Zavretkom podjele svijeta i rjeavanjem pitanja odnosa u prekomorskim krajevima one se ponovno okreu Europi. Rjeenje kolonijalnih sukoba izmeu Engleske i Francuska donijelo je njihov meusobni sporazum, London je uspio razgraniiti svoje interesne sfere s Rusijom u Aziji, a preostali su sukobi izmeu Njemake i Francuske, te Austrije i Rusije. Njemaka je smatrala da nije u novoj podijeli svijeta dobila onoliko kolonija koliko bi odgovaralo njenom poloaju u Europi, a to je pripisivala tome da u vrijeme kolonijalnih osvajanja nije imala jaku mornaricu. elja za stvaranjem velike flote potakla je Njemaku da 1900. g. donese Zakon o floti. Kako je Engleska u to vrijeme poela s gradnjom modernih ratnih topovnjaa (dreadnoughta), zapoela je utrka u naoruanju izmeu Njemake i Engleske.

Zaotreni odnosi izmeu Njemake i Engleske dodatno su se pogorali dvjema krizama u Maroku, koji je Francuska uz pristanak Engleske htjela ukljuiti u svoju kolonijalnu sferu. Prva marokanska kriza izbila je 1905. g. kad je njemaki car Vilim II. posjetio marokanski luki grad Tanger i izjavio da e se Njemaka zalagati za prijateljstvo s Marokom, za slobodnu trgovinu i za ravnopravnost s ostalim dravama u tom dijelu svijeta, dok je marokanskog sultana priznavao suverenim vladarom. Njemaka je tim pokazala da ne priznaje anglo-francuski sporazum o Maroku, te je zahtijevala saziv meunarodne konferencije koja bi ponitila taj sporazum. Budui da se Francuska usprotivila takvom prijedlogu, Njemaka je zaprijetila ratom. Sazvana je konferencija u Alhesirasu koja je zakljuila da Maroko ostane neovisna drava, ali da Francuska i panjolska svaka u svojoj zoni odravaju red. Njemaka nije postigla to je eljela, a Francusku je osim VB, RUS i SAD-a podrala i Italija, koja je jo 1900. g. postigla s Francuskom sporazum o podjeli njihovih interesnih podruja, gdje je Maroko bio interesno podruje Francuske, a Tripoli Italije. Druga marokanska kriza izbila je 1911. Francuska je sve vie uvrstila svoj gospodarski i politiki poloaj u Maroku. Kad su se pobunila marokanska plemena protiv Francuza i sultana, Francuzi su na to odgovorili vojnom intervencijom i zauzeli marokansku prijestolnicu. Nijemci su odmah na to reagirali i poslali vojnu topovnjau "Pantera" (Panterin skok) u luku ispred grada Agadira, gdje je prijetila Francuskoj i zahtijevala od nje da joj preda taj grad ili neki drugi posjed u Africi. Kriza je rijeena dogovorom, gdje je Njemaka dobila pogranini dio Konga (proirila je svoju koloniju u Kamerunu), a Francuskoj je priznato pravo na Maroko. U to vrijeme i Italija je zaratila s Turskom i otela joj Tripoli i Cirenaiku.

Promijene u Turskoj izazvane mladoturskom revolucijom 1908. g. i svrgavanjem sultana Abdulhamida II. izazvale su krizu u odnosima OC i A-U. Mladoturci su se zalagali za reformu Osmanskog Carstva koja bi konsolidirala dravu na ustavnim temeljima i modernizirala je po ugledu na ostale europske zemlje. To nije odgovaralo A-U i njenim interesima u BiH, jer se bojala da

1

mladoturci nee zahtijevati reviziju Berlinskog sporazuma. Zbog toga je pourila i ve 1908. anektirala BiH. Proglaenje te aneksije bez odobrenja ostalih supotpisnica Berlinskog sporazuma izazvalo je krizu, ponajprije s Turskom i Rusijom. Kriza je zavrila 1909. g. zakljuenjem ugovora s Turskom u kojem je Turska priznala aneksiju, a zauzvrat je dobila odtetu od 52 milijuna kruna i obeanje da e A-U povui vojsku iz novopazarskog sandaka. Njemaka je kao saveznica A-U napravila pritisak na Rusiju da prizna aneksiju, to je ona uinila, kao i Srbija. Tako je okonana i ova kriza.

Voene krilaticom "Balkan Balkancima" balkanske su zemlje Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grka gajile svoje ekspanzionistike elje koje su namjeravale ostvariti istjerivanjem Turaka s balkanskog prostora. One su 1912. g. sklopile balkanski savez i iste godine zaratile s Turskom. Turska je rat izgubila i bila je primorana na potpisivanje primirja. Prema mirovnom sporazumu zakljuenom u Londonu 1913. g. saveznici su zadrali osvojena podruja, a stvorena je nova drava Albanija koja je trebala sprijeiti Srbiju da izae na more. Nedugo zatim nastali su sporovi saveznika s Bugarskom oko pitanja Makedonije, pa je izbio drugi balkanski rat u koji se umijeala i Rumunjska i Turska (zauzela istonu Trakiju i Edirne). Bugari su zatraili mir i sklopili ga u Bukuretu. Srbija je dobila Vardarsku Makedoniju, Grka Egejsku i dio Trakije, Bugarska Pirinsku Makedoniju, Rumunjska Dobrudu, a Turska istoni dio Trakije i Jedrene.

Rat izmeu europskih sila pripremao se postupno vie od trideset godina. Kad je Njemaka postala ujedinjena i mona imala je jaku tenju jo vie poveati svoju gospodarsku i politiku mo, a tu tenju mogla je ostvariti ponajprije pribavljanjem kolonija i utjecajnih sfera u svijetu. Kako su one bile ve razdijeljene izmeu velikih europskih sila (VB i FRA), Njemaka je nastojala da se njih dokopa u nekom veem oruanom sukobu. U savezu s A-U nastojala je to jae podupirati svoga saveznika, koji je zbog unutranjih nacionalnih sukoba i sam bio izvor moguih sukoba, ali ponajvie zbog njegovog vanjskopolitikog poloaja i antagonizma prema Rusiji. Njemaka je bila svjesna da e kad-tad doi do sukoba i zato je nastojala biti to spremnija za njega. To moe objasniti i injenicu da do rata nije dolo ni za obje marokanske krize, ni za aneksione krize, ve ba 1914. g., onda kad su sve strane bile spremne za rat. ekao se samo povod.

Jo od 1903. g. na Balkanu su se sukobljavali austrijski i velikosrpski ekspanzionizam. Austrougarska je u svojoj ekspanziji ukljuivala i pokoravanje Srbije, dok je Srbija teila osvajanju susjednih teritorija (BiH, Hrvatske). Da bi stvorili Veliku Srbiju, velikosrbi su se nastojali povezivati u razne teroristike organizacije koje su djelovale protiv A-U. Jedna takva organizacija bila je i "Ujedinjenje ili smrt" koja je zapravo organizirala atentat na a-u prijestolonasljednika Ferdinanda. Ferdinand kao budui car nije odgovarao srpskoj politici, jer se zalagao za preureenje Monarhije u po trijalistikom kljuu, a to bi znailo njezino ouvanje, dok se Srbija nadala proirenju upravo na njezinim ruevinama. Stoga je stupila u kontakt s organizacijom "Mlada Bosna" koja je djelovala u BiH i pripremila neke njezine lanove za izvrenje atentata. Franjo Ferdinand boravio je u lipnju 1914. u BiH na vojnim vjebama. 28. lipnja 1914. izvren je atentat na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu. Atentat je izveo Punia Rai, pripadnik Mlade Bosne.

2

Sarajevski atentat potaknuo je A-U diplomaciju da pokua prvo to mirnije rijeiti taj dogaaj. A-U se nadala diplomatskom igrom primorati Srbiju na poputanje i na kraju je ak i dovesti pod svoj protektorat. Uz to se nadala da Rusija nee podravati zemlju "caroubojice". No A-U se prevarila. Rusija je i dalje podravala Srbiju, a ova se pokazala tvrdim orahom u pregovorima. 23. srpnja A-U objavila je ultimatum Srbiji u kojem trai od nje da dopusti njenim istraiteljima da istrae ubojstvo. Srbija je to odbila jer je to smatrala povredom svoga suvereniteta, ali je pristala na suzbijanje daljnjih teroristikih akcija. A-U se time nije zadovoljila te je 25. srpnja prekinula diplomatske odnose, a 28. srpnja 1914. g. objavila Srbiji rat.

2. PRVI SVJETSKI RAT

Njemaku nije previe iznenadio razvoj dogaaja. Ona je, kao i ostale europske velesile, odmah po objavi ultimatuma stavila svoju vojsku pod mobilizaciju. No, da bi izbjegla ratovanje na dva bojita (Schlieffenov plan), prvo je planirala napasti Francusku, a zatim Rusiju. 1. kolovoza 1914. g. Njemaka je navijestila rat Rusiji, a dva dana kasnije Francuskoj.

Da bi zadala udarac Francuskoj i izbjegla utvrenu nje-fra granicu, Njemaka se u duhu svoje taktike munjevitog ratovanja okomila na Belgiju, te tako preko sjevera provalila u Francusku. 4. kolovoza 1914. u rat ulazi i Velika Britanija i alje pomo francuskim snagama. Samo na taj nain uspjeli su se Francuzi obraniti od Nijemaca koji su morali odustati od opsade Pariza i napustiti bojinicu na rijeci Marni. Rat se ubrzo pretvorio u poziciono ratovanje gdje su se bitke vodile na ogranienom podruju, na crtama bojinice, umjesto do tada na otvorenom borilitu, gdje se brzo odluilo tko je pobjednik, a tko poraeni. U rat se na strani Antante ukljuio i Japan, s namjerom da se teritorijalno uvrsti u Kini i zauzme tamonje njemake posjede. Kad je zapoeo rat, Italija je suprotno oekivanjima saveznika, proglasila neutralnost i na taj nain izazvala raspad Trojnog saveza. Ostao je samo Dvojni savez kojem su kasnije pristupile Bugarska i Turska s kojima je Centralnim silama polo za rukom zatvoriti tjesnace. Italija je proglasila neutralnost jer nije htjela pomoi irenje i uvrivanje A-U na Balkanu i jer je i sama na tom prostoru imala vlastite ekspanzionistike tenje (Dalmacija!). S druge strane raunala je i na teritorijalne ustupke koje bi dobila prelaskom na stranu Antante. Stoga je 1915. g. u Londonu sklopila tajni sporazum kojim je za ulazak u rat na strani Antante dobila u obeanje juni Tirol i Goricu, Gradiku, Trst i Istru i vei dio jadranske obale. Na balkanskom bojitu A-U je 1914. g. doivjela dva poraza protiv Srbije i to na Ceru (to je bila prva pobjeda Antante u 1.s.r.) i na Kolubari. Na istoku su Nijemci i Austrijanci bili suoeni s voenjem rata na dugakoj ruskoj fronti. Zajednikim udarima A-U i Njemake 1915. g. Rusiji je oduzeta Poljska.

U Europi su Nijemci bili angairani na dva bojita zapadnom i istonom. U 1915. g. odluili su se vie usmjeriti na istono bojite i u snanim udarima onesposobiti rusku vojsku i onda se ponovno okrenuti zapadnom bojitu. No, kako su i Rusi predvidjeli snane napade u to vrijeme, sudarila su se dva snana napada u kojima je na kraju prednost izborila Njemaka. Bojinica se utvrdila od Rikog zaljeva do Dnjestra. Da bi olakali poloaj ruske vojske engleske i francuske trupe poduzele su 1915. tzv. dardanelsku ekspediciju

3

kojom su nastojale zauzeti tjesnace i spojiti se s ruskom vojskom, te na svoju stranu pridobiti Grku i Rumunjsku. No ta akcija nije uspjela. Ta akcija navela je njemake i a-u trupe da uz pomo Bugarske, kojoj su obeani odreeni teritorijalni ustupci, pomognu Turskoj i spoje se s njezinom vojskom. Smjer tog pothvata iao je preko Srbije, ija se vojska pred udarima morala povui na otok Krf. Okupirana je i Crna Gora. Ulaskom Italije u rat otvorilo se i talijansko bojite na rijeci Soi. Iako su tamo a-u jedinice bile brojano manje, uspjele su suzbiti sve talijanske napade. Tek kad je A-U morala poslati neke jedinice na istono bojite osvojili su Talijani Goricu. Na zapadnom bojitu vodile su se 1916. g. velike bitke. Francuzi su obranili Verdun, a u toj bitci stradalo je oko 1 000 000 ljudi. Druga velika bitka vodila se na rijeci Som, gdje su francuske i engleske snage nastupale zajedno protiv Nijemaca. U toj su bitci Britanci prvi puta upotrijebili tenkove. Rusi su na istonom bojitu 1916. izveli nekoliko uspjenih napada i zauzeli Bukovinu i dio Galicije i izbili na Karpate. Tamo su zarobili vie od 400 000 a-u vojnika.

Nakon neuspjele dardanelske ekspedicije, Francuzi i Britanci iskrcali su svoje jedinice 1915. g. u Solunu sa zadaom da djeluju dolinom Vardara. Uskoro su tamo prevezene i sve srpske jedinice sa otoka Krfa i dobrovoljaki odred SHS obueni u Rusiji. Tako je otvoreno i Solunsko bojite. Sve do potkraj rata nisu se na ovom bojitu vodile vee akcije.

Rat se vodio i izvan Europe, ponajvie da bi se zauzele njemake kolonije. Njemaka nije imala tako dobre pomorske veze sa svojim kolonijama, niti su one imale neko strateko znaenje, tako da su brzo bile zauzete. I njemaka mornarica je nakon bitke kod Skagerraka 1916. g. bila prisiljena na mirovanje u lukama. U blokadi njemakih luka i opskrbe najrevniji su bili Britanci, koji su primjenjivali taktiku tzv. puinske blokade umjesto blokade pojedinih luka. Rat je u to vrijeme (kraj 1916. g.) poeo polako unitavati gospodarstvo i ekonomiju zaraenih zemalja, koje su oskudijevale u raznim sirovinama i hrani. Njemaka flota u koju je toliko ulagano pokazala se nesposobnom da se nosi s britanskom flotom, te je osuena na mirovanje u lukama. Najvea pomorska bitka izmeu britanske i njemake mornarice vodila se kod poluotoka Jilanda. Tek usavravanjem podmornikog ratovanja, Nijemci su pokuali probiti blokadu Sjevernog mora i Britancima su najavili podmorniki rat. Njemake podmornice torpedirale su trgovake brodove, te talijanske, francuske i britanske ratne brodove. SAD je u to vrijeme raznim trgovinskim sporazumima podupirao Antantu. Ugroavanje trgovakih putova prema Europi nije bilo u interesu amerikog gospodarstva, koje se pobojalo da pobjedom Centralnih sila europske drave nee moi isplatiti svu robu. Zato je uzimajui za povod akcije njemakih podmornica (koje su bez upozorenja torpedirale i putnike brodove) 6. travnja 1917. uao u rat s Njemakom, to su uinile i neke druge srednjoamerike zemlje, Portugal i Kina.

Prvi svjetski rat uveo je u uporabu brojna nova oruja kao strojnicu i brzometni top, a najvee je bilo 1917. g. kada su prvi u ratu Englezi upotrijebili tenkove u bitci na rijeci Som. Avioni su tek bili na poetku razvoja, tako da nisu mogli jo efikasno djelovati kao to e to moi u 2.s.r.

ZBIVANJA U RUSIJI 1917. g.

4

Rusija je u 1. svjetski rat ula prilino nespremna. Njezini privremeni uspjesi u ratu nisu mnogo znaili njezinom stanovnitvu koje je bilo nezadovoljno zbog gospodarske zaostalosti, siromatva, velikih poreza i drugih nevolja. Seljaki nemiri i radniki trajkovi tijekom 1915. i 1916. g. pojaali su se osobito 1917. g. Najnapetije je bilo u Petrogradu, glavnom gradu Rusije. Tu je 25. veljae 1917. izbio generalni trajk koji je pokuala uguiti carska vojska, ali i ona se pobunila. Tada je pod pritiskom ruskog visokog graanstva odstupio car Nikola II. Romanov, a Rusija je postala republika. Njome je upravljala privremena vlada. Koristei se daljnjim nezadovoljstvom ruskog seoskog stanovnitva i radnika ruski su boljevici pod vodstvom Lenjina pripremali oruani ustanak. Lenjin je do 1917. g. boravio u vicarskoj, gdje je okupljao meunarodnu ljevicu i propagirao svjetsku proletersku revoluciju (zimmerwaldski pokret). Nakon povratka u Rusiju zalagao se za provoenje trenutane revolucije, ali su tada u boljevikoj stranci veinu imali menevici i eseri koji su bili za dogovor s liberalnim graanstvom. No Lenjin je nakon dobivanja veine u moskovskom i petrogradskom sovjetu oduio podii oruanu revoluciju. Posvuda su se osnivali sovjeti koji bi postali nova tijela vlasti, a ustrojavali su i svoje oruane odrede (Crvena armija). Trocki je svojom agitacijom priveo na stranu boljevika vojnike i mornare u Krontatu. Nakon provedenih priprema oni su 25. listopada 1917. g. poduzeli oruanu pobunu u Petrogradu i zauzeli sve najvanije ustanove, svrgnuli privremenu vladu i proglasili svoju vlast sovjeta. Bila je to oktobarska revolucija kojom na vlast u Rusiji dolaze komunisti. Odmah je osnovana boljevika vlada pod nazivom Savjet narodnih komesara koju je izabrao 2. kongres sovjeta radnikih i vojnikih deputata, a donesena su i tri historijska dekreta: dekret o obrazovanju sovjetske vlasti, dekret o zemlji i dekret o miru. Nakon to su na odranim izborima veinu u konstituanti dobili eseri, Lenjin je proglasio konstituantu u socijalistikoj dravi nepotrebno i raspustio je 1918. g.

Sovjetska Rusija nastojala se iskljuiti iz rata i to je uradila mirom u Brest-Listovsku 1918. g. Rusija se tim mirom odrekla Kurlandije, Litve, Letonije, Estonije i Poljske, te nekih podruja u Aziji, korala je priznati mir koji je sklopila Ukrajina s Centralnim silama, obvezati se na razvojaenje vojske i platiti ratnu odtetu od 6 milijardi zlatnih maraka. Sovjetska je vlada priznala nezavisnost Finskoj, a bila je spremna i Poljskoj, ali je ona jo uvijek bila pod okupacijom. Da bi sprijeila odvajanje rubnih neruskih naroda (Ukrajina) 1918. boljevika vlada donijela je dekret o pravima naroda Rusije, kojim se pravo na samoopredjeljenje naroda priznaje iskljuivo ako ga zatrae sovjeti dotinog naroda, kao revolucionarna tijela, a narodima je ponuena federacija.

ZBIVANJA 1918. I KRAJ RATA

Wilson je s jedne strane potaknut boljevikom deklaracijom o miru i samoopredjeljenju naroda, a s druge strane elei da tom revolucionarnom zahtjevu postavi graansko-demokratsku opreku, 8. sijenja 1918. g. podnio Kongresu svoj program 14 toaka u kojem je zacrtao principe meunarodnih odnosa nakon rata. 1. ugovori o miru trebaju se sklapati javno, a poslije toga ne smije biti nikakvih tajnih sporazuma, a diplomacija e od tada uvijek raditi javno; 2. apsolutna sloboda pomorske plovidbe za vrijeme rata i mira izvan teritorijalnih voda; 3. ukidanje svih ekonomskih prepreka; 4. sniavanje nacionalnih naoruanja na najmanju moguu mjeru koja odgovara sigurnosti

5

zemlje; 5. nepristrano rjeavanje kolonijalnih zahtjeva uzimanjem u obzir interesa naroda o kojima je rije; 6. odlazak stranih vojnih snaga sa ruskog teritorija; 7. odlazak stranih vojnih snaga iz Belgije i uspostava njene pune suverenosti; 8. oslobaanje itavog teritorija Francuske s korekcijom nepravde koju su joj nanijeli Prusi 1871. g. u Alzasu i Lorenu; 9. uspostava Italije u njezinim nacionalnim granicama; 10. puna sloboda za autonoman razvitak A-U; 11. evakuacija Rumunjske, Srbije i Crne Gore i slobodan prilaz moru za Srbiju; 12. autonoman razvoj za neturske narode u Osmanskom Carstvu, slobodan prolaz kroz Dardanele; 13. osnivanje slobodne Poljske s izlazom na more i prikljuenje Poljskoj onih teritorija koje su naseljene Poljacima; 14. osnivanje Drutva naroda koje e pruiti uzajamno jamstvo za politiku i teritorijalnu nezavisnost malim dravama. Ovim programom Wilson je ponudio samostalnost svim narodima i zalagao se za novi svjetski poredak bez velikih sila.

Iako su Wilsonove toke predviale samo autonomiju narodnosti unutar A-U, 1918. g. situacija se znatno promijenila, jer je SAD priznao ehoslovakoj status zaraene drave i izjasnio se u prilog nezavisnosti Jugoslavenima. Wilson je u svom odgovoru caru Karlu rekao da njima (narodima), a ne njemu (caru) pripada pravo da odlue u kojem obliku se mogu zadovoljiti njihove nacionalne tenje. Bio je to konaan znak za poetak raspada A-U. Narodno vijee u Pragu objavio je da vie nema pregovora s Beom, Jugoslavensko Narodno vijee objavilo je stvaranje Drave SHS, Rumunji u Sedmogradskoj eljeli su izabrati Narodnu skuptinu. Karlo je sada pristajao na samostalne drave, ali je predlagao da budu povezane zajednikim izvrnim vijeem. No tada je dolo i do promjena u Maarskoj, gdje je grof Karolji formirao ugarsko Narodno vijee i objavio kraj dualistike monarhije i postanak nezavisne drave Ugarske.

im je ula da je Bugarska otpala, turska vlada osjetila je da se rat blii kraju. Saveznici su bili pred samim Carigradom, a turska vojska rasprena po itavom carstvu. I Carigrad je bio izloen pomorskom napadu, gdje su saveznici htjeli probiti blokadu Dardanela. Mladoturska vlada bila je nesposobna da se opire, pa je Enver-paa podnio ostavku. Nova vlada na elu s Izet-paom pokuala je brzim mirom izbjei opasnost i zakljuiti separatni mir prije kapitulacije Njemake, nadajui se u blae uvjete od saveznika. Vlada se obratila Britancima, traei od njih zatitu ako napusti Njemaku. To je prihvaeno, uz uvijete da Turska otvori tjesnace i da autonomiju Mezopotamiji, Siriji i kavkaskom podruju. Tako je Turska 18. X. 1918. kapitulirala. Primirje s Turskom potpisano je u Mudrosu i njime je Turska morala demobilizirati vojsku, dati u zatoenitvo sve ratne brodove i predati garnizone u Siriji, Tripolitaniji i Mezopotamiji. Saveznici su ovlateni da zaposjednu tjesnace, te Batum i Baku koji im je omoguavao kontrolu eljeznica. No kako je sporazum sklopljen samo s Britancima oni su gledali jedino svoje interese. Tako ni Francuska, ni Italija, ni Grka nisu nale u tom primirju garancije koje bi titile njihove interese u Siriji i Maloj Aziji.

Talijanska vojska zapoela je 24. listopada 1918. g., kad je ve sve bilo gotovo, odluujuu ofenzivu protiv A-U. Napadnute su austrijske snage koje su se ionako ve nalazile u raspadu. Ne udi stoga to su Talijani imali mnogo uspjeha u toj ofenzivi. Zauzeem Vittoria Veneta ofenziva je zavrena i poraz se pretvorio u rasulo. Austro-ugarska komanda nastojala je samo sprijeiti

6

katastrofu, a jedino su njemake jedinice tu i tamo krenule u protunapad. Ovaj napad Italija je uinila samo iz razloga da dobije teritorije, a njime je zapravo izazvala konani raspad A-U, koji je bio i glavnim uzrokom kapitulacije Njemake. Vojni poraz austrijske vojske na talijanskom bojitu ubrzao je i raspad Monarhije. U ekim i jugoslavenskim zemljama narodna vijea poela je organizirati vlade. Car je 29. X. 1918. kapitulirao, ali je jo uvijek pokuavao da izmeu novoformiranih drava osnuje neku dunavsku konfederaciju, kojem bi na elu stajala carska dinastija. Taj prijedlog poslan je i silama Antante, ali one su odgovorile da se ne mogu uputati ni u kakvo pogaanje s carskom vladom koja vie nema ustavne vlasti. Ona priznaje samo vlade novih nezavisnih drava. 29. X. 1918. proglaena je ehoslovaka Republika, a istog dana je u Zagrebu proglaena Drava SHS. Dana 30. listopada 1918. g. Narodna skuptina austrijskih Nijemaca izglasala je stvaranje austrijske drave, koja je postala republikom, nakon abdikacije cara Karla. Istog dana priznata je vlast Karoljiju u Budimpeti, a Tisa je ubijen.

Nijemci su nakon objave rata od strane SAD-a pourili s napadima na zapadnom bojitu prije iskrcavanja Amerikanaca. No ti napadi su bili odbijeni, a Nijemci potisnuti. U kolovozu 1918. g. saveznike snage poduzele su odluujue napade na zapadnom bojitu, a u isto vrijeme dolo je i do proboja Solunskog bojita. 29. rujna 1918. iz rata je istupila Bugarska i sklopila primirje. A-U se morala povui s talijanskog bojita gdje su se njene snage, uglavnom sastavljene od pripadnika raznih naroda, raspale. A-U je zatraila primirje 29. listopada, a 8. studenog Njemaka koja je 11. 11. 1918. kapitulirala. Time je zavren 1. svjetski rat.

3. MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU

Krajem rata nestale su sa karte tri velike carske dinastije, to je dovelo i do promjene reima vlasti u njihovim dravama. U pobjednikim su dravama oblici vlasti ostali nepromijenjeni (parlamentarizam). Liberalne i parlamentarne ideje bile su isto tako ugroene pojavom novog politikog pokreta na istoku komunizma. Dok liberalno i demokratsko uenje nalae dravi zadatak da potuje prava ovjeka i u zakonodavstvu se pridrava stanovitih opih pravnih naela i vrijednosti, sovjetsko uenje potpuno podinjava ovjeka dravi i smatra da zakonodavac ne treba postavljati nikakvu granicu njezinoj vlasti kad se radi o mjerama koje su u skladu s revolucionarnim ciljem. Tako su se nakon rata pojavila dva koncepta ureenja poslijeratnog svijeta: revolucionarni koncept, koji se nije razvio poto se socijaldemokratske snage u srednjoeuropskim zemljama nisu zagrijale za revoluciju sovjetskog tipa. Drugi je bio buroaski na temeljima Wilsonovih 14 toaka i Parike mirovne konferencije.

Mirovna konferencija u Parizu poela je s radom 18. sijenja 1919. g. u vrijeme kada je Europom harala panjolska groznica (gripa), koja je pokosila gotovo 20 milijuna ljudi, gotovo dvostruko vie nego to ih je poginulo u ratu. Znaajno obiljeje vremena u kojem je zasjedala konferencija bile su socijalne revolucije, najveim dijelom sa socijalistikim ciljevima. Sredinja linost konferencije bio je ameriki predsjednik Wilson, koji je na zasjedanje doao s vrstim uvjerenjem da e se rad konferencije odvijati pod zastavom

7

graanske demokracije. On je bio najvei autoritet na konferenciji jer je na njoj sudjelovao kao predsjednik SAD-a, one zemlje koja je drala u rukama polovicu sveukupnog svjetskog kapitala, i kod koje su ostale zemlje Europe bile do grla zaduene.

Izmeu pobjednikih sila Antante, posebno izmeu Engleske i Francuske nije bilo jedinstvenog gledita u pogledu rada konferencije. Francuska je eljela osigurati prevlast u Europi i to vie oslabiti Njemaku, kako je ova ne bi mogla vie ugroavati. Insistirala je da njemaka granica bude na Rajni i da se Njemakoj nametnu to tee ratne reparacije. S druge strane, eljela je da lanice Antante vojno reagiraju protiv Rusije, kako bi sprijeile irenje socijalizma u Srednjoj i Zapadnoj Europi. Engleska se zauzimala za unitenje njemakoga kolonijalnog imperija i osiguranje prevlasti na moru. Smatrala je da Njemaku ne treba previe oslabiti, jer bi jaka Njemaka trebala biti brana Europe od Rusije i ravnotea Francuskoj. Uz ove tri sile, na strani pobjednika sjedile su Italija i Japan, a sudjelovati su eljeli i predstavnici manjih drava saveznica, predstavnici naroda Podunavlja i Istone Europe. Stoga se postavljalo pitanje kako organizirati rad konferencije s 25 drava sa svih pet kontinenata. Plenarne sjednice su odrane stoga samo na poetku i na kraju konferencije, a stvarne odluke je prvo donosilo Vijee desetorice, sastavljeno od po 2 predstavnika velikih sila, a nakon povlaenja Japana, Vijee etvorice.

Pitanje formiranja nove zajednice europskih drava postalo je najveom potekoom u radu konferencije. Pitanje granica novostvorenih drava i njihovih teritorijalnih zahtjeva rijeeno je pravima manjina: novonastale drave koje nisu obuhvaale samo jedan narod, morale su se obvezati da e pripadnicima drugih naroda u okviru svojih granica osigurati opstanak bez prisilne integracije. Prvi je to prihvatio u ime ehoslovake Toma Masarik. Odustalo se od naela samoopredjeljenja naroda, da se ne bi njemake austrijske pokrajine i dijelovi eke i Poljske gdje su preteito stanovali Nijemci prikljuili Njemakoj.

Na konferenciji su formulirana naela i nain rada Drutva naroda, koje je kao prva vanija odluka konferencije osnovano u travnju 1919. g., a njegova su pravila ula u zavrni dokument konferencije Versajski ugovor. Wilson je Drutvo naroda zamiljao kao organizaciju svih suverenih drava, koje bi trebale ravnopravno i demokratski odluivati o svim pitanjima meusobnih odnosa i o razvoju cijelog ovjeanstva. Drutvo naroda nije naruavalo naelo suverenosti, jer nije obvezivalo njene lanice na zajedniko postupanje, ve je trebalo postati samo sastajalite lanica na kojem bi one uskladile svoje poglede. Imalo je Generalnu skuptinu, Vijee od 4 do 6 stalnih i 9 nestalnih lanova, Stalni sekretarijat, Meunarodni sud i Meunarodni ured za rad. elja za kolektivnom sigurnou izraena je u pravilima Drutva samo naelnom izjavom da e svaka lanica potovati teritorijalni integritet i politiku nezavisnost drugih lanica, ali nije stvoren instrument koji bi osiguravao da se ta obveza potuje. Za spreavanje eventualnih ratova predviene su ekonomske sankcije lanica protiv drave napadaa. Iako je Wilson bio jedan od idejnih tvoraca Drutva naroda, ono je ve na samom poetku doivjelo veliki udarac kada je ameriki Senat odbio pristupanje SAD-a Drutvu. Izostanak Rusije inio ga je jo labavijim. Jedan od elemenata Drutva koji je

8

imao trajan efekt bio je mandatni sistem. Posljedica rata bila je elja Velike Britanije i Francuske da se domognu njemakih kolonija i dijelova osmanlijske drave. Ali tim podrujima vie nisu mogle upravljati po svojoj volji, kao u kolonijama, ve su dobile mandat od Drutva naroda da rade na razvoju i dobrobiti tih naroda. Drutvu su morali podnositi izvjetaj svake godine.

Prvi mirovni ugovor na konferenciji zakljuen je s Njemakom u Versaju 28. lipnja 1919. g. Njemaka delegacija nije mogla sudjelovati u izradi ugovora, ve su joj uruili gotov ugovor i ostavili joj nekoliko dana da ga potpie. Njemaka nije smjela imati veu vojsku, niti uvesti vojnu obvezu. Morala je Antanti predati veinu svojega tekog naoruanja i obvezati se da e unititi golem broj puaka. Zabranjeno je da ima mornaricu i gradi ratne brodove. Oduzeti su joj Alzas i Loren i pripojeni Francuskoj, Danska je dobila sjeverni lezvig, a Poljska zapadnu Prusku, Poznanj i Gornju lesku. Gdanjsk je postao slobodni grad pod upravom Drutva naroda i stupio je u carinsku uniju s Poljskom. Na rok od 15 godina morala je demobilizirati i ustupiti Rajnsku oblast. Bilo joj je zabranjeno ujedinjenje s Austrijom. Najtea odredba bila je golema ratna odteta to ju je morala platiti saveznicima i to 126 milijardi zlatnih maraka u roku od 30 godina.

Drugi mirovni ugovor zakljuen je u Saint ermenu 10. rujna 1919. g. izmeu Antante i Republike Austrije. U njemu je priznat nastanak ehoslovake, Italija je dobila Juni Tirol do Brenera gdje je ivjela znatna talijanska manjina. Prema Londonskom ugovoru Italija je jo dobila i neke slovenske i hrvatske krajeve: slovensko primorje s Trstom, Istru, dio Koruke i Kranjske. Za te su pokrajine voene diplomatske borbe izmeu Italije i Kraljevine SHS. Novoj je Kraljevini SHS priznat dio Koruke, slovenska tajerska, Kranjska i Dalmacija, a kasnije, od Ugarske, Hrvatska, Slavonija, Vojvodina, te BiH. Poljska je dobila Galiciju. S ugarskom je sklopljen poseban sporazum u Trianonu.

Treu ugovor zakljuen je 27. studenog u Neuillyju s Bugarskom. Njime je Bugarska u korist Grke izgubila dio Trakije i izlaz na Egejsko more. U lipnju 1920. g. zakljuen je mirovni ugovor Antante s Maarskom, koji je potvrdio prikljuenje Slovake i potkarpatske Rusije Slovakoj, te Sedmogradske Rumunjskoj. Antanta je 1920. g. primorala i Tursku da u Sevresu potpiu mirovni ugovor kojim je Turska svedena na turski etniki teritorij Anadoliju i tjesnace s Carigradom i zaleem. Grka je na 15 godina dobila upravu nad Smirnom i jugozapadnom Malom Azijom te nekoliko egejskih otoka. Turska je morala priznati samostalnost Armenije pod engleskim protektoratom, a Kurdistanu osigurati autonomiju.

Versajski mirovni sustav stvoren je sa gledita pobijeenih i pobjednika, tako da je u svom korijenu nosio klicu revanistikih tenji, koje e se kasnije rasplamsati u novi rat.

4. SOCIJALISTIKE REVOLUCIJE U SREDNJOJ EUROPI

NOVEMBARSKA REVOLUCIJA U NJEMAKOJ

9

Revolucija je zapoela 3. studenog 1918. g. pobunom mornara u njemakim podmornikim bazama. Narednih dana zahvatila je radnitvo svih veih njemakih gradova koje je poelo organizirati svoja vijea i zahtijevati republiku. Vodea politika snaga revolucije bila je Socijaldemokratska stranka Njemake (SPD). Revolucija je najprije pobijedila u Mchenu, gdje su Socijaldemokrati 7. studenog preuzeli vlast i svrgnuli vladajuu dinastiju. 9. studenog dolo je do generalnog trajka u Berlinu. Stara je vlast bila posve paralizirana, a vladajui slojevi okirani. Predsjednik carske vlade Max Badenski predao je tada svu vlast predsjedniku SPD-a Friedrichu Ebertu, a njegov suradnik Scheidemann jo je istog dana s balkona Reichstaga proglasio republiku. No dva sata kasnije Karl Liebknecht je sa balkona Reichstaga proglasio Njemaku socijalistiku republiku i pozvao radnitvo da izgradi svoju vlast. Veina radnitva slijedila je politiku SPD-a koja se zalagala za mirno i zakonito ostvarenje socijalizma u suradnji s buroazijom. Tome se suprotstavila ekstremna ljevica okupljena oko Rose Luxemburg i Karla Liebknechta u Spartakovom savezu koji su traili uspostavu vlasti preko radnikih i vojnikih vijea. Negdje u sredini su bili Nezavisni socijalisti, koji su s SPD-om formirali Vijee narodnih opunomoenika. Ebert je osigurao lojalnost vojske, obeavi da nee dirati u njenu strukturu. Time je njegova vlast bila osigurana. Nakon toga SPD je krenuo u program oblikovanja demokratske parlamentarne republike.

Spartakov savez promijenio je kasnije ime u Komunistiku partiju Njemake, koja je demonstracijama pokuala oboriti Ebertovu vladu. Ebet je pozvao u pomo vrhovnu komandu i vojska je otjerala demonstrante s ulica. Zbog toga su Nezavisni socijalisti napustili vladu, pa je SPD formirao samostalnu vladu. Stanje se zaotrilo kad su Spartakovci poetkom 1919. g. organizirali velike demonstracije, a protiv njih pozvani su tada reakcionarni dobrovoljaki odredi, a umijeala se i vojska. Tako je obraunom vojske i demonstranata zavrio pokuaj socijalistike revolucije u Njemakoj, dok su Rosa Luxeburg i Karl Liebknecht uhvaeni i ubijeni. Ebert je odrao vlast, te su ubrzo provedeni izbori za konstituantu na kojima su pobijedili Socijaldemokrati. No u parlamentu su veinu ipak izborile graanske stranke, koje nisu od Njemake stvorile republiku kakvu je htio Ebert, ve parlamentarnu graansku dravu proglaenu u Weimaru.

OSNIVANJE KOMUNISTIKE INTERNACIONALE

Ponesen zbivanjima u Njemakoj, Lenjin je potkraj 1918. g. predloio revolucionarnom marksistikom radnitvu svijeta osnivanje nove komunistike internacionale, koja bi se posve odvojila od socijaldemokrata, koji nisu prihvaali ideju o revoluciji. Tako je osnivaki kongres Tree komunistike internacionale odran 6. sijenja 1919. g. u Moskvi. U internacionalu su ule manje komunistike organizacije i skupine, ali nijedna organizirana radnika stranka s masovnom bazom, osim lijeve norveke i bugarske socijaldemokracije.

MADARSKA SOVJETSKA REPUBLIKA

(pogledaj u skriptu Povijest srednje i jugoistone Europe u XX. st.)

10

5. SJEDINJENE AMERIKE DRAVE DO 2. SVJETSKOG RATA

Na izborima 1920. g. predsjednik Wilson i Demokratska stranka pretrpjeli su teak poraz. Republikanska veina odbila je sudjelovanje Amerike u Drutvu naroda, a isto tako i potpisivanje Versajskog sporazuma, te su SAD 1921. g. s Njemakom sklopile poseban mir. SAD se jo nisu htjele vezivati za nikakve vanjskopolitike sporazume i meunarodne organizacije, ve su ponovno poele provoditi svoju politiku izolacionizma. Rat je isporukama za saveznike i izgradnjom vlastite vojske dao privredi snaan zamah i zapoela je preobrazba SAD-a u najmoniju gospodarsku silu na svijetu. Teilo se oslobaanju privrede dravne kontrole, a te su tendencije nale svoj izraz u Republikanskoj stranci koja je u svojem programu branila vrsti individualizam, kao ameriki nain ivota. Dolo je do stvaranja golemih koncerna i korporacija koji su zavladali itavom amerikom privredom. Od privrednog zamaha imao je koristi i tzv. srednji sloj koji je naao posao u novim poduzeima. 1928. g. za predsjednika je izabran kreator gospodarske politike SAD-a nakon rata Hoover.

1929. g. Amerika je doivjela, kao i ostatak svijeta, gospodarski slom koji je zapoeo na crni petak 25. listopada i uskoro se produbio u veliku gospodarsku krizu s opadanjem itave proizvodnje i rasulom nadnica i cijena. Hooverova vlada nije se znala ponijeti s posljedicama gospodarske krize, te je na izborima 1932. g. pobijedio demokratski kandidat Roosevelt. On je zapoeo s mjerama hitne pomoi, zapoljavanju putem velikih javnih radove, stabilizaciji cijena u poljoprivredi, iskoritavanju prirodnih sila (regulacija rijeke Tenessee). Zatim je donio obiman program socijalnog preobraaja i ureenje radnog odnosa. U poetku se krupni kapital tome odupirao putem Vrhovnog suda koji je neke zakone proglaavao protuustavnima, ali je nakon izmjene njegovog sastava vlada dobila slobodne ruke. Taj program gospodarskog oporavka poznat je u svijetu pod nazivom New Deal. Dolo je do preobraaja strukture itave poljoprivrede, od iskoritavanja tla do uklanjanja zakupa. Liberalizacija radnog odnosa donijela je priznavanje sindikata u federalnom okviru kao partnera u pregovorima s poduzetnicima, te je uvedeno mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Teite se polako poelo pomicati s pojedinih drava prema federalnoj vladi, ija se djelatno poveala. Roosevelt je smatrao da se obrana amerikog stila ivota i amerike slobode o vanjskih i unutarnjih neprijatelja mora sastojati od mjera za zatitu ekonomske sigurnosti graana.

6. VELIKA BRITANIJA I NJEZIN COMMONWEALTH

Na kraju rata Velika Britanija je u potpunosti postigla svoj cilj, a to je bilo iskljuivanje Njemake s mora, a s druge strane bila je osloboena i ruskog pritiska u azijskom prostoru. Razvijena brodogradnja brzo je nadoknadila gubitke u floti, nastale tijekom rata. No ekonomska baza britanskog imperija nije vie bila onako jaka, kao prije rata, jer su trite preuzimale nove industrijske grane koje su imale svoje najjae centre u SAD-u i Njemakoj. Britanija se ipak drala svoje povijesne politike tradicije da se sve neminovne promjene vre postupno i demokratski preko parlamenta. Nije bila spremna

11

svoje politiko i drutveno ureenje mijenjati na brzinu, pa zato socijalistika revolucija u Britaniji nije nikada imala izgleda za uspjeh. Radnici su svoja prava branili preko trade uniona, koji su i 1919. g. sprijeili veu vojnu intervenciju protiv sovjetske Rusije.

Nakon parlamentarnih izbora 1922. g. Liberalna stranka je izgubila odluujue mjesto na politikoj sceni, iako je njezin voa Lloyd George uivao veliki ugled. Potrebe novog vremena shvatili su najbolje konzervativci, koji su pokuali sauvati to vie od predratne Engleske. Odluan prodor izvojevala je Laburistika stranka, koja je zamijenila liberale kao najjaa opozicijska stranka. Financijsku podrku imala je u raznoliko udruenim trade unionima. Oni su tako 1924. g. doli na vlast, ali je vlada pala, jer Parlament nije htio ratificirati priznanje SSSR-a. Ponovno e dobiti mandat 1929. g. kada e razliitim javnim radovima postupno poeti preusmjerivati privredu i rjeavati pitanje nezaposlenosti. No zbog gospodarske krize 1931. g. bila je oformljena vlada narodne koalicije, koju je vodio Mac Donald. Njegova politika gospodarskog zatvaranja nije uspjela, jer su britanski dominioni ve izvojevali toliku samostalnost da njima nije vie bilo mogue upravljati prema potrebama otoka. Ipak, koalicijska vlada je uspjela sanirati posljedice krize, a 1935. g. ju je zamijenila konzervativna vlada Stanleya Baldwina.

Engleska vanjska politika izmeu dva rata bila je prilino kobna za razvoj svijeta. Britanija je htjela nastaviti predratnu politiku apsolutnog gospodstva na moru i ouvanju svoj imperija, a na kontinentu politiku ravnotee snaga. U dvadesetim godinama je politikom poputanja pokuala Njemaku ponovno integrirati u europsku zajednicu, te je sredinom dvadesetih Njemaka osloboena plaanja reparacija. Zbog toga je bila u stalnim nesporazumima s Francuskom, ali je s njom morala suraivati jer je samo tako mogla osigurati jamstvo napretka Europe. Kad se pojavio faizam Britanci su pokazali kolebljivu politiku. U vrijeme panjolskog graanskog rata zauzimali su se za potpuno nemijeanje, ime su slabili panjolsku republiku. Najkobnija je bila vanjska politika Chamberlaina koji se nadao da e od 1937. g. teritorijalnim koncesijama u Europi zadovoljiti Hitlera i sauvati mir, te je bio inicijator Mnchenske konferencije 1938. g.

Nakon 1.s.r. engleski su se dominioni jo vie osamostalili. Tako je 1922. g. Irska postala dominionom, ime je privremeno okonana dugotrajna borba Iraca za samostalnost. Naglaavajui potpunu ravnopravnost matine drave sa dominionima, koje su nazivali slobodni narodi, Britanci su naziv Imperija zamijenili sa Britanska zajednica naroda. elja za dobivanjem statusa dominiona javila se i u Indiji, najvanijoj engleskoj koloniji. Odmah nakon zavretka rata Indiju su zahvatili snani protuengleski nemiri pod vodstvom Kongresne stranke Mahatme Gandhija. On je 1922. g. zatraio autonomiju, a potom poveo politiku pasivnog otpora protiv Engleza. Indijce je pozvao da bojkotiraju englesku industrijsku robu. Britanci su odgovorili represivnim mjerama, ali je otpor i dalje rastao. Na zasjedanju Indijskog nacionalnog kongresa u Lahoreu 1929. g. pretena veina pod vodstvom Gandhija i Nehrua, zahtijevala je potpunu samostalnost Indije, to je izazvalo zatvaranje nacionalnih i politikih voa. 1935. g. britanski je parlament donio zakon o Indiji, prema kojem se 1937. g. Burma odvaja od Indije, a sama Indija i dalje ostaje pod britanskom vlau i bila je ureena kao savez pokrajinskih dravica,

12

koje su dobile autonomne vlade. 1937. i 1939. g. dolo je do krvavih sukoba izmeu muslimana i hindusa, to je pred poetak 2.s.r. onemoguilo Indiji dobivanje nezavisnosti.

7. FRANCUSKA DO 2. SVJETSKOG RATA

Francuska je iz 1.s.r. izala kao pobjednik, te je na Parikoj mirovnoj konferenciji bila glavni strateg. Do Hitlerovog uspona u europskoj politici ponaala se kao hegemon, te se osobito u Srednjoj Europi oslanjala na niz drava koje su ispunjavale njezine elje. Francuska je neprestano strahovala od obnove Njemake, koja bi se mogla ponovno uzdignuti. Na poetku 20-ih ekonomija se oporavila povratkom Lorena i Alzasa to je ojaalo francusko rudarstvo i metalurgiju, ali je i nakon rata u industrijskoj proizvodnji zaostajala za Britanijom i Njemakom. Zbog naglog pada vrijednosti franka veliki broj ljudi je osiromaio, osobito srednji sloj. Valutu je stabilizirala vlada tek sredinom dvadesetih na elu s Poincareaom.

Desetljee nakon 1.s.r. politiki je bilo vrlo nestabilno. Stare konzervativne monarhistike stranke su nestale. Desnica (bogati ljudi koji su branili svoj privilegiran poloaj) prihvatila je demokraciju i parlamentarizam i djelovala je unutar sistema. Radnike nemire 1919. doekao je desniarski reim Clemenceaua mjeavinom sile i poputanja. Poboljano je socijalno zakonodavstvo i zakljueni novi kolektivni ugovori izmeu poslodavaca i sindikata. Radniki se pokret, potkraj 1920. g. podijelio na komuniste, koji su bili u veini i prikljuili se Komunistikoj internacionali i na socijaliste, koji su tek 1924. g. dostigli komuniste. Oni su bili pristae parlamentarizma i reformistikog puta u socijalizam.

U prvim poratnim godinama vladali su desniarski reimi koji su u pogledu Njemake zauzimali kruto i beskompromisno stajalite i traili su striktno provoenje odredbi mirovnog sporazuma. Postigli su da 1923. g. Francuska okupira Ruhrsku oblast, ali su ve 1924. g. na izborima izgubili od socijalista (lijevi kartel). Vladu je formirao lijevi radikal Herriot. Radikalna stranka republikanizma, demokracije i slobode, koja je branila naela francuske revolucije, afirmirala se potkraj 19. st. i bila je sve vrijeme glavni nosilac Tree Republike. Predstavljala je uglavnom nii sloj i seljake srednjake, inovnike, ljude slobodnih zanimanja. Politika joj je bila napredna, ali u ekonomskom pogledu konzervativna i reakcionarna. Bila je neprijateljski raspoloena prema katolicima, krupnom kapitalu i veleposjedu, ali nepovjerljiva i prema socijalizmu, drei se vrsto putova demokracije i parlamentarizma. Heirrotova vlada je smanjila napetosti s Njemakom i priznala je SSSR. Francuski ministar Briand 1928. g. postigao je s amerikim m.v.p. Kelloggom sklapanje pakta kojim bi se sve sile potpisnice odrekle upotrebe sile u meusobnim sporovima.

Poetkom tridesetih godina ekonomska je kriza donijela i politiku krizu. Pojavio se niz organizacija faistikog tipa kao kraljevi kameloti, patriotska omladina, francuska akcija i ognjeni krievi. Oni su zahtijevali ukidanje parlamentarne demokracije i okonanje klasne borbe uvoenjem autoritarnog sistema vladavine. Na izborima 1932. g. radikali i socijalisti ponovno su dobili veinu, ali nisu mogli rijeiti ekonomsku krizu, a kad se 1934. g. saznalo za

13

financijske skandale u koje su bili umijeani i lanovi vlade, faistike organizacije organizirale su masovne demonstracije i pokuale sruiti reim. Tada su socijalisti pozvali radnitvo i sve demokratske politike snage na obranu parlamentarizma i demokracije. Tako su i komunisti prihvatili ponudu socijalista za suradnjom i napustili politiku klasne borbe. Privremeno su odgodili otru borbu za socijalizam u korist borbe protiv faizma. 1936. g. stvoren je Narodni front sastavljen od Radikala, Socijalista i Komunista. Front je pobijedio na izborima i stvorena je vlada koju je vodio Leon Blum, voa socijalista. Iste godine sindikati su organizirali velike trajkove kojima su pokuali prisiliti vladu da ostvari obeani program. Matingonskim sporazumom poveane su plae i sklopljeni kolektivni ugovori, ali je inflacija ubrzo anulirala taj napredak. Dolo je do razilaenja u koaliciji, jer radikali nisu bili naklonjeni politici Bluma koja je bila usmjerena na socijalizaciju. A i u vanjskoj politici Blumova se vlada nala u tekoj poziciji. Blum je elio podrati republikansku panjolsku, ali se plaio otpora radikala, koji su insistirali na neutralnosti, pa i desnice koja je bila za Franca. Naposljetku vlada se pridruila Englezima u komitetu za nemijeanje. Narodni se front 1938. g. raspao i do poetka rata vlade su sastavljali radikali (Daladier) koji su se prikljuili Britaniji 1938. g. prilikom potpisivanja Mnchenskog sporazuma.

8. NJEMAKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

WEIMARSKA REPUBLIKA

Privredni temelji Njemake nakon rata bili su toliko vrsti da ih ni udar nakon Parike mirovne konferencije nije mogao pogoditi. Osnove industrije rudarstvo, industrija eljeza i elika, radile su prema suvremenim metodama uz neprestanu racionalizaciju, pa ak i integraciju. Monopol na podruju kemijske industrije bio je zbog nametanja ugovora o izruenju patenata djelomini izgubljen, ali je i dalje bio znaajan. Kapaciteti su se koncentrirali u nekoliko podruja: u Ruhrskoj oblasti i u Srednjoj Njemakoj. Berlin je kao glavni grad postao privredni centar Njemake. Poljoprivreda je i dalje bila vrlo efikasna i proizvodila je dovoljno za domae potrebe.

Na izborima za konstituantu 1919. g. SPD nije dobio apsolutnu veinu, pa je morao suraivati s dvjema graanskim strankama (Njemaka demokratska stranka i Katoliki centar). Oni su stvorili tzv. weimarsku koaliciju, koja je 11. studenog donijela i ustav. Tim ustavom drava je ostala decentralizirana i pokrajinske su vlade sauvale svoje politike nadlenosti, a Pruska je ostala netaknuta. Upravo je opstanak Pruske pridonio stabilnosti nove drave, jer su u njoj veinu imali socijaldemokrati, za razliku od Bavarske i Ruhra, gdje su desniari iskazivali snaan separatizam.

Uvrenju drave trebao je pridonijeti i jak poloaj predsjednika republike. Njega je plebiscitarno birao cijeli narod, te je on bio nezavisan o parlamentu. On je imenovao i otputao kancelara i njegove ministre, a zakonske je prijedloge, pa ak i ako su proli parlament, mogao stavljati na referendum i bio je vrhovni zapovjednik vojske. Na temelju ustava mogao je objaviti izvanredno stanje protiv saveznih zemalja koje bi povrijedile ustav. Tako monog predsjednika nazivali su nadomjestkom za cara. Prvi predsjednik bio

14

je Ebert, koji je na odgovoran nain koristio svoje ovlasti i pomagao je da nova drava prebrodi sve krize u prvim godinama nakon rata. 1920. g. ipak je desniarski orijentiran berlinski garnizon izvrio pu i na vlast doveo Wolfganga Kappa. Legalna se vlast sklonila u Dresden, a potom u Stuttgart, dok je radnitvo diljem drave spontano zapoelo trajk. Dio vojske ostao je vjeran staroj vladi, koju je podravala i Antanta i pu je propao, ali je pokazao kako su antidemokratske snage u Njemakoj i dalje jake.

Na izborima 1920. g. SPD i Demokratska stranka izgubile su mnogo mandata, a ojaala je ljevica (nezavisni i komunisti). Nakon tih izbora, pa sve do 1928. g. nastaju vlade centra (demokrati, narodna stranka i centrum) koju su tolerirali, pa i podravali socijaldemokrati i ljeviari. SPD je na vlast doao samo jo 1928-1930. Brojano ojaala KP pokuala je u dva navrata doi na vlast revolucionarnim prevratom i to 1920. g. i 1923. g. No nije imala uspjeha, jer je vojska bila izrazito protusocijalistiki orijentirana. Godine 1923. izbila je i ekonomska kriza koja je onemoguila plaanje reparacija. Tako su Francuzi, da bi osigurali svoj dio, vojno okupirali industrijski najjae njemako podruje Ruhr. Nijemci su odgovorili pasivnim otporom i proizvodnja u Ruhru je obustavljena. Amerikanci i Englezi nisu se slagali s francuskom politikom okupacije, ali nisu nita poduzimali. Stoga je njemaka vlada da bi izbjegla ekonomsku katastrofu, morala odustati od pasivnog otpora. Ekonomsku nestabilnost pokuala je 1923. g. iskoristiti malobrojna Nacionalsocijalistika stranka Adolfa Hitlera i u Mchenu izvriti prevrat i dokopati se vlasti. Bavarska vlada i vojska su uguile pu i nakon toga ne pokret gotovo zamro.

Kad su 1924. g. Amerikanci i Englezi izali s novim planom plaanja njemakih reparacija, a Njemaka poela s plaanjem, Francuzi su se povukli iz Ruhra. Dolazi do naglog jaanja privrede. Na izborima za predsjednika 1925. g. pobijedio je kandidat desnice Hindenburg, koji je u poetku potovao ustav i republiku, ali je kasnije radio u korist desnice i pridonio padu Weimarske republike. Prvi diplomatski uspjeh Njemake bio je 1922. g. sklopljeni Rapallski ugovor sa SSSR-om, koji je Njemakoj pruio oslonac protiv omrznute Poljske i otvorio sovjetsko trite. Ugovorom u Locarnu 1925. g. Njemaka je priznala francuske granice na zapadu i bila primljena u Drutvo naroda, ali nije htjela priznati istone granice prema Poljskoj. Nastojala je i dalje dobiti olakice za plaanje reparacija, to joj je uspjelo 1929. g. na konferenciji u Hagu.

Privredna kriza poetkom tridesetih imala je za Njemaku katastrofalne posljedice. Vlada posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Mllera pala je 1930. g. zato to SPD nije mogao prihvatiti zahtjeve kapitala da se smanje izdaci drave za pomo nezaposlenima kako bi se tereti ekonomske krize prebacili na lea radnika. Osnovana je nova graanska vlada centra na elu s Brnningom. Na izborima 1930. g. SPD je i dalje najjaa stranka, ali su se glasovi ostalih lijevih stranaka presipali u 20% za nacionalsocijaliste. Brnning nije imao mnogo podrke u parlamentu, a svoj je program provodio posebnim vladinim odlukama, primjenom predsjednikovih ovlatenja. Tako je Njemaka postala predsjednika republika. Privredna kriza pokuala se svladati tednjom, ali je to samo povealo broj nezaposlenih. To je iskoristila desnica i 1932. g. oborila Brnninga. Privrednu krizu nije okonalo i otpisivanje reparacija 1932. g. u Lozani. Krupni kapital odluio se tada osloniti na

15

Hitlera, koji je obeavao prestanak klasne borbe. Do njegovog dolaska na vlast kancelar je bio Franz von Papen koji je pridonio ruenju ostataka weimarske demokracije. Raspustio je zemaljsku vladu Pruske koju su predvodili socijaldemokrati, ime su izgubili svoju najvaniju bazu. Radnitvo nije prualo nikakav otpor. Nacionalsocijalisti su pojaali propagandu i fiziki teror i poveavali svoj postotak na parlamentarnim izborima 1932. g. U sijenju 1933. g. sporazumjeli su se s ostalim desniarskim strankama i predsjednikom Hindenburgom i Hitler je 31. sijenja 1933. g. postao njemaki kancelar.

NJEMAKA POD NACIONALSOCIJALIZMOM

Hitler je svoj program nacionalsocijalizma iznio jo 1924. g. u knjizi Mein Kampf. U njoj je svoje poglede na psihologiju masa, iz kojih se moe raspoznati njegova nadarenost za zavoenje naroda. Taj mu je talent omoguio da brzo preraste sve svoje suparnike u stranci. U knjizi je odbacio politiku Weimarske republike i iznio je svoj vanjskopolitiki cilj da za njemaki narod dobije prodor na Istok (Lebensraum) kako bi Nijemci stekli svjetsku vanost. Program stranke proglaen je jo 1920. g. nepromjenjivim i u svojoj prvoj toki zahtjeva pravo Nijemaca na samoopredjeljenje radi ujedinjenja. U Hitlera se ta ideja povezivala i s rasnom ideologijom, s primitivnim biologizmom iz Darwinove borbe za opstanak. U Mein Kampfu on je objavio nadmonost nordijsko-germanskog ovjeka, utjelovljenog u Nijemcu, te njemako gospodstvo, kao povijesno poslanje njemakog naroda. Smisao sveg politikog ivota on vidi u dobivanju prostora, zadai kojoj dravnik treba podrediti sve ostalo. Unutranja politika treba sluiti samo da stvori temelj sile u borbi za opstanak prema vani. Iz toga je izraslo opravdanje za vou-diktatora i totalitarno-diktatorsku dravu. Njemaki je narod imao pravo da sve druge tobonje manje vrijedne narode zgazi, uniti, protjera ili pretvori u svoje sluge.

U vrijeme ekonomske krize NSS je svojim antikapitalizmom i antiboljevizmom privukla mase srednjih slojeva, koje su rado prihvaale njezinu propagandu da treba tititi onog koji ivi od rada svojih ruku i poteno zaraene imovine. Svi ti ekonomski upropateni slojevi zduno su odobravali NSS-u njezin napad na nepravedan versajski sistem i pogubni kolektivizacijski boljevizam. Kako su na vrhuncu ekonomske krize reakcionarni kapitalistiki krugovi shvatili da nee moi lako izai na kraj s ljevicom, odluili su se da upotrijebe nacionalsocijalizam kao oruje protiv nje. Nakon dogovora u Bad Harzburgu 1931. g. bilo je samo pitanje vremena kada e NSS doi na vlast. Pri tome se ona koristila i neuobiajenim fizikim terorom koji su provodili njezini udarni odredi tzv. Sturmabteilugen.

im su nacionalsocijalisti uli u vladu, zapoeli su provoditi unutranjopolitike mjere koje su ih ubrzo pretvorile u prave gospodare Njemake. Hitler je postigao rasputanje Reichstaga i raspisivanje novih izbora 1933. g., vjerujui da e na njima dobiti plebiscitarno pravo za nacistiku vladavinu. Da bi se obraunao s svojim najeim protivnicima komunistima optuio ih je za paljenje Reichstaga 27. veljae. Dan nakon paljenja, vlada je donijela uredbu O zatiti naroda i drave i Protiv veleizdajnikih smutnji koje su ukidale osnovna ustavna prava i pravo priziva pred sudom. No, unato tome, izbori nisu Hitleru donijeli podrku kakvu je oekivao, te se morao udruiti s drugim desnim strankama da bi imao veinu u parlamentu. Iz parlamenta su

16

iskljueni komunisti. 1933. g. parlament pristankom graanskih stranaka donosi Zakon o ovlatenju kojim je vladi do etverogodinje pravo izdavanja zakona svake vrste bez sudjelovanja parlamenta, ukljuujui i budet i zakljuivanje meunarodnih ugovora. Time je oznaen kraj Weimarskoj republici. Uskoro su rasputene sve zemaljske parlamentarne vlade i postavljeni su dravni komesari. Velika ovlatenja dobila je i policija, a uspostavljena je i Tajna policija (Gestapo).

Njemaka je poela revno s provoenjem politike svoga Fhrera, koji je uivao podrku cijele zemlje zahvaljujui propagandnom stroju svoga ministra Gbbelsa. Nacisti su se brzo obraunali i s radnikim sindikatima kada su u krvi uguene radnike demonstracije. Sindikati su rasputeni, a radnici ulanjeni u Njemaku frontu rada koju su vodili nacisti. Uskoro je zabranjen SPD, a graanske su se stranke same raspustile. Nenacistike stranke u vladi Hitler je odgurnuo na poloaje na kojima nisu mogli ni o emu odluivati. Kod daljnjih izbora za parlament postojala je samo NSS (NSDAP). Prijetnju vlasti Hitleru jedino su predstavljali sukobi unutar njegove stranke, koji su izbili oko udarnih odreda koje je predvodio Ernest Rhm. Njega je Hitler smatrao suparnikom i dao ga je 1934. g. likvidirati to su uinile snage zatitnog odreda (Schtzstaffel) na elu sa Heinrichom Himmlerom. Po Njemakoj su uskoro poeli nicati koncentracioni logori u koje su nacisti zatvarali politike protivnike, ponajvie komuniste. 1934. g. umro je i predsjednik drave Hindenburg, pa je Hitler postao i predsjednik drave i postao formalno vrhovni zapovjednik vojske.

Ekonomska politika NSS-a odgovarala je stanju u kojem se nala Njemaka nakon gospodarske krize. Nacisti su poeli ubrzano naoruavanje i postavili su program autrakije, da bi drava postala neovisna o uvozu sirovina. Ta je politika za nekoliko godina uklonila nezaposlenost i stabilizirala njemaku marku. Takav ekonomski polet mogao je biti samo kratkotrajan, jer je nakon njega morala uslijediti vojnika agresija i osvajanje. 1933. g. Hitler je zakljuio konkordat s Vatikanom i tako izbjegao kritiku katolikih Nijemaca. Potekoa nije imao ni s protestantima, jer je nacizam formalno osiguravao sve eljene slobode za vjerski ivot. Za mlade je uspostavljena organizacija Hitlerjugend koja je propagirala uenje o krvi i tlu.

Nacisti su ubrzo poeli provoditi svoj program antisemitizma i progoniti njemake idove. Najprije su uklonjeni iz javnih slubi, a u noi izmeu 9. i 10. studenog 1935. g. napadnute su njihove sinagoge i groblja (kristalna no). Na kongresu NSS-a u Nrbergu 1935. g. usvojeni su tzv. Nrberki zakonu, na temelju kojih su idovima oduzeta graanska prava. U vanjskoj politici nacizam je od samog poetka bio agresivan. 1933. g. Njemaka istupa iz Drutva naroda i otkazuje kolektivnu suradnju. Ubrzo je prekinula odnose s SSSR-om, elei demonstrirati svoj programski antiboljevizam. 1934. pribliila se Poljskoj i s njom zakljuila ugovor o nenapadanju i prijateljstvu. 1936. g. Hitler uvodi vojsku u demilitariziranu Rajnsku oblast. Od 1936. g. Njemaka je sve jaem prijateljskom odnosu s Italijom i obje se drave meusobno podupiru u vanjskoj politici. 1938. g. Hitleru je uspio njegov veliki vanjskopolitiki cilj prikljuenje Austrije. U jesen 1938. g. dolo je do Mnchenskog sporazuma u kojem je unitena ehoslovaka, a sudetska oblast prikljuena Njemakoj. Kad je

17

okupirao ehoslovaku i potpisao sporazum o nenapadanju s SSSR-om, Hitler je 1. rujna 1939. g. napao Poljsku i zapoeo 2.s.r..

(o njemakom pripajanju Austrije i eke vidi u skripti PSIJE 20. st.)

9. SOVJETSKI SAVEZ DO 2. SVJETSKOG RATA

Nakon Oktobarske revolucije Rusija je bila jedina zemlja Europe u kojoj se poeo razvijati socijalistiki sovjetski sistem. Pobjeda Lenjinovog komunizma u Rusiji izazvala je u marksistikom radnikom pokretu podvajanje na dvije struje: komunistiku, koja je pokuala provesti u svijetu revolucionarnu Lenjinovu ideji i socijaldemokratsku, koja je odbacivala Lenjinov koncept i zauzimala se reformski put u socijalizam. Komunizam je nakon 1.s.r. bio jo preslab da bi se ostvarila njegova ideja o svjetskoj socijalistikoj revoluciji. Sovjetski se Savez morao sam i vlastitim naporima razvijati iz svoje zaostale privrede i pronalaziti odgovarajua politika i ekonomska rjeenja.

Boljevici su se mirom u Brest-Listovsku osigurali od vanjskih neprijatelja, ali su bili suoeni sa sve snanijom kontrarevolucijom unutar zemlje, koju je podravala Antanta. Zbog suprotstavljanja miru s Njemakom boljevike su napustili lijevi eseri koji su se zalagali za nastavak rata. Oni su se protivili i boljevikoj agrarnoj politici koja je zahtijevala od seljaka da dravi predaju sve proizvodne vikove. Lijevi su eseri bili protiv klasne borbe na selu i zauzimali se za trinu privredu. Oni su u suradnji s drugim eserima podigli pravi seljaki ustanak, te su u atentatu ranili i samog Lenjina. Pobuna je uguena, a njezini voe osueni na smrt. Nakon toga iz sovjeta su potisnuti svi protivnici boljevika i organiziran je jednopartijski sistem vladavine.

Na periferiji Rusije organizirala se kontrarevolucionarna vojska koju je vodio bivi carski admiral Aleksandar Kolak. Kontrarevoluciju je novcem i orujem pomagala Antanta. Englezi su se ubrzo iskrcali u Arhangelsku, a Japanci u Vladivostoku. Najvanija podrka kontrarevolucije bila je tzv. eka legija sastavljena od bivih A-U vojnika. Kad su ih boljevici pokuali razoruati zapoeli su neprijateljstva i zauzeli sibirsku eljeznicu. Tek u jesen 1918. g. Crvena armija (CA) se pregrupirala i na elu s Trockim poela potiskivati kontrarevolucionarne snage (KRS).

Kad je zavren 1.s.r. Antanta je krenula u otvorenu akciju protiv boljevika u Rusiji. Kolakovu vladu u Omsku priznala je kao vladu cijele Rusije, a priznao ga je i general Denikin koji je s Francuzima skupljao kontrarevolucionarnu vojsku u Ukrajini. KRS su u proljee 1919. g. krenule u vojniki mar na Moskvu i Lenjingrad, koji je dobio teak udarac nakon to je na prijedlog Wilsona u Parizu odlueno da se Antanta ne mijea otvoreno u sukob u Rusiji. Crvena armija je to iskoristila i razbila KRS koje se bez pomoi Antante nisu mogle odrati. Do 1920. g. sovjetska se vlast proirila na sve krajeve nekadanjeg carstva. Izvan je ostao Kakvkaz za koji su se boljevici morali boriti, te baltike drave kojima je 1920. g. priznata nezavisnost.

1920. g. SSSR je upleo u pogranini sukob s Poljskom. Nakon prvih vojnih uspjeha Poljaka i njihovog prodora do Kijeva, Crvena armija je prela u

18

protunapad i doprla do Varave, ali je tamo poraena jer su Poljacima pomogli Francuzi. Nakon toga poljska je granica pomaknuta daleko na istok, to je SSSR mirom u Rigi 1921. g. i priznao. Boljevici su 1921. g. osvojili i kavkaske drave.

U prvim godinama nakon rata, u tzv. ratnom komunizmu boljevici su nastojali ukinuti trinu privredu, pa ak su pokuali ukinuti i novac, te uvesti robnu razmjenu izmeu pojedinih grana privrede. Za plaanje hrane poljoprivredi, drava je slala industrijske i zanatske proizvode posve podravljene industrije. Za voenje takve privrede stvoren je golemi birokratski aparat koji je bio nestruan i nedorastao zadacima. To je izazvalo nezadovoljstvo tvornikih radnika, jer je 1920. g. poelo nedostajati sirovina, pa i hrane. To nezadovoljstvo poetkom 1921. g. dovelo je do ponovnog zahtijevanja za vlau sovjeta koji bi ukljuivali vie stranaka, a ne samo boljevike. Poeo se pojavljivati i anarhizam. Poetkom oujka izbila je pobuna u luci Krontatu, gdje su radnici i vojnici zahtijevali odbacivanje jednopartijske diktature i uspostavljanje sovjeta bez boljevika. Pobuna je uguena vojnom akcijom Tuhaevskog. Te bune navele su boljevike da razmisle o novom nainu gospodarenja. Na 10. kongresu usvojen je Lenjinov prijedlog nove ekonomske politike (NEP) koja se zasnivala na dvjema postavkama: ne odustajanje od socijalistikog program ukidanja privatnog vlasnitva na veim poduzeima u vanim privrednim granama, ali osobnu zainteresiranost proizvoaa treba poveati razvijanjem trinih odnosa. 1921. g. ukinuta je seljacima rekvizicija i uveden porez u naturi. Vikove koji bi im preostali seljaci su mogli slobodno prodavati na tritu. Doputena su i manja privatna poduzea i trgovine. Protiv NEP-a bili su neki boljevici (Trocki) jer je on znaio odustajanje od revolucionarnog puta u socijalizam. U rukama sovjetske drave i dalje su financije, teka industrija, vanjska trgovina, promet i velike poljoprivredne povrine, pa nema opasnosti od ugroavanja socijalizma.

Krajem 1922. g. boljevici su formalno proglasili Savez Sovjetskih Socijalistikih Republika (SSSR). Drava je nastajala postupno, s pobjedama boljevika i uvoenjem njihovih sovjeta kod pojedinih naroda biveg Ruskog Carstva. Boljevika stranka je priznala nakon revolucije samoopredjeljenje naroda, ali se zauzimala za federativno povezivanje posebnih nacionalnih sovjetskih republika (Lenjin), protiv ega je bio Staljin koji se zalagao samo za autonomiju naroda. SSSR je 1923. g. dobio i svoj ustav. Najvii organ bio je Svesavezni kongres sovjeta u koji su sovjeti saveznih republika slali svoje delegate. Samo su mjesni sovjeti birani izravno na opim izborima. Kongres sovjeta izabirao je svoj prezidij i predsjednik prezidija formalno je predstavljao dravu, ali nije imao nikakve ovlasti. Savjet narodnih komesara ostao je i dalje snana izvrna vlast koja je obavljala sve dravne poslove.

1924. g. umro je Lenjin, a nakon njegove smrti dravu je vodio kolegij trojice trojka Zinovjev-Kamenjev-Staljin. Na kraju je Staljinu (od 1922. g. generalni sekretar partije) polo za rukom da preuzme svu vlast, zahvaljujui tome to je u rukama drao partijski birokratski aparat. Uklonio je s puta sve svoje protivnike, pa i samog Trockog i Buharina. Staljin je objavio uenje o socijalizmu u jednoj zemlji (nasuprot Trockom koji je htio svjetsku revoluciju). On je poeo s pretvaranje preteno agrarne Rusije u industrijsku

19

dravu, pa je 1927. g. proglasio prvi veliki petogodinji plan. Taj je plan razbio seljaki privatni posjed i donio potpunu kolektivizaciju, ali i modernizaciju poljoprivrede. Preobraaj sela vrio se bezobzirno, pa su ogoreni seljaci sami poklali svoju stoku i izazvali propast. U razdoblju 1931-1933 zemlju je zahvatila velika glad, koja je odnijela oko 10 milijuna ivota. Nakon toga zapoinje postupan ekonomski oporavak zemlje. Drugi petogodinji plan donio je izgradnju kanala i eljeznica, te nastajanje velikih kombinata u koje bi se udruile industrije cijelih pokrajina. Poelo je i naglo jaanje i naoruavanje Crvene armije. Oni koji nisu postupali u skladu s interesima drave i partije bili su odvoeni u koncentracione logore u Sibiru, pa je do 1935. g. u njima bilo vie od milijun zatvorenika koji su sluili kao radna snaga za velike pothvate.

Staljin je provodio istke i u partijskom vodstvu, koje su vrhunac dosegle 1936. i 1938. g. Prvo se okrenuo protiv desne opozicije, koja se opirala prinudnoj kolektivizaciji, a potom protiv eventualnih suparnika. Na politikim sudskim procesima osuena je veina vodeih boljevika iz dana revolucije i potom likvidirana. Trocki je bio prisiljen da ode u emigraciju u Meksiko, gdje ga je ubio Staljinov atentator. Desetkovano je vodstvo Crvene armije sa slavnim Tuhaevskim, tako da je vojska due vrijeme bila oslabljena. Na vrh se sada popela nova generacija sovjetske inteligencije koja je odrasla u novoj dravi. Iskovala se nova svijest ispunjena tradicijom ruske prolosti koja je pravi nastavak nala sada u socijalizmu. Na vrhu drave stajao je Staljin koji je imao neogranienu vlast. Od 1934. SSSR je bio lan Drutva naroda i s pomou njega se htio osigurati od nacistike agresije. Ali kako nije postignut sporazum sa zapadnim demokracijama SSSR je napustio tu politiku i u kolovozu 1939. g. na sastanku Staljina i Ribentropa sklopio sporazum o nenapadanju s Njemakom, te o podjeli Poljske.

10. RAZVOJ FAIZMA U ITALIJI DO 2. SVJETSKOG RATA

Faizam je naziv za totalitarni politiki sistem koji se nakon 1.s.r. pojavio u onim kapitalistikim zemljama u kojima parlamentarna demokracija nije bilo dovoljno uvrena u politikom ivotu. To se prije svega odnosi na Italiju, Njemaku i Japan. Za pojavu tih sistema postojali su vanjskopolitiki i unutranjopolitiki razlozi. Versajskim mirom te su drave dobile manje nego to su oekivale (Italija) ili ih je pak mir jako pogodio (Njemaka), pa su se zato u njihovim drutvenim strukturama pojavile jake politike, prije svega konzervativne snage, koje su teile reviziji odredaba mirovnog ugovora, a u vanjskom politici zauzimale agresivna stajalita prema svojim susjedima. Sve su se te snage pothranjivale tekim ekonomskih stanjem u dravi koji je proizlazio iz stanja nakon 1.s.r., a u kojem se najbrojniji srednji sloj (seljaci, sitna buroazija, inovnitvo) poinje oslanjati na novu drutveno-politiku izrazito konzervativnu doktrinu. Ta je doktrina sadravala opiranje liberalnom kapitalizmu i monopolizmu koji je ugroavao opstanak srednjeg sloja, a s druge strane je odbacivan i socijalizam. Faizam je politika mobilizacija zaostalih sektora drutva, mobilizacija nezadovoljnih modernizacijom, racionalizacijom i drutvenom emancipacijom. Faizam je vidio spas u vrstoj autoritarnoj nacionalnoj dravi koja bi ukinula truli liberalni parlamentarizam i klasnu borbu. Ideal faizma je bilo staleki ureeno drutvo, koje bi se oslanjalo na solidarnost, ali istodobno sauvalo privatno vlasnitvo u proizvodnji. Faistiki

20

pokreti osnivali su i vlastite vojnike odrede, koji su sluili za vrenje fizikog nasilja nad politikim protivnicima. Razvile su se i metode suvremenog naina obavjeivanja i propagande koje su faisti koristili kako bi manipulirali masama. Faistiki se pokret dokopao vlasti tako to se povezao sa tradicionalno vladajuim elitama, koje su u faizmu vidjele dobrodolo sredstvo za obraun s demokratskim i socijalistikim snagama, pa su tako faisti postali orue krupnog kapitala. Ukinuli su sve demokratske politike institucije i graanske slobode, te uveli diktaturu. U vanjskoj politici faistike su drave bile izrazito agresivne i svojim iskljuivim zahtjevima i prijetnjama postale su glavni krivac za 2.s.r..

U Italiji se kao prvoj zemlji razvio faizam, koji je kasnije prihvaen i u drugim zemljama. Zbog velikih obeanja prilikom stupanja Italije u 1.s.r., talijanska je buroazija bila razoarana ratnim plijenom, premda je dobila znatan dio nekadanje A-U. Glavna smetnja ostvarenju planova Italije na jadranskoj obali bila je Jugoslavija. I financijski Italija se nala u vrlo tekom poloaju, a njezina privreda bila je neujednaeno razvijena: sjever je bio industrijski najrazvijeniji, a jug preteno agrarno podruje i nerazvijen. Nakon to je Amerika ograniila useljavanje izgubljen je i ventil za poputanje pritiska zbog brzog rasta stanovnitva. Ope izborno pravo donijelo je masovne stranke koje su se nakon rata pridruile vladajuim liberalima. Nasuprot katoliki orijentiranoj Narodnoj stranci stajali su socijalisti koji su se prikljuili Treoj internacionali, ali su se 1921. g. podijelili na socijaliste i komuniste. U sjevernoj Italiji 1920. g. bili su stvoreni uvjeti za socijalistiku revoluciju, ali ona nije uspjela jer je radnitvo bilo preslabo za preuzimanje vlasti u cijeloj dravi. Strah od mogue socijalistike revolucije poveavao je izglede za preuzimanje vlasti Benita Mussolinija (koji je prije rata djelovao kao socijalist). Svojim borbenim sastavima (fasci di combattimento) zapoeo je borbu protiv postojeih politikih stranaka, pa je tako 1922. g. naredio svojim borbenim jedinicama mar na Rim kada je ljevica najavila generalni trajk. Kralj se pokorio i predao Mussoliniju mandat za novu vladu.

Faistiki pokret u Italiji je htio stvoriti uvjerenje da je Italija pravna nasljednica antikog Rima, pa prema tome moe nastupiti svojim imperijalistikim zahtjevima prema Sredozemlju. Mussolini nije dirao ni u ustav ni u monarhiju, ali je uspostavio svoju jednopartijsku vladavinu. Njegov faistiki pokret polazio je od starorimske tradicije pa je od nje preuzeo i rimski korak (passo romano), rimski pozdrav (saluto romano) i svoj simbol (liktorski sveanj prua fasci). Na izborima 1924. osigurao je faistiku veinu, a 1925. g. uveo potpunu diktaturu. 1926. g. rasputene su sve politike stranke, a u parlament su se birali samo posluni zastupnici. Osim parlamenta postojalo je i Faistiko veliko vijee, ali je odluujuu vlast imao duce tj. voa. Povelja rada iz 1927. g. depolitizirala je sindikalne radne saveze i spojila ih s poduzetnicima u poslune kooperativne strukovne saveze. Gospodarska politika imala je uspjeha to je uvrstilo vlast Mussolinija. 1929. g. sklopljen je Lateranski ugovor s Vatikanom koji mu je pribavio i naklonost katolike crkve. Tim je sporazumom rijeeno tzv. rimsko pitanje koje je postojalo od 1870.g. kada je Papinska Drava ukljuena u sastav Kraljevine Italije. Kraljevina Italija priznala je suverenu Dravu Vatikan koja je obuhvaala podruje Vatikana, papinsku rezidenciju u Castel Gandolfu i tri bazilike u Rimu. Sveta

21

Stolica priznala je Kraljevinu Italiju s glavnim gradom Rimom. Rimokatolika vjera postala je dravna vjera.

Protivnici faizma morali su napustiti Italiju. U vanjskoj politici talijanski faizam pokazao se vrlo agresivnim, osobito sredinom tridesetih godina kada je Italija iz svoje kolonije Somalije i Eritreje napala 1935. g. Etiopiju. Svi prosvjedi Drutva naroda i sankcije ostali su bez uspjeha i Etiopija je 1936. g. prikljuena talijanskom imperiju. Etiopski kralj Hajle Selasije napustio je tada zemlju i otiao u Veliku Britaniju, a Mussolini je talijanskog kralja proglasio etiopskim carem. Velika Britanija i Francuska priznale su 1938. g. talijansku okupaciju Etiopije, nadajui se da Italija nee nastaviti osvajanje. Potkraj 1936. g. Mussolini je objavio stvaranje osovine Rim-Berlin, te je otvoreno potpomagao generala Franca u panjolskoj. Tako se od 1937. g. na Francovoj strani borila talijanska vojska. elja za nekim francuskim podrujima dovodila je Italiju u sukob s Francuskom, a neizravno i s Engleskom. Sve to tjeralo je Italiju na vre veze s Njemakom. Prvi sastanak Hitlera i Mussolinija bio je 1934. g. u Veneciji i od tada su neprekidno suraivali. Godine 1937. Italija je napustila Drutvo naroda, a u travnju 1939. g. napala je Albaniju i okupirala je. Albanski kralj Zogu morao je napustiti zemlju, a albanski je parlament zemlju pripojio Italiji.

11. JAPAN DO 2. SVJETSKOG RATA

Nakon 1.s.r. inilo se da e parlamentarizam odnijeti pobjedu i u Japanu. Tako je 1918. g. zemlja dobila prvu civilnu vladu koju su sainjavali zastupnici politikih stranaka na elu s Takai Harom, voom liberala. No njegova vlada nije mogla potpuno demokratizirati zemlju i uvesti parlamentarni sistem, jer je znaajan izvanparlamentarni inilac ostao car, koji je bio oslonac starih elita i zemaljske oligarhije, te vojne elite. Usprkos modernim graanskim reformama, japanska je vojska drala povlaten drutveni poloaj. Vojska i mornarica nisu bile podreene parlamentu, ve caru i zbog njegove pasivnosti su bile potpuno samostalne.

Nakon smrti Takaija Haroa 1921. g. na vlasti su se smjenjivali liberali (Seijukai) i agrarna stranka (Minseito), no stranke nisu stvorile modernu organizaciju, pa nisu imale ni veu popularnost ni autoritet. Radniki pokret se nije mogao ni razviti uz snane patrijarhalne komponente kod japanskog radnitva. Svjetska privredna kriza izazvala je i u Japanu ekonomske i drutvene potrese. Za nekoliko mjeseci cijena svile i izvoz smanjili su se za 50%, a pala je i cijena rie. To je najvie pogodilo japanske seljake, a siromane slojeve pogodila je i zabrana useljavanja Azijaca u SAD. Sve to pobudilo je porast japanskog nacionalizma i rasizma. Nezadovoljstvo amerikom politikom dolo je do izraaja 1930. g. kada je izvren atentat na premijera Hamaguija koji je prihvatio diktat SAD-a i VB o ogranienju snage japanske mornarice (5:5:3). Nacionalno-militaristiki i totalitaristiki krugovi preuzeli su vlast i izvrili agresiju na Manduriju 1931. g. Totalitarni sistem ukinuo je demokraciju, politike stranke i sindikate. Japan je prvo krenuo u vojnu agresiju, to je potaknulo procese unutar zemlje faizaciju. Najvaniji ideolozi japanskog faizma bili su Kita Ikki i potpukovnik Hiimata Kingoro. Obojica su se odluno protivili parlamentarizmu i odbacivali liberalni

22

kapitalizam, ali i marksizam. Obitelj i seoska zajednica predstavljali su praoblik japanskog stila ivota, koji je propao prodorom pokvarenog zapadnjakog utjecaja i u buduem dravnom ureenju Japana treba ga ponovno uspostaviti. Drutveni nosioci preporoda bili su seljaci i oficiri. Japanu su pridavali pravo da svoju vlast ima proiriti na prostranstva Istone Azije. U narodu se propagirao militarizam i vojnike vrline sadrane u japanskom vojnikom kodeksu buido. Japanski se faizam od ostalih razlikovao samo po tome to nije imao neku karizmatinu linost na elu pokreta. Vou je vjerojatno nadomjetala careva linost.

Zauzimanje Mandurije potaknuto je 1931. g. incidentom u Mukdenu. To je bio poetak japanskog imperijalizma i povratak nepravedno oduzete zemlje koje su se pod pritiskom SAD-a i VB morali 1922. g. odrei na konferenciji u Washingtonu. Nakon zauzimanja Manduriju su proglasili samostalnom dravom Manduko, koja je dobila vlastitog cara i ugovorom o prijateljstvu se povezala s Japanom. 1933. g. Japan je istupio iz Drutva naroda kada je ono osudilo njegovu akciju. Nakon incidenta kod Pekinga, Japan je 1937. g. poveo prvi rat protiv ang-Kaj-ekove Kine i nakon nekoliko mjeseci slomio njen otpor. Japanci su svojim osvajanjima u stilu Monroeve doktrine htjeli sebi osigurati neiscrpno sirovinsko podruje i trite za svoju industriju. No takvom svojom politikom sve su vie dolazili u sukob s SAD-om. Japan je 1936. g. zakljuio sporazum s Njemakom i Italijom kao pakt protiv Kominterne, a 1937. g. je iz Maduka poveo rat protiv komunistike Mongolije i SSSR-a, ali je 1938. g. poraen od Crvene armije.

12. KINA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Kina ulazi u onu skupinu zemalja koje su razvile oblik meutipa izmeu demokracije i totalitarizma. Drave tog tipa uglavnom su bile agrarne, dakle optereene problemima veleposjeda i socijalne ugroenosti srednjeg i malog seljaka. Moderni kapitalistiki razvoj tek je bio u zaetku. Politika je demokracija u njima bila bez tradicije, a vrlo vaan integracijski faktor predstavljala je vojska. U veini tih drava (srednja, jugoistona Europa, Latinska Amerika, panjolska) drava se borila s zaotrenim nacionalnim suprotnostima.

Kina je nakon 1.s.r. zapoela obnovu s ljudima kolovanim na zapadu, uglavnom na amerikim sveuilitima. Nakon pada posljednjeg cara 1911. g. uspostavljena je republika. Versajska odluka kojom je Japan zadrao vojno-politiki diktat nad Kinom izazvala je veliko nezadovoljstvo i zato Kina nije htjela potpisati taj sporazum. Protesti protiv Versajskog sporazuma oznaili su poetak procesa obnove pod vodstvom Sun Jat-Sena, tzv. kulturne revolucije. Njezini su najvaniji ciljevi bili emancipacija duhovnog i drutvenog ivota zemlje uklanjanjem konfucijanske pravovjernosti, ukljuivanje Kine u suvremeni razvoj zapadnog svijeta, otkrivanje zanemarenih dostignua kineske narodne kulture, reformu jezika i uvoenje ivog narodnog govora u knjievnost. 1922. g. sklopljen je sporazum s Japancima u Kantonu kojim su se odrekli nadzora nad Kinom, ali su zadrali kontrolu Mandurije. 1923. g. u Kinu na poziv Jat-Sena dolaze savjetnici iz SSSR-a koji od revolucionarnih grupa prema zapadnom uzoru formiraju stranku Kuomintang (s tri programske toke:

23

nacionalizam, demokracija, socijalizam). Prili su osnivanju moderne vojske, a agrarne promjene provodile su se postupno. Nakon Jat-Senove smrti 1925. vodstvo drave preuzeo je ang Kaj-ek. On je otpustio sovjetske savjetnike, na to ga je nagnala sovjetska politika koja se zalagala za komunistiki program u Kini, a u Kuomintangu su prevladale desne strane bogatog graanstva kojima nije bilo do suradnje s komunistima. 1927. g. su radnici u angaju proglasili komunistiku komunu i poetak socijalistike revolucije u Kini, koju je unitila vojska. U Nankingu je formirao novu vladu sastavljenu od desnog krila Kuomintanga koja nije ukljuila komuniste. Dovelo je to do graanskog rata.

Komunisti su pokuali uspostaviti tada sovjetsku komunu u Kantonu, ali se ona odrala samo nekoliko dana. Komunisti su istisnuti iz gradova i obalnog pojasa, pa su teite svojeg djelovanja prenijeli na siromane seljake u JZ Kini, kojima su poeli dijeliti veleposjedniku zemlju. Voa KP Kine postao je Mao Ce-Tung, koji je poeo izgraivati svoju revolucionarnu seljaku sovjetsku republiku i kinesku Crvenu armiju. Maova ideologija pustila je korijenje u zaostalom seljatvu, a poeo je primjenjivati taktiku partizanskog ratovanja. ang Kaj-ek ga je 1930. g. pokuao unititi, te je Crvena armija potisnuta na sjever Kine do kojeg je dola u tzv. Dugom maru. Komunisti su uspjeli spasiti jezgru svoje Crvene armije koja je i dalje stjecala mnogo pristaa na sjeveru. U Jenanu su komunisti poeli s izgradnjom svog drutvenog sistema (Jenanska republika), dok se u kuominstanskoj Kini uvrivao reim ang Kaj-eka. 1937. g. dolo je do napada Japana na Kinu, pa su komunisti i Kuomintang prekinuli neprijateljstvo i sklopili sporazum za borbu protiv Japanaca.

(za Poljsku vidi u PSIJE 20. st.)

13. PANJOLSKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Nakon 1918. g. u panjolskoj vlada parlamentarna monarhija, no ni vlada ni parlament (cortes) nisu predstavljali najbrojnije drutvene slojeve, ve je izborima i dalje upravljala oligarhija iz gornjeg i srednjeg sloja. Radnici i seljaci bili su odgurnuti na politiku periferiju organizirani u socijalistikim (UGT) u anarhistikim (CNT) sindikatima. Kod socijalista je bio ukorijenjen reformizam, a panjolska specifinost je bio anarhizam, koji je nailazio na jak odjek kod najbrojnijeg panjolskoj sloja agrarnog proletarijata i siromanih seljaka Andaluzije i Aragonije, kao i kod industrijskog radnitva Katalonije. CNT je teio ukidanju svake dravne prisile i usitnjavanje vlasti, tj. stvaranje carstva slobodnih linosti udruenih u manja udruenja povezana meusobno dobrovoljnim sporazumom. Tako je 1927. g. osnovana Organizacija pravih anarhista (FAI) s ciljem da sprijei skretanje CNT-a u lijevo.

Gornji sloj panjolskog srednjeg stalea bio je socijalno i ekonomski povezan s agrarnom aristokracijom. Oni su kontrolirali novane zavode, pri emu su bogati zemljoposjednici svoj novac ulagali u industriju. U vladajuim strukturama panjolske bila je izvanredno utjecajna katolika crkva, koja je posjedovala goleme posjede, kao i nekretnine u gradovima. Ljudi su bili duboko religiozni, osobito ene gornjeg i srednjeg sloja. Svojim zavjerenikim oficirskim organizacijama u politiku se mijeala i vojska, koja nije bila dobro plaena, ali

24

su oficirski zbor inili sinovi iz uglednih obitelji s materijalnom podlogom. Vojska je vjerovala u ideale 19. st. da je pozvana da se brine za red i iskorjenjivanje korupcije koja potjee od liberalnog parlamentarizma, pa je 1923. g. u dogovoru s kraljem preuzela vlast. General Primo de Rivera suspendirao je parlament i uveo diktaturu koja je nastojala stvoriti konzervativni sistem staleke solidarnosti. ak je donijela i neke socijalne zatitne zakone u korist radnitva, ali nije pokuala provesti agrarnu reformu.

Zbog velikog politikog nezadovoljstva de Rivera je 1931. g. dopustio odravanje opinskih izbora, koji su donijeli pobjedu republikancima, pa su i kralj i Rivera morali napustiti dravu. Iste godine odrani su izbori i za ustavotvornu skuptinu u kojoj je republikanska veina proglasila republiku. To je bila Druga panjolska republika koju su u poetku podravali svi slojevi panjolskog drutva. Prvi predsjednik postao je Alcala Zamora, a predsjednik vlade Manuel Azana. Vladu su podrali i socijalisti i njihov je voa Largo Caballero postao ministar rada. Vlada je priznala autonomiju Kataloniji sa samostalnom vladom, a isto je obeala i Baskima, pa je tako i njihove stanovnike pridobile za republiku. Vlada je ozakonila dravni kolski sistem, ali je zbog toga dola u sukob s Crkvom. 1932. g. izdan je zakon o agrarnoj reformi koji je trebao rasformirati veleposjede i zemlju predati zadrugama i seljakim obiteljima. No nedostajalo je novca za plaanje odtete, pa je podijeljeno malo zemlje. Azana je pokuao reformirati i vojsku, te je umirovio konzervativne generale, a unaprijedio republikanske. Republikanski je reim uspostavio i svoju policiju.

Od 1931. g. traju sukobi republikanske vlade s anarhistima, koji su poeli uspostavljati svoje komune u Andaluziji i Kataloniji. Naoruani anarhistiki odredi sukobljavali su se s civilnom gardom. 1933. g. milicija je pucala u anarhiste. Nerede pokuava iskoristiti vojska i civilna garda i organizirati pu, to navodi vladu da 1933. g. odstupi. Na novim izborima pobijedila je katolika desniarska organizacija (CEDA) pod vodstvom Gila Roblesa i centar. CEDA se zalagala za konzervativno parlamentarni sistem. Anarhisti su bojkotirali izbore, a Azanina lijeva vlada pretrpjela je poraz. Nova vlada provodila je posve suprotnu politiku. Ukinula je autonomiju Kataloniji i nastupila protiv Baska. Obustavila je agrarnu reformu, nastavila plaati Crkvu iz budeta i ponovno dopustila otvaranje crkvenih kola. Svojim proturadnikim mjerama izazvala je prosvjede sindikata, osobito UGT-a koji je sada pod vodstvom Caballera postao revolucionaran i bio spreman za oruanu borbu protiv reakcije. Tako je 1934. g. u Austuriji izbio trajk koji je doveo do ujedinjenja socijalista i anarhista, te malobrojnih komunista u Radniki front. U Asturiji je dva tjedna vladao radniki komitet koji je poeo s organiziranjem panjolske Crvene armije. Vlada je protiv radnika poslala vojsku koja je pod zapovjednitvom Franciska Franca krvavo uguila pobunu. 1935. g. predsjednik Zamora nije htio popustiti desniarskim zahtjevima Gila Roblesa i raspustio je parlament.

Na izborima 1936. g. lijeve stranke stvaraju Narodnofrontovski blok i odnose pobjedu. Novi predsjednik republike postao je 1936. g. Azana, a premijer Quiraga. Socijalisti nisu uli u vladu, ali su je podravali. Nova vlada nastavila je politiku Azanine vlade. No zemljom su vladali nemiri, seljaci su zauzimali veleposjede i traili zavretak agrarne reforme, dok su radnici trajkali. Desnica

25

se poela pribojavati socijalnih nemira, kao i kapitalisti, koji su ih odluili podrati u njihovim nastojanjima za autoritarnom konzervativnom neparlamentarnom dravom. 1936. g. CEDA je prihvatila posve faistiki program. Desniarske su organizacije osnivale svoju vlastitu miliciju i provodile teror protiv ljeviara i republikanaca. 1936. g. umijeala se i vojska i izvela pu, koji nije jednako uspio u svim dijelovima panjolske. Kad je vlada podijelila oruje civilnom stanovnitvu 19. srpnja 1936. g. zapoeo je graanski rat. panjolska se podijelila na dio koji je podravao vladu i koji je drala desnica. Puisti (falangisti = faisti) su drali Sevillu, Cordobu i Cadiz. Voa puista je 1936. g. postao konzervativni general Francisco Franko, koji je poeo propagirati konzervativizam na elu s voom (caudillom). Francisko je svoj rat nazivao mar protiv crvenih, iako je Azanina vlada bila vlada demokratskih socijalista, dok su prava ljevica bila anarhisti i lijevi socijalisti, koji su pu iskoristili da bi preuzeli vlast od Azane. Na elo republikanske panjolske doao je Caballero koji je uivao veliki ugled meu radnicima. On je uvidio da bez discipline u republikanskoj vojsci nee biti mogue pobijediti nacionaliste, pa je u vladu pozvao i anarhiste. Na posljetku su u revolucionarnu vojsku ukljueni i komunisti koji su dobili podrku iz SSSR-a. Kako su oni bili protiv vraanju demokratskom parlamentarizmu i za uspostavu sovjetskog socijalizma, poeli su se okretati od anarhista i socijalista i 1937. g. poeli likvidirati neke anarhiste, to je oslabio republiku. Pod pritiskom komunista iste je godine odstupio i Cabellero, a njegov nasljednik je postao Juan Negrin. Zbog takvih suprotnosti unutar republikanskog tabora nije mu vie mogla pomoi ni pomo izvana u obliku meunarodnih partizanskih brigada. Zapadne su sile svojom neutralnou vie tetile republici nego koristile. S druge strane Njemaka i Italija otvoreno su podupirale falangiste. Njemaki zrakoplovi su 1937. g. potpuno unitili panjolski grad Guernicu. Falangisti su bili vrlo okrutni i inili razna zlodjela, ali su to inili i komunisti, osobito prema Crkvi.

14. DRUGI SVJETSKI RAT